Upload
ivica-kristo
View
536
Download
28
Embed Size (px)
DESCRIPTION
Sveti Sava - Siniša Kovačević.
Citation preview
Drama
Siniša Kovačević
Sveti Sava
pozorišna drama u četiri dela I dvadeset sedam
slika
Lica:
Rastko Nemanjić kasnije monah Sava, i još kasnije
sveti Sava
Stefan Nemanja, Savin otac
Miroslav, Nemanjin brat, Savin stric
Tugomir, Savin učenik, prijatelj i desna ruka. Ovo
poslednje najviše.
Stefan Prvovenčani, Savin brat, prvi srpski kralj.
Pojavljuju se i carevi, kraljevi, vaseljenski
patrijarsi, kraljice, sebri, monasi i
fukara. Dešava se u Srbiji krajem dvanaestog i
početkom trinaestog veka.
Prvi deo
ODLAZAK ILI PASJA SORTA
(U pomrčini gustoj poput testa sedi starac sa
povezom preko očiju) Spolja dopire raskalašni
ženski smeh, svirka, muška podvriskivanja, pseći
lavež... Skaredne pesme tipa. DOZVOLITE SVATOVI
DA UTERAM ZAOVI, MOJU KITU MEKANU U TU
PIZDU PLEKANU, i slične.Neko pokuca na vrata.
Starac se ne pomeri.)
STARAC: Uđi... Rastko.
(Uđe mladić dvadesetih godina, visok, modrook,sa
svim atributima muške lepote i snage.)
RASTKO: Smetam li, striče? Kako si znao da sam
ja?
STARAC: Slepci znaju sve... Osim da razlikuju noć
od dana. Je li počela jebačina?
RASTKO: Uskoro će.
STARAC: A prednjače tvoja braća, je l` tako?
Stefan naročito.
RASTKO: Tako je. Vukan pije iz mešine,viče du i
gasi sveće. Stefan se razgaćio i gologuz juri
sluškinje oko stola, ostali podriguju i podvriskuju...
STARAC: A vinske mušice i picajzle lete oko
sveća.
RASTKO: I oko usta.
STARAC: Drugim rečima, jedna od onih
nemanjićkih zabava. Da, nije prestao da mu se
diže bio bi tu i moj brat Nemanja, da zajedno prca
sa sinovima
(Zaćute obojica. Spolja se začuje. jedno užasno
glasno i duboko DU.)
RASTKO: Vukan gasi sveće. Dao mu Bog glasak...
STARAC: Izgleda da mu je samo to I dao. Ne
računajući ono što mu visi među nogama. To nam
je, uz modre oči porodični znak. JA SAM MOJOJ
UTERAO SEKI DOK SE ONA KUPALA U REKI, dopre
spolja.)
RASTKO: I to treba da vIada Srbijom
STARAC: Sta ćeš, dete, tako ti je to.Presto se
nasleđuje prvorođenijem .Upali sveću, ako nisi
navikao u mraku
RASTKO: Nije ni moj otac prvorođen, pa vlada. Ti
si trebao biti veliki župan. Nije meni do vlasti,
striče, božijeg mi imena, ali, ova dvojica klipana
to ne mogu.
STARAC: Da su bilmezi, jesu, ali neće biti ni prvi ni
poslednji koji vladaju.
RASTKO: Narod, vašijiv, Srbija puna kopiladi mrči se ko
sa kim stigne.Vizantija se raspada, azijatski nekrst
nadire a prinčevi karju i love...
(Zaćute opet.)
(U sobu bane Stefan noseći golu ženu u rukama. Tek
nakon par trenutaka primeti brata i strica, naknon što
mu se oči navuknu na mrak)
STEFAN: Izvinjavan se, nisam znao daste tu.
(Pođe napolje. Okrene se na vratima.)
Da vam uvatim dve, a?
RASTKO: Ne treba, brate, sami ćemo,
(Stefan izađe smejući se.)
Umesto da organizuju državu, otac više ne može,
umesto da prave vojsku, da se spremaju zemiju za
odbranu, da se kuju mačevi i ...
STARAC: Ne bi to pomoglo.
RASTKO: Nema mi druge, striče,poklaću ih kao ćuriće.
STARAC: Znaš li zašto Nemanja nikad nije postao vladar
kakav je po svemu mogao biti?
RASTKO: Ne.
STARAC: Zato što mu narod nikad nije oprostio to što je
smakao s prestola starijeig brata. Oslepljenje baška.To
će postati deo srpskog folklora. Ako potrajemo ... Da je
sreća drugačije htela, sad bi Nemanju vodali s povezom
oko očiju. Ja sam mu oprostio, fukara nije. Neće ni tebi
ako zasedneš na presto kao bratoubica.
(Zaćute opet. Kao i da se onaj spoljni dernek smirio... Ili
su gospoda srpski vlastelini popadali po služavkama.)
RASTKO: A da razgovarm s ocem?
STARAC: Ne vredi. Izvesno je da si umniji i sposobniji od
ove dvojice magaraca, izvesno je i da ti treba da viadaš
ali je najizvesnije da na braću me smeš dići ruku. Ma
kako ti cilj bio plemenit.
RASTKO: Pa i kako onda?
STARAC: Ima samo jedan način.
RASTKO (nestrpljivo): Koji?
STARAC: Neće pomoći mačevi i buzdovani, ovi se
azijatski skakavci ne mogu mačem zaustavitii. Njihove
se ženke porađaju na konjima, kote po dvoje-troje, kod
njih trudnoća traje dvanajst dana.
Tu spasa nema. Mislim, na spas od mača. Zatrće nas ko
ovce detelinu. Ako se dotle sami ne potamanimo.
Razumeš, sinovče?
RASTKO: Trudiim se, striče.
STARAC: Znaš li ti ime mog i Nemanjinog pradede?
RASTKO: Ljubomir, ne ... Čekaj.
STARAC: Tu smo, sinovče. nije ni Ljubomir ni čekaj.
(Nasmeje se.) Propadaju narodi bez pamćenja, bez
pisma, bez kulture. Nepismeni bilmezi i primitivna
bagrzija. Zašto će Grka i Latina biti dok je sveta i
veka. Pa ma kako se zvali. To što se tiče načina
borbe sa Turčinom. Ako si me razaumeo.
RASTKO: Misilm da jesam.
STARAC: Tu, ispod kandila, ta knjižurina, donesi
mi je.
(Mladić posluša.)
To su mi kaluđeri prepisali sveto jevanđelje.
(Mladić mu da knjigu.)
Vidiš, sinovče, po njoj će Srbi pamtiti tvog strica
Miroslava. Ne po osvajanju Kotora i Huma. Za
hiljadu godina. I više. Ne po svađi sa bratom i
iskopanim očima, nego po Miroslavljevom
jevanđelju.
(Zaćute. Starac kao da namerno pusti Rastka da shvati.)
Narod kojim bi i ti da vladaš je.. Da ne serem više.
Opismeni, okruži lepotom, slikom, opseni
građevinom. Za početak. Posle to ide samo od
sebe. Razumeš. Inače će nas i za hiljadu godina
biti ko i danas. Četiri-pet miliona.
RASTKO: Kako ja da opismenim, kad će Vukan
vladati?
STARAC: Ti ćeš vladati... Ako me poslušaš.
RASTKO: Kako?
(Spolja dopiru dahtaji i krici.)
STARAC: Ovaj ne jebe, ovaj dere.
RASTKO: (nestrpljivo) Kako, striče?
STARAC: Mantijom, eto kako.
(Tajac. Nekoliko beskonačno dugih trenutaka.)
Put je duži, ali je sigurniji. I bez bratske krvi i
očiju, Rastislave. Razumeš?
(Rastko ćuti)
Jedino tako. Vladar iznad sebe ima crkvu i boga,
crkva samo boga, razumeš, sinovče?
RASTKO: Mislim da razumem.
STARAC: Odričeš se pičke, lova, raskoši , bahatosti,
ohoIosti... Dakle, svega onog što te čini
Nemanjićem.
RASTKO: Nema cene kad je Srbija u pitanju.
STARAC: Uf, uf, uf... Umalo da zaboravim da smo
mi Nemanjići i dozlaboga patetični. Dobro
razimisli.
(Mladić ne odgovara.)
Nemanja te neće pustiti ni u ludilu. Znaš kako ćeš
otići među mantijaše?
RASTKO: Jedino da pobegnem.
STARAC: Jedino da pobegneš.
(Pauza. Starac ustane i vrati knjižurinu na mesto gde je
stajala.).
A sad idi i doved im, onu guzatu kuvaricu
(Mladić zastane iznenađen.)
Ajde, šta me gledaš. Pa i ja sam samo Nemanjić,
pizda mi materina krmeljiva. Pasja sorta.
2
(Dva naga tela zapetljana na podu. Uzdasi, vapaji,
jecaji.Muškarac obrađuje planski i sistematski, žena se
uvija poput jegulje.)
