SUVREMENI PISCI – „ ZAVIČAJNICI“

STVARALAČKI PORTRETI PISACA NAŠIČKOGA KRAJA ISTRAŽIVAČKI RAD GIMNAZIJALACA ŠK. GOD. 2013./2014. U OKVIRU DODATNE NASTAVE IZ HRVATSKOGA JEZIKA

S u r a d n i c i : pisci-sugovornici, mr. Renata Bošnjaković, mr. sc. Blaža Pavlović Radmanović,

mr. Ružica Vinčak, Matea Špehar, 3. a OG, Marija Hmura, 4. b OG, Antonela Koljđeraj, Andrea Mihaljev, Martina Pavičić i Antonela Šikić, 1. JG,

Voditeljica: Marija Pepelko, prof. savjet.

Ako ste ikada, poput Holdena iz Salingerova romana Lovac u žitu, pomislili: ono što me zaista može nokautirati, to je knjiga nad kojom, kada je pročitam, poželim da autor knjige bude moj bliski prijatelj i da ga poželim nazvati telefonom kad god mi padne na pamet, onda je ovo prilika i izazov za vas jer takva se komunikacija može ostvariti izravnim susretom, e-poštom ili na e-mreži (on line) samo s piscima-suvremenicima.

Svrha je ovog projekta upozoriti čitatelje na suvremene pisce (rođene, školovane, tematski usmjerene, publicirane ili trajno nastanjene u našičkom kraju) i prikazati stvaralačke portrete “zavičajnika” posredstvom bio-bibliografske bilješke o piscu. Autori ukoričenih publikacija navedeni su u pregledu abecednim redom, neovisno o stvaralačkom području kojem pripadaju (pjesnici, prozaisti, znanstvenici, dokumentaristi), o razini umjetničkog ili znanstvenog dosega u objavljenim ostvarenjima te kronološkom slijedu, a pisci-suradnici uvršteni su u kontekst udruge ili publikacije u okviru koje su objavljeni njihovi književni ili znanstveni radovi. Tragom po(r)uke književnika i kritičara A. G. Matoša u sonetu MLADOJ HRVATSKOJ:

Naš ukus samo rijedak dojam bira I mrzi sve što sliči frazi i pozi. Tek izabranom srcu zbori lira I nije pjesma koju viču mnozi. Naš stih je život koji dušu svira. Što može reći proza, dajmo prozi…

čitatelji će zasigurno prepoznati one pisce čija djela zaslužuju pozornost i divljenje. Ovo je otvorena knjiga koju svatko može dopisati! Pozvani ste upotpuniti bilješke o piscima – našim suvremenicima i zavičajnicima, pratiti njihov rad i stvaralaštvo, prelistavati i iščitavati njihove zapise jer čitanje, razgovori i susreti obogaćuju čovjeka. Koristili smo se različitim izvorima podataka: Našički zbornik (publikacije u izdanju Ogranka Matice hrvatske Našice); zavičajne zbirke školskih i gradskih knjižnica, podaci s interneta, osobni iskazi sugovornika, razgovori s piscima i slično, s nadom da ćete i vi posegnuti za tim izvorima i detaljnije ih upoznati kako napori pisaca ne bi ostali nezapaženi, a slučajno izostavljeni autori neprimijećeni. Tijekom ovogodišnjeg Mjeseca knjige istražili smo i zabilježili pedesetak zavičajnih autora i desetak skupnih publikacija. Nastavak traganja za piscima prepuštamo čitateljima!

Saznajte: tko, kako, što i zašto piše?

VREMENSKE I PROSTORNE ODREDNICE „PISACA-ZAVIČAJNIKA“

O književnim djelima često razmišljamo kao o ostvarenjima davnih, dalekih vremena. Prva su nam asocijacija antički tragičari ili Dante, Shakespeare ili Šenoa te ruski i francuski klasici. Malotko na spomen riječi pisac pomisli na osobu koja iza sebe ima cijeli život ili tek nepuno stvaralačko desetljeće i jednu ukoričenu knjigu. Istraživanjem suvremene književnoznanstvene i amaterske publicističke scene našega zavičaja otkrili smo pedesetak suvremenih pisaca različitih umjetničkih i znanstvenih dosega. Zbog velike konkurencije suvremenih medija koji nude različite oblike tekstualnosti, čitatelj 21. stoljeća mora biti spreman na kritičko iščitavanje svega napisanog. Tko je pisac, što je zavičaj, je li nešto vrijedno – pitanja su na koja ne možemo dobiti ni jednoznačan ni jednostavan odgovor, zato – prosudite sami. Ovo je tek prikaz stvaralačkih portreta suvremenih pisaca-zavičajnika, poziv i poticaj na čitanje u doba kada nam se čini da ima više pisaca nego čitatelja.

Dakle, ovaj prikaz ne teži biti monografija, već otvorena knjiga – preglednik (web leksikon) “zavičajnika” - naših suvremenika (pjesnika, prozaista, znanstvenika i dokumentarista) čije pisanje istražuju i bilježe učenici tijekom ovogodišnjeg Mjeseca knjige u potrazi za piscima i njihovim djelima, s ciljem afirmacije stvaralaca različitog profila – profesionalaca, amatera i diletanata. U potrazi za odgovorima na problemska pitanja: TKO JE PISAC? ŠTO ZAVIČAJ? ŠTO JE ZNANOST, ŠTO UMJETNOST, A ŠTO NADRIKNJIŠTVO? – ostvaren je istraživački rad (školski projekt). Osnovni elementi ovog projektno orijentiranog učenja odnose se na okruženje u kojem učenici žive i rade. Ono je usmjereno na istraživačko učenje, vezu sa stvarnim svijetom, korištenje raznih izvora informacija (knjige, časopisi, TV, internet, živa riječ i sl.) te korištenje timova (istraživanje, selekcija građe, usustavljivanje i predstavljanje). Ukoričena ili digitalna knjiga – knjiga dostupna javnosti (elektronska ili na polici u knjižnici) simbolična je i prigodna odrednica, Bilješke (činjenice) do kojih smo došli ukazuju na raznolikost sadržaja i izražaja pisane riječi, profil pisaca i njihove stvaralačke dosege.

Pisac je osoba koja se profesionalno ili amaterski bavi pisanjem. U užem smislu pisac je osoba koja piše književne i neknjiževne tekstove. Književnik M. S. Mađer tvrdi: Ja sam zavičajni europski pisac… Ja sam zavičajni pisac, a da nisam, ne bih bio ni domovinski, ni europski. Držim da je istinski književnik onaj koji prvo uspijeva na svom tlu, a onda tek tamo negdje, recimo u Njemačkoj ili Engleskoj… Dodao bih tomu staru dobru poslovicu koja će reći da onaj koji ne voli svoje ne poštuje ni tuđe... Danas gotovo da i nema vodećih, velikih imena ni u svjetskoj književnosti, a ima podosta dobrih i originalnih. Velike i nije potrebno hvaliti, jer svi ih hvale, a male je bolje samo spominjati, ili ih u nekim slučajevima bodriti. Naposljetku, nikad se ne zna tko može iznenaditi, kao što ne iznenađuje da se u nekoga maloga ili srednjeg poete nađe samo jedna velika pjesma. Osim toga u igri je uvijek bila ona Barčeva veličina malenih. A danas je takva neoestetika – da je i teško i nezahvalno vrednovati; a i čemu, kad je sve podložno kao nikad potrošnosti, prolaznosti i medijskoj zabavi... Ozbiljna je književnost u krizi, a medijska književnost i odveć agresivna (Camus je jednom ustvrdio da je najteže piscu ako ga hvale, a ne čitaju…). Na mene su više utjecali prozaisti, jer sam ponekad u njihovim romanima nalazio više poezije nego u formalnom pjesništvu… (Vijenac 392). Mađera su godinama kritičari vezivali uz prirodu, točnije slavonski krajolik, svijet žita, ravnice i pripadnu simboliku, iako je to njegova pjesnička energija već davno nadišla i već godinama postupno prelazi u pojmovne i mudroslovne slike s isto takvim poimanjem pejzaža i panorame svekolikog života. Mađer je u pjesmama zadržao svoj žitni klas, odnosno bogougodni vitalizam čovjeka sa svim njegovim misaonim lomovima. Tako je i s drugim piscima koji se okvirno nazivaju zavičajnicima.

Uz ovaj leksikon (A – Ž) postoji i sažeti tablični prikaz, ali nije moguće ostvariti dosljedno razvrstavanje

pisaca zbog njihove stvaralačke polivalentnosti (poput Tatjane Jukić i Julijane Matanović). Načelo 'ukoričenost' teksta odabrano je kao znak dostupnosti knjige čitateljima, a “živi pisac” odrednica je za suvremenost – mogućnost komunikacije ili susreta s piscem u duhu Holdenovih riječi iz Salingerova romana Lovac u žitu: Najviše volim knjige nad kojima se čovjek može bar s vremena na vrijeme nasmijati. Pročitao sam mnogo klasičnih djela, kao Povratak domoroca i te stvari, i sviđaju mi se, nema što, čitam mnogo ratnih romana, krimiće i svašta, ali sve to ne ostavlja na mene neki poseban dojam. Ono što me zaista može oboriti, to je knjiga nad kojom, kada je pročitate, poželite da autor knjige bude vaš bliski prijatelj i da ga možete nazvati preko telefona kad god vam padne na pamet. To se, međutim, ne događa naročito često. Bilo bi mi drago da sam mogao nazvati preko telefona tog Isaka Dinesena. Ili Ringa Lardnera, ali D. B. mi je rekao da je on već odavno mrtav. S druge strane, uzmite, primjerice, takvu knjigu kao što je Ljudski okovi Somerseta Maughama. Čitao sam je prošlog ljeta. To je jako dobra knjiga i sve što god hoćete, ali nemam neke naročite želje da nazivam Somerseta Maughama preko telefona. Ne znam. On naprosto nije tip čovjeka kome bih poželio telefonirati, to je sve…

Možda odabrano načelo dostupnosti nije bitno za odrednicu pisca, ali pokazalo se zanimljivim jer su ostvareni telefonski i elektronski razgovori i susreti oduševili sudionike projekta i sugovornike (npr. razgovor s piscem mr. sc. Slavoljubom Žukićem, autorom monografije o rodnom selu Sušinama, koji je rođen davne 1925., a danas živi u Zagrebu, ili s autorom Ciglarske ljepotice Josipom Komjetanom koji još uvijek piše pjesme, recitira ih svojim suvremenicima i rezbari drvo pripremajući izložbu u 70. godini života).

Mnoge su knjige dokaz (nekadašnjeg) kulturnog i gospodarskog ozračja naše sredine te raznolikosti stvaralačkih poticaja. Svjesni činjenice da nije književno djelo sve što ima fizički oblik knjige, pokušali smo ipak doći do svih objavljenih (ukoričenih ili digitaliziranih) tekstova i pisaca, njihovih fotografija ili naslovnica koje ukazuju na sadržajnu i izražajnu različitost, bogatstvo doživljaja i nesebičnost onih koji pišu za druge – za naraštaje koji dolaze. U ovom je prikazu izostavljena, primjerice, Tatjana Panjković koja potpisuje amaterske rukopise, a zbog nedostatka podataka izostavljeno je u pregledniku ime autorice nekoliko nagrađenih priča dr. med. Ljiljane Klasiček Bencetić (1959.) koja radi kao liječnica opće medicine u Našicama i piše prozu nadahnutu liječničkim životnim iskustvom i stvaralačkom maštom (Pušenje nije u modi, Azra…). Priče objavljuje u različitim glasilima. Stjecajem okolnosti upoznali smo i predstavnike dvaju naraštaja – Hildu Čapo i Leontina Čapu Milenića.

Nastojali smo poštovati pravilo enciklopedistike ili leksikonskog sažimanja - broj redaka po autoru. Međutim, to nije bilo moguće provesti dosljedno zbog stvaralačke osobnosti, različitosti autora ili dostupnosti podataka. Kvantitativnu zastupljenost u pregledima katkada određuje splet okolnosti, što se pokazalo i tijekom ovog istraživanja odnosno razgovora s piscima. Cilj je ovoga rada upozoriti čitatelje na pisce i njihova ostvarenja, vrijedne osobe iz naše sredine (umjetnike, znanstvenike, amatere, diletante…) i njhova dobra djela posredstvom publicirane knjige i podataka. Istraženo je puno izvora, selektirano i zapisano ono što je otkriveno kako bi onima koje to zanima bila predočena imena i djela dostojna spomena.

Bio je to velik izazov! Neka bude na radost svim piscima i čitateljima

– poticaj za čitanje, pisanje i kritičko promišljanje!

Darko Arnold (Našice, 10. travnja 1943.) Osnovnu i srednju školu završio je u Našicama. Godine 1961. krenuo je u Zagreb na Medicinski fakultet koji je završio 1967., a 1969. Otišao je na privremeni rad u Libiju. Nakon povratka zaposlio se u Medicinskom centru u Našicama, gdje radi do 1973., a zatim odlazi u Zagreb i bavi se farmakologijom i

alkohologijom. Objavio je knjigu humoreski Naš kolektiv i druge priče, u kojoj opisuje zanimljive ljude i događaje iz našičke gimnazije i druge autobiografske zapise. Umirovljenik je i živi u Zagrebu. Marijan Bakač (Donja Motičina, 20. srpnja 1941.).

Nakon završene osnovne i srednje škole zapošljava se u našičkoj Gimnaziji kao nastavnik tehničke kulture. Njegova ljubav prema fizici i njezinu prenošenju na mnoge generacije rezultirala je zapaženim uspjesima. Sudionik je seminara i stručnih skupova učitelja fizike diljem Hrvatske. Posebno je zapažena njegova suradnja s

Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta te utjecaj u važnim elementima obrazovanja u Hrvatskoj. Iako je u mirovini, kao profesor-savjetnik pomaže svojim velikim iskustvom da nove generacije lakše usvoje novine na području fizike. Napisao je samostalno te u suautorstvu s prof. Vesnom Špac nekoliko nastavničkih priručnika i radnih bilježnica iz fizike (Nastava fizike u osnovnoj i srednjoj školi, Memento fizike – termodinamika, Fizika 1, Pokusi, radni listovi uz udžbenik za 1. r.) te održao niz predavanja na temu

Fizika u igračkama. Bavio i kazališnim amaterizmom te obnašao više odgovornih dužnosti. Dobitnik je uglednih državnih priznanja, među kojima se ističu: Nagrada “Ivan Filipović” za dugogodišnji uspješan pedagoški rad te Nagrada “Branimir Marković” za promicanje tehničke kulture i znanosti. Nakon umirovljenja (2006.) aktivan je u različitim našičkim udrugama. Branka Baksa (Markovac Našički, 1. veljače 1965.)

Uključila se u folklor još u osnovnoj školi 1977., a danas je legenda markovačkog folklora. Završila je srednju ekonomsku školu. Sudjeluje na folklornim manifestacijama kao članica, voditeljica, koreografkinja, predsjednica ili tajnica SKUS-a “Franjo Strapač”. Godine 2000. postaje predsjednica Matice

slovačke Markovac Našički. Zaslužna je i za osnivanje Matice slovačke (danas Savez Slovaka) u RH. Pisala je prve priloge o Markovcu za “Jednotu” (Jedinstvo) - časopis slovačke i češke nacionalne manjine u Hrvatskoj, a kasnije piše i za slovački časopis “Prameň”. Pohađala je tečaj koreografije u Slovačkoj. Već dva desetljeća poučava mlađe generacije i obogaćuje repertoar Društva. Obnašala je dužnost tajnice i predsjednice Komisije za kulturu pri Savezu Slovaka u Hrvatskoj. Za svoj aktivna i kreativna dugogodišnji predani rad primila je ugledna duštvena priznanja. Godine 2009. napisala je dvojezičnu fotomonografiju Markovca Našičkog (Pod tim našim prozorčićem lijepo sunce sija – Pod tým naším okienečkom pekne slnko svieti).

