Upload
others
View
3
Download
0
Embed Size (px)
Citation preview
SVEUČILIŠTE U RIJECI
EKONOMSKI FAKULTET
Mateja Lilek
EKOLOŠKI POREZI U ZEMLJAMA OECD – A I REPUBLICI HRVATSKOJ
DIPLOMSKI RAD
Rijeka, 2013
SVEUČILIŠTE U RIJECI
EKONOMSKI FAKULTET
EKOLOŠKI POREZI U ZEMLJAMA OECD – a I REPUBLICI HRVATSKOJ
DIPLOMSKI RAD
Kolegij: Usporedni porezni sustavi
Mentor: dr.sc. Helena Blažić
Studentica: Mateja Lilek
Financije i bankarstvo
0081111043
Rijeka, rujan, 2013.
iii
KAZALO
1. UVOD ..................................................................................................................................................5
1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja ..........................................................................................5
1.2. Radna i pomoćne hipoteze ............................................................................................................6
1.3. Svrha i cilj istraživanja ..................................................................................................................6
1.4. Znanstvene metode ........................................................................................................................7
1.5. Struktura rada ................................................................................................................................7
2. OBILJEŽJA POLITIKE ZAŠTITE OKOLIŠA ...................................................................................8
2.1. Pojam i razvoj politike zaštite okoliša ...........................................................................................8
2.2. Ciljevi i načela politike zaštite okoliša ........................................................................................10
2.3. Karakteristike instrumenata politike zaštite okoliša ...................................................................11
2.3.1. Regulacijski instrumenti .......................................................................................................12
2.3.2. Ekonomski instrumenti ........................................................................................................13
2.3.3. Dobrovoljni sporazumi i ugovori ........................................................................................15
2.4. Financiranje politike zaštite okoliša ............................................................................................16
3. OBILJEŽJA EKOLOŠKIH POREZA ...............................................................................................17
3.1. Pojam i razvoj ekoloških poreza .................................................................................................18
3.2. Vrsta i uloga ekoloških poreza ....................................................................................................19
4. EKOLOŠKI POREZI U ZEMLJAMA OECD – A ............................................................................22
4.1. Uvođenje ekoloških poreza u zemlje OECD –a ..........................................................................23
4.2. Klasifikacija ekoloških poreza ....................................................................................................25
4.3. Prihodi od ekoloških poreza ........................................................................................................28
4.4. Oporezivanje energije i goriva ....................................................................................................32
4.4.1. Porezi na motorna goriva .....................................................................................................32
4.4.2. Porez na ugljik ......................................................................................................................34
4.4.3. Porezi na ugljen i koks .........................................................................................................37
4.4.4. Porez na električnu energiju .................................................................................................39
4.5. Porezi na motorna vozila i ostali ekološki porezi ........................................................................41
4.5.1. Porez na motorna vozila .......................................................................................................41
4.5.2. Ostali ekološki porezi ...........................................................................................................43
4.6. Izuzeća, snižene porezne stope za ekološke poreze i povratni mehanizmi .................................45
5. EKOLOŠKI POREZI U REPUBLICI HRVATSKOJ .......................................................................48
5.1. Stanje okoliša i problemi zaštite okoliša u Republici Hrvatskoj .................................................48
5.2. Politika i financiranje zaštite okoliša u Republici Hrvatskoj ......................................................50
iv
5.3. Energetski porezi .........................................................................................................................52
5.4. Porezi na motorna vozila .............................................................................................................54
5.4.1. Poseban porez na motorna vozila .........................................................................................55
5.4.2. Porez na cestovna motorna vozila i porez na plovila ...........................................................59
5.4.4. Posebna naknada za okoliš za vozila na motorni pogon ......................................................59
5.5. Vodna naknada ............................................................................................................................60
5.5.1. Vodni doprinos .....................................................................................................................61
5.5.2. Naknada za uređenje voda ....................................................................................................62
5.5.3. Naknada za korištenje vode ..................................................................................................64
5.5.4. Naknada za zaštitu voda .......................................................................................................64
5.6. Oporezivanje otpada ....................................................................................................................65
5.6.1. Naknada za opterećenje okoliša otpadom ............................................................................66
5.6.2. Naknade za ambalažni otpad ................................................................................................67
5.6.3. Naknada za otpadne gume i vozila .......................................................................................69
5.6.4. Naknade na ulja, baterije i akumulatore ...............................................................................69
5.7. Naknada korisnika okoliša ……………………………………………………………………….70
5.8. Oporezivanje emisija …………………………………………………………………………….71
6. ZAKLJUČAK ....................................................................................................................................73
LITERATURA………………………………………………………………………………………..74
POPIS TABLICA……………………………………………………………………………………..76
POPIS GRAFIKONA…………………………………………………………………………………77
5
1. UVOD
Tema ovog rada su ˝Ekološki porezi u zemljama OECD – a i Republici Hrvatskoj. Navedena
tema je vrlo aktualna jer se zaštiti okoliša pridodaje sve veća važnost u posljednjim godinama,
kako u Republici Hrvatskoj tako i u ostalim zemljama svijeta, naročito onim razvijenima. S
obzirom na krizno razdoblje u koje se nalazi većina svjetskih zemalja, svaki novi porez
predstavlja dodatni financijski udar za ionako financijski nestabilna poduzeća, ali i pojedince,
no unatoč tome, porezi su jedan od najboljih načina za smanjenje štetnih posljedica. Ekološki
porezi su samo jedna vrsta instrumenata kojima se može utjecati na smanjenje štetnih
posljedica za čovjekov okoliš. Iako su jeftiniji i izravno djeluju da ponašanje pojedinaca,
ekonomski instrumenti, a time i sami ekološki porezi manje su korišteni instrumenti od
regulacijskih što predstavlja problem u većini zemalja. Premda se važnost ekoloških poreza
povećava, još uvijek postoji veliki prostor za napredak, pa se kroz rad i želi pokazati njihova
stvarna vrijednost i prednosti korištenja tih instrumenata nad regulacijskim instrumentima,
odnosno u kombinaciji s njima. Jedan od problema je i trošenje sredstava koji su prikupljeni
od tih poreza. Iako bi se trebali trošiti sa svrhom zaštite okoliša i poboljšanjem njegove
kvalitete, većina prikupljenih sredstava se koristi u druge svrhe. Ova tematska cjelina sastoji
se od pet dijelova i to su: problem, predmet i objekt istraživanja, radna i pomoćne hipoteze,
svrha i cilj istraživanja, znanstvene metode, te struktura rada.
1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja
Okoliš je vrlo važan resurs za svaku zemlju, bez obzira gledamo li ga kao dio gospodarskog
života svake zemlje, ili kao dio pojedinčeve svakodnevnice. Kako bi se i budućim
generacijama osigurao relativno čist i zdrav okoliš, bilo je potrebno razviti disciplinu koja bi
upravo to imala za cilj. Politika zaštite okoliša je razvijena kako bi svojim djelovanje i
pomoću svojih instrumenata smanjila zagađenje i degradaciju okoliša i omogućila budućim
generacijama uživanje u istom. U današnje vrijeme, stanje okoliša je u zabrinjavajućem
stanju, pogotovo u zemljama gdje se okoliš kao prirodni resurs pretjerano iskorištava,
odnosno gdje postoje izuzetno velike emisije CO2 u atmosferu, kao i razni problemi koji su
vezani uz odlaganje otpada i drugih štetnih tvari. Razvijene zemlje su bile prve koje su uvele
poreze kako bi zaštitile svoj okoliš,te su na taj način pobudile ekološku svijest i kod drugih
zemalja. Sama provedba politike zaštite okoliša zahtjeva velika sredstva, pa se u manje
razvijenim zemljama javlja problem sa financiranjem te politike. Na temelju navedenog može
se i navesti problem istraživanja: kako ekološki porezi utječu na fizičke i pravne osobe sa
aspekta zaštite okoliša. Predmet istraživanja ovog rada je objasniti pobliže što su ekološki
6
porezi, koje su njihove karakteristike i uloga, te prikazati primjenu istih u zemljama OECD –
a kao i u Republici Hrvatskoj. Objekt istraživanja su kao što se i može zaključiti ekološki
porezi.
1.2. Radna i pomoćne hipoteze
Cilj rada je dokazati radnu hipotezu, a kako bi se to lakše ostvarilo definirati će se i pomoćne
hipoteze. Radna hipoteza će se definirati s obzirom na prije navedene problem, predmet i
objekt istraživanja, a ona glasi: uvođenje ekoloških poreza kao instrumenata politike zaštite
okoliša s ciljem promjene ponašanja pojedinaca i njihov daljnji razvoj u svrhu kvalitetnije
provedbe navedene politike ima pozitivne posljedice na ponašanje ljudi i na samu zaštitu
okoliša.
Pomoćne hipoteze će se postaviti s ciljem lakšeg dokazivanja navedene radne hipoteze, a one
su sljedeće:
P.H.1: Kvalitetno kreirani ekonomski instrumenti omogućuju provedbu politike zaštite
okoliša jer direktno djeluju na ponašanje fizičkih i pravnih osoba.
P.H.2: Ekološki porezi kao dio ekonomskih instrumenata utječu na smanjenje količine
štetnih posljedica od strane čovjeka i djeluju u svrhu smanjenja zagađenja
P.H.3: U zemljama OECD – a ekološki porezi postaju sve važniji instrument zaštite okoliša,
te postoji veliki broj istih, koji raste kroz godine.
P.H.4: Ekološki porezi se primjenjuju u Republici Hrvatskoj, najviše u području zaštite vode,
iako postoji još mnogo prostora za njihov razvitak.
1.3. Svrha i cilj istraživanja
Svrha i cilj istraživanja definirani su predmetom istraživanja ovog rada. Cilj je objasniti
ekološke poreze, prikazati kako se oni primjenjuju i koja je važnost istih za zemlje OECD – a
i Republiku Hrvatsku, te da isti u posljednjim godinama postaju sve važniji instrument
politike zaštite okoliša i zašto.
Ovim radom odgovoriti će se na nekoliko sljedećih pitanja:
1. Što su ekološki porezi?
2. Koja su obilježja i uloga ekoloških poreza?
3. Kakav utjecaj ekološki porezi imaju na ponašanje pojedinaca?
4. Na koji način se ekološki porezi primjenjuju u zemljama OECD – a?
5. Kako se ekološki porezi primjenjuju u Republici Hrvatskoj?
7
1.4. Znanstvene metode
U svrhu istraživanja i dobivanja potrebnih informacija za izradu ovog rada korištenje su
sljedeće metode: metoda analize i sinteze, metoda klasifikacije, metoda kompilacije, metoda
komparacije, metoda deskripcije, povijesna metoda, metoda dokazivanja, te metoda indukcije
i dedukcije.
1.5. Struktura rada
Ovaj rad se sastoji od šest tematski međusobno povezanih cjelina.
Rad započinje sa Uvodom, koji uvodi u temu istraživanja i sastoji se od pet dijelova, a to su:
problem, predmet i objekt istraživanja, radna i pomoćne hipoteze, svrha i cilj istraživanja,
znanstvene metode, te na kraju kao zadnji dio struktura rada.
Drugi dio rada pod nazivom, Obilježja politike zaštite okoliša, sastoji se od četiri dijela, u
kojima se objašnjava što je to politika zaštite okoliša i njen razvoj, koji su ciljevi i načela te
politike. Objašnjavaju se karakteristike instrumenata politike zaštite okoliša i kako se ta
politika financira.
U trećem dijelu, pod nazivom, Obilježja ekoloških poreza, koji se sastoji od tri dijela,
objašnjava se pojam ekoloških poreza i njihov razvitak, vrsta i uloga tih poreza, te kao zadni
dio posebno se obrađuje fiskalna uloga ekoloških poreza.
Sljedeći dio rada se zove, Ekološki porezi u zemljama OECD – a, u kojem se govori o
uvođenju ekoloških poreza, klasifikaciji istih i prihodima koji oni donose. Nakon toga su
posebno objašnjene sve vrste ekoloških poreza u zemljama OECD – a, s najvećim naglasnom
na energetske poreze kao najvažnije poreze u tim zemljama. U zadnjem djelu se navode
izuzeća, smanjene stope i povratni mehanizmi.
Peti dio ovog rada vezan je za Ekološke poreze u Republici Hrvatskoj. Započinje se sa
objašnjenjem stanja okoliša u Hrvatskoj, primjeni politike zaštite okoliša i financiranju iste.
Nakon toga se objašnjavaju svi ekološki porezi u Republici Hrvatskoj, gdje je naglasan na
porezima vezanima uz zaštitu vode, kao najrazvijenijim porezima u toj zemlji.
U zadnjem dijelu rada, Zaključku, dan je kratki pregled svega obrađenog u radu i iznesen
zaključak istraživanja.
8
2. OBILJEŽJA POLITIKE ZAŠTITE OKOLIŠA
Zaštita okoliša je u današnje vrijeme sve važnija kako na lokalnoj tako i na globalnoj razini.
Procesom industrijalizacije i u novije vrijeme globalizacije javljaju se mnoge štetne posljedice
za okoliš. Mnoge zemlje provode različite oblike politika zaštite okoliša, ali još uvijek ima
mjesta za razvitak i ono čemu se teži, postizanju održive politike zaštite okoliša kako bi se već
poprilično onečišćen planet zaštitio i očuvao za buduće generacije.
U ovom poglavlju će se obraditi pojam i razvoj politike zaštite okoliša, odnosno pobliže će
biti opisana evolucija te ciljevi i načela politike zaštite okoliša. Nakon toga će se govoriti o
instrumentima politike zaštite okoliša, te koje su njihove vrste i prednosti i nedostaci istih.
2.1. Pojam i razvoj politike zaštite okoliša
Kako bi se zaštita okoliša provodila na najbolji mogući način bilo je potrebno razviti politiku
koja će to omogućiti. Stoga će se u ovom dijelu objasniti politika zaštite okoliša, te njen
razvitak u svijetu.
Politika zaštite okoliša se razvijala zbog sve većeg čovjekovog utjecaja na okoliš.
Promatrajući politiku zaštite okoliša vidi se da se ona može gledati sa dva aspekta, prvi ako se
kao objekt zaštite uzima ekološki sustav i tada se govori o zaštiti prirode, odnosno o
ekocentričnoj politici. Međutim, ako se kao objekt zaštite uzima okolina, tada se govori o
zaštiti okoliša, odnosno o antropocentričnoj politici (Črnjar, 2002:225).
Prema Zakonu o zaštiti okoliša, ˝okoliš je prirodno okruženje organizama i njihovih zajednica
uključivo i čovjeka, koje omogućuje njihovo postojanje i njihov daljnji razvoj: zrak, vode, tlo,
zemljina kamena kora, energija te materijalna dobra i kulturna baština kao dio okruženja
kojeg je stvorio čovjek; svi u svojoj raznolikosti i ukupnosti uzajamnog djelovanja.˝ (Zakon o
zaštiti okoliša (NN 110/07, 80/13), čl. 3.).
Prema Lončarević - Horvat (2003:28), zaštita okoliša obuhvaća izdvojene sadržaje, sredstva i
mehanizme, ophođenja s okolinom s ciljem njezina održavanja u naslijeđenom, odnosno
prvotnom, ili pak neznatno promijenjenom stanju.
Politika zaštite okoliša danas se shvaća kao javno upravljanje okolišem, kao zajedničkim
dobrom, a obuhvaća: sprječavanje daljnjeg širenja degradacije okoliša i svih vrsti onečišćenja,
javni nadzor nad svim izvorima onečišćenja, racionalno iskorištavanje postojećih prirodnih
resursa, te usmjeravanje proizvodnih postupaka, prometa i raznih usluga na čiste i bezopasne
tehnologije (Črnjar, 2002:226).
Iako se smatra da je početak suvremenog pristupa zaštiti okoliša započeo u šezdesetima 20.
stoljeća o čemu će se i kasnije pisati, to ne znači da se i prije toga nije razmišljalo o zaštiti
9
okoliša. Još u dalekom 14. stoljeću je engleski kralj Edvard I. je u Londonu strogo zabranio
uporabu ugljena u otvorenim pećima zbog štetnosti po ljudsko zdravlje i uveo sankcije.
Najstroža kazna je bila smrtna kazna nakon trećeg kršenja kraljeve odredbe. Unatoč tome, tek
nakon ublažavanje posljedica Drugog svjetskog rata, počelo se s jačom i agresivnijom borbom
za okoliš zbog negativnih posljedica koje su nastale razvitkom mnogih industrija u to
vrijeme.(Jelčić, Jelčić, 1999:369).
Richele Carson je 1962. godine upozorila da je ugrožavanje prirode poprimilo velike
razmjene koji bi mogli dovesti do promjene života na zemlji. To se smatra nekakvim
početkom suvremenog pristupa zaštiti okoliša. Nakon nje, deset godina kasnije Jay Forrester
je u svom dijelu ˝Granice rasta˝ objavio svoja istraživanja i na taj način omogućio prvi
globalni pristup zaštiti okoliša, što je dovelo do uspoređivanja gospodarskog rasta i
degradacije okoliša (Lončarić – Horvat et all, 2003:29).
U sedamdesetim se agresivnije pristupilo zaštiti okoliša, kada su se odredili glavni okviri
kontrole onečišćenja za pojedine onečišćivače. U osamdesetima se kvaliteta okoliša i zaštita
nadzirala preko tehnologije. Naime već devedesetih nakon Rio de Janeira borba za zaštitu
okoliša se polako počela smanjivati, pa su mnoge preporuke ostale ne ostvarene. Veći
problem su bile male, ne razvijene zemlje, dok su velike uglavnom uvele programe
dugoročnog razvoja vezane uz zaštitu okoliša. Za provedbu politike zaštite okoliša bila je
prijeko potrebna suradnja među zemljama, pa je sama politika polako počela poprimati
globalne razmjere (Črnjar, 2002:227).
U politici zaštite okoliša prevladavaju tri teorije koje istodobno pokazuju i kakav je odnos
čovjeka prema okolišu (Lončarić – Horvat et all, 2003:35):
1. Antropocentrična teorija, temelji se na brizi za prirodne životne odnose kao osnove
čovjekova blagostanja. Čovjek je u središtu svijeta i sve oko njega stoji mu na
raspolaganju za zadovoljenje njegovih potreba. Zaštita okoliša namijenjena je zaštiti
života i zdravlja ljudi, općem blagostanju i gospodarskim interesima čovječanstva.
2. Ekocentrična teorija, prirodu shvaća kao vrijednost za sebe, a njezinu zaštitu kao
“pravo same prirode”. Priroda ima vrijednost sama po sebi, a ne samo u odnosu spram
čovjekovih potreba i koristi. Filozofska utemeljenost je na etičkim pozicijama spram
prirode – ljudi, biljke i životinje imaju vrijednost samo u cjelini sa svojim okolišem.
3. Ekološko-ekonomska teorija, razmatra zaštitu prirodnih resursa (osobito
neobnovljivih) s aspekta gospodarske korisnosti , uvažavajući pritom i potrebe
10
budućih generacija. To je koncepcija gospodarenja zaštitom okoliša koja se oslanja na
sustav tržišne zaštite okoliša koji zahtijeva definiranje vlasništva nad prirodnim
resursima, i određivanje tržišne cijene onečišćenja. Upravo su to i preduvjeti sustavne i
učinkovite zaštite okoliša koja je sukladna koncepciji održivog razvoja.
Da bi bila uspješna, politika zaštite okoliša, bi trebala biti u skladu da cjelokupnom
društvenom politikom razvoja, te ona kao takva postaje dijelom opće i gospodarske društvene
politike razvoja.
2.2. Ciljevi i načela politike zaštite okoliša
Vremenski gledano ciljevi politike mogu biti dugoročni i kratkoročni. Dugoročnima se utječe
na cijeli gospodarski i društveni razvoj, dok se kratkoročnima utječe na manje dijelove
gospodarstva, kao što su najugroženiji ekosustavi i izraziti onečišćivači okoliša.
Bez obzira na specifičnost pojedinih politika i postavljenih ciljeva, suvremena politika treba
postići ove ciljeve (Črnjar, Črnjar, 2009:125) :
1. održivi razvoj gospodarskog i društvenog sustava,
2. zaštitu pojedinih ekosustava i trajno očuvanje biološke raznolikosti ,
3. zaštitu i racionalno korištenje prirodnih izvora (voda, zrak, tlo), te održavanje njihove
ekološke stabilnosti ,
4. zaštitu od štetnih utjecaja na kulturne i estetske vrijednosti i krajobraza,
5. razvoj ekološke svijesti.
Također i Zakon o zaštiti okoliša (NN 110/07,80/13), čl. 6., definira petnaest ciljeva vezanih
uz zaštitu okoliša u svrhu ostvarivanju uvjeta za održivi razvitak koji su vezani uz zaštitu
ljudi, biljnog i životinjskog svijeta, ozonskog omotača, kulturnih vrijednosti, poboljšanje
kvalitete okoliša i njegovih sastavnica, te smanjenje zagađenja i poticanje održivog razvitka i
korištenja prirodnih resursa i slično.
Uz navedene ciljeve, postoje i načela kojih se je potrebno pridržavati kako bi se osiguralo
uspješno vođenje politike zaštite okoliša. Načela su proizašla iz Ustava i prirodnih
zakonitosti, ali isto tako i iz međunarodnih načela politike društveno – ekonomskog razvoja i
politike zaštite okoliša. Načela politike zaštite okoliša su ( Črnjar, Črnjar, 2009:125):
1. Načelo preventivnosti: zahtjeva primjenu preventivnih mjera zaštite okoliša radi
izbjegavanja ekološke štete kod poduzimanja određenih zahvata u okolišu.
11
2. Načelo opreza: već u slučaju sumnje da bi mogle nastati neke štetne posljedice za
okoliš iako za to nema sigurnih dokaza, moraju se poduzeti određene mjere za
sprječavanje ili nadzor ranije spomenutih štetnih posljedica.
3. Načelo uzročnosti (˝onečišćivač plaća˝): onaj koji napravi štetu, tu istu štetu mora i
platiti. U troškove koje snosi ulaze troškovi nastali u vezi onečišćenja okoliša, troškovi
sanacije i troškovi pravedne naknade štete.
4. Načelo integralnosti, stručnosti i subjektivnosti: razvoj i zaštita se gledaju
integralno i stručno, te se primjenjuju znanstvena istraživanja. Prednost se daje onim
najugroženijim dijelovima okoliša.
5. Načelo kooperacije: zaštita okoliša nije rezervirana samo za državu ili gospodarstvo,
ona je vezana za sve subjekte koji su vezani za taj okoliš, on onih koji ga onečišćuju
do znanstvenih institucija i javnosti kako bi svi zajedno na najbolji mogući način
proveli politiku zaštite okoliša
6. Načelo realnosti i operativnosti: rješenja koja se nude trebaju biti realna i provediva
kako bi se politika mogla provesti i donijeti pozitivne učinke
7. Načelo opće naknade: bez obzira na ranije spomenuto načelo uzročnosti, država ipak
mora na neki način financirati zaštitu okoliša, stoga se smatra da se dio troškova
zaštite mora podmiriti iz proračuna poreznog sustava.
