SVEUČILIŠTE U MOSTARU PRAVNI FAKULTET...pravo koje vrijedi na teritoriju BiH. Načelo teritorijalnosti proizlazi iz povijesne strukt ure Načelo teritorijalnosti proizlazi iz povijesne

UDK 34+33+32 ISSN 2303-7415

SVEUČILIŠTE U MOSTARU

PRAVNI FAKULTET

ZBORNIK RADOVA XXVII.

MOSTAR, 2019.

3

S A D R Ž A J

PEHAR, Snježana, VIDIĆ Marija, JURKOVIĆ, Cvija

POSTUPAK ZA PRIZNANJE PATENTA U PRAVU

BOSNE I HERCEGOVINE .............................................................................5

MIJOVIĆ, Ljiljana

IMPLEMENTACIJA MEĐUNARODNOG HUMANITARNOG PRAVA U PRAVNI SISTEM

BOSNE I HERCEGOVINE ...........................................................................36

KREŠIĆ, Boris, PALAVRIĆ, Alma

PRAVO NA PORODIČNU PENZIJU U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE .................................................65

KEVO, Mirjana

PRAVNE POSLJEDICE PROPUŠTANJA ODGOVORA NA TUŽBU .......84

ŠOLJIĆ, Andrea

ELEKTRONIČKI DOKAZI U PARNIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE .........................................................................................121

TULIĆ, Adnan, SEFEROVIĆ, Nedim

DOKAZIVANJE UMIŠLJAJA KOD KRIVIČNIH DJELA POČINJENIH OD STRANE SLUŽBENE ILI ODGOVORNE OSOBE ...138

BADŽAK, Maja

GOSPODARSKI KRIMINALITET I NJEGOV UTJECAJ NA NEIZRAVNE POREZE U BOSNI I HERCEGOVINI .........................160

4

T A B L E O F C O N T E N T S

PEHAR, Snježana, VIDIĆ Marija, JURKOVIĆ, Cvija

PATENT GRANTING PROCEDURE IN THE LAW OF BOSNIA AND HERZEGOVINA .............................................................. 5

MIJOVIĆ, Ljiljana

IMPLEMENTATION OF INTERNATIONAL HUMANITARIAN LAW IN THE LEGAL SYSTEM OF BOSNIA AND HERZEGOVINA ............... 36

KREŠIĆ, Boris, PALAVRIĆ, Alma RIGHT TO SURVIVOR’S PENSION

IN BOSNIA AND HERZEGOVINA FEDERATION ................................... 65

KEVO, Mirjana

LEGAL CONSEQUENCES OF FAILURE TO SUBMIT

STATEMENT OF DEFENSE ........................................................................ 84

ŠOLJIĆ, Andrea

ELECTRONIC EVIDENCE IN CIVIL PROCEEDINGS IN BOSNIA AND HERZEGOVINA ........................................................... 121

TULIĆ, Adnan, SEFEROVIĆ, Nedim

PROVING INTENT IN CRIMINAL OFFENSES COMMITED BY OFFICIAL OR RESPONSIBLE PERSONS ............................................... 138

BADŽAK, Maja

ECONOMIC CRIME AND ITS IMPACT ON INDIRECT TAXES IN BOSNIA AND HERZEGOVINA ................................................................ 160

5

PEHAR, S., VIDIĆ M., JURKOVIĆ, C., Postupak za priznanje patenta u pravu Bosne i HercegovineZbornik radova Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, br. XXVII., 2019., str. 5. – 36.

Izv. prof. dr. sc. Snježana PEHAR UDK: 347.771 (497.6)Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru Pregledni znanstveni [email protected] Primljen: 28. veljače 2019.

Prihvaćen:19. lipnja 2019. Doc. dr. sc. Marija VIDIĆ Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru [email protected]

Doc. dr. sc. Cvija JURKOVIĆ Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru [email protected]

POSTUPAK ZA PRIZNANJE PATENTA U PRAVU BOSNE I HERCEGOVINE

Sažetak: Postupak za priznanje i zaštitu patenta je kompliciran, dugotrajan, težak i skup. Postupak stjecanja, održavanja, sadržaj, evidencija prometa, prestanak i zašti-ta patenta na području Bosne i Hercegovine (BiH) propisan je Zakonom o patentu, te Pravilnikom o postupku za priznanje patenta.

Postupak priznanja patenta je posebni upravni postupak koji provodi Institut za in-telektualno vlasništvo Bosne i Hercegovine. Na sva procesna pitanja koja nisu uređe-na Zakonom o patentu Bosne i Hercegovine i Pravilnikom o postupku za priznanje patenta, kao provedbenom propisu, primjenjuje se Zakon o upravnom postupku.

Iako su tri materijalnopravna uvjeta koja se moraju ispuniti kako bi se izum mogao patentirati univerzalno prihvaćena, još uvijek je pravo iskorištavanja patentiranog izuma teritorijalno ograničeno, tako da i patentna zaštita izuma u Europskoj uniji (EU) počiva na nacionalnom pravu država članica. Institut za intelektualno vla-sništvo Bosne i Hercegovine vodi, pored Registra patenata, i Registar prijava pate-nata, stoga će se u radu analizirati značaj prijave u postupku priznanja patenta i specifičnosti samog postupka zbog čega i jest reguliran posebnim zakonom.

Ključne riječi: izum, patent, upravni postupak, prijava patenta, Institut za intelek-tualno vlasništvo

6


1. Uvod

Patent osigurava vlasniku isključivo pravo na izradu, korištenje, stavljanje u promet ili prodaju izuma zaštićenog patentom. Patent predstavlja pravo indu-strijskog vlasništva za izum koje je vremenski ograničeno na dvadeset, odnosno deset godina ako se radi o konsezualnom patentu. Patent je isprava kojom se zaštićuje isključivo pravo iskorištavanja nekog izuma.

Uobičajeno je da se o priznanju prava industrijskog vlasništva odlučuje u admi-nistrativnim postupcima, koje provodi nadležno tijelo državne vlasti specijalizi-rano za područje industrijskog vlasništva.1 Prihvaćeno je načelo da se u uprav-nom postupku odlučuje o stjecanju prava industrijskog vlasništva.

Patent se stječe odlukom nadležnog državnog tijela u posebnom upravnom po-stupku2 i upisom u registar patenata, koji vodi to tijelo. Iako bi se u svim upravnim stvarima trebalo postupati prema Zakonu o upravnom postupku,3 kao općem za-konu koji je jednak za sve one na koje se primjenjuje, ipak, kad se zakonodavac odluči za mogućnost i drukčijeg postupanja u pojedinim upravnim područji-ma, to se radi iznimno, pod strogim i preciznim zakonskim uvjetima4. Postupak priznanja patenta je specifičan, kompliciran i opravdava odluku zakonodavca za posebnim reguliranjem. Njegova valjanost je teritorijalno ograničena na državu čije tijelo ga je priznalo,5 odnosno proizvodi učinke samo na području na ko-

1 Matanovac Vučković, Romana, Žalba u postupcima za stjecanje prava industrijskog vla-

sništva i sudska nadležnost u odlučivanju o zakonitosti tih odluka - stanje nakon novele iz 2007. godine, dvojbe i perspektive, u: Matanovac Vučković, Romana (ur.) et al., Pri-lagodba hrvatskog prava intelektualnog vlasništva europskom pravu, Državni zavod za intelektualno vlasništvo, Narodne novine, Zagreb, 2007., str. 91.

2 U svakoj zemlji su na snazi brojni zakoni koji reguliraju pojedino upravno područje ili neke njegove dijelove (materijalni zakon) koji, uz odredbe materijalnopravne prirode, sadrže i posebne postupovne odredbe. Na taj način se odstupa od ograničenja koja su određena ZUP-om da se neka pitanja postupka za određeno upravno područje poseb-nim zakonom mogu regulirati drukčije nego je to određeno općim upravnim postupkom samo kad je to nužno za postupanje u tom upravnom području. Vidjeti: Ljubanović, Boris, Posebni upravni postupci u Republici Hrvatskoj, Modernizacija hrvatske uprave, Hrvatska javna uprava, god 6, 2006., str. 6.

3 Službeni glasnik BiH, broj 29/02, 12/04, 88/07, 93/09, 4/13, 53/16. U daljnjem tekstu: ZUP.4 Ljubanović, Boris, Postupanje po novom zakonu o općem upravnom postupku i posebni

upravni postupci, Modernizacija općeg upravnog postupka i javne uprave u Hrvatskoj, Institut za javnu upravu, Zagreb, Društveno veleučilište u Zagrebu, Biblioteka suvremena javna uprava, Knjiga broj 16, Zagreb, 2009., str. 144., dostupno na: http://iju.hr/Dokumen-ti/pub_28.pdf, posjećeno: 28. siječnja 2019.

5 Čl. 2. Zakona o patentu (Službeni glasnik BiH,, br. 53/10, u daljnjem tekstu: ZP) definirano je načelo teritorijalnosti. Patent priznat na osnovu odredbi ZP je teritorijalno ograničeno

7


jem djeluje pojedina registracija.6 Trajanje patenta je također ograničeno. Patent ima i druga ograničenja čiji je cilj uspostava razumne ravnoteže između interesa nositelja patenta i interesa društvene zajednice. Da bi patent za određeni izum mogao biti priznat, potrebno je da bude priznat čitav niz materijalnopravnih i formalnopravnih uvjeta.7

1.1. Legislativni okvir za područje patenata

Područje patenata u BiH uređeno je: Zakonom o patentu koji se primjenjuje od 1. siječnja 2011. i Pravilnikom o postupku za priznanje patenta i konsenzual-nog patenta.8

Postupak priznanja patenta je posebni upravni postupak koji provodi Institut za intelektualno vlasništvo Bosne i Hercegovine.9 Na sva proceduralna pitanja koja nisu uređena Zakonom o patentu primjenjivat će se odredbe ZUP-a. Administra-tivne takse u postupku za priznanje patenta su propisane Tarifom administrativ-

pravo koje vrijedi na teritoriju BiH. Načelo teritorijalnosti proizlazi iz povijesne strukture intelektualnog vlasništva, koja je nastala u kontekstu neitegriranih nacionalnih sustava koja podrazumijeva državnu suverenost. Colabrese, B., „European patent with unitary effect but with variable law: regulating the right to patent for transnational inventions“, REVISTA LEX MERCATORIA, Doctrina, praxis, Jurisprudencia y Legislacion, RLM no. 8, 2018., str. 29. Razlike nacionalnih zakona često su rezultirale situacijama kako izumitelji nisu bili podjednako zaštićeni u drugim zemljama. Krajem XIX. stoljeća, dolazi do skla-panja bilateralnih sporazuma kako bi se inovatori zaštitili, a oni će se pretvoriti u multi-lateralne sporazume o zaštiti intelektualnog vlasništva (primjerice: Pariška konvencija i niz drugih). Vidjeti: „Intellectual Property and private international Law“, general report (abbreviated version), International Academy of Comparative Law, Washington Congress 2010., str. 4. (prepared by Kono, Toshoyuki)

6 Matanovac Vučković, Romana, Ernst, Hano, „Prava na izumu koja mogu biti predmet ovrhe – hrvatska, europska i međunarodna perspektiva“, Nova pravna revija, časopis za domaće, njemačko i evropsko pravo, br. 2., 2013., str. 62. (u daljnjem tekstu: Matanovac Vučković, Ernst, Prava na izumu koja mogu biti predmet ovrhe – hrvatska, europska i me-đunarodna perspektiva).

7 Marković, Slobodan M., Popović, Dušan V., Pravo intelektualne svojine, Magistrat, Saraje-vo, 2015., str. 117., 118. (u daljnjem tekstu: Marković, Popović).

8 Službeni glasnik BiH, br. 105/10, 91/16. (u daljnjem tekstu: Pravilnik).9 Institut za intelektualno vlasništvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Institut) je

pravni sljednik Instituta za standardizaciju, mjeriteljstvo i intelektualno vlasništvo Bosne i Hercegovine. U rujnu 2004. donesen je Zakon o osnutku Instituta za intelektualno vla-sništvo Bosne i Hercegovine, Službeni glasnik BiH, broj 43/04., kojim su definirani položaj, nadležnosti i ovlaštenja Instituta.

8


nih taksi.10 Troškovi postupka propisani su Odlukom o posebnim troškovima postupka za sticanje i održavanje prava industrijskoga vlasništva.11

Zakon o patentu sadrži i upućivanje na relevantne odredbe međunarodnih sporazuma kojih je BiH potpisnica.12 U pogledu Europske patentne konvencije (EPC) iz 1973. godine, kako je mijenjana i dopunjavana, uz provedbene propise, za pristupanje ovoj konvenciji još uvijek nisu ispunjeni svi uvjeti.13 Institut za in-telektualno vlasništvo je priredio Nacrt Zakona o izmjenama i dopunama zakona o patentu koji je dostavljen Europskoj patentnoj organizaciji (EPO),14 radi davanja

10 Službeni glasnik BiH, br. 5/95, 43/04 i 15/14.11 Službeni glasnik BiH, br. 109/2010 i 29/02.12 Zakon o patentu usuglašen je s međunarodnim konvencijama kojima administrira Svjet-

ska organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO) u području patenata čija je članica Bosna i Hercegovina, odnosno s Pariškom konvencijom za zaštitu industrijskoga vlasniš-tva, Ugovorom o suradnji u području patenata (PCT), Budimpeštanskim sporazumom o međunarodnome priznavanju depozita mikroorganizama u svrhu patentnoga postupka, Ugovorom o patentom pravu (PLT) sa WTO, Ugovorom o trgovinskopravnim aspektima prava intelektualnoga vlasništva (TRIPS) i sa pravnom stečevinom EU iz područja paten-ta i to: Direktivom (EU) broj 98/44 Europskog parlamenta i Vijeća od 6. srpnja 1998. o pravnoj zaštiti biotehnoloških izuma, Uredba (EU) broj 1768/92 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. lipnja 1992., koja se odnosi na uvođenje svjedodžbe o dodatnoj zaštiti za lijekove namijenjene ljudima ili životinjama, kako je dopunjavana, Uredba (EU) broj 1610/96 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. srpnja 1996., koja se odnosi na uvođenje svjedodžbe o dodatnoj zaštiti za proizvode za zaštitu bilja, kako je dopunjavana, Uredba (EU) broj 816/06 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. svibnja 2006., o prinudnom licen-ciranju patenata koji se odnose na proizvodnju farmaceutskih proizvoda za izvoz u zemlje s problemima javnog zdravlja.

13 Izmjena zakona i podzakonskih akata kako bi se u potpunosti usuglasili s propisima EU i WTO, te pristupanje Europskoj patentnoj konvenciji i konvencijama u okviru Svjetske or-ganizacije za intelektualno vlasništvo (WIPO) koje još uvijek nisu ratificirane navedeno je i u Srednjoročnom planu rada institucija, Institut za intelektualno vlasništvo BiH, 1. 1. 2018. do 31. 12. 2020., str. 7. EPC je regionalni sporazum o patentima u smislu članka 45. st. 1. Ugovor o suradnji u oblasti patenta (Patent Cooperation Treaty – PCT), što znači da eu-ropski patenti mogu biti priznati na temelju međunarodne prijave podnesene u skladu s/prema PCT-ju.

14 Europska patentna organizacija (EPO) je međuvladina organizacija osnovana 7. 10. 1977., na temelju Europske patentne konvencije. Više vidjeti na službenoj stranici EPO: https://www.epo.org/about-us/governance.html, posjećeno: 19. siječnja 2019. EPO je utemeljena 1973. i djeluje od 1978. godine. Kaesling, Katharina, „The European Patent with Uni-tary Effect – A Unitary Patent protection for a unitary market?“, UCL Journal of Law and Jurisprudence, str. 2., dostupno na: http://discovery.ucl.ac.uk/1470680/1/2UCLJLJ87%20-%20European%20Patents.pdf, posjećeno: 25. siječnja 2019. (u daljnjem tekstu: Kaesling, „The European Patent with Unitary Effect – A Unitary Patent protection for a unitary market?“)

9


mišljenja o usuglašenosti s odredbama Europske patentne konvencije. Nakon što se usvoji Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o patentu bit će ispunjeni uvje-ti za pristupanje Europskoj patentnoj konvenciji.15 Odnosno, tek usvajanjem iz-mjena i dopuna aktualnog Zakona, patentni će sustav biti usklađen s Europskom patentnom konvencijom (EPC), kako je mijenjana i dopunjavana.16

Djelovanje EU na području zaštite patenta zaostaje za drugim područjima zaštite intelektualnog vlasništva, i može se označiti specifičnim i kontroverznim.17 Pa-tentna zaštita izuma u Europskoj uniji (EU) počiva na nacionalnom pravu država članica. Bez obzira na to jesu li ih odobrili nacionalni patentni uredi ili Europ-ski patentni ured (EPO), pravo iskorištavanja patentiranog izuma je teritorijalno ograničeno, čiju supstancu određuje svaka država autonomno.18

2. Predmet zaštite patentom

Zakonom o patentu uređuje se pravna zaštita izuma patentom i konsenzual-nim patentom, odnosno postupak za priznanje patenta i dodjelu konsenzualnog patenta. Ako Zakonom o patentu nije drugačije propisano, odredbe koje se od-nose na patent na odgovarajući način primjenjuju se i na konsenzualni patent.19

15 Odgovori na Upitnik EU, Poglavlje 7: Pravo intelektualnog vlasništva, Patent, str. 21. Uz tehničku i financijsku pomoć EPO-a izrađene su nove baze podataka za evidentiranje eu-ropskog i nacionalnog patenta čime su ispunjeni tehnički uvjeti za pristupanje. Nakon što se ispune i pravni, očekuje se poziv Administrativnog vijeća Europske patentne organiza-cije za pristupanje konvenciji.

16 Također, Nacrt zakona predviđa i usklađivanje s Uredbom (EZ) 469/09 Europskog par-lamenta i Vijeća od 6. svibnja 2009. godine koja se odnosi na uvođenje svjedodžbe o dodatnoj zaštiti za lijekove namijenjene ljudima ili životinjama, kojom je stavljena van snage Uredba (EZ) 1768/92, koja je bila relevantna za predmetni institut u vrijeme dono-šenja Zakona o patentu, pa se ovim izmjenama postiže usuglašenost s važećom Uredbom 469/09 i važećim propisima o zaštiti lijekova u Bosni i Hercegovini.

17 Kaesling, „The European Patent with Unitary Effect–A Unitary Patent protection for a unitary market?“, str. 2.

18 Lamping, Matthias, Ullrich, Hanns, „The Impact of Brexit on Unitary Patent Protection and its Court“, Max Planck Institute for Innovation and Competition Research Pater, No. 18 – 20., str. 7. (u daljnjem tekstu: Lamping, Ullrich, „The Impact of Brexit on Unitary Patent Protection and its Court“).

19 Pojedini nacionalni sustavi, pored patenta poznaju još jedno pravo zaštite izuma, koje se naziva „mali patent“, „korisni model“, „konsenzualni patent“ ili „patent skraćenog roka trajanja“. Marković, Popović, Pravo intelektualne svojine, 2015., str.117.; Matanovac Vuč-ković, Ernst, “Prava na izumu koja mogu biti predmet ovrhe – hrvatska, europska i među-narodna perspektiva“, str. 27.

10


Materijalna prava nositelja patenta obuhvaćaju isključiva prava gospodarskog iskorištavanja izuma i pravo raspolaganja njime u skladu s odredbama ZP. Nosi-telj patenta je ex lege ovlašten za iskorištavanje izuma, te ima isključivo pravo na izradu, korištenje, stavljanje u promet ili prodaju izuma.20

2.1. Izum kao predmet zaštite

„Izum je intelektualno dobro koje se sastoji u uputstvu o tehničkom načinu i tehničkim sredstvima kojima se rješava određeni tehnički problem.“21 Izumi se dijele prema različitim kriterijima. Tako razlikujemo izume proizvoda, izume postupka22 i izume primjene. Određen značaj u patentnom pravu ima i podjela izuma na nezavisne i zavisne, te osnovne i dopunske.23

Sukladno čl. 6. st. 1. ZP, patent je svaki izum iz bilo kojeg područja tehnike koji je: 1) nov (čl. 8 ZP), 2) ima inventivnu razinu (čl. 10 ZP), 3) može se industrijski primijeniti (čl. 11 ZP). To su tri materijalnopravna uvjeta koja se moraju ispuniti kako bi se izum mogao patentirati.24 Ova tri uvjeta skoro su univerzalno prihva-ćena i pravna teorija i praksa ih ujednačeno tumače.

Zakon ne daje definiciju izuma, već navodi nepotpunu listu svari koje se ne sma-traju izumima (čl. 6. st. 6. ZP). Izumima se ne smatraju osobito: a) otkrića, znan-stvene teorije i matematičke metode, b) estetske tvorevine, c) planovi, pravila i metode za izvođenje umnih aktivnosti, igara ili gospodarskih aktivnosti,25 d)

20 Zlatović, Dragan, „Ovlaštenja jedinstvenog patentnog suda i europsko patentno pravo“, u: Odvjetnik, br. 5/6/2015., str. 26. (u daljnjem tekstu: Zlatović, „Ovlaštenja jedinstvenog pa-tentnog suda i europsko patentno pravo“).

21 Marković, Popović, Pravo intelektualne svojine, 2015., str. 118.22 Ako je patent izdan za postupak, njegovo se djelovanje odnosi i na proizvode neposredno

dobivene tim postupkom. Vidjeti: TS Zagreb, P-20104/88 od 16. studenog 2000. Pregled sudske prakse iz oblasti zaštite prava intelektualnog vlasništva, Sarajevo, 2014., str. 71.

23 Više vidjeti: Marković, Popović, Pravo intelektualne svojine, 2015., str. 120. Isto tako: Mi-ladinović, Pravo industrijske svojine, str. 55., 56.; Zlatović, „Ovlaštenja jedinstvenog paten-tnog suda i europsko patentno pravo“, str. 25.

24 Prva dva uvjeta moraju biti ispunjena na dan podnošenja prijave patenta,odnosno na dan prvenstva prijave, dok treći mora biti zadovoljen najkasnije u trenutku donošenja rješenja za priznanje patenta. Marković, Popović, Pravo intelektualne svojine, 2015., str.124.

25 Patent se izdaje za izum koji je nov, ima inventivnu razinu i koji se može industrijski pri-mijeniti, osim ako se radi o pravilima, uputama ili metodama za obavljanje poslova. TS Zagreb, P-31775/03 od 28. prosinca 2007. Pregled sudske prakse iz oblasti zaštite prava intelektualnog vlasništva, Sarajevo 2014., str. 75.

11


programi računala,26 e) prezentacija informacija definirana samim sadržajem tih informacija.

Patent se priznaje i za izum koji se odnosi na: a) proizvod koji se sastoji od biološ-kog materijala ili koji sadrži biološki materijal,27 b) postupak kojim je taj biološki materijal proizveden, prerađen ili upotrijebljen,28c) biološki materijal izoliran iz prirodne okoline ili proizveden tehničkim postupkom, čak i ako se ranije nalazio u prirodi.

2.2. Izumi koji su izuzeti od patentne zaštite

Svi patentni sustavi zabranjuju određene vrste izuma. Zabrane se uglavnom odnose na izume čije bi objavljivanje ili korištenje bilo suprotno zakonu ili mo-ralu, na izume kemijske materije, izume lijekova, izume sredstava za ishranu, izume vezane za korištenje atomske energije i dr.29

U suvremenom patentnom pravu ne mogu se patentirati, u skladu s čl. 7. ZP: a) izumi životinjskih pasmina i biljnih sorti i bitno bioloških postupaka za dobi-vanje biljaka ili životinja, osim izuma nebioloških i mikrobioloških postupaka i proizvoda dobivenih tim postupcima kako je propisano u čl. 6. st. 4. ZP,30 pri čemu se, u smislu ovog zakona, pod mikrobiološkim postupkom podrazumijeva bilo koji postupak koji uključuje ili koji se provodi na mikrobiološkom materi-jalu ili čiji je proizvod mikrobiološki materijal, b) ljudsko tijelo, razni stupnjevi njegovog oblikovanja i razvoja ili jednostavno otkriće jednog od njegovih eleme-nata, uključujući sekvencu ili djelomičnu sekvencu gena, c) izumi koji se odnose na dijagnostičke ili kirurške postupke ili postupke liječenja koji se primjenjuju

26 Računarski program nije isključen od patentibilnosti ako u tijeku svoga rada na računalu može izazvati veći tehnički učinak koji nadilazi uobičajene fizičke učinke, ili koji nadilazi uobičajene fizičke interakcije programa i računala. Metodologija za pretraživanje i ispiti-vanje u području patenata, Institut za intelektualno vlasništvo BiH, str. 6. i 7. (u daljnjem tekstu: Metodologija).

27 Biološki materijal je bilo koji materijal koji sadrži genetičku informaciju i koji se može razmnožavati sâm, ili se može razmnožavati u biološkom sistemu. Čl. 6. st. 3. ZP.

28 Postupak za dobivanje biljaka ili životinja bitno je biološki ako se u cijelosti sastoji od prirodnih postupaka kao što su križanje ili selekcija. Čl. 6. st. 5. ZP.

29 Marković, Popović, Pravo intelektualne svojine, 2015., str. 120. – 121. Isto tako: Miladino-vić, Pravo industrijske svojine, str. 53.

30 Izum koji se odnosi na biljke ili životinje smatrat ce se patentibilnim ako njegova tehnička izvodljivost nije ograničena na određenu biljnu sortu ili životinjsku pasminu i ako postu-pak ostvarivanja izuma nije bitno biološki.

12


direktno na ljudskom ili životinjskom tijelu, osim proizvoda, posebno materija i smjesa koje se primjenjuju u navedenim postupcima.31

Neće se smatrati patentibilnim izumi čije bi komercijalno iskorištavanje bilo su-protno javnom poretku ili moralu, ali ne samo zbog toga što je takvo iskorištava-nje zabranjeno zakonom ili drugim propisom.32

2.3. Izumitelj

Izumitelj je osoba koja je stvorila izum svojim stvaralačkim radom (čl. 12., st. 1. ZP). Kako je pronalazak intelektualno dobro, a intelektualno stvaralaštvo svoj-stveno samo čovjeku kao pojedincu, izumitelj može biti samo fizička osoba (ili grupa fizičkih osoba), a nikako pravna osoba.33 Pravo na zaštitu izuma pripada izumitelju ili njegovom pravnom sljedniku.34 Za stjecanje svojstva izumitelja nije potrebno da izumitelj ima poslovnu sposobnost, što znači kako izumitelj može biti maloljetna ili duševno nesposobna osoba.35Ako je izum nastao zajedničkim radom više izumitelja, pravo na patent pripada svim izumiteljima,36 jer se u prak-si često događa da više osoba, udruženim intelektualnim naporima, stvore jedan izum. Sve osobe čijim je zajedničkim radom nastao izum zajednički su nositelji

31 Izum koji se odnosi na element izoliran iz ljudskog tijela ili proizveden tehničkim postup-kom, uključujući sekvencu ili djelomičnu sekvencu gena, može biti patentibilan iako je strukturom jednak strukturi prirodnog elementa, industrijska primjenjivost sekvence ili djelomične sekvence gena mora biti razotkrivena u prijavi patenta, kako je izvorno pod-nesena. Čl. 7. st. 2. ZP.

32 Neće se smatrati patentibilnim izumi čije bi komercijalno iskorištavanje bilo suprotno javnom poretku ili moralu, ali ne samo zbog toga što je takvo iskorištavanje zabranjeno zakonom ili drugim propisom. Takvim izumima se osobito smatraju: a) postupci klonira-nja ljudskih bića, b) postupci za modificiranje genetičkog identiteta matičnih ćelija ljud-skih bića, c) upotreba ljudskih embrija u industrijske ili komercijalne svrhe i d) postupci za modificiranje genetičkog identiteta životinja koji bi vjerojatno prouzrokovali njihovu patnju bez ikakve bitne medicinske koristi za čovjeka ili životinju, kao i životinje koje su rezultat takvih postupaka. Čl. 7. st.3. i 4. ZP.

33 Marković, Popović, Pravo intelektualne svojine, 2015., str. 129. Isto tako: Miladinović, Pra-vo industrijske svojine, str. 63.

34 Čl. 12., st. 2. ZP.35 Marković, Popović, Pravo intelektualne svojine, 2015., str. 129. Isto tako: Miladinović, Pra-

vo industrijske svojine, str. 63.36 Čl. 12., st. 3. ZP. Suradnici na stvaranju izuma, koji ne ispunjavaju taj uvjet, nisu izumitelji

(primjerice financijeri, stručni konzultanti). Marković, Popović, Pravo intelektualne svoji-ne, 2015., str.129.

13


jedinstvenog prava na patentnu zaštitu.

Izumitelj ima moralno pravo u statusu izumitelja da bude naveden u prijavi pa-tenta, svim ispravama koje se izdaju za priznati patent, te u odgovarajućim re-gistrima.37 Nositelj patenta stječe isključivo pravo korištenja izuma tek od pri-znanja i upisa priznatog prava u odgovarajući registar, s tim da ovo pravo vrijedi unatrag od dana podnošenja prijave. Od podnošenja uredne prijave pa do odluke Instituta, podnositelj prijave stječe privremena prava, a trećim osobama može zabraniti da se koriste izumom samo ako se u parnici utvrdi da se radi o izumu koji se može zaštiti patentom.38

3. Postupak za priznanje patenta

3.1. Ovlaštenja Instituta

Kada se govori o postupku stjecanja patenta, treba imati u vidu mogućnost različitih postupaka za stjecanje patenta u ovisnosti želi li se stjecanje prava s učinkom na teritoriju svoje države ili s učinkom u više država,39 budući da ra-zlikujemo nacionalne, regionalne i međunarodne rute stjecanja patenta. Među-tim, kako je ovo pravo teritorijalno ograničeno naglasak u radu će biti na prijavi patenta, odnosno postupku stjecanja patenta u BiH putem podnošenja prijave Institutu s učinkom na teritorij BiH.

Postupak za stjecanje, održavanje, prestanak i evidenciju prometa patenta, od-nosno konsenzualnog patenta vodi Institut za intelektualno vlasništvo Bosne i Hercegovine.

Za oblast patenata Institut vodi sljedeće registre: Registar prijava patenata, Regi-star patenata.

Protiv odluka Instituta donesenih u prvom stupnju dopuštena je žalba o kojoj

37 Ako je izum koji se štiti rezultat stvaralačkog rada više osoba, u prijavi patenta i svim ispravama sve te osobe se navode kao izumitelji. Čl. 13.ZP.

38 Privredni sud Hrvatske, Pž-1961/95 od 10. kolovoza 1993. Pregled sudske prakse iz oblasti zaštite prava intelektualnog vlasništva, Sarajevo 2014., str. 102. Podnositelj uredne prija-ve za priznanje patenta ima privremeno pravo zaštite izuma koji je predmet prijave. Sud može prekinuti postupak do odluke nadležnog tijela za patente, ali samo ako rezultati postupka ukazuju da za to postoje valjani razlozi. Privredni sud Hrvatske, Pž-3465/93, od 4. 1. 1994. Pregled sudske prakse iz oblasti zaštite prava intelektualnog vlasništva, Sarajevo 2014., str. 102.

39 Miladinović, Pravo industrijske svojine, str. 68.

14


odlučuje Komisija za žalbe Instituta. Protiv rješenja Instituta donesenog u dru-gom stupnju žalba nije dopuštena, ali se može pokrenuti upravni spor podnoše-njem tužbe Sudu Bosne i Hercegovine.40

Za sve radnje u postupku stjecanja, održavanja, evidencije prometa i prestanka patenta, kao i za pružanje informacijskih usluga plaćaju se takse suglasno važe-ćem propisu kojim se ureduju državne administrativne takse i naknade posebnih troškova postupka u visini određenoj posebnom tarifom, koju donosi Ministar-stvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, na prijedlog direktora Instituta. Ako u postupku priznanja patenta takse ni troškovi postupka ne budu plaćeni, prijava patenta smatrat će se povučenom, a u slučaju neplaćanja taksi i troškova postupka za održavanje patenta i prava iz prijave patenta, to pravo prestaje važiti. Za podnošenje žalbe plaćaju se taksa i troškovi postupka u skladu s posebnim propisima. Ako taksa i troškovi postupka ne budu plaćeni prije isteka roka za žalbu, Institut će pozvati podnositelja da ih plati u roku od 15 dana. Ako taksa i troškovi postupka ne budu plaćeni, smatra se da žalba nije podnesena.41

Sukladno čl. 16. ZP, pitanja postupka koji se vodi pred Institutom bliže se ureduju provedbenim propisima. Za pojedina pitanja koja nisu uređena ZP i provedbe-nim propisom primjenjivat će se odredbe Zakona o upravnom postupku (ZUP).

Pored toga, potrebno je naglasiti odredbu čl. 122. ZP, kojom se određuje kako odredbe međunarodnih ugovora u vezi s patentima, kojima je pristupila Bosna i Hercegovina, primjenjuju se na predmete koje tretira ZP i u slučaju sukoba s odredbama ZP primjenjuju se odredbe međunarodnih ugovora.

3.2. Pokretanje postupka

Postupak za priznanje patenta pokreće se podnošenjem Institutu prijave za priznanje patenta. Prijava se podnosi u pisanom obliku, direktno ili poštom, a može se podnijeti i telefaksom ili na službeni e-mail Instituta.42

Prijave se uzimaju u postupak ispitivanja redoslijedom njihovog podnošenja.43 Iznimno, prijava se može ispitivati prema hitnom postupku u slučaju sudskog ili

40 U Nacrtu se predviđa ispravka u smislu da se navedenom izmjenom ispravlja greška u pisanju, jer je drugostupanjski organ „Povjerenstvo za žalbe Instituta“, kako je utvrđeno u stavku 3., i to Povjerenstvo donosi drugostupanjske odluke, a ne Institut.

41 Čl. 15. ZP.42 Čl. 2., st. 1. i 2. Pravilnika.43 Podnošenje prijave je inicijalna radnja, kojom se pokreće postupak za priznanje patenta.

Miladinović, Pravo industrijske svojine, str. 55.

15


drugog spora u kojem završetak postupka po prijavi predstavlja rješenje prethod-nog pitanja. Institut će provesti hitno ispitivanje na osnovu podnesenog obrazlo-ženog zahtjeva s dokazima.44

Pravilo je da se za svaki izum podnosi posebna prijava. Jednom prijavom može se zahtijevati zaštita za više izuma samo ako su ti izumi međusobno tako povezani da ostvaruju jedinstvenu izumiteljsku zamisao (jedinstvo izuma).45

Prijava patenta46 mora sadržavati:

1. zahtjev za priznanje patenta,2. opis izuma, 3. jedan ili više patentnih zahtjeva,4. crteže na koje se pozivaju opis izuma i patentni zahtjevi,5. sažetak.

Zahtjev za priznanje patenta mora sadržavati: a) izričitu naznaku da se zahtijeva priznanje patenta, b) naziv izuma koji odražava njegovu bit, c) podatke o podno-sitelju prijave, d) podatke o izumitelju, odnosno napomenu da izumitelj ne želi biti naveden u prijavi.47

Izum se mora opisom otkriti na način dovoljno jasan i detaljan, tako da ga struč-njak iz odgovarajuće oblasti može izvesti. Uvjetu razotkrivanja izuma mora udo-voljiti opis izuma uz pomoć crteža, ako se na njih poziva.48 Ako se izum odnosi na živi biološki materijal i ako ga nije moguće primijeniti na osnovu opisa izuma, smatrat će se da opis izuma ispunjava uvjet ako je uzorak prirodno obnovljivog živog biološkog materijala deponiran u nadležnoj ustanovi najkasnije na datum podnošenja prijave patenta.49

44 Čl. 17. ZP.45 Čl. 18. ZP; Marković, Popović, Pravo intelektualne svojine, 2015., str. 138.46 Sukladno čl. 19. ZP, prijava patenta mora biti sastavljena na jednom od jezika koji su u

službenoj upotrebi u BiH. Ako je tekst prijave podnesen na stranom jeziku, Institutu se mora dostaviti prijevod teksta prijave na jedan od jezika koji su u službenoj upotrebi u BiH.

47 Nacrt zakona predviđa u članku 20. stavak (2) iza točke d) dodaje se nova točka e) koja glasi „naznaku na kojem se od jezika u službenoj uporabi u BiH prijava patenta podnosi, odnosno objavljuje patent.“

48 Opisom se mora osigurati da prijava sadrži dostatne tehničke podatke koji će omogućiti da stručnjak odgovarajućeg područja može izvesti izum i omogućiti osobi koja čita prijavu da razumije koliko je doprinos izumitelja stanju tehnike, kako bi se izum mogao procije-niti. Metodologija, str. 24.

49 Opisivanje izuma je detaljno regulirano čl. 5. Pravilnika.

16


Patentnim zahtjevima određuju se obujam i predmet zaštite izuma.50 Oni moraju biti jasni, sažeti i u cijelosti potkrijepljeni opisom izuma i crtežima ako postoje. Patentni zahtjevi mogu biti nezavisni i zavisni. Nezavisni patentni zahtjevi sadr-žavaju nova bitna obilježja izuma. Zavisni patentni zahtjevi sadržavaju specifična obilježja izuma koji je određen u nezavisnom ili drugom zavisnom patentnom zahtjevu. Ovaj dio je najbitniji i ne treba ga jednačiti sa zahtjevom za priznanje patenta.51

Sažetak je kratak sadržaj suštine izuma koji služi isključivo u svrhu tehničkog informiranja i nema utjecaja na obujam tražene zaštite.52

Utvrđivanje datuma podnošenja prijave ima poseban značaj, kako u proce-snopravnom tako i u materijalnopravnom smislu.53 Za priznanje datuma pod-nošenja prijave potrebno je da prijava podnesena Institutu na taj datum sadrži sljedeće: a) izričitu naznaku da se zahtijeva priznanje patenta, b) podatke o pod-nositelju prijave, c) dio prijave koji na prvi pogled izgleda kao opis izuma, iako taj opis ne zadovoljava sve uvjete propisane ZP i provedbenim propisom.54

Obzirom na zabranu dvostrukog patentiranja istog izuma, patentno pravo daje prvenstvo u pogledu prava na zaštitu onoj osobi koja je prva prijavila izum za zaštitu.55 U čl. 24. do 31. ZP određeni su uvjeti za priznavanje prava prvenstva.

Od datuma koji je utvrđen kao datum podnošenja prijave patenta iz čl. 22. ZP, pod uvjetom da je prijava objavljena u skladu s odredbama čl. 37. ZP, podnositelj prijave ima pravo prvenstva u pogledu svakog drugog podnositelja koji za isti izum podnese prijavu kasnije. Prvenstvo vrijedi od datuma podnošenja prijave patenta Institutu, osim u slučaju kad su zadovoljeni uvjeti za priznanje prava pr-venstva iz čl. 25. ZP.

50 Patentni zahtjevi moraju biti sastavljeni tako da definiraju izum isključivo tehničkim ka-rakteristikama, što je detaljno regulirano čl. 6. Pravilnika, dok čl. 7. određuje crteže koji se prilažu u prijavi.

51 Ovaj zahtjev se ne piše tako da ga razumiju laici ili pravnici, već stručnjaci iz odgova-rajućeg područja tehnike kojoj izum pripada. Isto tako: Miladinović, Pravo industrijske svojine, str. 71.

52 Mora učinkovito poslužiti kao instrument za pretragu u određenom području tehnike, posebice da se na temelju njega ocijeni potreba za uvidom u kompletnu prijavu patenta. Čl. 8. Pravilnika.

53 Više vidjeti: Miladinović, Pravo industrijske svojine, str. 81.54 Čl. 22. ZP.55 Marković, Popović, Pravo intelektualne svojine, 2015., str. 142. Isto tako: Miladinović, Pra-

vo industrijske svojine, str. 79.

17


Kako bi zahtjev za priznavanje prava prvenstva bio uredan, moraju se ispuniti određeni uvjeti: ranija prijava mora biti podnesena u nekoj od država članica Pariške unije (ili za tu državu), odnosno u državi članici WTO (ili za tu državu), ranija prijava čije se prvenstvo zahtijeva mora biti podnesena od strane podno-sitelja prijave podnesene u BiH (ili njegovog pravnog prednika), ranija prijava mora biti podnesena najviše 12 mjeseci prije datuma podnošenja prijave u BiH i ranija prijava mora biti „prva prijava“ podnesena za izum koji je isti kao izum na koji se odnosi prijava patenta podnesena u BiH.56

Jedno od značajnih naslijeđa Pariške konvencije je uvođenje instituta međuna-rodnog prvenstva u patentne sustave, što je prihvaćeno i u čl. 25. ZP. Svakoj fizič-koj ili pravnoj osobi koja u nekoj državi članici Pariške unije za zaštitu industrij-skog vlasništva, odnosno državi članici Svjetske trgovinske organizacije (WTO) podnese urednu prijavu za isti izum priznat će se pravo prvenstva u Bosni i Her-cegovini, ako to zatraži u roku od 12 mjeseci računajući od dana podnošenja prve prijave. Svrha ovog instituta je olakšati istom prijavitelju stjecanje patentne zaštite u više država.57

Urednom prijavom smatra se prijava čiji je datum podnošenja utvrđen u skladu s nacionalnim zakonodavstvom države članice Pariške unije ili članice WTO-a u kojoj je podnesena, ili u skladu s međunarodnim ugovorom zaključenim između država članica bez obzira na njenu kasniju pravnu sudbinu.

Kasnija prijava patenta koja je podnesena u istoj ili za istu državu smatrat će se prvom prijavom za potrebe utvrđivanja prava prvenstva u onom dijelu koji se od-nosi na predmet izuma prve prijave ako je na datum podnošenja kasnije prijave prva prijava, koja je služila za utvrđivanje prava prvenstva, povučena, odbijena ili odbačena prije nego što je postala dostupna javnosti i nije proizvela nikakve pravne učinke. Prva prijava patenta ne može više služiti kao osnova za zahtijeva-nje prava prvenstva.

Kako bi se ispunili procesnopravni uvjeti, podnositelj prijave patenta koji se u BiH namjerava koristiti pravom prvenstva dužan je sukladno čl. 26. ZP, Institutu podnijeti: a) zahtjev za priznanje prava prvenstva koji sadržava bitne podatke o prvoj prijavi čije se prvenstvo zahtijeva58, najkasnije do isteka roka od dva mjese-ca od datuma podnošenja prijave u Bosni i Hercegovini i b) prijepis prve prijave

56 Metodologija, str. 22. Priručnik iz oblasti intelektualnog vlasništva za sudije, Bosna i Her-cegovina, DEA print, Sarajevo, 2013., str. 159. (u daljnjem tekstu: Priručnik).

57 Tako što će smanjiti mogućnost da u razdoblju između podnošenja prijava patenta u dvije ili više država izum prestane ispunjavati uvjete za zaštitu. Marković, Popović, Pravo inte-lektualne svojine, 2015., str. 143.

58 Broj i datum podnošenja prijave, državu članicu Pariške unije ili članicu WTO-a u kojoj je ili za koju je prijava podnesena. Čl. 18. Pravilnika određuje što zahtjev mora sadržavati.

18


ovjeren od nadležnog organa države članice Pariške unije ili članice WTO-a u kojoj je ili za koju je prijava podnesena najkasnije do isteka roka od tri mjeseca od datuma podnošenja zahtjeva za priznanje prava prvenstva, ili četiri mjeseca od datuma podnošenja prijave patenta u BiH, ili 16 mjeseci od najranijeg datuma zahtijevanih prvenstava, zavisno od toga koji od navedenih rokova ranije istje-če.59

Ako je prijava patenta za koju se zahtijeva pravo prvenstva iz prve prijave podne-sena na datum koji je kasniji od datuma na koji istječe period prvenstva iz čl. 25. st. 1. ZP, podnositelj prijave patenta može podnijeti zahtjev za obnavljanje prava prvenstva.60

Institut će usvojiti zahtjev za obnavljanje prava prvenstva pod uvjetom da pod-nositelj: a) navede razloge koji potvrđuju da je do propuštanja roka u kojem se priznaje period prvenstva došlo usprkos dužnoj pažnji koju su zahtijevale okol-nosti i b) plati takse i troškove postupka.61

Zahtjev za priznanje prava prvenstva može se odnositi samo na ona obilježja izuma koja su sadržana u prvoj prijavi ili prijavama čije se prvenstvo zahtijeva. Ako se pojedina obilježja izuma na koje se odnosi zahtjev za priznanje prava prvenstva ne nalaze u patentnim zahtjevima sadržanim u prvoj prijavi, odnosno prijavama, pravo prvenstva priznat će se ako se ta obilježja mogu utvrditi iz svih sastavnih dijelova prijave.62

U skladu s čl. 27. ZP, podnositelj prijave patenta može podnijeti zahtjev za ispra-vak ili dopunu zahtjeva za priznanje prava prvenstva u roku od 16 mjeseci od datuma prava prvenstva ili, ako bi ispravak ili dopuna prouzrokovala promjenu datuma prava prvenstva, u roku od 16 mjeseci od tako promijenjenog datuma prvenstva, koje god od šesnaestomjesečnog perioda istječe prije, pod uvjetom da je takav zahtjev podnesen u roku od četiri mjeseca od datuma podnošenja prijave patenta.63 Ako je radi ispravke ili dopune zahtjeva za priznanje prava prvenstva

59 Metodologija, str. 24.60 Ovaj zahtjev se može podnijeti u roku od dva mjeseca od datuma istjecanja perioda pr-

venstva. Čl. 26. st. 3.61 Institut obavještava podnositelja o razlozima zbog kojih zahtjev za obnavljanje prava pr-

venstva namjerava odbiti u cijelosti ili djelomično, te ga poziva da se u roku od mjesec dana od dana primanja poziva izjasni o tim razlozima.

62 Čl. 30. ZP. U skladu s čl. 31. ZP, kao datum podnošenja prijave patenta Institutu smatra se datum priznatog prava prvenstva. Na zahtjev podnositelja prijave Institut izdaje uvjerenje o pravu prvenstva prijave. Čl. 34. ZP i čl. 18. Pravilnika.

63 Uz zahtjev, podnositelj je dužan platiti takse i troškove postupka. Ako u propisanom roku ne plati takse i troškove postupka, zahtjev se odbacuje zaključkom.

19


promijenjen datum prava prvenstva koje se zahtijeva, rokovi se računaju od pro-mijenjenog datuma prvenstva.

U skladu s čl. 29. ZP, moguće je zahtijevati višestruko pravo prvenstva. Podno-sitelj prijave u BiH može zahtijevati priznanje višestrukog prava prvenstva na osnovu više ranije podnesenih prijava u jednoj ili više zemalja članica Pariške unije ili WTO. U svim slučajevima, najranija prijava mora biti podnesena najviše 12 mjeseci prije datuma podnošenja.

Prijava patenta zaprima se na Protokol Instituta. Administrativno osoblje će na dokumente upisati datum, sat i klasifikacijski broj upravnog spisa. U bazu podataka unose se podatci o podnositelju prijave i vrsti predmeta.64 Podnosi-telj odmah dobiva potvrdu o podnošenju dokumenata koji su navodna patentna prijava. Odsjek za patente Instituta će sve dokumente koji čine prijavu patenta skenirati i pohraniti u PDF-formatu u baze podataka Instituta.

Nakon što referent utvrdi kako prijava ispunjava uvjete za utvrđivanje datuma podnošenja, dodijelit će joj broj,65 o čemu se izdaje zaključak kojim se utvrđu-je datum podnošenja prijave patenta. Potom će se prijava kojom je zaključkom utvrđen datum podnošenja upisati u Registar prijava patenata sukladno čl. 33. st. 1. ZP

Ako prijava ima formalne nedostatke, te ne ispunjava uvjete za priznanje datuma podnošenja, Institut poziva podnositelja da u roku od mjesec dana od dana pri-manja poziva ukloni te nedostatke. Ako ne postupi u skladu s pozivom Institu-ta u navedenom roku, prijava patenta odbacuje se zaključkom. Ako podnositelj ukloni nedostatke u roku, Institut donosi zaključak kojim se datum primanja zahtijevanih ispravaka utvrđuje kao datum podnošenja prijave patenta.66

Sukladno čl. 33. ZP, prijava patenta kojoj je zaključkom utvrđen datum podnoše-nja upisuje se u Registar prijava patenata, koji u elektronskoj formi vodi Institut.67

64 Metodologija, str. 58.65 Primjerice: BAP193050A, gdje je: BA – međunarodna oznaka države, A – oznaka za vrstu

prava – patent, 19 – oznaka godine podnošenja prijave, 3050 – redni broj, A – oznaka za prijavu patenta. Metodologija, str. 59.

66 Kad se u prijavi patenta poziva na crteže koji nisu sadržani u prijavi, ili ako podnositelj nije platio troškove, odnosno nije dostavio prijevod prijave patenta na jednom od jezika koji su u službenoj upotrebi u BiH, dužan je te nedostatke ukloniti u roku od mjesec dana od dana primanja poziva. Ako podnositelj ne postupi po pozivu Instituta, prijava patenta kojoj je utvrđen datum podnošenja smatrat će se povučenom, o čemu se donosi poseban zaključak o obustavi postupka. Čl. 32., st. 5., 6.

67 Čl. 16. Pravilnika pobliže uređuje sadržaj registra prijava patenata. Registar prijava pate-nata je javan za prijave patenata koje su objavljene.

20


Podnositelju prijave za priznanje patenta nije dano ovlaštenje da zahtjeva da se drugoj osobi zabrani da izum javno koristi i da zahtjeva naknadu štete jer se to pravo stječe tek priznanjem i registriranjem patenta.68

Podnositelj sukladno čl. 38. ZP, može, u roku od šest mjeseci od datuma objavlji-vanja prijave patenta u službenom glasilu, podnijeti zahtjev za:

a) priznanje patenta provedbom postupka potpunog ispitivanja prijave patenta, ili

b) priznanje patenta na osnovu prihvaćenih podnesenih rezultata potpunog is-pitivanja prijave patenta, ili

c) odgodu provedbe postupka potpunog ispitivanja prijave patenta i dodjelu konsenzualnog patenta.

Ako u propisanom roku nije podnesen jedan od ovih zahtjeva i plaćene taksa i troškovi postupka, prijava patenta smatra se povučenom i Institut donosi zaklju-čak o obustavljanju postupka za priznanje patenta.69

a) priznanje patenta provedbom postupka potpunog ispitivanja prijave pa-tenta

Cilj potpunog ispitivanja je provjeriti ispunjava li prijava i izum na koji se odnosi uvjetima koji se odnose na bit izuma koji su određeni čl. 39., st. 1. ZP. Postupak potpunog ispitivanja je najsloženiji dio postupka.70

Potpunim ispitivanjem prijave patenta utvrđuje se da li izum zadovoljava sve uv-jete za

priznanje patenta, tj. je li predmet prijave izum: izum u smislu ZP, izum koji nije izuzet iz patentne zaštite, u skladu s pravilom o jedinstvu izuma, dostatno jasan i potpuno opisan kako bi ga stručnjak mogao izvesti (primijeniti), koji je nov, ima inventivnu razinu i je li industrijski primjenjiv.71

Postupak potpunog ispitivanja prijave Institut može provesti u potpunosti ili dje-lomično u pravilu u suradnji s patentnim uredima iz čl. 32. Ugovora o suradnji u oblasti patenata (PCT), kao i patentnim uredima drugih zemalja koji provode

68 Vrhovni sud BiH, broj: Rev-147/86 od 28. 11. 1986. Godine – Bilten VSBiH, broj 1/87, odluka broj 8.

69 Sadržaj i forma zahtjeva za ispitivanje uvjeta za priznanje patenta određeno je čl. 22. Pra-vilnika.

70 Miladinović, Pravo industrijske svojine, str. 83.71 Marković, Popović, Pravo intelektualne svojine, 2015., str.147.

21


postupak potpunog ispitivanja i s kojima Institut o tome ima sklopljen ugovor o suradnji.

b) priznanje patenta na osnovu prihvaćenih podnesenih rezultata potpunog ispitivanja prijave patenta

Zahtjev za priznanje patenta prihvaćanjem rezultata potpunog ispitivanja pri-znatog patenta u skladu s čl. 38., st. 1. toč. (b) ZP može se podnijeti samo ako je prijava patenta za isti izum podnesena jednom ili većem broju patentnih ureda.72 Podnositelj tog zahtjeva obavezan je uz zahtjev priložiti potpisanu izjavu da će dokaz o rezultatu postupka potpunog ispitivanja provedenog u jednom od tih ureda dostaviti u roku od šest mjeseci od dana priznanja patenta od tog ureda, a najkasnije pet godina od datuma podnošenja zahtjeva. Ako podnositelj prijave u određenom roku ne dostavi rezultate provedenog postupka potpunog ispitivanja koji su Institutu dovoljni za donošenje rješenja u pogledu zahtjeva za priznanje patenta, prijava se smatra povučenom i Institut donosi zaključak o obustavljanju postupka.

Institut donosi rješenje po zahtjevu za priznanje patenta ako su ispunjeni uvjeti koji se odnose na bit izuma iz čl. 39., st.1. ZP na temelju uzimanja u obzir dostav-ljenih rezultata postupka potpunog ispitivanja.73

c) odgoda provedbe postupka potpunog ispitivanja prijave patenta i dodjela konsenzualnog patenta

Zahtjev za dodjelu konsenzualnog patenta objavljuje se u službenom glasilu. Sva-ka fizička ili pravna osoba može u roku od šest mjeseci nakon objavljivanja za-htjeva za dodjelu konsenzualnog patenta Institutu podnijeti prigovor protiv do-djele konsenzualnog patenta ili podnijeti zahtjev Institutu za provedbu postupka potpunog ispitivanja. Prigovoru se prilaže dokaz o plaćenim troškovima postup-ka za prigovor, koji iznosi jednu trećinu troškova postupka potpunog ispitivanja, kao i dokaz o plaćenim troškovima postupka za provedbu postupka potpunog ispitivanja. Ako se ispune ti uvjeti, Institut o tome bez odgađanja obavještava podnositelja zahtjeva za priznanje konsenzualnog patenta. Podnositelj zahtjeva

72 To su uredi koji provode postupak potpunog ispitivanja s kojima u trenutku podnošenja zahtjeva Institut o tome ima potpisan ugovor o suradnji, te državni i međudržavni uredi koji na osnovu članka 32. Ugovora o suradnji u oblasti patenata (PCT) imaju status ovla-štenog tijela za međunarodno prethodno ispitivanje međunarodnih prijava patenata. Čl. 40., st. 2. ZP.

73 Čl. 40., st. 6. ZP.

22


za dodjelu konsenzualnog patenta može u roku od šest mjeseci od primanja oba-vijesti o podnesenom prigovoru podnijeti zahtjev za priznanje patenta proved-bom postupka potpunog ispitivanja, pri čemu je dužan platiti razliku između uplaćene takse za podnošenje prigovora i takse propisane za provedbu postupka potpunog ispitivanja. Ako podnositelj zahtjeva za dodjelu konsenzualnog paten-ta ne postupi u skladu s tim, Institut će odbaciti prijavu patenta zaključkom.74

Za sve vrijeme trajanja konsenzualnog patenta, odnosno tijekom 10 godina tra-janja, njegov nositelj, kao i svaka druga fizička ili pravna osoba mogu podnijeti zahtjev za provedbu postupka potpunog ispitivanja navedene prijave patenta.75 Nakon potpunog ispitivanja konsenzualni patent može se preoblikovati u redov-ni, uobičajeni patent koji traje 20 godina.

Temeljna specifičnost postupka za priznanje konsenzualnog patenta je u tome što, poslije provedenog postupka formalnog ispitivanja prijava, nema objavljiva-nja prijave niti suštinskog ispitivanja prijave.76

Uz uredno podnošenje zahtjeva predviđenog pod točkama a) ili b) i uplaćenih taksa i troškova postupka, Institut će nakon postupka potpunog ispitivanja pri-jave patenta ili dostavljenih rezultata provedenog postupka potpunog ispitivanja izvršenog od strane jednog ili većeg broja patentnih ureda, ocijeniti udovoljava li prijava patenta uvjetima patentibilnosti, te će u konačnici rezultirati ili ne rezul-tirati priznanjem patenta. Patent priznat za izum na jedan od navedenih načina predstavlja pravo industrijskog vlasništva koje je vremenski ograničeno na 20 go-dina računajući od datuma podnošenja prijave patenta. Patent koji se dodjeljuje (konsenzualni patent) na osnovu zahtjeva predviđenog pod točkom c) također je vremenski ograničeno pravo industrijskog vlasništva i traje 10 godina računajući od datuma podnošenja prijave patenta.

Institut će odbiti zahtjev za priznanje patenta ako je utvrđeno da prijava patenta ne ispunjava uvjete za priznanje patenta predviđene ZP-om. Institut u pisanoj formi izvještava podnositelja prijave o razlozima zbog kojih se patent ne može priznati i poziva ga da se u pisanoj formi izjasni o navedenim razlozima u odre-đenom roku, koji ne može biti kraći od mjesec dana ni duži od dva mjeseca od dana primanja poziva. Ako podnositelj prijave ne postupi u skladu s tim pozi-vom, Institut donosi rješenje o odbijanju patenta.

Rješenje o odbijanju u pisanom obliku ispitivač će sastaviti na temelju prijave koju je ispitao, u pogledu oblika i sadržaja rješenja primijenit će odredbe ZUP.77

74 Čl. 42. ZP.75 Sadržaj prigovora na zahtjev za dodjelu konsenzualnog patenta određen je čl. 24. Pravilnika.76 Marković, Popović, Pravo intelektualne svojine, 2015., str. 149.77 Metodologija, str. 84. – 86.

23


Institut će odobriti zahtjev za priznanje patenta ako je utvrđeno da prijava paten-ta ispunjava uvjete za priznanje patenta predviđene ZP-om i donijeti rješenje o priznanju patenta, odnosno konsenzualnog patenta.

Rješenje o priznanju zahtjeva ili odbijanju zahtjeva za priznanje patenta po svojoj je formi upravni akt78 i mora imati sljedeće sastavne dijelove: uvod, dispozitiv, obrazloženje, uputu o pravnom lijeku, potpis službene osobe i pečat Instituta. Uvod rješenja o priznanju patenta sadrži: naziv upravnog organa koji donosi rje-šenje, a to je Institut, propis o nadležnosti tog organa, ime stranaka, i njihovih zakonskih zastupnika ili punomoćnika ako ih imaju i kratko označenje predmeta postupka. Dispozitiv rješenja je njegov najvažniji dio. Dispozitivom se rješava o predmetu postupka i on mora biti kratak, jasan i određen, a kada je to potrebno može biti podijeljen u više točaka. Obrazloženje rješenja sadrži: kratko izlaganje zahtjeva stranaka, izvedene dokaze i utvrđeno činjenično stanje, razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni dokaza, razloge zbog kojih nije ili jeste uvažen zahtjev stranke, odnosno razloge koji s obzirom na utvrđeno činjenično stanje upućuju na onakvo rješenje kakvo je dano u dispozitivu i pravne propise na temelju kojih je riješena upravna stvar. Uputa o pravnom lijeku služi da se stranka obavijesti može li protiv rješenja izjaviti pravni lijek (žalbu ili tužbu), kome ga izjavljuje, u kojem roku i s kolikom pristojbom predaje. Rješenje potpisuje službena osoba koja ga donosi, a stranci se izdaje u originalu ili ovjerenom prijepisu.

Protiv rješenja Instituta donesenog u prvom stupnju, nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave rješenja o odbijanju priznanja patenta Komisiji za žalbe Instituta za intelektualno vlasništvo. Sadržaj žalbe je određen čl. 98. ZP. Osim podataka koje mora imati svaki podnesak, žalba mora

78 U francuskoj teoriji Walline ističe da je upravni akt, akt upravne vlasti ili, iznimno, pri-vatnih osoba s povlasticama javne vlasti, podoban za izvršenje zakona. Walline, M., Droit administratif, 9-e édition, Paris, 1963, str. 434.; Laubadère upravni akt definira kao „akt upravne vlasti koji se odnosi na pojedinca (akt uvjet ili subjektivni akt“) (Laubadère, A. D., Manuel de droit administratif, Librairie générale de droit et de jurisprudence, Paris, 1955., str. 179.). U domaćoj teoriji Krbek definira upravni akt kao „autoritativno odlučenje radi izazivanja neposrednog pravnog efekta u pravima i dužnostima fizičkih i kolektivnih lica za konkretni slučaj na području upravne djelatnosti“ (Krbek, Ivo, Upravni akt, JAZU, Za-greb, 1960., str. 16.), a Borković kao „pravni akt kojim se u slučajevima predviđenim u pravnoj normi, od strane državnih organa odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovla-sti, na autoritativan i jednostran način odlučuje o pravima i obvezama pojedinih subjekata u konkretnoj upravnoj stvari. (Borković, Ivo, Upravno pravo, str. 328.). O pojmu upravnog akta, njegovim bitnim obilježjima i elementima više vidi: Krijan, Pero, Upravni postupak i upravni spor, Mostar, 1998, str. 121.; Krijan, Pero, „Pojam upravnog akta“, Informator, br. 5010 od 13. 3. 2002. godine i „Elementi upravnog akta“, Informator, br. 5011 od 16. 3. 2002. godine; Dedić, Sead, Upravno pravo Bosne i Hercegovine, Magistrat, Bihać – Saraje-vo, 2001., str. 239. – 240.

24


sadržavati: naznaku odluke protiv koje se podnosi, izjavu o tome da se odluka osporava u cijelosti ili u određenom dijelu, razloge zbog kojih se žalba podnosi, obrazloženje žalbe, te dokaze kojima podnositelj žalbe potvrđuje svoje navode iz žalbe, potpis podnositelja žalbe, punomoć ako se žalba podnosi posredstvom zastupnika.

Komisija za žalbe ima tri člana od kojih je jedan predsjedavajući i tri zamjeni-ka člana. Članove Komisije za žalbe imenuje Vijeće ministara među neovisnim stručnjacima u oblasti prava industrijskog vlasništva i državnih službenika iz In-stituta na način uređen odlukom Vijeća ministara.79 Predsjedavajući i članovi Komisije za žalbe neovisni su, nisu obvezani nikakvim uputama direktora Insti-tuta i svoje zadatke obavljaju nepristrano i u skladu sa zakonom i pravilima stru-ke. Članovi Komisije za žalbe i zamjenici članova koji su sudjelovali u donošenju odluke u prvostupanjskom postupku, ili kad postoje drugi razlozi za njihovo izu-zimanje, ne mogu sudjelovati u postupku po žalbi u istom predmetu. Komisija za žalbe odlučuje na sjednicama većinom glasova, na osnovu podnesaka stranaka, a kada smatra da je to potrebno, može odrediti održavanje usmene rasprave (čl. 100. ZP). Rješavajući po žalbi, Komisija za žalbe može žalbu odbaciti, odbiti ili uvažiti i osporavano rješenje poništiti u cijelosti ili djelomično.

Protiv drugostupanjskog rješenja Komisije za žalbe nezadovoljna stranka može tužbom pokrenuti upravni spor80 pred Sudom BiH u roku od 30 dana od primit-ka odluke Komisije81.

79 Sjedište Komisije za žalbe je u sjedištu Instituta. Komisija za žalbe ima svoj pečat. Institut osigurava Komisiji za žalbe radni prostor i potrebnu opremu za obavljanje njihovih za-dataka. Uredske i druge administrativne poslove za Komisiju za žalbe osigurava Institut. Čl. 99., st. 3. ZP. Pitanje Komisije za žalbe je detaljnije uređeno Odlukom o načinu izbora članova Komisije za žalbe Instituta za intelektualno vlasništvo, Službeni glasnik BiH, broj: 63/11.

80 U domaćoj pravnoj literaturi Borković je upravni spor odredio kao oblik sudske kontrole nad upravom i to u prvom redu kontrole upravnog (pojedinačnog, individualnog) akta (Borkovć, Ivo, str. 483.), Dupelj upravni spor određuje kao spor o zakonitosti upravnog akta koji je postao konačan u upravnom postupku (Dupelj, Željko, „Upravni spor – oblik sudske kontrole nad upravnom“, Pravo i porezi, god. 7, br. 10, 1998., str. 30.). O upravnom sporu više u: Krbek, Ivo, „O upravnom sporu“, Hrestomatija upravnog prava, Društveno veleučilište u Zagrebu, Pravni fakultet u Zagrebu, Zagreb, 2003., str. 229. – 230. Upravni spor se na sličan način definira i u usporednom pravu. Usporedi: Jacobini, Horace B., An Introduction to Comparative Administrative Law, Oceana Publications, New York, Lon-don, 1991., str. 10.; Schwartze, Jurgen, „Judicial Review in EC Law: Some Reflections on the Origins and the Actual Legal Situation“, International and Comparative Law Quarterly, vol. 51, no. 1, 2002., str. 18.

81 Postupak upravnog spora propisan je Zakonom o upravnom sporu Bosne i Hercegovine objavljenom u Službenom glasniku BiH, br. 19/02.

25


Podatci iz rješenja o priznanju patenta, odnosno dodjeli konsenzualnog patenta, s datumom donošenja rješenja, upisuju se u Registar patenata koji u elektron-skoj formi vodi Institut.82 Nositelju patenta izdaje se isprava o patentu na njegov zahtjev, a nositelju konsenzualnog patenta izdaje se isprava o konsenzualnom patentu.83 Također, nositelju patenta može se izdati patentni spis na vlastiti za-htjev.84 Rješenje o priznanju patenta, odnosno konsenzualnog patenta objavljuje se u službenom glasniku Instituta, koji se izdaje kvartalno. Rješenje o priznanju patenta ima učinak od datuma objave podataka o priznanju u službenom glasni-ku, čl. 48., st. 1. ZP.

