Šiprak, Ivona
2014
Degree Grantor / Ustanova koja je dodijelila akademski / struni stupanj: University of Rijeka, Faculty of Humanities and Social Sciences / Sveuilište u Rijeci, Filozofski fakultet u Rijeci
Permanent link / Trajna poveznica: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:186:785272
Rights / Prava: In copyright
Repository / Repozitorij:
Repository of the University of Rijeka, Faculty of Humanities and Social Sciences - FHSSRI Repository
(završni rad)
Rijeka, 2014.
ZAVRŠNI RAD
Rijeka, 15. 9. 2014.
3.2. Fonološka prilagodba .............................................................................................................. 9
3.3. Morfološka prilagodba .......................................................................................................... 10
3.4. Znaenjska prilagodba ........................................................................................................... 11
5. Analiza prikupljene grae stranih rijei u javnoj upotrebi ............................................................ 15
5.1. Strane rijei grkoga podrijetla ............................................................................................. 15
5.2. Strane rijei latinskoga podrijetla .......................................................................................... 17
5.3. Strane rijei talijanskoga podrijetla ....................................................................................... 20
5.4. Strane rijei francuskoga podrijetla ....................................................................................... 22
5.5. Strane rijei španjolskoga podrijetla ..................................................................................... 24
5.6. Strane rijei engleskoga podrijetla ........................................................................................ 24
5.7. Strane rijei njemakoga podrijetla ....................................................................................... 27
5.8. Strane rijei turskoga podrijetla ............................................................................................. 29
5.9. Posuenice iz eškoga jezika................................................................................................. 30
1. Uvod
Istraivanja su dovela do zakljuka da ne postoji gotovo ni jedan jezik koji
nije bio u dodiru s drugim jezicima. Naini na koji su jezici utjecali jedni na
druge razliiti su. U prošlosti su to naješe bili vojni pohodi i kolonizacija.
Zahvaljujui vojnim pohodima Aleksandra Velikoga grki se jezik širio po
Srednjem istoku. Rasprostranjenost Rimskoga Carstva bila je jedan od glavnih
razloga široke rasprostranjenosti latinskoga jezika na podruju Europe i
Sjeverne Afrike (Turk 2013: 15). U današnje vrijeme kontakti se razvijaju
širenjem znanstvenih spoznaja, tehnoloških otkria i kulturnom i civilizacijskom
razmjenom (Turk 2013: 16).
Cilj je rada bio propitati status stranih rijei u javnoj upotrebi. U Hrvatskoj je
slubeni jezik hrvatski i njime se govornici slue pri komunikaciji. Graa za
potrebe rada, tj. primjeri stranih rjei u javnoj upotrebi, prikupljena je na
prostoru malenoga gradia Garešnice (Moslavina) i grada Rijeke. U ovome radu
polazimo od naziva strane rijei, a ne posuenica jer su posuenice ve postale
dijelom pojedinoga jezika, dok strane rijei nisu to uvijek. Prikupljene primjere
analizirali smo provjerivši najprije njihov status u rjenicima. Pri tome sluili
smo se rjenikom stranih rijei Vladimira Ania i Ive Goldsteina (1999) te
rjenikom Bratoljuba Klaia (2002). Nakon toga, prikupljenu grau smo
razvrstali u tablice s obzirom na jezik iz kojega potjeu.
Rad se sastoji od osamnaest poglavlja. U prvom poglavlju iznosi se teorija
jezinoga posuivanja te se sastoji od tri potpoglavlja. Prvo se potpoglavlje
odnosi na izravno posuivanje, drugo na posredno i tree na kruno
posuivanje. Prilagodba posuenica glavna je preokupacija drugoga poglavlja
koje se sastoji od etiri potpoglavlja. Prvo potpoglavlje bavi se grafijskom i
pravopisnom prilagodbom, drugo fonološkom, tree morfološkom, a etvrto
2
znaenjskom prilagodbom. U treem poglavlju propitan je odnos posuenica i
normiranosti. Središnje poglavlje rada je etvrto u kojemu se analiziraju
prikupljene strane rijei u javnoj upotrebi rasporeene prema jeziku iz kojega
dolaze. Na samom kraju rada donosimo zakljuak i saetak.
3
koji potjee iz dopovijesnog razdoblja: iz indoevropskog prajezika, iz
praslavenskog jezika, kao i leksik nastao kasnije, u povijesnom razdoblju“
(Melvinger 1984: 53). Leksik hrvatskoga jezika, osim izvornih hrvatskih
leksema, ine i posuenice. Svi jezici svijeta imaju posuenice, ime se hrvatski
jezik ne izdvaja od drugih jezika. Razliito je jedino razdoblje posuivanja,
intenzitet i broj posuenica. Zahvaljujui posuenicama moemo saznati mnogo
o vremenu i nainu ostvarivanja kontakata i utjecaja koje je jezina zajednica
doivjela tijekom svoga povijesnog razvitka. Zajedno s tuim nazivom, narod
preuzima i predmete i pojave koje su mu nepoznate.
Melvinger razlikuje dvije vrste posuenica: izravne posuenice i leksiki
kalk. „Izravne posuenice takve su posuenice koje su semantiki i formalno
identine ili sline odgovarajuoj rijei u jeziku izvorniku“ (Melvinger 1984:
54). Unutar izravnih posuenica razlikuje još dvije skupine. U prvu skupinu
ulaze „rijei koje imaju posve istu morfološku strukturu kao i njihov prototip iz
stranog jezika, npr. kombajn (engl. combine)“ (Melvinger 1984: 54). Drugu
skupinu ine „rijei ija morfološka struktura samo djelomino odgovara
prototipu iz jezika izvornika“ (Melvinger 1984: 54). U tih je rijei samo jedan
morfem prilagoen, npr. revolucija (franc. révolution). Veina posuenica u
hrvatskome jeziku pripada drugoj skupini. Leksiki kalk dolazi od francuske
rijei calque, što u doslovnom prijevodu znai kopija. Kalkovi su rijei
oblikovane pomou „leksikih sredstava jezika primaoca, ali prema stranome
modelu“ (Melvinger 1984: 54). Rijei se doslovno prevode, morfem po morfem,
uvajui pri tome i redosljed morfema kakav je u jeziku izvorniku. Primjer kalka
je npr. rije poluotok od njemake rijei Halbinsel. Halb je u prijevodu polu, a
Insel otok.