Također kao i ciljeve, Zakon o zaštiti okoliša (NN 110/07,80/13), čl. 7-17., navodi i načela
zaštite okoliša koji su u skladu s postizanjem održivog razvoja, te općeprihvaćenim i
međunarodnim načelima zaštite okoliša, kao i znanstvenim istraživanjima. Prema Zakonu je
definirano jedanaest načela zaštite okoliša, a to su načelo održivog razvitka, predostrožnosti,
očuvanja vrijednosti prirodnih dobara, biološke raznolikosti i krajobraza, zamjene i/ili
nadomještaja, otklanjanja i sanacije štete u okolišu na izvoru nastanka, načelo cjelovitog
pristupa, suradnje, onečišćivač plaća, načelo pristupa informacijama i sudjelovanja javnosti,
načelo poticanja, te načelo prava na pristup pravosuđu.
Prema gore navedenim ciljevima i načelima, vidi se da je naglasak na održivom razvoju i
zaštiti svakog dijela okoliša, kao i poticanju pojedinaca na isto. Poštivanje načela i
izvršavanjem ciljeva, osiguravaju se pozitivni učinci na okoliš i smanjenje štetnih posljedica.
2.3. Karakteristike instrumenata politike zaštite okoliša
Instrumenti koji se koriste u politici zaštite okoliša predstavljaju vrlo važan mehanizam, jer da
njih nema, ne bi bilo moguće ostvariti ciljeve te politike, ali ni kvalitetnu zaštitu okoliša.
12
Instrumenti se biraju nakon što se utvrde problemi koji su nastali u okolišu, te postavili
ciljevi. Postoje mnogi kriteriji i dimenzije na temelju kojih se instrumenti biraju kako bi se na
najlakši način mogli ostvariti ranije zacrtani ciljevi. Kriteriji na temelju kojih se biraju
instrumenti su statička dimenzija, dinamička dimenzija, institucionalna dimenzija, politička
dimenzija te mogući rizici. Ovisno o stanju neke države, ovisi i izvor instrumenata iako se
uglavnom daje prednost ekonomskim instrumentima (Kurdej-de Villa, Papafava,
2003:44.,45).
Prema Črnjar, Črnjar (2009:127) instrumenti politike zaštite okoliša dijele se u tri skupine i to:
1. regulacijski (naredbodavni, nadzorni) instrumenti ,
2. ekonomski (tržišni) instrumenti
3. dobrovoljni sporazumi i ugovori (samoregulacijski instrumenti ).
Kao što je navedeno postoje tri vrste instrumenata koji se koriste sa svrhom zaštite okoliša i
smanjenja negativnih posljedica, pa će oni u nastavku biti objašnjeni.
2.3.1. Regulacijski instrumenti
Regulacijski instrumenti ili sredstva mogu se predstaviti kao pravna regulativa kojoj je cilj
izravno utjecati na zaštitu okoliša tako da sankcionira nepridržavanje propisa i zakona.
Zakonskom regulativom utvrđuju se (Črnjar, Črnjar, 2009:127):
1. ciljevi i strategija zaštite okoliša,
2. standardi kakvoće ambijenta (zraka, vode, tla),
3. ograničenja u emisijama ili odlaganju otpadnih tvari,
4. standardi u procesu proizvodnje i standardi proizvoda,
5. uspostava monitoringa na nacionalnom, lokalnom ili posebnom području.
Zaštita okoliša sve se više regulira pravnim normama upravnog prava pa pojedini autori
ekološko pravo svrstavaju u dio tzv. upravnog prava. S obzirom na to donose se opći ekološki
zakoni kojima se određuju osnovni okviri zaštite okoliša, organizacija lokalnih i državnih
tijela za zaštitu okoliša te instrumenti politike zaštite okoliša (Črnjar, 2003:234).
Da bi norma postigla cilj na učinkovit način važno je odrediti na kojoj je razini treba utvrditi,
odnosno koja je prihvatljiva količina određenog onečišćivala za društvo. Za zakonodavca je
važno da su ciljevi određeni tako da postižu alokativnu učinkovitost, a to je kad su granični
društveni troškovi smanjenja onečišćenja jednaki graničnim društvenim koristima smanjenja
onečišćenja (Kurdej - de Villa, Papafava, 2003:30).
13
Države donose individualne i posebne upravne zakone. Individualni se odnose na točno
određeno područje u prirodi, odnosno određeni dio okoliša, dok se posebni upravni zakoni
odnose na onečišćivače okoliša, odnosno određuju razinu koja je prihvatljiva s obzirom na
onečišćenje okoliša (Črnjar, 2003:234).
Što se tiče prednosti i nedostataka regulacijskih instrumenata, kao glavna prednost se navodi
brza djelotvornost onda kada je potrebna brza akcija i jednostavna primjena, dok se kako
glavni nedostatak navodi troškovna nedjelotvornost. Do nedjelotvornosti dolazi iz razloga jer
su za sve onečišćivače propisane jednake norme bez obzira da li se radi o onečišćivačima koji
imaju visoke troškove onečišćenja ili niske, pa neki plaćaju i više nego je to potrebno (Kurdej
- de Villa, Papafava, 2003:30,31).
Treba zaključiti da su regulacijski instrumenti efikasni kada se traži brza primjena. Oni utječu
na zaštitu okoliša, ali za razliku od ekonomskih instrumenata koji će biti objašnjeni u
sljedećem odlomku, ne utječu izravno na smanjenje zagađenja, jer se bez obzira na troškove
onečišćenja plaća isto. No, bez obzira na navedeno oni su i dalje najrašireniji instrumenti
politike zaštite okoliša.
2.3.2. Ekonomski instrumenti
Nakon regulacijskih instrumenata u ovom će se poglavlju objasniti ekonomski instrumenti
politike zaštite okoliša.
Ekonomske instrumente politike zaštite okoliša definiramo kao instrumente koji utječu na
troškove i koristi od aktivnosti koja je potencijalna opasnost za okoliš. Za razliku od
konvencionalnih instrumenata tržišni instrumenti koriste cijene ili druge ekonomske varijable
da bi se potaklo na smanjivanje onečišćenja (Kurdej - de Villa, Papafava, 2003:31).
Kako se u kasnijoj fazi razvoja više primjenjuje ˝deregulacija˝ i prepušta se tržišnim
mehanizmima da reguliraju mnoga područja, tako se i u politici zaštite okoliša sve više počelo
primjenjivati ekonomske instrumente. Ti instrumenti osiguravaju bolju kontrolu onečišćenja,
internalizaciju troškova, povećanje prihoda i veći poticajni efekt (Črnjar, Črnjar, 2009:132).
Ekonomski instrumenti zaštite okoliša prema Črnjaru (2003:240) su:
1. Ekološke pristojbe - predstavljaju namet države u obliku cijene ili troška koju onečišćivači
okoliša moraju plaćati za onečišćenje koja uzrokuju okolišu kako bi mogli koristiti isti taj
okoliš, odnosno njegove usluge. Razlikuju se od klasičnih poreza jer priljev koji oni uzrokuju
namijenjen je isključivo za zaštitu okoliša, odnosno vode, zraka, zemlje i slično,
14
2. Ekološki polog - predstavlja prethodno polaganje novca za onečišćenje okoliša koje može
nastati u procesu proizvodnje ili potrošnje nekog proizvoda. U slučaju da ne dođe do
onečišćenja, odnosno da su otpaci pravilno zbrinuti, polog se vraća. Najčešće se primjenjuje
kod ambalažnog otpada.
3. Ekološke dozvole - su dozvole kojima se može trgovati. Izdaje se dozvola za određenu
razinu onečišćenja s kojom se može trgovati s tim da se mora odrediti prihvatljiva razina
onečišćenja. To se izražava dopuštenom koncentracijom neke tvari, odnosno izdaju se
dozvole do te dozvoljene razine koncentracije, onečišćivači nakon toga mogu trgovati
dozvolama, pa oni koji manje onečišćuju mogu te dozvole prodati većim onečišćivačima
kojima je skuplje smanjiti to onečišćenje nego kupiti dozvolu.
4. Subvencije – zamišljene su tako da bi onečišćivače potakli na određenu promjenu
ponašanja, odnosno da bi isti manje onečišćivali okoliš i prihvatili određene standarde koju su
se postavili. Postoje tri osnovne vrste subvencija, a to su dotacije, meki zajmovi i porezne
olakšice. Predstavljaju financijsku pomoć proizvođačima ili potrošačima.
5. Ekološko osiguranje -najnoviji od ekonomskih instrumenata koji se koriste, a objašnjava se
na način da se osiguranjem rizik plaćanja ekoloških šteta prenosi na osiguravatelja. Koliko će
osiguranik morati platiti osiguravatelju to ovisi o potencijalnom riziku, pa se uvode mjere
koje omogućuju veću sigurnost proizvodnog procesa (Črnjar, Črnjar, 2009:132 – 136).
Ekonomski instrumenti imaju dosta prednosti, ali i nešto nedostataka iako se smatra da oni
nisu postigli uspjeh kao što su regulacijski. Neke od prednosti jesu te da su ekološki porezi
ključni za razvoj okoliša, pomažu u internalizaciji troškova okoliša, troškovno su učinkovitiji
od tradicionalnih instrumenata, podržavaju načelo ˝onečišćivač plaća˝. Nedostaci su to što ne
djeluju na koncentrirana onečišćenja, nedovoljna mogućnost praćenja njihove provedbe, mala
tržišta i ograničeni vijek trajanja onemogućuju učinkovitost utrživih dozvola (Črnjar, Črnjar,
2009:137,138).
Zasada su ekonomski instrumenti više dopuna tradicionalno naredbodavnim i nadzornim
instrumentima, više su teorijski osmišljavani nego u praksi primjenjivani. Uz to se više
tretiraju kao izvor prihoda proračuna samo dijelom s namjenom za zaštitu okoliša. To je
paradoks narasle svijesti i definitivno plebiscitarnog prihvaćanja smisla i nužnosti opstanka u
terminima održivog razvitka i još uvijek pomalo zakržljale pojedinačne, kolektivne i globalne
svijesti da je dežurni naredbodavac i nadzornik u provođenju opredjeljenja lokalna,
nacionalna i nadnacionalna vlast (Pašalić Ž., 2002:19).
15
Može se zaključiti da se na području razvitka ekonomskih instrumenata još dosta poraditi jer
je njihov utjecaj na ponašanje pojedinaca pozitivan, a kako bi se postigli najbolji rezultati bilo
bi najbolje koristiti ih u kombinaciji sa drugim instrumentima zaštite okoliša.
2.3.3. Dobrovoljni sporazumi i ugovori
Ovi instrumenti su relativno novi u politici zaštite okoliša koji su nastali kako bi se eliminirali
problemi i nedostaci regulativnih i ekonomskih instrumenata zaštite okoliša. Postaju sve
popularniji i to iz razloga povećanja važnosti privatnog sektora i nužnost poticanja
dugoročnih promjena u poslovnoj kulturi kao odgovor na globalni održivi razvoj, te zbog
razvoja politike zaštite okoliša. Sporazumi se odnose na poduzeća i/ili industriju koja
sudjeluju dobrovoljno i na javna tijela i poduzeća/industrije s ciljem poticanja poduzeća,
industrijskog sektora ili grupe kompanija na poboljšanje resursne učinkovitosti te ekološkog
ponašanja. Postoje tri osnovne vrste dobrovoljnih sporazuma i to su (Črnjar, Črnjar, 2009:144
- 146):
1. Jednostrano opredjeljenje industrije - industrija je “vlasnik” inicijative, ima isključivu
odgovornost za upravljanje, uključujući monitoring, verifikaciju i funkciju javnog
izvještavanja. Javne vlasti mogu službeno ili neslužbeno priznati dobrovoljne
sporazume, nevladine organizacije ili javne grupe se mogu konzultirati, ali sve odluke
donose kompanija ili industrijsko udruženje,
2. Dobrovoljne inicijative/programi vlade – razvila ih je javna i ona njima upravlja,
odnosno odlučuje kakvo se ponašanje mora mijenjati i koje ciljeve industrija treba
ispuniti. Ti sporazumi u odnosu na industrijske imaju češće specifične ciljeve i
vremenske rokove te se odnose na određenu industrijsku granu ili su sektorski.
Zakonski ovi sporazumi nisu obvezujući,
3. Sporazumi između industrije i javnih vlasti – riječ je o sporazumima koji moraju biti
ostvareni u određenom roku, a najčešće je riječ o pregovaranju i podjeli odgovornosti.
Donose ih vlast i grupa kompanija ili industrijska tijela zajedno. Industrija se
sporazumima i ugovorima obvezuje da će ostvariti dogovorene ciljeve i metode, a
vlast se može obvezati da će odgoditi uvođenje novih propisa ili zakonskih mjera,
pružiti informacije, poticaje, tehničku pomoć i javno priznanje, te otkloniti tržišne
barijere koje sprječavaju troškovnu učinkovitost.
Zajednička značajka prve tri kategorije dobrovoljnih sporazuma je ograničena uloga “trećih
strana”, odnosno dobrovoljne inicijative ˝treće strane˝. Uloga nevladinih organizacija, javnih
16
udruženja i sindikata je često ograničena na savjetodavnu, a ponekad se njihovo mišljenje niti
ne uzima u obzir. U sljedećoj tablici biti će prikazane prednosti i nedostaci dobrovoljnih
sporazuma.
Tablica 1. Prednosti i nedostaci dobrovoljnih sporazuma
Prednosti Nedostaci
Pružaju veću fleksibilnost nego porezi Teško se primjenjuju u područjima u kojima
poduzeća imaju malo interesa
Potiču proaktivan pristup i načelo
predostrožnosti u industriji Postojanje ˝slobodnih jahača˝
Poboljšavaju dijalog i povjerenje između
industrije i dionika Teško mogu osigurati globalnu promjenu
Izvor: Črnjar, M., Črnjar, K., 2009., Menadžment održivog razvoja, str. 147., Rijeka
Iako su u današnje vrijeme troškovi poduzeća i industrija porasli, pogotovo nakon posljedica
svjetske krize, teško odlučuju na daljnje povećanje istih u svrhu zaštite okoliša, ipak
osviještenost o potrebi zaštite okoliša sve više raste pa se i tako javljaju oni koji su spremni
dobrovoljno voditi računa o tome. Regulacijski instrumenti se najviše koriste u većini
zemalja. Stavlja se naglasak na važnost daljnjeg razvitka ekonomskih instrumenata, koji imaju
sve jaču ulogu u području zaštite okoliša zbog njihovih pozitivnih učinaka na ponašanje
pojedinaca.
2.4. Financiranje politike zaštite okoliša
Potrebna su velika financijska sredstva kako bi se dugoročno mogla financirati politika zaštite
okoliša, ta politika može biti uspješna jedino onda kada se osiguraju dostatni, stalni i stabilni
izvori financiranja kako bi se mogli ostvariti zacrtani ciljevi i mjere za unaprjeđivanje okoliša.
Prije su se ti troškovi podmirivali iz proračuna, no nakon sedamdesetih godina sve se više
primjenjuju ekonomski instrumenti koji su ranije objašnjeni, kako bi se osigurala potrebna
sredstva (Črnjar, 2003:256).
Ukupni izdaci za zaštitu okoliša troše se za (Črnjar, Črnjar, 2009:148):
1. sprječavanje, zaštitu i naknadu šteta zbog onečišćenja,
2. nadzor i praćenje onečišćenja,
3. provedbu mjera politike zaštite okoliša,
4. upravljanje okolišem.
17
Financiranje zaštite okoliša može se osigurati iz proračunskih sredstava države i jedinica
samouprave, općih ili posebnih fondova za zaštitu okoliša, sredstvima gospodarstva, te iz
kombiniranih izvora (Črnjar, Črnjar, 2009:149).
Sedamdesetih su razvijenije zemlje već počele s provedbom načela ˝onečišćivač plača˝,
međutim to načelo nije bilo dovoljno za zaštitu okoliša pa se uvelo načelo ˝korisnik plaća˝ jer
platiti moraju ne samo oni koji onečišćuju već i oni koji koriste prirodne resurse. U isto
vrijeme se osnivaju i prvi fondovi za zaštitu okoliša, ali se njihova korist osjeća tek u
osamdesetima.. Cilj im je ustvari nadopuna za financiranje iz proračuna, odnosno financiranje
zaštite okoliša u cjelini (Črnjar, 2003:256,257)
U Republici Hrvatskoj osnovan je Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Prema
odredbama Zakona o zaštiti okoliša i Zakona o energiji, zadatak je Fonda da prikuplja
financijska sredstva i financira programe zaštite okoliša te programe energetske učinkovitosti
i korištenja obnovljivih izvora energije. Sredstva za financiranje djelatnosti Fonda osiguravaju
se u prvom redu iz namjenskih izvora Fonda od (Črnjar, Črnjar, 2009:153):
1. naknada za onečišćenje okoliša,
2. naknada korisnika okoliša,
3. naknada za opterećivanje okoliša otpadom,
4. posebne naknade za okoliš na vozila na motorni pogon,
5. iz proračuna države i jedinica lokalne samouprave,
6. prihodi ostvareni od međunarodnih fondova.
Iz primjera Republike Hrvatske vidi se da i manje razvijene zemlje brinu o okolišu i osnivanje
fondova žele se osigurati sredstva za financiranje politike zaštite okoliša. Cilj je da se što više
sredstva prikupi pomoću instrumenata zaštite okoliša zato se i oni stalno razvijaju i
pokušavaju se otkloniti nedostaci isti, kao i osnivanja fondova kako bi se što više sredstava
prikupilo na taj način i rasteretilo proračun. Sredstva prikupljena pomoću instrumenata zaštite
okoliša namijenjena su isključivo za zaštitu okoliša i provedbu politike zaštite.
3. OBILJEŽJA EKOLOŠKIH POREZA
U zadnjim desetljećima se velika pozornost pridaje zaštiti okoliša. Onečišćenje i štetne
posljedice nisu istog intenziteta u svim dijelovima svijeta, odnosno neka onečišćenja i
posljedice su samo lokalne ili nacionalne, dok su neke puno većeg intenziteta pa prelaze
granice određene zemlje. Kako bi se ta onečišćenja smanjila potrebno je razvijati različite
18
instrumente za zaštitu okoliša. Ovo poglavlje biti će posvećeno samo jednom dijelu
instrumenata, odnosno ekološkim porezima.
Zelena porezna reforma opravdano zauzima najistaknutije mjesto u arsenalu zelenih
formacija. Njezin je smisao u tome da se uspostavi porezno opterećenje na uporabu
ograničenih resursa i zagađivanje okoliša, uz istodobno uklanjanje poreznih opterećenja za
poželjne proizvode i proizvodne čimbenike. Spoj strožih pravnih propisa, naraslih očekivanja
informirane javnosti i sve oštrije konkurencije na tržištu sili gospodarske subjekte da pristanu
uz logiku internalizacije ekoloških troškova (Crnković, 2005:890,891).
U sljedećim poglavljima biti će objašnjeni ekološki porezi, odnosno njihov pojam i razvoj, te
njihova vrsta i uloga.
3.1. Pojam i razvoj ekoloških poreza
U ovom poglavlju će biti objašnjen pojam ekoloških poreza, te njihov razvoj.
Ekološki porez je državni namet koji se do stanovite mjere može smatrati troškom ili cijenom
koju treba platiti za onečišćenje okoliša. Ekološki ili ˝zeleni˝ porezi kako se naziva s obzirom
na to na što se odnose i što se s njima želi postići, su bitni instrumenti zaštite okoliša.
Uvođenje ekoloških poreza počelo je 1920. godine kada je Artur Cecil Pigou upozorio državu
da treba u politiku zaštite okoliša uključiti i fiskalne instrumente. Poznati ekološki porez je
tzv. Crabon tax koji se uvodi kako bi se spriječilo globalno zagrijavanje zemlje (Črnjar,
2003:241).
Prema Črnjaru (2003:242,243) ekološki porezi se mogu razvrstati u više skupina, a tu su
pristojbe emisija (ispuštanja ili isticanja), pristojbe upotrebe ili potrošnje, proizvodne pristojbe
ili pristojbe proizvoda, administrativne pristojbe, te pristojbe razlikovanja ili diferencijacije
proizvoda.
Crnković (2005:891) navodi sljedeće navodi sljedeće vrijednosti kako bi uvođenje ekoloških
poreza postiglo najbolje rezultate:
1. Jasnoća – ekološki porezi moraju biti realni, uvjerljivi i precizni, a javnost pravodobno
obaviještena
2. Razboritost – treba ih uvoditi oprezno, ovisno o gospodarskim, ekološkim,
demografskim, bioregionalnim, etnokulturnim, psihosocijalnim i subpolitičkim
usmjerenjima
19
3. Pravednost – Ekološki porezi moraju se kompenzirati poreznim olakšicama na drugim
područjima, u skladu s načelom fiskalne neutralnosti1, da se ne bi zagušila proizvodnja
4. Jednostavnost – moraju biti jednostavni kako ih financijski službenici mogli
primijeniti bez teškoća
5. Čvrstoća – treba se voditi računa da se izbjegavanje plaćanja ne može lako izvesti
6. Prilagodljivost – moraju se prilagođavati ekonomskim i ekološkim promjenama
7. Vjerodostojnost – visina ekoloških poreza ne smije se utvrđivati arbitrarno ili pod
lobističkim pritiscima
8. Solidarnost – mora postojati određeni stupanj međunarodne solidarnosti, jer se dobra
reforma ne može provesti samo u jednoj zemlji
9. Svrsishodnost – puna korist od uvođenja ekoloških poreza ostvarit će se tek onda kad se tako
stečeni prihodi usmjere na konkretne projekte ekološkog istraživanja i razvoja
10. Odgovornost – konačna je odluka politička
Ekološki porezi su jako važni za svaku zemlju kako bi se pomoću njih pozitivno utjecalo na
ponašanje osoba ili poduzeća koji onečišćuju okoliš, te kako trenutna razina onečišćenja ne bi
bila još i veća. Iz ranije navedenog vidi se što je potrebno kako bi eko porezi djelovali
najbolje moguće na zaštitu okoliša. Prije samog uvođenja istih potrebno je ukloniti prepreke
koje bi mogle suprotno utjecati kako bi ekološki porezi što bolje obavili svoju zadaću.
3.2. Vrsta i uloga ekoloških poreza
U ovom dijelu rada biti će objašnjene vrste poreza, te na koji oni utječu na pojedinca koji ih
mora plaćati. Nakon toga će se objasniti njihova uloga, zašto se uvode, odnosno što se njima
želi postići. Dati će se i kratki osvrt na fiskalnu ulogu ekoloških poreza.
Postoje tri vrste ekoloških poreza koji se koriste u ranije opisane svrhe (Jelčić, Jelčić,
1999:373 – 375):
1. Pigu – porezi ili specifični porezi
2. Para – pigu porezi
3. Dvostrano korisni porezi
Pigu – porezi su porezi kod kojih se visina poreznog opterećenja mjeri u izravnom odnosu
prema jedinici ispuštenog zagađenja. Ovim bi se porezima trebala postići optimalna
internalizacija negativnih eksternih efekata, na način da onaj koji onečišćuje okoliš bude u
1 Pod fiskalnom neutralnošću razumijeva se osiguranje postojeće razine poreznog opterećenja pri uvođenju
novog poreza u sustav. To se načelo ostvaruje smanjenjem prihoda, tj. poreznog opterećenja neekoloških poreza u mjeri u kojoj se porezno opterećenje povećava kao posljedica uvođenja novog poreza.