ŽENA: Gospodaru... gospodaru moj leeepi.
Lepe smrti, majko božija.
(Završe istovremeno i udarnički. Tek tada prepoznamo i
Rastk. Žena ustane i poče se oblačiti )
RASTKO: Sačekaj.
ŽENA: Ne mogu više, gospodaru, ako boga znaš.
RASTKO: Da te još malo gledam.
(Žena stoji nad Rastkom, pomalo zbunjena i postiđena.
Očito da stid ne postoji samo u zagrljaju. Traje to jako
dugo.)
Ti i niko više.
(Žena ne razume, a onda »shvati« i upiša se od sreće.)
ŽENA: Ženićeš me, gospodaru moj lepi?
3.
(Velika trpezarija dvora Stevana Nemanje, u Rasu. U
čelu stola Nemanja, s njegove desne strane Vukan, s
leve Ana, žena velikog župana i majka Vukanova,
Slefanova i Rastkova. Do majke Stefan, pa jedno prazno
mesto. Na kraju stola slepi Miroslav.)
NEMANJA: Gde je Rastko?
ANA: U lovu, gospodaru.. Zalovio se.
NEMANJA: Da se on nije negde zajebo, a? (Nasmeje se
grohotom).
ANA: Da sačekamo još malo, gospodaru?
NEMANJA: Nek ždere sam kad dođe?
Nikad za trpezom nisu očevi čekali sinove. Kakva su ova
pasja vremena došla, a Miroslave?
(Slepac zausti da odgovori, ali tog trenutka unutra
bane zadihani vojnik, bez kucanja i bez protokola.)
VOJNIK: Pobego je, gospodaru.(Padne na kolena pred
Nemanjom. Zbunjenost ovlada za stolom. Svi se zbune
osim Miroslava, ali niko to ne primeti. Ili se bar tako
čini.)
NEMANJA: Ko je pobego?
VOJNIK: Mladi gospodar Rastko gospodaru, pobego u
manastir... U Svetu goru. (Zaleleče.)
NEMANJA: Šta si pio? Duni!
VOJNIK: Pobego je, gospodaru, tvoje mi sreće.
NEMANJA: (ustane, pocrveneo u licu,strah. ovlada
prostorijom). ...Otkud znaš da ti jebem mater sebarsku,
otkud znaš, govori, jezik ću ti iščupati.
VOJNIK: Kad smo stigli do Vučišta, reko nam je
gospodar da se tu pred veče i nađemo, pa je ošo sam da
lovi sa sokolom. Mi čekali, čekali...
ANA: Kad ste čekali?
VOJNIK: Uveče. Ubili mečku i lane, a gospodara nema
pa nema. Ondak se raspemo po planini, dozivamo, on se
ne odaziva...
NEMANJA: Ne žvali više, otkud znaš da je pobego u
manastir? Brzo.
VOJNIK: Reko nam, posle, jedan čoban, reko mu je
mladi gospodar Rastko, kazo mu je kud ide, da vi i
gospođa ne brinete, da ne mislite da su ga vuci, ili, ne
daj bože, tako nešto. Samo ga je zakleo na krst da nam
ništa do sumraka ne kazuje.
NEMANJA: Ko je taj? Da mi visi još večeras, triput da ga
ubijete, mamu da mu jebem čobansku!
VOJNIK: Gospodar Rastko mu je na krst obećo da mu
vaše gospodstvo neće ništa.
(Nemanja plane.)
NEMANJA: Kuš, đubre robovsko, ti da me učiš šta da
radim .
(Udari ga ručerdom u glavu, onda skoči mahnit, počne
udarati sirotog vojnika čim stigne, svi se razbeže po
ćoškovima, osim slepca.) Ti da me učiš šta da radim, ti..
(Prevrne sto, zazvekeće pehari i posude). Da mi njega
crnorisci pune kurčevima, pa njemu sam ja krunu
namenio, njemu. Niste, valjda, mislili da ću ovoj dvojici
seklesana Srbiju poveriti. Boli me ovaj moj kurac što je
najmlađi, je l’ čujete, kurčina mi puca za to. Straža!
Straža! (Uđe par vojnika.) Tugomira mi zovite, odma.
(Sraža izađe.) Do ujutru da mi ga vrati, do ujutru oću da
mi je dete ovde. (Uđe Tugomir.) Četu vojnika odma, da
mi ga vratiš kako znaš, bez njega mi se i ti ne vraćaj, je
l' jasno? TUGOMIR: Jasno, gospodaru.
NEMANJA: Onog čobanskog crva, njega iseći na
komade, osmuditi, iskopati oči, pa tek onda ubiti.
(Tugomir izađe. Nemanja se obraća bratu.)
A ti, slepčino, ako ovde ima tvojih prstiju, ko što se bojim
da ima, odraću te tako ćoravog i napuniti kožu slamom.
(Zastane umoren, a onda sedne na pod i zaplače. Pokrije
lice rukama i plače poput dečaka kome su oteli sviralu,
veliki raški župan. Niko ne progovara. Jako dugo. Ana
grca bez glasa, slepac sedi na svom mestu ne pomerivši
se. Napokon Vukan priđe vojniku koji leži na podu, ne
pomerajući se. Nasloni mu glavu na grudi.)
VUKAN: Ubi ga namrtvo.
4.
(Noć na dvoru u Rasu. Vukan i Stefan
budni, kraj prozora. Ćute, osluškuju. Na-
pokon Vukan progovori.)
VUKAN: Daće Bog, pa ce potera zakasniti...
5.
(Noć u crkvi manastira Pantelejmon u Svetoj gori. Tek
dve-tri upaljene sveće osvetljavaju nagog Rastka. pred
oltarom. Pod nogama odelo i ošišani plavi uvojci.
Kaluđeri oko njega pev-aju tiho i lepo. Iguman navuče
na mladića grubu košuIju. Preko nje i crnu rizu. Kaluđeri,
tronuti, pevaju setni tropar. Na ruskom.)
IGUMAN: DAJEM TI IME SAVA!
6.
(Nemanjin dvor. Slepi Miroslav, Stevan Nemanja i jedan
isprepadani vojnik ispred njih.)
NEMANJA: Što baš ti?
VOJNIK: Vukli smo slamku, gospodaru.Nemoj, ako boga
znaš, četvoro deceimam. I staru majku.
NEMANJA: Gde je Tugomir?
VOJNIK: Pa reko si mu da se ne vraća.Osto je tamo....
Još su neki ostali.(Zaćute na trenutak)
NEMANJA: Pevaj.
VOJNIK: Stigli smo mi, gospodaru, na vreme, nije
gospodar Rastko još bio postrižen. Odmorite se lepo,
povečerajte, pa ujutru zorom na put s mladim
gospodarom, kaže mrcina igumanska. Usuli su nam
nešto u vino, zaspali smo ko poklani, spavali smo,
gospodaru, dan popodne. Tu noć su ga zamonašili,
dabogda im se usta na potiljak poizokretala mantijaška.
Onda Tugomir naredi da ji izgazimo ko livadu,
gospodaru, na kopitima bi ji doneli da mladi gospodar
nije naredio da stanemo. Eto, gospodaru, pa sudi.
(Umori se na trenutak.) Osetili skotovi zlatnu koku, to je
to, gospodaru, pa ko vele. Princ je to, ej. Sad će veliki
župan da šalje karavane s blagom. U Nemanje sedam
kula blaga. O tim se radi. I poslo ti gospodar Rastko, tebi
i igospođi Ani, ovaj smotuljaik s kosom.
(Pruži gospodaru zamotuljak. Nemanja ga razmota. Drži
u rukama sinovljevu kosu.)
MIROSLAV: Tipično nemanjićki.
VOJNIK : I poručio ti da i i tebe čeka ta mo. A i ti,
gospodaru, nemoj. Sad ga zo vu Sava.
(Zaćuti uplašen. Izrekao je sve što je imao da
kaže, izgubio štit od reči i sad čeka gospodarev
prasak. Nemanja pruži dukat iznenađenom i potpuno
sluđenom vojniku.)
NEMANJA (umorno): Idi.
(Vojnik izađe, klanjajući se. Braća osta nu sama.
Ćute.)
Izdiktiraj pisaru da mi, Nemanja, veliki župan,
abdiciramo
u korist našeg srednjeg sina Stefana i tako to.
Vukanu primorje,
nek viče DU do mile volje.
MIROSLAV : A što Stefan?
NEMANJA : A, svi su izgedi da će mu tast postati car
Vizantije.
MIROSLAV : A ti ćeš u Svetu goru?
NEMANJA : U Studenicu.
MIR0SLAV : Da nadgledaš još neko vre me?
(Nemanja potvrdi glavom.)
NEMANJA : Ana u manastir, isto. Da mi ona ne
arbitrira među sinovima.
MIROSLAV : A posle ćeš u Svetu goru? Da mu
pomogneš da uspe.
NEMANJA : A posle ću u Svetu goru.
