SVETI LJUDEVIT (LUJ IX., KRALJ),

ZAŠTITNIK TREĆEGA FRANJEVAČKOG REDA

Izvadci iz članka fra Lina Temperinija, TOR1

Duga tradicija smatra sv. Ljudevita (1214. – 1270.), kralja

Francuske u 13. stoljeću, franjevačkim trećoredcem i, sa

svetom Elizabetom Ugarskom, časti ga kao zaštitnika

Trećega reda sv. Franje Asiškoga.

1. Čovjek vjere i djelovanja

Većina životopisaca navodi rođenje Ljudevita 25. travnja 1214.2 Rodio se u Poissyju kraj

Pariza. Roditelji su mu kralj Luj VIII. i kraljica Blanka Kastiljska.

Roditelji su mu pružili vrlo dobar ljudski i religiozni odgoj.3

Ljudevit postaje kraljem nakon smrti Luja VIII., 8. studenog 1226. Budući da je bio

maloljetan, njegova se majka Blanka Kastiljska brinula za njega i upravljala kraljevstvom. Dana

29. studenog iste godine Ljudevit je posvećen za kralja u gradu Reimsu i uzima ime Luj IX.

Stvarnu vlast ima njegova majka, a Luj IX. je postupno preuzima, živeći, istina, uz svoju

majku, koja će uvijek zadržati naslov ''kraljice''. Takva vlast potrajala je niz godina.

Godine 1234., dana 27. svibnja, u dobi od 20 godina, Ljudevit se ženi Margaretom

Provansalskom, ''mladom kraljicom'', u katedrali u Sensu. Dana 8. lipnja u Parizu vladari u

velikom slavlju službeno preuzimaju upravljanje kraljevstvom. U njihovu braku rodit će se

jedanaestero djece.

U prvim godinama kraljevstva, pod upravljanjem njegove majke, Luj IX. morao se suočiti s

velikim diplomatskim i ratnim teškoćama iz kojih izlazi s većim osobnim ugledom i stabilnijim

1 [Lino TEMPERINI, San Lodovico (Luigi IX, re), patrono del Terzo Ordine Francescano, Analecta TOR, 189, 3-

4/2013, str. 407-472 (s bibliografijom, kazalom osobâ, mjestâ i osnovnih tema i slikovnim prilozima); izvatke iz

članka preveo i priredio fra Zvonimir Brusač, TOR, nacionalni duhovni asistent OFS-a, prigodom 800. obljetnice

rođenja sv. Ljudevita (1214.–2014.); nisu prevođene ni sve bilješke iz originalnog članka.] 2 Ljudevit mu je bilo osobno ime, a Luj IX. ime kao kralju u dinastijskom nizu. 3 Ne namjeravam prikazati cjelovit životopis, za koji upućujem čitatelja na brojne stručne publikacije, posebno na

Jacques LE GOFF, San Luigi, Ed. Einaudi, Torino 1996. Radi se o opširnom i dokumentiranom djelu s brojnim

informacijama, pisanim na način znanstvenog rada. Svoje izlaganje ograničavam na neka obilježja svetosti sv.

Ljudevita, posebno na njegove odnose s franjevaštvom i osobito s Trećim redom sv. Franje Asiškoga.

kraljevstvom. U vojnim se pothvatima kralj pokazuje hrabrim vojnikom, a u krugu velikaša

zapaža se da se radi o sposobnom vladaru.

U skladu s potrebama svog vremena Luj IX. promiče društveni razvoj, obrtničke djelatnosti,

trgovinu, kulturu i škole u koje dolazi sve više učenika. Promiče religioznost koja prožima ritam

svagdašnjeg življenja. Dovodi do vrhunca savez između političke moći i Crkve, na veliku korist

francuske monarhije.

Za vrijeme Luja IX. u Francuskoj i zapadnom kršćanstvu nastaje izvanredan procvat na polju

umjetnosti književnosti, filozofije i skolastičke teologije. To je, između ostalog, doba velikih

gotičkih crkava s njihovim vitrajima. Osobito se razvilo Pariško sveučilište koje je bilo pod

papinom jurisdikcijom kako bi se jamčila njegova pravovjernost. Uz sveučilište su bili i kolegiji

u koje su primani studenti s raznih strana.

No, nije nedostajalo teškoćâ i problemâ. Mnogo je zala koja negativno utječu na zapadno

društvo nakon 1000. godine, s mnogim mjesnim ratovima, razilaženjima u teologiji, u pitanjima

morala, s nejasnoćama u vezi s nadležnostima Crkve i civilne vlasti, s križarskim ratovima, s

nasiljem u ratu protiv albigenza (Rat je okončao upravo Luj IX., 1229. g.).

Kao konstruktivne snage javljaju se sve više prosjački redovi (dominikanci, franjevci,

karmelićani, pustinjaci sv. Augustina), bratovštine laikâ, treći redovi, evanđeoski pokreti.

Ljudevit (Luj IX.) bijaše jedna od vodećih ličnosti 13. stoljeća na polju politike i vjere.

Istinski model laika koji radi za Božje kraljevstvo surađujući na izgradnji zemaljskoga grada.

[usp. zbornu molitvu na blagdan sv. Ljudevita: «Bože, ti si blaženog Ljudevita iz briga

zemaljskog kraljevstva prenio u slavu kraljevstva nebeskoga. Po njegovu zagovoru daj da, u

staranju za zemaljske poslove, uvijek tražimo tvoje vječno kraljevstvo».]

Izvanredna ličnost, uzor kralja i svetog laika. Nadahnut živom vjerom, mnogo moli, čuva se

grijeha, želi pravdu, promiče mir, pomaže siromašnima, traži moralnost od građana, a

pravovjerje od vjernika. Otac obitelji koji odgaja djecu u skladu s Božjom riječi za zdravo

odrastanje tijela i duha.

«Ljudevit kralj Francuske najkršćanskiji kralj» – tako ga definira ondašnji ljetopisac

Salimbene Parmski4 .

No, ima li taj sveti kralj i kakav nedostatak? Pojedini životopisci nisu zaboravili neke

njegove ''oprostive'' granice i nedostatke. To se posebno odnosi na njegovu politiku prema

Židovima; ona mu se može oprostiti samo u kontekstu kulture njegova vremena.