4
Što je to jezino posuivanje? Marko Samardija tvrdi da je to „svako
preuzimanje neke jezine jedinice iz jednog leksika u drugi“ (Samardija 1995:
45). Posuivanje se moe odvijati na fonološkoj, morfološkoj, sintaktikoj,
semantikoj i leksikoj razini. Kao razloge posuivanja Samardija navodi:
nemogunost pronalaska gotova rješenja kojima bi se trebale popuniti praznine u
vlastitom leksikom sustavu te zato što se posuenice katkada ne podudaraju s
njima najbliim hrvatskim leksemima (Samardija 1995: 45). Gore navedeni
razlozi ubrajaju se u unutarjezine razloge. Osim zbog unutarjezinih, hrvatski
jezik posuuje i zbog izvanjezinih razloga. Izvanjezini razlozi vezani su uz
društvenu narav jezika. U izvanjezine razloge ubrajaju se politike veze izmeu
govornika dvaju ili više naroda, njihove gospodarske, kulturne, znanstveno-
tehnike veze te izravan zemljopisni dodir jezinih podruja (Samardija 1995:
46). Intenzitet izvanjezinih razloga nije uvijek jednako snaan. U današnje
vrijeme najvaniju ulogu u posuivanju imaju kulturno-civilizacijske i
znanstveno-tehnike veze izmeu govornika dvaju jezika. Nekada je hrvatski
jezik najviše posuivao iz njemakoga, maarskoga, turskoga i talijanskoga
jezika. Glavni uzrok bile su politike veze meu tim jezicima. U posljednje
vrijeme u hrvatskom se jeziku pojavljuje sve vei broj posuenica iz engleskoga
jezika. Danas su upravo te posuenice najbrojnije.
Posuenice imaju svoje posebne nazive s obzirom na jezik iz kojega potjeu.
Posuenice iz latinskoga su latinizmi, grkoga – grecizmi, njemakoga –
germanizmi, maarskoga – hungarizmi, ruskoga – rusizmi, eškoga –
bohemizmi, poljskoga – polonizmi, srpskoga – srbizmi. „Turcizmima nazivamo
a) posuenice iz turskog jezika i b) posuenice koje su u hrvatski preuzete preko
turskog jezika, uglavnom iz arapskog i prezijskog, uz nekoliko leksema iz
novogrkoga“ (Samardija 1995: 49). Orijentalizam je zajedniki naziv za
posuenice iz turskog, arapskog i perzijskog. Posuenice iz engleskoga jezika
objedinjene su nazivom anglizmi, dok se posuenice iz amerikoga engleskoga
5
nazivaju amerikanizmima. Posuenice iz francuskoga jezika nazivaju se
galicizmima. Posuenice iz romanskih jezika imaju posebne nazive, pa se tako
posuenice iz talijanskoga nazivaju talijanizmima, iz španjolskoga –
hispanizmima, a iz portugalskoga i brazilskoga portugalskoga – luzitanizmima.
Posuenice su hijerarhijski najviše kategorije. S obzirom na prilagoenost,
proširenost i uporabu u razliitim jezinim funkcionalnim sferama mogu imati
razliit jezini status. Unutar kategorije posuenica koriste se nazivi strana rije
i tuica, usvojenica, prilagoenica, pseudoposuenica, hibridna posuenica/
hibrid. Uz naziv strana rije u hrvatskome se jeziku koristi i naziv tuica koji je
potisnuo stari naziv „barbarizmi“. Rijei koje se najmanje jednom svojom
znaajkom ne uklapaju u sustav hrvatskoga jezika nazivaju se tuicama.
„Usvojenice su rijei koje su prilagoene normama i ogranienjima hrvatskoga
standardnog jezika tako da se njihovo strano podrijetlo više ne prepoznaje (npr.
boja, jastuk)“ (Turk 2013: 46). Posuenice koje su u potpunosti prilagoene,
uklopljene u hrvatski standardni jezik nazivamo prilagoenicama (npr.
balerina). Razlika izmeu usvojenica i prilagoenica je u tome da se usvojenice
javljaju samo u jednom ili manjem broju jezika, dok se prilagoenice mogu
pojaviti u više jezika. Pseudoposuenice su „leksemi koji su tvoreni od stranih
morfema, ali nisu posueni kao cjelina jer u jeziku iz kojega prividno potjeu
oni ne postoje“ (Turk 2013: 47). Rijei koje su tvorene od sastavnica koje
pripadaju razliitim jezicima nazivaju se hibridnim sloenicama. Neki autori
smatraju da su svi sloeni izrazi koji se sastoje od jednog stranog i domaeg
elementa dijelom hibridnih sloenica (Turk 2013: 47).
Da bi došlo do jezinog posuivanja, u interakciju trebaju doi govornici
dvaju jezika. Jezik davalac e biti onaj iz kojega se posuuje, a jezik primalac
onaj koji posuuje. Postoji nekoliko vrsta jezinog posuivanja koje emo
detaljnije objasniti u sljedeim potpoglavljima.