MIROSLAV : Opet jedan patetični nema njićki gest.
Pa što u manastir, zar ne postoji i svetovna
abdikacija.
NEMANJA : Ionako mi se više ne diže.
Drugi deo
PODVIŽNIK ILI NAKON NEKOLIKO GODINA .
7.
(Kelija manastira Hilandar u Svetoj gori. Nekoliko
kaluđera nagih do pojasa. Sava i Tugomir među
njima. Sklekovi, čučnjevi, dizanje tegova, borilačke
veštine. Žestok trening. Lipti znoj.)
8.
(Rezidencija nikejskog patrijarha Mihaila Autorijana.
Patrijarh, visokopreosvećeni gaspodin Mihailo u svoj
raskoši svoje gospodske odore i bivši veliki župan
Stefan Nemanja, sada otac Simeon, u crnoj
monaškoj mantiji.)
PATRIJARH : Nikako, oče Simeone. Pa, on je još pre
samo godinu dana una pređen u jerođakona. Pa,
znate li vi da nema arhimandrita ispod pedeset-
šezdeset? Koliko Sava ima godina?
NEMANJA : Dvadeset četiiri.
PATRIJARH : Pa, molim vas lepo. Pa, Iju di pedeset
godina služe Boga pa ne do đu do dostojanstva
koje on danas ima u dvadeset četvrtoj. Na žalost,
ne mogu udovoljiti vašoj molbi. Rano je za nje ga da
bude arhimandrit.
NEMANJA : Lepu abornu crkvu imate ovde, u Nikeji.
Gotavo da je ravna oni ma koje sam ja radio i gradio
u Srbiji i Svetoj gori. Zamislite šte mi se desil o kad
sam rekonstruisao Hilandar, pre osvećeni. Šest
radnika mi padne sa ske le i pogine. A dvesta
pedeset kilograma zlata za Vatoped umalo da mi
otmu raz bojnici. Ceo manastir Pantelejmon, od kelija
i konaka do saborne crkve, zamisli te, vaše
preosveštenstvo, primorski zi dari sazidali su mi za
tri godine. Neverovatni majstori ti primorci. Vidim i
vi, ovde u Nikeji, podižete bogomolju.
PATRIJARH : Stojimo, na žalost, oče Simeone. Nekrst
na granicama, sve nam ode na vojsku, Turčin će
nas upropastiti.
NEMANJA : Šteta, bilo bi lepo da bude gotova do
zime. Sa, ovako, jednim po zlaćenim ikonostasom. Ili,
još bolje, pot puno zlatnim.
PATRIJARH : Ko je gospodiina Savu rukopoložio u
jerođakona?
NEMANJA : Episkopi Nikola Jeriški, Mi hail Kasandrijski i
Dimitrije Adramerejski. I gospodin mitropolit
Kostadije.
PATRIJARH : Vidite, biće lepo da ga ista gospoda
promovišu i u arhimandrita. Moramo negovati naše
pravoslavne tradicije, zar ne, oče Simeone.
9.
(Kelija manastira Hilandara. Sava i Si meon, bivši
Rastko i Nemanja.)
NEMANJA : Lepa ceremonija, to rukopolože za
arhimandrita. Baš sam bio tronut.
SAVA : Stefan ti je poručio da ti je ovo poslednje što
si od njega iskamčio. Kaže više ni dinara...
NEMANJA (zabezeknut): Šta on kaže!?
SAVA : Kaže da mu se jebe za nikejsku i sve
druge bogomolje, ovo što si poslao patrijarhu
bilo ti je poslednje.
NEMANJA : Otpiši ti bratu da ga je otac pozdravio,
da on meni ne šalje njegovo, nego moje...
I još mu napiši da ću mu jeb ati milosnu mater ako
se o tome usudi da pomisli još jednom, a kamoli
zucne.
SAVA: Možda ne bi bilo loše da odemo malo do
Srbije.
NEMANJA : Ne mogu. Ako odem, zgazi ću ga kao
vepar pile. (Ironično): A i umoran sam, brate Savo.
SAVA : Šta si još čuo u Nikeji?
NEMANJA : Ništa novo. Ordija svaki dan uzima deo
po deo Vizantije. Ne mogu im Grci ništa, nadiru ko
skakavci.
SAVA: Mogu li se urazumiti?
(Nemanja se od srca nasmeje.)
Znači, moramo brže raditi.
NEMANJA : Ja i ti? Nema tu, pile moje, pomoći.
Skurcali smo. Za sto godina maksimum, Srbija
više ne postoji. U svemu tome dobro je samo to
što prethodno moraju pregaziti ove smrdljive
Grke.
(Zaćute).
SAVA: Moram što pre početi da vladam. Do sad je
sve išlo po planu, sad mi
je sve to sporo . Završio sam zakonik.
NEMANJA : Video sam.
SAVA: I ?
NEMANJA : Dobar je, brate Savo.
SAVA: Zvaću ga krmčija.
NEMANJA : Gadno ime za zakon.
SAVA: Po krmi, razumeš? Ono što je kr ma za brod, to
će on biti za Srbiju.
NEMANJA : Nisi se baš proslavio s imenom, brate
Savo.
SAVA: Moramo se što pre osamostaliti, što pre. I
crkveno i svetovno. A onda
prosvećivati. Poumiraće od šuge i tripera pre nego što
Turci i stignu do granica.
Sve je stric bio u pravu, sve. Nije vreme za kovanje
mačeva, od njlh spasa
nema.
NEMANJA : Ko je tebe, brate Savo pra vio, ja il on?
(Uleti izbezumljeni Tugomir.)
TUGOMIR (plače): Rat u Srbiji, gospodaru, građanski rat.
Vukan s Mađarima udario na gospodar-Stefana, biju se
kovuci.
NEMANJA: Mamu da im jebem, kalabačastu.
10.
(Trening. Žestok, iscrpljujući, luđački.)
11.
(Manastirska kelija oca Simeona u Hilandaru. Simeon,
iliti Nemanja, pakuje bisage. Uđe Sava.)
SAVA: Gde se ti to spremaš?
NEMANJA: Dosta sam bio otac Simeon, sad ću opet
malo biti Nemanja.
SAVA: Ideš da sažižeš i čerečiš? I kolješ?
NEMANJA: Idem da zavedem red.
SAVA: Ne ideš ti nigde!
(U ocu Simeonu probudi se opet onaj veliki župan.
Plane.)
NEMANJA: Sta!?
SAVA: (povisi ton): To što si čuo. Ne ideš ti nigde. Gde
bi ti, da dokusuriš ono što nisu ova dvojica ludaka, da
osakatiš i unerediš ono malo što još može orati i
pravidi decu.
NEMANJA (nenaviknut da mu iko protivureči, potpuno
van sebe): Slušaj ti, balavče, da nije bilo mene, mog
uticaja i mog zlata, još bi manastirski lukac plevio.
gospodine arhimandritu.
(Otac i sin unesu se jedan drugome u lice, vratne žile
debele kao jedeci.)
SAVA:(koliko ga grlo nosi): Ne ideš ti nigde, oče
Simeone!
NEMANJA: Idem još danas i najebaću im se majke koliko
god ja budem hteo, heruvime!
SAVA: Nema više ni klanja ni čereka, dosta je bilo.
NEMANJA: Jebem ja tebi nanu žutokljunu.
(Zamahne da udari sina. Sava rukama srvečava da ga
otac udari, ali ne vraća. Nemanja pokuša još nekoliko
puta, ali s istim rezultatom.) Samo Nemanja sad može
da ih smiri.
SAVA: Nemanja i hoće, smiri se i saslušaj me.
(Ućute obojica.)
NEMANJA (zadihan): Slušam.
SAVA: Ti ako odeš, moraš kažnjavati,jel' tako. I
uzurpatora i njegove pristalice, i seći ruke i kopati oči.
A ja imam bolje rešenje za moju patetičnu braću.
NEMANJA (nestrpljivo): Slušam.
SAVA: Ići ćemo ja i otac Pajsije.
Grobna tišina. Jako dugo.)
NEMANJA: Čekaj, jel’ ti to mene zajebavaš.
SAVA: Ne pada mi na pamet, oče Simeone.
NEMANJA: Pajsija smo saranili pre tri meseca.
SAVA: Saslušaj me malo sve ću ti objasniti.
12.
(Manastir Studenica. Nepregledna svetina, kaluđeri,
dostojanstvenici, slepi Miroslav. Kraj teškog hrastovog
kovčega stoji Sava u arhimandritskoj odori. Njegova
braća Vukan i Stefan na kolenima kraj odra.)
SAVA: Mir, mir svima.
(Svetina se namah uliša. Sava braći:)
Priđite.
(Braća na kolenima priđu do kovčega Tajac.)
Stavite ruke na mošti svoga oca.
(B ra ća p o s lu ša ju .)