Vesna Baksa (Markovac Našički, 9. ožujka 1969.). Osnovnu školu završava u Našicama gdje započinje svoje srednjoškolsko obrazovanje, a završava srednju strojarsku školu u Osijeku – smjer opći strojarski tehničar. Na fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu diplomirala je 1995. i zaposlila se najprije kao profesorica strojarske skupine

predmeta u našičkoj srednjoj školi, a sada radi u tvornici Našicecement. U slobodno vrijeme posvećuje se (tragom majčinih korijena) očuvanju slovačke kulturne baštine. Piše priloge za slovački časopis Prameň, postavlja izložbu povodom 120. obljetnice Slovaka u Markovcu, suradnica je radioemisije na slovačkom jeziku, koju emitira Radio Našice, održala je druženje pod nazivom “Priča o folklorašima”, osmislila je izložbu “Sve naše nošnje”. Godine 2002. napisala je dvojezičnu monografiju O načinu života i običajima Slovaka doseljenih u Markovac Našički. Riječju i fotografijom ovjekovječuje zanimljive ljude i događaje objavljene 2003. u Ljetopisu 30 godina rada SKUU “Franjo Strapač” iz Markovca Našičkog s dvojezičnim sažetkom. Godine 2007. objavila je knjigu o NK Victoria Šezdeset godina organiziranog nogometa u Markovcu Našičkom. Živi s obitelji u Markovcu Našičkom. Ivan Balta (Zdenci, 15. lipnja 1953.). Diplomirao je

na Filozofskom fakultetu u Zadru. Radi kao znanstvenik i sveučilišni profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku (redoviti profesor u trajnom zvanju), a živi u Našicama gdje je neko vrijeme bio srednjoškolski profesor i gradonačelnik te član Gradskog vijeća. Autor je

znanstvenih publikacija s područja povijesti. Završio je i dopunski studij društvenih znanosti na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu te poslijediplomski studij Metodiku nastave povijesti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani i u Zagrebu te u Budimpešti stekao naslov kiss doctor (1990.) Završio je postdiplomski studij Pomoćnih povijesnih znanosti (latinska paleografija, diplomatika i heraldika). Na Filozofskom fakultetu u Zadru magistrirao je 1985., a doktorirao 1996. Postupno je stjecao nastavna i znanstveno-nastavna zvanja. Godine 2002. postao je član Mađarske akademije znanosti u Budimpešti. Promoviran je u znanstvenog svjetnika 2008. Unaprijeđen je u redovitog profesora s trajnim zvanjem 2013. na Filozofskom fakultetu u Osijeku, te na Senatu Sveučilišta u Osijek. Član je uredništva nekoliko stručno-znanstvenih časopisa: Život i škola (Filozofski

fakultet Osijek), Povijesni zbornik (Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Osijek), Glasnik arhiva Slavonije i Baranje (Državni arhiv Osijek), Povećalo (Zavod za baranjsku povjesnicu i Arhiv Belja), Saznanja (Filozofski fakultet Tuzla i Društvo historičara Tuzlanskog kantona Bosna i Hercegovina, Istraživanja (Odsek za istoriju Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, Macedonian Historical Review Odsek za istoriju Filozofskog fakulteta v Skopju, Human (Bosna i Hercegovina). Bio je recenzent za „dodatne sadržaje“ nastavnog programa, udžbenike i priručnike povijesti u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske te član Matičnog odbora za područje humanističkih znanosti u Nacionalnom vijeću za znanost RH. Piše knjige, udžbenike i priručnike: Virovitička županija i grad Osijek u zbivanjima 1848. i 1849. godine; Zdenci - monografija, Slavonija i Srijem 1848. i 1849., Virovitičko-podravska županija (suautor Mirko Brazda), Hrvatsko-mađarski odnosi Zapisi o gradskim grobljima istočne Hrvatske krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, Iz prošlosti grada na vodi, Julijanska akcija u Slavoniji s osvrtom i na ostale hrvatske krajeve te Bosnu i Hercegovinu početkom 20. stoljeća, Hrvatska povijest, Pregled povijesti srednje i jugoistočne Europe, Pregled pomoćnih povijesnih znanosti, Latinsko-bosanski i Bosansko-latinski rječnik (suautor A. Kožar)…Autor je zanstvenih radova objavljenih u stručnim časopisima s tematikom o hrvatskoj te bosansko-hercegovačkoj povijesti 19./20. stoljeća, o latinskoj paleografiji, heraldici i genealogiji, diplomatici, razvoju željeznica, temama vezanim uz metodiku nastave povijesti, vojnoj povijesti, crkvenoj povijesti te o razvoju školstva u Slavoniji... Davor Batrac Keks rođen je 18. studenoga 1971. u

Donjoj Motičini (Pakleni kraj), gdje je završio osnovnu školu, a maturirao je u Našicama 1990. U srpnju iste godine odlazi na služenje vojnog roka u “jugoslavensku nenarodnu armiju, u jednogodišnje zarobljeništvo”, odakle uspijeva pobjeći, ali odaziva se pozivu Narodne zaštite i odlazi u pomoć Vukovaru.

Zarobljen je 18. studenog 1991. Naime, nakon bijega s Korčule, gdje je bio u JNA, u grupi od 67 našičkih dragovoljaca otišao je u Vukovar. Jedan je od 15 motičanskih dragovoljaca od kojih se vratilo njih 10. Četvorica su u međuvremenu preminula, a od šestorice preživjelih najveću kalvariju prošao je upravo on kao zatočenik srpskih logora – od Ovčare i Stajićeva do Vojnog istražnog suda u Nišu, gdje je pravomoćno osuđen na šest godina zatvora. Kaznu je trebao služiti u Valjevu, no nakon dva mjeseca odveli su ga u Beograd i ubrzo razmijenili. Neko vrijeme provodi na rehabilitaciji. U ožujku 1993. ponovno se aktivirao priključivši se III. gardijskoj brigadi. Uoči Bljeska

odlazi na bolovanje i tada prolazi novi pakao iz kojeg su ga spasili liječnici i fratri. Danas je hrvatski branitelj u mirovini. Igra košarku za veterane u Našicama, održava travnjak oko našičke i motičke crkve. Poznat je među prijateljima i suborcima po nadimku Keks. Živi s obitelji (supruga, dvije kćeri i sin) u Donjoj Motičini. Suautor je auto/biografskih zapisa Na bojištu sjećanja, svjedočanstva o paklu rata i preživljavanju uz Božju pomoć i providnost. Renata Bošnjaković (Orahovica, 26. travnja 1970.).

Osnovnu i srednju školu završila je u Našicama. Diplomirala je najprije povijest, a zatim i knjižničarstvo na Odsjeku za informacijske studije, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1998. radi u Zavičajnom muzeju Našice, a od 1999. voditeljica je Muzejske knjižnice te

autorica i suautorica stručnih publikacija, izložbi i kataloga, među kojima se posebno ističu: Sokolski pokret u našičkom kraju, Knjižnica Pejačević u Našicama, Katolički pokret u našičkom kraju između dva svjetska rata, Knjige 16. i 17. st. iz knjižnice Franjevačkog samostana Našice, Dobrovoljno vatrogasno društvo u Našicama 1888. – 2008., Tragom memoranduma – dokumenti o gospodarskoj povijesti našičkog kraja 1850.- 1950. Autorica je stručnih tekstova i kataloga izložbi: Naselja i stanovništvo u našičkom kraju od prvog spomena do danas; Stalni postav i izložba Knjižnica Pejačević u Našicama; Našice u Kronici franjevačkog samostana; Neka prepoznatljiva imena našičke srednje škole; Muzejska knjižnica i zavičajni književnici. Školske spomenice i izvješća – prilog poznavanju povijesti našičkog školstva; Marina Vinaj: Tiskopisi XVI. st. iz riznice Muzeja Slavonije u Osijeku; Kronika franjevačkog samostana u Našicama; Zavičajna baština u knjižnici našičkog muzeja; Katolički pokret u našičkom kraju između dva svjetska rata : Našice – Feričanci – Podgorač – Đurđenovac : katalog izložbe; Našice u dnevnom tisku tijekom razdoblja 1954. – 1958.; Knjige 16. i 17. st. iz knjižnice Franjevačkog samostana Našice, Muzejska knjižnica i zavičajna zajednica – primjeri iz prakse; Biskup – borac za Bosnu : 310. obljetnica smrti fra Nikole Ogramića Olovčića; Matične knjige rođenih, vjenčanih i umrlih Židova našičkog kraja; Djeca židovske vjeroispovijesti u nižim pučkim školama našičkog kraja; Židovsko groblje u Našicama; Seona; Knjižnica obitelji Pejačević u Našicama i njezina muzealizacija; Fra Antun Bačić i razvoj našičke knjižnice u 18. st.; Prilog bibliografiji sela Granice. Članica je uredništva Knjižničarstva, stručnog časopisa Društva knjižničara Slavonije i Baranje. Uz neke od navedenih tema na znanstvenim

skupovima u Hrvatskoj i inozemstvu izlagala je i sljedeće: Muzej(i) (i) književnost(i), Muzejska knjižnica i zavičajni književnici; Knjižnice, politika, javnost: hrvatske knjižnice u svjetlu europskih integracija; Knjižnice - riznice pisane i digitalne baštine; Zaštita i korištenje podzbirke razglednica i čestitki u Muzejskoj knjižnici Zavičajnog muzeja Našice, Knjižnica u zajednici, Knjiga u muzeju, Specijalne zbirke knjižnica Grada Našica - Muzejska knjižnica Zavičajnog muzeja Našice; stručno predavanje pod naslovom Muzejska knjižnica:programska rješenja M++, S++, K++ održala je u okviru kolegija Upravljanje promjenama u knjižnicama i informacijskim centrima na prvoj godini diplomskog studija Odsjeka za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta u Osijeku. Sudjeluje u radu Komisije za muzejske i galerijske knjižnice HKD-a te Komisije za zavičajne zbirke HKD-a. Članica je Upravnog odbora Društva knjižničara Slavonije i Baranje. Dobitnica je Nagrade Eva Verona (u spomen hrvatskoj knjižničarki koja je preuredila smjernice za katalogizaciju i napisala pravilnik za abecedni katalog knjiga). Živi i radi u Našicama. Željko Bračun (Beljevina, 31. listopada 1960.) Po

zanimanju je automehaničar. Član je književne sekcije KU ''Josip Kozarac'' Đurđenovac, gdje obnaša i dužnost predsjednika Udruge. Umirovljeni je vojnik i hrvatski ratni vojni invalid od 2000. godine. Prvu zbirku pjesama posvetio je svojim suborcima, mrtvim herojima

– hrvatskim braniteljima. Tri puta je odlikovan. Pisanjem pjesama bavi se već dugi niz godina, a pjesme objavljuje u različitim zbirkama i zbornicima. Više puta je nagrađivan i pohvaljivan. Među najvećim nagradama je priznanje Međunarodnog instituta za književnost u Zagrebu - za promicanje amaterskog književnog stvaralaštva. Sudionik je susreta književnika-amatera te član Udruge pjesnika ''Dvorac Vrbanja'' iz Vrbanje. Živi u Đurđenovcu.

Zlatko Brkić (Zagreb, 4. listopada 1944.). Školovao se u Učiteljskoj školi u Osijeku. Zaposlio se u OŠ Vladimira Nazora u Feričancima. Od 1998. radi u Sindikatu hrvatskih učitelja kao voditelj područnog ureda u Osijeku. U mirovini je od 2010. Aktivan član u nekoliko udruga: DVD, HPD „Sokol“, Crveni križ, HKD, u

kojima ostvaruje višegodišnji plodonosan rad. Sudjelovao je u izradi Monografije o 200 godina školstva u Feričancima, napisao je kroniku DVD-a Feričanci povodom 110. obljetnice Društva te slikovnicu o Feričancima.

Željko Brnjik (Jelisavac, 9. studenog 1962.). Osnovnu školu završava u rodnome mjestu, a srednju medicinsku školu maturirao je 1981. u Našicama. Od 1983. godine radi u Općoj županijskoj bolnici u Našicama kao medicinski tehničar na kirurškom odjelu. Aktivan je član KUD-a u Jelisavcu, a 1997. godine postao je

predsjednik tog društva. Koreograf je triju skupina folklornog društva. Dugogodišnji je aktivni član Matice slovačke Jelisavac i dopisnik za slovački časopis "Pramen". Godine 2003. izabran je za predsjednika Vijeća slovačke nacionalne manjine Grada Našica. Oženjen je i ima dvije kćeri. Živi u Jelisavcu. Objavio je povjesnicu svoga rodnog mjesta u dvojezičnoj knjizi pod naslovom Jelisavac : slovačko rodno selo = Jelisavec : slovenská rodná dedina. Autorovi su suradnici sadašnji i nekadašnji stanovnici Jelisavca, a izdavači su Savez Slovaka u Republici Hrvatskoj i Matica slovačka Jelisavac. Rolando Butković (Našice, 6. listopada 1965.). U

rodnome gradu završava osnovnu i srednju školu. Ranjen je tijekom Domovinskog rata kao pripadnik Zbora narodne garde, pri čemu gubi vid. Otac je dviju kćeri (Mirna i Magdalena), dopredsjednik Udruge slijepih Našice. Amaterski se bavi režiranje i glumom u kazališnim predstavama. Bio je urednik-

voditelj emisije Mjesto pod suncem, a od 2009. uređuje i vodi zabavnu emisiju Runda za sve na Radio Našicama. Autor je pjesama i kratke proze intimističkog i filozofskog diskursa, ali i radova izrazito zavičajne tematike poput Minijature za Doru. Objavio je knjige pjesama i proze: O mraku i drugim lijepim stvarima te Laganini blues. U povodu 110. obljetnice obrazovanja slijepih osoba u Hrvatskoj Centar “Vinko Bek” iz Zagreba dodijelio mu je 2005. nagradu za najbolji literarni rad – kratku priču “San prije sna”. U autorskoj nakladi objavio je 2007. knjigu pod naslovom Koliba od blata. Autor je scenarija za tri kazališne predstave (Barem dva puta tjedno, Pola viagre i Peti ortak). Piše autorska promišljanja suvremene hrvatske i našičke društvene zbilje. Mario Crvenka (Martin, 26. rujna 1944.). Osnovnu

školu i gimnaziju pohađao je u Našicama. Nakon završenog studija filozofije i teologije u Rijeci i Schwazu (Austrija) zaređen je za svećenika 1970. godine. Studirao je prirodne

znanosti na sveučilištu u Innsbrucku, a 1977. promoviran je za doktora znanosti. Neko vrijeme službuje kao svećenik u Njemačkoj. Autor je dvadesetak knjiga te suradnik u brojnim časopisima. Uz stručne radove s područja prirodoslovlja i teologije, piše i dvojezičnu (njemačku i hrvatsku) liriku. Udruga “RIMA” iz Našica objavila mu je dvije knjige pjesama: Traganja i Sjećanja / Erinnerungen. Osobito nadahnuće u stvaranju pronalazi u životu bl. Edith Stein. Njegov je pjesnički opus prepoznatljiv po naglašenom filozofijskom i duhovnom diskursu, no unutar njega možemo pronaći i stranice koje ispunjava sjećanje na djetinjstvo provedeno u rodnoj Slavoniji. Nikola Čalić rođen je 1932. godine u selu Donja

Subocka kod Lipika, gdje je završio osnovnu (pučku) školu, a osmogodišnju u Daruvaru. Učiteljsku školu, smjer Odgajatelj školskog uzrasta, a zatim završio je u Zagrebu, gdje je završio i Fakultet za fizičku kulturu je završio u Sarajevu. Radio je u Novoj Gradiški i Osijeku te

u našičkoj Gimnaziji od 1955. do 1980., kada odlazi u mirovinu zbog povrede na radu. Utemeljitelj je našičkog rukometa, osnivač Društva pedagoga fizičke kulture i suosnivač košarkaškog kluba. Kao višegodišnji predsjednik i načelnik DTO radio je na razvoju gimnastike. Obučio je mnoge generacije kao učitelj plivanja i skijanja kroz više od 30 godina aktivnog rada. Dobitnik je niza priznanja za društveni rad u Našicama. Imenovan je doživotnim počasnim predsjednikom Društva pedagoga fizičke kulture Grada Našica. Godine 2013., zajedno sa suradnicima, piše knjigu Povijest rukometa u Našicama (od 1955./56. do 2011./12.). Hilda Čapo (Osijek, 1959.). Osnovnu školu te opću

gimnaziju završila je u Osijeku, gdje nastavlja studij Razredne nastave na Pedagoškom fakultetu. Desetak godina radila je na našičkom području, zatim kao nastavnica razredne nastave u OŠ Bratoljuba Klaića u Bizovcu - PŠ Cret, a od 2002. radi u PŠ Samatovci. Poeziju piše od osnovne škole i

objavljuje u dječjoj književnoj periodici te u nizu književnih časopisa širom tadašnje domovine. Poezija joj je također objelodanjena na TV i radiju. Bila je sudionica Omladinskih poetskih festivala, članica Književne omladine Hrvatske, delegat raznih poetskih festivala te učestalo nagrađivana u Zagrebu (Goranovo proljeće), Osijeku, Sl. Brodu, Topuskom, Sisku, Petrinji, Kumrovcu, Kumanovu, Kikindi, Subotici,

Novom Sadu, Somboru, Beogradu, Vrbasu, Titogradu, Cetinju… Godine 1982. Biblioteka Albatros izdaje njezin poetski prvijenac „Sanjalačka amalzrvaz“; godine 1984. uz pomoć SIZ-a kulture i tehničke kulture općine Osijek te Omladine Cetinja objavljuje knjigu pjesama „Sanje plavog pauna“, a 1986. SIZ kulture i tehničke kulture općine Našice izdaje njeznu pjesničku zbirku U srodstvu s mjesecom. Hildina je poezija uvrštena u Antologijski preglednik suvremenih pisaca do Domovinskog rata, autora Saše Benčeka. Danas povremeno objavljuje u dječjim književnim časopisima: Smib, Modra lasta; predstavljena je u Školskim novinama, učitelji-pjesnici; u Haiku zborniku (uz više autora), Pučko otvoreno učilište „Dragutin Novak“, Ludbreg 2001.; zastupljena je i u zbirci pjesama ERATO '04, Međunarodni institut za književnost, Zagreb 2004. Pripremila je za tisak zbirku ljubavne poezije u obliku SMS poruka. Leontin Čapo Milenić (Osijek, 16. lipnja 1989.)

Magistar je hrvatskog jezika i književnosti i povijesti. Završio osnovnu školu u Bizovcu, a zatim Opću gimnaziju u Osijeku. Diplomirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Osijeku 2012. godine. Radi kao profesor-pripravnik u nastavi povijesti u Osnovnoj školi kralja Tomislava u Našicama. Amaterski se bavi

proučavanjem kineske kulture, a od najranijih dana piše pjesme i kratke priče koje objavljuje u dječjim časopisima Smib, Radost, Modra Lasta. Godine 1997. nagrađen je za haiku pjesme prvom nagradom na festivalu poezije Ivica Kičmanović u Zaprešiću. Objavljuje pjesme u haiku zbornicima i SF priče u književnim časopisima, a na natječaju ERATO 2001. dobitnik je priznanja Međunarodnog instituta za književnost za lirsku pjesmu. Roman Kordina šaka, prvi pravi trash roman, objavljuje 2011. u izdanju Edicija Božičević u Zagrebu. Njegov bibliografski opus sadrži Haiku pjesme, Haiku zbornik, Ludbreg, 2001.; Noćne sličice, pjesma, ERATO Teen '04, zbirka pjesama učenika SŠ, Međunarodni institut za književnost, Zagreb 2004.; Laura – dama zvana Zlo, književno-kritički esej, Jesu li nam lagali? Od romantizma do postmodernizma, zbornik radova studenata Katedre za hrvatsku književnost, Filozofski fakultet u Osijeku, 2010., Kraljevstvo nade, ulomak iz romana objevljen pod pseudonimom Eric Johansson u časopisu za znanstvenu fantastiku Orion, Književni klub Brčko distrikt, Brčko 2013. Antun Čulić (Zoljan, 1927.) Pučku i šegrtsku školu pohađao je u Našicama. Kao 17-godišnjak postaje dobrovoljac Hrvatske ratne mornarice na Baltiku. Godine 1956. emigrirao je najprije u Italiju, a zatim odlazi u Australiju. Prijateljuje i surađuje s Hrvatima u

dijaspori, piše i objavljuje tekstove o iseljeništvu u Hrvatskoj reviji, Hrvatskom vjesniku, Novoj hrvatskoj. Vrativši se u slobodnu i neovisnu domovinu, 1993. darovao je Ogranku Matice hrvatske u Našicama svoju bogatu i vrijednu knjižnicu.