2. Ljudevitova obitelj

Ljudevitovi roditelji bijahu Luj VIII. (1187.–1226.) i Blanka Kastiljska (1188.–1252). Imali

su mnogo djece i svu su kršćanski odgojili.

4 SALIMBENE de Adam da Parma, Cronica, latinski tekst priredio Giuseppe Scalia, na talijanski preveo Berardo

Rossi, sv.1-2, Monte Università, Parma 2007, br. 247 (…). [usp. Franjevački izvori, str. 1622-1649]

Ljudevit (1214.–1270.) postaje kraljem Francuske 1226. g., ali pod namjesništvom njegove

majke Blanke (…). [U svoju će djecu] Ljudevit usaditi istinsku osjetljivost za religiozno, osjećaj

za pravdu, zauzimanje za mir, smisao za molitvu, iskrenu ljubav u obitelji, djelotvornu brigu za

siromašne.

U Duhovnoj oporuci sinu, u veljači 1270., Ljudevit pruža primjer svoje posebne ljubavi

prema žrtvama nepravednih kraljevskih poreza koje imaju pravo na naknadu, ljubavi prema

kraljevskim službenicima koji su zaslužili nagradu, ljubavi prema brojnim hospicijima te prema

prosjačkim redovima koji će kraljeve darove ulagati za siromašne i za izgradnju crkava. (…)

3. Relikvije Kristove muke

Godine 1239. kralj Ljudevit dobiva od Baldovina II., latinskog vladara u Carigradu, relikvije

Kristove muke, trnove krune i svetih čavala raspeća. Posjedovanje tako časnih relikvija najbolje

je jamstvo božanske zaštite i neusporediva političkog ugleda francuskog kraljevstva.

Za primanje svete trnove krune Luj IX. uređuje dvorsku kapelu Sainte-Chapelle, remek-

djelo umjetnosti i vjere, s obredima pod izravnom ovlašću kralja. Dolazak trnove krune u

francusku monarhiju i uređenje dvorskog svetišta (Sainte-Chapelle) u Parizu nisu povezani samo

s pobožnošću nego nose i teološko-političku poruku.

Kralj određuje blagdane, slavlja i molitve za dvorsko osoblje. Životopisci bilježe Ljudevitov

običaj, posebno nakon povratka s križarskog pohoda, da provodi noći u bdijenju i molitvi u

Sainte-Chapelle, gdje se časti trnova kruna, živi znak Otkupiteljeve prisutnosti5.

Godine 1240. Henrik Avranški (1190.–1263.), europski putujući intelektualac i pjesnik koji

se bavio hagiografskim temama pišući osobito u čast raznih svetaca zaštitnika tadašnjeg

vremena, napisao je «versus do corona spinea, de cruce et fero lanceae» u čast Luja IX. koji je

uspio dobiti te dragocjene relikvije. Taj normanski pjesnik bio je na francuskom kraljevskom

dvoru u Parizu od 1239. do 1242. g. (…)

4. Mongolsko carstvo

Tijekom 13. stoljeća bila je velika ekspanzija Mongola (…).

I kršćanski zapad boji se njihovih opasnih upada. Prijetnja je realna. Neki se ipak nadaju da

će postići obraćenje mongolskih vladara i pridobiti ih za saveznike protiv muslimana. (…)

U toj perspektivi Luj IX. šalje poruke mira i suradnje. Papa Inocent IV. (1243.–1254.)

također šalje poslanike ''prijateljima'' Tatarima. Dugi pregovori nisu donijeli nikakav pozitivan

rezultat.

5 U Napoleonovo vrijeme relikvija trnove krune predana je Pariškoj biskupiji (…).

Boraveći u Svetoj zemlji (svibanj 1250. – travanj 1254.) i dajući svoj doprinos politici otpora

koji su pružali križari, Luj IX. mora se pomiriti s činjenicom da se Mongoli nisu spremni obratiti

na kršćanstvo i sklopiti savez, nego da od njega traže samo velik danak u znak bezuvjetnog

podčinjavanja. Nada u pomoć Mongola nepovratno je iščeznula. (…)

5. Križarski pohod za obranu svetih mjesta (1248.–1254.)

Godine 1242. Ljudevit se, poslije niza obrambenih vojnih pothvata, morao suočiti s

epidemijom koja je prouzročila mnoge žrtve; on je iz epidemije izišao zdrav, ali nakon velikih

poteškoća i neizvjesnosti.

Godine 1244. opet je pogođen teškom bolešću u Pontoiseu i njegovo se zdravstveno stanje

ozbiljno pogoršava. Vjerojatno se radilo o novom izbijanju malarije. Kralj imenuje dvojicu

dužnosnika da osiguraju red u kraljevstvu, jer se smatralo da mu je smrt doista blizu. U cijelom

se kraljevstvu uzdižu molitve (…) za kraljevo ozdravljenje.

Njegova majka traži da se donesu relikvije iz kraljevske kapele, kako bi ih Ljudevit s

pouzdanjem dotaknuo. Kralj već tri dana izgleda kao mrtav, ali mu kontakt sa svetim relikvijama

križa vraća život i svijest.

Ova činjenica predstavlja odlučujući trenutak u duhovnom život Luja IX., istinsko obraćenje!

Kralj, zahvalan za primljenu milost, obeća da će organizirati križarski pohod za oslobođenje

svetih mjesta u kojima je Krist živio i umro, gdje žive i djeluju progonjeni kršćani i gdje se

čuvaju uspomene na Kristovu muku. To je na tradicionalnom popisu sedmi križarski pohod.

Zapazimo da je Jeruzalem upravo 1244. g. pao u ruke muslimana.

Životopisci primjećuju, od tada, postojanije približavanje Ljudevita franjevcima,

propovjednicima križarskog pohoda; oni su u Svetoj zemlji prisutni još od 1217. g. (…)

Odmah se poduzimaju velike pripreme potrebne za težak pothvat križarskoga pohoda.

Brodovlje su ponudili osobito gradovi Genova, Venecija i Marseille; sakuplja se hrana,

organizira jaka i odgovarajuće opremljena vojska. (…)

Propovijedanje križarskog pohoda koje vodi papinski izaslanik, odobreno na koncilu u

Lyonu 1245., povjereno je posebno cistercitima, dominikancima i franjevcima. Snažan poziv na

obraćenje srca, molitvu, pravdu, popravak ponašanja i oslobođenje od mana.