Pogledajte se nad mrtvim telom ovog svetitelja koji vam je
dao život. Pogledajte se, vi, bezumnici i neposlušnici,
pogledajte se, moja zalutala braćo. Zar vas kosti ove
svetiteljske ne opominju, zar da srpsku krv međusobno
lijete. Sram vas bilo i stid, grešnici. Bog mi je u snu rekao:
Idi, Savo, u otadžbinu, izmiri braću nad moštima mrtvog
oca. Nemanja i mrtav neće ostaviti Srbiju na cedilu. Malo
vam je dobara i zemaljske slave, bestidnici, treba vam još i
lelek i plač detinji, trebaju vam materinske i sestrinske
suze, trebaju vam njive nepoorane, treba vam dim i pepeo,
treba vam oblak tudjinski nad Srbijom. Pogledajte se,
zaslužuje li to Srbija od sinova Nemanjinih? Umesto da
ovom zemljom odjekuje frula pastirska i pesma oračka i
žetelačka, zar da se čuje bojna truba i poklič ratnički?
Spustite svoje časne glave u prašinu pred ovim svetim
moštima, celivajte ovu zemlju koja vas je porodila i koja
vam je jedina, koja mora biti nezavisna i samosvojna,
potpuno odvojena od Carigrada i Nikeje, od Bugara i Latina,
potpuno jedinstvena, ili će je nestati. A teško onom, pred
licem božijim, ko za to bude krivac. Na kolena, grešnici.
(Svi kleknu.)
Čujem li samo reč još jednu, da je sebar uvredio
vlastelina, ili vlastelin sebra, čujem li još reč jednu o
neslozi među braćom, čuvajte me se, grešne duše.
Bogom se kunem i rnoštima svoga oca, moj će gnev
osetiti. (Zastane, pogleda kakav efekat ostavljaju
njegove reči. Nastavi zadovoljan.) Srbi, braćo i sestre,
braćo moja mila, Vukane, Stefane, podajte jedan
drugom svoje ruke i srca. Bog čuva Srbe, moramo mu
malo i mi u tome pomoći.
(Vukan i Stefan, obliveni pokajničkim suzama, čelom
dotiču zemlju. Svi plaču.)
Izlijte svoje pokajničke suze i vašem će mrtvom roditelju
lakše biti. Srbiija uskoro mora biti kraljevina, potpuno
nezavisna kao država i s potpunom autokefalnošću svoje
crkve. Na vama je, gospodo srpska, da to učinite, na
vama, braćo moja mila, Stefane, Vukane. Ustanite,
poljupcima jedan drugom suze otrite.
(Braća ustanu, padnu jedan drugom u zagrljaj.
Prolome se klicanja i uzvici.)
Slava Bogu na nebesima, slava Simeunu Mirotočivom,
ocu našem, da živi Srbija na vjek i vjekov, amen.
(Amen odjekne unisono iz svih grla. Stefan klekne na
kolena pred Savom, Vukan odmah za njim.)
STEFAN: Dobrodušno, od Boga poslani, da naučiš i nas i
ceo narod svoga otačastva, da uzakoniš zakonom i
običajem hrišćanskih naroda i da ukrasiš u svemu kako
treba. Ja ću u svemu biti sluga poslušan tvojoj
zapovesti, kao svome gospodaru.
SAVA: Ustanite, braćo moja, ne klečite pred slugom
božijim. Radite u korist svoga naroda, koji vam je Bog
poklonio na staranje. Živela Srbija, braćo Srbi!!!
(Zivela, odjekne gromoglasno. Poljupci, ganuće,
uzdasi.)
M IRO SLAV (t ih o ): Sve s i shvatio , v id im .
SAVA: Ti si mi puno pomogao.
MIROSLAV: Odličan govor. Čestitam. Možda da je bio
još malo patetičniji i uspaljeniji. Zaista, dobro. neko
vreme u Srbiji, pretpostavljam?
(Sava potvrdi.)
SAVA: Ostajem.
MIROSLAV: I treba. Sad je sve u tvojim rukama. Sve.
Idem.
SAVA: Navrati češće, striče
MIROSLAV: Pozdravi Nemanju kad budeš pisao u Svetu
goru.
13.
(Sava i Stefan nagnuti nad raširenim hartijama.)
STEFAN: U redu, ovo razumem, ovo su konaci i ćelije,
ovo crkva, ovo ekonomski deo. A ovo šta je?
SAVA: To su škola i bolnica.
STEFAN: Pa šte će ti to? Ajde, bolnica još đene-đene,
mada su i do sada sebri umirali po kućama, ali škola... I
to za sebarsku i vlasteosku decu zajedno!?
SAVA: Upravo tako.
STEFAN: To su bačene pare. Moram samo nešto da ti
kažem brate. Ovo radim samo da okajem onaj
bratoubilački rat, kad ovo završimo, gotovo je. Ni para
više u te besmislice. Pa ja za taj novac mogu da držim
deset dobrih plaćeničkih četa. I to Kelte. Mogu da
naoružam.
SAVA(pokulja mu krv u glavu ali se savlada): Ovo je,
Stefane, oružje. Ako hoćeš da budeš prvi srpski kralj,
moraš ovo da radiš.
STEFAN: Šta mi fali i kao županu, u čemu je razlika?
SAVA: Ti ćeš biti prvi srpski krunisani vladar, a u čemu
je razlika, to ćeš shvatiti kad se opasuljiš. Kad
porasteš, kašće ti se samo. Lepo ćeš se oženiti.
(Stefan prsne u smeh)
SAVA: Jedini koji te u ovom trenutku može proglasiti
kraljem je papa Inokentije Treći. Od Grka i patrijarha
krunu nećeš dobiti nikad. Oženićeš Anu Dandolo, ćerku
venecijanskog dužda.
STEFAN: Čekaj, jesi li ti stvarno lud, ili ti je manastirska
nejebica udarila u glavu. Pa, ja imam ženu i decu. Žena
mi je ćerka vizantijskog cara, ej. Ja je volim.
SAVA: Prvo, kako stvari stoje, tast ti neće još dugo biti
vizantijski car, drugo, nisi ti sebarska boranija, oni
mogu da se žene iz ljubavi, kraljevi, ne. Otpratićeš je s
lepom otpremninom, pa od volje joj. Ili nazad, ocu, ili
u manastir. I tvoja je mati u manastiru, razumeš.
STEFAN: Ma, neću o tome, uopšte, da razgovaram.
SAVA: Možda Vukan hoće.
(Sava prividno miran, Stefan sa svim znacima
nervoze i straha.)
Da, sam par lepih mesta video, manastire... Tako...
STEFAN: Dok ja vladam Srbijom, neće biti više crkvi
nego sela, to utuvi.
SAVA (Plane. Poleti na brata, sabije ga uza zid, podigne
s lakoćom — tek sada vidimo efekte i svrhu onih
ludačkih treninga). Ma, ko vlada Srbijom, oca ti jebem,
da ti jebem? Ko vlada, nemoj da se zaluđuješ, ti da
vladaš, s gomilom kopiladi i pameću deteta od pet
godina. Pa, ti dalje od nosa ne vidiš, Stefane, nemoj
da ti i taj vidik skratim. Utuvi to u glavurdu...
(Spusti brata. Zaćute obojica. Sava pomalo zadihan,
Stefan potpuno uplašen i sluđen bratovim reakcijama.)
Još nešto. Nemoj da ti slučajno padnu na pamet neke
budalaštine u smislu hapšenja, trovanja i slično. Sva je
dvorska vlastela na mojoj strani. A i braća kaluđeri, što
idu uz mene, nimalo nisu izmučena postovima i
samokažnjavanjem. Nisu to kaluđerske ovčice, kako si ti
mislio, to je vučji čopor, brate Stefane. Zapamti to.
(Zastane na trenutak. Stefan preneražen.)
A sad ćemo popiti po piće u zdravlje budućeg srpskog
kralja.
(Pljesne rukama. Uđe sluga bez nosa i ušiju.)
SAVA: Ko te tako uneredi, ako boga znaš!?
(Pogleda u brata ljut kao ris.)
STEFAN: Strez.
SAVA: Ko je Strez?
STEFAN: Bugarski velikaš, disident. Pobegao je iz
Bugarske. Dao sam mu azil i postavio ga za upravnika
Proseka. Sad se ostrvio.
SAVA: Pa, opozovi ga, nemoj da ti ovako narod
nagrđuje.
STEFAN: Ne vredi. Prosek je neosvojiv, dve mi je čete
razbio. Poručio mi je da se ništa ne brinem, da će sam
otići kad osakati ili ubije i poslednjeg Srbina. A za
Srpkinje...
SAVA: (sluzi): Idi i reci ocu Tugomiru da spremi
braću. Smesta.
14.
(Velika dvorana Strezovog obitavališta u gradu
Proseku, današnjoj Demir-Kapiji. Strez, krupan, bradat
čovek, u čelu stola, pored njega Sava, Tugomir i još
par ljudi.)
