SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

FILIPA VIDMAR

SUSTAV OSIGURANJA DEPOZITA U REPUBLICI HRVATSKOJ I

USKLAĐIVANJE SA DIREKTIVOM EUROPSKE UNIJE

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, 2014

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

SUSTAV OSIGURANJA DEPOZITA U REPUBLICI HRVATSKOJ I

USKLAĐIVANJE SA DIREKTIVOM EUROPSKE UNIJE

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Monetarna politika

Mentor: dr.sc. Zdenko Prohaska

Studentica: Filipa Vidmar

Smjer: Međunarodno poslovanje

Matični broj: 0081124342

Rijeka, rujan 2014

SADRŽAJ Stranica

1. UVOD .................................................................................................................................................. 1

1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja ................................................................................... 2

1.2.Ciljevi i svrha istraživanja ....................................................................................................... 2

1.3. Radna hipoteza ....................................................................................................................... 3

1.4. Metode rada ............................................................................................................................ 3

1.5. Struktura rada ......................................................................................................................... 3

2. OSNOVNE DETERMINANTE OSIGURANJA DEPOZITA ....................................................... 5

2.1. Sustav osiguranja depozita u funkciji financijske stabilnosti ................................................ 5

2.2. Problemi koji se javljaju prilikom osiguranja depozita ......................................................... 8

2.3.Razlike u vlasničkoj strukturi depozitnih institucija i načinu prikupljanja

sredstava..... ............................................................................................................ ...........10

2.3.1. Ex-post i ex-ante način prikupljanja sredstava .......................................................... 10

2.3.2. Eksplicitni i implicitni sustav osiguranja depozita .................................................... 13

2.3.3. Sustavi osiguranja depozita prema vlasničkoj strukturi ............................................ 13

3. SUSTAV OSIGURANJA DEPOZITA U ZEMLJAMA EUROPSKE UNIJE ........................... 16

3.1. Ciljevi osiguranja depozita u EU......................................................................................... 16

3.2. Sustav osiguranja depozita u Velikoj Britaniji .................................................................... 18

3.3. Sustav osiguranja depozita u Njemačkoj ............................................................................. 20

3.4. Direktiva Europske unije o sustavima osiguranja depozita ................................................. 23

3.5.Budućnost organizacije sustava osiguranja depozita u EU kroz bankovnu

uniju................................................................. ............................................................... ......29

4. SUSTAV OSIGURANJA DEPOZITA U REPUBLICI HRVATSKOJ....................... .... ...........33

4.1. Karakteristike hrvatskog sustava osiguranje depozita .......................................................... 34

4.2. Ciljevi hrvatskog sustava osiguranja depozita ..................................................................... 39

4.3. Prilagodba hrvatskog sustava osiguranja depozita sa direktivom EU o osiguranju

depozita .................................................................... .. .........................................................40

5. PRIJEDLOZI POBOLJŠANJA SUSTAVA OSIGURANJA DEPOZITA U

REPUBLICI HRVATSKOJ......................................................... .......... .....................................45

6. ZAKLJUČAK ................................................................................................................................... 53

LITERATURA ..................................................................................................................................... 59

POPIS TABLICA...................................................................................... ......... ..................................63

POPIS GRAFIKONA .......................................................................................................................... 63

POPIS SHEMA .................................................................................................................................... 63

1

1. UVOD

Financijski sustav ogledalo je gospodarskog dostignuća svake zemlje jer njegova

učinkovitost ima direktan utjecaj na funkcioniranje gospodarstva. Financijske institucije

i tržišta predstavljaju mehanizam i okosnicu uz pomoć kojeg djeluje cjelokupan

financijski, ujedno i gospodarski sustav. Financijski sektor prema Markovinoviću

(2011) ima jednu od središnjih funkcija svakog nacionalnog gospodarstva. Posebno je

pritom važna uloga bankarskog sektora koja se ogleda u prikupljanju slobodnih

novčanih sredstava i njihovoj distribuciji u okviru nacionalne ekonomije.

Bitno je navesti što je to financijska stabilnost. Prema Mishkinu (1997), financijska

nestabilnost nastaje kad šok u financijskom sustavu blokira tijek informacija čime se

onemogućava alokacija sredstava onima koji imaju produktivne mogućnosti za

investiranje. Financijski sustav je izložen visokom stupnju neizvjesnosti, pri čemu je

povjerenje sudionika u održivost sustava ključna karika u održavanju stabilnosti.

Možemo reći kako financijska stabilnost u tom kontekstu ima karakter javnog dobra i

važan je cilj ekonomske politike. Velika svjetska kriza pokazala je da je bankovni

sustav jedan od najvažnijih potencijalnih izvora kriza i poremećaja u gospodarstvu. U

razdoblju 1930-1933 tijekom financijske krize izgubljena je 1/3 svih depozita. Opća

nesigurnost i nepovjerenje u sustav štednje kod banaka i štedionica doveli su do toga da

je u SAD Bankovnim zakonom 1933. uveden sustav obvezatnog osiguranja depozita

kod posebnih državnih osiguravajućih agencija (Leko, 2008).

Jedan od bazičnih stupova financijske stabilnosti je sustav osiguranja depozita. Taj

sustav ne doprinosi stabilnosti bankarskog sustava time što utječe na racionalnost

poslovanja kreditnih institucija, već njegovo postojanje, zbog psiholoških učinaka koje

postojanje toga sustava ima na deponente, umanjuje pritiske, posebice u kriznim

vremenima, na isplatu depozita. Ukoliko sustav osiguranja depozita nije formiran i

organiziran na način da deponenti imaju povjerenja u sustav, uslijed takvog

nepovjerenja mogućnosti da se povuku depoziti su velike, pogotovo u slučajevima

potencijalnih kriza pojedinih kreditnih institucija. Neinformiranost deponenata o

kvaliteti bankovne aktive može dovesti do panike, što može dovesti do panike (Mishkin,

2

Eakins, 2005). Deponenti u takvim trenucima povlače depozite te su u takvim

situacijama naznake za opću gospodarsku krizu velike, što može potencirati nestabilnost

kreditnih institucija.

1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja

Problem istraživanja rada jest usklađenost sustava zaštite depozita u hrvatskim bankama

propisana hrvatskim zakonodavnim okvirom i zaštite depozita u bankama Europske

Unije. Osnovna zadaća sustava osiguranja depozita jest osigurati zaštitu deponentima

kreditnih institucija koja se provodi kroz razne mjere, a prije svega određivanjem

najvećeg iznosa za koji se mora jamčiti potpuni povrat ulagateljima. ukoliko kreditna

institucija propadne ili zapadne u takve teškoće da se depoziti ne mogu redovito i

uredno isplaćivati, njihovi depoziti naknade iz drugih izvora. Polazi se pritom od ideje

da većina deponenata u pravilu nema odgovarajuća znanja da bi samostalno mogli

procjenjivati rizik pojedine kreditne institucije.

U radu se raspravlja o osiguranju depozita u hrvatskom pravnom sustavu. Prikazuju se

temeljna obilježja hrvatskog sustava osiguranja depozita te se ukazuje na promjene koje

su uslijedile zbog pristupanja Europskoj uniji, ali i zbog gospodarske krize. Također,

analiziraju se i najnovije promjene koje se u pogledu osiguranja depozita najavljuju na

razini Europske unije

1.2. Ciljevi i svrha istraživanja

Ciljevi istraživanja su utvrditi u kolikoj je mjeri zaista hrvatski zakon kojim se propisuje

zaštita depozitnih sredstava prilagođen zakonodavstvu Europske Unije. Upravo je

sigurnost depozita jedan od temelja razvoja ulaganja koje je posebno osjetljivo tijekom

gospodarske krize pa je stoga veoma važno utvrditi kakav je položaj Hrvatske u

europskim okvirima.

Svrha istraživanja ovoga rada je ukazati na prednosti i nedostatke sustava osiguranja

depozita koji se kao nadnacionalna politika primjenjuje na sve zemlje članice Europske

3

unije po istim pravilima. Temeljna svrha ovog istraživanja je istražiti sve relevantne

značajke:

1. Koje su karakteristike hrvatskog sustava osiguranja depozita?

2. Na koji način je posljednja financijska kriza ostavila utjecaj na

osiguranje depozita?

3. Kako se Hrvatska prilagodila novim pravilima u sustavu osiguranja depozita

izazvanih ulaskom u Europsku uniju?

4. Kakve su posljedice novih mjera Europske unije u bankarstvu i sustavu

osiguranja depozita?

1.3. Radna hipoteza

Radna hipoteza u ovome radu jest: Ulaskom u Europsku Uniju hrvatski je bankarski

sektor u potpunosti prilagođen bankarskom sektoru Europske Unije po pitanju

osiguranja depozita.

1.4. Metode rada

Hipoteza će se preispitati normativnim metodama kroz analizu propisa i načina

osiguranja depozita u Republici Hrvatskoj te usporedbi s tržištem u Europskoj Uniji te

će se temeljem dobivenih rezultata zaključiti o ispravnosti postavljene hipoteze. U radu

su također korištene i metode dedukcije, indukcije te povijesna metoda obrade podataka

uz analizu i sintezu.

1.5. Struktura rada

Rad je strukturiran tako da nakon Uvoda slijedni cjelina Osnovne determinante sustava

osiguranja depozita u kojoj se daje kratki opis depozita kao i pojma i svrhe sustava

osiguranja depozita.

4

U poglavlju Sustav osiguranja depozita u zemljama Europske unije navode se ciljevi

koje Europska unija i financijske institucije nastoje postići uvođenjem inoviranog

sustava osiguranja depozita te se posebno obrazlažu primijenjena rješenja u odabranim

zemljama kao i zakonodavni okvir unutar kojeg cijeli sustav funkcionira.

Na prethodno poglavlje se nastavlja cjelina Sustav osiguranja depozita u Republici

Hrvatskoj u kojem je opisan način organizacije sustava u domaćim okvirima te njegove

karakteristike i ciljevi koje se želi postići.

Prijedlozi poboljšanja sustava osiguranja depozita u Republici Hrvatskoj navodi

prijedloge kojima bi se postojeći sustav prilagodio stanju u gospodarstvu i potpomogao

razvitak istog.

U Zaključku su sumirane sve prethodne analize.

5

2. OSNOVNE DETERMINANTE OSIGURANJA DEPOZITA

Financijsko tržište podrazumijeva ukupnost odnosa ponude i potražnje za financijskim

sredstvima. Prva i osnovna funkcija financijskog tržišta je efikasno alociranje

financijskih sredstava od suficitarnih na deficitarne ekonomske jedinice (Prohaska,

1996). Banke, kao glavni sudionici na financijskom tržištu, prikupljaju depozite koje

plasiraju u kredite prema deficitarnim jedinicama. Ukoliko banke ne vode sigurnu

politiku plasiranja sredstava od suficitarnih ka deficitarnim sudionicima tržišta,

potencijalna je opasnost da banke postanu nelikvidne, te je stoga potrebna institucija

koja bi deficite osiguravala i održala sigurnost deponenata, a time i cjelokupnog

financijskog tržišta.

Institucija osiguranja štednih uloga pored institucija središnje banke i supervizije

bankovnog sustava, u današnje vrijeme predstavlja važan stup sigurnosti većine

razvijenijih financijskih sustava. Postojanje institucije osiguranja štednih uloga

podrazumijeva pružanje zaštite, odnosno davanje garancije da će cjelokupni ili

limitirani iznos glavnice s pripadajućom kamatom biti isplaćen vlasniku štednih uloga.

Da bi sredstva bila zaštićena, moraju biti deponirana na zaštićenoj vrsti depozitnog

računa.

U slučaju osiguranja štednih uloga postoje tri stranke- deponent, banka i institucija za

osiguranje depozita.

2.1. Sustav osiguranja depozita u funkciji financijske stabilnosti

Osnovni razlog zbog kojeg različite zemlje razvijaju sustave osiguranja depozita jest

zaštita financijskog sustava u cjelini. Banke su specifične institucije izrazito bitne za

svako gospodarstvo. Njih se naziva intermedijarom (posrednikom) između gospodarstva

s viškom i manjkom financijskih sredstava, te pritom vrše alokaciju oskudnih

financijskih sredstava. Njihova važnost u zemljama u razvoju, te tranzicijskim zemljama

dolazi još više do izražaja, jer su one u tim zemljama jedini izvor eksternog financiranja

poduzeća.

6

Osnovni bankarski posao je posudba financijskih sredstva na određeni rok i davanje tih

istih sredstava u zajam, na duži rok (Faulend, 2001). To nije moguće bez određenih

neusklađenosti u ročnoj strukturi bilance, a što je jedan od izvora potencijalne

nelikvidnosti koja može uzrokovati propast banke. Iz navedenog se vidi visoka

osjetljivost banke na ponašanje njenih kreditira (deponenata), jer u slučaju da u jednom

trenutku svi deponenti odluče povući svoje depozite, banka neće moći isplatiti svakom

deponentu njegovu glavnicu i pripadajuću kamatu. Ukoliko dođe do takve situacije,

negativan odjek utječe na promjenu ponašanja deponenata drugih banaka, što može u

krajnjem slučaju rezultirati sistemskom krizom. U tom smislu jedan od osnovnih

razloga postojanja i implementiranja sustava osiguranja depozita je sprečavanje

deponenata na banke, te tako sprečavanja izazivanja financijske panike i izbijanja

sistemske krize.

Za učinkovito djelovanje sustava osiguranja depozita vrlo je bitno utvrditi iznos,

odnosno visinu do koje će depoziti biti osigurani. Prema Blair, Carns, Kushmeider

(2006), iznos do kojeg su depoziti osigurani trebao bi biti dovoljan da spriječi

destabilizirajući efekt povlačenja depozita iz banka („juriš na banke“), ali ne toliko

visok da bi eliminirao učinkovitost tržišne discipline u preuzimanju rizika banaka.

Drugim riječima, prenizak limit osiguranih depozita dovodi do nastanka financijskih

panika, a previsok limit osiguranih depozita potiče moralni hazard. U teoriji su veći

iznosi osiguranih depozita karakteristični za slabije razvijene države dok se za razvijene

države sa stabilnim bankovnim sustavom karakteristični niži iznosi osiguranih depozita.

Adekvatna visina osiguranja depozita predložena je u Garcia-inom radu (1996) u kojem

se ističe da bi limit trebao biti jedan do dva puta veći od BDP-a države per capita, tj. po

glavi stanovnika. Međutim to je okvirna ocjena koja se ne može primijeniti na svaku

situaciju. Primjerice, za vrijeme financijskih kriza, visine osiguranja se podižu da bi se

smanjila panika i navale na banke. U tablici koja slijedi prikazane su visine osiguranja

depozita i BDP-a per capita u državama Europe.

7

Tablica 1. Omjer visine osiguranja depozita i BDP-a per capita u državama

Europe u 2014. godini

Država

BDP per

capita, u

dolarima

BDP per

capita, u

eurima

Visina osiguranja depozita

Visina

osiguranja

depozita/B

DP per

capita

Albanija 3549.50 2590.86 2500.000 lek = 18 000 eura 7

Austrija* 39969.68 29174.95 100 000 eura 3.4

Belgija* 36525.29 26660.80 100 000 eura 3.8

Bosna i

Hercegovina 3359.16 2451.94 50 000 KM = 26 000 eura 10.6

Bugarska* 4634.63 3382.94 100 000 eura 29.6

Cipar* 15378.20 11224.96 100 000 eura 8.9

Crna Gora 4682.25 3417.70 50 000 eura 14.6

Češka* 14198.77 10364.07 100 000 eura 9.6

Danska* 46314.50 33806.20 100 000 eura 2.9

Estonija* 11687.49 8531.01 100 000 eura 11.7

Finska* 38658.29 28217.73 100 000 eura 3.5

Francuska* 34239.89 24992.62 100 000 eura 4

Grčka* 18578.10 13560.66 100 000 eura 7.4

Hrvatska* 10627.56 7757.34 100 000 eura 12.9

Irska* 46175.52 33704.76 100 000 eura 2.9

Italija* 28374.76 20711.50 103 291 eura 4.9

Latvija* 8526.99 6224.08 100 000 eura 16.1

Litva* 10056.37 7340.42 100 000 eura 13.6

Luksemburg* 79168.61 57787.31 100 000 eura 1.7

Mađarska* 10974.32 8010.45 100 000 eura 12.5

Makedonija 3478.13 2538.78 30 000 eura 11.8

Malta* 16349.91 11934.24 100 000 eura 8.4

Nizozemska* 40788.32 29772.50 100 000 eura 3.4

Norveška 65656.95 47924.78 255 000 eura 5.3

Njemačka* 37479.11 27357.02 100 000 eura 3.7

Poljska* 10569.78 7715.17 100 000 eura 13

Portugal* 17839.68 13021.66 100 000 eura 7.7

Rumunjska* 5588.94 4079.52 100 000 eura 24.5

Rusija 6834.00 4988.32 700 000 RUB = 14 200 eura 2.8

Srbija 3855.70 2814.38 50 000 eura 17.8

Slovačka* 14961.92 10921.11 100 000 eura 9.2

Slovenija* 18497.11 13501.54 100 000 eura 7.4

Španjolska* 25250.64 18431.12 100 000 eura 5.4

Švedska* 44091.09 32183.28 100 000 eura 3.1

Švicarska 55066.12 40194.25 100 000 CHF = 121 600 eura 3

Ukrajina 2094.12 1528.55 50 000 UAH = 3 031 eura 2

Velika

Britanija* 37849.57 27627.42 85 000 £ = 102 455 eura 3.7

* države članice EU

Izvor: izrada autorice

8

Iz prethodne tablice vidljivo je da većina država ima znatno veći omjer visine

osiguranja depozita i BDP per capita od one koja je predložena u istraživanjima Garcie.

