Strukturalizam

Strukturalizam je takav kritički pravac koji gleda na djelo kao autonomni i koherentni organ, nezavisan od okoline, i ne traži bit djela niti osnovnu misao istog, već samo sistem njegove strkture i izgrađenost te uloge koju jezik ima u samom djelu. Strukturalisti, uključujući Piažea, smatraju da djelo ima svoije jezičke zakone i da evoluira u sistmetu tranosframacija, a djelose bogati i održava tim istim sistemom transformiranosti. Struktura je, dakle, zatvoreni totalitet čiju tranformacionu dinamiku regulišu njeni vlastiti zakoni. Strukturalizam se dotiče raznih nauka od lingvistike, psihologije, matematike, pa sve do književnosti. Poznato nam je da su strukturalisti u lingvistici došli do otkrića da se jezik sastoji od znakova i da predstavlja ništa drugo nego baš sistem konverzacijskih znakova i kao takav da jezik i postoji.

Strukturalisti insistiraju da je djelo zatvoren koherentan sistem samostalne duhovne dinamike i zatvoren značenjski krug, te kao takav da vodi ka otvorenom suprostavljanju strukture i funkcije: tehnika i način oblikovanja dobivaju prvenstvo nad suštinom i sadržajem djela. Ovaj metod isključuje genetski i historijski pristup djelu jer ne posmatra djelo ni u njegovom razvojnom putu unutar određene duhovno-civilizacijske sredine niti kao izraz individualne drame sagledane u njenoj psihološkoj, socijalnoj ili historijskoj ravni. Na taj način književna kritika, umjesto uspostavljanja vrijednosnih kriterija na osnovna produbljene analize djela, postaje jedan vid idealne morfologije ili jedan vid univerzalne gramatike teksta. Strukturalizam ne tumači poruku teksta, već otkriva mehanizme koji omogućavaju da se poruka oblikuju, da stvari dobiju smisao. Sam Rolan Bart, jedan od najznačajnjjih strukturalista, kaže, da da cilj kritičara nije da odredi i utvrdi smisao stvari nego da pronađe puteve koji taj smisao čine mogućim.

Strukturalna poetika Rolana Barta

Francuska književna kritika polarizovala se zadnjih stotinu godina na dvije struke, jedna je deskriptivno-ekslikativna, a druga interpretativno-ideološka. Prvoj struji pripadaju brojne orijentacije, od filološke preko biografsko-impresionističke do eruditsko-faktografske. Tu ubrajamo različite oblike pozitivističkog naslijeđa. Djelo je ovdje shvaćeno kao povod za daljnja biografska istraživanja i mnijenja, za utvrđivanje činjenica i fakata, raščlanjivanje vlastitih impresija ... Želi se doći do piščevog psiho-portreta. Deskripcija, odnosno deskrpitivni formalizam suočava se sa neprevaziđenim oprekama između objektivne istine i subjektivnog faktora. Cvetan Todorov je zato poručivao da ako opis ne može da potvrdi naučne kriterije, gubi smisao. Dočim druga struja, interpretativno-ideološka, polazi od teorijskih pretpostavki filozofskog sistema (egzistencijalizam, fenomenologija, psihoanaliza ...) i književno djelo shvata kao izraz ili odraz vanliterarnih sadržaja, odnosno kao dokaz i potvrdu životnosti saznajnoteorijskih načela. Književno djelo je u ovom slučaju medij koji je zasnovan na apriornom i apstraktnom konceptu. U oba slučaja kritičar započinje deskripcijom, odnosno fenomenološko-strukturalnom sistematizacijom tema, motiva, opsesivnih metafora ... No tu su prisutne i impresionistička i interpretativno-ideološka orijentacija. Kritičar na taj način djelo tretira u funkciji određenog sistema i time zanemaruje kompleksnost i univerzalnost njegove saznajno-čulne osnove u dodirima sa prirodom, sa svijetom, pojavama.