SAVA: Nije lepo, brate Streže, da ti sediš u čelu stola,
a ja kao arhimandrit, Nemanjić i brat srpskog vladara,
do tebe. Meni je mesto u čelu stola.
STREZ: Ajde, pope, ne žvali. Jedi i pij, i onako ti je to,
možda, poslednje u životu.
SAVA: Nemoj tako, brate rođeni. Pa, nije lepo. Nemoj
tako sa mnom da govoriš, ipak sam ja svešteno lice.
Božji sluga.
STREZ: Ajde, pope, gači što si došo, pa da gledam šta
ću s tobom.
SAVA: Ti si iz Bugarske izbego ovamo, da spaseš
glavu. Jel' tako?
STREZ: Tako je.
SAVA: Naš brat, Stefan, pružio ti je utočište, spasao
glavu, dao oblast na upravu. a ti mu sad tako
vraćaš...
STREZ: Tvoj je brat, pope, šupak-efendija, pička j
slabić. Ko mu je kriv kad je budala, gostoprimstvo se
ne daje svakom je l’ tako ljudi.... ?
(Nasmeje se brundavo, par njegovih ljudi za njim.
Sava nastavi istim tonom.)
SAVA: Tako se dobročinstvo ne vraća. To nije
ljudski,
nije hrišćanski. Umesto da mu zahvaljuješ, kao svom
dobrotvoru...
STREZ: Pitanje je dana, pope, kad ću ja sesti na
mesto tvog brata.
SAVA:...ti mu sakatiš čeljad, sečeš uši i noseve,
ubijaš, već si i u poslovice ušao: zao kao Strez...
STREZ: I ne samo to, pope, ne samo to. Jebem mu sve
što stignem, i uzduž i popreko, Čerečim, smudim,
vešam, bacam s vrha ove kule u Vardar i još puno
toga.
SAVA: Nego da ti lepo, blago meni, spakuješ prnjice, pa
tutanj. U Dubrovnik, u Mletke, kod Mađara, a? Širok je
svet. (Strez se nasmeje od srca.)
STREZ: Ti si, pope jeo bunike? Ljudi, ovo da mi je neko
pričo, ne bi verovo, e, pope, pope, baš me zasmeja.
SAVA: Jer, brate po Hristu, batina ima dva kraja.
STREZ: Aj ti lepo, pope, svojim poslom dok sam još
dobar. Još malo mi fali da poludim. Ajde, begaj. Još
nisam jebo popovsko dupe, a ako popijem, još dve tvoje
će biti deveto.
SAVA (istim onom mirnim poučiteljnim tonom): Ja se,
pseto jebem u kurac, a imaš još dva minuta vremena da
bežiš i spaseš glavurdu.
STREZ (uhvati Savu za bradu): Znaš li šta ću, žgebe
srpsko, da ti radim, znaš li (Sava ga uhvati za ruku i
stegne.) da je pakao spram Streza banja za nerotkinje,
gnjido crna?
(Strez pusti Savinu bradu, očito je kaluđerov stisak
prejak. Skoči od stola, uhvati se za nož.) Straža, straža!!!
(Dva Strezova čoveka skoče, ali ih otac Tugomir složi pre
nego se uspe ju odvojiti od stolica.)
Zažalićeš ovo, pope, jebaću ti srpsku mater, ubijaću te
danima.Straža! (Vrata se otvore s treskom, umeslo
straže pojavi se Savin vučiji čopor.)
SAVA: Lepo smo se ispričali, brate po Hristu, red je i da
se rastanemo kao ljudi. (Polako prilazi Strezu.) Pametno
je i mudro od tebe što si nas poslušao, što si uvideo
svoje greške. (Strez pokuša da ga udari nožem, Sava se
izmakne i veštim zahvatom izbije Strezu nož iz ruke.
njim ukoštac ali je očito da je Strez uprkos svom izgledu
i veličini nedorastao protivnik svetogorskom kaluđeru.
Sava savija Sreza kao gudalo, graške znojana Srezovoj
glavi)
STREZ: Puštaj, Hrista radi.
SAVA: Lepo je, bratko, od tebe, što si mi se setio i
gospođe majke i srpskog plemena, lepo je što si kao
mudar čovek shvatio da batina ima dva kraja, što nisi
vređao i pretio, ponavljao uvrede i pasjaluke...
(Sava sve više savija Streza.)
STREZ: Puštaaaj... ako Boga... znaš.
SAVA: Što si ...
(Tog trenutka sobom odjekne prasak poput onog kad
neoprezni šetač u šumi nagazi suvu i natrulu granu.
Kičma. Strez se opust, Sava ga baci na pod ,bugarski
uzurpator još dva-tri puta zabatrga nogama onda se
smiri. Tajac?) Neverovatna, je snaga iskrene molitve, zar
ne, braćo kaluđeri? Toliko, velika da i smrt zlotvorsku
može da prizove. Streza je ubila moja i vaša molitva,
zapamtite, braćo hilandarska. Jel to jasno?
KALU ERI:Đ Jasno, oče Savo. Najjasnije.
15.
(Srpski dvor. Sava, Stefan, slepi Miroslav, Stefanova
deca i jedna lepa uplakana žena. Svi plaču. Svi osim
Save. Žena se teško i bolno oprašta od dece, deca joj ne
puštaju skute.)
STEFAN: (suze, kao grašak, kotrljaju mu se u bradu):
Oprosti, oprosti... (Žena mu poljubi ruku, Stefan padne
na kolena, ljubi ženine noge. Žena priđe Savi, dugo ga
gleda.)
ŽENA: Dabogda mrtav goreo, zlotvore.
16.
(Noć. Samo jedna sveća osvetljava neveliku prostoriju.
Sava, go do pasa, bič u ruci. Po golim leđima ostaju
tragovi biča. Do bola, do iznemoglosti. Lipti krv.)
17.
(Manastir Žiča. Srpska vlastela, sveštenstvo, narod.
Ispred oltara Stefan, kraj njega Sava, kraj Save nova
Stefanova žena Ana Dandolo.)
SAVA: Stavljajući ti ovu kraljevsku krunu na glavu, koju
ti šalje rimski otac Honorije Treći, proglašavam te
kraljem, milošću božijom, cele Srbije, Duklje, Trivunije,
Dalmacije i Huma, a tebe, Ana, po milosti božijoj, ženo
Stefana Nemanjića, proglašavam za kraljicu istih
krajeva. Ovo će leto gospodnje, hiljadu dvesto
sedamnaesto pamtilti srpska pokolenja, dokle god ih
bude. (Stavi Stefanu krunu na glavu.) Slara tebi Bože, na
nebesima, slava tebi Stefane Prvovenčani, kralju Srpski,
na zemlji. Amen. (Amen, odjekne unisono. A onda se
prolome poklici: Žveo srpski kralj!Živeo Stefan
Prvovenčani! Zivela Srbija! Sava Stefanu:)
Govor. Čujmo, gospodo hrišćanska, prvog srpskog kralja.
(Stefan ćuti. Sava ispod glasa.) Govor, idiote.
(Stefan se nasmeje, pokaže Savi ruku od lakta nadole.
Komešanje i žagor, pa onda tajac. Sava tiho:) Govori ili
ću te ubiti kao psa. (Stefan ćuti.)
TUGOMIR: (glasno):Dela će govoriti! Živeo Stefan
Prvovenčani srpski kralj! (Živeo, odjekne tako da zadrhti
tavanica.)
18.
(Sava, Tugomir i slepi Miroslav.)
SAVA (Tugomiru): Da se jeres zatre u, korenu, je l
jasno!? Ako može lepim, lepim...
MIROSLAV: Ne može lepim,sigurno. Beskrajno su
fanatični.
SAVA: Onda ih zatri. Pobi to razjuri po Bosni i Bugarskoj,
ne interesuje me šta ćeš i kako ćeš, hoću samo da od te
bogumilske jeresi u Srbiji ne ostane ni kolevke, je li
jasno? I sve one spomenike njihove da razbucaš!
TUGOMIR: Ako mi dozvolite, gospodaru, da kažem, ako
ne, onda ništa.
SAVA: Slušam.
TUGOMIR: Vi znate da sam svama od prvog dana, da
sam za vas gotov i u vatru i na nož, od prvog sam dana
s vama... (zastane.)
SAVA: Ne liči na tebe to prenemaganje, oče Tugomire
pravo u rebra, ajde.
TUGOMIR (ohrabren): Ti su bogumili, gospodaru Rastko,
ko deca. Bezazleni i bezopasni, skroz naskroz. I oni se
Bogu mole.
SAVA: Njihovi su kaluđeri svetovnjaci oženjeni i
paročini, bogumili se mole u šumi, na livadi, njima je to
svejedno, je 1' tako?
TUGOMIR: Tako je, gospodaru.
SAVA: Preziru crkvu i ikone, je 1' tako?
TUGOMIR: Tako je.