Samo Luksemburg i Ukrajina zadovoljavaju kriterij navedenog omjera u rasponu od 1

do 2. Razlike u stupnju financijskog i ukupnog gospodarskog razvitka dovode do toga

da 100 000 eura po deponentu u relativnom iznosu prema prosječnom depozitu ili BDP-

u per capita, ne predstavlja jednako pokriće u svakoj državi Europske unije. Iznos od

100 000 eura realno vrijedi više u Hrvatskoj, Bugarskoj ili Slovačkoj nego u Švedskoj,

Luksemburgu ili Njemačkoj. Prema procjenama Europske komisije, ovim je iznosom

pokriveno 95% štednje u Europskoj uniji, no omjer u slabije razvijenim zemljama

konvergira prema 100%, dok je u najrazvijenijim zemljama niži od 95%. Prema tome, i

pokriće i moralni hazard osiguranja, razmjerno su veći u slabije razvijenim zemljama

(HUB analize, 2012).

2.2. Problemi koji se javljaju prilikom osiguranja depozita

U sustavu osiguranja javljaju se neki od problema koje je bitno navesti i analizirati kako

bi svi sudionici bili zaštićeni. Navest ćemo važnije probleme koji se javljaju prilikom

osiguranja depozita. Kao i kod klasičnog osiguranja, javlja se negativna selekcija unutar

bankovnog sustava, moralni hazard te principal-agent problem.

Negativna selekcija unutar bankovnog sustava može dovesti u probleme u dva slučaja.

Prvo, u slučaju da sve banke nisu obvezne participirati u sustavu osiguranja depozita, a

drugo u slučaju da premije osiguranja nisu usklađene s rizikom pojedine banke.

Povijesno iskustvo sustava osiguranja s početkom dvadesetog stoljeća bilo je takvo da

su slabije banke u slučaju dobrovoljnog sustava imale veći poticaj za pristupanje

sustavu osiguranja, naročito u slučaju da premije osiguranja nisu usklađene s rizikom

pojedine banke. Jače banke neće imati taj poticaj, tj. ako su u sustavu osiguranja, imat

će poticaj za izlaskom iz sustava. U tom smislu, tijekom vremena, u sustavu će ostati

samo slabije banke. Spomenuti poticajni mehanizam samog sustava osiguranja depozita

izvorište je problema negativne selekcije koji može destabilizirati sustav i izazvati krizu.

Drugi slučaj koji također dovodi do izbijanja problema negativne selekcije javlja se ako

premije osiguranja nisu diferencirane tj., usklađene s rizikom pojedinih banaka. U tom

9

slučaju, jače banke subvencioniraju slabije banke, kao što se može pokušati opravdati

činjenicom da i jače banke imaju korist od veće stabilnosti financijskog sustava

(Faulend, 2001).

Istraživanja (Kyem, 1995; Garcia, 1996) pokazuju da pretežit broj zemalja ima

formirane sustave s obveznom participacijom ali ne i diferenciranom premijom za rizik,

upravo zbog kompleksnosti određivanja rizika pojedine banke.

Najprepoznatljiviji problem koji se javlja kod postojanja sustava osiguranja depozita je

moralni hazard. On izvire iz fundamentalne dileme bilo kojeg sustava osiguranja

depozita, a ta je da sustav ne može štiti deponente od propasti banke uzrokovane

nelikvidnošću, a da pritom ne štiti deponente od propasti banke uzrokovane vođenjem

loše kreditne politike. Moralni hazard ne ogleda se samo u iskrivljenju ponašanja

deponenata, koji zbog sustava osiguranja depozita postaju manje oprezni pri odabiru

banaka. On se također ogleda i u iskrivljenom ponašanju vlasnika i rukovodstva banke.

Moralni hazard biti će to veći što je veći iznos do kojeg se osiguravaju štedni ulozi. I tu

se također javlja i problem određivanja visine osiguranog iznosa ( Faulend, 2001).

Visina osiguranih depozita proizlazi iz samog zakona kojim se točno određuje da li se

osigurava pojedini depozit ili deponent. Svakako treba napomenuti da je limit mnogo

veći u sustavu u kojem je osiguran pojedini depozit nego u sustavu u kojem je osiguran

pojedini deponent.

Principal-agent problem javlja se uvijek kada agent zastupa svoje interese, a ne interese

principala. U slučaju institucije osiguranja depozita, principal-agent problem može biti

višestruk, zbog višebrojnih interesnih strana koje su u nju uključene (deponenti, bankari

i država). Najčešće se navode tri slučaja u kojima dolazi do principal-agent problema.

Prvi je slučaj tzv. političke zamke do koje dolazi kada institucija osiguranja potpada pod

utjecaj političara. Drugi je slučaj regulatorne zamke do koje dolazi u slučaju da sama

institucija osiguranja služi interesima banaka i bankara, a ne javnosti. Kao treći slučaj,

slučaj inter-agencijske neusuglašenosti, koja proizlazi iz pomanjkanja suradnje i protoka

informacija među financijskim regulatornim agencijama i same institucije osiguranja.

10

Izneseni problemi koji se javljaju u sustavu osiguranja depozita ukazuju na to da se sve

strane uključene u sustav trebaju aktivirati te informirati o funkcioniranju samog

sustava. Potreban je dobro organiziran i utemeljen sustav u kojem bi svaka aktivna

strana proučila što je njezin dio odgovornosti i nadležnosti kako bi sustav bio siguran.

2.3. Razlike u vlasničkoj strukturi depozitnih institucija i načinu

prikupljanja sredstava

Iako je svrha svakog sustava osiguranja depozita ista, pravnotehnička rješenja kojima se

navedena svrha ostvaruje međusobno se uvelike razlikuju. Načini uređenosti sustava

osiguranja depozita razlikuju se od zemlje od zemlje. Determinante aranžmana vezane

su uz razinu razvijenosti zemlje, veličinu zemlje, razvijenost i specifičnost njezinog

financijskog sustava. Stoga se na poredbenopravnoj razini susreću vrlo različiti sustavi

osiguranja depozita koje je moguće podijeliti prema sljedećim kriterijima: s obzirom na

vremenski period prikupljanja sredstava postoje ex-post i ex-ante načini prikupljanja

sredstava, zatim prema kriteriju članstva u sustavu osiguranja depozita prema kojem

smo ih raspodijelili na eksplicitni i implicitni sustav osiguranja, te kriterij utjecaja

države na nastanak i upravljanje sustavom.

2.3.1. Ex-post i ex-ante način prikupljanja sredstava

S obzirom na vremenski period prikupljanja sredstava potrebnih za osiguranje

deponenata razlikuju se:

· ex ante sustav osiguranja depozita,

· ex post sustav osiguranja depozita i

· mješoviti (hibridni) sustav osiguranja depozita.

Za ex ante sustav osiguranja depozita karakteristično je da se sredstva namijenjena

osiguranju deponenata prikupljaju unaprijed, prije negoli nastupi osigurani slučaj, tj.

prije nego što nastane potreba za osiguranjem deponenata.

11

U doba dok nema krize, kreditne institucije uključene u sustav osiguranja depozita

plaćaju premiju za osiguranje depozita i tako prikupljena sredstva predstavljaju osnovni

izvor sredstava iz kojih se osiguravaju deponenti u slučaju nastupa osiguranog slučaja.

U ex post sustavu osiguranja depozita sredstva potrebna za eventualno osiguranje

deponenata jedne kreditne institucije prikupljaju se tek naknadno, nakon što nastupi

osigurani slučaj. Nastupi li u pogledu neke od kreditnih institucija uključenih u sustav

osiguranja depozita osigurani slučaj, tj. nastane li potreba da se osiguraju njezini

deponenti, sredstva koja su potrebna za njihovo osiguranje prikupljaju preostale

kreditne institucije koje su uključene u tako organiziran sustav osiguranja depozita.

Pravilima sustava osiguranja depozita uređuju se samo kriteriji prema kojima se

određuje razmjer sudjelovanja pojedine kreditne institucije pri osiguranju deponenata

ugrožene kreditne institucije (Markovinović 2011).

Mješoviti (hibridni) sustav osiguranja depozita kombinira značajke oba navedena

sustava jer se dio sredstava prikuplja unaprijed – uplatama premija, a dio se, ako je to

potrebno radi osiguranja deponenata neke kreditne institucije, prikuplja naknadno od

kreditnih institucija uključenih u sustav osiguranja depozita. Prema Bernet, Walter

(2009) europski sustavi osiguranja depozita najvećim su dijelom formirani kao ex-ante

sustavi što je vidljivo i u tablici 2.

12

Tablica 2. Klasifikacija sustava osiguranja depozita u državama Europe prema

načinu prikupljanja sredstava u fond u 2014. godini

Ex-ante sustavi Ex-post sustavi Mješoviti sustavi Albanija Austrija* Cipar*

Belgija* Italija* Danska*

Bosna i

Hercegovina Luksemburg* Francuska*

Bugarska* Nizozemska* Grčka*

Hrvatska* Slovenija* Malta*

Estonija* Poljska*

Finska* Švicarska

Njemačka* Velika Britanija*

Mađarska*

Irska*

Latvija*

Litva*

Makedonija

Norveška

Portugal*

Rumunjska*

Slovačka*

Srbija

Španjolska*

Švedska*

Ukrajina

∑= 21/16* ∑= 5* ∑= 8/7*

Izvor: izrada autorice prema podacima Cariboni i dr., (2008), Deposit protection in the

EU: State of play and future prospects, Journal of Banking Regulation, Vol. 9, 2, str. 92-

93. i Hub analize (2007)

Može se uočiti da je i Republika Hrvatska kao i većina zemalja, prihvatila ex-ante

model, dok samo pet zemalja primjenjuje ex-post model.

Usporedba navedenih modela ukazuje na određene načelne prednosti ex ante modela.

One se u prvom redu ogledaju u većoj sigurnosti koju taj model pruža deponentima.

Sredstva potrebna za osiguranje deponenata prikupljaju se unaprijed, pa je izvjesno da

će oni doista biti osigurani dođe li do propasti kreditne institucije kod koje su položili

novac. Prednosti ex ante modela ogledaju se i u tome što se trošak osiguranja

deponenata kroz sustav premija raspoređuje kroz dulje vremensko razdoblje, pa je teret

toga troška lakše podnijeti. Time se ujedno izbjegava da jednokratni trošak osiguranja

13

deponenata jedne kreditne institucije (svojstven ex post modelu) izazove udar na

likvidnost i prelijevanje krize na preostale kreditne institucije, a prethodno prikupljena

sredstva otklanjaju mogućnost stvaranja pritiska na državu da fiskalnim sredstvima

osigura deponenata pogođene kreditne institucije (Suljić, Vidmar, Prohaska,2014).

2.3.2. Eksplicitni i implicitni sustav osiguranja depozita

Vrste sustava formirane kao implicitni i eksplicitni sustav, su jedine dvije vrste koje

uspijevaju u današnjem svijetu.

Osnovna karakteristika implicitnog sustava osiguranja je nepostojanje pisanog zakona o

osiguranju depozita, što znači nepostojanje obveze za državnom reakcijom u slučaju

financijske krize.

Eksplicitni sustav definiran je zakonom. On može biti zapisan u obliku zasebnog

zakona, može biti uključen u zakon o bankama ili pak može biti sastavni dio zakona o

središnjoj banci (Carisano, 1992). Njegova eksplicitna formulacija podrazumijeva i

definiranje „pokrivenih“ depozita, „pokrivenih“ depozitnih institucija i iznosa do kojeg

se osiguravaju štedni ulozi. Zakonom se također utvrđuje odgovornost samog sustava

osiguranja, te u tom smislu institucija osiguranja može imati širi ili uži mandat. Uži

mandat podrazumijeva samo isplatu osiguranih depozita deponentima u slučaju nastupa

osiguranog slučaja, no u slučaju šireg mandata institucija je odgovorna za isplatu

osiguranih iznosa kao i za sanaciju propalih financijskih institucija.

2.3.3. Sustavi osiguranja depozita prema vlasničkoj strukturi

S obzirom na utjecaj države na nastanak i upravljanje sustavom osiguranja depozita,

razlikuju se:

· privatnopravni sustav osiguranja depozita (privatni),

· javnopravni sustav osiguranja depozita (državni),

· mješoviti.

14

Privatnopravni sustav osiguranja depozita nastaje na autonomnoj osnovi, udruživanjem

kreditnih institucija koje vide vlastiti interes u uspostavi takvog sustava. Takav sustav

počiva na privatnopravnoj osnovi i u pravilu je dobrovoljan, a država nema utjecaj na

njegov nastanak ni djelovanje. Sustav osiguranja depozita s javnopravnim elementima

uređen je zakonom i u pravilu je članstvo u takvome sustavu obvezatno. Država

odlučuje o njegovu ustroju te barem posredno utječe na njegovo djelovanje.

Prema podacima iz baze Svjetske banke o vlasničkoj strukturi sustava osiguranja

depozita u svijetu, većina država svijeta ima zastupljenu državnu strukturu upravljanja,

ali se broj privatnih sustava osiguranja depozita povećava. Tablica koja slijedi prikazuje

vlasničku strukturu osiguranja depozita u europskim državama.

Tablica 3. Klasifikacija sustava osiguranja depozita prema vlasničkoj strukturi u

državama Europe u 2014. godini

DRŽAVNI SUSTAVI MJEŠOVITI SUSTAVI PRIVATNI SUSTAVI

Albanija Belgija* Austrija*

Bosna i Hercegovina Bugarska* Finska*

Cipar* Danska* Francuska*

Crna Gora Estonija* Italija*

Češka* Grčka* Norveška

Hrvatska* Mađarska* Njemačka*

Irska* Makedonija Švicarska

Latvija* Malta*

Litva* Poljska*

Nizozemska* Portugal*

Slovenija* Rumunjska*

Srbija Slovačka*

Švedska* Španjolska*

Velika Britanija*

Rusija

∑ = 15/10* ∑ = 13* ∑ = 7/5*

* države članice EU

Izvor: izrada autorice prema podacima EFDI-a

Iz prethodne tablice vidljivo je da najveći broj država u Europi, ukupno 13 od kojih su

sve članice EU (Belgija, Bugarska, Danska, Estonija, Grčka, Mađarska, Makedonija,

Malta, Poljska, Portugal, Rumunjska, Slovačka i Španjolska), ima zastupljeno mješovito

15

upravljanje sustavom osiguranja depozita. Zatim 15 država Europe od kojih je 10

članica EU, ima državno upravljanje osiguranjem depozita. Među državama s državnom

vlasničkom strukturom sustava osiguranja depozita je i Hrvatska uz Albaniju, Bosnu i

Hercegovinu, Cipar, Crnu Goru, Češku, Irsku, Latviju, Litvu, Nizozemsku, Sloveniju,

Srbiju, Švedsku, Veliku Britaniju i Rusiju. Svega 7 europskih država (Austrija, Finska,

Francuska, Italija, Norveška, Njemačka i Švicarska) od kojih je 5 članica EU, ima

zastupljeno privatno vlasništvo unutar sustava osiguranja depozita.

16

3. SUSTAV OSIGURANJA DEPOZITA U ZEMLJAMA EUROPSKE

UNIJE

Sustavi osiguranja depozita već su dugi niz godina prepoznati kao jedan od ključnih

elemenata sigurnosne mreže financijskog sustava zemalja. Direktiva Europske unije o

sustavima osiguranja depozita 94/19/ EC iz 1994. godine nametnula je obvezatnost

postojanja službeno priznate sheme osiguranja depozita, te propisala minimalni iznos

osiguranog uloga u visini 20.000 €, ali ostale značajne karakteristike sustava prepuštene

su u ruke nacionalnih zakonodavaca. Različitosti između sustava osiguranja depozita u

zemljama Unije, nejasne procedure osiguranja i odgovornosti, te nedostupnost

informacija izazvali su navale na banke kakve se ne pamte u zajedničkoj europskoj

prošlosti. Visina zaštićenog uloga postala je glavna konkurentska prednost prilikom

odabira banke na zajedničkom, europskom tržištu. Uslijed nejasnih procedura te

nedostupnosti informacija, zemlje EU su manipulirale s iznosom osiguranih depozita,

što je rezultiralo premještanjem depozita iz banke u banku u potrazi za povoljnijim

uvjetima. Zbog takvog načina funkcioniranja osiguranja depozita, banke su gubile

sredstva, štediše su gubili dio zarade na kamati a realni sektor je na gubitku jer se

smanjuje kreditiranje i investicije.

3.1. Ciljevi osiguranja depozita u Europskoj uniji

Europski forum za osiguranje depozita (European Forum of Deposit Insurers) osnovan

je 2002. uz potporu Europske komisije. 25 članova osnivača zajednički je odlučilo

ustanoviti zajedničku platformu za uzajamnu razmjenu informacija. U lipnju 2007.

EFDI je usvojio pravni status međunarodne neprofitne organizacije unutar belgijskog

zakonodavstva. Sjedište EFDI-ja je u Bruxellesu, te trenutno broji 68 institucija iz

ukupno 44 zemlje članice Vijeća Europe. Forum održava blisku suradnju s glavnim

europskim i međunarodnim organizacijama, posebno s Europskom komisijom,

Europskom centralnom bankom, Svjetskom Bankom, MMF-om i Međunarodnom

organizacijom za osiguranje depozita.