Svi križari i suradnici u uspjehu ovoga hrabrog kršćanskog pothvata imat će mnoge duhovne

i materijalne koristi, osobito oproštenje grijeha i život vječni.

Upravljanje kraljevstvom povjereno je kraljevoj majci Blanki Kastiljskoj koja se, uz pomoć

sposobnih suradnika, već dobro snalazi u političkom umijeću.

Dana 12. lipnja 1248. kralj i križari kreću prema luci ukrcavanja. Prekidaju putovanje da se

susretnu s franjevcima koji su okupljeni na provincijskom kapitulu u Sensu, pod predsjedanjem

generalnog ministra Giovannija iz Parme.

Kralj Ljudevit, članovi obitelji i glavnina vojske6 ukrcavaju se 25. kolovoza 1248. u Aigues-

Mortesu te stižu na Cipar u noći između 17. i 18 rujna. Iskrcavanje u Egiptu zbog lošeg je

vremena odgođeno za sljedeće proljeće.

Ljudevit osvaja grad Damiettu 5. lipnja 1249. g. U međuvremenu su se pojavile epidemije

(tifus, dizenterija, skorbut) koje su pokosile mnoge križare.

Vojno je suočavanje za križarsku vojsku sve teže ostvarivo. Vojna se strategija križara

pokazuje također nepripremljenom. Smanjuje se profesionalnost, a mladenački zanos nije

dovoljan.

Poraz 5. travnja 1250. u Mansurahu. Kralj i veliki dio vojske padaju u zarobljeništvo. Jedan

od najodgovornijih za poraz križara je upravo Roberto d'Artois (1216.–1250.), kraljev brat, zbog

teške taktičke pogreške. Mnoge ranjene i bolesne muslimani su masakrirali.

Ljudevit je teško obolio, njegove su fizičke i duševne snage na izmaku; možda se javila

prijašnja malarija; jedva je prizdravio. (…)

Oslobodivši se iz zarobljeništva (koje je trajalo jedan mjesec) velikom otkupninom 6. svibnja

1250., kralj i preživjela vojska dolaze u Svetu zemlju gdje će križari ostati četiri godine nastojeći

učvrstiti kršćanske utvrde.

U Svetoj zemlji kralj se sastao s franjevcima koji su tamo od 1217. godine. I sam sveti Franjo

bio je 1219.–1220. hodočasnik u jednom mirotvornom križarskom pohodu.

Iz Svete zemlje (Acri, kolovoz 1250.) Ljudevit piše pismo svim svojim podložnicima.

Izvješćuje o pothvatu kod Damiette, ratovanju, zarobljeništvu, o uvjetima desetogodišnjeg

primirja, sultanu kojeg su ubili emiri, mučeništvu križara za vjeru, o odlasku križarske vojske

prema Palestini radi obrane kršćana i svetih mjesta.

Snažan poziv svim «Kristovim vojnicima» da požure u pomoć kršćanskim snagama u Svetoj

zemlji. Vjernicima preporuča gorljive molitve.

6. Povratak u Francusku

U proljeće 1254. kralj Ljudevit se vraća u Francusku preuzeti vođenje kraljevstva, jer su već

dvije godine prošle od smrti njegove majke Blanke Kastiljske koja ga je zamjenjivala na čelu

kraljevstva. (…)

Osim nesreća koje su pogodile križarski pohod Luja IX. treba znati da je francuski kralj u

svom pothvatu bio potpuno izoliran. Car Friedrich II. i papa Inocent IV. nisu surađivali zbog

6 (…) Može se procijeniti da je križarska vojska imala više od 2500 konjanika, oko 2500 štitonoša i naoružanih

vojnika, 10000 pješaka, 5000 strijelaca. Ukupno oko 25000 ljudi. Osim toga oko 8000 konja, 38 velikih lađa i

nekoliko stotina manjih, pokretnijih plovila. Budući da nije bilo dovoljno brodova za sve unovačene vojnike, oko

tisuću plaćenika ostalo je na obali i protestiralo jer nisu bili primljeni. Usp. J. LE GOFF, San Luigi, nav. dj., str. 143-

144.

više razloga. A kraljevi Kastilje i Aragonije bili su posve zauzeti vraćanjem područjâ koja su

osvojili Arapi.

Životopisci posebno ističu susret koji je značajno utjecao na Ljudevitova razmišljanja.

Odmah nakon iskrcaja u Saline di Hyeresu kralj susreće provansalskog franjevca Huga iz Dignea

(+1256.), poznatog predstavnika strogih spiritualaca i glasovitog propovjednika. Ljudevit ostaje

pod dojmom njegove energične propovijedi o pravdi i vladanju za dobro naroda.

Skršen zbog neuspjeha križarskog pohoda i nesiguran s obzirom na svoju političku misiju,

Ljudevit se osjeti okrijepljenim i osnaženim. Naslućuje polazišta i poticaje kako da vrši Božju

volju kao kralj Francuske i kako da surađuje na spasenju naroda koji mu je povjeren.

Kralja križara koji prolazi raznim područjima Francuske na putu prema Parizu (u koji je

stigao 7. rujna 1254.) puk radosno prima, ali on izgleda tužan i zamišljen. Križarski pohod bio je

neuspješan, s mnogim gubitcima i mukama!

Životopisci ističu da su događaji s križarskog pohoda izazvali duboke promjene u

Ljudevitovu načinu života: odbijanje raskoši, skromnost u odijevanju, umjerenost u jelu,

velikodušnost prema siromasima, naglašen osjećaj za pravdu, duboka religiozna osjetljivost,

intenzivnija molitva.

Program njegove politike nadahnjuje se od sada na ozbiljnom moralnom i religioznom redu.

Nizom propisa nastoji ostvariti temeljite reforme da bi iskorijenio mane i jamčio jedno kršćansko

društvo.

Dragocjeni mu savjetnici bijahu, između ostalih, redovnici prosjačkih redova, koji su u ono

vrijeme bili u punom širenju i bogati evanđeoskom životnošću.

