Svāmī Vivekānanda VEDĀNTA: GLAS SLOBODEZagreb, svibanj 2014. redakcija i uvod Svāmı̄ Ćetanananda Svāmī Vivekānanda Vedānta: glas slobode s engleskoga prevel a Ksenija Premur

Svāmī Vivekānanda

VEDĀNTA: GLAS SLOBODE

Vedanta - Glas slobode AMEN.indd 1 5/15/14 9:18 PM

z a n a k l a d n i k a

Petra Ljevak

u r e d n i c a

Ana Pojatina


Zagreb, svibanj 2014.

r e d a k c i j a i u v o d

Svamı Ćetanananda

Svāmī Vivekānanda

Vedānta: glas slobode

s e n g l e s k o g a p r e v e l a Ksenija Premur


Naslov izvornika:Swami VivekanandaVEDANTA: VOICE OF FREEDOM

Copyright © 1986 by The Vedanta Society of St. Louis

All rights reserved.

© za hrvatsko izdanjeNaklada Ljevak d.o.o. 2014.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalnei sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 877298ISBN 978-953-303-706-6


SADRŽAJ

Glas Vivekānande: Uvodna riječ (Christopher Isherwood) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9Predgovor (Huston Smith) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11Predgovor hrvatskom izdanju (Goran Kardaš) . . . . . . . . 15Bilješka urednika (Svāmī Ćetanananda) . . . . . . . . . . . . . . 19

UVOD . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25 Vedānta i Vivekānanda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27

I. ŠTOJEVEDĀNTA? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45 Vedānta: vrhunac Veda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47 Vede: bez početka i kraja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49 Razmišljanje o Vedama i Upanišadama . . . . . . . . . . . 50 „Djeca besmrtnog blaženstva“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 52 Sloboda je pjesma duše . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54 Probudite sebe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55 Zagovor snage . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 56 Smiona poruka Istoka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 58

II.FILOZOFIJAVEDĀNTE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61 Duh i utjecaj vedānte . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63 Osnove vedānte . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67 Tri glavne škole vedānte . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71 Monistička vedānta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75 Apsolut i njegova manifestacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . 78 Analiza opažanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 80 Dobro i zlo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81 Promjena je uvijek subjektivna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85 Duša, Bog i religija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87


III.RELIGIJAVEDĀNTE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91 Mnogobrojna lica istine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 Religija je obistinjenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95 Religija današnjice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97 O činjenju dobra svijetu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 100 Cilj religije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 101 Temeljna načela religije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103 Vedānta: nesređena religija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 104 Razum i religija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 106 Osnove etike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 108 Moralnost u vedānti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109 Praktička religija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110 Vedāntinsko viđenje obiteljskog života . . . . . . . . . . 114 Jedinstvo u mnoštvu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117

IV.BOGIČOVJEKUVEDĀNTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121 Bog: personalan i impersonalan . . . . . . . . . . . . . . . . 123 Bog u svemu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 125 Poklonstvo impersonalnom Bogu . . . . . . . . . . . . . . . 127 Poklonstvo živom Bogu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129 Istinska priroda čovjeka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 132 Slobodno življenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 136 Što nas čini nesretnima? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 140 Patnja: njezin uzrok i lijek . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 142 Čovjek, tvorac svoje sudbine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 146

V. POJAMMĀYE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149 Što je māyā? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 151 To je māyā . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 153 Zamka māye . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 157 Raskidanje koprene māye . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 159 Božja igra . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 160

VI.KARMAYOGA(Putdjelovanja) . . . . . . . . . . . . . . . . . 163 Karma i njezin učinak na karakter . . . . . . . . . . . . . . 165 Tajna karme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 167 Filozofija karme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 167 Čin i njegova tajna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 169


Nauk karma yoge . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 170 Karma yoga u skladu s Gītom . . . . . . . . . . . . . . . . . 171 Djelovanje radi djelovanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 173 Biti nezavisan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 174 Svatko je velik na svom vlastitom mjestu . . . . . . . 176 Osvjedočenost karma yogina . . . . . . . . . . . . . . . . . . 180 Priča o samožrtvovanju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 181 Pomažemo sebi, a ne svijetu . . . . . . . . . . . . . . . . . . 182 Svijet: pseći kudravi rep . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 184 Savršeni karma yogin . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 186

VII.ÐÑĀNAYOGA(Putspoznaje) . . . . . . . . . . . . . . . . . 189 Vječno pitanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 191 Što je ātman . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 193 Put prema slobodi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 196 Zavladajte svojim vlastitim carstvom . . . . . . . . . . . 200 Koraci do obistinjenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 203 U potrazi za jastvom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 208 To ti jesi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 209

VIII.BHAKTIYOGA(Putpredanosti) . . . . . . . . . . . . . . . 211 Što je bhakti? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 213 Tajna ljubavi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 214 Religija ljubavi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 216 Ljubavni trokut . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 218 Potreba za učiteljem . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 221 O molitvi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 225 Najviše poklonstvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 226 Ljubav, ljubavnik i ljubljeni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 227

IX. RAÐAYOGA(Putmeditacije) . . . . . . . . . . . . . . . . . 231 Nauk rađa yoge . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 233 Moći uma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 236 Kako biti yogin? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 238 Vježba yoge . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 240 Samokontrola . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 242 Kako vladati osjećajima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 243 Koncentracija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 244


Meditacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 246 Staloženost uma je yoga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 246

X. VEDĀNTAUPRAKSI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 249 Pripreme za plemenitiji život . . . . . . . . . . . . . . . . . . 251 Nagovještaji praktične duhovnosti . . . . . . . . . . . . . . 253 Duhovna vježba u skladu s vedāntom . . . . . . . . . . . 255 Obistinjenje i njegova metoda . . . . . . . . . . . . . . . . . . 257 Praktična vedānta – I . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 259 Praktična vedānta – II . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 262 Zadovoljstvo u odricanju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 263 Bog govori kroz srce . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 265 Kako prevladati slabost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 267 Otvorena tajna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 269

XI.CILJVEDĀNTE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 273 Je li nebesko carstvo cilj? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 275 Iskustvo kozmičke svijesti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 278 Tajna rođenja i smrti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 286 Reinkarnacija: put prema cilju . . . . . . . . . . . . . . . . . 288 Nadahnuti govori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 296