SAVA: Sve što traje duže od ljudskog veka ne
razumeju i ne treba im. Ako im je svejedno gde se
mole, za sto godina moliće se i u džamij, oče
Tugomire. A jeres je ko zaraza, širi se, oče
Tugomire. Na izvršenje.
(Tugomir izađe. Sava i Miroslav ćute neko vreme.)
Ko u Boga veruje, može mu se moliti i u buretu,
znam to i ja, striče. Samo oko čega će se narod
okupiti i šta će ga hiljadu godina sačuvati kad
azijatski nekrst nagrne. Šta će mu produžiti
pamćenje, ako slike na zidu nema da ga seti na
poreklo. Ili ako nema Miroslaviljevog jevanđelja, je
l’ tako, striče? Još pamtim onu tvoju lekciju o tvom
i Nemanјinom pradedi.
(Zaćuti. Ćute obojica.)
A krv i greh na moju dušu. Samo, gde će mi duša,
a, Striče?
MIROSLAV: Tamo gde i duše svih podvižnika i
mučenika, sinko, tamo. (Zaćute. Sava, očito,
potresen odlukom koju je upravo doneo.)
SAVA: U ponedeljak napuštam Srbiju.
MIROSLAV: Tako sam nešto i pretpostavljao.
Zbog crkvene nezavisnosti?
SAVA: Ostala je još samo autokefalnost crkve i
srpski arhiepiskop. I onda sam završio. Onda će
stvari same ići svojim tokom. Kad budemo imali
srpsku crkvu i srpske episkope, onda sam,
stvarno,gotov.
MIROSLAV: Neće biti lako.
SAVA: Neće.
MIROSLAV: To je Grcima još jedini način da im
ovde ostane bar malo uticaja. Mislim na grčko
sveštenstvo ovde i našu crkvenu potčinjenosit.
SAVA: Samo, nije ni Rastko lud. Uvali ću ja njima
mačora. I caru i patrijarhu. Smislio sam ja njima.
MIROSLAV: Kad smo već kad mačora, jebeš li šta
(Sava se nasrneje.)
SAVA: Ništa, striče.
МIROSLAV: Pa, kako izdržavaš ? (Sava ne
odgovori.)
Oćeš da tresneš nešto? Niko neće znati. Čak ni
ona neće, znati i ko ju je odeljo, a?
SAVA: Ne treba, striče.
MIROSLAV: Kako ne treba, šta je tebi? Jesi ti
Nemanjić ili nisi, kako izdržavaš?
SAVA: Ja sam, striče, bio Nemanjić.
Treći deo
VUČJI ČOPOR ILI OTAČASTVO
19.
(Carski dvor u Nikeji. Sava, vaseljenski i patrijarh
Mihiajlo Autorijan i car Teodor Prvi Laskaris.)
PATRIJARH: Uz sav respekt prema sve-mu što ste
vi lično, oče Savo, kao i cela vaša familija, učinili
za opštu stvar, ma koliko da su podvižništvo vas i
vašeg brat a, vašeg oca, na kraju krajeva, veliki,
eto, vaš pokojni otac blagoizvoeo je da ogromnim
poklonom, završimo nikejsku sabornu crkvu, i to
kako završimo, gospodine moj, i to kako, ipak je
autokefalnost srpske crkve nezamisLiva.
Apsolutno nezamisliva. Pa, kud bi nas to odvelo, i
molim vas lepo? Em nam je nekrst na granici, ne
na granici, na vratu gospodine moj, na vratu,a mi
ćemo se cepkati i deliiti.
SAVA: Bojim se, sveti oče, da je to,
ipak,neminovnost.
PATRIJARH: Ne zovite me molim vas lepo, sveti
oče. Tako šaponje zovu one svoje ludake,
vatikanske ludake mislim. Tako se, gospodine
Savo, oslovljavaju katolički đuturumi, a ne jedan
vaseljenski patrijarh.
SAVA: Oprostite.
CAR: Pa, dajte, vaše visokopreosveštenstvo, ne
žestite se. Pa, to je samo jedan, pomozi, Bože, da
se setim, lapsus, zar ne, oče Savo?
SAVA: Apsolutno, vaše veličanstvo. Samo, bojim
se da taj lapsus nece još dugo biti lapsus.
PATRIJARIH: Kako to mislite?
SAVA: Vidite, vaše visokopreosveštenstvo, onaj
moj ludi brat potpuno je Srbiju okreno Vatikanu i
papi. I pored svog mog otpora i neslaganja.
Zamislite, cenjena gospodo, primio je papsku
krunu, molim vas. Papska kruna na glavi jednog
srpskog vladara, gospode Bože. Odvraćao sam,
kumio, ništa nije vredelo. Ne samo to, nego je i
oženio jednu ultra katolkiju, protiv moje volje i
pored mog najenergičnijeg protivíljenja. Svoju
ženu, mislim na bivšu ženu, gospodo, oterao je u
manasitir ne trepnuvši. I to kakvu ženu, molim
vas. Anđela, a ne ženu. Vizantjsku princezu, čerku
vašeg prethodnika, koga ste vi blagoizvoleli
smenili i pogubili, da bi doveo tu katolkinju. Ako
srpska crkva u najkraćem roku ne bude
autokefalna, Vizantija će se uskoro graničiti sa
Vatikanom. Imaćete, s jedne strane na granici
Turke, na drugoj pokatoličene Srbe.
CAR: Čekajte, koliko ja znam, vi ste krunisali
vašeg brata u, pomozi, Bože, da se setim, Žiči.
SAVA: To je istina, vaše visočanstvo, ali to je bilo
batrganje da se spase što se spasti da.
CAR: Kako to mislite?
SAVA: Mislim tako da ako je ta papska kruna već
stigla u Srbiju, onda neka mu je na glavu stavi bar
Srbin i pravoslavni sveštenik, a ne neki katolíčki
izaslanik. Šaponja, kako bi rekao gospodin
patrijarh.
CAR: Ne znam za taj izraz šaponja, zašto šaponja?
PATRIJARH: To je, vaše visočanstvo, zbog tog
što se krste celom šapom, što koriste sve prste,
eto zašto.
CAR: (nasmeje se): Simpatično.
SAVA: Ne znam da li su gospoda dovoljno svesna
opasnositi? A ako se srpska crkva osamostali i
dobije svog arhiepiskopa, ona i neće biti ništa
manje daronosna nego danas. Naprotiv. Stefan se
još može, snagom ličnosti i titule jednog
autoritativnog srpskog arhiepiskopa, ako ne
urazumiti, a ono nadvladati. Ponavljam, gospodo,
srpskog. Ili da ja več sada počnem da vežbam.
(Prekrsti se kao katolík.)
PATRIJARH: Fuj daleko bilo. Sta vi mislite, vaše
visočanstvo.
CAR: Meni se ovo što, pomozi, Bože, da se setim,
govori otac Sava čini dosta razložnim.
(Zaćute. Sava još malo dosoli.)
SAVA: A što se grčkog sveštenstva u Srbiji tiče,
njihov status bi ostao apsolutno isti. Ako ne i
povlašćeniji
CAR: A ko bi, pomozi, Bože, da se setim, bio
arhiepiskop? Vi?
SAVA (folirantski): Ne, ne. To ni slučajno. Ja sam
sebi u narednih nekoliko godina namenio askezu.
Meditaciju i samoću na nekoj hilandarskoj steni.
PATRIJARH: Šta znači asketiizmom spasiti samo
svoju dušu, oče Savo? Zar vam se to u ovom
trenutku ne čini malo sebičnim? I sami ste rekli da
ličnost srpskog arhiepiskopa mora biti snažna i
autoritativna.
SAVA: Znam, ali...
PATRIJARH: Ni preterana skromnost nije baš uvek
vrlina. Možete li vi sprečiti širenje katolicizma u
Srbiji? Možete. Ako ste se rešili bogumila, koji su,
tamo kod vas, već pustili koren, moći ćete ovo.
Tada ste lečili, sada i sprečite i gotova stvar.
SAVA: Hoću li ja to...?
CAR (prekine ga): E, pa gospodine arhiepiskope,
pomozi, Bože, da se setim, čestitam.
20.
(Sava i njegovi monasi. Trening. Isti onaj
intenzitet kao ranije, isto ono fanatično
predavanje.)
SAVA: Dobro je, braćo, dosta za danas. (Stanu
znojavi i zadihani.) Sutra se vraćaimo u Srbiju.
(Radost među monasima.) Tugomire.
TUGOMIR: Izvolite, gospodine arhiepiskope.
SAVA: Šta si uradio, oče Tugomire?
TUGOMIR: Trideset šest slikara, četrdeset zidara,
osaim klesara, jedan tesar i devet lekara.
SAVA: U pet ujutru da su ovde. Platio si?
TUGOMIR: Samo kaparu, gospodaru.
SAVA: Braćo! Ovi neimari, slikari i doktori idu s
nama u Srbiju. Da grade, prosvećuju i leće. U
vama će imati direktne nadzornike i pomagače.