17

Glavna svrha EFDI je da pridonosi stabilnosti financijskih sustava potičući europsku i

međunarodnu suradnju na područjima osiguranja depozita, rješavanju kriza i

omogućavajući diskusiju i razmjenu iskustava i informacija na temama od zajedničkog

interesa. Forum osiguranja depozita se također bavi raspravama o regulatornim i

drugim temama od zajedničkog interes i istraživanjem prekograničnih problema,

uključujući poboljšanje suradnje između europskih zemalja i ne-europskih institucija

osiguranja depozita. Također se bavi ispitivanjem i razvojem praktične implementacije

EU direktiva na institucije osiguranja depozita. EFDI ne donosi obvezujuće izjave u ime

svojih članova. EFDI može izraziti mišljenje svojih članova koje je podložno dogovoru

tih članica (EFDI PUBLIKACIJA: Deposit guarantee Systems, 2006).

Europski forum za osiguranje depozit može:

· stvarati radne grupe i/ili stalne odbore,

· razmatrati primjenu EU direktiva i svakih predloženih promjena,

· biti partner EK.

Izvršenje aktivnosti EFDI, uključujući izražavanje mišljenja EFDI-ja ili njegovih

članica o određenoj temi, suvereno je od njegovih članova, uključujući između ostalog,

izvršenje aktivnosti bilo kojeg člana ili upotreba svojih moći pod primjenjivim

zakonima.

EFDI je osnovao EU odbor koji se sastoji od članova EFDI-ja iz EU članica sa

sljedećim zadacima (EFDI PUBLIKACIJA: Deposit guarantee Systems, 2006):

· politikom EFDI-a u vezi sa zakonodavstvom EU o osiguranju depozita,

· podnošenjem dokumenata u pogledu politike EFDI-ja EU komisiji o

institucijama iz ili vezanima za EU,

· otkrivanjem diskusija članova u pogledu politike EFDI-ja Europskoj Komisiji ili

drugoj instituciji iz ili vezanoj za EU,

· predstavljanje EFDI-ja Europskoj Komisiji ili drugoj instituciji iz ili vezanoj za

EU u pogledu politike EFDI-ja.

· Izjave i izvještaji EFDI-ja ne izražavaju nužno mišljenja nacionalnih vlada

EFDI-jevih članova (EFDI PUBLIKACIJA: Deposit guarantee Systems, 2006).

18

3.2. Sustav osiguranja depozita u Velikoj Britaniji

Sustav osiguranja depozita u Velikoj Britaniji prvi put je primijenjen 1979. godine

usvajanjem tzv. „Banking Act“-a kojim se, između ostalog, reguliralo i osnivanje

Deposit Protection Board-a, samostalne pravne osobe u sustavu Bank of England u čijoj

je nadležnosti da upravlja, održava i vodi sredstva Fonda za osiguranja te da provodi

aktivnosti osiguranja štednih uloga u skladu s odrednicama zakona (Ognjenović, 1997).

Postojeći zakonski propis dva je puta kasnije nadopunjavan- prvi put to se dogodilo

usvajanjem amandmana na postojeći zakonski akt 1987. godine, a drugi put 1995.

godine usvojen je poseban dokument tzv. „Credit Institutions Regulations!“ do čega je

došlo uslijed Direktive Europske Unije iz 1994. godine.

Osnovni cilj sustava osiguranja štednih uloga u Velikoj Britaniji je formiranje i

održavanje Fonda osiguranja koji će pružiti primjerenu zaštitu štedišama u slučaju

propasti banke.

Velika Britanija se odlučila da ulogu institucije u čijoj je nadležnosti obavljanje

aktivnosti osiguranja štednih uloga povjeri instituciji koja je u sastavu središnje banke

ali ima svojstvo pravne osobe, vlastiti račun i posebno knjigovodstvo i svoju vlastitu

imovinu.

Fond osiguranja štednih uloga u Velikoj Britaniji formira se uplatama banaka i to:

jednokratnom uplatom, dodatnim i specijalnim uplatama; te mogućnostima zaduživanja

kod središnje banke. Optimalna veličina Fonda osiguranja je utvrđena i iznosi 5 do 6

milijuna britanskih funti. Praksa je većine zemalja, da utvrdi optimalnu veličinu fonda u

nekom omjeru od osiguranih štednih uloga ili ukupnih štednih uloga. Upravo

utvrđivanje optimalne veličine Fonda osiguranja u Velikoj Britaniji u apsolutnom

iznosu koji se kreće između 5 i 6 milijuna britanskih funti predstavlja značajnu

karakteristiku britanskog sustava osiguranja depozita i određuje ostale značajke tog

sustava, a to su vrste i način punjenja Fonda osiguranja, jer je vidljivo da je 6 milijuna

britanskih funti nije dovoljno za isplatu u slučaju stečaja institucije koja je članica

sustava.

19

Sustav osiguranja depozita u Velikoj Britanije predviđa maksimalno pokriće 90%

bančinih ukupnih obveza prema nekom ulagaču, uz uvjet da isplaćeni iznos ne može biti

veći od 18.000 GBP. Obveze banke prema svakoj individualnoj osobi predstavljaju

zbrojena stanja po svim računima, uključujući i pravo te osobe na proporcionalni dio od

zajedničkog računa. Saldo zajedničkog računa dijeli se na jednake dijelove osoba u čije

je ime otvoren zajednički račun. U osigurani iznos Fond priznaje ne samo stanje- saldo

na računu određenog dana, već i pripadajuće kamate do trenutka pokretanja stečajnog

postupka.

Organizacija koja je danas odgovorna za osiguranje depozita je Financial Services

Compensations Scheme (FSCS). FSCS je kompenzacijski fond Velike Britanije. Fond

je neovisan od vlasti i financijske industrije, te su postavljeni pod Zakon o financijskim

tržištima i uslugama iz 2000., koji je stupio na snagu 1. prosinca 2001. Zamijenio je

razna kompenzacijska tijela koja su utemeljena prije njega, uključujući Deposit

Protection Board, koji je bio utemeljen pod „Banking Act“ iz 1979, zatim Investor

Compensation Scheme ( iz 1988) te Policyholders Protection Board (iz 1975). Schema

ima financijski odvojene podsustave za: depozite, osiguranja, investicijske institucije,

hipoteku i uređenje i neživotno osiguranje. Članstvo je uvjetovano slanjem zahtjeva u

FSA (Financial Scheme Authority) koja je ujedno i supervizor kompenzacijskog fonda

no Fond nije u vezi s Bankom Engleske (Bank of England). Izvješća Fonda su neovisna

o FSA. Postoji Memorandum o razumijevanju koji regulira razmjenu informacija o

članicama: to predstavlja opću obvezu suradnje između FSA i FSCS (EFDI

PUBLIKACIJA: Deposit guarantee Systems, 2006).

U Tablici 3 može se uočiti kako je vlasnička struktura Fonda državna, te da je način

prikupljanja sredstava u Fond mješoviti, koji uključuje i ex-ante i ex-post prikupljanje

sredstava. FSCS uglavnom održava niski fond, koji popunjava primjenom ex-ante

metode za popunjavanje Fonda. Popunjava se tako da pozove sve članice da se prikupi

iznos koji je analizom predviđen da bude dostatan pokriti moguće obveze godinu dana

unaprijed. Kako ovaj fond nije planiran za buduće korištenje, postoje vrlo ograničeni

troškovi nosivosti kapitala i ne postoje administrativni troškovi za uložena sredstva koja

su investirana u fond. Ex-post način prikupljanja sredstava izgleda tako da Fond uzme u

20

obzir iznos depozita propale institucije, a zatim slijedi izračun doprinosa koje su ostale

članice dužne doprinijeti kako bi se pokrio iznos depozita propale institucije.

Članice Fonda su sve depozitne institucije koje su dobile odobrenje za rad od FSA, a to

su banke, stambene štedionice i kreditne unije. Članstvo je obvezno, bez iznimke, te su

pokriveni depoziti u institucijama u Velikoj Britaniji te njihovim podružnicama na

području Europskog gospodarskog prostora. Podružnice EU su obično pokrivene od

strane njihove domaće institucije koja je odgovorna za osiguranje depozita, ali oni mogu

surađivati s FSCS na dobrovoljnoj osnovi. Sve banke koje nisu s Europskog

gospodarskog područja a posluju u Velikoj Britaniji, moraju doprinijeti u riznicu Fonda.

Depozit, u svim valutama i od svih fizičkih deponenata, je zaštićeni depozit samo ako je

položen u instituciji definiranoj kao pravnom osobom u Ujedinjenom Kraljevstvu,

podružnicom kreditne institucije s područja EEA a koja posluje u Velikoj Britaniji.

Depozitom se ne smatra obveznica izdana od strane kreditne institucije koja je dio

kapitala te institucije (znači obveznica koju je izdala ta banka u kojoj je ta obveznica

deponirana), osigurani depozit primjera kao „zaštićeni račun“, upisani a neuplaćeni

kapital (trgovačkog) društva u nastanku, depozit bez upisanog imena deponenta.

Općenito, Fond štiti mala poduzeća ali ne velike kompanije. Pokrivenost se vrši po

deponentu i po instituciji. Iznosi i depoziti koje pokriva Fond su depoziti fizičkih osoba

i malih poduzeća. Od 31. prosinca 2010. granica naknade depozita je 85.000 britanskih

funti. Štediše još mogu primiti dio svoje štednje iznad te granice nakon svake raspodjele

imovine kao dio postupka insolventnosti za propale banke . To bi bila stvar za stečaj

prakse kako bi se utvrdilo i bilo oporavak bi, po potrebi , variraju ovisno o okolnostima

konkretnog neuspjeha (Financial Services Compensation Scheme,

http://www.fscs.org.uk/what-we-cover/publications/).

3.3. Sustav osiguranja depozita u Njemačkoj

Osiguranjem depozita u Njemačkoj bavi se fond za zaštitu depozita (njem.

Bundesverband deutscher Banken, engl. Fund of the Association of German Banks) koji

je pokrenulo Udruženje njemačkih banaka te je njegov primarni zadatak da u potpunosti

21

osigura depozite svakog klijenta na privatnim komercijalnim bankama do gornje granice

od 30% mjerodavnog jamstvenog kapitala svake banke na dan posljednje objavljene

godišnje financijske liste. Uslijed popravljanja njemačkog gospodarstva nakon krize

planira se smanjiti visina osiguranja depozita, pa će tako gornja granica se smanjivati u

idućih nekoliko godina. Kao rezultat toga, zaštita za svakog vjerovnika je do 31.

prosinca 2014, 30 %, do 31. prosinca 2019 jest 20 % , a do 31. prosinca 2024 jest 15 % ,

a od 1. siječnja 2025 8,75% od jamstvenog kapitala banke relevantnim za zaštitu

depozita (http://germanbanks.bankenverband.de/service/deposit-protection-scheme).

Depoziti koji su pokrenuti ili obnovljeni nakon 31. prosinca 2011. će biti predmetom

odgovarajućih novih granica zaštite što od navedenih datuma, bez obzira na vrijeme

kada su prvobitno pokrenuti ti depoziti. Depoziti osnovani prije 31. prosinca 2011 će

biti predmet starih mjera zaštite do dospijeća ili do sljedećeg mogućeg datuma

povlačenja. Ipak u tome sustavu postoji i jedna: visina zaštite za banke koje se tek

uključuju u sustav je u principu samo 250.000 eura do kraja treće kalendarske godine

njihovog sudjelovanja u Fondu za zaštitu depozita. Time se osigurava prilagodba novih

banaka na sustav zaštite depozita te se smanjuje mogućnost manipulacije istima.

Zaštita se proteže na sve depozite koje drže "nebankarske institucije", odnosno depozita

od strane privatnih pojedinaca, poslovnih subjekata i državnih tijela. Depoziti su

zaštićeni za glavni dio potražnje, oročenih i štednih depozita i štednje registriranih

certifikata. Obveze za koje nositelj instrumenata poput obveznica i nositelj certifikata

depozita se izdaju od strane banke te one nisu zaštićene ovom mjerom. Za gotovo sve

štediše ovaj koncept zaštite depozita znači gotovo potpunu zaštitu za sve depozite u

privatnim komercijalnim bankama. Na zahtjev, Udruga njemačkih banaka provodi i

savjetovanje za sve zainteresirane strane o mogućnostima i ograničenjima pri

preuzimanju depozita kod banke članice. Upit o visini zaštite također može biti poslan

putem web stranice udruge na www.bankenverband.de . U slučaju da banka prestane

sudjelovati u korist Fonda za zaštitu depozita, klijenti te banke o tome moraju biti

informirani na vrijeme, tako da oni mogu poduzeti odgovarajuće mjere, dok još uvijek

uživaju zaštitu depozita. Nadalje, depoziti su zaštićene do sljedećeg roka, odnosno

22

možda i izvan datuma kada je sudjelovanje banke u fondu završava

(http://germanbanks.bankenverband.de/service/deposit-protection-scheme).

Zanimljivo je spomenuti kako u svojoj praksi ovaj fond obeštećuje klijente i kada oni

nemaju zakonsko pravo osigurati povrat svojih depozita, kako bi tako zadržali

povjerenje klijenata u svoje banke. Tako je navedeni fond primjer sustava osiguranja u

kojem deponentima ne pripada zahtjev koji mogu ostvariti sudskim putem njemački

dodatni (privatnopravni) sustav osiguranja depozita. Unatoč tome što deponentima ne

pripada zahtjev koji mogu prisilno ostvariti, u svim dosadašnjim slučajevima kada su se

ispunile pretpostavke da bi sustav trebao intervenirati i obeštetiti deponente, sustav je

svoju obvezu ispunio (Markovinović M., 2011).

Uz Fond za zaštitu depozita, postoji zakonska shema zaštite depozita, takozvana

"Entschädigungseinrichtung Deutscher Banken" [ naknade štete od njemačkih banaka ,

EDB ], koja je izglasana 1998. godine, te pri tome EDB obavlja poslove odštetnim

programom za njemački Polog jamstva i Zakon Investitora Naknada za područje od

privatnih banaka i privatnih zgrada i kreditnih zadruga. Zaštita koju osigurava EDB je

ograničena na protuvrijednost 100.000 € po deponentu. Fond za zaštitu depozita pokriva

samo depozite i štediše u onoj mjeri u kojoj to nije već pokriveno EDB

(http://germanbanks.bankenverband.de/service/deposit-protection-scheme).

Ovaj je fond osnovan nakon što je Europska Unija postavila jasna ograničenja oko

osiguranja depozita, nakon implementacije Direktive 94/19/EC u njemački pravni

sustav, navedeni fond koristi se kao instrument dodatnog osiguranja depozita.

Sustav osiguranja kojim se neposredno štite kreditne institucije pruža pomoć kreditnoj

instituciji u krizi, nastojeći spriječiti da dođe do propasti kreditne institucije. Njime se

izravno ne osiguravaju depoziti, već se iz fonda koji se formira za potrebe takvog

sustava pomaže kreditnoj instituciji da prebrodi probleme svoje likvidnosti. Propadne li

kreditna institucija unatoč pruženoj pomoći, deponenti se ni na koji način ne obeštećuju.

Takvim sustavom osiguravaju se, primjerice, zadružne banke u njemačkom pravnom

sustavu. Sustavi kojima se neposredno štite institucije povijesno su se razvili

23

prvenstveno u slučajevima kada su se kao nositelji poduzetničkog pothvata u bankarstvu

javljala društva osoba. Svrha je tih sustava bila umanjiti rizik osobne odgovornosti

članova društva, a ne osigurati depozite deponenata (Markovinović ,2011).

3.4. Direktiva Europske unije o sustavima osiguranja depozita

Vijeće Europske unije se 7. listopada 2008. složilo da je prioritet ponovna uspostava

povjerenja i ispravnog funkcioniranja financijskog sektora. Odlučilo je poduzeti sve

potrebne mjere za zaštitu depozita individualnih štediša i pozdravilo namjeru Komisije

da hitno iznese odgovarajući prijedlog za promicanje konvergencije sustava osiguranja

depozita.

Direktivom 94/19/EZ Europskog parlamenta i Vijeća već je predviđeno osnovno

pokriće deponenata. Međutim, stalna financijska previranja zahtijevaju poboljšanje tog

pokrića. Trenutna minimalna razina pokrića predviđena Direktivom 94/19/EZ iznosi

20 000 EUR uz mogućnost država članica da odrede više pokriće. Međutim, to se nije

pokazalo primjerenim za velik broj depozita u Zajednici. Kako bi se očuvalo povjerenje

deponenata i postigla veća stabilnost na financijskim tržištima, minimalnu razinu

pokrića stoga treba povećati na 50 000 EUR. Do 31. prosinca 2010. pokriće za ukupne

depozite svakog deponenta treba iznositi 100 000 EUR, osim ako Komisija u svojoj

procjeni učinka koju podnosi Europskom parlamentu i Vijeću do 31. prosinca 2009.

zaključi da takvo povećanje i usklađenje nisu primjereni i financijski održivi za sve

države članice radi osiguranja zaštite potrošača i financijske stabilnosti u Zajednici i

izbjegavanja narušavanja tržišnog natjecanja između država članica. U slučaju da

procjena učinka pokaže da su takvo povećanje i usklađivanje neprimjereni, Komisija

treba podnijeti odgovarajuće prijedloge Europskom parlamentu i Vijeću.