6
2.1. Izravno posuivanje
Izravno posuivanje je ono u kojemu hrvatski jezik, kao jezik primalac,
preuzima posuenicu izravno iz jezika davaoca bez posrednika. Shema izravnog
posuivanja izgleda ovako:
Osim izravnog posuivanja, postoji i posredno. Posredno posuivanje je ono
u kojemu jezik davalac jeziku primaocu posuuje lekseme koje je i sam posudio
te postao jezikom posrednikom. Hrvatski je jezik zahvaljujui ovom tipu
jezinoga posuivanja posudio niz leksema iz jezika s kojima nikada nije bio ni
u izravnom ni u neizravnom odnosu. Tako u hrvatskome jeziku moemo pronai
posuenice iz tatarskoga (kefir), japanskog (bonsai) iz jezika australskih
domorodaca (bumerang) i junoamerikih Indijanaca (pono). Osim iz
egzotinih zemalja, hrvatski jezik ima i niz posuenica iz nama bliih jezika,
npr. posuivao je iz starogrkoga preko latinskog, francuskog i engleskog preko
njemakog, novogrkog preko turskog... U prenošenju nekog leksema ponekad
JEZIK DAVALAC
JEZIK PRIMALAC
lat. vena
eš. asopis
gr. paradoxos
engl. sport
vena
asopis
paradoks
sport
7
posreduje i nekoliko jezika, pa sve to moe utjecati na izraz i sadraj posuenice
(Samardija 1995: 47).
Najviše jezinih posrednika imalo je štokavsko narjeje. Kao posrednike u
štokavskom narjeju pronalazimo latinski, njemaki, talijanski, maarski i
turski. Latinski, njemaki i maarski jezici su posrednici kajkavskoga narjeja,
dok su latinski i talijanski jezici posrednici akavskom narjeju. Kao što
moemo primijetiti, jedino je latinski jezik zajedniki posrednik hrvatskim
narjejima. To ne udi previše, s obzirom na to da je latinski bio jezik zapadnog
kršanstva kojemu su hrvatske zemlje pripadale prije crkvenog raskola, a osim
toga bio je i jezik znanosti, knjievnosti i diplomacije u Zapadnoj Europi.
Takoer, latinski je jezik u Hrvatskoj zadrao status slubenog jezika sve do
listopada 1847. U novije vrijeme, ulogu najveeg jezika posrednika i jezika
davaoca ima engleski jezik (Samardija 1995: 48). Posredno posuivanje
shematski se moe prikazati ovako:
npr.
JEZIK
DAVALAC
JEZIK
POSREDNIK
JEZIK
PRIMALAC
2.3. Kruno posuivanje
Trei tip posuivanja je kruno posuivanje i ono je neka vrsta kombinacije
prvih dvaju tipova. U njemu jezik primalac posuuje leksem iz jezika davaoca i
nakon nekog vremena jezik davalac natrag posudi isti leksem (Samardija 1995:
48). „Kruno je posuivanje esto izmeu jezika iji dodiri traju dugo, a pritom
su oba jezika naizmjenino u ulozi jezika davaoca i jezika primaoca“
(Samardija 1995: 48). Primjere krunog posuivanja u hrvatskome jeziku
pronalazimo uglavnom u hrvatsko-maarskim jezinim dodirima. Radi se o
rijeima koje nisu dio hrvatskoga standardnog jezika, ali se koriste u narjejima.
Meu te dijalektizme ubraja se npr. ákv, stara mjera za tekuinu, preuzeta iz
maarskoga jezika, dok je maarska slavenska posuenica npr. okov. Kao
povratna posuenice mogao bi se promatrati i leksem kravata jer se francuski
leksem cravatte razvio iz rijei Hrvat (Samardija 1995: 49). Shemu krunog
posuivanja moemo prikazati na sljedei nain:
JEZIK
DAVALAC
JEZIK
PRIMALAC1
JEZIK
PRIMALAC
JEZIK
DAVALAC1
9
3. Prilagodba posuenica
Svaki strani leksem u nekoj mjeri mora biti prilagoen hrvatskome jeziku i
prihvaen od veeg broja govornika. Kada se strani leksem pojavi u tekstu
pisanom hrvatskim jezikom „kao navod neke poznate izreke, misli, tvrdnje ili
nekog poznatog naslova, ne nazivamo ga posuenicom“ (Samardija 1995: 49).
Takve se izreke, misli nazivaju stranim rijeima i istiu se drugom vrstom slova.
„Posuenice koje u više jezika imaju isto osnovno znaenje i u osnovi isti izraz
nazivamo internacionalizmima“ (Samardija 1995: 49). Oni naješe potjeu ili
imaju korijen iz klasinih jezika, latinskoga i grkoga. esto se nazivaju i
europeizmima zato što su zajednika leksika baština europskih jezika. Postoji i
nešto internacionalizama koji potjeu iz ivih jezika, npr. talijanskoga (balerina)
i njemakoga (valcer) (Samardija 1995: 50).
Posuenice, da bi se uklopile u hrvatski jezini sustav, moraju se prilagoditi
normama hrvatskoga standardnog jezika. U hrvatskome jeziku razlikujemo etiri
vrste prilagodbe: grafijska i pravopisna prilagodba, fonološka, morfološka i
znaenjska prilagodba.
3.1. Grafijska i pravopisna prilagodba
S obzirom na to da se ne posuuju rijei samo iz jezika koji se slue
latinicom, pojedine se posuenice moraju transkribirati, dok se posuenice iz
jezika koji se slue irilicom moraju transliterirati. Posuenice se prilagouju
pravilima hrvatskoga pravopisa. Taj je tip prilagodbe najjednostavniji.
3.2. Fonološka prilagodba
Fonološke razlike izmeu jezika davaoca i jezika primaoca uklanjaju se
fonološkom prilagodbom. Na temelju izgovornih slinosti hrvatski fonološki
10
sustav pronalazi zamjene za strane foneme, npr. engl. punch hrv. pun. Jasna
Melvinger kao primjer fonološke prilagodbe navodi francuske nazalne vokale.
Hrvatskome jeziku ti su vokali nepoznati te ih zbog toga zamjenjujemo
kombinacijom nazalnog vokala i nazalnog konsonanta. Kao primjer moe
posluiti rije šampinjon koja dolazi od francuske rijei champignon. U
izvornom obliku nalazimo skupinu gn koja je netipina za naš jezik i koja je kod
nas zamjenjena fonemom nj. Posuenica je fonološki nepravilna i ako sadri
skupine fonema koje nisu u skladu s fonotaktikim pravilima tipinim za naš
jezik. Primjeri rijei koje sadre te netipine skupine su ansambl, bicikl, knedl.
