SKANDAL U ČEŠKOJ

I.

Za Sherlocka Holmesa je ona zauvijek ostala ONA ŽENA. Rijetkokada sam čuo da je spominje pod bilo kojim drugim imenom. Unjegovim očima zasjenila je i premašila sve osobe svoga spola. Nezato što bi on prema Ireni Adler gajio osjećanja slična ljubavi. Svaosjećanja, a posebno ovakva, bila su strana njegovu hladnom,preciznom i savršeno urav no te že nom i izumu. Smatram da je on bionaj sa vr še ni ji stroj za ra su đi va nje i zapažanje koji je svijet igdastvorio. Ali kao ljubavnik postavio bi sebe na krivo mjesto. O njenimosje ća ji ma govorio je s pod smi je hom i ruganjem. Za pro ma tra ča bilesu to divne stvari - izvrsne da bi čovjek smaknuo veo s ljudskihpobuda i postupaka. No kada bi uvježbani promatrač dopustio takvopro di ra nje u svoju tan ko ćut no podešenu i osjet lji vu prirodu, značilo bida uvodi činioca koji odvraća i može baciti sumnju na sva njegovapos tig nu ća. Sitni pijesak u nekom osjet lji vom ins tru men tu ilinaprslina na jednoj od njegovih jakih leća kod prirode kao što jenjegova ne bi pred stav lja la manju smetnju od jakog uzbuđenja. Paipak, za njega je postojala samo jedna žena, a ta žena je bilaprijašnja Irena Adler, osoba sumnjiva ugleda.U po s ljed nje vrijeme slabo sam viđao Sherlocka Holmesa. Moja

nas je ženidba udaljila. Bio sam potpuno obuzet svojom ličnomsrećom kao i in te re si ma usred sre đe nim na vlastiti dom, što sedogađa kod čovjeka koji prvi put kući kuću. Holmes koji je iz dubinesvoje boemske duše mrzio takvu vrstu društva ostao je i dalje unašem stanu u Baker Streetu, zatrpan svojim starim knji žu ri na ma,pre pu šta ju ći se na iz mje nič no omam lje nos ti od nerada i divljojenergiji svoje nemirne prirode. Kao i uvijek bio je duboko za in te re si- ran pro uča va njem zločina, pa je svoju izuzetnu moć i ne iz mjer ne

spo sob nos ti upo treb lja vao da razjasni tajne koje je zvanična policijanapustila kao beznadne. S vremena na vrijeme čuo bih neo dre đe neprikaze njegovih slučajeva: o njegovu pozivu na sud u Odesipovodom slučaja ubistva Trepoffa, o ra zjaš nja va nju čudne tragedijebraće Atkinson u Trin co ma le eu, i na kraju, o misiji koju je takodelikatno i uspješno obavio za vladajuću kuću u Holandiji. Zapravoosim tih znakova njegove dje lat nos ti, koje sam dijelio sa svimčitaocima dnevnih listova, znao sam veoma malo o svom neg daš- njem pri ja te lju i sustanaru.Jedne noći - bilo je to 20. marta 1888. godine - vraćajući se s

obilaska svog pacijenta (bio sam se ponovo vratio privatnoj praksi),put me navede kroz Baker Street. Dok sam prolazio kraj dobropoznatih vrata uhvati me silna želja da ponovo vidim Holmesa idoznam na što troši izuzetne spo sob nos ti. Sobe su mu bile sjajno ra- svi jet lje ne. Kad pogledah gore, vidjeh njegovu visoku mršavu siluetuna roletni. Koračao je po sobi žustro glave spuštene na grudi, srukama na leđima. Poznavao sam svaku njegovu naviku i ras po lo že- nje. Takvo držanje govorilo je samo za sebe. Opet je bio na poslu.Digao se, znači, iz svojih snova, iz svoje ne po kret nos ti, i ustremio natrag novog problema. Pozvonio sam, nakon čega me uvedoše usobu koja je nekada bila i moja.Njegovo ponašanje nikad nije odavalo raz dra ga nost. Rijetko se

događalo da je is po lja vao radost, ali meni se učinilo da se ovaj putobradovao što me vidi. Premda je jedva pro go vo rio koju riječ, ipakme ljubazno pogledao i dao mi rukom znak da sjednem u naslonjač,dobacivši mi svoju kutiju s cigarama i po ka zu ju ći na ormarić s al ko- hol nim pićima i sifonom koji je stajao u kutu. Tada odjeđnom stadepred vatrom i dobro me osmotri na svoj čudan, is pi ti vač ki način.— Brak vam prija — reče. — Čini mi se, Watsone, da ste se ugojili

sedam i pol funti otkada se nismo vidjeli.— Sedam — odgovorim.— Zar? Učinilo mi se da je malko više, Watsone. I, kao što vidim

ponovo prak ti ci ra te. Ništa mi niste govorili o svojoj namjeri da seopet upregnete u taj posao.— Pa, otkuda onda znate?— Vidim, izvodim zaključak. Isto onako kao što znam da ste,

nedavno, bili skroz mokri, i da imate veoma nezgrapnu i ne pa ž lji vu

služavku.— Dragi moj Holmese — rekoh — to je previše! Da ste živjeli prije

nekoliko stoljeća vas bi spalili. U četvrtak sam se vratilo kući ustrašnom stanju s jednog obilaska na selu, ali ne razumijem kako stedošli do tog zaključka kad sam pro mi je nio odijelo. Što se Mary tiče,ona je ne po prav lji va pa joj je moja žena dala otkaz. Ne shvaćamkako ste to dokučili.Nasmijao se prigušeno i protrljao svoje duge, nervozne mkr,— To je bar jed nos tav no — reče. — Vidim vlastitim očima da vam je

na lijevoj cipeli, na unu traš njoj strani, ondje gdje je os vjet lja va vatra,koža zagrebana s ništa manje nego šest us po red nih ogre bo ti na. Njihje očigledno načinila osoba koja je veoma ne pa ž lji vo strugalaokorjelo blato s ruba i potplata. Iz toga povlačim dvostruki zaključak:da ste bili vani po lošem vremenu i da imate izuzetno zlo na mje ranprimjerak londonske slu žin ča di koja siječe obuću. A što se pak vašeprakse tiče, ako u moju sobu ulazi gospodin koji miriši na jedoform,na desnom kažiprstu ima crnu mrlju od srebrnog nitrata, a is pup če- nje s jedne strane njegova cilindra pokazuje na mjesto gdje je sakriostetoskop, morao bih doista biti tupan kada ga ne bih proglasioaktivnim članom li ječ nič kog zanimanja.Nisam mogao da se ne nasmijem lakoći kojom je objasnio svoj

postupak izvođenja za klju ča ka.— Kad vas slušam kako iznosite svoje razloge — rekao sam —

stvar mi uvijek izgleda tako smiješno jed nos tav na ktio da bih i ja tomogao učiniti, premda se u svakoj narednoj fazi vašeg za klju či va njaza pre pas tim, sve dok ne objasnite svoj postupak. A smatram daimam isto tako dobre oči kao i vi.— Sasvim točno — odgovori paleći cigaretu i uvaljući se u

naslonjač. — Vi vidite, ali ne zapažate. Razlika je jasna. Na primjer:često ste prelazili preko stepenica koje iz hola vode u ovu sobu.— Često.— Koliko često?— Pa, nekoliko stotina puta.— E, onda, koliko ima stepenica?— Koliko? Ne znam.— Eto. Niste ih zapazili iako ste ih vidjeli. Baš to hoću da kažem. Ja

znam da ima se dam na est stepenica, jer sam ih vidio i zapazio.

Uzgred budi rečeno, vas zanimaju takvi mali problemi, pa, kako stebili tako dobri da opišete nekoliko mojih bez na čaj nih do živ lja ja,možda će vas zanimati i ovo. — Dobaci mi podebeli list ru ži čas togpisaćeg papira koji je raširen ležao na stolu. — Prispjelo je zadnjompoštom — reče. — Pro či taj te glasno.Na listu nije bilo ni datuma, ni potpisa, ni adrese.»Večeras u sedam i četvrt imat ćete posjetu« pisalo je. »Jedan

gospodin želi se po sa vje to va ti s vama o jednom vrlo važnomproblemu. Vaše nedavne usluge jednoj od evropskih kra ljev skih kućapokazale su da ste osoba kojoj se mirno možemo povjeriti. Ovakavvaš opis dobili smo sa svih strana. Budite, dakle, u svojoj sobi u tovrijeme i nemojte uzeti za zlo ako po sje ti lac bude nosio masku.«— Zaista ta jans tve no — rekoh. — Što vi mislite?— Za sada još nemam podataka. Osnovna je pogreška te ore ti zi ra ti

prije no što čovjek raspolaže podacima. čovjek nesvjesno počneizvrtati činjenice da bi ih saobrazio teorijama, umjesto da to čini steorijama s obzirom na činjenice. Ali što za klju ču je te iz samebilješke?Pažljivo ispitam rukopis i papir.— Čovjek koji je to pisao po svoj je prilici imućan — pokušam

podržati način raz ma tra nja mog pri ja te lja. — Takav papir ne može sekupiti ispod pol krune paket. Čudnovato je jak i krut.— Čudnovato, to je prava riječ — reče Holmes. — To uopće nije

engleski papir. Dignite ga prema svjetlu.Podignem ga i opazim da je u samom papiru otisnuto veliko »E« s

malim »g«, veliko »P« i veliko »G« s malim »t« .— Kakav je vaš zaključak? — upita Holmes.— Ime pro izvo đa ča, ili njegov monogram.— Nikako. Veliko »G« s malim »t« stoji umjesto »Ge ssel l s c haft«,

što na njemačkom znači »društvo«. To je uobi ča je na skra će ni ca kaonaše »Comp«. »P« naravno, označava papir. Sad ovo »Eg«. Po gle- daj mo u Kon ti nen tal ni rječnik zem ljo pis nih imena. — Skine s policetešku knjigu smeđe boje. — Eglow, Eglonitz, evo ga, Egrija. To jepokrajina u Češkoj, neđaleko od Karlovih Vari, u kojoj se govorinjemački. Poznata je po tome što se tu nalazi mjesto gdje je ubijenWal lens te in, kao i po svojim mno go broj nim tvor ni ca ma stakla i

papira. Ha, ha, mladiću moj, što velite na to? — Oči mu se zakrijese,a iz cigarete posla u zrak velik kolut plavog dima.— Papir je načinjen u Českoj — rekoh.— Točno. A čovjek koji je napisao ovu bilješku je Nijemac. Vidite li

posebnu kons truk ci ju rečenice: »Ovakav opis od vas smo sa svihstrana dobili.« Francuz ili Rus ne bi mogao tako što napisati. Samoje Nijemac tako nepažljiv prema svojim glagolima. Stoga nam jošsamo preostaje da otkrijemo što želi taj Nijemac koji piše na češkompapiru i radije nosi masku nego što pokazuje svoje lice. Evo ga, akose ne varam, dolazi da nas liši svih naših nagađanja.Začuje se oštar konjski topot i struganje kotača uz rub ivičnjaka,

zatim uslijedi oštro pov la če nje zvona. Holmes zazviždi.— Sudeći po zvuku, par konja — reče. — Da — produži gledajući

kroz prozor — lijepe male kočije i par ljepotana. Po sto pedesetgvineja komad. U ovom slučaju, Watsone, ako nema ničega drugog,ima novaca.— Čini mi se, Holmes, da bi bilo bolje do odem.— Ni govora, doktore! Ostanite! Bez svog Boswela sam izgubljen.

A to obećava da bude veoma za nim lji vo. Šteta da pro pus ti te takonešto.— Ali vaš klijent...— Ne osvrćite se na njega. Možda će mi biti potrebna vaša pomoć,

a možda i njemu. Evo ga dolazi. Doktore, sjednite u ovaj naslonjač iposvetite nam svu svoju pažnju.Teško i sporo koračanje koje se čulo na ste pe ni ca ma i 110 hodniku,

pred samim vratima utihnu. Zatim se začu glasno i auto ri ta tiv nokucanje.— Naprijed! — oglasi se Holmes.Ušao je čovjek s her kul skim grudnim košem. Rukavi i obje

prednjice njegova dvoredna kaputa bili su obrub lje ni širokim as tra- han skim trakama, dok mu je preko ramena bio prebačen plašt, pos- tav ljen pla me no cr ve nom svilom, zakopčan na vratu jednom kopčom,koja se sastojala od jednoga jedinog plamtećeg berila. čizme, što sumu dopirale do polovice cjevanica i bile pri vrhu isto tako ukrašenebogatim smeđim krznom, do pu nja va le su utisak bar bar skog izobiljakoje je odavala cijela njegova ličnost. U ruci je nosio šešir sa širokimobodom, a na gornjem dijelu lica crnu krinku, koja mu je dopirala do

ispod jagodica. Čini se da ju je upravo bio stavio jer ju je pri ulasku usobu još pri dr ža vao. Sudeći po donjem dijelu lica, bio je čovjek jakevolje, s debelim opuštenim usnama i čvrstom bradom, što je značiloda mu je odlučnost graničila s tvr do gla voš ću.— Primili ste pisamce? — zapita dubokim, hrapavim glasom s jakim

njemačkim naglaskom. — Poručio sam da ću vas potražiti. — Zatimbaci pogled na Holmesa pa na mene, kao da nije siguran kome trebada se obrati.— Sjedite, molim vas — reče Sherlock Holmes. — To je moj prijatelj

i kolega, doktor Watson, koji je tako ljubazan da mi s vremena navrijeme pomogne u mojim slu ča je vi ma. Kome imam čast da seobratim?— Možete me os lov lja va ti: grof von Kramm, češki plemić. Pret pos-

tav ljam da je ovaj džentlmen, vaš prijatelj, častan i diskretan čovjekkome mogu povjeriti stvar najveće važnosti. Ako nije, više bih volioda se obratim samo vama.Ja ustanem, ali Holmes me uhvati za ruku i gurnu natrag u

naslonjač. — Ili obojica, ili nijedan! — reče. — Pred ovim džen tl me- nom možete reći sve ono što možete reći i preda mnom.Grof slegne širokim ramenima i reče: — Tada moram početi s time

da vas obojicu oba ve zu jem na čuvanje tajne u vremenu od dvijegodine. Poslije cijela stvar neće više biti toliko važna da bi moglautjecati na evropsku historiju.— Obećavam — reče Holmes.— I ja.— Izvinite zbog ove maske — produži naš čudni po sje ti lac. —

Uzvišena ličnost kojoj služim želi da vam njezin agent oslauenepoznat. Is to vre me no moram priznati da titula kojom sam se senazvao nije moja.— To sam znao — suho će Holmes.— Posrijedi su veoma škakljive okolnosti, pa se moraju pri mi je ni ti

sve mjere opreza da se u korijenu onemogući izbijunje velikogskandala koji bi mogao ozbiljno ugroziti ugled jedine evropskevladajuće kuće. Raz go va raj mo otvoreno, to se odnosi na veliku kućuOrmstein, na nasljedne kraljeve Češke.— I to sam znao — pomrmlja Holmes, smje šta ju ći se u svoj

naslonjač i skla pa ju ći oči.