Rolan Bart ukazuje na važnost internog u djelu – interno i kohernetno u djelu je vrlo važno pri komunikaciji istog. Jezgro samog umjetničkog djela predstavlja jezik i isti ima autonomnu funkciju

izvan svijeta objektivne realnosti. Bart se zapravo okreće formalnom mehanizmu djela, strukturi, i tu pridaje važnost oblikovnom mehanizmu i strukturozaciji pojedinih izražajnih obrazaca. Bartov stav podržavaju gotovo svi strukturalisti što je važno za napomenuti. Prema Bartu svijet postoji, ali pisac je autonoman kao i njegovo djelo. Svijet postoji, alipisac govori - književnost je zapravo govor. Djelo mora da gradi leksiku, vlastitu leksiku, ista je kohernetna i sama sebi svojstvena. Rolan Bart se ne slaže time da je djelo dio nekog historijskog kretanja i nekog duha vremena. Za njega u percepicji postoje dva kontinenta – jedan stvarni svijet i sa druge strane, drugi kontinent, djelo. Dakle, prema njemu, prirodni i ljudski svijet postoje naspram djela kao autonomni činioci, djelo je za njih nedodirljivo i kao takvi nikako ne određuju piščev govor, zapravo ne utiču na književnost jer književnost je govor prema strukturalistima. Bartov stav možemo prihvatiti samo kao kritiku vulgarnog pozitivizma i kao odbacivanje gledišta o saznajnoj funkciji književnog djela, mada savremena teorijska tumačenja nisu nikad ni prihvatala tezu o identifikaciji realnosti i svijesti. Drugi stav se svodi na formiranje meta-jezika. No, realno gledajući, kad bi književnost pokrivala samo domen jezika ( a ne i ukupnost čovjekova iskustva), odnosno kad bismo jezik redukovali isključivo na sredstvo sporazumijevanja, možda bismo prihvatili definiciju kritike kao jezika o jeziku. Tada i u takvom slučaju kritika bi bila samo puko raslojavanje teksta, a to ona u svojoj bitnosti ne moože da bude. Dakle, kritika ne treba samo da se dotiče strukture teksa kao koherntnog i zatvorenog sistema već takvog sistema koji je dodoriljiv i stalnoj korelaciji sa svime što ga okružuje, bez obzira što je isti zaseban svijet za sebe.

Najzda, Bartovo suprostavljanje svsijeta i djela kao dvaju kontinenata pretpostavlja izdvajanje djela iz njegovog prirodnog i duhovnog ambijenta - iz svijeta čovjekove ljudske drame bilo individualnog ili kolektivnog karaktera i značaja. Jasno je onda, šta Bart želi da kaže nakon svega ovog, a to je da kritičar ne bi trebao tražiti poruku djela niti njehgovu bit već samo smisao sitog, što nije ovoljno, naravno. Dakle, vrlo važno je za kritiča da uvidi kakve je to poruka djela, jer ona je spojnica i silnica sa prirodom, sa pojavama i bitkom svijeta, što je Bart pokušao da negira.

Strukturalna analiza i književna kritika

U strukturalnoj analizi ne treba ni tražiti sličnosti sa književnom kritikom jer su to po Bartu dvije različite discipline. Strukturalna analiza ne može da bude interpretativni metod, kako je kazivao Bart, jer ne teži ka samoj interpretaciji, ka utvrđivanju njegovog smisla isl. Prema tome, cilj strukturalnog ispitivanja nije ni objašnjenje ni interpretacija teksta, negonjegova sistematska obrada u cilju formulisanja općeg pripovjedačkog jezika. Bart je književnost definisao kao sistem znakova i književno biće nije pu poruci nego u sistemu. A Cvetan Todorov kaže svezi toga da se strukturalno istraživanje ne bavim sadržajem tj. djelom, ono s einteresuje za specifična svojstva govora, kakav je književni govor. Sve što čini književni svijet, od pojava, pridrode i slika je sada terminirano, sve je podređeno nekom apstraktnom modelu koji se istražuje i provjera funkcionisanje istog. Strukturalistička aktivnost, kako ju naziva Bart, sastojise u otkrivanju zakona , funkcionisanja predmeta koji kritičar rekonstruiše: i pisac i kritičar kkopiraju predmet, tj. izgrađuju njegov strukturni model. Sama struktura je kopija predmeta, tj. intelekt pridodan predmetu.

Bart tačno ističe da priroda samog predmeta ne određuje pojam i karakter umjetnosti( bez obzira da li predmet pripada realnosti ili fiktivnom svijetu), ali zato stvaralački čin ( ono šta čovjek dodaje predmetu preobražavajući ga) naziva tehnikom i proglašava samim bićem stvaranja.