Patentna zaštita može se pružiti samo osobi koja je izvršila prijavu svog prona-laska, odnosno patenta (izuma) i ako mu je to pravo priznato po postupku i na način propisan zakonom od nadležnog tijela za patente.85

4. Svjedodžba o dodatnoj zaštiti (SDZ)

Svjedodžba o dodatnoj zaštiti (SDZ) je specifično, posebno (sui generis) pra-vo na intelektualno vlasništvo koje djeluje kao produžetak patenta.86 Vrijeme iz-među prijave za patent za novi lijek87 ili sredstvo za zaštitu usjeva i primanja odo-

82 Čl. 45. ZP, i čl. 26. Pravilnika.83 Čl. 46. ZP i čl. 29. Pravilnika.84 Čl. 47. ZP i čl. 32. Pravilnika.85 Vrhovni sud Republike Srpske, broj: Gž-4/03 od 3. 11. 2003., Bilten sudske prakse VS RS,

broj 2004/I, odluka broj 94, str. 166-167, Domaća i strana sudska praksa, broj 6/2004, str. 41.

86 Svjedodžbe o dodatnoj zaštiti za lijekove i sredstva za zaštitu bilja, EUR Lex, dostupno na: https://eur-lex.europa.eu/legal-content/hr/LSU/?uri=CELEX:32009R0469, posjećeno: 23. siječnja 2019. SDZ pruža dodatnu zaštitu za određene farmaceutske proizvode i sredstva za zaštitu bilja koji imaju nacionalni patent i koji su odobreni za prodaju. Zaštita je obli-kovana kako bi se ispravile bilo koje razlike i nedostaci u nacionalnim patentnim susta-vima za zaštitu farmaceutskih i biljnih proizvoda. Temeljni dokumenti su: Uredba (EZ) br. 469/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 6. svibnja 2009. o svjedodžbi o dodatnoj zaštiti za lijekove (kodificirani tekst) (SL L 152, 16.6.2009., str. 1.–10.), Sukcesivne izmjene i dopune Uredbe (EZ) br. 469/2009 uključene su u osnovni tekst, Uredba (EZ) br. 1610/96 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. srpnja 1996. o uvođenju svjedodžbe o dodatnoj zaštiti za sredstva za zaštitu bilja (SL L 198, 8.8.1996., str. 30. –35.).

87 U predmetu C527/17, (EU:C:2018:867), povodom zahtjeva za prethodnu odluku, koji je upućen u okviru postupka koji je Boston Scientific Ltd pokrenuo zbog odbijanja Deuts-ches Patent und Markenamta (Njemački ured za patente i žigove, Njemačka) da dodijeli svjedodžbu o dodatnoj zaštiti (SDZ), Sud je utvrdio kako pojam „lijeka” treba razliko-

26


brenja za njegovu prodaju smanjuje učinkovito razdoblje zaštite patenta, zbog obveznih dugotrajnih ispitivanja i kliničkih ispitivanja koja su potrebna prije dobivanja regulatornog odobrenja. Cilj je svjedodžbe nadoknaditi to smanjenje učinkovite zaštite patenta za ta dva područja.88

ZP u čl. 58. određuje kako se Svjedodžba o dodatnoj zaštiti može izdati u slu-čaju kada je osnovni patent priznat za lijek namijenjen ljudima ili životinjama ili za sredstvo za zaštitu bilja, za čije je stavljanje u promet potrebno prethodno odobrenje nadležnog tijela. Osnovni patent je patent koji je nositelj odredio u postupku za dobivanje svjedodžbe o dodatnoj zaštiti i kojim se štiti proizvod kao takav ili postupak za dobivanje ili primjenu proizvoda.89

Predmet zaštite svjedodžbom je samo proizvod obuhvaćen odobrenjem za stav-ljanje u promet lijeka namijenjenog ljudima ili životinjama, odnosno sredstva za zaštitu bilja, i to za svaku primjenu tog proizvoda kao lijeka namijenjenog ljudima ili životinjama, odnosno sredstva za zaštitu bilja, koja je bila odobrena prije prestanka važenja svjedodžbe. Učinci svjedodžbe nastupaju odmah nakon zakonskog isteka roka trajanja osnovnog patenta. Svjedodžba o dodatnoj zaštiti nositelju osigurava ista prava koja proizlaze iz patenta i, analogno, ta su prava

vati od pojma „medicinskog proizvoda”. Potonji pojam definiran je u članku 1. stavku 2. točki (a) Direktive 93/42 tako da se njime obuhvaća svaki instrument, uređaj, naprava, programska podrška, materijal ili drugi predmet, bilo da se koristi sam ili u kombinaciji, a koje je proizvođač namijenio za uporabu na ljudima u svrhu, među ostalim, dijagnosti-ciranja, sprečavanja, praćenja, liječenja ili ublažavanja bolesti, tjelesnog oštećenja ili nedo-statka, i koji ne postiže svoje glavno namijenjeno djelovanje u ili na ljudskom tijelu farma-kološkim, imunološkim ili metaboličkim sredstvima, ali mu takva sredstva mogu pomoći u njegovoj funkciji. Pojmovi „lijek” i „medicinski proizvod” isključuju, dakle, jedan drugi tako da se proizvod koji se može definirati kao „lijek” u smislu Direktive 2001/83 ne može razvrstati kao medicinski proizvod u smislu Direktive 93/42.

88 European Commission, Internal Market, Industry, Entrepreneurship and SMEs, Industry, Intellectual property, Patent protection in the EU, Supplementary protection certificates for pharmaceutical and plant protection products, Supplementary protection certificates, dostupno na: http://ec.europa.eu/growth/industry/intellectual-property/patents/supple-mentary-protection-certificates/, posjećeno: 29. siječnja 2019.

89 Odredbom članka 12. Nacrta Zakona predviđene su izmjene ovog članka na način da se ostvari terminološka usklađenost s kodificiranom verzijom Uredbe (EZ) 469/09 Europ-skog parlamenta i Vijeća od 6. svibnja 2009. godine, koja se odnosi na uređenje instituta Svjedodžbe o dodatnoj zaštiti za lijekove namijenjene ljudima ili životinjama. Novi čla-nak daje definiciju lijeka, proizvoda, temeljnog patenta i svjedodžbe. Kodificirana verzija Uredbe (EZ) 469/09 ukinula je Uredbu (EZ) 1768/92, koja je bila relevantna za predmetni institut u vrijeme donošenja Zakona o patentu, pa se ovim izmjenama postiže usuglaše-nost s navedenom važećom Uredbom 469/09.

27


podložna istim ograničenjima.90 Sukladno čl. 60. ZP,91 Svjedodžba se izdaje na za-htjev nositelja osnovnog patenta ako su na dan podnošenja zahtjeva za izdavanje svjedodžbe ispunjeni uvjeti određeni čl. 60. ZP.92

U BiH odobrenje za promet lijekova izdaje Agencija za lijekove i medicinska sredstva,93 a odobrenje za promet herbicida i fungicida izdaje Ministarstvo po-ljoprivrede.

Institut u službenom glasilu objavljuje podatke o podnesenom zahtjevu za izda-vanje svjedodžbe, donošenju rješenja o izdavanju svjedodžbe, odnosno odbijanju zahtjeva za izdavanje svjedodžbe i o prestanku važenja svjedodžbe.94

SDZ nije produženje patenta, već je posebno pravo koje je po sadržaju isto kao patent, ali se razlikuje po predmetu zaštite.95

5. Međunarodna prijava prema ugovoru o suradnji u oblasti patenata (PCT)

Ugovor o suradnji u oblasti patenta (PCT) predstavlja poseban međunarodni sporazum u smislu čl. 19. PK-a, zaključen 1970. u Washingtonu. BiH je članica

90 Čl. 59. ZP.91 Odredbom članka 14. Nacrta Zakona uvodi se novi čl. 62. (a) kojim se pojašnjava način i

uvjeti pod kojima se može održavati u važnosti Svjedodžba o dodatnoj zaštiti za lijekove namijenjene ljudima ili životinjama i postupanje Instituta u postupku nakon izdavanja svjedodžbe. Godišnja pristojba i troškovi postupka za održavanje u važenju svjedodžbe plaćaju se Institutu za svaku godinu njena važenja, koja se odnosi na 12-mjesečno raz-doblje koje počinje teći od datuma prestanka važenja temeljnog patenta i naplaćuje se posebno za svaku godinu. Regulira se i situacija ako je posljednje razdoblje trajanja svje-dodžbe kraće od dvanaest mjeseci, dodatni rok za plaćanje, kao i mogućnost da Institut uputi obavijest nositelju o propuštenim radnjama.

92 Odredbom čl. 13. Nacrta Zakona mijenja se članak 60. ZP-a koji uređuje uvjete za stjeca-nje svjedodžbe o dodatnoj zaštiti, na način da se dodaju dvije nove točke koje će urediti i terminološki usuglasiti članak s kodificiranom verzijom Uredbe (EZ) 469/09.

93 To pitanje je uređeno Zakonom o lijekovima i medicinskim sredstvima, Službeni glasnik BiH, broj 58/08, Pravilnik o postupku i načinu davanja dozvole za stavljanje lijeka u pro-met, Službeni glasnik BiH, broj 75/2011.

94 Čl. 40., 41., 42. I 43. Pravilnika detaljnije uređuju SDZ. Odredbe iz čl. 58. do 63. ZP-a koje se odnose na SDZ ne primjenjuju se na konsenzualni patent.

95 Patent se odnosi na patentirani izum, a SDZ samo na konkretan proizvod za koji je do-bivena dozvola za proizvodnju i promet. Marković, Popović, Pravo intelektualne svojine, 2015., str. 170.

28


PCT od 7. prosinca 1996. PCT sustav predstavlja sustav podnošenja prijave pa-tenta, a ne sustav priznanja patenta. Patent mogu priznati samo nacionalni uredi i regionalne patentne organizacije.96

Međunarodna prijava je prijava koja se podnosi u skladu s Ugovorom u suradnji u oblasti patenata (PCT). Svako pozivanje na PCT u ZP-u smatra se, ujedno, po-zivanjem i na odredbe Pravilnika u skladu sa PCT-om. Na međunarodne prijave koje se Institutu podnose kao prijemnom uredu, ili u kojima je Institut naveden kao naznačeni ili izabrani ured, primjenjuju se odredbe PCT-a, ZP-a i propisa donesenih na osnovu ZP-a.97

Institut može u PCT sustavu imati ulogu prijemnog ureda, kako je određeno čl. 82. ZP.98 Druga, odnosno treća mogućnost prema PCT sustavu određena je čl. 83. ZP-a, kada se međunarodna prijava patenta koja se Institutu podnosi kao na-značenom ili izabranom uredu.99 Kad je BiH naznačena kao država u postupku iz

96 „Uputstvo za podnošenje međunarodne prijave patenta, u skladu s ugovorom o saradnji u oblasti patenta“, Patent Cooperation Treaty (PCT), Zavod za intelektualnu svojinu Repu-blike Srbije i WIPO, str. 2., dostupno na: http://www.zis.gov.rs/upload/documents/pdf_sr/pdf_patenti/uputstvo_PCT.pdf, posjećeno: 25. siječnja 2019.

97 Čl. 81. ZP.98 Međunarodna prijava se može podnijeti Institutu kao prijemnom uredu ako je podnosi-

telj prijave državljanin BiH ili fizička osoba koja u BiH ima prebivalište ili pravna osoba koja ima svoje sjedište u BiH. Za podnošenje međunarodne prijave, koja se podnosi na engleskom jeziku, plaćaju se propisana taksa i troškovi postupka za prosljeđivanje Među-narodnom uredu, u roku utvrđenom odredbama PCT (Pravilo 14. PCT Pravilnika). Eu-ropski patentni ured je ovlašteno tijelo za međunarodno pretraživanje i ovlašteno tijelo za međunarodno prethodno ispitivanje. Više vidjeti: Metodologija, str. 87. „Administrative instructions under the Patent Cooperatation Treaty“ (as in force January 1, 2019), WIPO, str. 8., dostupno na: https://wipolex.wipo.int/en/text/501187, posjećeno: 26. siječnja 2019.

99 Međunarodna prijava u kojoj je BiH, u skladu s odredbama PCT, naznačena ili izabrana radi priznanja nacionalnog patenta, za koju su plaćeni taksa i naknada troškova, podnosi se Institutu na jednom od jezika koji su u službenoj upotrebi u BiH najkasnije do isteka 34 mjeseca, računajući od međunarodnog datuma podnošenja, odnosno datuma prven-stva ako je u međunarodnoj prijavi zahtijevano prvenstvo. Međunarodna prijava koja je Institutu podnesena kao naznačenom ili izabranom uredu objavljuje se u službenom gla-silu u skladu sa ZP-om. Privremena prava u skladu sa ZP-om podnositelj međunarodne prijave u kojoj je BiH, u skladu s odredbama PCT-a, naznačena ili izabrana radi priznanja nacionalnog patenta, stječe datumom objavljivanja prijave patenta na jednom od jezika koji su u službenoj upotrebi u BiH. Za ove prijave rok u kojem se može podnijeti jedan od zahtjeva priznanje patenta provedbom postupka potpunog ispitivanja prijave patenta ili priznanje patenta na temelju prihvaćenih podnesenih rezultata potpunog ispitivanja ili zahtjev za odgodu provedbe postupka potpunog ispitivanja i dodjelu konsenzualnog patenta, počinje teći od datuma objavljivanja u službenom glasilu.

29


Poglavlja I. PCT-a, rezultati postupka kojima se služe strani i domaći podnositelji međunarodnih prijava su: međunarodna objava prijave, izvješće o međunarod-nom pretraživanju, pisano izvješće o patentibilnosti. Ako je, pak, BiH izabrana država u postupku iz poglavlja II. PCT-a, postupak se provodi po slobodnom izboru podnositelja prijave. Rezultat postupka je izvješće o međunarodnom pret-hodnom ispitivanju.

6. Regionalna (europska) zaštita

6.1. Sporazum o suradnji i proširenju i EPC

Sporazum o suradnji i proširenju između Vijeća ministara Bosne i Herce-govine i Europske patentne organizacije stupio je na snagu 1. prosinca 2004.100 Omogućava proširenje zaštite koja proizlazi iz europskih prijava i europskih pa-tenata na države koje još nisu potpisnice Evropske patentne konvencije (EPC). Sporazum o suradnji i proširenju je temelj proširenja koji podnositeljima prijava omogućava dobivanje patentne zaštite u državama proširenja, na jednostavan i isplativ način.

Predloženim izmjenama i dopunama Zakona o patentu, područje patentnoprav-ne zaštite bit će usklađeno s aktualnom pravnom stečevinom EU, odnosno uskla-dit će se odredbe važećeg ZP-a kojima je uređeno područje proširenog europskog patenta s izmjenama Europske patentne konvencije iz 2000te godine, praksom koja proizlazi iz primjene navedene konvencije, a u cilju implementiranja Spora-zuma o suradnji i proširenju.101

Europska patentna organizacija (EPO) kroz Program bilateralne suradnje (BCP) s Institutom osigurava pomoć za daljnji razvoj infrastrukture za uspostavu učin-kovitog patentnog sustava u BiH.102

100 Sporazum o suradnji i proširenju između Vijeća ministara Bosne i Hercegovine i Europ-ske patentne organizacije, Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori, br. 2/04.

101 Kroz primjenu važećeg zakonskog teksta, uočeni su određeni nedostatci, odnosno pojedi-ne norme su nejasne i neprecizne, stoga je nužna njihova dorada i prilagodba potrebama prakse, čime će se osigurati učinkovita primjena propisa i veća pravna sigurnost. Također, uvode se odredbe za povjerljivi pronalazak i postupanje Instituta u slučaju zaprimanja pri-jave patenta za pronalazak koji se odnosi na obranu i sigurnost države. Vidjeti: „Razlozi za donošenje zakona“, Prednacrt Zakona o izmjenama i dopunama zakona o patentu, Institut za intelektualno vlasništvo, Mostar, siječanj 2018.

102 Program predviđa između ostaloga, osiguranje osnovnih treninga za europski patentni sustav ustanovljen Konvencijom o europskom patentu i Unitarni patent odnosno sustav

30


6.2. Prošireni europski patent (EPC)

Patentna zaštita izuma u EU počiva na nacionalnom pravu država članica. Bez obzira na to jesu li ih odobrili nacionalni patentni uredi ili Europski patentni ured, pravo iskorištavanja patentiranog izuma je teritorijalno ograničeno, čiju supstancu određuje svaka država autonomno.103

Na zahtjev podnositelja prijave i nakon plaćanja takse za proširenje, europske prijave patenata i europski patenti mogu se proširiti na BiH gdje će imati iste učinke kao i nacionalne prijave i nacionalni patenti, čl. od 84. do 92. ZP. Oni će imati potpuno isti opseg zaštite kao i patenti što ih je priznao EPO za države ugovornice EPO. Europske prijave mogu biti prijave europskog patenta podnese-ne neposredno ili prijave europskog patenta podnesene prema PCT-u. Europski patenti mogu također imati učinka i u nekim zemljama koje nisu pristupile EPC (države proširenja).104

Sustav proširenja u velikoj se mjeri podudara sa sustavom koji se prema EPC-u primjenjuje u državama ugovornicama EPC-a. Međutim, on se ne temelji na ne-posrednoj primjeni EPC-a, već samo na nacionalnom pravu uređenom prema EPC-u. Prema tome, u BiH se sustav proširenja primjenjuje u skladu s nacional-nim pravilima o proširenju. Taksa za proširenje neposredno se plaća EPO-u, čl. 86. ZP-a. Zahtjev za proširenje smatra se povučenim ako nije plaćena taksa za proširenje ili ako je prijava povučena, odbijena ili ako se smatra povučenom, čl. 85. st. 3. ZP-a.105

ZP u desetom dijelu regulira Prošireni europski patent (EPC) u čl. 84. do 92.106

patenta Zajednice, čije je uvođenje najavljeno. Vidjeti: „Program rada Instituta za intelek-tualno vlasništvo BiH za 2019. godinu“, Mostar, 25.7.2018., str. 1.

103 Lamping, Ullrich, The Impact of Brexit on Unitary Patent Protection and its Court, str. 7.104 Članice ove konvencije mogu biti i europske zemlje koje nisu članice Europske unije, te je

trenutno zaštita ovim putem moguća u čak 38 europskih zemalja, a kroz dodatne oblike proširenja ovog sustava i za još neke europske i neeuropske zemlje. Regionalna (europska) zaštita, Zaštita intelektualnog vlasništva, Patenti, Državni zavod za intelektualno vlasniš-tvo Republike Hrvatske, dostupno na: http://www.dziv.hr/hr/intelektualno-vlasnistvo/patenti/regionalna-zastita/, posjećeno: 26. siječnja 2019. Kao i: European patents and the grant procedure, EPO, str. 14., dostupno na: http://documents.epo.org/projects/babylon/eponet.nsf/0/7BFD01F37A47BA47C1257FED004EF089/$File/european_patents_and_the_grant_procedure_2018_en.pdf, posjećeno: 27. siječnja 2019.

105 Metodologija, str. 90.106 I to Proširenje učinka europskog patenta, zahtjev za proširenje, taksa za proširenje, Učinke

europskih prijava patenata, učinke proširenih europskih patenata, vjerodostojan tekst europske prijave patenta ili europskog patenta, prava ranijeg datuma, istovremenu zaštitu, takse za održavanje proširenih europskih patenata.

31


Odredbom članka 24. Nacrta Zakona uvodi se novo poglavlje “Dio deseti A – Europski patent (EPC)„ u osnovni tekst Zakona uređivanjem, u čl. 92. (a) do 92. (n), europskog patenta i europske prijave patenta sukladno Europskoj patentnoj konvenciji (EPC), a za prijave europskog patenta u kojima je naznačena BiH. Po-red novog poglavlja koje je predviđeno Nacrtom, mijenjaju se i odredbe koje su dio desetog poglavlja postojećeg ZP-a.107 Tako će se osigurati usklađenost s pro-mjenama uvedenim EPC iz 2000. u vezi sa Sporazumom o suradnji i proširenju tj. utjecaju izmjena EPC-a na primjenu navedenog Sporazuma. Precizira se rok i radnje za naznaku proširenja europskog patenta.108

Do stupanja na snagu Sporazuma o suradnji i proširenju s EPO (1. prosinac 2004.), međunarodne prijave podnesene putem PCT mogle su ući u nacionalnu fazu u BiH samo direktno.109 Nakon stupanja na snagu tog sporazuma, podnosi-telj međunarodne prijave putem PCT-a može nakon međunarodne faze prema PCT izabrati i regionalnu rutu Euro-PCT. U tom slučaju, ako podnositelj odabere regionalnu rutu, prijava podnesena putem PCT-a bit će predmetom postupka za priznanje europskog patenta pred EPO. Ako EPO prizna patent, nositelj europ-skog patenta tada može na zahtjev taj patent proširiti u BiH. Podnositelj prijave ako ne želi ići na regionalnu rutu, može izravno ući u nacionalnu fazu u BiH (bez rute Euro-PCT).110 Dakle, iako je putem PCT olakšano podnošenje prijave, odlu-

107 Vidjeti: „Razlozi za donošenje zakona“, Prednacrt Zakona o izmjenama i dopunama zako-na o patentu, Institut za intelektualno vlasništvo, Mostar, siječanj 2018.

108 Precizira se sadržaj zahtjeva za upis proširenog europskog patenta u Registar patenata i pravni učinci proširenog europskog patenta i prijave na temelju koje je patent priznat, kao i važeće odredbe kojom je uređen institut vjerodostojnosti teksta europske prijave ili eu-ropskog patenta. Predviđena je i izmjena stavaka 1. članka 90. čime se izjednačava učinak na stanje tehnike europske prijave i proširenog europskog patenta u odnosu na nacional-nu prijavu i nacionalni patent, kao što je predviđena izmjena čl. 90. ZP-a kako bi se poja-snila situacija koja može nastati u slučaju da europski patent i nacionalni patent imaju isti datum podnošenja ili za slučaj kada je zatraženo pravo prvenstva, isti je datum prvenstva priznat istoj osobi ili njegovom pravnom sljedniku. Uz odredbu čl. 90. ZP-a, uvodi se novi članak 91. (a) kako bi se pojasnila primjena propisa EPC i provedbenih propisa uz EPC u postupcima za priznanje proširenog europskog patenta sukladno odredbama Dijela deset ZP-a. EPO predlaže da se odredbe EPC-a i provedbenih propisa uz nju ne primjenjuju u postupcima po zahtjevu za proširenje europskog patenta, tj. predlažu da bi primjena odre-daba EPC bila moguća jedino i iznimno kada bi to bilo predviđeno pojedinim odredbama Zakona.

109 U roku od 34 mjeseca od datuma međunarodnog podnošenja, odnosno datuma prven-stva.

110 Više vidjeti: „Uputstvo za podnošenje međunarodne prijave patenta, U skladu sa ugovo-rom o saradnji u oblasti patenta“, Patent Cooperation Treaty (PCT), Zavod za intelektu-alnu svojinu Republike Srbije i WIPO, str. 2., dostupno na: http://www.zis.gov.rs/upload/documents/pdf_sr/pdf_patenti/uputstvo_PCT.pdf, posjećeno: 25. siječnja 2019. Radi se

32


ku o dodjeli patenta donijet će nacionalni ured u nacionalnoj fazi postupka koja se obavlja prema pravilima te zemlje,odnosno regionalni ured u regionalnoj fazi postupka prema pravilima te regionalne organizacije.111

Dakle, strani ili domaći podnositelj prijave može na tri načina, odnosno preko tri različite rute ostvariti patentna prava u BiH. Razlikujemo tri različite rute: naci-onalnu, europsku i međunarodnu.112

Sve države članice EU su i ugovornice Europske patentne konvencije, stoga je punopravno članstvo u Europskoj patentnoj organizaciji zahtijevani standard bez kojeg je nema članstva u EU.113

o regionalnom sustavu kojeg karakterizira viši stupanj integracije patentnog prava više država no što je to slučaj kod međunarodne prijave, iako i europska prijava rezultira na-cionalnim patentima. Matanovac Vučković, Ernst, Prava na izumu koja mogu biti pred-met ovrhe – hrvatska, europska i međunarodna perspektiva, str. 31.; Metodologija, str. 87.; „Kako ostvariti europski patent“, Vodič za prijavitelje, EPO, dio 1, jedanaesto izdanje, pro-sinac 2007., str. 13.

111 Vidjeti: Međunarodna prijava patenta (PCT), Zaštita intelektualnog vlasništva, Patenti, Državni zavod za intelektualno vlasništvo Republike Hrvatske, dostupno na: http://www.dziv.hr/hr/intelektualno-vlasnistvo/patenti/medunarodna-zastita/medunarodna-prija-va-patenta/, posjećeno: 25. siječnja 2019.

112 U prvoj se nacionalna prijava podnosi Institutu. Druga, europska ruta ostvaruje se podno-šenjem europske prijave patenta EPO ili nacionalnom uredu države ugovornice EPC kao prijemnom uredu. Kada se podnosi europska prijava, koja se želi proširiti na teritorij BiH, podnositelj prijave mora naznačiti BiH kao državu proširenja i platiti taksu za prošire-nje. U trećoj, međunarodnoj ruti, podnosi se međunarodna prijava jednom od prijemnih ureda prema PCT-u (primjerice: državljani BiH mogu međunarodnu prijavu podnijeti Institutu kao prijemnom uredu). Nakon završetka međunarodne faze prema PCT-u (34 mjeseca od datuma prvenstva), međunarodna prijava može slijediti jednu od 2 različite rute: ulazak u regionalnu fazu Euro-PCT podnošenjem pri EPO-u, ili izravan ulazak u nacionalnu fazu podnošenjem prijave u BiH. O rutama podnošenja prijave vidjeti: „Your Guide to IP in Europe“, The European IPR Helpdesk, Rhe essentials of IP protection in Europe, str. 19., 20.; „Kako ostvariti europski patent“, Vodič za prijavitelje, EPO, dio 1, jedanaesto izdanje, prosinac 2007., str. 11.; Metodologija, str. 90. Vidjeti i: Matanovac Vuč-ković, Ernst, Prava na izumu koja mogu biti predmet ovrhe – hrvatska, europska i međuna-rodna perspektiva, str. 30.

113 U travnju 2011. Komisija je iznijela prijedloge za europski patent jedinstvenog učinka („je-dinstveni patent”) u okviru pojačane suradnje (IP/11/470) i (MEMO/11/240). U prosincu 2012. Europski parlament i Vijeće postigli su dugo iščekivani sporazum o jedinstvenom europskom patentnom paketu, kojim je omogućeno potpisivanje međunarodnog spora-zuma o Jedinstvenom sudu za patente. Zadnji projekt na razini EU se temelji na Uredbi (EU) br. 1257/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2012. o provedbi po-boljšane suradnje u području stvaranja jedinstvene zaštite patenta (SL 361/1, 17.12.2012., str. 1. – 8.) i Uredbi Vijeća (EU) br. 1260/2012 od 17. prosinca 2012. o provedbi poja-

33


Detaljan prikaz i analiza ovog dijela prelazi okvire teme ovog rada, ali je bilo nuž-no ukazati na mogućnosti koje su predviđene ZP.

7. Proglašavanje rješenja o priznanju patenta ništavnim

Rješenje o priznanju patenta može se proglasiti ništavnim u svako doba po službenoj dužnosti ili na prijedlog zainteresirane osobe ili pravobranitelja BiH ili ombudsmena BiH, ako je priznat: a) za predmet zaštite koji se ne može zaštititi patentom, b) za izum koji na datum podnošenja prijave patenta, odnosno na datum priznatog prvenstva, nije bio nov ili nije imao inventivni nivo, c) za izum koji nije industrijski primjenjiv, d) za izum koji nije otkriven na dovoljno jasan i detaljan način, tako da ga stručna osoba iz odgovarajuće oblasti tehnike može izvesti, uključujući i slučaj nedostupnosti živog biološkog materijala u nadležnoj ustanovi, e) za predmet zaštite koji izlazi van sadržaja prijave patenta kakva je podnesena, ili ako je patent priznat na osnovu izdvojene prijave koja izlazi van sadržaja prijave kakva je podnesena, f) na ime lica koje nije imalo pravo na pa-tentnu zaštitu izuma.114

čane suradnje u području stvaranja jedinstvene patentne zaštite u pogledu primjenjivih aranžmana prevođenja SL L 361, 31.12.2012., str. 89. – 92.Vezani dokumenti su: Odluka Vijeća 2011/167/EU od 10. ožujka 2011. o odobravanju pojačane suradnje u području stvaranja zaštite jedinstvenim patentom (SL L 76, 22.3.2011., str. 53. – 55.). Uredbom 1260/2012 uspostavljaju se aranžmani prevođenja za 26 država članica EU-a koje su pre-uzele sustav europskog patenta s jedinstvenim učinkom (poznat kao „jedinstveni patent”). Uredba 1260/2012 počet će se primjenjivati četiri mjeseca od polaganja 13. instrumenta ratifikacije Sporazuma o Jedinstvenom sudu za patente. O projektima stvaranja unitarnog patenta vidjeti: Urlich, Hanns, „Harmonizing Patent Law: The Untamable Union Patent“, Max Planck Institute for Intellectual property and Competition law, research Paper No. 12 – 03, str. 5.; Kaesling, The European Patent with Unitary Effect – A Unitary Patent pro-tection for a unitary market?, str. 2.; Plomer, A., „A Unitary Patent for a (Dis)United Euro-pe: The Long Shadow of History“, Springer, CrossMark, IIC (2015) 46:508-533, str. 509.; „Pravosuđe za rast: Komisija popunjava pravne praznine za jedinstvenu zaštitu patenta“, Europska Komisija, Bruxelles, 29. srpnja 2013.; Xenos, Dimitros, „The European Unified patent Court: Assessment and Implications oft he Federalisation oft he Patent System in Europe“, Volume 10, Issue 2, August 2013, str. 247.; „Pravosuđe za rast: Komisija popu-njava pravne praznine za jedinstvenu zaštitu patenta“, Europska Komisija, Bruxelles, 29. srpnja 2013. Također, Rezolucija Europskog parlamenta od 26. svibnja 2016. o strategiji jedinstvenog tržišta (2015/2354(INI)), Matanovac Vučković, Romana, „Hrvatska i Make-donija u europskom patentnom sustavu“, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, Vol. 61, No. 2, 2011., str. 679.

114 Čl. 93. ZP.

34


Postupak za proglašavanje rješenja o priznanju patenta ništavnim pokreće se podnošenjem prijedloga Institutu.115

Ako prijedlog za proglašavanje rješenja o priznanju patenta ništavnim nije sa-stavljen u skladu sa ZP-om ili ako nisu plaćeni taksa i troškovi, Institut poziva podnositelja da u roku od mjesec dana od dana primanja poziva otkloni nedo-statke. Ako ne uredi prijedlog u roku koji je određen, Institut odbacuje prijedlog.

Institut dostavlja uredan prijedlog nositelju patenta i poziva ga da u roku koji ne može biti kraći od jednog ni duži od dva mjeseca od dana njegovog primanja dostavi svoj odgovor.

U postupku za proglašavanje rješenja o priznanju patenta ništavnim Institut po-ziva stranke da u roku koji ne može biti kraći od jednog ni duži od dva mjeseca da dostave svoje primjedbe na podneske druge stranke. Kada je potrebno, Institut ujedno poziva nositelja patenta da podnese opis, patentne zahtjeve i crteže u iz-mijenjenom obliku, pod uvjetom da predmet zaštite ne izlazi van sadržaja paten-ta kakav je priznat. Ako ocijeni da je to nužno zbog utvrđivanja činjenica bitnih za donošenje odluke, Institut može održati usmenu raspravu. Ako je podnesen prijedlog za proglašavanje rješenja o dodjeli konsenzualnog patenta ništavnim i kada su priloženi dokazi dovoljni za vjerojatnost da konsenzualni patent ne za-dovoljava uvjete u skladu sa ZP-om, odgovor na poziv mora sadržavati i zahtjev za provedbu postupka potpunog ispitivanja.116

Osoba koja povrijedi pravo iz prijavljenog ili zaštićenog izuma ili ga neovlašteno koristi odgovara za štetu prema općim pravilima. Takvu zaštitu sud ne može pru-žiti izumitelju ako je rješenje o priznanju prava na patent oglašeno ništavnim u upravnom postupku.117 Međutim, vođenje upravnog postupka za poništenje pa-tenta ne obvezuje parnični sud u parnici radi zaštite izuma na prekid postupka.118

U skladu s čl. 96. ZP-a, na osnovu rezultata provedenog postupka, Institut donosi rješenje o proglašavanju rješenja o priznanju patenta ništavnim, u potpunosti ili djelomično, ili rješenje kojim se prijedlog odbija.119

115 Prijedlog mora sadržavati podatke o podnositelju prijedloga, nositelju patenta, broj rješe-nja i registarski broj patenta, razloge zbog kojih se predlaže proglašavanje patenta ništa-vim s potrebnim dokazima.

116 Čl. 95. ZP.117 Privredni sud Hrvatske, Pž-2619/92 od 9. 2. 1993. Pregled sudske prakse iz oblasti zaštite

prava intelektualnog vlasništva, Sarajevo 2014., str. 102.118 VTS RH, Pž-1894/98, od 12. 1. 1999. Pregled sudske prakse iz oblasti zaštite prava intelek-

tualnog vlasništva, Sarajevo 2014., str. 234.119 Proglašavanje rješenja o priznanju patenta ništavim nema retroaktivni učinak na pravo-

snažne sudske odluke u vezi s utvrđivanjem povrede prava, kao i na zaključene ugovore o

35


8. Zaključak

Postupak za stjecanje, održavanje, prestanak i evidenciju prometa patenta, odnosno konsenzualnog patenta vodi Institut za intelektualno vlasništvo Bosne i Hercegovine

Zaključno možemo reći da postupak priznanja patenta ima sedam faza, Prva je faza podnošenje prijave Institutu. Druga je formalno ispitivanje prijave u Institu-tu. Zatim slijedi treća faza: objava prijave patenta u Službenom glasniku Instituta. Četvrta faza je zahtjev podnositelja prijave Institutu o vrsti ispitivanja patentne prijave. Podnositelj prijave patenta, u roku od šest mjeseci od nadnevka objave prijave patenta u Službenom glasniku, podnosi zahtjev za: a) priznanje paten-ta provedbom postupka potpunog ispitivanja prijave patenta u Institutu, ili b) priznanje patenta na temelju prihvaćenih podnesenih rezultata potpunog ispi-tivanja prijave patenta od nekog drugog tijela, ili c) odgodu provedbe postupka potpunog ispitivanja prijave patenta i dodjelu konsenzualnog patenta. Peta faza je ispitivanje prijave patenta od strane Instituta ili dostavljenih rezultata prove-denog postupka potpunog ispitivanja izvršenog od strane jednog ili većeg broja patentnih ureda, te ocjena udovoljava li prijava patenta uvjetima patentibilnosti, što će u konačnici rezultirati ili ne rezultirati priznanjem patenta. Šesta faza je donošenje rješenja o priznanju patenta u Institutu. Patent priznat za izum na jedan od navedenih načina pod točkama a) ili b) predstavlja pravo industrijskog vlasništva koje je vremenski ograničeno na 20 godina računajući od datuma pod-nošenja prijave patenta. Patent koji se dodjeljuje (konsenzualni patent) na osno-vu zahtjeva predviđenog pod točkom c) je također vremenski ograničeno pra-vo industrijskog vlasništva i traje 10 godina računajući od datuma podnošenja prijave patenta. I posljednja, sedma faza je objava patenta u Službenom glasniku Instituta.

prijenosu prava, odnosno ustupanju licence ako su i u mjeri u kojoj su ti ugovori izvršeni pod uvjetom da je tužitelj, odnosno nositelj prava patenta postupao savjesno.

36


PATENT GRANTING PROCEDURE IN THE LAW OF BOSNIA AND HERZEGOVINA

Summary: Patent granting and protection procedures are complex, long-lasting, dif-ficult and expensive. The acquisition, maintenance, content, recording of transfer, cessation and the protection of a patent in B&H is regulated by the Patent Law and the Regulations Concerning Procedure for the Grant of a Patent and a Consensual Patent.

Patent granting procedure is an administrative procedure that is conducted by The Institute for Intellectual Property of Bosnia and Herzegovina. The process issues that are not regulated by the Patent Law of Bosnia and Herzegovina or the Regula-tions Concerning Procedure for the Grant of a Patent and a Consensual Patent, are then regulated by the Administrative Procedure Law.

Although the three material legal conditions that must be met in order for the inven-tion to be patented are universally accepted, the right to exploit the patented inven-tion is still territorially limited, so the protection of a patent in the EU is regulated on the national level of each member states. Apart from the Patent Register, the Institute for Intellectual Property of Bosnia and Herzegovina monitors the Register for Patent Application. Therefore, the paper analyses the significance of patent application and the specificities of the patent granting procedure, which is regulated by a specific law.

Key words: invention, patent, administrative procedures, patent application, Insti-tute for intellectual property.

37

MIJOVIĆ, Lj., Implementacija međunarodnog humanitarnog prava u pravni sistem Bosne i HercegovineZbornik radova Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, br. XXVII., 2019., str. 37. – 64.

Izv. prof. dr. sc. Ljiljana MIJOVIĆ UDK: 341.3:342.7 (497.6)Pravni fakultet Univerziteta u Banjaluci Pregledni znanstveni [email protected] Primljen: 18. ožujka 2019.

Prihvaćen: 11. lipnja 2019.

IMPLEMENTACIJA MEĐUNARODNOG HUMANITARNOG PRAVA U PRAVNI SISTEM BOSNE I HERCEGOVINE

Sažetak: Rad se bavi pitanjem implementacije normi međunarodnog humanitar-nog prava u pravni sistem Bosne i Hercegovine, kao i načinom na koji se ta imple-mentacija vrši, uz obradu pojedinih instituta međunarodnog humanitarnog prava u krivičnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine.

Autorica u radu obrađuje najvažnije principe međunarodnog humanitarnog prava, od principa zabrane retroaktivne primjene krivičnopravnih normi i univerzalne ju-risdikcije, preko pitanja zaštite pojedinih kategorija lica i dobara, upotrebe zaštitnih znakova u oružanom sukobu, pa do koncepta krivične odgovornosti pojedinaca u svojstvu nadređenog (komandne odgovornosti), kao i za odbijanje izvršenja nare-đenja pretpostavljenog.

Ključne riječi: međunarodno humanitarno pravo, nemeđunarodni oružani sukob, implementacija, Ženevske konvencije, Dodatni protokoli

1. Uvod

Ove se godine obilježava sedamdeset godina od usvajanja četiri Ženevske konvencije, koje se, kao cjelina, smatraju esencijom i jednim od najznačajnijih izvora međunarodnog humanitarnog prava.1 Povod usvajanju ovih konvencija bila je prosta činjenica da je Drugi svjetski rat ostavio za sobom brojne ljudske žrtve, a da na međunarodnom nivou nisu postojali propisi koji bi štitili ljudski život u onoj mjeri u kojoj je to u oružanom sukobu uopšte moguće. Naravno, sasvim je izvjesno da postojanje propisa na međunarodnom nivou nije dovoljno

1 Detaljnije: Lj. Mijović, „Povodom 50-godišnjice usvajanja Ženevskih konvencija“, u: Go-dišnjak Pravnog fakulteta, br. 23/99, Banjaluka, str. 247-254.

38


da se spriječe zvjerstva i nečovječno postupanje prema ranjenim, bolesnim i ci-vilnim žrtvama rata, čega smo, nažalost, bili bolno svjesni tokom minulog rata na prostorima bivše Jugoslavije, no ono ipak daje određenu pravnu osnovu da se, pored preventivne, ostvari i ona represivna2 uloga – da se počinioci takvih djela, koja se, uostalom, bez postojanja pravnih propisa i ne mogu okarakterisati kao protivpravna, kazne. Da bi se spriječila protivpravna postupanja u oruža-nom sukobu, bio on međunarodni ili unutrašnji3, neophodno je postojanje, po-red međunarodne, i norme unutrašnjeg prava koja takvo postupanje zabranjuje, odnosno sankcioniše, u jednom, ili stvara pravni osnov za direktnu primjenu međunarodne norme, u drugom slučaju. Kako se za međunarodno humanitarno pravo osnovano može tvrditi da je obimno kodifikovana oblast međunarodnog prava, veoma bitnim pitanjem smatra se način provođenja njegovih odredaba i na nacionalnom, odnosno nivou zakonodavstava i jurisdikcija zemalja potpisni-ca predmetnih kodifikacija. U vezi s tim se pitanje implementacije normi među-narodnog humanitarnog prava smatra izuzetno značajnim.

Novonastale države na području bivše Jugoslavije su, nakon raspada, izgradile sopstvene pravne poretke, koji, bez obzira na različitosti, i dalje pripadaju istom pravnom sistemu4, odnosno imaju sličnu pravnu tradiciju i nasljeđe. Stoga je u bavljenju pitanjem implementacije normi međunarodnog humanitarnog prava neophodno krenuti od sistema koji je postojao prije oružanih sukoba i raspada bivše Jugoslavije.

2. Implementacija međunarodnog humanitarnog prava na području BiH (SFRJ) prije 1991. godine – pravni propisi i mehanizmi

S obzirom na federativno uređenje kakvo je prije ratnih zbivanja postojalo u bivšoj Jugoslaviji, o implementaciji međunarodnog humanitarnog prava na po-dručju predratne Bosne i Hercegovine nemoguće je govoriti van konteksta od-nosa koji je tad postojao, odnosno van pravnih i ustavnih okvira koji su tada bili na snazi. Ovakav stav je utoliko argumentovaniji ukoliko su nam poznati među-narodnopravni mehanizmi i propisi međunarodnog humanitarnog prava koji su tad bili na snazi (a većina njih se primjenjuje i danas) čiji je potpisnik bila SFRJ,

2 O preventivno-represivnoj funkciji detaljnije: A. Kaseze, Međunarodno krivično pravo, Beogradski centar za ljudska prava, Beograd, 2005.

3 Relevantna literatura koristi termin „nemeđunarodni oružani sukobi“ (eng. non-interna-tional armed conflict).

4 Misli se na podjelu na dva velika pravna sistema – angloamerički i evropski kontinentalni.

39


a koje su kao federativne jedinice bile obavezne poštivati i tadašnje republike iste države.

Tako je SFRJ bila potpisnicom niza međunarodnopravnih dokumenata iz obla-sti humanitarnog prava od kojih ćemo kao najopštije izdvojiti nekoliko. Tu su, ponajprije, Ženevske konvencije iz 1949. godine5, (uključujući Dodatne proto-kole), Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine, Konvencija o zaštiti kulturnih dobara iz 1954. godine i dr. Međunarodnopravni standardi postavljeni (prije svega) ovim dokumentima (koji, naravno, nisu je-dini, ali su najopštiji i s našeg gledišta najbitniji za aspekte kojima se ovaj rad bavi) predstavljali su pravni osnov za unutrašnji koncept zaštite ljudskih života i materijalnih dobara u vrijeme oružanog sukoba. Kao federativno uređena drža-va, Jugoslavija je imala federalni ustav, s kojim su imali biti usklađeni ustavi svih federativnih jedinica, samim tim i predratne BiH. Svaki od ovih ustava sadržavao je određen dio odredaba koje su predstavljale implementaciju međunarodnog humanitarnog prava, bilo da govorimo o formalnim izvorima tog prava (među-narodnim konvencijama), bilo da se radilo o običajnim pravilima međunarod-nog ratnog6 prava. Pitanjem da li je i u kojoj mjeri postojao jaz između normativ-nog i stvarnog u oblasti implementacije međunarodnog humanitarnog prava u pravni sistem SFRJ, samim tim i BiH, pitanje je kojim se malo ko ozbiljnije bavio, jer je u to vrijeme mogućnost izbijanja unutrašnjeg oružanog sukoba izgledala apsurdno.

3. Stanje u periodu od 1991. – 1995. godine

Posljednji izbori koji su održani pred izbijanje ratnih sukoba doveli su na vlast lidere koji nisu bili u stanju da postignu mirni dogovor o disoluciji zajednič-ke države, a javnost je svakodnevno bila zasipana pozivima na oružje i konačni obračun sa predratnom državom. O tome kako su se i u kojoj mjeri poštovale norme međunarodnog humanitarnog prava u ovom periodu moguće je govoriti s nekoliko različitih aspekata. Zanemarujući političko, ne kao manje bitno, nego kao i danas teoretski i praktično sporno, s pravnog gledišta moguće je konstato-

5 Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu; Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomnika oružanih po-morskih snaga; Konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima i Konvencija o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata.

6 Izraz „ratno pravo“ je vremenom evoluirao u izraz „humanitarno pravo“, s obzirom na či-njenicu da je „rat“ označen kao protivpravno djelo, stoga je paradoksalno određenu vrstu pravnih propisa nazivati „ratnim pravom“.

40


vati postojanje rasula pravnog sistema u ovom periodu. Politička previranja, a kasnije i oružani sukob, doveli su ne samo do raspada bivše Jugoslavije, već i do podjele Bosne i Hercegovine, te i pojave određenih državnopravnih institucija na svim ratujućim stranama. Koliko i kako su te institucije pravno zaista i funkcio-nisale, dovoljno govori podatak da se gotovo cijelim područjem BiH ratovalo, a da, skoro do pred kraj oružanog sukoba, nigdje nije došlo do proglašenja ratnog stanja. Proglašavanje ratnog stanja nije slučajno pomenuto, s obzirom na to da se ono smatra bitnim, jer podrazumijeva prelazak na pravni režim primjeren ratu, što, prosto rečeno, znači stupanje na snagu onih propisa kojima se štite ljudska prava i materijalna dobra u oružanom sukobu, a koji se propisi ponajprije odnose na zaštitu civila. To istovremeno znači derogiranje mirnodopskih propisa, ili pak, njihov ostanak na snazi, ukoliko se radi o propisima usklađenim sa međunarod-nopravnim dokumentima koji regulišu oblast oružanih sukoba. Tako se zapravo i desilo da se na prostoru BiH ratovalo, a da, formalnopravno, ratnog stanja nije bilo. To, naravno ne znači da strane u sukobu nisu bile obavezne primjenjivati propise međunarodnog ratnog, odnosno humanitarnog prava, pri čemu i prije svega, imamo na umu Ženevske konvencije i Dodatne protokole. Politički lideri su, svjesni ove činjenice, učinili određene formalnopravne korake u pravcu otkla-njanja ovog nesklada, te su, primjera radi, u Ženevi, 22. maja 1992. godine, na po-ziv Međunarodnog komiteta Crvenog krsta/križa (u daljem tekstu MKCK), za-ključili Sporazum između predstavnika Alije Izetbegovića, Radovana Karadžića, te Miljenka Brkića, kojim se oni (preko svojih predstavnika) obavezuju da će po-štovati pravila međunarodnog humanitarnog prava (pri čemu se posebno izdvaja problematika brige o ranjenima, bolesnim i mrtvima).7 Koliko je isti Sporazum bio politička farsa govori činjenica, da je i pored međunarodnopravne obaveze, preuzete na taj način, stvarno stanje stvari ukazivalo na potpuno nepoštovanje dogovorenog. Naime, Sporazum koji je prethodno pomenut, predviđa i obave-znu primjenu Protokola I, koji zahtijeva obavezno osnivanje Službe traženja pri Crvenom krstu, čiji je zadatak bio da prikuplja, evidentira, obrađuje i daje podat-ke o svim žrtvama rata – sopstvenim, savezničkim i neprijateljskim, te obavezu svih organa i organizacija, vojnih jedinica i ustanova da, u skladu sa zakonom, Službi traženja daju podatke koje ona od njih zatraži. Istine radi, službe traženja jesu bile obrazovane, mada, sudeći prema podacima MKCK8, nisu obavile svoj dio posla, iako glavnog krivca ne treba tražiti u službama traženja. Naime, prema odredbama međunarodnog humanitarnog prava, starješine strana u sukobu bile

7 Vidi Sporazum, dostupan na: https://casebook.icrc.org/case-study/former-yugoslavia-special-agreements-between-parties-conflicts (26. 2. 2019.)

8 Vidi Evidenciju MKCK o nestalim osobama na području BiH (januar, 1997.godine) i vidi Izjavu Službe traženja MKCK od 16.9.1997.god.

41


su te čija je bila obaveza prikupljanja i distribucije podataka o ranjenim, bolesnim i umrlim pripadnicima neprijateljskih oružanih snaga. Istoj obavezi moralo je biti udovoljeno posredstvom starješina sanitetskih ustanova i jedinica koje su organizovale prikupljanje ranjenika, bolesnika i umrlih. Međunarodnopravno je bila postavljena obaveza i na formiranje Biroa za obavještavanje o ratnim zaro-bljenicima, čiji je osnovni zadatak morao biti usmjeren na prikupljanje i dostavu zainteresovanim silama i centralnoj agenciji podataka o ratnim zarobljenicima. Dokazano postojanje masovnih grobnica neidentifikovanih žrtvava širom BiH ukazuje na činjenicu da ova pravila nisu bila poštovana ni u minimalnom opse-gu. Tako je došlo do tog da je samo u BiH život izgubilo više od 100.000 ljudi, a taj broj obuhvata i oko 31.500 nestalih osoba.9 S druge strane, neophodno je naglasi-ti da se od međunarodnih faktora, osim MKCK, u ovom periodu u ovu aktivnost nije uključio niko, bar ne u znatnijoj mjeri, a radilo se o problemu koji ni danas, dvadeset i četiri godine nakon obustave neprijateljstava, nije u potpunosti rije-šen, jer se prema nekim evidencijama na teritoriji BiH preko 7.000 lica još uvijek vode kao nestala.10 Svakodnevna praksa iz tog perioda potvrđivala je nepoštova-nje obaveza preuzetih Sporazumom iz maja 1992. godine, jer je do podataka o nestalim licima bilo izuzetno teško doći, s obzirom na postojanje velikog broja „privatnih logora” odnosno logora koje su držali pojedinci, mimo vojne koman-de, a u kojima su se nalazili kako pripadnici oružanih snaga, tako i civili. Institu-cionalni putevi traganja za takvim osobama nisu se pokazali kao efikasni, a oni slučajevi kad je do pronalaženja pojedinih zatočenih osoba i došlo, obično su bili plod angažovanja članova porodice, politički i vojno uticajnih pojedinaca i sl., što se nije bitno promijenilo ni nakon obustave sukoba, iako su se i potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma strane u sukobu obavezale na oslobađanje i re-patrijaciju svih ratnih zarobljenika, bez ikakvog odlaganja. Što se tiče aktivnosti vezanih za nestale osobe, kao što je i ranije rečeno, jedina Služba traženja koja je svo vrijeme rata vršila aktivnosti na traganju za nestalim osobama bila je zapravo Služba traženja MKCK, tako da je ova Služba, zahvaljujući mogućnosti angažo-vanja na velikom, ako ne i kompletnom području BiH, pa i bivše Jugoslavije, bila zapravo jedina koja je imala mjerodavne podatke o nestalim osobama.

Značajno nepoštovanje normi međunarodnog humanitarnog prava postojalo je i u odnosu na postupanje prema ratnim zarobljenicima i civilima u toku oružanog sukoba u BiH.11Pravljenje distinkcije predviđene međunarodnim humanitarnim

9 Detaljnije: Bosna i Hercegovina – Osobe nestale usljed oružanih sukoba tokom 1990-ih: pregled stanja, Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP), Sarajevo, 2014.

10 Prema Evidenciji Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, dostupno na: http://www.ino.ba/default.aspx?langTag=hr-HR&template_id=210&pageIndex=1 (26. 2. 2019.)

11 O kršenju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini u vrijeme trajanja oružanog sukoba detalj-

42


pravom koja se odnosi na građanska lica kao neprijateljske državljane, državljane neutralnih država, lica bez državljanstva i izbjeglice, nije bilo od velikog značaja u sukobu u Bosni i Hercegovini, s obzirom na njegovu specifičnost i karakteristike nemeđunarodnog, etničkog, čak i vjerskog.

Oslobađanje i repatrijacija, kao dva veoma bitna pitanja humanitarnog prava, tek su Dejtonskim mirovnim ugovorom12 bila detaljnije uređena i to na način koji predviđa bezuslovno i neodložno oslobađanje i repatrijaciju svih boraca i civila koje ratujuće strane drže u vezi sa sukobom. Kao dalje obaveze ugovornih strana predviđeno je da plan oslobađanja i repatrijacije, u koordinaciji sa aktivnostima MKCK, strane imaju provesti u roku od 30 dana po prenosu ovlaštenja. Dalje odredbe ovog člana Opšteg okvirnog sporazuma predvidjele su obavezu strana da, takođe u saradnji sa MKCK, sačine sveobuhvatne spiskove zarobljenika, te da ih predaju drugim stranama ugovornicama, Zajedničkoj vojnoj komisiji i Vi-sokom predstavniku. U stavu (e) istog člana Dejtonskog sporazuma kaže se da su strane obavezne obezbijediti MKCK-u neometan pristup do svih mjesta gdje se drže zarobljenici, te se predviđa obaveza ovlaštenih lica u takvim mjestima da predstavnicima MKCK omoguće razgovor nasamo najmanje 48 sati prije pušta-nja te osobe.13 Bolna je istina, s druge strane, da se za vrijeme trajanja sukoba, a čak i danas, dvadeset tri godine nakon Mirovnog sporazuma, trgovalo i trguje informacijama o nestalim ratnim zarobljenicima.

Problem izbjeglih i raseljenih lica smatra se jednim od najtežih tokom trajanja oružanog sukoba u BiH. Naime, s obzirom na to da je jedno od osnovnih obi-lježja ovog sukoba bila činjenica da se sukob vodio između etnički i vjerski ra-zličitih grupacija, nezvanična politika etničkog čišćenja dovela je do brojke od pola miliona izbjeglih i million raseljenih lica14. O tretmanu raseljenih i izbjeglih lica uglavnom su se brinuli opštinski krizni štabovi i međunarodne humanitarne organizacije (MKCK, UNHCR i razne vjerske humanitarne organizacije). Ista pomoć je, nažalost, s obzirom na ogroman broj i stalan priliv izbjeglih i raselje-nih lica, bila nedovoljna. S obzirom na dimenzije ovog problema, zaključak koji se može izvesti kad je riječ o statusu izbjeglih i raseljenih lica jeste da niti jedna

nije vidi: Ž. Papić i dr., Međunarodne politike podrške zemljama Jugoistočne Evrope-Lekcije (ne)naučene u BiH, Poglavlje XIII, Ljiljana Mijović, Ljudska prava u BiH, Sarajevo, 2002. god.

12 Okvirni mirovni sporazum, čl. 9.13 Vidi čl. 9. Okvirnog sporazuma.14 Podaci Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH iz „Komparativne analize prava

izbjeglih i raseljenih lica“ (2005.), dostupno na: http://www.mhrr.gov.ba/PDF/Upored-naAnalizaEngleski.pdf (27. 02. 2009.)

43


oblast međunarodnog humanitarnog prava nije kršena u većoj mjeri od ove. Pro-blem ove populacije nije u potpunosti mogao riješiti ni Mirovni sporazum, jer je njegov prioritetni cilj bio prestanak sukoba. Smatralo se da će oktroisanom im-plementacijom 16 osnovnih međunarodnopravnih dokumenata iz oblasti zaštite osnovnih ljudskih prava i sloboda biti trasiran put ne samo povratku raseljenih i izbjeglih, nego i uspostavljanju sistema zaštite ljudskih prava i sloboda u cjelosti.

Nezaobilazno pitanje, kada govorimo o oblasti zaštite osnovnih ljudskih prava i sloboda, kako u miru, tako i u vrijeme trajanja oružnih sukoba, jeste pitanje odgovornosti za kršenje osnovnih ljudskih prava i sloboda. To pitanje u vrije-me trajanja oružanih sukoba prerasta u pitanje krivične odgovornosti za krše-nje normi međunarodnog humanitarnog prava. Koncept individualne krivične odgovornosti, odnosno odgovornosti pojedinaca koji krše norme međunarod-nog humanitarnog prava rezultirao je, još u vrijeme trajanja sukoba na području bivše Jugoslavije, uključujući i sukob na području BiH, nastankom Tribunala u Hagu, čiji je zadatak bio da kazni počinioce zločina proizašlih iz sukoba na po-dručju bivše Jugoslavije. U početku isključiva nadležnost Tribunala u Hagu, a na osnovu principa univerzalne jurisdikcije za ovu vrstu međunarodnih krivičnih djela, prešla je, nakon osnivanja Suda BiH na taj, a dijelom i na entitetske sudove.

4. Državnopravna struktura BiH nastale Dejtonskim mirovnim sporazumom15 i izmjene u oblasti implementacije međunarodnog

humanitarnog prava

Nakon raspada bivše Jugoslavije i okončanja oružanih sukoba, Dejtonskim mirovnim sporazumom (re)konstituisana je novembra 1995. godine Bosna i Hercegovina, sačinjena od dva entiteta, te je predviđeno da će, prema odredba-ma Sporazuma, “nastaviti svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država sa unutrašnjom strukturom, modificiranom, kako je ovdje određeno i sa postojećim međunarodno priznatim granicama.”16 Kako je Sporazum prvenstve-no bio usmjeren na postizanje prekida neprijateljstava, trajnu uspostavu mira i obnovu devastiranog područja, u samom Sporazumu je propušteno decidno određenje oblika državnog uređenja, odnosno data je, u prethodno citiranoj odredbi neprecizna formulacija o obliku državnog uređenja (“...sa unutrašnjom strukturom, modificiranom, kako je ovdje određeno...”). Razlog osvrtanju na ovu

15 Detaljnije o međunarodnopravnom subjektivitetu BiH vidjeti: Mijović, Ljiljana, Osnove međunarodnog javnog prava, Banjaluka, 2019. god. str. 98.;

16 Aneks 4 Dejtonskog sporazuma, čl.1, st.1.

44


odredbu počiva u činjenici da, ukoliko državno uređenje nije precizno određeno, ostaje nejasno i pitanje standardizovane implementacije međunarodnopravnih normi bilo koje vrste, pa tako i normi međunarodnog humanitarnog prava. Da-nas je više nego očita činjenica da na području Bosne i Hercegovine ne postoji jedinstven pravni sistem i da u toj nejedinstvenosti nema ni pravne sigurnosti. Odredbama sadržanim u Aneksu IV, čl. 2 Bosna i Hercegovina, kao i oba njena entiteta, obavezuju se, istina, na primjenu „najvišeg nivoa međunarodno prizna-tih osnovnih ljudskih prava i sloboda” (podrazumijevajući pod tim ljudska prava kako u doba mira, tako i u vrijeme oružanih sukoba) ali su, bez obzira na obave-znost primjene međunarodnopravnih standarda na nivou Bosne i Hercegovine, oni koji sankcionišu nepoštivanje istih standarda ipak entitetski (pa i kantonal-ni) pravosudni organi, uz ograničenu nadležnost Suda BiH, te apelacionu nad-ležnost Ustavnog suda BiH u segmentu zaštite ljudskih prava i sloboda. U tom kontekstu potrebno je pomenuti da, i pored proklamovanja obaveze poštovanja međunarodnih standarda i obaveze sadržane u Aneksu VII u odnosu na izbje-gla i raseljena lica17 i pitanje repatrijacije18, broj izbjeglih lica koja su se vratila u BiH ne prelazi 40 odsto, a raseljenih u 2018. godini u BiH ima još 98.574, prema podacima UNHCR-a.19 Jednim od razloga za mali broj povratnika u predrat-no mjesto stanovanja, pored teškoća vezanih za nepostojanje infrastrukture ili njenog nedovoljnog nivoa, smatra se još jedno nepoštovanje obaveze preuzete Mirovnim sporazumom, koje se odnosi na prevenciju i suzbijanje poticaja na širenje mržnje i neprijateljstava, akata odmazde, zaštitu manjinskog stanovniš-tva, zabranu progona itd., što je predviđeno kao niz mjera u Aneksu VII. Sve to rezultiralo je time da, više od dvije decenije nakon Mirovnog sporazuma, i dalje postoje centri za kolektivni smještaj, povratnici koji nisu ušli u posjed svoje imo-vine i oni kojima je to pošlo za rukom ali, iako se nalaze u svojim kućama i sta-novima, nemaju redovan izvor prihoda, da i ne spominjemo zdravstvenu zaštitu i socijalno osiguranje.

17 U čl.1. ovog Aneksa sadržana je odredba o pravu svih izbjeglih i raseljenih lica da se slo-bodno vrate u svoje domove, da im se omogući povrat imovine i pravo na kompenzaciju za svu imovinu koja im se ne može vratiti.

18 Stavom 2. istog člana, strane ugovornice su se obavezale da će osigurati svim ovim licima bezbjedan povratak, bez uznemiravanja, zastrašivanja, progona ili diskriminacije, te da će (stav 3.) preduzeti sve neophodne korake kako bi se spriječile aktivnosti usmjerene na ometanje i sprečavanje bezbjednog povratka.

19 Dostupno na: https://www.unhcr.org/see/wp-content/uploads/sites/57/2018/05/BiH-Co-untry-Fact-Sheet-January-2018-002.pdf(26. 2. 2019.)

45


5. Odnos međunarodnog i unutrašnjeg prava Bosne i Hercegovine

Kako se, u slučaju BiH radi o složenoj državnopravnoj strukturi, u odgovoru na pitanje u kakvom odnosu stoji unutrašnje pravo BiH prema međunarodnom, potrebno je krenuti od osnovnih elemenata strukture BiH, čiji je Ustav, kao što je poznato, dio Dejtonskog mirovnog ugovora. Tako u preambuli Ustava (Aneks IV Dejtonskog sporazuma) stoji da su Bošnjaci, Srbi i Hrvati, kao konstitutivni narodi BiH „opredjeljeni za suverenitet, teritorijalni integritet i političku neza-visnost Bosne i Hercegovine”, dok u članu 10. stoji da „SRJ i BiH priznaju jedna drugu kao suverene, nezavisne države, unutar njihovih međunarodnih granica”, na osnovu kojih odredaba je vidno da se nosiocem međunarodnopravnog su-bjektiviteta smatra BiH. Iako je u poslijeratnom periodu došlo do prenosa nad-ležnosti sa entiteta na nivo BiH u pojedinim segmentima, u čl. 3. Aneksa IV (Ustava), nadležnostima BiH smatraju se vanjska, spoljnotrgovinska, carinska i monetarna politika, finansiranje institucija i plaćanje međunarodnih obaveza BiH, pitanja imigracije, izbjeglica i azila, provođenje međunarodne i međuenti-tetskih politika, regulisanje krivičnih propisa, uspostava i funkcionisanje zajed-ničkih i međunarodnih komunikacija, regulisanje međuentitetskog transporta, te kontrola vazdušnog prometa, dok su nadležnosti entiteta od značaja za među-narodnopravni aspekt regulisane istim članom, st.2, u kojem se kaže da entiteti imaju pravo da uspostave posebne paralelne odnose sa susjednim zemljama u skladu sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom Bosne i Hercegovine. Ana-lizom navedenih odredaba uočavamo da, ukoliko atribute suverenosti20 shvatimo u njihovom doktrinarnom konceptu, međunarodnopravni subjektivitet u punom obimu (dakle, u tretmanu samostalnog subjekta međunarodnog prava) počiva prvenstveno na BiH, mada se u navedenom članu (stav 2.) predviđa mogućnost entiteta na “uspostavljanja posebnih paralelnih odnosa sa susjednim zemljama”. Iako ograničeno rationae personae („susjedne zemlje”, ograničavanje broja su-bjekata, eventualnih ugovornih strana) i rationae materiae („posebni paralelni odnosi”, bez preciziranja vrste i obima tih odnosa), ipak se uočava i ispoljavanje jednog dijela ugovornog kapaciteta i na strani entiteta, što daje osnova tvrdnji da je međunarodnopravni subjektivitet BiH u segmentu prava na ugovaranje, veo-ma specifičan, ili pravnički rečeno, sui generis. U prilog toj tvrdnji ide i činjenica da u daljem tekstu Sporazuma (stav 2. (d) pomenutog člana) stoji da svaki entitet može sklopiti sporazume sa državama i međunarodnim organizacijama, uz pri-stanak Parlamenta BiH, te da se zakonom može precizirati da određena vrsta tih sporazuma ne traži pristanak Parlamenta. Ovakvo rješenje čini se neobičnim,

20 Misli se na ius legationis – pravo predstavljanja i ius tractatum – pravo na zaključenje ugo-vora, ne i na ius belli (ius ad bellum).