XII.UNIVERZALNOSTVEDĀNTE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 307 Kako vedānta prosuđuje druge vjere? . . . . . . . . . . . 309 Vedānta i veliki učitelji svijeta . . . . . . . . . . . . . . . . . . 312 Zašto se protivimo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 315 Ideal univerzalne religije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 316 Vedānta i povlastica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 320 Vedānta i nauk . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 321 Istok i Zapad se moraju sresti . . . . . . . . . . . . . . . . . . 322 Istočni i zapadni pogledi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 325 Budućnost vedānte . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 327

Rječnik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 341Preporučena literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 351Kazalo imena i pojmova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 353


Uvodna ri ječ 9

Glas VivekānandeUvodna riječ

Sastavljanjem ovog izbora iz osam svezaka Svāmī Vivekānandinih predavanja, napisa i pisama, Svāmī Ćeta nananda je izvršio najdragocjeniji zadatak. Ovaj je zadatak zasigurno bio vrlo težak jer je zahtijevao odlučan intelektualni zahvat u Vivekānandinu poruku njegovim slušateljima i čitateljima – poruku koja je morala biti izražena Vivekānandinim vlastitim riječima. Parafraziranje je valjalo odbaciti (ma koliko prikladno ono ponekad bilo) kako Vivekānandin glas – njegov način izražavanja, živopisni stil, njegova duhovitost, strast njegove vjere i snažno djelovanje njegove otvorenosti – ne bi bio izgubljen za volju puke jasnoće.

Ne valja smetnuti s uma da je većina ove tekstualne građe prvi puta bila izložena slušateljstvu u govornoj formi – ponekad improvizirano, pa čak i bez najgrublje skice onoga što je Vivekānanda želio reći. U takvim su slučajevima bilješke stenografski zapisivali njegovi štovatelji – kojima dugujemo, nikada na dostatan način is ka zanu, zahvalnost. Na ovaj smo način i svjedoci svježine Svāmījeva, do sada još neobjavljena, živa govora. Vive kānandina živa prisutnost tako često postaje izrazito jasnom s onu stranu njegovih riječi. Poput svih ostalih, nema sumnje, koji su ih naglas javno čitali, često sam postajao svjestan da tu prisutnost dijelim s onima koji su


10 v e dā n ta: g l a s s l o b o de

me slušali. Čak i ako samima sebi, usamljeni u svojoj sobi, pokušate naglas čitati Vivekānandu, po svoj ćete prilici i vi imati isti doživljaj.

Christopher Isherwood


Predgovor 11

Predgovor

Ne znam za bolji put izlaganja predgovora ovoj korisnoj knjizi od triju ključnih pojmova kojima je urednik skovao njezin naslov, Vedānta: Glas slobode.

U obrnutom slijedu, ponajprije sloboda. Slučaj je htio da ove retke ispisujem na onaj povijesni dan* kada su astronauti kročili na svoj prvi nesputani hod u kozmičkom prostoru. Lebdjeti kao što to oni lebde, poput ptica s cijelim prostranstvom neba u kojem mogu letjeti, na prvi se pogled može učiniti nalik potpunoj slobodi. Mi, dakako, znamo da nas njihovo lebdenje tek podsjeća na duhovnu slobodu za kojom istinski tragamo. Naša je žudnja za slobodom, naime, nadasve žudnja za Bogom, apsolutnom slobodom kao aspektom božanstva. U tom smislu hinduizam i govori o krajnjoj slobodi koja označava kraj mističkog puta kao oslobođenja (mokša) jer je ono stanje sjedinjenja (yoga) s apsolutnim, beskrajnim i vječnim, te stoga i oslobođenje od svih spona uvjetovanosti. Na tu je slobodu ponad svega i Krist upućivao rekavši: „Istina će vas učiniti slobodnima.“

Drugo, glas. Sve dok nismo slobodni, potrebni su nam glasovi kako bi svjedočili o mogućnosti slobode, te nas upućivali njezinoj svjetlosti. Glasovi, međutim, podrazumi jevaju i pjevače, što, u kontekstu ove knjige, otvara i

* 7. ožujak 1984.



jedno zanimljivo pitanje. Glas slobode koji odjekuje ovim stranicama, naime, nema izvora koji bi se mogao po sve jasno ustanoviti; ako ga pravilno čujemo, uvidjet ćemo kako on, iz svjetske perspektive, izvire niotkuda. Ne navodim to zato da bih porekao kako jedan odredivi čovjek, k tome vrlo slavan, iznosi ili ispisuje riječi koje ispunjavaju ove stranice. Ako, međutim, s onu stranu riječi osluškujemo misli koje one izražavaju, znat ćemo da je Vivekānanda samo njihov prenosilac, a ne i tvorac. Eti mološki, vedānta znači „vrhunac Veda“, ali niti same Vede nisu ništa više doli utoci sanatana dharme, „nestvorene mudrosti“ ili „daha vječnosti“ koja je oduvijek bila i uvijek će biti.

I tako nas naše posezanje za slobodom, putem u manjoj mjeri bestjelesnog, Vivekānandinog, vodi do posve ne utjelovljenog glasa, vedānte, koji svjedoči o zbiljnosti slo bode. O ovom prostranijem glasu, jedan je od najoštroumnijih živućih komparativnih filozofa zapisao: „Među izričitim se naucima vedānta pojavljuje kao jedna od najizravnijih mogućih formulacija o onome što tvori samu bit naše duhovne stvarnosti.“*

Što bi još valjalo dodati? Samo izraze zahvalnosti. Za hvalnosti, ponajprije, Svāmī Ćetananandi Vedānta društva St. Louisa, nasljedniku moga voljenog učitelja, Svāmī Satprakašanande, za pročišćavanje opsežnih napisa Svāmī Vivekānande u ove pristupačne razmjere. I izuzev uredniku knjige, zahvalnost samom Vivekānandi.

Govori se da je Vivekānanda, došavši nepozvan i nenajavljen na Religijski kongres u Chicagu, taj skup časomice osvojio. Zbilo se to 1893. godine, a taj je skup ujedno postao i simbol harmonije vjera u čije su utemeljenje nade polagali njegovi sazivači. Budući da se približavamo stogodišnjici ovog povijesnog događaja, ponovno izdanje ovih ključnih stranica Vivekānandinih napisa smatram

* Frithjof Schuon, The Language of the Self, (Madras: GaneshCo., Pvt. Ltd., 1959), 15.


Predgovor 13

prigodnim jer, premda je naše stoljeće donijelo napredak u međusobnom razumijevanju vjera, preostaje još mnogo toga što valja učiniti. Pomnjivost spram glasa slobode što se razliježe ovim stranicama može nam pomoći da to doista i ostvarimo.