20
potpunosti opterećen onim troškovima koji zbog njegovog ponašanja nastaju za cijelu
zajednicu (Jelčić, Jelčić, 1999:373).
Porezni obveznik se ne ograničava u količini emitiranih tvari koje onečišćuju niti mu je to
zabranjeno, već je dužan platiti onoliko koliko je određeno za određenu količinu emitiranih
tvari ili korištene vode, odnosno ispuštene onečišćene vode i slično (Črnjar, 2003:241).
Pigu – porezi imaju određene prednosti i nedostatke. Najbitnije prednosti su da porez djeluje
brzo, neposredno i anticipirano, s obzirom na druge ekološke mjere uzrokuje manje izdatke, a
njegov je poticaj djelotvorniji nego kod drugih tržišnih instrumenata, što se tiče nedostataka
najvažniji su da se javlja nepravednost u raspodjeli tereta zaštite okoliša, visoki troškovi
uvođenja i primjene te nemogućnost utvrđivanja optimalne visine tog poreza (Lončarić –
Horvat, 2003:288, 290).
Para – pigu porezi su u prvom redu indirektni porezi poput carina, općeg poreza na promet i
akciza. Primjenjuju se kao alternativa pigu – porezima na način da prilagođavaju njihove
stope. Tako dobra i usluge čija je proizvodnja ili potrošnja povezana s onečišćenjem mogu biti
oporezivana višom poreznom stopom, od dobara ili usluga za koje se smatra da njihova
potrošnja ili proizvodnja ne utječe štetno na okoliš (Jelčić, Jelčić, 1999:374).
Dvostruko korisni porezi su porezi koji se uglavnom koriste kako bi se prikupili prihodi, a ne
kako bi se smanjilo onečišćenje, odnosno negativni utjecaji na okoliš. Prikupljeni prihodi se u
ovom slučaju koriste za financiranje određenih aktivnosti ili programa čija koji imaju zadaću
smanjenja zagađivanja (Jelčić, Jelčić, 1999:374)
Nakon što su objašnjene vrste ekoloških poreza koji se mogu koristiti u nekog gospodarstvu
objasniti će se i sama uloga ekoloških poreza i zašto su oni važni za svaku zemlju.
Osnovna uloga ekoloških poreza je smanjenje štete koja nastaje u okolišu zbog određenih
djelovanja na njega. Pošto poduzeća u cijenu proizvoda uključuju i troškove koje imaju zbog
zagađenja okoliša, bitno je da su ti porezi jednaki stvarnoj šteti koja je nastala u okolišu. Kako
je i ranije navedeno uvođenjem ekoloških poreza javila se potreba da se neki drugi porezi
smanje zbog fiskalne neutralnosti. Na taj način se javlja mogućnost da se smanji porezno
opterećenje rada što je pozitivno za svako gospodarstvo.
(http://www.ijf.hr/zaklada/2003/c3.pdf (05.05.2013.))
U današnje vrijeme postoji široka mogućnost uporabe poreza sa ciljem zaštite okoliša kao na
primjer povećanje postojećeg opterećenja trošarinama na goriva u skladu na njihove štetne
posljedice na okoliš, preferencijalni porezni tretman za čišća ili tiša vozila, oporezivanje
21
motornih vozila ovisno o njihovim ekološkim karakteristikama i slično (Jelčić,Jelčić,
1999:337).
Prema Jelčić i Jelčić (1999:377,378) ekološkim porezima se daju tri uloge kao instrumentima
zaštite okoliša:
1. uloga internalizacije eksternih troškova
2. odgojna uloga
3. uloga financiranja
Uloga internalizacije eksternih troškova ustvari znači da se želi postići optimalno korištenje
čovjekova okoliša. Po tome bi optimalna porezna stopa bila jednaka kao i ukupni društveni
granični troškovi sprječavanja onečišćenja. Problem se javlja jer je teško odrediti, odnosno
izmjeriti točno zagađenje okoliša, te ako bi se i procijenilo to zagađenje onda bi se ono moralo
uskladiti sa prijašnjim postupcima koji su provedeni u sustavu cijena i alokacijskim učincima.
Porez je primarno usmjeren na financijsko – politički cilj efikasne alokacije dobara u okolišu.
Kada gledamo drugu ulogu ekoloških poreza, odnosno odgojnu ulogu glavni je cilj
onečišćivača potaknuti da plati dodatnu jedinicu poreza ili da se odrekne emisije te dodatne
jedinice onečišćenja. Kod ove uloge se visina stope ne utvrđuje prema eksternim troškovima,
već prema graničnim društvenim troškovima zagađenja iznad tih eksternih troškova.
Zadnja uloga ekoloških poreza je financijska uloga. Cilj ove uloge je prikupiti prihode
pomoću poreza kako bi se istim financirale akcije koje su vezane uz zaštitu okoliša. Visina
poreza se određuje prema visini sredstava koja su potrebna da se financira ta određena akcija
u svrhu očuvanja čovjekova okoliša.
Nakon što su objašnjene uloge ekoloških poreza u ovom dijelu će se dotaknuti i fiskalna
uloga. No, analiza prihoda od poreza biti će prikazana u daljnjim poglavljima.
Često se može čuti kako su ekološki porezi neučinkoviti ili da osiguravaju slabe prihode. Ipak
bi bilo točnije reći da je njihovo djelovanje odgođeno. To odgođeno djelovanje nastupa pod
sljedećim uvjetima (Lončarić – Horvat, 2003:301):
1. Opterećenje ne prelazi granicu iznad koje se gospodarska djelatnost koju opterećuju
guši, što znači da se tim umjerenim opterećenje dopušta djelatnostima da i dalje
postoje i normalno funkcioniraju, a državi osiguravaju prihode
2. Objekt koji se opterećuje nije moguće u kratkom roku zamijeniti nekim drugima,
odnosno ako se oporezuju benzin i neki slični izvor energije, oni se uskoro neće moći
22
zamijeniti nekih drugim, odnosno neće se moći oporezivati na primjer sunčeva
energija.
Jedan od problema je i taj da se ekološki porezi naplaćuju prema količini proizvoda, a ne
prema vrijednosti, pa porast inflacije ne dovodi i do porasta prihoda od ekoloških poreza.
Javlja se i mogućnost porezne evazije, odnosno izbjegavanje plaćanja poreznog tereta. Kao
legalni oblik evazije javlja se promjena objekata koji se oporezuje i premještanje gospodarske
djelatnosti na područje s nižim poreznim opterećenjem (Lončarić – Horvat, 2003:301).
Na kraju ovog poglavlja može se reći da postoje tri vrste ekoloških poreza koji se dijele prema
načinu na koji opterećuju poreznog obveznika. Cilj svake zemlje je uvesti ekološke poreze
kako bi na taj način prikupili prihode s kojima će financirati zaštitu okoliša. Prednost kod tih
poreza je što su prihodi od njih namijenjeni isključivo u svrhu zaštite okoliša, odnosno
financiranje mjera i akcija kako bi se očuvao okoliša, odnosno kako se štetne posljedice
djelovanja na okoliš ne bi pogoršale.
4. EKOLOŠKI POREZI U ZEMLJAMA OECD – A
Nakon što je pobliže objašnjena politika zaštite okoliša sa svojim ciljevima, načelima,
instrumentima, te ekološki porezi, njihove vrste i uloga kao i financiranje nastaviti će se sa
detaljnijim objašnjenjima ekoloških poreza u zemljama OECD – a, odnosno kada su se počeli
uvoditi, kako se dijele te će svaka vrsta biti zasebno opisana i objašnjena, a na kraju poglavlja
moći će se vidjeti da li i kakve prihode ekološki porezi donose zemljama OECD – a.
Sve zemlje OECD-a su u potrazi za boljim rješavanjem očuvanja okoliša. Iako postoji mnogo
načina za to, jedan od najzanimljivijih je pokret "ozelenjavanja" državnih akcija. Kretanje
prema više ekološki orijentiranoj fiskalnoj politici može utjecati na promjenu ponašanja u
gospodarstvu. Konkretno, porezni sustav se doživljava kao medij putem kojeg vlada može
imati određeni utjecaj na odluke tvrtke i pojedinaca. Cilj ekološkog oporezivanja je
promijeniti način potrošnje i proizvodnje i smanjiti veličinu porezne osnovice, što je sasvim
drugačije od ciljeva većine vrsta oporezivanja (OECD, 2010:32).
Sve zemlje članice OECD – a primjenjuju ekološke poreze. Trenutno postoji oko 375 takvih
poreza u zemljama OECD – a, plus 250 ekološki povezanih naknadi i pristojbi. Najveći broj
ekoloških poreza se odnosi na energetske proizvode, njih 150 i na motorna vozila 125
poreza. Veliki broj poreza se odnosi i na otpad, točnije oko 50 poreza, dok se ostalih 40
odnosi na široki spektar porezne osnovice (OECD, 2006:26).
23
Prema najnovijim podacima iz ožujka 2013., koje će biti prikazani u sljedećoj tablici, vidjeti
će se da se broj ekoloških poreza, pristojbi, subvencija i slično povećao s obzirom na podatke
iz 2006. godine.
Tablica 2. Instrumenti zaštite okoliša u zemljama OECD - a i drugim odabranim zemljama u
2013. godini
OECD zemlje Odabrane zemlje
Porezi 680 110
Naknade i pristojbe 286 208
Sustavi trgovanja dozvolama 67 0
Povratni mehanizmi 50 14
Subvencije 743 23
Dobrovoljni sporazumi 117 3
Izvor: The OECD database on instruments used for environmental policy and natural
resources management, 2013., OECD, str. 1.
Iz gornje tablice možemo vidjeti da zemlje OECD – a puno više pažnje pridodaju zaštiti
okoliša nego druge zemlje. Broj instrumenata koje koriste je višestruko veći nego u drugim
zemljama, pa možemo reći da je ekološka svijest na puno višoj razini. Ipak bitno je da postoji
napredak u zaštiti okoliša i u drugim zemljama svijeta.
4.1. Uvođenje ekoloških poreza u zemlje OECD –a
Zemlje OECD- a, točnije Nordijske zemlje, su prve koje su počele uvoditi ekološke poreze i
pobudile svijest kod drugih.
U prošlom desetljeću se broj ekonomskih instrumenata vezanih za zaštitu okoliša u zemljama
OECD – a višestruko povećao u sklopu ˝zelene porezne reforme˝. Već osamdesetih godina
većina je OECD zemalja počela sa poreznom reformom, s promjenama na tri područja:
1. smanjujući porezne stope za više dohodovne razrede i smanjenje poreza na dobit,
2. proširenje porezne osnovice te,
3. veća važnost poreza na potrošnju poput PDV – a.
24
Početkom 90-ih godina 20. stoljeća sve zemlje OECD – a počele su s primjenom ˝zelene
porezne reforme˝ na sljedeći način (Barde, 2004:7 – 9):
1. smanjenje ili eliminacija subvencija koje su štetne za okoliš, uključujući i državne
izdatke, kao i bilo kakva izuzeća i/ili olakšice koje mogu štetiti okolišu,
2. restrukturiranje postojećih poreza kako bi zadovoljili ekološke kriterije,
3. uvođenje novih ekoloških poreza.
Finska je bila prva zemlja koja je početkom 90-ih godina uvela porez na ugljik, u skladu sa
početkom ˝zelene porezne reforme˝ koja je u to vrijeme bila na svom početku. Porez je bio
ograničen na proizvodnju topline i električne energije, no kasnije se proširio i na transport i
goriva. Prihodi koji su prikupljeni su djelomično nadomjestili izgubljeni prihod smanjenje
poreza na radnu snagu (Barde, 2004:7).
Nakon Finske Norveška je uvela porez na CO2, koji je u na početku bio ograničen na
mineralna ulja, ali je već 1992. proširen i na ugljen i koks, odnosno plin koji su se koristili na
dobivanje energije. 1999. godine spominjani porez je uključen u sustav trgovanja dozvolama
pa se na taj način proširio i na neke prije izuzete sektore kao na primjer na domaći zračni
promet, ribarstvo, transport ugljena i slično. S vremenom su uvedeni i drugi ekološki porezi
poput porez na motorna vozila, pesticide i različite vrste otpada. Porez na CO2 pokriva nešto
više od 60% emisije CO2 u Norveškoj (Barde, 2004:7).
U Švedskoj je provedena malo drukčija porezna reforma vezana uz ekološke poreze. S
reformom se počelo u 1991. godini, a temeljila se je na striktnoj poreznoj neutralnosti.
Uvođenjem ekoloških poreza i proširenjem osnovice za PDV, nadomjestili su se prihodi
izgubljeni od smanjenja poreza na dohodak. Uvedeni su porezi na ugljik i sumpor. Stope
poreza na ugljik su se značajno razlikovale ovisno o vrsti goriva, kao i porez na sumpor koji
se obuhvaćao treset, koks, ugljen i petrolej. Dizelska goriva su se oporezivala ovisno o
komponenti sumpora kojega su sadržavale (Barde, 2004:7).
Od 1992. godine porez na CO2 u Danskoj je postao dio opće porezne reforme, a u narednim
godinama došlo je do razvitka poreza na području energije. Prihodi koji su ostvareni
zamijenili su one od socijalnih doprinosa koji su bili smanjeni, te su pomogli u ostvarivanju
određenih energetskih ciljeva. Uz ove, postupno su uvedeni i drugi ekološki porezi poput
poreza na motorna vozila, otpad, otpadne vode, pesticide i slično (Barde, 2004:8).
Nizozemska je 1988. ˝General Environment Provision Act˝-om uvela porez na goriva, koji je
zamijenio postojećih pet poreza, na onečišćenje zraka, na industrijsku i prometnu buku,
kemijski otpad te na maziva. Od 1992. godine na dalje uveden je veliki broj različitih
25
ekoloških poreza kao na primjer na otpad, podzemne vode, zrakoplovnu buku i slično tome, a
60% prihoda je dolazilo od kućanstava (Barde, 2004:8).
Nordijske zemlje su, možemo to tako reći pokrenule val uvođenja ekoloških poreza kao
instrumenata zaštite okoliša, pa su kasnije i druge europske zemlje pratile taj trend uvođenja u
kasnim 90 – im godinama prošlog stoljeća.
Francuska je jedna od zemalja koja je prateći Nordijske zemlje, 1999. godine krenula s
uvođenjem ekoloških poreza, poput poreza na zagađenje zraka, kućni otpad, specijalni
industrijske otpad, mazila i buku, koje je kasnije ujedinila kroz akt pod imenom ˝General Tax
on Polluting Activities ˝. Međutim taj akt je na kraju odbijen s objašnjenjem da na različit
način tretira određene sektore industrije. Nakon toga nije bilo daljnjeg razvoja porezne
reforme vezane uz ekološke poreze (OECD, 2001:52).
˝Zelena porezna reforma˝ započeta je u Njemačkoj kao i u Francuskoj 1999. godine kada je
glavni cilj bio smanjiti emisiju CO2 za 25% do 2005. u odnosu na 1990. godinu. Porezna
reforma je imala dvije komponente, prva je bila uvođenje novog poreza na električnu
energiju, a druga povećanje poreza na motorna ulja (OECD,2001:52).
Kao zadnju zemlju koja je bitna za uvođenje ekoloških poreza, možemo navesti Veliku
Britaniju, gdje je u razdoblju od 1993. – 1999. došlo do povećanja poreza na gorivo između 5-
6 postotnih poena s ciljem smanjenja emisije CO2. Porez na odlagališta uveden je 1996. čiji je
prihod bio namijenjen da nadomjesti izgubljene prihode smanjivanjem socijalnih doprinosa i
za smanjenje klimatskih promjena (OECD, 2001:52).
Promatrajući zemlje koje su prve pokazale dovoljnu razinu ekološke svijesti i počele uvoditi
ekološke poreze, zaključuje se da je riječ o razvijenim zemljama. Uvođenje ekoloških poreza i
provođenje novih poreznih reformi zahtjeva velika financijska sredstva, pa je normalno da si
manje razvijene zemlje to nisu mogle priuštiti i nisu bile u mogućnosti od početka pratiti trend
brige za okoliš koji su pokrenule nordijske zemlje. Ekološki porezi su uvedeni uz istodobno
smanjenje socijalnih doprinosa i poreza na dohodak kako bi zemlje zadržale poreznu
neutralnost.
4.2. Klasifikacija ekoloških poreza
Postoji nekoliko klasifikacija ekoloških poreza. U ovom dijelu biti će navedene dvije, te će se
ukratko objasniti koji porezi spadaju u koju skupinu ekoloških poreza.
26
Prema CEPA 20002, ekološki porezi klasificiraju se u devet skupina. CEPA 2000 predstavlja
multifunkcionalnu klasifikaciju koja se koristi za izradu statistike izdataka troškova koji su
vezani za zaštitu okoliša, prema aktivnostima, proizvodima i transakcijama (European
Commission, 2001:12).
Razvrstavanjem ekoloških poreza prema CEPA 2000 se omogućuje povezivanje poreznih
podataka s podacima iz statistike izdataka za zaštitu okoliša i računima te podataka o
emisijama. Takav skup podataka može poslužiti kao temelj za analizu i modeliranje utjecaja
ekoloških poreza na izdatke za zaštitu i emisije. Bez obzira na gore spomenutu klasifikaciju,
ekološki porezi se ipak razvrstavaju najčešće u četiri glavne skupine i to su (European
Commission, 2001:9):
1. Porezi na energiju (uključujući i porez na CO2) – u ovu skupinu spadaju energetski
proizvodi koje se koriste za potrebe prijevoza poput benzina ili dizelskog goriva, kao i
oni koji se koriste u svrhu grijanja i slično, poput loživog ulja, prirodnog plina, ugljena
i struje. U ovo skupinu je uključen i porez na CO2, iako bi se on mogao uključiti i u 3.
skupinu poreza radi lakše identifikacije i međunarodne usporedbe.
2. Porez na motorna vozila - uključuje poreze koji se odnose na vlasništvo i uporabu
motornih vozila, poreze na ostala prijevozna sredstva, te srodne prijevozne usluge
(npr. porez na zrakoplovni promet). Porezi na benzin, dizel i druga goriva koje se
koriste u prometu su uključena u 1.skupinu ekoloških poreza.
3. Porez na emisije - ova skupina uključuje porez na izmjerene ili procijenjene emisije u
zrak i/ili vodu, upravljanje krutim otpadom i bukom. Iznimka je porez na CO2, koji se
ubraja u energetske poreze kako je gore navedeno.
4. Porezi za korištenje prirodnih resursa ( osim poreza na naftu i plin) – ova skupina
poreza je vezana za iskorištavanje prirodnih resursa, iako postoje dvojbe da li je samo
vađenje tih resursa štetno za sam okoliš. Ipak se došlo do jedne vrste suglasnosti da je
štetno jer vađenje resursa može dovesti do erozije i zagađenja okoliša.
Prve dvije skupine ekoloških poreza su najvažnije i u strukturi tih poreza zauzimaju najveći
dio, a se ostale dvije skupine uglavnom navode kao ostali porezi. To će se vidjeli i na
sljedećem grafikonu, gdje će biti prikazana struktura ekoloških poreza po zemljama u
postotku BDP – a u 2011. godini.
2 CEPA 2000 - Classification of Environmental Protection Activities and Expenditure – klasifikacija aktivnosti,
proizvoda i troškova čija je primarna zadaća zaštita okoliša
27
Grafikon 1. Struktura ekoloških poreza u zemljama OECD - a i ostalim odabranim zemljama
za 2011. godinu, u % BDP – a
Izvor: Environmental taxation, Profile in OECD countries and best practices, 2013., OECD, str. 7.
Iz gornjeg grafikona se vidi kako najveći udio ekoloških poreza u BDP – u imaju Danska,
Turska i Nizozemska i to više od 4% cjelokupnog BDP. Kao što se vidi u većini zemalja u
strukturi ekoloških poreza prevladavaju energetski porezi, odnosno porezi na goriva. U
Francuskoj, Poljskoj, Slovačkoj, Luksemburgu, Estoniji i Sloveniji je gotovo sav prihod od
ekoloških poreza ostvaren iz energetskih poreza. Dok u Danskoj, Izraelu, Irskoj, Koreji,
Norveškoj i Švicarskoj gotovo polovica prihoda otpada na poreze na motorna vozila. Što se
tiče ostalih poreza, odnosno poreza na emisiji i poreza za iskorištavanje prirodnih resursa
najveće prihode ostvaruje Nizozemska, dok su u nekih zemljama toliko beznačajni da nisu niti
prikazani na grafikonu.
Na sljedećem grafikonu biti će prikazana struktura ekoloških poreza u zemljama OECD – a za
sve zemlje zajedno po godinama, u periodu od 1994. – 2011., kao postotak u BDP – u.
28
Grafikon 2. Struktura ekoloških poreza u zemljama OECD - a u razdoblju od 1994. - 2011. u
% BDP - a
Izvor: Environmental taxation, Profile in OECD countries and best practices, 2013., OECD, str. 9.
Promatrajući gornji grafikon i strukturu ekoloških poreza kroz godine u razdoblju od 1994. –
2011. godine, može se vidjeti da se najveće promjene događaju kod energetskih poreza,
odnosno poreza na energiju i gorivo. Njihov udio u ukupnim ekološkim porezima raste do
1999. godine što je logično jer su se u tom razdoblju počele provoditi ˝zelene porezni
reforme˝ u razvijenim europskim zemljama, čime se i povećao broj ekoloških poreza, a
pogotovo onih vezanih uz energiju i goriva. Nakon toga dolazi do konstantnog pada udjela
energetskih poreza, a pogotovo u 2008., kada je došlo do povećanja cijene nafte uzrokovane
velikom financijskom krizom. Porezi na motorna vozila su ukupnoj strukturi ekološki poreza
su stabilni i na gotovo istoj razini kao kroz cijelo promatrano razdoblje. U zadnjim godinama
se primjećuje lagani rast udjela ostalih poreza, odnosno poreza na emisije i poreza na
korištenje prirodnih resursa, u ukupnim ekološkim porezima.
4.3. Prihodi od ekoloških poreza
Nakon što je objašnjena struktura ekoloških poreza pobliže će se objasniti i kolike prihode ti
porezi osiguravaju za svaku državu. Prema strukturi vidjelo se je da su energetski porezi
najizdašniji što se tiče ekoloških poreza. Ostvareni prihodi i njihova važnost za svaku
pojedinu OECD zemlju se dosta razlikuju, kako u udjelu ekoloških poreza u BDP – u, tako i u
udjelu ekoloških poreza u ukupnim porezima. Na grafikonima će biti prikazana ta razlika
između zemalja. U pravilu se događa, da zemlje s najvišim stopama ekoloških poreza,
ostvaruju najniže prihode od tih poreza. Države s visokim stopama uvelike su utjecale na
29
ponašanje ljudi s ciljem zaštite okoliša i sprječavanja daljnjeg zagađenja. Na sljedećim
grafikonima biti će prikazani prihodi od ekoloških poreza u zemljama OECD – a u razdoblju
od 1995. – 2003. godine i u 2008. godini.