U navedenim primjerima pronalazimo netipine skupine –kl i –dl. Osim
fonološki, posuenica moe biti i akcenatski neprilagoena. esto posuenice
zadravaju izvorni akcent premda je to u suprotnosti sa zakonima distribucije
akcenata u našemu jeziku (Melvinger 1984: 55).
3.3. Morfološka prilagodba
Postoje razliiti stavovi o morfološkoj prilagodbi. Prema nekim teoretiarima
morfološki se elementi ne mogu prenositi iz jednog jezika u drugi, dok drugi
smatraju da je u odreenim uvjetima mogue ogranieno morfološko
posuivanje (Turk 2013: 39). Morfološkom se prilagodbom posuenice nastoje
uklopiti u morfološki sustav hrvatskoga standardnog jezika. Primjer toga su
njemaka imenica die Kritik i engleska stewardess koje dobivaju nastavak –a
koji je u hrvatskome jeziku karakteristian za enski rod, pa onda glase kritika i
stjuardesa. Morfološki se najdosljednije prilagouju glagoli koji uvijek dobivaju
nastavak –ti. Izmeu strane glagolske osnove i infinitivnog nastavka –ti dodaje
se sufiks -a-. npr. njem. fixieren hrv. fiksir-a-ti. Pridjevi koji završavaju na –
ioni od imenica latinskog podrijetla na –ija nisu dobro prilagoeni hrvatskom
standardnom jeziku i smatraju se tuicama (Samardija 1995: 53).
11
3.4. Znaenjska prilagodba
Rudolf Filipovi u Teoriji jezika u kontaktu razlikuje dvije pojave na
semantikoj razini. Jedna je adaptacija znaenja modela, a druga semantiko
posuivanje. Razlika je u tome što se adaptacija znaenja modela vee za
posuenice koje su preuzete iz jezika davaoca, a semantiko posuivanje je
transfer znaenja iz jezika davaoca na neku ve postojeu domau rije u jeziku
primaocu. Adaptacija znaenja modela se potpuno uklapa u proces jezinog
posuivanja jer ini cjelinu s fonološkim i morfološkim aspektom. Druga pojava
nema veze s posuenicama na adaptaciji kojih izgraujemo teoriju jezika u
kontaktu (Filipovi 1986: 153). Ve u 19. stoljeu lingvisti su zamijetili da
strana rije prolazi semantiku adaptaciju, tj. da se prilikom integracije znaenje
moe promijeniti. Jedna se rije moe posuivati u nekoliko navrata, pa
pokazuje i razliite varijante znaenja. Znaenje se moe mijenjati kako u jeziku
primaocu tako i u jeziku davaocu (Filipovi 1986: 154). Semantiko
posuivanje bilo bi ono u kojemu se tradicionalnim rijeima uz stara znaenja
dodaju i neka nova (Filipovi 1986: 154). Filipovi spominje Haugena koji
razlikuje homonimsku i sinonimsku posuenicu. Homonimska je ona u kojoj
novo znaenje nema ništa zajednikog sa starim. U sinonimskim posuenicama
dolazo do manjeg ili veeg poklapanja u znaenju izmeu starog i novog
znaenja. Unutar sinonimskih posuenica nalaze se dvije skupine prema tome
javljaju li se u njima semantika premještanja ili semantike konfuzije (Filipovi
1986: 155 – 156).
Semantiku promjenu uvjetuje šest uzroka. Prvi od njih je lingvistiki uzrok,
potom imamo povijesni uzrok, pa socijalni i psihološke uzroke. Kao uzrok
semantike promjene navodi i strane utjecaje te potrebu za novom rijei
(Filipovi 1986: 158).
12
Znaenje posuenice nakon što se integrirala u sustav jezika primaoca moe
ostati nepromijenjeno i potpuno odgovarati znaenju jezika davaoca. U tom
sluaju radi se o nultoj semantikoj ekstenziji (Filipovi 1986: 161). Suenje
znaenja naješa je promjena u jezinom posuivanju. U toj se situaciji prenosi
samo jedno specifino znaenje (Filipovi 1986: 164). Kao što se znaenje
posuenice moe suziti, tako se moe i proširiti. Da bi se znaenje proširilo
posuenica mora zadovoljiti dva uvjeta. Prvi uvjet je potpuna integracija
posuenice u leksiki sustav jezika primaoca, a drugi njezina slobodna upotreba
u sklopu tog jezika (Filipovi 1986: 169).
Rijetko kada posuenice prolaze samo jednu prilagodbu, eše prolaze dvije,
tri ili etiri. Što se više neka rije prilagodi normama hrvatskog standardnog
jezika, to e je govornici hrvatskoga manje osjeati stranom. I rjenici su
dijelom prestali navoditi strano podrijetlo, što je dokaz visoka stupnja njihove
uklopljenosti (Samardija 1995: 53 – 54).