Huston Smith Hanna Professor of Philosophy

Hamline University


Svāmī Vivekānanda na Religijskom kongresu, Chicago, rujan 1893.


Predgovor hrvatskom izdanju 15

Predgovor hrvatskom izdanju

Taj 11. rujna 1893. godine doista je bio poseban i svečan dan za čovječanstvo ili bolje, čovještvo, možda i prvi dan u povijesti kada je ta apstraktna tvorba od imenice „čovjek“ prestala biti samo to što po svojoj logičkosemantičkoj strukturi vazda i jest – univerzalija s nepoznatim, a možda i praznim sadržajem, nego je, barem na trenutak, emanirala jedno od svojih ozbiljenja: čovještvo kao jedinstvo i jednost u (naizglednoj) raznolikosti i mnogolikosti ljudskih bića s njihovim (naizglednim) različitim kulturnimcivilizacijskimetničkimvjerskimrasnimspolnim… određenjima.

Taj je dan, naime, jedan mladi i naočiti indijski redovnik na prvome Saboru svjetskih religija održanom u Chicagu, predstavljajući duhovno blago stoljećima objelodanjivano i pohranjivano na indijskome Potkontinentu, započeo svoj govor riječima: „Sestre i braćo Amerike!“ Uslijedio je višeminutni aplauz nekoliko tisuća sudionika skupa iz cijeloga svijeta, aplauz koji je zapravo bio zvučno očitovanje osjećaja jedinstva i jednosti čovještva, aplauz čovještvu. Govor koji je uslijedio nikada prije nije bio (javno) čut na Zapadu i zapravo je bio elaboracija toga, čovještvom nabijenoga aplauza. Zapad je po prvi puta imao priliku čuti autentične riječi indijskoga genija duhovnoga univerzalizma čiji je nositelj na tome skupu i u toj epohi bio Svāmī Vivekānanda.

Misao i djelovanje Svāmī Vivekānande (1863–1902) pri pada razdoblju nastanka i oblikovanja tzv. „neohindu



izma“ (zapadna kovanica) kojega, s jedne strane, obilježava buđenje svijesti o sveindijskom političkom i na cionalnom jedinstvu u okolnostima britanske kolonijal ne uprave, a s druge, svijest o pripadnosti zajedničkoj duhovnoj povijesti („hinduizam“) koja do tada nije bila pozitivno izražena, već jedino negativno i duhovno neosviješteno, u opreci spram gotovo tisućljetne vladavine islama u Indiji. Ovo potonje buđenje svijesti o vlastitoj grandioznoj duhovnoj baštini u isti je mah probudilo i svijest o njezinoj univerzalnosti koja je nadilazila kulturnojezičnopovijesna ograničenja mjesta svoga nastanka i razvoja i koja se neposredno oblikovala kroz upoznavanje s neindijskim, mahom zapadnim filozofskim i religijskim nasljeđem neohinduističkih mislitelja. Ona je otuda postala spremna obratiti se čovještvu i to se prvo obraćanje dogodilo upravo na rečenome Saboru kroz nezaboravni Vivekānandin govor, o čemu svjedoče i ushićeni osvrti američkih (i europskih) tiskovina koji su izvještavali s toga skupa.

Vivekānanda nije bio tek jedan u nizu indijskih „gurua“, kakvih je danas pregršt, koji nerefleksivno i uz obilje „lebdećih“ i na ničemu utemeljenih argumenata zagovaraju bratstvo među ljudima, jednost njihove biti i istost svih religija i duhovnih ciljeva. On se, prije no što je uopće javno progovorio, temeljito posvetio izučavanju indijskih religijskofilozofijskih sustava, drevnoga jezika sanskrta na kojemu su ti sustavi progovarali, ali i sustava zapadnoga mišljenja, njegove logike kao i svetih religijskih tekstova, kršćanskih i muhamedanskih. U partikularnostima njihovih iskaza, metoda i ciljeva, tražio je „pozadinske“ univerzalne motive njihova objelodanjivanja koji vazda ostaju skrivenima onima koji se slijepo drže pukoga slova. A još su drevni buddhistički teoretičari spoznaje zaključili da se pravo značenje iskaza krije upravo u neposredno neiskazanoj govornikovoj (ili piščevoj) intenciji u koju valja prodrijeti.


Predgovor hrvatskom izdanju 17

U tim svojim istraživanjima i potragama za onim univerzalnim u čovjeku i svijetu, Vivekānanda se zaustavio na drevnom indijskom sustavu advaita-vedānte (nedvojstvena vedānta) kako ga je postavio jedan od velikana ljudske misli, filozof Śaṃkara (89 st. n.e.). Premda se (a možda upravo zbog toga) taj sustav historijski pojavljuje na kraju razdoblja klasične indijske filozofije, on je, uprežući strogu i složenu filozofijsku argumentaciju i hermeneutiku čitanja drevnih upanišadi (nauk o dvije razine zbilje) razložio i objelodanio fundamentalno monistički (nedvojstveni) uvid: samo apsolut (brahman) uistinu jest (sat); raznolikost i razgranatost bićâ i svijeta jest privid (māyā) svijesti neukorijenjene u apsolutu odnosno ukorijenjene u onom partikularnom koje se toj neznalačkoj i bistrine lišenoj svijesti pričinja kao apsolut. Otuda to prianjanje uz partikularno kao apsolutno u svojim bezbrojnim inačicama i stupnjevima postaje sjeme razdora među neprobuđenim bićima koji se očituje na isto tako bezbrojne načine, kao npr. doživljaj „drugoga“ kao stranog i neprijateljskog, „njegove“ religije kao strane i lažne, „njegovih“ vrijednosti kao nemoralnih, itd., itd.

Vivekānanda je crpio svoje nadahnuće i propovijedanje upravo s toga drevnoga izvora. Gledao je na sve duhovne projekte čovječanstva kao pokušaje buđenja u partikularno usnuloga čovještva ususret apsolutu, buđenja (pojavno) različitih intenziteta, „metodologija“ i smjerova. Ne postoje pogrešne filozofije i pogrešne religije, ako su izdržale test vremena i narednih epoha, postoji samo neodlučnost, nespremnost i strah da se izvedu krajnje konzekvence koje se kriju među redcima. A te su konzekvence uvijek univerzalne i uvijek pogađaju bit čovještva i kao takve bi trebale postati osovinom ljudskoga praktičkoga djelovanja.

To prevođenje univerzalnog uvida, u najčišćem obliku iznjedrenoga prema Vivekānandi upravo kroz sustav advaita-vedānte, u djelovanje, jest središnja nit vodilja ove



knjige koja je složena od ključnih ulomaka iz njegovih, za života objavljenih djela.