Ista razina pokrića treba se primjenjivati na sve deponente bez obzira je li valuta

određene države članice euro ili ne. Države članice izvan euro područja trebaju imati

mogućnosti zaokruživanja iznosa koji proizlaze iz konverzije bez dovođenja u pitanje

jednake zaštite deponenata.

24

Izvješće koje Komisija podnosi Europskom parlamentu i Vijeću treba analizirati sva

povezana pitanja poput prijeboja i protupotraživanja, utvrđivanja doprinosa za sustav,

opsega proizvoda i deponenata obuhvaćenih sustavom pokrića, učinkovitosti

prekogranične suradnje između sustava osiguranja depozita i veza između sustava

osiguranja depozita i alternativnih načina za isplatu deponenata, poput mehanizama za

isplatu u izvanrednim situacijama. Za potrebe tog izvješća, države članice prikupljaju

relevantne podatke i na zahtjev ih dostavljaju Komisiji.

Pojedine su države članice uspostavile sustave za osiguranje depozita na temelju

Direktive 94/19/EZ koji pružaju puno pokriće za određene vrste dugoročnih depozita,

poput potraživanja za mirovine. Potrebno je poštovati prava i očekivanja deponenata u

takvim sustavima. Pojedine države članice uspostavile su ili planiraju uspostaviti

sustave osiguranja depozita na temelju Direktive 94/19/EZ koji pružaju puno pokriće za

pojedina privremeno povećana salda na računima. Komisija treba procijeniti, do 31.

prosinca 2009., treba li održavati ili uvesti puno pokriće za pojedina privremeno

povećana salda na računima.

Ova Direktiva ne smije utjecati na funkcioniranje sustava koji štite samu kreditnu

instituciju i‚ posebno, osiguravaju njezinu likvidnost i solventnost, čime se jamči zaštita

deponenata koja je barem jednaka onoj koju pruža sustav osiguranja depozita, i

dobrovoljne sustave kompenzacije deponenata koji država članica nije uvela ili nije

službeno priznala. Države članice trebaju poticati sustave osiguranja depozita na

razmatranje sklapanja sporazuma ili poboljšanja postojećih sporazuma o njihovim

odnosnim obvezama.

Prva bitna promjena koju je potrebno uvesti u odnosu na prethodnu direktivu je odgoda

isplate od tri mjeseca koja može biti produljena na devet mjeseci. Dosadašnja odgoda

isplate je protivna potrebi očuvanja povjerenja deponenata i ne ispunjava njihove

potrebe. Odgodu isplate stoga treba smanjiti na razdoblje od 20 radnih dana. To

razdoblje treba produljiti samo u izvanrednim okolnostima i nakon odobrenja nadležnih

tijela. Dvije godine nakon stupanja na snagu ove Direktive Komisija treba podnijeti

25

Europskom parlamentu i Vijeću izvješće o učinkovitosti i odgodama postupaka isplate

kojim se procjenjuje primjerenost daljnjeg smanjenja odgode na 10 radnih dana.

Nadalje, u slučajevima kada je isplata potaknuta odlukom nadležnih tijela, trenutačni

predviđeni rok za donošenje odluke od 21 dan treba smanjiti na pet radnih dana kako bi

se spriječilo kočenje brze isplate. Nadležna tijela trebaju se, međutim, prvo uvjeriti da

kreditna institucija nije uspjela izvršiti isplatu dospjelih depozita. Ta procjena podliježe

pravosudnim ili administrativnim postupcima država članica. Depoziti se mogu smatrati

nedostupnima nakon što se mjere rane intervencije ili reorganizacije pokažu

neuspjelima. To ne treba sprečavati nadležna tijela da ustraju u daljnjem restrukturiranju

za vrijeme odgode isplate.

Države članice trebaju nastojati osiguravati kontinuitet bankovnih usluga i pristupa

banaka likvidnosti, posebno u razdobljima financijskih previranja. U tom smislu države

članice se potiče da što prije uspostave mehanizme kojima se osigurava izvršenje isplate

odgovarajućih iznosa u izvanrednim situacijama na zahtjev pogođenog deponenta, u

maksimalnom roku od tri dana od takvog zahtjeva. Budući da će smanjenje trenutačne

odgode isplate od tri mjeseca imati pozitivan utjecaj na povjerenje deponenata i

ispravno funkcioniranje financijskih tržišta, države članice i njihovi sustavi osiguranja

depozita trebaju osigurati što je moguće kraću odgodu isplate.

Druga promjena u Direktivi 94/19/EZ je mogućnost da države članice ograniče pokriće

određenim postotkom. Pokazalo se da ta praksa narušava povjerenje deponenata te je

stoga treba ukinuti.

Budući da ciljeve ove Direktive, odnosno usklađenje razina pokrića i odgoda isplate

zbog velikog broja različitih pravila na snazi u pravnim sustavima pojedinih država

članica, ne mogu dostatno ostvariti države članice, nego ih se može na bolji način

ostvariti na razini Zajednice, Zajednica može donijeti mjere u skladu s načelom

supsidijarnosti kako je utvrđeno u članku 5. Ugovora. U skladu s načelom

proporcionalnosti kako je utvrđeno u tom članku, ova Direktiva ne prelazi okvire

potrebne kako bi se ostvarili navedeni ciljevi.

26

Iz prethodno iznesenog teksta se uočavaju koje su preinake nadležnih tijela Europske

unije koje je bilo potrebno uvesti kako bi se dotadašnji sustav osiguranja depozita na

razini EU poboljšao te kako bi deponenti bili sigurniji, a sve u svrhu reduciranja

nervoze koja se javlja ako je stanje u gospodarstvima nestabilno. Nedavna globalna

gospodarska kriza koja je nas je zadesila potaknula je nadležne da donesu promjene u

sustavu osiguranja depozita kako se kriza ne bi u većoj mjeri odrazila na psihološko

shvaćanje ljudi da počnu povlačiti svoje depozite iz banaka i time prouzročili još veće

probleme gospodarstava i financijskih sustava.

Direktiva 94/19/EZ u novoj promjeni navodi da Nadležna tijela donose "ocjenu" što je

prije moguće, a u svakom slučaju najkasnije pet radnih dana nakon što se uvjere da

kreditna institucija nije isplatila dospjele i naplative depozite, te da bi države članice

trebale osigurati međusobnu suradnju sustava osiguranja depozita. Također, jednom u

svake dvije godine, te ako je potrebno i češće, Komisija preispituje djelovanje

osiguravanja depozita te po potrebi predlaže njegove izmjene.

Za ukupne depozite svakog pojedinačnog deponenta, države članice, u slučaju

nedostupnosti depozita osigurat će pokriće od 50 000 EUR. A ako se ta nedostupnost

depozita pojavi do 31. prosinca 2010, države članice će osigurati pokriće za ukupne

depozite svakog pojedinačnog deponenta u iznosu od 100 000 EUR.

Ako komisija u izvješću koje se temelji na članku 12. zaključi da povećanje i usklađenje

nisu primjereni ni financijski održivi za sve države članice radi osiguranja zaštite

potrošača i financijske stabilnosti u Zajednici i izbjegavanja prekograničnog poremećaja

između država članica, ona će podnijeti Europskom parlamentu i Vijeću prijedlog

izmjene koje će uključiti i izmjene i provod podstavka.

Ako države članice izvan euro područja obavljaju konverziju iznosa izraženim u eurima,

mora osigurati da iznosi koje isplati deponentima u nacionalnim valutama budu jednaki.

Samom direktivom se ne isključuje zadržavanje odredbi koje su prije 1. siječnja 2008.

godine nudile puno pokriće za pojedine vrste depozita, posebno u slučaju posebnih

socijalnih čimbenika.

Komisija može uskladiti iznose u skladu s inflacijom u Europskoj uniji na temelju

promjena u harmoniziranom indeksu potrošačkih cijena koje objavljuje sama komisija.

27

Sam Europski odbor za bankarstvo koji je osnovan Odlukom Komisije 2004/10/EZ

pomaže komisiji.

Države članice osiguravaju da kreditne institucije aktualnim i potencijalnim

deponentima stave na raspolaganje informacije potrebne za identifikaciju sustava

osiguranja depozita kojih su kreditna institucija i njezine podružnice članovi unutar

Zajednice ili eventualnih alternativnih aranžmana drugom predstavniku. Deponente

treba informirati o odredbama sustava osiguranja depozita ili eventualnih važećih

alternativnih mehanizama, uključujući iznos i opseg pokrića koje pruža sustav

osiguranja depozita. Kad za depozit ne jamči sustav osiguranja depozita, kreditna

institucija o tome na odgovarajući način informira deponenta. Sve informacije moraju

biti dostupne u lako razumljivom obliku. Informacije o uvjetima za nadoknadu i

formalnostima koje treba izvršiti za dobivanje nadoknade daju se na zahtjev.

Sustavi osiguranja depozita trebaju biti u poziciji izvršiti isplatu propisno provjerenih

potraživanja deponenata vezano uz nedostupne depozite u roku 20 radnih dana od

donošenja ocjene od strane nadležnih tijela ili kad pravosudna tijela donesu presudu.

Navedeno vremensko ograničenje uključuje prikupljanje i prijenos točnih podataka o

deponentima i depozitima koji su potrebni za provjeru potraživanja.

U vrlo iznimnim okolnostima sustav osiguranja depozita može podnijeti zahtjev

nadležnim tijelima za produljenje tog roka. Takvo produljenje ne može iznositi više od

10 radnih dana.

Do 16. ožujka 2011., Komisija podnosi Europskom parlamentu i Vijeću izvješće o

učinkovitosti i odgodama postupaka isplate procjenjujući mogućnost provedbe

smanjenja odgode iz prvog podstavka na 10 radnih dana.

Države članice osiguravaju da sustavi osiguranja depozita obavljaju redovita testiranja

svojih sustava i da, prema potrebi, budu obaviještene u slučaju da nadležna tijela otkriju

probleme u kreditnoj instituciji koji bi mogli dovesti do intervencije sustava osiguranja

depozita.

28

Komisija je bila dužna podnijeti Europskom parlamentu i Vijeću do 31. prosinca 2009.

izvješće o usklađenju mehanizama financiranja sustava osiguranja depozita navodeći,

posebno, učinke odsustva usklađenja u slučaju prekogranične krize, u pogledu

dostupnosti isplate nadoknade depozita i poštenog tržišnog natjecanja te koristi i

troškove takvog usklađenja, primjerenosti i modalitetima pružanja punog pokrića za

pojedina privremeno povećana salda na računima, o mogućim modelima za uvođenje

doprinosa koji se temelje na riziku, o koristima i troškovima mogućeg uvođenja sustava

Zajednice za osiguranje depozita, o učinku nepodudarnosti različitih zakonodavstava u

pogledu prijeboja, kada se potraživanja deponenta prebijaju s njegovim dugovanjima, o

učinkovitosti sustava i o mogućim poremećajima, uzimajući u obzir prekogranične

likvidacije, o usklađenju opsega proizvoda i deponenata obuhvaćenih pokrićem,

uključujući specifične potrebe malih i srednjih poduzeća i lokalnih vlastite vezi između

sustava osiguranja depozita i alternativnih načina za isplatu deponenata, poput

mehanizama za isplatu u izvanrednim situacijama.

Prema potrebi, Komisija daje odgovarajuće prijedloge za izmjene Direktive. Države

članice obavješćuju Komisiju i Europski odbor za bankarstvo u slučaju da planiraju

promijeniti opseg ili razinu pokrića za depozite i o svim poteškoćama s kojima se

susreću.

Države članice donose zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s ovom

Direktivom do 30. lipnja 2009. Kada države članice donose odredbe, te odredbe

prilikom njihove službene objave sadržavaju uputu na ovu Direktivu ili se uz njih

navodi takva uputa. Načine tog upućivanja određuju države članice. Države članice

Komisiji dostavljaju tekst glavnih odredaba nacionalnoga prava koje donose u području

na koje se odnosi ova Direktiva.

29

3.5. Budućnost organizacije sustava osiguranja depozita u EU kroz

bankovnu uniju

Od početka krize u Europi traje povijesno jedinstven i dalekosežan proces

institucionalne rekonstrukcije i reregulacije sustava financijske stabilnosti, koji još nije

završen. Cilj je razdvojiti „zagrljaj“ vlada i banaka1. Ideja o izgradnji bankovne unije

proizašla je iz problema „zagrljaja“ banaka i vlada (engl. Bank-sovereign nexus).

Naime, u monetarnoj uniji u kojoj vlasti pojedine zemlje nemaju mogućnost

„rješavanja“ problema mehanizmom koji se kolokvijalno naziva tiskanjem novca,

problemi u bankama – a to se u pravilu odnosi na probleme u velikim, složenim i

umreženim, takozvanim sistemski važnim bankama, znače da spašavanje banke ili dijela

banke koji je značajan za društvo u cjelini, znači teret za porezne obveznike. To nije

problem dok je fiskalna situacija održiva. Na primjer, u vrijeme provedbe sanacija nekih

hrvatskih banaka 90-tih, država je imala fiskalni kapacitet za izravne intervencije u

bankama, jer je javni dug bio veoma nizak. Međutim, ako je vladin fiskalni kapacitet

dugotrajnim deficitom i visokim javnim dugom iscrpljen - a takvo je stanje u većini

država EU, problem u sistemski važnoj banci dodatno će ugroziti fiskalni kredibilitet

vlade i dovesti do fiskalne krize. Takve smo slučajeve vidjeli na Cipru i Islandu, u

Irskoj, te u Španjolskoj u kasnijoj fazi krize.

Organizacija nadzora i regulacije banaka na nacionalnoj razini jedan je od glavnih

razloga opisanih problema. U takvim uvjetima naizgled zdrave banke u pravilu drže

velik i koncentriran portfelj obveznica države u kojoj imaju sjedište. Stoga, kada države

upadnu u financijske poteškoće, fiskalni problem za sobom povlači i banke. Nacionalni

regulatori u pravilu nisu imali dovoljno ovlasti i političke samostalnosti da prekinu

štetni zagrljaj dok je to još bilo moguće. „Ideologija“ financiranja vlastite države kao

„nerizične“, toliko je duboko ugrađena u moderne javne financije i bankarstvo, da za

1 Organizacija nadzora i regulacije banaka na nacionalnoj razini jedan je od glavnih razloga opisanih

problema. U takvim uvjetima naizgled zdrave banke u pravilu drže velik i koncentriran portfelj obveznica države u kojoj imaju sjedište. Stoga, kada države upadnu u financijske poteškoće, fiskalni problem za sobom povlači i banke.

30

dobrih vremena nitko ne razmišlja ili ne želi razmišljati kako će se taj zagrljaj rasplesti u

lošim vremenima, pa ne djeluje u smjeru anticipativnog ublažavanja problema.

Kreatori institucija Europske Unije ispravno su zaključili da se nezdravi brak vlada i

banaka može raskinuti samo stvaranjem bankovne unije. U prilog paneuropskom

rješenju govori i potreba stvaranja jedinstvenoga tržišta: bankovno tržište EU

fragmentirano je duž nacionalnih linija, u čemu zagrljaj banaka i vlada nije jedini

mehanizam koji proizvodi pristranost prema domaćim dužnicima: i krediti u privatnom

sektoru segmentirani su duž linija nacionalnih tržišta. Prema tome, bankovna bi unija

trebala stvarati uvjete za funkcioniranje jedinstvenoga tržišta, ali se od nje očekuje i

doprinos povećanju financijske stabilnosti. Bankovna unija se sastoji od tri gradbena

bloka koja bi tomu trebala pridonijeti: ujedinjeni nadzor banaka, jedinstveni mehanizam

za preustroj banaka i jedinstveni sustav osiguranja depozita ( HUB analize br.45, 2013).

Tri razine na kojima se temelji bankovna unije Europske unije prikazana je u shemi 1.

Shema 1. Bankarska unija

Izvor: HUB analize broj 41, „Nova europska arhitektura financijske stabilnosti: učvršćivanje temelja“

Iz prethodne sheme Objedinjeni nadzor nad bankama trebao se objediniti pri ECB-u do

početka 2014. To bi značilo da ECB vrlo brzo trebala preuzeti nadzor nad oko 6,000

kreditnih institucija sa sjedištem u zemljama članicama Eurozone. Kako ECB nema

31

iskustva u nadzoru banaka, nacionalni supervizori i njihovo ranije osnovano europsko

koordinacijsko tijelo EBA (engl. European Banking Authority) nastavili bi imati važnu

ulogu u procesu razvoja strategije, kriterija i planova supervizije, ali i u operativnoj

izvedbi nadzora banaka. Prema tome, nastala bi složena i slojevita struktura supervizije

koja bi uključila ECB, EBA-u, njihove složene međusobne odnose te nacionalne

supervizore koji bi izgubili autonomnost što ju imaju sada, ali koji bi i na strateškoj i na

operativnoj razini nastavili imati ključnu ulogu. Iako bi u slučaju prihvaćanja ovoga

prijedloga došlo do nastanka europskog regulatora i slabljenja odnosa između

nacionalnih banaka i nacionalnih regulatora, realno je za očekivati da bi na neformalnoj

razini uloga nacionalnih regulatora ostala važna. Uloga EBA je u čuvanju integriteta i

zajedničkog Europskog tržišta što dalje dovodi do unifikacije metodologija i standarda.

U dijelu objedinjavanja sustava osiguranja depozita nema novih prijedloga povrh otprije

poznatog nacrta nove Direktive o osiguranju depozita iz 2010.