Gradiće se brzo, mora se tako graditi i raditi, ali
će se dobro i plaćati. Vi ste uz mene od prvog
dana. Odani, hrabri i pouzdani. Da mi nije bilo vas,
ko zna koliko bi ovog prašnjavog puta iza nas
prešle same moje kaluđerske noge.Zato vam
braćo hvala. Vas devet ste sada, braćo, srpski
episkopi. Kasnije će vam otac Tugomir pročitati
raspored po Srbiji. Vi znate kakav mora biti srpski
sveštenik. Pravedan, odan, strog, učiteljan,
trezan, pobožan, omiljen u narodu. Ostalo znate.
Ako budete takvi, i narod će vam biti takav. Ako
čujem za neku svinjariju, vi znate...
KALU ERIĐ : Znamo?
SAVA: Vi ste moj vučji čoporl na koji sam ja
neograničeno ponosan. Nemojte me razočarati ni
ostaviti na cedilu, kao što ni dosad niste. Cilj koji
je pred nama, svima vam je jasan, i, mislim,
dovoljan. Nas Srba je malo, biće nas još manje,
ako vi svoj zadatak ne ispunite. Koliko sutra,
možda, ako mi posustanemo Srbije biti neće. Ne
dajte, braćo, da se to dogodi. Život je najjeftinija
cena kad je Srbija u pitanju. Je l’tako, braćo?
KALU ERIĐ : Tako je, gospodaru.
SAVA: U svojim episkopijama zatećiće-te episkope
Grke. Preuzećete od njih dužnost i ispratiti ih u
Grčku. Ponavljam, ispratili u Grčku. Braća kaluđeri
koje tamo zateknete, nek prepisuju srbulje, znači
srpske knjige, braća episkopi, nek uče sebarsku
decu da čitaju i pišu, svaka episkopija da otvori
svoju školu i bolnicu. Da se prevedu Hipokrat,
Avicena, Galen i Dioskorid li da se po njihovim
knjigama leci. U Srbiji se više neće lečiti bajanjem,
mlevenim konjskim kopitima i mokraćom
jumferašica. A sad na odmor, dug je put pred
nama.
TUGOMIR: Gospodaru...
SAVA: Reci, Tugomire.
TUGOMIR: A ako neće?
SAVA: Ko ako neće?
TUGOMIR: Ako igrčki episkopi neće da nam
predaju dužnost.
SAVA: Ako neće, zima se. Nek leti perije.
21.
(Dvor Stefana Prvovenčanog. Stefan Prvovenčani
leži na krevetu, brat mu Sava kleči kraj njega.
Očito je da prvi srpski kralj umire.)
SAVA: Sve će bita dobro, izvući ćeš se ti. Doktori
kažu...
(Samrtnik odmahne rukom. Sava ućuii.) Hoću da
znaš da razumeš ako ako možeš zašto sam ja sve
ovo. Shvatio si ti. I zašto je dovedena ova
mletačka bikulja... I zašto je Teodora morala
otići… I Sve.
(Stefan ga pozove rukom. Sava se sagne. Onda
Stefan pljune brata u usta. I umre. Sava otre lice
rukavom. Zaplače. Plače dugo i glasno nad mrtvim
bratom, ljubi ga po rukama, licu. Uđe Tugomir.)
TUGOMIR: Oče Savo, nemojte. (Sava se ne
obazire na Tugomira, leži na mrtvom bratu.)
SAVA: Umro je prvi srpski kralj, sva zvona u Srbiji
da zvone. Da se proglasi četrdesetodnevna žalost,
da se u svim crkvama odsluže opela i imolitive za
dušu. Moj brat je umro kao monah, pred smrt me
je molio da ga zamonašim. Umro je kao monah
Simeon. Moj dobri brat.
TUGOMIR: Gospodaru, smirite se... Božja volja. I
nemojte više ljubiti pokojnika, ako Boga znate.
Možda je nešto zarazno.
SAVA: Nije, Tugomire, moj brat je umro od tuge,
tuga nije zarazna, oče Tugomire!
22.
(Sava u svojoj školi. Nekoliko slušalaca ispred
njega.)
SAVA: I. dakle, kako nas uči Hipokrat, rana brže
zarasta iako je čistim rukama previjena, a pre
toga i iskuvanim nožem rađena. Veliki je i
blagotvoran utiicaj prokuvamih stvari, valjda je i
to volja božija, a naročito prokuvanih metala, na
ljudski organizam. Dakle, da ponovimo. Lekarski
nož se i pre zahvata na bolesniku prokuva u
bakarnoj posudi s vodom, a tek nakon toga činimo
rez. U kasnijem zarastanju rana veliku ulogu ima
stiraks, za čije postojanje dugujemo čuvenom
arapskom lekaru Aviceni. Pravimo ga od kamfora,
mlevene plesnive limunske kore, te raznih vrsta
želatina. Dobro urađen, stiraiks ne gubi nikada
svoj želarinozni ili pihtijasti izgled, a najteža rana
od noža ili drugog oštrog predmata zarasta za pet
do sedam dana. Lečenje stiriksom po pravilu daje
potzitivne rezultate, smrtni ishod prisutan je samo
u retikim slučajevima i to -uglavnom kod povreda
unutrašnjih organa I unutrašnjih krvarenja. (Na
vrata uđe Tugomir).
TUGOMIR: Oče Savo, oprostite što prekidam
nastavu, ali...
SAVA: Izvolite, oče Tugomire.
TUGOMIR: Ako može, molio bih, par геči. Nasamo.
Sava mu priđe.)
SAVA: (uznemiren, u pola glasa): Šta je bilo?
TUGOMIR: Gospodaru, vaš sinovac je...(zastane.)
SAVA: Pravo u rebra.
TUGOMIR: Gospodaru, kralj Radoslav, vaš
sinovac, suspendovao je srpski jezik i proglasio
grčki za službeni jezik na dvoru, u školi i crkvi.
Zabranio sve javne aktivnosti na srpskom.
(Tajac. Savi jurne krv u lice.) Eto...
SAVA: Sedlaj!
TUGOMIR: Je l` odmah, gospodaru?
SAVA: Iz ovih stopa.
(Tugomir izađe.)
Mamicu mu jebem kalabačastu!
23.
(Srpski dvor. Sava i mladi kralj Radoslav.)
SAVA: Šta ovo treba da znači!? Ta gomila
budalaština i svinjarija...
RADOSLAV: Polako, striče, smiri se. I na grčkom,
molim te.
SAVA: Grčki se govori na grčkom dvoru, ovde ne.
Bar dok sam ja živ.
RADOSLAV: Što se prvog tiče, ovo i jeste grčki
dvor, ili će to uskoro biti, a što se tiče drugog, to
je u božjim rukama. A ti i sam znaš kolika je snaga
iskrene molitve, zar ne, striče?
SAVA: Ovo će biti grčki dvor kad nestane i
posledinji Srbin
RADOSLAV: Radi se i na tome, striče. A ti si
pripomogao. Uostalom, ja govorim svoj maternji
jezik, moja majka je bila Grkinja, zar ne? I moja
baba, blaženopočivša županija Ana, i tvoja majka,
i ona je Grkinja. Znači, ti si napola Grk, u meni je
sedamdeset pet procenata grčke krvi, a samo
četvrtina čobanske. Budući da je i moja žena,
takođe Ana, takođe princeza i takođe Grkinja, u
mojoj deci taj varvarski procenat biće još manji.
Tako ćemo ga, striče, uz moju i božju pomoć,
uskoro potpuno eliminisati. I ti, kao lojalan
podanik ove krune, moraš u tome pomoći.
SAVA: Ja!?
RADOSLAV: Ti, dragi striče, upravo ti. Tvoj
položaj srpskog arhiepiskopa je takav. Služba će
se opet vršiti na grčkom, sve knjige, te tvoje
srbulje, i ime im je rogobatno i čobansko, čuješ,
srbulje, na lomaču. Što se tiče tvog vučjeg čopora,
e, pa, njihovi su brlozi pod stražom. Ti
kvaziepiskopi ostaju na svojim funkcijama pro-
forma dok ne stignu pravohirotonisani episkopi iz
Grčke. Škole zatvoriti još u toku današnjeg dana. I
bolnice. Šta će to sebaraskoj jadiji? Da, da bi ti bio
potpuno informisan, naredio sam da se u
najkraćem roku organizuje jedan konvoj za Grčku.
Oni tvoji doktori, slikari šta ja znam koga si sve
sabrao na državne jasle. Čim ih saberem na jedno
mesto. Da li je ostalo još nešto od tvojih planova,
što nije razjebano?
(Nasmeje se provokativno. Sava crven u licu pođe
ka njemu. Radoslav pljesne rukama, uđu tri
ogromna klipana.) No, no, no. Kao što vidiš, dragi
striče, i ta mogućnost je predviđena. (Klipanima:)
Ispratite našeg gospodina strica.