Naš po sje ti lac, očigledno iznenađen, pogleda na opuštenu iispruženu priliku čovjeka kog su mu opisali kao naj pro nic lji vi jeg i naj- e ner gič ni jeg agenta u Evropi. Holmes polako ponovo otvori oči i nes- trp lji vo pogleda na svog klijenta.— Ako vaše ve li čans tvo bla go izvo li iznijeti svoj slučaj — reče —

lakše ću ga moći po sa vje to va ti!Čovjek skoči sa svog sjedala i počne hodati neobično uzbuđen.

Zatim pokretom očajanja razdera krinku s lica i tresne je o pod. — Upravu ste — vikne. — Ja sam kralj. Zašto bih se trudio da toprikrivam.— Stvarno zašto? — pomrmlja Holmes. — Još prije nego nego je

vaše ve li čans tvo i pro go vo ri lo već sam znao da se obraćamWilhelmu Got t sre ic hu Si gi smon du von Ormsteinu velikom vojvodi odCassel Felsteina i na s ljed nom kralju Češke.— Ali možete me ra zu mi je ti — reče naš čudnovati po sje ti lac,

sjedajući ponovo i prelazeći rukom preko visokoga blijedog čela —da nisam navikao takve stvari raditi sam. Ali slučaj je tako škakljiv daga nisam mogao povjeriti nijednom agentu a da ne budem unjegovim rukama. Došao sam inkognito iz Praga da vas zamolimsavjet.— Molim, pitajte — reče Holmes ponovo skla pa ju či oči.— Ukratko, prije pet godina, prilikom poduže posjete Varšavi, dobro

sam upoznao poznatu avan tu ris t ki nju Irenu Adler. Ime vam je bezsumnje poznato.— Budite ljubazni pa je potražite u mom indeksu, doktore —

promrmlja Holmes ne otva ra ju ći oči. Već godinama imao je običaj daprikuplja isječke koji se odnose na ljude i stvari, tako da je bilo teškospomenuti čovjeka ili stvar a da on ne bi odmah pružio oba vje šte nje.Našao sam njenu bi ogra fi ju između bi ogra fi ja ži do vo skog rabina i ge- ne ral štab nog ko man dan ta koji je napisao jednu mo no gra fi ju odubinskim ribarima.— Dajte da vidim — reče Holmes. — Hm, rođena u New Jerseyu

1858. Alt, hm. Skala. Primadona carske opere u Varšavi, da!Povukla se s operske scene. Hm, živi u Londonu, baš tu! Kolikorazumijem, vaše ve li čans tvo se spetljalo s tom mladom osobom,napisalo joj kom pro mi ti ra ju ća pisma, i sada želi da ta pisma dobijenatrag.

— Da. Ali kako?— Je li postojao tajni bračni ugovor?— Nije.— Nikakvih pravnih dokaza ili uvjerenja nema?— Nikakvih.— Onda ne shvaćam, vaše ve li čans tvo. Ako bi ova mlada dama

objavila ta pisma u svrhu ucje nji va nja, ili iz bilo kakvih drugihpobuda, kako može dokazati njihov identitet?— Postoji rukopis.— Pih! Fal si fi kat!— Moj lični pisaći papir.— Ukraden.— Moj lični pečat.— Imitacija.— Moja fo to gra fi ja.— Kupljena.— Oboje smo na fo to gra fi ji.— Ajoj, dragi! To je loše. Vaše je ve li čans tvo postupilo sasvim in dis-

kret no.— Bio sam lud, pošašavio.— Ozbiljno ste se kom pro mi ti ra li.— Tada sam bio još pri jes to lo na s ljed nik. Bio sam mlad. Tek sad

imam trideset.— Toga se moramo dokopati.— Pokušali smo ali nismo uspjeli.— Vaše ve li čans tvo morat će platiti. To se mora kupiti.— Ona neće prodati.— Onda ćemo ukrasti.— Učinjeno je pet pokušaja. Dvaput su joj pro val ni ci, koje sam

platio, op ljač ka li kuću, jednom kad je putovala po za ba vi li smo senjenim kovčezima. Dvaput smo je napali iz zasjede. Sve bezrezultata.Holmes se nasmije. — To je sasvim zgodan mali problem - reče.— Ali za mene veoma ozbiljan — kralj će pri je kor no.— Zaista! A što ona namjerava da učini s tom fo to gra fi jom?— Da me upropasti.— Kako?

— Nalazim se pred ženidbom.— Čuo sam.— S Clotildom Lothmann von Saxe — Meiningen, drugom kćerkom

kralja Skan di na vi je. Možda poznajete staro naćelo njene porodice.Ona je oličenje tan ko ćut nos ti. I sjenka sumnje u moje ponašanjesasvim bi me upro pas ti la.— A Irena Adler?— Prijeti da će im poslati fo to gra fi ju. A ona će to učiniti. Znam da će

učiniti. Vi je ne poznajete. Ima dušu od čelika, lice najljepše žene iduh naj smi oni je ga muškarca. Sve će poduzeti samo da se neoženim drugom ženom.— Jeste li sigurni da fo to gra fi ju još uvijek nije poslala?— Siguran sam.— Zašto?— Zato što je rekla da će je poslati onog dana kad se vjeridba bude

objavila u javnosti. To će biti idućeg po ne djelj ka.— Oh, pa imamo tri dana — reče Holmes zi je va ju ći. — To je veoma

sretna okolnost. Vaše ve li čans tvo, naravno, ostaje u Londonu?— Svakako. Naći ćete me kod Langhama pod imenom grola od

Kramma.— Onda ću vam dostaviti koji redak, da vam javim kako na pre du je-

mo.— Molim vas, veoma ću biti zabrinut.— A što se novca tiče?— Imate bjanko - ček.— Cijeli?— Velim vam, dao bih jednu pokrajinu svog kra ljev s tva samo da

dobijem tu fo to gra fi ju.— A za sadašnje izdatke?Ispod ogrtača kralj izvadi debelu torbu i stavi je na sto.— Ovdje ima tri stotine zlatnih funti i sedam stotina pa pir na tih —

reče.Holmes nažvrlja priz na ni cu i predade mu je.— A adresa gospođice?— Briony Lodge, Ser pen ti ne Avenue, St. John's Wood. Holmes

zabilježi. — Još jedno pitanje — reče. — Da li je slika umjet nič kirad?

— Bila je.— Onda, laku noć, vaše ve li čans tvo. Vjerujem da ćemo za vas

uskoro imati dobrih vijesti... Laku noć Watsone — obrati se meni dokse kra ljev ska kočija kotrljala niz ulicu. Budite tako dobri pa navratitedo mene sutra u tri sata po podne, rado bih proćaskao s vama.

II.

U tri sata bio sam u Baker Streetu, ali Holmes se još nije vratio.Gazdarica me oba vi jes ti la da je još jutros, nešto prije osam, otišaood kuće. Sjeo sam kraj vatre u namjeri da ga sačekam pa ma kolikodugo bio odsutan. Već me prilično kopkala istraga. Iako nijesadržavao čudna svojstva kao ona dva zločina koja sam već naveo,ovaj slučaj, po svojoj prirodi i visokom položaju klijenta, ipak je bio naposeban način in te re san tan. Bez obzira na prirodu istrage, koju jesada vodio moj prijatelj, u njegovu zahvatu situacije, u oštrom,prodornom ra su đi va nju bilo je nečega maj stor skog. Za do volj stvo jepro uča va ti njegov sistem rada i pratiti utančane metode kojima biras pet lja vao i naj za mr še ni je tajne. Toliko sam se bio navikao nanjegove uspjehe da nisam mogao ni pret pos ta vi ti mogućnostneuspjeha.Bilo je gotovo četiri sata kad su se otvorila vrata i u sobu uđe pijan,

neuredan konjušar sa zaliscima, crven u licu. Ma kollko da sam bionavikao na iz ne na đu ju će spo sob nos ti pre ru ša va nja mog pri ja te lja,triput sam ga morao dobro zagledati prije no što sam se uvjerio da jeto zaista on. Klimnuvši mi glavom iščezne u spavaću sobu, odaklese za pet minuta vrati odjeven u odijelo od tvida, ponovo pristojan,kao i obično. Gurnuvši ruke u džepove, sjedne, ispruži duge nogepred vatru pa se od srca nasmije.— Što vam je, zaboga?— Suviše je smiješno. Siguran sam da nikad ne biste pogodili kako

sam se jutros proveo i što sam na kraju učinio.— Pret pos tav ljam da ste is pi ti va li način života, a možda i kuću

gospođice Irene Adler.— Upravo tako, ali re dos li jed kojim sam to izvršio bio je zaista ne-

sva ki daš nji. Ispričat ću vam. Jutros sam otišao od kuće nešto poslijeosam prerušen u konjušara. Među ljudima koji se bave konjimapostoji iz van red na bliskost i neko ins tin k tiv no ra zu mi je va nje.Postanite jedan od njih, pa ćete doznati sve što vam treba. Briony

Lodge pronašao sam veoma brzo. To je pravi dragulj od vile građenena dva kata, s vrtom u pozndini, licem okrenutim prema ulici.Nemoguće joj je prići i bilo koje strane. Na desnoj strani nalazi selijepo na mje šte na dnevna soba s visokim prozorima koji počinju odpoda i onim pre ten ci oz nim engleskim za tva ra či ma koje bi i dijetemoglo otvoriti. Iza kuće nije bilo ničega naročitog, osim što se sakrova od šupe za kola mogao dosegnuti prozor u hodniku. Prošetaosam se oko nje i pažljivo je promotrio. Ništa za ni in lji vog. Tad sam seuputio niz ulicu. Kao što sam očekivao, kod prolaza pored vrata bilaje staja. Priđem i pomognem ko nju šar skim momcima da istimarekonje. U zamjenu za to dobljem čašu mješavine piva, duhana zadvije lule i sva moguća obu vje šte nja o gospođici Adler da nespominjem oba vje šte nja o još pola tuceta drugih ljudi iz su sjed stva,koji me nisu nimalo zanimali, ali čije sam bi ogra fi je morao pažljivosaslušati.— A što je s Irenom Adler? — zapitam.— Oh, ona je u tom kraju svim mu škar ci ma zavrtjela mozgom. Naj-

ljup ki ji stvor u šeširiću na planeti! Tako tvrde svi do jednog u ko njuš- ni ci Ser pen ti ne. Živi povučeno, pjeva na kon cer ti ma, svaki dan seizvozi kolima u pet sati i vraća se u sedam na večeru. Izlazi rijetko uneko drugo vrijeme, osim kad pjeva. Od muškaraca imao samjednog po sje ti oca, ali zato je čest gost. Tamne je puti, zgodan ižustar čovjek, dolazi jedanput dnevno, često i više puta. Čuo sam dase zove Godfrey Norton i da je iz Inner Templa. 1 Vidite, to suprednosti oba vje štaj ca kočijaša. Desetak puta vozili su ga iz ko njuš- ni ce kući i saznali o njemu sve. Kad sam čuo sve što su znali, počeosam se ponovo šetati pred kućom gore-dolje i smišljati svoj plan.Taj Godfrey Norton očigledno je bio važan činilac. On je pravnik. To

zvuči zlokobno. Kakav li je to odnos među njima i što je razlognjegovih učestalih posjeta? Da li mu je ona klijent, ili lju bav ni ca? Akoje ono prvo, onda mu je naj vje ro jat ni je predala fo to gra fi ju na čuvanje.Ako je ovo potonje, onda je to već manje vje ro jat no. Od ishoda ovogpitanja zavisit će da li pro du ža vam da radim u Briony Lodgeu, ilisvoju pažnju skrećem na pros to ri je tog gospodina u Templu. Plašimse da vam dosađujem s po je di nos ti ma, ali moram vas upoznati s timmalim teškoćama na koje sam naišao da biste shvatili cijelu situaciju.