Grafikon 3. Prihodi od ekoloških poreza kao % BDP - a u razdoblju od 1995. - 2003. godine u
zemljama OECD - a
Izvor: The Political Economy of Environmentally Related Taxes, 2006, OECD, str. 28.
Grafikon 4. Prihodi od ekoloških poreza kao % BDP - a u 2008. godini u zemljama OECD -a
Izvor: Revenue statistics 1965-2009/Statistiques des recettes publiques 1965-2009, 2010.,
OECD/OCDE, Pariz, str. 40
30
Udio poreza u BDP-u je padao u promatranim godinama, a taj trend je nastavljan i u 2008.,
kao što se vidi na desnom grafikonu. Pad je uzrokovan padom rastom cijene sirove nafte. I
dalje su nordijske zemlje zadržale najveći udio ekoloških poreza u BDP – u, a zemlje
Sjeverne i Južne Amerike najmanji. Treba spomenuti Meksiko koji je u 2008., imao negativne
prihode od ekoloških poreza zbog ranije spomenutog porasta cijene sirove nafte (OECD,
2010:40,41). Na sljedećem grafikonu će biti prikazani prihodi od ekoloških poreza u ukupnim
poreznim prihodima u promatranom razdoblju.
Grafikon 5. Prihodi od ekoloških poreza u ukupnim poreznim prihodima od 1995. - 2003. u
zemljama OECD - a
Izvor: The Political Economy of Environmentally Related Taxes, 2006, OECD, str. 29.
Također ako se promatra udio ekoloških poreza u ukupnim porezima. Vidljivo je da postoje
značajne razlike između zemalja. U prosjeku, taj udio je oko 6-7% prihoda od ekoloških
poreza u ukupnim prihodima od poreza. Turska je u 2003, zemlja koja je imala daleko najveći
udio u ukupnim poreznim prihodima, gotovo 16% prihoda od ukupnih poreza je odlazilo na
ekološke poreze, a slijedile su je Danska i Koreja. Također je vrijedno napomenuti da je taj
udio značajno smanjen u Grčkoj i Portugalu (OECD, 2006:29).
31
Grafikon 6. Prihodi od ekoloških poreza u ukupnim poreznim prihodima u 2008. godini u
zemljama OECD - a
Izvor: Revenue statistics 1965-2009/Statistiques des recettes publiques 1965-2009, 2010.,
OECD/OCDE, Pariz, str. 42.
U 2008. dolazi do danjeg pada udjela ekoloških poreza u ukupnim poreznim prihodima.
Turska je i dalje zadržala najveći udio, dok najmanji udio imaju SAD, Kanada i Novi Zeland.
Najveći pad su ostvarili Meksiko, Portugal, Čile, Grčka i Island. (OECD, 2010., str. 41.)
Grafikon 7. Prihodi od ekoloških poreza u ukupnim poreznim prihodima u 2011. godini u
zemljama OECD - a
Izvor: Environmental taxation, Profile in OECD countries and best practices, 2013., OECD, str. 8.
32
Na gornjem grafikonu prikazano je stanje u 2011. godini. Vidljivo je da i dalje većina
zemalja smanjuje prihode od ekoloških poreza s rijetkim iznimkama kao što su Turska, Izrael
i Estonija.
S obzirom na viđeno može se reći da se i u budućnosti očekuje smanjenje prihoda od
ekoloških poreza, što je trend od 2003., a najveći pad kao što se vidjelo bio je u 2008. godini
kao rezultat povećanja cijene sirove nafte na svjetskom tržištu i samim time smanjenje
poreznih stopa na goriva. Mnoge države su uvele i takve reforme da uvođenje ekoloških
poreza ne mora ujedno i značiti povećanje prihoda od tih poreza, već je bitno da se promjeni
ponašanje ljudi, dok je kod drugih upravo obrnuto, pa se važnost više pridodaje samoj
izdašnosti ekoloških poreza. Jedan od razloga smanjenja prihoda ekoloških poreza je i
uvođenje sustava utrživih dozvola koje se sve više koriste uz poreze ili umjesto njih. Uzeći u
obzir bilo koji od navedenih razloga, izvjesno je da će prihodi i u budućnosti kroz godine
lagano opadati.
4.4. Oporezivanje energije i goriva
Porezi na energiju i goriva su najznačajniji ekološki porezi. U ovu skupinu ekoloških poreza
ulaze porezi na energiju, odnosno porezi na električnu energiju, ugljen, prirodni plin, koks,
kao i porezi vezani uz motorna goriva, odnosno benzin i dizel, te porezi na ugljik, pa će isti i
biti pobliže objašnjeni u sljedećim poglavljima.
4.4.1. Porezi na motorna goriva
Upravo od poreza i trošarina na motorna goriva ostvaruju se najviši prihodi od ekoloških
poreza. Porezi i trošarine imaju utjecaj na tehnološke promjene, kao i na promjene ponašanja i
korištenja goriva. Uvođenje ovih ekoloških poreza za neku zemlju ne znači samo povećanje
prihoda, već i internalizaciju eksternalija. Kakav će utjecaj ovih poreza biti ovisi o poreznoj
osnovici i o samoj stopi tih poreza jer se time utječe i na cijenu goriva (Vollebergh, 2010:21,
22).
Postoji velika razlika u stopama ovisno o kojoj se vrsti goriva radi, odnosno da li je riječ o
benzinu ili dizelu. Dizel se znatno manje oporezuje od benzina iako ima štetniji utjecaj na
okoliš, što će biti prikazano na sljedećem grafikonu, kako i to da su se stope poreza u
posljednjim godinama znatno povećale u gotovo svim zemljama OECD – a.
Neke zemlje u 2002., nisu niti imale porez na dizel, dok su do 2012., te stope gotovo dostigle
stope poreza na benzin. U tu skupnu spadaju Čile, Island, Izrael, Estonija i Slovenija. U
Novom Zelandu je dizel još uvijek izuzet od plaćanja poreza. Izuzetak su SAD i Švicarska
33
koje imaju više stope na dizel nego na benzin, te Australija i Velika Britanija gdje su stope
jednake.
Grafikon 8. Porezi na motorna goriva u zemljama OECD – a za razdoblje od 2002. do 2012.
godine
Izvor: The OECD database on instruments used for environmental policy and natural
resources management, 2013., OECD, str. 2.
Iz grafikona vidimo da je Turska u promatranom razdoblju najviše podigla stope poreza na
motorna goriva, kako na benzin, tako i na dizel, a slijedi je Grčka. Meksiko jedini ima
negativne porezne stope, a razlog je već ranije spomenut. Švicarska i SAD u promatranom
razdoblju gotovo nisu mijenjale stope poreza na motorna goriva, te Japan, Australija i
Slovačka na dizelska goriva. Od zemalja OECD – a, Turska, Norveška i Nizozemska najviše
oporezuju benzin, a dizel Velika Britanije, Švicarska, te Turska.
U sljedećoj tablici će biti prikazana visina trošarina na olovni i bezolovni benzin u 2013.
godini, kao jedan od oblika ekoloških poreza u odabranim OECD zemljama i zemljama
kandidatima. Vidljive su značajne razlike između zemalja. Nizozemska ima najviše trošarine
na olovni i bezolovni benzin, a Slovenija i Cipar najmanje na olovni, dok na bezolovni benzin
najmanje trošarine imaju Estonija i Latvija.
Tablica 3. Trošarine na benzin u odabranim OECD zemljama i zemljama kandidatima u 2013.
godini
Minimalna trošarina
Benzin
Olovni benzin Bezolovni benzin
421 EUR/1000 l 359 EUR/1000 l
Iznos trošarine Iznos trošarine
Zemlja Nacionalna U nacionalnoj EUR U nacionalnoj EUR
34
valuta valuti valuti
Austrija EUR 554,00 482,00
Belgija EUR 637,67 613,57
Cipar EUR 421,00 429,00
Češka CZK 13710,00 546,65 12840,00 511,96
Danska DKK 5135,00 688,76 4418,00 592,59
Estonija EUR 422,77 422,77
Finska EUR - 650,40
Francuska EUR 639,60 606,90
Irska EUR 587,71 587,71
Italija EUR 728,40 728,40
Latvija LVL 320,00 459,64 289,00 415,11
Litva LTL 2000,00 579,24 1500,00 434,43
Luksemburg EUR 516,66 464,58
Mađarska HUT 124200,00 435,59 123300,00 432,43
Malta EUR 588,18 469,39
Nizozemska EUR 831,38 746,55
Njemačka EUR 721,00 669,80
Poljska PLN - 1668,16 406,30
Portugal EUR 716,32 585,27
Slovačka EUR 597,49 550,52
Slovenija EUR 421,61 575,94
Španjolska EUR 457,79 424,69
Švedska SEK 6410,00 756,51 3900,00 460,28
Velika Britanija GBP 676,70 787,22 579,50 674,15
Izvor: izrada studentice prema: Excise duty tables. Part II – Energy products and Electricity,
2013., European Commission, str. 8. – 10.
Vidljivo je da sve odabrane zemlje primjenjuju trošarine koje su više od minimalno
propisanih trošarina, osim Cipra koji na olovni benzin primjenjuje minimalnu trošarinu. S
obzirom na ranije godine većina zemalja je smanjila ili zadržala istu razinu trošarina na
benzin, sa izuzetkom Danska, Italije, Portugala i Švedske. Italija je imala najveće povećanje
navedenih trošarina.
4.4.2. Porez na ugljik
Zemlje OECD – a su uvele pristojbu na ugljik, koja ako kao osnovicu uzima količinu CO2
koja se oslobodi pri izgaranju jedne jedinice goriva, zovemo porez na ugljik ili CO2 porez.
35
Države u kojima se porez na CO2 primjenjuje, uglavnom su kao osnovicu za porez izabrale
kilogram ili tonu emisije CO2 koja se oslobađa pri izgaranju jedinice goriva ili osnovicu za
porez čini količina ugljika u predmetu oporezivanja i količina energije koja se oslobodi pri
izgaranju predmeta oporezivanja. Emisija CO2 veoma se razlikuju po jedinici proizvedene
energije pojedinih energenata. Zbog toga nastaju razlike u oporezivanju pojedinih energenata
jer je cilj oporezivanja smanjenje emisije odnosno prebacivanje potrošnje s emisijski
intenzivnih goriva na relativno manje emisijski intenzivna goriva (Slabe – Erker,
2002:634,636).
U zemljama OECD – a postoji široki raspon između stopa poreza na ugljik. Jednostavni
prosjek iznosi 52,04 € po toni CO2, dok je vagani prosjek duplo manji i iznosi 27,12€ po toni
CO2. U Meksiku se plaća najmanji iznos po toni CO2 i to 2,80€, dok je taj iznos najveći u
Švicarskoj gdje se plaća 107,28€ po toni CO2. U pravilu najveće stope poreza na ugljik se
plaćaju u zemljama kod kojih je porez na ugljik zaseban porez, a ne dio poreza na energente,
kao što je u Švicarskoj, Norveškoj, Danskoj, Švedskoj i Irskoj. Istočnoeuropske i Azijske
države u pravilu imaju niže efektivne stope poreza na ugljik, a najniže stope su rezervirane za
Američke države i Australiju, što će biti prikazano na grafikonu (OECD, 2013., str. 31).
Grafikon 9. Prosječne stope poreza na ugljik u zemljama OECD -- a u 2013. godini u
zemljama OECD - a
Izvor: Taxing Energy Use, 2013., OECD, str. 31.
Emisija CO2 u atmosferu dolazi iz više izvora, pa će se u sljedećoj tablici prikazati tko plaća
najviše poreze za emisiju CO2, s obzirom na uporabu goriva i svrhu za koju se koriste.
36
Tablica 4. Efektivne porezne stope po kategorijama uporabe
Prosjek
OECD 34 Transport Grijanje Energetika
Sva goriva
zajedno
EUR/GJ 11,5 0,9 0,9 3,3
EUR/ toni CO2 161 12 13 52
Izvor: izrada studenta prema: Taxing Energy Use, 2013., OECD, str. 33.
Iz gornje tablice vidimo da se najviše oporezuju goriva koja se koriste u prijevozu i to u
prosjeku sa 161€ po toni CO2 ispuštenog u atmosferu. Vidljivo je da se korištenje goriva u
transportne svrhe višestruko jače oporezuje od ostalih svrha u koje se goriva koriste. Što se
tiče vrste goriva, u ovom kontekstu najviše se oporezuju naftni derivati u svrhu transporta sa
164€ po toni CO2, koji i proizvode najviše CO2, a nakon toga biogoriva i otpad sa 71€ po toni
CO2 (OECD, 2013:33).
Na sljedećem grafikonu će se prikazati periodični i jednokratni porezi na motorna vozila.
Grafikon 10. Periodični i jednokratni porezi na motorna vozila - porezne stope po toni CO2 za
vozila na benzin i dizel u odabranim razinama emisija u zemljama OECD - u 2012. godini
37
Izvor: Economic Instruments database, 2012., :
http://www2.oecd.org/ecoinst/queries/index.htm
U mnogim zemljama ovisno upravo o emisiji CO2 se plaćaju porezi na motorna vozila.
Javljaju se dakako velike razlike između zemalja, ovisno o načinu oporezivanja i poreznoj
osnovici. U Norveškoj i Portugalu taj porez je izrazito progresivan s porastom emisije CO2,
dok u Austriji, Irskoj, Finskoj i Španjolskoj taj porez ovisi o cijeni vozila. Također se javljaju
zemlje gdje postoje različite stope poreza na ugljik ovisno o tome da li se oporezuje benzin ili
dizel. Neke zemlje imaju i jednokratne i periodične poreze na ugljik kako bi se smanjila
emisija istog, a većina preferira progresivan porez s obzirom na povećanje emisije, što je i
prikazano na gornjem grafikonu.
Na kraju treba kao zaključak reći da su porezne stope na dizel manje nego na benzin, bez
obzira da li se porez na uglji plaća u sklopu energetskih poreza ili kao zaseban porez na
ugljik. U bilo koju svrhu da se koriste, nafti derivati su višestruko jače oporezivani nego druge
vrste goriva. Isto tako je bitno i za spomenuti da je ugljik u svrhu grijanja jako slabo
oporezovan, bez obzira na negativne učinke koje ima na okoliš. Goriva koja se koriste u
ribarstvu, šumarstvu i poljoprivredi su najčešće izuzeta poreza na ugljik. Velike razlike
između oporezivanja različitih vrsta goriva nastaju zbog raznih izuzeća i smanjenih stopa
poreza o čemu će biti kasnije riječ.
4.4.3. Porezi na ugljen i koks
Iako su ugljen i koks veliki zagađivači i emitiraju velike količine CO2, oporezovani su znatno
manje nego motorna goriva i donose znatno manje prihode. Ugljen i koks se uglavnom koriste
38
u proizvodne svrhe i za grijanje. Mogu se koristiti i u neproizvodnom sektoru i tada je porez
viši nego u proizvodnom, što je i logično jer se na taj način potiče proizvodnja. Emisija CO2
je u slučaju ugljena znatno veća nego kod prirodnog plina, a oporezuje se manje.
Prema Direktivi EU, propisane su minimalne trošarine za ugljen, koje ovise radi li se o
proizvodnoj ili neproizvodnoj uporabi. U poslovne svrhe minimalna trošarina iznosi 0,15€ po
GJ, dok je u neposlovne svrha dvostruko veća, odnosno 0,30€ po GJ. Ugljen i koks se
oporezuju i do deset puta manje nego naftni derivati. U nekim slučajevima ugljen i koks se
čak niti ne oporezuju, bez obzira na štetne posljedice koje ima na okoliš, pogotovo u svrhu
grijanja i proizvodnim procesima, kada je riječ o poslovnom sektoru. Ustvari, možemo reći da
se ovaj porez promjenjuje na vrlo mali dio ugljena i koksa koji se troše (OECD, 2013:29,30,
32).
Na sljedećem grafikonu biti će prikazane trošarine na ugljen i koks u svrhe grijanja odabranim
OECD zemljama i zemljama kandidatima u 2013. godini, gdje će se kako i kod drugih
trošarina i poreza vidjeti velika razlika između zemalja. Također će se vidjeti i razlika ovisno
o sektoru u kojem se ugljen i koks koriste, odnosno poslovnu ili neposlovnu svrhu.
Tablica 5. Trošarine na ugljen i koks u svrhu grijanja u odabranim OECD zemljama i
zemljama kandidatima u 2013. godini
Minimalna trošarina
Ugljen i koks
Za grijanje u poslovne svrhe Za grijanje u neposlovne
svrhe
0,15 EUR/GJ 0,30 EUR/GJ
Iznos trošarine Iznos trošarine
Zemlja Nacionalna
valuta
U nacionalnoj
valuti
EUR U nacionalnoj
valuti
EUR
Austrija EUR 1,70 1,70
Belgija EUR 0,40 0,40
Cipar EUR 0,31 0,31
Češka CZK 8,50 0,34 8,50 0,34
Danska DKK 76,10 10,21 76,10 10,21
Estonija EUR 0,30 0,30
Finska EUR 5,20 5,20
Francuska EUR 0,33 0,00
Irska EUR 0,15 0,30
Italija EUR 0,16 0,32
Latvija LVL 0,21 0,30 0,21 0,30
39
Litva LTL 0,52 0,15 1,06 0,30
Luksemburg EUR 0,00 0,00
Mađarska HUT 88,43 0,31 88,43 0,31
Malta EUR 0,30 0,30
Nizozemska EUR 0,52 0,52
Njemačka EUR 0,30 0,30
Poljska PLN 1,28 0,31 1,28 0,31
Portugal EUR 0,16 0,00
Slovačka EUR 0,31 0,00
Slovenija3 EUR 1,32
1,43
1,63
1,32
1,43
1,63
Španjolska EUR 0,15 0,15
Švedska SEK 34,99 4,13 116,62 13,76
Velika Britanija GBP 0,00 0,00
Izvor: izrada studentice prema: Excise duty tables. Part II – Energy products and Electricity,
2013., European Commission, str. 56.,57.)
Iz tablice vidimo da postoje razlike između zemalja, iako većina zemlja primjenjuje iste
trošarine bez obzira da li se ugljen i koks koriste u poslovne ili ne poslovne svrhe. Većina
zemalja se kreće oko minimalnih trošarina i to onih za neposlovni sektor od 0,30€/GJ. Najviše
trošarine imaju Danska, Švedska i Finska, odnosno zemlje koje su prve počele primjenjivati
ekološke poreze, pa se može reći da su iste najviše svjesne štetnih posljedica koje ima
uporaba ovih energenata. Luksemburg i Velika Britanija nemaju poreza na ovu vrstu
energenata, izuzeti su svi korisnici, dok su u većini zemalja izuzeci rezervirani za
poljoprivredu, šumarstvo, ribarstvo i slično što u ovoj tablici nije prikazano. Španjolska je
jedina zemlja koja primjenjuje stopu ispod minimalne stope i to kada se ugljen i koks koriste
u neposlovne svrhe, gdje je trošarina izjednačena s minimalnom za poslovne svrhe.
4.4.4. Porez na električnu energiju
Neke zemlje OECD – a oporezuju električnu energiju s obzirom na potrošnju iste, dok neke
oporezuju komponentu ugljika koja se emitira pri proizvodnji same električne energije. U
ovom dijelu posvetiti ćemo se zemljama koje oporezuju potrošnju električne energije/MWh.
3 U iznose je uključen i porez na CO2, 1,32€ - porez na ugljik u iznosu od 1,0268€/GJ, 1,43€ - porez na ugljik u
iznosu od 1,1364€/GJ, 1,63€ - porez na ugljik u iznosu od 1,3362€7GJ
40
Zbog velikih razlika između zemalja i različitih izuzeća, porezi nisu u potpunosti usporedivi.
U većini zemalja poljoprivreda, ali i industrija izuzeti su od poreza na potrošnju električne
energije, a one koja ga primjenjuju, imaju manju poreznu stopu nego drugi sektori u kojima se
primjenjuje (OECD, 2001:59).
Kao što je već i ranije spomenuto velike su razlike između zemalja, u nekim zemljama
porezna stopa ovisi i o dohotku kućanstava, pa su ona s manjim, slabije oporezovana. U
nekim zemljama su pak kućanstva izuzeta od oporezivanja, dok je u drugima uglavnom
minimalna trošarina manja u potrošnji energije u poslovne svrhe, nego u ne poslovne.
Sljedeće ćemo vidjeti u tablici, gdje će biti prikazane trošarine na potrošnju električne
energije u odabranim OECD zemljama i zemljama kandidatima.
Tablica 6. Trošarine na električnu energiju u odabranim OECD zemljama i zemljama
kandidatima u 2013.
Minimalna trošarina
Električna energija
Poslovni sektor Neposlovni sektor
0,50 €/MWh 1,00€/MWh
Iznos trošarine Iznos trošarine
Zemlja Nacionalna
valuta
U nacionalnoj
valuti
EUR U nacionalnoj
valuti
EUR
Austrija EUR 15,00 15,00
Belgija EUR 0,00 1,91
Cipar EUR 0,00 0,00
Češka CZK 28,30 1,13 28,30 1,13
Danska DKK 699,00 93,76 820,00 109,99
Estonija EUR 4,47 4,47
Finska EUR 7,03 17,03
Francuska EUR 0,50 1,50
Irska EUR 0,50 1,00
Italija EUR 12,50 4,70
Latvija LVL 0,71 1,02 0,71 1,02
Litva LTL 1,80 0,52 3,50 1,02
Luksemburg4 EUR 0,50
0,10
1,00
Mađarska HUT 295,00 1,03 295,00 1,03
Malta EUR 1,50 1,50
Nizozemska5 EUR 116,50 116,50
4 0,50€/MWh za potrošnju >25000 MWh, 0,10€/MWh za potrošnju <25000MWh
41
42,40
11,30
0,50
42,40
11,30
1,00
Njemačka EUR 15,37 20,50
Poljska PLN 20,00 4,87 20,00 4,87
Portugal EUR 1,00 1,00
Slovačka EUR 1,32 0,00
Slovenija EUR 3,05 3,05
Španjolska EUR 0,50 1,00
Švedska SEK 5,00 0,59 293,00 34,58
Velika Britanija GBP 0,00 0,00
Izvor: izrada studentice prema: Excise duty tables. Part II – Energy products and Electricity,
2013., European Commission, str. 62. – 64.)
U gornjoj tablici vidimo da Danska i Nizozemska imaju višestruko veće trošarine od ostalih
odabranih zemalja. Luksemburg i Nizozemska imaju više poreznih stopa, koje su degresivne s
porastom potrošnje električne energije. U Cipru i u Velikoj Britaniji nema poreza na
električnu energiju niti u jednom sektoru, dok je u Belgiji izuzet poslovni sektor, a u
Slovačkoj ne poslovni. Irska i Španjolska primjenjuju minimalne trošarine na električnu
energiju. U većini zemalja su sektori poput poljoprivrede, ribarstva i šumarstva izuzeti od
poreza na električnu energiju, a snižene porezne stope se primjenjuju u sektoru javnog
prijevoza.