U svjedočanstvima životopisaca upoznajemo njegovo postojano zauzimanje za mir, pravdu,

moralnost. Posvuda želi iskorijeniti uzroke sukoba i promicati suradnju. U povijesti su ostala

zabilježena važna primirja koja je potpisao i brojna mirotvorna posredovanja u kojima je

sudjelovao.

Godine 1257. Robert de Sorbon, kapelan i teolog Luja IX., utemeljuje uz pomoć kralja

kolegij koji je nudio besplatan smještaj i hranu siromašnim studentima teologije koji su bili

željni temeljita i ozbiljna studija. Tako je nastala pariška Sorbona koja je kasnije postala

sveučilište s velikim ugledom. (…)

7. Ljudevitov duhovni profil

Povjesničar Jacques Le Goff dijeli duhovni put Luja IX. u nekoliko osnovnih etapa koje su

bile obilježene posebnim događajima.

1) Važna etapa obilježena je Ljudevitovim susretom s papom Inocentom IV. 1245. g. u

Clunyju, gdje je kralj s njim dugo razgovarao i primio oproštenje svih grijeha.

2) Slijedi važan korak 1247.–1248. kada kralj počinje ostvarivati politiku pokorničke

naknade zbog zloporaba javnih službenika i prakticira, kao vanjski znak, skromniji način

odijevanja. Moralnu dosljednost i pravdu vidi kao temeljne vrijednosti mudroga kršćanskog

upravljanja. To zauzimanje za obnovu povezano je s križarskim pohodom i odredbama koje se

odnose na njegovu organizaciju.

3) Nov korak na njegovu pokorničkom putu može se raspoznati kad se Ljudevit, krećući

na križarski pohod, zaustavlja u Sensu, gdje se održava provincijski kapitul Manje braće. Kralj

dolazi bosonog, u hodočasničkoj odjeći. Franjevački ljetopisac Salimbene Parmski, svjedok

očevidac, ostavio nam je o tome lijep zapis.

4) Nova, odlučnija etapa ostvaruje se nakon razočaranja zbog neuspjeha križarskog

pohoda, kada procesi promjenâ koji su već bili najavljeni – više u vanjskom obliku – zahvaćaju

aktivnosti upravljanja i utječu na svijest i plemstva i puka.

Zaključujući možemo ustvrditi: sveti Ljudevit je karizmatska ličnost! Njegova karizma

proizlazi iz njegova života i osobnih darova i ''sakralne'' atmosfere njegove misije.

Ondašnji životopisci ističu vjeru i veliku kraljevu pobožnost, njegovu vjernost religioznim

činima i običajima, sakramentalnu ispovijed svakog petka, sudjelovanje na misi – po mogućnosti

dvaput dnevno, svagdašnje slavljenje liturgije časova poput monahâ, čuvanje od grijeha, noćna

molitvena bdijenja, postojane osobne molitve, njegovo asketsko ponašanje uopće. Primao je

pričest šest puta godišnje. Bio je umjeren u jelu, često je jeo bez začina, odricao se najboljih

prvinâ.

Ideal pokore bio je uvijek prisutan u njegovu životu. U svim ugodnim stvarima nametao si je

neko ograničenje. Povećavao je broj dana u kojima se odricao mesa. U korizmene petke odijevao

je kostrijet, strogo je postio u došašću, korizmi, prigodom bdijenjâ i kvatri i između Uzašašća i

Duhova. Jednoga Velikog petka obilazi bosonog crkve u gradu. Voli hodočastiti u svetišta.

Susrevši gubavca daje mu milostinju i ljubi ruku. Prisutni ostaju zadivljeni.

Kralj i njegova pratnja osjećali su potrebu za poznavanjem vjerskih istina i kreposnim

življenjem te su slušali nagovore i propovijedi. Stalna je bila njegova briga za vjerski život puka

i iskorjenjivanje grijeha. Zalagao se da osigura vremenito dobro i duhovno spasenje svih. Bio je

ozbiljan i revan u kršćanskom odgoju djece i postupno ih uvodio u svoje čine pobožnosti i u

karitativna djela. (…)

Djela milosrđa u duhu evanđelja i primjera sv. Franje Asiškog karakteristična su za

Ljudevitov način mišljenja i djelovanja. S ljubavlju je pomagao siromasima, bolesnima i

redovnicima koji su se dobrovoljno učinili siromašnima da izbliza slijede Krista. «Svetost

njegova života – izjavljuje papa Bonifacije VIII. – očitovala se nadasve u milosrđu prema

siromasima, u gradnji hospicija i crkava i u svim drugim djelima milosrđa kojih bi popis bio

predug».

Dijelio je milostinju, pomagao dobrotvornim ustanovama, podržavao prosjačke redove,

posjećivao nemoćne, za stolom osobno posluživao siromašne, imao izvanredno poštovanje

prema pokojnima.

«Svakog je dana hranio stotinu i dvadeset siromaha, a taj se broj često dizao i do dvije

stotine. Među njima je, više puta tjedno, trinaestoricu posluživao sam kralj.

Svake je subote prao noge trojici siromaha klečeći pred njima, dodavao im vodu da si operu

prste i ljubio im ruke. Tri su siromaha uvijek jela za njegovim stolom, a u korizmi

trinaestorica»7.

Njegova je poniznost bila izvanredna kao i njegova ljubav. U cistercitskoj opatiji

Royaumont, koju je osnovao 1228. g. ispunjujući zavjet svog oca Luja VIII., «kralj je za stolom

posluživao stotinu redovnika…; posjećivao je bolnicu, ohrabrivao bolesne, savjetovao im

lijekove i, posebno, posjećivao jednog monaha gubavca prognanog u kolibu. Davao mu je hranu,

naložio da mu donose kolače iz njegove kuhinje i ispunjavao sve njegove želje» (isto).

Originalnost kralja Ljudevita kao svetca vidi se u tome što je kao laik uključen i aktivan u

društvu. U srednjem se vijeku svetost pripisivala gotovo isključivo biskupima, mučenicima i

redovnicima. No, u 13. stoljeću, kada se u kršćanskom društvu pojavljuje živa emancipacija

laika, susrećemo svijetle likove svetosti i u kršćanskom laikatu.

Ljudevit je svetac prosjačkih redova koji su ga nadahnjivali i formirali. Uz te redovničke

redove postoji i treći red vjernika laika koji su dionici njihove duhovnosti – «u svijetu».