Dok sam razglabao stvar pred Briony Lodge dovezu se lakedvokolice iz kojih iskoči neki gospodin. Bio je upadljivo zgodan,taman, brkat, orlovskog izgleda, očigledno čovjek o kome samslušao. Kao da je bio u velikoj žurbi. Vikne kočijašu neka ga sačeka ipojuri pored djevojke kraj otvorenih vrata s izgledom čovjeka koji seosjećao kao kod svoje kuće.U kući se zadržao pola sata. Kroz prozore dnevne sobe mogao

sam nazreti kako govori i uzbuđeno maše rukama hodajući gore-dolje. Nju nisam mogao vidjeti. Odjednom se pojavi napolju, jošužur ba ni ji nego prije. Kad se popeo u kola, izvadi iz džepa zlatan sati zabrinuto pogleda u njega. »Tjerajte kao oluja«, vikne, »pravo doGrossa i Hankeya u Regent Street, potom do crkve Sv. Monike uEdgware Road. Pol gvineje ako pređete za dvadeset minuta.«Još sam se pitao ne bi li bilo dobro da krenem za njim u prolazu se

pojavi lijepi mali landau, a na njemu kočijaš s napola za kop ča nimkaputom i mašnom na mak nu tom ispod uha. Kajiševi konjske opremestrčali su na sve strane. Još se nisam čestito ni pribrao, kad seotvore vrata od hola, kroz njih izleti ona i uskoči u kola. U taj mahugrabim priliku i bacim na nju samo letimičan pogled, koji je biodovoljan da se uvjerim kako je to krasna žena. Ima lice za koje bičovjek dao i sam život. »U crkvu Sv. Monike, John« poviče, »Polgvineje, ako stignete za dvadeset minuta!«Watsone, zar to nije bilo zabavno! Upravo sam se dvoumio li da

potrčim onamo, ili da se uspem straga na njen landau, kad naiđefijaker. Vozač me pogleda dva puta od glave do pete misleći da li dapoveze tako dronjavu mušteriju. »U crkvu Sv. Monike«, rekoh i ja.»Pol gvineje ako stignete za dvadeset minuta!«Bilo je dvadeset pet do dvanaest. Moj kočijaš vozio je veoma dobro.

Ne pamtim da sam se ikad brže vozio, ali oni drugi bili su ispred nas.Kad sam stigao pred vrata crkve tamo su već stajale dvokolice ilandau sa za pje nje nim konjima. Isplatim čovjeka i požurim u crkvu. Unjoj ni žive duše, izuzev one dvije osobe koje sam pratio i svećenikau ornatu koji se nešto s njima objaš nja vao. Stajali su ispred oltara.Počeh šetati kao neki bes pos li čar koji je slučajno naišao. Odjednomse ono troje ispred oltara okrenu prema meni. Godfray Norton dotrčido mene što je brže mogao.»Hvala bogu«, vikne »vi ste sasvim dovoljni. Dođite!«

»A zašto?« zapitao sam.»Dođite, čovječe, samo na tri minute, inače neće biti za zakonito.«I tako ja prije nego što sam zapravo shvatio o čemu je riječ, budem

napola dovučen pred oltar, gdje se nađoh u položaju da mrmljamodgovore koje su mi šaptali na uho da tvrdim stvari o kojima nisamznao ništa i, uglavnom, da pri sus tvu jem stvaranju čvrste vezeizmeđu Irene Adler, starije djevojke, i Godfreya Nortona, neženje.Sve se to zbilo za tren oka, pa mi je sad s jedne strane za hva lji vaoon, a s druge strane ona, dok je svećenik preda mnom sjajio odsreće.Pomisao na položaj u kojem sam se našao natjerala me u grohotan

smijeh. Po svemu sudeći u dozvoli za vjenčanje postojala je nekane pra vil nost i svećenik je odlučno odbijao da ih vjenča bez svjedoka.Moje prisustvo spri je či lo je mla do že nju da poleti na ulicu i traži kuma.Mlada mi čak dade i jedan zlatnik koji na mje ra vam nositi o lancu

sata kao uspomenu.— To je zaista neo če ki van obrt — rekoh. — I što sad?— Moji planovi ozbiljno su ugroženi. Bilo je lako moguće da odmah

nekuda krenu, što bi zah ti je va lo veoma brze i energične mjere.Međutim, oni se pred crkvenim vratima rastanu, on se vrati uTemple, a ona svojoj kući. »Izvest ću se u pet sati u park kaoobično«, reče mu ona na rastanku. Ništa više nisam čuo. Oni su seodvezli, a ja odoh da po s vr ša vam svoje obaveze.— Kakve obaveze?— Da pojedem malo hladne govedine i popijem čašu piva —

odgovori. — Bio sam suviše zaposlen da mislim na jelo, a večerasću, po svemu sudeći, biti još za pos le ni ji. Doktore, bit će mi potrebnavaša suradnja.— To bi me veoma radovalo.— Ne smeta vam da prekršite zakon?— Ni najmanje.— Ni da se izložite opasnosti da budete uhapšeni?— Ne, ako se radi o ispravnoj stvari.— Oh, stvar je više nego ispravna.— Tada računajte na mene.— Bio sam siguran da se mogu pouzdati u vas.— A što vi to zapravo želite?

— Objasnit ću vam kada gospođa Turner unese pos lu žav nik. Evo— reče pri hva ća ju ći se jela koje mu je pri pre mi la naša domaćica —moram raz go va ra ti dok jedem jer nemam mnogo vremena. Sada jeveć pet sati. Gospođica Irena, zapravo madam, vraća se s vožnje usedam. U to vrijeme moramo biti u Briony Lodgeu kako bismo jesreli.— A zatim?Već sam predvidio što će se dogoditi. Postoji samo jedna po je di-

nost na kojoj želim ustrajati. Vi se ne smijete umiješati. Ra zu mi je teli? Bit će malih ne ugod nos ti. Nemojte se dati uvući u njih. Završit ćese time što će me pozvati u kuću. Četiri-pet minuta nakon togaotvorit će se prozor dnevne sobe. Treba da se smjestite u blizini togaprozora.— Da.— Treba da motrite na mene. Kada dignem ruku, evo ovako, bacit

ćete u sobu ono što ću vam dati da bacite, i u vrijeme povikat ćete:vatra! Jeste li me ra zu mi je li?— Potpuno.— Nije to ništa naročito — reče vadeći iz džepa smotuljak u obliku

cigare. — To je jed nos tav na vo do ins ta la ter ska raketa koja nasvakom kraju ima kapsulu da bi se sama zapali. Vaš zadatak sesvodi na ovo: kad stanete vikati: vatra! to pri hva ti ti priličan broj ljudi.Poslije toga mirno otiđite i kraja ulice, gdje ću vam se ja za desetakminuta pri dru ži to. Nadam se da sam bio jasan?— Treba da ostanem po strani, da se približim prozoru, gledam u

vas, da na dati znak ubacim ovaj predmet i da viknem: vatra! Posliječekam vas na uglu.— Takoje!Holmes uđe u svoju spavaću sobu i za nekoliko se minuta vrati

prerušen u lju baz no ga svećenika. Njegov široki crni šešir, vrećastehlače, bijela kravata, sućutan smiješak i opći izgled do bro na mje mezna ti želj nos ti bili su takvi da bi mu na Ima mogao po za vi dje ti i samJohn Hare. Holmes nije samo mijenjao svoje odijelo. Njegov izraz,njegovo ponašanje, pa i ma duša kao da su se mijenjali pri svakojnovoj ulozi. Pozornica je izgubila izvrsna glumca, a nauka pro nic lji vaana li ti ča ra!

Bilo je šest i četvrt kad smo napustili Baker Street, a manjkalo jedeset minuta do vremena kad smo trebali stići u Aveniju Ser pen ti ne.Padao je sumrak. Dok smo se šetali ispred Briony Lodgea očekujućidolazak njegove stranke, upravo su se počele paliti svje tilj ke. Kućaje bila onakva kakvu sam zamislio prema sažetom opisu SherlockaHolmesa. Ali mjesto je bilo manje mirno nego što sam pret pos tav- ljao. Na uglu je stajala, pušila i smijala se grupa odrpanaca, tu su bilii brusači škara sa svojim točkom, kao i dva čuvara koja su se za bav- lja la s nekom dadiljom. Bilo je i nekoliko dobro odjevenih mladića scigarom u ustima.— Vidite — reče Holmes dok smo šetkali tamo-amo pred kućom —

vjenčanje po jed nos tav nju je stvar. Fo to gra fi ja postaje dvosjekli mač.Može se pret pos ta vi ti da je ona sad isto toliko malo sklona da fo to- gra fi ju vidi Godfrey Norton, kao što i naš klijent ne bi bio odu šev ljenda slika dođe u ruke princezi. Pitanje je sada gdje da pronađemo tufo to gra fi ju.— Zaista, gdje? Sasvim je ne vje ro jat no da je nosi sa sobom.— Ona je veličine fo to gra fi je za sto. Suviše je velika da bi se sakrila

u ženskoj haljini. Dobro joj je poznato da kralj može or ga ni zi ra ti iprepad i lični pretres. Dva su takva pokušaja već izvršena. Prematome, možemo smatrati da je ne nosi sa sobom.— Pa gdje je onda?— Kod njezina bankara ili pravnika? Više sam sklon pret pos tav ci da

nije ni kod jednog ni kod drugoga. Žene su po prirodi pune tajni i voleuživati u vlastitoj ta jans tve nos ti. Zašto bi je ona predavala nekomdrugom? Šta ona zna kakvom sve ne po sred nom ili posrednom po li- tič kom utjecaju može biti izložen poslovan čovjeka. Sjetite se da ih jeveć htjela upo tri je bi ti. Fo to gra fi ja mora biti na dohvatu ruke, u njenojkući.— Ali kuća je bila dva puta pre tra že na.— Pih! Nisu znali gdje treba tražiti.— A gdje ćete je vi tražiti?— Ja je neću ni tražiti.— Nego?— Natjerat ću je da mi je pokaže.— Odbit će vas!

— Neće moći. Čujem klo pa ra nje kotača. To su njezina kola. Sadana posao!Dok je izgovarao po s ljed nje tri riječi, na zaokretu ulice pojavio se

bočni fenjer jednih kola. Bio je to mali landau koji se približio vratimaBriony Lodgea. Kad se zaustavio, pritrča jedan od bes pos li ča ra sugla da otvori vrata u nadi da će zaraditi bakreni novčić. Njegaodgurne drugi bes pos li čar koji je dojurio s istom namjerom. Nastanebučna svađa između čuvara, bes pos li ča ra i brusača škara. Pao jeprvi udarac. Goskoja je sišla s kola za tili se čas našla poredzavađenih koji su se divljački tukli štapovima i pesnicama. Holmoespritrča gomili da zaštiti gospođu, no baš kad stiže do nje krikne ipade na tle, a krv mu se poče slivati niz lice. Čuvari i bes pos li ča riuhvate maglu, pro ma tra či pritrče u pomoč. Irena Adler, kako ću jenadalje zvati, pohita uza stepenice. pvši se do gore, zastane ipogleda dolje niz ulicu.— Je li siromah gospodin jako ozlijeđen? — upita.— Mrtav je — začuje se nekoliko glasova.— Još pokazuje znakove života — povika netko — ali će umrijeti

prije nego što će stići do bolnice.— To je hrabar čovjek — reče neka žena. — Gospođi bi oteli

torbicu i sat da nije bilo njega. Ah, opet diše!— Smijemo li ga unijeti u kuću, gospođo?— Svakako unesite ga u dnevnu sobu. Ovuda, molim.Ostao sam da promatram razvoj situacije sa svog mjesta kod

prozora. Soba je bila osvi jet lje na, a kako nisu bile spuštene roletne,mogao sam vidjeti Holmesa na ležaju. Ne znam da li je on toga časatrpio od grižnje savjesti zbog uloge koju je igrao, ali ja se nikada uživotu nisam više stidio samog sebe, nego toga časa. Pa ipak, sadase povući iz povjerene mi uloge bilo bi najgore izdajstvo premaHolmesu. Ispod kišnog kaputa izvadim dimnu raketu. Na krajukrajeva, pomislim, mi joj ne nanosimo nikakvo zlo. Spre ča va mo je daučini zlo Hugome.Holmes se uspravio na sofi. Vidio sam ga kako pravi pokrete

čovjeka kome nedostaje zraka. Neka djevojka pohita prema prozorui otvori ga. U tom času spazim da diže ruku, i na taj signal, ja ubacimu sobu svoju raketu vičući iz svega glasa: »Vatra!«

Gusti oblaci dima izlazili su kroz otvoren prozor. Po sobi su trčaleneke prilike, a onda začujem Holmesov glas kako uvjerava da seradi o lažnoj uzbuni. Pro vu kav ši se kroz gomilu koja je dizala grajuodem do ugla ulice poslije deset minuta. Radostan što sam ponovomogao uhvatiti svog pri ja te lja pod ruku, napustim poprište. Nekolikotrenutaka Holmes je išao brzo i šutke, sve dok ne skrenusmo nizjednu od onih mirnih ulica koje vode u pravcu Edgware Road.— Vrlo dobro ste to izveli, doktore — reče. — Bolje nije moglo biti.