SAVA: Zašto sve ovo?
RADOSLAV: Da sve tvoje podvižništvo I odricanje
učinimo besmislenim, da sve tvoje planove
razjebemo.
SAVA: I život.
RADOSLAV: To posebno.
SAVA: Znaš li ti šta činiš?
RADOSLAV: I više nego što ti misliš.
Puče sve ko maslačak, a, striče?
(Zaćute.)
Tako je jedna viševekovna projekcija
propala, a trideset godina; mučenja i odricanja
otišlo u kurac.
SAVA: Ali zašto sve ovo?
RADOSLAV: Da i u tvom životu napravimo bar
jedan dan sličan onom kad si mi najurio majku,
kad nisam mogao da se odvojim od njenih skuta,
kad je moj jadni otac puzao po podu, a majka
umirala od stida i tuge, a ti nadgledao sa strane,
superioran i apsolutno miran, bože moj, to tako
treba. Sad ćeš i ti ima ti jedan takav dan u svom
životu. Dan kad prestaje život. Napolje!
(Klipani pođu prema Savi, Sava sam pođe prema
vratima.)
Dvadeset godina sanjam ovaj dan.
(Stric mu se na vratima okrene.)
SAVA: Ima, sine, u tebi mnogo više Nemanjića
nego što ti misliš.
(Izađe. Radoslav ostane sam. Ne likuje nimalo.
Naprotiv.)
24.
(Sava, Tugomir, jedan mladi čovek, gotovo dečak,
i još nekoliko zaverenika.)
SAVA: Sve sam ja kriv, grešna mi duša. Ja.
TUGOMIR: Zašto vi, oče Savo?
SAVA: Zato što nisaim ispunio bratov amanet koji
mi je ostavio na samrti, eto zašto. Zato što nisam
poslušao samrtnika. Miislio sam, Srbiji sad ne
treba dinastičko previranje, neka vlada Radoslav,
stariji je. Gde će mi duša. Brat mi je, gospodo, naš
blažanopočivši kralj Stefan Prvovenčani, na samrti
ostavio ananet da presto ostaje ovom ovde
detetu, a ne Radoslavu. A ja sam se o to oglušio.
TUGOMIR: Pa još se može ispuniti želja našeg
blaženapočivšeg kralja, pokojmu duši.
(Prekrsti se.)
SAVA (dečaku): Čuo si ga Vladislave. Na tebi je da
ispuniš očevu poslednju želju.
VLADISLAV: Kako ću protiv brata, sttriče!?
SAVA: Onako kako su tvoj otac i deda. Neka bude
volja božija. Gde je Radoslav najslabiji?
VLADISLAV: Kako to mislite, striče?
(Jedan od zaverenika ustane.)
ZAVERENIK: Gospodaru, vaše
visokopreosveštenstvo, hoćemo li grešni biti, ipak
je on zakonit srpski kralj?
SAVA: Greh na moju dušu, Ratibore.
ZAVERENIK: Na ženi je najslabiji, gospodaru,
gleda je kao ikonu, kao Bogorodicu pamet mu je
okrenula Grkinja.
SAVA: Tugomire, mogu li se braća episkopi
nekako osloboditi straže i nadzora?
TUGOMIR: Odkad su to ovce mogle biti tamničari
kurjacima?
SAVA: Onda da su mi u najkraćom roku, ovde. Znam šta
ćemo spakovati Radoslavu.
(Tugomir pokaže rukom po vratu.)
Neću da im dlaka s glave fali. Ni jednom. Ni njoj ni
njemu.
TUGOMIR: Pa, šta onda, gospodaru?
SAVA: Otećеmo kraljicu i držati dok on ne abdicira.
Posle nek idu s milim Bogom.
25.
(Sava, okružen svojim kurjacima, Vladislav, Tugomir,
zaverenici. Kralj Radoslav kleči pred Savom.)
RADOSLAV (plače): Sve, striče, samo da njoj ništa ne
bude. Sve što treba.
SAVA: Potpiši ovo ovde.
RADOSLAV: Sigurno je živa, striče, zar ne, vi ne biste...
(Potpiše abdikaciju.)
SAVA: Od ovog momenta si abdicirao.
Ženu ćeš naći u Dubrovniku, u kući Jovana Danidola.
Živu i zdravu.
RADOSLAV: Hvala vam striče, do neba vam hvala.
Samo da mi je ona...
TUGOMIR: Živeo srpski kralj Stefan Vladislav.
(Ziveo, odjekne prostorijom.)
RADOSLAV: ... živa i zdrava.
(Bivši srpski kralj izade napolje.)
SAVA: Otpratićete ga do Dubrovnika. Neću da mu dlaka
s glave fali. Ni njemu ni njoj. Vaijda je ovo poslednja
gadost koju sam morao da učinim a, Tugomire?
VLADISLAV: Sagradiću manastir, striče, daću mu, ime
Mileševa.
SAVA: Umalo da sve ode u prah.
TUGOMIR: Oprostite, nisam čuo, gospodaru.
SAVA: Kažem, odlazimo iz Srbije, ostalo nam ie još
samo nešto da se uradu.
TUGOMIR: Šta to, gopodine Savo?
SAVA: Da se umire, gospodine Tugomire...
26.
(Sava i Tugomir.)
SAVA: Nema se više zašta, oče Tugomire. Nema.
TUGOMIR: Kako nema, svetitelju, kako nema? A Srbija?
SAVA: Srbija sad može i bez mene. A koristi, joj još
samo moja smrt. Jedna lepa patetična smrt.
TUGOMIR: Ajte, uzmite bar zalogaj, oče Savo.
SAVA: Posao smo završili, ni kučeta ni mačeta iza nas,
zašto onda?
TUGOMIR: Samo zalogajić. Pa, nemoj te ovde u
Bugarskoj da umirete. Zar nije lepše na rodnoj grudi?
SAVA: Zaboravljaš efekte koje ostavlja jedna
svetiteljska procesija. Koliko ganuća i rodoljublja izaziva.
TUGOMIR: Ali, oče Savo, nema većeg greha nego
samoubiti se, samo zalogajčić, molim vas.
SAVA: To ja, Tugomire, samo postim. Post je i Bogu mio.
Nema više smisla. Koliko plemenitog zanosa izaziva
procesija sa moštima sveca. Pa, sećaš Pa, sećaš li se
samo „sahrane“ moga oca? (Nasmeje se.)
TUGOMIR: Samo jedan srk, molim vas.
SAVA: Tebe sam, oče Tugomire, odredio za sledećeg
srpskog arhieskopa. Arhiepiskop Arsenije, ne zvuči loše,
a?
TUGOMIIR: Gospodaru, greh je, samo zalogajčić...
SAVA: Već dugo hoću da te pitam...
TUGOMIR: Pitajte, oče.
SAVA: Šta ti misliš ima li ga?
TUGOMIR: Molim!?
SAVA: Ima li ga?
TUGOMIR (preneražen): Oče!!! Gospodaru...Pa, šta vi
to, ako Boga znate!?
(Sava se nasmeje.)
SAVA: Šalim se ja to, zaborarvi, oče Arsenije.
TUGOMIR: Smrtni je greh podići ruku na sebe, a vi to
sad činite. Vi se ubijate glađu, gospodaru, ajte amo srk,
Hrista radi. Ajte, molim. vas.
(Sava odmahne rukom.)
Ajte, svetitelju, zalogajčiić samo. Greh je...
SAVA: Moj se deda zvao.....
(Ne završi. Ruka mu klone. Tugomir sve. shvati. Plače
nad telcm gospodara, učitelja i prijatelja. Negde spolja,
oglasi se vuk samotnjak. Zavija dugo i prodorno. I kad se
i kandilo ugasi, još dugo, nad. mrakom lebdi vučji lelek.)
Četvrti deo
LOMAČA ILI PONOVO ME U KURJACIMAĐ
27.
(Godina 1595. Vračarski plato na periferiji Beograda
ispunjen svetinom i obavijen dimom. Četiri Turčina
razbacuju pepeo na sve strane. Kao da seju.)
TELAL: Tako će spaljivanjem kostiju ovog lažnog
neverničkog svetitelja, trista pedest godina nakon
njegove smrti, prestati taj kult okupljanja i besmislenih
nadanja o produženje nepostojeće srpske državne
tradicije i nepostojećeg legitimeiteta. Svaki Srbin koji se
uhvati na delu, to jest da slavi ime svetog Save, iii samo
da ga pominje, biće najstrože kažnje. U Beogradu,
dvadeset sedmog aprila 1595. godine, zapovednik Srbije
Sinan paša, lično.
(Iz mase izađe mladi Rastko Nemanjić i praćen čoporam
pravih kurjaka, ode. Čuje se samo njegov smeh i jezivi
škgut iskežene kurjačine. Cetiri Turčina zdušno
razbacuju pepeo. Kao da seju.)
Kraj
31. 10. 1988.