4.5. Porezi na motorna vozila i ostali ekološki porezi
U prošlom poglavlju objašnjeni su energetski porezi koji su i najvažniji porezi, te zauzimaju
najveći dio u strukturi ekoloških poreza. U ovom poglavlju biti će objašnjeni porezi na
motorna vozila, koji se u strukturi ekoloških poreza nalaze iza energetskih poreza, te ostali
porezi koji ulaze u treću skupinu ekoloških poreza koji zauzimaju mali udio u strukturi poreza
poput, poreza na otpad, pesticide i dušikov oksid.
4.5.1. Porez na motorna vozila
Kao što smo spomenuli, gledajući visinu prihoda koje osiguravaju ekološki porezi, oni na
motorna vozila, nalaze se odmah iz onih na energente, odnosno motornih goriva. Porezi na
5 116,50€/MWh - 0-10.000 kWh, 42,40€/MWh - 10.000-50.000 kWh, 11,30€/MWh - 50.000-10.000.000 kWh,
0,50€/MWh(1,00€/MWh) - >10.000.000
42
motorna vozila dijele se u dvije grupe, odnosno jednokratne poreze i višekratne poreze na
motorna goriva. Porezi na motorna vozila plaćaju se na temelju više indikatora, po emisiji
CO2 po kilometru, o čemu se je već ranije pisalo, po težini vozila ili snazi motora. U nekim
zemljama poput Norveške, koriste se svi ti indikatori kako bi se odredila visina porezne
obveze, pa samim time ta zemlja ima i najviše porezno opterećenje kod jednokratnih poreza
(OECD, 2010.:41, 42).
Jednokratni porezi na motorna vozila se obično naplaćuju kod prve prodaje ili kod prve
registracije, dok se višekratni naplaćuju kod kasnijih prodaja ili registracija, odnosno se
plaćaju na godišnju razini kako bi se dobila dozvola za korištenje poreza tijekom te godine.
Gledajući sve zemlje OECD – a, porezi prikupljeni kroz višekratni porez na motorna vozila je
višestruko veći od poreza koji je prikupljen jednokratnim porezima, osim u Danskoj, Finskoj,
Norveškoj, Irskoj, Koreji i Portugal gdje je situacija upravo obrnuta (OECD, 2006:36,37).
Porez koji se u konačnici plaća na motorna vozila se značajno razlikuje između zemalja, od
7% u SAD – u do visokih 195% u Danskoj na vrijednost motornog vozila. U nekim zemljama
poput Norveške najvažniji kriterij za određivanje poreznog opterećenja na motorna vozila
ovisi o ekološkim kriterijima, odnosno daje se poticaj za kupnju motornih vozila koja koriste
manje goriva i imaju manje štetne posljedice na okoliš. Na sljedećem grafikonu će se prikazati
ukupno porezno opterećenje na motorna vozila.
Grafikon 11. Ukupan porez na motorna vozila u zemljama OECD - a u 2013. godini
Izvor: Taxing Energy Use, 2013., OECD, str. 141
Na gornjem grafikonu se vidi da Danska, Finska, Turska i Norveška imaju najveće sveukupne
poreze na motorna vozila, dok su najniži u SAD – u, Japanu i Švicarskoj. Kao i kod
energetskih poreza i u ovoj skupini poreza Nordijske zemlje imaju najviša porezna
43
opterećenja. Europska Komisija je naredila rekonstrukciju poreza na motorna vozila, koja bi
se trebala ostvariti do 2015. godine, temeljem kojeg bi se porezi na registraciju motornih
vozila trebali smanjiti, ali bi se porezi koje se plaćaju na godišnjoj razini za korištenje vozila
povećali. No, taj prijedlog se još treba usvojiti.
4.5.2. Ostali ekološki porezi
U ovom dijelu rada biti će objašnjeni ostali ekološki porezi. Na početku će biti riječ o
porezima vezanim uz otpad koji s može podijeliti u dvije kategorije, otpad koji ide na
odlagališta i onaj koji se spaljuje. Otpad može nastati u kućanstvima, ali i kao industrijski
otpad. Kućanstva su izravno odgovorna za velik dio komunalnog otpada. Na primjer, u 2005,
kućanstva su proizvodila više od 75% komunalnog otpada u Koreji, Njemačkoj, Velikoj
Britaniji, Meksiku, Belgiji, Nizozemskoj, Slovačkoj, Luksemburgu, Danskoj i Španjolskoj. U
OECD regiji, komunalni otpad se povećao za oko 58% u razdoblju 1980. – 2000., 4,6%
između 2000 i 2005,a pod pretpostavkom da neće biti novih politika, porast komunalnog
otpada se predviđa za 38% u razdoblju 2005. – 2030., a po stanovniku za 25% (od 557 kg do
694 kg) u odnosu na isto razdoblje (OECD, 2011:82).
Na sljedećem grafikonu biti će prikazane visina porezne obveze na komunalni otpad u
zemljama OECD – a u 2010. godini.
Grafikon 12. Porez na komunalni otpad u zemljama OECD - a u 2010. godini
Izvor: Environmental Performance Reviews, 2012., OECD, str. 170.
Gornji grafikon pokazuje kako Nizozemska, Velika Britanija i Belgija imaju najviše poreze na
komunalni otpad, sa preko 80€ po toni otpada. Kao i kod drugih ekoloških poreza i ovdje
Nordijske zemlje zauzimaju vrh grafikona sa najvećim poreznim opterećenjem. Ako
44
promatramo poreze na odlagališta, situacija je slična kao i na gornjem grafikonu. Nizozemska,
Austrija i Belgija imaju najviši porez, malo niži od prije navedenog poreza, ali i dalje više od
80€ po toni. Postoje znatne razlika između zemalja, tako u SAD – u tek neke zemlje uopće i
naplaćuju ovaj porez i to po najnižim stopama. Na otpad koji se može reciklirati trebalo bi
uvesti manje poreze kako bi se potaknulo na reciklažu i ponovnu uporabu, nego otpad koji se
odlaže i spaljuje i da taj način puno više šteti okolišu, pogotovo zbog činjenice da količina
otpada drastično raste iz godine u godinu.
Kao sljedeći od ostalih ekoloških poreza, spomenuti će se porez na pesticide i gnojiva. Vrlo
mali broj zemalja OECD – a primjenjuje ovaj porez s ciljem smanjenja korištenja pesticida i
gnojiva. Prihodi koji se ostvaruju od ovih poreza variraju između zemalja od 11,5 milijuna
USD u Norveškoj, do 80 milijuna USD u Danskoj u 2007. godini. U sljedećoj tablici biti će
prikazane zemlje OECD – a koje primjenjuju navedeni porez i koliko on iznosi.
Tablica 7. Porezi na pesticide i gnojiva u zemljama OECD - a u 2010. godini
Zemlja Iznos poreza na pesticide i gnojiva
Kanada Pesticidi: 0,7568€ po litri pesticida
Danska Pesticidi: 3% - 35% prodajne cijene ovisno o vrsti pesticida
Francuska Pesticidi: porez se naplaćuje u sedam kategorija: 0,38€ - 1,68€/kg
Italija Postoji porez na pesticide
Norveška Naplaćuje se standardna stopa od 3,12€ koja se množi za određenim
faktorom koji ovisi o štetnosti na zdravlje i okoliš
Švedska Pesticidi: 3,11€ po kg
Gnojiva: postoji porez
Velika Britanija Gnojiva: 0,001€ - 0,004€ po kg
Izvor: izrada studentice prema: Water Quality and Agriculture, 2012., OECD, str. 84.
Neke zemlje pokušavaju smanjiti uporabu pesticida i na način da određuju određen broj
pesticida koji se smiju koristiti. Postoji velika razlika između zemalja, tako na primjer u
Norveškoj je dopušteno samo 188 vrsta pesticida, dok je taj broj višestruko veći u Velikoj
Britaniji gdje iznosi 3075 (OECD, 2012:84).
Postoje još mnogi ekološki porezi od kojih se ostvaruju jako mali prihodi pa se oni neće
posebno obrađivati, to su porezi na dušik, sumpor, kloridna otapala, loživo ulje i slično. Kod
poreza na motorna vozila i ostalih ekoloških poreza vidi se da postoji trend povećanja tih
45
poreza s ciljem manjeg korištenja motornih vozila, pesticida, smanjenja proizvodnje otpada i
slično, kako bi se smanjilo zagađenje okoliša. Prihodi koji se ostvaruje od ovih proizvoda nisu
visoki, što znači da porezi postoje radi zaštite okoliša i sprječavanje daljnjeg zagađenja, a ne
kao instrument punjenja državnog proračuna zemalja OECD – a. Najviše poreze u pravilu
imaju Nordijske zemlje koje su i prve počele s reformom ˝ozelenjivanja˝ kako bi zaštitile svoj
okoliš za buduće generacije.
4.6. Izuzeća, snižene porezne stope za ekološke poreze i povratni mehanizmi
Isto kako se visina ekoloških poreza razlikuje između zemalja, tako se razlikuje i između
sektora u određenoj zemlji. U pravilu najviše stope plaćaju kućanstva i prijevozni sektor, dok
su najniže stope rezervirane za ostatak industrije, posebice one energetske intenzivne. Jedan
od razloga tako velikih ne jednakosti između pojedinih sektora su i potpuna i djelomična
izuzeća koja primjenjuju zemlje OECD – a. U 2011. u zemljama OECD – a su postojala 1572
potpuna i djelomična izuzeća što se tiče ekoloških poreza. Izuzeća su uglavnom vezana za
goriva i ostale nafte prerađevine koja se koriste u prijevozu, ali postoji i veliki niz izuzeća
koja su vezana za odlaganje otpada. Vezana su uglavnom za poslovni sektor i poljoprivredu,
te rijetko za kućanstva. Izuzeća se koriste kako bi se smanjilo i ublažilo porezno opterećenje
određenih industrija ili kako bi se smanjio štetan utjecaj na konkurentnost, dok se s druge
strane ta izuzeća javljaju u obliku subvencija kako bi se potakle aktivnosti koje su manje
štetne za okoliš (OECD, 2012:209).
Poljoprivredne aktivnosti oslobođene su velikog broja ekoloških poreza, poput poreza na
dušik u Danskoj, do porez na iscrpljivanje podzemnih voda u Nizozemskoj i poreza na gume
u kanadskoj pokrajini Manitoba. Do sada, međutim, najopsežnija izuzeća i umanjenja za
poljoprivredu su ona na motorna goriva i motorna vozila.
Što se tiče povratnih mehanizama, u zemljama OECD – a postoji 175 povratnih mehanizama
vezanih uz ekološke poreze. Povrati su uvedeni iz istih razloga kao i izuzeća, zbog poticanja
konkurentnosti, ali i iz socijalnih razloga. Opet, ponekad je teško utvrditi iz kojih su razloga
dati. Umjesto punih izuzeća ili 100% povrata poreza, mnoge zemlje značajno smanjuju
porezne stope koje se primjenjuju na određene sektore ili svrhe. Na primjer, obojena vrsta
dizela se prodaje po niskim poreznim stopama za uporabu u na primjer, poljoprivredi ili na
primjer u Njemačkoj, energetski intenzivne tvrtke plaćaju samo 3% "normalne" porezne
stope energetskih poreza uvedenih kao dio ekološke porezne reforme, dok su druge
proizvodne tvrtke plaćaju 60% manju stopu od normalne (OECD, 2006:210).
U sljedećoj tablici biti će prikazana izuzeća i povrati u OECD – u u 2006. godini.
46
Tablica 8. Porezna izuzeća i povratni mehanizmi kod ekoloških poreza u zemljama OECD - a
u 2006. godini
Sektor
Izuzeća
na sve
ekološke
poreze
Izuzeća u:
Povrati Porez na
fosilna
goriva
Porez na
motorna
vozila
Porez na
otpad
Poljoprivreda, lov i šumarstvo 78 42 17 4 20
Ribolov 36 26 4 1 4
Vađenje ugljena i lignita 35 19 1 2 0
Vađenje sirove nafte i zemnog plina 39 33 1 0 0
Vađenje ruda urana i torija 11 6 1 1 0
Vađenje metalnih ruda 11 7 0 1 0
Ostalo rudarstvo 20 8 1 5 0
Sva ili većina proizvodnje 49 34 2 1 23
Proizvodnja hrane,pića, duhanskih proiz. 15 1 0 14 1
Prerada drva, drvni proiz., osim
namještaja
8 7 0 0 0
Proizvodnja papira i proiz. od papira 14 4 0 9 2
Izdavačka i tiskarska djelatnost te
umnožavanje snimljenih zapisa
2 0 0 2 0
Proizvodnja koksa, naftnih derivata i
nuklearnog goriva
345 303 6 11 15
Proizvodnja kemikalija, kemijskih proiz. 37 20 0 3 6
Proizvodnja proiz. od gume i plastike 15 0 0 15 2
Proizvodnja ostalih nemetalnih
mineralnih proizvoda
5 2 0 0 0
Proizvodnja metala 10 6 0 1 0
Proizvodnja proiz. od metala, osim
strojeva i opreme
8 1 0 6 0
Proizvodnja strojeva i opreme 16 2 13 1 1
Proizvodnja uredskih i knjigovodstvenih
strojeva i računalnih sustava
1 1 0 0 0
Proizvodnja električnih strojeva i aparata 7 0 0 7 2
Proizvodnja medicinskih i optičkih
instrumenata te satova
1 0 0 1 0
47
Proizvodnja motornih vozila, prikolica i
poluprikolica
211 2 208 0 6
Proizvodnja ostalih prijevoznih sredstava 28 5 17 0 0
Recikliranje 16 0 0 10 0
Proizvodnja, prijenos i distribucij el.
energije
123 60 1 0 10
Proizvodnja plina,distribucija plinovitih
goriva
9 8 0 0 0
Opskrba parom i toplom vodom 23 18 0 0 3
Skupljanje,pročišćavanje i distribucija
vode
5 0 1 0 0
Izgradnja 19 1 9 4 0
Veleprodaja i maloprodaja, popravak
motornih vozila i sl.
8 3 2 2 0
Željeznički promet 26 17 6 0 4
Ostali kopneni prijevoz 78 22 50 2 23
Morski i obalni prijevoz vode 49 40 4 1 3
Transport unutarnjim vodenim putovima 33 25 2 1 2
Zračni prijevoz 71 42 8 1 4
Telekomunikacije 2 0 0 0 0
Financijsko posredovanje 4 0 4 0 0
Poslovanje nekretninama i
iznajmljivanje i slični poslovi
14 6 6 0 4
Javna uprava i obrana 175 50 90 7 4
Obrazovanje 16 6 4 1 3
Zdravstveni i socijalni rad 67 7 52 2 1
Otpadne vode i odvoz smeća 49 4 4 33 5
Prateće i pomoćne prijevozne djelatnosti 5 3 1 1 0
Ostalo 18 4 9 0 0
UKUPNO 1813 845 524 150 148
Izvor: The Political Economy of Environmental Related Taxes, 2006., OECD, str. 44.
Kao što se je već i ranije spomenulo, također se vidi i iz gornje tablice, najveća izuzeća su
vezana uz proizvodnju naftnih derivata i proizvodnju motornih vozila, kao i prijevoz. Ono što
je bitno za spomenuti isti su u najveći onečišćivači okoliša, pa se često dovodi u pitanje
uvođenje tih izuzeća i povratnih mehanizama. Naravno, to je napravljeno zbog zaštite
48
industrije i poticanja konkurentnosti koja je jako bitna za svako gospodarstvo. U zemljama
OECD – a broj izuzeća i sniženih poreznih stopa se kroz godine povećava.
Na kraju treba reći, kvalitetna politika od strane vlada i poticanje ekološki prihvatljivih
industrija može pridonijeti boljoj zaštiti okoliša u budućnosti. Ono što je najvažnije za
napomenuti, problemi koji su nastali su globalni, pa se stoga treba i globalno djelovati jer
jedino tako se može stati na kraj ekološkim izazovima koji će se pojaviti u budućnosti. Važna
je međusobna suradnja svih vlada u zemljama OECD – a, ali i u ostalim zemljama svijeta.
Ekološki porezi su važni dio ekološke politike, ali nisu dovoljni da bi se spriječilo ili smanjilo
daljnje zagađenje okoliša. Ovi instrumenti se moraju koristiti u kombinaciji s drugima kako bi
se postigli prihvatljivi rezultati, pogotovo u budućnosti u kojoj je intervencija od strane svih
zemalja OECD-a, ali i drugih sve važnija.
5. EKOLOŠKI POREZI U REPUBLICI HRVATSKOJ
Prema Nacionalnoj strategiji zaštite okoliša iz 2002. godine, vidljivo je da postoji potreba da
se zaštita okoliša u Republici Hrvatskoj unaprijedi, odnosno mora se uspostaviti cjelovit
sustav praćenja i ocjene stanja okoliša. Valjalo bi posebno zaštiti neke dijelove teritorija, što
je u prvom redu vezano za Jadransko more, te bi se trebalo poraditi na prilagodbi klimatskim
promjenama i uvođenju novih tehnologija. Glavni cilj je da se zaštita okoliša uskladi s
dugoročnim nacionalnim socijalnim i ekonomskim interesima, odnosno da se postigne
socijalni i ekološki napredak uz očuvanje stanja okoliša. S obzirom na skoro pristupanje
Europskoj Uniji, bilo je potrebno u ranijim godinama, zaštitu okoliša uskladiti sa standardima
Europske Unije. Zaštita okoliša je bilo jedno od poglavlja u kojem je Republika Hrvatska
imala pune ruke posla kako bi zadovoljila kriterije Europske Unije i dobila zeleno svijetlo.
U ovom dijelu rada pobliže će se objasniti problematika ekoloških poreza u Republici
Hrvatskoj. Primjenjuje se veliki broj poreza na motorna vozila i goriva, te otpad, kao i o
naknadama i trošarinama s ciljem zaštite šuma, voda i zraka, koji će biti detaljnije objašnjeni
u nastavku.
5.1. Stanje okoliša i problemi zaštite okoliša u Republici Hrvatskoj
U RH kao i u drugim zemljama svijeta, javljaju se mnogi problemi koji su vezani za zaštitu
okoliša, pa će se o tome i pisati u nastavku.
Veličina i utjecaj pritisaka na okoliš u Republici Hrvatskoj posljedica je razvojnih trendova u
Hrvatskoj i pritisaka koji na okoliš dolaze prekograničnim onečišćenjem. Povećana svijest o
značenju očuvanja okoliša visoko rangiranje turizma u gospodarskoj politici te donašanje
49
strategije zaštite okoliša i Nacionalnog plana djelovanja na okoliš u 2002. godini, znatno su
pridonijeli zaštiti okoliša u Hrvatskoj. Međunarodne usporedbe pokazatelja stanja okoliša
upućuju da je stanje u Hrvatskoj bolje nego u većini tranzicijskih zemalja. Treba napomenuti
da je hrvatski prostor pretrpio velika ratna oštećenja, stoga među glavne ciljeve u području
zaštite okoliša u RH ubrajaju se: saniranje ratnih šteta , pročišćavanje komunalnih i otpadnih
industrijskih voda, zbrinjavanje otpada i udovoljavanje standardima kakvoće zraka u
industrijskim središtima. Politika zaštite okoliša u ranijim godinama nije imala
zadovoljavajuće rezultate (Črnjar, Črnjar, 2009:446).
Kao i u većini zemalja, tako i u Hrvatskoj, energetski sektor ima najštetnije posljedice za
okoliš. S rastom potrošnje primarne energije, raste i emisija CO2, koja je zbog provođenja
sustavnih mjera zaštite, zadržana na razini od 35% s obzirom na onu iz 1990. godine.
Reforma energetskog sektora jedna je od primarnih mjera predviđenih politikom zaštite
okoliša u sektoru energetike, s kojom je započeto u 2001. godini. Kvantifikacija podataka
vezana uz zaštite okoliša, stvaranje učinkovitih mehanizama provedbe zaštite okoliša,
uvođenje prikladnih oblika integriranog pristupa zaštiti okoliša te izravno poticanje investicija
u zaštiti okoliša, nisu provedene i na tome treba u narednom razdoblju intenzivno raditi i
usklađivati sa zakonodavstvom Europske Unije (Črnjar, Črnjar, 2009:447).
Negativan utjecaj prometa očituje se u porastu emisije štetnih tvari u zraku zbog povećanja
motornih vozila i veće potrošnje goriva te nesrećama pri prijevozu. Izgradnja prometnica je
smanjila, presijecala ili ipak uništila prirodna staništa. Emisija olova bitno je smanjena
zahvaljujući sve većoj uporabi bezolovnih benzina, ali je zato povećana potrošnja dizelskih
goriva povećala emisije čestica i SO2. Promet u cjelini čini jak pritisak na okoliš, pa niti mjere
iz Nacionalnog plana nisu dale odgovarajuće rezultate. U posljednje vrijeme učinjeni su
pomaci u izradi strateških dokumenata i u zbrinjavanju otpada. U 2005. usvojena je Strategija
gospodarenja otpadom, a nastavljeno je s izradom Plana gospodarenja otpadom, usklađivanje
s propisima EU, donošenjem novog Zakona o otpadu, te podzakonskih akata koji reguliraju
određena pitanja. U 2004. uvedene su naknade za opterećenje okoliša otpadom, a u 2005.
uvedene su naknade za zbrinjavanje ambalažnog otpada, odnosno naknade za korištenje
jednokratne ambalaže. I ambalažni otpad ostvaruje porast, a u 2004. iznosio je 250 tisuća
tona. Donošenjem Pravilnika o ambalaži i ambalažnom otpadu (2005.) potiče se prikupljanje i
ponovna uporaba ovog otpada. Značajan problem je zbrinjavanje prometnih sredstava,
autoguma, akumulatora, bijele tehnike i elektronike. Značajne pomake donio je Fond za
zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost koji sufinancira 165 odlagališta otpada (Črnjar,
Črnjar, 2009:452,453).
50
Stanje zraka je povoljnije nego 1990. zbog prestanka rada velikih izvora i zbog poduzimanja
mjera za ispunjenje međunarodnih konvencija i protokola. U RH donijet je novi Zakon o
zaštiti zraka. Emisije SO2 smanjile su za 25% u 2004., u odnosu na 1997. Isto tako u prometu
su smanjene emisije olova za 91,5%, ali su zbog porasta broja vozila emisije dušikovih oksida
u laganom porastu. Ukupno stanje emisija SO2 je povoljnije od utvrđenih kvota za smanjenje
emisija. Što se tiče pitke vode, koriste se podzemne vode, a vezano uz zaštitu iste, upozorava
se na nedovoljno ostvarene predviđene mjere, s obzirom da se pročišćava samo 25%
komunalnih i 20% industrijskih otpadnih voda. Od 1998. do 2004. godine zabilježeno je 516
onečišćenja mora i pomorskog dobra, a najviše onečišćenja bilo je u akvatoriju luke Rijeka,
čak 56%. Najvažniji program praćenja ekološkoga stanja cijeloga hrvatskog dijela Jadrana
jest Projekt Jadran, započet 1998. godine. Tlo je najzapostavljeniji resurs u području zaštite
okoliša. Zakiseljivanje tla kiselim kišama i intenzivnom gnojidbom mineralnim i organskim
gnojivima prisutno je na 29% tla u Hrvatskoj i ono se postupno usporava (Črnjar, Črnjar,
2009:452, 454).