Sve je u redu.— Imate li fo to gra fi ju?— Znam gdje je.— Kako ste to otkrili?— Pa, pokazala mi je, kao što sam vam rekao.— Još uvijek ne razumijem.— Ne želim da ispredam tajne — smijući se reče Holmes. — Stvar

je savršeno prosta. Shvatili ste da su svi oni na ulici bili su učes ni ci.Svi su bili plaćeni da naprave gužvu.— Toliko sam razumio.— Dakle, kad je nastala gužva, ja sam imao u šaci malo crvene

boje. Jurnuo sam naprijed, pao na zemlju, tresnuo se rukama po licui postao jad i bijeda. Stari trik!— Nas lu ći vao sam i to.— Potom su me unijeli. Ona je zapravo bila prinuđena dozvoliti da

me unesu, i to upravo u njenu dnevnu sobu koja mi je bila sumnjiva.Što je drugo mogla učiniti! Položili su me na ležaj, ja sam počeovapiti za zrakom, bili su prinuđeni otvoriti prozor, a tada ste došli doizražaja.— U čemu sam vam ja pomogao?— O, pa to je bilo veoma važno. Kad neka žena misli da joj gori

kuća, ona ins tin k tiv no poleti prema onome što najviše cijeni. Taj jeporiv ne sav la div. Time sam se koristio u dar lin g ton skom skandaluoko zamjene i u slučaju zbog zamka Arnsworth. Udata žena zgrabisvoje djetešce, neudata se maši svoje kutije s nakitom. Dakle, menije bilo jasno da gospođa o kojoj govorimo nema u kući ničeg što biza nju pred stav lja lo veću vri jed nost od onoga što mi tražimo. Stogaje jurnula da skloni taj predmet na sigurno mjesto. Dim i povici po ko- le ba li bi i čelične živce. Prekrasno je reagirala. Fo to gra fi ja se nalazi u

skrovištu na zidu iza pomične drvene ploče iznad desne vrpce zazvono. Zaključio sam to jer se za tren oka stvorila ondje. A kad jesliku već dopola izvadila, čak sam ugrabio priliku da bacim na njujedan pogled. Na moj uzvik da je o lažnoj uzbuni, ona je vrati nastaro mjesto, baci pogled na raketu i izjuri iz sobe. Pobjegoh iz kuće.Bio sam se pokolebao da li da se odmah pokušam domoći te slike.

No odjednom se pojavio njen kočijaš koji me pomno promatrao.Učini mi sigurnije da pričekam. Pre nag lje nost bi mogla sve upro pas- ti ti.— A sada? — upitam.— Naša je istraga završena. Sutra ću s kraljem i s vama, ako želite

da nam se pri dru ži te, otići onamo. Uvest će nas u dnevnu sobu da jepričekamo. A kad uđe, neće naći nas ni slike. Njegovom ve li čans tvubit će posebno za do volj stvo da do slike dođe vlastitim mkama.— Kada polazite?— U osam ujutro. Ona ne ustaje tako rano, imat ćemo dosta

slobodnog vremena. Moramo raditi brzo, jer vjenčanje donosipotpunu promjenu njenih navika. Moram te le gra fi ra ti kralju.Stigli smo do Baker Streeta i za us ta vi li se pred vratima. Prijatelj je

upravo preturao po džepovima tražeći ključ, netko reče u prolazu:»Laku noć, gospodine Sherlock Holmes!«Pozdravio je vitak mladić u kišnoj kabanici koji je prolazio kraj nas.— Čuo sam negdje taj glas — reče Holmes zureći niz slabo osvi jet-

lje nu ulicu. — Kopka me tko bi to mogao biti.

III.

Te noći prespavao sam u Baker Streetu. Ujutro, još dok smo bili za- okup lje ni kavom i prženim kmhom u sobu uleti češki kralj.— Jeste li je dobili? — poviče i pograbi Sherlocka Holmesa za oba

ramena.— Još ne.— A ima li nade?— Ima.— Onda hajdemo. Gorim od nes trp lje nja.— Moramo imati kočije.— Ne moramo, tu su moje dvokolice. Krenusmo još jednom prema

Briony Lodgeu.— Irena Adler je udata — reče Holmes.— Udata! Otkada?— Od jučer.— Za koga?— Za engleskog pravnika Nortona.— Zar je moguće da ga voli?— Ja se nadam da je moguće.— Zašto se nadate?— Zato što bi to lišilo vaše ve li čans tvo svih bojazni od budućih

nezgoda. Ako gospođa voli svog muža, onda ne voli vaše ve li čans- tvo. Ako ne voli vaše ve li čans tvo, onda nema razloga ni da se protiviplanovima vašeg ve li čans tva.— To je točno. Ali ipak šteta! — Ve li čans tvo zapadne u mračnu

šutnju, koja potraja sve dok se ne počesmo penjati po Aveniji Ser- pen ti ne.Vrata Briony Lodgea bila su otvorena. Na ste pe ni ca ma je stajala

neka žena. Pod smješ lji vo nas je pro ma tra la dok smo izlazili izdvokolice.— Gospodin Sherlock Holmes, zar ne? — reče.

— Ja sam — odgovori moj suputnik gledajući je upitno, zapravo za- pre pa šte no.— Zaista! Moja gazdarica je rekla da ćete doći. Ona je jutros u 5,15

otišla sa svojim mužem sa stanice Charing Cross na kontinent.— Šta! — Sherlock Holmes ustukne blijed od muke i iz ne na đe nja.

— Hoćete reći da je napustila Englesku?— Napustila ju je da se nikada ne vrati.— A papiri? — zapita kralj. — Sve je iz gub lje no.— Vidjet ćemo. — Odgurne služavku i pojuri prema dnevnoj sobi,

kralj i ja pođosmo za njim. Namještaj je bio rasturen u svimpravcima, ladice su bile otvorene i is pre tu ra ne.Holmes pojuri prema vrpci za zvono, odmakne pokretni kapak pa

gurnuvši ruku izvuče fo to gra fi ju i pismo. Fo to gra fi ja je pred stav lja laIrenu Adler u večernjoj haljini, a pismo je bilo adre si ra no: »GospodinSherlock Holmes. Lično!«Bilo je datirano u ponoć prošle noći i glasilo je:«Dragi moj gospodine Sherlock Holmes, zaista ste to veoma dobro

izveli. Potpuno ste me obmanuli. Sve do uzbune nisam ništa po sum- nja la. Ali kad sam shvatila da sam se prevarila, počela sam raz miš- lja ti. Prije nekoliko mjeseci netko upozorio na vas. Rekao mi je: akokralj upo tri je bi agenta, biti Sherlock Holmes. Dali su mi vašu adresu.Pa ipak, me natjerali da vam otkrijem ono što ste željeli saznati. Čaki kad sam počela nas lu ći va ti istinu, bilo mi je teško da mislim loše otako dragom i ljubaznom svećeniku. Ali, kao znate, ja sam glumica.Meni muško odijelo ne pred stav lja ništa novo pa sam često koristilaslobodu koju ono pruža. Poslala sam Johna, kočijaša, da pripazi navas, a ja sam pošla po svoje pohabano odijelo, kako ga nazivam, akad ste vi otišli, ja sam sišla.Tako sam vas pratila do ulaznih vrata vaše kuće uvjerivši se da sam

zaista predmet in te re si ra nja slavnoga Sherlocka Holmesa. Tada samvam, zapravo neoprezno, poželjela laku noć i pošla u Temple davidim svog muža.Ovdje smo za klju či li da je bijeg najbolji lijek kada nas proganja tako

opasan protivnik! Zato ćete sutra, kada budete došli, ovo gnijezdonaći prazno. Što se fo to gra fi je tiče, vaš klijent može sasvim mimospavati. Ja volim i voljena sam od mnogo boljeg čovjeka nego što jeon, kralj. Fo to gra fi ju sam sačuvala da bih se zaštitila njegovih even-

tu al nih pokušaja u bu duć nos ti. Ostavljam mu fo to gra fi ju koju bimožda rado imao, i ostajem, dragi gospodine Holmes, vaša veomaodanaIrena Norton, rođena Adler.«— Kakva žena, oh, kakva žena! — usklikne kralj kad smo čitali ovu

poslanicu. — Nisam li vam govorio koliko je brza i odlučna? Zar ne bibila savršena kraljica? Zar nije šteta što nije na mojoj razini?— Sudeći po onome što sam vidio, doista se nalazi na sasvim

drugoj razini od vašeg ve li čans tva — Holmes će hladno. — Žao mi ješto slučaj vašeg ve li čans tva nisam us pješ ni je priveo kraju.— Naprotiv, dragi moj gospodine — uzvikne kralj — ništa ne bi

moglo biti us pješ ni je. Vjerujem u ono što ona kaže. Fo to gra fi ja jesigurna kao da je spaljena.— Drago mi je što to čujem od vašeg ve li čans tva.— Mnogo ste me zadužili! Recite mi, molim vas, na koji vam se

način mogu odužiti? Ovaj prsten! — Skine s prsta jedan smaragd uobliku zmije i stavi ga na dlan.— Vaše ve li čans tvo posjeduje nešto što bih ja još više cijenio —

reče Holmes.— Recite!— Ovu fo to gra fi ju!Kralj se za pre pa šte no zagleda u Holmesa.— Ireninu fo to gra fi ju? — poviče. — Pa naravno ako je želite!— Za hva lju jem, vaše ve li čans tvo. U ovoj stvari nema više što da se

učini. Čast mi je što vam mogu poželjeti jedno veoma dobro jutro. —Nakloni mu se i okrene, ne opazivši ruku koju mu je kralj pružio.Eto tako je češkoj kra lje vi ni prijetio veliki skandal, i tako je najbolje

planove gospodina Sherlocka Holmesa nad mu dri la ženska glava.Holmes je inače imao običaj da se pod smi je va ženskoj pameti, ali upo s ljed nje vrijeme nisam čuo da to čini. I tako, kad govori o IreniAdler, ili kada spominje njenu sliku, onda to uvijek čini s časnomtitulom, ONA ŽENA.

LIGA RIĐOKOSIH

Jednog dana prošle jeseni posjetio sam svog pri ja te lja SherlockaHolmesa i zatekao ga u ozbiljnom razgovoru s veoma snažnim,starijim gos po di nom živahna lica i kose crvene po vatra. Iz vi nja va ju ćise što sam tako upao, htio sam se povući, kad me Holmes iznenadaugura u sobu i zatvori za mnom vrata.— U po god ni jem trenutku niste mogli doći, dragi moj Watsone —

reče mi srdačno.— Bojao sam se da ste zauzeti.— Jesam, i te kako!— Onda bih mogao sačekati u drugoj sobi.— Nikako. Ovaj gospodin, gospodine Wilsone, bio mi je suradnik i

pomoćnik u mnogim vrlo uspjelim slu ča je vi ma, zato ne sumnjam daće mi pomoći i u vašem slučaju.Gospodin se napola pridiže sa stolice, pa pok lo niv ši se, trepnu

svojim sitnim u salo obraslim očicama u znak pozdrava.— Sjednite na sofu — reče Holmes zavalivši se u svoj naslonjač,

sas tav lja ju ći vrhove svojih prstiju kao što je uvijek činio kada bi raz- miš ljao. — Poznato mi je, dragi moj Watsone, da dijelite moju ljubavprema svemu onome što je čudno i nije uobi ča je no, jed no lič no i sva- ki daš nje. Svoju naklonost prema meni pokazali ste s odu šev lje njemkoje vas je podstaklo da za bi lje ži te i uljepšate toliko mojih malihpothvata.— Vaši slučajevi doista su bili veoma za nim lji vi — primjetih.— Sjetit ćete se da sam neki dan rekao, prije nego što smo se

veoma po za ba vi li problemom gosponice Mary Sut her land, da čudnedogađaje i neobične zaplete moramo tražiti u samom životu. Život jemnogo smjeliji od mašte.— Tvrdnja u koju sam posumnjao.— Jeste, doktore, ali ipak ćete morati pri hva ti ti moje gledište. U

protivnom ćete nastaviti go mi la njem činjenica sve dok vaš razum nepopusti pod njihovim pritiskom. Dakle, gospodin Jabez Wilson bio jetako ljubazan da me jutros posjeti i ispriča pri po vi jest koja obećavada bude jedna od naj in te re sant ni jih koju sam čuo. Čuli ste moju

opasku kako su naj čud ni je stvari češće u vezi s manjim nego velikimzločinima. Koliko sam do sada čuo, uopće ne mogu reći da li je ovajslučaj zločin. Možda biste bili tako ljubazni, gospodine Wilsone, daponovo otpočnete svojom pri po vi ješ ću. Ne tražim to samo zato štomoj prijatelj, doktor Watson, nije čuo početak, već i zato što meneobična priroda priče navodi da iscijedim i naj sit ni ju po je di nost izvaših usta. Po pravilu, kad mi se natukne kakav tok događaja, ustanju sam ru ko vo di ti se hiljadama sličnih slučajeva koji mi se pojaveu sjećanju. Ovom prilikom primoran sam priznati da su činjenice je- dins tve ne.Klijent se ponosno isprsi pa iz unu tar njeg džepa zimskog kaputa

izvadi prljave i izgužvane novine. Dok je pregledao oglase unovinama raširenim preko koljena, pažljivo sam ga promatrao da bihpoput svog pri ja te lja naslutio podatke koje su mogli da pruže njegovaodjeća i pojava.Međutim, nisam mnogo uspio. Naš po sje ti lac odavao je pro sječ no-

ga, običnog bri tan skog trgovca, gojaznoga, raz met lji vog i tromog.Nosio je sive iznošene kockaste hlače od grube vune, ne baš mnogočist crni redengot, sprijeda otkopčan, i bezbojan prsnik s teškim Al- ber to vim bakrenim lancem na kojem se klatio kao ukras komadićmetala izrezan u obliku kvadrata. Izlizani cilinder i iz bli je dje li smeđiogrtač s iz gu žva nom kragnom od baršuna, ležali su kraj njega, nastolici.Ma koliko da sam ga gledao, na njemu nije bilo ničega značajnog,

izuzev njegove pla me no cr ve ne kose i izraza bola i ne za do volj stva nalicu.Brzo oko Sherlocka Holmesa opazi da sam se za in te re si rao. Kad je

vidio moje upitne poglede, zavrti smiješeći se glavom. — Pored oči- gled nih znakova da je nekada radio fizičke poslove, da šmrčeburmut, da je slobodni zidar, da je bio u Kini i da je nedavno mnogopisao, ne mogu za klju či ti ništa više.Jabez Wilson trže se u stolici. Kažiprst mu je ležao na novinama,

dok je oči upro u mog pri ja te lja.— Pobogu kako ste saznali sve to, gospodine Holmes? Kako znate

da sam obavljao fizičke poslove? Istina je, počeo sam kao stolar nabrodu.