Autor je knjige Svjedok svoga vremena, bilješke emigranta-povratnika, tiskane u Našicama 2002. kao autorsko izdanje u suradnji s OMH, a posvećena je žrtvama komunističkog masakra na Crnom potoku 1945. O toj temi piše i u knjizi Kalvarija Hrvata u doba komunizma. Iskren je i nesebičan domoljub, za što je primio javna priznanja i zahvale. Danas živi u kao umirovljenik sa suprugom Olgom u Našicama. Dragan Damjanović (Osijek, 31. listopada 1978.).

Osnovnu školu završio je u selu Poganovci, gdje je i odrastao, te u Podgoraču. Opću gimnaziju završio je u Našicama, a dvopredmetni studij povijesti umjetnosti i povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Poslijediplomski studij povijesti umjetnosti upisuje 2002., a 2003. počinje raditi kao

znanstveni novak na Odsjeku za povijest umjetnosti na projektu Hrvatska umjetnost XIX. i XX. stoljeća u europskom kontekstu, a zatim na novom projektu prof. dr. sc. Zvonka Makovića Hrvatska umjetnost od klasicizma do postmoderne. Magistrirao je u ožujku 2005. s temom Vukovarski arhitekt Fran Funtak. Odmah upisuje izvandoktorski studij i prijavljuje doktorsku disertaciju pod nazivom Đakovačka katedrala. Sudjeluje u izradi Likovnog leksikona (projekt LZ Miroslav Krleža u Zagrebu) kao voditelj za razdoblje od 1850. do kraja 19. st. Od ožujka 2004. sudjeluje u izvođenju nastave na Odsjeku za povijest umjetnosti. Održavao je nastavu i seminare iz predmeta Osnove likovnih umjetnosti te seminare iz predmeta Umjetnost XIX. st. i Moderna i suvremena umjetnost. Držao je niz predavanja iz moderne i suvremene umjetnosti. Njegovo glavno područje istraživačkog interesa vezano je za povijest arhitekture sjeverne Hrvatske i Slavonije u XIX. i prvoj pol. XX. st., ponajprije za historicizam (neogotika, neoromanika, neobizant) te secesiju. Objavio je nekoliko knjiga (Saborna crkva Vavedenja Presvete Bogorodice u Plaškom: povijest episkopalnog kompleksa; Vukovarski arhitekt Fran Funtak; Đakovačka katedrala; Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije i sakralna baština župe Molve, Arhitekt Herman Bollé i pedesetak znanstvenih članaka. Dobitnik je Rektorove nagrade 2002. za rad Sakralna arhitektura Đakovačko-srijemske biskupije u

vrijeme biskupa J.J. Strossmayera te Državne nagrade za znanost i znanstvene novake 2005. za monografiju Saborna crkva Vavedenja Presvete Bogorodice u Plaškom. DAR (studeni 2003. – lipanj 2013.) Župni list s

desetljetnom tradicijom redovnog izlaženja tri puta godišnje u izdanju Župe sv. Antuna Padovanskog. Prvi urednik bio je župnik i gvardijan Franjevačkog samostana u Našicama fra Ivan Mikić, a sadašnji je urednik fra Dragutin Bedeničić sa suradnicama Nikolinom Pavlović i Mirjam Resler. Autori priloga su

mnogi župljani, vjernici i stručnjaci različitog profila: Bernardin Plantek, Silvija Tomljanović, Anđela Feger, Mateja Sertić, Ivan Sporinski, Mirta Rilko, Silva Žitnjak, Nikolina Pavlović, fra Davor Holi, Ivana Rončević, Ivanka Čorda, Slavko Žagar, Anita Gorera, Vesna Baksa, Jurica Matek, Višnja Lachner, Antonio Zavada, Silvija Lučevnjak, Julija Žigić, Ana Cader, fra Ivan Miklenić, Julije Pepelko, fra Bernardin Plantek, Josip Waller, Rudica Čeme, vlč. Branko Šipura, Kristina Gorera, Dubravka Štefančić, Anica Bolanča, Marija Tomljanović, Anita Gorera / Zavada, Drago Majer, Gordana Knežević, Inga Sitaš, Renata Bušljeta, Jelena Strišković, Josip Župan, Renata Bošnjaković, Jasminka Najcer-Sabljak, Marica Vrbanić, Kristina Gorera, Katarina i Anita Cvijetović, Zlatica Zambo, Bruno Baričević, Dubravka Sertić, Silva Žitnjak, fra Ivan Bošnjak, Viktorija Dudjak, Nives Mikičić, Tadija Mamić, Goran Knežević, fra Ivan Miklenić, Leopoldina Mijatović, Marija Pepelko, fra Ivan Bošnjak, fra Igor Barišić, fra Josip Šoštarić, fra Josip Kešina, fra Antun Dodić, Ružica Breskovac, Nevenka Matković, Barbara Kružić, Krunoslav Španović, Stjepan Klasić, Mirjana Perković, Ana-Marija Vranaričić, Jasna Filipek Jukić, Helena Breskovac, Kristina Gorera, Katica Stjepčević, Valentina Sertić, fra Krešo Palošika, Marija Lukić, fra Tomislav Vuk, fra Željko Železnjak, Ivan Jurčević, Gordana i Anđelko Cvijetović, Đuro Mikašek, Marija Lukić, Natalija Barišić, Marin Golubović, Zrinka Martinović, Robert Kresić, Blaža Pavlović Radmanović, p. Zvonko Šeremet, Suzana Miletić, Patricija Puhanić, Dorotea Batrac, Tatjana Rigo, Valentina i Mihael Šubić, Mirta Rilko, Antonija Sinovčić, Jelena Gerendaj, Marta Štajhofer, Patricija Vulić, Lea Bakač, Matija Sokol, Lorena Dukmenić, Anđela Zlosa, Terezija, Ana i Patrik Umiljanović, Matea Boškić, Iva Mergeduš, Inge Miščević, Dorotea Rukavina, Lidija Gerendaj, Barbara i Marija Žigić, Tihana Mikičić, fra Ilija Vrdoljak, Mato Batorović, Ratko Ivanušec, Ivanka Rosković, Rudica Čeme, Jelena Ostović, Mirjana Solomon, Martina Brkić, Nera Knezović, Slavica i Krunoslav Habl,

Đurđica Visković, Katarina Šimašek, Anica Gorera, Ana Malvić, Marija Čiček, Sanja Martinović … Dalibor Davidović (Našice, 1972.). U rodnom gradu

završava osnovnu školu i upisuje kulturno-umjetnički smjer, a zatim nastavlja školovanje u srednjoj glazbenoj školi u Osijeku. Studij muzikologije završio je na Sveučilištu u Zagrebu, a doktorirao na Sveučilištu u Hamburgu. Bio je stipendist DAAD-a. Zaposlen je kao

izvanredni profesor za muzikološke predmete na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Doktorski stupanj postigao u Muzikološkom institutu Sveučilišta u Hamburgu radom o ulozi glazbe u politici identiteta. Docent je na Odsjeku za muzikologiju Muzičke akademije u Zagrebu. Teme radova i seminara: glazba 19. i 20. st., glazba i tehnika, psihoanaliza glazbe. Objavio niz članaka te dvije knjige: Istraživanja recepcije u muzikologiji i njihovi izgledi (Zagreb, 2002.), Identität und Musik: Zwischen Kritik und Technik (Beč, 2006.). Na hrvatski je preveo dvije knjige: Alexander Garcia Duettmann: Visconti – Uvidi u krvi i mesu (2006.), Christoph Menke: Prisutnost tragedije – Ogled o sudu i igri (2008.). Jedan je od urednika opsežnog zbornika Glazba prijelaza, posvećenog prof. dr. Evi Sedak povodom njezina 70. rođendana. Preveo više knjiga i kraćih tekstova. Pročelnik je Odsjeka za muzikologiju - Glazba 19. st. - Povijest i teorija glazbene kritike. Od 1995. redoviti je član Hrvatskog muzikološkog društva. Radove objavljuje u znanstvenim i stručnim publikacijama. Glavne teme istraživanja: povijest muzikologije, teorije interdisciplinarnosti, glazba i povijest tehnologije i glazbene poetike 19. i 20. st. Katarina Dendis (Brezovica, 2. listopada 1981.)

Srednju tekstilnu školu (smjer odjevni tehničar) završila je u Varaždinu. Udana je i majka dvoje djece. Živi s obitelji u Našicama. Udruga građana Essegg iz Osijeka objavila je 2011. njezin roman Promjena svjetova. Na 400 stranica autorica opisuje fantastičan podvodni svijet sirena,

borbu dobra i zla te uzbudljivu ljubavnu priču. Lidija Gerendaj (Orahovica, 18. travnja 1965.)

Djetinjstvo je proživjela u Sušinama. Osnovnu školu završila je u Ðurđenovcu, a srednju školu u Našicama. Nakon završenog Pedagoškog fakulteta u Osijeku radi kao

profesorica matematike i fizike u našičkoj srednjoj školi. Započela je pisati pjesme nakon hodočašća Gospi od Suza u Pleternicu 2006. nadahnuta Riječju Božjom i Duhom Svetim. Kao pripadnica Pokreta Djela Marijina njeguje ideal Ljubavi, a to znači: Ljubiti prvi. Ljubiti u svakom Isusa. Isus Napušteni. Biti kao Marija. Zbirka pjesama Bog = Ljubav = Život izražava simboliku Presvetog Trojstva u kojem su Otac, Sin i Duh Sveti jedno, zato je među njima znak jednakosti. Zbirku su ilustrirale sestre Dunja i Iva Majurac iz Vukojevaca. Božidar-Bole Golik (Ceremošnjak, 2. prosinca

Oženjen je, otac dvoje djece. Zaposlen je kao državni službenik u MORH-u. Pisanjem ljubavne, zavičajne i misaono-refleksivne poezije bavi se od osnovne škole. Prva zbirka pjesama Radost života dala je pečat njegovoj osobnosti i pjesništvu nadahnutom obitelji, prijateljima, vjerom i domovinom. Član je Kulturne udruge “Josip

Kozarac” Đurđenovac. Dobitnik je priznanja Hrvatskog sabora kulture. Živi u Klokočevcima. Stjepan Hmura (Podgorač, 1. listopada 1958.)

Diplomirani je pravnik. Bio je suradnik Glasa Slavonije i Večernjeg lista, autor je 30-ak znanstvenih radova iz područja prometa i prava. Od 1993. do 2001. obnašao je dužnost prvog načelnika Općine Podgorač. Izdao je zbirku pjesama pod nazivom Balada tuge potaknut razaranjima tijekom Domovinskog rata. Zbirka

pjesama je posvećena uspomeni na hrabre branitelje Domovine, koji ne vidješe slobodu svoga naroda. U pjesmama se neprestano isprepliće motiv vjere i žudnje za smisaonijim i duhovnijim životom u kojem bi ljudi više marili za bližnjega u nevolji i potrebi. Zbirku je ilustrirao Ivan Bandić, a sadrži i radove zavičajne tematike, poput pjesme Predivni moj našički kraj. Oto Holjenčin (Jelisavac, 30. ožujka 1932.) Slovak je

dušom i tijelom, iako nikada nije bio u Slovačkoj. Još kao dijete upijao je bakine i djedove priče o životu Slovaka i njihovom dolasku s Kysuca u Jelisavac. Djetinjstvo i velik dio svoga života proživio je u Jelisavcu gdje je završio četiri razreda osnovne škole, a zatim odlazi u Beograd i radi na gradilištu

Željeznik radi stjecanja uvjeta za upis u zanatsku školu. Završio je večernju školu za vozača, a neko

vrijeme bavio se i ugostiteljstvom. Prvi je autoprijevoznik u Našicama. Radio je kao traktorist u Jelisavcu te organizirao društvene zabave, druženja i predstave. Sklon šalama i doskočicama odvažio se bogatu tradiciju usmene predaje prenijeti na papir i tako je 2010. nastala njegova knjiga sjećanja Uspomene - Spomienky, autobiografski zapis i narativni dokument koji otima zaboravu zanimljive običaje, osobe i doživljaje. Živi kao umirovljenik sa suprugom u Gradcu Našičkom. Katarina Jerković (Orahovica, 5. listopada 1960.)

Osnovnu školu pohađala je u Čačincima, a u Orahovici je završila srednje pedagoško obrazovanje. Diplomirala je na Pedagoškom fakultetu u Osijeku. Godine 2004. na ERATO natječaju u Zagrebu njezina je pjesma pod naslovom 'Balada o velikoj ljubavi' uvrštena među najljepše stihove, a 2006. godine

dobiva priznanje u Zagrebu za najljepše stihove večeri poezije 'Proljeće u Maksimiru'. Vlasnica je Kaliope, jedine izdavačke kući humanitarnog karaktera u Hrvatskoj, koja besplatno izdaje knjige mladih i neafirmiranih autora. Luka Jokić (Gornja Skakava, 3. srpnja 1948.)

Osnovnu školu završava u Vrbanji (Posavina), a u Vinkovcima poljoprivrednu školu strojarskoga smjera. Životnu odiseju nastavlja u Austriji odakle 1972. dolazi u Đurđenovac gdje i danas živi s obitelji. Tekstove objavljuje u mnogim zbornicima i revijama (Đakovački vezovi, Putujući Slavonijom, Pučko stvaralaštvo

Slavonije i Baranje, Slavonski narodni kalendar, Suze boli za slobodu, Sinovima oluje, Hrvatska zagonetačka revija, Zgode i nezgode naroda slavonskog, Katolički kalendar. Objavio je i nekoliko samostalnih pjesničkih zbirki i proza: Sve je to život, Sunčani osmijeh, Ruže trećeg anđela, Proplamsaji srca, Stopama vjetra… Član je više udruga za kulturu, a suosnivač je Kulturne udruge “Josip Kozarac” Đurđenovac te dobitnik priznanja Hrvatskog sabora kulture. Dvadesetak njegovih pjesama svjetovne i duhovne tematike uglazbili su Đurđenovčani Zorko Gütller i Ivica Fridl. U pripremi za tisak ima desetu knjigu. Stela Jokić (Našice, 31. srpnja 1982.) Osnovnu školu

završila je u Đurđenovcu, Gimnaziju u Našicama, a Prehrambeno-tehnološki fakultet u Osijeku, gdje se zaposlila 2007. Godine 2011. završila je

poslijediplomski doktorski studij „Prehrambeno inženjerstvo“. Bila je sudionica više programa mobilnosti studenata i stekla dragocjena znanja iz područja prehrambeno-procesnog inženjerstva. Tijekom proteklih godina obišla je SAD, Njemačku, Italiju, Mađarsku, Slovačku, Srbiju, Sloveniju, Austriju i BiH, a 2011. dobila je „Državnu nagrade za znanost“. Do sada je kao autor/koautor objavila 40 znanstvenih radova i sudjelovala na 30 znanstvenih skupova. Bavi se istraživanjima i širenjem svijesti o ljepoti znanosti i struke. Ispunjava ju druženje i upoznavanje s različitim ljudima te istraživanje novih zemalja. Dinamična je i aktivna znanstvenica koja 2013. dobiva nagradu Osječko-baranjske županije za uspješnu i istaknutu znanstvenu djelatnosti u području biotehničkih znanosti. Sanja Jukić (Našički Markovac, 2. siječnja 1967.)

Osnovnu i srednju školu pohađa je u Našicama. Na Pedagoškom fakultetu u Osijeku završila je studij hrvatskoga jezika i književnosti. Kvalifikacijski rad pod naslovom Mijene pjesničkih iskustava u poeziji Zvonka Makovića obranila je 2005. u Zagrebu, uz mentorsku potporu

prof. dr. Vladimira Bitija. Godine 1996. radila je u I. gimnaziji u Osijeku, a zatim u srednjoj Trgovačkoj i komercijalnoj školi "Davor Milas" u Osijeku. Bila je i vanjska suradnica Filozofskoga fakulteta u Osijeku. Održava nastavu u Vinkovcima iz kolegija Mit, postmoderna kultura i etika. Književne kritike objavljuje u Književnoj reviji, Zarezu, Riječima, Kolu, Dubrovniku, Temi i Poeziji. Od 2006. asistentica je na kolegijima stilistika i stilovi medijske kulture. Izlagala je na sljedećim znanstvenim skupovima: Književnost u Osijeku i o Osijeku od početaka do danas, Osijek (Transmedijalnost u poetici Delimira Rešickog); Modernitet druge polovice 20. stoljeća, I. Slamnig – B. Pavlović, Dani Ivana Slamniga, Osijek – Pečuh (Odjeci Slamnigova ludizma u poeziji 90-ih), Analiza pjesničkoga teksta "Ljubavni ples" Josipa Stošića; Medijski tragovi u pjesništvu Zvonka Makovića; Stilske značajke fusnotnih zapisa u književnoznanstvenom i esejističkom diskursu Aleksandra Flakera, Branimira Donata i Cvjetka Milanje; Transformacije prostora u poeziji Romea Mihaljevića; Dani Dobriše Cesarića, Požega (Objektivni korelativi u poeziji D. Cesarića); Hrvatski slavistički kongres, Varaždin (Elementi autobiografskoga diskursa u monografiji Gorana Rema "Slavonsko ratno pismo"); Hrvatski Kupido, Katedra za slavističku filologiju Filozofskog fakulteta Lorand Etves u Budimpešti, Budimpešta, 2008. (s Goranom Remom - Tijelo i tekst), IX. Međunarodni kroatistički skup, Pečuh (Implikacije egzistencijalizma u pjesničkom tekstu i eksperimentalnom filmu). Dobitnica je Povelje uspješnosti “Julije Benešić” 2003.

u okviru Đakovačkih susreta književnih kritičara za književnokritičko praćenje hrvatskoga pjesništva i književne baštine. Tatjana Jukić Gregurić (Drvar, 1. svibnja 1968.)