13
4. Posuenice i normiranost
Jedna je od znaajki hrvatskoga standardnog jezika je i normiranost. „Bit je
normiranosti u tome da se pomou sustava pravila koja ine opu
standardnojezinu normu odredi koji su od elemenata što postoje u hrvatskim
narjejima pravilni i potrebni hrvatskome standardnom jeziku a koji nisu“
(Samardija 1995: 55). Unato nastojanjima da se utvrdi što je pravilno, a što ne,
govornici i dalje u mnogoemu griješe. Upravo se iz tih razloga razvio jezini
purizam ili jezino istunstvo. Puristi se skrbe za istou i pravilnost hrvatskoga
jezika. Najdue i najsustavnije puristi se bave posuenicama. Njima se bave od
poetaka hrvatske pismenosti i knjievnosti do današnjih dana. Jezini bi se
purizam trebao promatrati u vremenu u kojemu je nastajao da bi se mogao
razumijeti. esto se u povijesti „poistovjeivao s otporom prema posizanjima
drugih entiteta i asimilacija“ (Turk 2013: 116). „Hrvatski je jezini purizam bio
jednim od najuinkovitijih oblika otpora pogibelji što je prijetila hrvatskom
jeziku ukliještenu izmeu latinskoga, talijanskoga, turskoga, maarskog i
njemakog jezika“ (Samardija 1995: 57). Tako su se puristi u drugoj polovici
XVIII. stoljea zalagali za zamjenjivanje turcizama. U XIX. se stoljeu osim za
turcizame, predlau zamjene i za germanizme, talijanizme i latinizme. U XX.
stoljeu utjecaj njemakog je bio snaan, pa su se puristi tada posvetili
germanizmima. Zbog nepovoljna poloaja hrvatskoga jezika u Kraljevini Srba,
Hrvata i Slovenaca, dvadesetih godina njihova se panja okree srbizmima, dok
se u najnovije vrijeme panja najviše posveuje anglizmima (Turk 2013: 116 –
117).
Puristi smatraju da ako za neki leksem nemamo hrvatsku zamjenu ili je njena
zamjena zastarjela, onda je ona potrebna hrvatskome jeziku. Ako pak imamo
zamjenu, moramo paziti podudaraju li s posuenica i hrvatski leksem opsegom
sadraja. Ako im je opseg sadraja isti, onda prednost u komuniciranju ima
14
hrvatski leksem. Ako je opseg posuenice ui ili širi od hrvatskog leksema, onda
posuenicu treba rabiti samo kada je hrvatski leksem ne moe zamijeniti a da ne
našteti iskazu. Ako moramo izabrati jedan od dvaju izraza posuenica razliitih
po stupnju prilagoenosti, odabiremo onaj s veim stupnjem prilagodbe.
„Jednom posuen i prilagoen leksem pogrešno je ponovno posuivati i
prilagoavati“ (Samardija 1995: 59). Pretjerana uporaba posuenica ponekad je
rezultat pomodnosti i elje da se posuenicama pokae uenost. Govornik koji
pretjeruje sluei se preesto posuenicama moe postii kontraran uinak te
umjesto da pokae uenost, moe ispasti smiješan i nerazumljiv. Hrvatski puristi
zagovaraju umjerenu i pravilnu uporabu posuenica. Takoer, njihova
ogranienja ne vrijede za narjeja, argone i razgovorni jezik (Samardija 1995:
57-59).
U posljednje vrijeme niz diskusija izazvao je Zakon o javnoj uporabi
hrvatskoga jezika. Hrvatski je sabor pošao od injenica da je hrvatski jezik
temeljna nacionalna vrijednost i vanana sastavnica hrvatskoga nacionalnog
identiteta. Svi pokušaji zatiranja hrvatskoga jezika u prošlosti bili su pokušaji
dezintegracije hrvatskoga naroda. Kao razlog uvoenja ovoga zakona navode i
da je u procesu globalizacije vano štititi nacionalnu posebnost te da su zaštita,
skrb i razvitak hrvatskoga jezika vani da ouvanje hrvatskoga i ukupnog
europskog kulturnog naslijea. Naglašavaju i da su promicanje i zaštita
hrvatskoga jezika obveza svih ustanova javnoga i društvenog ivota i svih
graana Republike Hrvatske. 1
(23. oujka 2014. 15:38)
5.1. Strane rijei grkoga podrijetla
Grki je jezik helenski jezik i pripada antikoj skupini indoeuropske jezine
porodice. Da je starogrki jezik bio prisutan na našemu podruju potvruju i
neki povijesni dokumenti kao što je prvi zemljopisni mjestopis zapisan za
hrvatsko ozemlje od 6. do 2. stoljea pr. Krista. Polovica se tih toponima
slavizirala i ouvala do danas. Nadalje, zapisi o ranim europskim Hrvatima iz 2.
– 3. stoljea po Kristu poznati kao Tanajske ploe 2 . Osim zapisa u hrvatskome
jeziku pronalazimo i niz tipinih helenizama koji su izravno iz grkog jezika ušli
u hrvatski jezik. To ne zauuje zato što je Bizant imao pod svojom vlašu
Dalmaciju i Kvarner nekoliko stoljea. 3
Posuenice iz grkoga jezika okupljene su pod zajednikim nazivom
grecizmi. Istraivajui za ovaj rad, pronašla sam niz posuenica grkoga
podrijetla i uvrstila ih u tablicu.
STRANA
RIJE
IZVOR,
MJESTO
PRONALASKA
str. 273
grecizam prilagoenica
2 Tanajske ploe – otkrivene u drugoj polovici 19. stoljea. zapoinju zazivom: „Nek je sa sreom!“ i sadre
grke napise starohrvatskih imena iz antike luke Tanais na Azovskom moru. ( preuzeto s:
http://hr.metapedia.org/wiki/Tanajske_plo%C4%8De (26.8. 2014., 15:50)) 3 Usporedi: http://hr.metapedia.org/wiki/Gr%C4%8Dki_i_starohrvatski (26.8. 2014, 15: 57)
U navedenim primjerima prevladavaju tuice, ali pronašla sam i nekoliko
primjera usvojenica i prilagoenica. Kod veine se primjera moe primijetiti
strano podrijetlo, ali isto tako neki su se primjeri prilagodili hrvatskome jeziku u
toj mjeri da se strano podrijetlo teško moe osjetiti. Neke od takvih posuenica
su npr. škorpion i planet.
5.2. Strane rijei latinskoga podrijetla
Hrvati su se s latinskim jezikom susreli doselivši se na istonu obalu
Jadranskog mora. „Benediktinski su samostani u srednjem vijeku imali bitnu
ulogu u širenju pismenosti u cijeloj Europi, pa i u Hrvatskoj. U njima se
njegovala latinica, a latinsko pismo je najstarije pismo upotrebljavano u
Hrvatskoj.“ 4 Latinski se jezik najdue u Europi zadrao upravo u našemu jeziku.