— Vaše ruke, moj gospodine! Desna je znatno veća od lijeve. Radiliste njome pa su vam mišići ra zvi je ni ji.— Dobro, a burmut i slobodno zidarstvo?— Neću vas po vri je di ti, ako kažem kako sam došao do toga, a

pogotovu što unatoč strogim pravilima reda nosite iglu za kravatu slukom i kompasom.— Ah, pa naravno, na to sam zaboravio. Ali o pisanju?— Na što bi dugo mogao uputiti izlizani kraj vašega desnog rukava,

glatka zakrpa na laktu kraj mjesta gdje se nas la nja te na stol lijevomrukom.— Dobro, a Kina?— Riba odmah iznad desnog zaglavka mogla vam je biti te to vi ra na

samo u Kini. Te to vi ra nje sam malo proučavao, čak sam i pisao. Trikbojenja ribljih krljušti finom ru ži čas tom bojom naročito je svojstvenKini. Uz to, o lancu sata visi vam kineski novčić.Jabez Wilson grohotom nasmija se. — Zaista! Najprije sam mislio

da je posrijedi vaša čudesna moć, ali sada vidim da tu nema ničeganaročitog.— Počinjem vjerovati, Watsone — reče Holmes — da griješim kad

objaš nja vam. »Omne ingnotum pro magnifico« 2 znate, i moj jadnimali ugled, onakav kakav je, pretrpjet će brodolom ako budem takoiskren. Možete li naći oglas, gospodine Wilsone?— Da, sad sam ga našao — odgovori usadivši svoj debeli, crveni

prst posred stupca. — Evo ga! Tako je sve to počelo. Pro či taj te gagospodine.Pročitam slijedeće:»Liga riđokosih — Na osnovi za vje šta ja pokojnog Ezekiah

Hopkinsa iz Lebenona, država Pen sil va ni ja, SAD, postoji jednoslobodno mjesto koje daje pravo članu lige na plaću od četiri funtetjedno za čisto nominalnu službu. Dolazi u obzir svaki riđokosi čovjekzdrava tijela i duha stariji od 21. godine. Prijaviti se lično u po ne dje- ljak uli sati Duncan Rossu u uredu lige, Pap's Court 7 — FleetStreet.«— Što to znači? — uzviknem.Holmes se smijuckao i lju lju škao u stolici kao kad je bio dobrog ras-

po lo že nja. — Malo neobično, zar ne — reče. — A sad gospodineWilsone, vratite se na polaznu točku i recite nam sve o sebi, o svojoj

porodici, po s lje di ca ma koje je oglas imao na vašu sudbinu. Doktore,najprije ćete za bi lje ži ti novine i datum.— To je »Morning Chronicle« od 27. aprila 1890. godine. Točno

prije dva mjeseca.— Vrlo dobro. Dakle, gospodine Wilsone?— Dakle, baš onako kao što sam vam pričao, gospodine Holmes —

reče Jabez Wilson otirući lice — imam za la ga oni cu na CaburgSquareu blizu Citvja. To nije veliki posao, donosio mi je tek toliko damogu živjeti. Ranije sam bio u mo guć nos ti da držim dva pomoćnika,sada držim samo jednog, dajem mu samo pol plaće.— A kako se zove taj pre du sret lji vi mladić? — upita Sherlock

Holmes.— Zove se Vincent Spolding, i nije baš tako mlad. Teško mu je

odrediti godine. Okret ni jeg pomoćnika od njega ne bih mogaopoželjeti, gospodine Holmes, a znam da bi on mogao po bolj ša tisvoje prilike i za ra đi va ti dvaput više od onog što mu ja dajem. Ali,ako je on za do vo ljan, zašto bih ja bio ne za do vo ljan.— Pa zaista, zašto? Vi ste veoma sretni što imate na mje šte ni ka koji

radi ispod pune tržišne cijene. Danas to nije uobi ča je na pojava međupos lo dav ci ma. Ne znam da li je vaš pomoćnik isto tako neobičan kaoi vaš oglas.— Ima on i svojih mana — reče Wilson. — Nisam vidio čovjeka

tako za gri ja nog za fo to gra fi ra nje kao što je on. Ne pres ta no škljocakamerom, a zatim se zavlači u podrum, kao zec u rupu, i razvijaslike. Ali kao radnik je dobar, bez mane!— Pret pos tav ljam da je još uvijek kod vas?— Da gospodine. On i jedna dje voj či ca od četrnaest godina koja

nešto malo kuha i održava čistoću, to su ukućani. Ja sam udovac inikada nisam imao porodice. Živimo veoma mirno, održavamo krovnad glavom, i ako ništa drugo, bar plaćamo svoje dugove. Prva stvarkoja nas je po re me ti la, to je oglas. Spolding je prije osam tjedana,točno na današnji dan, sišao u ured s ovim istim novinama u ruci irekao:»Za ime božje, gospodine Wilsone, što bih ja želio da sam

riđokos.«»Zašto?« upitao sam ga.

»Zato«, reče on, »što ima još jedno upraž nje no mjesto u ligiriđokosih. To pred stav lja čitavo malo bogatstvo za svakog tko gadobije, a čuo sam da ima više slobodnih mjesta nego što ima ljudi,pa su sta ra te lji van sebe jer ne znaju što će s novcem. Samo kad bimoja kosa pro mi je ni la boju bila bi to sasvim zgodna kolibica u kojojbi se mogao skrasiti.«»Pa što je to?« zapitah. — Znate gospodine Holmes, ja sam čovjek

koji uglavnom radi kod kuće, budući da posao dolazi k meni umjestoda ja idem po njega, tjednima nisam pre ko ra čio kućni prag. Takonisam mogao znati što se vani događa, a uvijek mi je bilo drago dačujem novosti.»Zar niste čuli za Ligu riđokosih?« — upitao me raz ro ga če nih očiju.»Nikada«.»Oh, pa to me čudi, jer vi i sami dolazite u obzir za jedno od

slobodnih mjesta.«»A koliko ona vrijede?«»Samo nekoliko stotina godišnje, a posao je neznatan i ne ometa

čovjeka u njegovim ostalim poslovima.«— To me podstaklo da naćulim uši. Posao več nekoliko godina nije

išao baš najbolje, pa bi nekoliko stotki viška dobro došlo.»Is pri čaj te mi sve o tome«, rekoh.»Pa«, reče on, po ka za ju ći mi oglas, »vidite i sami da Liga ima jedno

slobodno mjesto, a tu je i adresa gdje treba tražiti oba vje šte nja.Koliko razumijem, Ligu je osnovao američki milijunaš EzekiahHopkins koji je bio veoma čudan. I sam je bio riđokos i gajio je velikesimpatije prema riđokosim ljudima. Kad je umro, ispostavi se da jesvoje golemo bogatstvo predao sta ra te lji ma s uputstvom da kamateupo tri je be za davanje lakih za pos le nja ljudima čija je kosa riđe boje.Prema svemu što sam čuo, plaća je odlična, a posla ima malo.«»Ali«, rekoh, »sigurno ima više milijuna ri đo kos nih ljudi koji bi se

javili.«»Ne toliko koliko vi mislite«, odgovori. »Vidite, to je na mi je nje no

Lon don ci ma, i to odraslim ljudima. Taj je Ame ri ka nac još u mladostiotišao iz Londona, pa je htio učiniti dobro djelo svome starom gradu.Zatim sam čuo da vrijedi podnositi molbu ako vam je kosa svijetlo ilitamnorida, ako nije prava, sjajna, žarka i vatrena kosa. Ako biste se

htjeli prijaviti, gospodine Wilsone, vi biste odmah bili primljeni. Alimožda se nećete uz ne mi ra va ti zbog nekoliko stotina funti godišnje.«— E pa sad, činjenica je, gospodo, kao što se i sami možete

uvjeriti, da je moja kosa vrlo sjajne i bogate boje. Ako se u tometreba nadmetati, moji su izgledi najveći. Učinilo mi se da VincentSpolding zna mnogo šta o tome te pomislih da bi mi i on mogao bitikoristan. Stoga sam mu naredio da zatvori kapke i odmah pođe samnom. Odosmo na mjesto označeno u oglasu.— Gospodine Holmes, tako nešto više nikada neću vidjeti. Sa

sjevera, juga, istoka i zapada svaki čovjek koji je imao iole cr ven kas- tu kosu, pohitao je u City da se javi na oglas. Fleet je bio zakrčenriđokosim ljudima, a trg Pope'x Court izgledao je kao da se na njemuprodaju narandže. Mislio sam da u cijeloj zemlji nema toliko riđihkoliko se tog dana sakupilo na taj jedan oglas. Tu ih je bilo sa svimmogućim pre lje vi ma: kao slama, kao limun, kao narandža, kao cigla,kao irski seter, kao jetra, kao crvena zemlja, ali, kao što je Spoldingrekao, veoma je malo bilo onih s pravom, živom kosom plameneboje. Kad ugledah koliko njih čeka, u očajanju htjedoh napustiti cijelustvar. A Spolding ne htjede ni čuti o tome. Ne mogu shvatiti kako jeto izveo, ali on se gurao, muvao i vikao, sve dok me nije sproveokroz gužvu ravno do stubišta koje je vodilo u spomenuti ured. Nastubištu su bile dvije struje: jedni, puni nade, peli su se gore, a drugi,odbijeni, vraćali su se. No mi smo se probijali što smo bolje mogli.Ubrzo se nađosmo u uredu.— Vaš je doživljaj zanimljiv — reče Holmes, kada je njegov klijent

zastao da bi osvježio pamćenje većom količinom burmuta. — Molimvas, nastavite!— U uredu je bilo svega nekoliko drvenih stolica i jedan pisaći stol

za kojim je sjedio mali čovjek čija je kosa bila još crvenija od moje.Svakom kandidatu rekao bi nekoliko riječi, a zatim je uvijek uspijevaoda pronađe grešku koja bi ga di sk va li fi ci ra la. Nije bilo tako lako dobitito mjesto. Međutim, kada je red došao na nas, mali se čovjekpokazao više sklon meni nego ostalima. Čim smo ušli, on zatvorivrata.»Ovo je gospodin Jabez Wilson«, reče moj pomoćnik »i on bi želio

da popuni slobodno mjesto u Ligi.«

»Čini mi se da je za to pogodan«, odgovori mali čovjek. »Ispunjavasve uvjete. Ne sjećam se da sam vidio nešto tako divno.«— On učini korak unazad, nakrivi glavu na jednu stranu i stade piljiti

u moju kosu, dok mi ne postade ne pri jat no. Zatim mi naglo priđe,stisne mi ruku i toplo čestita na uspjehu.»Ne bi bilo pravo da oklijevam«, reče. »Siguran sam da ćete mi

oprostiti što ću poduzeti jednu mjeru pre dos trož nos ti.«— Na to me objema rukama uhvati za kosu i stade vući sve dok

nisam jauknuo od bola. »Zasuzile su vam oči« — reče mi kad mepustio. »Vidim da je sve u redu. Znate, moramo biti oprezni, jer sunas već dva puta prevarili vla su lja ma, jednom čak i obojenomkosom.A o obu ćar skom vosku mogao bih vam pričati čitave priče.« Zatim

pođe do prozora, pa iz sveg glasa vikne da je mjesto popunjeno.Odozdo dopre uzdah ra zo ča ra nja i gomila se raziđe u raznimpravcima. Više se nije vidjela nijedna riđa glava osim moje i njegove.»Zovem se«, reče, »Duncan Ross i sam primam pomoć iz fonda

koji je ostavio naš plemeniti do bro či ni telj. Jeste li oženjeni gospodineWilsone? Imtae li porodicu?«— Odgovorio sam da nemam. Lice mu se odjednom smrači.»Ah«, reče, »to je veoma ozbiljno! Žao mi je što to čujem. Fond,

naime, postoji isto toliko za raz m no ža va nje cr ve no ko sih ljudi koliko iza njihovo iz dr ža va nje.Ne iz mjer no je nezgodno što ste momak.— Lice mi se snuždilo, gospodine Holmes, pri pomisli kako neću

dobiti to slobodno mjesto. Ali pošto je nekoliko trenutaka raz miš ljao,on izjavi da će sve biti u redu.»Da je u pitanju netko drugi«, reče, »zamjerka bi bila de fi ni tiv na. Ali

moramo dati jedan bod više u korist čovjeka s takvom kosom kao štoje vaša. Kada ćete moći stupiti na dužnost?«»Pa malo je nezgodno to što već imam radnju«, rekoh.»Ah, to ništa ne mari, gospodine Wilsone«, reče Vincent Spolding.