Djetinjstvo i osnovno školovanje provela je u Feričancima. Gimnaziju je završila u Našicama. Diplomirala je komparativnu književnost i engleski jezik i književnost na Filozofskome fakultetu u Zagrebu i na University of Kansas u Lawrenceu, u SAD. Magistrirala je i doktorirala na Filozofskome fakultetu u Zagrebu,

gdje od 1994. predaje na Odsjeku za engleski jezik i književnost, sada u zvanju redovite profesorice. Kao gostujuća istraživačica boravila je na sveučilištima u Velikoj Britaniji i u Irskoj, a s pozvanim predavanjima na sveučilištima i u znanstveno-istraživačkim institutima u Irskoj, Velikoj Britaniji, Madžarskoj, Sloveniji, Srbiji te Bosni i Hercegovini. Objavila je nekoliko knjiga: Bablje ljeto (priče), Zazor, nadzor, sviđanje, Dodiri književnog i vizualnog u britanskom 19. stoljeću, Revolucija i melankolija. Granice pamćenja hrvatske književnosti… Vrijedna je prevoditeljica (Ch. Rossetti, Sajmište zlodušića; D. Malouf, Zamišljeni život; A. S. Byatt, Zaposjedanje…). Za stručni rad primila je i nagrade: AGM za prozu 1995., Godišnja nagrada za mlade znanstvenike Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika u Zagrebu, 2000. Bavi se istraživačkim radom s područja književnosti 19. i 20. st., genealogije filma, psihoanalize; filozofije; književne teorije, poetike i kulturne politike (Revolucija: između biopolitike i psihoanalize - Zagrebačka slavistička škola; Dubrovnik; Revolution and Melancholia: A Freudian Critique of Derrida’s Marx“ - Sveučilište u Konstanzu). Bila je voditeljica znanstveno-istraživačkog projekta Granice književnog pamćenja: Europa u Hrvatskoj i Hrvatska u Europi, 1939-2005. (MZOS), predsjednica Hrvatskog semiotičkog društva, članica uredništva Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia, članica Izdavačkog savjeta Centra za ženske studije u Zagrebu. Dobitnica je Godišnje nagrade za mlade znanstvenike Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika u Zagrebu 2000. godine. Jasna Jurković (Zagreb, 21. srpnja 1962.) Osnovnu

školu završila u Feričancima, a srednju školu u Našicama. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu - studij etnologije i arheologije. Od 1999. radi kao muzejska tehničarka u Zavičajnome muzeju Našice. Živi sa sinom

Tinom u obiteljskoj kući u Feričancima. Objavila je više stručnih članaka u različitim publikacijama (Našički zbornik) te suautorsku knjižicu (uz Jadranku Galiot-Kovačić i Branka Kranjčeva) o Ivici Majurcu, kolekcionaru, tkalcu i promicatelju kulturne baštine. Franjo Kapetanović (Koška, 5. siječnja 1948.).

Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Našicama, a Pedagošku akademiju u Osijeku. Na fakultetu industrijske pedagogije u Rijeci stekao je diploma profesora fizike i tehničkog obrazovanja. Zaljubio se u radioamaterstvo već u 5. razredu OŠ, a ubrzo je postao i vlasnik prve privatne

radiostanice (2ROK). Danas je najstariji operator A-kategorije u Radioklubu Našice. Nakon Domovinskog rata obnavlja Aeroklub, Radioklub te Zajednicu tehničke kulture Grada Našica. Konstruktor je prvog motornog zmaja u republici hrvatskoj. Obnaša mnoge dužnosti u okviru tehničke kulture. Položio je ispite za pilota raznih letjelica. Dobitnik je mnogih priznanja među kojima 2007. dobiva i uglednu državnu nagradu „Faust Vrančić“ za iznimne rezultate, dugogodišnji pedagoški rad i cjelokupno stvaralaštvo u tehničkoj kulturi u području aviomodelarstva, motornog letenja, padobranstva i radioamaterizma. Generacijama učenika i sugrađana poznat je kao atraktivni letač zmajem. Umirovljeni je profesor fizike i informatike u srednjoj školi, promicatelj tehničke kulture i aeromodelarstva te autor knjižice o Klubu narodne tehnike u Našicama (povodom 50 godina Radiokluba i 30 godina Aerokluba).

Denis Klapan (Zadar, 28. studenog 1964.), dr. med. spec. opće kirurgije i subspec. abdominalne kirurgije. Srednju školu završio je u Gimnaziji Zadar gdje je i maturirao. Godine 1984. upisuje Medicinski fakultet u Rijeci gdje ga i diplomira 1989. godine, a 2000. polaže specijalistički ispit iz opće kirurgije te iste godine i stječe naziv specijaliste opće kirurgije.

Godine 2001. završio je poslijediplomski studij Biomedicine i Opće kirurgije na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, te 2006. magistrirao s radom pod naslovom „Kirurško liječenje preponskih kila otvorenim i endoskopskim metodama“ na Medicinskom fakultetu u Rijeci, gdje stječe naziv magistra znanosti iz područja biomedicine i zdravstva polja kliničke medicinske znanosti grana kirurgija. Godine 2008. završava tečaj prve kategorije i školu za sudske vještake u Zagrebu u školi Andrija Štampar te stječe naziv i dobiva dozvolu za rad na poslovima u

Hrvatskom pravosuđu kao stalni sudski vještak medicinske struke – opće i abdominalne kirurgije. Oženjen je, otac dvoje djece. Stalno je zaposlen u Općoj županijskoj bolnici Našice od 1994. godine te radi na Odjelu kirurgije na djelatnom mjestu općeg i abdominalnog kirurga. Godine 2010. izabran je za potpredsjednika Sudbenog vijeća Hrvatske u Kirurškom Društvu za endoskopsku i digestivnu kirurgiju, a 2012. brani doktorsku temu pod naslovom "Usporedba aksilarne limfadenektomije kod operacije raka dojke s harmoničnim skalpelom i klasičnom metodom" te stječe naziv doktora znanosti iz područja biomedicine i zdravstva, polje Kliničke medicinske znanosti, grana Kirurgija na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Osijeku. U više navrata predavač je i voditelj raznih medicinskih tečajeva i tribina. Viši je asistent na Medicinskom fakultetu u Osijeku na Katedri za kirurgiju i ratnu kirurgiju. Dobitnik nagrada, zahvalnica i odlikovanja iz Domovinskog rata i Kliničkih bolnica za iskazanost u radu djelokruga kirurgije. Publicirao je više stručnih radova kao autor i koautor u indeksiranim časopisima s recenzijom u Hrvatskoj i izvan Hrvatske (Acta Facultatis medice Fluminesis, Medica Jadertina, PubMed - indexed for MEDLINE, Journal of Laparoendoscopic & Advanced Surgical Techniques, razna kongresna priopćenja i sl.). Stjepan Klasić (Granice, 4. listopada 1938.) Četiri

razreda osnovne škole pohađao je u rodnome mjestu, a potom odlazi u Našice i završava osmogodišnju osnovnu školu i gimnaziju. Maturirao je 1958. u prvoj generaciji našičkih maturanata. Na Šumarskom fakultetu (Šumsko-gospodarski odjel) u Zagrebu diplomirao je 1963., magistrirao 1980., a

doktorirao 1993. Poslije završenog studija zaposlio se u ŠG "Krndija" Našice gdje obavlja razne stručne šumarske poslove – od stručnog suradnika za uređivanje šuma i upravitelja Šumarije Koška do sefa Razvojno-organizacijske službe u istom gospodarstvu. U Složenoj šumskogospodarskoj organizaciji obnaša funkciju direktora OOUR-a za iskorišćivanje šuma "Našice" u Našicama. Umirovljen je kao zaposlenik JP "Hrvatske šume" Zagreb u Upravi šuma Našice poslovima šefa Razvojnog odjela. Objavio je dvije knjige: Ekonomski opravdane cijene proizvodnje ukupnog šumskog transporta po drvnim sortimentima Šumarije Koška po planu za 1978. godinu, (magistarski rad) i Organizacijsko-ekonomska priprema gospodarskog računa u radnim jedinicama šumarstva (doktorska disertacija). Član je Hrvatskog šumarskog društva. Godine 2004. napisao je knjigu Nova metoda raspodjele općih troškova i troškova biološke reprodukcije u šumarstvu.

Hrvoje Knežević (Našice, 1. siječnja 1960.) Nakon osnovne škole i gimnazije upisuje studij matematike na Pedagoškom fakultetu u Osijeku. Živi s obitelji i radi u Našicama. U slobodno vrijeme bavio se najprije košarkom kojoj je posvetio najveći dio svoje mladosti stvorivši s najbližim sportskim suradnicima našički košarkaški klub. Druga njegova

ljubav bila je kinologija radi koje osniva kinološko društvo u Našicama. Kao veliki entuzijast i zaljubljenik u gljive i prirodu u slobodno vrijeme bavi se gljivarstvom. Napisao je priručnik Gljive našičkoga kraja te održao niz predavanja o gljivama i gljivarstvu u Hrvatskoj i izvan domovine. Izvrstan je poznavatelj prirode i prirodnih resursa. Dugogodišnji je aktivan predsjednik Gljivarskog društva “Našice”, zaslužan za uređenje i otvorenje Gljivarskog doma u Granicama; sudionik je gljivarskih tribina, inicijator izložbi gljiva, gljivarijade i škole gljivarenja. Dobitnik je Nagrade Grada Našica za dostignuća i doprinos od značaja za gospodarski i društveni život Grada Našica te jedan od nazaslužnijih članova GD kojem je uručena Zelena povelja Osječko-baranjske županije, javno priznanje za doprinos očuvanju okoliša te osiguravanju i poboljšavanju kakvoće življenja za dobrobit sadašnjih i budućih naraštaja. Josip Komjetan (Markovac Našički, 12. rujna 1946.)

Godine 1987. napisao je zbirku pjesama Ciglarska ljepotica, tiskanu u Našicama, za koju je predgovor napisao našički pjesnik Savo Panjković, zbirku je uredio Vladimir Erdeš, a lektorirala prof. Branka Mlinac. Ovaj književni amater nekadašnji je zaposlenik u IGM Ciglana, a sada umirovljenik vrijednih ruku. Živi i stvara u

Markovcu Našičkom pripremajući novu pjesničku zbirku nadahnutu roditeljskom ljubavlju i životnim istinama. Kao neumoran tragalac i stvaralac ovjekovječuje dobrotu i ljepotu riječima i oblicima ručne izrade (drvene rezbarije, makete, figure, slike…) Mandica Korpak (Martin kod Našica, 1951.)

Učiteljica je u OŠ Dore Pejačević u Našicama. Uredila je i u suautorstvu s učenicima 4. e razreda 1997. objavila knjigu Zrcalce - zbirka pisanih i likovnih ostvarenja jednog naraštaja, jedinstven izdavački pothvat objavljivanja radova jedne generacije našičkih učenika (godine 2000. tiskane su Uspomene iz vrtića

Zvončić našice odgojiteljice Jasne Majer). Za predan

rad i zalaganje u radu s darovitim učenicima primila je više pedagoških priznanja i zahvalnica, a radovi njezinih učenika objavljeni su u različitim publikacijama, na smotrama i susretima u Hrvatskoj. Branko Kranjčev (Đurđevac, 1936.) U rodnom gradu

provodi djetinjstvo i završava osnovnu školu. Stručno obrazovanje stječe u učiteljskoj i višoj pedagoškoj školi (hrvatski i njemački jezik) i na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je završio studij pedagogije i sociologije te poslijediplomski studij muzeologije. U prosvjetnoj

je struci službovao od 1955. do 1999., prvo kao učitelj, a zatim kao nastavnik i profesor. Od 1960. živi i radi u Našicama. Godine 1967. zapošljava se kao stručni suradnik, pedagog u Osnovnoj školi u Našicama, u čijem sastavu djeluje i Osnovna glazbena škola. Od 1970. intenzivno istražuje lokalne povijesno, kulturno i prirodno naslijeđe, kolekcionira geološki i arheološki materijal lokalne provenijencije, što je rezultiralo većim brojem objavljenih radova. Napisao je desetak autorskih i suautorskih knjiga te stotinjak članaka u različitim časopisima i zbornicima. U novije vrijeme posebno se bavi temama iz zavičajne povijesti: školstva, zdravstva, gospodarstva i športa. Napisao je scenarij triju TV emisija Obrazovnog programa HRT. Među znanstvenim prvijencima napisao je knjige: Školska zavičajna zbirka i Uvođenje učenika u istraživački rad. Uslijedile su zatim monografije o našičkom vodovodu, Osnovnoj glazbenoj školi u Našicama (uz suautorstvo Slavice Zrilić), o crnopotočkoj tragediji i stratištu, o tkalcu Ivici Majurcu iz Vukojevaca, o dječjem zabavištu u Našicama… Za uspješan i plodonosan rad nagrađen je najuglednijom prosvjetnom državnom nagradom “Ivan Filipović” za promicanje pedagoške teorije i prakse te Nagradom Grada Našica za životno djelo 2012. Jelena Lela Krstić (Lađanska, 8. svibnja 1958.)

Srednju tehničku školu završila je u Borovu, a trgovačku školu u Inđiji. Nakon 17 godina privremenog rada u Njemačkoj vraća se 1993. u svoje rodno mjesto. Povremeno odlazi u Međugorje, u službi vodiča za njemačke hodočasnike. Godine 2005. objavila je monografiju

Moja Lađanska, o naselju koje pripada Gradu Našice. U knjizi je, uz dokumentarne tekstove o povijesti naselja, objavljen i veći broj crno-bijelih fotografija te popis današnjih stanovnika. Suradnica je u glasilu Suza dolinska, godišnjaku župe Dolina bosanska u izgnanstvu.

Andrija Kuric (Josipovac, 23. listopada 1954.) Maturirao je u slovačkoj gimnaziji sv. Ćirila i Metoda u Rimu (1973.) Studij slovakistike i germanistike završio je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Radio je kao učitelj u Jelisavcu, Radošu i Iloku. Bio je dopisnik slovačkog časopisa Jednota, zatim Glasa naroda i suradnik novosadskog radija. Od

1991. do 1996. živio je i radio u Frankfurtu (Njemačka). Danas je pedgog i odgajatelj u Učeničkom domu Hotelsko-turističke škole u Osijeku te stručni savjetnik za slovački jezik u Republici Hrvatskoj. Vrlo je aktivan kao predsjednik Saveza Slovaka u RH sa sjedištem u Našicama. Glavni je urednik časopisa Pramen i urednik slovačkih radioemisija u Osijeku i Slatini. Ustrajno istražuje, obogaćuje i osnažuje život i kulturu Slovaka posredstvom dvojezičnih udžbenika, rječnika, zbornika, monografija, izložbi, susreta i drugih oblika suradnje. Objavio je više knjiga u izdanju Matice slovačke i Saveza Slovaka, a među njima i ove: Slovačko-hrvatski i hrvatsko-slovački rječnik, Savez Slovaka, Našice, 2005., Slovačko-hrvatski i hrvatsko-slovački rječnik s konverzacijom i gramatikom, Savez Slovaka u Hrvatskoj, Našice, 2006.; Hľadanie domova = Čežnja za domom, zbirka pjesama; Slikovni rječnik slovačko-hrvatsko-njemačko-engleski; Matica slovačka – Savez Slovaka u Hrvatskoj (monografija povodom 20 godina postojanja Matice slovačke, 2012.). Sanja Kvastek (Zagreb, 18. lipnja 1981.) Osnovnu

školu i gimnaziju završila je u Našicama. Upisala je i apsolvirala studij povijesti. Javnosti je poznata kao stanovnica Big Brother kuće 2004. Napisala je i objavila knjigu pjesama Rozno okno (2005.), u kojoj je

zabilježila put kojim je prošla: od ambiciozne početnice konvencionalnih ljubavnih stihova do nebrušenog pjesničkog izraza koji silovito, iskreno i autentično izriče nezadrživu žudnju. Knjiga je ilustrirana autoričinim crtežima. Ivan Leš rođen je u Martinu kod Našica. Osnovnu i

srednju školu završio je u Našicama, a studij engleskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Kao daroviti gimnazijalac piše pjesme i bavi se glazbom, sudjeluje na književnim natjecanjima i susretima, piše kolumne. Godine 2006. objavio je jeans-prozu Sjena mjeseca.

Silvija Lučevnjak (Osijek, 1963.) Osnovnu i srednju školu završila je u Našicama, a diplomirala je povijest umjetnosti, komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radila je nekoliko godina u Srednjoj školi Isidora Kršnjavoga kao profesorica likovne umjetnosti i knjižničarka, a od 1999.

ravnateljica je Zavičajnog muzeja Našice. Iznimno je aktivna suradnica izdavačkih ostvarenja na različitim područjima kulture i umjetnosti, znanosti, prosvjete, duhovnosti i športa. Dugogodišnja je predsjednica Ogranka Matice hrvatske u Našicama, planinarka, članica crkvenog zbora te urednica i suautorica mnogih publikacija: spomenice, zbornici, zirke poezije i proze, katalozi likovnih izložbi (Freske našičke crkve i slikar Marko Peroš) Sedamdeset pet godina predškolskog odgoja u Đurđenovcu 1931. – 2006. Autorica je fotomonografije Našička priča: grad Našice u riječi i slici (fotografije potpisuje Stjepan Wershansky). U suautorstvu s Renatom Bošnjaković objavljuje više stručnih publikacija, a s Jasminkom Najcer Sabljak pripremila je studijsko-tematsku izložbu i katalog na temu likovna ostavština obitelji Pejačević. Surađuje na ostvarenju stručnih projekata, festivala i memorijala s udrugama i ustanovama u gradu: Kolonija umjetničke keramike Hinko Juhn, Dani franjevačke kulture, Dani slavonske šume, Memorijal Dore Pejačević, Salon slavonskog figurativnog slikarstva “Isidor Kršnjavi” (2013.) Živi s obitelji u Našicama. Ljubica Mandić (Đurđenovac, 1952.) Pisanjem se

bavi od rane mladosti. Autorica je Dječje lirike (1988.), zatim priča i igrokaza za djecu. Majka je četvoro djece. Bila je zaposlena u đurđenovačkom Butiku Irena IMK Osijek. Članica je Udruge stvaratelja u kulturi Rima.