Na temelju navedenog može se zaključiti da i Republika Hrvatska ima problema sa zaštitom
okoliša kao i druge zemlje. Zahvaljujući brzom pristupanju Europskoj Uniji, bila je prisiljena
uskladiti zaštitu okoliša sa standardima i kriterijima koje joj je Europska Unija nametnula.
Napredak je očit, uvedeni su mnogi zakoni i pokrenuti programi zaštite okoliša i smanjivanja
zagađenja, emisije su smanjene i pod kontrolom. Ipak, još uvijek je potrebno dosta ulaganja i
napora kako bi se zaštita okoliša dovela na očekivanu razinu i povećala ekološka svijest svih
građana Republike Hrvatske.
5.2. Politika i financiranje zaštite okoliša u Republici Hrvatskoj
Politika zaštite okoliša je razvijena i u Republici Hrvatskoj, sa istim ciljem kao i u drugim
zemljama. Iako je mala zemlja, u RH postoje mnogi zakoni i akti koji su vezani uz zaštitu
okoliša, stoga će oni u nastavku biti objašnjeni.
Politika zaštite okoliša u Republici Hrvatskoj ima za cilj uspostaviti ekološke standarde, te
osigurati nadzor nad upravljanjem i eksploatacijom prirodnih resursa. Važno je naglasiti da je
Hrvatska iako je mala zemlja, jedna od prvih u Europi koja je započela s aktivnostima u
području politike zaštite okoliša. Tako je već 1972. godine donijela Rezoluciju o zaštiti
čovjekove sredine, a nakon osamostaljenja donijeta je i Deklaracija o zaštiti okoliša 1992.,
Nacionalna strategija zaštite okoliša 2002., te Zakon o zaštiti okoliša 2007. godine. Navedeni
Zakonom postignut je veliki napredak u zaštiti okoliša, ali i u stvaranju zakonske regulative
za vođenje suvremene zakonske regulative kao pretpostavke održivog razvoja. Istim je
51
Zakonom je određeno i donošenje Strategije održivog razvoja, prva takva donesena je 2009.
godine. Uz navedene zakone, programe i strategije u Hrvatskoj je doneseno još mnoštvo akata
koji imaju za cilj zaštitu okoliša (Bogović, 2012:219 – 221).
S obzirom da su tema ovog rada ekološki porezi, pažnja će se posvetiti ekonomskim
instrumentima zaštite okoliša, iako su oni u Hrvatskoj slabije zastupljeni od onih
naredbodavno-nadzornih. U Hrvatskoj postoji velik broj različitih ekoloških poreza, naknada
pristojbi i slično, no na žalost samo se manji dio sredstava prikupljenih od istih u stvari koristi
u svrhu zaštite okoliša.
U sljedećoj tablici biti će navedeni ekonomski instrumenti koji se primjenjuju u Republici
Hrvatskoj u svrhu zaštite okoliša i smanjenja onečišćenja. Biti će prikazan čitav niz različitih
ekonomskih instrumenata za zaštitu okoliša, iako većina prihoda od istih ima već propisanu
namjenu i nije direktno povezana sa zaštitom okoliša.
Tablica 9. Ekonomski instrumenti u Republici Hrvatskoj
Grupa ekonomskih instrumenata Primjer instrumenata Obilježje
Naknade za onečišćivanje i
korisničke naknade
- naknada za zaštitu vode
- naknada za emisije CO2, NO2,
SO2
- slivna vodna naknada
- naknada za korištenje voda
- naknada za odlaganje otpada
- naknada za korištenje šuma
- lučke pristojbe
- boravišne pristojbe i dr.
-osim naknade za zaštitu voda i
naknade za emisije, ostali
instrumenti ne uvažavaju u
potpunosti načelo ˝onečišćivač
plaća˝
- korisničke naknade uglavnom
su obavezna izdvajanja korisnika
prirodnih resursa u korist
državnog ili županijskog
proračuna, Fonda za zaštitu
okoliša i energetsku učinkovitost
ili komunalnih poduzeća u
vlasništvu lokalnih jedinica
Porezi na proizvode
- posebni porez na naftne
derivate
- posebni porez na osobne
automobile,motorna
vozila,plovila, zrakoplove
- posebni porez na duhanske
proizvode i dr.
- cilj je ekoloških poreza smanjiti
štete u okolišu povećanjem
troškova štetnih aktivnosti,
prvenstveno u području troškova
energenata i transporta
- ovi porezi uglavnom su
sredstva državnog proračuna
Sustav pologa i povrata
- npr. na staklenu i plastičnu
ambalažu
- ovaj instrument predstavlja
prethodno polaganje kaucije koja
se vraća ako je izbjegnuto
52
onečišćenje
- cilj je poticati ponovnu uporabu
materijala, te produžiti vijek
trajanja proizvoda
Subvencije
- povoljniji krediti za izgradnju
objekata zaštite okoliša
- oslobođenje od carine i PDV-a
na uvoz dobara za zaštitu okoliša
prema Međunarodnim
ugovorima
- cilj subvencija je poticati
ulaganja u gospodarske
djelatnosti i tehnologiju koja je
manje intenzivna na okoliš
- u okviru ove grupe primjenjuju
se i mjere koje ne doprinose
zdravlju okoliša, npr. poticaji za
ulov morske ribe, poticajne
cijene dizel goriva za ribarske
brodove i sl.
Izvor: Denona Bogović, N., 2012., ˝Politika zaštite okoliša u Republici Hrvatskoj – izazovi za
budućnost˝, Ljudski potencijali i ekonomski razvoj, Ekonomski fakultet sveučilišta u Rijeci,
Rijeka, str. 227.
Iz gornje tablice može se zaključiti da u Hrvatskoj postoji veliki broj ekonomskih
instrumenata, no unatoč tomu, kako bi se mogla financirati politika zaštite okoliša, potrebno
je uvoditi i nove instrumente. Također bez obzira na količinu ekonomskih instrumenata u
Hrvatskoj ipak prevladavaju regulacijski instrumenti u zaštiti okoliša.
U sljedećim poglavljima biti će pobliže objašnjeni ekološki porezi i naknade koji se
primjenjuju u Republici Hrvatskoj.
5.3. Energetski porezi
Oporezivanje energenata u Republici Hrvatskoj obuhvaćeno je novim Zakonom o
trošarinama, koji je stupio na snagu 2013. godine. Zakon je usklađen sa europskim
standardima što je bilo potrebno zbog skorog ulaska u Europsku Uniju kao što je i ranije bilo
spomenuto. Prema Zakonu o trošarinama (čl. 21., NN 22/13,32/13,81/13) obveznici trošarina
na energente su:
1. ovlašteni držatelj trošarinskog skladišta, registrirani primatelj,
2. uvoznik trošarinskih proizvoda,
3. proizvođač trošarinskih proizvoda izvan sustava odgode,
4. primatelj trošarinskih proizvoda već puštenih u potrošnju u drugoj državi članici, a
koje drži u komercijalne svrhe na teritoriju Republike Hrvatske,
53
5. prodavatelj iz druge države članice, također i
6. osoba koja drži trošarinske proizvode izvan sustava odgode plaćanja trošarine kod
kojih trošarina nije plaćena sukladno odredbama ovoga Zakona,
7. osoba koja pušta u potrošnju trošarinske proizvode u slučajevima iz članka 24. ovoga
Zakona6,
8. osoba koja nezakonito proizvede, prima, otprema, uveze, unese, preveze, čuva,
posjeduje, proda, kupi, pusti u potrošnju trošarinske proizvode i osoba koja sudjeluje
u tim radnjama,
9. u slučaju nepravilnosti koje su se dogodile tijekom kretanja trošarinskih proizvoda u
sustavu odgode plaćanja trošarine,
10. slučaju nepravilnosti koje su se dogodile tijekom kretanja trošarinskih proizvoda
puštenih u potrošnju,
11. slučaju nepravilnosti koje su se dogodile tijekom kretanja trošarinskih proizvoda
puštenih u potrošnju.
U određenim uvjetima navedenim u Zakonu, obveznici plaćanja trošarine imaju pravo na
povrat plaćene trošarine, kao i mogućnost da budu u potpunosti oslobođeni od plaćanja
trošarine na energente, kao na plinska goriva koja se koriste u poljoprivredi, ribolovu i
akvakulturi. Također, trošarina se ne plaća ni na pogonsko gorivo koje se koristi u zračnom
prometu i za plovidbu, kao ni za proizvodnju električne energije niti na prirodni plin koji se
koristi u kućanstvima i za pogon vozila.
Tablica 30. Visina trošarina na energente i električnu energiju u Republici Hrvatskoj
1. Motorni benzini
Olovni benzin 3.801,00kn/1000l
Bezolovni benzin 3.151,00kn/1000l
2. Plinsko ulje
Za pogon 2.450,50kn/1000l
Za grijanje 343,00kn/1000l
3. Kerozin
6 članak 24. - Obveza obračunavanja i plaćanja trošarine nastaje i kada: nadležni carinski ured proda ili ustupi
oduzete trošarinske proizvode, kada su trošarinski proizvodi u postupku spajanja gospodarskih subjekata pušteni u potrošnju, kada se završi postupak spajanja gospodarskih subjekata i kada su trošarinski proizvodi otpremljeni novonastalom subjektu, te kada su trošarinski proizvodi u postupku stečaja pušteni u potrošnju ili otpremljeni vjerovniku
54
Za pogon 2.450,50kn/1000l
Za grijanje 1.752,00kn/1000l
4. UNP – ukapljeni naftni plin
Za pogon 100,00kn/1000kg
Za grijanje 100,00kn/1000kg
5. Teško loživo ulje 160,00kn/1000kg
6.Prirodni plin
Za pogon 0,00kn/MWh
Za grijanje za poslovnu uporabu 4,05kn/MWh
Za grijanje za ne poslovnu uporabu 8,10kn/MWh
7. Ugljen i koks
Za poslovnu uporabu 2,30kn/Gj
Za neposlovnu uporabu 2,30kn/Gj
8.Električna energija
Za poslovnu uporabu 3,75kn/MWh
Za neposlovnu uporabu 7,50kn/MWh
9. Biogoriva 0,00kn
Izvor: Porezna uprava Republike Hrvatske, 2013., Porezni sustav RH, http://www.porezna-
uprava.hr/porezi/v_poreza2.asp?id=b02d1 (22.05.2013.)
Iz gornje tablice se vidi da se najviše trošarine plaćaju na motorna goriva, posebno na olovni
benzin, kako bi se potaklo na kupnju automobila na bezolovni benzin koji manje šteti okolišu.
Također, visoka trošarina je i kod plinskog goriva koje se koristi za pogon. Važno je
napomenuti da su trošarine koje se plaćaju u poslovne svrhe manje nego one u ne poslovne
svrhe, pa zaključujemo da Hrvatska prati trend OECD zemalja kod kojih je to bilo vidljivo.
Većina trošarina u Republici Hrvatskoj je u odnosu na prošlu godinu porasla, a najveći porast
su imale trošarine na motorne benzine i plinsko ulje.
5.4. Porezi na motorna vozila
I u Hrvatskoj, kao i u ostatku svijeta, broj motornih vozila se povećava iz dana u dan. Njihov
utjecaj na okoliš je izrazito štetan zbog emisija koje odašilju u atmosferu, zagađenja voda i
buke. S obzirom na važnost očuvanja okoliša i u Hrvatskoj su uvedeni mnogi porezi i naknade
na motorna vozila kako bi se smanjio štetan utjecaj na okoliš. U ovoj godini donesen je
prijedlog novog posebnog Zakona na motorna vozila koji je stupio na snagu na dan
pristupanja Europskoj Uniji, odnosno 1. srpnja 2013. godine, te zamjenjuje dotadašnji Zakon
55
o posebnim vozilima na osobne automobile, ostala motorna vozila, plovila i zrakoplove. U
Republici Hrvatskoj motorna vozila su oporezovana sljedećim pristojbama:
1. Posebnim porezima na motorna vozila
2. Porezom na cestovna motorna vozila
3. Porezom na plovila
4. Posebnom naknadom za okoliš za vozila na motorni pogon
U nastavku će biti objašnjeni gore navedeni porezi s kojima se oporezuju motorna vozila u
Republici Hrvatskoj.
5.4.1. Poseban porez na motorna vozila
Prema Zakonu o posebnim porezima na osobne automobile, ostala motorna vozila, plovila i
zrakoplove, ovaj porez se odnosi na navedena vozila koja se uvoze ili proizvode i prodaju u
Hrvatskoj. Obveznik plaćanja posebnog poreza je fizička i pravna osoba koja, radi uporabe na
cestama u Republici Hrvatskoj, stječe motorno vozilo ili koja takvo motorno vozilo na koje
nije obračunat i plaćen posebni porez uvozi ili unosi u Republiku Hrvatsku, osoba koja je
izvršila prenamjenu drugog motornog vozila u motorno vozilo, te osoba koja je nezakonito
uporabila motorno vozilo na području Republike Hrvatske. Posebni porez utvrđuje se na
temelju prodajne, odnosno tržišne cijene motornog vozila, emisije ugljičnog dioksida (CO2)
izražene u gramima po kilometru, obujma motora u kubičnim centimetrima i razini emisije
ispušnih plinova. Porezna osnovica za utvrđivanje posebnog poreza za nova motorna vozila je
prodajna cijena, odnosno tržišna cijena za rabljena motorna vozila.
Posebni porez na motorna vozila plaća se u postotku od porezne osnovice na temelju cijene
motornog vozila iz tablice 11. i postotku od porezne osnovice na temelju cijene motornog
vozila ovisno o prosječnoj emisiji ugljičnog dioksida (CO2) izraženoj u gramima po
kilometru prema tablicama 12. i 13., ovisno o vrsti goriva koje vozilo koristi za promet, na
način da se tako dobiveni iznosi zbrajaju, za osobni automobili i ostala motorna vozila
konstruirana prvenstveno za prijevoz osoba, uključujući motorna vozila tipa karavan, kombi i
trkaće automobile, »pick-up« vozila s dvostrukom kabinom, neovisno o njihovom
razvrstavanju u kombiniranoj nomenklaturi, te druga motorna vozila prenamijenjena u
motorna vozila.
56
Tablica 11. Visina posebnog poreza na motorna vozila u Republici Hrvatskoj prema cijeni
vozila
Porezna osnovica u kn %
0,00 do 100.000,00 1
100.000,01 do 150.000,00 2
150.000,01 do 200.000,00 4
200.000,01 do 250.000,00 6
250.000,01 do 300.000,00 7
300.000,01 do 350.000,00 8
350.000,01 do 400.000,00 9
400.000,01 do 450.000,00 11
450.000,01 do 500.000,00 12
500.000,01 do
14
Izvor: Zakon o posebnom porezu na motorna vozila, NN 15/13,108/13, čl. 12., 2013.
Tablica 12. Visina posebnog poreza na motorna vozila na temelju prosječne emisije CO2 u
gramima za dizelska goriva u Republici Hrvatskoj
Emisija CO2 (g/km) %
86 do 100 1,5
101 do 110 2,5
111 do 120 3,5
121 do 130 7
131 do 140 11,5
141 do 160 16
161 do 180 18
181 do 200 20
201 do 225 23
226 do 250 27
Izvor: Zakon o posebnom porezu na motorna vozila, NN 15/13,108/13, čl. 12., 2013.
57
Tablica 13. Visina posebnog poreza na motorna vozila na temelju prosječne emisije CO2 u
gramima za benzin, ukapljeni naftni plin, prirodni plin i dizelsko gorivo s razinom emisije
ispušnih plinova EURO VI u Republici Hrvatskoj
Emisija CO2 (g/km) %
91 do 100 1
101 do 110 2
111 do 120 3
121 do 130 6
131 do 140 10
141 do 160 14
161 do 180 16
181 do 200 18
201 do 225 21
226 do 250 23
251 do 300 27
301 do
29
Izvor: Zakon o posebnom porezu na motorna vozila NN 15/13, 108/13, čl. 12., 2013.
Na motorna vozila koja za pogon koriste dizelsko gorivo i čija prosječna emisija ugljičnog
dioksida (CO2) iznosi do najviše 85 grama po kilometru i motorna vozila koja za pogon
koriste benzin, ukapljeni naftni plin ili prirodni plin i čija prosječna emisija ugljičnog dioksida
(CO2) iznosi do najviše 90 grama po kilometru, ne plaća se posebni porez na temelju emisije
ugljičnog dioksida (CO2). Ako je motorno vozilo koje je predmet oporezivanja izuzeto od
postupka homologacije vozila sukladno posebnim propisima, podnositelj porezne prijave
može zatražiti potvrdu od ovlaštene pravne osobe o prosječnoj emisiji ugljičnog dioksida
(CO2) izražene u gramima po kilometru. Ako podnositelj prijave ne može podnijeti dokaz o
prosječnoj emisiji ugljičnog dioksida (CO2), uzima se da je prosječna emisija za vozila koja
za pogon koriste dizelsko gorivo, benzin, ukapljeni naftni plin i prirodni plin 301 g/km. Za
kamper vozila iznos posebnog poreza utvrđen na temelju ovoga članka se umanjuje za 85%.
Za motocikle (uključujući i mopede), bicikle i slična vozila s pomoćnim motorom, sa ili bez
bočne prikolice, te ATV« vozila, neovisno o njihovom razvrstavanju u kombiniranoj
58
nomenklaturi posebni porez se plaća na temelju cijene, kako je prikazano u tablici 11., temelju
obujma motora i ispušnih plinova što će biti prikazano u sljedećim tablicama.
Tablica 14. Visina posebnog poreza na motorna vozila ovisno o obujmu motora u kubičnim
centimetrima u Republici Hrvatskoj
Obujam motora u kubičnim centimetrima (cm³) %
51 do 125 2,5
126 do 250 3
251 do 400 3,5
401 do 600 4
601 do 800 4,5
801 do 1000 5
1001 do
5,5
Izvor: Zakon o posebnom porezu na motorna vozila,NN 15/13, 108/13, čl. 13., 2013.
Tablica 15. Visina posebnog poreza na motorna vozila ovisno o razini ispušnih plinova u
Republici Hrvatskoj
Razina emisije ispušnih plinova %
Euro III 5
Euro II 10
Euro I 15
Izvor: Zakon o posebnom porezu na motorna vozila,NN 15/13, 108/13, čl. 13., 2013.
Da bi se bolje shvatilo gore navedeno, dati će se primjer izračuna posebnog poreza za osobni
automobil i za motocikl. Za osobni automobil vrijednosti 195.000,00 kn, na dizelsko gorivo,
čija prosječna emisija CO2 u gramima iznosi 135, plaća se porez u visini 30.225,00kn.
(195.000,00*4%)+(195.000,00*11,5%) = 30.225kn
Za motocikl vrijednosti 45.000,00kn, a obujam motocikla u kubičnim centimetrima od 500
cm3 te razini emisije ispušnih plinova EURO II, posebni porez ćete platiti u iznosu od
6.300,00 kuna
(45.000,00*4%)+(45.000,00*10%)= 6.300,00kn
59
Na kraju samo treba napomenuti da se za motorna vozila na dizelsko gorivo plaća veći porez
na motorna vozila zbog toga što imaju štetniji utjecaj na okoliš od benzinskih goriva.
5.4.2. Porez na cestovna motorna vozila i porez na plovila
Ovi porezi su županijski porezi i plaćaju se pojedinoj županiji u Republici Hrvatskoj. Porez na
cestovna vozila plaćaju vlasnici, bilo fizičke bilo pravne osobe, putničkih automobila i
motocikala na osobne automobile mlađe od 10 godine i na motocikle prema snazi motora u
KW i godinama starosti. Visina porezne obveze za vlasnike automobila iznosi od 200,00 do
1.500,00 kuna, na stariji automobil se plaća manji porez, isto kao i na slabiji automobil, dok
za vlasnike motocikala iznosi od 50,00 do 1.200,00 kuna. Porez se plaća svake godine.
(Zakon o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, NN 117/93,
69/97, 33/00, 73/00, 127/00, 59/01, 107/01, 117/01, 150/02, 147/03, 132/06, 26/07, 73/08,
25/12, čl. 17.)
Obveznici tog poreza su vlasnici plovila, bilo da su fizičke ili pravne osobe. Visina poreza
ovisi o duljini, snazi i starosti plovila, te o tome ima li plovilo kabinu ili nema. Poreza su
oslobođeni vlasnici plovila koja obavlja registriranu djelatnost, kao ni domaće stanovništvo na
otocima kada im ono služi na nužnu organizaciju života i održavanje posjeda na otocima.
(Ministarstvo financija, 2012., str. 24.) Navedeni porez se kreće od 100,00 kn do 600,00kn za
plovila bez kabine, odnosno od 200,00 do 5.000,00kn za plovila s kabinom na motorni pogon,
te za plovila s kabinom na jedra od 200,00kn do 4.000,00 kn. Ovaj se porez također ubire
prema načelu ˝onečišćivač plaća˝. Cilj ovih poreza je smanjenje korištenja cestovnih vozila i
plovila koja zagađuju okoliš. Pokušava se postići da ljudi u što većoj mjeri počinju koristiti
druge vrste prijevoza koji su manje štetni na okoliš kako bi se smanjile štetne posljedice.
5.4.3. Posebna naknada za okoliš za vozila na motorni pogon
Posebnu naknadu za okoliš za vozila na motorni pogon plaćaju vlasnici ili ovlaštenici prava
motornog vozila, bili oni fizičke ili pravne osobe. Visina naknade ovisi o vrsti vozila, vrsti
motora i pogonskog goriva, radnom obujmu ili snazi motora i starosti vozila. Plaća se pri
ovjeri tehničke ispravnosti vozila. Naknada se 0 prema sljedećem izrazu
(http://www.fzoeu.hr/hrv/index.asp?s=naknade&p=vozila (23.05.2013.)):
PN = No x kk
u kojem je:
60
PN – iznos posebne naknade u kunama
No – osnovna naknada za pojedinu vrstu vozila
kk – korektivni koeficijent ovisan o vrsti motora i pogonskog goriva, radnom obujmu ili snazi
i starosti vozila
Uredbom o jediničnim naknadama, korektivnim koeficijentima i pobližim kriterijima i
mjerilima za utvrđivanje posebne naknade za okoliš za vozila na motorni pogon iz 2004.
godine propisane su jedinične naknade i korektivni koeficijenti koji ovise o ranije navedenim
kriterijima. Visina jedinične naknade se kreće od 30,00kn za mopede do 480,00kn za teretne
automobile. (http://www.fzoeu.hr/hrv/index.asp?s=naknade&p=vozila (23.05.2013.))
5.5. Vodna naknada
U području zaštite voda u Hrvatskoj su doneseni mnogi zakoni, te se provode razne strategije
kako bi se smanjilo onečišćenje voda koje su izrazito važan resurs u Hrvatskoj. Prema Zakonu
o vodama ciljevi upravljanja vodama su osiguranje dovoljnih količina kvalitetne pitke vode za
vodoopskrbu stanovništva, osiguranje potrebnih količina vode odgovarajuće kakvoće za
različite gospodarske i osobne potrebe, zaštita ljudi i njihove imovine od poplava i drugih
oblika štetnog djelovanja voda i postizanje i očuvanje dobrog stanja voda radi zaštite života i
zdravlja ljudi, te zaštite njihove imovine, zaštite vodnih i o vodi ovisnih ekosustava. Za
korištenje voda koje prelazi granice općeg korištenja, kao i za svako pogoršanje stanja voda,
plaća se naknada razmjerno koristi, odnosno stupnju i opsegu utjecaja na promjene u stanju
vodnih tijela, poštujući ekonomsko vrednovanje voda, povrat troškova njezinoga korištenja i
zaštite vodnoga okoliša i drugih sastavnica okoliša. Zaštita i korištenje voda temelji se na
načelu predostrožnosti, poduzimanja preventivnih mjera, otklanjanja štete nanijete vodnom
okolišu na mjestu njezinog nastanka te načelima »onečišćivač plaća«, odnosno »korisnik
plaća«. (Zakon o vodama, NN 153/09, 63/11, 130/11, 56/13, čl. 4.,5.)