Još par napomena za čitanje. Vivekānandino teorijsko izlaganje sustava advaita-vedānte svakako nije najbolji izbor za one koji se precizno i cjelovito žele informirati o krajnje složenoj strukturi njegove filozofijske argumentacije i filozofijske refleksije. Za tako što je potrebno gotovo cjeloživotno istraživanje i dobro poznavanje sanskrtsko ga (filozofijskoga) jezika. Vrijednost ove knjige je u Vivekā nandinom živom i životnom dijalogu s čovještvom i povodom čovještva inspiriranom s izvorišta jezgrene in dij ske filozofijske misli.

Goran Kardaš


Bil ješka urednika 19

Bilješka urednika

Kada me netko upita, „Što je vedānta?“, to me pitanje pod sjeti na jednu pripovijest. Jednom je veliki učitelj vedānte pozvan da o vedāntinskom nauku održi predavanje. Došavši u dvoranu, obratio se prisutnima pitanjem: „Znate li o čemu ću vam govoriti?“ Svi su odgovorili niječno. „U tom vam slučaju ni o čemu neću govoriti, jer vi nemate predznanja“, te, rekavši to, napustio dvoranu. Sljedećeg je tjedna iznova pozvan, ali su ovoga puta organizatori njegova predavanja unaprijed razradili plan, naputivši prisutne da, ukoliko im učitelj postavi isto pitanje, odgovore potvrdno. Učitelj je, uveden u dvoranu, doista i postavio isto pitanje, no ovoga su puta na njegov upit prisutni odgovorili potvrdno, na što je učitelj smjesta rekao: „Vi, dakle, znate sve, te ja, prema tome, nemam što reći“, te, rekavši to, napustio dvoranu. Iznova su organizatori razradili plan sljedećeg učiteljevog posjeta, zamolivši prisutne da na učiteljev upit polovina od njih odgovori potvrdno, a polovina niječno. Došavši i po treći put, učitelj je ponovio isto pitanje: „Znate li o čemu ću vam govoriti?“ na što su prisutni odgovorili onako kako su bili podučeni. Ovoga je puta, međutim, učitelj rekao: „One koji su odgovorili niječno, molim da uče od onih koji su odgovorili potvrdno“, te, bez ijedne riječi više, napustio dvoranu. Svi su bili zbunjeni i nisu znali što činiti, te su naposljetku odlučili da sljedeći puta naprosto šute. Nakon mnogih ponovljenih molbi, učitelj je došao



još jednom i postavio isto pitanje, no ovoga puta zauzvrat nije dobio odgovor. Zamijetio je da su svi prisutni obuzeti dubokom šutnjom i u tom je trenutku znao da je to pravo vrijeme da im govori o vedānti.

Doba u kojem živimo vrijeme je mlaznih aviona, raketa i satelita. Čovjek se želi kretati brzo, te očekuje da će sve i postići brzo, ako već ne i istog časa. Onaj koji je neupućen u vedāntu, ne uviđa kako u stvari u pet minuta pokušava saznati sve o duhovnoj tradiciji koja nam je u baštinu predavana tijekom minulih pet tisuća godina. Svjestan sam da prema vedānti, u trenutku kada je nastojim ocrtati u okviru ove kratke bilješke, ne postupam pravedno, ali ću, i unatoč tome, ipak pokušati odgovoriti na pitanje: „Što je vedānta?“

Vedānta je vrhunac spoznaje, sveta mudrost hinduskih mudraca, transcendentalno iskustvo proroka istine. Ona je bit ili kraj Veda. I kao što Upanišade dolaze na kraj Veda, tako se i ovaj nauk naziva vedāntom. Veda doslovce znači „znanje“, a ānta „kraj“.

Osnovna su načela vedānte:1. Brahman je vrhovna stvarnost, jedinstvo bez drugot

nosti. On je egzistencija – svijest – blaženstvo apsolutnog, on je s onu stranu imena i oblika, lišen svojstava, bez početka i kraja. On je nepromjenjiva istina, s onu stranu prostora, vremena i uzrokovanja. Ovaj se neizmjerni, beskrajni brahman, posredstvom svoje nedostižne moći, māye, manifestira kao kozmos i cjelina pojedinačnih bića, te tako jedno postaje mnoštvo. Kada se brahman povezuje sa svojom māyom, naziva se Bogom ili Īśvarom.

2. Kozmos je privid, nalik prikazi vode u pustinji, i u stalnoj je promjeni, a opažamo ga posredstvom prostora, vremena i uzrokovanja. Prostor nastaje sa zadobivanjem tijela, vrijeme započinje sa začetkom mišljenja, a uzrokovanje s nastankom ograničenja. Ovaj lijepi, dodirljivi kozmos nestaje iz svijesti ulaženjem u stanje sna ili utonućem u samādhi, da bi se iznova pojavio u stanju budnosti. Ovaj je svijet, dakle, dat u umu.



3. Ljudska su bića božanske prirode. Njihova je istinska priroda ātman koji je beskrajan, vječan, pročišćen, pun svjetlosti, uvijek slobodan, blažen i istovjetan s brahmanom. Nitko nije grešnik, već griješi i ispašta zbog neznanja. I kao što tama iščezava sa svitanjem, tako i neznanje nestaje s pojavljivanjem spoznaje. I ropstvo i sloboda dati su u umu. Razmišljajući o slabosti i ropstvu, čovjek i postaje slab i zarobljen, ali razmišljajući o snazi i slobodi, on postaje snažan i slobodan. Nitko ne želi ropstvo, jer ono je bolno. Radost je dana samo u slobodi koja je, kako to vedānta tumači, inherentna priroda svih bića. Cilj je ljudskog života u obistinjenju boga, a svrha je religije u naučavanju puta kojim se to božansko očituje u unutrašnjem svijetu.

4. Na koji se način božansko očituje u unutrašnjem svijetu?

Vedānta predlaže četiri yoge: (a) karma yogu – put nesebičnog djelovanja, (b) đñāna yogu – put spoznaje, (c) rađa yogu – put meditacije i (d) bhakti yogu – put predanosti. Riječ yoga označava sjedinjenje individualne s kozmičkom dušom.