Marin Marinović (Osijek, 1967.). Živio je u Njemačkoj četiri godine i ondje pohađao osnovnu školu. Nakon povratka u Hrvatsku završava osnovnu školu i prirodoslovno-matematičku gimnaziju u Našicama te upisuje Fakultet mehaničkog inžinjeringa i arhitekture u Zagrebu. Tijekom studija usavršava engleski jezik pa danas uspješno govori i piše

njemačkim i engleskim jezikom. Osnivač je i direktor tvrtke Geneza projekt d.o.o. za projektiranje, trgovinu i usluge: građenje, projektiranje, nadzor, vođenje

projekata u zemlji i u inozemstvu, trgovačko posredovanje na domaćem i inozemnom tržištu, usluge prevođenja stručnih inženjerskih tekstova (engleski, njemački i hrvatski jezik). Oženjen je i otac dvoje djece: Karlo i Eva. Kao srednjoškolac bavio se kazališnim amaterizmom, a u posljednje vrijeme piše prozu. Objavio je dva znanstveno-fantastična romana: Odabrani (2005.) i Eva (2008. ). Ljiljana Marks (Đurđenovac, 1949.) Maturirala je u

našičkoj gimnaziji 1968. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je jugoslavenske jezike i književnosti i njemački jezik te magistrirala i doktorirala. Na Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu radi od 1974. Bavi se istraživanjem usmene književnosti. Prvi je njezin istraživački i terenski rad

bio u Šaptinovcima i rezultirao je magistarskim radom Lingvostilistička analiza zbirke usmenih priča iz Šaptinovaca te prikupljenom zbirkom usmenih priča. Njezina terenska istraživanja vodila su je diljem Hrvatske, pa i našičkim krajem (Šaptinovci, Bokšić Lug, Feričanci). Rezultati tih istraživanja djelomice su objavljeni u domaćim i međunarodnim znanstvenim publikacijama (Narodna umjetnost, Croatica, Etnološka tribina, Kaj, Revija, Enzyklopädie des Märchens, Fabula, Folklór es tradíció, Folklor Ukrainciv poza mežami Ukraini). Prikupljena građa na magnetofonskim vrpcama i u rukopisnim zbirkama pohranjena je u dokumentaciji Instituta za etnologiju i folkloristiku. S izlaganjima sudjeluje na znanstvenim i stručnim skupovima u zemlji i inozemstvu. Članica je inozemnih i domaćih znanstvenih i stručnih udruženja International Society for Folk Narrative Research, Societé Internationale et de Folklore (SIEF), Hrvatskog filološkog društva, Matice hrvatske. U uredništvu je međunarodnoga znanstvenog časopisa Narodna umjetnost Instituta za etnologiju i folkloristiku. Radi na popularizaciji znanosti te objavljuje tekstove u tisku i drugim medijima. Napisala je scenarij i sudjelovala u realizaciji serijala od sedam televizijskih emisija Zagrebačke priče i predaje Obrazovnog programa HTV. Objavila je knjigu Vekivečni Zagreb : zagrebačke priče i predaje, koja je 1994. dobila nagradu Grada Zagreba za znanost. Priredila je Hrvatske narodne pripovijetke u okviru Biblioteke Croatica (1998.). Njezin se znanstveni rad s hrvatskim i međunarodnim recenzijama može razvrstati na više područja i razina: terenska i arhivska istraživanja, visokostručni radovi, radijske i TV-emisije. Znanstvena je savjetnica, i redovita profesorica u području humanističkih znanosti, polje: etnologija i antropologija – folkloristika. Živi i radi u Zagrebu.

Julijana Matanović (Gradačac, 6. travnja 1959.) Od 1962. živi u Hrvatskoj. Osnovnu školu pohađala je u Đurđenovcu, a gimnaziju u Našicama. Od 1993. radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Predaje na Katedri za noviju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Majka je djevojčice Magdalene koju je

rodila 15. travnja 2002. godine. Napisala je više od dvjesto ogleda, eseja i književnih kritika. Osim znanstvenog bavljenja književnošću zapaženi su njezini romani, književne kritike, publicističko stvaralaštvo i posao na uređivanju ugledne Biblioteke Hit. Proza joj je prevođena na slovenski, njemački, slovački, češki, ukrajinski, makedonski i bugarski jezik. U njezinim djelima moguće je pronaći i elemente biografičnosti, odnosno motive iz našičkog kraja, osobito djetinjstva u Đurđenovcu (Zašto sam vam lagala). Bila je urednica u književnim časopisima i bibliotekama suvremenih pisaca, voditeljica književnih tribina i znanstvenih projekata. Objavila je više od stotinu tekstova s područja književnopovijesne, književnoteorijske i književnokritičke problematike. Suautorica je nagrađene knjige kritičkih čitanja Četiri dimenzije sumnje (1988.). Objavljene su joj knjige stručnih i znanstvenih tekstova Krhotine vremena (1989.), Barok iz suvremenosti gledat (1992.), Ključ za interpretaciju književnog djela - Ivan Gundulić (1993.), Prvo lice jednine (1997.), Lijepi običaji (2000.) i Krsto i Lucijan – rasprave i eseji o povijesnom romanu (2003.). Suautorica je djela Prokleti grad – historijski roman iz 15. st. (1995.), te autorica romana Bilješka o piscu (2000.). Objavila je zbirke pripovjedaka: Zašto sam vam lagala (1997.), Kao da smo otac i kći (2004.) i Laura nije samo anegdota (2005.), Tko se boji lika još (2008. – najoriginalniji intertekstualni ostvaraj multigeneričke proze); Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka (2009. – nagrada Kiklop za najbolje prozno djelo godine), O čemu ti to govoriš (2010.); Cic i svila – izbor iz priča, Ispod stola - Najljepše antikorupcijske priče (2011. – knjiga priča nastala u sklopu projekta "Knjigom po korupciji"), Samo majka i kći; Božićna potraga (2012.); One misle da smo male (zabavno-edukativni roman za tinejdžersku populaciju nastao u suradnji s liječnicom Ankom Dorić, dr.med. – o mogućnostima prevencije i liječenja HPV spolno prenosivih infekcija i njihovih posljedica (nagrada Društva hrvatskih književnika za najbolje prozno djelo za djecu i mladež u Hrvatskoj za 2010.), sumnja.strah@povijest.hr – intertekstualna knjiga eseja (2012.). Životni put i stvaralaštvo ove književnica i znanstvenica nedogledan su prostor isprepleten s našičkim krajem (zavičajni topos), s njezinom životnom zbiljom i literarnom imaginacijom.

Milka Matijević rođena je 1938. Doba djetinjstva i školovanja provela je u selu Češljakovci i u Kaptolu kod Požege. Kao nastavnica hrvatskoga jezika radila je u našičkoj osnovnoj školi. Školske godine 1962./1963. pokrenula je u tadašnjoj Osnovnoj školi „Ivan Goran Kovaĉić“ prvi školski list u Našicama. Zvao se Iskra. Ispočetka je bio glasilo novinarske

i literarne sekcije školskog Kulturno-umjetniĉkog društva „Goran“, a kasnije je prerastao u glasilo učenika i učitelja cijele škole. U uredništvu su, uz Milku Matijević Kovač još bili upravitelj škole Antun Peić i nastavnica hrvatskoga jezika Marija Parun, a glavni urednik bio je Branko Kranjčev. Magistrirala je na poslijediplomskom studiju pedagogije te radila kao pedagoginja u Donjem Miholjcu i Valpovu. Nakon umirovljenja bila je njegovateljica starih i nemoćnih osoba u Italiji. Njezino veliko srce kuca za male ljude. Živi sama u tišini svoga rodnog zavičaja u Splitu, na Žnjanu. Knjiga Bore (Našice, 2008.) topla je autobigrafska proza, zbirka kratkih priča, anegdota i crtica iz autoričina životnog i pedagoškog iskustva, prožeta doživljajima iz Domovinskog rata te mudrim poukama za sve naraštaje čitatelja, i učenika i učitelja. Knjigu su ilustrirali gimnazijalci Filip Hajek i Tadija Ivanković prema autoričinoj želji i ideji. Romeo Mihaljević (Našice, 16. svibnja 1971.)

Diplomirao je hrvatski jezik i književnost na Pedagoškom fakultetu u Osijeku. Poeziju objavljuje od početka devedesetih u periodici (Vijenac, Književna revija, Homo volans, Republika, Zor, Quorum, Libera, Riječi, Europski glasnik…). Pjesme su mu uvrštene u nekoliko pregleda i

antologija: Antologija suvremenog intermedijalnog pjesništva Gorana Rema, te u Quorumov pregled pjesništva 90-ih, Off-line Tvrtka Vukovića. U posljednje vrijeme bavi se i prevoditeljskim radom (hrvatski/slovenski). Urednik je antologije Cesarićeve lirike. Objavio je četiri zbirke pjesama: Anđeoska konverzacija (1977. – nagrada Slavić DHK), Noćni jezik (2002. – nagrada Kvirinovih poetskih susreta u Sisku), Onaj koji hoda u oba sna (2004. – nagrada za najbolji pjesnički rukopis na Cesarićevim danima u Požegi, te nagrada Duhovno hrašće na Pjesničkim susretima u Drenovcima). U izdanju centra za slovensku književnost (Biblioteka Aleph) objavljeno je slovensko izdanje njegove poezije pod naslovom Dnevnik nestajanja (Dnevnik izginjanja, Ljubljana, 2005.) Suautor je knjige pjesama Slike sa zvjezdanih kolodvora (2003.), a 2009. objavljena mu je u Osijeku

knjiga Disco Inferno, fragmentarna, sažeta, suptilna, mjestimice sentimentalna i nostalgična lirika s elementima dnevničke proze, osebujni “katalog dijaloške imaginacije” (Tea Benčić Rimay), ispisan rubno primjetnim jezikom – jezikom noći, bilja, vatre, zvijezda... u duhu “prisutne odsutnosti”. Živi u Našicama i radi kao srednjoškolski professor. Đuro Mikašek (Šipovac, 1929.) Rođen je u radničkoj

obitelji. Od dvanaeste godine počeo je naukovanje u trgovačkoj struci. Tegobe Drugog svjetskog rata pogađaju ga već u 15. godini života kada mu oca ubijaju partizani u jesen 1944., a nedugo zatim pogiba njegov djed Matija prilikom napada partizana na Našice. Nakon toga Đuro odlazi u

Zagreb kako bi našao posao, no u tome nije uspio zbog teških ratnih okolnosti. Za potrebe preživljavanja već kao petnaestogodišnjak pristupa vojsci NDH. U međuvremenu pogiba mu brat Franjo od mine, a brata Ivana 1945. ubijaju partizani. Početkom svibnja 1945. s postrojbom polazi na povlačenje prema Sloveniji i stiže na bleiburško polje 15. svibnja 1945., što je opisao u knjizi Našička spomenica 1941. – 1945. Zarobljen i bos, pješke je prošao krvavi križni put od Bleiburga do Apatina. Nakon 4-mjesečnog logora nije dobio zaposlenje pa je obavljao različite pomoćno-tehničke poslove u franjevačkom samostanu u Našicama. Početkom 1947. zaposlio se u SPOM-u (Stanici poljopivrednog oruđa i strojeva) na mjestu „pisara-snabdjevača”. Oženjen je Dragicom Jelić s kojom živi u Našicama kao umirovljenik. Obavljao je upravne komercijalne poslove u našičkom OTP-u te kao trgovački zastupnik u slovenskom Lječilištu Rogaška Slatina na području Slavonije, Bosne i Hercegovine sve do umirovljenja 1989. godine. Kao suautor napisao je te u vlastitoj nakladi objavio 1. i 2. (dopunjeno) izdanje knjige Našička spomenica 1941.–1945., a 3. izdanje (Našička spomenica žrtvama komunizma, s popisima žrtava s područja Podgorača, Feričanaca i Đurđenovca) tiskano je u nakladi Knjižare Pin d.o.o Našice. MOTIČKE PJESME, zbirka narodnih i popularnih

pjesama tiskana 2012. u izdanju Hrvatskog kulturnog društva “Izvor” Donja Motičina. U knjizi su zastupljeni promicatelji izvorne glazbe, dugogodišnji svirači i pjevači-amateri: Jelena i Mijo Bijuklić, Stevo Glavaš, Slavko Kolarić, Stanko Kusturić, Julija Martinović, Vlado Miđić, Mihael Mihaljević, Miroslav Mikičić,

Nikola Patajac, Mirjana Solomun i Luka Vinković.

MOTIČKE PRIČE, zbirka nota i priča, anegdota iz usmene predaje; suautorski ostvaraj članova HKD “Izvor” iz Donje Motičine (2010.). Zapisivači: Vlado Miđić, Stanko Kusturić, Miroslav Mikičić. Knjiga otima zaboravu izvorne narodne pjesme motičkoga kraja te prikazuje odnos suvremenika prema tradiciji.

NAŠIČKI ZBORNIK lokalna je publikacija s prilozima iz zavičajne povijesti, kulture, školstva i gospodarstva našičkoga kraja. Izdaje ga Ogranak Matice hrvatske u Našicama od 1985. godine. Objavljeno je desetak brojeva. Pod glavnim uredništvom stručnjaka različitih profila objavljeni su mnogobrojni prilozi

o predturskoj povijesti Našica, o svestranom graditelju hrvatskog kulturnog prostora Isidoru Kršnjavom, o Domovinskom ratu, Matici hrvatskoj, o arheološkoj, gospodarskoj, turističkoj i prosvjetnoj prošlosti Našica, o naseljenosti našičkoga kraja i drugim temama. Autori tekstova su: Branko Kranjčev, fra Paškal Cvekan, Stjepan Sršan, Filip Potrebica, Ivana Jurković, Josip Waller, Stanislav Marijanović, Olga Maruševska, fra Zvjezdan Vjekoslava Linić, Katica Čorkalo, Tihana Petrović, Sanda Ham, Branka Brlenić-Vujić, Zvonimir Brdarić, Leon Majer, Branko Krmpotić, Milan Vrbanus, Zorko Marković, fra Emanuel Franjo Hoško, Renata Bošnjaković, Dražen Živić, Drago Trošelj, Dragan Damjanović, Zlatko Kovač, Vladimir Geiger, Jelena Krstić, Vesna Baksa, Jasna Jurković, Silvija Lučevnjak, Jasminka Najcer, Ivana Rončević, Ivan Krašnjak, Marijan Slakić, Franjo Kapetanović, Krunoslav Nikodem, Ivica Vrkić, Josip Patajac, Zlatko Kovač, Domagoj Jamičić, Zlatko Katruša, Jozo Hlobik, Đuro Kadić, Zvonko Tomljanović, Darko Silađi, Damir Farkaš, Renato Hrkač, Ružica Rosković, Davor Leš, Šimun Šalić, Josip Hrabar, Jakov Bukša, fra Franje Emanuela Hoška, Katica Šimašek, Marija Znika, Mijo Matezić, Vesna Kovačević Tomić, Vesna Baksa, Zdravko Đanić, Mirjana Rajković, Blaženka Grubač, Vesna Lolić, Đuro Mikašek, Ivan Balta, Stjepan Klasić, Marija Pepelko, Velimir Piškorec, Mato Batorović, Blaža Pavlović Radmanović, Andrija Kuric, Toni Markotić, Nikolina Pavlović, Jasna Jurković, Sanja Kozlica, Petar Vučemilović, Vladimir Geiger te drugi suradnici – autori, lektori i urednici. Jasminka Najcer Sabljak (Našice, 1975.) Nakon

završene gimnazije diplomirala je 2000. godine studij povijesti umjetnosti (A1) i povijesti (A2) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Kao apsolventica radila je na radnome mjestu profesorice povijesti i likovne umjetnosti u Srednjoj školi Isidora Kršnjavoga u Našicama. Godine 2001. zaposlila u Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku, gdje vodi Zbirku slika i Zbirku grafika 18. i 19. st. Stručno zvanje više kustosice dodijeljeno joj je 2008. Poslijediplomski studij završila je na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu 2007. obranivši magistarski rad pod naslovom Likovna baština obitelji Pejačević iz Galerije likovnih umjetnosti u Osijeku. Objavila je tri stručna rada u Našičkom zborniku (Kasnobarokno-klasicistički dvorac Pejačevića u Našicama, Tragom umjetnina grofovske obitelji Pejačević te radove Umjetnička ostavština našičke obitelji Pejačević i Industrijska arhitektura Đurđenovca u Osječkom zborniku) i jedan znanstveni rad (Slika Rebeka i Eleazar na vrelu Carla Rahla u Galeriji likovnih umjetnosti, Osijek, u Peristilu, br. 50., Zagreb, 2007.). Osim istraživanja zbirki u Galeriji likovnih umjetnosti Jasminka Najcer Sabljak radi i na organiziranju izložbi u sklopu manifestacije Dani grafike u GLUO. Članica je projekta Likovna umjetnost XIX. stoljeća u Osijeku koji vode Zavod za znanstveni i umjetnički rad HAZU-a Osijek te Galerija likovnih umjetnosti, Osijek. Kao stručna suradnica od 2006., odnosno kao asistentica od 2007. radi i na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku gdje na Odsjeku glazbene umjetnosti predaje Uvod u povijest umjetnosti te na Odsjeku likovne umjetnosti Ikonologiju. Danas je majka dvoje djece, viša kustosica Galerije likovnih umjetnosti u Osijeku, povjesničarka umjetnosti i doktor znanosti, autorica niza izložbi i kataloga. Dobitnica je nagrade Osječko-baranjske županije za uspješan rad na promicanju kulture i znanosti. Krunoslav Nikodem (Zagreb, 6. srpnja 1971.) Nakon

završene našičke gimnazije upisuje studij sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1995. do 2002. godine radio je u srednjoj školi Isidora Kršnjavoga u Našicama kao nastavnik sociologije, politike i gospodarstva i etike. Godine 1997. upisao je

poslijediplomski studij sociologija – socijalna ekologija, te magistrirao krajem 2002. na temi “Napredak, tehnička racionalnost i problem subjekta”. Od 2002. do ožujka 2003. radi u Centru za promicanje socijalnog nauka Crkve, HBK. Sudjelovao je na međunarodnim konferencijama u Budimpešti i Zagrebu, te na međunarodnim simpozijima u Sofiji i Dubrovniku, uglavnom s područja sociologije religije. U istom razdoblju surađuje na tri međunarodna istraživačka projekta: Aufbruch, European Value Study i Kirche und Erziehung in Europa. Objavio je

osam radova, od toga jedan u Njemačkoj i jedno koautorstvo knjige objavljene u Austriji. Kao doktor znanosti s područja sociologije zaposlen je na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Uz tekstove u časopisima (uz P. Aračića i G. Črpića), objavio je knjigu Postkomunistički horizonti. Obrisi sustava vrijednosti i religijskih orijentacija u deset postkomunističkih zemalja, Diacovensia (Đakovo, 2003.). Područja njegova znanstvenog rada rada su sociologija religije i obitelji, modernizacija i identitet, mediji, računalna tehnologija i razvoj neljudskih oblika inteligentnog života. NIZA – "100 godina sela Niza", fotomonografija

skupine autora: Anamarija Jug, Stephanie Jug, Ivica Bardy, Ivan Stojaković, Sanja Mauhar i Elvis Markovcic, u izdanju i nakladništvu Grafika d. o. o., Osijek, 2010. Sadrži fotografije i price starijih mještana o povijesti Nize, naselja koje je nekada pripadalo vlastelinstvu Našice.