»Mogu se ja starati o njoj.«»Koje je radno vrijeme?« upitah.»Od deset do dva.«— Posao u za la ga oni ci obavlja se uglavnom uveče, gospodine

Holmes, naročito četvrtkom i petkom uveče, jer ti dani padaju uoči

dana isplate pa bi dobro došlo kada bih nešto mogao zaraditi izjutra.Znao sam da mi je pomoćnik dobar čovjek i da će se o svemupostarati.»To bi mi veoma od go va ra lo«, rekoh. »Kakva je plaća?« »Četiri

funte tjedno.« »A posao?«»Čisto nominalan.«»Šta to znači nominalan?«»Pa, eto, morate biti u uredu, ili barem u zgradi, cijelo radno

vrijeme. Ako izađete, gubite službu zauvijek. Oporuka je veomajasna. Ako se maknete iz ureda u to vrijeme više ne od go va ra teuvjetima.«»To je svega četiri sata dnevno. Neće mi pasti na pamet da

izlazim«, rekoh.»Nikakva isprika ne pomaže«, reče Duncan Ross, »ni bolest, ni

posao, ni išta drugo. Morate biti tu, ili gubite na mje šte nje.«»A posao?«»Posao se sastoji od pre pi si va nja En cik lo pe di je Britanike. Njezin

prvi svezak nalazi se u ovoj presi. Morate nabaviti tintu, pera iupijače, a mi dajemo stol i stolice. Hoćete li biti spremni za sutra?«»Svakako«, odgovorih.»Onda zbogom, gospodine Wilsone, i dopustite da vam još jednom

čestitam na važnom položaju.« — On mi se pokloni, i isprati me izsobe, a ja, razdragan od sreće, odoh kući sa svojim po moć ni kom.Cijelog sam dana raz miš ljao o tome, a uveče ponovo postadohmalodušan, jer sam samog sebe uvjeravao da cijela stvar mora bitineka velika šala ili smicalica, premda nisam mogao zamisliti kakav bicilj mogla imati. Bilo je posve ne vje ro jat no da je itko mogao ostavititakvu oporuku, ili da se plaćala tolika svota za jedan tako običanposao kao što je pre pi si va nje En cik lo pe di je Britanike. VincentSpolding je učinio sve što je mogao da me oras po lo ži, ali kada sampočeo spavati, ja sam samog sebe ra zu vje ra vao.Međutim, izjutra ipak odlučim poći u taj ured, kupim bočicu tinte, pa

se s guščjim perom i sedam araka uredskog papira uputim u Pope'sCourt.I tako, na moje iz ne na đe nje i za do volj stvo, sve je bilo u najboljem

redu. Stol mi je bio pri prem ljen, Duncan se već nalazio tamo da vidijesam li došao na posao. Dade mi da počnem slovom »A«, pa me

ostavi samoga. S vremena na vrijeme dolazilo bi da vidi je li samnom sve u redu. U dva sata se oprosti, čestita mi na količini kojusam prepisao i zaključa za mnom uredska vrata.Tako je to teklo iz dana u dan, gospodine Holmes. U subotu dođe

upravnik i položi na moj stol četiri zlatnika za moj trud. To istodogodilo se i sli je de ćeg tjedna, a zatim još jednom. Svakog jutradolazio sam u deset sati, a odlazio s posla u dva. Duncan Rosspočeo je navraćati samo jednom u toku jutra, poslije izvjesnogvremena više uopće nije dolazio. Naravno, nikad se nisam usudionapustiti sobu jer nisam bio siguran kada će naići. Mjesto je bilo iz- van red no i tako mi je dobro došlo da se nisam htio izlagati opasnostida ga izgubim.Prošlo je osam tjedana i ja sam pisao o Abesiniji, abdomenu, ar hi-

tek tu ri, Africi, svesrdno se nadajući kako ću uskoro preći na slovo»B«. Već sam ispunio čitavu policu s onim što sam napisao, a tada,iznenada, cio se posao završio.— Završio?— Da. I to baš jutros. Otišao sam na posao, kao i obično, u deset

sati, ali vrata su bila zatvorena, na njima je u sredini ploče čavlićembio prikucan komad kartona veličine listića iz bi ljež ni ce. Na njemu jepisalo: »Liga riđokosih je ras pu šte na 9. oktobra 1890. godine.«Sherlock Holmes i ja pro ma tra li smo kratku objavu i tužno lice izanje, sve dok smiješna strana nije nad v la da la druge obzire, paprasnusmo u smijeh.— Šta je tu smiješno — poviče klijent crven kao njegova plamena

kosa. — Ako ne znate ništa drugo nego da mi se smijete, onda jamogu otići na drugo mjesto.— Ne, ne — uzviknu Holmes, gurajući ga natrag na stolicu s koje

se već upola bio digao. — sve je neobično. Ali ima tu nečega pomalosmiješnog. Molim vas, što ste poduzeli kad ste na vratima našli tajkarton?— Za pre pas tio sam se, gospodo. Nisam znao što da učinim. Zatim

sam se obratio okolnim uredima, ali nitko ništa nije znao o tome.Najzad odem do ku ćev las ni ka, koji je po zanimanju ra ču no vo đa i živiu prizemlju, i upitam ga zna li on što se dogodilo s Ligom riđokosih.Odgovorio mi je da nikad nije čuo za takvu Ligu. Tada ga zapitam tko

je gospodin Duncan Ross. Odgovorio mi je kako za to ime nikadanije čuo.»Pa«, rekoh, »gospodin iz broja 4.«»Šta, riđokosi gospodin?«»Da.«»Oh«, reče, »on se zove William Morris, advokat je i samo je pri vre-

me no u mojoj sobi dok mu ne budu gotove nove pros to ri je. Juče seiselio.«»Gdje bih ga mogao naći?«»U njegovu uredu. Rekao mi je adresu. Da, ulica King Ećhvarda

broj 17, u blizini crkve Saint Paula.— Odmah sam pošao onamo, gospodine Holmes, ali kad stigoh na

tu adresu, ondje se nalazila tvornica umjetnih čašica za koljena, atamo nitko nikad nije čuo ni za gospodina Williama Morisa niz agospodina Duncan Rossa.— I što ste učinili?— Otišao sam kući na Saxe Squareu i po sa vje to vao se sa svojim

po moć ni kom. Ali on mi nije mogao pomoći. Rekao mi je da će meoba vi jes ti ti poštom. No to vje ro jat no nije bilo dovoljno, gospodineHolmes. Nisam htio izgubiti takvo mjesto bez borbe. Kako sam čuoda ste veoma pre du sret lji vi i dijelite savjete si ro maš nim ljudima,došao sam pravo k vama.— To ste veoma pametno učinili — reče Holmes. — Vaš slučaj je iz-

van red no neobičan, sa za do volj stvom ću se u nj udubiti. Premaonome što ste mi rekli moguće je da se radi o oz bilj ni jim stvarimanego što je izgledalo na prvi pogled.— Prilično ozbiljnim — reče Jabez Wilson. — Odoše moje četiri

funte tjedno.— Što se vas tiče — reče Holmes — smatram da ništa ne možete

zamjeriti toj neobičnoj ligi. Naprotiv! Postali ste bogatiji za tridesetfunti, a da i ne govorimo o en cik lo pe dij skom znanju koje ste stekli opojmovima pod slovom »A«. Vi ništa niste izgubili.— Nisam, ali hoću da doznam tko su oni i što im je bio cilj prilikom

izvođenja ove šale sa mnom, ako je to uopće i bila šala. Za njih je toprilično skupa šala jer ih stoji trideset dvije funte.— Potrudit ćemo se da to ra zjas ni mo umjesto vas. A sada nekoliko

pitanja, gospodine Wilson. Vaš pomoćnik, koji vam je prvi obratio

pažnju na oglas, od kadaje radio kod vas?— Oko mjesec dana.— Kako je došao k vama?— Na oglas.— Da li je on jedini koji se javio?— Ne, bilo ih je desetak.— Zašto ste baš njega odabrali?— Okretan je i pristao je da radi za malo novaca.— Zapravo za pola plaće?— Da.— Kako izgleda Vincent Spolding?— Malen, snažno građen, veoma hitar, bez ijedne dlake na glavi,

premda nije daleko odmakao od tridesete. Na čelu ima mrlju odkiseline.Holmes se uzbuđeno digne sa stolice. — Tako sam i mislio — reče.

— Jeste li ikada opazili da su mu uši probušene za naušnice?— Jesam. Rekao mi je kako mu je to, još kao djetetu, uradio neki

Ciganin.— Hm! — reče Holmes i duboko se zamisli. — Je li on još uvijek

kod vas.— Baš sada sam se rastao s njim.— A da li se u vašem odsustvu vodilo računa o vašoj radnji?— Ne mogu ni na što da se požalim. Ujutro nikada nema mnogo

posla.— To je dovoljno, gospodine Wilsone. Bit ću sretan da vam za dan

—dva dam svoje mišljenje. Danas je subota, nadam se da ćemo dopo ne delj ka naći rješenje.— Watsone — reče Holmes kada nas je po sje ti lac napustio — šta

za klju ču je te iz svega ovoga?— Ništa — odgovorim iskreno. — Sve je veoma zagonetno.— Po pravilu — reče Holmes — što je stvar neo bič ni ja, to je manje

zagonetna. Stvarno su zamršeni obični, sva kod nev ni zločini, istoonako kao što je najteže iden ti fi ci ra ti baš jedno obično lice. Alimoram biti brz.— Šta ćete uraditi? — upitam.— Pušit ću — odgovori. — To je problem za čitave tri lule, pa vas

molim da mi se u toku pedeset minuta ničim ne obraćate.

Sklupčao se u svom nas lo nja ču i, dignuvši tanka koljena sve doorlovskog nosa, ostao tako sjedeći, za tvo re nih očiju, dok mu jenjegova crna, glinena lula štrcala kao kljun neke neobične ptice.Zaključio sam da je zaspao, a kada je i mene počeo hvatati san,Holmes je naglo skočio iz svog nas lo nja ča i spustio lulu na ploču odkamina.— Danas popodne u Saint James Hallu svira Sarsate — reče. —

Što mislite, Watsone, da li bi vaši pacijenti mogli pričekati nekolikosati?— Danas nemam posla.— Onda stavite šešir na glavu. Najprije ću proći kroz City, a usput

možemo nešto ručati. Na programu ima dosta njemačke muzike kojaviše odgovara mom ukusu od ta li jan ske ili francuske. Ona je in tros- pek tiv na, a ja želim izvršiti in tros pek ci ju. Hajdemo!Odvezli smo se podzemnom že ljez ni com do Al der ga tea, zatim smo

odšetali do Saxe Cobourg Squarea, do poprišta neobične priče kojusmo jutros čuli. To je mrtvo, malo i nimalo otmjeno mjesto sa četiriniza prljavih, dvokatnih kuća od cigle na malenom ograđenomprostoru, s korenom uvelog lovora koji je vodio očajničku borbu s at- mo sfe rom punom dima. Tri pozlaćene lopte i mrka tabla s naslovom»Jabez Willon«, ispisanim bijelim slovima na kući na uglu, oz na ča va- li su mjesto gdje je naš riđokosi klijent imao radnju. Sherlock Holmesstane, nagnu glavu na jednu stranu i za žmu riv ši dobro je odmjeri.Zatim polako krene niz ulicu, pa se ponovo vrati do ugla pomno po- sma tra ju ći kuće. Najzad se vrati pred za la ga oni cu, tri puta snažnolupi štapom po pločniku, priđe vratima i zakuca. Vrata se odmahotvoriše, a obrijani mladić in te li gent na izgleda zamoli nas da uđemo.— Hvala — reče Holmes — htio sam vas samo upitati kako se

odavde može doći do Stranda?— Treća desno, četvrta lijevo — spremno odgovori pomoćnik i

zatvori vrata.— Bistar čovjek — reče Holmes dok smo odlazili. — četvrti čovjek u

Londonu po in te li gen ci ji, a po smjelosti nisam siguran da nije i treći.Znao sam o njemu i ranije.— Uvjeren sam da ste ga zapitali za put samo zato da biste ga

mogli vidjeti — rekoh.— Ne njega.