Europska komisija je u lipnju 2012. objavila dugo očekivani prijedlog Direktive za

uspostavu okvira radi oporavka i rješavanja kreditnih institucija i investicijskih

društava. Cilj prijedloga je otkloniti teškoće u rješavanju problema u bankama, koje su

identificirane u tom razdoblju te smanjiti potrebu za angažmanom sredstava poreznih

obveznika u slučaju bankarskih kriza. Novi se europski okvir sastoji od sljedećih

elemenata:

· pripreme i prevencija,

· rana intervencija,

· harmonizirani instrumenti i ovlasti za rješavanje problema u bankama,

· pravila suradnje među nacionalnim vlastima,

· financiranje operacija ( HUB analize br. 41, 2012).

ESM (European Stability Mechanism) je fond članica Eurozone, čija se sredstva mogu

koristiti samo za pomoć državama i bankama iz zemalja članica koje su prihvatile euro.

Ujedinjeni nadzor banaka i jedinstvena pravila preustroja banaka odnose se međutim na

cijelu Europsku Uniju. Razlog je jasan: EU je jedinstveno tržište, to jest, Unija tomu

teži. Svaka zemlja članica osim Velike Britanije, Danske i Švedske, ima obvezu težiti

ulasku u Eurozonu. U svjetlu ovih činjenica, ujedinjeni nadzor i primjena istovjetnih

32

pravila preustroja banaka mogu pomoći pripremi nacionalnih bankovnih sektora za

buduće poslovanje u okviru monetarne unije.

Pod izravan nadzor ECB-a ulaze banke s aktivom većom od 30 mlrd eura ili banke čija

aktiva predstavlja više od 20% BDP-a zemlje članice u kojoj imaju sjedište (uz donji

prag aktive takve banke na 5 mlrd eura); banke koje se nalaze među tri vodeće banke na

nacionalnim tržištima; banke za koje je odobrena ili zatražena pomoć iz ESM-a, te

složene banke sa značajnom uključenošću u međunarodno poslovanje. Procjenjuje se da

će ECB prema ovim kriterijima obavljati izravan nadzor nad oko 130 do 150 europskih

banaka, čija aktiva predstavlja 80%-85% ukupne aktive svih banaka u EU. Brojem, a ne

aktivom, od ukupno oko 6,000 banaka, 97%-98% banaka ostat će pod izravnim

nadzorom nacionalnih supervizora. Konceptualno razdvajanje operativne i konačne

nadležnosti za nadzor ima Konceptualno razdvajanje operativne i konačne nadležnosti

za nadzor ima smisla, jer nacionalni će regulatori samo operativno pomagati ECB-u u

obavljanju njegovih zadaća u bankama koje izravno nadzire. Za druge banke, nacionalni

će supervizori zadržati punu operativnu nadležnost, što znači da će sami propisivati

korektivne mjere i donositi odluke.

Ključno je tijelo Odbor za nadzor banaka (ili Odbor supervizora). Odbor je zadužen za

planiranje i pripremu poslova nadzora. To uključuje i pripremu odluka. Odbor se sastoji

od predsjednika, dopredsjednika, četiri predstavnika ECB-a te po jednog predstavnika

nadležnih nadzornih tijela zemalja članica SSM-a (što uključuje i članice koje još nisu

prihvatile euro). Odluke se donose jednostavnom većinom, a u slučaju neriješena

glasovanja odlučuje predsjednikov glas. Ako bi sve članice EU, osim Velike Britanije i

Švedske koje su već najavile da neće sudjelovati, ušle u SSM, tijelo bi se sastojalo od

32 osobe, prošireno za po jednog nadležnog člana Europske Komisije i

predsjedavajućeg EBA-e, koji nemaju pravo glasa, ali imaju pravo biti na sastancima

Odbora.

Iz iznesenoga, postavlja se pitanje ući ili ne u ESM. Osim što je model toliko radikalan

da će vjerojatno zahtijevati pažljivo horizontalno usklađivanje niza propisa, rješenja iz

direktive traže da se temeljito propita postojeći model osiguranja depozita te njegovo

usklađivanje s modelom preustroja banaka.

33

4. SUSTAV OSIGURANJA DEPOZITA U REPUBLICI

HRVATSKOJ

Hrvatski sustav osiguranja depozita počeo je s radom 1998. godine, iako je Agencija

započela s radom još 1994. godine. Naime, 1994. godine donesen je zakon o osnivanju

Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (NN, br. 44/94). Uz

Agenciju bio je važan i Pravilnik o osiguranju štednih uloga koji je donesen sredinom

1997. godine. s naznakom da će sustav osiguranja zaživjeti 1998. godine ako sve banke

i štedionice uplate definirani iznos sredstava na poseban račun Agencije (inicijalni

kapital). S obzirom na to da su do konca 1997. godine očekivana sredstva bila uplaćena

na poseban račun Agencije, donesena je odluka o početku rada sustava (Faulend, 2001).

Tijekom 1997., na hrvatsko bankovno tržište ušao je priličan broj stranih banaka, a

domaće privatne banke postizale su vrlo visoke stope rasta. Povjerenje u bankovni

sustav se vratilo, a dokaz tome bile su visoke stope rasta štednje koje su se mogle

objasniti masovnim povratom štednje iz inozemstva. Poboljšavalo se opće

makroekonomsko stanje praćeno visokom stopom rasta BDP-a, niske stope inflacije,

uravnotežena fiskalna pozicija itd.

Stabilnost bankarskog sustava osnažuje se uspostavom sustava osiguranja depozita.

Značenje koje sustav osiguranja depozita ima za stabilnost financijskog sustava jasno

ilustrira i ta okolnost što su mnoge države na nastupajuću financijsku krizu koja je

nastupila 2008. godine odgovorile podizanjem praga osiguranja depozita i napuštanjem

sustava učešća deponenata, čime su ublažile pritisak kojemu su kreditne institucije bile

izvrgnute po osnovi zahtjeva za isplatu depozita. Na nastupajuću krizu i hrvatski je

zakonodavac reagirao hitrom izmjenom Zakona o osiguranju depozita kojom je prag

osiguranja povišen sa 100.000,00 kuna na 400.000,00 kuna (NN, br. 119/2008).

Navedena izmjena ujedno je iskorištena i kako bi se hrvatsko pravo na području

osiguranja depozita uskladilo s (tadašnjom) pravnom tečevinom Europske unije, tj. kako

bi se u hrvatski pravni sustav transponirale odredbe Direktive 94/19 Europskog

parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 1994. o sustavima osiguranja depozita. Zakon o

osiguranju depozita nakon toga je mijenjan kako bi se hrvatsko pravo uskladilo s

izmjenama i dopunama koje su naknadno nastupile u pravnoj tečevini Europske unije

34

(transponirane su odredbe Direktive 2009/14/EC), a koje su imale za cilj jačanje

položaja deponenata u slučaju nastupa osiguranog slučaja. Valja napomenuti kako je

već sama najava povećanja praga osiguranja depozita zaustavila navalu na banke koja je

početkom listopada bila prisutna kao reakcija na krizu i zbog koje su se osjećali pritisci

na likvidnost banaka u Republici Hrvatskoj.

4.1. Karakteristike hrvatskog sustava osiguranje depozita

Dizajn hrvatskog sustava utvrđen je Zakonom o Državnoj agenciji za osiguranje štednih

uloga i sanaciju banaka ("NN", br. 44/94, 79/98, 19/99, 35/00, 60/04. i 12/12.). Država

je osnivač Agencije te jamči za sve njene obveze. Agencija je samostalna pravna osoba,

odgovorna Vladi Republike Hrvatske, čije poslovanje obuhvaća osiguranje štednih

uloga i provođenje sanacije banka. Agencijom upravlja Uprava Agencije koja se sastoji

od predsjednika i pet članova iz redova državnih dužnosnika, a imenuje ih i razrješava

dužnosti Vlada Republike Hrvatske. Mandat traje 6 godina, a radom Agencije rukovodi

direktor kojeg imenuje Vlada Republike Hrvatske.

Jedna od temeljnih značajki hrvatskog sustava osiguranja depozita bila je osiguravanje

samo štednih uloga fizičkih osoba pri čemu se štedni ulozi definiraju kao novčana

sredstva u domaćoj ili inozemnoj valuti položena na račun temeljem ugovora o

novčanom depozitu ili štednu knjižicu ( Faulend, Kraft, 2004).

Zakon o osiguranju depozita u Republici Hrvatskoj (NN, br. 119/08) depozitom definira

potražni saldo koji je kreditna institucija na temelju zakona ili ugovornih pogodbi dužna

podmiriti vjerovniku, a on obuhvaća sredstva koja su preostala po bankovnim računima

te privremena stanja vezana uz obavljanje poslovne djelatnosti kreditne institucije.

Depozit je i obveza kreditne institucije po osnovi štedne knjižice te druge odgovarajuće

pisane potvrde o depozitu, a koje su izdane kao vrijednosni papir sukladno posebnim

propisima, osim ako te isprave glase na donositelja ili po naredbi. Kategorija vjerovnika

na koja se odnose prava iz sustava osiguranja depozita u Republici Hrvatskoj su

prvenstveno građani, odnosno fizičke osobe, a od 2010. godine i mali poduzetnici te

neprofitne institucije (Ivanov, Rončević, Šimurina, 2013).

35

Prilagodbom sustava osiguranja depozita Europskim propisima, promijenila se

obuhvatnost osiguranih uloga. Cilj sustava osiguranja depozita je zaštita depozita

fizičkih osoba, malih poduzetnika i neprofitnih institucija u slučaju njihove

nedostupnosti odnosno otvaranja stečajnog postupka nad kreditnom institucijom.

Bez obzira na broj računa u kreditnim institucijama Republike Hrvatske, deponent koji

je Zakonom zaštićen unutar sustava osiguranja depozita ima pravo na zaštitu svih

računa do iznosa koji propisuje država. S druge strane, prema Zakonu (NN, br. 119/08),

pravo na obeštećenje nemaju:

· druge kreditne institucije za depozite koji se vode u njihovo ime i za njihov

račun,

· deponenti - vjerovnici kreditne institucije za sredstva i instrumente uključene u

jamstveni kapital kreditne institucije, financijske institucije,

· osiguravajuća društva privatnoga i javnog prava, uključujući i dobrovoljne te

obvezne mirovinske fondove,

· društva za upravljanje otvorenim investicijskim fondovima i zasebna imovina

kojom ona upravljaju te zatvoreni investicijski fondovi,

· države, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravne osobe

kojima su posebnim zakonom povjereni poslovi državne uprave,

· vladajuća i ovisna društva s kojima kreditna institucija čini koncern,

· članovi Uprave, članovi Nadzornog odbora te osobe koje sudjeluju s najmanje

5% u temeljnom kapitalu kreditne institucije,

· revizor zadnjih revidiranih financijskih izvješća kreditne institucije,

· deponenti - vjerovnici po osnovi depozita koji ne glase na ime nego na

anonimnog donositelja šifrirane zaporke,

· deponenti - vjerovnici po osnovi depozita koji proizlaze iz poslova za koje su

određene osobe pravomoćno osuđene za kazneno djelo prikrivanja protuzakonito

dobivenoga novca,

· trgovačka društva koja se prema Zakonu o računovodstvu smatraju srednjim,

odnosno velikim obveznicima primjene toga Zakona,

36

· deponenti - vjerovnici koji su neposredno s kreditnom institucijom ugovorili

visoku kamatu i pribavili imovinsku korist, a to je prouzročilo financijske

poteškoće kreditne institucije ili je pridonijelo bitnome pogoršanju financijskog

položaja kreditne institucije te

· deponenti - vjerovnici koji su depozite ili dio depozita stekli nakon što je

Hrvatska narodna banka oduzela odobrenje za rad kreditnoj instituciji.

Od samog osnutka sustava osiguranja depozita u Republici Hrvatskoj način prikupljanja

sredstava definiran je kao ex-ante sustav, a iako je Zakon o osiguranju depozita (NN, br.

177/04) omogućavao diferenciranje stope premije prema stupnju rizika pojedinih

banaka, Agencija je koristila zakonsku mogućnost da tu odredbu ne primjenjuje (Hub

analize, br. 45, 2013). Od 1998. godine do danas DAB je sudjelovao u 26 slučajeva

isplata sredstava iz posrnulih banaka u Republici Hrvatskoj, a trenutni broj kreditnih

institucija koje sudjeluju u sustavu osiguranja depozita u Republici Hrvatskoj je 39

(www.dab.hr).

Visinu osiguranja depozita u Republici Hrvatskoj određuje Ministar financija, a prvi

propisani iznos osiguranih depozita iz 1997. godine (NN, br. 65/97) bio je 30.000,00 kn

pokriven u 100% iznosu, s time da su depoziti u iznosu od 30.000.01 do 50.000,00 kn

bili pokriveni u 75% iznosu. To znači da je hrvatski sustav osiguranja depozita u samom

početku imao koosiguranje. Već sljedeće godine došlo je do porasta visine osiguranih

depozita do 100.000,00 kn u 100% iznosu (NN, br. 88/98). Taj iznos zadržao se sve do

15.10.2008. godine, a onda se pod utjecajem gospodarske krize i prakse ostalih europski

zemalja, osigurani iznos od 100.000,00 kn povećao na 400.000,00 kn (www.dab.hr).

Zadnja promjena visine osiguranih depozita u Republici Hrvatskoj nastupila je

01.07.2013. godine, ulaskom Republike Hrvatske u EU. S obzirom na to da su države

EU iznos od 20.000,00 eura koji je bio aktualan prije krize, pojavom krize povećali na

visinu od 100.000,00 eura (osim Italije čiji je iznos 103.291,00 eura), Republika

Hrvatska se postankom članice EU prilagodila odredbama Direktive 2009/14/EZ

Europskog parlamenta i Vijeća o izmjenama i dopunama Direktive 94/19/EZ te je

trenutni iznos osiguranih depozita u Republici Hrvatskoj 100.000,000 eura u kunskoj

protuvrijednosti neovisno o broju bankovnih računa, visini sredstava po njima, valuti i

37

mjestu gdje se ti bankovni računi vode. Tablica u nastavku prikazuje visine iznosa

osiguranih depozita u Republici Hrvatskoj od 1997. godine do danas.

Tablica 4. Iznos osiguranog depozita u Republici Hrvatskoj od nastanka sustava

osiguranja depozita 1997. do 2014. godine

Razdoblje Iznos do kojeg su

depoziti osigurani % pokrivenosti

1997. - 1998.

30.000,00 kn

30.000,01 - 50.000,00 kn

Pokriven 100% iznos

Pokrivenost u 75% iznosu

1998. - 2008. 100.000,00 kn Pokriven 100% iznos

2008. - 2013. 400.000,00 kn Pokriven 100% iznos

2013. - 100.000,00 eura Pokriven 100% iznos

Izvor: izrada autorice prema podacima DAB-a

Premije osiguranja depozita u Republici Hrvatskoj se nisu razlikovale po

karakteristikama i rizičnosti kreditnih institucija koje se nalaze unutar sustava

osiguranja depozita već se jedino iznos premije smanjivao kroz godine. Visine godišnjih

premija na osigurane depozite u Republici Hrvatskoj od samog osnivanja sustava

osiguranja depozita do danas, prikazane su u tablici 5.

Tablica 5. Godišnje premijske stope na iznos osiguranih depozita u Republici

Hrvatskoj od nastanka sustava osiguranja depozita 1997. do 2014.

godine

Razdoblje Godišnja premijska stopa na iznos osiguranih

depozita

1998. - 2004. 0,8

2005. - 2008. 0,5

2009. - 2010. 0,4

2010. - 0,32

Izvor: izrada autorice prema podacima DAB-a

Do 2004. godine visina godišnje premijske stope iznosila je 0,8%. U 2005. godine

premija je smanjena na 0,5% što se zadržalo sve do 2008. godine. Trend snižavanja

38

premije na iznos osiguranih depozita nastavio se i u 2009. godini kada je premija

iznosila 0,4%, a od 2010. godine premija je 0,32% na iznos osiguranih depozita

(www.dab.hr).

U prethodnom izlaganju predočene su premije koje banke moraju plaćati na depozitne

obveze. Struktura depozita u hrvatskim bankama prikazana je u tablici 6.

Tablica 6. Struktura depozita banaka u razdoblju od 2009.- 2012. godine u mil.

kuna i %

Izvor: Izrada autorice prema podacima HNB-a, Bilten o bankama 26

Depoziti stanovništva najznačajniji su izvor financiranja banaka: čine 50,7% ukupnih

izvora i čak 60,3% ukupnih depozita. Porast značajnosti štednje stanovništva u ukupnim

depozitima posljedica je njihova nominalnog rasta, ali i istodobnog slabljenja izvora

većinskih stranih vlasnika i domaćih trgovačkih društava. Depoziti stanovništva i dalje

pokazuju stabilan, iako usporen trend rasta, koji je na godišnjoj razini iznosio 6,9 mlrd

kuna. Glavnina tog povećanja ostvarena je u drugoj polovini godine koje se obično

povezuje sa sezonskim priljevima od turizma. U tom petogodišnjem razdoblju depoziti

trgovačkih društava bilježili su blagi rast tijekom 2010. godine, no to je bilo vezano uz

tečaj kune. Tijekom 2012. godine depoziti trgovačkih društava smanjili su se ukupno

2,5 mlrd kuna, zbog pada svih oročenih depozita u grupama banaka, a osobito u

velikima, stoga je značajnost depozita trgovačkih društava nastavila opadati. Na kraju

Godina 2009. 2010 2011 2012

Vrsta

depozita

Izno

s

Ud

io

Izno

s

Ud

io

Pro

mje

na

Izno

s

Ud

io

Pro

mje

na

Izno

s

Ud

io

Pro

mje

na

Depoziti 256.8 67,9 269.