Sve do 1847. bio je slubeni jezik Hrvatskog sabora i javne uprave. U vrijeme
nasrtaja maarizacije i germanizacije sluio je kao brani jezinog i politikog
identiteta. Osim u upravi, školstvu, knjievnosti i znanosti, latinski je imao svoje
mjesto i u privatnom ivotu viših slojeva društva. Iz svega navedenog, moe se
zakljuiti da je latinski imao vanu ulogu u hrvatskoj kulturi kroz dugi niz
stoljea (Sikiri Assouline 2009: 250, 260 – 261). To nam potvruje i velik broj
posuenica.
Posuenice koje su zastupljene u hrvatskome jeziku, a ije je podrijetlo
latinsko nazivaju se latinizmima. Tablica s graom latinskog podrijetla izgleda
ovako:
19
5.3. Strane rijei talijanskoga podrijetla
Talijani su kroz povijest pod svojom vlašu drali vei dio Istre i
Kvarnera. „Narodima s politikim centrom u Rimu ili Veneciji istona obala
Jadrana je uvijek bila primamljiva, prvi put su stekli posjede još 167. prije
Krista.“ 5 Londonskim ugovorom Italiji su obeani Trentino, Trst, Juni Tirol i
Istra ukljuujui netalijanske zajednice. Rimskim ugovorom, 27. sijenja 1924.
godine, Slobodna Drava Rijeka podijeljena je izmeu Italije i Jugoslavije. U
tim se mjestima provodila prisilna politika talijanizacije tijekom 1920-ih i 1930-
ih. Svi ti povijesni kontakti uvelike su utjecali na stanovništno toga podruja te
stoga ne zauuje velik broj posuenica talijanskog podrijetla pronaen na
podruju Rijeke. No postavlja se pitanje, odakle talijanske posuenice u
Garešnici? Odgovor lei u injenici da se u Moslavini nalazi izolirana zajednica
Talijana. Jedno od mjesta u kojma su zastupljeni je i selo Ciglenica koje se
nalazi u neposrednoj blizini Garešnice. 6
Posuenice preuzete iz talijanskoga jezika nazivaju se talijanizmima.
Prouavajui nazive javnih objekata, uoili smo da su talijanizmi zastupljeni u
velikom broju na podruju Rijeke što ne iznenauje previše s obzirom na
povijesne kontakte izmeu talijanskog i hrvatskog jezika.
STRANA
RIJE
IZVOR,
MJESTO
PRONALASKA
5 Usp. http://hr.wikipedia.org/wiki/Istarski_egzodus (26. 8. 2014, 18:40)
6 Usp. http://hr.wikipedia.org/wiki/Talijani_u_Hrvatskoj (26. 8. 2014, 18:00)
5.4. Strane rijei francuskoga podrijetla
Francuzi su na vlast u Hrvatsku došli ve 1806. i zadrali se do
Napoleonova sloma u Rusiji 1813. Mirom u Pounu 26. Prosinca 1805.
Napoleon je dobio Veneciju, Istru, Dalmaciju i Mletaku Albaniju. Ponovno
zahvaljujui povijesnim kontaktima pronalazimo posuenice, ovoga puta
francuskoga podrijetla, u hrvatskome jeziku.
Posuenice preuzete iz francuskoga jezika objedinjene su zajednikim
nazivom galicizam. Istraivajui i prikupljajui grau za ovaj rad pronašla sam i
nekoliko galicizama.
24
Posuenice iz španjolskoga jezika nazivaju se hispanizmima. Nekoliko
primjera hispanizama uspjeli smo pronai na podruju Rijeke. Španjolske
posuenice u hrvatski jezik nisu mogle dospijeti zahvaljujui povijesnim
kontaktima. Hrvatska sa Španjolskom nikada kroz povijest nije došla u kontakt.
Jedina potencijalna veza je Katalonija koja je bila pod Austro-Ugarskom
krunom, kao i Hrvatska, ali direktnog kontakta izmeu tih dvaju zemalja nije
bilo. Zanemarivši povijesni kontakt, jedina druga opcija moe biti kulturološki
kontekst. Ove rijei nisu poznate svim govornicima hrvatskoga jezika. Moemo
zakljuiti da su one neka vrsta pomodnica u našemu jeziku.
STRANA
RIJE
IZVOR,
MJESTO
PRONALASKA
5.6. Strane rijei engleskoga podrijetla
Posljednjih godina broj posuenica preuzetih iz engleskoga jezika naglo je
porastao. Pod anglizme ubrajamo „rijei podrijetlom iz engleskoga jezika koje
25
su se bar donekle prilagodile hrvatskom jeziku kao jeziku primaocu“ (Brdar
2010: 219). Zahvaljujui globalizaciji i informatizaciji, engleski jezik širi svoj
utjecaj na sve jezike s kojima dolazi u dodir. Osim engleskih rijei koje su se
prilagodile hrvatskom jeziku, postoje još i one koje se nisu prilagodile
hrvatskom jezinom sustavu te pseudoanglizmi 7 . Engleski je jezik uvijek bio u
kontaktu s drugim jezicima, ali od sredine 20. stoljea njegov utjecaj jaa. Osim
toga, engleski je jezik slubeni jezik meunarodne i meudravne komunikacije.
Utjecaj engleskoga jezika osobito se primjeuje u jeziku javne komunikacije,
medijima te informatikom jeziku. Nadalje, sve eše anglizme pronalazimo u
rjeniku razliitih znanosti i struka te u razgovornom jeziku mladih (Brdar 2010:
219). esto rijei iz engleskog jezika upotrebljavamo iz navike ili zato što nam
djeluju atraktivnije, efektnije. Takoer, osim na leksik, utjee i na gramatiku.