46


jer je najčešće prisutno kod federativno uređenih država, što BiH svakako nije. Praktični značaj ove odredbe neposredno je ograničen djelatnošću Parlamentar-ne skupštine BiH, iako ova odredba ne precizira da li se pristanak Parlamenta ima smatrati za prethodno dato ovlaštenje na zaključenje ugovora ili je riječ o naknadnoj saglasnosti na već zaključeni ugovor. Ispravnije bi bilo ovu odredbu tumačiti kao mogućnost davanja prethodnog ovlaštenja za zaključenje ugovora, nego kao naknadnu potvrdu, koju bi bilo teško razlučiti od postupka ratifikacije ugovora. Sama ratifikacija međunarodnih ugovora predviđena je članom 4., st.4 (d) i odvija se u sadejstvu Predsjedništva i Parlamentarne skupštine. Na osnovu izloženog, a povodom određivanja ugovornog kapaciteta, kao vida ispoljavanja međunarodnopravnog subjektiviteta, moglo bi se ponovo ustvrditi da se radi o specifičnostima koje ne dozvoljavaju jasno razgraničenje nadležnosti, odnosno precizno određenje obima i načina ispoljavanja međunarodnopravnog subjek-tiviteta u slučaju BiH, kao i da je velika vjerovatnoća da su iste formulacije s namjerom postavljene okvirno, kako bi se praksom i razvojem situacije defini-tivno uobličio isti subjektivitet. Time je, na drugoj strani, ostavljena mogućnost slobodne interpretacije, u zavisnosti od, prije svega političkih interesa, ne samo pravne prirode ugovornog kapaciteta BiH i njenih entiteta, već i samog oblika državnog uređenja. Pored pomenutog, vrijedno je obratiti pažnju i na pravo predstavljanja (ius legationis) kao vid ispoljavanja suvereniteta, koje prema tek-stu Sporazuma, u potpunosti počiva na BiH, tj. njenim organima21, iako postoje i predstavništva entiteta u inostranstvu22. S druge strane, kada je upravo riječ o vođenju vanjske politike (a koja je segment atributa ius legationis), ne može se reći da, bar posredno, entiteti nemaju nikakvih ovlaštenja, jer član Predsjedništva (biran od strane entiteta), učestvujući u sprovođenju spoljne politike BiH, provo-di u djelo, prvenstveno interese entiteta u kome je biran, te iako je predviđeno da se „nastoji da Predsjedništvo usvoji sve odluke putem konsenzusa” (čl.5, st. 2(c) Ustava), član Predsjedništva može odluku proglasiti „destruktivnom po vitalni interes entiteta iz kojeg je biran” (čl.5, st.2 (d) Ustava), u kojem slučaju se odluka upućuje parlamentu entiteta iz kojeg je član Predsjedništva koji je glasao „protiv”. Odluka neće stupiti na snagu ukoliko parlament entiteta dvotrećinskom većinom u roku od deset dana odluku Predsjedništva oglasi „destruktivnom po vitalni interes entiteta”, čime se, mada indirektno, ipak daje mogućnost entitetima da učestvuju u vođenju spoljne politike. U ovako neprecizno i široko postavljenim okvirima međunarodnopravnog subjektiviteta vidna je osjetljivost s kojom su

21 Vidi odredbe Dejtonskog sporazuma o nadležnosti institucija BiH.22 Republika Srpska ima predstavništava u Belgiji, Njemačkoj, Izraelu, Ruskoj federaciji,

SAD, Grčkoj, Austriji i Srbiji, dostupno na: http://www.vladars.net/sr-SP-Cyrl/Vlada/Predstavnistva/Pages/default.aspx (28. 2. 2019.)

47


postupali tvorci Dejtonskog sporazuma prilikom iznalaženja svim stranama u sukobu prihvatljivih rješenja, kao i potreba da se političkim dogovorom unutar BiH postignu preciznije formulisane nadležnosti vezane za ispoljavanje međuna-rodnopravnog subjektiviteta.

6. Nacionalne mjere implementacije međunarodnog humanitarnog prava

Svrha prethodnog poglavlja bila je da ukaže na složenost pravne strukture BiH i njenih entiteta, te da, određujući pojam međunarodnopravnog subjekti-viteta BiH, ukaže na organe i nivoe na kojima je potrebno insistirati na mjera-ma implementacije međunarodnog humanitarnog prava od strane nacionalnog zakonodavstva. S obzirom na to da se radi o državi koja se smatra jednim od sukcesora predratne SFRJ, implementacija normi međunarodnog humanitarnog prava podrazumijevala je pristupanje BiH određenom broju ugovora međuna-rodnog humanitarnog prava, odnosno njihovu naknadnu ratifikaciju, zavisno od tog koji je način pristupanja samim ugovorom predviđen. Ratifikacija međuna-rodnih ugovora je, kao što je ranije rečeno, jedan od vidova ispoljavanja među-narodnopravnog subjektiviteta BiH, i zavisno od tipa ugovora, odnosno oblasti koju reguliše, vrši se, prema Ustavu BiH na različite, u prethodnom poglavlju opisane načine.

6.1. Članstvo BiH u ugovorima međunarodnog humanitarnog prava

Bez obzira na oružani sukob koji je postojao u to vrijeme, BiH je primljena u članstvo Ujedinjenih nacija 6. aprila 1992. godine, čime je izvršeno kolektivno priznanje države čija se struktura, samim tim i subjektivitet, bitno razlikovao od današnje strukture i subjektiviteta. Prijem u OUN je podrazumijevao i obavezu pristupanja velikom broju ugovora međunarodnog javnog, samim tim i humani-tarnog prava. Pre-dejtonska BiH je u skladu s tim izvršila pristupanje, odnosno ratifikaciju određenog broja multilateralnih ugovora međunarodnog humanitar-nog prava, koja se validnost pristupanja nije pojavila kao upitna (re)konstituisa-njem dejtonske BiH.

Tako je, primjera radi, pre-dejtonska BiH pristupila:

- Ženevskim konvencijama iz 1949. godine 31. decembra 1992. godine;- Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine 29.

decembra 1992. godine;

48


- Konvenciji o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba iz 1954. go-dine, 12. jula 1993. godine;

- Konvenciji o zabrani razvoja, proizvodnje i upotrebe bakteriološkog (biološ-kog) oružja i otrova i o njihovom uništenju iz 1972. godine, 15. avgusta 1994. godine;

- Dodatnom Protokolu na Ženevske konvencije iz 1949. godine od 1977. godi-ne (Protokol I), 31. decembra 1992. godine;

- Dodatnom Protokolu na Ženevske konvencije iz 1949. godine od 1977. godi-ne (Protokol II), 31. decembra 1992. godine;

- Konvenciji o zabrani ili restriktivnoj upotrebi određenog konvencionalnog naoružanja iz 1980. godine, 1. septembra 1993. godine (uključujući Protokole I, II i III);

- Protokolu o zabrani ili restriktivnoj upotrebi mina iz 1980. godine, 1. septem-bra 1993. godine (uključujući Protokole I, II i III);

- Protokolu o zabrani upotrebe zapaljivog oružja (Protokol III) iz 1980. godine, 1. septembra 1993.godine, (uključujući Protokole I, II i III).

Pri pominjanju prethodno iznešenih podataka (a pobrojani su samo oni ugovori koji se smatraju najrelevantnijim u odnosu na pravo oružanih sukoba), potrebno je naglasiti da je predratna SFRJ (čijim se pravnim sukcesorima smatraju novo-nastale države) bila potpisnica svih tih ugovora, počevši od Ženevskih konven-cija, koje je potpisala 10. februara 1959. godine, a ratifikovala 21. aprila 1959. godine, pa nadalje.

Nakon prestanka oružanog sukoba, BiH je pristupila i ostalim relevantnim mul-tilateralnim ugovorima međunarodnog humanitarnog prava i to:

- Konvenciji o zabrani upotrebe hemijskog oružja iz 1993. godine, 25. februara 1997. godine;

- Statutu Međunarodnog krivičnog suda (ICC) iz 1998. godine, 11. aprila 2002. godine;

- Dodatnom Protokolu na Ženevske konvencije iz 1949. godine(Protokol III) iz 2005. godine, 14. marta 2006. godine, te

- Konvenciji o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka iz 2006. godine, 30. mar-ta 2012. godine.

Na ovaj način, pristupanjem BiH svim pobrojanim ugovorima, stvorena je prav-na obaveza države na poštovanje propisa, te formalnopravna osnova za primjenu normi međunarodnog humanitarnog prava. To se, međutim i nažalost, ne samo u BiH, nego ni u bilo kojoj od zemalja ugovornica, ne može smatrati i istovre-menim činom implementacije normi sadržanih u tim ugovorima. U vezi s tim,

49


potrebno je podsjetiti na različitost teorija o odnosu unutrašnjeg i međunarod-nog prava23, odnosno na danas opšteprihvaćen stav po kojem obaveze države po međunarodnom pravu imaju prvenstvo u odnosu na unutrašnji pravni poredak, te da se, u slučaju nesklada između unutrašnjeg i međunarodnog prava, države ne mogu pozivanjem na unutrašnje propise osloboditi međunarodnih obaveza. U skladu sa ovim shvatanjem, postojanje domaćeg propisa kojim se određuje način provođenja međunarodnih normi nije neophodan uslov za izvršenje oba-veza proizašlih na osnovu međunarodnog prava, jer se obaveze preuzete na me-đunarodnom nivou smatraju pravno važećim već činom pristupanja ugovoru, s međunarodnopravnog aspekta. Unutrašnje metode implementacije se razlikuju od države do države, opet u zavisnosti od njenih unutrašnjih propisa, ali se u suštini svode na inkorporaciju (in toto) ili usklađivanje sa normama međuna-rodnog ugovora izmjenom domaćih propisa (u za to predviđenoj zakonodavnoj proceduri), a u cilju postizanja cjelovitosti unutrašnjeg i međunarodnog prava, odnosno sklada između unutrašnjeg prava države i njenih obaveza prema među-narodnom pravu. U vezi s tim, države svojim najvišim pravnim aktima propisuju organe nadležne za zaključenje međunarodnih ugovora, postupak provođenja međunarodnih ugovora, kao i zakonske postupke predviđene za stvaranje pravne osnove primjene i poštovanja međunarodnog prava, koji pojmovi su, kad je riječ o BiH, pojašnjeni u odjeljku koji se tiče njene državnopravne strukture.

7. Primjena Ženevskih konvencija i pripadajućih protokola

Bez namjere da zalazimo u analizu prirode oružanog sukoba koji se vodio u Bosni i Hercegovini, potrebno je naglasiti da obaveza poštovanja pravila među-narodnog humanitarnog prava za vrijeme trajanja oružanog sukoba postoji za sve strane u sukobu, bez obzira na to da li im je priznat međunarodnopravni su-bjektivitet, ili ne. Pravni osnov za ovakav vid ponašanja kao obavezan nalazimo u čl. 3. Ženevskih konvencija iz 1949. godine, prema kojem su svi pripadnici strana u sukobu, bili priznati kao ratujuća strana ili ne, obavezni da poštuju osnovna pravila međunarodnog humanitarnog prava. Pored navedenog, propis koji kon-stituiše tu obavezu, kao i primjenu normi koje se tiču zaštite, jest i Dopunski protokol II iz 1977. godine, u kojem stoji da se predviđena zaštita proteže i na sve oružane sukobe „koji se odvijaju na teritoriji visoke strane ugovornice između njenih oružanih snaga i otpadničkih oružanih snaga ili drugih organizovanih naoružanih grupa koje, pod odgovornom komandom, vrše takvu kontrolu nad dijelom njene teritorije koja im omogućuje da vode neprekidne i usmjerene voj-

23 Misli se na dualističku i monističku teoriju o odnosu unutrašnjeg i međunarodnog prava.

50


ne operacije i da primjenjuju ovaj Protokol.”24 U nastavku istog člana naglašava se da ista odredba ne važi u slučajevima unutrašnjih nemira i zategnutosti, pobune, izolovanih ili sporadičnih akata nasilja i njima sličnih akata, jer to ne ulazi u de-finiciju oružanih sukoba. Opisana zaštita regulisana je članom 4. istog Protokola i ima se, dakle, primijeniti prema svim učesnicima u sukobu, a odnosi se, prije svega, na zabranu nepoštivanje načela milosrđa (zabrana izdavanja komande po kojoj ne smije biti preživjelih), zabranu nasilja, mučenja, sakaćenja i sl., izršava-nja kolektivne kazne, uzimanja talaca, vršenje akata terorizma, povrede ljudskog dostojanstva, ropstva i trgovine robljem, pljačku, te prijetnju da će biti izvršeno bilo koje od navedenih djela.25

Osnov za primjenu ovih pravila predstavlja tendencija brisanja razlike između međunarodnog oružanog sukoba i onoga što se u humanitarnom pravu više ne naziva „građanski rat”, već „nemeđunarodni oružani sukob”26. Govoreći, dakle o primjenjivosti pravila međunarodnog humanitarnog prava u međunarodnim i nemeđunarodnim oružanim sukobima, „prvo što nam pada u oči je ogromna razlika u broju primjenjivih pravila. Ženevske konvencije i njihovi Dodatni pro-tokoli sadrže dvadesetak pravila koja se odnose na unutrašnje oružane sukobe, nasuprot skoro pet stotina pravila koja se primjenjuju na međunarodne oružane sukobe. Pri tome se sa sigurnošću može tvrditi da su problemi, sa humanitarne tačke gledišta potpuno isti, bilo da su meci ispaljeni unutar ili preko državnih gra-nica. Objašnjenje za ovu ogromnu razliku u broju pravila počiva u frazi „državni suverenitet“... Zbog toga je usvajanje člana 3., koji je zajednički svim Ženevskim konvencijama 1949.godine na Diplomatskoj konferenciji predstavljalo revoluci-onarno dostignuće – bio je to prvi prodor kroz zid državne suverenosti.”27 Ovaj član, koji je zajednički svim Ženevskim konvencijama, ne samo da briše razliku između međunarodnih i „nemeđunarodnih”, (unutrašnjih sukoba), već omogu-ćava i primjenu čitavog niza drugih pravila međunarodnog prava u unutrašnjim oružanim sukobima. Osnov za ovakvo shvatanje počiva u tome da je „rat uvijek rat...za svakoga ko je vidio posljedice.”28 Kada govorimo o situacijama koje po-drazumijevaju sukob u okvirima granica jedne države, potrebno je naglasiti da i tu postoje izvjesne razlike, s obzirom na odnos drugih država ili međunarodne zajednice u cjelini, prema tom sukobu, uslijed čega je moguće razlikovati inter-nacionalizovani građanski rat i isključivi unutrašnji sukob.

24 Čl.1., Protokola II na Ženevske konvencije.25 Vidi čl.4. Protokola II na Ženevske konvencije.26 Eng. non-international armed conflict.27 Gasser, Hans-Peter, International Humanitarian Law, Haupt, 1993. str. 21. 28 Ibid., str.66.

51


8. Primjena najvažnijih principa međunarodnog humanitarnog prava u pravnom sistemu BiH

Pitanje ratifikacije, odnosno pristupanja međunarodnim ugovorima, kako je već naglašeno, segment je nadležnosti BiH i tek neznatnim dijelom i posredno, njenih entiteta. Kada je u pitanju pravni sistem entiteta, moguće je govoriti samo o propisima koji su, u manjoj ili većoj mjeri usklađeni sa normama međunarod-nog humanitarnog prava, a čije je donošenje u okviru nadležnosti entiteta. (Ne)poštivanje normi međunarodnog humanitarnog prava, bez obzira na to da li se radi o običajnim ili normativnim pravilima u formalnom smislu, predstavlja naj-značajniji segment implementacije međunarodnog humanitarnog prava. Kao ta-kvo, ono je, u manjoj ili većoj mjeri, predmet sankcionisanja krivičnopravnog za-konodavstva, u smislu ustanovljavanja odgovornosti za učinjene povrede normi međunarodnog humanitarnog prava. Ovakav koncept je, prije sukoba u BiH, bio zastupljen na nivou SFRJ, kao federativne države, ali su pojedini segmenti zaštite bili sadržani i u krivičnim zakonima federativnih jedinica, dakle i SR BiH. U toku i nakon oružanog sukoba na području BiH, došlo je, kako je to već nekoliko puta naglašeno do (re)konstituisanja pravnog sistema, što je rezultiralo ranije opisa-nom pravnom strukturom. U tom kontekstu, krivičnopravna oblast je stavljena u nadležnost BiH, mada entiteti imaju sopstvene krivične zakone, kao i zakone o krivičnom postupku. U odnosu na Sud BiH, ne postoji opšta nadležnost u kri-vičnopravnoj oblasti, niti nadređenost Suda BiH redovnim sudovima entiteta (u smislu apelacione nadležnosti), već je nadležnost ovog Suda u krivičnopravnoj oblasti Zakonom o Sudu BiH29 određena u odnosu na krivična djela predviđena Krivičnim zakonom BiH30, dok se, pored tih djela, Sud BiH smatra nadležnim i za djela predviđena zakonima entiteta i Brčko Distrikta, kada ta djela: a) ugro-žavaju suverenitet, teritorijalni integritet, političku nezavisnost, nacionalnu si-gurnost i međunarodni subjektivitet BiH; b) mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu BiH, ili mogu izazvati druge štetne posljedice za BiH ili mogu izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu ili druge štetne posljedice izvan teritorije datog entiteta ili Brčko Distrikta.

Kada je u pitanju primjena normi međunarodnog humanitarnog prava, nadlež-nost postupanja Suda BiH u pomenutom Zakonu o Sudu BiH predviđena je za djela određena Glavom XVII Krivičnog zakona BiH kao krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom (čl. 171. – 203.). Među pobrojanim djelima se, kao najznačajnija za primjenu međunarodnog hu-

29 Službeni glasnik BiH, br. 49/09, 74/09, 97/09.30 Službeni glasnik BiH, br. 3/2003, 32/2003 – ispr. 37/2003, 54/2004, 61/2004, 30/2005,

53/2006, 55/2006, 8/2010, 47/2014, 22/2015, 40/2015 i 35/2018.

52


manitarnog prava, smatraju djela genocida (čl. 171.), zločina protiv čovječnosti (čl. 172.), ratnog zločina protiv civilnog stanovništva (čl. 173.), ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika (čl. 174.), ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika (čl. 175.), organizovanja grupe ljudi i podstrekavanja na činjenje krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina (čl. 176.), protivpravnog ubi-janja i ranjavanja neprijatelja (čl. 177.), protivpravnog oduzimanja stvari od ubi-jenih i ranjenih na ratištu (čl. 178.), povrede zakona ili običaja rata (čl. 179.), kao i pitanja individualne i komandne odgovornosti (čl. 180.), povrede parlamen-tara (čl. 181.), neopravdanog odgađanja povratka ratnih zarobljenika (čl. 182.), uništavanja kulturnih, istorijskih i religijskih spomenika (čl. 183.), zloupotrebe međunarodnih znakova (čl. 184.), prisilnog nestanka lica (čl. 190. a)), nedozvo-ljenog oružja i drugih borbenih sredstava (čl. 193. a)).

Pored navedenog, članom 7. Zakona o Sudu BiH predviđena je i nadležnost ovog Suda (st. 3(a)) da „zauzima konačan i pravno obvezujući stav u vezi s provođe-njem zakona BiH i međunarodnih ugovora na zahtjev bilo kojeg suda entiteta ili bilo kojeg suda Brčko Distrikta kojem je povjereno provođenje zakona BiH”, kao i nadležnost Suda (st. 3(b)) „za donošenje praktičnih uputstava za primjenu krivičnog materijalnog prava BiH iz nadležnosti Suda u vezi s krivičnim djeli-ma genocida, zločina protiv čovječnosti, ratnih zločina i kršenje zakona i običaja rata, te pojedinačnom krivičnom odgovornošću vezano za ova djela, po službe-noj dužnosti ili na zahtjev bilo kojeg entitetskog suda ili suda Distrikta Brčko.”

Entitetski sudovi i pravosuđe Distrikta Brčko, na drugoj strani, u okviru nad-ležnosti određenih sopstvenim krivičnopravnim zakonodavstvom31materijom poštovanja normi međunarodnog humanitarnog prava bave se u mjeri u kojoj su radnje kršenja normi humanitarnog prava predviđene materijalnopravnim normama njihovih krivičnih zakona ili u slučajevima kad im je nadležnost za postupanje delegirana od strane Suda BiH. Na taj način su teške povrede pravila međunarodnog humanitarnog prava, pobrojane u ranije navedenim članovima Krivičnog zakona BiH, formalnopravno posmatrano, usklađene sa inkriminaci-jama sadržanim u propisima međunarodnog humanitarnog prava, pri čemu je bitno naglasiti da je navedenim propisima, kada je riječ o implementaciji normi međunarodnog humanitarnog prava u pravni sistem BiH, realizovano brisanje razlike između međunarodnog i unutrašnjeg sukoba, jer je predviđena primjena normi unutrašnjeg prava u odnosu na obe vrste sukoba32, čime je ispoštovan ra-

31 Oba entiteta, kao i Distrikt Brčko, imaju sopstvene krivične i zakone o krivičnom postup-ku, kao i zakone o sudovima.

32 Vidi odredbe, npr o krivičnom djelu ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 173. KZBiH, u kome stoji „Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog

53


nije objašnjen princip primjene normi međunarodnog humanitarnog prava i na nemeđunarodne oružane sukobe.

8.1. Princip zabrane retroaktivne primjene krivičnopravnih normi

Opšteprihvaćen princip nullum crimen sine lege, nulla poena sine lege (nema zločina bez zakona, nema kazne bez zakona), koji je kao takav bio zastupljen i u zakonodavstvu bivše SFRJ, preuzet je i u krivičnopravno zakonodavstvo BiH i njenih entiteta, kao i Distrikta Brčko. Obavezujući pravni osnov se nalazi u ranije citiranim odredbama Dejtonskog sporazuma o obavezama BiH na poštovanje standarda sadržanih u 16 međunarodnih dokumenata kojima se štite osnovna ljudska prava i slobode. Tako je, u članu 7. st. 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, naglašeno da „niko neće biti smatran krivim za krivično djelo zbog činjenja ili propuštanja, koje nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu u trenutku kada je izvršeno. Isto tako, ne može se izreći strožija kazna od one koja je bila propisana u vrijeme izvr-šenja krivičnog djela.”Usvajanjem ovog načela garantuje se pojedincima da mogu biti suđeni i kažnjeni samo za ono ponašanje koje je zakonom u vrijeme počinje-nja bilo predviđeno kao krivično djelo. Činjenica da djelo i krivičnopravna sank-cija mogu, osim zakonom, biti propisani i medunarodnim pravom, ne umanjuje vrijednost principa zakonitosti, ukoliko je nacionalno zakonodavstvo usklađeno sa međunarodnim konvencijama koje predstavljaju izvor medunarodnog krivič-nog prava. Pritom je neophodno naglasiti da se pod izvorima međunarodnog krivičnog prava podrazumijevaju primarno izvori u pisanoj formi (ugovori, npr. tradicionalno „haško” i „ženevsko pravo” sadržano u istoimenim konvencijama), kao i običajno pravo, s tom razlikom što se međunarodno običajno pravo33 ne primjenjuje da bi se inkriminisala neka radnja, većda bi se utvrdila sadržina i domet nekog međunarodnog pravila. Zahtjevi načela zakonitosti ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za radnju koja je u vrijeme kada je izvršena predstavljala krivično djelo u skladu sa opštim načelima međunarodnog prava. Ovaj princip definisan je na identičan način u čl.7. st. 2. EKLJP, čl. 15. st. 2. Pakta o građanskim i političkim pravima, odnosno čl. 49. st. 2. Povelje o osnovnim pravima u Evropskoj uniji, aktima koji, iako se ne smatraju dijelom međuna-rodnog humanitarnog prava, ipak predstavljaju pravno obavezujuće izvore me-

sukoba ili okupacije naredi ili učini koje od ovih djela…” (potcrtala Lj. Mijović). 33 Za postojanje pravila običajnog prava potrebno je prisustvo dva elementa: praksa države

(usus) i svijest da je takva praksa neophodna, zabranjena ili dozvoljena u zavisnosti od prirode pravila, kao pravni element (opinio iuris sive necessitatis).

54


đunarodnog prava.Pored ovih formalnih izvora, neophodno je imati na umu i opšta načela međunarodnog prava, pod kojim podrazumijevamo načela preuze-ta iz nacionalnih pravnih sistema koja se primjenjuju na međunarodnom nivou (npr. načelo zakonitosti, pretpostavka nevinosti, jednakost strana, načelo pošto-vanja ljudskog života, dostojanstva, imovine i dr.), uslijed čega se, primjera radi, krivična djela krađe ili ubistva smatraju krivičnim djelima po opštim načelima međunarodnog prava, čak i kada ne bi postojala inkriminacija u nacionalnom zakonodavstvu. Do usvajanja Rimskog statuta najvećom manom međunarodnog prava smatralo se neodređivanje sankcija za međunarodno kažnjiva djela, u ko-jem slučaju se posezalo za primjenom opšteg načela legaliteta. Usvajanjem istog Statuta uspostavljena je pravna sigurnost u pogledu obaveznosti potpunog pri-mjena međunarodno-pravnih normi.

Kada je u pitanju zabrana retroaktivnosti primjene krivičnopravnih normi, ista je predviđena odredbama međunarodnog humanitarnog prava u više izvora. Tako je Ženevskom konvencijom (IV) o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata u čl. 67. određeno da „sudovi mogu da primjenjuju samo zakonske propise donijete prije izvršenja krivičnog djela i koji su u skladu s opštim načelima prava, naročito u pogledu načela srazmjernosti kazne”, dok se u Dopunskom protokolu uz Ženev-ske konvencije o zaštiti žrtava medunarodnih oružanih sukoba (Protokol I, 1977. god.), članom 75. stav 4. tačka (c) predviđa da „niko ne može biti optužen ili osu-đen za krivično djelo za bilo koju radnju ili propust koji ne predstavljaju krivično djelo prema nacionalnom ili međunarodnom pravu pod koje je on potpadao u momentu učinjenog djela”, te da se „ne može izreći teža kazna od kazne koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo bilo izvršeno”. Odredbe Rimskog statuta iz 1998. godine takođe predviđaju primjenu načela zakonitosti, odnosno zabrane retroaktivnosti (čl. 22 – 24.), iako primjenu ovih načela vežu samo za djelatnost Međunarodnog krivičnog suda.

S obzirom na to da su načelo zakonitosti i zabrana retroaktivne primjene krivič-nopravnih propisa bili prisutni i u pravnom sistemu bivše SFRJ, isti principi su preuzeti i u zakonodavstvo BiH, gdje je Krivičnim zakonom BiH, načelo zakoni-tosti predviđeno članom 3. st. 1.34, a zabrana retroaktivne primjene istim članom, st.2.35. Formalnopravno, moglo bi se konstatovati da su u pogledu primjene nave-denih principa u pravni sistem BiH u potpunosti implementirane odredbe koje

34 Tekst odredbe: „Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.“35 Tekst odredbe:„Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za

djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propi-sano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna.”

55


se tiču kako normi međunarodnog humanitarnog prava, tako i propisa o ljud-skim pravima u cjelini, iako se isto ne može konstatovati i u odnosu na sudsku praksu Suda BiH, uslijed čega je Evropski sud za ljudska prava u presudi Maktouf i Damjanović protiv BiH36 ustanovio povredu člana 7. Evropske konvencije.

8.2. Princip univerzalne jurisdikcije

Princip univerzalne jurisdikcije u slučaju izvršenja krivičnih djela koja se od-nose na teške povrede normi međunarodnog humanitarnog prava podrazumi-jeva obavezu svih država potpisnica da osiguraju normama svog zakonodavstva izvođenje osumnjičenih počinilaca navedenih djela pred sopstvene sudove, bez obzira čiji državljani mogu biti takva lica ili njihovo izručenje, ako neka dru-ga zemlja posjeduje pravni interes i dokaze protiv istog lica (princip aut dedere, aut punire). Kada je u pitanju implementacija principa univerzalne jurisdikcije, u Krivičnom zakonu BiH je članom 9.,st. 1. (c) predviđena primjena krivičnog zakonodavstva BiH na svakog „ko van njene teritorije počini krivično djelo koje je BiH obavezna kažnjavati prema propisima međunarodnog prava, međunarod-nih ili međudržavnih ugovora”, a slično rješenje sadrže i entitetski i Krivični za-kon Distrikta Brčko.

Kada je u pitanju druga strana principa univerzalne jurisdikcije, odnosno mo-gućnost izručenja lica osumnjičenog ili osuđenog za izvršenje međunarodnog krivičnog djela drugoj državi u cilju vođenja krivičnog postupka ili izvršenja izrečene kazne (ekstradicija), pravni osnov u međunarodnom pravu predstavlja-ju Principi OUN o međunarodnoj saradnji u otkrivanju, hapšenju, ekstradiciji i kažnjavanju krivaca za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti iz 1983. godine, a koji principi obezbjeđuju gonjenje i kažnjavanje takvih lica, bez obzira gdje se nalazila.

U BiH proces ekstradicije regulisan je Zakonom o međunarodnoj pravnoj pomo-ći u krivičnim stvarima37, čijim je odredbama predviđeno da će do ekstradicije doći ako (čl. 34.) lice čije se izručenje traži nije državljanin BiH; ako se ne radi o licu koje uživa azil u BiH; ako djelo nije izvršeno na teritoriji BiH, protiv BiH ili njenog državljanina; ako je djelo inkriminisano u zakonu države koja traži izručenje, kao i u zakonu BiH; ako se ne radi o političkom ili vojnom krivičnom djelu; ako nije nastupila zastara; ako se ne radi o već presuđenoj stvari; ako je utvrđen identitet lica koje se traži; ako postoji pravosnažna presuda, odnosno

36 Vidjeti presudu ESLJP Maktouf i Damjanović protiv BiH , br. 2312/08i 34179/08, 18. juli 2013. godine

37 Službeni glasnik BiH, br. 53/2009 i 58/2013.

56


dovoljno dokaza za osnovanu sumnju; ako se izručenje ne traži zbog gonjenja ili kažnjavanja zasnovanog na rasi, polu, nacionalnosti, vjeri ili političkom uvjere-nju, te ako licu ne prijeti smrtna kazna u slučaju izručenja. Molba za izručenje se podnosi diplomatskim putem, ili, u slučaju da postoji međunarodni ugovor, direktno Ministarstvu pravde BiH, koje molbu prosljeđuje Tužilaštvu BiH, nakon čega se dostavlja Sudu BiH na odlučivanje. Na osnovu predviđenog zakonskog rješenja, može se konstatovati da je domaća legislativa usklađena sa zahtjevima principa univerzalne jurisdikcije sadržanim u normama međunarodnog prava, iako bi bilo uputno da se posebnim zakonskim odredbama naglasi određenje ove jurisdikcije u odnosu na djelakoja predstavljaju teške povrede normi među-narodnog humanitarnog prava, jer se na način na koji je trenutno određena ona uočava tumačenjem opštih odredaba koje se tiču nadležnosti, a koje smo citirali u gore navedenom tekstu.

8.3. Komandna odgovornost i odgovornost za djela učinjena po naređenju

Iako primjenjivana na različite načine, doktrina komandne odgovornosti je svoje pravno uobličavanje u međunarodnom pravu započela Haškim konven-cijama iz 1907. godine. Rimskim statutom ova odgovornost (čl 28.) predviđena je kao odgovornost vojnog zapovjednika za krivična djela koja su izvršile snage pod njihovom neposrednom komandom i kontrolom, i/ili ukoliko su snage pod njegovom neposrednom komandom i kontrolom izvršile krivično djelo uslijed propusta zapovjednika da izvrši odgovarajuću kontrolu nad tim snagama. Od-govornost zapovjednika postoji ukoliko je znao, ili je prema okolnostima slučaja morao da zna da su snage izvršile ili da su spremne da izvrše djelo, kao i kada je zapovjednik propustio da preduzme sve neophodne i razumne mjere u njegovoj moći kako bi spriječio izvršenje tih krivičnih djela.

Komandna odgovornost u legislativi BiH predviđena je čl. 180. KZ BiH, po kome se nadređeni smatra odgovornim za krivična djela38 počinjena od strane njemu podređenih lica samo ukoliko je znao ili je mogao znati da se lice sprema počiniti ili je već počinio takvo djelo, pri čemu je kao nadređeni propustio da preduzme nužne i razumne mjere da spriječi počinjenje djela, odnosno da učinilac djela bude kažnjen. Ovaj oblik krivične odgovornosti, očito je, postoji samo u vidu nečinjenja.

38 Za djela genocida, zločina protiv čovječnosti, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, ratnog zločina protiv ranjenih i bolesnih, ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, pro-tivpravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja, protivpravnog oduzimanja stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu i povrede zakona i običaja rata.

57


Na drugoj strani, kad je riječ o izvršenju djela po naredbi pretpostavljenog, već je Sud u Nirnbergu decidno utvrdio da postupanje po naredbi ne oslobađa potčinje-nog od krivične odgovornosti. Dopunski protokol br. 1 na Ženevske konvencije iz 1977. godine (član 86., st.2.) uveo je ovu ustanovu kao osnov krivične i disci-plinske odgovornosti, dok je Statutom MKSJ postojanje naredbe bilo predviđeno kao olakšavajuća okolnost po direktnog počinioca djela. Rimski statut predviđa oslobađanje počinioca od odgovornosti samo ukoliko nije znao, niti mogao znati da je naredba protivzakonita. U BiH odgovornost za krivično djelo učinjeno po naređenju nadređenog predviđena je članom 246.ww. KZ BiH, u kome stoji da „nema krivičnog djela ako njegova zakonska obilježja ostvari podređeni po nare-đenju nadređenog, a to naređenje dato je u okviru službene dužnosti, osim ako se naređenje odnosi na činjenje genocida, ratnog zločina, zločina protiv čovječnosti ili drugog krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, ili ako je očigledno da se izvršenjem naređenja čini krivično djelo, koja se odredba može smatrati usklađenom sa normama međunarodnog prava.

8.4. Neizvršenje naređenja

Za oružane snage kao jedan od najbitnijih principa njihovog organizovanja vezuje se subordinacija, odnosno disciplina zasnovana na poslušnosti u provođe-nju naređenja. S druge strane, naređenja koja se izdaju ne moraju, i nažalost, če-sto to i nisu, uvijek biti zakonita, a ni u skladu sa međunarodnim humanitarnim pravom. U vezi s tim, razlikujemo neizvršavanje zakonitih naređenja, u kojem slučaju govorimo o krivičnom djelu odbijanja izvršenja naređenja i neizvršavanje nezakonitih naređenja, u kojem slučaju govorimo o obavezi svakog podređenog pripadnika oružanih snaga, da u skladu sa odredbama međunarodnog huma-nitarnog prava odbije izvršenje naređenja kojim bi došlo do potvrde normi tog istog prava.

Neizvršenje ili odbijanje izvršenja naređenja je, kao krivično djelo protiv Oruža-nih snaga BiH, predviđeno članom 246 (a), gdje se u st. 1. navodi da će vojno lice koje ne izvrši ili odbije da izvrši naređenje nadređenog u vezi sa službom, pa zbog toga nastupi nemogućnost obavljanja ili otežano obavljanje službe ili opasnost po život ljudi ili imovinu velike vrijednosti, biti kažnjeno kaznom zatvora do pet godina, dok će (st. 2.) vojno lice koje se protivi stražaru, patroli, službenom ili drugom vojnom licu u sličnoj službi dok obavljaju svoju dužnost, kao i vojno lice koje ne posluša njihov poziv ili ne izvrši ili odbije da izvrši njihovo naređenje, biti kažnjeno novčanom ili kaznom zatvora do jedne godine. U st. 3. predviđa se da će se počinilac, ukoliko su krivičnim djelom iz st. 1 i 2. prouzrokovane izra-

58


zito teške posljedice za vojnu službu, kazniti kaznom zatvora od dvije do osam godina. Ovo je, kako je to već pomenuto, slučaj kada se radi o odbijanju izvršenja zakonitog naređenja, i tiče se dakle, krivičnog djela kojim se ugrožava disciplina, ali i životi ljudi i imovina, koji mogu doći u opasnost neizvršenjem naređenja, i zapravo je sama ta posljedica bitno obilježje djela. Potrebno je, dakle, da nastupi posljedica koja se sastoji u ugrožavanju ljudskih života i imovine, kako bi djelo uopšte bilo smatrano počinjenim.

Što se tiče drugog pomenutog slučaja, neizvršavanja nezakonitih naređenja (oba-vezi svakog podređenog pripadnika oružanih snaga, da u skladu sa odredbama međunarodnog humanitarnog prava odbije izvršenje naređenja kojim bi došlo do povrde normi tog istog prava), isti slučaj je regulisan stavom 5. u kome se kaže da se počinilac krivičnog djela iz st. 1. i 2. ovog člana, koji je bio izazvan pro-tivzakonitim ili nepravilnim postupanjem nadređenog, stražara, patrole, službe-nog ili drugog vojnog lica, može blaže kazniti ili osloboditi kazne. U skladu sa navedenim odredbama je i čl. 17. Zakona o službi u oružanim snagama BiH39 u kome stoji da su vojna lica dužna poštovati naređenja, izuzev ukoliko se radi o naređenju koje ima obilježja krivičnog djela, a ukoliko je takvo naređenje izdato, vojna lica su obavezna da o tome obavijeste starješinu nadređenu onom koji je izdao takvo naređenje, što je takođe odredba za koju se može reći da je usklađena sa normama međunarodnog humanitarnog prava.

8.5. Zaštita znaka i amblema Crvenog krsta

Odredbama Dodatnih protokola br. III na Ženevske konvencije40, države potpisnice preuzele su obavezu ne samo da se uzdrže od bilo kojih akata koji bi značili povredu zaštitnih odredaba, već i da domaćom legislativom ustanove adekvatan stepen zaštite znaka i amblema Crvenog krsta. Ova obaveza je od stra-na potpisnica preuzeta i smatra se važećom kako za vrijeme trajanja oružanog sukoba, tako i u vrijeme mirnog stanja.

Implementacija ove zaštite u pravni sistem BiH izvršena je članom 184. st.1. KZ BiH u kojem se predviđa da će se lice koje zloupotrijebi ili neovlašteno nosi zasta-vu ili znak Organizacije ujedinjenih naroda ili znakove ili zastave Crvenog krsta

39 Službeni glasnik BiH, br. 88/05.40 Ženevske konvencije za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama

u ratu, Ženevske konvencije za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomnika, Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica u vrijeme oružanih sukoba, od 12. augusta 1949. godine i Dopunskog protokola I i II uz Ženevske konvencije, od 10. juna 1977. godine.

59


ili znakove koji njima odgovaraju, ili pak druge priznate međunarodne znakove kojima se obilježavaju određeni objekti radi zaštite od vojnih djelovanja, kazniti novčanom ili kaznom zatvora do tri godine, a da će (st.2.) onaj ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ratne opasno-sti biti kažnjen kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. Dopunom ovog člana mogu se smatrati i odredbe Zakona o upotrebi i zaštiti znaka crvenog krsta/križa i naziva društva Crvenog krsta/križa BiH41, u vezi s kojim je interesantno navesti odredbu člana 24. koji predviđa kažnjavanje lica koje namjerno izvrši, ili izda naređenje za izvršenje djela koje za posljedicu ima smrt ili koje uzroku-je tešku tjelesnu povredu ili povredu zdravlja pripadnika neprijateljskih snaga, zloupotrebom znaka crvenog krsta/križa, u kojem slučaju će se isto djelo sma-trati za ratni zločin. Isti član pojam „zloupotreba” određuje kao „apeliranje na neprijateljske snage, u namjeri da se neprijatelj obmane i uvjeri da ima pravo ili obavezu da dobije, odnosno pruži zaštitu koju predviđaju pravila međunarodnog humanitarnog prava”, što se može smatrati djelom perfidije.

8.6. Zaštita lica u zatočeništvu ili pod vlašću suprotne strane (Ratni zaroblje-nici i civili)

S obzirom na to da je status ratnih zarobljenika, njihova prava i obaveze de-taljno regulisan odredbama Treće Ženevske konvencije i Dodatnog protokola I, pretpostavka je da nacionalna zakonodavstva treba da slijede tu detaljnu regula-ciju usvajanjem identičnog obima zaštite, odnosno da osiguraju da ratni zaroblje-nici budu tretirani kao osobe koje su lišene slobode iz sigurnosnih razloga i ratne potrebe izbacivanja što većeg broja pripadnika neprijateljske oružane sile iz stro-ja, a ne kao počinioci krivičnih djela. Primjena pravila međunarodnog ratnog prava u slučaju oružanog sukoba upravo i ide u tom pravcu – da se, izbijanjem oružanog sukoba u jednoj zemlji (nemeđunarodno oružanog sukoba), pripadni-cima neprijateljskih, npr. pobunjeničkih snaga, pruži status ratnog zarobljenika i obezbijedi human tretman u smislu da ne budu tretirani kao počinioci krivičnog djela kao što su npr. krivična djela protiv države ili terorizma. Kada su u pitanju civili, osobito žene i djeca, na međunarodnom planu je Četvrtom Ženevskom konvencijom precizno regulisana zaštita ove kategorije lica, u pravcu postizanja što je moguće manje patnji civila, odnosno onih koji u oružanom sukobu ne učestvuju.

Na području BiH status ovih kategorija lica regulisan je posredno, posebnom glavom (XVII) KZBiH koja se tiče krivičnih djela protiv čovječnosti i vrijednosti

41 Službeni glasnik BiH, br. 11/02.

60


zaštićenih međunarodnim pravom. Tako je članom 175. KZBiH predviđeno da će se lice koje prema ratnim zarobljenicima naredi ili učini ubistva, mučenja, nečovječno postupanje, biološke, medicinske ili druge naučne eksperimente, uzi-manje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje patnji, ozljeda tijela, povre-de zdravlja ili ih pak prisili na službu u neprijateljskim oružanim snagama, te liši prava na pravično i nepristrasno suđenje, kazniti kaznom zatvora od najmanje deset godina. Krivičnim zakonom je zabranjeno i neopravdano odgađanje re-patrijacije ratnih zarobljenika ukoliko je došlo okončanja oružanog sukoba (čl. 182.), za koje je zaprijećena kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. Kada je riječ o zaštiti civilnih lica, ista kazna zaprijećena je članom 173. st.1. KZBiH u odnosu na svako lice koje kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi ili izvrši ratni zločin protiv civilnog stanov-ništva u vidu napada na civilno stanovništvo, naselje, pojedine civilne osobe ili osobe onesposobljene za borbu, a taj je napad izazvao smrt, tešku tjelesnu ozljedu ili teško narušavanje zdravlja ljudi, ili pak naredi ili izvrši napad kojim se ozljeđu-je civilno stanovništvo, odnosno neselektivni napad (st.1. (a) i (b)). Ratnim zlo-činom protiv civilnog stanovništva smatraće se, prema trećem stavu istog člana (st.1. (c).) i naredba ili čin ubijanja, mučenja, nečovječnog postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi tran-splantacije, nanošenje patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja, te (st. 1. (d)) raseljavanje i prisilno odnarođavanje/prevođenje na drugu vjeroispovijest. Naredba ili izvršenje prisilnog seksualnog odnosa, prisiljavanja na prostituciju, zastrašivanje i terror, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protupravno od-vođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, oduzimanje prava na pravično i nepristrasno suđenje, prisiljavanje na službu u neprijatelj-skim oružanim snagama ili u neprijateljskoj obavještajnoj službi ili upravi, te prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskacija imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivpravno, samovoljno i vojnim potrebama neopravdano uništavanje ili prisvajanje imovine u velikim razmjerama, uzimanje nezakonite i nesrazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaće novčane jedinice ili protuzakonito izdavanje novca (st. 1. (e) i (f)), tako-đe se smatraju ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva.

8.7. Zaštita ranjenika i bolesnika

Zaštita ranjenika, bolesnika i brodolomnika (predviđena Prvom i Drugom Ženevskom konvencijom, zavisno od tog da li je riječ o suvozemnom ili pomor-skom ratu) obavezuje strane u sukobu na brigu i zaštitu ranjenih i bolesnih pri-padnika oružanih snaga, osoblja koje se o njima stara, kao i objekata u kojima

61


su smješteni i opreme koja se koristi za njihove potrebe, dok je implementacija ovih odredaba izvršena u KZBiH posredno, regulisanjem ratnog zločina protiv bolesnika i ranjenika (čl. 174. KZBiH) kao krivičnog djela kojim se licu koje kr-šeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata ili oružanog sukoba, prema ranjenicima, bolesnicima, brodolomnicima ili sanitetskom ili vjerskom osoblju naredi ili izvrši ubistvo, mučenje, nečovječno postupanje, biološke, medicinske ili druge naučne eksperimente, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nano-šenje patnji ili ozljeda tijela ili povreda zdravlja, te naredi ili izvrši protivpravno, samovoljno, vojnim potrebama neopravdano uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerima materijala, sredstava sanitetskog transporta i zaliha sanitetskih usta-nova ili jedinica, prijeti kaznom od najmanje deset godina zatvora.

8. 8. Zaštita objekata

Kao nužna posljedica svakog oružanog sukoba, pored ljudskih žrtava, javlja se i uništavanje objekata u odnosu na koje postoji niz zaštitnih normi međuna-rodnog humanitarnog prava. Tu se, prije svega, podrazumijeva zabrana napada na sanitetske i vjerske objekte, kao i osoblje koje se u njima nalazi. Kada je u pitanju zaštita od napada na medicinsko i vjersko osoblje, opšti stav zabrane na-pada sadržan je u Protokolu I čl.12., a kad je riječ o zaštiti sanitetskih i vjerskih objekata neophodno je pomenuti odredbe sadržane u Haškoj konvenciji o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba, kao i odredbe Protokola I (čl.53.) i Protokola II (čl.16.). U ovom kontekstu potrebno je naglasiti i obavezu zaštite objekata u kojima se vrše opasne djelatnosti ili čuvaju opasne materije. Odredba-ma člana 56. Dodatnog Protokola I regulisana je obaveza uzdržavanja od napada na objekte koji sadrže opasne materije ili se bave opasnom djelatnošću, čak i u slučaju da se radi o objektima, odnosno djelatnostima koje služe u vojne svrhe. Istu odredbu sadrži i Dodatni protokol II u čl. 15. Zaštita kulturnih dobara sadr-žana je u Dodatnim protokolima, kao i u Konvenciji o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba iz 1954. godine, iako je u Konvenciji riječ o potrebi preduzimanja mjera zaštite kulturnih dobara u periodu mirnog stanja, odnosno mjeru prevencije u slučaju oružanog sukoba. Zaštićene zone i područja su pred-met regulisanja čitavog niza odredaba međunarodnog humanitarnog prava, od čl. 23. Prve konvencije i čl. 14. Četvrte konvencije, do čl. 15. Četvrte konvencije koji reguliše status neutralnih zona i čl. 59. i 60. Dodatnog protokola I koji regu-lišu položaj nebranjenih područja i demilitarizovanih zona.

Odredbama KZBiH štite se (čl. 173. st.2. (a), (b) i (c)) objekti posebno zaštićeni međunarodnim pravom ili opšteopasni objekti i postrojenja kao što su brane, nasipi i nuklearne elektrane; civilni objekti koji su pod posebnom zaštitom me-

62


đunarodnog prava, nebranjena mjesta i demilitarizovane zone; dok se u čl. 179. (st. 2 (b)) zabranjuje bezobzirno razaranje gradova, naselja ili sela ili pustošenje koje nije opravdano vojnim potrebama; (st. 2. (c)) napad ili bombardovanje bilo kojim sredstvima nebranjenih gradova, sela, nastambi ili zgrada; te (st.2. (d)) pljenidba, uništavanje ili namjerno oštećenje ustanova namijenjenih vjerskim, dobrotvornim ili obrazovnim potrebama, nauci i umjetnosti, istorijskih spome-nika i naučnih i umjetničkih djela.

8. 9. Sredstva i metodi ratovanja

Nedozvoljenim sredstvima i metodama ratovanja smatraju se sva ona sred-stva i metode koja uzrokuju nepotrebne patnje, ili se odnose na neselektivne na-pade. Zaštitne norme međunarodnog humanitarnog prava u ovoj oblastiveć se mogu smatrati dijelom običajnog prava, mada su i formalnopravno regulisane odredbama Dodatnog protokola I 42. Kako je o neselektivnim napadima već ranije bilo riječi, ovom prilikom ćemo samo naglasiti postojanje zabrane korište-nja (čl. 179. KZBiH, st. 2. (a)) bojnih otrova ili drugih ubojitih sredstava s ciljem izazivanja nepotrebne patnje, pod kojima bi se morala podrazumijevati i zabrana neselektivnog, tzv. „slijepog oružja” čije se dejstvo ne može potpuno kontrolisati prilikom upotrebe.

9. Obaveza osnivanja nacionalnog društva Crvenog krsta/križa/polumjeseca

Uloga Međunarodnog komiteta Crvenog krsta precizno je definisana, kako paketom Ženevskih konvencija, tako i samim Statutom Pokreta, koji istovreme-no predviđa i obavezu svih država da osnuju nacionalno društvo Crvenog krsta/križa/polumjeseca. Neposredno nakon oružanog sukoba, s obzirom na entitet-sku podjelu, postojala su entitetska društva Crvenog krsta/križa/polumjeseca, što je otežavalo jedinstvenu pomoć svim ugroženim kategorijama lica. Pet go-dina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, BiH je dobila Druš-tvo Crvenog krsta/križa/polumjeseca BiH, čime je savladana prva prepreka na putu do punopravnog učlanjenja u Međunarodni pokret Crvenog krsta/križa i Crvenog polumjeseca. U Sarajevu je 15. decembra 2000. godine održana konsti-tutivna sjednica Društva Crvenog krsta/križa Bosne i Hercegovine, a odlučujuću ulogu u postizanju sporazuma o ujedinjenju dvaju entitetskih organizacija imala je septembarska odluka Vijeća ministara BiH da prizna samo jednu jedinstvenu

42 Čl. 35., 51., 55. i 58.

63


organizaciju Crvenog krsta/križa/polumjeseca za cijelu zemlju. Ovim je BiH is-punila najvažniji preduslov za uključenje u Međunarodni pokret Crvenog krsta/križa i Crvenog polumjeseca koji trenutno obuhvata nacionalne organizacije iz 190 zemalja svijeta.

10. Zaključak

Implementacija normi međunarodnog humanitarnog prava je obaveza svih država potpisnica međunarodnih ugovora iz ove oblasti. U BiH ta obaveza je naglašena već samim Mirovnim sporazumom, Aneksom VI, čl.1. kojim se BiH obavezala na poštovanje najvišeg nivoa ljudskih prava i sloboda predviđenih ni-zom međunarodnih dokumenata, uključujući i Ženevske konvencije i pripadaju-će protokole. Imajući na umu specifičnost državnopravnog uređenja BiH, proces implementacije međunarodnog humanitarnog prava u unutrašnji pravni sistem pokazao se kao dugotrajan proces, s obzirom na specifično postavljenu zakono-davnu nadležnost i međunarodnopravni subjektivitet BiH. Kao veoma aktivan činilac u procesu implementacije, i uopšteno, diseminacije međunarodnog hu-manitarnog prava pokazao se Međunarodni pokret Crvenog krsta/križa i Crve-nog polumjeseca, iako bi saradnja organa vlasti i Pokreta (Komiteta – MKCK) morala biti intenzivnije usmjerena prvenstveno na edukaciju članova zakono-davnih tijela i pripadnika Oružanih snaga BiH, a onda i edukaciju pravničke jav-nosti i studentske populacije.

Drugim značajnim segmentom implementacije izvjesno treba smatrati i domaće pravosuđe, koje je, kada je riječ o procesuiranju krivičnih djela za kršenje nor-mi međunarodnog humanitarnog prava, bilo pomalo zatečeno prosljeđivanjem predmeta od strane MKSJ u Hagu. Formalnopravno posmatrano, radilo se o pri-mjeni domaćih pravnih normi čije je izvorište bilo u međunarodnom pravu, usli-jed čega je u praksi došlo do nesnalaženja domaće judikature, iako je to bio više problem subjektivne prirode, nego krivičnoprocesnog zakonodavstva.

Još jedan od značajnih, takođe subjektivnih problema, počiva u činjenici da, bez obzira na postojanje normi kojima se implementira međunarodno humanitarno pravo u manjoj ili većoj mjeri, uvijek postoji jaz između formalnopravnog i stvar-nog stanja, zbog čega je neophodno insistirati ne samo na izmjeni ili dopuni za-konske regulative, već prvenstveno na provođenju postojeće. To podrazumijeva mnogo šire pretpostavke stvarne implementacije međunarodnog humanitarnog prava, jer se tiče uspostave pravne države, principa pravne sigurnosti, efikasnog provođenja zakona i sankcionisanja za nepoštivanje istih zakona.

64


IMPLEMENTATION OF INTERNATIONAL HUMANITARIAN LAW IN THE LEGAL SYSTEM OF

BOSNIA AND HERZEGOVINA

Summary: The paper deals with the implementation of the rules of international humanitar-ian law in the legal system of Bosnia and Herzegovina, as well as the manner in which this implementation has been carried out.

In this paper the Author analyzes the most important principles of international humanitar-ian law, from the principle of non-retroactivity of criminal law and universal jurisdiction, to the protection of certain categories of persons and objects, the use of protective signs in armed conflict, the command responsibility and the duty to disobey manifestly illegal orders.

Key words: International Humanitarian Law, non-international armed conflict, implemen-tation, Geneva Conventions, Additional Protocols

65

KREŠIĆ, B., PALAVRIĆ, A., Pravo na porodičnu penziju u Federaciji Bosne i HercegovineZbornik radova Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, br. XXVII., 2019., str. 65. – 83.

Izv. prof. dr. sc. Boris KREŠIĆ UDK: 368. 914.2 (497.6)Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli Pregledni znanstveni [email protected] Primljen:18. prosinca 2018.

Prihvaćen: 24. svibnja 2019.

Mr. sc. Alma PALAVRIĆFederalni zavod za PIO/MIO [email protected]

PRAVO NA PORODIČNU PENZIJU U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE

Sažetak: Kada nastupi socijalni rizik, odnosno smrt hranioca porodice koji je bio osiguranik ili korisnik penzije, članovi njegove porodice su, kao povjerioci socijal-no-pravnog odnosa, ovlašteni da od Zavoda, odnosno Fonda za penzijsko i invalid-sko osiguranje, kao dužnika, traže izvršenje socijalne prestacije. Da bi članovi poro-dice ostvarili pravo na porodičnu penziju nakon smrti hranioca porodice potrebno je da budu ispunjeni opći uvjeti na strani umrle osobe i posebni uslovi na strani čla-nova njegove porodice. I jedni i drugi uvjeti podjednako su važni, jer neispunjavanje bilo kojeg od tih uvjeta čini prepreku za ostvarivanje prava na porodičnu penziju.

U radu će se dati pregled svih uvjeta koji se moraju ispuniti da bi određeno lice ostvarilo pravo na porodičnu penziju. Takođe, biće ukazano na različita rješenja „starog“ i „novog“ Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine, te će se analizirati nova rješenja u skladu s osnovnim načelima na kojima se institut porodične penzije zasniva.

Ključne riječi: porodična penzija, porodica, osiguranik, udovac, udovica

Uvod

Sistem penzijskog osiguranja zasniva se na principima obaveznosti, uzaja-mnosti i međugeneracijske solidarnosti.1 Ako nije uređen tako da predstavlja organizovanu i funkcionalnu cjelinu, tada sistem penzijskog i invalidskog osigu-

1 Kosmajac, J., Bitka za čovjeka u sumraku istorije, Udruženje penzionera Republike Srpske, Laktaši, 2011., str. 23.

66


ranja postaje smetnja razvoju ukupnih društveno-ekonomskih odnosa. Ovo se posebno odnosi na sistem koji ne uvažava princip realnosti odnosa između soci-jalne i ekonomske komponente društvenog i ekonomskog razvoja. U tom slučaju penzijsko i invalidsko osiguranje može djelovati i kao destabilizujući faktor u dr-žavi.2 Da ne bi postao destabilizirajući faktor nameće se obaveza utvrđivanja op-timalnog obima prava iz ove oblasti i uspostavljanje mehanizama za ostvarivanje tih prava. Društva i države koje u tome uspiju izbjeći će nezadovoljstva i frustra-cije pojedinaca koji koriste prava iz ovog sistema i onih koji izdvajaju sredstva. U suprotnom, doći će do negativnih socijalnih tenzija između određenih organizo-vanih socijalnih grupacija i države, koja se često manifestuju odsustvom dijaloga između države i korisnika prava, a rezultat su ulični protesti nezadovoljnih ljudi. Pojednostavljeno rečeno, ako je sistem dobro postavljen i dobro izbalansiran, po-staje važan indikator postojanja i djelovanja pravne, a posebno socijalne države.3

Penzijsko i invalidsko osiguranje obuhvata ne samo pravo osiguranika na sta-rosnu i invalidsku penziju, već i pravo članova porodice osiguranika i korisnika penzije na porodičnu penziju. Na taj način članovi porodice osiguravaju za sebe potrebna sredstva za izdržavanje. Pravo na porodičnu penziju preostalih nezbri-nutih članova porodice umrlog osiguranika temelji se na radnom doprinosu koji je osiguranik dao za vrijeme svog radnog vijeka, kao i doprinosu koji je osigura-nik za vrijeme rada uložio u fondove, odnosno zavode penzijskog i invalidskog osiguranja.

Pravo na porodičnu penziju predstavlja jedan od značajnijih oblika društveno organizovane zaštite članova porodice osiguranika ili korisnika penzije, kojim se omogućava da članovi porodice bez straha i s više povjerenja gledaju u buduć-nost. Ono može biti generator razvoja društvenog sistema, ali ako nije na visini očekivane organizacije i funkcionisanja, onda može biti i jedna od njegovih koč-nica. Kao što može biti stabilizator harmoničnih i poželjnih društvenih kretanja i odnosa, ono takođe može na ukupna društvena kretanja djelovati kao destabi-lizirajući faktor. U prvom slučaju, ono je važan indikator postojanja i djelovanja pravne i socijalne države, a u suprotnom, dokaz je njihove odsutnosti.4

Zakonom je određen princip za ostvarivanje prava na porodičnu penziju po ko-jem se pravo na porodičnu penziju osigurava u prvom redu užim članovima, a kasnije i širim članovima porodice, kojima je primanje iz radnog odnosa ili pen-zija umrlog korisnika penzije bila osnova njihove egzistencije.

2 Ibid., str. 24.3 Ibid.4 Kušec, B., „Nova unutrašnja organizacija Federalnog zavoda PIO/MIO FBiH između

stvarnosti i realnosti“, Pravni Savjetnik, 5:4/2005., str. 38. i 39.

67


U daljem radu dat će se prikaz zakonodavnih rješenja koja se odnose na porodič-nu penziju u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: FBiH), pri čemu će se posebna pažnja posvetiti rješenjima koja nisu postojala u prijašnjem zakonu, te će se analizirati pojedine odredbe koje nisu u skladu s osnovnim principima socijalnog osiguranja.

1. Pravo na porodičnu penziju u Federaciji Bosne i Hercegovine

U Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu: BiH) isključivu nadležnost iz oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja imaju entiteti. Prema Ustavu BiH, BiH nema direktnih ingerencija na mjere politike penzijskog i invalidskog osiguranja. Kada se sagledaju isključive nadležnosti institucija BiH, može se zaključiti da su entiteti isključivo nadležni za oblast socijalne politike, izuzev pitanja imigracije i izbjegli-ca.5 Na državnom nivou BiH u ovom momentu nema zakona iz ovih oblasti, jer je praktično ostavljeno da se niži nivoi vlasti, odnosno entiteti sami organizuju i uređuju politiku penzijskog i invalidskog osiguranja na sebi svojstven način.6 Penzijsko i invalidsko osiguranje se nalazi u stanju entitetske razdijeljenosti i još uvijek se nije uspio postići takav nivo harmonizacije da se niži nivoi vlasti usa-glase sa višim nivoima vlasti, te donesu jedinstvene mjere koje bi bile sagledane u jedinstvenom zakonu za penzijsko i invalidsko osiguranje na državnom nivou. U evropskim i drugim zemljama, u tranziciji ili ne, kao i u zemljama u okruženju, na državnom nivou je uređena oblast penzijskog i invalidskog osiguranja.

FBiH i Republika Srpska imaju svoje posebne zakone iz ove oblasti. Socijalna politika izričito se navodi u ustavnoj odredbi u kojoj je propisana zajednička nad-ležnost federalne vlasti i kantona.7

5 Dedić, S., Socijalno pravo, Magistrat, Sarajevo, 2003., str. 48.6 BiH bi u međunarodnoj korespodenciji koja se odnosi na potpisivanje sporazuma, rati-

fikaciju različitih međunarodnih ugovora, konvencija i drugih međunarodnih propisa iz ove politike, trebala da ima određene ingerencije, a do toga je moguće doći ako se niži nivoi vlasti, odnosno entiteti, odreknu određenih nadležnosti u korist države, odnosno, potpišu određene sporazume po kojima BiH, kao međunarodni pravni subjekt, tj. država, može potpisivati različite sporazume i primjenjivati standarde iz ove oblasti za nivo BiH. Međutim, u BiH ti procesi su još uvijek na samom početku. Donošenje Zakona o pen-zijskom i invalidskom osiguranju na nivou BiH predstavlja preduslov za izjednačavanje uslova za ostvarivanje prava na porodičnu penziju svih državljana BiH, a što bi trebalo doprinijeti kvalitetnijem ostvarivanju ovog prava.

7 Član III/2 Ustava FBiH.

68


Od 01. 03. 2018. godine na snazi je „novi“ Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju,8 (u daljem tekstu: Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju), kojim je ranije doneseni Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) – u daljem tekstu: stari Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju, koji je važio do 28. 02. 2018. godine – stavljen van snage. U poglavlju V. Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju, članovima 68. do 77. normirana je porodična penzija.

1.1. Pojam porodične penzije

Kada je riječ o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja za slučaj smrti, riječ je o pravima koje članovi porodice osiguranika, odnosno korisnika penzije imaju pod određenim uslovima za slučaj njegove smrti, odnosno riječ je o po-rodičnoj penziji. Dakle, porodična penzija je oblik materijalne zaštite članova porodice osiguranika, odnosno korisnika penzije – hranioca porodice, za slučaj njegove smrti.9

Porodična penzija je dugoročno novčano davanje iz penzijskog i invalidskog osiguranja, odnosno osnovno pravo preživjelih članova porodice za slučaj smrti osiguranika odnosno penzionera. Za razliku od starosne i invalidske penzije, koje se, kao subjektivna prava, zasnivaju na ličnom radu i ulaganju u penzijsko i invalidsko osiguranje, te se stoga mogu i koristiti samo lično, porodična penzija je pravo koje se zasniva na obavezi umrlog osiguranika ili penzionera na izdrža-vanje članova svoje porodice. Usluge ostvarene na osnovu prava na porodičnu penziju se vrše radi poboljšanja kvaliteta života, otklanjanja ili ublažavanja rizika nepovoljnih životnih okolnosti. Pravo na materijalnu podršku se ostvaruje, prije svega, radi obezbjeđenja egzistencijalnog minimuma porodice.10

8 Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (Službene novine Federacije Bosne i Herce-govine, br.13/18). U FBiH su na snazi takođe i Zakon o prijevremenom povoljnijem pen-zionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata (Službene novine FBiH, br.41/13 i 90/17) i Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodice (Službene novine FBiH, br. 33/04, 56/05, 70/07, 9/10 i 90/17) kojima je takođe predviđeno priznavanje prava na porodičnu penziju.

9 Juričić-Nećak, J., Osnovi radnog i socijalnog prava, II dio, Fakultet političkih nauka Saraje-vo, 2005, str. 87.

10 Čolić, B., „Zaštita prava iz oblasti socijalne zaštite“, u: Udruženje za radno pravo i socijalno osiguranje Srbije, Socijalna prava i evropske integracije, Zbornik radova sa savjetovanja pravnika, Četrnaesti zlatiborski pravnički dani, Intermex, Beograd, 14:10/2011, str. 222.

69


Uvjeti koje korisnici prava na porodičnu penziju treba da ispunjavaju da bi ostva-rili navedeno pravo odnose se na osiguranika sa kojim su bili u određenim poro-dičnim odnosima, kao i na članove porodice umrlog osiguranika, odnosno kori-snika penzije, s tim da sam zakonodavac određuje ko se smatra članom porodice osiguranika, odnosno korisnika penzije, u smislu korisnika prava na porodičnu penziju i pod kojim uslovima oni mogu da se pojave kao korisnici toga prava.11 Stoga, za priznavanje prava na porodičnu penziju potrebno je da budu ispunjeni opći i posebni uslovi koji su u FBiH regulisani Zakonom o penzijskom invalid-skom osiguranju.

1.2. Opći uslovi za ostvarivanje porodične penzije

Opći uslovi odnose se na osiguranika, odnosno korisnika penzije, koje on mora ispuniti do svoje smrti. Osiguranik mora da navrši određeni penzijski staž ili da je već bio uživalac nekog od prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Zapravo, članovi porodice stiču pravo na porodičnu penziju, ako je umrli ispu-njavao jedan od sljedećih uslova:

• bio osiguranik koji je na dan smrti ispunjavao uslove za starosnu ili invalid-sku penziju, ili

• bio korisnik starosne ili invalidske penzije.12

Ova odredba u odnosu na član 61. starog Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju suštinski nije mijenjana, osim što je napravljena razlika u terminima osiguranik i korisnik penzije. U starom Zakonu je u ovoj odredbi korišten samo termin osiguranik za oba pojma, odnosno jedan termin je imao dva značenja.

1.3. Posebni uslovi za ostvarenje porodične penzije

Posebni uslovi su oni uslovi koje treba da ispunjava član porodice umrlog osiguranika, odnosno korisnika penzije. To su lični uslovi: godine starosti, srod-stvo, potpuna i trajna nesposobnost za rad i drugo.