Mirjana Parić (Velimirovac, 1956.) Maturirala je u našičkoj gimnaziji, a diplomirala na Fakultetu za vanjsku trgovinu u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem. Nakon izdanja skupne pjesničke zbirke Srebrna polja objavljivala je u časopisu Oko te u zbornicima Mladi hrvatski pjesnici. Godine 1982. u izdanju Narodnog sveučilišta „Juraj Kokot“ iz Velike

Gorice izlazi joj knjiga pjesama Hajde otmi je. Knjižicu Srebrna polja izdala je SIZ kulture i tehničke kulture Općine Našice. U zbirci su predstavljena četiri zavičajna autora: Mirjana Parić, Milka (Milica) Đuriš, Anto Gardaš i Savo Panjković, uz ilustracije slikara Marcela Arnolda i Tihomira Maroevića. Josip Patajac (Donja Motičina, 1939.) U rodnome

mjestu završio je prva četiri razreda osnovne škole, a zatim je u Našicama pohađao više razrede osnovne škole i matur i rao 1958. godine u prvoj generaciji našičkih gimnazijalaca. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i nakon odsluženja vojnog roka vraća se u rodni kraj. Najprije se zapošljava u Zavodu za socijalno

osiguranje Našice, a zatim 1. rujna 1964. počinje raditi u Ekonomskoj školi u Našicama i od tada pa sve do umirovljenja 2004. godine radi u našičkom srednjem školstvu. Izabran je za direktora Centra za stručno obrazovanje kadrova u Našicama (Ekonomska škola i Škola učenika u privredi) 1970., a već sljedeće

godine škola je spojena s Gimnazijom u Srednjoškolski centar te on postaje pomoćnik direktora, a početkom 1973. i direktorom. Na čelu našičkog srednjeg školstva ostaje 31 godinu, označivši tako cijelo jedno povijesno razdoblje svojom osobnošću i radom. Nakon umirovljenja obnašao je različite društvene dužnosti (dopredsjednik Gradske glazbe Našice od 2008.), a u slobodno vrijeme posvetio se istraživanju i prikazu lokalne (našičke i donjomotičanske) odnosno zavičajne povijesti i kulture. Njgovi su radovi objavljeni u monografskim i spomeničkim publikacijama u nevelikom stvaralačkom razdoblju. Sudionik je izrade spomenice Dvadeset godina srednjoškolskih ustanova u Našicama te suautor tekstova dviju spomenica o našičkoj srednjoj školi povodom 40. i 50. obljetnice postojanja. Jedan je od suautora knjige Motičina u II. svjetskom ratu i posljedice (uz Josipa Wallera i Antuna Peršića) i knjige 50 godina prve generacije maturanata Gimnazije u Našicama. Kao dugogodišnji član i predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Našicama piše i stručne priloge za Našički zbornik. Autor je spomenica Gradska glazba Našice 1970. – 2010. i Dvorazredna trgovačka škola u Našicama. Napisao je i nekoliko knjiga s temom iz zavičajne povijesti Donje Motičine (Naši korijeni – Motički kraj i obitelji, Strana prezimena, pretežno njemačka, na području današnje Općine Donja Motičina, Školstvo u Donjoj Motičini...). Tijekom radnog vijeka sudjelovao je u izradi više projekata iz područja srednjeg školstva na razini Zajednice općina Osijek i Ministarstva prosvjete. Višestruko je nagrađivan uglednim priznanjima. Za uzoran prosvjetno-pedagoški rad primio je Nagradu „Ivan Filipović“, a nagrada Grada Našica za životno djelo uručena mu je 2013. godine. Tanja Pavlić (Našice, 6. ožujka 1991.) Osnovnu

školu završava u Đurđenovcu, a ekonomsku školu u Našicama. Godine 2006. stupa u brak i preseljava se u Đurđenovac. Pisanjem se bavi od osnovne škole. Autorica je knjige Zapisano u vremenu. Članica je Udruge za kulturu Rima, voditeljica lokalnih književnih susreta i glazbenih koncerata.

Julijo Pepelko (Đurđenovac, 5. siječnja 1956.) Djetinjstvo je proveo u Taninskoj četvrti. Gimnaziju završava u Našicama, a studij ekonomije u Osijeku. Radio je u DIK-u Đurđenovac najprije kao rukovoditelj transporta, zatim kao rukovoditelj nabave trupaca, piljene građe i sortimenata te kao direktor profitnog centra

drvne prerade, u kojem su se nalazile tvornica parketa, pilana, energana i tvornica bačava. Bio je rukovoditelj tvornice bačava. Godine 1990. / 1992. hrvatski je branitelj-dragovoljac, a 1994. odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata. Živi s obitelji u Našicama i hobistički se bavi izradom suvenira od slavonskog hrasta te pomaže sinu u bačvarskom obrtu. Autor je knjižice Slavonska bačva, u kojoj riječju i slikom dokumentira tehnologiju izrade najveće uporabne bačve na svijetu zapremine 75.000 litara, izrađene 1989/90. u Đurđenovcu. Slavko Peršić (Donja Motičina, 24. listopada 1948.)

Nakon osnovne škole pohađao je Gimnaziju u Našicama, a profesor hrvatskoga jezika i književnosti postao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1973. do umirovljenja 2010. radio je uglavnom lektorske i redaktorske poslove u Vjesniku i Areni, izdanjima Europapress holding te drugih izdavača. Povremeno je i pisao za novine. U

Vjesniku i Novinaru objavio je više polemičkih članaka u kojima razmatra hrvatsku jezičnu problematiku. Godine 2013. (prema svjedočenju heroja Domovinskog rata) napisao je i objavio knjigu Na bojištu sjećanja – Davor Batrac Keks od paklenog kraja do pakla i natrag. Tihana Petrović Leš (Markovac Našički, 1963.)

Maturirala je u Našicama, a diplomirala 1987. etnologiju i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje se 1989. zapošljava kao stručna suradnica u Odsjeku za etnologiju. Godine 1992. obranila je magistarski rad naslovljen Problem tehničke srodnosti tkanja na vutlak i klječanje i raširenje tih dviju

tehnika. Iste je godine izabrana u zvanje (znanstveni) asistent. Disertaciju s naslovom pregače u tradicijskom odijevanju u Hrvata obranila je u srpnju 1997. te je izabrana u zvanje višega asistenta. Sudjeluje u organiziranom znanstvenoistraživačkom radu u okviru znanstvenih projekata s područja nacionalne etnologije na teme tekstilno rukotvorstvo i odijevanje. U posljednje se vrijeme posvetila istraživanju povijesti čipkarstva. Objavljuje znanstvene radove u domaćim i stranim časopisima. Sudjeluje s izlaganjima na više međunarodnih i domaćih znanstvenih skupova (Zagreb, Bratislava, Békéscsaba, Gorizia, Lepoglava). Izlaganja su joj objavljena u zbornicima sa skupova. Uz magistarski i doktorski rad objavila je trinaest znanstvenih i dvadesetak stručnih radova. Od toga je dva rada objavila u časopisu s međunarodno priznatom recenzijom (Studia Ethnologica Croatica), a četiri u

zbornicima radova s međunarodnih znanstvenih skupova. U članku Hrvatska tradicijska nošnja našičkog kraja je, na temelju vlastita istraživanja i uz pomoć očuvanih fotografija, obradila tekstilno rukotvorstvo i odijevanje u okolici Našica. Obuhvatila je razdoblje od početka 20. stoljeća pa do Drugoga svjetskog rata. Interpretirajući razotkrivene kulturnopovijesne procese na obrađenu području, ukazala je na kulturne značajke staroga hrvatskog stanovništva zvanog Šokci. Članica je Hrvatskoga etnološkog društva te uredništva časopisa Etnološka tribina (od 1990. do 1997.) i Studia Ethnologica Croatica (broj 6) te knjiga Baština hrvatskoga sela (M. Gavazzi, Zagreb, 1991.) i Seljačke obiteljske zadruge (Zagreb, 1992.). Urednica je zbornika radova međunarodnih znanstvenih skupova o čipkarstvu u Lepoglavi. Priredila je za tisak knjigu radova Zdenke Lechner Tradicijska kultura Slavonije, Baranje i Srijema (Zagreb, 2000.). Sudjelovala je u organizaciji nekoliko znanstvenih i stručnih skupova. Kao stručna suradnica Međunarodnog festivala čipke u Lepoglavi organizira i vodi godišnje znanstveno-stručne skupove. Koautorica je zapažene izložbe Iz baštine bačkih Hrvata-Bunjevaca (Etnografski muzej, Zagreb, 1998.) te dokumentarnih filmova u proizvodnji HRT, Redakcije za narodnu glazbu i običaje. Od 1992. sudjeluje u nastavi s kolegijem Teme iz hrvatskoga narodnog rukotvorstva u okviru predmeta Nacionalna etnologija, a 1997. započela je s novim kolegijem Odijevanje i tekstil u 19. i 20. stoljeću. Kao mentorica prati izradu većega broja diplomskih radova s temama iz tradicionalnoga odijevanja i rukotvorstva. Sudjeluje i u nastavi poslijediplomskoga studija etnologije u kolegiju Načela istraživanja materijalne kulture. Koordinatorica je mješovitog pjevačkog zbora “Concordia discors” osnovanog 2010., koji okuplja šezdesetak članova, ponajprije studenata Filozofskoga fakulteta. Kao voditeljica projekta Lepoglavske čipke usmjerila je istraživanja na organizaciju čipkarske proizvodnje u Lepoglavi u razdoblju između dva svjetska rata i bavi se istraživanjem stvaranja konstrukta «narodne umjetnosti» i «narodne kulture». Dobitnica je Povelje počasne građanke Lepoglave. PRAMEŇ, časopis Matice slovačke u Hrvatskoj,

pokrenut 1992. s ciljem ujedinjavanja, kulturnog uzdizanja, informiranja i aktualizacija Slovaka u publicističkoj i literarnoj djelatnosti te predstavljanja javnosti života i rada Slovaka u Hrvatskoj. Urednik glasila je Andrija Kuric, a dopisnici su: Margita Žagar, Branka i Vesna Baksa, Snježana Hržica, Darinka

Silađi, Željko Brnjik, Miluška i Andrej Kuric, Branko Prišć, Boženka Dasović, Katarina Šimašek, Ana Marošević, Mato Batorović, Emil Horak, Matuš

Kučera, Kvetoslava Kučerova, Blaža Pavlović Radmanović, Ružica Vinčak i drugi autori priloga. Jasna Resler (Krivaja, 15. srpnja 1957.) Osnovnu

školu pohađala je u Budimcima, Čačincima i Našicama gdje je završila opću gimnaziju. Diplomirala je na studiju za predškolski odgoj na Pedagoškom fakultetu u Osijeku. Majka je troje djece i omiljena “teta” koja radi kao odgojiteljica u Dječjem vrtiću Zvončić Našice. Autorica je

zbirke priča Ganjak moga djetinjstva, u kojoj se zanosno prisjeća prostora (trijema) svoga djetinjstva, dragih osoba i nezaboravnih uspomena s pustare pored Crnca kod Orahovice. RIMA, udruga stvaralaca u kulturi Našice, osnovana

je 1990. godine. Okuplja pjesnike i prozaiste te likovne amatere našičkoga kraja. U desetak ostvarenja zastupljeni su ovi autori: Jozo Abičić, Ivo Azenić, Ivo Bandić, Milan Barišić, Jozo Flegar, Luka Jokić, Katica Kiseljak, Zlatko Marman, Danko Malek, Ljubica Mandić, č.s. Lidija Mahovlić, Savo

Panjković, Tatjana Panjković, Jasna Petrović, Ana Perković, Željko Potnešil, Željko Puhanić, Dragan Tarandžić, Ivica Tomić, Željko Cako, Katarina Jerković, Dražen Karlić, Katica Kiseljak, Stjepan Kovač, Ankica Kovačević, Ljiljana Lacović, Jadranka Majcen, Vesna Marelja, Zoran Marić, Dragan, Matijević, Marijan Matković, Tonka Odobašić, Nenad Peteš, Zlatko Rođak, Vesna Sabljak, Zdravko Trošelj, Zlatica Zambo i drugi. Zbirka Suze boli – za slobodu likovno je obogaćena prilozima Željka Hajeka, Drage Takača i Zdravka Trošelja. Zlatko Rođak Babo (Ogulin, 1958.) Živi u

Feričancima, piše ljubavne pjesme, prozu, igrokaze, šale i doživljaje. Izdao je tri zbirke pjesama: Šetnja u oblacima, Na krilima ljubavi, Duša otvorena srca i Čarolija trenutka. Član je nekoliko hrvatskih udruga za kulturu: Udruge pisaca i pjesnika "Sv.Mihovil" iz Drenovca te HKD-a "Manuel" Feričanci. Za

svoj rad dobio je priznanje Međunarodnog instituta za književnost. Amaterskim ostvarenjima oslikava svoj život i prisjeća se nezaboravne ljubavi.

Ivana Rončević Elezović (Sl. Brod, 8. lipnja 1977.) Osnovnu i srednju školu završila je u Našicama. Nakon završenog studija povijesti umjetnosti i anglistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, od 2001. do 2004. godine radi na mjestu profesorice likovne umjetnosti i engleskog jezika u Srednjoj školi Isidora Kršnjavoga i piše stručne priloge za Našički

zbornik. Zatim se zapošljava na mjestu kustosice u Modernoj galeriji u Zagrebu, gdje i danas radi. Autorica je mnogih (dvojezičnih) stručnih članaka, predgovora za kataloge izložbi, recenzija i drugih likovnih publikacija: Hrvatska umjetnost u europskom kontekstu na prijelazu 19. / 20. st. iz zbirki Moderne galerije, Zagreb (povijesni pregled); Izidor Kršnjavi i putovanje u Italiju - Iso Kršnjavi. Veliki utemeljitelj; Slike Josipa Lalića u Rimu; 10 škola – 10 umjetnika. Kontinuirani muzejsko–edukativni projekt Moderne galerije, Zagreb; Hommage crtežu; Godišnja doba u gradu (Predgovor katalogu samostalne izložbe Nevenke Arbanas); Nikola Mašić u fundusu Moderne galerije; Grafika – paradoks definicije medija; Oblici kao mjesto sjećanja, Mogućnosti prostora, Pixel je postao vrlo bitan; Tekst kao slika; Jedan svijet; Obožavanje kipa; Prošlost /Sadašnjost / Budućnost; Slikarstvo kao pogled u zrcalo; Neobična slika; Sobe s pogledom; Blokbasteri, Došla je nova momčad; Kako stvoriti arhitekta?, Kontinuitet moderne; O jednoj fascinaciji; Promišljanje umjesto oponašanja; Sakralna arhitektura; Through the Looking Glass (Predgovor katalogu samostalne izložbe Karoline Pernar); Poetske sinestezije i ekološke metafore u listovima Nevenke Arbanas; Anabel Zanze. Uvod u teoriju književnosti; Vlaho Bukovac. Na velikoj pozornici; Kombinatorika grafičkih paradigmi: tehnika, serijalnost, umnožljivost, prostorna protežnost i optička promjenjivost, Grafika; Izložba kao otvoreno djelo; Japanski drvorezi. Umjetnost zemlje izlazećeg sunca; Milan Trenc, Inteligentna reciklaža; Pablo Picasso. Genij u Sisku, Kontura art magazine, 87 … Andrija Runje (Grabova, 26. siječnja 1938. (Baranja).