5. Istina je jedna i univerzalna. Ona se ne može ograničiti na jednu zemlju, rasu ili pojedinca. Sve religije svijeta iskazuju jednaku istinu različitim jezicima i na različite načine. I kao što sunce nije ničija svojina, tako niti istina nije data u jednoj određenoj religiji ili filozofiji. Nitko ne može reći da je sunce kršćansko, hindusko, buddhističko, židovsko ili muslimansko sunce. Vedānta, ustvari, objavljuje sklad religija. Poput različitih rijeka koje potječu iz različitih vrela, ali se naposljetku, gubeći svoja imena i oblike, sjedinjuju u oceanu, tako i svi religijski putevi kojima čovjek, potaknut svojim različitim sklonostima, kroči, vode bogu ili istini.

Ako bi me, dakle, netko upitao: „Što biste mi preporučili da čitam kako bih upoznao vedāntu?“, bilo bi mi teško odgovoriti. Vedānta je vrlo opsežna tema. Njezini



su se sveti spisi stvarali tijekom minulih pet tisuća godina. Tri su temeljna vedāntinska sveta spisa Upanišade (objavljene istine), Brahma sutre (dokazane istine) i Bhagavad Gīta (praktične istine). Bit je ovih svetih spisa, međutim, teško dokučiti bez pomoći učitelja i potankog raspravljanja komentara. Za literaturu ponekad preporučujemo Śrī Rāmakrišnin The Great Master i The Gospel of Sri Rama krishna jer je Rāmakrišnin život i nauk bio prožet ve dāntom. Ili, pak, preporučujemo The Complete Works of Swami Vivekananda jer je Svāmī Vivekānanda bio onaj koji je poruku vedānte izložio Zapadu. Ugledavši te, vrlo opsežne sveske Great Master, Gospel i Complete Works, od kojih se svaki sastoji od 1081, 1063 i 4363 stranice, uvijek smo iznova, međutim, bili svjedocima obeshrabrenosti onoga koji se zanimao za vedāntu. Mnogi su svāmīji Rāmakrišna reda, dakako, napisali izvrsne kraće preglede vedānte i yoge koji su nesumnjivo od velike pomoći.

Jednom sam se, međutim, iznenada dosjetio proročanske izreke Svāmī Vivekānande: „Ja donosim poruku Za padu, kao što je Buddha imao poruku za Istok.“ Kakva je bila njegova poruka? Bila je to vedānta, poruka koju sam, Vivekānandinim vlastitim riječima, sastavio za čitatelje iz njegova djela, The Complete Works.

Svaki sam odabrani ulomak nadopunio naslovom, dok su tumačenja za neke od manje poznatih sanskrtskih termina dana u rječniku na kraju knjige. Za volju jasnoće i čitljivosti, na ponekim sam mjestima skratio jednu ili više rečenica, ili, pak, uvodnih naznaka, te modernizirao punktaciju bez posebne oznake tih izmjena ili razlika u odnosu na original. Na nekoliko sam mjesta usporedio verziju The Complete Works of Swami Vivekananda sa Swami Nikhilanandinim djelom Vivekananda: The Yogas and Other Works, te prihvatio onu verziju koja je zapadnim čitateljima mogla biti jasnija. Na kraju svakog odabranog ulomka date su naznake sveska i broja stranice izvornika Complete Works iz kojeg je odabrani ulomak preuzet. Redni su bro



jevi svezaka označeni rimskim, a brojevi stranica arapskim brojkama. Navodim, naposljetku, i oznake izdanja koja su korištena za svaki od osam svezaka:

Svezak I 13. izd., 1970.Svezak II 12. izd., 1971.Svezak III 10. izd., 1970.Svezak IV 10. izd., 1972.Svezak V 9. izd., 1970.Svezak VI 9. izd., 1972.Svezak VII 7. izd., 1969.Svezak VIII 5. izd., 1971.

Za čitanje rukopisa, mnoge dragocjene savjete, te na dah nute uvodne riječi, posebne zahvale dugujem Christo pheru Isherwoodu, dok za poticajni predgovor i mnoge korisne sugestije moja iskrena zahvalnost pripada Hustonu Smithu. Za privolu ponovljenoj objavi ovih izbora iz iz vornika The Complete Works of Swami Vivekananda za hvalnost, naposljetku, dugujem i Advaita ašramu, Maya vati, Himalaje.

ĆetananandaSt. Louis



UVOD


Hramski park Dakšinesvara


Uvod 27

Vedānta i Vivekānanda

R ijeka ne pije svoju vlastitu vodu, kao što se ni stablo ne hrani svojim plodovima, već žive za druge. Na podjednak se način, s vremena na vrijeme,

rađaju i velike duše čiji su životi življeni za dobro drugih. Oni donose mir i sreću čovječanstvu. Prešavši zastrašujući ocean māye (relativne egzistencije), lišeni ikakva sebična motiva, oni pomažu drugima da ga prebrode. Nije važno kada i gdje je rođena takva velika ličnost, ili koliko je dugo živjela; njihovi su životi i poruke vrela nadahnuća svim ljudima za sva vremena.

Pred kraj je devetnaestog stoljeća Svāmī Vivekānanda izložio zapadnom svijetu vječnu poruku vedānte. Njegov mu je učitelj, Śrī Rāmakrišna povjerio u poslanstvo prenošenje čovječanstvu plemenitog nauka vedānte – jedinstvenosti istine, božanske prirode čovjeka i sklada religija. Već je i u doba rane mladosti u Svāmīja pronicala intuitivna spoznaja njegova usuda da bi kasnije, nalik proroku u osvit svog poslanstva, navijestio: „Ja donosim poruku Za padu, kao što je Buddha imao poruku za Istok.“1

U nekoliko je navrata Śrī Rāmakrišna doživio vizije o Vivekānandi i prije negoli ga je upoznao. Jednom se, u stanju samādhija, Śrī Rāmakrišnin um vinuo u visine, sve više i više, transcendirajući carstvo bogova i boginja, sve dok nije dosegao samo područje transcendentalnog. U njemu je zatekao sedam poštovanja dostojnih mudraca, utonulih u samādhi, te spoznao kako ovi mudraci, u spoznaji i svetosti, odricanju i ljubavi, nisu nadvisili samo čo vjeka,



već i bogove. Zapazio je potom božanskog dječaka kako prilazi jednome od mudraca, te, zagrlivši ga i obraćajući mu se milozvučnim glasom, pokušavao otrgnuti njegov um iz samādhija. U trenutku kada je čarobni dodir prenuo mudraca, dječak mu se obrati: „Silazim u svijet. Ho ćeš li poći sa mnom?“ Dobrostiva izraza lica mudrac je dao svoju prešutnu privolu i iznova utonuo u samādhi.„Nikada ranije nisam vidio Narenu (Vivekānandu) do trenutka kada sam ga prepoznao u tom mudracu“, rekao je Śrī Rāmakrišna, kasnije odavši, na ponovljeni upit, kako božanski dječak nije bio nitko drugi nego on sam.2