Osobe koje imaju pravo na ostvarivanje porodične penzije, odnosno članovima porodice umrlog osiguranika smatraju se:

• bračni supružnik (udovica odnosno udovac); • razvedeni bračni supružnik, ako mu je pravosnažnom presudom suda dosu-

đeno pravo na izdržavanje;

11 Ibid.12 Član 68. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH.

70


• dijete, rođeno u braku ili van braka, te usvojeno dijete;• pastorak, ukoliko ga je umrli osiguranik, odnosno korisnik penzije izdržavao;• dijete – unuče bez oba roditelja ukoliko ga je umrli osiguranik, odnosno ko-

risnik penzije izdržavao.13

1.3.1. Pravo udovice na porodičnu penziju

Prema Zakonu o penzijsko-invalidskom osiguranju udovica stiče pravo na porodičnu penziju ako je:

• na dan smrti supruga navršila 50 godina života,• na dan smrti supruga bila potpuno nesposobna za privređivanje, odnosno

ako je takva nesposobnost nastala u roku od jedne godine od dana smrti supruga,

• poslije smrti supruga ostalo jedno ili više djece koja imaju pravo na porodič-nu penziju, a ona obavlja roditeljske dužnosti prema toj djeci.14

Udovica kojoj pravo na porodičnu penziju ostvareno po jednom od navedenih osnova prestane prije navršenih 50 godina života, ali poslije navršenih 45 godi-na života može ponovo ostvariti pravo na porodičnu penziju kad navrši 50 go-dina života.15 Ukoliko nije ostvarila pravo na porodičnu penziju po jednom od navedenih osnova, iako je ispunjavala uslove, udovica može ostvariti pravo na porodičnu penziju i nakon prestanka prava na porodičnu penziju djece.16 Udo-vica koja u toku korištenja prava na porodičnu penziju ostvarenu po jednom od navedenih osnova postane potpuno nesposobna za privređivanje zadržava pravo na porodičnu penziju dok postoji takva nesposobnost.17 Potpuna nesposobnost za privređivanje postoji kada lice zbog vrste i težine fizičkog ili mentalnog ošteće-nja ili vrste i težine psihičke bolesti nije sposobno za obavljanje najjednostavnijih poslova.18

Udovica koja u toku korištenja prava po jednom od navedenih osnova navrši 50 godina života zadržava pravo na porodičnu penziju.19 Smisao ove odredbe je u

13 Član 69. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH.14 Član 70. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH.15 Član 70. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH.16 Član 70. stav 3. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH.17 Član 70. stav 4. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH.18 Član 59. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH: „Kada je za rješava-

nje o pravu iz penzijskog i invalidskog osiguranja potrebno utvrditi invalidnost i potpunu nesposobnost za privređivanje, nosilac osiguranja donosi rješenje o pravima po osnovu tih činjenica utvrđenih na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja Instituta“.

19 Član 70. stav 5. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH.

71


tome da udovica koja u toku korištenja prava na porodičnu penziju navrši 50 go-dina života može trajno zadržati to pravo, što podrazumijeva da je udovica skupa sa djecom ostvarila i koristila pravo na porodičnu penziju.20

Ukoliko udovica do smrti supruga nije navršila 50 godina života, ali je imala na-vršenih 45 godina života ima pravo na porodičnu penziju kad navrši 50 godina života.21 Udovica koja je do smrti supruga ili do prestanka prava na porodičnu penziju navršila 45 godina života ima pravo na porodičnu penziju prije navrše-nih 50 godina života, ako postane potpuno nesposobna za privređivanje.22 Pravo na porodičnu penziju ima udovica i kad je dijete osiguranika, odnosno korisni-ka penzije rođeno 300 dana poslije njegove smrti.23 Radi preciznosti navedene odredbe potrebno je istu izmijeniti u smislu da stoji u roku od 300 dana od njego-ve smrti. Prema Porodičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Porodični zakon FBiH) ocem djeteta rođenog u braku ili periodu do 300 dana od prestanka braka smatra se muž majke djeteta.24

Novost u novom Zakonu je da udovica šehida/poginulog branioca, ima pravo na porodičnu penziju kad navrši 45 godina života25, što prije nije bilo propisa-no.26 Bitno je napomenuti da udovica šehida/poginulog branioca ima pravo na porodičnu penziju bez obzira na sve uslove koji su navedeni u članu 70. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju. Prema ranijem rješenju udovica šehida/po-ginulog branioca nije mogla zadržati pravo na porodičnu penziju iz razloga što u momentu prestanka školovanja njihove djece nije imala navršenih 45 godina života. Prema novom rješenju sve udovice šehida/poginulog branioca imaju pra-vo na porodičnu penziju kada navrše 45 godina života bez obzira na sve druge uslove.

1.3.2. Pravo udovca na porodičnu penziju

Udovac stiče pravo na porodičnu penziju pod istim uslovima kao i udovica, s razlikom u godinama života u trajanju od 10 godina, u smislu da je starosna

20 Društveni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine Sarajevo, Zbirka 1., Uputstva, objašnjenja i instrukcije za primjenu propisa iz penzijskog i invalidskog osi-guranja počev od 31. jula 1998. godine, Zajednica d.o.o., Sarajevo, april, 2001. op. cit. (bilj. 32), str. 21.

21 Član 70. stav 6. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH.22 Član 70. stav 7. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH.23 Član 70. stav 8. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH.24 Član 54. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (Službene novine Federacije Bo-

sne i Hercegovine, br. 35/05, 41/05 i 31/14). 25 Član 70. stav 9. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH.26 Vidi član 61. Starog Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju FBiH.

72


granica za udovice 50 godina života, odnosno 45 godina života, a za udovce 60 godina života, odnosno 55 godina života. Najveća razlika u godinama života iz-među udovice i udovca, i to u trajanju od 15 godina je vidljiva u odredbi člana 70. stav 9. koja predviđa starosnu granicu za udovice 45 godina života i odredbi člana 71. stav 8. koja predviđa starosnu granicu za udovce 60 godina života. Za razliku od ranijeg rješenja dodat je stav prema kojem udovac šehida žene, odnosno po-ginule braniteljice, ima pravo na porodičnu penziju kad navrši 60 godina života.27

Iz navedenog slijedi da Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju predviđa strožije uslove za ostvarivanje prava na porodičnu penziju za udovce nego za udovice. Razlika je u minimalnom broju godina života koje bračni supružnik mora imati u momentu smrti drugog bračnog supružnika.

Ustavom BiH ravnopravnost polova i zabrana diskriminacije po osnovu pola pri-znata je kao ustavno načelo. Međutim, ovdje se može reći da se radi o različitom tretmanu muškaraca i žena u pogledu ostvarivanja prava na porodičnu penziju nakon smrti bračnog supružnika, a ne o postojanju posredne ili neposredne dis-kriminacije na osnovu pola.28

Ovdje posebno treba imati u vidu činjenicu da su, nakon smrti bračnog supruž-nika, korisnici porodične penzije mnogo češće udovice nego udovci. Razlozi ta-kvog stanja su duži životni vijek žena, ali i činjenica da su uglavnom muškar-ci nosioci ekonomske funkcije porodice. I danas je veći broj nezaposlenih žena nego muškaraca (kako zbog nemogućnosti zaposlenja, tako i zbog tradicional-nog shvatanja, koje se kod nas i dalje održalo, da muškarac treba da radi, a žena da brine o porodici), a i žene koje rade ostvaruju manje prihode od muškaraca. Bez obzira na pospješivanje zapošljavanja žena, ipak ta ideja nije u dovoljnoj mje-ri zaživjela da bi obezbijedila konkretne rezultate. 29

27 Član 71. stav 8. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju FBiH.28 Europski sud u predmetu Birgit Bartsch razmatrao je pitanje diskriminacije na osnovu dobi

u pogledu porodične penzije, tj. odlučivao je o tome zabranjuje li primarno pravo EU takvu vrstu diskriminacije i, shodno tome, zahtijeva li ono od država članica da spriječe diskri-minaciju na temelju dobi, čak i kada diskriminacijsko postupanje nije povezano s pravom EU-a. Riječ je o presudi od 23. septembra 2008. godine u predmetu C-427/06, Birgit Barts-ch protiv Bosch und Siemens Hausgerate (BSH) Altersfur-sorge GmbH. Evropski sud još ne vrši pritisak na prava evropskih zemalja da se ta zakonska određenost broja godina koje se moraju imati da bi se ostvarilo pravo na porodičnu penziju okarakteriše kao diskriminaci-ja, jer je neminovno da bi dovela do povećanja broja korisnika porodične penzije. Presuda je preuzeta sa web-stranice: http://www.bailii.org/eu/cases/EUECJ/2008/C42706.html.

29 Do izjednačavanja uslova između žena i muškaraca što se tiče uslova za ostvarivanje prava na penziju trebalo bi ići postepeno u dužem prelaznom razdoblju. U tom razdoblju trebalo bi mijenjati odgoj djece, usađivati u njih svijest o obavezama u porodici i ugrađivati osjećaj

73


1.3.3. Pravo na porodičnu penziju razvedenog supružnika

Pravo na porodičnu penziju ima razvedeni bračni supružnik, ako mu je pra-vosnažnom presudom suda dosuđeno pravo na izdržavanje.30 Prema Porodič-nom zakonu FBiH bračni supružnik koji nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nesposoban je za rad ili se ne može zaposli-ti, ima pravo na izdržavanje od svog bračnog supružnika srazmjerno njegovim mogućnostima.31 Bračni supružnik i razvedeni bračni supružnik kome sudskom presudom nije prestalo pravo na izdržavanje mogu zadržati pravo na porodičnu penziju kada zaključe novi brak ili vanbračnu zajednicu, iako nastupanjem te činjenice pravo na zakonsko izdržavanje prestaje.32

Korištenje prava bračnom supružniku, kao i ostvarivanje i korištenje prava ra-zvedenom bračnom supružniku, trebalo bi ograničiti dok ne zasnuje novi brak ili vanbračnu zajednicu33 u skladu s odredbama Porodičnog zakona, osim ako pravo ostvaruje po osnovu nesposobnosti za rad. Zaključenjem novog braka, ove oso-be, po pravilu, dobijaju novog izdržavaoca, pa kod njih prestaje stanje socijalne potrebe, tako da nema osnova za dalje korištenje ovog prava i sredstava koja su potrebna za zadovoljenje potreba socijalno ugroženijih kategorija.

Pravo na porodičnu penziju nemaju roditelji34, braća i sestre, kao ni udovica koja

ravnopravnosti u obavljanju istih, kako bi se postigla stvarna, a ne samo formalnopravna ravnopravnost između žena i muškaraca. Izjednačavanjem uslova za penziju oba spola u današnjim uslovima i okolnostima provodimo zapravo diskriminaciju jer izjednačavamo nejednake. Može se zaključiti da, iako su žene stekle najviše stepene obrazovanja, njihove plaće zaostaju već godinama prema plaćama muškaraca, a samim tim i visina penzije. Razlog za osjetnim zaostajanjem plaća žena prema muškarcima, a samim tim i visine pen-zije leži u činjenici što one i dalje preuzimaju najveći dio porodičnih i roditeljskih obveza – odlaze na porodiljska odsustva i bolovanja zbog djece, što im smanjuje primanja. Zapo-slene žene u pravilu rade u prosjeku najmanje 60 sati sedmično, puno radno vrijeme na poslu i još najmanje pola radnog vremena kod kuće rješavajući kućne i porodične obveze. U sistemu porodičnog osiguranja, žene su upravo zbog navedenih činjenica ostvarivale pod povoljnijim uvjetima pravo na starosnu i porodičnu penziju.

30 Član 69. stav 1. tačka (b). Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju FBiH.31 Član 224. Porodičnog zakona FBiH.32 Član 229. Porodičnog zakona FBiH: „Pravo na izdržavanje prestaje ako izdržavani ra-

zvedeni bračni supružnik, ili bračni supružnik iz poništenog braka sklopi novi brak, ili zasnuje vanbračnu zajednicu, ili postane nedostojan tog prava, ili ako više ne postoji neki od uvjeta iz člana 224. Porodičnog zakona“.

33 Zasnivanje vanbračne zajednice dolazi u obzir samo u slučaju da zakonodavac i vanbrač-nom partneru prizna pravo na porodičnu penziju. U suprotnom, zasnivanje vanbračne zajednice ne bi moglo biti osnov za prestanak prava korištenja porodične penzije.

34 Roditelju iza umrlog djeteta ne pripada pravo na porodičnu penziju, jer ne spada u krug

74


je u trenutku smrti osiguranika ili korisnika prava trudna, a umrli bračni suprug je otac tog djeteta, sve dok se dijete ne rodi, ako ne ispunjava ostale uslove za ostvarivanje toga prava.

Pravo na porodičnu penziju ne može steći razvedeni bračni supružnik čiji je brak razveden bez njegove krivice i dosuđeno mu izdržavanje, ako je prije smrti razve-denog bračnog supružnika zasnovao novi brak, jer je prestalo izdržavanje koje je uslov za sticanje prava.

U odredbi člana 69. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju vanbračni partner nije naveden kao član porodice. Prema navedenoj zakonskoj odredbi vanbračna zajednica još uvijek nije izjednačena s bračnom zajednicom u bilo kojem smislu kada se radi o porodičnoj penziji. Inače, u Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju pojam vanbračne zajednice uopće se ne spominje. Vanbračni partner je lišen mogućnosti da ostvari pravo na porodičnu penziju, iako prema Porodičnom zakonu FBiH ima pravo na izdržavanje.35 Međutim, Ustavni sud Bosne i Hercegovine u svojoj je odluci naveo da su redovni sud i organi uprave primjenom Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju iz 1998. godine, bez uvažavanja opredjeljenja iz Porodičnog zakona FBiH iz 2005. go-dine o dosljednom izjednačavanju vanbračne zajednice36, koja u konkretnom slučaju traje 17 godina, sa bračnom zajednicom u svim pravima i obavezama, uključujući i imovinska prava i odbijanjem apelanticinog zahtjeva da joj kao članu porodice umrlog nosioca osiguranika prizna pravo na porodičnu penzi-ju, prekršili zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Us-tava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju.37 Na ovome mjestu može se opravdati odluka Ustavnog suda BiH, ali samo u dijelu u

lica koji po zakonu iza umrlog osiguranika mogu ostvariti pravo na porodičnu penziju (Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: U-2664/02, od 17.01.2008. godine).

35 Član 230. stav 1. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine: „Vanbračni parnter koji ispunjava uvjete iz čl. 3. i 224. ovog Zakona ima pravo na izdržavanje od drugog vanbrač-nog partnera nakon prestanka vanbračne zajednice“.

36 Vidi šire: Krešić, B., Izjednačavanje prava vanbračnih i bračnih partnera – Analiza presude Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Zbornik radova – šesti međunarodni skup, Dani po-rodičnog prava, Mostar, 2018., str. 265 – 283.

37 Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine AP-4077/16, od 11.10.2018. godine. Ustavni sud naglašava da je 21. februara 2018. godine u Službenim novinama FBiH broj 13/18 objavljen novi Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju, koji, opet, nije uzeo u ob-zir vanbračnu zajednicu niti je regulirao stjecanje prava vanbračnim partnerima. Stoga, Ustavni sud smatra da je svrsishodno da se ova odluka dostavi Vladi Federacije BiH radi harmonizacije Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju sa Porodičnim zakonom u odnosu na prava i obaveze vanbračnih partnera.

75


kojem se govori o izjednačavanju bračnih i vanbračnih partnera u imovinskim pravima. U PZ FBiH vanbračna zajednica je izjednačena sa bračnom u pogle-du prava na međusobno izdržavanje i u pogledu imovinskih odnosa vanbračnih partnera (s izuzetkom). Vanbračni partner koji ispunjava uvjete iz čl. 3. i 224. PZ FBiH ima pravo na izdržavanje od drugog vanbračnog partnera nakon prestanka vanbračne zajednice. Opći uvjeti za izdržavanje vanbračnih partnera identični su uvjetima za izdržavanje bračnih partnera. Što se tiče ostalih prava i obaveza PZ FBiH ne navodi da je brak izjednačen s vanbračnom zajednicom ni da su u ostalim pravima vanbračni partneri izjednačeni s bračnim partnerima.38 Apso-lutno izjednačavanje bračne i vanbračne zajednice, bez omogućavanja registraci-je vanbračnih zajednica, dovodi do pravne nesigurnosti. Naime, pitanje nastanka braka i vanbračne zajednice ima direktan uticaj i na nastanak imovinskih odnosa između bračnih i vanbračnih partnera. Ako ne možemo znati trenutak nastanka zajednice života, bilo bračne ili vanbračne, onda ne možemo znati ni od kojeg trenutka partneri imaju prava i obaveze propisane zakonom.

Za razliku od našeg rješenja, prema Zakonu o mirovinskom osiguranju39, pravo na porodičnu penziju ima i vanbračni udovac/udovica ako su do smrti vanbrač-nog partnera bili najmanje tri godine u vanbračnoj zajednici čiji je status utvrđen u vanparničnom sudskom postupku, kao i roditelji – otac, majka, očuh, maćeha i usvojitelj koje je osiguranik izdržavao.40

38 Uslov da bi tužiteljica kao udovica iza pokojnog T.N. ostvarila pravo na porodičnu penziju u smislu citiranih odredbi Zakona o PIO jeste da je postojala bračna zajednica između tužiteljice i pokojnog T.N. uz ispunjavanje drugih zakonom propisanih uslova. Kako tuži-teljica nesporno nije bila u bračnoj zajednici sa pokojnim T.N., već je živjela u vanbračnoj zajednici koja zajednica u smislu ostvarivanja prava iz PIO nije izjednačena s bračnom zajednicom, to je prvostepeni organ tuženog pravilno postupio kada je zahtjev imenovane odbio, a i tuženi organ kada je žalbu tužiteljice odbio kao neosnovanu. Pozivanje tužiteljice na član 12. stav 1. Porodičnog zakona Republike Srpske (Službeni glasnik Republike Srp-ske, broj 54/02) nije relevantno jer tom odredbom se vanbračni supružnik izjednačava s bračnim u pogledu ostvarivanja imovinskih prava iz tog zakona dok Zakon o PIO uređuje ostvarivanje prava na porodičnu penziju iza smrti korisnika penzije. Pojam udovac ili udovica u značenju kako je regulisao Zakon o PIO pretpostavlja postojanje bračne zajed-nice do momenta smrti jednog od supružnika (Okružni sud u Banjoj Luci, broj 11 0 U 001 664 09 U od 10. 9. 2009. godine).

Donošenjem Zakona o Penzijsko-invalidskom osiguranju Republike Srpske (Sl. glasnik RS, br. 134/2011, 82/2013, 96/2013 – odluka US i 103/2015) je u članu 70. propisano da se članovima porodice umrlog osiguranika, odnosno korisnika penzije smatraju i vanbračni supružnik ako mu je pravosnažnom presudom suda dosuđeno pravo na izdržavanje.

39 Zakon o mirovinskom osiguranju Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15 i 120/16).

40 Vidi član 22. Zakonu o mirovinskom osiguranju Republike Hrvatske.

76


1. 3. 4. Pravo na porodičnu penziju djeteta

U pogledu djece, koja kao članovi porodice stiču pravo na porodičnu pen-ziju, Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju je zadržao ravnopravan tre-tman djece rođene u braku, van braka ili usvojene.

Za djecu rođenu u braku, van braka ili usvojenu Zakon o penzijskom i invalid-skom osiguranju ne predviđa kao uslov za sticanje prava na porodičnu penziju da ih je osiguranik izdržavao, jer je to osnovna pravna pretpostavka za odnose rodi-telja i djece. 41 Međutim, za pastorče (dijete rođeno u braku, van braka ili usvoje-no dijete iz ranijeg braka bračnog supružnika) i unuče bez roditelja predviđeno je da se smatraju djecom u vezi sa sticanjem prava na porodičnu penziju, pod pretpostavkom da ih je umrli osiguranik, odnosno korisnik penzije izdržavao.42 Pastorak može ostvariti pravo na porodičnu penziju samo nakon smrti očuha ili maćehe koji je u trenutku smrti bio u braku sa njegovim roditeljem. Ukoliko je taj brak prestao prije smrti očuha ili maćehe, pravo na porodičnu penziju se ne može ostvariti.

Dijete ima pravo na porodičnu penziju poslije smrti osiguranika, odnosno kori-snika penzije do navršenih 15 godina života.43 Poslije navršenih 15 godina života, dijete ima pravo na porodičnu penziju do završetka redovnog školovanja, ali naj-kasnije do navršenih 26 godina života.44 Novim Zakonom je podignuta starosna granica djeteta koje se nalazi na redovnom školovanju sa 25 na 26 godina živo-ta.45 Redovnim školovanjem, u smislu ovog zakona, ne smatra se školovanje u školi istog ili nižeg stepena obrazovanja od škole koju je dijete završilo.46

41 U članu 60. starog Zakona bilo je predviđeno da pravo na porodičnu penziju mogu ostva-riti i druga djeca bez roditelja koju je osiguranik izdržavao do svoje smrti.

42 Bujdić, S., Mićić, V., „Komentar Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja“, Savremena administracija, Beograd, 1972., str. 73. i 74.

43 Član 73 stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH.44 Član 73. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH. Izjednačena je sta-

rost djeteta u pogledu prava na izdržavanje i prava na porodičnu penziju. Prema članu 216. Porodičnog zakona Federacije BiH: „Ako se dijete nalazi na redovnom školovanju roditelji su dužni, prema svojim mogućnostima, osigurati mu izdržavanje i nakon punol-jetnosti, a najdulje do navršene 26. godine života“.

45 Na ovaj način izjednačena je dobna granica djeteta koje je na redovnom školovanju u Porodičnom zakonu i u Zakonu o penzijsko-invalidskom osiguranju. Vidi član 216. Poro-dičnog zakona Federacije BiH.

46 Član 73. stav 3. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH.

77


Dijete kod koga nastupi nesposobnost za samostalan život i rad prije 15. godi-ne života ima pravo na porodičnu penziju dok ta nesposobnost traje.47 Ukoli-ko nesposobnost za privređivanje nastupi poslije 15. godine života, a prije smrti osiguranika odnosno korisnika penzije dijete ima pravo na porodičnu penziju ako ga je osiguranik odnosno korisnik penzije izdržavao do svoje smrti. Kada nesposobnost za samostalan život i rad ili nesposobnost za privređivanje nastupi u toku korištenja prava na porodičnu penziju dijete zadržava pravo na penziju dok ta nesposobnost traje.48 Primjetno je da je zakonodavac brisao odredbu koja je propisivala „Ako je redovno školovanje prekinuto zbog učešća u odbrani Bo-sne i Hercegovine, pravo na porodičnu penziju može se steći odnosno koristiti i nakon 25 godina života onoliko vremena koliko je dijete zbog učešća u odbrani Bosne i Hercegovine izgubilo na redovnom školovanju“.49 Navedeni član je izgu-bio svrhu, odnosno ovaj stav je imao vremensko važenje, jer nema više djece tih godina koja bi ovo pravo mogla koristiti.

U novom zakonu zakonodavac je definisao nesposobnost za samostalan život i rad. Tako nesposobnost za samostalan život i rad postoji kada se lice zbog vrste i težine fizičkog ili mentalnog oštećenja ili vrste i težine psihičke bolesti ne može osposobiti za obavljanje najjednostavnijih poslova.50 Takođe zakonodavac je de-finisao i pojam izdržavanog člana porodice, što prije nije bio slučaj. Osiguranik, odnosno korisnik penzije izdržavao je člana porodice ako prosječni mjesečni pri-hod člana porodičnog domaćinstva podnosioca zahtjeva za ostvarivanje prava na porodičnu penziju, u godini u kojoj je nastupila smrt osiguranika odnosno kori-snika penzije, ne prelazi iznos najniže penzije u Federaciji iz prethodne godine, određene u skladu sa ovim zakonom.51 Porodičnim domaćinstvom u skladu sa prethodnim stavom smatraju se supružnici i njihova djeca (rođena u braku i van braka, usvojena, pastorci i unučad koje je osiguranik izdržavao).52

47 Djetetu iza umrle majke, koja je ostvarila porodičnu penziju iza umrlog oca, ne pripada pravo na porodičnu penziju jer umrla majka nije ispunjavala uslove za starosnu ili invalid-sku penziju, niti je bila korisnik tih penzija, već je porodičnu penziju ostvarila po osnovu nesposobnosti za samostalan život i rad zbog bolesti tj. kao invalidno dijete iza svog umr-log oca. Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj U-1152/03 od 29.05.2008. godine.

48 Član 73. stav 4. – 6. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.49 Član 65. stav 3. „starog“ zakona.50 Član 73. stav 7. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH.51 Član 74. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH.52 Član 74. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH.

78


2. Određivanje i visina porodične penzije

Porodična penzija poslije smrti osiguranika određuje se od invalidske pen-zije koja bi mu pripadala na dan smrti, dok se porodična penzija poslije smrti korisnika starosne ili invalidske penzije određuje od penzije koja je pripadala korisniku na dan smrti, a sve u procentu koji se utvrđuje prema broju članova porodice koji imaju pravo na tu penziju.

U zavisnosti od broja članova porodice koji ostvaruju pravo, porodična penzija iznosi:

• jednog člana 70% od penzije od koje se određuje;

• dva člana porodice 80% od penzije od koje se određuje;

• tri člana porodice 90% od penzije od koje se određuje;

• četiri i više članova porodice 100% od penzije od koje se određuje.53

Za razliku od ranijeg rješenja zakonodavac je propisao da dijete, odnosno djeca bez oba roditelja imaju pravo na porodičnu penziju u punom iznosu koji bi pri-padao osiguraniku, odnosno korisniku penzije, ukoliko ispunjavaju propisane uslove.54

U slučajevima u kojima pravo na porodičnu penziju imaju supružnik umrlog osiguranika, odnosno korisnika penzije i razvedeni supružnik kome je dosuđeno pravo na izdržavanje, porodična penzija određuje se u visini koja pripada za jed-nog člana porodice i dijeli se na jednake dijelove.55 Porodična penzija se određuje kao jedna i kada pravo ostvaruje više članova porodice. Ako korisnici zahtijevaju da se penzija isplaćuje odvojeno, dio penzije koji pripada svakom korisniku se određuje tako što se utvrđeni iznos penzije koji pripada svim članovima porodice zajedno podijeli sa brojem korisnika.

Najniži iznos penzije je iznos penzije isplaćene za decembar 2016. godine u Fe-deraciji BiH, usklađene za sva pripadajuća povećanja na dan ostvarivanja prava i pripada korisniku starosne, porodične, odnosno invalidske penzije, kome je pen-zija određena u manjem iznosu od tako utvrđenog najnižeg iznosa.56 Od 01. 03.

53 Član 76. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH.54 Član 76. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH.55 Čl. 75. – 77. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH.56 Član 81. stav 1. i 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH. Starim zakonom

najniži iznos penzije bio je definisan članom 72. stav 2. koji je određivao da najniži iznos penzije ne može biti manji od 60% od prosječne penzije isplaćene u decembru 2007. go-dine, usklađene s procentom povećanja penzija u godini u kojoj se isplaćuje najniži iznos penzije.

79


2018. godine do 30. 04. 2018. godine najniža penzija je iznosila 337,59 KM, a od 01. 05. 2018. godine ona iznosi 348,06 KM.

Smatramo da bi finansiranje najnižeg iznosa porodične penzije trebalo biti vr-šeno iz državnog budžeta kategorišući tu populaciju kao socijalni slučaj, a ne iz sredstava penzijskog i invalidskog osiguranja, jer takav iznos penzije nije ostva-ren na temelju plaćenih doprinosa.

Zakonske odredbe o najnižoj penziji ne odnose se na korisnike penzije koji su ostvarili pravo na srazmjerni dio penzije po međunarodnim ugovorima, kao ni na one koji nemaju prebivalište na teritoriji BiH, ukoliko međunarodnim ugo-vorima nije drukčije uređeno.57 S obzirom na primjenu sporazuma o socijalnom osiguranju sa Slovenijom i Hrvatskom po principu reciprociteta vrši se isplata najniže penzije ukoliko je prebivalište osiguranika ili korisnika porodične penzije u ovim državama.

2.1. Korištenje prava na porodičnu penziju

Pravo na porodičnu penziju iza umrlog osiguranika član porodice stiče od dana kad su ispunjeni uslovi za ostvarivanje prava, a pravo na porodičnu penziju iza umrlog korisnika prava član porodice stiče od prvog dana narednog mjeseca od dana smrti, a u oba slučaja pod uslovom da je zahtjev za ostvarivanje prava podnesen u roku od tri mjeseca od dana ispunjenja uslova. Ukoliko je zahtjev za ostvarivanje prava podnesen prije isteka roka od tri mjeseca od dana ispunjenja uslova, pravo na porodičnu penziju član porodice ima od podnošenja zahtjeva i za tri mjeseca unazad ako su na taj dan ispunjeni uslovi za ostvarivanje prava.58 Stari zakon je predviđao rok od šest mjeseci, ali osim toga pravo na porodičnu penziju iza korisnika prava pripadalo je članovima porodice narednog dana od dana smrti, ako je zahtjev za ostvarivanje prava podnesen u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uslova.

Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja prestaju smrću korisnika, s tim što se penzija isplaćuje za cijeli mjesec u kome je korisnik penzije umro. Prije toga mogu prestati kada u toku korištenja prestanu da postoje uslovi za ostvarivanje tih prava. U skladu s tim, prava prestaju od dana prestanka postojanja uslova za ostvarivanje prava.

Ukoliko korisnik porodične penzije kome je prestalo pravo na porodičnu penziju zbog prestanka postojanja uslova za ostvarivanje prava ponovo podnese zahtjev

57 Član 82. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH.58 Član 108. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH.

80


za ostvarivanje prava na porodičnu penziju, uspostaviće se isplata ranije utvrđe-ne penzije nakon ispunjenja uslova propisanih ovim zakonom.59 Takođe, prava iz penzijskog osiguranja prestaju u slučaju kad se naknadno utvrdi da nisu bili ispunjeni uslovi za ostvarivanje tih prava.60

Udovici mlađoj od 50 godina života, odnosno udovcu mlađem od 60 godina ži-vota, prestaje pravo na porodičnu penziju stupanjem u brak, izuzev ako je pravo na porodičnu penziju ostvareno zbog potpune nesposobnosti za privređivanje. Udovica, odnosno udovac, koji na osnovu supružnika iz novog braka ne ostvari pravo na porodičnu penziju, ima pravo na porodičnu penziju na osnovu supruž-nika iz prvog braka:

• ako na dan smrti drugog supružnika ima djece iz prvog braka koja koriste pravo na porodičnu penziju i

• ako prema toj djeci vrši roditeljske dužnosti.61

Prema ranijem rješenju starosna granica udovice bila je 45 godina života, dok je sada 50. Takođe, u odnosu na stari Zakon izvršena je dopuna u smislu da udovica i udovac prilikom ostvarivanja prava na porodičnu penziju po osnovu supruž-nika iz prvog braka su uslovljeni vršenjem roditeljske dužnosti prema djeci iz prvog braka koja koriste pravo na porodičnu penziju.

Lice koje ispuni uslove za ostvarivanje prava na penziju po više osnova može, po sopstvenom izboru, koristiti samo jedno od tih prava.62 Potrebno je naglasiti da ne postoji mogućnost kumulacije penzija, bez obzira na vrstu.

Pravo na porodičnu penziju ne može ostvariti i koristiti član porodice koji je na-mjerno uzrokovao smrt osiguranika ili korisnika penzije i za takvo krivično djelo je osuđen pravosnažnom presudom na kaznu zatvora, niti steći pravo ukoliko se namjerno onesposobio za rad zbog ostvarivanja prava na porodičnu penziju.63

Ukoliko korisnik starosne ili invalidske penzije zaključi brak s navršenih 65 godi-na života, pravo na porodičnu penziju obezbjeđuje se bračnom supružniku pod uslovom da je brak trajao najmanje tri godine ili da imaju zajedničko dijete.64 Uvođenjem člana 91. zakonodavac ima za cilj sprječavanje mogućnost zaklju-čenja braka u namjeri sticanja prava na porodičnu penziju, odnosno korisniku

59 Član 119. stav 3. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH.60 Član 120. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH.61 Članovi 122. i 123. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH.62 Član 111. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH.63 Član 90. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH.64 Članovi 90. i 91. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH.

81


penzije ovim se pravom želi onemogućiti da ekonomski zbrine bilo koju osobu s kojom nije zaključio brak radi ostvarivanja zajednice života, već s nekim drugim ciljem. Ovo je jedna od prvih odredbi u zakonodavstvu FBiH prema kojoj se zahtijeva dužina trajanja braka u svrhu ostvarivanja određenog prava. Opravda-no se može postaviti pitanje da li je zakonodavac ovakvim rješenjem svaki brak koji traje manje od tri godine, a koji je zaključilo lice starije od 65 godina života, označio fiktivnim? Naime, Porodičnim zakonom FBiH normirano je da je ništav brak onaj koji nije zaključen u cilju vođenja zajednice života.65 Pravo na tužbu za poništenje braka pripada, pored bračnih supružnika i organa starateljstva, i sva-kom licu koje ima pravni interes.66 U konkretnom slučaju pravni interes bi imao Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje. Smatramo da bi prije uskra-ćivanja prava na porodičnu penziju u sudskom postupku bilo potrebno utvrditi fiktivan brak, odnosno da je isti zaključen u cilju ostvarivanja prava na porodičnu penziju, a ne radi vođenja zajednice života.

2.2. Zastarjelost potraživanja prava na porodičnu penziju

Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ne mogu zastarjeti67, što znači da osiguranik može uvijek ostvariti stečeno pravo. Međutim, dospjeli mjesečni iznosi penzije nisu izuzeti od zastarjelosti. Dospjela novčana primanja proistekla iz ostvarenog prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja zastarijevaju u roku od tri mjeseca, od dana dospjelosti.68 Zakonodavac je i u ovome slučaju smanjio rok zastarjelosti sa šest mjeseci na tri mjeseca. Penzija se utvrđuje u mjesečnom iznosu i isplaćuje unazad, u tekućem mjesecu za prethodni mjesec.69

Dakle, zastara obuhvata samo ona dospjela mjesečna penzijska primanja za čiju je isplatu prošlo više od tri mjeseca, računajući od dana dospjelosti. Iz navedenog proizlazi da se penzije koje nisu isplaćene za posljednja tri mjeseca, računajući od dana kad je korisnik zatražio isplatu, moraju isplatiti bez obzira na okolnosti zbog kojih isplata nije mogla biti izvršena.70

65 Član 35. Porodičnog zakona Federacije BiH.66 Član 35. stav 1. Porodičnog zakona Federacije BiH.67 Član 5. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH.68 Član 113. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH.69 Član 113. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH. U starom Zakonu

član 106. stav 1. je propisivao da se penzije određuju u mjesečnom iznosu i dospijevaju za isplatu unazad posljednjeg dana kalendarskog mjeseca.

70 Društveni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine Sarajevo, op. cit. (bilj. 32), str. 23.

82


Zaključak

Uvjeti koji moraju biti ispunjeni za stjecanje prava na porodičnu penziju mogu se svrstati u dvije grupe. Jednoj grupi pripadaju oni uvjeti koji se tiču umrlog osi-guranika, odnosno umrlog korisnika penzije, a u drugu grupu ulaze oni uvjeti, koji se tiču članova porodice, koji ostvaruju pravo na porodičnu penziju. I jedni i drugi uvjeti podjednako su važni, jer neispunjavanje bilo kojeg od tih uvjeta čini prepreku za ostvarivanje prava na porodičnu penziju.

Ukoliko nisu ispunjeni oni uvjeti, koji se tiču umrlog osiguranika, odnosno kori-snika penzije, od kojeg se izvodi pravo na porodičnu penziju, nijedan član poro-dice neće moći ostvariti pravo na porodičnu penziju tog osiguranika, bez obzira da li neki od njih ispunjavaju ili ne ispunjavaju uvjete koji ulaze u drugu grupu.

Da bi članovi porodice mogli ostvariti pravo na porodičnu penziju, potrebno je da je nastupila smrt osiguranika, odnosno korisnika penzije, od kojeg oni izvode svoje pravo. Potrebno je razlikovati da li se radi o korisniku penzije, koji je u vri-jeme smrti već bio uživalac starosne ili invalidske penzije, ili se radi o osigurani-ku, koji je bio osiguran za navedena prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja za vrijeme radnog odnosa.

Pravo na porodičnu penziju ispunjavaju članovi porodice ako su ispunjeni opći i posebni uvjeti. Opći uvjeti propisani su za sve članove porodice kojima se odre-đuju osigurani slučajevi i redoslijed sticanja prava na penziju. Posebni uslovi su oni koje članovi porodice moraju ispunjavati (naravno ako su ispunjeni opći) da bi ostvarili pravo na porodičnu penziju bračnog supružnika (dob, nesposobnost za privređivanje ili da koristi penziju uz djecu, vršeći roditeljske dužnosti), za djecu (nesposobnost za samostalan život i rad, nesposobnost za privređivanje, redovno školovanje do određene dobi), za razvedenog bračnog supružnika (iz-državanje).

Novi Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju u FBiH ostao je dosljedan u ignorisanju značaja faktičke zajednice života između muškarca i žene i na taj na-čin što u krug članova porodice koji mogu ostvariti pravo na porodičnu penziju ne uključuje vanbračnog partnera.

Pravo na porodičnu penziju ima veliki socijalni, ekonomski i društveni značaj. Stoga, potrebno ga je mijenjati i prilagođavati u skladu s promjenama ekonom-skih i društvenih vrijednosti. To je moguće učiniti tek nakon što se izvrši analiza postojećeg stanja i posljedica koje predviđene promjene donose.

83


RIGHT TO SURVIVOR’S PENSION IN THE FEDERATION OF BOSNIA AND HERZEGOVINA

Summary: Upon the occurrence of social risk or the death of family’s breadwinner who was the insured person of pension beneficiary, the Federal Pension Insurance institute, as the debtor, authorizes the members of his/her family, as the trustees of the social and legal relationship, to demand she execution of social benefits. The right of family members to survivor’s pension requires the fulfillment of general conditions related to the deceased person and special conditions on behalf of his/her family. Both types of conditions bear equal importance as the failure to meet any of them creates the obstacle to exercise the right to survivor’s pension.

The article examines all the conditions required for a person to exercise the right to survivor’s pension. In addition, it presents various solutions of the “old” and “new” Law on Pension and Disability Insurance of Bosnia and Herzegovina Federation and analyzes the new arrangements in accordance with the basic principles that serve as the foundation of survivor’s pension.

Key words: survivor’s pension, family, insured person, widow, widower

84

KEVO, M., Pravne posljedice propuštanja odgovora na tužbuZbornik radova Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, br. XXVII., 2019., str. 84. – 120.

Dipl. iur. Mirjana KEVO, UDK: 347.922.1 doktorandica Pravnoga fakultetu Sveučilišta u Mostaru Pregledni znanstveni [email protected] Primljen: 11. siječnja 2019.


PRAVNE POSLJEDICE PROPUŠTANJA ODGOVORA NA TUŽBU

Sažetak: Jedna od brojnih novina koju je donio Zakon o parničnom postupku Fe-deracije BiH iz 2003. godine, u cilju povećanja učinkovitosti suđenja, jeste da je do-stava tužbe i pozivanja tuženika da podnese odgovor na tužbu postao obvezni pod-stadij u fazi pripremanja glavne rasprave, dok je dostava odgovora na tužbu postala dužnost tuženika. Sud će primjerak potpune i uredne tužbe s prilozima dostaviti tuženiku radi podnošenja pisanog odgovora, a u pozivu će ga upozoriti na prav-ne posljedice propuštanja te radnje. Međutim, procesno pravo ne obvezuje nijednu stranku na određeno držanje u parnici, pa tuženik može po svom izboru biti aktivan i poduzimati parnične radnje odnosno protiviti se zahtjevu tužitelja, može priznati činjenične navode i zahtjeve svog protivnika ili ostati pasivan, odnosno braniti se propuštanjem poduzimanja parničnih radnji radi zaštite svojih interesa.

Cilj rada jeste analizirati institut odgovora na tužbu, a posebna je pozornost dana propuštanju parnične radnje podnošenja pisanog odgovora na tužbu, koja za poslje-dicu ima donošenje meritorne odluke – presude zbog propuštanja, kojom se zahtjev usvaja bez raspravljanja i dokazivanja. Istražuje se općenito pravna priroda presu-de zbog propuštanja, razmatraju se pretpostavke za njeno donošenje, te mogućnost njezina pobijanja. Prethodno će biti razmotren njezin povijesni razvoj. Ukazat će se, također, na rješenja u poredbenom pravu.

Ključne riječi: tužba, odgovor na tužbu, presuda zbog propuštanja, prijedlog za povrat, žalba

85


Uvodne napomene

Zakonom o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine1, Zakonom o parničnom postupku Republike Srpske2, Zakonom o parničnom postupku Brčko Distrikta3, te Zakonom o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine4 u odnosu na ranije ponuđena zakonska rješenja odgovora na tužbu uvedena su nova svojstva ovoga instituta, te uvjeti i posljedice koje su uz njega vezane. Predviđena je i nova vrsta odluke – presuda zbog propuštanja, koja je u uskoj vezi s odgovorom na tužbu jer se, uz ispunjenje ostalih procesnopravnih i materijalnopravnih pretpo-stavki, donosi zbog nepodnošenja odgovora na tužbu. Prema odredbi čl. 70. ZPP F BiH nakon prijema tužbe sa prilozima, tuženi je dužan najkasnije u roku od 30 dana dostaviti sudu pismeni odgovor na tužbu. Prilikom dostavljanja tužbe tuže-nom, sud će poučiti tuženog o ovoj obavezi, o tome što treba sadržati odgovor na tužbu i obavijestiti ga o posljedicama njegova nedostavljanja u određenom roku.5 Neki autori6 zastupaju mišljenje da podnošenja odgovora na tužbu nije dužnost, već pravo tuženika, nije obveza već ovlaštenje. Međutim, iz zakonske odredbe jasno je da je dužnost tuženika podnijeti odgovor na tužbu. Sud je dužan da, poštujući načela parničnog postupka, a među njima i načelo kontradiktornosti, omogući ravnopravan tretman stranaka i mogućnost da poduzimaju procesne radnje.7 Obveznim dostavljanjem tužbe s prilozima tuženom na odgovor udovo-

1 Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine br.53/03., 73/05. i 19/06. – dalje, ZPP F BiH iz 2003. Zakon o izmjena-ma i dopunama ZPP F BiH (Službene novine F BiH, br. 98/15. – dalje Izmjene ZPP F BiH).

2 Zakon o parničnom postupku Republike Srpske, Službeni glasnik Republike Srpske, br. 58/2003., 85/03., 74/05., 63/07., 105/08, odluka US 45/09., odluka US 49/09. – dalje – ZPP RS. Zakon o izmjenama i dopunama ZPP RS, Službeni glasnik Republike Srpske, br. 6/13. – dalje Izmjene ZPP RS iz 2013. godine.

3 Zakon o parničnom postupku Brčko Distrikta, „Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ br. 28/18. – dalje ZPP BD.

4 Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine, Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, br. 36/04., 84//07.,58/13 i 94/16 – dalje ZPP BiH.

5 Istovjetna je odredba čl. 70. ZPP RS. Istovjetna je odredba čl. 193. ZPP BD, te čl. 37. ZPP BiH.

6 Vidi Cimirotić, M., „Odgovor na tužbu – dužnost ili pravo, od prijema ili od dostave tuž-be?“, Anali pravnog fakulteta univerziteta u Zenici, broj 6., godina 3., studeni 2010., str. 149. – 178.

7 Tako Janevski, A., Rakočević, M., „Ovlašćenje ili dužnost stranaka da raspravljaju pred sudom, Posljedice pasivnosti stranaka u parničnom postupku“, zbornik radova Vladavina prava i pravna država u regionu, Istočno Sarajevo 2014, str. 339. – 358. Obveza suda je da strankama omogući korištenje procesnih ovlaštenja, a na njima je teret da li će takvu mogućnost koristiti.

86


ljava se načelu kontradiktornosti.8 Tuženom je pružena mogućnost da se odbra-ni, a on sam odlučuje hoće li se odazvati pozivu i aktivno sudjelovati u postupku zbog zaštite svojih interesa. Ako se uredno pozvani tuženi ogluši na poziv suda, odnosno propusti poduzimanje parnične radnje dostave odgovora na tužbu, ta-kvo postupanje neće spriječiti sud da dalje postupa, niti će takvim pasivnim dr-žanjem spriječiti brzo i učinkovito rješavanje predmeta spora.9 U ovom slučaju, sud usvaja tužbeni zahtjev tužitelja (donosi presudu zbog propuštanja), ako je to sam tužitelj predložio u tužbi, zasnivajući svoje uvjerenje samo na navodima ak-tivne stranke, tj. tužitelja, ne vodeći pri tome redovni postupak dokazivanja kako bi provjerio njihovu istinitost. Sud je jedino ovlašten ispitati je li tužbeni zahtjev očito neosnovan, odnosno je li tužbeni zahtjev očito protivan činjenicama nave-denim u tužbi i jesu li činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev u suprotno-sti s dokazima koje je sam tužitelj predložio ili s činjenicama koje su općepoznate.

1. Odgovor na tužbu

1.1. Pojam, opća svojstva i povijesni prikaz

Odgovor na tužbu (njem. Klagebeantworte) jest radnja tuženika kojom se oči-tuje o procesnoj dopustivosti parnice odnosno o osnovanosti tužbenoga zahtjeva.10 Nakon primitka tužbe s prilozima, tuženik je dužan najkasnije u roku od 30 dana dostaviti sudu pismeni odgovor na tužbu (čl. 70. st. 1. ZPP F BiH). Ravnopravan položaj stranaka sa suprotnim interesima u postupku osigurava se tako da se svakoj od njih zajamči pravo na izjašnjenje o parničnim radnjama koje poduzima njezin protivnik. U tome leži suština načela obostranog saslušanja (načela kon-tradiktornosti), koje je sadržano u odredbi čl. 5. ZPP F BiH. Ova odredba predvi-

8 Kontradiktornost nije ništa drugo nego ostvarenje najvažnijeg načela svakog ispravnog parničnog postupka, tj. načela saslušanja obadviju parničnih stranaka (audiatur et altera pars). Sastoji se u tome da se o svakoj činjenici, koja bi mogla biti važna za razjašnjenje ili rješenje nekog spornog pravnog odnosa, saslušaju obje parnične stranke. Vidi: Zuglia, S., Građanski parnični postupak FNRJ, Zagreb, 1957., (dalje – Zuglia), str.91.

9 Parnične stranke nisu dužne na određen način držati se u postupku, niti se na bilo kakvo držanje mogu prinuditi. Držanje stranaka je stvar dispozicije jer je njihovo pravo povrije-đeno ili ugroženo pa stranke biraju kako se ponašati u postupku. Sud i parnične stranke su glavni subjekti postupka kao odnosa procesnopravne prirode, koji se pokreće, razvija i okončava radnjama ovih subjekata. Vidi Keča, R., Građansko procesno pravo, Beograd, 2010., (dalje – Keča), str. 48.

10 Vidi Čizmić, J., Komentar zakona o parničnom postupku, drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Sarajevo, 2016., (dalje – Čizmić – Komentar), str. 271.

87


đa da stranka ima pravo izjasniti se o prijedlozima i zahtjevima protivne stranke, a da je samo iznimno, kada je to zakonom određeno, sud ovlašten odlučiti o zahtjevu o kojem protivnoj stranci nije bila dana mogućnost izjašnjavanja.11 12

U pravnoj literaturi odgovor je na tužbu jednostrana defenzivna parnična rad-nja tuženog kojom na poziv suda ili po vlastitoj inicijativi iznosi svoj stav o za-htjevima istaknutima u tužbi i o procesnim pitanjima u vezi s tim zahtjevima.13 Odgovor na tužbu je parnična radnja tuženog kojom on izražava svoj stav prema tužbi.14 Mišljenja smo da bi prikladnija definicija bila da je to parnična radnja tuženog kojom on izražava svoj stav prema tužbi, jer ta radnja ne mora uvijek biti defenzivna. Tako tuženi u odgovoru na tužbu može priznati tužbeni zahtjev, izja-sniti se o osnovanosti zahtjeva i navoda, o istinitosti činjenica navedenih u tužbi ili o vjerodostojnosti predloženih dokaza, te predložiti utvrđivanje činjenica koje mu idu u prilog. Kao procesni institut bio je normiran svakim zakonom o par-ničnom postupku koji je bio u primjeni na području BiH Zakonikom o sudskom postupku u građanskim parnicama (građanski parnični postupak) za Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca15, Zakonom o parničnom postupku iz 1958. Godine,16 Zakonom o parničnom postupku iz 1978. godine,17 Zakonom o parničnom po-

11 Tako Jakšić, A., Građansko procesno pravo, deveto izdanje, Beograd, 2017. (dalje – JAK-ŠIĆ) str. 196. Sud, po pravilu, ne može odlučivati o zahtjevu stranke, ako njezinom protiv-niku nije pružio mogućnost da se o tom zahtjevu izjasni.

12 Stranci nije uskraćena mogućnost raspravljanja pred sudom kad je sud nije saslušao zbog toga što se nije odazvala pozivu suda. (VS RH, Rev-615/98 od 16.01.2002., Informator, br. 5206., od 28.1.2004.), podatak kod V. Haubrich, „Presuda zbog propuštanja u parničnom postupku“, Zbornik radova Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse, br. 10, Mostar 2012., (dalje – Haubrich), str. 400. – 411.

13 Vidi Triva, S., Rječnik građanskog procesnog prava, Informator, Zagreb, 1968., str. 200.14 Vidi, Stanković, G., Građansko procesno pravo, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva,

Beograd, 1989. (dalje – Stanković), str. 286.15 Zakonik o sudskom postupku u građanskim parnicama (građanski parnični postupak,

dalje – Grpp) od 13.srpnja 1929. godine, osim njegove sedme glave, dobio je obveznu snagu 1. siječnja 1932. godine, izuzev područja Apelacionih sudova u Beogradu i Skoplju i Velikog suda u Podgorici; u tim područjima ovaj Zakonik dobiva obveznu snagu dana 1. siječnja 1933.godine. Sedma glava Zakonika o siromaškom pravu dobiva obveznu sna-gu za cijelu državu na dan obnarodnjavanja zakona. Vidi: Uvodni Zakon za Zakonik o sudskom postupku u građanskim parnicama (građanski parnični postupnik) od 9. srpnja 1930. br. 68.509-3-78 (Službene novine 30/7. 1930. br. 171-LXV).

16 Prvi zakon o parničnom postupku u FNRJ (dalje – ZPP 58) donesen je 8. 12. 1956, objav-ljen je u Službenom listu FNRJ, br. 4/57. Zakon je nekoliko puta mijenjan i dopunjavan: SL FNRJ 52/61., SL FNRJ 12/65., 1/71., 23/72 I 6/74.

17 Zakon o parničnom postupku, proglašen Ukazom Predsjednika Republike, od 24. 12. 1976. godine (dalje – ZPP 78) objavljen je u Službenom listu SFRJ br. 4. od 14. 1. 1977.

88


stupku Federacije Bosne i Hercegovine iz 199818 te Zakonom o parničnom po-stupku F BiH iz 2003. godine.

Prema odredbi § 338. Grpp ako prema rezultatu prvog ročišta bude potrebno odrediti usmenu spornu raspravu, sudac, kojem je povjereno držanje prvog ro-čišta, odmah će na ročištu naložiti tuženiku zaključkom19 da odgovori na tužbu i odrediti mu rok za predaju odgovora, koji će odmjeriti prema okolnostima poje-dinog slučaja, ali ne duže od četiri tjedna. Protiv tog zaključka nije bio dopušten pravni lijek. Prvo će se ročište odrediti tako da između dostave tužbe i ročišta rok otprilike bude petnaest dana. Pri tome će se paziti na vrijeme koje je vjerojatno potrebno za dostavljanje (§ 326. st. 1. Grpp). Sadržaj odgovora bio je predviđen zakonom. Odgovor na tužbu morao je sadržavati određenu izjavu i prijedlog u pogledu samog glavnog pitanja, odnosno priznaje li tuženik u cijelosti ili djelo-mično tužbeni zahtjev ili predlaže da se tužitelj odbije sa svojim tužbenim zahtje-vom, zatim da se tuženik izjasni o istinitosti ili neistinitosti tužiteljevih navoda, o dopustivosti ili nedopustivosti ponuđenih dokaznih sredstava, da navede sve ma-terijalne i procesne prigovore za koje je dužan ponuditi potrebne dokaze. Nadalje, ako odgovor na tužbu nije bio podnesen na vrijeme tuženiku se nije dopuštalo da se upušta u raspravu o glavnoj stvari nego samo da se raspravlja o eventualnim prijavljenim prigovorima na prvom ročištu, koji sprječavaju vođenje parnice – da redoviti put nije dopušten, da sud nije nadležan, da spor već teče ili da je stvar pravomoćno presuđena. Na tužbu se odgovaralo pripremnim podneskom.20 Tim podneskom tuženik je iznosio svoju obranu od prijedloga i navoda sadržanih u tužbi. Ako je tuženik podnio odgovor na tužbu poslije zakonom određenog roka, sud ga je odbacivao po službenoj dužnosti.21

godine. Ispravak Zakona o parničnom postupku objavljen je u Službenom listu SFRJ, br. 36 od 15. 7. 1977., Zakonom o dopuni Zakona o parničnom postupku od 25. 6. 1980 koji je objavljen u Službenom listu SFRJ, br. 36/80 od 27. 6. 1980., Zakon je dopunjen novim članom 178 a. Zatim je zakon još nekoliko puta izmjenjen i dopunjen: SL SFRJ 69/82, SL SFRJ 58/84, SL SFRJ 74/87, SL SFRJ 57/89 i SL SFRJ 27/90.

18 Službene novine Federacije BiH, br. 42/98 od 03. 11. 1998. godine (dalje – ZPP 98).19 ˮ Zaključak, kojim se tuženiku koji je prisutan na prvom ročištu, nalaže da odgovori na

tužbu i određuje rok za to, ima se objaviti i unijeti u raspravni zapisnik s označenjem roka za odgovor na tužbu-§ 208 br. 3 Gr. p. p. (§ 271 J. gr. p. p.). Otpravci ovog zaključka neće se dostaviti strankama (§ 79 posljednji stav Zak. o ustrojstvu sudova). Podatak preuzet od Najman, G., Komentar građanskog parničnog postupka, Štamparija Planeta, Beograd, 1935., (dalje – Najman – Komentar), str. 847.

20 Vidi Aranđelović, D., Građansko procesno pravo Kraljevine Jugoslavije, druga knjiga, za potrebe slušatelja Pravnog fakulteta, Beograd, 1933., (dalje – Aranđelović) str. 35. i 36.

21 Najman – Komentar, o. c., str. 1093.; usp. Goršić, F., Komentar građanskog parničnog po-stupka, II, Geca Kon, Beograd, 1933., (dalje – Goršić – Komentar), str. 242.

89


U ZPP 58, ZPP 78 i ZPP F BiH 98 institut odgovora na tužbu bio je normiran na istovjetan način. Ako predsjednik vijeća smatra da se na osnovu tužbe može dalje postupati, zakazat će, po pravilu, pripremno ročište i naredit će da se pri-mjerak tužbe dostavi tuženiku (čl. 273 ZPP 58).22 Prije zakazivanja pripremnog ročišta predsjednik vijeća može zatražiti od tuženog da podnese odgovor na tuž-bu, ako bi zbog složenosti spora ili zbog većeg broja zahtjeva stavljenih u tužbi bilo svrsishodno da se tuženi pismeno izjasni o navodima u tužbi. Izuzetno, s obzirom na posebne okolnosti slučaja, ovaj rok može iznositi i do trideset dana. Ako tuženi podnese odgovor na tužbu, predsjednik će vijeća ocijeniti je li, s ob-zirom na prijedloge i navode stranaka, potrebno zakazati pripremno ročište ili se odmah može zakazati ročište za glavnu raspravu. Ako tuženi u određenome roku ne podnese odgovor na tužbu, predsjednik vijeća zakazat će pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu. Rok za dostavu odgovora na tužbu je sudski rok čije je maksimalno trajanje bilo određeno zakonom, i to 15 dana od dostave tužbe, s time da je iznimno s obzirom na osobite okolnosti slučaja taj rok mogao biti i do 30 dana, a određivao ga je predsjednik vijeća.23 Odgovor na tužbu trebao je sadržavati izjašnjenje tuženika o navodima iz tužbe, posebno o istinitosti činje-nica navedenih u tužbi ili vjerodostojnosti predloženih dokaza, te je tuženik uz odgovor trebao predložiti i dokaze potrebne radi utvrđivanja činjenica koje je iznio u odgovoru. Tuženi je u odgovoru također mogao isticati procesne i ma-terijalno-pravne prigovore, odnosno incidentalne zahtjeve procesne naravi kao npr. zahtjev za izuzeće suca, zahtjev za osiguranje parničnih troškova, zahtjev za oslobađanje od plaćanja troškova postupka i sl. Tuženi može pismeno odgovoriti

22 Istovjetna je odredba čl. 284. ZPP 78 i čl. 265. ZPP F BiH 98.23 Prema stajalištu starije sudske prakse, rok za davanje odgovora na tužbu nije se računao

od dana kada je tuženik ovlastio svog punomoćnika, nego od dana dostave tužbe (VSV, Gž-714/57, podatak kod Dika, M., Čizmić, J., „Komentar Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine“, OSCE – Ured za demokratizaciju, Sarajevo, 2000., (dalje – Dika – Čizmić), str. 477.). Nastupala je zakonska presumpcija povlačenja tužbe u pri-vrednom sporu ako tužitelj izostane s dva ročišta za glavnu raspravu, na koja je bio uredno pozvan, pa i kad od primitka poziva do održavanja ročišta nije održan rok od osam dana. Jer ako stranci nije bio ostavljen rok od osam dana za pripremanje ona je trebala doći na ročište i tražiti odgodu ročišta, ako je to potrebno. Samo zbog toga što stranci nije ostav-ljen rok od osam dana od dana primitka poziva, dostava poziva nije bila neuredna (VS FBiH, Pž -177/97, od rujna 1997. godine, podatak kod Dika – Čizmić, str. 477). Usp. M. Janković, Ž. Janković, H. Karamarković, D. Petrović, Komentar zakona o parničnom po-stupku, drugo dopunjeno izdanje, Suvremena administracija, Beograd, 1987. (dalje – Jan-ković); Stranke su dužne da dođu na ročište i ako između uručenog poziva i dana ročišta nema osam dana. (Vrhovni sud Vojvodine, Gž 99/58). Stranka nije uredno pozvana ako joj nije ostavljen rok od osam dana od prijema poziva do ročišta za glavnu raspravu. (Viši privredni sud u Sarajevu, Sl -477/75), str. 345.

90


na tužbu i ako mu sud to nije naložio. U postupku u privrednim sporovima uvi-jek će se tužba dostaviti tuženiku na odgovor (čl. 486. st.1. ZPP 98).

Prema citiranim odredbama zaključuje se da je sud imao dužnost dostaviti tužbu tuženiku, ali da je pozivanje tuženika da dostavi odgovor na tužbu prema odred-bama Grpp ovisilo od ishoda na prvom ročištu, dok je prema odredbama ZPP 58, ZPP 78 i ZPP F BiH 98, osim u privrednim sporovima, ono bilo fakultativnog karaktera. Ako je prema odredbama Grpp sud naložio tuženiku da podnese od-govor na tužbu, on je imao dužnost odgovoriti. Nepodnošenje odgovora imalo je za posljedicu donošenje presude zbog propuštanja, ako bi tužitelj predložio njeno donošenje.

S druge strane, prema odredbama ZPP 58, ZPP 78 i ZPP F BiH 98, za tuženika koji ne dostavi odgovor na tužbu nisu nastupale nikakve procesne posljedice, niti je mogao biti prekludiran u pogledu poduzimanja bilo koje parnične radnje. Me-đutim, iako dostava odgovora na tužbu nije bila obvezna radnja tuženika, njenim poduzimanjem tuženik je mogao stvoriti određene procesne prednosti. Tako se protiv tuženika koji je u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev nije mogla donijeti presuda zbog izostanka.24 Tuženik je mogao, ali nije morao dostaviti od-govor na tužbu, a mogao ga je dostaviti i ako mu sud nije to naložio, što upućuje na zaključak da je dostava odgovora na tužbu bila mogućnost/pravo tuženika, ali ne i dužnost.

1.2. Obveznost odgovora na tužbu

U cilju povećanja učinkovitosti suđenja, unaprjeđenja koncentracije u po-stupanju i prikupljanju procesne građe ZPP F BiH iz 2003. godine uvodi obvezu suda da tužbu s prilozima dostavi na odgovor tuženom u roku od 30 dana od dana primitka potpune i ispravne tužbe u sudu i dužnost tuženika da u roku od 30 dana od prijema tužbe s prilozima dostavi sudu pismeni odgovor na tužbu (čl. 69. i 70. st.1.ZPP-a F BiH).25 Pasivno držanje tuženog za koje zakon ne veže nikakve procesne posljedice može usporiti tijek parničnog postupka, a sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogu-ćiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku (čl. 10. ZPP F BiH). Uvođenjem ovih obveza osigurava se bolje ostvarenje prava na pravično suđenje zajamčeno članom 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i te-

24 Vidi Dika – Čizmić, o. c., str. 476.25 Istovjetne su odredbe čl. 69. i 70. st.1. ZPP RS, čl.182. i 183. st. 1. ZPP BD, te čl. 36. i 37. st.

1. ZPP BiH.

91


meljnih sloboda Vijeća Europe26 27 jer je osigurana procesna ravnopravnost (equ-ality of arms, „jednakost oružjaˮ), koja nije postojala po ranijim zakonima, kao jedna od ključnih garancija pravičnosti sudskog postupka. Nadalje, obveznim dostavljanjem tužbe s prilozima tuženom na odgovor udovoljava se načelu kon-tradiktornosti, koje se zajedno s načelom procesne ravnoteže i načelom javnosti u postupanju i odlučivanju nalazi u samom središtu pojma pravičnog (fair) suđe-nja. Načelo „jednakosti oružja“ je, u smislu procesne ravnoteže među strankama, uvedeno i potvrđeno u sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava u Stra-sbourgu28 kao osnovni element pojma, odnosno prava na pravični postupak.29 Ono nužno obuhvaća razumnu mogućnost stranaka da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ga ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njezinog protivnika.

1.3. Sadržaj odgovora na tužbu

Odredbom čl. 71. ZPP F BiH30 propisan je obvezni sadržaj odgovora na tuž-bu. Tako će u odgovoru na tužbu tuženik istaknuti moguće procesne prigovo-

26 Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (u daljnjem tekstu – Konvencija), kao temeljni pravni instrument zaštite ljudskih prava, usvojena je 4. stude-noga 1950. u Rimu, a stupila je na snagu 3. rujna 1953.

27 Članak 6. stavak 1. Konvencije propisuje pravo na suđenje u razumnom roku odredbom koja glasi: „Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve kri-vične optužbe, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom...“

28 Konvencijom, odnosno Protokolom broj 11 uspostavljen je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (u daljnjem tekstu – Europski sud) koji je isključivo odgovoran za interpre-taciju Konvencije te stoga, iako je Konvencija jedan od najvažnijih dokumenata za zaštitu ljudskih prava u Europi, značaj Konvencije ne proizlazi iz samog teksta, nego iz prakse Europskog suda koji joj je osigurao vodeću ulogu u definiranju suvremenih standarda zaštite ljudskih prava u europskim državama. Vidjeti članak 46. st 1. Konvencije.

29 Načelo jednakosti oružja se kao sredstvo ostvarivanja pravičnosti najprije pojavilo u jed-nom mišljenju Europske komisije 1959. u građanskom predmetu Europske komisije za ljudska prava Swabowicz protiv Švedske, 30. lipnja 1959., req.434/58, Ann II, str. 355, a zatim 1962. godine i u kaznenom predmetu Ofner i Hopfinger protiv Austrije, odluka, 23. studeni 1962., br. 524/59, 617/59., gdje se Europska komisija za ljudska prava precizno očitovala o odnosu između jednakosti oružja i pravičnog postupka, te utvrdila da opća odredba šireg dosega koja se odnosi na pravičan postupak iz člana 6. stavak 1. Konvencije obuhvaća pojam jednakosti oružja. Podatak kod Ivičević, K., E., „Načelo jednakosti oruža kao konstitutivni element pravo na pravični kazneni postupak iz članka 6. Europske kon-vencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda“, Zbornik Pravnog fakulteta Zagreb, 57, (4 – 5) , 2007., str. 761. – 788.