Djetinjstvo provodi u Đurđenovcu, gdje pohađa osmogodišnju školu, a zatim nastavlja školovanje kao polaznik prve generacije našičkih gimnazijalaca. Pripremajući se za studij ekonomije, najprije radi kao praktikant u DIK-u

Đurđenovac, zatim dobiva stipendiju od Općine Pakrac i upisuje studij hrvatskoga jezika i povijesti na Pedagoškoj akademiji u Pakracu. Godine 1971. seli se u Badljevinu, a deset godina kasnije u Pakrac, gdje

radi kao nastavnik hrvatskog jezika u osnovnoj školi. Prvu je knjigu napisao 2009. nadahnut šahom pod naslovom San i java na šahovnici, a pjesničku zbirku Putevima Domovinskog rata i druge pjesme (objavljenu 2011. i posvećenu gimnazijskim danima u Našicama, junacima Domovinskog rata, šahovskim velemajstorima i aktualnim društvenim zbivanjima) ilustrirao je njegov gimnazijski vršnjak i šahovski sudac Vladimir Turk. Slijedom životnih okolnosti i Domovinskog rata mijenja okruženje, ali ljubav prema školi i šahu konstanta je njegova života. Božidar Sabo (Osijek 8. prosinca 1965.) Osnovnu i

srednju školu završio je u Našicama. Studij za inženjera elektrotehnike završio je u Osijeku. Radi u SŠ Isidora Kršnjavoga kao strukovni učitelj elektrotehničke struke. Autor je školskog udžbenika i priručnika A kao Altium, priručnik za rad u Altium Designeru (inačica Summer09). U cilju unaprjeđenja

znanja i vještine nastavnika u procesu kreiranja dokumentacije za proizvodnju tiskanih pločica te upoznavanja nastavnika s osnovnim i naprednim mogućnostima rada u Altium Designeru održao je stručna predavanja na državnom natjecanju iz elektrotehnike u Našicama 2013. te na državnom stručnom skupu iz elektronike i računalstva u Tehničkoj školi u Zagrebu, u organizaciji Agencije za strukovni odgoj i obrazovanje. Zdenko Samaržija (Požega, 18. lipnja 1964.).

Odrastao je u Koški, gdje završava osnovnu školu. Srednju školu (odgojno-obrazovni smjer) završio je u Našicama, a diplomirao je filozofiju i povijest na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu. Radio je u osnovnim i srednjim školama u Križu, Slatini i Osijeku. Vodio je Muzej Valpovštine te radio kao

zaposlenik Parka prirode Papuk. Svestrani je istraživač, autor povijesnih i geografskih udžbenika i radnih bilježnica za (Koraci kroz vrijeme, Hrvatska i svijet), intelektualac široke kulture, neumorni tragalac za povijesnim i zemljopisnim izvorima, feljtonist, kolumnist, recenzent i scenarist televizijskih obrazovnih emisija. Sudionik je znanstvenih skupova i suradnik stručnih publikacija (Scrinia Slavonica, Valpovački godišnjak…). Više godina samostalno se i samouko bavi poviješću Slavonije, Baranje i Srijema, Katoličke Crkve, toponomijom, hidrografijom i demografijom, analizom nacionalnih skupina (Nijemaca, Makedonaca, Srba, Mađara i Židova) te konzervatorskim i restauratorskim zahvatima na

srednjovjekovnoj sakralnoj i fortifikacijskoj baštini Baranje, Slavonije i Srijema, a pripremio je i scenarij za televizijsku seriju Turci i Hrvati na području Slavonije. Miro Stošić (Našice, 1. ožujka 1981.) Nakon osnovne

škole i Gimnazije 1999. upisuje diplomski studij na Poljoprivrednom fakultetu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Tijekom studija sudjelovao je u laboratorijskim i poljskim istraživanjima Zavoda za agroekologiju. Diplomirao je 28. travnja 2005. s temom

“Pogodnost tala za podizanje trajnih nasada“ te stekao zvanje diplomirani inženjer smjera ratarstvo. U poljoprivrednoj jedinici “Njive d. d.“ zaposlen je 2005. godine, a od 1. prosinca 2006. zaposlen na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku kao znanstveni novak-asistent na Zavodu za bilinogojstvo, Katedra za opću proizvodnju bilja i agrikulturne melioracije. Poslijediplomski doktorski studij “Poljoprivredne znanosti“ smjera “Agrokemija“ na Poljoprivednom fakultetu u Osijeku upisuje 2005. Kao istraživač-suradnik aktivno je sudjelovao na projektu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH “Reducirana obrada tla i gnojidba dušikom za ozimu pšenicu i soju na tlima Baranje“, uz voditelja prof. dr. sc. Ivana Žugeca, kao i na ostalim znanstveno-istraživačkim projektima Katedre za opću proizvodnju bilja i agrikulture. Sudjeluje na znanstvenim skupovima te u izvođenju nastave na modulima “Agroklimatologija i osnove fizike“ i “Osnove bilinogojstva i biljne proizvodnje“ preddiplomskog studija te na modulima “Agrotehnika i sustavi biljne proizvodnje“ i “Ekološka poljoprivreda“ diplomskog studija. Član je Hrvatskog društva za proučavanje obrade tla, Hrvatskog tloznanstvenog društva, Hrvatskog društva agronoma Osijek te International Soil and Tillage Research Organisation. Područje rada su mu obrada tla, opća proizvodnja bilja, agrokemija, agrotehnika, sustavi biljne proizvodnje. Oženjen je, otac dvoje djece. Živi u obiteljskoj kući u Našicama. Autor je stručnih predavanja i suautor izvornih znanstvenih radova publiciranih u stručnim časopisima s međunarodnim recenzijama. Katarina Studenić (Zagreb, 1993.) Osnovnu školu

pohađala je u Podgoraču i Našicama, gdje je završila opću gimnaziju. Pisanjem se bavi od svoje desete godine. Unatoč bolesti zbog koje je vezana uz kolica i nastavu u kući, Katarina postiže odličan uspjeh u školi, zrači optimizmom i nakon mature upisuje

studij psihologije. Zbirku pjesama Bog – moje beskrajno svjetlo napisala je i objavila na prijelazu iz OŠ u SŠ. Njezinu je darovitost prepoznao književnik Mladen Kušec na 5. FIPO festivalu izviđača u Osijeku (2006.), kada joj je poželio puno sreće u spisateljskom radu. Dvije godine kasnije Katarina je napisala, izdala i predstavila svoju prvu knjigu u Našicama. Zaokupljena je različitim temama, ali najviše piše o prijateljstvu i ljubavi prema Bogu i ljudima. Godine 2009. Nagrađena je knjigom za sudjelovanju na Lidranu te priznanjem na natjecanju u Osijeku. Članica je udruge Rima Našice. Sudionica je književnih večeri i susreta u Donjem Miholjcu, Beničancima i Feričancima… Zvonko Šarčević (Đurđenovac, 1961.) Osnovnu školu

završio je u rodnome mjestu, a maturirao na Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Diplomirao je na studiju umjetnosti i povijesti umjetnosti (Akademija likovnih umjetnosti i Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu). Objavljuje osvrte i eseje, slika i izlaže. Živi s

obitelji u okolici Zagreba i bavi se pedagoškim radom. Autor je proza: Duge modre sjene, Posljednja prilika. Vesna Špac (Varaždin, 1942.). U rodnome gradu

završava osnovnu i srednju školu. Nakon završenog studija zaposlila se 1968. u našičkoj Gimnaziji kao profesorica fizike. Bila je mentorica darovitim učenicima, voditeljica Županijskog stručnog vijeća za fiziku te državna savjetnica, autorica eksperimentalnih zadataka za natjecanje i članica

Državnog povjerenstva za provedbu natjecanja iz fizike. Objavila je nekoliko autorskih i suautorskih stručnih radova iz eksperimentalne fizike za osnovnu i srednju školu (Fizika 1 – pokusi – priručnik za učenike srednjih škola, uz Antuna Kuntarića i Marijana Bakača). Održala je zanimljiva predavanja za učenike i nastavnike na temu Fizika u igračkama (uz Marijana Bakača) ppotvrdivši bogato stručno iskustvo i entuzijazam. Njezin uzoran i kreativan stručni rad prepoznat je i izvan škole pa su joj dodijeljena ugledna priznanja: državna Nagrada “Ivan Filipović” za dugogodišnji uspješan pedagoški rad te nagrada “Branimir Marković”, Odlikovanje reda Danice hrvatske s likom Antuna Radića za promicanje tehničke kulture i znanosti. Stekla je višekratno potvrđivano zvanje profesorice-savjetnice za fiziku. Nakon umirovljenja 2008. vraća se u Varaždin i ondje aktivno provodi svoju treću životnu dob.

Željko Štenger (Našice, 26. ožujka 1928.) Rođen je u obitelji obrtnika i tiskarskog majstora. U Našicama je proveo djetinjstvo te završio osnovnu školu i vraćao se u obiteljski dom tijekom školovanja na gimnaziji u Visokom i Osijeku, odnosno na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Uz osnovno zanimanje (liječnik), Štenger se bavi i književnošću, a njegovi su radovi (pretežno

pjesme) objavljivani u više časopisa, zbornika i knjiga. Postupno je počeo i samostalno objavljivati. Bio je predsjednik Književnog kluba “Ivo Andrić” u Doboju i član redakcije časopisa Značenja. Iako ga je životni put vodio daleko od rodnoga kraja, a cjelinom njegovoga opusa dominira diskurs refleksivnosti, u njegovim pjesmama, ipak povremeno odjekuju “elementi zavičajnosti”. Nakon odlaska u mirovinu trajno se nastanjuje u Krvavicama blizu Makarske, gdje nastavlja sa stvaranjem. Samostalno je objavio nekoliko knjiga: Hod u jutro (1985.), Ljetna ribolovna škola (1990.), Zakašnjele riječ (1998.), Do prvog vjetra (2005.). Prvi je autor u okviru izdavačke cjeline Zavičajna zbirka Hrvatske narodne knjižnice i čitaonice Našice, pokrenute 1998. godine. Stjepan Tomaš (Nova Bukovica, 2. siječnja 1947.)

Osnovnu školu završio je u Đurđenovcu, a gimnaziju u Našicama. Diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a živi i radi u Osijeku. Neka njegova književna ostvarenja sadrže autobiografske elemente vezane uz odrastanje u

Đurđenovcu i Našicama. Objavio je više knjiga za djecu i odrasle: Sveti bunar (1972.); Građani u prvom koljenu (1978.); Tko kuca, otvorit će mu se (1975.); Taninska četvrt (1980.); Smrtna ura (1984.); Život u provinciji (1989.); Anđeli na vrhu igle (1993.); Zlatousti (1993.); Srpski bog Mars (1995.); Emigranti (1998.); Drame (1999.); Noćni posao (2001.); Odnekud dolaze sanjari (2001.); Guslač od marcipana (2004.); Židovski spomenik (2006.). Za djecu je objavio knjige: Moljac i noćni čuvar (1982.); Dobar dan, tata (1987); Halo, ovdje komandosi (1991.); Moj tata spava s anđelima (1992.); Mali ratni dnevnik (1994.); Pas koji je čitao s usana (2001.). Objavio je i knjigu Drame (četiri teksta), od kojih su dva izvedena: Smrtna ura u Zagrebu 1989. godine, te Zlatousti ili tužni dom hrvatski u HNK-u Osijek 1995. godine. Za Našičane je u u tom djelu iznimno zanimljivo poglavlje o odnosu Strossmayera i Isidora Kršnjavoga. U program HNK Osijek za 2002. uvrštena je njegova drama iz zbirke Lov na vješticu. Proze su mu

prevođene na njemački, talijanski, slovački, mađarski i slovenski jezik te na esperanto. Više je puta nagrađivan: Nagrada „Grigor Vitez“ za najbolju dječju knjigu u 1978. godini; Prva nagrada „Večernjeg lista“ za kratku priču 1997. godine; Nagrada „K. S. Gjalski“ za najbolju knjigu proze u 2001. godini. Za iznimna postignuća i umjetničke dosege na području književnosti dobio je Nagradu Osječko-baranjske županije za 2005. Ružica Vinčak (Jelisavac, 31. svibnja 1967.)

Odrastajući kao potomak slovačkih doseljenika, cijeli profesionalni (i dijelom privatni) život obilježio joj je rad na polju slovačke kulture i jezika – od studiranja slovačkog jezika i književnosti u Bratislavi na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Komenskog, preko rada u školama kao profesorica slovačkog jezika,

obnašanja dužnosti tajnika Saveza Slovaka u Hrvatskoj, do sadašnjeg vođenja Središnje knjižnice Slovaka u RH pri Hrvatskoj narodnoj knjižnici i čitaonici Našice. Između toga, bilo je mjesta i za obavljanje poslova stalnog sudskog tumača i prevoditelja za slovački jezik, vođenje radio-emisije na slovačkom jeziku na Radio postaji Našice, te prevođenje knjiga i pisanje stručnih bibliografija. Magistrica je slovačkog jezika i književnosti i viša knjižničarka. Živi i radi u Našicama. Autorica je dvaju kataloga knjiga posebnih zbirki Središnje knjižnice Slovaka u RH: Katalog knjiga (bibliografija proširena stručnim anotacijama na hrvatskom i slovačkom jeziku) Zavičajne zbirke Croslovaciká za razdoblje 1998. – 2009., Našice, 2010. i Kataloga izdanja Saveza Slovaka i Matica slovačkih u Republici Hrvatskoj: 1992. – 2012., Našice, 2012.. Prevoditeljica je osam knjiga, koautorica Vodiča Središnjih knjižnica nacionalnih manjina u RH (Zagreb, 2010.), autorica brojnih članaka, osvrta, recenzija i brošura vezanih uz slovačku kulturu, tradicije, povijest, jezik i književnost. Zapisala je sjećanja narodnog pripovjedača Ota Holjenčina, oblikovala tekst u priče i prevela ih na hrvatski i slovački jezik te arhaično slovačko narječje sela Jelisavca. Radi na projektima i kao stručna suradnica. Lektorica je knjige Emila Horáka Slovensko-srbochorvátsky / Srbochorvátsko-slovenský turistický slovník, Slovenské pedagogické nakladateľstvo, Bratislava, 1987. Prevoditeljica je stručnih radova i publikacija: Ľudová kultúra Slovákov v Chorvátsku / Narodna kultura Slovaka u Hrvatskoj, Savez Slovaka u RH, Našice, 2002.; Rima – zbirka učeničkih radova, Našice, 2002.; Kučerová, Kvetoslava: Slovaci u Hrvatskoj (od početaka doseljavanja), Matica slovenská, Martin, 2005.; Takač, Ferdinand: Uzničke uspomene Hrvata isusovca za komunizma u Slovačkoj, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Matica slovačka, Nova stvarnost,

Zagreb, 2006.; Takač, Ferdinand: Progon Crkve u Čehoslovačkoj za vrijeme komunizma, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Matica slovačka, Nova stvarnost, Zagreb, 2006.; Brnjik, Željko: Jelisavac – slovačko rodno selo/Jelisavec – slovenská rodná dedina, Savez Slovaka u RH i Matica slovačka Jelisavac, Našice, 2007.; Holjenčin, Oto: Uspomene / Spomienky, Savez Slovaka u Hrvatskoj, Matica slovačka Našice, Hrvatska narodna knjižnica i čitaonica Našice – Središnja knjižnica Slovaka u RH, Našice, 2010.; Kučera, Matuš: Povijesne veze Slovaka i Hrvata, Matica slovačka Zagreb, Zagreb, 2012. VJERUJEM U RUŽE, pjesnička zbirka objavljena

1982. u Našicama i tiskana u našičkoj tiskari “Tisak” nevelika je knjižica u kojoj su objavljeni pjesnički radovi učenika osnovnih i srednjih škola te studenata našičkoga kraja (Našice, Koška, Feričanci, Đurđenovac, Podgorač, Jelisavac). Urednik izdanja bio je

Savo Panjković, a na knjizi su kao suradnici bili angažirani i učenici našičke srednje škole - likovno je knjigu opremio vlastitim crtežima Nenad Orešković, a predgovor napisala Silvija Tadić (udana Lučevnjak). Milan Vrbanus (Osijek, 1. lipnja 1970.) Osnovnu i

srednju školu završio je u Našicama. Znanstveni je suradnik, istraživač zavičajne i hrvatske povijesti. Studij povijesti i arheologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagreb završio je 1996. te radio kao kustos u Zavičajnom muzeju u Našicama. Od 1998. radi u

Hrvatskom institutu za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. Bavi se gospodarskom poviješću slavonskih vlastelinstava. Magistrirao je 2002. na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu s temom «Gospodarske prilike na našičkom vlastelinstvu od poč. 18. st. do urbara Marije Terezije (1756.)». Doktorsku disertaciju s temom «Društveno-ekonomske prilike u Slavoniji krajem 17. i početkom 18. st.» obranio je 2006. na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Izabran je u zvanje mlađeg asistenta 1998., u zvanje asistenta 2002., u zvanje višeg asistenta 2006., a u zvanje znanstvenog suradnika 2007. Suautor je (s Mislavom Greglom, Šimom Demom, Majom Matasović Rupnik, Tamarom Tvrtković) dviju uredničkih knjiga Zapisnika franjevačkog samostana u Našicama. U suradnji s Darkom Vitekom napisao je knjigu Naselja papučkoga kraja u 18. stoljeću. Objavio je više znanstvenih radova s recenzijama u domaćim znanstvenim časopisima.