Budući da je Bart razdvoji svijet i djelo on želi da nađe unutrašnje jedinstvo djelo prema kojemu će ono biti kohernetno. On isključuje elemnte okoline, pojavnosti i sve jedinke koje bi se doticale svijeta van samoga djela. U savkom slučaju kohertnost kod Barta obuhvata odnose unutar djela, odnosno korelaciju izmeđau kritičara i djela, a ne usaglašenost životnih sadržaja sa njihovim umjetničkim oblikom.

Ako rezimiramo, zaključit ćemo da je Bart osim razdijelnosti svijeta i djela, veliku pažnju pridavao tehnici stvaranja nutrine u djelu, tj. takvoj kreaciji koja realnim predmetima daje izgled umjetnički uvjerljivi predmeta. Mešđutim, racionalno prosuđujući, kad ne bi gradili razoliku između vizija i thnike stvaranja, između ovblikovne moći i svjesnog opredjeljenja, našli bi smose u sitiaciji da poistovjećujemo dva reda činjenica – naučen sa umjetničkim, što je, naravno, apsurd.

Zatvorenost, izolovanost, autonomnost, sve je to strukturalizam. Istraživanje bez vrednovanja vanjskih uticaja, nema uzajmane povezanostis asvijetom. Na ovaj način se kritika odnosi prema djelu kao smisao prema formi. Bart tako razdvaja i distingvira piščeve svjesne namjere i uvjerenja sa svijetom realnih sukoba i dilema u kom živ. Takav stav vodi potpunoj terminaciji subjektaoi njegova umjetničkog govora, literatura se lišava subjekta. Pisac je prosto pisac, prema Bartu, jer je obdaren moći riječi i ima elemente da bude takvim, da bude kreator, zbog toga.

Djelo kao verbalna komunikacija

Kao što znamo da je Bart shvatio djelo kao koherentno i autonomno, iznio je zaključak da se ono održava snagom vlastitog postojanja. Popt Malarmeovog sna o čistim pojmovima, ili Floberovog zahtjeva za djelom koje bi životvornu snagu crpilo iz vlastitog stila. Materilzajući svijet u jeziku pisac odgoneta njegov duboki smisao i paradoks njegovih manifestacija, te sve to oblikuje kao suštinu našeg ljudskog iskustva i našeg duhovnog identiteta. No u svakom hipu valja napominjati da književnost ne može biti puna i chjelovita a da nije u korelaciji sa pojavama, pojavostima i prirodom, zato sve teze o kohernetnosti padaju u vodu, doslovno. Bart međutim govori o vakuumu smisla, o nultoj tački pisanja, tj. o nastanku djela kome ne prethodi ni izvjenost ni smisao. Pisati, kaže Bart, znači uzdrmati smisao svijeta, tj. uvijek iznova započinjati pitanja na koja daju svoj odgovor bezborojne generacije dok upitnost i dalje ostaje i ista prati djelo. Djelo, prema strukturalizmu, traje kao vječna upitnost, kao otvoreno pitanje koje ne iscrpljuje nikakva definicija i nikakav odgovor. Djelo u sebi nosi mnogo značenja, mnogo upitnika, a generacij i generacije traže odgovore na te upitnosti, i kao takvo, djelo je nosilac pluralizma značenja, koje omogućavaju različite lektire teksta i nivoe njegovog tumačenja. Pluralizam mogućih značenja treba da razbije tradicionalnu predstavu o jednistvenoj istini djela koju je moguće sagledati u samo jednom značenjskom kodu. Zato Bart kaže da se nauka o književnosti ne može zadržavati na pročuavanju sadržaja već uslova sadržaja, tj. oblika, budući da se djelo sastoji od konstuitivne dvosmislenosti književne poruke.