Tu vidimo mjesto svetog Ljudevita unutar Crkve: kralj, trećoredac i svetac. On je miroljubivi

kralj, kralj pokornik, kralj križar koji vođen vjerom riskira svoj život.

Red manje braće i dominikanski red nastaju u vrijeme Luja IX. Kralj ih poštuje i podupire

vidjevši u njima dah novosti i izvanredno očitovanje evanđeoske vitalnosti. Redovnici su, ali

žive među laicima; prosjaci, bez ljudskih sigurnosti, ali gorljivo zauzeti za Kristovo evanđelje.

Ponizni, ali teže mudrosti da bi upoznali kršćanska otajstva i približili ih Božjem narodu.

Ljudevit rado sluša homilije braće iz prosjačkih redova. Divi se fra Hugu iz Dignea,

franjevcu spiritualcu. Sluša fra Eudesa Rigauda (+1275.), franjevca i učitelja teologije,

nadbiskupa Rouena i kraljeva savjetnika. Sv. Bonaventura održao je 19 govora (od 113) u

Sainte-Chapelle u nazočnosti kralja.

Na poseban se način uzda u molitve franjevaca pri polasku na težak križarski pohod 1248.

godine.

Manja braća smatraju kralja jednim od njih, članom franjevačke obitelji. Generalni kapitul u

Pisi (1263.), dok je kralj još bio živ, odredio je da ga se uvrsti među povlaštene u molitvama za

pokojne. Ta će povlastica biti potvrđena na generalnom kapitulu u Parizu 1292. godine. Takva je

čast ranije dana samo nekim papama8.

Nakon kanonizacije (11. kolovoza 1297.) blagdan sv. Ljudevita kralja bio je zauvijek, sa

svim franjevačkim svetcima, uvršten u liturgiju časova franjevačkog brevijara9.

7 H. PLATELLE, San Luigi, re di Francia, u Bibliotheca Sanctorum, sv. VIII, Rim 1967, stupac 328. 8 G. ANDREOZZI, Elisabetta e Lodovico i santi patroni del Terzo Ordine di San Francesco, Editrice Franciscanum,

Rim 1996 (izvadak iz Analecta TOR, 26/157 [1995], str. 362. 9 Usp. A. HEISSE, Antiquissimum officium liturgicum S. Ludovici regis, u Archivum Franciscanum Historicum 10

(1917), 559-575; G. ANDREOZZI, Elisabetta e Lodovico, nav. dj., str. 364-366.

8. Križarski pohod 1267. godine i kraljeva smrt 1270.

Ostvarivši obnovu kraljevstva na etičko-religioznim polazištima, Ljudevit odluči poduzeti

novi križarski pohod za obranu svetih mjesta i zaštitu progonjenih kršćana.

Dana 25. ožujka 1267. kralj najavljuje novi križarski pohod, viđen kao kršćansku misiju koja

će početi 1270. g. Žive pripreme i pozivi puku na poštivanje moralnih normi. Putujući

propovjednici morali su uvjeriti narod u potrebu pothvata. S obzirom na teške gubitke na

prethodnom pohodu širilo se mišljenje da će novi pohod donijeti velike štete svima. Prigodom

križarskog pohoda uvedene su mnoge novosti u upravljanju, porezima, strukturama kraljevstva.

Približava se vrijeme polaska. Dana 14. ožujka 1270. kralj uzima hodočasnički štap. Etape

puta “posute“ su velikim svetištima u kojima se kralj zaustavlja u molitvi. Kršćanska vojska

ukrcava se 1. srpnja 1270. u Aigues-Mortesu.

Dana 18. srpnja 1270. Ljudevit s cijelom vojskom pristaje u Kartagi, strateškoj poziciji,

zahvaljujući također činjenici da je kralj Sicilije (1266.–1282.) njegov brat Karlo Anžuvinski.

Činilo se prikladnim početi okupacijom Tunisa i obraćenjem njegova sultana. No, nada u takvo

obraćenje pokazala se ubrzo samo pobožnom iluzijom.

U međuvremenu strašna dizenterija pogađa kršćansku vojsku, a sam Ljudevit umire od tifusa

25. kolovoza 1270. Njegovi su posmrtni ostatci preneseni u Palermo. Potpisan je sporazum

između kršćanske vojske koju je vodio Karlo Anžuvinski i tuniskog emira; njime je zaključeno

pitanje rata i međusobnih odnosa. Dana 11. studenog 1270. križari se ukrcavaju i upućuju prema

luci Trapani na Siciliji.

Ondje snažna oluja razara jedan dio flote. Povratnici kreću na put prema Francuskoj. Povorka

prolazi Italijom i Francuskom, do Pariza, noseći kosti Ljudevita i mnogih drugih poginulih.

Kraljev lijes bio je izložen u pariškoj crkvi Notre-Dame, a pokop je bio u opatiji Saint-Denis

22. svibnja 1271. Kraljeve kosti pokopane su u kraljevskoj grobnici u toj crkvi. Nakon

kanonizacije 11. kolovoza 1297. relikvije sv. Ljudevita stavljene su 25. kolovoza 1298. iza

velikog oltara opatije Saint-Denis. Kasnije je dio relikvija prenesen u Sainte-Chapelle, u

kraljevsku palaču u Parizu.

9. Ljudevitovi odnosi s franjevcima

U svom je životu Luj IX. okružen redovnicima prosjačkih redova koji su mu blizu u teškoj

zadaći upravljanja, u ostvarivanju religiozne i moralne obnove društva i u herojskim odlukama

kao što je bio križarski pohod. S druge strane, zahvaljujući velikodušnosti kralja, podignuti su

mnogi samostani prosjačkih redova. Statistika govori: u vrijeme Ljudevitove smrti (1270.) u

Francuskoj ima oko 200 franjevačkih i 100 dominikanskih samostana!

Salimbene Parmski (1221.–1288.), manji brat, ostavio nam je opsežnu Kroniku… (…)

On je susreo kralja Ljudevita dva puta: godine 1248. za vrijeme provincijskog kapitula u

Sensu, kad je kralj polazio na prvi križarski pohod; godine 1271. kad se kraljev lijes zaustavlja u

Reggio Emiliji, gdje se kralju trećoredcu pripisuje prvo čudo.