Branko Vrbošić (Kršinci kod Podgorača, 1962.). Osnovnu školu završio je u rodnome mjestu i Podgoraču, a srednju u Osijeku. Diplomirao je pravo. Uz brojne publicističke zapise objavio je i knjigu 707 dana pakla - Somborska skupina od akcije i zatvora do slobode (Osijek, 1995.), u kojoj je obradio i biografije nekih boraca u Domovinskom ratu s našičkog

područja. Danas je osječki novinar i feljtonist. Hrvoje Volner (Našice, 1976.). Nakon osnovne i

srednje škole u rodnome gradu upisuje Studij povijesti i filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao profesor povijesti radio je u osnovnim i srednjim školama na području Našica od 2001. do 2008. U međuvremenu završava magistarski studij hrvatske povijesti na matičnom fakultetu

te kasnije i doktorski studij na Filozofskom fakultetu. Magistrirao je 2007. radom pod naslovom „S. H. Gutmann d. d. u industriji međuratne Jugoslavije i razvoj Belišća“, a doktorirao na temi „Društveni i politički razvoj Našica i okolice (1945.-1956.)”. Od 2007. radi kao vanjski suradnik Visoke učiteljske škole u Osijeku, gdje drži seminare iz kolegija Hrvatska povijest. Objavio je više radova u znanstvenim časopisima u Zagrebu i Sl. Brodu s priznatom međunarodnom recenzijom. Od 2008. godine radi kao viši asistent na katedri za prirodoslovlje i matematiku Učiteljskog fakulteta u Osijeku. Oženjen je, otac jednog djeteta. Živi u Našicama. Zdravko Vukić (Našice, 1974.) Nakon završene

osnovne škole i gimnazije studirao je u Osijeku na Pravnom fakultetu. Suosnivač je strip-magazina Vitez, kojem je bio glavni urednik. Predsjedao je Hrvatskim savezom mladeških udruga, Mladim hrvatskim liberalima i košarkaškim klubom u Našicama. Bio je vijećnik Gradskog vijeća i član Gradskog poglavarstva Grada Našica. te potpredsjednik

Skupštine Osječko-baranjske županije, a danas je županijski vijećnik. Predsjednik je Košarkaškog kluba "Našice", Član je Školskog odbora SS Isidora Kršnjavoga u Našicama. Piše romane o hrvatskom Jamesu Bondu, Borni Vitezu koji onesposobljava one čija mržnja prema Hrvatskoj i Hrvatima traje iz Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata (Borna Vitez: Operacija "Slavonija, 2008., Borna vitez - sve za Hrvatsku, MH, Našice, 2012.).

Zlatica Zambo (Našice, 25. rujna 1982.) Poeziju piše od djetinjstva. U 11. godini postaje članica Udruge stvaralaca u kulturi Rima Našice. Redovno prisustvuje susretima pjesnika-amatera i objavljuje tekstove u zajedničkim zbirkama pjesama. Početkom 2007. u okviru humanitarnog projekta “Knjiga za mladež Hrvatske” Udruge

građana Esseg iz Osijeka objavila je književni prvijenac Govor duše. Nadahnuta Božjom snagom i ljubavlju ona se toplinom srca opire hladnoći svijeta u kojem živi. Marija Znika (Podravski Podgajci, 1946.) Osnovnu

školu završila je u rodnomu mjestu, a gimnaziju u Našicama. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je na odsjeku Jugoslavenski jezici s književnostima i Njemački jezik 1970., a zatim upisala poslijediplomski studij lingvistike i kroatistike. Godine 1984. obranila je magistarski

rad pod naslovom Odnos atribucije i predikacije, a 2001. doktorski rad pod naslovom Kategorija brojivosti u hrvatskom jeziku, odnos semantike i sintakse na primjeru imenica. Nakon završetka dodiplomskog studija zaposlila se 1970. kao pripravnica u tadašnjem Institutu za jezik JAZU/HAZU (Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje). Radi na dva projekta: Standardni hrvatski jezik (pod različitim nazivima) i Leksikografija. Objavila je oko 110 znanstvenih i stručnih radova iz toga područja, od toga dvije samostalne knjige i sedam knjiga u suautorstvu (neke u više izdanja), u kojima je obrađivala i teoretska i praktična pitanja standardnoga hrvatskoga jezika. Suautorica ili suradnica u dvama trojezičnim rječnicima te suautorica velikoga Njemačko-hrvatskog univerzalnog rječnika. Objavila je i nekoliko radova s leksikološkom problematikom. Zanimala se i za onomastiku i dijalektologiju te objavila nekoliko radova s tom tematikom. Za Hrvatski dijalektološki atlas obradila je govor Podravskih Podgajaca. Sudjelovala je na brojnim znanstvenim i stručnim skupovima u zemlji i inozemstvu. Održala je u nekoliko navrata predavanja s tematikom hrvatskoga standardnoga jezika na Sveučilištu u Mannheimu. Od 2001. predaje sintaksu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Teoriju jezika na Učiteljskom faklutetu u Zagrebu. Dobitnica je stipendije Vlade Savezne Republike Njemačke (DAAD-ove stipendije) te je jedno vrijeme bila tajnica Hrvatskoga DAAD kluba. Članica je Linguistic Society of America, Društva za

primijenjenu lingvistiku te članica-radnica Matice hrvatske. Recenzirala je radove za časopise Filologija, Suvremena lingvistika, Rasprave IHJJ i dr. te više knjiga i priručnika u izdanju Školske knjige, Profila i drugih izdavača. Bila je članica više povjerenstava za obranu magistarskih i doktorskih radova te mentorica magistrandima. Sudjelovala u radu povjerenstava MZOŠ te kao vanjska suradnica Držanog zavoda za intelektualno vlasništvo. Slavica Zrilić (Klokočevci, 1948.). Nakon završene

gimnazije u Našicama, stekla je zvanje nastavnice matematike i fizike na osječkoj Pedagoškoj akademiji, a na Pedagoškom fakultetu završila je studij pedagogije. Od 1996. do 2002. bila je zaposlena u Osnovnoj školi u Đurđenovcu gdje je predavala matematiku i fiziku, izuzev razdoblja od 1985. do

1990., kada je obnašala dužnost tajnice Samoupravne interesne zajednice odgoja i osnovnog obrazovanja i društvene brige o djeci predškolskog uzrasta Općine Našice. Tada je, osim o osnovnim školama i dječjim vrtićima, skrbila i o financiranju Osnovne glazbene škole. Od 2002. godine ravnateljica je Osnovne škole Dore Pejačević Našice, u čijem se sastavu neko vrijeme nalazila i OGŠ. Objavila je niz stručnih radova u časopisima iz područja nastave matematike. Suautorica je knjige Dvadeset godina Osnovne glazbene škole u Našicama 1985. - 2005. Danas je umirovljenica i živi u Našicama. ZVONČIĆ, skupina autora, fotomonografija o

Dječjem vrtiću Zvončić u Našicama, objavljena 2013. povodom 60. obljetnice postojanja i rada vrtića. Autorice tekstova: Snježana Kanđera, Marina Lazar, Darija Salopek - Žiha, Anica Delić, Slavica Hettich, Tihana Barić, Katarina Knežić, Jadranka i Jelena Lukavski, Jasna Majer i Nada Delić Crnković. Knjiga

sadrži nadahnuto napisan proslov ravnateljice

Snježane Kanđera o Vrtiću nekada i danas, ljetopis dječjeg zabavišta i vrtića u Našicama, prikaz rada područnih vrtića (Feričanci, Donja Motičina, Podgorač) te program predškole i vjerske skupine, zatim preventivni CAP-program, Rastimo zajedno, osvrt na glazbeno-dramske sadržaje, prikaz poticanja likovne nadarenosti te športskih aktivnosti - Malu olimpijadu. Knjiga je obogaćena fotografijama, dokumentima i recenzijama. ŽIDOVI U NAŠIČKOM KRAJU, zbornik radova,

prilog proučavanju i poznavanju židovske kulture u ostvarenju suradničkog tim profesora povijesti i suradnika: Nada Tomašević, Kristina Novak, Dunja Irha, Josip Ćurković, Zlatko Kovač, Renata Bošnjaković, Josip Patajac, Silvija Lučevnjak, Branko Kranjčev, Zoran Kon, Ivan

Krašnjak, Anamarija Jug, Jasna Jurković, Toni Markotić. Predstavljen je u organizaciji Udruge za hrvatsku povjesnicu Našice i Zavičajnog muzeja Našice u SŠ Isidora Kršnjavoga (2010.), a sadrži 19 radova s temama iz židovske povijesti, kulture, vjere, gospodarstva i prosvjete u našičkom kraju. Slavoljub Žukić (Sušine, 3. srpnja 1925.) Osnovnu i

Građansku školu završio je u Đurđenovcu 1940. Zbog svjetske ekonomske i političke krize ne nastavlja školovanje, već se zapošljava u mjesnoj općinskoj upravi. Početkom rata otpušten je s posla i prognan u logor Caprag te u Srbiju. Nakon rata nastavlja školovanje i završava najprije Gimnaziju, a zatim i studij

strojarstva. Obavlja različite poslove i usavršava se u struci te kao znanstveni suradnik radi na više istraživačkih područja. Jedan je od osnivača Društva za kontrolu proizvoda (DKKS RH). Autor je stručnih tekstova s područja svojstava materijala i ljevarstva te monografije o svom rodnom slavonskom selu Sušine. Od 1991. živi kao umirovljenik u Zagrebu.

*

Ovim se prikazom ne završava istraživanje na temu suvremeni pisci – “zavičajnici”. Nedostaju još mnogi pjesnici, prozaisti, znanstvenici i dokumentaristi. Prostor zavičaja čini se kao prostor beskraja. Knjiga je otvorena! Umjesto zaključka i odgovora na pitanja koja se nameću u kontekstu razmatranja odrednice pisaca i pisanja, navodimo riječi Mire Gavrana:

U čemu se po Vašem mišljenju sastoji razlika između amaterskog i profesionalnog pisca? - Naoko nema razlike. Profesionalac i amater mogu biti jednako daroviti. Ali profesionalac se nikada neće

zadovoljiti prvom verzijom teksta. Profesionalac će ostvariti kontinuitet u svome radu, neće se oslanjati samo na nadahnuće nego će poraditi i na vještini i na svome obrazovanju.

Pisci o pisanju

Susan Sontag: Pisati znači prakticirati, s posebnim intenzitetom i pažnjom, umijeće čitanja. Pišete da biste čitali ono što ste napisali, da biste vidjeli je li to dobro i, pošto, dakako, nikad nije dobro, da biste pisali iznova – jednom, dvaput, koliko god je puta potrebno dok ne postignete nešto što sami možete podnijeti da pročitate. Jer, vi ste svoj prvi, možda najstrožiji čitalac. ‘Pisati znači sjesti pred samog sebe

kao sudiju’, napisao je Ibsen na omotu jedne svoje knjige. Teško je zamisliti pisanje bez ponovnog čitanja… Ne želim kazati da se pisac mora mučiti i preznojavati da stvori nešto dobro. ‘Ono što je napisano bez truda uglavnom se čita bez zadovoljstva… Mislite stalno: ako to postignem u prvom krugu, bez mnogo borbe, zar ne bi ipak moglo biti bolje? I mada to ponovno pisanje – i ponovno čitanje – djeluju kao trud i napor, oni su zapravo najugodniji dio pisanja. Nekad i jedini ugodan dio… Otisnuti se

u pisanje, ako imaš jasnu predstavu o ‘književnosti’, čudesno je i plaši. Uronuti u ledenu vodu. Potom dolazi topli dio: kad već imaš nešto na čemu radiš, nadgrađuješ, uređuješ. Recimo, to je prava zbrka. Ali, imaš šansu da je središ. Da pokušaš biti jasnija. Ili dublja. Ili elokventnija. Ili ekscentričnija. Nastojiš biti vjerna svijetu. Želiš da knjiga bude prostranija, autoritativnija. Hoćeš da se izdigneš iznad same sebe. Hoćeš da iščupaš knjigu iz svoje prenapućene glave. Poput statue uglavljene u mramorni blok, roman je u tvojoj glavi. Nastojiš ga se osloboditi. Nastojiš da ta nesretna građa na papiru bude bliže onom što misliš da tvoja knjiga treba biti – što znaš, u svojim grčevima uzdignuća, da ona može biti. Iščitavaš rečenice. Je li ovo knjiga koju pišem? Pisanje je, na kraju krajeva, niz dopuštenja koja sebi daš da se

izraziš na određeni način. Izumiti. Skočiti. Letjeti. Padati. Naći vlastiti način pripovijedanja i insistiranja; naći vlastitu unutarnju slobodu. Ne zaustavljati se prečesto da pročitaš napisano... Nema čekanja da nadahnuće nadođe samo od sebe. Naravno, slijepi pisci nikad ne mogu pročitati ono što diktiraju. Možda je to manje važno pjesnicima, koji često najveći dio ispišu u glavi prije nego što bilo šta stave na papir. (Pjesnici žive uhom mnogo više od proznih pisaca.) A ne biti kadar vidjeti, ne znači da pisac ne pravi revizije napisanog. Čitanje obično prethodi pisanju. A impuls za pisanjem gotovo uvijek

se potakne čitanjem. Čitanje, ljubav prema čitanju, ono je što nas navede da počnemo sanjati o tome da postanemo pisci. I dugo vremena pošto postaneš pisac, čitanje knjiga koje drugi pišu – i ponovno čitanje dragih knjiga iz prošlosti – predstavlja neodoljivo bježanje od pisanja. Bijeg. Utjehu. Muku. I, da, nadahnuće. Naravno, neće to svi pisci priznati. Sjećam se da sam jednom rekla V.S. Naipaulu nešto o jednom svom omiljenom romanu iz 19. stoljeća, veoma poznatom romanu, za koji sam pretpostavljala da mu se on, poput svih kojima je stalo do književnosti, divio koliko i ja. Ali ne, on ga nije pročitao, rekao mi je, da bi vidjevši sjenku iznenađenja na mom licu, strogo dodao: ‘Susan, ja sam pisac, a ne čitalac.’ Mnogi pisci, koji više nisu mladi, tvrde, iz raznih razloga, da vrlo malo čitaju, zapravo, da smatraju da su, u nekom smislu, čitanje i pisanje nekompatibilni. Možda, za neke pisce, i jesu. Nije na meni da sudim. Ako je razlog tome tjeskoba i strah da se ne potpadne pod nečiji utjecaj, to mi izgleda kao tašta, isprazna briga. Ako je razlog nedostatak vremena – jer u danu ima samo toliko sati koliko ima, a sati provedeni u čitanju očito se oduzimaju od sati u kojima bi se moglo pisati – asketizam je to kome ja ne težim. Izgubiti se u knjizi, ona stara fraza, nije dokona fantazija već uzorna stvarnost kojoj se teško oduprijeti. Virginija Woolf postala je slavna po riječima iz jednog svog pisma: ‘Nekad pomislim da mora biti da je raj zapravo neprestano, neiscrpno čitanje.’ Naravno, onaj rajski dio jeste to da je ‘stanje čitanja potpuna eliminacija ega.’ Nažalost, mi ego nikad ne gubimo, baš kao što ne možemo zakoračiti na vlastitu stopu. Ali to bestjelesno stanje, čitanje – dovoljno je nalik transu da nas natjera da se osjećamo kao da smo se lišili svoga ega. Poput čitanja, tog zanesenjačkog čitanja, i pisanja proze – življenje života drugih bića – jednako se doživljava kao gubljenje sebe. Svi bismo danas voljeli misliti da je pisanje tek oblik samopoštovanja. Drugim riječima: samoiskazivanje.

William Trevor, irski pisac opsjednut stvarnosnim pričama „iz života“, uobičajenim obiteljskim i osobnim modernim emocionalne dramama, piše o situacijama i događajima koji se stalno i posvuda događaju, o sukobu nevinosti i iskustva, ljudskoj patnji i tragedijama; tipične odlike Trevorovg stila su razmatranje detalja, psihološka iznijansiranost likova, vješto vođenje dijaloga, jedva primjetna nijansa autorske ironije, najveći je živući pisac kratkih priča) – govori o smjelosti neautobiografske imaginacije. Zašto ne bismo pisali da bismo pobjegli od sebe, baš kao što pišemo da iskažemo sebe?

Mnogo je zanimljivije pisati o drugima. Suvišno je reći da ja pozajmljujem djeliće sebe svim svojim likovima... Ono o čemu ja pišem nisam ja već nešto drugo. Kao što je ono što ja pišem inteligentnije od mene. Jer sam samo to kadra nanovo ispisati. Moje knjige znaju ono što sam ja jednom znala – u hipu i odmah. A ispisati najbolje riječi na papiru ne čini se nimalo lakšim, čak i nakon toliko godina pisanja. Naprotiv. Tu leži ona golema razlika između čitanja i pisanja. Čitanje je vokacija, umijeće, u kome, uz praksu, morate jednom postati stručnjak. Ono što steknete vremenom kao pisac uglavnom su neizvjesnost i tjeskoba. Sva ta piščeva osjećanja nedovoljnosti – nastaju na uvjerenju da je književnost važna. ‘Važna’ je svakako preblijeda riječ. Da, postoje knjige koje su ‘potrebne’, odnosno knjige za koje, dok ih čitamo, znamo da ćemo ih ponovo čitati. Možda više no jednom.

Ima li veće privilegije nego kad ti svijest bude proširena, napunjena, izoštrena književnošću? Mudre knjige, uzorci mentalne zaigranosti, one što potiču osjećanja, vjerni bilježnici stvarnoga svijeta (ne tek zbrka u nečijoj glavi), sluge povijesti, zagovornici suprotstavljenih i buntovnih osjećanja… roman koji je potreban – može biti, treba biti, većina tih stvari. A pitanje hoće li i dalje biti čitatelja koji dijele to visoko poštovanje prema naraciji, pa, dobro, ‘To pitanje nije u pitanju’, kako je Duke Ellington odgovorio upitan zašto svira na matinejama u Apollou. (Izvor: http://protest.ba/v2/pisci-o-pisanju/ Milana Vuković Runjić)

Hvala svim piscima koji su svojim pisanjem potaknuli ovo istraživanje, koji su stvorili dobru knjigu, osobito onima koji su bili postojani i suradnički raspoloženi, čak i onima koji nisu prihvatili izazov dopisivanja. To je samo znak da ne živimo u najboljem od svih svjetova. Ovo nije vrijeme

kavana i rasprava o književnosti, kao u Marinkovićevom Kiklopu, ali nije ni vrijeme šutnje ni prešućivanja onoga što je napisano i onih koji pišu!

***

Dodajte bar jedan kamenčić ovom mozaiku živih pisaca. Podatke (bilješke o suvremenim piscima - “zavičajnicima” i publikacijama)

pošaljite e-poštom na adresu: pepel-co@os.t-com.hr. Tijekom svakog Mjeseca knjige (15. listopada – 15. studenog)

upotpunjavat ćemo ovu otvorenu knjigu ☺

Hvala za suradnju!