Još jedan od zakona koji se vezan za područje voda je i Zakon o financiranju vodnog
gospodarstva kojim su propisane naknade koje se naplaćuju za korištenje, uređenje, zaštitu
vode i slično. Postoji osam različitih vodnih naknada pomoću kojih se financira vodno
gospodarenje i pokušava smanjiti onečišćenje voda u Republici Hrvatskom, tu su (Zakon o
financiranju vodnog gospodarstva, NN 153/09, 90/11, 56/13, čl. 5.) :
1. vodni doprinos, 5. naknada za melioracijsku odvodnju,
61
2. naknada za uređenje voda, 6. naknada za navodnjavanje,
3. naknada za korištenje voda, 7. naknada za razvoj
4. naknada za zaštitu voda, 8. naknada za priključenje
Prihod od 1. – 4. naknade idu Hrvatskim vodama i njihova naplata je u interesu cijele
Republike Hrvatske, 5. i 6. naknada su prihod jedinica područne (regionalne) samouprave, a
zadnje dvije lokalne samouprave. U nastavku će se objasniti gore navedene naknade koje su u
interesu cijele Republike Hrvatske.
5.5.1. Vodni doprinos
Vodni doprinos plaća investitor gradnje, uključujući i Republiku Hrvatsku, njene ustanove i
društva. Sustav obrane od poplava i bujica štiti prvenstveno imovinu građana i pravnih osoba,
te zdravlje i život ljudi i životinja. Stoga se iz imovine i financira funkcioniranje tih sustava i
to iz vodnoga doprinosa (imovina u izgradnji) i naknade za uređenje voda (izgrađena imovina
i druga postojeća imovina). Tri su razloga zbog kojih se vodni doprinos plaća
(http://www.voda.hr/Default.aspx?art=2506 (23.05.2013.):
1. Svaka urbanizacija povećava izloženost poplavama i bujicama jer mijenja prirodu
pejzaža i prirodan tok voda,
2. Poplava se svrstava među najveće ekološke katastrofe - što je prostor izgrađeniji to je
opasnost od zagađenja i razaranja veća
3. Povećanjem stupnja zaštite od štetnog djelovanja voda povećava se vrijednost
prostora.
Vodni doprinos se plaća ovisno o zoni, u Republici Hrvatskoj postoje tri zone u kojima se isti
plaća i to su Zona A – Zagreb i zaštićeno obalno područje mora, Zona B – ostalo područje
Hrvatske, te Zona C – područja posebne državne skrbi.
Plaća se na gradnju građevina za koje se zahtjev za izdavanje građevinske dozvole podnosi od
16. veljače 2006. godine. Vlada je na sjednici 28. svibnja 2010. uredbom odlučila o 25
postotnom smanjenju vodnog doprinosa koji investitori plaćaju za gradnju građevina. U
sljedećoj tablici biti će prikazana visina vodnog doprinosa u Republici Hrvatskoj.
Tablica 16. Visina vodnog doprinosa u Republici Hrvatskoj
Osnovica Jed. Zona A Zona B Zona C
Poslovne građevine, osim proizvodnih m3 52,50kn 31,50kn 15,75kn
Stambene građevine za stalno stanovanje
62
Obiteljske kuće do 400m2 m
3 22,50kn 15,00kn 5,60kn
Ostale stambene građevine za stalno stanovanje m3 31,50kn 21,00kn 7,85kn
Stambene građevine za privremeno stanovanje m3 42,00kn 26,25kn 13,15kn
Objekti društvenog standarda i religijski objekti m3 13,10kn 7,85kn 2,60kn
Proizvodne građevine m3 9,35kn 5,60kn 1,85kn
Prometne građevine m2 3,65kn 1,05kn 0,55kn
Produktovodi m 7,85kn 5,25kn 2,60kn
Kabelska kanalizacija m 15,75kn 10,50kn 5,25kn
Otvorene poslovne građevine m2
26,25kn 15,75kn 5,25kn
Druge otvorene građevine m2
13,10kn 7,85kn 2,60kn
Izvor: Hrvatske vode, 2010., http://www.voda.hr/Default.aspx?sec=582 (23.05.2013.)
Prihod koji se ostvari od vodnog doprinosa koristi se prema načelima solidarnosti i prvenstva
u potrebama u državnom području Republike Hrvatske. Jedinicama lokalne samouprave
pripada 8% vodnog doprinosa naplaćenog na njihovom području. Prikupljena sredstva se
koriste u svrhu gradnje i rekonstrukcije građevina oborinske odvodnje. (Zakon o financiranju
vodnog gospodarstva, NN 153/09, 90/11, 56/13, čl. 12)
5.5.2. Naknada za uređenje voda
Naknada za uređenje vode se plaća na poslovni prostor koji je namijenjen obavljanju
gospodarskih i drugih djelatnosti, stambeni prostor, uključujući kuće za odmor i garažni
prostor, izgrađeno i neizgrađeno građevinsko zemljište, objekte komunalne infrastrukture, na
sportske objekte i druge nekretnine u javnoj uporabi, zemljište pod prometnicama, te pod
dalekovodima i produktovodima, šume i šumsko zemljište, te na zemljište koje pripada
pomorskom dobru na koje je izdana koncesija. Naknadu plaćaju vlasnici ili drugi nositelji
ovlasti korištenja ili upravljanja nekretninama, a koristi se na vodnom području na kojem je
ostvarena. http://www.voda.hr/Default.aspx?art=2504 (23.05.2013.))
U sljedećoj će se tablici prikazati visina naknade za uređenje voda u Hrvatskoj.
Tablica 17. Visina naknade za uređenje voda u Republici Hrvatskoj
Osnovica Cijena
Poslovne prostorije namijenjene obavljanju gospodarskih djelatnosti 1,05kn
Poslovne prostorije namjenjene proizvodnim i servisnim svrhama i prostorije za
istraživanja i ispitivanja
0,30kn
63
Stambeni prostor za vlastite potrebe 0,20kn
Otvoreni poslovni prostori namijenjeni obavljanju gospodarskih i drugih
djelatnosti
0,20kn
Neizgrađeno građevinsko zemljište 0,50kn
Izgrađeno građevinsko zemljište 0,10kn
Objekti komunalne infrastrukture, sportski objekti i druge nekretnine u javnoj
uporabi
0,10kn
Zemljište:
a) po autocestama i drugim razvrstanim cestama
- pod koliničkom površinom
- u cestovnom pojasu
0,10kn
0,50kn
b) pod željeznicom
- pod planumom pruge
- u pružnom pojasu
0,10kn
0,50kn
c) pod aerodromima i helidromima
- pod ulazno – sletnim stazama
- uz uzletno – sletne staze, spojnice i rulne staze
0,15kn
0,10kn
d) u okviru kruga poljoprivrednih i sportskih uzletišta 0,10kn
e) u pojasu pod dalekovodima i produktovodima 0,10kn
Šume i šumsko područje 0,01kn
Zemljište u granicama parka prirode 0,00kn
Zemljište u granicama nacionalnog parka 0,00kn
Zemljište koje pripada pomorskom dobru na koje je izdana koncesija 0,20kn
Izvor: izrada studentice prema: Hrvatske vode, 2010.,
http://www.voda.hr/Default.aspx?art=2503 (23.05.2013.)
Visina gore navedene naknade se plaća po m2. Prve tri naknade se plaćaju mjesečno, dok se
ostale plaćaju godišnje. Sredstva naknade koriste se za financiranje stručnih, administrativnih
i drugih poslova upravljanja vodnim sustavom, koji imaju obilježja javnih službi. Od naknade
se financira i priprema planova za obranu od poplava i obranu od leda, planova za zaštitu od
erozija i bujica, redovno tehničko i gospodarsko održavanje vodotoka, regulacijskih i zaštitnih
vodnih građevina, tehničko i gospodarsko održavanje melioracijskih sustava za odvodnju i za
navodnjavanje i upravljanje melioracijskim sustavima
http://www.voda.hr/Default.aspx?art=2502 (23.05.2013.).
64
5.5.3. Naknada za korištenje vode
Ova naknada se plaća za zahvaćanje i korištenje voda iz njihova prirodna ležišta i za njihovo
korištenje za različite namjene. Naknada se plaća i za korištenje vodnih snaga radi
proizvodnje električne energije i za pogon različitih uređaja. Naknadu plaćaju i korisnici u
melioracijskom sustavu za navodnjavanje. Obveznici plaćanja naknade za korištenje voda su
pravne i fizičke osobe koje zahvaćaju i crpe vodu iz njena prirodnog ležišta, neovisno o
namjeni za koju se voda koristi. Naknadu plaćaju uvijek osobe koje su neposredni korisnici
takvih snaga. Plaća se za opću uporabu voda. Obveznici plaćanja ove naknade mogu biti i
osobe koje zahvaćaju i koriste vodu iz vlastitih zdenaca ili crpe vlastitim crpkama na svome
zemljištu s obzirom da je podzemna voda opće dobro, a ne vlasništvo vlasnika nekog
zemljišta (http://www.voda.hr/Default.aspx?art=2499 (23.05.2013.)).
Visina naknade ovisi o stanju vode, što je stanje gore plaća se manja naknada za korištenje
takvih voda. Također ovisi i o tome da li je riječ o površinskim ili podzemnim vodama. Za
površinske vode u vrlo dobro stanju naknada iznosi 0,80 kn, za vodu u dobrom stanju 0,72kn,
u umjerenom stanju 0,56kn, dok se za vode u loše i vrlo lošem stanju plaća 0,32kn. Naknada
se naplaćuje po metru kubičnom. Za podzemne vode u dobrom stanju plaća se 0,80kn, u
lošem 0,32kn. Za mineralnu, termalnu i termomineralnu vodu plaća se naknada za korištenje
u visini 1,60kn (Uredba o visini naknade za korištenje voda, čl. 2.,083/2010, 083/2012).
Ovom naknadom, što se plaća za vodu koja je opće dobro, država osigurava sredstva ili dio
sredstava potrebnih za financiranje djelovanja kojima se čuvaju vode, osigurava njihovo
prirodno obnavljanje i stvaraju uvjeti za njihovo privođenje namjenskom korištenju. Takva je
naknada uvedena i u većini europskih zemalja.
5.5.4. Naknada za zaštitu voda
Naknadu za zaštitu voda plaćaju sve osobe koje ispuštaju otpadne vode, uključujući i
kućanstva. Naknadu plaćaju i osobe koje stavljaju u promet ili za vlastite potrebe uvoze
mineralna gnojiva i sredstva za zaštitu bilja. Naknada za zaštitu voda plaća se za onečišćenja
voda. Onečišćenje voda je promjena kakvoće voda koja nastaje unošenjem, ispuštanjem ili
odlaganjem hranjivih i drugih tvari u vode, utjecajem energije ili drugih uzročnika, u količini
kojom se mijenja korisna svojstva voda, pogoršava stanje vodenih ekosustava i ograničuje
namjenska uporaba voda (http://www.voda.hr/Default.aspx?art=2495 (24.05.2013.)).
Svi obveznici plaćaju osnovnu naknadu čiji je iznos jedinstven za cijelu Republiku Hrvatsku.
Osnovna naknada se obračunava prema ukupnoj ispuštenoj količini vode. Za domaćinstva i
korisnike poslovnih prostorija koji ispuštaju tehnološke i slične vode, količina vode uzima se
65
prema podacima o količini iskorištene vode iz javnog vodoopskrbnog sustava. Za kućanstva
koja koriste vodu iz vlastitih zdenaca ili crpki uzima se kao osnovica količina od 40 m³ vode
po članu kućanstva godišnje. Obveznicima koji imaju ugrađene uređaje za pročišćavanje vode
što su u namjenskoj funkciji, umanjuje se iznos naknade. Iznos naknade za zaštitu voda, što je
plaća pojedini obveznik, ne smije biti manji od troškova što bi ih obveznik imao za
pročišćavanje takve vode. Visina naknade za ispuštenu otpadnu vodu iznosi 0,90kn/m3, a za
ispuštenu otpadnu vodu rabljenu u procesu hlađenja 0,0009kn/m3.
Ovom naknadom se potiče na pročišćavanje vode, jer kao što je navedeno troškovi su manji
nego u slučaju plaćanja naknade za zaštitu vode. Ova naknada je još jedna u nizu kod koje je
primjenjuje načelo ˝onečišćivač plaća˝.
Kao što je gore navedeno, postoje i druge naknade vezane uz vodnu naknadu, no objašnjene
su one najvažnije koje se plaćaju Republici Hrvatskoj. Naknada za melioracijsku odvodnju,
naknada za navodnjavanje, naknada za razvoj, te naknada za priključenje također se plaćaju
po principu “onečišćivač plaća“.
5.6. Oporezivanje otpada
U Republici Hrvatskoj postoje mnogi propisi iz područja otpada, kao i propisi za posebne
kategorije otpada. Prema Zakonu o otpadu, otpadom se smatra svaka tvar ili predmet koju
posrednik odbacuje, namjerava ili mora odbaciti. Gospodarenje otpadom je skup aktivnosti,
odluka i mjera usmjerenih na sprječavanje nastanka otpada, smanjenje količine otpada i
njegovog štetnog utjecaja na okoliš i slične aktivnosti vezane za otpad kao prijevoz,
zbrinjavanje i slično. Temelji se na poštivanju načela zaštite okoliša, određenim propisima, a
posebno na načelu ˝onečišćivač plaća˝ i ˝odgovornost proizvođača˝. (Zakon o otpadu,NN
178/04, 153/05, 111/06, 110/07, 60/08, 87/09, čl. 2., 4., 6.,)
Otpad nastaje kao posljedica svih naših aktivnosti, a njegovo djelovanje može uzrokovati
emisije u vode, zrak i tlo, koje pak mogu štetno utjecati na zdravlje ljudi i okoliš. Koliki će taj
utjecaj biti, ovisi o količini i svojstvima otpada te načinu na koji se njime gospodari. Prema
svojstvima otpad može biti opasan, neopasan ili inertan, a prema mjestu nastanka može biti
proizvodni ili komunalni otpad (http://www.azo.hr/OsnovnoOOtpadu (24.05.2013.)).
U Republici Hrvatskoj Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost naplaćuje naknadu za
opterećenje okoliša otpadom koja će u nastavku biti objašnjena. Osim navedene naknade,
naknade se plaćaju i po vrsti otpada, pa postoje naknade za ambalažni otpad, otpadne gume i
vozila, te na ulja, baterije i akumulatore te će i te naknade biti detaljnije objašnjene. Može se
66
reći da u Hrvatskoj postoje mnoge naknade vezane uz otpad, pa se zaključuje da je
gospodarenje otpadom važno u Hrvatskoj i da se prilagođava europskim standardima.
5.6.1. Naknada za opterećenje okoliša otpadom
Naknada za opterećenje okoliša otpadom se plaća na neopasni industrijski otpad i na opasni
otpad. Obveznici plaćanja naknade na opterećivanje okoliša otpadom su pravne i fizičke
osobe koje odlažu neopasni industrijski otpad na odlagališta i pravne i fizičke osobe koje
svojom djelatnošću proizvode opasni otpad. (Uredba o jediničnim naknadama, korektivnim
koeficijentima i pobližim kriterijima i mjerilima za utvrđivanje naknada na opterećivanje
okoliša otpadom, NN 071/2004, čl. 1., 2.)
Naknada na komunalni i/ili neopasni tehnološki (industrijski) otpad izračunava se i plaća
prema količini odloženog otpada na odlagalište. Naknada za odlaganje neopasnog
industrijskog otpada utvrđuje se i izračunava množenjem jedinične naknade količinom
odloženog otpada na odlagališta u kalendarskoj godini. Jedinična naknada za neopasni
industrijski otpad iznosi 12 kn.
Iznos naknade na komunalni i/ili neopasni tehnološki otpad izračunava se prema izrazu
(http://www.fzoeu.hr/hrv/index.asp?s=naknade&p=otpad (24.05.2013.)):
N = N1 x O
u kojem je:
N - iznos naknade na komunalni i/ili neopasni tehnološki otpadu kunama,
N1 - naknada za jednu tonu odloženoga komunalnog i/ili neopasnoga tehnološkog otpada (u
daljnjem tekstu: jedinična naknada),
O - količina odloženoga komunalnog i/ili neopasnoga tehnološkog otpada u kalendarskoj
godini.
Naknada na opasni otpad izračunava se i plaća prema količini proizvedenog a neobrađenog ili
neizvezenog opasnog otpada te prema karakteristikama otpada. Obveznicima plaćanja
naknade na opasni otpad utvrđuje se i izračunava visina naknade množenjem jedinične
naknade količinom proizvedenog, a neobrađenog ili neizvezenog opasnog otpada u
kalendarskoj godini, sa korektivnim koeficijentom. Jedinična naknada za jednu tonu
proizvedenog, a neobrađenog ili neizvezenog opasnog otpada od 1. siječnja 2006. godine,
iznosi 100 kuna, prije je iznosila 50,00kn.
Iznos naknade na opasni otpad izračunava se prema izrazu:
(http://www.fzoeu.hr/hrv/index.asp?s=naknade&p=otpad (24.05.2013.))
N = N1 x P x kk
67
u kojem je:
N, N1 – kao i u prethodnoj formuli
P - količina proizvedenog a neobrađenog ili neizvezenoga opasnog otpada u kalendarskoj
godini,
kk - korektivni koeficijent ovisan o karakteristikama opasnog otpada
S obzirom na štetnije posljedice opasnog otpada, na njega se plaća i veća jedinična naknada,
koja se još i naknadno množi sa korektivnim koeficijentom koji ovisi o kategoriji otpada koje
su propisane Zakonom o otpadu.
5.6.2. Naknade za ambalažni otpad
Ambalaža su proizvodi koji se koriste za sadržavanje, čuvanje, rukovanje, isporuku i
predstavljanje robe. Dijeli se na povratnu ambalažu i ambalažu s jednokratnom uporabom.
Povratna ambalaža je ona koja se nakon što se isprazni, opet koristi u istu svrhu, dok se ona
jednokratna ne može iskoristiti u istu svrhu. Potrošač (kupac) ima pravo na naknadu u iznosu
od 0,50 kn za svaku vraćenu PET bocu, staklenu bocu za jednokratnu uporabu ili Al-Fe
limenku, čija je zapremina veća od 0,20 l i koja na sebi sadrži tekst „povratna naknada 0,50
kn“ te oznaku za recikliranje (http://www.mzoip.hr/default.aspx?id=8563 (24.05.2013.)).
Osoba koja stavlja ambalažu na tržište plaća tri vrste naknada (Pravilnik o ambalaži i
ambalažnom otpadu, NN 97/05,115/05,81/08,31/09, 156/09, 38/10, 10/11, 81/11,126/11, čl.
12.):
1. naknada zbrinjavanja – plaća se prema vrsti materijala ambalaže i po jedinici u
svrhu pokrića troškova zbrinjavanja ambalažnog otpada,
2. naknada za ambalažu za pića i napitke s jednokratnom uporabom – povratna
naknada u svrhu poticanja povratka iskorištene ambalaže
3. poticajnu naknadu za ambalažu za piće i napitke – plaćaju je samo proizvođači
koji u svom proizvodnom programu nemaju povratnu ambalažu
Ukupna naknada za ambalažu za piće je zbroj naknade zbrinjavanja, povratne naknade i
poticajne naknade. Naknade se plaćaju kvartalno na temelju ispostavljenog računa Fonda za
zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost za prethodno kvartalno razdoblje. Mali proizvođači
ne plaćaju poticajnu naknadu. U sljedećoj tablici biti će prikazana visina naknade za
zbrinjavanje ambalaže u Hrvatskoj.
Tablica 18. Visina naknade za zbrinjavanje ambalaže u Republici Hrvatskoj
68
Ambalaža Visina naknade po toni
PET 410,00kn
PET – mlijeko i ostali tekući mliječni proizvodi 410,00kn
Al limenke 410,00kn
Al limenke - mlijeko i ostali tekući mliječni proizvodi 410,00kn
Fe limenke 225,00kn
Papir/ karton 375,00kn
Višeslojna (kompozitna) ambalaža za pića 410,00kn
Višeslojna (kompozitna) ambalaža za pića – mlijeko i ostali
tekući mliječni proizvodi 410,00kn
Višeslojna (kompozitna) ambalaža za ostale namjenje 750,00kn
Drvo 150,00kn
Tekstil 150,00kn
Plastične vrećice 1.500,00kn
Ostali polimerni materijali 750,00kn
Ostali polimerni materijali – mlijeko i ostali tekući mliječni
proizvodi 410,00kn
Staklo 150,00kn
Staklo – mlijeko i ostali tekući mliječni proizvodi 150,00kn
Izvor: Pravilnik o izmjeni i dopuni pravilnika o ambalažu ili ambalažnom otpadu, 2010.,
Narodne novine 38/10., čl. 3.
Iz gornje tablice se vidi da naknada je zbrinjavanja ambalažnog otpada u vezi plastičnih
vrećica najviša, dok su najmanje naknade vezane uz staklo i tekstil. Ambalažni otpad
predstavlja problem u svakoj zemlji, pa tako i u Hrvatskoj. Ovom naknadom te povratnom
naknadom potiče se reciklaža i ponovna uporaba ambalaže i na taj način smanjenje
onečišćenja okoliša.
5.6.3. Naknada za otpadne gume i vozila
Prema Pravilniku o gospodarenju otpadnim gumama, otpadna guma je guma osobnih
automobila, autobusa, teretnih automobila, radnih strojeva, radnih vozila i traktora,
zrakoplova i drugih letjelica te slični odgovarajući proizvod koje posjednik radi oštećenja,
istrošenosti, isteka roka trajanja ili drugih uzroka ne može ili ne želi upotrebljavati te je zbog
toga odbacuje ili namjerava odbaciti. Naknada za gospodarenje s otpadnim gumama je
69
naknada koju plaćaju uvoznici guma u Republiku Hrvatsku ili proizvođači guma proizvedenih
u Republici Hrvatskoj prilikom stavljanja na tržište guma kao posebnog proizvoda, odnosno
uvoznici i proizvođači vozila i letjelica i kompleta kotača čiji su sastavni dijelovi gume, za
pokrivanje troškova skupljanja, prijevoza, zbrinjavanja i oporabe otpadnih guma. (Pravilnik o
gospodarenju otpadnim gumama, NN 40/06, 31/09, 156/09, 111/11, 86/13, čl. 3.)