Tako se u hrvatskome jeziku sve eše koriste imenice umjesto pridjeva, npr.
film festival umjesto filmski festival. 8 Koliko je engleski jezik danas vaan
potvruje i injenica da rijei engleskog podrijetla danas ine 40% ukupnog
broja novotvorenica.
anglizam tuica
7 Pseudoanglizmi su rijei koje se sastoje od engleskog dijela kojemu je dodan hrvatski afiks (npr. celebovi).
8 Usp. http://www.lingua-soft.hr/blog/utjecaj-engleskog-jezika-na-ostale-jezike (27. 8. 2014, 18:52)
heaven opuštaonica,
Road
house
Tablica 6. Strane rijei engleskoga podrijetla
Kao što je vidljivo i iz tablice, neke su rijei prilagoene hrvatskome
jezinom sustavu, a neke od njih se koriste u izvornom obliku.
27
Germanizmima nazivamo posuenice podrijetlom iz njemakoga jezika.
Rikard Simeon iznosi teoriju prema kojemu su germanizmi nešto što je openito
svojstveno Njemakoj, a uvedeno je u druge jezike, potom rijei, izrazi ili
konstrukcije svojstvene njemakom jeziku, uzete same po sebi ili nainjene
prema njemakom jeziku, te kao posljednje objašnjenje germanizama navodi da
je to rije, izraz ili konstrukcija preuzeta iz bilo kojeg germanskog jezika. 9
Odakle germanizmi u hrvatskome jeziku? Osim što se neko vrijeme provodila
germanizacija, njemaki je jezik bio i slubeni jezik u Hrvatskoj od 1849. do
1860. Jaki austrijski utjecaji zapoeli su još u 16. stoljeu stvaranjem Vojne
krajine. U to se vrijeme u Hrvatsku doselio velik broj njemakih vojnika te su se
poele osnivati i njemake škole. Meutim, prvi njemako-hrvatski dodiri
zapoeli su nešto ranije, u 13. stoljeu, u vrijeme prve njemake kolonizacije.
Iako je do 1848. godine slubeni jezik bio latinski, viši slojevi društva su se ve
tada sluili njemakim. Najvei broj germanizama moemo pronai u
kajkavskome narjeju. Koliko su se neke od posuenica prilagodile hrvatskome
jeziku potvruje injenica da kod nekih više niti ne osjea strano podrijetlo.
STRANA
RIJE
IZVOR,
MJESTO
PRONALASKA
5.8. Strane rijei turskoga podrijetla
Pod pojmom turcizmi obuhvaene su sve posuenice podrijetlom iz turskoga
jezika. No u turcizme se ubrajaju i rijei iz arapskog i perzijskog podrijetla.
Dalibor Brozovi (2000.) postavlja pitanje zašto se te rijei nazivaju turcizmima
kada su u veini sluajeva iz arapskog i perzijskog jezika? S obzirom da se ti
jezici smatraju orijentalnima, posuenice bi se mogle nazivati orijentalizmima.
Jedna skupina razmišlja na taj nain, a druga odgovara da smo mi ipak te rijei
posudili preko turskoga jezika te da bi se one zato trebale nazivati turcizmima.
Brozovi napominje da naziv orijentalizmi nije u potpunosti toan jer ne potjeu
sve rijei koje smo mi preuzeli iz turskoga iz orijentalnih jezika. Primjer je rije
avlija koja je u turski došla iz novogrkog. Isto tako svi orijentalizmi ne moraju
biti turcizmi. Neke rijei iz orijentalnih jezika došle su u naš jezik posredstvom
europskih jezika. 10
Turcizmi se mogu podijeliti u tri skupine. Prvu skupinu ine više-manje
posve prihvaene rijei. Drugu skupinu ine turcizmi kojima se oznauju razne
orijentalne i islamske realije. Treu skupinu ine turcizmi koje ne koristimo
svakodnevno i za koje imamo istovrijedne domae zamjene. Ta je trea skupina
najbrojnija. 11
Turski jezik utjecao je na naš jezik i na jezike zemalja na kojima se
rasprostiralo Osmansko Carstvo u srednjem i novom vijeku. Turcizmi su najviše
10
2014, 22:26) 11
Isto.
30
zastupljeni u štokavskome narjeju s obzirom da je to podruje bilo u
najdirektnijem kontaktu s Turcima. U ostalim narjejima turcizmi su rijei ili
ak potisnuti iz upotrebe. Mnoge posuenice turskog podrijetla nemaju zamijene
u hrvatskome jeziku, pa su prihvaene u standardu, primjer za to je i leksem
iak. Turski jezik sadri neke glasove nepoznate našemu jeziku, pa onda
posuenice moraju proi kroz fazu prilagodbe.
STRANA
RIJE
IZVOR,
MJESTO
PRONALASKA
5.9. Posuenice iz eškoga jezika
Posuenice iz eškoga jezika nazivaju se bohemizmima. eški je jezik
nacionalni jezik eške. Kontinuirano doseljavanje eha u Hrvatsku trajalo je
stoljee i pol, a migraciju je olakšavala pripadnost obaju zemalja Habsburškoj
Monarhiji. Oko 10000 eha danas ivi u Hrvatskoj, a najviše ih ima u okolici
Daruvara. Daruvar je udaljen od Garešnice 23 kilometara zrane linije. Ondje se
31
nacionalnim manjinama moemo pronai neke bohemizme u našemu jeziku. 12
Legenda o brai ehu, Lehu i Mehu jedan je od najstarijih spomena
hrvatsko-eških odnosa. Prema njoj su za rimske vladavine na tri brda i u tri
utvrde iznad Krapine ivjela braa eh, Leh i Meh te njihova sestra Vilina.
Braa su se eljela osloboditi rimske vlasti, ali ih je sestra koja je bila
zaljubljena u rimskog namjesnika izdala, te su braa pobjegla na sjever i ondje
osnovali slavenske drave. eh je osnovao ešku, Leh Poljsku, a Meh Rusiju.