Opis susreta 1248. prikazuje nam Ljudevitovu fizičku i duhovnu sliku, kako ga je vidio

ljetopisac koji je došao u pratnji propovjednika križarskog pohoda.

Prije svega nešto o ambijentu: «Kako je kralj Francuske pošao iz Pariza da dođe na kapitul i

približavao se samostanu, sva su mu Manja braća izišla ususret da ga s poštovanjem dočekaju»10.

Kralj Luj Francuski bijaše lijep i vitak čovjek, skladne građe, anđeoskog izgleda i

milog lica. Došao je u crkvu manje braće ne u kraljevskoj odjeći, nego u

hodočasničkom habitu noseći torbicu oko vrata i hodočasnički štap koji mu

ukrašavaše kraljevska pleća. I nije dolazio na konju nego pješice. Slijedila su ga

trojica braće sa sličnom poniznošću i u habitima…11 Zaista za njega bi se moglo reći

da je više sličio monahu prema pobožnosti srca nego vojniku po ratnom oružju.

Ušavši u crkvu, pobožno se poklonio prema oltaru i počeo moliti… Potom kralj

jasno reče da nitko ne smije stupiti u kapitularnu dvoranu osim vojnika i Manje braće

s kojima je htio razgovarati. A kad smo se skupili na kapitul, kralj, pobožno klečeći,

poče iznositi svoje potrebe preporučujući sebe, svoju braću, kraljicu majku i cijelu

svoju zajednicu u molitve i zagovore braće.

… nakon što je čuo govor brata Parmskog, kralj se zahvalio generalnom ministru

i bio je toliko sretan zbog njegova odgovora da ga je htio imati potvrđenog

generalovim pismom i pečatom. Tako je bilo i učinjeno. Toga dana kralj je platio sve

troškove i ručao je s braćom u njihovoj blagovaonici (Kronika Salimbenea

Parmskog, str. 319-321)12.

10. Neprekinuta tradicija časti sv. Ljudevita kao franjevačkog trećoredca

Kako je već ranije istaknuto, mnoga povijesna svjedočanstva govore da je Ljudevit imao vrlo

dobre odnose prijateljstva i suradnje s franjevcima dijeleći s njima duhovnost i planove

evangelizacije. No, možemo li ustvrditi da je bio pokornik sv. Franje Asiškog ili franjevački

trećoredac?

U propitivanju stvarne pripadnosti sv. Ljudevita obitelji franjevačkih svjetovnih trećoredaca

nije nam se potrebno baviti registrima i pravnim formalnostima. Svoju pozornost, naprotiv, treba

da usmjerimo na dioništvo u duhovnosti, evanđeoskom duhu i djelima milosrđa. 10 SALIMBENE de Adam da Parma, Kronika, br. 953. 11 [Talijanski prijevod posljednje rečenice - «I suoi fratelli, che erano tre conti (…), lo seguivano con la stessa umiltà

e abito identico» /«Njegova braća, tri plemića (…), slijedila su ga s istom poniznošću i u istoj odjeći»/ - razlikuje se

od hrvatskog prijevoda u Franjevačkim izvorima. (nap. prev.)] 12 [Ovdje sam donio citat iz hrvatskoga prijevoda Kronike Salimbenea Parmskog koji je objavljen u Franjevačkim

izvorima, Sarajevo-Zagreb 2012, str. 1645. Citat na talijanskom, u originalnom članku L. Temperinija, je djelomično

duži. (nap. prev.)].

U bilješci uz Bullarium Franciscanum (BF IV 127) čitamo: «Većina povjesničara smatra da

je francuski kralj Ljudevit (Luj IX.) pripadao pokornicima Trećega reda sv. Franje Asiškog».

Franjevački brevijar (talijansko izdanje 2011., str. 1271) prihvaćajući dugu tradiciju cijele

franjevačke obitelji ne sumnja i izjavljuje: «Upisao se u Treći franjevački red i bio uzoran u

molitvenom životu, dragovoljnom mrtvljenju i ljubavi prema siromasima». (…)13

Apostolsko pismo Urbana IV. Religionis augmentum (17. srpnja 1263.)14. Na Ljudevitovo

traženje papa odobrava neke dopune u pravilu kojeg je već odobrio papa Aleksandar IV. (1259.)

Za samostan Blažene Djevice Marije, koji je osnovala Ljudevitova sestra Izabela (1223.–1269.),

kralj je između ostalog tražio da se ime zajednice promijeni u „Manje sestre“, kako bi joj dao

franjevački pečat, te da pravilo iz 1259. pregledaju petorica franjevaca, učitelja teologije. (…)

Pravilo (…) je drugačije od pravila sv. Klare (9. kolovoza 1253.) i od kasnijeg pravila pape

Urbana IV. (18. listopada 1263). Riječ je, naprotiv, o samostanu Sestara od pokore ili Trećem

samostanskom redu. Osnovali su ga sv. Ljudevit i njegova sestra Izabela. Kao što proizlazi iz

same bule Religionis augmentum, takvo je obilježje samostanu dao sam Ljudevit.

Ove činjenice pokazuju Ljudevitovu duboku simpatiju prema franjevačkoj duhovnosti i,

posebno, prema Redu pokornika ili trećoredcima; osjećao se živim dijelom toga Reda. (...)

U 15. poglavlju, De canonicis horis persolvendis (Slavlja liturgijskih časova) [Generalnih

statuta franjevaca trećoredaca u Italiji15] određeno je, između ostalog: Naši svećenici i klerici

«dicantque suffraggia sanctorum in vespertinis et matutinis horis, Beatae Virginis scilicet,

sanctorum Petri et Pauli, Francisci, Ludovici et Elisabeth» (str. 17).