U drugoj je viziji Śrī Rāmakrišna ugledao trak svjetlosti što je prolazio nebom od Varanasija prema Kalikatu (Calcutti). „Moja je molitva uslišana“, uskliknuo je, „moj čovjek jednoga dana mora stići meni ususret.“3

I Bhuvaneśvarī Devī, Vivekānandina majka, doživjela je viziju o svom sinu i prije njegova rođenja. Nadajući se da će Bog blagosloviti nju i njezino muško dijete, zamolila je jednu od svojih rođakinja u Varanasiju da u njezino ime obavlja molitve i prinosi žrtve u svetištu Vireśvar Śive, dok je ona, u to vrijeme, provodila dane u postu i meditaciji. Ubrzo nakon toga, u snu, ugledala je boga Śivu kako, prenut iz meditacije, poprima lik djeteta koje je bilo njezin sin.

Vivekānanda je rođen u Kalikatu (Calcutti) 12. siječnja 1863. godine, te su mu nadjenuli ime Narendranath Datta. Mnogo godina kasnije o svom je predredovničkom imenu zapisao u pismu upućenom Mary Hale u Chicagu: „To je vrlo poetično ime. Narendra, koje znači ‘poglavar ljudi’ (nara znači čovjek, a indra vladar ili poglavar), vrlo duhovito, zar ne? No, takva se imena nadijevaju u našoj zemlji; ne možemo tu ništa izmijeniti, no, i unatoč tome, drago mi je što mi je nadjenuto upravo to ime.“4

Riječ je o drevnoj tradiciji Indije u skladu s kojom društvo i narod predvode oni koji su se posvetili samoodricanju, a ne oni koji posjeduju bogatstvo. Ogromna je moć koju su duhovni velikani poput Buddhe, Śaṇkare, Ćaita


Uvod 29

nye i Nanaka imali nad milijunima ljudi, a njihov je utjecaj na mnijenje širokih slojeva dublji i dugotrajniji od onog kraljeva i careva. Već je i kao dječak Vivekānanda pokazivao sklonost da postane lutajući redovnik. Pokazujući crtu na svom dlanu, govorio bi svojim mladim prijateljima: „Zacijelo ću postati redovnik. Hiromant je to prorekao.“5

U sljedećoj bi prilici, pak, izjavljivao: „U najboljem ćete slučaju postati odvjetnici, liječnici ili suci. Pričekajte samo, ja ću već iznaći svoj put.“6

Vivekānanda je bio prerano sazreo dječak neukrotive snage. Njegova prirođena sklonost meditaciji pokazala se k tome već u ranom razdoblju njegova života, ona je bila jedna od njegovih dječačkih igara. Jednom se tako, zajedno sa svojim prijateljima, zadubio u meditaciju, kada se u tom trenutku pojavila kobra. Drugi su se dječaci uplašili, povikom ga upozorili i pobjegli; on je, međutim, ostao nepomičan. Kasnije je svojim roditeljima rekao: „Nisam bio svjestan ni zmije, niti bilo čega drugog. Osjećao sam samo neizrecivu radost.“7

Odgojen i obrazovan u Kalikatu (Calcutti) devetnaestog stoljeća, Vivekānanda je već u ranoj dobi upoznao temeljna načela zapadnog mišljenja koja su upućivala na stav u skladu s kojim ništa ne valja prihvatiti a da za to ne budu dati dokazi. Premda nadaren učenik i vrlo dobro upućen u povijest, filozofiju, književnost i suvremenu zapadnu misao, odlučno se držao stava: „Ne vjeruj ničemu samo zato što si tako pročitao u knjizi. Ne vjeruj ničemu samo zato što su drugi rekli da je tome tako. Sam otkrij istinu i to će biti ispunjenje.“8

Potaknut snažnom žudnjom za spoznajom istine, Vivekānanda je meditirao; proučavao je različite vjerske tradicije i filozofske sustave Istoka i Zapada; upoznao je razne vjerske poglavare, ali ništa od toga nije bilo od koristi, ništa nije moglo utoliti njegovu neutaživu glad za istinom. Naposljetku je, u hramskom parku Dakšinesvara u blizini Kalikata (Calcutte), upoznao Śrī Rāmakrišnu, te mu posta



vio ovo jednostavno pitanje: „Gospodine, jeste li vidjeli Boga?“ Ne oklijevajući ni trenutka, Śrī Rāmakrišna je od vratio: „Da, ugledao sam Boga. Vidim ga kao što ovdje vidim i tebe, samo jasnije. Bog se može vidjeti, s njime se može govoriti. Ali, tko brine za Boga? Ljudi prolijevaju potoke suza za svojim ženama i djecom, bogatstvom i imetkom, ali tko tuguje za vizijom Boga? Ako netko istinski žudi za Bogom, on će ga zasigurno uzmoći i vidjeti.“9

Śrī Rāmakrišnin je odgovor bio prekretnica u Vivekānandinom životu, no on je ipak na svakojake načine iskušavao Śrī Rāmakrišnu sve dok ga napokon nije prihvatio za svog učitelja. Kasnije je ustvrdio: „Vojevao sam sa svo jim učiteljem punih šest godina da bih naposljetku bio svjestan svakog djelića prijeđenog puta.“10

Za Vivekānandina prvog posjeta, Śrī Rāmakrišna mu za neseno reče: „Ah! Stigao si tako kasno. Bezobzirno je od tebe što si me pustio čekati tako dugo! Moja je pažnja gotovo posve razorena slušanjem besmislica profanog svijeta. Oh, kako sam čeznuo da povjerim svoj um onome tko će razumjeti moje misli!“ Potom je, sklopljenih ruku, oslovio začuđenog mladog čovjeka: „Bože! Znam da si ti drevni mudrac, Nara – utjelovljenje Narayane – rođen na zemlji kako bi otklonio patnje čovječanstva.“11

Śrī Rāmakrišnina postojana ljubav i skrb učinili su da mu Vivekānanda bude odan zauvijek. On je podučavao Vive kānandu brojnim znanstvenim područjima, te mu naposljetku, pred smrt, prenio i svoju vlastitu duhovnu moć. Śrī Rāmakrišna je znao da je Vivekānandin um prirodno naklonjen putu spoznaje, te ga je stoga upućivao u nauk nedualističke vedānte. Ponekad je od Vivekānande tražio da naglas čita odlomke Aštavakra saṃhite i drugih vedāntinskih rasprava kako bi uzmogao pojmiti bit vedāntinske filozofije.