Konkretniji odnosi vezani su uz djelovanje sv. irila i Metoda. Nakon Metodove
smrti 885. njegovi su uenici protjerani iz Moravske te su se uputili prema
Hrvatskoj i ondje širili slavensko bogosluje. Zagrebaka je biskupija osnovana
1904. i njen prvi biskup Duh bio je eškoga podrijetla. Pretpostavlja se da su
esi pojedinano poeli pristizati 1527, nakon izbora Ferdinanda I.
Habsburgovca za kralja. Najviše eha nalazi se osim u Daruvaru i s obje strane
Ilove te na podruju Bilogore. Na inicijativu Josefa Václava Fria osnovano je
prvo eško društvo 1874. nazvano eská beseda. Danas u hrvatskoj imamo
nekoliko zajednica eške nacionalne manjine, a jedna od njih je i ova u
Garešnici (Dugaki: 233 – 249).
12
Usp: http://hr.wikipedia.org/wiki/%C4%8Ce%C5%A1ki_jezik (28. 8. 2014, 14:16)
6. Zakljuak
itajui ovaj rad moemo zakljuiti da hrvatski jezik posjeduje velik broj
posuenica. Veina njih se toliko prilagodila da se niti ne osjea njihovo strano
podrijetlo. U hrvatski su jezik dospjele na razne naine, bilo izravnim, bilo
posrednim ili pak krunim posuivanjem te se prilagodile našem jezinom
sustavu.
Koliko su posuenice potrebne našemu jeziku i jesu li uope potrebne pitanje
je kojim se bavi jezini purizam. Smatram da u svemu treba imati mjeru, pa tako
i u sluaju jezinog posuivanja. Ako postoji hrvatska jednakovrijednica za
pojedini posueni leksem, bolje je upotrijebiti hrvatsku jednakovrijednicu, ali u
sluajevima kada nema zamjene nema potrebe ustruavati se i ne upotrijebiti
neki leksem samo zato što nije hrvatskoga podrijetla. Pretjerano istunstvo po
meni nije dobra opcija. Na ovaj se problem nadovezuje prijedlog Zakona o
javnoj uporabi hrvatskoga jezika prema kojemu bi imena trgovina, obrta,
ugostiteljskih i drugih objekata trebali nositi hrvatske nazive. Prikupljena i
analizirana graa pokazuje da se u javnoj upotrebi, u imenima kafia, frizerskih
salona, opuštaonica, slastiarnica, cvjearnica, konoba, restorana, hotela,
krojakih radionica, praonica itd. velikim dijelom koriste strane rijei i to
osobito tuice koje su preuzete u izvornom obliku i posve neprilagoene
hrvatskome jeziku. U analiziranoj grai prevladavaju strane rijei iz latinskoga,
njemakoga, talijanskoga i engleskoga jezika. U skladu s time mišljenja smo da
je Zakon o javnoj uporabi hrvatskoga jezika potreban kako bi se sprijeila
pretjerana upotreba stranih rijei, osobito onih neprilagoenih sustavu
hrvatskoga jezika. Naime, samo ako ne prihvatimo svaku stranu rije i ako
pokušamo iskoristiti jezine mogunosti vlastitoga jezika, ouvat e se jezik, a
time i kultura i identitet.
33
7. Saetak
U radu se analiziraju strane rijei u javnoj upotrebi s ciljem stjecanja uvida o
njihovu poloaju u hrvatskome jeziku. Graa je prikupljena na podruju grada
Rijeke te malenoga gradia Garešnice. Utvreno je podrijetlo prikupljenih rijei
te su podijeljene s obzirom na jezik iz kojega potjeu. Moe se zakljuiti da u
grai prevladavaju strane rijei latinskoga, talijanskoga, njemakoga i
engleskoga podrijetla. Uzmemo li u obzir povijesne kontakte regija koje smo
prouavali s drugim jezicima, nimalo ne zauuje da se npr. na podruju Rijeke
nalazi velik broj objekata s nazivima talijanskog i latinskog podrijetla, dok u
Garešnici imamo velik broj turcizama, germanizama i bohemizama.
Kljune rijei: strane rijei, leksiko posuivanje, posuenice, purizam,
hrvatski jezik
Zagreb, 1999.
Brdar, Irena, Hrvatske rijei u jeziku hrvatskih medija u: Lahor – br. 10,
2010.
zavod „Miroslav Krlea“ (Zagreb)
Filipovi, Rudolf, Teorija jezika u kontaktu (uvod u lingvistiku jezinih
dodira), Školska knjiga, Zagreb, 1986.
Klai, Bratoljub, Rjenik stranih rijei, Nakladni zavod Matice hrvatske
Zagreb, 2002.
Zagreb, 2000.
Samardija, Marko, Leksikologija s poviješu hrvatskoga jezika (udbenik
za 4. Razred gimnazije), Školska knjiga, Zagreb, 1995.
Sikiri Assouline, Zvjezdana, Latinitet u hrvatskom društvu prve polovice
19. stoljea (struni rad), Zagreb, 2009.
Turk, Marija, Jezino kalkiranje u teoriji i praksi (prilog lingvistici
jezinih dodira), Filozofski fakultet sveuilišta u Rijeci, Zagreb, 2013.
35
hrvatskoga%20jezika%20(nacrt)/ (23. 3. 2014. 15:38)
http://hr.metapedia.org/wiki/Tanajske_plo%C4%8De (26.8. 2014, 15:50)
http://hr.metapedia.org/wiki/Gr%C4%8Dki_i_starohrvatski (26.8. 2014,
15: 57)
http://www.lingua-soft.hr/blog/utjecaj-engleskog-jezika-na-ostale-jezike
http://www.matica.hr/vijenac/173/Odo%C5%A1e%20Turci%2C%20osta
%C5%A1e%20turcizmi/ (27. 8. 2014, 22:26)
http://hr.wikipedia.org/wiki/%C4%8Ce%C5%A1ki_jezik (28. 8. 2014,
14:16)
http://www.bet-israel.com/?page_id=857 (28. 8. 2014, 16:49)