Pečat. «Ab antiquo tempore» [od starine] na velikom pečatu generalnog ministra franjevaca

trećoredaca (Italija) nalazi se lik sv. Ljudevita. Kralj je prikazan «cum spectro in dextera manu et

monte testaceo in sinistra». «To kameno brdo u ruci sv. Ljudevita – piše G. Andreozzi – je

najočitiji znak da je on zaštitnik Trećega reda»16 podsjećajući na bulu Supra montem (1289.)

pape Nikole IV. koji potvrđuje pravilo iz 1221. (Memoriale propositi). (…)

Mariano da Firenze (1477.–1523.), u svom poznatom djelu Il tratatto del Terz' Ordine, o

vero Libro come Santo Francesco istituì et ordinò el Tertio Ordine de frati et sore de penitentia

et de la dignità et perfectione o vero santità sua»17, piše više puta o sv. Ljudevitu i sv. Elizabeti

Ugarskoj kao članovima i zaštitnicima Trećeg reda. (…)

13 [Autor članka L. Temperini donosi u nastavku i druga povijesna svjedočanstva koja osvjetljuju pitanje

pripadnosti sv. Ljudevita Trećem franjevačkom redu (str. 426-437). Ovdje spominjemo samo neka. (nap.

prev.)]

14 U BF II, str. 477-486. Doneseno i u: G. ANDREOZZI, Il Terzo Ordine Regolare di san Francesco nella sua storia e

nelle sue leggi, III, Rim, 1995, str. 889-899. 15 Generalia statuta, sive Decreta fratrum Tertii Ordinis Sancti Francisci, de poenitentia nuncupati, regularis

observantiae congregationis lombardae in habitu heremitico degentium, Venetiis 1551. 16 G. ANDREOZZI, Elizabetta e Lodovico, nav. dj., str. 371. 17 Izvadak iz Analecta TOR, 18/140 (1985), str. 261-588.

[On piše kako se] «sv. Ljudevit, kralj Francuske, nakon povratka s one strane mora [1254.]

nije stidio odjenuti i javno nositi odijelo toga Trećeg reda» (str. 373). (…)

Hagiograf Girolamo Comboni18, donosi na dan 25. kolovoza sažeti životopis sv.

Ljudevita i smatra nedvojbenom njegovu pripadnost Trećem redu sv. Franje, kao što se može

zaključiti iz njegova načina života ( usp. str. 273.) (…)

Godine 1611., kada se kongregacija franjevaca trećoredaca u Francuskoj podijelila na

četiri provincije, lionska provincija je nazvana «Provincijom sv. Ljudevita» u vjernosti tradiciji

da je kralj pripadao duhovnosti franjevačkih trećoredaca. (…)

Luca Wadding19 govori o vlastitoj liturgijskoj molitvi na blagdan sv. Ljudevita koju su

molili franjevci trećoredci u Francuskoj. (…) [Antifona za Magnificat u toj molitvi glasi:]

«Ljudevit nije oslabio, prolazi sigurnim putem posred vremenitih zadaća; združuje se sa sv.

Franjom da on vodi njegove korake pod Pravilom pokornikâ (sub Poenitentum regula)». (…)

Zaštitništvo sv. Ljudevita i sv. Elizabete Ugarske ostalo je uvijek živo i u povijesnoj i

duhovnoj tradiciji Franjevačkoga svjetovnog reda. Sadašnji liturgijski i zakonodavni korpus

OFS-a spominje sv. Ljudevita i sv. Elizabetu u Obredu obećanja, br. 20, kao one koji se, prema

tradiciji, časte kao zaštitnici Reda. (…)

[Primjedbe bolandista]

(…)

Bolandisti20 negiraju da je Ljudevit bio franjevački trećoredac. Prema njima kralj nije slijedio

Pravilo franjevačkih pokornika (Memoriale propositi). Doista: nije običavao odijevati sivo

odijelo i nije nosio franjevački pojas, postio je i odricao se po osobnom izboru, a ne prema

odredbama pravila, koristio se oružjem u križarskim pohodima.

Životopisci onog vremena potvrđuju da nije odijevao skupocjena krzna i upadljivu odjeću

skrletne boje, tkanine sa zlatnim ukrasima i čizme sa zlatnim kopčama. Ipak je nosio odijela

crne, ljubičaste, plave i sivo-smeđe boje, a Pravilo pokornika je sva takva odijela zabranjivalo.

Odgovor na primjedbe

U stvarnosti takvi prigovori nemaju nikakve snage. Prije svega Staro pravilo za pokornike

(Memoriale propositi) dopuštalo je opravdane izuzetke za nošenje odijela (čl. 1–5). Osim toga

nije zamislivo da se jedan kralj uvijek odijeva kao siromašni pokornik!

Moramo uzeti u obzir da u vrijeme sv. Ljudevita nije bila obvezna uporaba franjevačkog

pojasa među svjetovnim pokornicima ili laicima. Pojas će biti uveden mnogo kasnije!

18 G. COMBONI, Leggendario delle vite dei Santi e Beati del Terz'Ordine del Serafico Padre S. Francesco, Bergamo

1648, str. 252-273. 19 L. WADDING, Annales minorum, III, br. 352, XXXII, str. 398-399. 20 Belgijski isusovci koji su, od 1643., objavili Acta Sanctorum, primjenjivali su znanstvenu metodologiju i filološke

kriterije da bi razabrali povijesno utemeljenu hagiografiju od naracija u legendama (…).

U buli kanonizacije papa Bonifacije VIII., govoreći o velikoj Ljudevitovoj poniznosti i

odricanju od vremenitih dobara, posebno poslije povratka s križarskoga pohoda (1254.), ističe

jednostavnost kraljeva odijela, svedenog na bitno. (…) Zazirući od svjetovnoga isticanja kralj se

koristio skromnom i neobrađenom kožom, a od ušteda na raskoši i nepotrebnim stvarima davao

je izrađivati odjeću za siromašne.

S obzirom na postove i odricanja izvori nam govore da je Ljudevit bio vrlo velikodušan i

inventivan kao, uostalom, i Franjo Asiški.

Na križarskom pohodu pak Ljudevit se hrabro borio za vjeru, za obranu svetih mjesta i

zaštitu kršćana koji su bili u životnoj opasnosti. U tom će smislu papa Nikola IV. [1289.]

dopuniti čl. 16 Spomenice o načinu života (Memoriale propositi): «Braća neka sa sobom ne nose

navalno oružje, osim za obranu Rimske crkve, kršćanske vjere, ili također vlastite zemlje, ili s

dopuštenjem svojih ministara». S druge stane, promicatelji križarskih pohoda uvijek su bili pape.

Sudjelovanje na križarskom pohodu imalo je karakter svečanog zavjeta u znaku Kristova križa.