Ovaj model kritike nam ne omgućava da izrečemo konačan sud u krajnkoj esetetskoj valorizaciji djela. Strukturalna elaboriranost ne uvodi nas u domen vrednovanja jer umjetnost se ne dotiče empirijske tačnosti, nedostaje joj objektivni faktor. Dakle, vrijednosni sudovi su zasnovani na subjektivnom viđenju. I vlastitoj projekciji svijeta. Zbog toga umjetnost nije epirijska , već je flekisbilna, subjektivistička, sa jedne strane, a sa druge - opća. Kritika zbog toga ne može da teži nekoj istini koja bi bila nezavisna od kritičareve subjektivnosti. Zatose valja istaći da se kritika ne može osloboditi subjektivizma, što je i normalno. Dakle, kritika se okreće djelu kao svjedočanstvu i svezi sa dinamikom vremena i života, a ne podržava djelo koje bi bilo tačno, empirijski tačno,

kohernetno i izlovano. Djelo je kao i pisac je dio duha, dio hronotipa, dio epohe kojoj pripada, jednostavno, ako isključimo djelo van te dinamike, djelo smo, takoreći, ubili, a takvog stava kod strukturalista nije bilo. Da bi kritika bila plodotvorna ona mora imati načelo moguće totalizacije, tj. izvjesno razumijevanje ljudske stvarnosti i načina na koji stvarnost stvara smislove.

Oblici dubinske analize teksta

Ovom analizom se zapravo žei utvrditi prsotor, mnogi presijeci, pukotine i sl. stavke književnog djela. Postoje razne analize, a neke od njih jesu:

Psihokritika: osvjetljava književni tekst kao izraz piščeve lične motivisanosti i njegovog specifičnog odnosa prema okolini. Ali dok psihonaanaliza us vom postupku slobodno povezuje asocijacije, psihokritika istražuje slojevitost književne predstave superponiranjem pojedinih odlomaka teksta u ccilju oživljavanja prvobitnog iskustva, pipčevog intimnog svijeta, s onu stranu intelektualne spoznaje. Tu se ukazuje na motive koji su ga pokrenuli, saznanje, te se na kraju spoznajno dovodi do piščeve imaginacije.

Kritika Šarla Morona oslanja se na psihonalaziu kao jedinu disciplinu sa ciljem da se istraže predjeli nesvjesnog. Dovodeći djela u tematsku vezu. Na taj način Moron tragaza slikom piščevog nesvjesnog bića čiju ulogu u stvaranju tek treba odrediti. Pri tome se vrši provjera te slike prema podacima iz piščeva života.

Tematska kritika Žan-Pjer Prišara preuzima postupke psihoanalize, njen cilj je da poveže neke ključne teme djela i da ukaže na nastajanje bitnih elelemnata stvaralačke svijest koaj osigurava njihovu značenjsku i izražajnu kohernotnost. Pjer Rišar ocrtava pjesnikov imaginarni univerzum, njegove čulne i afektivne sadržaje koji se kao produbljeni iskustva i jedinstven tematski obrazac pretačuu u pjesnikove omiljene oblike i slike. Ta se kritika pretvara u produbljeno čitanje koja utvrđuje neke udarne tačke teksta i prati nastanak njegovih značenjskih dionica. Kompnente pjesničkog djela i njegov strulturni mkodel konstruišu se kao svojevstran izomorfizam, u kojem se nalazi estetska kvaliteta kroz pjensičku viziju. Prema ovom pravcu zadak kritike je da u razijenosti izraza nađe smisao.

Kritičasrka djelatnost Žana Starobinskog se naziva kritika pogleda. Da bi tekst razumjeli moramo da prodremo sv do njegovih latentnih značenja. To prodiranje( fino zvuči Vilo ) dovodi kritičara u vezu, tj. totalno saučesništvo sa stvaralačkom subjektivnošću i strasnog učestvovanja u čulnom i intelektuanom iskustvu koje se razvija u djelu. Kritika pogleda ima dva aspekta, prvi je intimizacija sa djelom i totalizacija smisla, a istina, njezina istina je u oscilacijama između ta dva pola. Tu kritičar gleda u djelo da bi i sam bio izložen pogldu djela.

U svim ovim podpravcima krike dominantna je misao zaokupljenosti tekstom u kome se smisao i oblik prožimaju i presijacaju kao kontinuiran proces imaginarnog tražnja i nastajnja. Tekst je primarni čin analize, dakle, jasno možemo zaključitzi, vraćamo se tekstu i njegovim tajnama. Slojevitost se sistematičnije gleda, kao jedan metodološki izazov kompleksnijeg sagledanja načina oblikovanja i ispoljavanja poruke djela.