30 Istovjetne su odredbe čl. 71. ZPP RS, čl. 184. ZPP BD, te čl. 38. ZPP BiH.

92


re tj. prigovore kojima se osporava dopuštenost tužbe, očitovati se priznaje li ili osporava postavljeni tužbeni zahtjev. Odgovor na tužbu je podnesak pa treba sadržati i podatke koji su propisani za svaki podnesak i to: oznaku suda, ime i prezime odnosno naziv pravne osobe, prebivalište ili boravište odnosno sjedište stranaka, njihovih zakonskih zastupnika ili punomoćnika, ako ih imaju, pred-met spora, sadržaj izjave i potpis podnositelja. Poštujući načelo ekonomičnosti i djelotvornosti odgovor na tužbu u kojem tuženi osporava tužbeni zahtjev mora sadržavati i razloge iz kojih se tužbeni zahtjev osporava, činjenice na kojima tuženi zasniva svoje navode i dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (čl. 15. Izmjena ZPP F BiH). Prema ZPP F BiH iz 2003. godine odredbom čl. 71. st. 2. bilo je propisano da ako tuženik osporava tužbeni zahtjev, odgovor na tužbu mora sadržavati i razloge iz kojih se tužbeni zahtjev osporava, činjenice na kojima tuženi zasniva svoje navode i dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te pravnu osnovu za navode tuženika. Međutim, kako je čl. 8. Izmjena ZPP F BiH izmijenjen obvezan sadržaj tužbe, te određeno da pravna osnova ne mora biti osnovni element tužbe, podrazumijeva se da je i u odnosu na odgovor na tužbu urađena ista promjena, u smislu da ni odgovor na tužbu više ne mora sadržavati pravnu osnovu. Kada utvrdi da je odgovor na tužbu nerazumljiv ili nepotpun, sud će radi otklanjanja tih nedostataka vratiti tuženiku odgovor na tužbu radi ispravke ili dopune, uz navode što treba ispraviti ili dopuniti i odrediti mu rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može biti duži od osam dana (čl. 73. ZPP F BiH). Ukoliko odgovor na tužbu bude odbačen ili povučen u skladu s čl. 336. st. 3. ZPP F BiH tj. ako bude vraćen bez ispravke ili dopune ili ako ne bude vraćen sudu u roku koji je odredio za ispravku i dopunu, smatrat će se da tuženi nije dao odgovor na tužbu (čl. 16. Izmjena ZPP F BiH).31 Odredbom čl. 16. Izmjena ZPP F BiH u čl. 73. ZPP F BiH 2003. dodan je novi st. 2. koji glasi: „ Ukoliko odgovor na tužbu bude odbačen ili povučen u skladu s čl. 336. st. 3. ZPP F BiH smatrat će se da tuženi nije dao odgovor na tužbu”. Ovom dopunom riješilo se sporno pravno pitanje oko mogućnosti donošenja presude zbog propuštanja. Pa tako, ukoliko tuženi podnese odgovor na tužbu, koji sukladno odredbama čl. 336.st. 3. ZPP F BiH bude odbačen kao neuredan ili nepotpun, smatrat će se da odgovor nije ni dostavljen, iz čega proizlazi donošenje presude zbog propuštanja.32

U tekstu koji slijedi analizirat će se posljedice koje su procesni zakoni normirali kao rezultat pasivnog držanja tuženika u postupku, koje sankcije pogađaju tuženika koji je propustio obraniti se od napada svoga parničnog protivnika, odnosno kako pasivnost tuženika u slučaju propuštanja podnošenja odgovora na tužbu utječe na

31 Istovjetne su odredbe čl.73. ZPP RS, čl.186. ZPP BD, te čl.40. ZPP BiH.32 Vidi: Čizmić – Komentar, o. c., str. 276.

93


daljnji tijek parnice, te uzročno-posljedični odnos odgovora na tužbu i presude zbog propuštanja.

2. Posljedice nepodnošenja odgovora na tužbu

Kad tuženi, kome je uredno dostavljena tužba u kojoj je tužitelj predložio donošenje presude zbog propuštanja, ne dostavi pismeni odgovor na tužbu u zakonskom roku, sud će donijeti presudu kojom se usvaja tužbeni zahtjev (pre-suda zbog propuštanja), osim ako je tužbeni zahtjev očito neosnovan (čl. 182. ZPP F BiH).33 34 Poučavanje tuženog o sadržaju odgovora na tužbu i o posljedica-ma propuštanja dostavljanja odgovora predstavlja obveznu radnju suda prilikom dostave tužbe tuženiku na odgovor i uvjet su prema kojem se cijeni urednost uručenja tužbe na odgovor. Prema tome, kad se uredno pozvani tuženi ogluši na poziv suda, odnosno odluči braniti se propuštanjem, takvim pasivnim držanjem neće spriječiti brzo i učinkovito rješavanje spornog predmeta, već će spor biti ri-ješen donošenjem meritorne odluke – presude zbog propuštanja, bez održavanja ročišta.

3. Presuda zbog propuštanja

3.1. Presuda zbog propuštanja u pravu Kraljevine Jugoslavije

Institut presude zbog propuštanja bio je predviđen Zakonikom o sudskom postupku u građanskim parnicama (građanski parnični postupak) za Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (Grpp) od 1929. godine.

Odredbom iz st. 1. § 494. Grpp bilo je predviđeno da ako tuženik ne preda na vrijeme odgovor na tužbu, tužitelj može predložiti da se o glavnoj stvari donese presuda zbog propuštanja. Da bi sud donio ovu presudu, trebala su biti ispunjena dva osnovna uvjeta. Prvi se odnosio na to da tuženik nije na vrijeme odgovo-rio na tužbu, a drugi da je tužitelj predložio donošenje ove presude, a svemu je prethodilo tzv. prvo ročište koje se održavalo pred predsjednikom vijeća ili pred

33 Istovjetne su odredbe čl.182. ZPP RS, čl. 295. ZPP BD, te čl. 149. ZPP BiH.34 Ako tužbom nije predložena ta presuda, sud će nastaviti postupak, pa tuženik može na

pripremnom ročištu ili na ročištu za glavnu raspravu izložiti odgovor na tužbu. Vidi Čiz-mić, J., Miljko, S., „O presudi zbog propuštanja sa posebnim osvrtom na pravne lijekove/sredstva protiv te presude“, Pravna misao br. 1 – 2, Sarajevo, 2008. (dalje – Čizmić – Milj-ko), str. 36. – 57.

94


članom vijeća kojemu je to predsjednik naložio. Prvo je ročište određivano kako bi se pokušalo poravnanje, prijavili razni procesni prigovori, npr. nedopustivo-sti redovnog pravnog puta ili nenadležnosti suda, da već teče parnica ili da je stvar pravomoćno presuđena, kao i da se primi izjava imenovanog prethodnika (auktora). Na ovom ročištu sporna se stvar mogla završiti presudom na osnovu priznanja, na osnovu odricanja ili zbog izostanka, a tužitelju je, na njegov prijed-log, moglo biti dopušteno preinačenje tužbe. Ako prema rezultatu prvog ročišta bude potreba odrediti usmenu spornu raspravu, sudac će naložiti tuženiku da odgovori na tužbu i odrediti mu rok za predaju odgovora koji će odmjeriti prema okolnostima pojedinog slučaja, ali ne duži od četiri tjedna (§ 338. st. 1. Grpp). Dakle, sam rok za odgovor na tužbu nije bio zakonom precizno određen, već se radilo o sudskom roku koji se tuženiku određivao na prvom ročištu, a koji se iz opravdanih razloga mogao i produžiti. Tuženik je bio dužan u tom roku odgovo-riti na tužbu.

Daljnji je postupak bio određen time je li na prvom ročištu iznesen koji od pri-govora. U slučaju da je tuženik propustio blagovremeno predati pismeni odgo-vor na tužbu, nastupala je dvostruka kontumacija, jedna po službenoj dužnosti, a druga tek na prijedlog tužitelja. Po zakonu nastupa prekluzija, isključenje od usmene rasprave u dotičnom pravnom sporu, jer se ročište za usmenu raspravu određivalo samo ako se odgovor na tužbu podnese na vrijeme.35 Daljnja poslje-dica tog propuštanja, donošenje kontumacijske presude nije nastupala nikada po službenoj dužnosti, već uvijek samo na prijedlog tužitelja. Taj se prijedlog podnosio pismeno, i sudac koji je sproveo prvo ročište izriče po tom prijedlogu pismeno, bez određivanja ponovnog ročišta, kontumacijsku presudu – presudu zbog propuštanja na osnovu činjenica navedenih u tužbi, uzimajući u obzir i sud-sku notornost, te dokaze koji su se već nalazili pred sudom. Presuda se trebala donijeti u roku od osam dana36 otkako je stigao prijedlog, te pismeno priopćiti strankama.37 Međutim, tako se postupalo samo kad na prvom ročištu nije bio iznesen nijedan prigovor.

Ako je tuženik na prvom ročištu istakao koji od procesnih prigovora, poput ne-dopustivosti redovnog pravnog puta ili nenadležnosti suda, da već teče parnica ili da je stvar pravomoćno presuđena, postupak se odvijao na drugačiji način i u tom su se slučaju razlikovale dvije procesne situacije. Prva je bila kad je bilo

35 Pošto je na vrijeme predan odgovor na tužbu, predsjednik vijeća kome je pravna stvar upućena, ako je predloženo, da se povede pripremni postupak ili ako on smatra da je takav postupak potreban ili cijelishodan, iznijet će pred vijeće da ono o tome odluči: u protiv-nom slučaju odredit će ročište za usmenu spornu raspravu.Vidi §. 339. Grpp

36 § 494. Grpp37 § 511. Grpp

95


naređeno odvojeno raspravljanje o istaknutim prigovorima, a druga kad nije bila određena odvojena rasprava o prigovorima koji su bili istaknuti na prvom roči-štu. U prvoj situaciji tužitelj je mogao poslije pravomoćnog odbijanja prigovora predložiti da se o glavnoj stvari donese presuda zbog propuštanja. Potpuno je drugačija situacija bila kad nije bila određena odvojena rasprava o istaknutim prigovorima. Tužitelj je prethodno mogao predložiti samo to da se odredi ročište za usmenu raspravu. U tom se slučaju usmena sporna rasprava ograničavala na iznesene prigovore. Ako se oni odbiju, odmah se po daljnjem prijedlogu tužitelja donosila presuda zbog propuštanja. Zakonom je precizno bilo određeno da ako tuženik dođe na određeno ročište, to ne smeta da se donese presuda zbog pro-puštanja, a njegovi usmeni navodi koji se tiču glavne stvari neće se uzimati u ob-zir pri donošenju presude.38 Ako je ročište bilo određeno po prijedlogu tužitelja, ročište će se održati i donijeti rješenje o prigovorima samo ako na ročište dođe tužitelj. Izostane li tužitelj od tog ročišta, neće se sprovoditi ni rasprava o prijav-ljenim prigovorima, niti će se donijeti presuda zbog propuštanja, nego će nastu-piti mirovanje postupka. Ponovo određivanje ročišta može tražiti samo tužitelj, nakon što proteče rok mirovanja od tri mjeseca, dok tuženik ne može tražiti ni prvobitno ni ponovno da sud odredi ročište za pretres njegovih prigovora.39

Iz citiranih se odredbi zaključuje da je zakonodavac bio predvidio rješenje u slu-čaju da tuženi ne dostavi pismeni odgovor na tužbu, odnosno ako propusti da ga dostavi na vrijeme. Tada je sud, na prijedlog tužitelja, donosio presudu zbog pro-puštanja. Nadalje, zakonodavac je bio propisao i uvjete koji su bili potrebni da bi se ona mogla donijeti. Pored ova dva osnovna uvjeta (da tuženik nije na vrijeme odgovorio na tužbu i prijedlog tužitelja), sljedeći su uvjeti za njezino donošenje bili: da je izostala stranka uredno pozvana na ročište, da nisu postojale općepo-znate činjenice da je stranka koja je izostala zbog prirodnog događaja ili zbog drugog neotklonjivog slučaja bila spriječena doći (iako je bila uredno pozvana), te ako stranka koja je pristupila ne može na ročištu ponuditi dokaz koji sud traži u pogledu okolnosti, koje se po službenoj dužnosti moraju uzeti u obzir.40

3.2. Razdoblje od 1945. do 2003. godine

Do donošenja ZPP-a 58, odnosno Zakona o ubrzanju parničnog postupka pred redovnim sudovima iz 1955. godine, sudovi su primjenjivali pravna pravila iz

38 § 494.st.3. Grpp39 Vidi Culja, S., Građansko procesno pravo Kraljevine Jugoslavije, Geca Kon, Beograd, 1936.,

(dalje – CULJA), str. 608.40 §. 498 Grpp

96


Grpp ako odgovarajuća pravna materija nije bila regulirana novim pravnim pro-pisima i ako su ta pravila bila u skladu s društvenim uređenjem tadašnje Jugo-slavije.41

Zakon o ubrzanju parničnog postupka pred redovnim sudovima iz 1955. godine42 bio je prvi procesni zakon prije donošenja ZPP 58. Imao je privremeni karakter jer je trebao riješiti brojna goruća pitanja parnične procedure do donošenja ZPP 58.43 Zakonom o ubrzanju parničnog postupka bila je propisana presuda zbog izostanka, koja se mogla donijeti samo protiv izostalog tuženika, ali uz uvjet da činjenični navodi tužbe opravdavaju traženu pravnu zaštitu. Dakle, istim nije bila normirana presuda zbog propuštanja odgovora na tužbu.

Parnični postupak kodificiran je tek 1958. godine donošenjem ZPP 58. ZPP 58 ni ZPP 78 nisu normirali presudu zbog propuštanja odgovora na tužbu, već je istima, kao i Zakonom o ubrzanju parničnog postupka pred redovnim sudovima iz 1955., bila normirana druga kontumacijska odluka – presuda zbog izostanka. ZPP 58 i ZPP 78 ne prave razlike u pogledu pretpostavki za njeno donošenje. Ona se donosila kad tuženi ne dođe na pripremno ročište do njegova zaključenja, ili na prvo ročište za glavnu raspravu ako pripremno ročište nije održano, ili ako dođe na ova ročišta, a neće se upustiti u raspravljanje ili se udalji s ročišta, a ne os-

41 Predsjedništvo Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) na svo-joj četvrtoj sjednici održanoj 3. veljače 1945. godine, na prijedlog Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, jednoglasno je usvojilo Prijedlog odluke o ukidanju i nevažnosti svih pravnih propisa donesenih od okupatora i njegovih pomagača za vrijeme okupacije, o važnosti odluka koje su za to vrijeme donesene, o ukidanju pravnih propisa koji su bili na snazi u vrijeme neprijateljske okupacije (Službeni list DFJ, broj 4/45). Predsjedništvo Narodne skupštine FNRJ je 23. listopada 1946. godine proglasilo Zakon o potvrdi i izmje-nama Odluke o ukidanju i nevažnosti svih pravnih propisa donesenih od okupatora i nje-govih pomagača za vrijeme okupacije, o važnosti odluka koje su za to vrijeme donesene, o ukidanju pravnih propisa koji su bili na snazi u vrijeme neprijateljske okupacije (Službeni list SNRJ, broj 86/46). Izmijenjena Odluka o ukidanju i nevažnosti pravnih propisa bivšeg prava dobila je naziv – Zakon o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. 4. 1941. go-dine i za vrijeme neprijateljske okupacije. Iako su Zakonom o nevažnosti bivšeg prava svi propisi koji su vrijedili do 6. 4. 1941. godine proglašeni nepostojećim, pa se prema tome nisu mogli ni primijeniti kao pozitivni propisi, u praksi sudova, s obzirom na velik broj pravnih praznina, nerijetko je bila primjena pravnih pravila sadržanih u predratnim prav-nim propisima. Vidi Bevanda, M., Obveznopravno uređenje u Bosni i Hercegovini, Mostar, 2013., str. 79. – 85.

42 Zakon o ubrzanju parničnog postupka pred redovnim sudovima donesen je 25. 4. 1955. godine, objavljen u Službenom listu FNRJ, br. 19, od 4. 5. 1955. godine, a stupio na snagu 12. 5.1955. godine.

43 Usp. Čizmić – Komentar, o. c., str. 23.; Zuglia, S., „Zakon o ubrzanju parničnog postupka pred redovnim sudovima“, Naša zakonitost, 9, 1955., br. 6 – 7, str. 249.

97


pori tužbeni zahtjev, te ako su ispunjeni i sljedeći uvjeti: ako je tuženi bio uredno pozvan,44 ako tužitelj predloži donošenje presude zbog izostanka, ako tuženi nije podneskom osporio tužbeni zahtjev, ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, ako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sâm tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate, ako ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženog spriječili opravdani razlozi da dođe na ročište. Presuda zbog izostanka nije mogla biti donesena i ako su bili ispunjeni prednji uvjeti, ako sud nađe da se radi o zahtjevima kojima stranke ne mogu raspolagati.45 Prema oba zakona pro-tiv presude zbog izostanka bila je dopuštena žalba, s tim da se žalba nije mogla podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.46

Zaključuje se da je kod presude zbog izostanka uvjet za njezino donošenje nepo-stojanje osporavanja tužbenog zahtjeva, za razliku od presude zbog propuštanja gdje je uvjet propuštanje tuženog da u određenom roku podnese pismeni od-govor na tužbu. Osporavanje bi izostalo ako tuženi ne ospori tužbeni zahtjev u odgovoru na tužbu, ali kako odgovor na tužbu nije bio obvezna parnična radnja, tuženi je mogao osporiti tužbeni zahtjev i na ročištu, ako ne dođe na pripremno ročište ili na prvo ročište za glavnu raspravu, ili je došao na ročište, a nije se upu-stio u raspravljanje ili se udaljio s ročišta, a nije osporio tužbeni zahtjev.

Nakon osamostaljenja, Predsjedništvo BiH, na temelju Amandmana LI toč. 5. st. 3. na Ustav BiH, na prijedlog Vlade BiH, donijelo je Uredbu sa zakonskom sna-gom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u BiH primjenjuju kao republički zakoni.47 Tako je preuzet i primjenjivao se u BiH kao republički zakon i Zakon o parničnom postupku. Prvi zakon o parničnom postupku Fede-racije BiH donesen je 1998. godine. To je bio prvi propis kojim su se na prostoru F BiH cjelovito određivala pravila postupka na temelju kojih sudovi raspravljaju i odlučuju u sporovima iz osobnih i obiteljskih odnosa, iz radnih odnosa, te iz

44 Uz poziv mora biti dostavljena tužba s prilozima, a tuženi se mora upozoriti na zakon-ske posljedice izostanka s ročišta. Poziv za pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu trebao je biti dostavljen strankama najmanje 8 dana prije ročišta jer se inače smatralo da strankama nije ostavljeno dovoljno vremena da se pripremi za raspravu. U praksi je bilo sporno da li je bilo moguće donijeti presudu zbog izostanka ako ovaj rok nije bio ispošto-van. U procesnoj znanosti prevladavalo je shvatanje da u tom slučaju nije bilo uvjeta za njezino izricanje, dok u sudskoj praksi nije bilo jedinstvenog stava oko toga. U nekim od-lukama zauzimao se stav da je tuženi ipak trebao doći na ročište i tražiti odlaganje raspra-ve, jer će u protivnom nastupiti zakonske posljedice izostanka. Vidi „Zakon o parničnom postupku s komentarom“, Markičević, A., Nip Export-press, Beograd, 1977., str.150.

45 Vidjeti čl. 321. st.1. ZPP 58 odnosno čl. 332. st. st.1 i 3. ZPP 78.46 Vidi čl. 342. st. 3. ZPP 58 odnosno čl. 353. st. 2. ZPP 78.47 Službeni list BiH, broj 2/92 od 11. 4. 1992 godine.

98


imovinskih i drugih građansko-pravnih odnosa fizičkih i pravnih osoba. ZPP F BiH iz 98. normirao je presudu zbog izostanka u odredbi čl. 314. koja je bila istog sadržaja kao i odredba čl. 332 ZPP 78.

4. Presuda zbog propuštanja u važećem bosanskohercegovačkom parničnom pravu

4.1. Pojam i pravna priroda presude zbog propuštanja

ZPP F BiH je u parnični postupak unio brojne promjene koje su imale za cilj povećati učinkovitost suđenja i izbjegavanje nepotrebnog odugovlačenja postup-ka. Jedan od novih instituta u našem građanskom procesnom pravu jest presuda zbog propuštanja. Ratio legis ove vrste presude je jačanje procesne discipline par-ničnih stranaka i ubrzanje postupka, tako da stranka koja pokušava propušta-njem rokova ili propuštanjem poštivanja procesnih obveza polučiti koristi pretr-pi negativne posljedice.48 U literaturi ima mišljenja da presuda zbog propuštanja (ogluhe) predstavlja ustvari presudu koju sud izriče protiv tuženoga, a zasniva je na činjenici da je tuženi priznao činjenične navode tužitelja na kojima zasniva tužbeni zahtjev. Smatra se da sud polazi od apsolutne presumpcije da je tuženi time što nije podnio odgovor na tužbu ustvari priznao činjenice na kojim je tuž-beni zahtjev zasnovan.49 Presude zbog izostanka ili propuštanja, odnosno kontu-macijske ili oglušne presude takve su sudske presude kod kojih činjenični navodi nisu utvrđeni ni priznanjem parničnih stranaka ni izvedenim dokazima, već se moraju smatrati istinitim samo zato što je protivna stranka propustila stanovitu procesnu radnju.50 Ona se temelji se na sistemu afirmativne litikontestacije, prema kojem se pasivnost stranke tumači kao suglašavanje s navodima protivnika (qui ta-cet consentire videtur).51 Svoje opravdanje nalazi u tome što se njome ne dopušta da potpuno pasivan stav tuženika usporava razvoj postupka dokazivanjem činjenica na kojima je tužbeni zahtjev zasnovan.52

48 Vidi Kulenović, Z., Mikulić, S., Milišić-Veličovski, S., Stanišić, J., Vučina, D., Komentar Zakona o parničnom postupku F BiH/RS, drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Mostar, 2011, (dalje – KULENOVIĆ), str. 358.

49 Tako Triva S., Dika, M., Građansko parnično procesno pravo, Narodne novine, Zagreb, 2004. (dalje – TRIVA - DIKA), str. 604.

50 Vidi Culja, o. c., str. 599.51 Usp. Poznić, Građansko procesno pravo, Beograd, 1980. (dalje – POZNIĆ), str. 271. – 272.;

Čalija, B., Omanović, S., Građansko procesno pravo, Sarajevo, 2000. (dalje – ČALIJA – OMANOVIĆ) str. 264. – 256, TRIVA – DIKA, str. 604., 609.

52 Vidi Poznić, B., Rakić – Vodinelić, V., Građansko procesno pravo, Suvremena Administra-cija, Beograd, 2010. (dalje –Poznić – Rakić – Vodinelić), str. 368.

99


4.2. Pretpostavke za donošenje presude zbog propuštanja

4.2.1. Općenito

Da bi se mogla donijeti presuda zbog propuštanja, pored postojanja općih pozitivnih53 odnosno nepostojanja općih negativnih procesnih pretpostavki,54 potrebno je ispuniti i neke posebne procesnopravne i materijalnopravne pret-postavke. Procesnopravne pretpostavke su: uredno dostavljena tužba tuženiku na odgovor, prijedlog tužitelja za donošenje presude zbog propuštanja istaknut u tužbi, propuštanje tuženika da u zakonskom roku dostavi sudu pismeni odgovor na tužbu i mogućnost raspolaganja tužbenim zahtjevom. Ove pretpostavke su u svim procesnim zakonima u BiH kumulativno propisane, što znači da moraju sve zajedno biti ispunjene.55 Materijalnopravna pretpostavka je da tužbeni za-htjev nije očito neosnovan. Dakle, od njezina postojanja ovisi mogućnost usva-janja tužbenog zahtjeva presudom zbog propuštanja. U literaturi se smatra da postojanje ovog uvjeta ne utječe na dopuštenost suđenja, već samo na mogućnost donošenja presude određenog sadržaja, u konkretnom, presude kojom se usva-ja tužbeni zahtjev.56 Ovakav stav je prihvatljiv, sud će svakako donijeti presudu, samo što će u situaciji kada je tužbeni zahtjev očito neosnovan donijeti presudu kojom se tužbeni zahtjev odbija.

I kada su ispunjene sve posebne pretpostavke za donošenje presude zbog pro-puštanja, sud je neće donijeti ako postoje okolnosti zbog kojih nije dopušteno donošenje meritorne odluke uopće. To su okolnosti na koje sud pazi ex officio ti-jekom cijelog postupka, kako kod donošenja kontradiktornih tako i kod donoše-nja presuda zbog propuštanja. Radi se o postojanju procesnih smetnji zbog kojih bi tužbu trebalo odbaciti, a to su ponajprije: apsolutna i stvarna nadležnost suda (čl. 16. i 17. ZPP-a F BiH), nedostatak stranačke i parnične sposobnosti (čl. 291.

53 Pozitivne procesne pretpostavke su one bez čijeg postojanja meritorno raspravljanje i me-ritorno suđenje nije dopušteno.

54 Procesne pretpostavke su okolnosti od čijeg postojanja zavisi dopustivost pokretanja parničnog postupka, raspravljanja u parnici, donošenje meritorne odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva, odlučivanje o pravnim lijekovima te o incidentalnim zahtjevima koji bi se mogli iznijeti tijekom parničnog postupka. Od postojanja procesnih pretpostavki zavisila bi dopustivost meritornog raspravljanja, u krajnjoj liniji, meritornog suđenja. Usp. M. Dika, Pravo na tužbu, Zagreb, 1987. (dalje – DIKA, Pravo na tužbu), str. 310. – 311., TRIVA – DIKA, o. c., str. 28.

55 ZPP BD u čl. 307., za razliku od ZPP F BiH, ZPP RS i ZPP BiH, kao posebnu pretpostavku za donošenje presude zbog propuštanja propisuje dužnost tužitelja da uz tužbu dostavi dokaze koji se po svojoj prirodi mogu dostaviti.

56 Tako S. Triva, Građansko procesno pravo, Parnično procesno pravo, Zagreb, 1972., str. 512.; S. Triva, Građansko parnično procesno pravo, NN, Zagreb, 1978., str. 489.

100


i 293. ZPP-a F BiH) ili urednog zastupanja tužitelja, postojanje druge parnice o istom zahtjevu među istim strankama (litispedencija, čl. 60 ZPP-a F BiH), posto-janje pravomoćne presude (čl. 196. ZPP-a F BiH), sudska nagodba (čl. 93 ZPP-a F BiH), okolnost zbog kojih bi sudac koji treba donijeti presudu zbog propuštanja morao biti isključen u konkretnoj parnici (čl. 357. i 360. ZPP-a F BiH).57

4.2.2. Uredno dostavljena tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu

Presuda zbog propuštanja može se donijeti samo ako su, između ostalog, tu-ženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni. Tuženiku je uredno dostavljen poziv za davanje odgovora na tužbu: ako je pozvan sukladno odredbama ZPP-a F BiH o dostavi, ako mu je uredno dostavljen i primjerak tužbe te ako je u pozivu upozoren na pravne posljedice nepodnošenja odgovora na tuž-bu (arg. čl. 70. st. 2. ZPP-a F BiH). Tuženiku tužba mora biti dostavljena prema pravilima o tzv. osobnoj dostavi.58 59 Dokaz o urednom pozivu pruža dostavnica o uručenju tužbe tuženiku, koju potpisuje primatelj i dostavljač.60 Ako uz tužbu po-stoje prilozi, i oni moraju biti dostavljeni (arg. čl. 69. ZPP F BiH). Ako je podnesena tužba bez priloženih – predloženih dokaza, sud tužbu treba dostaviti tuženiku na odgovor, te ako je tužitelj u tužbi predložio donošenje presude zbog propuštanja, a tuženik ne odgovori na tužbu, sud treba provjeriti nepostojanje očite neosnovano-sti zahtjeva samo na temelju činjeničnih navoda tužbe i predloženih dokaza (koji nisu dostavljeni uz tužbu).61 Iz odredbe čl. 53. ZPP-a F BiH, a niti iz ijedne druge odredbe, ne proizlazi dužnost tužitelja da uz tužbu dostavi dokaze koje je predložio,

57 Vidjeti Čizmić – Komentar, o. c. str. 512.58 Vidjeti čl. 347. ZPP-a F BiH. Istovjetna je odredba čl. 347. ZPP RS, čl. 101. ZPP BD.59 Prema stajalištu sudske prakse nisu ispunjene pretpostavke za donošenje presude zbog

ogluhe kad je na poziv suda dostavljen pisani odgovor na tužbu po osobi koja nije doka-zala svojstvo zastupnika ili punomoćnika, a prije nego što sud poduzme radnje radi ot-klanjanja nedostataka u zastupanju tuženika. Presuda Županijskog suda u Bjelovaru, Gž. 138/2010-2 od 11.02.2010. Ukoliko je tuženik bez zakonitog razloga odbio primiti tužbu s pozivom za davanje odgovora na tužbu, dostavljač je dužan isto naznačiti na pismenu i vratiti ga sudu, a u stanu tuženika odnosno u poštanskom sandučiću ostaviti obavijest o pokušanoj dostavi s upozorenjem da će se dostava obaviti preko oglasne ploče suda, te se smatra da je dostava obavljena istekom roka od 8 dana od stavljanja pismena na oglasnu ploču suda. Presuda Županijskog suda u Varaždinu, Gž. 554/09-2 od 11. 5. 2009.: vizura.eu/praksa/presuda-zbog-ogluhe-članak 331- b/

60 Vidjeti čl. 351. ZPP F BiH, odnosno 351. ZPP RS, te čl. 290. ZPP BiH i čl. 108. ZPP BD.61 Tako i Cimirotić, M., Materijalna pretpostavka za donošenje presude zbog propuštanja,

Domaća i strana sudska praksa, 2016., (dalje – CIMIROTIĆ), str. 12., Usp. Triva – Dika o. c., str. 395.

101


već ih je dužan samo predložiti – navesti u tužbi (može ih i dostaviti), ali ih je dužan podnijeti sudu tek na pripremnom ročištu.62 Dakle, iz navedene odredbe proizlazi da prilozi nisu obvezan sastojak tužbe i da ne utječu na njezinu potpunost, odnosno urednost.63 Smatramo da bi bolje rješenje bilo da je propisana obveza tužitelja da uz tužbu dostavi dokaze koji se po svojoj prirodi mogu dostaviti (isprave, zapi-snik o osiguranju dokaza i sl.) kako bi sud mogao kvalitetno provjeriti materijalno pravnu pretpostavku za donošenje presude zbog propuštanja i donijeti pravilnu odluku.

4.2.3. Prijedlog tužitelja za donošenje presude zbog propuštanja

Da bi sud mogao donijeti presudu zbog propuštanja potrebno je između ostalog i da tužitelj u tužbi predloži donošenje presude zbog propuštanja (čl. 182. st. 1. ZPP F BiH).64 Ako tužitelj u tužbi ne zatraži donošenje presude zbog propu-štanja, a tuženik u zakonskom roku ne dostavi odgovor na tužbu, tada sud nakon isteka roka za podnošenje odgovora na tužbu treba zakazati pripremno ročište (arg. čl. 75. st. 2. ZPP F BiH).65 Nasuprot ovakvom zakonskom rješenju mišljenja smo da prijedlog tužitelja, kao jedna od pretpostavki za donošenje presude zbog propuštanja, nije potreban i da se zakazivanjem pripremnog ročišta, ako se on ne podnese, ne doprinosi općoj učinkovitosti i ekonomičnosti postupka. Tuži-telj nema pravnog interesa protiviti se njezinom donošenju, a donošenje presude utemeljene na izvođenju dokaza i kontradiktorno provedene rasprave ne pruža tužitelju kvalitetniji stupanj pravne zaštite od one koju mu pruža presuda zbog propuštanja.

62 U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke o posljedicama izostanka sa pri-premnog ročišta, kao i o tome da su dužne najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze koje žele izvesti u tijeku postupka, te na pripremno ročište donijeti sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz (arg. iz čl. 77. ZPP F BiH i ZPP RS).

63 Sud nije ovlašten pozvati tužitelja da tužbu ispravi, odnosno dopuni zbog razloga koji se odnose na osnovanost tužbenog zahtjeva. (OS u Splitu, Gž-2149/89 od 8. rujna 1989.-PSP 43/10). U tom pravcu i odluke VTSRH, Pž-3562/01 od 09. 04. 2002. i Pž-5843/01 od 01. 04. 2003. Podatak kod Grbin, I., Zakon o parničnom postupku, sa sudskom praksom, bilješkama, napomenama, prilozima i abecednim kazalom pojmova, šesto, izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Organizator, Zagreb, 2012., (dalje – GRBIN – ZPP), str. 132. – 134.

64 Isto rješenje predviđa odredba čl. 182. st. 1. ZPP RS. Istovjetne su odredbe čl. 306. st. 1. ZPP BD, te čl. 149. st. 1. ZPP BiH

65 Isto rješenje proizlazi iz odredbe čl. 75. st. 4. ZPP RS, odredbe iz čl. 198. st. 2. ZPP BD, odnosno odredbe čl. 42. st. 2. ZPP BiH.

102


4.2.4. Propuštanje da se u roku podnese odgovor na tužbu

Sljedeći uvjet koji mora biti ispunjen da bi sud donio presudu zbog propuštanja je da je tuženi propustio u zakonskom roku odgovoriti na tužbu i time se od tužbe braniti.66 Moguća je situacija da je tuženi odgovorio na tužbu, ali da je odgovor na tužbu nerazumljiv ili nepotpun. Tada će sud će radi otklanjanja tih nedostataka vratiti tuženiku odgovor na tužbu radi ispravke ili dopune, uz navode što treba ispraviti ili dopuniti i odrediti mu rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može biti duži od osam dana (čl. 73. ZPP F BiH). Ukoliko odgovor na tužbu bude odbačen ili povučen u skladu s čl. 336. st. 3. ZPP F BiH, smatrat će se da tuženi nije dao odgovor na tužbu. Dakle, u tom slučaju važi fikcija da tuženi nije dosta-vio odgovor na tužbu. Tada će sud, smatrajući da je tuženi propustio odgovoriti na tužbu, donijeti presudu zbog propuštanja, ukoliko su ispunjeni i ostali zako-nom predviđeni uvjeti.

4.2.5. Očita neosnovanost tužbenog zahtjeva

Prema odredbi čl. 182. st.1. ZPP F BiH kad tuženik, kome je uredno dostav-ljena tužba u kojoj je tužitelj predložio donošenje presude zbog propuštanja, ne dostavi pismeni odgovor na tužbu u zakonskom roku, sud će donijeti presudu kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda zbog propuštanja), osim ako je tuž-beni zahtjev očito neosnovan. Dakle, u svim slučajevima kada su ispunjeni svi propisani uvjeti i kada je zahtjev utemeljen sud je ovlašten donijeti presudu zbog propuštanja, a u slučajevima neutemeljenosti zahtjeva donosi presudu kojom tužbeni zahtjev odbija.67 Stav 2. istog člana propisao je dvije situacije u kojima se smatra da je tužbeni zahtjev očito neosnovan. Prva, ako je tužbeni zahtjev očito protivan činjenicama navedenim u tužbi, a druga ako su činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev u očitoj protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj predlo-žio ili s činjenicama koje su opće poznate.68 Postojanje očite protivnosti tužbenog

66 Prema stajalištu starije sudske prakse Sud nije mogao donijeti presudu zbog izostanka ako nije protekao rok koji je sud odredio za podnošenje odgovora na tužbu. (VPS Sl. 563/67, Zb. XII/2-275). Podnesak punomoćnika tužene strane kojim prije održavanja pripremnog ročišta obavještava sud da je imenovan zastupnikom i da mu se uputi poziv za raspravno ročište, ima značenje osporavanja tužbenog zahtjeva, pa se u takvom slučaju ne može donijeti presuda zbog izostanka. (VS BiH Gž. 183/69, Zb. XIV/2-170). Poda-tak kod Vuković, Š., Zakon o parničnom postupku sa sudskom praksom i objašnjenjima, 2. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Savremena administracija, Beograd, 1974. str. 127.

67 Vidi Presudu Županijskog suda u Mostaru br. 58 0 Ps 901694 od 02. 04. 2008.68 Vidjeti čl.182. st. 2. ZPP F BiH, čl. 182 st. 2. ZPP RS, čl.306. st. 2. ZPP BD, čl. 149. st. 2. ZPP BiH.

103


zahtjeva s činjenicama navedenim u tužbi utvrđuje sud. Sud, dakle, meritorno odlučuje na temelju činjenica koje iznosi tužitelj. Te činjenice mogu biti takve da tužbeni zahtjev čine utemeljenim ili takve da ga čine očito neutemeljenim.69 Pre-suda zbog propuštanja ima osnovu u zakonskoj pretpostavci da tuženi priznaje činjenične navode iz tužbe, ali ne i tužbeni zahtjev. Priznate činjenice ne treba dokazivati, osim ako se radi o nedopuštenim raspolaganjima stranaka. No, ovako utvrđeno činjenično stanje sud mora podvesti pod odgovarajuće pravno pravilo. Sud može usvojiti tužbeni zahtjev samo ako iz činjenica navedenih u tužbi pro-izlazi da tužbeni zahtjev nije očito neosnovan. Tako u parnici za naknadu štete iz činjeničnih navoda mora proizlaziti da je tuženi odgovoran za štetu i da je visina štete primjerena. Ako ova pretpostavka nije ispunjena, sud neće odbiti da donese presudu, nego će u tom slučaju izreći presudu kojom se tužbeni zahtjev odbija.70

Druga situacija u kojoj se smatra da je zahtjev očito neosnovan je ona u kojoj činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev ne smiju biti u očitoj protivnosti s dokazima koje je sâm tužitelj predložio ili s činjenicama koje su općepoznate. Sud ne može zahtijevati od tužitelja da podnese dokaze, odnosno da uz tužbu dostavi dokaze koje je predložio, jer ih je prema odredbi čl. 77. ZPP F BiH du-žan podnijeti sudu najkasnije na pripremnom ročištu. Ali ponekad se događa da tužitelj uz tužbu priloži takve isprave koje svojim sadržajem opovrgavaju činje-nične navode u tužbi.71 Okolnost da tužitelj uz tužbu nije dostavio predložene dokaze kojima se dokazuju činjenični navodi iz tužbe ne predstavlja zapreku za donošenje presude zbog propuštanja. U toj situaciji sud procjenjuje podobnost predloženog dokaznog sredstva za dokazivanje određene činjenice iz tužbe. To znači da sud zaključak o istinitosti činjenične tvrdnje izvodi tako što temeljem općeg životnog i pravničkog iskustva procjenjuje bi li predloženi dokaz mogao dokazati činjenice koje tužitelj njime hoće dokazati. Ako sud zaključi da bi taj

69 Vidi Čizmić – Komentar, o. c., str. 502. 70 Vidjeti Zakon o parničnom postupku s komentarom, str. 150. Presuda zbog izostanka ne

može se donijeti u parnicama za naknadu štete, ako visina tražene naknade ne proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi. Visina naknade ne proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, ako su u tužbi navedene samo povrede i označena visina tražene naknade, a nisu navedene činjenice iz kojih proizlazi osnovanost visine naknade. Vrhovni sud Srbije, Gž. 2378/76 od 10. septembra 1976. godine. Jedna od pretpostavki za donošenje presude zbog izostanka je i da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi. Navedena pretpostavka nije se ostvarila, ako tužitelj koji traži naknadu neimovinske štete ne prido-nese nikakve dokaze da je takvu štetu pretrpio. Viši privredni sud Hrvatske, Gzz -143/75 od 15.1.1976. Podatak kod Janković, o. c., str. 394. – 395.

71 To bi bila situacija kada tužitelj traži isplatu kupoprodajne cijene u iznosu od deset hiljada dinara, a prilaže kupoprodajni ugovor u kome je navedeno da kupoprodajna cijena iznosi osam hiljada dinara (Ibid., str.150.)

104


dokaz mogao biti izvor spoznaje činjenica na kojima se temelji zahtjev, tada treba provjeriti je li tužbeni zahtjev protivan tim činjenicama, pa ako nije, slijedilo bi da tužbeni zahtjev nije očito neosnovan.72

Sud također ne može donijeti presudu zbog propuštanja ako su činjenice na ko-jima se temelji tužbeni zahtjev u suprotnosti s općepoznatim (notornim) činje-nicama. Ako sud utvrdi da su činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev u suprotnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su op-ćepoznate, ne može donijeti presudu zbog propuštanja, a ako bi ona bila done-sena, takva bi se presuda mogla pobijati zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 209. st. 2. toč. 6. ZPP FBiH).73 Zakon ne određuje opseg notornosti. Iako zakon u svojim odredbama izričito ne navodi, držimo da se unatoč tome što su se ispunili svi ostali uvjeti, presuda zbog propuštanja ne bi mogla donijeti ako postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlaze opravdani razlozi koji su tuženi-ka spriječili da podnese odgovor na tužbu (npr. vremenske neprilike).74

4.2.6. Zahtjevi s kojima stranke ne mogu raspolagati

Specifična pretpostavka za donošenje presude zbog propuštanja jest da se parnica mora voditi o zahtjevima kojima stranke mogu slobodno raspolagati. Prema odredbi čl. 182. st. 4. ZPP F BiH75 presuda zbog propuštanja neće se doni-jeti o zahtjevu ili dijelu zahtjeva kojim stranke ne mogu raspolagati. Dakle, sud ne bi smio donijeti presudu zbog propuštanja i kada je udovoljeno uvjetima iz čl. 182. st.1. i 2. ZPP F BiH, ako bi našao da je riječ o zahtjevu kojima stranke ne mogu raspolagati (čl. 3. st. 2. ZPP F BiH).76 Nadalje, dispozicija predmetom spora u nekim je statusnim stvarima ex lege isključena kao npr. u bračnim i paternitet-skim sporovima. Granice materijalno-pravne dispozitivnosti ujedno su i granice unutar kojih se presuda zbog propuštanja može kretati.77

72 Vidi Cimrotić, o.c., str.13.73 Tako i Čizmić, J., „Presuda zbog ogluhe“, Informator, broj 5168, od 17. 9. 2003., str. 11.74 Vidi Haubrich, o. c., str. 407.75 Istovjetna je odredba čl. 182. st. 4. ZPP RS, 149. ST. 4. ZPP BiH. Odredba čl. 307. ZPP BD

propisuje u posebnom članu posebne pretpostavke za donošenje presude zbog propušta-nja, pa se presuda zbog propuštanja neće donijeti ako tužitelj uz tužbu nije dostavio doka-ze koji se po svojoj prirodi mogu dostaviti i o zahtjevu ili dijelu zahtjeva kojim stranke ne mogu raspolagati.

76 Čl. 3. st.2. ZPP RS, čl. 3. st. 2. ZPP BD, čl. 8. st. 2. ZPP BiH.77 Pogledaj kod Čizmić – Komentar, o. c. , str. 511.

105


5. Pravni lijekovi/ pravna sredstva protiv presude zbog propuštanja

5.1. Žalba protiv presude zbog propuštanja

Zakon o parničnom postupku iz 2003. godine F BiH u čl. 183. propisivao je da protiv presude zbog propuštanja tuženik može podnijeti prijedlog za povrat u prijašnje stanje, dok žalba nije bila dopuštena. Pravovremeno podneseni prijed-log za povrat u prijašnje stanje sprječavao je da presuda zbog propuštanja posta-ne pravomoćna. Ako sud udovolji prijedlogu za povrat u prijašnje stanje, tuženik je dužan snositi sve troškove koji su nastali do donošenja presude zbog propušta-nja.78 Ovakvo zakonsko rješenje prema kojem se presuda zbog propuštanja pobi-jala samo prijedlogom za povrat u prijašnje stanje, kao pravnim sredstvom, a ne žalbom, kao pravnim lijekom, bilo je protivno čl. II/A/2/C i C/1/4/2 Ustava Fe-deracije BiH, odnosno čl. 16. st. 2. Ustava Republike Srpske, kao i odredbi čl. 203. st. 1. ZPP-a, kojom je propisano da stranke protiv presuda donesenih u prvom stupnju mogu podnijeti žalbu. Također, ovakvo je rješenje bilo u suprotnosti s odredbom čl. 13. Konvencije kojom se svakome jamči pravo na djelotvoran prav-ni lijek. Zbog toga je u pravnoj teoriji i praksi naišlo na niz kritika, koje su, pored navedenih razloga, bile upućene i k tomu da je ovakvo rješenje izrazito strogo, jer se propisanim pravnim sredstvom – prijedlogom za povrat ni izdaleka ne može postići kvaliteta pravne zaštite koju pruža žalba. Prije svega, da bi sud uopće ispi-tivao zakonitost donesene odluke, koja je mogla biti donesena povredom pravila postupka koje se odnose na uvjete za njezino donošenje (ako je donesena iako je tužbeni zahtjev očito neosnovan), tuženik mora dokazati da je iz opravdanih razloga, koje nije mogao predvidjeti niti izbjeći, propustio dati odgovor na tužbu. Uz problem utvrđivanja pojma opravdanih razloga koji nisu egzaktno navedeni, tuženikova mogućnost zaštite njegovih prava ovisila je o tumačenju ove odredbe od strane suda, i to onog koji je donio takvu odluku, jer se radilo o remonstrativ-nom pravnom lijeku.

Zbog prednje navedenih kritika Zakonodavac je odredbom čl. 30. Izmjena ZPP F BiH odnosno odredbe čl. 30 Izmjene ZPP RS brisao odredbu čl. 183., koja je izričito isključivala žalbu protiv presude zbog propuštanja i koja je prijedlog za povrat u prijašnje stanje predviđala kao jedino dopušteno pravno sredstvo protiv ove presude. Navedenim Izmjenama ZPP F BiH i ZPP RS kao osnovni redovni pravni lijek protiv presude zbog propuštanja uvedena je žalba, koja predstavlja ograničen pravni lijek jer je žalitelj ne može izjaviti iz svih zakonom predviđenih razloga. Odredbom čl. 33. Izmjena ZPP F BiH odnosno čl. 33. Izmjena ZPP RS u čl. 208. dodan je novi stav. 2. koji propisuje da se presuda zbog propuštanja ne

78 Istovjetne su bile odredbe čl. 183. ZPP RS, čl. 296. st. 1. ZPP BD.

106


može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.79 To je posljedica činjenice da sud prilikom donošenja ove presude nije utvrđivao činje-nično stanje, koje nije bilo osporeno.

Iz navedenih se odredbi a contrario zaključuje da se presuda zbog propuštanja može pobijati zbog bitnih odredbi parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Odredbom čl. 34. Izmjena ZPP F BiH odnosno čl. 34. Izmjena ZPP RS izmijenjen je čl. 209. ZPP, tako da je navedenim čl. u st. 2. toč 6. ZPP čl. 209. propisano da bitna povreda odredbi parničnog postupka postoji ako je sud protivno odred-bama ZPP donio presudu zbog propuštanja.80 Bitna povreda odredbi parničnog postupka postoji i kad je sud protivno odredbama ZPP zasnovao svoju odluku na nedozvoljenim raspolaganjima stranaka ili je nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostavljanja, onemogućio stranku da raspravlja pred sudom.81 82 83

Presuda zbog propuštanja može se pobijati i zbog pogrešne primjene materijal-nog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio.84 Prilikom donošenja presude zbog propuštanja sud

79 Prema stajalištu sudske prakse okolnost da se žalba protiv presude zbog ogluhe poziva na žalbeni razlog pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja zbog kojeg se žalba ne može izjaviti ne čini je nedopuštenom. Presuda Županijskog suda u Zagrebu, Gž. 6906/06 od 20. 03. 2007., vizura.eu>praksa>razlozi-zbog-kojih-se-prsuda-može-pobijati-članak 353.

80 Isto je propisano odredbom čl. 206. st. 2. toč 6. ZPP RS, čl. 329. st. 2. toč f. ZPP BD, te odredbom čl. 176. st. 2. toč. 4. ZPP BiH.

81 Vidi čl. 227. st. 1. toč.1 ZPP F BiH, čl. 227. st. toč. 1. ZPP RS, čl. 347. st. toč. b. ZPP BD, BiH.

82 Rješenjem Županijskog suda u Širokom Brijegu uvažena je žalba tuženika, prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obra-zloženju rješenja se navodi da iz stanja spisa proizlazi da tužba nije dostavljena sukladno odredbama 347. st. 1 i 2. ZPP F BiH nego je pismeno predato supruzi tuženika odmah pri prvom pokušaju dostave. Dakle, propuštanjem dostave tuženiku nije data mogućnost da raspravlja pred sudom, a to je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Vidi Rješenje Županijskog suda Široki Brijeg br.: 64 0 Mal 042515 16 Gž od 28. 05. 2018. godine.

83 „Iz stanja spisa proizlazi da je tuženoj uredno dostavljena tužba s prilozima uz dopis suda i poukama u pogledu podnošenja odgovora na tužbu kako je to i propisano odredbama čl. 69. i 70. ZPP –a F BiH te da tužena u ostavljenom roku nije podnijela odgovor na tužbu čime su se ispunili uvjeti iz čl. 182. st. 1. ZPP – a F BiH tj. Za donošenje.“ Vidi Presudu Županijskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Mal 041761 17 Gž od 27. 04. 2018. godine.

84 Vidi čl. 211. ZPP F BIH, čl. 211 ZPP RS, čl. 331. ZPP BD, čl. 178. ZPP BiH.

107


utvrđuje proizlazi li očita neosnovanost tužbenog zahtjeva iz činjenica navede-nih u tužbi. Dakle, procesni materijal i činjeničnu podlogu odluke o tužbenom zahtjevu čine samo one činjenice koje je tužitelj naveo, a tuženi ih nije osporio. Na takvoj podlozi sud primjenjuje materijalno pravo i odlučuje o tome je li tu-žiteljev zahtjev očito neosnovan i pripada li tužitelju pripada pravna posljedica koju je predložio. U ovakvoj primjeni sud može pogriješiti odnosno ne primije-niti normu koju je trebao primijeniti ili može pogrešno protumačiti i primijeniti neku drugu normu.

5.2. Prijedlog za povrat u prijašnje stanje

Prema odredbi čl. 328. ZPP F BiH, ako stranka propusti ročište ili rok za poduzimanje koje radnje u postupku i zbog toga izgubi pravo na poduzimanje te radnje, sud će toj stranci na njezin prijedlog dopustiti da naknadno obavi tu radnju (povrat u prijašnje stanje), ako ocijeni da je do propuštanja došlo usli-jed opravdanih razloga koji se nisu mogli predvidjeti niti izbjeći. Kad se dopusti povrat u prijašnje stanje, parnica se vraća u ono stanje u kojem se nalazila prije propuštanja i ukidaju se sve odluke koje je sud zbog propuštanja donio.85 Tuženi može iz opravdanih razloga propustiti da odgovori na tužbu u zakonskom roku, što će uzrokovati donošenje presude zbog propuštanja, ako je to tužitelj predlo-žio uz ispunjenje i svih drugih uvjeta, pa tada može izjaviti prijedlog za povrat u prijašnje stanje. Povrat u prijašnje stanje kao procesni institut služi otklanja-nju štetnih posljedica propuštanja koje je učinjeno iz opravdanih razloga. On se može koristiti samo ako se propuštena radnja ne može naknadno poduzeti, s ciljem da se stranci omogući poduzimanje propuštanje radnje.86 Kod presude zbog propuštanja, tuženi zahtjeva povrat u prijašnje stanje jer je propustio u zakonskom roku odgovoriti na tužbu, što je prouzrokovalo donošenje presude zbog propuštanja ukoliko su bili ispunjeni i ostali zakonom predviđeni uvjeti. Prijedlogom za povrat tuženi u stvari traži da se parnica vrati u stanje u kojem se nalazila prije propuštanja i da se ukine presuda zbog propuštanja. Da bi sud udo-voljio ovakvom zahtjevu tuženika, trebaju biti kumulativno ispunjeni svi uvjeti

85 Istovjetna je odredba čl. 328 ZPP RS, čl. 79. ZPP BD, 268. ZPP BiH.86 Povrat u prijašnje stanje može se dozvoliti samo zbog propuštanja procesnih, a ne mate-

rijalno-pravnih rokova. Vrhovni sud Srbije, Y.3399/70. Povrat u prijašnje stanje može se dozvoliti samo ako je stranka propuštanjem ročišta ili roka za poduzimanje neke radnje u postupku izgubila pravo na poduzimanje te radnje. Okružni sud u Beogradu, Gž. 8943/73. Povrat u prijašnje stanje u parničnom postupku dozvoljava se samo na prijedlog zaintere-sirane stranke, a ne po službenoj dužnosti. Viši privredni sud Srbije, Pž-738/82; R. Ćosić, T. Krsmanović, Aktualna sudska praksa iz građanskog-procesnog prava, prvo izdanje, Beo-grad, 2003., (dalje – Ćosić – Krsmanović), str. 51.

108


koje zakon predviđa. Prvi uvjet je ispunjen ako je tuženi u zakonskom roku od 30 dana od dana dostavljanja tužbe s poukom o posljedicama propuštanja propustio odgovoriti na tužbu. Dakle, ovu parničnu radnju tuženi ne bi mogao poduzeti u kasnijem tijeku postupka, što znači da je nastupila prekluzija, čime je i drugi uvjet ispunjen. Ako se propuštena procesna radnja može poduzeti naknadno, stranka tada nema pravni interes tražiti povrat jer i bez povrata može poduzeti tu istu radnju u sljedećim stadijima parnice.87 Tuženi također mora opravdati ra-zlog propuštanja i dokazati da je opravdan razlog koji je uzrokovao propuštanje.88 Sljedeći je uvjet da zakonom nije isključena mogućnost traženja povrata u prijaš-nje stanje, te da se povrat u prijašnje stanje zahtjeva u zakonom propisanom roku. Zakonom su propisani rokovi u kojima tuženik može podnijeti prijedlog za po-vrat u prijašnje stanje, koji su u odnosu na ZPP 58, ZPP 78 i ZPP F BiH 98 znatno kraći. Predviđeni su dalje subjektivni i objektivni rok za izjavljivanje prijedloga za povrat u prijašnje stanje. Što se subjektivnog roka tiče, prijedlog se mora podni-jeti u roku od osam dana, računajući od dana kada je prestao razlog koji je uzro-kovao propuštanje, a ako je stranka tek kasnije saznala za propuštanje – od dana kada je za to saznala.89 Prema stajalištu starije sudske prakse, „rok za podnošenje prijedloga za povrat u prijašnje stanje računao se od dana primitka odluke koju je sud radi propuštanja donio, a ne od dana propuštanja.“90 Ovakva praksa sudova utjecala je bitno na odugovlačenje postupka i slabljenje procesne discipline, što je vjerojatno utjecalo na zakonodavca da skrati i subjektivne i objektivne rokove. Objektivni rok za izjavljivanje prijedloga za povrat u prijašnje stanje iznosi 60 dana i nakon proteka tog roka od dana propuštanja, ne može se tražiti povrat u prijašnje stanje.91 On se uvijek računa od dana propuštanja. Prijedlog za povrat

87 Tako Triva, S., Građansko procesno pravo I, NN, Zagreb, 1965. str. 308.88 U literaturi procesnog prava opravdanim razlogom se smatra postojanje nepredviđenog ili

neotklonjivog događaja koji je spriječio poduzimanje određene radnje. Tako, Poznić, B., Rakić, Vodinelić, V., Građansko procesno pravo, Suvremena administracija, Beograd, 1999. str. 171.

89 Vidi čl. 329. st. 2. ZPP F BiH odnosno čl. 329. st. 2. ZPP RS, te čl. 80. st. 2. ZPP BD i 269. st. 2. ZPP BiH. Prema odredbama ZPP 58, ZPP 78 i ZPP F BiH 98, subjektivni rok je iznosio 15 dana.

90 Vidi Presuda Ops. u Titogradu, P-1736/76 od 5. srpnja 1977. Podatak kod Čizmić – Ko-mentar, o. c., str. 937. Rok od 15 dana za podnošenje prijedloga za povrat u prijašnje sta-nje, zbog spriječenosti tuženog da dođe na pripremno ročište, odnosno na prvo ročište na glavnu raspravu kada pripremno ročište nije određeno – ako je zbog toga donijeta presuda zbog propuštanja – teče od dana kada mu je ova presuda uručena, jer je on tada saznao za propuštanje, a ne od dana kada je prestao razlog koji je prouzrokovao propuštanje. Vrhov-ni sud Srbije, Pž. 853/70, podatak kod Ćosić – Krsmanović, o. c., str. 51.

91 Vidi čl. 329. st. 3. ZPP F BiH odnosno čl. 329. st. 3. ZPP RS, te čl. 80. st. 3. ZPP BD i 269. st. 3. ZPP BiH. Prema odredbama ZPP 58, ZPP 78 i ZPP F BiH 98, objektivni rok je iznosio 3 mjeseca.

109


u prijašnje stanje podnosi se sudu kod koga je trebalo obaviti propuštenu radnju i taj sud odlučuje o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje. Prijedlog za povrat u prijašnje stanje može se odbaciti, odbiti ili usvojiti. Rješenje kojim se prijedlog za povrat u prijašnje stanje odbacuje sud će donijeti, ukoliko je prijedlog neblago-vremen i nedopušten. O prijedlogu se, u pravilu, odlučuje na ročištu, osim ako su činjenice na kojima se prijedlog temelji općepoznate. Sud će donijeti rješenje ko-jim se prijedlog za povrat u prijašnje stanje smatra povučenim ako stranka koja je podnijela prijedlog ne dođe na ročište zakazano povodom prijedloga, a uredno je obaviještena.92 Ako sud utvrdi da je prijedlog neosnovan, on će ga i odbiti. To će biti situacija u kojoj tuženi nije dokazao opravdanost svog prijedloga, odnosno opravdanost razloga za propuštanje da odgovori na tužbu.93 94 95

92 Vidi čl. 332. st. 3. ZPP F BiH, odnosno čl. 332. st. 3. ZPP RS, čl. 83. st. 3. ZPP BD, čl. 272. st. 3. ZPP BiH.

93 Iz sudske prakse: „Iz stanja spisa proizlazi, da tužena nije uz prijedlog za povrat u prijašnje stanje, a niti na ročištu zakazanom povodom tog prijedloga, predložila dokaze kojima bi se potvrdile njezine tvrdnje, tj. da tužbu s prilozima nije primila i da zbog toga nije bilo mjesta donošenju presude zbog propuštanja. Imajući u vidu naprijed istaknuto, pravilno je postupio prvostupanjski sud, za razliku od neutemeljnih navoda žalbe, kada je prijedlog za povrat u prijašnje stanje odbio kao neosnovan. Prednje stoga, što dostavnica potpisana od strane adresata (tužene) i dostavljača, s naznakom datuma prijema pismena, kao što je ovdje slučaj, predstavlja javnu ispravu koja služi kao dokaz o izvršenoj dostavi (dostava tužbe). Za činjenice navedene u dostavnici važi presumpcija istinitosti, dok se ne dokaže suprotno. Sama izjava tužene da tužbu nije primila, ne može biti dovoljan dokaz da se ta presumpcija obori. Vidi Rješenje Županijskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Mal 015807 12 Gž od 29. 10. 2012. godine

94 „U obadvije dostavnice, dostavljač pošte, je kao osobu tuženika koja je izvršila prijem, označio – osobu sa protokola primetlja i kvalificirao kao osobno dostavljanje, što potvr-đuje da je tuženi tužbu na odgovor zaprimio uredno. Cijeneći naprijed utvrđene činjenice i dovodeći ih u vezu sa čl. 328. Zakona o parničnom postupku, sud cijeni da tuženi nije propustio rok za dostavu pismenog odgovora na tužbu iz opravdanih razloga.” Vidi Rješe-nje Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Mals 147450 14 Mals 2 od 21. 05. 2015. godine.

95 Nesporno je da tuženik nije dao odgovor na tužbu koju je uredno zaprimio što sam po-tvrđuje, te da je upravo temeljem navedenog donijeta presuda zbog propuštanja, pa nije bilo mjesta da se dopusti povrat u prijašnje stanje u smislu čl. 328. st. 1. ZPP – a F BiH, a temeljem kojeg je prvostupanjski sud i donio svoje rješenje. Vidi Rješenje Županijskog suda u Širokom Brijegu broj 064 0 Mal 005086 10 Gž od 13. 12. 2010. godine, Rješenje Županijskog suda u Širokom Brijegu broj 064 0 Mal 014164 12 Gž od 10. 04. 2013. go-dine, Rješenje Županijskog suda u Širokom Brijegu broj 064 0 Mal 012268 13 Gž od 18. 04. 2013. godine, Rješenje Županijskog suda u Širokom Brijegu broj 064 0 Mal 019869 13 Gži od 21. 10. 2013. godine, Rješenje Županijskog suda u Širokom Brijegu broj 064 0 Mal 022003 13 Gž od 05. 02. 2014. godine, Rješenje Županijskog suda u Širokom Brijegu broj 064 0 Mal 027770 14 Gž od 04. 11. 2014. godine i Rješenje Županijskog suda u Širokom Brijegu broj 064 0 Mal 024290 14 Gž 2 od 03. 12. 2014. godine.

110


Rješenje kojim se odbija prijedlog stranke za povrat u prijašnje stanje mora sadr-žavati obrazloženje. Sud donosi rješenje kojim se prijedlog za povrat u prijašnje stanje usvaja ako utvrdi da je prijedlog osnovan. Istim rješenjem ukida odluke koje su donesene kao posljedica propuštanja, u ovom slučaju presuda zbog pro-puštanja, i sve ostale posljedice propuštanja. Sud vraća parnicu u stanje u kojem se nalazila prije propuštanja i tuženom omogućava da odgovori na tužbu i da se od tužbe brani, u situaciji kada tuženom tužba nije bila dostavljena u skladu s odredbama o dostavi tužbe, pa je za nju saznao tek u trenutku prijema presude zbog propuštanja, odnosno uvažava njegov odgovor koji je trebao biti podne-sen istovremeno s prijedlogom za povrat, u situaciji kada iz opravdanih razloga, primjerice bolesti, nije odgovorio na tužbu u zakonskom roku, a za nju je znao. Protiv rješenja kojim se usvaja prijedlog za povrat u prijašnje stanje nije dozvolje-na žalba, osim ako je usvojen nepravovremen i nedozvoljen prijedlog. Protiv rje-šenja kojim se odbija prijedlog za povrat u prijašnje stanje žalba je dozvoljena.96

6. Komparativni prikaz presude zbog propuštanja

6.1. Presuda zbog propuštanja u hrvatskom parničnom postupku

Presuda zbog propuštanja u parničnom postupku Republike Hrvatske97 uve-dena je Novelom iz 2003. godine unošenjem u Zakon o parničnom postupku RH novog čl. 331. (b) kojim se uvodi institut presude zbog ogluhe.98 Ako tuženik ne podnese odgovor na tužbu u određenom roku, donijet će se presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda zbog ogluhe), ako bude udovoljeno ovim uvjetima: 1) ako su tuženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni, 2) ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, 3) ako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate, 4)

96 Vidi čl. 333. ZPP F BiH, odnosno čl. 333. ZPP RS, te čl. 84. ZPP BD i čl. 273. ZPP BiH.97 Ova presuda u Hrvatskom zakonodavstvu nosi naziv „Presuda zbog ogluhe“.98 Republika Hrvatska preuzela je Zakonom o preuzimanju Zakona o parničnom postupku

od 26. lipnja 1991. godine (Narodne novine br. 53/91) savezni ZPP 76 kao Zakon Repu-blike Hrvatske, s tim da se taj Zakon primjenjuje u Republici Hrvatskoj ako su njegove odredbe u suglasnosti s Ustavom i zakonima Republike Hrvatske. Preuzeti Zakon o par-ničnom postupku je više puta noveliran (Narodne novine br. 91/1992., 112/1999.) ali su tim novelama ostvarena tek neka dodatna, najviše terminološka usklađenja. U cilju po-jednostavljenja i povećanja efikasnosti procesne procedure tijekom 2002. godine izrađen je Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (dalje – No-vela) kojeg je Hrvatski sabor donio na sjednici održanoj 14. srpnja 2003. godine (Narodne novine, br. 117/03.),, a koji je stupio na snagu 1. prosinca 2003. godine.

111


ako ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu (čl. 331. (b). st. 1. ZPP RH).

Analizom pretpostavki za njezino donošenje zaključuje se da se može se donijeti po službenoj dužnosti, što jasno proizlazi iz odredbe čl. 331. st. 1. ZPP RH: ˮDo-nijet će se presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda zbog ogluhe)”, kao i na prijedlog tužitelja. Temeljni preduvjet za njezino donošenje je uredno dostavljena tužba tuženiku. Uz ovaj se uvjet veže i dužnost suda da tuženika u pozivu upozori na pravne posljedice nedavanja odgovora na tužbu. Kod pitanja uredne dostave, moguće je odgađanje donošenja presude zbog ogluhe ako nema dokaza da su tuženiku uredno dostavljeni tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu, a nesumnjivo je da su mu upućeni. U tom će slučaju sud odrediti rok, koji ne može biti dulji od trideset dana za dostavu u zemlji odnosno dulji od šest mjeseci za dostavu u inozemstvu, kako bi izvidio jesu li tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu tuženiku uredno dostavljeni. Ako bi se u tom roku utvrdilo da su ta pismena bila tuženiku uredno dostavljena, sud bi trebao donijeti presudu zbog ogluhe.99

Sljedeći je uvjet da je tuženik propustio u određenom roku podnijeti odgovor na tužbu. Kao što je dostava tužbe i pozivanje tuženika da podnese odgovor na tuž-bu postala obvezna parnična radnja suda, tako je i podnošenje odgovora na tuž-bu postala dužnost tuženika. On je dužan odgovoriti na tužbu u roku koji odredi sud, ali taj rok ne može biti kraći od trideset niti duži od četrdeset pet dana (čl. 285. st. 2. ZPP RH). U odgovoru na tužbu tuženik se može očitovati o zahtjevima i navodima tužbe, može priznati ili osporiti tužbeni zahtjev, također može i ospo-riti tužbeni zahtjev, ali i priznati činjenice na kojima se tužbeni zahtjev zasniva. Dakle, prema sadržaju odgovora na tužbu određeno je daljnje postupanje suda. Kada tuženi prizna odlučne činjenice, a ospori tužbeni zahtjev, sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća može donijeti presudu bez održavanja rasprave, ako su ispunjeni i ostali uvjeti predviđeni zakonom (čl. 332. (a) ZPP-a RH). Ostali uvjeti koji moraju biti ispunjeni su: tuženik treba pravodobno podnijeti pisani odgovor na tužbu, postupak u kojem je tuženik priznao činjenice mora biti po-stupak u kojem su stranke u načelu ovlaštene poduzeti tu dispoziciju, tuženik tre-ba u odgovoru na tužbu priznati odlučne činjenice navedene u tužbi, ali ne smije iznijeti tvrdnje o postojanju drugih činjenica koje svojim postojanjem dovode u pitanje osnovanost tužbenog zahtjeva, priznate činjenice ne smije biti u protivno-sti s dokazima koje su same stranke priložile uz svoje podneske ili općepoznatim činjenicama, ne smije biti razloga koji bi izazvali sumnju da tuženik priznanjem ide za tim da raspolaže zahtjevima kojima ne može raspolagati.100

99 Član. 331.b st. 5. ZPP RH.100 Vidi Triva – Dika, o. c., str. 617. – 618.