U nedualističkoj je vedānti brahman vrhovna stvarnost, egzistencija – spoznaja – blaženstvo apsolutnog. Svijet nije ništa drugo doli ime i oblik u kojem je sve pri vid i ništa nije


Uvod 31

stvarno, posjedujući tek relativnu egzistenciju. S apsolutnog je stanovišta, međutim, sve brahman – jedinstvo bez drugotnosti. Pojedinačna duša nije ništa drugo nego brahman. Ime i oblik nastaje i nestaje, ali jastvo – istinska priroda svakog bića – besmrtno je i nepromjenjivo. Nakon spoznaje svoje istovjetnosti s brahmanom posredstvom meditacije, čovjek je u stanju u svemu sagledati brahmana ili Boga.

Vivekānandi je isprva bilo teško prihvatiti nedualističko gledište u skladu s kojim je „sve doista brahman“ budući da je u to vrijeme bio vjerni sljedbenik Brahmo Samāđa koji je naučavao teističku filozofiju. U tom je smislu i rekao Śrī Rāmakrišni: „To je klevetničko gledište jer u njemu ne postoji nikakva razlika između takve filozofije i ateizma. Nema većega grijeha na svijetu nego o sebi misliti kao o biću istovjetnom s tvorcem. Ja sam bog, ti si bog, sve stvorene stvari su bog – što može biti besmislenije! Mudraci koji su takvo što zapisali, mora da su bili ludi.“ Budući da je Śrī Rāmakrišna znao put kojim valja odgajati um, prostodušnost mladog čovjeka nije ga odvratila. Smiješeći se, odgovorio je: „Ne moraš prihvatiti gledišta proroka. Ali, na koji ćeš ih način opovrći ili, pak, ograničiti božju beskonačnost? Nastavi s molitvama bogu istine i vjeruj u svako njegovo obličje koje će ti se razotkriti.“12

U skladu s vedāntinskom tradicijom, razumijevanje filozofije valja postići posredstvom śrutija/svetih spisa/, yuktija /dokaza/ i anubhave /iskustva/. Vivekānandina se nepokoriva priroda nije lako predavala, on je bio strasni poklonik istine. Sve što nije bilo provjereno dokazom i iskustvom, smatrao je neistinitim, u njegovoj je prirodi bilo da se protivi laži.

Jednog je dana o vedāntinskom iskustvu jedinstva, razgovarajući s jednim od svojih prijatelja u Dakšinesvaru, Vivekānanda podrugljivo primijetio: „Kako to može biti? Ovaj vrč je bog, ova je šalica bog i mi sami smo bog! Ništa ne bi moglo biti besmislenije!“ Sjedeći u svojoj sobi, Śrī Rāmakrišna začuje Vivekānandin smijeh, iziđe i zapita:



„Hej! O čemu razgovarate?“ Potom dotakne Vivekānan du i zadubi se u samādhi.13 Propovjednici samo raspravljaju o religiji, ali inkarnacije poput Buddhe, Krista i Rāmakrišne u stanju su transmitirati religiju posredstvom pogleda ili dodira. Učinak je tog dodira Vivekānanda i slikovito opisao:

Magičan učiteljev dodir tog dana, donijevši čudesnu promjenu, u trenutku je preobrazio moj um. Bio sam zapanjen uvidjevši kako u kozmosu doista ne postoji ništa drugo osim Boga. Sagledao sam to posve jasno, ali sam nastavio šutjeti ne bih li se uvjerio hoće li ta misao potrajati. Dojam, međutim, cijeloga dana nije jenjavao. Vratio sam se kući, ali se i ovdje sve što sam ugledao doimalo brahmanom. Sjeo sam za obrok, ali sam i u taj tren ustanovio kako sve – hrana, pladanj, osoba koja je posluživala, pa čak i ja sam – nije ništa drugo doli To. Progutao sam zalogaj ili dva, te nastavio nepokretno sjediti. Prenule su me tek majčine riječi: „Zašto sjediš tako nepokretno? Završi s obrokom“, te sam iznova nastavio jesti. Sve sam vrijeme, međutim, bilo da sam ručao, odmarao se ili išao na sveučilište, bio prožet istim doživljajem, te stalno osjećao neku vrst obamrlosti. Šetajući ulicama, primjećivao sam kako kočije naviru odasvud, ali me to nije nagonilo da im se sklonim s puta. Imao sam osjećaj da smo i kočije i ja sazdani od iste tvari. Nikakvog osjeta nije bilo u mom tijelu koje je, činilo mi se, postajalo sve slabije. Hrana mi više nije prijala, već sam imao osjećaj kao da to netko drugi uzima obrok namjesto mene. Ponekad bih prilegao u vrijeme ručka, te, nakon nekoliko minuta, ustao i iznova počeo jesti. Posljedica je bila ta, što sam neko vrijeme ručao isuviše mnogo, a da mi to nije nimalo naškodilo. Moja je majka postala zabrinuta, te ustvrdila kako nešto mora da nije u redu sa mnom. Bojala se da možda više i neću poživjeti zadugo. Kada se to stanje pomalo izmijenilo, svijet mi se počeo pričinjati nalik snu. Šetajući niz Cornwallis Square, događalo se da udarim glavom o željezne rešetke ne bih li se uvjerio da li su doista stvarne ili su tek


Uvod 33

san. Takvo je stanje stvari potrajalo nekoliko dana. Kada sam iznova postao uravnotežen, shvatio sam kako mora da sam u proteklo vrijeme doživio odsjaj advaitastanja, te podjednako tako, iznenada jasno spoznao kako riječi svetih spisa nisu bile lažne. Od tog trenutka više nisam bio u stanju poreći stavove advaita filozofije.14

Kako je vrijeme odmicalo, a Vivekānandu prožimale raznolike vrste doživljaja, njegov se buntovni stav, in te lektualni skepticizam i narav sklona raspravljanju po s tup no preoblikovala u samoodricanje, vjeru i privrženost. Brajendra Nath Seal, jedan od njegovih prijatelja koji je kasnije postao priznati sveučilišni profesor, bio je svjedokom te promjene, te o njoj primijetio: „Rođeni je iko noklast i slobodni mislilac poput Vivekānande, taj stvaralački i dominantni duh, krotitelj duša, sam uhvaćen u mrežu nečeg što me se doimalo čudnim i nadnaravnim misticizmom, bio zagonetka koju je moja filozofija čistog razuma u to vrijeme tek s mukom mogla odgonetnuti.“15