— Nego?— Koljena njegovih pantalona.— Pa šta ste vidjeli?— Ono što sam i očekivao.— A zašto ste lupali po pločniku?— Dragi moj doktore, sada je vrijeme za pro ma tra nje, a ne za

razgovor. Uhode smo u ne pri ja telj skoj zemlji. O Saxe CobourgSquareu nešto znamo. Ispitajmo sada putove što leže iza njega.Put na kome smo se našli pošto smo skrenuli iza ugla do malo

uvučenog Saxe Cobourg Squarea bio je sušta su prot nost onomprvom: kao lice naličju. Bila je to jedna od glavnih arterija kojeprenose saobraćaj Cityja na sjever i zapad. Sredina ulice bila jepretrpana gomilom vozila koja su se kretala u dva pravca, dok su sepločnici crnjeli od užurbanih pješaka. Dok smo gledali niz lijepihtrgovina i ve li čans tve nih poslovnih zgrada, teško je bilo shvatiti da jes one druge strane oronuli mrtvi trg koji smo upravo bili napustili.— Čekajte da vidim — reče Holmes stojeći na uglu i raz gle da ju ći

ulicu — ovdje bih želio zapamtiti red kuća. Moja je omiljena zabavada točno upoznajem London. Ovdje je Mortimer, prodavač duhana,mala pro da va oni ca novina, Koburški odjel City and Suburban banke,ve ge ta ri jan ski restoran i McFarlane's radionica fijakera. A sada,doktore, svršili smo posao pa je vrijeme da se i zabavimo. Poslijesendviča i šalice kave hajdmo u zemlju violina, gdje je prijatno inema riđokosih klijenata koji bi nas uz ne mi ri va li svojim rebusima.Moj prijatelj bio je odu šev lje ni muzičar, ne samo vrlo sposoban

izvođač nego i nat pro sje čan kom po zi tor. Cijelo popodne sjedio je uparteru zanesen naj ta na ni jim osjećajem bla žens tva, nježno pratećimuziku kretnjama svojih dugih, tankih prstiju, dok su mu sjetne i sa- nja lač ke oči bile sasvim drugačije od onih koje je imao Holmes is tra- ži vač, Holmes uporan, oštrouman, uvijek spreman i ne dos ti žan lovackri mi na la ca. U njegovu osebujnom karakteru na iz mje nič no se isticalanjegova dvojna priroda, a njegova točnost i do vit lji vost pred stav lja lesu reakciju na pjesničko i misaono ras po lo že nje koje bi gapovremeno obuzimalo. Mijene njegove prirode vodile su ga odkrajnje sus ta los ti do pomamne energije. Nikad nije bio tako stra ho vi- to dje lo tvo ran kao kada bi danima lješkario u svom nas lo nja ču, sredsvojih im pro vi za ci ja i izdanja napisanih sta ro en gle skim pismom. Tad

bi ga iznenada spopala strast za lovom pa bi se njegova blistavasnaga ra su đi va nja uzdigla na stupanj intuicije, dok bi oni koji nisuupoznati s njegovim načinom rada podozrivo gledali na njega kao načovjeka čije znanje nije jednako znanju ostalih smrtnika. Kad sam gato popodne vidio tako obuzeta muzikom u Saint James Hallu, osjetiosam da se pri bli ža va ju teški trenuci onima koje je progonio.— Vi ćete kući, doktore? — upita me dok smo izlazili.— Da, mogao bih.— Ja imam neki posao koji će trajati nekoliko sati. Ova stvar na

Cobourg Squareu je ozbiljna.— Zašto ozbiljna?— Priprema se značajan zločin. Imam razloga vjerovati da ćemo

stići na vrijeme da ga spri je či mo. Ali s obzirom da je danas subota,to prilično otežava stvari. Noćas će mi biti potrebna vaša pomoć.— U koje vrijeme?— Deset sati bit će dovoljno rano.— U deset ću biti u Baker Streetu.— Vrlo dobro. Možda će biti i opasno, doktore, zato stavite u džep

vojni revolver. — Zatim odmahne rukom, okrene se na peti i za trenoka nestane u gomili.Vjerujem da nisam veća budala od svojih susjeda, ali u radu sa

Sherlock Holmesom uvijek sam bio pritisnut osjećajem vlastitegluposti. Ovdje sam čuo ono što je čuo i on, vidio ono što je i onvidio, a ipak je očigledno pro iz la zi lo iz njegovih riječi da on jasno vidine samo ono što se dogodilo nego i ono što treba da se dogodi, dokje meni cijela stvar još uvijek izgledala zbrkana i nejasna. Dok samse vozio kući u Ken sin g ton ponovo sam u mislima prešao čitavuneobičnu priču riđokosog pre pi si va ča En cik lo pe di je Britanike pa doposjete Saxe Cobourg Squareu i zlos lut nih riječi kojima se Holmesoprostio od mene. Kakva li je to noćna eks pe di ci ja i zašto bi trebaloda pođem naoružan? Kamo ćemo ići i što treba da uradimo? Holmesmi je na go vi jes tio da je pomoćnik vlasnika za la ga oni ce s glatkimlicem užasan, čovjek ,koji može zaigrati vještu igru. Pokušao samnaći rješenje, ali sam s očajanjem odustao.Bilo je devet i četvrt kada sam pošao od kuće i prošao kroz park i

kroz Oxford do Baker Streeta. Dvije dvokolice stajale su predvratima. Kad sam ušao u hodnik odozgo sam začuo žagor glasova.

U jednom sam prepoznao Peter Johna, zva nič no ga po li cij skogagenta, dok je drugi bio visok, suh čovjek turobna lica s vrlo blistavimšeširom i u dos to jans tve nom redengotu.— Ha, naše je društvo potpuno — reče Holmes za kop ča va ju ći

jahaći kaput i s police uzme teški lovački štap. — VVatsone, vipoznajete gospodina Johna iz Scotland Yarda? Da vas pred sta vimgospodinu Mer rywe at he ru koji će nam biti suradnik u noćašnjojavanturi.— Vidite, doktore, opet idemo zajedno u lov. — reče John na svoj

važan način. — Naš prijatelj je izvrstan čovjek za lov. Potreban mu jesamo jedan stari pas da mu pomogne u hvatanju.— Nadam se da se naša hajka neće završiti hvatanjem divlje guske

— tmurno će Mer rywe at her.— Holmesu možemo pokloniti prilično po vje re nja — dos to jans tve no

će po li cij ski agent. — On ima neke svoj stve ne metode koje su, akomi ne bude zamjerio što ću tako reći, nešto malo suviše teoretske ifan tas tič ne, ali odličan je detektiv. Nije pre tje ra no reći da je jednom ilidvaput, kao u onom slučaju ubistva Sholtoa i blaga iz Agre, bio neštotočniji od zvaničnih organa.— Oh, ako vi tako kažete, gospodine Johne, onda je u redu! —

reče stranac s po što va njem. — Ipak priznajem da mi nedostajepartija bridža. To je prva subota za dvadeset i sedam godina da neigram svoju partiju karata.— Smatram da ćete uvidjeti — reče Sherlock Holmes — da noćas

igrate na zamašniju svotu nego što ste ikada igrali i da će igra biti uz- bud lji va. Za vas je, gospodine Mer rywe at he ru, svota iznositi nekihtrideset hiljada funti, a za vas, gospodine Johne, bit će to čovjekkoga želite imati u rukama.— John Clay je ubica, lupež i fal si fi ka tor. To je mlad čovjek,

gospodine Mer rywe at he ru, i nalazi se na vrhuncu svog zanimanja.Više bih volio staviti lisice njemu na ruke nego ikojem drugomokorjelom zločincu u Londonu. Čovjek vrijedan pažnje. Djed mu jebio kraljev vojvoda, a on sam polazio je škole u Etonu i Oxfordu. Uglavi ima isto toliko vještine kao i u prstima, pa iako na svakomkoraku nailazimo na njegove tragove, nikako ga ne možemo uloviti.Jednog tjedna izvrši provalu u Škotskoj, a drugog već sakuplja novac

za sirotinju u Cornwallu. Godinama tragam za njim, ali moje ga očijoš nisu vidjele.— Nadam se da ću noćas imati za do volj stvo da vam ga pred sta-

vim. I ja sam imao jedanput-dvaput posla s gos po di nom JohnomClavom i slažem se s vama da je na vrhuncu svoje vještine. Aliprošlo je deset sati i krajnje je vrijeme za polazak. Ako vas dvojicakrenete prvim dvo ko li ca ma, Watson i ja pratit ćemo vas drugim.Za duge vožnje Sherlock Holmes nije mnogo raz go va rao. Sjedio je

zavaljen u kolima i pjevušio melodije koje je to popodne čuo. Truckalismo se po bes kraj nom labirintu ulica osvi jet lje nih plinom, dok nestigosmo u Faringdon Street.— Sad smo blizu — reče moj prijatelj. — Taj Mer rywe at her je

direktor banke i osobno je za in te re si ran za stvar. Htio sam da i Johnbude s nama. Nije loš čovjek, premda je u svom zanimanju potpunaneznalica, ali ima dobru osobinu, hrabar je kao buldog, a uporan kaorak kada nekoga stegne u kliješta. Tu smo, a i oni nas čekaju.Stigli smo na isti onaj pločnik na kome smo bili jutros. Otpustili smo

kola i pod vodstvom Mer rywe at he ra prošli smo kroz uzak prolaz isporedna vrata koja nam je otključao. Odande je vodio veoma kratakhodnik što se završavao jakim željeznim vrat ni ca ma. Odatle supolazile vijugave, kamenite stepenice koje su za vr ša va le preddrugim golemim vrat ni ca ma.Mer rywe at her zastane da zapali fenjer, potom nas sprovede

tamnim memljivim hodnikom. Pošto otvori vrata, uđosmo u zasvođenpodrum u kome su bili složeni sanduci i masivni kovčezi.— Neće li vam biti teško da lupnete odozgo — upita Holmes

podižući fenjer i pro ma tra ju ći oko sebe.— Kao ni odozdo — odgovori Mer rywe at her, kucajući štapom po

pločama kojima je bio pokriven pod. Zvuči kao da je šuplje! — rečedižući za pre pa šte no pogled.— Moram vas naj oz bilj ni je zamoliti da budete mirniji — strogo reče

Holmes. — Već ste ugrozili uspjeh pothvata. Smijem li vas zamolitida sjednete na jedan od onih sanduka i da se ne miješate?Dos to jans tve ni Mer rywe at her sjedne na sanduk uvri je đe na lica, dok

se Holmes spusti na koljena i pomoću fenjera i leće počne veomapažljivo is pi ti va ti pukotine između kamenih ploča. Bilo mu je dovoljnonekoliko sekundi da sagleda stvar i vrati leću u džep.

— Imamo pred sobom barem još sat čekanja — reče. Teško da ćepoduzeti bilo kakve korake prije nego što dobri Wilson legne ukrevet. A onda ni minuta neće dangubiti. Što brže svrše poslom, toće im više vremena ostati za bijeg. Sada se, doktore, kao što stenaslutili, nalazimo u podrumu po druž ni ce City banke, jedne odglavnih lon don skih banaka. Mer rywe at her je generalni direktor i onće vam objasniti da postoje razlozi zbog kojih bi svi drskiji londonskipro val ni ci ovog časa mogli biti i te kako za in te re si ra ni za ovajpodrum.— Radi se o našem fran cu skom zlatu — prošapta direktor. —

Nekoliko puta su nas upo zo ra va li da bi moglo doći do krađe togzlata.— Vašeg fran cu skog zlata?— Da. Prije nekoliko mjeseci imali smo priliku da pojačamo

novčana sredstva te smo od Francuske banke posudili tridesethiljada napoleona. Saznali su da još nismo ras pa ko va li novac i daleži u podrumu. Sanduk na kome sjedim sadrži dvije hiljadenapoleona. Naša zaliha nekovanog zlata trenutno je mnogo veća odone što se obično drži po fi li ja la ma. Zbog toga direktori ne spavajumirno.— Što je svakako opravdano — reče Holmes. — Vrijeme je da

spro ve de mo male planove. Očekujem da će kroz jedan sat napetostdostići vrhunac. U me đu vre me nu, gospodine Mer rywe at her, moramozastrti ovaj tmurni fenjer.— Pa da sjedimo u mraku?— Nemojte mi zamjeriti, ali to će biti potrebno. Ponio sam karte jer

sam mislio da ćemo, pošto imamo četvrtog, ipak moći odigratipartiju, ali vidim da su ne pri ja telj ske pripreme otišle toliko daleko dase zbog svjetla ne smijemo izložiti opasnosti. Prije svega moramoizabrati svoje položaje. To su odlučni ljudi. Premda ćemo ih zateći une po volj ni jem položaju, mogu nas raniti ako ne budemo oprezni. Jaću stajati iza ovog sanduka, a vi se zaklonite iza onih. Watsone, akobudu pucali ubijte ih bez pre do miš lja nja.Na vrh drvena sanduka, iza koga sam čučao, postavio sam svoj

otkočeni revolver, Holmes spusti zastor na prednji dio fenjera i ostavinas u potpunom mraku. Još smo samo po mirisu vrućeg metala znalida je svjetlo još tu i da će nam u datom trenutku za svi je tli ti. Osjećao

sam se obes hra bren, živaca na preg nu tih do krajnosti u tom vlažnompo drum skom zraku.— Imaju samo jednu od stup ni cu — prošapta Holmes — i ona vodi

kroz kuću na Saxe Cobourg Squareu. Nadam se da ste učinili onošto sam vas zatražio, Johne.— Uredio sam da jedan narednik i dva policajca čekaju kod

prednjih vrata.— Onda smo im zatvorili sve rupe. Sada moramo biti nečujni i

čekati.Ala nam se dugo činilo to vrijeme! Tek kasnije, pre gle da va ju ći svoje

bilješke, shvatio sam da je prošlo svega sat i četvrt, a meni se tadačinilo kao da je noć prošla i da nad nama sviće zora. Udovi su mi biliukočeni jer sam se plašio da pro mi je nim položaj. Sluh mi se tolikonapregao da sam čuo ne samo pravilno disanje svojih drugova negosam mogao raz li ko va ti dublji i teži dah glomaznog Johna od nježnogdisanja direktora banke. Sa svog mjesta mogao sam vidjeti prekosanduka jedan dio poda. Iznenada se pojavi na podu tračak svjetla.U početku samo blijeda iskrica na kamenom podu, svjetlo se izduži

u žutu prugu, a zatim bez ikakvog šuma kao da je zinula pukotina izkoje se pojavi jedna bijela gotovo ženska ruka. čitav minut, pa i više,savijeni prsti te ruke pipkali su po podu. Zatim se ruka povuče istoonako naglo kao što se bila i pojavila. Ponovo zavlada mrak. Ostanejoš samo tanka, blijeda traka po kojoj se nazirala pukotina međupločama.To je potrajalo samo trenutak. Odmah zatim začu se tresak i

lomljava, a jedna od velikih, bijelih, kamenih ploča svali se na stranuostavivši če tvo ro kut nu rupu iz koje se pojavi svjetlo jednog fenjera.Nad rubom se pojavi glatko, gotovo dječačko lice koje oštro razmotrisve oko sebe, zatim se čovjek izdiže do pasa, da bi već sli je de ćegtrenutka stajao kraj otvora i izvlačio svog ortaka, isto tako vitkoga imladog.— Sve je čisto — prošapta. — Imaš li dlijeto i vreće? Do đavola!