112


Sljedeći su uvjeti za donošenje presude zbog ogluhe da osnovanost tužbenog za-htjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi. Dakle, kod materijalne pretpo-stavke za donošenje presude zbog ogluhe u ZPP-u RH sud treba utvrditi da, bez sumnje, osnovanost zahtjeva proizlazi iz činjenica tužbe. Uvjet za ovu presudu je i da činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate. Sam tužitelj navodi činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Ako iz činjenica navedenih u tužbi ne proizlazi osnovanost tužbenoga zahtjeva, sud će odrediti pripremno ročište i ako na tom ročištu tužitelj ne prei-nači tužbu, donijet će presudu kojom se tužbeni zahtjev odbija.101 Protiv rješenja suda kojim odbija prijedlog tužitelja da se donese presuda zbog ogluhe žalba nije dopuštena.102

Uvjet za donošenje presude zbog ogluhe je da ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu. Ako sud nije siguran jesu li ispunjene sve pretpostavke za donošenje presude zbog ogluhe, trebao bi zastati s postupkom i odgoditi donošenje presu-de zbog ogluhe. Donošenje presude zbog ogluhe odgodit će se ako je potrebno da se o okolnostima iz stavka 2. novoga članka 331 (b) ZPP-a prije toga pribave obavijesti103, odnosno ako sud nađe da je potrebno izvidjeti raspolažu li stranke zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.104

Presuda zbog ogluhe može se pobijati žalbom105, koja i u ZPP- RH predstavlja ograničen pravni lijek jer je žalitelj ne može izjaviti iz svih zakonom predviđenih razloga. Ona se može pobijati zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ali ne može se pobijati zbog pogreš-no ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Prema rješenjima ponuđenim u odredbama ZPP RH, za razliku od pravila koja predviđaju procesni zakoni u BiH, sud ovu presudu donosi po službenoj dužno-sti, ali i tužitelj može podnijeti prijedlog za njezino donošenje. Nadalje u ZPP RH kod materijalne pretpostavke za donošenje presude zbog propuštanja zakonoda-vac je propisao da osnovanost zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, te da je kao uvjet za njezino donošenje propisano i da ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da odgo-vori na tužbu, što su bolja rješenja. Vezano uz rok za dostavu odgovora na tužbu

101 Član 331. (b) st. 4. ZPP RH.102 Član 331. (b) st. 6. ZPP RH.103 Član 331. (b) st 3. ZPP RH.104 Član 3. st. 3. ZPP RH.105 Član 353. st. 2. ZPP RH.

113


zaključuje se da je zakonodavac u ZPP-u RH predvidio duži rok. On nije preci-zno određen, već ga određuje sud u svakom konkretnom slučaju, a može iznositi od trideset do četrdeset pet dana, za razliku od pravila predviđenih procesnim zakonima u BiH, gdje rok iznosi trideset dana, što je bolje rješenje jer je precizno određen (jednak za sve), a uz to tuženiku je ostavljeno sasvim dovoljno vremena da se tuženi očituje o tužbenom zahtjevu.

6.2. Presuda zbog propuštanja u srpskom parničnom postupku

Institut presude zbog propuštanja u srpskom parničnom postupku propisan je odredbom čl. 350. Zakona o parničnom postupku Republike Srbije.106 Ako tu-ženi ne podnese odgovor na tužbu u određenom roku, sud donosi presudu ko-jom usvaja tužbeni zahtjev (presuda zbog propuštanja), ako su ispunjeni sljedeći uvjeti: tuženom je uredno dostavljena tužba s poukom o posljedicama propušta-nja; činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev nisu u suprotnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate; osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi; ne postoje općepo-znate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženog spriječili opravdani razlozi da odgovori na tužbu. Ovi uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni da bi sud do-nio presudu kojom usvaja tužbeni zahtjev (presuda zbog propuštanja). Presuda zbog propuštanja na prijedlog tužitelja neće se donijeti u svim situacijama. Tako sud ovu presudu neće donijeti ni ako su ispunjeni ranije pobrojani uvjeti, ako se radi o zahtjevima kojim stranke ne mogu raspolagati.107 To su zahtjevi koji su u suprotnosti s prinudnim propisima, javnim poretkom i pravilima morala. Ako iz činjenica navedenih u tužbi ne proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva, sud će zakazati pripremno ročište, a ako tužba na pripremnom ročištu nije preinačena, sud će donijeti presudu kojom se tužbeni zahtjev odbija.108 Sud će odložiti dono-šenje presude zbog propuštanja ako je potrebno prethodno pribaviti obavještenja

106 Zakon o parničnom postupku, usvojen u Narodnoj skupštini Republike Srbije 26. listo-pada 2011. i objavljen u Službenom glasniku RS, broj 72/11., predstavlja drugi po redu zakon kojim je u državi Srbiji uređen parnični postupak. Ovaj zakon, koji je donesen po hitnom postupku radi ispunjenja međunarodnih obveza u cilju pridruživanja Europskoj uniji, prema odredbi čl. 588 ZPP RS, stupio je na snagu 1. veljače 2012., kada je prestao da važi Zakon o parničnom postupku iz 2004. (Službeni glasnik RS, br. 125/04 i 111/09). Vidi: Stanković, G., ˮZakon o parničnom postupku prema stanju zakonodavstva“ od 31. maja 2014 godine, Objašnjenja, tumačenja i stvarni registar, 11 izdanje, Službeni glasnik, 2018., (dalje – STANKOVIĆ – ZPP) Beograd, str. 7., te 49/13., odluka US 74/13, odluka US 55/14., 87/18 (dalje – ZPP RS).

107 Vidi čl. 350. st. 2. ZPP RS.108 Član 350. st. 3. ZPP RS.

114


na temelju kojih utvrđuje radi li se o nedopuštenim raspolaganjima stranaka. Donošenje presude zbog propuštanja može se odložiti i ako nema dokaza da je tuženom uredno dostavljena tužba, a nesumnjivo je da mu je tužba poslana. U tom slučaju sud određuje rok koji ne može biti duži od 30 dana, kako bi se pro-vjerilo je li tuženom uredno dostavljena tužba. Ako se u određenom roku utvrdi da je tuženom bila uredno dostavljena tužba, sud će donijeti presudu zbog pro-puštanja. 109 U ovim slučajevima, nakon što pribavi obavještenja, sud može doni-jeti presudu zbog propuštanja bez izjašnjavanja stranaka.110 Moguća je situacija da je tuženi podnio odgovor na tužbu, ali da odgovor ima nedostatke (formalne ili sadržajne prirode) zbog kojih se po njemu ne može postupiti. Tada će sud smatrajući da tuženi nije dao odgovor na tužbu, uz ispunjenje i ostalih zakonom predviđenih uvjeta, donijeti presudu zbog propuštanja.

ZPP RS na identičan način kao i ZPP RH uređuje institut presude zbog propu-štanja. I u ZPP-u RS sud ovu presudu donosi po službenoj dužnosti, ali i tužitelj može podnijeti prijedlog za njezino donošenje. Također, kao u ZPP RH kod ma-terijalne pretpostavke za donošenje presude zbog propuštanja u ZPP-u RS zako-nodavac je propisao da osnovanost zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, te da je kao uvjet za njezino donošenje propisano i da ne postoje općepo-znate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da odgovori na tužbu. Nadalje, zakonodavac je predvidio stroža pravila vezano za postupanje s nepotpunim odgovorom na tužbu u odnosu na nepotpunu/neu-rednu tužbu, čime je narušio procesnu ravnotežu između tužitelja i tuženika. U slučaju neuredne/nepotpune tužbe sud će je vratiti na ispravku ili dopunu, dok u situaciji da odgovor ima nedostatke zbog kojih se po njemu ne može postupiti, sud isti odbacuje, bez prethodnog pozivanja tuženika da ga dopuni.

6.3. Presuda zbog propuštanja u crnogorskom parničnom postupku

Institut presude zbog propuštanja u parničnom postupku Republike Crne Gore propisan je odredbom čl. 339. st. 1. Zakona o parničnom postupku Repu-blike Crne Gore. 111

Ako tuženi u roku od 30 ne odgovori na tužbu, sud donosi presudu kojom usvaja tužbeni zahtjev (presuda zbog propuštanja), ako su ispunjeni sljedeći uvjeti: ako

109 Vidi čl. 350. st. 4. i 5. ZPP RS.110 Vidi čl. 350. st. 6. ZPP RS.111 Zakon o parničnom postupku Republike Crne Gore Službeni list Republike Crne Gore, br.

22/04., 28/2005. odluka US i 76/2006 i Službeni list Republike Crne Gore, br.47/2015. – dr. zakon, 48/2015., 51/2017., 75/2017. – odluka US 62/2018. – odluka US (dalje – ZPP Crne Gore).

115


je tuženom uredno dostavljena tužba na odgovor, ako se ne radi o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati (član 4. stav 3.), ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica koje su navedene u tužbi, ako činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev nisu u suprotnosti s dokazima koje je dostavio sam tužitelj ili s či-njenicama koje su općepoznate. Donošenje presude zbog propuštanja odložit će se ako je potrebno da se o okolnostima iz stava 1. ovog člana prethodno pribave obavještenja.

ZPP Crne Gore također određuje da za donošenje ove presude nije potreban prijedlog tužitelja. Također, kao u ZPP-u RH i ZPP-u RS kod materijalne pretpo-stavke za donošenje presude zbog propuštanja u ZPP-u Crne Gore zakonodavac je propisao da osnovanost zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi. Za-ključuje se i da je pitanje nedopuštenih raspolaganja stranaka u ZPP Crne Gore taksativno navedeno kao uvjet za donošenje presude zbog propuštanja, dok je odredbama naših procesnih zakona ovom pitanju posvećen poseban stav člana zakona. Zatim, zakonodavac je predvidio mogućnost odlaganja donošenja pre-sude zbog propuštanja radi pribavljanja obavijesti vezanih uz pretpostavke za njezino donošenja, što također nije određeno procesnim zakonima u BiH.

6.4. Presuda zbog propuštanja u makedonskom parničnom postupku

Institut presude zbog propuštanja u makedonskom pravu112 propisan je odredbom čl. 319. Zakona o parničnom postupku Republike Makedonije.113 Ukoliko tuženik ne podnese odgovor na tužbu u roku od 30 dana, sud donosi presudu kojom usvaja tužbeni zahtjev ako su ispunjeni i sljedeći uvjeti: da je tu-ženom uredno dostavljena tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu, da osno-vanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, da činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev nisu u suprotnosti s dokazima koje je tužitelj podnio ili s općepoznatim činjenicama i da ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da je tuženi bio opravdano spriječen podnijeti odgovor na tužbu.

ZPP RM, kao i ZPP RH, ZPP RS i ZPP Crne Gore određuje da sud ovu presudu donosi po službenoj dužnosti, ali i da tužitelj može podnijeti prijedlog za njezino donošenje. Također, kao u ZPP-u RH, ZPP-u RS, ZPP-u Crne Gore kod materi-jalne pretpostavke za donošenje presude zbog propuštanja u ZPP-u RS zakono-davac je propisao da osnovanost zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi.

112 Ova presuda u makedonskom zakonodavstvu nosi naziv „Presuda zbog nepodnošenja odgovora na tužbu“.

113 Službeni vijesnik Republike Makedonije, br. 79/05., 110/08., 83/09., 116/10. (dalje – ZPP RM).

116


Nadalje, kao u ZPP-u RH i ZPP-u RS, kao uvjet za njezino donošenje propisano je i da ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da odgovori na tužbu.

6.5. Presuda zbog propuštanja u slovenskom parničnom postupku

U slovenskom pravu, sud će donijeti presudu kojom se usvaja tužbeni zahtjev ako tuženik ne odgovori na tužbu u roku od 30 dana, ako su ispunjeni sljedeći uvjeti: ako je tuženom uredno dostavljena tužba na odgovor, ako se ne radi o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati sukladno odredbi čl. 3. st. 3. ZPP SL, ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica koje su navedene u tužbi, ako činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev nisu u suprotnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s općepoznatim činjenicama. 114 Donošenje presu-de će se odgoditi ako je potrebno primiti obavijesti o okolnostima iz prethodno navedenog stava. Ako se osnovanost tužbe ne temelji na činjenicama navedenim u tužbi, sud će donijeti presudu kojom će odbiti tužbeni zahtjev.115

ZPP SL na identičan način kao i ZPP Crne Gore uređuje institut presude zbog propuštanja. I u ZPP-u SL je propisano da za donošenje ove presude nije potre-ban prijedlog tužitelja. Također, kao u ZPP-u RH, ZPP-u RS, ZPP-u Crne Gore i ZPP-u RM kod materijalne pretpostavke za donošenje presude zbog propuštanja zakonodavac je propisao da osnovanost zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi. Nadalje, pitanje nedopuštenih raspolaganja stranaka ZPP SL taksativ-no navodi kao uvjet za donošenje presude zbog propuštanja, jednako kao i ZPP Crne Gore, te predviđa i mogućnost odlaganja donošenja presude zbog propu-štanja radi pribavljanja obavijesti vezanih uz pretpostavke za njezino donošenje.

6. 6. ALI (American Law Institute) / UNDROIT Principles of Transnational Civil Procedure

ALI / UNDROIT Načela transnacionalnog građanskog postupka116 predstav-ljaju standarde za rješavanje transnacionalnih trgovačkih sporova, ali su pri-mjenjiva i za rješavanje drugih vrsta građanskih sporova. Na početku postupka strankama mora biti upućena obavijest uz kopiju tužbe, u kojoj će biti navedene

114 Vidi čl. 318. st. 1. Zakona o parničnom postupku SL, Službene novine Republike Slovenije, br. 73/2007. od 13. 08. 2007. i 37/09. (dalje – ZPP SL)

115 Član 318. st. 2 i st. 3. ZPP SL.116 ALI (American Law Institute) / UNDROIT Principles of Transnational Civil Procedure,

www.unidroit.org.

117


tvrdnje iz tužbe i navođenje tužbenog zahtjeva. Tužena strana mora biti obavi-ještena o pokretanju postupka radi podnošenja odgovora, kao i o mogućnosti donošenja presude zbog propuštanja zbog nepodnošenja odgovora (čl. 5. st. 1.). Tužba i priloženi dokazi podnose se na jeziku suda, ali isto tako i na jeziku dr-žave u kojoj osoba ima stalno prebivalište ili sjedište pravne osobe. Tuženi i dru-ge stranke trebaju podnijeti odgovor na jeziku suda (čl. 5. st. 2.). Stranka treba imati pravednu priliku i razumno primjereno vrijeme da odgovori na činjenične i pravne tvrdnje i na dokaze koje je iznijela druga stranka, kao (i da odgovori) i na naloge i sugestije suda (čl. 5. st. 5.). Dužnost stranaka i njihovih odvjetnika je da se u postupanju prema sudu i drugim strankama ponašaju savjesno (u dobroj vjeri). One sa sudom dijele odgovornost za promicanje poštenog, učinkovitog i razumno brzog rješavanja postupka (čl. 11. st. 1. i 2.). Odvjetnici stranaka imaju profesionalnu obvezu da im pomažu u poštivanju njihovih proceduralnih obveza (čl. 11. st.5.).

Institut presude zbog propuštanja predviđen je u čl. 15. (Dissmissal and Default Judgment). Ona se donosi protiv tuženika ili druge stranke koja se, bez opravda-nja, ne pojavi ili ne odgovori u propisanom roku (čl. 15. st. 2.). Uvjeti za njezino donošenje su: da postoji nadležnost nad strankom protiv koje se presuda treba donijeti, da su ispoštovane odredbe o obavijesti i da je stranka imala dovoljno vremena za odgovor, da je zahtjev razumno potkrijepljen dostupnim činjenica-ma i dokazima, te da je dozvoljen (čl. 15. st. 3.).

Stranke su obvezne sudjelovati u postupku. Nepoštivanje obveze sudjelovanja podliježe sankcijama. Tako sud može izreći sankcije strankama, odvjetnicima i trećim osobama zbog propusta ili odbijanja ispunjavanja obveza u postupku. Sankcije trebaju biti razumne i razmjerne ozbiljnosti predmetnog pitanja i uzro-kovane štete, te odražavati opseg sudjelovanja i stupanj do kojeg je ponašanje bilo namjerno. Kao sankcije su predviđene: odbacivanje zahtjeva, obrana ili tvrdnji u cijelosti ili djelomično, izvođenje negativnih zaključaka, donošenje presude zbog propuštanja. Sankcije za stranke i osobe koje nisu stranke mogu biti i novčane sankcije, kao što su novčane kazne i obročne novčane kazne (astreintes).

Zaključak

S ciljem povećanja učinkovitosti suđenja, unaprijeđenja koncentracije u postu-panju i prikupljanju procesne građe propisano je da je dostava tužbe i pozivanje tuženika da podnese odgovor na tužbu postao obvezan podstadij u fazi pripre-manja glavne rasprave, dok je dostava odgovora na tužbu postala dužnost tuže-

118


nika. Kao procesni institut odgovor na tužbu bio je normiran svakim zakonom o parničnom postupku koji je bio u primjeni na području BiH Grpp s određenim specifičnostima u odnosu na kasnija rješenja, zatim ZPP 58, ZPP 78, ZPP 98 s istovjetnim odredbama i Zakonom o parničnom postupku F BiH iz 2003. godine, koji uvodi novine u ovaj institut. Tuženik se prilikom dostave tužbe na odgovor poučava o posljedicama nedostavljanja odgovora na tužbu – donošenje presude zbog propuštanja. Ova presuda bila je normirana Grpp, te je ponovo uvedena ZPP F BiH iz 2003. godine, kao jedna od mjera koja služi kao procesnopravno sredstvo za ubrzanje i djelotvornost parničnog postupka. Presuda zbog propušta-nja javlja se kao mjera procesne discipline, a njezin zadatak je dvojak: poštivanje načela suđenja u razumnom roku i sankcioniranje pasivnog ponašanja tuženika tijekom postupka.

Komparacijom pravila u pravnim sustavima bivših jugoslovenskih republika s pravilima kojima je presuda zbog propuštanja regulirana u našem procesnom zakonodavstvu, dolazi se do zaključka da su uvjeti koji moraju biti ispunjeni za njezino donošenje slični onima koji su predviđeni našim procesnim zakono-davstvom, s time da postoje izvjesne razlike. Razlika se prije svega ogleda kod materijalnih pretpostavki za donošenje presude zbog propuštanja, tako da se u našim procesnim zakonima ova presuda neće donijeti ako je tužbeni zahtjev očito neosnovan odnosno kada je tužbeni zahtjev očito protivan činjenicama na-vedenim u tužbi. U zakonima o parničnom postupku u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i Sloveniji materijalna pretpostavka za donošenje presude zbog propuštanja je da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi. Da-kle, u ovim je procesnim zakonima propisan stroži uvjet – sud treba utvrditi da, bez sumnje, osnovanost zahtjeva proizlazi iz činjenica tužbe, za razliku od naših procesnih zakona koji propisuju blaži uvjet – nepostojanje očite neosnovano-sti zahtjeva. Mišljenja smo da su bolja rješenja ponuđena u citiranim zakonima. Nadalje, za razliku od ZPP RH, ZPP RS, ZPP RM , naši procesni zakoni, kao i ZPP Crne Gore i ZPP SL ne predviđaju kao uvjet za donošenje presude zbog propuštanja da ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženog spriječili opravdani razlozi da odgovori na tužbu. Smatramo da su rješenja ponu-đena u navedenim zakonima pozitivna jer je u praksi moguće da se pojave neke izvanredne okolnosti (npr. poplave, požari i druge nepogode) koje u konkretnom slučaju mogu predstavljati opravdan razlog koji je tuženika spriječio da dostavi odgovor u zakonom propisanom roku. Također, pitanje nedopuštenih raspola-ganja stranaka u ZPP Crne Gore, ZPP SL formulirano je kao taksativno naveden uvjet za donošenje presude zbog propuštanja, dok je odredbama naših procesnih zakona, ZPP RS i ZPP HR ovom pitanju posvećen poseban stav člana zakona te je propisano da presuda zbog propuštanja neće biti donesena ako se radi o zahtjevi-

119


ma kojim stranke ne mogu raspolagati. Suštinski, riječ je o istom rješenju samo što su naši procesni zakoni, te ZPP RS i ZPP RH dali veći značaj tom uvjetu, što je po našem mišljenju ispravnije.

Posljednjom intervencijom zakonodavca i usvajanjem Izmjena ZPP F BiH od-govoreno je na brojne kritike koje je izazivalo ranije ponuđeno zakonsko rješe-nje prema kojem se presuda zbog propuštanja nije mogla pobijati djelotvornim pravnim lijekom već samo prijedlogom za povrat u prijašnje stanje, kao pravnim sredstvom. Odredbom čl. 30 Izmjena ZPP F BiH odnosno Izmjena ZPP RS bri-sana je odredba čl. 183., koja je izričito isključivala žalbu protiv presude zbog propuštanja i koja je prijedlog za povrat u prijašnje stanje predviđala kao jedino dopušteno pravno sredstvo protiv ove presude. Navedenim Izmjenama ZPP F BiH i ZPP RS kao osnovni redovni pravni lijek protiv presude zbog propuštanja uvedena je žalba. Odredbom čl. 33. Izmjena ZPP F BiH odnosno čl. 33. Izmjena ZPP RS u čl. 208. dodan je novi stav. 2. koji propisuje da se presuda zbog pro-puštanja ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Na ovaj način presuda zbog propuštanja udovoljila je Ustavu F BiH i čl. 13. Konvencije, jer je omogućeno pravo na djelotvoran pravni lijek – žalbu.

Promatrajući u radu institut presude zbog propuštanja, odnosno pretpostavke za njezino donošenje javljaju se pitanja koja bi trebalo razmotriti. Iz odredbe čl. 182. st. 1. proizlazi da je za njezino donošenje potreban prijedlog tužitelja. U zakonu o parničnom postupku F BiH de lege ferenda trebalo bi unijeti izmjenu da se iz čl. 182. st. 1. ukloni prijedlog tužitelja za donošenje presude zbog propuštanja, jer se ne vidi svrsihodnost takovog rješenja. Tužitelj nema pravni interes da se protivi donošenju presude zbog propuštanja, a ovakvo rješenje ne pridonosi eko-nomičnosti i učinkovitosti postupka. Nadalje, iz odredbe čl. 182. st. 2. ZPP F BiH, odnosno ZPP RS, te ZPP BiH proizlazi da u situaciji kada su dokazi u tužbi samo predloženi, a ne i dostavljeni uz tužbu, sud ih treba uzeti u obzir i na temelju predloženih, a ne dostavljenih dokaza, donijeti presudu zbog propuštanja. Kao logično se nameće pitanje kako sud može provjeriti usklađenost činjenica, doka-za i tužbenog zahtjeva, ako pred sobom nema dokaze, barem one koji se mogu dostaviti uz tužbu – isprave, zapisnik o osiguranju dokaza i sl., već samo prijed-loge dokaza odnosno njihov naziv, te je li za zaključak suda da tužbeni zahtjev nije očito neutemeljen dovoljan pasivan stav tuženika koji se tumači kao usugla-šavanje s navodima protivnika? U zakonu o parničnom postupku F BiH de lege ferenda trebalo bi unijeti izmjene u pogledu materijalne pretpostavke za njezino donošenje tako da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, da činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s do-kazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate. Ovakve izmjene, gdje bi osnovanost zahtjeva bila izvjesna, pridonijele bi većoj pravnoj

120


sigurnosti i sprječavanju mogućih zloupotreba. Nadalje, trebalo bi de lege ferenda unijeti izmjene da se po uzoru na ZPP BD propiše kao posebna pretpostavka za donošenje presude zbog propuštanja obveza tužitelja da uz tužbu dostavi dokaze koji se po svojoj prirodi mogu dostaviti. Jer samo u situaciji kada sud ima pred sobom dokaze navedene u tužbi, može kvalitetno provjeriti materijalno pravnu pretpostavku za donošenje presude zbog propuštanja i donijeti pravilnu odluku.

LEGAL CONSEQUENCES OF FAILURE TO SUBMIT STATEMENT OF DEFENSE

Summary: One of the many novelties brought by the Civil procedure Act of the Fe-deration of Bosnia and Herzegovina from 2003, in order to increase the efficiency of the trial, is that the delivery of the lawsuit and summoning defendant to file a statement of defense has become a mandatory sub point at the stage of preparation of the main hearing, while the delivery of the statement of defense became the duty of the defendant. The court will deliver a copy of the lawsuit with its attachments to the defendant in order of filing a written statement of defense, and in the summons to court it will forewarn him to the legal consequences of failure to act. However, proce-dural law does not oblige any party to hold a particular court order, so the defendant can be active at his choice and take civil action, i.e. to oppose the prosecutor’s request, acknowledge the factual allegations and demands of his opponent, or remain passi-ve, that is defend himself by failing to take civil action in order to protect his interests.

The aim of this paper is to analyze the institute of the statement of defense, with special attention given to the failure of civil action for submitting a written state-ment of defense, which results in procedural decision – a default judgment, which accepts the claim without discussion and evidence. The legal nature of the default judgment is generally explored, possibility of accepting and the possibility of its rebuttal are considered. Historical development of it will be considered before-hand. It will also point to the solutions in a comparative law.

Key words: lawsuit, statement of defense, default judgment, request for the return to status quo ante, appeal

121

ŠOLJIĆ, A., Elektronički dokazi u parničnom postupku Bosne i HercegovineZbornik radova Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, br. XXVII., 2019., str. 121. – 137.

Andrea ŠOLJIĆ, mag.iur UDK: 347.958 (497.6)Općinski sud Livno Pregledni znanstveni rad [email protected] Primljen: 28. kolovoza 2018.

Prihvaćen: 24. svibnja 2019.

ELEKTRONIČKI DOKAZI U PARNIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE

Sažetak: Dokazivanje je središnji dio parničnog postupka kojemu je cilj utvrđiva-nje činjenica koje su bitne za donošenje odluke. Taj postupak se odvija na način propisan zakonom. Po parničnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine inicijativa za predlaganje dokaza je u rukama stranaka. Sud je samo iznimno ovlašten po službenoj dužnosti utvrđivati činjenice koje stranke nisu iznijele i izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile. Bez obzira na dokazna sredstva koja su predviđena u zakonu, pravno relevantne činjenice mogu se utvrđivati svim mogućim sredstvima obavještavanja koja su pribavljena na zakonit način. U ovome radu autorica će iznijeti opće odredbe o dokazivanju, dok će drugi dio rada biti posvećen elektronič-kim dokazima.

Razvoj tehnologije ima utjecaj na sve sfere društva, pa tako i na sudski postupak. Komunikacija i poslovanje se sve više vrši elektroničkim putem. Na taj način do-lazi do pohranjivanja raznih podataka koji mogu poslužiti kao dokaz u sudskom postupku. U radu se objašnjava što su to elektronički dokazi te njihovo korištenje u građanskom sudskom postupku Bosne i Hercegovine. Iako suci imaju slobodu prili-kom odlučivanja te nisu vezani zakonskim pravilima u pogledu ocjene dokaza, kod određenih elektroničkih dokaza postoje zakonske presumpcije koje utječu na pravnu vrijednost takvih dokumenata.

Ključne riječi: dokazivanje, elektronički dokazi, elektronički dokument, vještačenje, informatizacija

1. Uvod

Informacijska je tehnologija promijenila način funkcioniranja u društvu. Ljudi lakše i brže komuniciraju i brže zaključuju pravne poslove. Na taj način dolazi do pojave elektroničkih dokaza. Pravni sustav je po svojoj prirodi spor i uvijek mu je potrebno više vremena da se prilagodi društvenim promjenama.

122


Kako u pogledu elektroničkih dokaza nema posebnih pravila vezanih za njihovo izvođenje i ocjenjivanje primjenjuju se pravila o dokazivanju propisana zakonom o parničnom postupku.1 Zakonodavac nije propisao kojim se dokazima dokazu-ju pojedine činjenice.2 Ocjena dokaza je prepuštena slobodnoj ocjeni suda. Kada govorimo o slobodnoj ocjeni suda ona nije arbitrarna, ona se mora temeljiti na pravilima logike i životnog iskustva. Dokazni se postupak sastoji od niza radnji suda i stranaka. Te radnje obuhvaćaju prijedloge stranaka za izvođenjem dokaza, odluku suda koji će se od predloženih dokaza izvesti te naposljetku izvođenje do-kaza. Nakon što se provedu navedene radnje sud pristupa ocjeni dokaza i dono-šenju odluke. Kod elektroničkih dokaza važno je dokazati njihovu autentičnost. S obzirom na stranačku inicijativu kod predlaganja dokaza, stranke su dužne do-kazati i autentičnost elektroničkih dokaza koje su predložile.

Kako sud na prijedlog stranke određuje izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže, autentičnost elektroničkih dokaza najčešće će se utvrđivati vje-štačenjem. Prilikom ocjene takvih dokaza sud treba nakon donošenja odluke o autentičnosti dokaza ocijeniti i sadržaj takvog dokaza.

Sukladno direktivama Europske unije3 Bosna i Hercegovina (BiH) mora stvoriti pretpostavke za elektronski pristup informacijama. U skladu s tim na području BiH doneseni su zakoni o elektroničkom potpisu i elektroničkom dokumentu kojima je propisana pravna snaga elektroničkog dokumenta i koji uvjeti trebaju

1 U ovome će radu biti navedene odredbe Zakona o parničnom postupku Federacije BiH (Službene novine Federacije BIH, broj: 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15, dalje u tekstu ZPP F BiH), s obzirom da su Zakon o parničnom postupku Republike Srpske (Službeni gla-snik RS br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13), te Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko BiH (Službeni glasnik DB br. 28/18) na jednak način regulirali navedenu materiju.

2 Postoje činjenice koje se mogu dokazati samo određenim dokaznim sredstvima: spora-zum o mjesnoj nadležnosti se može dokazati samo ispravom koja ga sadrži (čl. 52 ZPP-a F BiH), punomoć se može dokazati samo na načine koji su propisani zakonom (čl. 308 ZPP-a F BiH), itd. Opširnije u Dika, M., „O nedopuštenim dokazima u parničnom po-stupku“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, v. 37, br. 1, 2016., 3. – 32.

3 23. srpnja 2014. godine usvojena je Uredba br. 910/2014 Europskog parlamenta i Vijeća o elektroničkoj identifikaciji i uslugama povjerenja za elektroničke transakcije na unutar-njem tržištu i stavljanju izvan snage Direktive 1999/93/EZ kojom se utvrđuju uvjeti pod kojima države članice priznaju sredstva elektroničke identifikacije fizičkih i pravnih osoba koja su obuhvaćena prijavljenim sustavom elektroničke identifikacije druge države člani-ce; utvrđuju pravila za usluge povjerenja posebno za elektroničke transakcije i uspostavlja pravni okvir za elektroničke potpise, elektroničke pečate, elektroničke vremenske žigove, elektroničke dokumente, usluge elektroničke preporučene dostave i usluge certificiranja za autentifikaciju mrežnih stanica.

123


biti ispunjeni da bi elektronički dokument imao istu pravnu valjanost kao i do-kument na papiru, te pravno djelovanje elektroničkog potpisa. Zakonom su de-finirane i karakteristike koje elektronički dokument mora sadržavati da bi imao pravnu presumpciju vjerodostojnosti i cjelovitosti.

2. Dokazivanje

Dokazivanje predstavlja središnji i najvažniji dio parničnog postupka. Cilj dokaznog postupka je utvrđivanje činjeničnog stanja na koje će sud primijeniti odgovarajuću pravnu normu te donijeti odluku o sporu među strankama. Doka-zivanje je niz parničnih radnji procesnih subjekata koje se sastoje u predlaganju, izboru, prikupljanju, ispitivanju i ocjenjivanju dokaznih sredstava radi utvrđiva-nja istinitosti tvrdnja parničnih stranaka i pretpostavaka suda o činjenicama koje su bitne za primjenu prava.4

Postupak dokazivanja provodi se kroz nekoliko faza. Prva od njih je predlaga-nje dokaza. Po ZPP-u F BiH „stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije odre-đeno.“5 U parničnom postupku F BiH zastupljeno je raspravno načelo budući da stranke imaju ovlaštenje iznositi činjenice i predlagati dokaze za utvrđivanje tih činjenica.6 U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (Službene novine Federacije BIH, broj 42/98) bilo je zastupljeno načelo materi-jalne istine po kojemu je sud utvrđivao pravno relevantne činjenice neovisno od prijedloga stranaka, sud je trebao po službenoj dužnosti prikupljati dokaze i potpuno i istinito utvrđivati sporne činjenice. Izmjenama u zakonu u smjeru oduzimanja sudu inkvizitornih ovlaštenja željelo se ubrzati parnični postupak na način da od aktivnosti stranaka ovisi odluka suda jer sud više nije u mogućnosti sam predlagati niti izvoditi dokaze.7 Stranke su dužne najkasnije na pripremnom

4 Triva, S., Dika, M., Građansko parnično procesno pravo, Narodne novine, Zagreb, 2004., str. 480.

5 Čl. 7. st. 1. i 2. ZPP-a F BiH.6 Određeno odstupanje od raspravnog načela je propisano čl. 7. st. 3. ZPP-a FBIH kojim je

sud ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

7 Iznimka od pravila da stranke izvode dokaze je uviđaj kojega izvodi sud te saslušanje stranke koja nema punomoćnika u postupku.

124


ročištu iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze koje žele izvesti na glavnoj raspravi, te na pripremno ročište donijeti sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz.8

Sud ovisno od rezultata raspravljanja na pripremnom ročištu donosi odluku o čemu će se raspravljati i koji će dokazi biti izvedeni na glavnoj raspravi.9 Time dolazimo do druge faze dokaznog postupka koja utječe na ekonomičnost i učin-kovitost postupka. Sud treba odlučiti koje su činjenice pravno relevantne za rje-šavanje spora te koje je od ponuđenih dokaza potrebno izvesti u cilju utvrđiva-nja tih činjenica. Sud treba odbiti utvrđivanje činjenice koje nisu relevantne za spor među strankama10 te izvođenje dokaza koji nisu bitni za donošenje odluke. Od pripremljenosti i stručnosti suca ovisi hoće li se u postupku utvrđivati samo pravno relevantne činjenice ili će se postupak nepotrebno odugovlačiti zbog izvođenja nepotrebnih dokaza.

Dokaze izvode stranke na glavnoj raspravi.11 Način izvođenja ovisi od vrste doka-znog sredstva.12 Nakon iznošenja činjenica i izvođenja dokaza sud pristupa ocje-ni dokaza i donošenju odluke. U našemu zakonodavstvu zastupljeno je načelo slobodne ocjene dokaza koje znači da sud nije vezan nikakvim pravilima u po-gledu ocjene dokaza. To međutim ne treba shvatiti kao neograničenu slobodu jer je sud vezan pravilima iskustva i logike. Obrazloženje presude i žalba na presudu

8 Stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerojatnim da ih bez svoje krivnje nisu bili u mogućnosti iznijeti od-nosno predložiti na pripremnom ročištu (čl. 102. st. 2. ZPP-a F BIH). Dakle, to pravo je priznato samo savjesnim strankama – stranke koje su za nove činjenice i dokaze saznale tek nakon održavanja pripremnog ročišta i zbog toga ih nije bila u mogućnosti navesti na pripremnom ročištu. Na taj način se utječe na ekonomičnost postupka i zabranu zloupo-trebe procesnih ovlaštenja.

9 Čl. 81. ZPP-a F BiH.10 Npr. u postupku zbog smetanja posjeda sud ne smije dopustiti izvođenje dokaza za utvr-

đivanjem prava vlasništva na nekretnini na kojoj se dogodilo smetanje. 11 Postoji nekoliko odstupanja od načela neposrednosti prilikom izvođenja dokaza. Sud

može, na prijedlog stranke, odlučiti da se određeni dokazi izvedu pred zamoljenim su-dom. U tom slučaju zapisnici o izvedenim dokazima pročitat će se na glavnoj raspravi (čl. 128. st.2. ZPP-a F BiH). Kada se osiguranje dokaza traži prije pokretanja postupka te u izuzetnim slučajevima ako je postupak u tijeku, nadležan je niži sud prvog stupnja na či-jem se području nalaze stvari koje treba razgledati odnosno sud na čijem području boravi osoba koju treba saslušati (čl. 170. st. 2 ZPP-a F BiH). Iznimka od načela neposrednosti je predviđena i u slučaju održavanja ročišta pred novim sucem kada sud može odlučiti uz suglasnost stranaka da se ponovno ne saslušavaju svjedoci i vještaci i da se ne obavlja novi uviđaj već da se pročitaju zapisnici o izvođenju tih dokaza (čl. 114. st. 2. ZPP-a F BiH).

12 ZPP-om F BiH su kao dokazna sredstva predviđeni uviđaj (čl. 130. – 131.), isprave (čl.132. – 136.), svjedoci (čl. 137. – 146.), vještaci (čl.147. – 162.), saslušanje stranaka (163. – 168.).

125


također su elementi kojima se utječe na kontrolu slobodne ocjene dokaza. Sudac u obrazloženju presude treba navesti koje je činjenice utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, ako su utvrđene dokazivanjem koji dokazi su izvedeni te kako ih je sud ocijenio.

Dokazivanje je dakle samo jedan od načina utvrđivanja činjenica, postoje činje-nice koje se mogu utvrđivati i na drugi način.

2.1. Činjenice koje se ne utvrđuju dokazivanjem

U parničnom postupku postoje određene činjenice koje sud uzima kao do-kazane bez provođenja postupka dokazivanja. To su priznate činjenice, općepo-znate činjenice te pravne pretpostavke.

Činjenice priznate pred sudom se ne utvrđuju dokazivanjem, njih sud unosi u svoju odluku bez dokazivanja. Priznanje činjenica je jednostrana parnična radnja kojom stranka izjavljuje da su istiniti činjenični navodi na kojima parnični protivnik zasniva svoj zahtjev u parnici.13 Da bi se radilo o priznanju činjenica mora se raditi o priznanju činjenica koje su za stranku nepovoljne, dok bi prizna-nje činjenica koje su povoljne za stranku imalo značenje priznanja navoda koje se naknadno treba utvrditi dokazivanjem. Karakter priznanja ima samo priznanje koje je dano pred sudom, usmeno na ročištu ili pismeno van ročišta. Prizna-nje činjenica koje je dano izvan parnice na koju se odnosi nema procesni značaj priznanja te ga sud cijeni prema pravilima o ocjeni dokaza. Postoje određena odstupanja od pravila da se priznate činjenice ne dokazuju. Sud može narediti da se i priznate činjenice dokazuju ako smatra da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevom kojim ne mogu raspolagati. 14 Stranka može opozvati činjenice koje je priznala te će sud u tome slučaju, cijeneći sve okolnosti predmeta, ocijeniti hoće li činjenicu koju je stranka priznala pa opozvala uzeti kao priznatu ili ospo-renu. Priznanje činjenice treba razlikovati od priznanja tužbenog zahtjeva. Ako tuženi do zaključenja glavne rasprave prizna tužbeni zahtjev, sud će bez daljnjeg raspravljanja donijeti presudu kojom usvaja tužbeni zahtjev, odnosno donijet će presudu na temelju priznanja.15 Izjava tuženika da je tužbeni zahtjev osnovan je izjava volje, a ne izjava o znanju, to je materijalna dispozicija tuženika. S obzirom da je to jednostrana parnična radnja njegova vrijednost ne zavisi od volje ili ak-

13 Triva, S., Dika, M., op. cit. , str. 488.14 Čalija, B., Omanović, S., Građansko procesno pravo, Univerzitet u Sarajevu Pravni fakultet,

Sarajevo, 2000., str. 216.15 Čl. 180. st. 1. ZPP-a F BiH.

126


tivnosti suprotne stranke, dovoljna je jasna, izričita i bezuvjetna izjava tuženika.16 Iako postoje i druga mišljenja te se izjava o priznanju smatra izjavom o znanju17 po zakonodavstvu F BiH izjava o priznanju se može smatrati izjavom volje kojom stranka raspolaže svojim dispozitivnim ovlaštenjima. Ako sud utvrdi da stranka raspolaže zahtjevima kojima ne može raspolagati sud će narediti da se i priznate činjenice dokazuju dok u ostalim slučajevima sud ne može narediti izvođenje dokaza.

Općepoznate činjenice su takve činjenice koje su poznate širem krugu ljudi (ne moraju biti poznate svima) u sredini u kojoj se suđenje obavlja. 18 ZPP-om F BiH je propisano da ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate.19 Takve činje-nice sud uzima kao u obzir prilikom donošenja odluke. Opseg notornosti jedne činjenice, odnosno bila ona šira ili uža, nema utjecaja na pravilo da takve činje-nice ne podliježu dokazivanju. Razlike se ogledaju samo u tome što sud činjenicu šire notornosti unosi u svoju odluku bez dodatnih objašnjenja, dok kod činjenice uže notornosti sud je dužan navesti da su takve činjenice poznate na području suda na kome se suđenje obavlja.20 Kako je u našem parničnom postupku za-stupljeno raspravno načelo sud bi trebao obavijestiti stranke o činjenicama koje sud smatra notornim i omogućiti im da o njima iznesu svoje stajalište jer je do-pušteno dokazivati da neka činjenica nije notorna ili da ne postoji. Iako u zakonu nije precizno navedeno i iako je napušteno načelo materijalne istine, sud je dužan po službenoj dužnosti uzimati općepoznate činjenice u osnov svoje odluke.21

Zakonske presumpcije (praesumptiones juris) pravna su pravila o zaključivanju o postojanju određenih pravno relevantnih činjenica na temelju utvrđenja da po-stoje određene činjenice koje nisu neposredno pravno relevantne, ali su s njima u određenoj uzročnoj vezi.22 ZPP-om FBiH je određeno da činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, ali se može dokazivati da te činjenice ne

16 Čizmić, J., Komentar zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, Pri-vredna štampa, Sarajevo, 2009., str. 390.

17 Opširnije o tome Triva, S., Dika, M., op. cit, str. 492.18 Triva, S., Dika, M., op. cit., str. 487.19 Čl. 125. st. 4. ZPP-a F BiH.20 Čalija, B., Omanović, S., op. cit., str. 216. – 217.21 Na takav zaključak upućuju odredbe ZPP-a F BiH. Tako je u čl. 182. st. 2. točka 2. propisano

da sud neće donijeti presudu zbog propuštanja ako su činjenice na kojima se temelji tuž-beni zahtjev u očiglednoj protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj predložio ili s činje-nicama koje su općepoznate. U čl. 332. st. 2. određeno je da će sud, vezano za prijedlog za povrat u prijašnje stanje, zakazati ročište, osim ako su činjenice na kojima se prijedlog zasniva općepoznate.

22 Triva, S., Dika, M., op. cit., str. 486.

127


postoje, ako zakonom nije što drugo određeno.23 Prilikom utvrđivanja činjenica primjenom pravnih presumpcija stranka koja se poziva na tu presumpciju dužna je dokazati postojanje presumptivne baze. Dakle, umjesto da dokazuje neposred-no relevantnu činjenicu stranka dokazuje posredno relevantnu činjenicu, koju je lakše dokazati. Postoje dvije vrste pravnih pretpostavki, oborive i neoborive. Neoborive pravne pretpostavke (praesumptio juris et de jure) su pravila materi-jalnog prava koja su pravno uobličena u formi pravne pretpostavke.24 Kod takvih pretpostavki zakon ne dopušta dokazivanje da ne postoje činjenice koje zakon pretpostavlja. Oborive presumpcije (praesumptiones juris tantum) takve su pre-sumpcije kod kojih je dopušten dokaz o protivnom. Teret dokazivanja se u tome slučaju prebacuje na suprotnu stranku od one koja se poziva na te činjenice. Pro-tivnik stranke koja se poziva na zakonske presumpcije, bilo oborive ili neoborive, uvijek ima mogućnost osporavati postojanje tako utvrđene činjenice tako što će osporavati postojanje činjenice koja predstavlja bazu za primjenu pravila o za-konskoj presumpciji.25

3. Elektronički dokazi

Sud slobodnom ocjenom dokaza utvrđuje činjenice na osnovu kojih donosi odluku. ZPP-om FBiH su kao dokazna sredstva predviđeni uviđaj, isprave, svje-doci, vještaci i saslušanje stranaka te su propisana pravila za postupanje suda i stranaka prilikom izvođenja dokaza. Bez obzira na navedena dokazna sredstva pravno relevantne činjenice mogu se utvrđivati svim mogućim sredstvima oba-vještavanja koja su pribavljena na zakonit način. Razvojem tehnologije i njezi-nom upotrebom u svakodnevnoj komunikaciji dolazi do pojave elektroničkih za-pisa o tim aktivnostima koji mogu poslužiti kao dokaz o određenim činjenicama. To dolazimo do pojma elektroničkog dokaza. Zakonom o parničnom postupku nije definiran pojam dokaza, pa tako ni elektroničkog dokaza. Elektronički dokaz je svaki elektronički zapis koji je nastao na računalu ili sličnom uređaju, od stra-ne čovjeka ili je automatski generiran, a koji može služiti kao dokaz pred sudom ili drugim državnim organima.26 Elektronički dokaz je elektronički pohranjena informacija na bilo kojem računalnom uređaju koja može poslužiti kao dokaz u

23 Čl. 125. st. 3. ZPP-a F BiH24 Čalija, B., Omanović, S., op. cit., str. 217.25 Triva, S., Dika, M., op. cit., str. 487.26 Scientific Working Group on Digital Evidence (SWGDE), „Digital Evidence: Standards

and Principles“, u: Forensic Science Communications, Vol. 2, 2/2000, str.1.

128


sudskom postupku.27 Elektronički dokaz su podaci koju su korišteni, pohranjeni ili preneseni pomoću bilo kojega uređaja kojega je čovjek napravio, računala ili računalnog sustava ili koji su preneseni komunikacijskim sustavom, koji mogu utjecati na vjerojatnost činjenica koje stranke navode.28 Elektronički dokazi pro-laze kroz dvije faze, fazu provjere autentičnosti i fazu ocjene od strane suda. Sud najčešće nije u mogućnosti sam utvrditi vjerodostojnost takvih dokaza bez struč-ne pomoći, vještaka informatičke ili druge odgovarajuće struke. Kako ne postoje posebne procesne odredbe za elektroničke dokaze prilikom njihovog izvođenja i ocjenjivanja primjenjuju se odredbe zakona o parničnom postupku. Na taj način, primjenom odredbi zakona o parničnom postupku, svaka stranka je dužna do-kazati autentičnost dokaza koje je predložila nakon čega će sud odlučiti koji će se dokazi izvesti u cilju utvrđivanja autentičnosti elektroničkih dokaza.

Vezano za temu elektroničkih dokaza nužno je analizirati odredbe zakona o elek-troničkom dokumentu i elektroničkom potpisu kojima je regulirana pravna va-ljanost elektroničkog dokumenta koji se koristi u postupcima koji se vode pred nadležnim tijelima te njihova pravna valjanost.

4. Vještačenje elektroničkih dokaza

Vještak je stručna osoba koja se pojavljuje u funkciji dokaznog sredstva kada je u sporu za utvrđivanje određenih činjenica stručno znanje kojim sud ne raspo-laže. Činjenica da se vještačenje provodi samo kada sud ne raspolaže određenim stručnim znanjem čini ovo dokazno sredstvo specifičnim i složenim izvorom sa-znanja.29 Stranka koja predlaže provođenja dokaza vještačenjem dužna je pred-ložiti i osobu koja će obaviti vještačenje, kao i predmet i obujam vještačenja. Su-protna stranka ima mogućnost izjasniti se o predloženom vještaku i predmetu i obujmu vještačenja. Ako stranke ne postignu sporazum o tome, odluku o vješta-ku i predmetu i obujmu vještačenja treba donijeti sud.30 Smatramo da bi u tome slučaju sud trebao za vještaka odrediti treću osobu s liste sudskih vještaka koju nije predložila ni jedna od stranaka. Bilo kakvo drugačije postupanje suda može dovesti u pitanje njegovu nepristranost. Cilj dokazivanja je utvrđivanje spornih

27 Volonino, Linda, „Electronic Evidence and Computer Forensics“, Communications of the Association for Information Systems: Vol. 12 , article 27, 2003., str. 459. (dostupno na http://aisel.aisnet.org/cais/vol12/iss1/27)

28 Mason, S., Electronic Evidence, 3rd edn, LexisNexis Butterworths, London, 2012., str. 27.29 Čalija, B., Omanović, S., op. cit., str. 226.30 Čl. 148. ZPP-a F BiH.

129


činjenica, a izvođenje dokaza vještačenjem određuje se u situacijama kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Sud nije vezan nalazom i mišljenjem vještaka jer sud nalaz i mišlje-nje vještaka, kao i sve druge dokaze, cijeni slobodnom ocjenom. Ako sud prihvati nalaz i mišljenje vještaka bez kritičke analize s ostalim dokazima, te pravilima logičkog i razumnog razmišljanja i zaključivanja, sud vještaku prepušta ulogu suca, a to je neprihvatljivo.31 Treba imati na umu da je vještačenje samo jedno dokazno sredstvo, te sud treba cijeniti i druge dokaze koji su provedeni u postup-ku.32 Vještak uvijek mora svoje mišljenje obrazložiti.33 Obrazloženje bi trebalo biti takvo da ga sud i stranke mogu razumjeti. Ako obrazloženje sadrži pretjeran znanstveni pristup te ako je napisano jezikom koji ne mogu razumjeti osobe koje nemaju dovoljno stručnog znanja iz određenog područja, to predstavlja problem prilikom ocjene toga dokaza. Dokaz vještačenjem određuje se i zbog toga jer sud nema stručno znanje o činjenici koju treba utvrditi ili razjasniti te ako sud ne može razumjeti nalaz vještaka, onda ne može ni pravilno odlučiti o ocjeni toga dokaza.

Postoji cijeli niz elektroničkih dokaza koji nas okružuju u svakodnevnom životu, a kojih nismo ni svjesni. Elektronički dokazi predstavljaju kombinaciju različi-tih informacija (tekst, slika, audio snimka i sl.).34 Elektronički dokazi mogu biti u različitim oblicima, taj pojam može obuhvaćati fotografije, filmove, diskove, računalne baze podataka, magnetofonske vrpce i sl.35 Vještačenje takvih dokaza je u domeni vještaka informatičke, elektroničke ili komunikacijske struke. Neke od prednosti elektroničkih dokaza su da se oni teško mogu uništiti jer se mogu povratiti i situacijama kada su izbrisani, uz odgovarajuće znanje i alate može se utvrditi njihova autentičnost, pošiljatelj, vrijeme slanja, jesu li mijenjani i sl. S obzirom da za elektroničke dokaze ne postoje posebna pravila prilikom njihovog

31 „Dakle, sud nalaz i mišljenje vještaka koristi samo radi razjašnjenja ili utvrđivanja onih činjenica za koje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.“ Odluka Vrhovnog suda Srbije GŽ-3174/77.

32 „Činjenica što je u parnici izostalo dokazivanje očinstva metodom genetske daktiloskopije (ispitivanje strukture i svojstva DNK), sama za sebe, ne znači da su pouzdanost drugih dokaza i istinitost činjenica na kojima je zasnovana presuda sumnjivi, odnosno da ovi dokazi nemaju vrijednost.“ Odluka Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-302/01 od 19.04.2002.godine.

33 Čl. 154. st.2. ZPP-a F BiH.34 Protrka, N., „Računalni podaci kao elektronički (digitalni) dokazi“, u: Policija i sigurnost,

godina 20, broj 1, 2011., str. 2.35 Čizmić, J., Boban, M., „Elektronički dokazi u sudskom postupku i računalna forenzička

analiza“, u: Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, v. 38, br. 1, 23. – 50., 2017., str. 38.

130


izvođenja i ocjenjivanja primjenjuju se pravila zakona o parničnom postupku. Dakle, ako jedna stranka predloži da se takav dokaz izvede u postupku, ukoliko sud nije u mogućnosti sam utvrditi autentičnost toga dokaza, morat će predložiti vještačenje da bi se mogla utvrditi autentičnost toga dokaza.36 Kao što smo već rekli, ocjenjivanje takvih dokaza odvija se kroz dvije faze, fazu ocjene autentič-nosti i ocjena od strane suda. Podatak o tomu kako su dokazi pribavljeni, čuva-ni, preneseni, zaštićeni od izmjena i kako se s njima manipuliralo je presudan za donošenje odluke o njihovom prihvaćanju na sudu.37 Elektronički dokazi su osjetljivi, lako se brišu i mijenjaju, a time i kompromitiraju. Specijalni forenzični alati omogućavaju povrat i analizu i obrisanih, skrivenih ili privremenih datoteka koje nisu vidljive u svakodnevnom normalnom radu.38

5. Elektronički dokumenti

Na području Bosne i Hercegovine doneseni su Zakon o elektroničkom do-kumentu BiH (Sl. glasnik BiH, 58/14), Zakon o elektroničkom dokumentu Fede-racije BiH (Sl. novine, broj 55/13), Zakon o elektroničkom dokumentu Republike Srpske (Sl. Glasnik Republike Srpske, 106/15), Zakon o elektroničkom potpisu BiH (Sl. glasnik BiH, 91/06) te Zakon o elektroničkom potpisu Republike Srpske (Službeni glasnik Republike Srpske, br. 106/15). Značaj zakona o elektroničkom dokumentu ogleda se u potrebi stvaranja uvjeta za izjednačavanje elektroničkog oblika dokumenta s pisanim oblikom, te u odvijanju pravnog prometa između fizičkih i pravnih osoba, kao i između tih osoba i organa javne vlasti kao i organa javne vlasti međusobno. Elektronički dokument je logički i funkcionalno pove-zan skup podataka koji su elektronički kreirani, poslani, primljeni ili pohranjeni na elektroničkom, magnetnom, optičkom ili drugom mediju i koji sadrži svojstva pomoću kojih se identificira izvor, utvrđuje vjerodostojnost sadržaja i dokazuje postojanost sadržaja u vremenu, a uključuje sve oblike pisanog teksta, podatke, slike, crteže, karte, zvuk , glazbu, govor i sl. 39 U ovome ćemo radu analizirati

36 S obzirom da se radi o dokazima koji će se u budućnosti primjenjivati u sve većem broju postoje mišljenja da bi se na pravne fakultete trebala uvesti edukacija o elektroničkim dokazima. Bitno je poznavati i osnove tehnologije i načine kako sigurno rukovati s takvim dokazima u cilju njihovog prihvaćanja na sudu. Opširnije u: Wong, Denis Huiwen, „Edu-cating for the Future: Teaching Evidence in the Technological Age“, Digital Evidence and Electronic Signature Law Review, 10, 16. – 22., 2013.

37 Protrka, N., op. cit., str. 45.38 Ibid., str. 2.39 Čl. 4. točka 1. Zakona o elektroničkom dokumentu BIH (Službeni glasnik BIH, broj

58/14).

131


odredbe Zakona o elektroničkom dokumentu BiH (Sl. glasnik BiH, 58/14, dalje u tekstu ZED) i Zakona o elektroničkom potpisu BiH (Sl. glasnik BiH, 91/06, dalje u tekstu ZEP)40, s obzirom da su i entitetski zakoni na jednak način uredili pita-nje korištenja elektroničkih dokumenata kao dokaza. Navedene zakone analizi-rat ćemo u pogledu primjene elektroničkog dokumenta kao dokaza u sudskom postupku i njegovu pravnu valjanost, te pravno djelovanje elektroničkog potpisa.

Zakonom su propisana pravna snaga elektroničkog dokumenta i koji uvjeti tre-baju biti ispunjeni da bi elektronički dokument imao istu pravnu valjanost kao i dokument na papiru.41 Elektronički dokument koji nosi napredni elektronič-ki potpis ili napredni elektronički vremenski pečat nadležnog tijela, fizičke ili pravne osobe koja je nadležna za izdavanje relevantnog dokumenta ima pravnu presumpciju vjerodostojnosti i cjelovitosti, pod uvjetom da dokument ne sadrži nikakve dinamičke karakteristike koje automatski mogu izmijeniti dokument.42 Za elektronički dokument je važno pitanje originalnosti koje je riješeno u čl. 9. ZED-a.43 Preslika elektroničkog dokumenta izrađuje se ovjerom ispisa elektro-ničkog dokumenta na papiru.44 Čl. 11. ZED-a propisano je da preslika dokumen-ta koja je izrađena u skladu sa zakonom ima istu pravnu snagu i može se koristiti ravnopravno u svim radnjama za koje je takav dokument potreban. Zakonom je definirana upotreba elektroničkog dokumenta kao dokaznog sredstva. Elek-tronički dokument koji je izrađen u skladu s odredbama zakona prihvaća se kao dokaz u postupcima koja se vode pred nadležnim tijelima. Pri ocjeni ispravnosti elektroničkog dokumenta moraju se uzeti u obzir pojedinosti o njegovoj izradi, skladištenju, prijenosu, čuvanju, vjerodostojnosti i nepromjenjivosti.45 Za oče-kivati je da će se u budućnosti povećati broj elektroničkih dokumenata koji će biti upotrijebljeni kao dokaz u parničnom postupku. S obzirom da ZPP-om F BiH sud nije ograničen u izboru dokaznih sredstava mišljenja smo da ne postoji

40 Iako je zakon o elektroničkom potpisu BiH usvojen još 2006.godine, tek je 15. siječnja 2018. godine s radom počeo Ured za nadzor i akreditaciju ovjeritelja, čime su se stekli uvjeti za primjenu zakona o elektronskom potpisu. U nadležnosti je ureda registriranje ovjeritelja koji podnesu obavijest o početku rada i akreditiranje ovjeritelja u skladu sa Zakonom o elektroničkom potpisu.

41 Čl. 5. ZED-a.42 Čl. 5. st. 2. ZED-a.43 „Svaki pojedinačni primjerak elektroničkog dokumenta koji je potpisan naprednim elek-

troničkim potpisom smatra se izvornikom. Ako ista osoba izradi dva i više dokumenata istog sadržaja, od kojih je jedan primjerak u elektroničkom obliku, a drugi tiskan na papi-ru, ti se dokumenti smatraju neovisnim. U tome slučaju dokument na papiru se ne smatra preslikom elektroničkog dokumenta“.

44 Čl. 10. ZED-a.45 Čl. 12. ZED-a.

132


prepreka upotrebe elektroničkih dokumenata definiranih ZED-om kao dokaza u postupku. U prilog tome ide i odredba ZED-a kojom je izričito određeno da se ne može odbiti elektronički dokument kao dokaz samo iz razloga jer se radi o takvoj vrsti dokumenta. Ocjena takvih dokumenata od strane suda ovisit će od tehničke opremljenosti i stručnosti sudaca. Potrebno je provesti određene edu-kacije u smjeru osposobljavanja sudaca o načinu utvrđivanja vjerodostojnosti elektroničkih dokumenata koji nose presumpciju vjerodostojnosti i cjelovitosti.

ZEP-om je regulirano opće pravo djelovanje elektroničkog potpisa na način da se u pravnom i poslovnom prometu mogu koristiti elektronski potpisi46 formirani postupcima različitih razina sigurnosti i zasnovani na potvrdama različitih klasa. Pravno djelovanje elektroničkog potpisa i njegova upotreba kao dokaznog sred-stva ne može se isključiti zbog činjenice da je elektronički potpis dostupan jedino u elektroničkoj formi ili zbog toga što nije zasnovan na kvalificiranoj potvrdi, ili kvalificiranoj potvrdi akreditiranog ovjeritelja, ili zbog toga što nije formiran upotrebom tehničkih sredstva i postupaka iz ZEP-a.47 Za ocjenu dokazne snage takvih potpisa, odnosno utvrđivanje njihove autentičnosti bit će potrebno su-djelovanje vještaka određene struke. Ako se na takav način i utvrdi autentičnost potpisa sud će slobodnom ocjenom pristupiti ocjeni istinitosti sadržaja toga do-kumenta. Čl. 5. istog zakona određeno je da siguran elektronski potpis zadovo-ljava pravne zahtjeve za vlastoručan potpis i osobito pisanu formu, ako posebnim zakonom ili sporazumom stranaka nije drugačije određeno (npr. siguran elek-tronski potpis neće imati pravno djelovanje pisane forme kod pravnih poslova iz obiteljskog ili nasljednog prava koji zahtijevaju pisanu formu).

Prilikom ocjene ovakvih dokaza sud mora voditi računa o više okolnosti. Ako se radi o elektroničkim dokumentima koje izdaju ovlaštene pravne osobe i osobe s javnim ovlastima u okviru svoje nadležnosti i u skladu sa svim elementima pro-pisanim ZED-om i ZEP-om, takve isprave bi sud trebao cijeniti kao javne isprave. Ako se radi o elektroničkim dokumentima koje izdaju pravne osobe ili fizičke osobe bez javnih ovlasti, u takvom bi slučaju sud trebao provesti vještačenje da bi se utvrdila autentičnost navedene isprave, kao i drugi podaci koje je moguće

46 „Elektronički potpis su podaci u elektroničkom obliku koji prate druge podatke u elektro-ničkom obliku ili su s njima logički povezani i omogućavaju utvrđivanje identiteta potpi-snika. Siguran elektronički potpis je elektronički potpis koji je:1) dodijeljen isključivo pot-pisniku, 2) omogućava identificiranje potpisnika, 3) formiran upotrebom sredstava koja su u potpunosti pod kontrolom potpisnika, 4) povezan s podacima na koje se odnosi tako da se može utvrditi svaka naknadna promjena tih podataka, 5) zasnovan na kvalificiranoj potvrdi i formiran upotrebom tehničkih sredstava i postupaka koji su u skladu sa sigur-nosnim zahtjevima ovog Zakona i na osnovu njega donesenih podzakonskih propisa.“ Čl. 3.st. 1. točka 1. i 3.

47 Čl. 4. ZEP-a.

133


utvrditi (vrijeme stvaranja, identitet stvaratelja, itd.), a u cilju dokazivanja vjero-dostojnosti takvog dokumenta.48

6. Komunikacija suda sa strankama elektroničkim putem

Razvojem tehnologije dolazi i do promjena u načinu rada na sudovima. Vi-soko sudsko i tužiteljsko vijeće BiH49 je 2004. godine usvajanjem Strategije in-formatizacije pravosuđa BiH započeo proces mijenjanja načina funkcioniranja pravosudnih institucija koji se nije značajnije mijenjao od početka 20. stoljeća. Razlog za provođenjem informatizacije pravosuđa je povećanje transparentnosti rada sudova u BiH i tužiteljstva, te pravovremeno i učinkovito pružanje kvalitet-nih usluga.

Informatizacija pravosuđa u BiH odvijala se kroz dvije faze. Prva faza je trajala od sredine 2004. godine do kraja 2010. godine. Najznačajnija dostignuća u tome razdoblju su uspostavljanje centraliziranog operativnog okruženja za obradu i pohranu podataka u VSTV-u, uspostavljanje državne mreže širokog područja (WAN) koja povezuje 93 institucije, uspostavljanje lokalne mreža u 93 institucije, pravosudne institucije su opskrbljene sa preko 150 servera, osigurana su raču-nala za gotovo 5.000 korisnika u pravosuđu, razvijen je i implementiran sustav za upravljanje sudskim predmetima – CMS, a za potrebe tužiteljstva razvijen je sustav za upravljanje tužilačkim predmetima – TCMS, građanima je omogućen lakši pristup informacijama putem pravosudnog web-portala, uspostavljen je su-stav centralizirane, regionalne i lokalne IKT podrške, više od 120 IKT stručnjaka zaposleno je u sudovima i tužiteljstvima širom BiH, postavljeno je 50 info-pulto-va u javnim prostorima sudova širom BiH, kako bi se unaprijedila online dostu-

48 Opširnije Lisičar, H., „Mogućnost uporabe elektroničke isprave i elektroničkih dokume-nata u parničnom postupku“, Zbornik Pravnog fakulteta Zagreb, vol. 60, (3), 2010., str. 1416. – 1418.

49 Visoko sudsko i tužiteljsko Vijeće BiH (VSTV BiH) je nezavisni organ koji je osnovan Za-konom o Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću (Službeni glasnik BiH, broj: 25/04, Zakon o VSTV-u BiH). Zakon je stupio na snagu 1. 6. 2004.godine. U čl. 1. navedeno je da se tim zakonom regulira i njegov rad, organizacija, nadležnosti, ovlaštenja, uvjeti i mandat za vr-šenje sudačke i tužilačke funkcije, imenovanje sudaca i tužitelja, disciplinska odgovornost sudaca i tužitelja, privremeno udaljenje sudaca i tužitelja od vršenja dužnosti, nespojivost dužnosti sudaca i tužitelja s drugim funkcijama, prestanak mandata sudaca i tužitelja i druga pitanja u vezi s radom VSTV-a. Nadležnosti VSTV-a su definiranje čl. 17. Zakona o VSTV-U BiH. Između ostalog VSTV ima nadležnost za imenovanje nositelja pravosudnih funkcija na svim razinama u BiH, disciplinsku odgovornost nositelja pravosudnih funkci-ja, stručno usavršavanje sudaca i tužitelja, pravosudnu upravu i nadzor.