Naknada gospodarenje otpadnim gumama uplaćuje se Fondu za zaštitu okoliša i energetsku
učinkovitost. Za uvezene ili proizvedene gume plaća se naknada od 1.500,00kn po toni, dok
se za izvezenu količinu guma prima povrat u visini 1.450,00kn po toni. Visina naknade za
osobna vozila po gumi je 10,00kn, za kombi i dostavna vozila do 3,5t nosivosti 15,00kn,
naknada za kamione, autobuse i viljuškare iznosi 85,00kn. Za građevinske strojeve i avione i
druge letjelice plaća se naknada u visini 205,00kn po gumi. (Pravilnik o gospodarenju
otpadnim gumama, 2006., NN 40/06, 31/09, 156/09, 111/11, 86/13, čl. 11.)
Što se tiče gospodarenja otpadnim vozilima, ono je propisano Pravilnikom o gospodarenju
otpadnim vozilima. Otpadnim vozilom se smatra je vozilo koje radi oštećenja, dotrajalosti ili
drugih uzroka posjednik odbacuje, namjerava ili ga mora odbaciti, a obveznik plaćanja
naknade je proizvođač tog vozila koji ju plaća Fondu za zaštitu okoliša i ekološku
učinkovitost u trenutku stavljanja vozila na tržište. Osnova za obračun naknade za
gospodarenje otpadnim vozilima je masa motornog vozila koja je navedena u
homologacijskim dokumentima, kojoj se oduzme masa vozača što iznosi 75 kilograma.
Naknada za uvezena ili proizvedena motorna vozila iznosi 0,85 kuna/kg. Izvoznik vozila ima
pravo na povrat plaćene naknade. (Pravilnik o gospodarenju otpadnim vozilima, NN 178/04,
111/06, čl. 4., 20., 21.)
Ovim naknadama se pokušava poticati reciklaža i ponovna uporaba guma i vozila, kao i kod
prije objašnjene naknade s ciljem zaštite okoliša i smanjenja odlaganja ovog otpada u okoliš.
5.6.4. Naknade na ulja, baterije i akumulatore
Prema Pravilniku o gospodarenju otpadnim uljima, otpadna ulja su otpadna maziva i otpadna
jestiva ulja. Pod troškovima gospodarenja otpadnim mazivim uljima podrazumijeva se
naknada za sakupljanje otpadnih mazivih ulja koja obuhvaća troškove sakupljanja,
predobrade/kondicioniranja, privremenog skladištenja i prijevoza otpadnih mazivih ulja do
mjesta oporabe i/ili zbrinjavanja otpadnih mazivih ulja. Osnova za obračun naknade
zbrinjavanja otpadnih mazivih ulja je litra ulja, a plaća se Fondu za uvezena i/ili proizvedena
svježa maziva ulja u iznosu od 1,00 kn/litri svježeg mazivog ulja. (Pravilnik o gospodarenju
otpadnim uljima, NN 124/06, 121/08, 31/09, 156/09, 91/11 , 45/12, čl. 3., 23.)
70
Gospodarenje baterijama i akumulatorima propisano je Pravilnikom o gospodarenju
baterijama i akumulatorima gdje se baterije i akumulatori definiraju kao svaki izvor električne
energije proizvedene izravnim pretvaranjem kemijske energije koji se sastoji od jedne ili više
primarnih baterijskih ćelija/članaka (koje se ne mogu puniti) ili jedne ili više sekundarnih
baterijskih ćelija/članaka. Obveznik plaćanja naknade je proizvođač ili uvoznik baterija ili
akumulatora, te tu naknadu plaća Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost ovisno o
vrsti baterije. Za starter se plaća naknada od 0,45kn7kg, za prijenosne baterije i akumulatore
8,40kn7kg, dok se za industrijske baterije i akumulatore plaća 0,70kn/kg. (Pravilnik o
izmjenama i dopunama Pravilnika o gospodarenju otpadnim baterijama i akumulatorima,
2012., Narodne novine 45/12, čl. 1.)
Ova naknada funkcionira kao i prije objašnjene, pa nije potrebno ponavljati zbog čega je
uvedena i što se njome potiče. Zbrinjavanje otpada je jedan o većih problema u Republici
Hrvatskoj pa bi još trebalo poraditi na tom području.
5.7. Naknada korisnika okoliša
U ovom poglavlju biti će riječ o naknadi korisnika okoliša. Naknada korisnika okoliša je
naknada na građevine ili građevne cjeline za koje je propisana obveza provođenja postupka
procjene utjecaja na okoliš. Obveznici su pravne i fizičke osobe koje su vlasnici ili ovlaštenici
prava na građevinama ili građevnim cjelinama. Naknada korisnika okoliša izračunava se i
plaća ovisno o građevini ili građevnoj cjelini te prostornim, tehničkim i tehnološkim
značajkama građevine ili građevne cjeline (površina, dužina, kapacitet i dr.) izraženim u
odgovarajućim mjernim jedinicama, a plaća se na godišnjoj razini
(http://www.fzoeu.hr/hrv/index.asp?s=naknade&p=korisnici).
Iznos naknade korisnika okoliša za pojedinu građevinu ili građevnu cjelinu izračunava se
prema izrazu (http://www.fzoeu.hr/hrv/index.asp?s=naknade&p=korisnici) :
N = Zz1z2z3 x N1 x kk
u kojem je:
N - iznos naknade korisnika okoliša u kunama,
Zz1z2z3 - prostorna, tehnička i tehnološka značajka građevine ili građevne cjeline u kojoj je z1
prostorna, z2 tehnička, a z3 tehnološka značajka izražena u odgovarajućoj mjernoj jedinici,
71
N1 - naknada za mjernu jedinicu prostorne, tehničke i tehnološke značajke
(u daljnjem tekstu: jedinična naknada)
Kk - korektivni koeficijent ovisan o stupnju utjecaja građevine ili građevne cjeline na okoliš.
Navedena naknada se plaća prema načelu “onečišćivač plaća“ i još je jedna u nizu naknada
koje je propisao Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost.
5.8. Oporezivanje emisija
Zaštita zraka je u Republici Hrvatskoj propisana Zakonom o zaštiti zraka. Zaštita i
poboljšanje kvalitete zraka i ozonskog sloja, ublažavanje klimatskih promjena i prilagodba
klimatskim promjenama, u cilju održivog razvitka, temelji se na načelima zaštite okoliša
određenim Zakonom o zaštiti okoliša i zahtjevima međunarodnog prava i pravne stečevine
Europske unije. Emisija se definira kao ispuštanje/unošenje onečišćujućih tvari u zrak, a
emisijska kvota onečišćujućih tvari: ukupna dopuštena godišnja količina emisije (izražava se
u jedinicama mase u određenom vremenu) iz jednog ili više izvora zajedno, odnosno s
određenog područja i/ili na teritoriju Republike Hrvatske. (Zakon o zaštiti zraka, NN 130/11,
čl. 3., 8.)
Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost naplaćuje naknade na tri vrste emisija,
odnosno na emisiju ugljikovog dioksida, sumporovog dioksida i dušikovog dioksida.
Obveznici plaćanja naknada na emisije u okoliš su pravne i fizičke osobe koje u okviru svoje
djelatnosti imaju u vlasništvu ili koriste pojedinačni izvor emisije CO2, SO2 i NO2. Naknade
na emisije CO2, SO2 i NO2 izračunavaju se i plaćaju prema količini emisije u tonama jednom
godišnje. Jedinična naknada za CO2 iznosi 18,00kn/toni, dok za SO2 i NO2 iznosi
310,00kn/toni. Iznos naknada na emisije CO2, SO2 i NO2 izračunava se prema izrazu
(http://www.fzoeu.hr/hrv/index.asp?s=naknade&p=oneciscivaci (24.05.2013.)):
N = N1 x E x kK
u kojem je:
N - iznos naknade na emisiju CO2, SO2 i NO2 u kunama,
N1 - naknada za jednu tonu emisije CO2, SO2 i NO2
(u daljnjem tekstu: jedinična naknada),
E - količina emisije u tonama u kalendarskoj godini
kK - korektivni poticajni koeficijent ovisan o količini i podrijetlu emisije.
72
Problem emisija prisutan je u cijelom svijetu tako i u Hrvatskoj. Kao što se ranije prikazalo i u
zemljama OECD se oporezuju navedene emisije i one predstavljaju veliki problem, tako je i u
Hrvatskoj. Naknadom se pokušava smanjiti emitiranje štetnih tvari i na taj način smanjiti
štetne posljedice za okoliš.
Na kraju ovog dijela rada treba reći da u Hrvatskoj postoji značajan broj naknada i poreza
kojima se pokušavaju smanjiti štetne posljedice na okoliš i daljnje zagađenje. Troškovi
kvalitetne politike zaštite okoliša su vrlo visoki pa i to stvara problem za malo zemlju poput
Hrvatske. Ipak, bitno je napomenuti da je Hrvatska postigla velik napredak u posljednjim
godinama kako bi se prilagodila standardima Europske Unije i zadovoljila njene kriterije. U
budućnosti će očekuje daljnji napredak na području zaštite okoliša i razvitka novih
instrumenata politike zaštite okoliša.
73
6. ZAKLJUČAK
Zaštita okoliša je područje koje je vrlo bitno za svaku zemlju na svijetu, pa tako kako bi se
postigli odgovarajući ciljevi potrebno je uspostaviti kvalitetnu politiku zaštite okoliša na
globalnoj razini. Za primjenu kvalitetne politike zaštite okoliša, potrebno je razviti
instrumente pomoću kojih će se ciljevi ove politike ostvariti. Ekonomski instrumenti su jedna
vrsta instrumenata koji se koriste u svrhu zaštite okoliša, gdje je potrebno naglasiti ekološke
poreze. Osnovna uloga ekoloških poreza je smanjenje štete koja nastaje u okolišu zbog
određenih djelovanja na njega. Potreban je daljnji razvoj ekoloških poreza kao instrumenta
zaštite okoliša, jer je okoliš u nekim zemljama u prilično loše stanju. Sve zemlje članice
OECD – a primjenjuju ekološke poreze. Trenutno postoji oko 375 takvih poreza u zemljama
OECD – a, plus 250 ekološki povezanih naknadi i pristojbi. Najveći broj ekoloških poreza se
odnosi na energetske proizvode, njih 150 i na motorna vozila 125 poreza. Veliki broj poreza
se odnosi i na otpad, točnije oko 50 poreza, dok se ostalih 40 odnosi na široki spektar porezne
osnovice. Ipak, ekološki porezi su najrazvijeniji u Nordijskim zemljama gdje su i prvi uvedeni
i počeli se primjenjivati. Uvođenjem ekoloških poreza došlo je do smanjenja drugih poreza
uglavnom vezanih uz porez na dohodak i socijalne doprinose.
U strukturi poreza ovisno o prihodima koje donose energetski porezi zauzimaju najveći udio,
dok su porezi na motorna vozila na drugom mjestu. Energetski porezi su vezani za
oporezivanje motornih goriva koja donose najveće prihode u ovoj kategoriji, te za ugljen,
koks, električnu energiju i ugljik. U posljednjim godinama prihodi od ekoloških poreza se u
zemljama OECD – a smanjuju, pa se i u budućnosti očekuje daljnje smanjenje tih prihoda. U
zemljama OECD – a primjenjuju se mnoga izuzeća, snižene porezne stope i povratni
mehanizmi vezani uz ekološke poreze, najveća izuzeća su vezana uz proizvodnju naftnih
derivata i proizvodnju motornih vozila, kao i prijevoz.
U Republici Hrvatskoj su ekonomski instrumenti slabije razvijeni, pa ih je u budućnosti
potrebno dalje razvijati. U posljednjim godinama došlo je do velikog napretka na području
ekoloških poreza i uvedene su mnoge naknade, pristojbe i porezi propisani raznim zakonima i
propisima koji su usklađeni za regulativom Europske Unije. Politika zaštite okoliša je skupa i
Hrvatska kako mala zemlja ima problema s financiranjem iste. Očekuje se daljnje uvođenje
ekoloških poreza kako bi se olakšalo to financiranje.
74
LITERATURA
Knjige:
1. Črnjar, M., 2002., Ekonomika i politika zaštite okoliša, Ekonomski fakultet Sveučilišta u
Rijeci, Rijeka
2. Črnjar, M., Črnjar, K., 2009.,Menadžment održivog razvoja, Udžbenici Sveučilišta u
Rijeci, Rijeka
3. Jelčić, Ba., Jelčič, Bo., 1999., Porezni sustav i porezna politika, Informator, Zagreb
4. Karaman – Aksentijević, N., 2012., Ljudski potencijali i ekonomski razvoj, Ekonomski
fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka
5. Lončarić – Horvat, O. et all., 2003., Pravo okoliša, treće izmijenjeno i dopunjeno izdanje,
Organizator, Zagreb
6. Pašalić, Ž, 2002., Razvoj i politika okoliša, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split
Članci i publikacije:
7. Barde, J.P., 2004., Green Tax Reforms in OECD countries: An overview, Pariz
8. Crnković, A., 2005., Ozelenjivanje ekonomije: Ekološki porezi, Zbornik Pravnog
fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Rijeka
9. Environmental taxes – A statistics guide, 2001., European Commission, Luxemburg
10. Excise duty tables, Part II – Energy products and Electricity, 2013., European
Commission, Bruxelles
11. Kurdej – de Villa, Ž., Papafava, M., 2003., Ekonomski instrumenti u politici zaštite
okoliša u Hrvatskoj – teorijska saznanja i iskustva, Privredna kretanja i ekonomska
politika, br. 94, str. 27. – 63.
12. OECD, 2001., Environmentally Related Taxes in OECD countries – Issues and strategies,
Pariz
13. OECD, 2006., The Political Economy of Environmentally Related Taxes, Pariz
14. OECD, 2008., Environmental Outlook to 2030, Pariz
15. OECD, 2010a, Taxation, Innovation and the Environment, Pariz
16. OECD, 2010b, Revenue statistics 1965-2009/Statistiques des recettes publiques 1965-
2009, OECD/OCDE, Pariz
17. OECD, 2011., Greening Household Behaviour – The Role of Public Policy, Pariz
18. OECD, 2012a, Environmental Performance Reviews, Pariz
75
19. OECD, 2012b, Water Quality and Agriculture, Pariz
20. OECD,2012c, Southeast Asian Economic Outlook 2011/12, Pariz
21. OECD, 2013a, The OECD database on instruments used for environmental policy and
natural resources mengment, Pariz
22. OECD, 2013b, Environmental taxation - Profile in OECD countries and the best practice,
Pariz
23. OECD, 2013c, Taxing Enegry Use, Pariz
24. Oporezivanje automobila, motocikala, plovila i zrakoplova, 2013., Ministarstvo financija,
br. 168, Zagreb
25. Slabe – Ekrer, R., 2002., Porez na ugljik kao mjera smanjenja emisije ugljičnog dioksida,
Financijska teorija i praksa, br. 26, str. 631. – 655.
Zakoni i propisi
26. Nacionalna strategija zaštite okoliša, 2002., Narodne novine, Zagreb, br. 46
27. Pravilnik o ambalaži i ambalažnom otpadu, Narodne novine, Zagreb, br.
97/05, 115/05, 81/08, 31/09, 156/09, 38/10, 10/11, 81/111, 126/11
28. Pravilnik o izmjeni i dopuni pravilnika o ambalažu ili ambalažnom otpadu, Narodne
novine, Zagreb, br. 38/10
29. Pravilnik o gospodarenju otpadnim gumama, Narodne novine, Zagreb, br.
40/06, 31/09, 156/09, 111/11, 86/13
30. Pravilnik o gospodarenju otpadnim uljima, Narodne novine, Zagreb, br.
124/06, 121/08, 31/09, 156/09, 91/11 , 45/12
31. Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o gospodarenju otpadnim baterijama i
akumulatorima, Narodne novine, Zagreb, br. 45/12
32. Uredba o visini naknade za korištenje voda, Narodne novine, Zagreb, br. 082/10.
33. Uredba o visini naknade za melioracijsku odvodnju, Narodne novine, Zagreb, br. 014/06.
34. Uredba o jediničnim naknadama, korektivnim koeficijentima i pobližim kriterijima i
mjerilima za utvrđivanje naknada na opterećivanje okoliša otpadom, Narodne novine,
Zagreb, br. 071/04
35. Zakon o zaštiti okoliša, Narodne novine, Zagreb, br. 82/94, 128/99, 110/07
36. Zakon o trošarinama, Narodne novine, Zagreb, br. 22/13, 31/13
76
37. Zakon o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, Narodne
novine, Zagreb, br. 17/93, 69/97, 33/00, 73/00, 127/00, 59/01, 107/01, 117/01, 150/02,
147/03, 132/06, 26/07, 73/08, 25/12.
38. Zakon o posebnom porezu na motorna vozila, Narodne novine, Zagreb, br. 15/13,108/13.
39. Zakon o vodama, Narodne novine, Zagreb, br. 153/09., 63/11, 130/11, 56/13.
40. Zakon o financiranju vodnog gospodarstva, Narodne novine, br. 153/09, 90/11, 56/13.
41. Zakon o otpadu, Narodne novine, Zagreb, br. 178/04, 153/05, 111/06, 110/07, 60/08,
87/09
42. Zakon o zaštiti zraka, Narodne novine, Zagreb, br. 130/11
Internet:
43. Agencija za zaštitu okoliša: http://www.azo.hr/OsnovnoOOtpadu (24.05.2013.)
44. Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost:
http://www.fzoeu.hr/hrv/index.asp?s=naknade&p=vozila (23.05.2013.)
45. Hrvatske vode: http://www.voda.hr/Default.aspx?art=2506 (23.05.2013.)
46. Institut za javne financije: http://www.ijf.hr/zaklada/2003/c3.pdf (05.05.2013.)
47. Ministarstvo financija - Porezna uprava:
http://www.porezna-uprava.hr/porezi/v_poreza2.asp?id=b02d1 (22.05.2013.)
48. Ministarstvo financije : http://www.mfin.hr/hr/novosti/informacija-zakon-o-posebnom-
porezu-na-motorna-vozila-2013-01-10-11-49-03 (24.05.2013.)
49. Ministarstvo zaštite okoliša i prirode: (http://www.mzoip.hr/default.aspx?id=8563
(24.05.2013.)
50. Wikipedia: www.wikipedia.org (05.05.2013.)
POPIS TABLICA
Tablica 1. Prednosti i nedostaci dobrovoljnih sporazuma ........................................................ 15
Tablica 2. Instrumenti zaštite okoliša u zemljama OECD - a i drugim odabranim
zemljama u 2013. godini .......................................................................................................... 22
Tablica 3. Trošarine na benzin u odabranim OECD zemljama i zemljama kandidatima u
2013. godini .............................................................................................................................. 32
Tablica 4. Efektivne porezne stope po kategorijama uporabe.................................................. 35
Tablica 5. Trošarine na ugljen i koks u svrhu grijanja u odabranim OECD zemljama i
zemljama kandidatima u 2013. godini ..................................................................................... 37
Tablica 6. Trošarine na električnu energiju u odabranim OECD zemljama i
zemljama kandidatima u 2013. ................................................................................................. 39
Tablica 7. Porezi na pesticide i gnojiva u zemljama OECD - a u 2010. godini ....................... 43
77
Tablica 8. Porezna izuzeća i povratni mehanizmi kod ekoloških poreza u zemljama
OECD - a u 2006. Godini ......................................................................................................... 45
Tablica 9. Ekonomski instrumenti u Republici Hrvatskoj ....................................................... 50
Tablica 10. Visina trošarina na energente i električnu energiju u Republici Hrvatskoj ........... 52
Tablica 11.Visina posebnog poreza na motorna vozila u Republici Hrvatskoj prema cijeni
vozila ................................................................................................................................. 55
Tablica 12. Visina posebnog poreza na motorna vozila na temelju prosječne emisija CO2 u
gramima za dizelska vozila u Republici Hrvatskoj ........................................................... 55
Tablica 13. Visina posebnog poreza na motorna vozila na temelju prosječne emisije CO2 u
gramima za benzin, ukapljeni naftni plin, prirodni plin i dizelsko gorivo sa razinom emisije
plinova EURO IV u Republici Hrvatskoj ……………………………………………………56
Tablica 14. Visina posebnog poreza na motorna vozila ovisno o obujmu motora u kubičnim
centimetrima u Republici Hrvatskoj …………………………………………………...…….57
Tablica 15. Visina posebnog poreza na motorna vozila ovisno o razini ispušnih plinova u
Republici Hrvatskoj ………………………………………………………………………….57
Tablica 16. Visina vodnog doprinosa u Republici Hrvatskoj .................................................. 60
Tablica 17. Visina naknade za uređenje voda u Republici Hrvatskoj ...................................... 61
Tablica 18. Visina naknade za zbrinjavanje ambalaže u Republici Hrvatskoj ........................ 67
POPIS GRAFIKONA
Grafikon 1. Struktura ekoloških poreza u zemljama OECD - a i ostalim odabranim zemljama
za 2011. Godinu, u % BDP - a .......................................................................................... 26
Grafikon 2. Struktura ekoloških poreza u zemljama OECD - a u razdoblju od 1994. - 2011. U
% BDP - a ......................................................................................................................... 28
Grafikon 3. Prihodi od ekoloških poreza kao % BDP - a u razdoblju od 1995. - 2003. godine u
zemljama OECD - a .......................................................................................................... 29
Grafikon 4. Prihodi od ekoloških poreza kao % BDP - a u 2008. godini u zemljama OECD .28
Grafikon 5. Prihodi od ekoloških poreza u ukupnim poreznim prihodima od 1995. - 2003. u
zemljama OECD - a .......................................................................................................... 30
Grafikon 6. Prihodi od ekoloških poreza u ukupnim poreznim prihodima u 2008. godini u
zemljama OECD - a ………………………………………………………………………….30
Grafikon 7. Prihodi od ekoloških poreza u ukupnim poreznim prihodima u 2011. Godini ..... 32
Grafikon 8. Porezi na motorna goriva u zemljama OECD – a za razdoblje od 2002. do 2012.
godine ................................................................................................................................ 33
Grafikon 9. Prosječne stope poreza na ugljik u zemljama OECD -- a u 2013. Godini ............ 35
Grafikon 10. Periodični i jednokratni porezi na motorna vozila - porezne stope po toni CO2 za
vozila na benzin i dizel u odabranim razinama emisija u zemljama OECD - u 2012.
Godini ............................................................................................................................... 36
Grafikon 11. Ukupan porez na motorna vozila u zemljama OECD - a u 2013. Godini .......... 41
Grafikon 12. Porez na komunalni otpad u zemljama OECD - a u 2010. Godini ..................... 43
78
IZJAVA
kojom izjavljujem da sam završni rad s naslovom “Ekološki porezi u zemljama OECD – a i
Republici Hrvatskoj“ izradila samostalno pod voditeljstvom red. prof. dr. sc. Helene Blažić i
asistentice mag.oec. Maje Grdinić primjenjujući metodologiju znanstvenoistraživačkog rada i
koristeći literaturu koja je navedena na kraju završnog rada. Tuđe spoznaje, stavove,
zaključke, teorije i zakonitosti koje sam izravno ili parafrazirajući navela u završnom radu, na
uobičajeni način citirala sam i povezivala referencama s korištenim bibliografskim
jedinicama. Rad sam izradila u skladu s nacionalnim i međunarodnim normama o autorskom
radu i djelu.
Studentica
Mateja Lilek