1

68,8 4,8 281.3 69,1 4,5 275.8 69 -2

Depoziti

na žiro i

tek.rač.

34.5 9,1 37.2 9,5 7,9 39.6 9,7 6,4 40.6 10,2 2,6

Štedni

depoziti

24.5 6,5 26.7 6,8 8,9 26.3 6,5 -1,2 27.9 7 6

Oročeni

depoziti

197.7 52,3 205.

2

52,5 3,8 215.3 52,9 5 207.2 51,8 -3,8

39

2012. depoziti tog sektora činili su 15,2% ukupnih depozita a prije krize taj je udio

uglavnom bio iznad 20% (Bilten o bankama 26, 2013).

4.2. Ciljevi hrvatskog sustava osiguranja depozita

Zasigurno temeljni cilj postojanja svakog eksplicitnog sustava je zaštita i povećanje

stabilnosti financijskog sustava, što podrazumijeva izbjegavanje krize, a koji se postiže

uspješnim zadovoljavanjem ostalih ciljeva. Valja primijetiti kako zaštita malih

deponenata ima vrlo visoki prioritet među ciljevima u hrvatskom slučaju. Zaštita malih

deponenata dolazi naročito do izražaja zbog činjenice što hrvatski sustav osiguranja ne

štiti sredstva na transakcijskim računima, te time ne štiti platni sustav. Uz zaštitu malih

deponenata, čini se da sustav osiguranja ima zadaću smanjiti proračunske obveze te

prebaciti dio tereta na zdrave banke u slučaju bankovnih problema.

Visina osiguranih depozita se u nedavnoj prošlosti mijenjala, odnosno povećavala.

Međutim, povećanjem iznosa, s druge strane dugoročno vodi ispunjenju zadaće

poboljšanja konkurencije među bankama. Jasno je da povećanje osiguranog iznosa koje

je bilo uzrokovano problemima unutar bankovnog sustava nije bilo usmjereno na

poboljšanje konkurentnosti malih banaka. Stoga se može reći da je jedan od ciljeva

sustava poboljšanje konkurentnosti malih u odnosu na velike banke (Faulend, 2001).

Agencija (DAB) služi kao službeni mehanizam za rješavanje propalih banaka . Ona je

odgovorna za postupak sanacije propalih banaka, no nije odgovorna za provođenje

postupka rješavanja propalih banaka u smislu njihovog zatvaranja, spajanja s dobrim

bankama i sl.

Smanjivanje mogućih utjecaja recesije i promicanje ekonomskog rasta dva su cilja koji

se isto kao i cilj izbjegavanja krize ne naznačuju eksplicitno u samom dizajnu sustava,

već se želja za njihovim ispunjavanjem podrazumijeva samim uvođenjem eksplicitnog

sustava osiguranja.

U pogledu unazad, prema nedavnoj krizi koja je pogodila cijeli svijet Đurđica

Ognjenović navodi da je u slučaju sustava osiguranja depozita, kritika od kreditnih

40

institucija dolazila upravo zbog skupog i neučinkovitog nameta koji je nepotreban.

Vođeni ciljem održavanja financijske stabilnosti svake zemlje uviđa se paradoks koliko

je u vrijeme krize sustav osiguranja depozita uistinu učinkovit. Paradoks je taj što se

uvijek smatralo kako je svrha osiguranja depozita pružiti sigurnost malim i

nesofisticiranim ulagačima u slučaju propasti pojedinačne banke, ne u slučaju krize

cijelog sustava. No, osiguranje depozita doživjelo je svoj najsvjetliji trenutak upravo u

vrijeme najveće krize, kada se dokazalo kao učinkovita psihološka mjera u smirivanju

panike i neželjenog domino-efekta. Upravo stoga mnoge su zemlje, čak njih 48, krajem

2008. godine posegnule za jačanjem osiguranja depozita, bilo kroz povećanje

osiguranog iznosa ili povećanje opsega osiguranja i na druge kategorije deponenata

(primjerice malih poduzetnika ili svih pravnih osoba), kao spasonosnom slamkom u

borbi protiv bauka zvanog slom financijskog sustava. Sve je depozite proglasilo

osiguranim 19 država, 7 je privremeno povećalo osigurani iznos, a ostale su povećale

iznos osiguranja trajno, odnosno bez nakane naknadnog preispitivanja adekvatnosti tog

iznosa ( Ognjenović, 2011).

4.3. Prilagodba hrvatskog sustava osiguranja depozita sa direktivom

EU o osiguranju depozita

Iz prethodnog izlaganja vidi se kako je hrvatski sustav osiguranja depozita zakonski

formiran 1997. godine. Sustav je funkcionirao tako da je Država odgovorna za cijeli taj

sustav. Država imenuje odgovorne osobe koje su u Upravi Državne agencije za

osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka te ih razrješava dužnosti. Ona donosi odluke

o visini iznosa koji je osiguran, o načinu prikupljanja sredstava u fond iz kojeg se

financiraju deponenti u slučaju propasti banke. Iznosi koji su osigurani, tijekom proteka

vremena su bili povećavani. Tako je iznos od početnih 30.000 kn pokrivenih u 100%-

tnom iznosu povećan na 100.000,00 kn 1998. godine, da bi 2008. godine bio povećan na

400.000, 00 kn. Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju bilo je potrebno mijenjati visinu

osiguranih depozita. Svaka zemlja članica EU mora propisati osiguranje depozita u

zadanim okvirima tzv. Direktive EU o osiguranju depozita (1994:4). Republika

Hrvatska se postankom članice EU prilagodila odredbama Direktive 2009/14/EZ

Europskog parlamenta i Vijeća o izmjenama i dopunama Direktive 94/19/EZ te je

41

trenutni iznos osiguranih depozita u Republici Hrvatskoj 100.000,000 eura u kunskoj

protuvrijednosti neovisno o broju bankovnih računa, visini sredstava po njima, valuti i

mjestu gdje se ti bankovni računi vode.

Na početku možda je najbolje istaknuti glavnu izmjenu do koje će morati doći, a tiče se

obuhvata osiguranja štednih uloga. Do pristupanja EU, u Hrvatskoj su se osiguravali

samo štedni ulozi građana. Ulaskom u EU osiguravaju se također, i depoziti manjih

poduzeća, ali i svi depoziti građana što obuhvaća novac na tekućim i žiro računima.

Time se povećava depozitna baza koja je osnovica za izračun premija, čime se

povećavaju prihodi institucije za osiguranje, no paralelno se povećavaju i potencijalne

obveze. Pored prethodne izmjene koja se dogodila u Hrvatskom sustavu osiguranja

depozita, drugu smo već iznijeli a to je povećanje osiguranog iznosa na 100.000,00

eura. Sljedeća izmjena odnosi se na rok isplate osiguranih depozita. To je bitna izmjena

jer jedino ako je isplata promptna, sustav može ispunjavati svoju najvažniju funkciju-

štititi banke od „navale“ štediša.

Treća izmjena kojom je ubrzan proces isplate depozita u slučaju nastupa osiguranog

slučaja karakterizirana je isplatom najkasnije 21 dan, odnosno završiti najkasnije 90

dana nakon što banka nije uspjela podmiriti potraživanje po osnovi depozita. Pitanje

promptne isplate izuzetno je važno za vjerodostojnost sustava osiguranja štednih uloga.

Samo sustav osiguranja koji „odmah“ isplaćuje potraživanja štediša propalih banaka

može postići razinu povjerenja štediša koja će rezultirati sigurnošću štediša u smislu da

neće reagirati navalom na banku u slučaju imalo nepovoljne informacije o dotičnoj

banci (Faulend, Kraft, 2004).

Hrvatski fond osiguranja depozita i pripadajuća regulativa lako će se uskladiti s novim

odredbama EU regulative u dijelu financiranja sustava. Zadnji javno raspoloživi podaci

odnose se na kraj 2012. Tada je omjer pokrića potencijalnih obaveza sredstvima u fondu

osiguranja iznosio 2,15%. Iako je u toku 2013. ovaj omjer značajno pao zbog isplata

osiguranih depozita u Centar banci i povećanja limita osiguranja s 400,000 kuna na

100,000 eura, može se procijeniti da je omjer s 31.12.2013. i dalje znatno veći od

ciljanoga omjera koji će biti propisan novom regulativom. Dakle, DAB ne bi trebao

42

imati problema s ispunjavanjem europskih odredbi o ciljanoj visini fonda, čak i u

slučaju nastupanja novih iznenadnih osiguranih događaja.

Nadalje, članak 11 Zakona o osiguranju depozita (NN 177/04) i do sada je omogućavao

diferenciranje stopa premije prema stupnju rizika pojedinih banaka. Međutim, Agencija

je koristila zakonsku mogućnost da tu odredbu ne primjenjuje. Sada će samo trebati

primijeniti tu mogućnost, i to u uskoj suradnji s Hrvatskom narodnom bankom koja

jedina ima potrebna znanja i podatke za izradu kvalitetnog modela diferenciranja stopa

premija, a čija je prethodna suglasnost za početak diferenciranja ionako potrebna prema

važećem zakonu. Suradnja između DAB-a i HNB-a morat će se dodatno pojačati u

dijelu provođenja stres-testova sustava osiguranja depozita. Prema nacrtu nove direktive

o osiguranju depozita iz 2010., stres testovi bi trebali postati obavezni.

Isto se odnosi na dodatne - tzv. ex post, ili izvanredne premije. Prema članku 10 st. 2

Zakona o osiguranju depozita, Agencija je i do sada mogla naplatiti premije izvanredne

visine uz prethodnu suglasnost središnje banke, tako da ni u tom dijelu neće biti osobitih

noviteta.

Prema tome, usklađivanje će biti relativno lako u dijelu politike premije i ciljane visine

fonda. Trebat će napustiti sadašnji veći ciljani iznos i primijeniti već postojeće odredbe

o diferenciranju premija, tako da će se teret prilagodbe više osjetiti na operativnoj razini

gdje će se razraditi i primijeniti model diferenciranja prema riziku, nego na normativnoj

i institucionalnoj razini.

Međutim, veće će izmjene trebati poduzeti kada je riječ o drugim izvorima financiranja.

Iako članak 17 Zakona o osiguranju depozita predviđa financiranje fonda izdavanjem

obveznica uz jamstvo Republike Hrvatske, zaduživanjem kod HNB-a i drugih kreditnih

institucija, odredbe članka 17 ne pokrivaju sve mogućnosti financiranja koje će biti

predviđene novom EU regulativom (http://www.banka.hr/hrvatska/marija-hrebac-dab-

ek-predlaze-osiguranje-depozita-svih-trgovackih-drustva (10.04.2014)). To se odnosi na

šire mogućnosti korištenja tržišnih financijskih instrumenata, odgođenih obaveza uplate

(sukladno mogućnosti da se do 30% ciljane visine fonda financira na taj način) i

43

mogućnost financiranja (i sudjelovanja u financiranju) kod srodnih fondova iz drugih

zemalja članica EU.

Glavne promjene koje su se dogodile u hrvatskom sustavu osiguranja depozita su

sljedeće:

· proširenje obuhvata osiguranja na depozite manjih poduzeća, te sve vrste

depozita stanovništva,

· povećanje iznosa limita na protuvrijednost 100 000 €,

· skraćivanje roka isplate osiguranih uloga na maksimalno 21 dan nakon što banka

nije uspjela podmiriti potraživanje po osnovi depozita.

Basel III regulativa razotkrila je razlike između hrvatskog bankarskog tržišta i Europske

Unije, pa tako i primjer minimalne kapitalne adekvatnosti prema kojoj su hrvatske

banke u boljoj poziciji nego banke u Europskoj Uniji. Primjenom navedene regulative

Basel III povećat će se i višak kapitala u hrvatskim bankama. Usporedba minimalnog

omjera kapitala u Republici Hrvatskoj i EU prikazana je u grafikonu 1.

Graf 1: Minimalni omjer kapitala u Republici Hrvatskoj i Europskoj uniji (u

postocima) u 2012, 2015 i 2019 godini

Izvor: HUB, (2012)

0

2

4

6

8

10

12

2013 2015 2019

banke Republike Hrvatske Basle III regulativa

44

Sadašnja minimalna kapitalna adekvatnost od 12% uskladit će se s EU standardom na

8%, što znači da će hrvatske banke imati više nego dvostruko veću kapitalnu

adekvatnost od zakonom propisanog minimuma. Što se tiče osnovnog kapitala, prema

najkonzervativnijoj interpretaciji Basel III, minimum će biti na 6% 2015. odnosno 8,5%

s uključenim zaštitnim slojem kapitala 2019. Višak kapitala još je veći ako se promatra

jednostavan omjer financijske poluge. Poluga je definirana kao omjer osnovnog kapitala

i neponderiranih izloženosti rizicima. Prema Basel III minimalni je omjer 3%, a u

Hrvatskoj je gotovo četiri puta veći i iznosi 11%. (HUB, 2012)

45

5. PRIJEDLOZI POBOLJŠANJA SUSTAVA OSIGURANJA

DEPOZITA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Hrvatski sustav osiguranja depozita nije imao početničku sreću. Problemi unutar

bankovnog sustava koji su nastupili po samom početku funkcioniranja sustava nisu bili

uzrokovani lošim dizajnom samog sustava.

Činjenica da se sustav osiguranja morao i mora se u budućnosti prilagoditi

zakonodavstvu EU neupitno iziskuje neke promjene postojećeg sustava. Do sada su

promjene bile proširenje obuhvata osiguranja uključivanjem osiguranja depozita

poduzeća i na sve vrste depozita stanovništva zatim povećanje iznosa limita na

protuvrijednost 100.000€ te skraćivanje roka isplate osiguranih depozita.

Razlike u stupnju financijskog i ukupnog gospodarskog razvitka dovode do toga da

100,000 € po deponentu u relativnom iznosu prema prosječnom depozitu ili BDP po

stanovniku, ne predstavlja jednako pokriće svuda u EU. Sto tisuća realno vrijedi više u

Portugalu ili Slovačkoj nego u Švedskoj ili Njemačkoj. Prema procjenama EK, ovim je

iznosom pokriveno 95% štednje u EU, no omjer u slabije razvijenim zemljama

konvergira prema 100%, dok je u najrazvijenijim zemljama niži od 95%. Prema tome, i

pokriće i moralni hazard osiguranja, razmjerno su veći u slabije razvijenim zemljama.

Problem bi se mogao riješiti kada bi se premije osiguranja po pojedinim bankama

idealno diferencirale prema riziku. Međutim, u praksi je teško očekivati takav slučaj. U

najboljem slučaju, diferencirane premije mogu biti aproksimacije stvarnog rizika.

Predloženi model diferenciranja premija ne jamči da će se rizik zemlje adekvatno

odraziti na visinu premije.

Ulaskom u EU Hrvatska se mora i dalje prilagođavati zakonodavstvu EU. Prema tome,

doći će do pojave rizika međunarodnih međuagencijskih kredita koji su raspoređeni

među državama. Ovo je rizik koji će EBA posebno pažljivo nadzirati. Međutim,

neprijeporna je činjenica da će fond osiguranja u državi sa zdravim bankama, kroz

sindicirani kredit fondu osiguranja u državi s bankama u problemima, preuzimati rizik

čiji će povrat zavisiti o ukupnom financijskom poslovanju agencije u zemlji s lošim

46

bankama i, u konačnici, o mogućnosti naplate iz preostale imovine banaka gdje je

izvršena isplata. Eventualni krajnji gubitak po toj osnovi značit će preraspodjelu među

članicama EMU jer se za sada ne predviđa državno jamstvo za kredit nego primat u

naplati iz preostale imovine banke u problemima gdje su depoziti isplaćeni. Trenutačna

je ocjena u EU da spomenuti učinci preraspodjele neće biti veliki te da se isplati

preuzeti taj rizik u svrhu stvaranja jedinstvenog europskog sustava financijske

sigurnosti i stabilnosti.

Interakcija osiguranja depozita i preustroja banaka vidljiva je već iz činjenice da se

ciljane vrijednosti obaju fondova (osiguranja depozita i preustroja banaka) u europskim

propisima iskazuju u postotku osiguranih depozita (koeficijent pokrića je omjer

sredstava raspoloživih u fondu i ukupne vrijednosti osiguranih depozita do iznosa

osiguranja). Ciljani je koeficijent pokrića u fondu za preustroj banaka 0,8% za 10

godina, a ciljani koeficijent pokrića u fondu osiguranja depozita prema prijedlogu nove

direktive iz 2011. iznosi 1,5%. To je bitno niže od ciljanoga koeficijenta iz čl. 10.

hrvatskoga Zakona o osiguranju depozita (2,5%), no naš se ciljani koeficijent za

osiguranje depozita još ne mora uskladiti na niže, jer nova direktiva nije stupila na

snagu. Prema podacima s internetske stranice www.dab.hr, fond osiguranja depozita u

Republici Hrvatskoj je (novac i novčani ekvivalenti) na dan 31.12.2012. imao

koeficijent pokrića od 2,2%. Taj će se koeficijent do kraja 2013. smanjiti zbog

povećanja iznosa potencijalne obveze (ukupno osiguranog iznosa) nakon podizanja

limita osiguranja s 400,000 na 750,000 kuna i nakon isplate depozita u Centar banci.