Kada je papa Inocent IV. 1245. g. pozivao na sedmi križarski pohod, «našao je samo Luja

IX., kralja Francuske, spremnog uzeti križ»21. Također, kada papa Klement IV. (1265.–1268.)

upućuje gorljiv poziv svim kršćanskim vladarima na osmi križarski pohod, opet će se samo

Ljudevit odazvati na pohod koji će biti 1270. g. Bio je katolički kralj, uvijek spreman i odvažan!

Zaključno se može reći: nisu toliko važni sporedni aspekti, odlučujući je stil života obilježen

posebnim Ljudevitovim odnosom s franjevcima. Ponavljam: molitva uvijek i posvuda, život u

školi evanđelja, dragovoljna mrtvljenja, odricanja i postovi, obiteljski duh, revnost u brizi za

svoje podložnike, postojana pažnja prema siromašnima, hrabrost vjere u križarskim pohodima.

Otac obitelji koji ljubi i kršćanski odgaja svoju djecu, kralj koji jamči pravdu i promiče

religioznost puka, uzor kršćanskog života koji se nadahnjuje na Božjoj riječi. Jedna lijepa slika

prikazuje ga s kraljevskom krunom na glavi, kraljevskim žezlom u lijevoj i Biblijom u desnoj

ruci.

Ljudevitu je s franjevačkom duhovnošću zajednička također djelotvorna ljubav prema

siromasima i nemoćnima, djela milosrđa, kao i ljubav prema Svetoj zemlji. (…) Kod Ljudevita je

kao izaslanik Inocenta IV. bio franjevac fra Giovanni da Pian del Carpine22.

Franjevački pokornici su također bili poticani da što više sudjeluju s kršćanskom vojskom na

križarskom pohodu, u duhu vjere i kao herojski pokornički čin.

[11. Kanonizacija sv. Ljudevita kralja]

Kršćanin koji vjeruje i moli, otac obitelji i vjeran muž, vladar koji brani pravdu i prima

siromašne za svoj stol, koji štiti prosjačke redove, u njegovo vrijeme u snažnom usponu, kralj

koji osniva bolnice i škole, koji se osobno brine za bolesne i, poslušan papi, sudjeluje u dva

križarska pohoda za oslobođenje svetih mjesta. (…)

On utjelovljuje idealni model svetog kralja koji je vođen Božjim zakonom i spreman služiti s

najvećim predanjem. Glas o svetosti proširio se još za vrijeme zemaljskog života. Mnoga se

21 P. F. PALUMBO, Crociate, u: Enciclopedia Cattolica, IV, Rim 1950, stupac 994. 22 SALIMBENE de Adam da Parma, Cronica, brojevi 893-894 i 901.

čudesa pripisuju Ljudevitovu zagovoru. Štovanje sv. Ljudevita moguće je potvrditi i prije

kanonizacije. Odmah je proglašen zaštitnikom Poissyja, njegova rodnoga grada, Pariza i opatije

Royaumont, koju je osnovao. U vrijeme Borbona postaje i zaštitnikom francuske monarhije.

«Sv. Luju Francuskom» posvećene su mnoge crkve u Francuskoj i izvan nje.

Prva inicijativa za pokretanje procesa kanonizacije bila je još 4. ožujka 1272. Kao činjenice

mogu se doista potvrditi: svjedočenje njegova kršćanskog života, njegovo socijalno i karitativno

zauzimanje, njegove herojske kreposti i glas o čudesima.

Pravno-povijesno istraživanje o Ljudevitovu životu i čudesima produžilo se do Bonifacija

VIII. koji ga, vođen i političkim motivima23, proglašava svetim bulom Gloria, laus et honor24,

objavljenom iz Orvieta, gdje je bila jedna od papinih rezidencija (11. kolovoza 1297.). (…)

Papa podsjeća da je Ljudevit dugo i razborito vodio francusko kraljevstvo: nikoga nije

oštetio, nikada nije bio nasilan. Brižljivo se zauzimao za ostvarivanje pravde, obuzdavao nasilne

i opake. (…)

«Kralj – piše papa – je bio velikodušan i s istinskim je suosjećanjem dijelio milostinju

Kristovim slugama siromasima, napuštenima i zapostavljenima».

Bonifacije VIII. spominje i druga djela milosrđa. Kralj je davao prigodan miraz siromašnim

djevojkama, rado slušao propovijedanje Božje riječi, zazirao od svakog oblika krivovjerja,

protjerivao heretike izvan granica kraljevstva «tako da u njemu svijetli prava vjera» (Bula

kanonizacije, ondje, str. 450).

Ako bi Ljudevit saznao da u nekom mjestu njegova kraljevstva postoji opasnost od nestašice

živežnih namirnica, odmah je slao potrebnu svotu da se podijeli potrebitima (ondje, str. 451).

Papa podsjeća na duboke promjene u Ljudevitovoj nutrini, osobito nakon povratka s

neuspjeloga križarskog pohoda (1254.). Posebno na poniznost u odijevanju, pri čemu je na

najmanju mjeru svodio kraljevska obilježja, i na davanje odjeće siromasima (ondje, str. 451).

Odricanjima, dobrovoljnim mrtvljenjima, kostrijeću i postovima obuzdavao je tjelesne

porive. Danima pokore koje je ustanovila Crkva kralj je na vlastitu inicijativu dodavao mnoge

druge (usp. ondje, str. 451). U dvoru je spavao na gruboj slamnici, a na putovanjima bi ležao na

golom stolu.

«Bio je vrlo poštovan zbog čistoće života, iskreni prijatelj istine, strogi neprijatelj laži»

(ondje, str. 451).

Njegovi govori, koji su poticali na postignuće spasenja i spasonosna djela, doticali su srca

slušatelja i na različite načine doprinosili njihovoj izgradnji (ondje, str. 451). (…)

Papa Bonifacije VIII., nakon spominjanja čudesa pripisanih zagovoru sv. Ljudevita i

iskrenih pohvala Francuskoj, proglašava kralja svetim i ustanovljuje liturgijski blagdan 25.

kolovoza.

(…)

23 Da zadobije naklonost Filipa Lijepog, nećaka Luja IX. koji će, naprotiv, postati papin najljući protivnik. 24 BF IV 127, str. 446-452.