Početkom 1884. godine, Vivekānandin je otac nenadano umro od srčanog udara. Za sobom je, nažalost, ostavio mnogo nepodmirenih dugova, te se tako nekoć imućna obitelj iznenada našla u krajnjoj neimaštini. Da nevolja bude veća, neki su rođaci podnijeli protiv njih tužbu s namjerom da im oduzmu kuću. Budući da je Vivekānanda bio najstariji sin, on je morao snositi odgovornost za dobrobit obitelji. U to je vrijeme, međutim, tek položio prijemni ispit, te bio primljen na pravni fakultet. Nije imao posla, a, povrh toga, niti ranijeg praktičnog iskustva. No, prisiljen okolnostima, počeo je obilaziti urede, bosonog i bijedno odjeven, u potrazi za poslom. U mnogo je navrata predavanja polazio gladan, te često bio i klonuo od gladi i slabosti. Samo jedan od njegovih prijatelja, koji je bio upućen u svu težinu njegova položaja, ponekad bi anonimno poslao nešto novca Vivekānandinoj majci kako bi mogli preživjeti. Njegovi su ga prijatelji s



vremena na vrijeme pozivali svojim kućama i nudili ga hranom, ali je pomisao na majku i braću koji kod kuće gladuju odvraćala Vivekānandu od ponuđenog jela. Kod kuće bi objedovao što je manje mogao, kako bi drugi imali dovoljno. Ovaj je prvi doticaj s okrutnim životnim patnjama uvjerio Vivekānandu da je nesebično suosjećanje rijetkost u svijetu, u njemu nema mjesta za slabe, nesretne i siromašne.

Nesreća nikada ne dolazi sama. Vivekānanda o tome kaže: „Snalazila su me svakojaka iskušenja. Jedna mi je bogata žena ponudila odvratan prijedlog kojim bi dani moje oskudice bili dokončani, a koji sam, s prezirom, ne pokolebljivo odbio. I druga je žena imala slične prijed loge. Rekoh joj: ‘Protratili ste svoj život u potrazi za užicima puti. Mračne su sjenke smrti pred vama. Jeste li učinili bilo što da se s time suočite? Odrecite se svih tih besramnih žudnji i sjetite se Boga.’“16

U nemogućnosti da pronađe trajno rješenje financijskih problema svoje obitelji, Vivekānanda je jednom posjetio Śrī Rāmakrišnu, te ga zamolio da se u njegovo ime pomoli Bogu. Učitelj mu odvrati neka pođe u hram i pomoli se sam za pomoć Božici majci, uvjeravajući ga pritom kako će njegova molitva biti uslišana. Vivekānanda se, ispunjen nadom, zaputi u hram no, onoga trena kada je stupio pred lik Božice majke, uvidio je da je ona uistinu živa i svjesna. Zaboravio je na svijet, zaboravio na nesretni položaj svoje majke i braće. Zanesen ekstatičkim ushitom, pao je na koljena pred njom, te stao moliti: „Bogorodice, prosvijetli me! Uputi me u samoodricanje! Podari mi spoznaju i odanost! Dopusti mi da pred sobom uzmognem nesmetano zadržati tvoju viziju.“ Vrativši se Śrī Rāmakrišni, is pri čao mu je sve što se dogodilo. Śrī Rāmakrišna uputi Vivekānandu da se vrati u hram, te da iznova moli, ali sve što se već dogodilo, ponovilo se i ovoga puta. Došavši u hram i po treći puta, Vivekānanda se sjeti svoje nakane, ali se zastidi moliti za nešto tako neznatno od Majke kozmo


Uvod 35

sa. Naposljetku, na Vivekānandinu molbu, Śrī Rāmakrišna ga blagoslovi: „U redu, dakle, tvoja obitelj nikada više neće oskudijevati u skromnom obroku i odjeći.“17

Od svog je učitelja Vivekānanda bio podučen sintezi spoznaje i odanosti, skladu religija, istinskom značenju sve tih spisa, te štovanju Boga u čovjeku. Vivekānanda je, u trenutku kada je Śrī Rāmakrišna ležao na samrtnoj pos telji u ljetnikovcu u Cossiporu, zamolio od njega bla go slov kako bi, tri ili četiri dana uzastopce, uz mogao ostati zadubljen u nirvikalpa samādhiju, vrhuncu vedāntinskog iskustva. U tom su stanju onaj koji spozna je, spoznaja sama i ono što se može spoznati postajali jedno. Śrī Rāmakrišna ga, međutim, prekori: „Srami se! Tražiš od mene nešto tako beznačajno. Oduvijek sam mislio da ćeš biti nalik velikom smokvinom stablu u čijoj će sjenici počinak potražiti na tisuće ljudi. Sada, međutim, vidim da ti tragaš samo za svojim vlastitim oslobođenjem.“18 Śrī Rāmakrišna je znao za predstojeće Vivekānandino poslanstvo, koje se sastojalo u služenju čovječanstvu, te ga je u tom smislu i upućivao.

No, i unatoč tome, Vivekānanda je nagovorio svog učitelja da mu izloži bit znamenitog vedskog dictuma Aham Brahmasmi (Ja sam Brahman). Jedne večeri, meditirajući s jednim od svojih prisnih prijatelja i suučenika u Cossiporu, nenadano je postao svjestan svjetlosti što se prosipala iza njegovih leđa kao da se na tom mjestu nalazila kakva svjetiljka. Svjetlost je postupno postajala sve sjajnija, sve dok se, naposljetku, nije činilo da plamti. Posve obuzet njome, Vivekānanda je izgubio tjelesnu svijest. Nakon nekog vremena, iznova se vrativši u stanje prirodne svijesti, povikao je: „Gdje je moje tijelo?“ Zapanjen ga pri jatelj stane uvjeravati: „Ovdje je. Zar ga ne osjećaš?“, te potom jurnu uza stepenice u Śrī Rāmakrišninu sobu i reče mu u kakvu je stanju Vivekānanda. „Pusti ga neka neko vrijeme ostane u tom stanju“, odvrati Śrī Rāmakrišna. „Dovoljno mi je dugo zbog njega dodijavao.“19


Documents

Svāmī Vivekānanda VEDĀNTA: GLAS SLOBODEZagreb, svibanj 2014. redakcija i uvod Svāmı̄ Ćetanananda Svāmī Vivekānanda Vedānta: glas slobode s engleskoga prevel a Ksenija Premur