Bez obzira na ta umanjenja, sredstva koja su do sada akumulirana u fondu osiguranja

depozita treba promatrati kao izvor koji može poslužiti i za osiguranje depozita i

preustroj banaka. Na primjer, ako koeficijent pokrića u fondu osiguranja depozita u

trenutku donošenja buduće nove direktive o osiguranju depozita bude veći od ciljanog

koeficijenta pokrića prema tom propisu, višak se može iskoristiti za osnutak fonda za

preustroj banaka.

Alternativno, ovim bi se pologom sredstava moglo upravljati kao jedinstvenim skupom

imovine podijeljenim na dva računa različitih namjena (HUB 2013.). Bez obzira na

konačni ishod, važno je imati u vidu da se korist od uporabe akumuliranih sredstava u

47

fondu osiguranja depozita za obje svrhe očituje u minimalizaciji troškova regulacije. To

je veoma važno u vremenu visokih troškova rizika, koji sprječavaju ponudu kredita po

povoljnijim uvjetima.

S druge strane, može se postaviti pitanje nisu li rizici u bankovnom sustavu toliki da

zahtijevaju i veći koeficijent pokrića od sadašnjega, i to samo sa svrhom osiguranja

depozita? Eventualno pozitivan odgovor na to pitanje isključio bi svaku mogućnost

korištenja do sada akumuliranih sredstava u fondu osiguranja depozita za ciljano

pokriće u fondu za preustroj banaka. Odgovor na to pitanje leži u BRRD-u čija će

implementacija bitno smanjiti rizike za fond osiguranja depozita. Naime, prije BRRD-a

postojao je inherentni rizik propasti banke srednje veličine. Odnosno, znalo se da fond

nema sredstava za isplatu osiguranih depozita u banci srednje veličine. Računalo se da

će banku „spasiti“ vlasnik, neki investitor ili država, i da teret isplate osiguranih

depozita u takvoj banci neće nikada teretiti fond. No, s obzirom na ograničeni kapacitet

fiskalnoga limitatora, i uz potencijalne blokade u donošenju političkih odluka i dugo

trajanje krize, latentna je bila opasnost da neka srednja banka sklizne u stečaj mimo

fiskalnog limitatora, uzdrma financijsku stabilnost i iscrpi fond osiguranja štednje.

Osobito u zemljama EU gdje je koeficijent pokrića u fondovima osiguranja štednje niži

od hrvatskoga. To nije neobična situacija, jer fond osiguranja depozita ni u jednoj zemlji

ne može učiniti više nego pokriti isplate u malim bankama. Zbog toga su zemlje

visokog rizika težile razmjerno visokim koeficijentima pokrića ne bi li time umanjile

vjerojatnost da izbije sistemska kriza pokrenuta krizom u banci srednje veličine.

Međutim, taj rizik nisu uspijevale otkloniti, jer je stopa premije koja je potrebna za

adekvatno punjenje fonda u skladu s rizicima srednjih i velikih banaka prohibitivno

visoka. Regulatori su se stoga pomirili sa situacijom u kojoj moguća premija pokriva

isplate u manjim bankama, dok se najveće, ali i srednje banke smatralo „prevelikima da

bi propale“.

Ulazak Hrvatske u EU i skora primjena BRRD-a iz temelja će promijeniti ovu situaciju.

Preustroj banke može se promatrati kao supstitut za stečaj ili likvidaciju ako bi

osigurani depoziti u posrnuloj banci iscrpili sva sredstva koja stoje na raspolaganju u

fondu osiguranja depozita. Drugim riječima, nemogućnost isplate osigurane štednje na

48

teret fonda osiguranja štednje mogao bi biti dovoljan razlog za očuvanje financijske

stabilnosti aktivacijom oporavka kroz preustroj banke. Pored toga, fond za preustroj

moći će se financirati i ex post izvanrednim premijama (što umanjuje potrebu ex ante

punjenja fonda) te uzajamnim kreditiranjem unutar ESFA i zaduživanjem na tržištu.

Širina financijskih opcija ovome fondu daje veliki potencijal za apsorpciju kriznih

stanja u bankama. Taj njegov financijski potencijal predstavlja svojevrsnu zaštitnu

mrežu i za sam fond osiguranja depozita, koji se aktivira samo u krajnjem slučaju, ako

preustroj nije moguć ili za njega ne postoji dobar razlog. Stoga fondove osiguranja

štednje i preustroja banaka treba promatrati kao bliske supstitute u okviru mreže

financijske sigurnosti. U tom kontekstu ima smisla razmišljati o istom institucionalnom

okviru za upravljanje s oba fonda. Postoji i nekoliko operativnih zapažanja o

kompatibilnosti fondova osiguranja depozita i fondova preustroja banaka. I BRRD i

prijedlog nove direktive o osiguranju depozita iz 2011. propisuju diferenciranje premija

prema riziku (premda govore o različitim osnovicama). Zajednička uprava obaju

fondova znači da će se ekspertiza za kvalitetno diferenciranje premija graditi na

jednome mjestu. I povjerljivi podatci o pojedinim bankama naći će se na jednome

mjestu, što smanjuje operativne rizike distribucije podataka većem broju institucija.

DAB bi trebao biti jedna od stožernih institucija mreže financijske sigurnosti. Riječ je o

mreži u kojoj u pravilu posluju institucije koje se ističu neovisnošću, ekspertizom,

transparentnošću i maksimalnim nadzorom konflikta interesa. DAB je, međutim,

vladina agencija u čijim se propisima ne spominju neovisnost, stručnost, transparentnost

i nadzor konflikta interesa. Naprotiv, upravni odbor DAB-a, prema podacima dostupnim

na Internetskoj stranici, sačinjavaju prvi potpredsjednik Vlade, ministar financija,

predsjednik Odbora za financije i državni proračun Hrvatskoga sabora te predsjednik

Odbora za gospodarstvo Hrvatskoga sabora. Na taj je način otvorena opasnost

politizacije odluka DAB-a, stvoren je poticaj za uporabu sredstava DAB-a izvan fonda

osiguranja u svrhe koje nemaju izravne veze s financijskom stabilnošću sustava

(državne bi banke bile jednako stabilne da su dokapitalizirane na transparentniji način),

a nije poznata efikasnost naplate starih prenesenih potraživanja. Ne samo da evaluacija

toga posla nikada nije napravljena, već se iz javno raspoloživih financijskih i drugih

izvještaja ne mogu rekonstruirati tijekovi novca izvan fonda osiguranja koji utječu na

49

ukupni financijski položaj DAB-a. Također nije jasno zašto sredstva koja ne ulaze u

fond osiguranja nisu iskorištena za financijsko jačanje fonda i učvršćivanje financijske

stabilnosti.

I dok DAB po naravi svojega posla i načinu financiranja predstavlja prirodno utočište za

razvoj budućih funkcija preustroja banaka, ovakav DAB nije dobro utočište za razvoj

funkcije preustroja i novoga fonda. Ako se DAB ne reformira, funkciju odnosno fond za

preustroj banaka vjerojatno treba ustrojiti kao novo i neovisno tijelo, moguće i pod

okriljem HNB-a (HUB analize 45, 2013). Da bi DAB mogao preuzeti i funkciju

preustroja banaka, potrebno je najprije njega preustrojiti, prema sljedećim načelima

(dobra načela financijske stabilnosti ne iscrpljuju se sljedećim navodima):

· Provesti depolitizaciju upravljanja na način sličan kao u središnjoj banci i u

zakon unijeti odredbe o neovisnosti institucije te precizirati stručne, a ne

političke kriterije odabira članova uprave,

· Preustrojiti DAB kao posebnu financijsku instituciju u državnom vlasništvu.

Osigurati odgovarajuću primjenu MRS i MSFI te godišnje revizije poslovanja,

· Jasnije odvojiti vlastita DAB-ova sredstva i načela kako se njima upravlja, od

sredstava fondova za posebne namjene kojima DAB upravlja i utvrditi načela

kako se njima upravlja osiguravajući pri tome profesionalno upravljanje

sredstvima. Izvještavanje također prilagoditi separaciji,

· Razmotriti mogućnost da se dio vlastitih sredstava DAB-a koristi u svrhu

financijske stabilnosti kao početni ulog u eventualni novi fond za preustroj

banaka ili kao uplata u fond osiguranja štednje,

· Prekinuti financiranje DAB-ovih troškova na teret fonda osiguranja depozita.

DAB se mora financirati iz vlastitih prihoda, a na teret fondova tek ako vlastiti

prihodi nisu dostatni,

· Potrebno je regulirati konflikt interesa, transparentnost i izvještavanje na način

koji će ojačati nadzorne funkcije HNB-a i Hrvatskoga sabora. Čak i ako DAB

ostane vladina agencija, izvještavanje ne smije ići samo u smjeru vlade. Npr.

izvještaj se može dostavljati vladi uz prethodno mišljenje HNB-a, koji će prikaz

rezultata DAB-ova rada uključivati u sekciju svojega godišnjeg izvješća gdje

50

obrađuje temu financijske stabilnosti. Na sličan se način mogu urediti i ostali

mehanizmi odgovornosti, npr. imenovanje i smjenjivanje članova uprave i sl.

· Zakonom urediti funkciju upravljanja sredstvima u skladu s najboljom praksom

upravljanja fondovima i portfeljima,

· Provesti i objaviti neovisnu evaluaciju dosadašnjeg procesa naknadne naplate,

odvojeno za portfelj prenesen na DAB sanacijskim postupcima i odvojeno za

potraživanja stečena po osnovi isplata osigurane štednje,

· Odrediti rok za povlačenje DAB-a iz svih aktualnih intervencija u državnim

bankama jer su te intervencije suprotne duhu Zakona o osiguranju depozita.

Državnim bankama treba ostaviti dovoljno vremena za preustroj izvora

sredstava, a vladi pak da pronađe alternativne načine financiranja banaka u svom

vlasništvu (HUB analize 45, 2013).

Novi regulatorni zahtjevi, standardizacija i harmonizacija definicija i ostale promjene

mogu bitno utjecati na poslovanje kreditnih institucija. Temeljni zaključci HNB-a bili

su da je hrvatski bankovni sustav u 2012. bio visoko kapitaliziran vrlo kvalitetnim

instrumentima, a primjena nove regulacije dovela bi do povećanja stope adekvatnosti

kapitala za 0,5 postotnih bodova. Budući da stopa adekvatnosti jamstvenog kapitala

danas iznosi 20,6%, ona minimalno propisane zahtjeve CRR premašuje preko 2,5 puta.

Podatci o adekvatnosti redovnog osnovnog kapitala i osnovnog kapitala su 2012. u

odnosu na minimalne propisane stope bili viši za 3-4 puta.

Budući da se novim pravilima proširuje opseg rizika koji se pokrivaju jamstvenim

kapitalom, a posebno redovnim kapitalom, bilo je važno utvrditi kako bi se prema

novim pravilima mijenjao jamstveni kapital i izloženost rizicima. Prema zaključcima

HNB-a, primjena novih pravila dovela bi do smanjenja jamstvenoga kapitala (za 1%),

ali i do smanjenja izloženosti rizicima (za 3,7%). To znači da se prije navedeno

povećanje stope adekvatnosti jamstvenoga kapitala može objasniti smanjenjem

izloženosti rizicima.

Prema podacima za kraj 2012. omjer danih kredita i primljenih depozita za banke u

Hrvatskoj kreće se na prosječnoj razini 98,2% (uzimajući u obzir neto kredite), a što je

uvelike pod utjecajem relativno većeg omjera kod velikih banaka na razini 101,1%

(odnosi se na šest velikih banaka koje čine 82,2% imovine bankovnog sustava), dok se

51

za tri srednje banke s tržišnim udjelom 9,7% aktive bankovnog sustava omjer danih

kredita i depozita kreće na razini od 91,2% (HNB, 2013b). Najniži i manje rizičan omjer

danih kredita i primljenih depozita tipično imaju male banke na razini 80%, a što se kao

prosječni podatak odnosi na 22 banke s tržišnim udjelom od 8,2% ukupne aktive

bankovnog sustava, koncem 2012. godine. Pri tome kada se govori o hrvatskim

bankama svakako treba istaknuti da je navedeni omjer u Hrvatskoj još uvijek niži od

nekoliko drugih europskih zemalja usporedivih značajki, što je zasigurno jedan od

faktora stabilnosti ukupnog bankovnog sustava kao cjeline te posljedica konzervativne

regulacije poslovanja banaka i restriktivnije monetarne politike, zahvaljujući kojima

hrvatski bankovni sustav ima i najveću stopu adekvatnosti kapitala (20,6%) u odnosu na

ostale europske zemlje. S druge strane, uzimajući u obzir i visoku prisutnost valutno

induciranog kreditnog rizika kod značajnog iznosa kredita odobrenih uz valutnu

klauzulu, pretjerano spominjanje visoke stopa adekvatnosti kapitala je ponekada

nepotrebno, ali svakako ukazuje na odgovorno ponašanje većine banaka da održavaju

stopu adekvatnosti na većoj razini od propisanog minimuma 12%.

Europska financijska kriza, uz još jedan dodatan problem međunacionalnih tokova

novca i kapitala gdje su pojedina europska gospodarstva i nacionalni sustavi osiguranja

premali da bi pokrili sve iznose osiguranih depozita problematičnih kreditnih institucija

(od kojih su mnogi inozemnog porijekla) pa sustav ne može funkcionirati bez solidarne

pomoći drugih zemalja članica EU, odnosno zahtjeva stvaranje bankovna unije sa

zajedničkim i jedinstvenim sustavom osiguranja depozita i jedinstvenim pravilima

ponašanja u bankovnom poslovanju, uključujući i nadzor sistemski važnih banaka od

strane ECB-a. Kako će to funkcionirati u budućnosti pokazat će vrijeme, ali time se

neće riješiti problem moralnog hazarda i neodgovornog ponašanja subjekata

„zaštićenih“ postojanjem sustava osiguranja depozita (Ivanov, Rončević, Šimurina,

2013).

Četiri su glavna potpornja osnivanja bankarske unije, zajednički pravilnik, jedan

regulator i tri regulatorna autoriteta. Od tri regulatorna autoriteta navode se supervizija

banaka (EBA), supervizija tržišta kapitala (ESMA) i supervizija osiguranja depozita.

52

Ideja o harmonizaciji i integraciji sustava osiguranja depozita sastoji se u tome da si

fondovi za osiguranje depozita međusobno mogu pomagati, što bi značilo da bi

osiguranje depozita bilo još sigurnije.

Činjenica je da će prava bankarska unija donijeti radikalne promjene u Europi. Zemlje

članice Eurozone izgubit će suverenitet nad svojim bankama, a Komisija EU će morati

diplomatski i delikatno pristupiti ovom kompleksnom procesu ( Bešević Vlajo, 2012).

53

6. ZAKLJUČAK

Depozit je pojam koji se odnosi na novčane depozite i označava novčana sredstva

različitih vlasnika koje banka i druge depozitne ustanove prikupljaju na svojim

računima i iz njih odobravaju kredite. Novčani depoziti su obveza banke prema svojim

deponentima i vode se u pasivi bilance banke, a vlasnicima depozita plaća se tzv.

pasivna kamata.

Poslovne banke prikupljaju depozite od fizičkih i pravnih osoba u zemlji i u inozemstvu

te pribavljaju kreditna sredstva od domaćih i stranih banaka da bi ih zajedno s vlastitim

izvorima, po odbitku obvezne pričuve i pričuve likvidnosti, usmjeravale najvećim

dijelom u kreditne plasmane, ali i u obliku depozita kod inozemnih banaka, u kupovinu

vlasničkih i dužničkih vrijednosnih papira te u svoj materijalni razvoj za kupnju

opreme, poslovnih prostora, informatičke tehnologije itd.

Temeljna svrha sustava osiguranja depozita nije u zaštiti koju taj sustav pruža

deponentima, već u jačanju stabilnosti bankarskog sustava i njegove otpornosti na

krizne poremećaje na tržištu. Psihološki učinci sustava osiguranja depozita omogućuju

kreditnim institucijama lakše prikupljanje slobodnih financijskih sredstava, čime se

povećava ukupni obujam depozita u financijskom sustavu. Time se pospješuje

ostvarenje temeljne funkcije koju bankarski sektor ima u okviru nacionalnog

gospodarstva – distribucije slobodnih financijskih sredstava u okviru nacionalne

ekonomije. Ujedno, postojanje sustava depozita doprinosi i stabilnosti bankarskog

sustava, ublažavajući pritisak deponenata na kreditne institucije u kriznim vremenima.

U slučaju osiguranja štednih uloga postoje tri stranke- deponent, banka i institucija za

osiguranje depozita. Polazi se pritom od ideje da većina deponenata u pravilu nema

odgovarajuća znanja da bi samostalno mogli procjenjivati rizik pojedine kreditne

institucije. Budući da bi pogrešna procjena rizika kreditne institucije mogla dovesti

širok krug deponenata do financijske propasti, često se navodi kako se uspostavom

sustava osiguranja depozita ostvaruje posebna društvena zadaća zaštite širokog kruga

građana.

54

Sustav osiguranja ima i slabe točke koje su iznesene u radu. To su negativna selekcija,

moralni hazard te principal-agent problem. Moralni hazard je problem koji se ne ogleda

samo u pogrešnom ponašanju deponenata koji nisu oprezni pri odabiru banaka, već se

ogleda i u pogrešnom ponašanju vlasnika i rukovodstva banke. Pojava moralnog

hazarda to je veća što je iznos do kojeg se osiguravaju depoziti veći. I tu dolazimo do

problema određivanja visine osiguranog iznosa.