134


pnost informacija o sudovima svim građanima, uključujući i one koji nisu u mo-gućnosti pristupiti informacijama putem interneta s drugih lokacija. U drugoj fazi, početkom 2014. godine, započeo je proces razvoja nove verzije najvažnijeg segmenta pravosudnog informacijskog sustava – Sustava za upravljanje predme-tima u sudovima i tužilaštvima (CMS).50

CMS sustav omogućava strankama u postupku da odmah dobiju informaciju o broju predmeta i sucu kojem je predmet dodijeljen u rad. Otklanjanjem ljudskog faktora iz procesa dodjeljivanja predmeta u rad sucu, zagarantirana je nepristranost u ovom di-jelu procesa, s obzirom da sustav dodjeljuje predmete sucima po osnovu specijaliza-cija u pravnim oblastima po principu ujednačene slučajne dodjele.51 U skladu s čl. 10. i 11. Pravilnika podaci se evidentiraju u elektronskoj formi i čuvaju na elektronskom mediju za pohranu podataka. Svi dokumenti i prilozi evidentiraju se elektronski i skeniraju. Pravilnikom je u čl. 117. određeno da modul za pristup predmetima pu-tem interneta omogućava strankama, zakonskim zastupnicima i punomoćnicima, a po odluci suda i drugim sudionicima u postupku, autorizirani pristup podacima evi-dentiranim u CMS, korištenjem broja predmeta i jedinstvenog pristupnog kôda, od-nosno korištenjem korisničkog računa. Jedinstveni pristupni kôd se izdaje se za sve vrste predmeta osim za predmete kaznenog referata. Na ovaj način se u BiH znatno utjecalo na transparentnost postupka pred sudom. Stranke korištenjem jedinstvenog pristupnog kôda uvijek mogu pristupiti predmetu putem interneta i izvršiti uvid u postupanje suda i sve podneske koje su dostavile stranke i ostali sudionici u postup-ku. U određenim predmetima komunikacija suda elektroničkim putem sa strankama je proširena52, odnosno omogućeno je podnošenje podnesaka elektroničkim putem.

50 Podatak preuzet s https://vsts.pravosudje.ba/vstv/faces/kategorijevijesti.jsp?ins=141&-modul=1203&kolona=12101 (21.9.2018.godine).

51 Čl. 8. Pravilnika o sustavu za automatsko upravljanje predmetima u sudovima (CMS) (Službeni glasnik BiH, broj 04/16, dalje u tekstu Pravilnik.)

52 2012. godine VSTV BiH donijelo je odluku o primjeni sustava za elektroničko podnošenje i obradu predmeta male vrijednosti (SOKOP Mal) u prvostupanjskim sudovima u BiH. Sustav SOKOP Mal primjenjuje se u sudovima koji upute dopis VSTV-u BiH. U skladu s Naputkom za postupanje putem sustava za elektroničko podnošenje i obradu predmeta male vrijednosti/tzv. „komunalnih“ predmeta (SOKOP Mal sustav), koji je VSTV doni-jelo na sjednici održanoj 11. i 12. srpnja 2012.godine, predmeti u kojima je omogućeno elektroničko slanje podnesaka sudu i elektronička obrada predmeta su parnični predme-ti u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos od 5.000 KM i za koje se kao dokaz može koristiti, pored eventualnih drugih dokaza, izvod iz knjigovodstvene evidencije; ovršni predmeti koji se mogu inicirati prijedlogom za ovrhu na osnovu vjerodostojne isprave i ovršni predmeti koji se mogu inicirati ili nastaviti na osnovu pravosnažne presude. Naputkom je reguliran elektronički prijem podnesaka vanj-skih korisnika, elektronička dostava vanjskim korisnicima, prijem podnesaka i dostava strankama koji nisu korisnici elektroničkog sustava. Ukoliko se u predmetu dostavljenom

135


Ovakvim načinom rada ne utječe se samo na transparentnost nego i na ekono-mičnost. Sucima je omogućeno jednostavnije obavljanje pojedinih radnji veza-nih za predmet te im na taj način ostaje više vremena za proučavanje predmeta. Omogućena je lakša kontrola rada sudova, lakše se mogu sačinjavati izvještaji o predmetima prema raznim kriterijima. Tehnologiju treba koristiti da se svim sudionicima olakša postupak na način da se strankama osigura jednostavniji pristup sudu, a sudu omogući jednostavnije obavljanje tehničkih radnji vezanih za predmet.

7. Zaključak

Način poslovanja i komuniciranja se promijenio. Dolazi do pojave elek-troničkih dokaza koji predstavljaju važan izvor informacija o činjenicama koje mogu biti predmet spora među strankama. Prilikom izvođenja takvih dokaza u parničnom postupku primjenjuju se odredbe o dokazivanju koje su propisane zakonom o parničnom postupku. Prema tim odredbama, svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Iako ne postoje posebna pravila za elektroničke dokaze mišljenja smo da su stranke dužne prikupiti i prezentirati te dokaze na način koji neće ugroziti integritet i autentičnost dokaza. Suprotnim postupanjem takav dokaz neće pružati dovoljno osnova za utvrđivanje postoja-nja odnosno nepostojanja neke činjenice. Pitanje autentičnosti je jako bitno kod elektroničkih dokaza. S obzirom na promjenjivost takvih dokaza od velikog je značaja način na koji su se ti dokazi prikupili. Stranke bi trebale predložiti da se provede vještačenje kojim bi se moglo utvrditi autentičnost takvih dokaza. Ako stranke ne predlože vještačenje, sud će takve dokaze cijeniti slobodnom ocje-nom u skladu s odredbama zakona. Da bi sud mogao pristupiti kritičkoj analizi nalaza i mišljenja koji se odnose na takve dokaze, a i općenito da bi ocijenio do-kaznu vrijednost elektroničkih dokaza, nužno je provesti određene edukacije da bi se suci upoznali s osnovama vezanim za razvoj tehnologije. Sud nije vezan ni

putem SOKOP sustava ispune pretpostavke za otvaranje rasprave, sustav omogućava elek-tronski prijenos podataka u CMS sustavu gdje se nastavlja redovni parnični postupak. Također, ukoliko po završetku parničnog postupka dođe do potrebe za ovrhom, sustav omogućava da se postupak ovrhe provede u SOKOP Mal sustavu, putem elektronske razmjene podataka između dva sustava. Sustav omogućava svojim vanjskim korisnicima uvid u sve svoje predmete te preuzimanje podataka u odgovarajućem formatu odnosno putem web-servisa. Tehničke pretpostavke za korištenje sustava su: kvalificirana elektro-nička potvrda čija je validnost priznata u BiH u skladu sa članom 24. stavka 1. ZEP-a BiH i internet konekcija (preporučena je minimalna brzina od 1 Mbps). Trenutno se ovaj sustav primjenjuje na 16 prvostupanjskih sudova u BiH.

136


nalazom ni mišljenjem vještaka te ne smije prihvatiti mišljenje vještaka bez kri-tičke analize zasnovane na pravilima logičkog zaključivanja i iskustva. Uspješno obavljanje vještačenja zahtijeva suradnju suda i vještaka. Sud treba u skladu s prijedlozima stranaka vještaka detaljno uputiti o čemu treba vještačiti te obujmu vještačenja. Vještak treba u svom nalazu i mišljenju jasno navesti koje je metode koristio i koja je pravila struke primijenio, te koji je zaključak na osnovu takvog postupka donio. Nedostatak stručnog znanja ne može biti razlog da sud ne može cijeniti mišljenje vještaka i njegovu dokaznu vrijednost. Prilikom izvođenja do-kaza vještačenjem i stranke mogu nalaz i mišljenje vještaka podvrgnuti diskusiji i kritici na raspravi postavljanjem pitanja vještaku u vezi s vještačenjem.

Sudovi su također prilagodili svoj način rada u skladu s nastalim promjenama, što je još jedan od pokazatelja da su tehnologija i elektronički način komuniciranja neizostavna pojava današnjeg svijeta. Stvaranjem zakonskog okvira i uvođenjem modernih informacijskih tehnologija utječe se na ekonomičnost i učinkovitost u postupanju između građana i institucija. Uz sve pozitivne učinke koje tehnologi-ja nosi treba biti oprezan s obzirom na vrstu posla koja se obavlja na sudu, te je prvenstveno potrebno osigurati sigurnost u takvom načinu rada.

137


ELECTRONIC EVIDENCE IN CIVIL PROCEEDINGS IN BOSNIA AND HERZEGOVINA

Summary: Process of proving is the central part of civil litigation whose purpose is to establish the facts that are essential for decision-making. This procedure takes place in a manner prescribed by law. According to the civil law procedure of Bosnia and Herzegovina, the initiative for offering evidence is in the hands of the parties. The court is only exceptionally empowered to deal with facts which the parties have not put forward and produce evidence which the parties have not proposed. Regardless of the means of evidence that are prescribed by law, legally relevant facts can be determined by all means of notification that are obtained legally. In this paper, the author will present general provisions on evidence, while the second part of the paper will consider electronic evidence.

Technology development has an impact on all spheres of society, also including the judicial proceedings. Communication and business are increasingly being done ele-ctronically. Thus, various data can be stored that can serve as evidence in court proceedings. This paper explains what electronic evidence is and how it can be used in the civil litigation of Bosnia and Herzegovina. Although judges are not bound by legal rules regarding the evaluation of evidence, regarding certain type of electronic evidence there are legal presumptions that affect the legal value of such documents.

Keywords: proving, electronic evidence, electronic document, expertise, computeri-zation

138

TULIĆ, A., SEFEROVIĆ, N., Dokazivanje umišljaja kod krivičnih djela počinjenih od strane službene ili odgovorne osobeZbornik radova Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, br. XXVII., 2019., str. 138. – 159.

Mr. sc. Adnan TULIĆ UDK: 343.369Kantonalno tužilaštvo Unsko-sanskog kantona Stručni [email protected] Primljen: 29. kolovoza 2018.

Prihvaćen: 3. travnja 2019.

Dipl. iur. Nedim SEFEROVIĆKantonalno tužilaštvo Unsko-sanskog kantona [email protected]

DOKAZIVANJE UMIŠLJAJA KOD KRIVIČNIH DJELA POČINJENIH OD STRANE SLUŽBENE ILI ODGOVORNE

OSOBE

Sažetak: Razumijevanje i dokazivanje psihičkog odnosa počinitelja krivičnih djela, kod kojih se kao počinitelj javlja službena ili odgovorna osoba, prema tim djelima predstavlja, prvenstveno za tužilaštva, vjerojatno najveći izazov. Umišljaj, kao fo-kalna tačka krivičnopravnog sistema, u realnosti u kojoj krivični progon počinilaca ove vrste krivičnih djela nesporno predstavlja zadatak od izuzetnog društvenog i kriminalnopolitičkog značaja, jeste institut koji se izdvaja po svom značaju i čijem dokazivanju je potrebno posvetiti značajnu pažnju. Od presudne je važnosti perci-pirati ovaj institut na način koji je utemeljen u krivičnopravnoj doktrini, kako bi se izbjegli bilo kakvi oblici arbitrarnosti procesnih subjekata u danom pogledu, i kako bi se pravilnim razumijevanjem ovog oblika krivnje u toku postupka u potpunosti realizirala svrha krivičnopravnog progona i sankcioniranja. U tom smislu, potrebno je istaknuti neke od dilema koje se javljaju prilikom ocjene postojanja umišljaja na strani počinioca navedenih krivičnih djela. U ovom radu, autori su ponudili dok-trinarni pregled suštinskog poimanja umišljaja u okvirima domaće i strane krivič-nopravne dogmatike, prezentirajući opća zapažanja o ovom institutu, njegov pojam i elemente, nastojeći naglasiti potrebu za distinkcijom između umišljaja, zablude o supsumpciji, svijesti o protupravnosti, stvarne i pravne zablude, uz praktične pri-mjere iz sudske prakse koji govore u prilog argumentima iznesenim u radu. Pored navedenog, dat je osvrt na krivnju kao element krivičnog djela Zloupotrebe položaja ili ovlaštenja kao genusnog djela pravih službeničkih krivičnih djela, a zatim su pre-zentirani najčešći problemi u dokazivanju umišljaja s aspekta tužilaštva, uz nasto-janje autora da na temelju vlastitog viđenja potencijalnih načina prevazilaženja tih problema ponude rješenja prisutnih nedoumica.

Ključne riječi: krivično djelo, umišljaj, dolus, krivnja, službena osoba, odgovorna osoba

139


1. Uvod

Problematika dokazivanja umišljaja u predmetima u kojima se počinitelji te-rete za izvršenje krivičnih djela koja konstituiraju katalog pravih službeničkih krivičnih djela (vlastoručna službenička krivična djela, delicta propria)1, kao te-melj za aktualiziranje diskusije o granicama i načinu shvatanja umišljaja, pred sudionike u postupku krivične istrage i krivičnog postupka, ali i teoretičare kri-vičnog prava, postavlja pitanje reaktualizacije i redefiniranja teorijskih shvata-nja i praktičnih implikacija ove materije. Iako pitanje ostvarivanja subjektivnog elementa na strani počinioca nije problematično samo kod vlastoručnih, već i kod svih ostalih krivičnih djela, specifičnost položaja subjekata, odnosno služ-benih ili odgovornih osoba, kod ovih krivičnih djela postojanje umišljaja veo-ma često postavlja kao najproblematičniji element pri dokazivanju izvršenja tih djela. Svojstvo počinitelja ovih krivičnih djela za potrebe ovog rada sagledano je kroz prizmu definicija koju nudi Krivični zakon Federacije BiH (Službene novine FBiH, br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16, dalje u tekstu: KZ FBiH).

Shodno odredbama člana 2. stav 3. i 6. KZ FBiH, službena osoba je izabrani ili imenovani službenik ili druga službena osoba u organima zakonodavne, izvršne i sudske vlasti i u drugim organima uprave i službama za upravu Federacije, kan-tona, gradova i općina koje obavljaju određene upravne, stručne i druge poslove u okviru prava i dužnosti vlasti koja ih je osnovala; osoba koja stalno ili povre-meno vrši službenu dužnost u navedenim organima i tijelima; ovlašćena osoba u privrednom društvu ili u drugoj pravnoj osobi kojoj je zakonom ili drugim propisom donesenim na osnovu zakona povjereno obavljanje javnih ovlašćenja, a koja u okviru tih ovlasti obavlja određenu funkcija; te druga osoba koja obavlja određenu službenu funkcija na osnovu ovlašćenja iz zakona ili drugog propisa donesenog na osnovu zakona. Odgovorna osoba je osoba u privrednom društvu ili u drugoj pravnoj osobi kojoj je s obzirom na njenu dužnost ili na osnovu po-sebne ovlasti povjeren određeni krug poslova koji se odnose na primjenu zakona ili propisa donesenih na osnovu zakona, ili općeg akta privrednog društva ili druge pravne osobe u upravljanju i rukovanju imovinom, ili se odnose na ruko-

1 Pod ovim pojmom u najužem smislu, za potrebe ovog rada podrazumijevamo krivična djela protiv privrede, poslovanja i sigurnosti platnog prometa; krivična djela iz oblasti poreza, te krivična djela podmićivanja i krivična djela protiv službene i druge odgovorne funkcije, normirana u glavama XXII, XXIII i XXXI Krivičnog zakona FBiH, ali i druga krivična djela koja su određena posebnim svojstvom počinitelja kao službene ili odgo-vorne osobe. Navedena krivična djela uz neznatna odstupanja propisana su analogno i u krivičnim zakonima BiH, Republike Srpske i Brčko Distrikta BiH. Korištenje termina vlastoručna službenička krivična djela u ovom radu podrazumijeva sva ona krivična djela kod kojih se kao počinitelji javljaju službene odnosno odgovorne osobe.

140


vođenje proizvodnjom ili nekom drugom privrednom djelatnošću ili na nadzor nad njima. Odgovornom osobom smatra se i službena osoba u smislu stava 3. ovog člana kad su u pitanju radnje čijim je počiniteljem označena odgovorna osoba, a nisu propisane kao krivično djelo odredbama glave o krivičnim djelima protiv službene i druge odgovorne funkcije ili odredbama o krivičnim djelima čiji je počinitelj službena osoba propisanima u nekoj drugoj glavi ovog zakona ili drugim zakonom Federacije ili kantona.

U okviru naprijed navedene problematike, pred tužilaštva je postavljen impera-tivan zahtjev da dolus ex indiciis perspiculis probari convenit (umišljaj treba do-kazati potpuno jasnim dokazima). U nastojanjima da odgovore na ovaj zahtjev, u krivičnom postupku tužilaštva se često susreću s neujednačenom praksom i stavovima u pogledu standarda dokazivanja, traženog kvaliteta, kvantiteta i vrste dokaza, načina dokazivanja i u konačnici i u pogledu shvatanja umišljaja kao jednog od centralnih instituta općeg dijela krivičnog prava. Upravo zbog svoje važnosti, koju neki autori prepoznaju pridajući umišljaju kvalitet „fokalne tačke krivičnopravnog sistema“2, u svrhu osiguranja potpune pravne sigurnosti uz uva-žavanje kriminalno-političke realnosti današnjice u kojoj krivični progon poči-nitelja ovakve vrste krivičnih djela nesporno zauzima izuzetan značaj, potrebno je problematiku dokazivanja umišljaja svesti u okvire koji će garantirati potpuno ostvarenje svrhe krivičnopravnog progona i sankcionisanja, uz onemogućavanje bilo kakvog oblika arbitrarnosti procesnih subjekata u datom pogledu.

Smatrajući da je od značaja pred stručnu javnost iznijeti određena zapažanja u pogledu dokazivanja umišljaja kao zahtijevanog oblika krivnje promatranog kao pretpostavke za krivičnu odgovornost i kažnjivost počinitelja krivičnog djela, u početnom dijelu ovog rada predstavljeno je pojmovno određenje umišljaja uz napomene o konceptualnim, teorijskim načelima ovog pojma, osvrt na intelektu-alnu i voluntarističku komponentu umišljaja, odnos svijesti počinitelja o krivič-nom djelu i zablude o supsumciji, svijest o protupravnosti djela kao eventualne negacije umišljaja uz pokušaj doktrinarnog razgraničenja zablude o biću djela i zablude o protupravnosti, dok su u preostalom dijelu rada predstavljeni praktič-ni slučajevi koji mogu poslužiti kao ogledni iskustveni primjeri koji pokazuju s kakvim se izazovima susreću tužioci, ali i sudovi postupajući u predmetima u kojima se počinitelje tereti za počinjenje određenog krivičnog djela koje po svo-jim značajkama odgovara pravim službeničkim krivičnim djelima, uz nastojanje autorā da kroz vlastito viđenje ovog problema ponude eventualno polazište za diskusiju i mogućnost za prevazilaženje evidentno prisutnih dvojbi u rješavanju predstavljene problematike.

2 Bung, J., Wissen und Wollen im Strafrecht. Zur Theorie und Dogmatik des subjektives Tatbe-stands, Vittorio Klostermann Verlag, Frankfurt am Main, 2009., str. 5.

141


2. Umišljaj kao oblik krivnje

2.1. Opća razmatranja o krivnji

Fundamentalna pozicija krivičnopravne dogmatike podrazumijeva zahtjev za utvrđivanjem određenog subjektivnog odnosa počinitelja prema svojem djelu kako bi pravni sistem uopće mogao, uz pretpostavku postojanja voljno preuzete radnje u cilju prouzrokovanja zabranjene posljedice, počinitelju uputiti prijekor odnosno sankciju. Krivnja je stoga kao subjektivni uvjet, uz postojanje slobodno poduzetog (dovršenog ili pokušanog) objektivnog čina, temelj za odgovornost počinioca krivičnog djela. Krivnja je subjektivni odnos počinitelja prema dje-lu zbog kojeg mu se može uputiti prijekor.3 Naš zakonodavac članom 4. (a) KZ FBiH prihvata načelo krivnje izražavajući ga odredbom da niko ne može biti kažnjen niti se prema njemu mogu izreći druge krivičnopravne sankcije, ako nije kriv za počinjeno krivično djelo. Ovakvo zakonsko rješenje svoj izraz crpi iz fundamentalne postavke krivičnog prava izražene kroz princip nulla poena sine culpa – nema kazne bez krivnje.

Navedeni princip eksplicira se dalje kroz zakonske odredbe koje propisuju da se krivnja može pripisati samo onom počinitelju krivičnog djela koji je tempore cri-minis bio uračunljiv i pri tome postupao s umišljajem, odnosno onom počinitelju koji je postupao iz nehata ako zakon izričito predviđa krivnju i za postupanje iz nehata4. Krivnja obuhvata kako radnju, tako i posljedicu i uzročni odnos, dakle krivično djelo u cjelini. Ona se kao psihički odnos izražava u postojanju svijesti o radnji, posljedici, uzročnom odnosu između radnje i nastupjele posljedice te svijesti o svim okolnostima učinjenog krivičnog djela, kao i u postojanju htijenja ili pristajanja na proizvedenu posljedicu.5 Upravo iz razloga tražene kongruen-tnosti krivnje i ukupnog neprava, kod koje krivnja mora obuhvatiti sve elemente počinjenog neprava, ovaj subjektivni, psihički odnos prema krivičnom djelu kod počinitelja mora postojati u vrijeme postupanja koje ulazi u sastav radnje izvrše-nja krivičnog djela.

Promatrana kao psihički odnos počinitelja prema svom djelu, krivnja se ekspli-cira kroz sadržaj svijesti i volje počinitelja krivičnog djela. Utvrđivanje svijesti i volje u svakom konkretnom slučaju znači ustanovljavanje obima i sadržine pred-

3 Novoselec, P., Opći dio kaznenog prava, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2009., str. 229.

4 Član 35. Krivičnog zakona Federacije BiH (Službene novine FBiH, br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16).

5 Petrović, B., Jovašević D., Krivično/kazneno pravo Bosne i Hercegovine, opći dio, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2005., str. 215.

142


stave o djelu i intenziteta voljnog odnosa prema posljedici (stepena krivnje).6 Ra-zlikovanje između krivnje i uračunljivosti zasniva se na tome što se kod procjene uračunljivosti utvrđuje da li je počinitelj uopće mogao da shvati značaj svog djela i da li je uopće mogao upravljati svojim postupcima u vrijeme počinjenja krivič-nog djela, dok se kod utvrđivanja krivnje utvrđuje da li je počinitelj bio svjestan svog djela i da li je to djelo htio ili se s njim na drugi način suglasio. Uračunljivost je, prema tome, sposobnost za krivnju, a sama krivnja je konkretizacija te spo-sobnosti.7

Vladajuće je mišljenje da izvan umišljaja i nehata nema niti može biti krivnje. Zbivanja izvan sfere mogućnosti čovjekovog saznanja u konkretnim okolnostima pripadaju sferi objektivne uzročnosti i zakonomjerne slučajnosti. Takva zbivanja pripadaju slučaju (casus).8 Kako krivnja kao subjektivna kategorija nalazi svoj puni izraz kroz postojanje umišljaja kao „najizrazitijeg oblika krivice u oblasti krivičnog prava“9, te kako je upravo umišljaj, i to najčešće direktni umišljaj, za-htijevani oblik krivnje za utvrđivanje da je počinjeno neko vlastoručno krivično djelo od strane službene ili odgovorne osobe, za potrebe ovog rada u nastavku ćemo se zadržati na ovom obliku krivnje, bez detaljnijeg raspravljanja pojma i pojavnih formi nehata.

2.1. Pojam i elementi umišljaja

Umišljaj (dolus), promatran kao oblik krivnje, određuje se kao njen redovan i teži oblik, koji sadrži viši stepen prijekora. Krivična djela izvršena s umišljajem uvijek su kažnjiva, dok se krivična djela izvršena iz nehata kažnjavaju izuzetno, kada zakon propisuje takvu mogućnost. KZ FBiH u članu 37. stav 1. najprije propisuje da se krivično djelo može počiniti s direktnim (dolus directus) i even-tualnim umišljajem (dolus eventualis), a zatim u stavovima 2. i 3. istog člana defi-nira te dvije vrste umišljaja. Shodno toj definiciji, počinitelj postupa s direktnim umišljajem kada je bio svjestan svog djela i htio njegovo počinjenje, a s eventu-alnim umišljajem kada je bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je pristao na njeno nastupanje. Lange umišljaj opisuje kao najizrazitiji i najviši oblik krivnje kroz koji se najpotpunije

6 Ibid.7 Tomić, Z., Krivično pravo I, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2008., str.

442.8 Jovanović, Lj., „Pojam i vrste umišljaja“, Zbornik radova Pravnog fakultet u Nišu, br. 16.

Niš, 1976., str. 131. – 147.9 Ibid.

143


izražava psihički odnos počinitelja prema djelu kao svom ostvarenju, njegov stav prema posljedici kao promjeni na objektu napada koju je on prouzrokovao ili doprinio njenom prouzrokovanju.10

Kada je riječ o, kako kaže Lange, psihičkom odnosu počinitelja prema djelu kao svome ostvarenju, tada se taj psihički odnos izražava u svijesti počinitelja o po-sljedici krivičnog djela i totalitetu stvarnih okolnosti tog krivičnog djela, kao i volji počinitelja da počini krivično djelo. Elementi svijesti nazivaju se intelektual-nim elementima umišljaja, a elementi volje voluntarističkim elementima umišlja-ja. Iz dijela normativnog teksta našeg krivičnog zakona koji tretira intelektualne elemente umišljaja razaznajemo mogućnost da svijest počinitelja bude formirana tako da je relativno siguran da postoje određene okolnosti i da će posljedica na-stupiti, ali ta svijest može biti i takva da počinitelj to smatra kao manje ili više moguće. U prvom slučaju je riječ o počinitelju koji je svjestan posljedice odno-sno drugih stvarnih okolnosti (drugim riječima, svjestan je svog djela), a u dru-gom slučaju, počinitelj je svjestan mogućnosti nastupanja posljedice ili drugih stvarnih okolnosti djela, odnosno, kako to KZ FBiH kaže: svjestan je da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica. U pogle-du voluntarističkog elementa kao ostvarenja htijenja počinitelja krivičnog djela, iz prethodno opisane definicije direktnog i eventualnog umišljaja proizlazi kako počinitelj svoje suglašavanje s ostvarenjem krivičnog djela izražava na način da hoće počinjenje krivičnog djela, što je jači stepen volje zahtijevan za postojanje direktnog umišljaja, a može i samo pristati na izvršenje krivičnog djela, odnosno njegova volja u tom slučaju može biti slabije izražena kroz pristajanje na nastupa-nje zabranjene posljedice, što je dostatno za određivanje njegovog umišljaja kao eventualnog. U suštini, tamo gdje se intenzitet volje izražava u htijenju imamo direktni umišljaj, a gdje se suglašavanje učinioca izražava u njegovom pristajanju na posljedicu imamo eventualni umišljaj.11

Postavlja se pitanje: kada se može reći da je počinitelj krivičnog djela bio svjestan svog djela? Svijest o djelu predstavlja jasnu predodžbu počinitelja o onome što stvarno radi, koja mora obuhvatiti sve bitne okolnosti njegovog čina. Kako se radi o izvršenju krivičnog djela, to predodžba o djelu mora obuhvatiti sve one okolnosti koje su dijelovi zakonskog opisa dotičnog krivičnog djela, a da sam počinitelj ne mora uopće znati koje okolnosti ulaze u zakonski opis nekog krivič-nog djela. Svijest o djelu je svijest o svim onim okolnostima danog događaja koje

10 Lange, R., Kohlrausch, E., Strafgesetzbuch mit Erläuterungen und Nebengesetzen. De Gru-yter, Berlin, 1956.

11 Srzentić, N., Stajić, A., Lazarević, LJ., Krivično pravo Jugoslavije, opšti deo. Savremena ad-ministracija, Beograd, 1995., str. 202.

144


ulaze u objektivno biće djela, po kojima će djelo biti kvalificirano; znači, svijest o svim onim dijelovima činjenične situacije koji su i dijelovi zakonske slike danog djela.12 Bačić razumijeva svijest o djelu ne samo kao ispravnu predodžbu rele-vantnih činjenica kao običnih dijelova date situacije, on daje važnu napomenu: da je svijest o djelu podloga da počinitelj može shvatiti i socijalni smisao danog djela, onako kako to odgovara razumijevanju prosječnog građanina. Takva svijest prema Bačiću nije isto što i svijest o protupravnosti djela, koja ne ulazi u sadr-žaj umišljaja. Tek takvo razumijevanje djela od strane počinitelja odgovarat će i pravnom smislu djela kao cjeline (supsumpcija na laički način).13

U kontekstu voluntarističke komponente, volju treba promatrati kao odluku da se djelo ostvari. Takva volja nesporno postoji u svim onim slučajevima kada je radnja sva orijentirana na posljedicu iz bića djela, na ostvarenje zakonskog bića djela, odnosno kada je sva polarizirana prema posljedici. Zakonodavci u BiH su pojmovima (riječima) „htio“ i „pristao“ odredili ovaj dio umišljaja (direktni i eventualni), dok se u zakonskim opisima različitih modaliteta krivičnih djela počinjenih s umišljajem najčešće koristi pojam namjere („u namjeri da...“) Naš zakonodavac pri tome ne daje pojam namjere. Namjera je po ustaljenoj jezičkoj definiciji „ono što je ko odlučio učiniti, zamisao koja će se ostvariti radnjom“. Sto-ga, ona krivična djela u kojima zakonodavac koristi pojam „u namjeri”, mogu se izvršiti samo s direktnim umišljajem. Promatrano sa suštinske strane, bit volun-tarističke komponente se ogleda u htijenju da se povrijedi zaštićeno dobro, koje se ogleda u tome da počinitelj ide upravo za tim da ostvari biće djela, njegovu po-sljedicu. On postupa prema svojoj ciljnoj predodžbi, u interesu ostvarenja cilja, i tu postoji eksplicitna namjera da se djelo ostvari. Ona je neposredni sastavni dio volje, njen bitni sadržaj.14 Međutim, volja se ne mora uvijek izraziti na ovakav na-čin, ona svakako može biti različito strukturirana ovisno o konkretnom slučaju, stepenu htijenja, eksplicitnosti ili implicitnosti volje odnosno namjere. Biće djela može se u tom smislu ostvarivati i kao nužno, sigurno odnosno izvjesno, gdje se rezultat djela ostvaruje kao nužna posljedica samog postupanja.15 Praktično su moguće i situacije u kojoj je volja strogo polarizirana, usredotočena na posljedicu bez određene ciljne predodžbe, u kojim se situacijama jasno manifestira samo volja da se djelo ostvari, ali tako da se implicitno iščitava i namjernost činjenja odnosno postupanja.

12 Bačić, F., Kazneno pravo, opći dio, Informator, Zagreb, 1998., str. 230.13 Ibid.14 Bačić, F., op. cit., str., 234.15 Npr. osoba A podvrgava osobu B eksperimentalnom tretmanu za kojeg zna da je smrto-

nosan. Ovdje, i bez namjere, kraj postojanja izvjesnosti o nastupanju posljedice, može se s punom sigurnošću zaključiti o postojanju volje usmjerene na izvršenje djela.

145


2.2. Okolnosti normativne prirode. Irelevantnost zablude o supsumciji

Kada su u pitanju krivična djela kod kojih su počinitelji službene odnosno odgovorne osobe, veoma je važno usmjeriti pažnju na pitanje svijesti o djelu kada je riječ o okolnostima normativne prirode. Kako bi se zauzeo ispravan stav o postojanju umišljaja kod pojedinog počinitelja, njegova svijest mora obuhvati-ti tačnu predodžbu o okolnostima koje sačinjavaju datu činjeničnu situaciju, a koje odgovaraju okolnostima zakonskog bića pojedinog krivičnog djela. Ovo po-drazumijeva da počinitelj mora biti svjestan punog pravog sadržaja i onih okol-nosti koje obuhvataju posebne, npr. stručne, tehničke ili pravne sadržaje, ili neka vrjednovanja (npr. kada su u zakonskom opisu krivičnog djela navedeni pojmovi kao što su isprava, vrijednosni papir, žig i sl.). Predodžbu o ovim okolnostima po prirodi stvari puno je teže percipirati nego predodžbu o pojmovima kao što su stvar, stan, proizvod i sl. Predodžba počinitelja o ovim okolnostima normativne prirode biće ispravna onda ako je počinitelj svjestan smisla i funkcije koje se u re-alnom, društvenom životu povezuju s takvim okolnostima, odnosno ako je svje-stan „na koje je činjenično stanje zakonodavac htio protegnuti krivičnopravnu zaštitu“.16 Prema tome, nije uvjet za umišljaj da sam učinilac pravilno interpretira iz zakonskog bića i da pravilno podvede okolnosti svoga ponašanja pod odgova-rajuće dijelove zakonskog bića.

Primjera radi, neopravdano bi bilo očekivati da se od odgovorne osobe u pravnoj osobi, za zaključak o umišljajnom ostvarenju krivičnog djela, zahtjeva predodžba o ispravi u smislu juridičke definicije i pojma isprave, kao predmeta podobnog ili određenog da služi kao dokaz neke činjenice, uz svijest o pitanju presumpcije autentičnosti isprave i/ili drugih pitanja stručne prirode, već je dovoljno da takva odgovorna osoba zna da se uz takav dokument vezuje određena funkcija u sva-kodnevnom životu, da on služi za dokazivanje, koje znanje onda korespondira s pravnim pojmom isprave. Dakle, kod normativnih obilježja dovoljno je da poči-nitelj shvati značenje obilježja na laički način, odnosno dovoljna je tzv. „paralelna ocjena u laičkoj sferi“.17 Ako odgovorna osoba u neku poslovnu ispravu svoga društva unese neistinit podatak, ona čini krivično djelo Krivotvorenja službene isprave iz člana 389. KZ FBiH. U slučaju da je počinitelj iz prethodnog primjera svjestan značenja koje predmetni dokument ima u njegovoj svakodnevnici, pri-mjera radi u poslovanju pravnog lica, ali eventualno pogrešno smatra kako se u konkretnom slučaju ne radi o ispravi u smislu zakona, u pitanju je zabluda o supsumpciji koja, u tom slučaju, ne proizvodi nikakve pravne učinke.

16 Jescheck, H.-H., Weigend, T., Lehrbuch des Strafrechts, Allgemeiner Teil, Duncker & Hum-blot, Berlin, 1996., str. 295.

17 Novoselec, P., op. cit., str. 258.

146


U tom smislu ilustrativan je primjer iz sudske prakse Okružnog suda u Bjelovaru, u predmetu poslovnog broja Kž-593/86:

„Počinio je k. d. povrede tajnosti pisama i drugih pošiljaka iz čl. 55. st. 1. KZH di-rektor koji je naložio tajnici da otvori svu poštu koja dolazi na radno mjesto radni-ka. Nije u pravu okrivljenik kada tvrdi da on nije dao nalog da se otvori tuđe pismo jer, po njegovom mišljenju, pismo upućeno radniku na adresu poduzeća pripada poduzeću pa da ga on ima pravo otvoriti. Okrivljenik preusko tumači zakonsko obilježje ‘tuđe pismo’ iz čl. 55. st. 1. KZH i stoga se nalazi u zabludi o supsumpciji koja ne utječe na njegovu krivnju.“

O irelevantnosti zablude o supsumciji govori Bačić kada tvrdi da za utvrđiva-nje svijesti o djelu nije važna subjektivna počiniteljeva interpretacija okolnosti bića djela. Prema Bačiću, nije uvjet za dolus da sam počinitelj ispravno pravno interpretira pojmove iz zakonskog bića te da ispravno podvede okolnosti svog ponašanja pod odgovarajuće dijelove zakonskog bića. O toj se zabludi radi kad neko drži da se određeni činjenični sadržaj ne može podrediti pod određeni zakonski tekst. Zabluda o supsumciji postoji onda kada je počinitelj u vezi sa svojim djelom svjestan određene okolnosti, njezina stvarnog sadržaja, ali je ne-ispravno interpretira. Takva je zabluda irelevantna i u tom slučaju postoji svijest o odnosnom djelu, postoji čista intelektualna komponenta dolusa. To što se po-činiteljeva interpretacija razlikuje od korektne zakonske interpretacije ne utječe na postojanje svijesti o djelu. Smisao zakonskog bića ne može biti promijenjen subjektivnom, neadekvatnom počiniteljevom interpretacijom. Zadatak je suca, a ne samog počinitelja, da ono što je za osoba počinila podvede pod odgovarajuće zakonsko biće.18

Na istom je stajalištu i Roxin, koji međutim zastupa mišljenje da se pravna za-bluda, tj. zabluda o pravnom vrjednovanju, ne iscrpljuje samo u zabludi o pro-tupravnosti i irelevantnoj zabludi o supsumpciji, već postoje i slučajevi u kojima takva zabluda isključuje umišljaj. Ukoliko se, prema Roxinu, „socijalno značenje određene okolnosti djela može razumjeti [...] bez poznavanja [odgovarajućeg] pravnog koncepta, pogrešne interpretacije prava (pogrešne supsumpcije) na-mjeru ostavljaju nedirnutom“. Međutim, „tamo gdje pogrešno pravno shvaća-nje počinitelja zamagljuje i socijalno značenje djela [...], takva zabluda isključuje namjeru [...]. Namjera je dakle u važećem kaznenom pravu [...] koncipirana kao poznavanje socijalnog značenja, a ne pravne zabrane.“19 Slično rezonira i Puppe

18 Bačić, F., op. cit., str. 233.19 Roxin, C., Strafrecht Allgemeiner Teil Band I: Grundlagen. Der Aufbau der Verbrechen-

slehre, Verlag C.H. Beck, München, 2006 ...”, citirano prema: Martinović, I., Položaj namje-re u pojmu kaznenog djela, analiza njezinih oblika i razgraničenje s nehajem, doktorski rad, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2013., str. 168.

147


kada tvrdi da se fokalna tačka zablude sastoji u pitanju razumije li počinitelj smi-sao pojedine okolnosti koja je od bitnog značenja za biće krivičnog djela. Da bi se npr. stvorila pravilna predodžba o tome da je određena stvar tuđa, nije potrebno poznavanje građanskopravne norme koja regulira šta je to vlasništvo i kako se ono prenosi, već samo to da počinitelj konkretnu stvar smatra tuđom. Sve dok je smisao sačuvan, poznavanje norme nije relevantno, pa se – u slučaju pogrešne predodžbe – ovdje ne radi o zabludi o pravnoj normi, već o zabludi o određenom tipu činjenica.20

Kada je riječ o blanketnim obilježjima djela, ona se pozivaju na norme koje ne pripadaju krivičnom pravu, već sadržajno određuju zapovijed ili zabranu koju krivično pravo sankcionira. Budući da pojedini zakonski opisi koji određuju biće krivičnog djela nemaju smisla bez blanketnih normi, one u punom sadržaju pri-padaju tom biću djela. U posljednju pak skupinu obilježja bića krivičnog dje-la spadaju obilježja koja podrazumijevaju cjelovito vrjednovanje djela (gesam-ttatbewertende Tatmerkmale). Budući da ona pripadaju vrjednovanju, počinitelj ne treba biti svjestan samih tih obilježja, već jedino činjenica na kojima se to vrjednovanje temelji.21

3. Svijest o protupravnosti i umišljaj

U odredbi člana 35. KZ FBiH koja normira sadržaj krivnje, kao elementi krivnje određeni su uračunljivost i krivnja u užem smislu (umišljaj i nehat), iz čega prozilazi da svijest o protupravnosti nije određena kao element krivnje. S druge, strane logičkim tumačenjem odredbe člana 37. KZ FBIH22, pod izra-zom „svjestan svog djela“ moglo bi se kazati da se svijest o protupravnosti može supsumirati pod isto, što ga čini zasebnim elementom šireg pojma krivnje. Stoga

20 Puppe, I., Vorsatz und Rechtsirrtum, u: Strafrecht zwischen System und Telos. Festschrift für Rolf Dietrich Herzberg, Mohr Siebeck, Heidelberg, 2008., str. 275.-297.., citirano pre-ma: Martinović, I., Položaj namjere u pojmu kaznenog djela, analiza njezinih oblika i raz-graničenje s nehajem, doktorski rad, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2013., str. 184.

21 Ibid., citirano prema: Martinović, I., op. cit., str. 186.22 Član 37. Umišljaj (1) Krivično se djelo može počiniti s direktnim ili eventualnim umišljajem. (2) Počinitelj postupa s direktnim umišljajem kada je bio svjestan svog djela i htio njegovo

učinjenje. (3) Počinitelj postupa s eventualnim umišljajem kada je bio svjestan da zbog njegovog

činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je pristao na njeno nastu-panje.

148


smatramo pogrešnim stav prema kojem se za krivnju zahtijeva svijest o protu-pravnosti. Za krivnju je dovoljno, kao što je prethodno već napomenuto, da po-činitelj krivičnog djela zna za socijalnu odnosno općeprihvaćenu društvenu srž koja predstavlja podlogu pravnih propisa i zabrana. Nije dakle sporno da svijest o protupravnosti predstavlja element krivnje, ali on je zaseban, samostalni element krivnje, izvan umišljaja i nehata, i ne predstavlja njihov dio. Stoga se svijest o pro-tupravnosti ima razmatrati kroz institute stvarne i pravne zablude.23

Polazeći od činjenice da su kod delicta propria počinitelji službene ili odgovorne osobe, postavlja se pitanje da li je uopće moguće problematizirati svijest o pro-tupravnosti kao eventualnu negaciju umišljaja kod ovih počinitelja? Odgovor na ovo pitanje potrebno je razmotriti sa dva aspekta. Sa prvoga, službene ili odgovor-ne osobe moraju poznavati zakonske i podzakonske propise koje primjenjuju u vršenju svojih službenih ili odgovornih dužnosti – eo ipso, ne mogu se primijeniti odredbe stvarne ili pravne zablude, jer „nepoznavanje prava škodi“ (ignorantia iuris nocet), „zabluda o pravu škodi“ (error iuris nocet) odnosno „nepoznavanje prava nikoga ne ispričava“ (ignorantia iuris neminem excusat). S drugog aspekta, sudovi su se u današnjim socijalnim okolnostima našli pred zahtjevom da napra-ve svojevrstan odmak od ovih starih shvaćanja, te da ponude odgovore na hiper-trofiju i specijalizaciju pravne regulative, društvene pokretljivosti i globalizacije, pa je u tom pogledu i sa stajališta načela krivnje upitno kažnjavanje onih poči-nitelja koji nisu bili svjesni zabranjenosti svog djela, u okolnostima u kojima se opravdano može staviti prigovor da se od istih, uz svu dužnu pažnju i vrhunsko pravno znanje, takva svijest realno nije ni mogla očekivati. Uz uvažavanje svih okolnosti koje prate dinamične društvene promjene, autori ovog teksta su stajali-šta da je u svakom konkretnom slučaju posebnu pažnju potrebno usmjeriti upra-vo na pitanje da li je od konkretnog počinitelja moguće zahtijevati takvu svijest. Naime, prema normativnom rješenju našeg pozitivnog zakonodavstva, zabluda o protupravnosti („pravna zabluda“) ne isključuje krivnju, već samo predstavlja fakultativan osnov za blaže kažnjavanje ili oslobađanje od kazne. Stoga je uputno na ovom mjestu navesti sljedeće primjere iz sudske prakse:

„Rješenjima uprave prihoda paušalno je utvrđen porez za 2000. i 2001. godinu, a kao poreske osnovice navedeni su novčani iznosi koji ni približno nisu odgovarali stvarno ostvarenom prometu optuženog. Navedena rješenja su konačna i po nji-ma je optuženi plaćao utvrđene poreze, vjerujući da time ispunjava svoje poreske obaveze. Nije sporno da je optuženi imao odobrenje za rad i na taj način zakonito sticao prihode koji su predmet oporezivanja. Nesumnjivo je da je optuženi u peri-odu za koji su mu izdata rješenja o paušalnom oporezivanju ostvarivao prihod u

23 Članovi 39. i 40. KZ FBiH.

149


iznosima koji su znatno veći od iznosa koji su mu navedeni kao poreska osnovica u rješenjima kojima se utvrđuje porez. Međutim, optuženi je propustom nadležnih poreskih organa održavan u uvjerenju da je plaćanjem poreza u paušalnom iznosu po navedenim rješenjima ispunio u cjelosti svoje poreske obaveze. Na taj način je optuženi bio doveden u pravnu zabludu iz opravdanih razloga jer nije znao da je i pored postojećih rješenja kojima mu je razrezan porez u paušalnom iznosu, dužan da podnese poresku prijavu odnosno sastavi i podnese konačan obračun poreza na promet proizvoda. Dakle, optuženi je imao pogrešnu predstavu o zabranjenosti dje-la jer je iz opravdanih razloga, zbog već izdatih rješenja o razrezu poreza, smatrao da se podnošenje poreske prijave i konačnog obračuna poreza na promet proizvoda u konkretnom slučaju ne odnosi na njega i nije primjenljivo u konkretnom sluča-ju. Ovo tim prije što vrijeme izvršenja krivičnog djela zahvata vrijeme važenja složenog pravnog sistema neposredno nakon uspostave Brčko Distrikta BiH. Kako pravna zabluda odnosno nepoznavanje zakon ne izvinjava, to u konkretnom sluča-ju nepostojanje svijesti o protivpravnosti djela nije isključilo krivičnu odgovornost optuženog za počinjeno djelo. S toga se neosnovano žalbom branioca optuženog ukazuje da nije dokazano postojanje umišljaja kod optuženog. Pitanje krivične od-govornosti optuženog u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije dovedeno u pitanje nijednim izvedenim dokazom u toku pretresa pred drugostepenim sudom tako da je, i po ocjeni ovog vijeća, pravilno odlučio drugostepeni sud kada je utvrdio da je optuženi krivično odgovoran za produženo krivično djelo poreske utaje iz člana 272. stav 2. KZ-a FBiH, te ga za isto oglasio krivim, dajući za takvu odluku valjane i logički prihvatljive razloge.“24

U navedenom primjeru, sud je zauzeo stajalište da počinitelj jeste imao pogrešnu predstavu o zabranjenosti djela. Pitanje da li je svrsishodnije ovakvom počinite-lju, obzirom na sve okolnosti djela, izreći kaznu ili ga osloboditi kazne, pitanje je koje ne zadire u temu ovog rada. Međutim, s dogmatskog stajališta krivič-nopravne nauke, nesporno je da krivnja na njegovoj strani postoji, te da je sud zauzeo stajalište kako su obilježja krivičnog djela obuhvaćena njegovom sviješću i voljom u stupnju zahtijevanom za postojanje umišljaja.

“Optuženi V.K., pak, kao ovlašteno službeno lice Granične policije BiH, morao je imati saznanja o važećim propisima, prema kojima na navedenom graničnom pre-lazu nije dozvoljen prelazak lica koja ne pripadaju kategoriji lokalnog stanovniš-tva, niti je dozvoljen promet robom. Dakle, i po ocjeni ovog vijeća, van razumne sumnje je dokazano da je optuženi znao da K.P. prevozi robu preko graničnog pre-

24 Presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH, broj Kž.124/05 od 25. 08. 2005. godine, dostupna na zvaničnoj web-stranici suda: https://apsud-brckodistriktbih.pravosudje.ba/vstv/faces/docservlet?p_id_doc=20333 (pristupljeno 11.8.2018. godine). Podvukli autori.

150


laza na kojem robni promet nije dozvoljen, te je propuštanjem istog da pređe preko državne granice, kako je to zaključio i drugostepeni sud, pokazao htijenje i namjeru da drugom (K.P.) pribavi određenu imovinsku korist.”25

Stvarna zabluda, odnosno zabluda o biću krivičnog djela i zabluda o okolnostima isključenja protupravnosti negira krivnju (umišljaj), dok pravna zabluda pred-stavlja okolnost za ublažavanje ili oslobađanje od kazne. Shodno tome, tužilaštva i sudovi prilikom krivičnog progona, odnosno suđenja za službenička vlastoruč-na krivična djela posebnu pažnju trebaju posvetiti davanju adekvatnog odgovo-ra na pitanje može li službena ili odgovorna osoba biti u neotklonjivoj stvarnoj zabludi, odnosno da li je takvo pitanje questio facti ili je praesumptio iuris, u vezi s propisima koji od ove kategorije počinitelja de iure i de facto zahtijevaju pozna-vanje propisa i pravilno i zakonito provođenje istih. Ovo je posebno izraženo kod krivičnih djela kod kojih je zaštitni objekt upravo pravilna i zakonita primjena propisa u okviru povjerenih odgovornosti odnosno ovlaštenja. U tom pogledu interesantan je primjer iz sudske prakse Županijskog suda u Puli, koji je u presu-di broj Kž-139/00 od 29.4.2002. godine naveo sljedeće:

„Njemački državljanin koji se na području Republike Hrvatske nedopušteno bavi davanjem deviza u zajam i na taj način čini kazneno djelo iz čl. 91. Zakona o osno-vama deviznog sustava nalazi se u otklonjivoj zabludi o protupravnosti.“

U konkretnom slučaju radilo se o njemačkom državljaninu koji se doselio 1990. godine u Umag u R. Hrvatskoj u namjeri da tamo i ostane i koji je svoju njemačku mirovinu koristio za davanje zajmova u njemačkim markama. U kritično vrijeme nije poznavao hrvatski pravni sustav, nije znao hrvatski jezik, ugovore su mu pi-sali poslovni partneri, tumačila mu ih je supruga, a ovjeravao javni bilježnik. U tim ugovorima stajalo je da se isplata vrši u kunskoj protuvrijednosti njemačke marke, ali su zapravo isplate vršene u njemačkim markama. Općinski sud u Bu-jama kao prvostepeni sud oglasio ga je krivim zbog krivičnog djela Nedopušteno bavljenje davanjem deviza u zajam iz čl. 91. Zakona o osnovama deviznog susta-va, počinjenog u otklonjivoj zabludi o protupravnosti. Županijski sud u Puli kao drugostepeni odbio je žalbu optuženog i potvrdio prvostepenu presudu.26

U tom smislu priklanjamo se mišljenju Novoselca koji smatra kako treba poći od načela da se niko ne smije prihvatiti gospodarske djelatnosti, a da se prethodno ne upozna sa svim obavezama koje otud za njega slijede. Poslovni ljudi moraju

25 Presuda Suda Bosne i Hercegovine, broj: S1 2 K 002702 11 Kžž od 16. 11. 2011. godine. Citirano prema: Ferhatović, A., “Zloupotreba položaja ili ovlaštenja u zakonodavstvu i praksi”, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, LIX – 2016, str. 28. Podvukli autori.

26 Novoselec, P., „Sudska praksa”, u: Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, vol. 10, broj 1/2003, Zagreb, 2003., str. 213.

151


prostudirati propise kojima se uređuje njihova djelatnost, a u slučaju nedoumi-ce zatražiti mišljenje kompetentne osobe; propuste li to, njihova se zabluda ima smatrati otklonjivom, što će i biti najčešći slučaj. Njemački državljanin koji nije znao da se u Hrvatskoj zajmovi nisu smjeli davati u devizama, pa je stoga počinio kazneno djelo iz čl. 91. Zakona o osnovama deviznog sustava, nalazio se u otklo-njivoj zabludi o protupravnosti jer je imao dovoljno vremena i mogućnosti da se raspita o dopuštenosti takve djelatnosti.27 Ovakvo mišljenje argumentira stav da počiniteljevo postupanje, ukoliko je počinjeno u dobroj vjeri, može umanjiti njegovu krivnju, ali ne i isključiti ju u potpunosti.

4. Krivnja kao element krivičnog djela Zloupotrebe položaja ili ovlaštenja

Zloupotreba položaja ili ovlaštenja, normirana članom 383. KZ FBiH kao i relevantnim odredbama ostalih materijalnopravnih krivičnih propisa u Bosni i Hercegovini, predstavlja genusno djelo službeničkih krivičnih djela koja kao zaštitni objekt postavljaju pravilno i zakonito vršenje službene odnosno odgo-vorne funkcije. Tumačeći odredbe navedenog člana, jasno je da ovo krivično dje-lo službena odnosno odgovorna osoba može počiniti samo sa direktnim umiš-ljajem kao oblikom krivnje. Kompleks subjektivnih pretpostavki da bi se jedno protupravno djelo stavilo na teret počinitelju, kao što je ranije istaknuto, mora obuhvatiti sve elemente djela iz člana 383. KZ FBiH. U tom smislu, počinitelj djela mora biti svjestan vlastitog svojstva, radnje i posljedice, kao i biti svjestan da iskorištava svoj službeni položaj, prekoračuje svoje ovlaštenje ili da ne vrši svo-ju službenu dužnost, kao što i u sferi voluntarističke komponente krivnje mora postojati jasno izraženo htijenje izvršioca da ostvari jednu od posljedica ovog krivičnog djela.

Dokazivanje umišljaja kod ovog krivičnog djela predstavlja vjerovatno najteži za-datak u procesu dokazivanja samog krivičnog djela, budući da se mora van svake razumne sumnje dokazati direktni umišljaj, tj. svijest počinitelja o svim elemen-tima djela kao i njegova volja da se ostvari željena posljedica uz postojanje jasne namjere u tom pravcu, čime se pred nadležna tužilaštva postavlja veoma težak zadatak, jer ovo krivično djelo ima mnogo svojih pojavnih oblika i specifičnosti, pri čemu je često socijalna realnost u kojoj postupaju počinitelji, i značaj subjek-tivnog odnosa prema ovom djelu unutar takve socijalne realnosti, neopravdano zanemaren.

27 Novoselec, P., „Aktualni problemi hrvatskog gospodarskog kaznenog prava“, Hrvatski lje-topis za kazneno pravo i praksu, vol. 14, broj 2/2007, Zagreb, 2007., str. 390.

152


U samom postupku dokazivanja, koriste se sve zakonom određene radnje doka-zivanja, i tu nema posebnog pravila niti karakterističnih radnji dokazivanja koje se najčešće primjenjuju. U određenim situacijama, sadržaj različitih isprava uka-zuje na umišljaj počinitelja (npr. iz isprava proizlazi očigledno prekoračenje ovla-štenja čega je počinitelj bio svjestan i pri čemu je htio ostvarenje posljedice), dok se u drugim situacijama putem iskaza svjedoka nastoji predočiti sudu jasno ma-nifestirana namjera počinitelja. U dokazivanju umišljaja, tužilac mora posebno ukazati na obavezu službenog ili odgovornog lica da u svakom konkretnom slu-čaju zakonito i pravilno primjenjuje mjerodavne pozitivne propise s čijim odred-bama i pravilima, s obzirom na svoju funkciju, mora biti upoznat i iste mora pri-mjenjivati. Tako npr. odredbe Zakona o privrednim društvima FBiH propisuju da uprava, odnosno lica koja su osnivačkim aktom ili statutom društva, u skladu sa zakonom, ovlaštena da vode poslovanje društva, zastupaju društvo i odgova-raju za zakonitost poslovanja društva28, što se u nastojanju dokazivanja umišljaja mora dovoditi u vezu sa konkretnim događajem. Kada službeno ili odgovorno lice poduzme neki od oblika radnje izvršenja zloupotrebe položaja ili ovlaštenja, tužilac umišljaj dokazuje, pored ostalog, činjenicom da je počinitelj bio svjestan svojih zakonom određenih imperativnih obaveza koje je prekršio, iz čega dalje izvodi i dokazuje namjeru da je upravo tim povredama zakonskih i podzakon-skih propisa iskoristio ili prekoračio svoja ovlaštenja u namjeri da ostvari neku od posljedica (korist, štetu ili povredu prava).

Situacija u pogledu dokazivanja umišljaja je znatno teža i kompliciranija kada je riječ o onim modusima zloupotrebe kada službeno ili odgovorno lice formal-no ostaje u okvirima svoje službene dužnosti ili ovlaštenja (iskorištava službeni položaj), kada ne vrši formalno povredu određenog propisa, ali ipak u materi-jalnom smislu postupa suprotno interesima službene dužnosti radi svojih ili in-teresa drugog. U ovakvim situacijama je dokazivanje umišljaja mnogo teže, jer osumnjičeni, odnosno optuženi svoj koncept odbrane zasniva na tezi da nije po-vrijedio zakon, da nije prekoračio svoja ovlaštenja, a posebno da nije nastala šteta za drugog. Osumnjičeni se aktivno brane i iznose argumentaciju da nisu bili svje-sni protupravnosti svojih radnji ili da nisu imali namjeru bilo kome pribaviti ko-rist ili drugome nanijeti štetu, da je „formalno ispoštovana procedura” odnosno da je „urađeno sve po zakonu”. Iza paravana ovakvih primjera, kojih je u praksi mnogo, najčešće stoje personalni odnosi između počinitelja i pasivnog subjekta koji se mogu kao takvi otkriti i dokazati, osnovom kojih će se onda dokazivati da je počinitelju bio pretežniji interes drugog nego interes službene dužnosti koju obavlja. „Pasivni subjekt“ u kontekstu prethodno iznesenog se najčešće odnosi na lice kojem se pribavlja korist, ali koje često nije pasivan u smislu obilježja ovog

28 Član 23. stav 1., 2. i 3. Zakona o privrednim društvima (Službene novine FBiH, broj 81/15).

153


krivičnog djela kao delicta propria, već često ima i može imati svojstvo pomagača ili podstrekača, tj. saučesnika.

Figurativno govoreći, u situacijama u kojima počinitelji krivičnog djela postupa-ju formalno u okviru svojih ovlaštenja, odnosno strogo formalno promatrano ne postupaju protupravno, postoji formalno uređena fasada iza koje se u materijal-nom i faktičkom smislu, krije zloupotreba položaja ili ovlaštenja kojoj se pribje-gava kako bi se drugome ili sebi pribavila korist. Olakšavanje procesa dokaziva-nja umišljaja u takvim slučajevima vidimo u sistematičnom i detaljnom pristupu tužioca koji će svim radnjama dokazivanja (posebnim istražnim radnjama kod kompleksnijih predmeta, kada za to postoje zakonski uvjeti) odstraniti vidljivi sloj te „fasade formalnosti“ i otkriti ono zbiljsko stanje s osvrtom na socijalne im-plikacije takvog stanja i razumijevanje tih socijalnih implikacija na strani počini-telja krivičnog djela, te posebno obratiti pažnju na međusobne odnose službenog ili odgovornog lica s drugim licima, njihovom neosnovano uvećanje imovine, kao i na sve bitne i pomoćne činjenice i indicije koje mogu ukazati na namjeru počinitelja da drugome ili sebi pribavi korist, a ne da pravilno i savjesno obavlja svoju službenu dužnost. U drugim situacijama, kako bi dokazao umišljaj, tužilac mora dokazivati i prikazivati službene radnje (činjenje ili nečinjenje) službenog ili odgovornog lica u kontekstu obaveze primjene i poštivanja pozitivnih propisa koji se odnose na konkretnu službenu dužnost, pa slijedom toga ukazivati (ne dokazivati) da su službene i odgovorne osobe dužne poznavati (biti svjesni) i primjenjivati pozitivne propise, odnosno u konkretnim predmetima zloupotreba dovoditi u vezu radnje službenih ili odgovornih lica s povredama odnosnih prav-nih normi i pravila službe, posljedicama koje su iz toga proizišle, te iz svega toga izvoditi i dokazivati jasnu svijest i namjeru učinioca.

5. Najčešći problem u dokazivanju umišljaja u predmetima kod kojih su počinitelji službene ili odgovorne osobe iz ugla tužilaštva

Jedan od osnovnih problema pri dokazivanju umišljaja u ovim predmetima autori prepoznaju u nepravilnom razumijevanju ili pogrešnom prepoznavanju obilježja vlastoručnih službeničkih krivičnih djela. Iako je već prethodno nave-deno kako katalog ovih krivičnih djela sadrži nezanemariv broj krivičnih djela s blanketnom dispozicijom, tužilaštvo se često susreće sa poimanjem svakog kri-vičnog djela protiv službene dužnosti kao a priori blanketnog, čak i u slučajevima gdje povreda blanketnog propisa nije obilježje krivičnog djela. Posljedica navede-nog ogleda se u insistiranju na navođenju ne samo materijalnog propisa suprotno kome je izvršilac postupao, nego i sadržajnom navođenju u čemu se ogleda ta povreda. Ukoliko se radi o krivičnom djelu čija dispozicija upućuje na određeni

154


propis, nesporno je da se tužilac mora u opisu radnji izvršenja konkretnog kri-vičnog djela pravilno pozvati na propise suprotno kojima je počinitelj postupao, tako da optužni akt u svom činjeničnom opisu sadrži sve bitne elemente obilježja bića krivičnog djela. Međutim, ukoliko se ne radi o takvoj vrsti dispozicije, ne-osnovano je zahtijevati pod svaku cijenu da činjenični opis sadrži i takve podat-ke, iako isti i bez pozivanja na blanketnu normu sadrži sve potrebne činjenice i okolnosti koje se odnose na radnju izvršenja i ostala bitna obilježja predmetnog krivičnog djela. Ovakvo kategorično insistiranje se kao posebno problematično može odraziti na okolnosti o kojima je bilo prethodno riječ, kada se u radnjama počinitelja ne očituje protupravnost u formalnom smislu, ali su njegovi postupci materijalno protupravni jer nisu poduzeti u interesu službe, već su interesi službe zanemareni i zamijenjeni tuđim interesima.

U prilog prethodno navedenom, kao argumentaciju navodimo primjer u kojem je Vrhovni sud Federacije BiH, prema shvatanju autora, pravilno ocijenio po-stupke počinitelja krivičnog djela kao radnju izvršenja krivičnog djela, iako ti postupci u svojoj formalnoj pojavnosti nisu protupravni:

„Budući da je u toku postupka utvrđeno da je optuženi M.M. kao direktor hrvat-ske filijale S+S M.E.C. Republika Austrija bio ovlašten da u ime kupaca koje bi on pronašao vrši narudžbu robe u navedenoj firmi za te kupce, te da je na osnovu tih njegovih narudžbi skladište vršilo isporuke robe kupcima kojima su uz robu dostavljani i računi, te da je i u konkretnom slučaju pri naručivanju i isporuci robe za preduzeće M., optuženi M.M. formalno postupao u okviru takvih svojih ovlašte-nja, ali da konkretne radnje nije preduzeo u interesu službe koju je obavljao nego u sopstvenom interesu, tj. kako bi na opisani način pribavio sebi imovinsku korist, ovaj sud nalazi da je na utvrđeni način optuženi M.M. iskoristio svoja službena ovlaštenja.“29

Pored navedenog, čest problem na kojeg nailazi tužilaštvo jeste i striktan forma-lizam u utvrđivanju svojstva službene ili odgovorne osobe. Svojstvo službene ili odgovorne osobe ne definira se isključivo utvrđivanjem obima prava i obaveza koje proizlaze iz normativnih akata, već je navedeno svojstvo potrebno cijeniti i šire, uzimajući u obzir i ovlaštenja koja je osoba faktično imala. Navedeni stav proizlazi i iz prakse Vrhovnog suda Federacije BiH, iz koje kao ogledni navodimo sljedeći primjer:

29 Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: 070-0-Kžk-06-000023 od 23.05.2007. godine. Citira-no prema: Lakić, S., „Problemi u procesuiranju i dokazivanju krivičnog djela Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. Krivičnog zakona Federacije BiH“, Federalno tužilaštvo FBiH, 2013., str. 10. Podvukli autori. Sagledavajući prethodni primjer, postavlja se pitanje kako bi tužilac uopće i mogao u činjenični opis uvrstiti povredu blanketnog propisa, kada takve povrede formalno i nije bilo.

155


“Prije svega, valja ukazati da među strankama, ni u toku prvostepenog, ni u toku drugostepenog postupka nije bilo sporno da li je optuženi K.T. bio direktor podu-zeća P. d.d. Orašje, a time i da je u inkriminiranom periodu, a u smislu čl. 136 st. 5. ranijeg KZ FBiH bio odgovorna osoba. Naime, u konkretnom slučaju odlučna je činjenica to da li je optuženi K.T. u poduzeću Z. d.o.o. Orašje imao svojstvo de facto odgovorne osobe, u isto vrijeme kada je bio direktor de iure i de facto odgovorna osoba u poduzeću P. d.d. Orašje, od čega zavisi i odgovor na pitanje da li je koristeći takav svoj položaj i ovlaštenja kršenjem relevantnih blanketnih propisa pribavio za poduzeće Z. d.o.o. Orašje protupravnu imovinsku korist.