Da bi sustav osiguranja depozita bio učinkovit, potrebno je utvrditi visinu do koje će

depoziti biti osigurani. Prema do sada iznesenom, zaključujemo kako bi taj iznos trebao

biti dovoljan da spriječi efekt povlačenja depozita iz banke, takozvanu paniku, ali ne bi

trebao biti ni previsok jer bi se u tom slučaju stabilnost tržišne discipline poremetila te

bi se povećao moralni hazard, odnosno pasivnost štediša pri odabiru banaka za štednju.

Omjer visine osiguranog depozita i BDP-a per capita pojedine države, trebao bi se

kretati od 1-2. Iz iznesenog se vidi kako je taj omjer u većini država puno veći no što bi

trebao biti. Problem negativne selekcije javlja se kod slučajeva kada su banke obvezne

biti unutar sustava osiguranja depozita i kada ta obveza ne postoji. Problem nastaje

između malih i velikih banaka gdje premije osiguranja depozita nisu diferencirane s

obzirom na rizik poslovanja pojedine banke. Manje banke su obično i slabije te je

njima sustav osiguranja depozita i potrebniji, a velike banke s obzirom na istu premiju

koju plaćaju kao i male subvencioniraju slabije banke što se može opravdati činjenicom

da i one imaju koristi od veće stabilnosti financijskog sustava. Problem principal-agent

je situacija u kojoj agent odnosno posloprimac zastupa svoje interese, a ne interese

principala odnosno poslodavca. Kod sustava osiguranja depozita ovaj problem može biti

višestruk zbog većeg broja interesnih strana koje su uključene u sustav osiguranja

depozita, kao npr. deponenti, bankari i država pa se one nazivaju političkom zamkom,

regulatornom zamkom i inter-agencijskom neusuglašenošću.

Sustavi osiguranja depozita mogu se razlikovati s obzirom na način osnivanja, vlasničku

strukturu, način prikupljanja depozita, visinu osiguranja depozita i koosiguranje. Kod

samog osnivanja, sustav osiguranja depozita može biti eksplicitni ili implicitni.

Eksplicitni sustav propisan je zakonom i kao takav bez obzira na vlasničku strukturu

institucije osiguranja depozita (državna ili javna institucija), država zakonom garantira

55

isplatu depozita u slučaju propasti banke. Za razliku od eksplicitnog, implicitni sustav

osiguranja depozita nije zakonom određen što znači da za državu ili bilo koju njenu

instituciju ne postoji zakonska obveza u pogledu nadoknade depozita u bankama već je

to proizvoljno (diskreciono) pravo države. Vlasnička struktura sustava osiguranja

depozita može biti državna, privatna ili mješovita. Smatra se da su privatni sustavi

objektivniji i kvalitetniji u svom djelovanju od državnih te da su i zastupljeniji kod

razvijenijih država. S obzirom na način prikupljanja sredstava, sustav osiguranja

depozita se dijeli na ex-ante i ex-post. Kod ex-ante sustava sredstva se prikupljaju

unaprijed, odnosno u dobrim vremenima kada depozitne institucije mogu lakše izdvojiti

sredstva u fond osiguranja depozita, plaćajući redovite, iznosom određene premije.

Postoje i mješoviti sustavi koji nastoje neutralizirati nedostatke navedena dva sustava i

objediniti njihove prednosti.

Sustavi osiguranja depozita već su dugi niz godina prepoznati kao jedan od ključnih

elemenata sigurnosne mreže financijskog sustava zemalja. Na razini Europske unije

osnovan je Europski forum za osiguranje depozita (EFDI). Glavna svrha EFDI je da

pridonosi stabilnosti financijskih sustava potičući europsku i međunarodnu suradnju na

područjima osiguranja depozita, rješavanju kriza i omogućavajući diskusiju i razmjenu

iskustava i informacija na temama od zajedničkog interesa. Bavi se ispitivanjem i

razvojem praktične implementacije EU direktiva na institucije osiguranja depozita.

EFDI ne donosi obvezujuće izjave u ime svojih članova. EFDI može izraziti mišljenje

svojih članova koje je podložno dogovoru tih članica. Države EU imaju eksplicitni

sustav osiguranje depozita koje se i povezuje s višim stupnjem razvoja države. U EU,

najveći broj država ima mješovito vlasništvo sustava osiguranja depozita, a zatim

državno, najveći broj država Europe i EU ima zastupljen ex-ante sustav, ali je mješoviti

sustav u porastu. U ovom radu obrađeni su sustavi osiguranja depozita Velike Britanije i

Njemačke.

Organizacija koja je odgovorna za osiguranje depozita je Financial Services

Compensations Scheme (FSCS). FSCS je kompenzacijski fond Velike Britanije.

Osnovni cilj sustava osiguranja štednih uloga u Velikoj Britaniji je formiranje i

održavanje Fonda osiguranja koji će pružiti primjerenu zaštitu štedišama u slučaju

56

propasti banke. Vlasnička struktura Fonda je državna, te je način prikupljanja sredstava

u Fond mješoviti, koji uključuje i ex-ante i ex-post prikupljanje sredstava. Članice

Fonda su sve depozitne institucije koje su dobile odobrenje za rad od FSA, a to su

banke, stambene štedionice i kreditne unije. Članstvo je obvezno, bez iznimke, te su

pokriveni depoziti u institucijama u Velikoj Britaniji te njihovim podružnicama na

području Europskog gospodarskog prostora.

Osiguranjem depozita u Njemačkoj bavi se fond za zaštitu depozita koji je pokrenulo

Udruženje njemačkih banaka te je njegov primarni zadatak da u potpunosti osigura

depozite svakog klijenta na privatnim komercijalnim bankama. Ovaj je fond osnovan

nakon što je Europska Unija postavila jasna ograničenja oko osiguranja depozita, nakon

implementacije Direktive 94/19/EC u njemački pravni sustav, navedeni fond koristi se

kao instrument dodatnog osiguranja depozita. Sredstva se u fond prikupljaju ex-ante

(unaprijed), a vlasništvo fonda je privatno, te se i u tom segmentu može reći kako je

Njemačka jedna od razvijenih zemlja. Zaštita se proteže na sve depozite koje drže

"nebankarske institucije", odnosno depozita od strane privatnih pojedinaca, poslovnih

subjekata i državnih tijela. Depoziti su zaštićeni za glavni dio potražnje, oročenih i

štednih depozita i štednje registriranih certifikata.

Uslijed ulaska Republike Hrvatske u Europsku Uniju došlo je i do prilagodbe sustava

osiguranja ulaganja sa sustavom kakav se provodi u Europskoj Uniji. S danom

pristupanja Europskoj uniji, 1. srpnja, u Hrvatskoj se iznos osiguranih depozita povećao

s dotadašnjih 400 tisuća kuna na 100 tisuća eura u kunskoj protuvrijednosti. Na taj je

način granica osiguranja depozita usklađena s odredbama direktiva Europskog

parlamenta i Vijeća kojom su države članice dužne osigurati pokriće za ukupne depozite

svakog pojedinačnog deponenta u iznosu od 100.000 eura. Prema navedenim

izmjenama, kao što je ranije spomenuto, u Hrvatskoj povećala zaštita depozita

vjerovnika kod kreditnih institucija u slučaju kada Hrvatska narodna banka dostavi

rješenje o nedostupnosti depozita ili kada sud donese rješenje o otvaranju stečajnog

postupka nad kreditnom institucijom.

57

Druga važna promjena koja je uslijedila ulaskom u Europsku Uniju jest osigurana veća

transparentnost pružanja bankovnih i financijskih usluga, kao što su pravo na besplatno

informiranje o svim uslugama koje kreditna institucija nudi potrošačima, a kojima se

pojašnjava pravna i suštinska priroda te usluge. Građanima je osigurana i veća

transparentnost pružanja usluga platnog prometa, izdavanja elektroničkog novca (pravo

na besplatno informiranje o cijeni usluge, rokovima izvršavanja plaćanja, korištenim

tečajevima stranih valuta, naknadama i kamatama). Nadalje, na razini Europske unije

uvelike se govori o bankovnoj uniji. Bankovna unija ima nekoliko primarnih ciljeva.

Prvi je razdvajanje država i banaka, što bi trebalo spriječiti korištenje novca poreznih

obveznika za spašavanje banaka.

Iako je prilikom pregovora za ulazak Hrvatske u Europsku Uniju činilo se kako će se

uslijed regulativa i odredbi uskladiti norme za jedinstvenu razinu osiguranja depozita,

gospodarska kriza učinila je mnoge banke u Cipru, Španjolskoj i Grčkoj nesolventnima

pa je stoga nemoguće osigurati ulaganja i depozite u tim zemljama. Posljedično,

određene su zemlje, prije svega Njemačka povećale minimalne razine osiguranja

depozita u svojim bankama, što je slijedila i Irska koja je povećala razine do

beskonačnosti.

Republika Hrvatska svoje je zakonske regulative oko osiguranja depozita uskladila s

minimalnim zahtjevima Europske Unije, a prema određenim kriterijima, kao što je

primjerice višak kapitala, hrvatske banke su u pozitivnoj bilanci. Uzrok tome jest

postavljanje visokih kriterija hrvatske Vlade u početku prošlog desetljeća, nakon

neugodnog iskustva s nekoliko propalih banaka u devedesetima te neugodnih iskustava

tijekom privatizacije.

Prihvaćanjem regulative Basel III, hrvatske se banke približavaju normama koje

propisuje Europska Unija pa možemo očekivati kako će u narednim godinama ipak biti

ujednačeno hrvatsko bankarstvo po pitanju osiguranja depozita s bankarstvom u

Europskoj Uniji.

58

Ipak hrvatsko bankarsko i monetarno tržište nije u potpunosti usklađeno sa svim

propisima i zbivanjima koja se odvijaju unutar Europske Unije u smislu zaštite ulaganja.

U Europskoj Uniji a posebice unutar Eurozone razvijaju se novi mehanizmi financijske

sigurnosti.

59

LITERATURA

KNJIGE

Mishkin, F., (1997), The Causes and Propagation of Financial Instability:Lessons for

Policy Markers in Maintaining Financial Stability in Global Economy, Federal Reserve

Bank of Kansas City, Kansas City, str. 55-96

Mishkin, F., Eakins, S., (2005), Financijska Tržišta i institucije, MATE, Zagreb, str. 492

Prohaska, Z., (1996), Analiza vrijednosnih papira, Infoinvest, Zagreb, str. 15

Suljić, S., Vidmar, F., Prohaska Z., (2014), Osiguranje depozita, Financije nakon krize:

Forenzika, etika i održivost, Ćurak, M., Kundid, A., Visković, J. (ur.), Ekonomski

fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, str. 167-186

ČLANCI

Bernet, B., Walter, S. (2009) Design, structure and implementation of a modern deposit

insurance scheme, SUERF – The European Money and Finance Forum, str.186.

Dostupno

na:http://citeseerx.ist.psu.edu/viewdoc/download?doi=10.1.1.167.2825&rep=rep1&type

=pdf [31. ožujka 2014.]

Bešević Vlajo, M. (2012), Supervizija europskih banaka Samo prvi korak, Banka,

Zagreb, vol 18, no. 10

Bilten o bankama 26, Hrvatska narodna banka, (2013), str- 13. Dostupno na:

http://www.hnb.hr/publikac/bilten-o-bankama/hbilten-o-bankama-26.pdf

Blair, C.E., Carns, F., Kushmeider, R.M. (2006), Instituting a deposit insurance

system:Why? How?, Journal of Banking Regulation, Vol. 8, str. 4-19. Dostupno na:

60

http://web.a.ebscohost.com/ehost/pdfviewer/pdfviewer?sid=ac8dcc70-e387-49e0-96df-

3dabe1b5ff55%40sessionmgr4005&vid=6&hid=4212 [08. travnja 2014.]

Cariboni, J., Branden, K.V., Campolongo, F., De Cesare, M. (2008), Deposit protection

in the EU: State of play and future prospects, Journal of Banking Regulation, Vol. 9, 2,

str. 82-101. Dostupno na:

http://web.a.ebscohost.com/ehost/pdfviewer/pdfviewer?vid=4&sid=cd300502-5367-

4c85-94b2-74738fd7c0b0%40sessionmgr4004&hid=4109 [27. ožujka 2014].

Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka,

http://www.dab.hr/index.html, [12. travnja 2014.]

Garcia, G. (1996), Deposit Insurance: Obtaining the Benefits and Avoiding the Pitfalls,

IMF WORKING PAPER, str. 1-64. Dostupno na:

http://papers.ssrn.com/sol3/papers.cfm?abstract_id=882979, [06. travnja 2014.]

Garcia, G. (1996), Deposit Insurance: Obtaining the Benefits and Avoiding the Pitfalls,

IMF WORKING PAPER, str. 1-64. Dostupno na:

http://papers.ssrn.com/sol3/papers.cfm?abstract_id=882979, [06. travnja 2014.]

Ivanov, M., Rončević, A., Šimurina, J. (2013) Osiguranje depozita i supervizija nisu

zamjena za dobru praksu korporativnog upravljanja u bankama, str. 1-19. Dostupno na

https://bib.irb.hr/datoteka/684060.Paper_Opatija-hrvatski-2013-studeni.pdf [02. travnja

2014.]

Markovinović, H. (2011) Osiguranje depozita-uređenje de lege lata i perspektive,

Zbornik PEZ, 61 (2), str. 785-819. Dostupno na: hrcak.srce.hr/file/100322 [12. ožujka

2014.]

Ognjenović, Đ., (1997), Sustav osiguranja štednih uloga u Velikoj Britaniji,

Računovodstvo i financije, Hrvatska, Hrvatska zajednica računovođa i financisjskih

djelatnika, Zagreb, br.9, str. 41-46

61

Ognjenović, Đ., (2001), Preporuke učinkovitog sustava osiguranja depozita,

Računovodstvo i financije, Hrvatska zajednica računovođa i financisjskih djelatnika,

Zagreb , Zagreb, vol. 47, br.11, str. 88-94

Ognjenović, Đ., (2006), Osnovna načela financijskog planiranja u ex-ante sustavima

osiguranja depozita, Arhivanalitika d.o.o., Zagreb, str. 371-372

Ognjenović, Đ., (2011), Sigurnosna mreža, Banka, str. 75-77

OSTALO

EFDI publikacije,2012, Deposit guarantee systems: EFDI“s first report, 2006, str. 188

(10.04.2014). Dostupno na: http://efdi.eu/index.php?id=5&tx-filelist-

pi137%5Bpath%5D=EFDI%20publications&cHash=52d5af27b7d7ed82048a37eccc0fb

cbd

Faulend, M., (2001), Osiguranje štednih uloga, Stručni magistarski rad, Sveučilište u

Zagrebu, Zagreb, str. 4-20

Faulend, M., Kraft, E., (2004), Kako unaprijediti hrvatski sustav osiguranja štednih

uloga?, HNB, br.15, str. 8-9

HUB analize (2012), Nova europska arhitektura financijske stabilnosti: ucvršcivanje

temelja, br.41, str. 14-20. Dostupno na:

http://www.hub.hr/sites/default/files/hub_analize_broj_41__nova_europska_arhitektura

_fin_stabilnosti.pdf [15.svibnja.2014. ]

HUB analize (2013), Ujedinjeni nadzor banaka pod okriljem ecb-a i nova pravila

preustroja banaka u EU: Što je u tome dobro za hrvatsku?, br.45, str. 6-9

62

Leko, V., (2008), Financijske institucije i tržišta, Pomoćni materijal za izučavanje,

Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, str. 114

Popis prijevoda pravne stečevine EU-a za područje 06.20.20.20 – Banke, dostupno na

http://www.mvep.hr/pre/default.aspx?p=06.20.20.20 [19. svibnja 2014.]

The deposit protection scheme. Dostupno na

http://germanbanks.bankenverband.de/service/deposit-protection-scheme [16. travnja

2014.]

Zakon o Državnoj agenciji za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (Narodne

novine br. 44/94)

Zakon o osiguranju depozita (Narodne novine br. 65/97)

Zakon o početku rada sustava osiguranja depozita (Narodne novine br. 4/98)

Zakon o osiguranju depozita (Narodne novine br. 88/98)

Zakon o osiguranju depozita (Narodne novine, br. 177/04)

Zakon o osiguranju depozita (Narodne novine br. 119/08)

63

POPIS TABLICA

Redni broj Naziv tablice Stranica

1. Omjer visine osiguranja depozita i BDP-a per capita u

državama Europe u 2014. godini

7

2. Klasifikacija sustava osiguranja depozita u državama Europe

prema načinu prikupljanja sredstava u fond u 2014. godini

12

3. Klasifikacija sustava osiguranja depozita prema vlasničkoj

strukturi u državama Europe u 2014. godini

14

4. Iznos osiguranog depozita u Republici Hrvatskoj od nastanka

sustava osiguranja depozita 1997. do 2014. godine

37

5. Godišnje premijske stope na iznos osiguranih depozita u

Republici Hrvatskoj od nastanka sustava osiguranja depozita

1997. do 2014. godine

37

6. Struktura depozita banaka u razdoblju od 2009.- 2012. godine

u mil. kuna i %

38

POPIS GRAFIKONA

Redni broj Naziv grafikona Stranica

1. Minimalni omjer kapitala u Republici Hrvatskoj i EU (u

postocima) u 2012, 2015 i 2019 godini

43

POPIS SHEMA

Redni broj Naziv sheme Stranica

1. Bankarska unija 30