Optuženi je u svojoj odbrani sporio činjenicu da je bio odgovorna osoba, odnosno ovlaštena osoba za zastupanje i predstavljanje u poduzeću Z. d.o.o. Orašje, tvrdeći da je te poslove obavljala njegova supruga. Ovakva odbrana opovrgnuta je nizom dokaza uloženih od strane tužilaštva, iz kojih proizlazi da je optuženi K.T. za po-duzeće Z. d.o.o. Orašje de facto obavljao sve poslove odgovorne osobe – slao ponude, sastavljao potrebnu dokumentaciju, pregovarao s drugim pravnim osobama, potpi-sivao ugovore sa drugim poduzećima, pa se u svojstvu direktora, odnosno, odgovor-ne osobe tog poduzeća predstavljao i trećim osobama. Prema tome, ovaj sud nalazi utvrđenim da je optuženi K.T. faktički obavljao poslove direktora poduzeća Z. d.o.o. Orašje, dakle, donosio odluke u svojstvu odgovorne osobe tog poduzeća i u tom svojstvu stupao u poslovne odnose sa trećim osobama, što je, osim materijalnim dokazima, potvrđeno i iskazima svjedoka optužbe.”30

Svojstvo službene osobe podrazumijeva svojstvo garanta. Stoga bi bilo neosno-vano, pored nesporno dokazanih činjenica da je učinilac kao službena ili odgo-vorna osoba prekršio jedan ili više zakonskih ili podzakonskih propisa ili općih akata, zahtijevati dokazivanje svijesti učinioca tempore criminis o poznavanju istih. Upravo navedeno najeklatantnije ukazuje na poteškoće s kojima se susreće tužilaštvo prilikom dokazivanja umišljaja u predmetima službeničkih krivičnih djela. Radi se o svojevrsnom fenomenu kojeg se usuđujemo nazvati „dvostrukim standardima” u dokazivanju umišljaja. Naime, zaključak o postojanju umišljaja sud izvodi iz svih dokazanih činjenica (neposrednih i posrednih) i okolnosti, ali prije svega iz radnje izvršenja kao vanjske manifestacije svijesti i volje izvršioca. Primjera radi, kod krivičnog djela ubojstva, zaključak o direktnom umišljaju je po pravilu evidentan kada izvršilac pucnjem iz vatrenog oružja iz neposredne blizine liši života drugog; kod krađe kada izvršilac uzme (prisvoji) tuđu pokretnu stvar i sl. Međutim, kod službeničkih krivičnih djela zapaža se insistiranje na do-kazivanju dodatnih (viših) unutrašnjih i intelektualnih i voljnih komponenti da

30 Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: 03 0 K 004928 12 Kž od 7.11.2013. godine. Citirano prema Ferhatović, A., op. cit., str. 16. Podvukli autori.

156


se „drugome ili sebi pribavi korist” u situacijama kada je tužilaštvo dokazalo sve objektivne okolnosti (prije svega radnju) izvršenja iz kojih se može izvesti zaklju-čak o postojanju umišljaja. Situacija u kojoj bi sud propustio pravilno valorizirati radnju izvršenja krivičnog djela (najčešće u kontekstu radnji iskorištavanja, pre-koračenja ili nevršenja službene dužnosti kod krivičnog djela Zloupotreba polo-žaja ili ovlaštenja) u korelaciji sa svojstvom izvršioca, posljedicom krivičnog djela i najčešće imperativnim odredbama zakonskih i podzakonskih propisa, iz čije simbioze se može dati pravilna ocjena namjere učinioca, njegove stvarne volje i htijenja, predstavljala bi odstupanje od logične premise da acta exteriora iudicant interiora secreta (vanjske radnje (djela) pokazuju unutrašnju namjeru), što bi, u konačnici, značilo neopravdano nametanje višeg standarda dokazivanja umišlja-ja pred tužilaštvo, nego što je to slučaj kod ostalih krivičnih djela koja ne spadaju u kategoriju službeničkih krivičnih djela.

5.1 Primjer dokazivanja umišljaja u predmetu Kantonalnog tužilaštva Un-sko-sanskog kantona

Kao primjer dokazivanja umišljaja, posebno za pojedince koji se u praktič-nom radu susreću sa datom problematikom, autori rada smatraju interesantnim ponuditi slučaj iz predmeta Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona, broj: T01 0 KTPO 0016891 13. U navedenom predmetu, počiniteljima je stavlje-no na teret počinjenje krivičnog djela Oštećenje povjerioca iz člana 246. stav 3. KZ FBiH.

Osumnjičeni H.Ć., H.I. i H.S. optuženi su da su zajedno, u vremenskom periodu od početka januara do kraja juna 2013. godine u Cazinu, kao odgovorna lica Hu. d.o.o., i to H.Ć. kao direktor i suosnivač, a H.I. i H.S. kao suosnivači ovog privrednog društva, svjesni činjenice da je Hu. d.o.o. obavezano na isplatu iznosa od 583.012,00 KM sa zateznom kamatom od 15.08.2007. do isplate povjeriocu BMG. d.o.o. Presudom Općinskog suda u Bihaću br. 17 0 Ps 017794 07 Ps koja je postala pravosnažna presudom Kantonalnog suda u Bihaću br. 17 0 Ps 017794 12 Pž od 03.09.2012, kao članovi Skupštine društva Hu. d.o.o. zajedno i jednoglasno donijeli dana 16. 01. 2013. godine Odluku o smanjenju osnovnog kapitala druš-tva kojom se neosnovano i drastično osnovni kapital Hu. d.o.o. s 3.127.000,00 KM smanjio na 3.000 KM, te u istom periodu osnovali novo privredno društvo Ho. d.o.o. na istoj adresi kao Hu. d.o.o. s istom djelatnošću i istim osnivačima i direktorom kao i ovo društvo, te svjesni činjenice da je u istom tom periodu po-vjerilac BMG d.o.o. pokrenuo izvršni postupak pred Općinskim sudom u Cazinu kako bi realiziralo svoje citiranom i izvršnom presudom utvrđeno potraživanje

157


na novčanim sredstvima, pokretnim ili nepokretnim stvarima d.o.o. Hu., znajući da su bankovni računi Hu. d.o.o. blokirani i da povjerilac BMG d.o.o. se neće moći naplatiti na novčanim sredstvima dužnika Hu. d.o.o., izvršili prijenos svih pokretnih i nepokretnih stvari sa Hu. d.o.o. na Ho. d.o.o. s ciljem da osujete reali-zaciju potraživanja i izigraju povjerioca BMG d.o.o., pa su tako dana 17. 05. 2013. godine izvršili prijenos vlasništva svih pokretnih stvari – raznih vozila i mašina sa Hu. d.o.o. na Ho. d.o.o. kako bi preduhitrili povjerioca BMG d.o.o. u namjeri da se izvrši zabilježba izvršenja na ovim stvarima i dana 22. 05. 2013. godine izvršili prijenos prava vlasništva nad svim nekretninama vlasništva Hu. d.o.o. ugovorima o kupoprodaji u vlasništvo Ho. d.o.o. gdje su predmetne nekretnine iz ovih ugovora prodali Ho. d.o.o. po ukupnoj cijeni od 442.000,00 KM iako je procijenjena vrijednost istih bila 1.764.509,00 KM čega su i sami bili svjesni, ko-jim radnjama su učinili Hu. d.o.o. nelikvidnim i nesolventnim znajući da će ove radnje prijenosa imovine na Ho. d.o.o. koje nije bilo pravni sukcesor Hu. d.o.o. onemogućiti povjerioca BMG d.o.o. da naplati svoje potraživanje iz imovine Hu. d.o.o., čime su oštetili BMG d.o.o. za iznos od 583.012,00 KM s pripadajućim kamatama.

Istovremeno, Hu. d.o.o. kao pravno lice optuženo je da je u vremenskom periodu od početka januara do kraja juna 2013. godine u Cazinu, Odlukom Skupštine društva o smanjenju osnovnog kapitala društva od 16. 01. 2013. godine koju su jednoglasno donijeli njegovi članovi Skupštine i odgovorna lica H.Ć., H.I. i H.S., s ciljem da onemogući naplatu potraživanja povjerioca BMG d.o.o. u iznosu od 583.012,00 KM sa zateznom kamatom od 15.08.2007. do isplate utvrđeno Presu-dom Općinskog suda u Bihaću br. 17 0 Ps 017794 07 Ps koja je postala pravosnaž-na presudom Kantonalnog suda u Bihaću br. 17 0 Ps 017794 12 Pž od 03.09.2012, neosnovano i drastično smanjilo svoj osnovni kapital s 3.127.000,00 KM na 3.000 KM, te izvršilo prijenos svih pokretnih i nepokretnih stvari na Ho. d.o.o , pa je tako dana 17. 05. 2013. godine izvršilo prijenos vlasništva svih pokretnih stva-ri – raznih vozila i mašina koja čine njegova osnovna sredstva na Ho. d.o.o. i dana 22.05.2013. godine izvršilo prijenos prava vlasništva nad svim nekretnina-ma u svom vlasništvu ugovorima o kupoprodaji u vlasništvo Ho. d.o.o. gdje je predmetne nekretnine iz ovih ugovora prodalo Ho. d.o.o. po ukupnoj cijeni od 442.000,00 KM iako je procijenjena vrijednost istih bila 1.764.509,00 KM, te na takav način povjeriocu BMG d.o.o. onemogućilo naplatu potraživanja, čime je nanijelo štetu svom povjeritelju BMG d.o.o. u iznosu od 583.012,00 KM s pripa-dajućom zateznom kamatom.

U toku istrage, Tužilaštvo je izvršilo pretresanje službenih prostora Hu. d.o.o., kojom prilikom je izvršeno i privremeno oduzimanje financijske dokumentacije navedenog društva. Poduzet je i uviđaj na licu mjesta, te je sačinjena fotodoku-

158


mentacija s akcentom na grafički identitet (logotip) starog (Hu. d.o.o.) i novog društva (Ho. d.o.o.) na istoj adresi. U svojstvu svjedoka saslušan je oštećeni, za-konski zastupnik BMG d.o.o., te je pribavljena i ostala relevantna dokumentacija, posebno odluke Skupštine društva o smanjenju osnovnog kapitala društva. Na osnovu navedenog izvršena je komparativna analiza iste, sačinjavanjem prika-za komparativnih radnji optuženih u vezi s pokretanjem izvršnog postupka u predmetu Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 Ip 024269 13 Ip tražitelja izvrše-nja BMG d.o.o. protiv izvršenika Hu. d.o.o. Provedeno je financijsko vještačenje opravdanosti Pisanog izvještaja o smanjenju osnovnog kapitala od 11. 1. 2013. godine, kao i smanjenja osnovnog kapitala društva sa 3.000.000 KM na 3.000 KM, analiza bruto bilansa društva za prethodne dvije poslove godine i utvrđe-nje činjenice solventnosti društva i financijske mogućnosti ispunjenja obaveza prema povjeriocima tempore i ante delictum. Izvršena je komparativna analiza svih dokaza, s ciljem dokazivanja radnji optuženih koje su se odvijale vremenski paralelno odnosno istovremeno sa radnjama oštećenog koji je pokušavao putem izvršenog postupka prinudno realizirati svoje pravosnažnom presudom utvrđe-no potraživanje. Rezultat provedenih istražnih radnji je jasno i očito postojanje umišljaja optuženih u vidu radnji izbjegavanja ispunjenja obaveze prema povje-riocu.

6. Zaključak

Dokazivanje umišljaja, po pravilu direktnog, kao zahtijevanog oblika krivnje kod počinitelja krivičnih djela koja potpadaju pod službeničkih, nerijetko je pove-zano s izrazitim teškoćama. Pored toga što su ove poteškoće uvjetovane kom-pleksnošću socijalnih interakcija aktera ovih krivičnih djela i specifičnostima karakterističnim za događaje u stvarnosti u okviru kojih se ostvaruju navedena krivična djela, dileme često proizlaze iz neadekvatnog razumijevanja ukupnosti pravnog supstrata navedenog instituta. Prilikom krivičnog progona i procesui-ranja počinitelja ovih krivičnih djela, pred tužilaštva i sudove postavljen je za-htjevan zadatak prepoznavanja njihovih bitnih obilježja u sferi pojavnosti kon-kretnih događaja koji se odlikuje kompleksnošću interakcija učesnika, njihovih svojstava, uključujući kao možda i najzahtjevniji ali ujedno i najvažniji zadatak – prepoznavanje subjektivnog, psihičkog odnosa počinitelja prema ostvarenju dje-la odnosno prema posljedici koja nastupa. Upravo razlozi delikatnosti navedenih krivičnih djela, ali i više od toga, specifične, veoma izražene negativne posljedice koje ova društveno neprihvatljiva ponašanja ostavljaju u socijalnom konstruktu društva, zahtijevaju iznalaženje adekvatnih rješenja za pravilno razumijevanje

159


odnosa počinitelja prema ovim krivičnim djelima kao pravne kategorije, ali ta-kve kategorije koja neumitno mora biti prožeta razumijevanjem svih okolnosti u ukupnosti njihovog socijalnog značaja. Tek ovakvo shvatanje umišljaja, uz uvaža-vanje razrađenih doktrinarnih postulata krivičnopravne nauke, može rezultirati adekvatnim formiranjem formalno, materijalno i logično pravilnih vrijednosnih sudova o psihičkom, subjektivnom odnosu počiniteljâ krivičnih djela prema onome što je objektivno eksteriorizirano vanjskim manifestacijama njihovih rad-nji i posljedicama koje su te radnje prouzrokovale.

PROVING INTENT IN CRIMINAL OFFENSES COMMITED BY OFFICIAL OR RESPONSIBLE PERSONS

Summary: Understanding and proving the psychic relationship of perpetrators of criminal offenses, in which the perpetrators appear as official or responsible persons, is primarily for the prosecution, probably the biggest challenge. Intent, as the focal point of the criminal law system, in a reality in which prosecution of perpetrators of this type of crimes is indisputably a task of exceptional significance in social terms as well as in regards to criminal policy, is an institute that is distingiuished by its cha-racteristic. Therefore it is necessary to devote considerable attention to the question of proofing intent. It is crucial to perceive this institute in a way that is based on criminal law doctrine, in order to avoid any form of arbitrariness of process entities, and in order to fully accomplish the purpose of criminal prosecution and sanctioning by correct understanding of the given form of guilt. In this regard, it is necessary to highlight some of the dilemmas that arise when assessing the existence of intent on the side of perpetrators of the aforementioned crimes. In this paper, the authors offer a review of essential doctrinal notions of intent within the framework of dome-stic and foreign criminal law dogmatics, presenting general observations about the institute. At the same time, the authors are emphasizing the necessity of making a distinction between intent, and other institutes of criminal law such as error about subsumption, awareness of unlawfulness, real and legal errors, along with providing practical case-law examples that support the argumentation presented in the paper. In addition to the above, authors provide a review on intent as element of the crime of abuse of official duty or authority as the basic criminal offense in regard to this type of criminal offenses. In the end, authors present the most frequent problems that arise in the process of proving intent from the aspect of the prosecution, discussing potential ways of overcoming these problems, based on their own view.

Keywords: criminal offense, intent, dolus, guilt, official person, responsible person

160

BADŽAK M., Gospodarski kriminalitet i njegov utjecaj na neizravne poreze u Bosni i HercegoviniZbornik radova Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, br. XXVII., 2019., str. 160. – 177.

Dipl. iur. Maja BADŽAK, UDK:336.2 (497.6)doktorandica Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Mostaru Stručni rad [email protected] Primljen: 25. veljače 2019.


GOSPODARSKI KRIMINALITET I NJEGOV UTJECAJ NA NEIZRAVNE POREZE U BOSNI I HERCEGOVINI

Sažetak: Porezni sistem BiH predstavlja jedan od ključnih nositelja u održavanju stabilnosti i poticanju razvoja gospodarstva BiH. PDV prevare nisu ozbiljna prijet-nja samo za prihode države BiH nego i za funkcioniranje cjelokupnog tržišta, pa se može reći da su to specijalni oblici kriminala, koji nanose veću materijalnu, odnosno finansijsku štetu nego klasični kriminal i predstavljaju izuzetno društveno opasno ponašanje fizičkih ili pravnih lica. Borba protiv PDV prevara i općenito prevara po osnovu neizravnih poreza u svim porama sistema, a posebno u tužiteljstvu i policiji, neophodan je uvjet za opstanak sistema. Vršenje kaznenih djela iz oblasti neizrav-nih poreza može biti podstaknuto nekažnjavanjem ili nedovoljnim kažnjavanjem, što veoma brzo može dovesti do bogaćenja određenih slojeva društva koji postaju elita u ekonomskom i političkom životu. Takvi slojevi društva prvenstveno su loša slika i loši predstavnici naše države jer takvim postupanjem upućuju na ponašanja puna ličnih interesa i vode zemlju ka putu egoizma, što nikako ne bi trebalo pred-stavljati ideal kojem treba težiti, već upravo suprotno. Jedino odlučna borba, uz primjenu i preventivnih i represivnih metoda suzbijanja prijevara, u kojoj nema mjesta za nedodirljive, treba postati kategorički imperativ ponašanja i djelovanja.

Ključne riječi: PDV prijevare, prevencija, represija, borba, šteta, kazna

1. Uvodna razmatranja

Gospodarski kriminalitet predstavlja ozbiljan problem za Bosnu i Herce-govinu (u daljnjem tekstu: BiH) s obzirom na štetu koju ovaj vid kriminaliteta može imati po proračun BiH, pa tako i po društvo u cjelini. Porezni sistem BiH predstavlja jedan od ključnih nositelja u održavanju stabilnosti i poticanju ra-zvoja gospodarstva u BiH. Porez na dodanu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) prijevare ne ugrožavaju samo proračun BiH nego i funkcioniranje cjelokupnog tržišta, pa se može reći da su to specijalni oblici kriminaliteta koji nanose veću

161


materijalnu, odnosno finansijsku štetu nego klasični kriminalitet, a posebno zbog njihovog načina izvršenja, oblika napada na robu, usluga, posebnih vještina koje se koriste da bi se manipuliralo neprijavljivanjem robe na granici, krijumča-renjem robe, načinima umanjenja carinske vrijednosti i sl.

Možemo reći da su neizravni porezi jedan od najvažnijih elemenata ekonomske politike države. Njihov značaj nije ograničen samo na ekonomiju države već se kroz međunarodnu razmjenu značajno proteže i van granica države. Povećanje međunarodne razmjene u nacionalnom dohotku, uz pojavu multinacionalnih kompanija i proces globalizacije, proizvelo je kod određenog broja država potre-bu za zaštitom domaće proizvodnje uvođenjem protekcionističkih mjera čiji su glavni instrument porezne barijere u različitim oblicima poput carina, prelevma-na i sl.

U tranzicijskim zemljama, u koje spada i BiH, prijevare iz oblasti poreza čine jedan od glavnih problema koji usporava, ako ne i sprječava, dostizanje željenog stupnja društvenog, političkog i ekonomskog cilja. Naša se država nalazi u ve-likim problemima u težnji da stabilizira ekonomske odnose. To je još jedan od razloga zbog čega se posebna pažnja mora posvetiti prijevarama iz oblasti poreza, kao i potrebama za izgradnjom adekvatnog obrambenog mehanizma. U nastoja-nju da se spriječe ovakvi vidovi malverzacija države poduzimaju određene mjere preventivnog karaktera. Međutim, one često nisu dovoljna zaštita, pa se u većini slučajeva pribjegava represivnim mjerama.

Prijevare u sistemu PDV-a predstavljaju nezakonit način smanjenja državnih pri-hoda i izuzetno društveno opasno ponašanje fizičkih ili pravnih osoba. Može se reći da su one višedisciplinarni fenomen s nekoliko različitih smjerova i samo uvjetno mogu biti svrstane u određene kategorije, iz kojih najčešće proizlaze slje-deće posljedice: ekonomske, socijalno-političke i posljedice u državnoj upravi.

Međutim, i pored zakonske regulative, u praksi nije poklonjeno dovoljno pa-žnje otkrivanju, sprječavanju i kaznenom gonjenju počinitelja kaznenih djela iz oblasti poreza. Kad je u pitanju kažnjavanje, može se slobodno reći da postoji veliki nerazmjer između broja počinjenih kaznenih djela i broja osuđenih osoba za ova djela. Osim toga, na ova kaznena djela utječu i promjene sustava vrijed-nosti, koje su praćene općim padom morala. S tim u vezi, kriza morala i navike koje su ukorijenjene i još uvijek su sastavni dio svijesti vrše pritisak i dovode do devijacija koje utječu na to da obaveznici na razne načine izbjegavaju plaćanje javnih prihoda.1

1 Kulić, M., Poreska utaja i krijumčarenje, BMG – Beogradsko mašinsko-grafičko preduze-će, Beograd, 1999., str. 13.

162


2. Gospodarski kriminalitet i porezna politika u BiH

2.1. Općenito o pojmu gospodarskog kriminaliteta

Gospodarski kriminalitet po mnogim je svojim obilježjima specifična vrsta kriminaliteta, primarno zbog visine imovinske koristi koju sebi pribavljaju poči-nitelji takvih kaznenih djela. Može se reći da je gospodarski kriminalitet posebna vrsta delinkvencije i tipologija kriminalnih pojava koje se događaju na način da se vrše povrede propisa u finansijskom i gospodarskom poslovanju. Samim tim, on predstavlja ozbiljan problem za državu s obzirom na štetu koju može imati po proračun države, a tako i po društvo u cjelini.

Kriminalitet općenito, pa tako i gospodarski kriminalitet, zadržao je sposobnost prilagođavanja pozitivnim zakonskim propisima koji reguliraju navedenu oblast na način da počinitelji kaznenih djela iz oblasti gospodarskog kriminaliteta idu do granica dopuštenog ponašanja, koristeći praznine i nedorečenosti zakono-davne regulative.

Mnogi oblici napada na imovinu u aktualnim ekonomskim uvjetima zahtijevaju i njenu adekvatnu zaštitu. U našem društvu posebno je izraženo djelovanje „sive ekonomije“, koja predstavlja privredu van zakonskih propisa, čije se djelatnosti najvećim dijelom ogledaju u izbjegavanju poreznih davanja, što ima za posljedi-cu neosnovano bogaćenje određenih slojeva društva, a što, gledano dugoročno, ima negativne posljedice kako na samo društvo, tako i na ekonomsko stanje dr-žave u cjelini. Pri određivanju pojma kriminaliteta ukazano je na činjenicu da su ljudska ponašanja u civiliziranom svijetu u velikoj mjeri ograničena.

„Siva ekonomija“ kronična je pojava u vezi s opstankom. Stanovništvo je prinu-đeno veliki dio svojih gospodarskih aktivnosti obavljati u neformalnom sektoru. Njihovi prihodi u regularnom sektoru suviše su niski da bi zadovoljili i egzi-stencijalni minimum.2 U oblasti prometa roba i usluga „siva ekonomija“ najčešće se ogleda kroz stavljanje robe u promet kad ona nije zakonski evidentirana ili evidencija nije izvršena prema stvarnom stanju, zatim prilikom prodaje robe na dopuštenim ili nedopuštenim mjestima, ali bez dokaza o porijeklu, plaćenim ca-rinskim davanjima, kao i u domenu ilegalnog izvoza ili uvoza.

Naime, privreda jedne zemlje obuhvaća skup djelatnosti kojima se vrši proizvod-nja i raspodjela dobara i vrše usluge. Proizvodnja podrazumijeva kontinuira-ni proces kojim se zadovoljavaju ljudske potrebe za dobrima i uslugama, dok potrošnja podrazumijeva zadovoljavanje različitih ljudskih potreba i ona je cilj proizvodnje. Raspodjela se pojavljuje kao nužni posrednik između proizvodnje i potrošnje i odnosi koji nastaju između tih procesa ne prepuštaju se stihiji, već

2 Raković, M., Javne finansije i finansijsko pravo, Pravni fakultet, Banja Luka, 2003., str. 173.

163


se organizirano uređuju i usmjeravaju. Uređeni odnosi tako predstavljaju gospo-darski sistem jedne zemlje. Kaznena djela iz oblasti gospodarstva mnogobrojna su i sadržajno različita, zbog čega se postavlja razumno pitanje može li se uopće govoriti o njihovim zajedničkim karakteristikama. Činjenica je da se ova kaznena djela vrše u raznim gospodarskim oblastima i da se njima štite različiti druš-tveni odnosi. Iako je broj kaznenih djela iz oblasti gospodarstva velik, prisutna je tendencija njihovog stalnog povećanja, što je odraz sve većeg umnožavanja gospodarskih djelatnosti uz umnožavanje nezakonitih radnji s ciljem da se što brže i što lakše zaradi što više.3 Veliki broj ovih djela ima blanketan karakter, što znači da je kod utvrđivanja bića tih djela potrebno da se konzultira drugi zakon ili podzakonski akt.

Gospodarski kriminalitet je širi pojam od kaznenih djela protiv privrede jer su ova djela samo jedan segment gospodarskog kriminaliteta, pošto nisu jedina dje-la kojima se napada na odnose u privredi, njena dobra i vrijednosti. Dakle, pored kaznenih djela protiv privrede, u gospodarski kriminalitet spadaju i druga kazne-na djela kojima se napadaju odnosi u privredi ili se nanosi šteta gospodarskom poslovanju, dok postoje i shvaćanja koja u pojam gospodarskog kriminaliteta, promatrano u kriminološko-sociološkom smislu, uključuju i gospodarske pre-kršaje koji društvu mogu nanijeti značajnu štetu.4

2.2. Pojma i karakteristike gospodarskog kriminaliteta u BiH

Može se reći da gospodarski kriminalitet obuhvata izuzetno širok spektar kaznenih djela, posebno djela nezakonitog ostvarivanja prihoda, što u širem smi-slu obuhvata delinkvenciju fizičkih i pravnih osoba u oblasti finansijsko-prav-nog poslovanja, dakle, kaznena djela, prijestupe i prekršaje, dok u užem smislu podrazumijeva samo kaznenopravne gospodarske i finansijske delikte, tj. samo kaznena djela iz oblasti gospodarstva, odnosno djela usmjerena protiv organizi-ranja, upravljanja i funkcioniranja gospodarskog sustava zemlje.

Ne postoji zakonska definicija pojma gospodarskog kriminaliteta, tačnije, isti nije dobio precizne odredbe u kaznenopravnoj teoriji: u mnogim je situacijama povezan s drugim oblicima kriminaliteta u vidu pojedinih kaznenih djela iz obla-sti općeg, ekonomskog kriminaliteta.

Razvojem društva pojavili su se novi oblici gospodarskog kriminaliteta, tako da se uz najnovije oblike ove vrste kriminala, koji su karakteristični za suvremeni svijet, oni mogu svrstati po oblastima u nekoliko grupa:

3 Kulić, M., op. cit., str. 97.4 Ibid., str. 99.

164


• Kaznena djela iz oblasti fiskaliteta (direktni i indirektni/neizravni porezi),• Kaznena djela iz oblasti falsificiranja novca, hartija od vrijednosti,• Kaznena djela iz oblasti tržišne konkurencije,• Kaznena djela u vezi sa stečajem i privatizacijom,• Kaznena djela u vezi sa proizvodnjom i trgovinom,• Kaznena djela u vezi sa gospodarskim poslovanjem.5

Ono što je karakteristično i jedno od bitnih svojstava gospodarskog kriminaliteta jeste njegova prikrivenost prilikom izvršenja, koja se izražava u vidu tamne broj-ke koja je ujedno i jedna od glavnih obilježja gospodarskog kriminaliteta.

Dakle, za razliku od kaznenih djela općeg kriminaliteta, gdje se uglavnom kazne-no djelo po izvršenju odmah vidno manifestira, kod gospodarskog kriminaliteta u vrijeme izvršenja nepoznati su i kazneno djelo i počinitelj jer se djelo u fazi izvršenja dobro prikriva i posljedice se odmah ne manifestiraju, pa se uglavnom otkrivanjem kaznenog djela otkriva i njegov počinitelj.

Zbog svoje specifičnosti i načina izvršenja, obzirom da se većina djela iz obla-sti gospodarskog kriminaliteta vrši kao oblik sudioništva, organizirano, planski i kontinuirano, zahtijeva veliku stručnost osoba čiji je zadatak sprječavanje ovog oblika kriminaliteta kroz kazneni progon počinitelja i suradnju s organima nad-ležnim za sprječavanje ovog oblika kriminaliteta, prije svega suradnju između tužiteljstva i ovlaštenih službenih lica.

Analogno navedenom, možemo reći da gospodarski kriminalitet čine sva delik-tna ponašanja (činjenja ili nečinjenja) koja nastaju u ekonomskim odnosima i u vezi s tim odnosima od strane pravnih, kao i fizičkih osoba, koja, kao subjekti tih odnosa, raspolažu odgovarajućim ovlaštenjima prema imovini na kojoj se ti odnosi zasnivaju, a kojoj se deliktnim ponašanjima neposredno nanosi šteta i povređuju ili ugrožavaju privredni odnosi. Ovakva definicija predstavlja prilog daljnjim naporima k pronalaženju općeprihvatljivog shvaćanja o pojmu gospo-darskog kriminaliteta, što bi bio samo početni korak poduzimanju daljnjih općih i koordiniranih, kako teorijskih, tako još više praktičnih aktivnosti na suzbijanju društveno opasne i kompleksne kriminalne pojave.6

U odnosu na politiku suzbijanja gospodarskog kriminaliteta postoje dvije glavne orijentacije:

5 Više o modalitetima i oblicima izbjegavanja poreznih obveza u sistemu neizravnog opore-zivanja vidjeti: Bijelić, S., Ćurovac, S., Pojavni oblici gospodarskog kriminala i način njiho-vog dokazivanja, edukativni modul, Sarajevo, 2016.

6 Banović, B., Obezbeđenje dokaza u kriminalističkoj obradi krivičnih dela privrednog krimi-naliteta, Viša škola unutrašnjih poslova, Beograd – Zemun, 2002., str. 28.

165


• represivna i

• preventivna orijentacija.

Represija u kontekstu politike suzbijanja kriminaliteta zapravo podrazumijeva politiku racionalne primjene prisile povodom počinjenja nekog kažnjivog pona-šanja, a u svrhu njegovog suzbijanja.7

U tom smislu represija podrazumijeva djelovanje na četiri značajne razine: zako-nodavnoj, sudskoj, izvršnoj, te razini otkrivanja i uhićenja počinitelja kažnjivih djela.

Pojam prevencije podrazumijeva ukupnost planski osmišljenih i organizirano poduzetih mjera kojima se nastoje ukloniti ili barem smanjiti direktni, odnosno indirektni uzroci kažnjivih ponašanja, posebno onih najtežih.8

Može se zaključiti da je organizirani kriminal nedvojbeno najopasniji oblik kri-minaliteta, koji ugrožava same temelje demokratske vlasti jer mu je cilj osnova-ti „protuvlast“ kao suprotnost civilnom društvu i demokratskoj pravnoj državi. Tranzicijske države primarna su meta kriminaliteta, s obzirom na svoju ranjivost, jer su njihove legalne institucije neotporne i bez iskustva u borbi protiv krimina-liteta, a kaznenopravni, kao i cjelokupni pravni sustav, nedovoljna brana njego-vom razvoju i prodoru u privredu i njene tokove.9

2.3. Neizravni porezi u BiH

U cilju donošenja i sprovođenja jedinstvenih zakonskih propisa o neizrav-nom oporezivanju, naplati i raspodjeli neizravnih poreza, na nivou BiH formira-na je Uprava za indirektno/neizravno oporezivanje (u daljnjem tekstu: UINO)10, koja je jedini organ u BiH odgovoran za sprovođenje zakonskih propisa i politike neizravnog oporezivanja, te za naplatu i raspodjelu neizravnih poreza. To je sa-mostalna upravna organizacija s pravima i dužnostima utvrđenim Zakonom o sistemu neizravnog oporezivanja u BiH11 i drugim zakonima kojima se uređuje neizravno oporezivanje. To je institucija u čijoj je nadležnosti prikupljanje svih

7 Horvatić, Ž., Cvitanović, L., Politika suzbijanja kriminaliteta, Ministarstvo unutarnjih po-slova Republike Hrvatske, Policijska akademija, Zagreb, 1999., str. 95.

8 Ibid., str. 96.9 Više o tome: Sačić, Ž., Organizirani kriminal, Informator d.d., Zagreb, 2001., str. 5.10 Uprava za indirektno/neizravno oporezivanje, vidjeti više na: www.uino.gov.ba

(10.02.2019.)11 Zakon o sistemu indirektnog oporezivanja (Službeni glasnik BiH, br. 44/03, 52/04, 34/07,

49/09)

166


neizravnih poreza u BiH: PDV-a, carina, trošarine i putarine. Engleski pjesnik Robert Herrick jednom je u vezi s porezima napisao:“Kraljevi trebaju strići svoje ovce, a ne derati im kožu“. Njegova izreka odzvanja u glavama mnogih poduzet-nika, pa ipak, malo bi poduzetnika prigovorilo potrebi za nekim porezima. Tako je Oliver Wendell Holmes, bivši glavni sudac Vrhovnog suda SAD-a, izjavio:“Po-rezi su ono što plaćamo za civilizirano društvo.“12

Na signalne efekte poreza u ekonomskoj znanosti prvi put ukazuje engleski eko-nomist A. C. Pigou, koji je zapazio da već samo najavljivanje, saznanje o uvođe-nju nekog poreza najčešće navodi pojedinca da u ovoj prvoj fazi, u kojoj još nije došlo do plaćanja poreza, reagira na taj način što prilagođava, odnosno mijenja svoje ponašanje ili zanimanje, napušta zemlju, mijenja državljanstvo i slično, a sve s ciljem da porezna obveza za njega ili nestane ili, ako i nastane, da je ne plati ili pak da je svede na minimum.13

Ovdje se, dakle, radi o izbjegavanju porezne obveze, što poreznu vlast ne može ostaviti ravnodušnom jer ako porezni obaveznik uspije u svojim kombinacijama, te ne plati porez, onda će se porezni efekt svesti na gubitak u proračunu jednog dijela predviđenih poreznih prihoda, što će se neminovno odraziti na pojačanje poreznog pritiska na druge porezne obaveznike.14

Neizravni porez je posredan, neizravan porez na dobra i usluge koji se ubire in-direktno/neizravno preko posrednika, uvoznika, proizvođača ili prodavača. Cilj neizravnih poreza može biti ubiranje prihoda (PDV, trošarina, carine) ili zaštite (neke vrste carina).

Neizravni porezi karakteristični su po sljedećem:15

• elastičnost im je velika,

• obveznost plaćanja obuhvaća sve kategorije obaveznika,

• dovoljnost i izdašnost, što osigurava poreznoj vlasti da ih koristi za prikuplja-nje potrebnih finansijskih sredstava za pokriće kolektivnih potreba,

• nesocijalni su, s obzirom na to da ih svi plaćaju, bez obzira na visinu dohotka,

• lako se prevaljuju, pa su nepodesni za razne ekonomske, socijalne i druge svrhe.

12 Siropolis, N.C., Menadžment malog poduzetništva (4. izdanje), Mate: Hrvatska obrtnička komora, Zagreb, 1995., str. 549.

13 Konjhodžić, H., Šantić, Ž., Fiskalne finansije, LOGOS, Split, 2003., str. 94.14 Ibid.15 Grgić, R., Javne finansije, Panevropski univerzitet Apeiron, Banja Luka, 2011., str. 61.

167


Korisno je spomenuti i utjecaj poreza na međunarodnu razmjenu koja predstav-lja promet dobrima i uslugama između država, kao i investicije u druge zemlje u obliku direktnih stranih ulaganja. Na obujam međunarodne razmjene značajno utječe i proces globalizacije, koja u suštini znači jednako ponašanje svih sudio-nika u međunarodnoj razmjeni na isti način u svim oblastima koji se tiču kako razmjene dobara i usluga, tako i drugih segmenata poslovanja, pa i života. Tako se, npr, za finansijsko poslovanje zahtijeva primjena istih standarda i metoda. Jednako ponašanje svih sudionika u razmjeni dobara i usluga smanjuje necarin-ske barijere i razmjenu i olakšava protok roba, usluga, kapitala jer su iste stvari regulirane na isti način u većini zemalja.

Kada govorimo o neizravnim porezima koji najviše utječu na međunarodnu raz-mjenu mislimo na one koji se naplaćuju prilikom uvoza dobara u zemlju, a to su carine, trošarine, prelevmani i druga davanja koja se plaćaju na uvoz dobara. Međutim, što se tiče PDV-a, on i nije toliko izražen po pitanju međunarodne razmjene jer se plaća unutar domaćeg tržišta, odnosno na već uvezenu robu, ali ipak dolazi do izražaja jer tada uvezeni proizvodi s nižom cijenom mogu biti konkurencija domaćim proizvodima.

Dakle, ipak se može izvući zaključak da utjecaj poreza na međunarodnu razmje-nu nije beznačajan. Međutim, kad sagledamo prirodu poreza, zaštitni učinak na domaću proizvodnju i stanje vanjskotrgovinske bilance brže će se postići uvođe-njem ili povećanjem carine i drugih davanja koja se plaćaju prilikom uvoza roba, odnosno posredstvom neizravnih poreza.

2.4. Osnovna obilježja poreza na dodanu vrijednost

Porez na dodanu vrijednost ravnomjeran je i pravedan kao višefazni porez na promet koji se obračunava u svakoj fazi prometa dobrima i uslugama, ali samo na iznos dodane (novoostvarene) vrijednosti, a ne na cjelokupnu vrijednost do-bara i usluga. Dodana vrijednost jeste ona koja se dodaje inputima prije nego se prodaju kao novi proizvodi.

Dakle, riječ je o porezu koji se primjenjuje u svakoj fazi prometnog ciklusa i prodavač ga je dužan obračunati na cjelokupan fakturirani iznos svojih isporuka. On zatim ima pravo odbiti porez koji je platio kroz nabavnu cijenu od svojih dobavljača. Preciznije, da bi dobio pravo na umanjenje obveze po osnovu poreza koji je plaćen prilikom nabavke, prodavač mora prezentirati i fakturu u kojoj mu je njegov dobavljač naznačio koliki je iznos PDV-a zaračunat. On dalje mora ispostaviti fakturu i sljedećem u lancu, koji je također zainteresiran da je dobije kako bi i sâm mogao dokumentirati svoje pravo na umanjenje porezne obveze za

168


iznos prethodno plaćenog poreza. Na ovaj je način svaki učesnik u prometnom lancu zainteresiran da posao ide legalnim putem jer se jedino tako može ostvariti pravo na porezni kredit.

Potrošni oblik PDV-a ogleda se u tome da je on, pored toga što je predmet opo-rezivanja dodana vrijednost u pojedinim fazama proizvodnje i prometa dobara i usluga, ustvari porez na potrošnju, jer formalno, smatraju sudionici u prometu dobara i usluga, stvarni porezni teret uvijek snosi krajnji potrošač tih dobara i usluga. S obzirom na to da je PDV zamišljen kao porez na konzumiranje, izvoz nije predmet oporezivanja.

PDV za gospodarstvenike nije trošak u poslovanju jer obaveznici neizravnih po-reza odbijaju PDV koji su platili prilikom kupovine, tzv. ulazni PDV16 od PDV-a koji naplaćuju prilikom isporuke dobara i usluga, tzv. izlazni PDV.17 Obavezni-ci neizravnih poreza na taj način samo plaćaju razliku između PDV-a koji oni naplate od PDV-a koji su platili prilikom nabavke dobara i usluga, dok ukupan iznos PDV-a snosi krajnji potrošač.

Ako je izlazni porez veći od ulaznog poreza na kraju poreznog perioda, postoji obveza uplate razlike između izlaznog i ulaznog poreza.

izlazni PDV – ulazni PDV= porezna obveza (PDV obveza)

Ako je ulazni porez veći od izlaznog na kraju poreznog perioda, onda postoji pravo na povrat razlike između ulaznog i izlaznog poreza.

ulazni PDV – izlazni PDV= iznos PDV za povrat ili porezni kredit

Prelazak na sustav PDV-a u BiH nije bio limitiran objektivnim kriterijima, nego je bio izraz trenutka i spremnosti da se reformira porezni sistem. Kako je jedan od osnovnih postulata Europske unije (u daljnjem tekstu: EU)18 usmjeren na slo-bodu kretanja ljudi, dobara, usluga i kapitala, to su različiti porezni sistemi bili stalna prepreka ostvarenju tih ciljeva, pa uvođenje PDV-a na nivou BiH predstav-lja put ka izgradnji fiskalne suverenosti države.

Porezni obaveznik dužan je obračunati porez na isporuku dobara i na pružanje svojih usluga, a zatim ima pravo od tog iznosa odbiti porez koji je njegov pret-

16 Prema Zakonu o porezu na dodanu vrijednost ulazni PDV u svezi s poreznim obavezni-kom znači iznos koji se zaračunava prilikom isporuke dobara ili usluga tom obavezniku i PDV koji je on platio ili treba platiti pri uvozu dobara, pri čemu se (u oba slučaja) radi o dobrima i uslugama koje se koriste u poslovne svrhe tog obaveznika.

17 Prema Zakonu o porezu na dodanu vrijednost izlazni PDV, u pogledu poreznog obavezni-ka, znači PDV koji obaveznik obračuna na promet koji vrši.

18 Engl. European Union, vidjet https://europa.eu/european-union/index_eni (12.02.2019.)

169


hodnik u prometnom lancu (tj. osoba od koje je nabavio inpute) iskazao u fakturi (to je zapravo porez koji je obaveznik platio kroz nabavnu cijenu). Zbog toga se ova metoda zove metoda fakture ili metoda poreznog kredita. Pošto se ova ne-izravna metoda zasniva na lancu faktura, ona omogućava učinkovito suzbijanje porezne evazije, pa zbog toga apsolutno dominira u sistemima PDV-a u kojima prodavač i kupac sami kontroliraju jedan drugoga, jer su im interesi, kad je riječ o izbjegavanju plaćanja poreza, suprotni. Naime, da bi ostvario pravo na kredit za porez plaćen na inpute, prodavač je dužan prezentirati fakturu u kojoj je njegov snabdjevač iskazao PDV. Ako snabdjevač izostavi obračunati porez pri isporuci, prodavač će morati platiti pun iznos poreza na isporuku, bez mogućnosti da od-bije porez koji je trebao teretiti njegov input.19

Primjenjujući metodu kredita, može se reći da je PDV paradoksalan. Naime, PDV je porez kod kojeg su oni koji za sebe vjeruju da su oslobođeni ustvari opo-rezivani, a oni koji za sebe vjeruju da su oporezivani u načelu su oslobođeni.

Tako obaveznik neizravnih poreza čiji je promet oslobođen („oslobođen je ustva-ri oporezivan“) ne obračunava PDV na svoj output, ali nema ni pravo odbiti po-rez plaćen prilikom nabavke inputa. Navedena situacija predstavlja čak i trošak za obaveznika neizravnih poreza jer je isti platio porez prilikom nabavke inputa, a koji nema pravo odbiti.

Tako, na primjer, bolnice koje su izuzete iz sustava PDV-a ne naplaćuju PDV na svoje usluge, ali moraju platiti PDV na svoje kupljene inpute. Tako plaćen porez predstavlja njihov trošak koji one uračunavaju u cijenu svoje usluge. Izuzetak postoji jedino u slučaju obračunavanja „nulte stope“20, odnosno oslobađanja s pravom na odbitak. U toj situaciji obaveznik primjenjuje stopu PDV-a od 0% na svoje isporuke dobara i pružanje usluga, a istovremeno ima pravo na odbitak poreza koji je platio pri nabavkama.

Druga je situacija sa slučajem „oporezivan, a oslobođen“, gdje je obaveznik neiz-ravnih poreza dužan obračunati PDV na svoje isporuke, ali isto tako ima pravo odbiti porez plaćen pri nabavci dobara. Taj se porez dalje prevaljuje na trgovca na malo. Možemo zaključiti da trgovac na veliko uopće nije ponio teret PDV-a.21

19 Sućeska, M., Poreska i carinska politika evropske unije, Fakultet za kriminalistiku, krimino-logiju i sigurnosne studije, Sarajevo, 2010., str. 15.

20 Kod nulte stope, obaveznik primjenjuje stopu PDV-a od 0% na svoje isporuke dobara i pružanje usluga, a istovremeno ima pravo na odbitak poreza kojeg je platio pri nabav-kama. (Grgić, R., Porezi i poreski sistemi, Panevropski univerzitet Apeiron, Banja Luka, 2011., str. 81.)

21 Ibid. str. 82.

170


Standardna stopa PDV-a na oporezivi promet dobara i usluga i uvoz dobara u BiH iznosi 17%22 i obračunava se na cijenu koja ne sadrži PDV. PDV koji se treba dodati na cijenu artikla može se obračunati tako da se cijena bez PDV-a pomnoži s poreznom stopom prema sljedećoj formuli:23

Primjer 1.

Cijena bez PDV-a je 100 KM, a porezna stopa je 17%. PDV koji bi trebao biti obračunat je 100 KM x 17% = 17 KM. Cijena s uračunatim PDV-om je 117 KM.

Ako se PDV obračunava na prodajnu cijenu s uračunatim PDV-om, tada se pri-mjenjuje preračunata porezna stopa, koja se izračunava prema sljedećoj formuli:

U tom slučaju, iznos PDV-a se dobije kada se preračunata stopa PDV-a primijeni na prodajnu cijenu (s PDV-om).

Primjer 2.

Cijena s uračunatim PDV-om je 117 KM, a stopa PDV-a je 17%.

Preračunata stopa PDV-a:

Iznos PDV-a = 117 x 14,53% = 17 KM

Cijena bez PDV-a = 117 - 17 = 100 KM

3. Utjecaj PDV-a na gospodarski kriminalitet

Trenutni sustav PDV-a bazira se na prijavljivanju nastalog izlaznog poreza uz oduzimanje ulaznog poreza koji se može odbiti. Naime, svaka faktura je poput čeka. Obaveznik neizravnih poreza koji dobije fakturu može tražiti od UINO-e povrat izlaznog PDV-a iskazanog na fakturi od strane drugog obaveznika. Iz tog razloga mjesečno se podnose PDV prijave, u kojima oni iskazuju izlazni PDV koji trebaju platiti UINO-i. PDV obvezu potrebno je uplatiti u predviđenim ro-kovima, te shodno tome UINO isplaćuje sredstva po zahtjevima za povrat ula-znog PDV-a. Ovakav princip samooporezivanja bazira se na povjerenju prema

22 Članak 23. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Službeni glasnik BiH, br. 9/05, 35/05, 100/08).

23 Detaljnije vidjeti: www.uino.gov.ba/b/Porezi/PDV/Opće

171


poreznom obavezniku, koje nažalost nije uvijek opravdano. U cijeloj Europi pri-jevare u sustavu PDV-a poprimaju nevjerojatne razmjere, a svim je prijevarama zajedničko da se odlikuju ili neprijavljivanjem i/ili neplaćanjem izlaznog poreza ili neosnovanim korištenjem prava na odbitak ulaznog poreza ili kombinacijom ovih oblika.

Da bi se što bolje i učinkovitije preduprijedio „fiktivan promet“24, potrebno je već u vrijeme podnošenja zahtjeva za registraciju obaveznika PDV-a izvršiti ade-kvatne provjere budućih sudionika u sistemu PDV-a. Ako se već tada ne budu provele mjere eliminacije pravno ilegalnih, odnosno nepostojećih nedostupnih i paralelnih tvrtki, utoliko će kasnije prilikom rješavanja zahtjeva za povrat PDV-a biti teže otkrivati da do prometa između dobavljača i primatelja dobara nije doš-lo, odnosno da se njihova poslovna transakcija „smatra nevažećom“.

Porezne uprave entiteta i Brčko Distrikta BiH raspolažu registrima fiktivnih tvrt-ki. Prije i u tijeku postupka registracije za PDV trebaju se održavati neposredni i stalni kontakti između radnih timova UINO-e koji će provoditi i koordinirati poslove oko registracije i dodjeljivanja PDV-a brojeva poreznim obaveznicima. Prevencija uključivanja takvih pravno ilegalnih subjekata u sustav PDV-a trebala bi služiti kao imperativ već u sklopu aktivnosti registracije za početak primjene sustava PDV-a u BiH. UINO bi vjerojatno u tim slučajevima bila suočena s ma-njim teškoćama (odnose se na veliki broj slučajeva ispostavljanja fiktivnih faktu-ra), pa i sa dosta ilegalnih zahtjeva za povrat PDV-a. 25

Unatoč značaju samih poreznih faktura koje su ključni dokument u funkcionira-nju sustava PDV-a i njihove stalne kontrole od porezne administracije, te ugra-đenom samokontrolirajućem mehanizmu između samih sudionika u prometu, ni sustav PDV-a nije imun na pojave fiktivnog prometa u cilju ostvarivanja po-reznih prijevara. Porezne prijevare su u sustavu PDV-a uvijek ili gotovo uvijek usmjerene k jednom cilju, a to je neosnovano ostvarenje povrata PDV-a. Iz tog razloga UINO ima ovlaštenja da odbije zahtjeve za povrat PDV-a ako do prometa na kojem je zasnovan zahtjev nije došlo zbog toga što se ugovorni odnos između dobavljača i primatelja osnovano smatra nevažećim.

Osim toga, UINO će odbiti zahtjev za povrat bez obzira na dobre namjere osobe koje vrši potraživanje, a u vezi s nevaženjem ugovorne osnove. Naime, to po-drazumijeva da će UINO odbiti zahtjeve i onim osobama koje nesvjesno, tj. bez vlastite namjere vrše poreznu prijevaru sudjelovanjem u odnosu koji se „osnova-

24 Prema Zakonu o porezu na dodanu vrijednost fiktivan promet podrazumijeva obavljanje poslovne djelatnosti s ciljem da se prijevarom izbjegne plaćanje PDV-a.

25 Sućeska, M., Osnovi ekonomskog kriminaliteta, FKN Sarajevo, 2006., str. 73.

172


no smatra nevažećim“. Neznanje ne opravdava (lat. Ignoratio iuris nocet). Dakle, UINO će odbiti zahtjeve ne samo onim podnositeljima tih zahtjeva koji su znali, nego i onima koji su mogli znati da na bilo koji način i u bilo kakvoj ulozi sudje-luju u lancu fiktivnog prometa.

U vezi s navedenim Zakon o PDV-u propisuje da se za podnositelja zahtjeva smatra da je znao ili imao razloga znati da je promet izvršen pod uvjetima koji ukazuju na to da su poslovne djelatnosti isporučitelja dobara, odnosno davatelja usluga neprofitabilne ako su svi troškovi poslovanja, uključujući i PDV, plaćeni. Dakle, da bi se odbio zahtjev za povrat PDV-a s obrazloženjem da je podnositelj zahtjeva znao ili mogao znati da se radi o fiktivnom prometu, dovoljna je i sama osnovana pretpostavka da isporučitelj dobara, odnosno davatelj usluga ne može ostvariti dobitak u dotičnoj transakciji, samim tim što cijenom u toj transakciji ne bi mogao namiriti i svoje uobičajene troškove poslovanja i sâm PDV. Zani-mljivo je spomenuti i posebnu shemu dužnika, koja je predviđena u slučaju da neki porezni obaveznik-dužnik nije u mogućnosti platiti PDV, odnosno kad se od njega ne mogu naplatiti dužne porezne obveze. U tim slučajevima te porezne obveze plaćaju primatelji isporuka, čime se osigurava naplata poreza i u takvim situacijama tako što se obveza plaćanja poreznog duga „prebacuje“ s problema-tičnog, odnosno nedostupnog poreznog obaveznika na njegovog kupca. Ova posebna shema neće se nikad primjenjivati bez upozorenja ostalih sudionika u prometu, a to se vrši na način da se ona objavljuje u Službenom glasniku BiH i u najmanje tri najčitanije dnevne novine.26

Ekspanzija poreznih prijevara i utaja i njihova kompleksnost zahtijeva brze i korjenite promjene. BiH, za koju je karakteristično da se još uvijek nalazi u fazi tranzicije, treba imati ključni prioritet u pogledu poboljšanja administrativnih kapaciteta za primjenu carinskih i poreznih zakonskih propisa.

Kod svih obaveznika neizravnih poreza neovisno o njihovom materijalnom po-ložaju, kao i državi čiji su obaveznici, postoji nagon ka izbjegavanju plaćanja po-reza. Međutim, ipak se može zapaziti da je to u zemljama s visokim životnim standardima i dobro uređenom poreznom politikom ipak dosta rjeđe, što nije pravilo. Važno je da se ovi finansijski i privredno štetni nagoni na vrijeme suzbiju kako bi se osigurali prihodi državnog proračuna i razvila svijest kod gospodar-stvenika da je plaćanje fiskalnih obveza uvjet bez kojeg se ne može.

26 Detaljnije o posebnoj shemi dužnika vidjeti u Zakonu o porezu na dodanu vrijednost (Službeni glasnik BiH, br. 09/05, 35/05, 100/08) i Pravilniku o primjeni zakona o PDV-u (Službeni glasnik BiH, br. 93/05,21/06, 60/06, 6/07, 100/07, 35/08, 65/10, 85/17).

173


4. Pojam fiktivnih tvrtki i njihovo nezakonito poslovanje

Porezne i carinske prijevare se, prije svega, zasnivaju na fiktivnim poduze-ćima registriranim na osnovu lažnih ličnih dokumenata (krivotvorenih ili ukra-denih) koja se koriste za trgovinu, a onda nestaju ili „bankrotiraju“ kada dođe vrijeme da se plati porez, zatim vode dvostruko knjigovodstvo i koriste druga uobičajena sredstva. Takvim shemama često upravljaju organizirane mreže koje registriraju preduzeća, otvaraju račune u bankama i organiziraju kontakte sa vla-snicima privatnih ili državnih poduzeća da bi im prodali ili od njih kupili robu. U ovom lancu ključna aktivnost je proizvodnja lažnih dokumenata i računa.27

Kad je riječ o pojavi ovog fenomena najprije je potrebno pokušati odgovoriti na pitanje šta su to fiktivne tvrtke, da li su upisane u sudski registar i na osnovu koje dokumentacije su upisane ili ako su se registrirale da li obavljaju onu djelatnost za koju su registrirane, odnosno da li posluju uopće. S tog aspekta, kroz praksu, možemo reći da se manifestiraju kao tvrtke koje nisu upisane u sudski registar ili su upisane na lažni dokument ili nepostojeće osobe pa kažemo da se radi o nepostojećim tvrtkama; zatim, tvrtke koje su upisane u sudski registar, ali se ne nalaze ili ne posluju na adresi sjedišta upisanoj u registar (za njih kažemo da su nedostupne tvrtke); i najzad paralelne tvrtke, one koje koriste dokumentaciju o registraciji stvarne tvrtke.

Ovakve tvrtke se i formiraju s namjerom da nakon obavljenog prometa i utaje poreza nestanu, dakle one nemaju namjeru da svoju poslovnu djelatnost nastave obavljati što predstavlja ogroman problem organima gonjenja da prema njima poduzmu odgovarajuće mjere u cilju naplate poreza.

Fiktivna tvrtka, u širem smislu, imat će sljedeće odluke:28

• bit će trgovac na veliko,• vršit će promet akciznim robama ili robama široke potrošnje, poput tekstila,• imat će račun na banci koji teži nižem poštovanju propisa; paralelna tvrtka

uvijek će imati račun različit od onog koji ima postojeća tvrtka,• koristit će adresu bez broja ili ponuditi samo broj mobitela,• pojavit će se kao „kupac” za više velikih prodavača u trgovinskom sektoru,• pojavit će se s fakturama „prodavača” koje sadrže vrlo malo detalja,• registrirat će je agent, npr. odvjetnik,• veliki postotak takvih tvrtki registriraju osobe koja nisu državljani BiH (nji-

ma je lakše dati se u bijeg).

27 Šuškić, I., Tegeltija, M., Materijalni i procesni aspekti procesuiranja krivičnih djela iz oblasti poreza i carina, CEST FBiH i CEST RS, Modul 6, 2007., str. 7.

28 Ibid., str. 37.

174


Rezultat nezakonitog poslovanja fiktivnih tvrtki bit će neosnovano ostvarivanje prava na povrat PDV-a, neprijavljivanje ili smanjenje prijavljenog uvoza visoko-tarifne robe, kao i povećanje prijavljenog izvoza robe koja završava na domaćem tržištu.

Po pitanju fiktivnih tvrtki, UINO je preventivno pooštrila mjere prilikom same registracije ovakvih obaveznika u sustav PDV-a, dakle, vrše se provjere isprav-nosti ovih tvrtki na način obilaska prostorija, broja zaposlenih, adekvatnih uvjeta za rad, kapaciteta za određenu vrstu djelatnosti, utvrđivanja da li ti kapaciteti predstavljaju dovoljan osnov za početak obavljanja djelatnosti, s posebnim na-glaskom na strane državljane.

Međutim, i pored navedenog, jako je teško „na vrijeme“ otkriti tvrtke koje su uključene u lanac fiktivnog prometa, za što je od izuzetnog značaja jačanje me-đuagencijske i međuinstitucionalne suradnje, posebno s tužiteljstvom. U tim bi se slučajevima, i pored postojanja samih indicija, o novoosnovanoj tvrtci koja je u lancu fiktivnog prometa zajedničkim aktivnostima nastojao spriječiti neosno-van povrat PDV-a. Ovo nije samo od interesa za UINO, već i za državu uopće. Naime, u praksi je često slučaj da su u lancu povezane tvrtke koje se, nakon što im se odobri povrat sredstava i nakon što su do tog trenutka poslovale u skladu sa zakonom, gase, odnosno podnose PDV prijave s nulom, a cjelokupnu svoju imovinu prebacuju na novu tvrtku.

Do trenutka povrata, kao što je rečeno, kontrolom se ne utvrde nepravilnosti u poslovanju, pa zahtjev za povrat bude osnovan i kad se sredstva vrate, tvrtke naprave dug prema UINO-i u velikim iznosima koji se ne mogu naplatiti, jer svu svoju imovinu prebacuju na novu tvrtku u kojoj rade isti djelatnici kao u prethod-noj. Tačnije, to je ista tvrtka samo s novom registracijom i novim nazivom.

Odredbom članka 64. Zakona o PDV-u fiktivan promet definiran je kao obavl-janje poslovne djelatnosti s ciljem da se prijevarom izbjegne plaćanje PDV-a. Ovo je jako široka definicija koja UINO-i daje mnogo prostora za djelovanje, a u vezi s tim šta sve spada u fiktivan promet i mjerama koje će poduzimati za sprječavanje i otkrivanje kaznenih djela i prekršaja iz ove oblasti. O značaju ovog pitanja u sustavu PDV-a dovoljno govori već sama činjenica da mu je u Zakonu o PDV-u posvećeno posebno poglavlje. U isto vrijeme, relativno mali broj članaka (3) i odredbi o prevenciji fiktivnog prometa nadoknađuje se oštrinom mogućih mjera i širokim ovlaštenjima UINO-e u takvim slučajevima.29

Otkrivanje kaznenih djela i prekršaja iz oblasti poreza najčešće se događa prili-kom kontrole od strane ovlaštenih službenih osoba UINO-e u slučajevima kad

29 Zakon o PDV-u, komentar i primjena, izdanje Revicona, Sarajevo, 2006., str. 323.

175


se utvrdi da obaveznik neizravnih poreza nije prijavio PDV na način kako je to propisano Zakonom o PDV-u, kad postoji osnova sumnje da je obaveznik po-činio PDV prijevaru, odnosno kazneno djelo porezne utaje ili prijevare putem izbjegnutog plaćanja davanja propisanih poreznim zakonodavstvom BiH, tačni-je, davanja propisanih Zakonom o PDV-u.

Pojavni oblici ponašanja kojima se napadaju proračunski prihodi, odnosno ras-hodi pokazali su da su metode kojima se počinitelji koriste vrlo raznolike i če-sto kombinirane. Možemo reći da kaznena djela koja vrše pripadnici kriminalne organizacije spadaju u kaznena djela organiziranog kriminala ako su direktno proizišla iz ciljeva i svrhe kriminalne organizacije i ako imaju druga obilježja organiziranog kriminala, kao što su plansko, sustavno i dugotrajno postupanje, ostvarivanje profita, vršenje utjecaja na državne organe, pojedince i druge insti-tucije socijalne kontrole u društvu. Lepeza kaznenih djela koja mogu imati obi-lježja organiziranog kriminala široka je i ne može se povući jasna linija između kaznenih djela kojima se ostvaruje profit i, na primjer, onih kojima se ostvaruje utjecaj na državne organe, pojedince i druge subjekte socijalne kontrole, s obzi-rom na to da neka kaznena djela mogu biti u nekim slučajevima usmjerena na stjecanje dobiti, a u drugim na ostvarivanje spomenutog utjecaja.30

Finansijske istrage zauzimaju značajno mjesto u kaznenom zakonodavstvu, a po-sebno kod kaznenih djela gospodarskog kriminaliteta, odnosno kaznenih djela iz oblasti poreza i carina, kod kojih za osumnjičene, pored fizičkih osoba, možemo imati i osumnjičene pravne osobe, gdje za posljedicu u izvršenju ovih kaznenih djela imamo ostvarivanje protupravne imovinske koristi.

Mnoga kaznena djela povezana su sa stjecanjem imovinske koristi. On, po pra-vilu, može ulaziti u samo biće kaznenog djela kao posljedica u užem smislu i iznimno u nekom drugom svojstvu, kao objektivni uvjet kažnjivosti, zatim kao motiv djela, a može se raditi i o tome da je djelom stvoreno stanje koje je omo-gućilo imovinsku korist.31 Jedan od glavnih ciljeva borbe protiv gospodarskog kriminaliteta jest uvođenje mjera oduzimanja imovinske koristi pribavljene iz-vršenjem kaznenog djela koja se sprovodi i utvrđuje u finansijskim istragama. Prema važećem kaznenom zakonodavstvu u BiH, ne postoji nijedna prepreka za sprovođenje finansijskih istraga koje bi se trebale koristiti kao sredstvo za otkri-vanje kaznenih djela, njihovih počinitelja, visine nezakonito stečene imovinske koristi i njenog lociranja, a sve u cilju pronalaska i osiguranja dokaza za kazneni

30 Simović-Nišević, M., Otkrivanje i dokazivanje krivičnih djela organizovanog kriminaliteta u Bosni i Hercegovini, Privredna štampa d.o.o., Sarajevo, 2010., str. 63.

31 Petrović, B., Mujanović, E., „Krivično djelo pranja novca u uporednom pravu“, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Sarajevo, 2009., str. 301.

176


progon počinitelja, kao i za vođenje postupaka za oduzimanje imovinske koristi pribavljene izvršenjem kaznenog djela.32

5. Zaključna razmatranja

Za svaku državu, pa tako i za BiH, od posebnog je značaja uredno, pravovremeno i učinkovito ostvarivanje i realizacija poreznog sustava. Izbjegavanjem plaćanja poreznih obveza, bilo to u potpunosti ili djelomično, ili nepravovremenim izvr-šavanjem utvrđenih obveza ne samo da dolazi do kršenja zakonskih propisa, već i do nedopuštenih posljedica ili protupravnih stanja. Stoga sva suvremena kazne-na zakonodavstva, pa i kaznena zakonodavstva BiH, predviđaju sustav poreznih kaznenih djela i sankcija za njihove počinitelje.

Prioritet bi trebalo dati implementaciji kompletne zakonske regulative s pooš-trenim sankcijama za počinitelje kaznenih djela u oblasti poreza, te strateškim mjerama i smjernicama kojima bi se smanjilo i eventualno onemogućilo vršenja poreznih prijevara, a koje se u potpunosti ne mogu eliminirati.

Svođenjem na najmanju moguću mjeru postojanja PDV prijevarā omogućava se stvaranje jednakih uvjeta za sve sudonike na tržištu (utajom poreza tvrtke koje se time bave stvaraju ilegalnu konkurentnu prednost). Liberalizacija tržišta moguća je jedino pod uvjetom da svi sudionici na tržištu imaju jednaku šansu.

32 Više o finansijskim istragama i oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim dje-lom vidjeti u: Šuškić, I., „Integrirana finansijska istraga, usmjerena ka oduzimanju ne-zakonito stečene imovinske koristi“, u: Pravo i Pravda, Sarajevo, 2011., str. 353. – 373; Finansijske istrage i oduzimanje bespravno stečene imovine, priručnik za obuku agencije za provedbu zakona i pravosudne organe, Vijeće Evrope, Sarajevo, 2007.; Mujanović, E., „Oduzimanje ilegalno stečene imovine“, Transparency International BiH, 2007; Mujano-vić, E., „Oduzimanje imovinske koristi pribavljene počinjenjem koruptivnih krivičnih djela (analiza pravnog okvira u Bosni i Hercegovini)“, Transparency International BiH, 2011.

177


ECONOMIC CRIME AND ITS IMPACT ON INDIRECT TAXES IN BOSNIA AND HERZEGOVINA

Summary: Tax system of Bosnia and Herzegovina /BiH/ is one of the key factors in keeping the stability and incitement of BiH economy development. VAT frauds are not serious threat just to the incomes of the BiH state but also for functioning of entire market, so we can say that those are special forms of crimes, which cause more material i.e. financial damage than classic crimes and represent extremely socially dangerous behavior of natural persons or legal entities. The fight against VAT frauds, and frauds in general, based on the indirect taxes in all aspects of the system, and especially in the prosecution and the police is necessary requirement for survival of the system. Committing indirect taxes felonies can be incited by non-punishment or insufficient punishment, which in a short time period can bring to enrichment of certain levels of society that become elite in economic and political life. Such levels of society priory give poor image and poor representatives of our state, because with such behavior the same are indicating the behaviors full of personal interests and are leading the country toward the egoism, which should not represent an ideal to reach for at all but quite the opposite. Only the strong fight, with application of preventive and repressive methods of preventing the frauds, in which there are no untouchables, should priory become a categorical imperative in behavior and action.

Keywords: VAT fraud, prevention, repression, fight, damage, punishment

ISPRAVAK POGREŠAKA IZ PRETHODNOG BROJA

U XXVI. broju Zbornika radova Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, pogreškom je ime autora Osvrta „Poseban tretman ugovora o doživotnom izdržavanju prema nacrtu Zakona o porezu na promet nekretnina i porezu na naslijeđe i darove kantona Sarajevo“ umjesto Đemalu-din Mutapčić, napisano Džemaludin Mutapčić.

Documents

SVEUČILIŠTE U MOSTARU PRAVNI FAKULTET...pravo koje vrijedi na teritoriju BiH. Načelo teritorijalnosti proizlazi iz povijesne strukt ure Načelo teritorijalnosti proizlazi iz povijesne