Kidaj, Archie, kidaj, nek' visim samo ja!Sherlock Holmes priskoči i zgrabi uljeza za vrat. Onaj drugi utonu u

rupu, čulo se cijepanje odjeće kad ga je John ščepao. S jednogrevolvera odrazi se odbljesak svje tlos ti od fenjera, ali je Holmesov

lovački štap bio brži te lupi čovjeka po zglavku. Revolver tresnu nakameni pod.— Nikakva vajda od toga, Clay — reče Holmes. — Stvar je

beznadna.— Vidim — odgovori Clay s najvećom mirnoćom. — Pret pos tav ljam

da je mom drugu dobro, premda ste mu razderali kaput.— Trojica ga čekaju na vratima — reče Holmes.— Zaista! Savršeni ste. Moram vam čestitati.— I ja vama — odgovori Holmes. — Vaša ideja o riđoj kosi je nova i

veoma dobra.— Sad ćeš odmah vidjeti svog druga — reče John. — Brži je od

mene u puzanju kroz rupe. Pruži ruke da pri č vr stim lisice.— Ne želim da me do di ru je te svojim prljavim rukama — reče za rob-

lje nik kad su škljoc nu le lisice. — Možda vam nije poznato, ali mojimžilama teče kra ljev ska krv. Budite ljubazni pa mi se obraćajte sa»gospodine« i »molim«.— U redu — reče John ce re ka ju ći se. — Pa, hoćete li, molim vas,

gospodine, da krenete gore gdje nas čekaju kola kako bismo vašumilost odveli u po li cij sku stanicu?— Tako je bolje — mirno reče Clay. Duboko se pokloni nama trojici i

iziđe u pratnji detektiva.— Zaista, Holmes — reče Mer rywe at her dok smo izlazili iz

podruma — ne znam na koji vam se način banka može odužiti. Viste potpuno osujetili jedan od naj o pas ni jih pokušaja provale u bankeza koji sam ikad čuo.— Ja sam morao srediti neke male račune s gos po di nom Clavom

— reče Holmes. — Zbog toga sam imao nešto malo izdataka paočekujem da će mi ih banka na dok na di ti.— Vidite Watsone — razlagao je Holmes u ranim jutarnjim satima,

dok sam sjedio uz čašu viskija u Baker Streetu — od početka je bilosavršeno očigledno da jedini mogući cilj fan tas tič nog oglasa Lige,kao i pre pi si va nje en cik lo pe di je mora biti u tome da se onaj ne bašpro nic ljiv čovjek, vlasnik za la ga oni ce, ukloni s puta nekoliko satidnevno. To je bio veoma čudan način, ali zaista bi bilo teško pronaćibolji. To je palo na pamet oš tro um nom Clayu. četiri funte tjedno pred- stav lja le su mamac koji ga je morao privući, a za njih koji su igrali namilijune to nije značilo ništa. Oni daju oglas, i dok jedan lupež ima

pri vre me ni ured, drugi navodi čovjeka da se javi na oglas i za jed nič- kim snagama us pi je va ju da ga tjednima uklanjaju iz trgovine svakogdana pri je pod ne. Od trenutka kada sam čuo da je pomoćnik došaoda radi za pol plaće bilo mi je jasno da je imao jak razlog da dobije toza pos le nje.— Ali kako ste mogli naslutiti koji je to razlog?— Da je u kući bilo žena posumnjao bih u običnu spletku. Međutim,

radnja tog čovjeka bila je malena i u njegovoj kući nije bilo ničegazbog čega bi se po du zi ma le tako razrađene pripreme. Šta bi ondamoglo biti? Raz miš ljao sam o po moć ni ko voj sklonosti da fo to gra fi ra io njegovu triku odlaženja u podrum. Podrum! To je bio krajzamršenog klupčeta. Zatim sam poduzeo istragu o ta jans tve nompomoćniku i otkrio da imam posla s jednim od naj hlad no krv ni jih i naj- dr ski jih zločinaca Londona. Nešto je radio u podrumu, nešto što je iz- i ski va lo mjesecima svakog dana po nekoliko sati rada, šta bi tomoglo biti? Ništa drugo nisam uspio smisliti nego da kopa tunel upravcu neke druge zgrade. Onog časa kad smo pošli na lice mjestadošao sam dotle. Iznenadio sam vas time što sam štapom udarao popločniku. Htio sam otkriti da li se podrum nalazi ispred ili iza radnje.Ispred se nije nalazio. Zatim sam zazvonio, i, kao što sam očekivao,javio se pomoćnik. Mi smo imali neke čarke, ali vidjeli se nismonikad. Nisam mu ni pogledao lice. Htio sam vidjeti koljena od hlača.Mora da ste i sami opazili koliko su bila pohadana i izgužvana. Jasnosu govorila o satima kopanja. Još je preostalo pitanje zbog čega sukopali? Otišao sam iza ugla i vidio da City i Suburban banka graničes radnjom našeg poznanika. Tako sam riješio zagonetku. Kada stese poslije koncerta odvezli kući otišao sam u Scotland Yard i do ge- ne ral nog direktora banke. Po s lje di ce ste vidjeli sami.— Ali kako ste znali da će provaliti baš noćas? — zapitam.— Ako su zatvorili ured Lige riđokosih, znači da im prisustvo Jabez

Wilsona više nije smetalo, drugim riječima, da su dovršili tunel. Sadaje važno da se njime što prije posluže. Subota im je od go va ra la boljenego ikoji drugi dan jer je pružala dva dana za bijeg. Iz svih tihrazloga očekivao sam da će doći noćas.— Krasno ste to smislili — iskreno sam se divio. — To je dug lanac,

ali je svaka karika na svom mjestu.

— To me spasilo od dosade — Holmes reče zi je va ju ći. — Ah, većosjećam kako me ponovo obuzima. Moj život se is crp lju je u ne pres- ta nom naporu da pobjegnem od običnog ži vo ta re nja. Takvi maliproblemi mi u tome pomažu.— Pa vi ste dobrotvor ljudskog roda — opet ću.Holmes sliježe ramenima. — Pa, možda sam malo i koristan —

reče. L'homme c'est rien — l'oeuvre c'est tout, 3 kako je to Sandovojpisao Flaubert.

PROBLEM IDENTITETA

— Dragi moj pri ja te lju — govorio je Sherlock Holmes, dok smo seokupili kraj vatre svaki na svojoj strani kamina u njegovu stanu uBaker Streetu — život je čudesniji nego što ga može shvatiti ljudskirazum. I ne usuđujemo se razumjeti stvari koje su zapravo običnepojave biv s tvo va nja. Svako književno djelo, sa svojim pre fi nje nim za- ključ ci ma, postalo bi jalovo i be sko ris no kad bismo mogli da sevinemo s prozora držeći se za ruke i lebdeći pro kr sta ri mo nad ovimvelikim gradom, da malčice pomaknemo krovore i zavirimo učudovišne stvari koje se odi gra va ju pod njima, u neobične sticajeokolnosti, u namjere, nes po ra zu me, u lance događaja koji zapanjuju,koji djeluju kroz ge ne ra ci je.— Pa ipak nisam baš sasvim uvjeren u to — odgovorim. —

Slučajevi koji se obje lo da nju ju u novinama u pravilu su veoma ne za- nim lji vi i prilično jed nos tav ni. U po li cij skim iz vje šta ji ma je do krajnjihgranica ispoljen realizam, pa ipak rezultat nije ni umjet nič ki ni op či- nja va ju ći.— Da bismo postigli re alis tič ki dojam moramo pri mi je ni ti izvjestan

stil i metod — reče Holmes. — U po li cij skim iz vje šta ji ma gdje se višepolaže na vanjsku službenu formu nego na po je di nos ti toga nema iforma čini glavnu bit cijele stvari. Ako se pak primijeni izvjestan stil,ničeg neo bič ni jeg nema od sva ki daš nji ce.Nasmijem se i klimnem glavom. — Potpuno vas razumijem što tako

mislite. Naravno, u svojstvu nes luž be nog sa vjet ni ka i pomagačasvakome, širom tri kon ti nen ta, jer stupili ste u dodir sa svim i svačimšto je čudnovato i neobično. Ali ovom prilikom — podigoh s podajutarnje novine — stavimo to na probu u praksi. Eto prvog naslovana koji sam naišao: »Okrutnost muža prema ženi.« Tu je polovicaštampanog stupca i ne pro či tav ši ga sve mi je savršeno dobropoznato: druga žena, piće, nasrtaji, udarci, modrice, su osje ća njasestara, gazdarica. Nešto okrutnije ne bi mogao izmisliti ni naj o krut- ni ji pisac.— Vaš primjer nije baš naj sret ni ji — odgovori Holmes uzimajući

novine.

— To je rastava u kojoj sam i ja učes tvo vao u ra s vjet lja va njuizvjesnih sitnih činjenica. Muž je bio tre zve njak, nikakve druge ženenije bilo, a povod za žalbu bila je njegova navika da objed završavavadeći svoje umjetno zubalo da bi ga hitnuo na svoju ženu, što,dopustit ćete, ne pred stav lja radnju koja bi mogla pasti na pametjednom pro sječ nom pri po vje da ču. Doktore, uzmite jedan štipaljduhana i priznajte da sam vas nad li ci ti rao u vašem primjeru.Pružio mi je svoju burmuticu od starog zlata s velikim ametistom

nasred poklopca. Njena raskoš toliko je odskakala od njegova jed- nos tav na i obična života, da nisam mogao a da ga ne zapitamodakle mu to.— Ah — reče — zaboravio sam da vas nisam vidio već nekoliko

tjedana. To je mala uspomena od kralja češke za pomoć u slučajuIrene Adler.— A prsten? — zapitam gledajući briljant koji mu je blistao na prstu.— Taj je od holandske vladajuće kuće. Slučaj u kojem sam joj

poslužio toliko je osjetljiv da ga, čak ni vama, koji ste bili tako dobrida za bi lje ži te nekoliko mojih sitnijih problema, ne mogu povjeriti.— Ras po la že te li sada kakvim slučajem? — upitam.— Sa jedno desetak, ali nijedan nije naročito ka rak te ris ti čan. Eto

vidite, svi su oni značajni, ali nisu za nim lji vi. Došao sam do zaključkada je polje rada za pro ma tra nje i brzu analizu uzroka i po s lje di ca, štodaje draž istrazi, najčešće ubez na čaj nim stvarima. Velika zlodjelasklona su ka običnom, jer ukoliko je zlodjelo dublje, utoliko je upravilu oči gled ni ja pobuda. U tim slu ča je vi ma, izuzev jednoga za mr- še ni jeg koji je dospio do mene iz Mar se il le sa, nema ničega za nim lji- vog. Međutim, možda ću kroz nekoliko trenutaka ras po la ga ti s nečimboljim, jer evo jednoga mog klijenta!Ustao je iz nas lo nja ča te ostane stojeći između raz dvo je nih zavjesa

motreći na tmurnu londonsku ulicu. Pro ma tra ju ći preko njegovaramena opazim da s druge strane na pločniku stoji krupna žena steškim krznenim ovrat ni kom i crvenom izvijenom per ja ni com za dje- nu tom za široko obrub lje ni šešir, koketno na kriv ljen na način voj vot- ki nje od De ven shi rea. Nervozno je bacila pogled prema našemprozoru, pri čemu joj se tijelo klatilo naprijed—natrag, a prsti su senervozno po igra va li s dugmetima na rukavici. Odjednom, otisnuvši

se kao plivač koji skače s obale, pretrči preko ceste, nakon čegazačusmo oštro zvonce.— Takve simptome već poznajem — reče Holmes, bacivši cigaru u

vatru. — Klaćenje na pločniku znači uvijek ime affaire de coeur. 4

Voljela bi doći do savjeta, ali nije sigurna da stvar nije odveć tan ko- ćut na da bi se mogla nekome povjeriti. Pa i tu može biti razlike. Ženakoja je ozbiljno prevarena od muškarca, ta se ne koleba. U tom jeslučaju uobi ča je ni vanjski znak is pre ki dao zveckanje. Ovdje, pakmožemo pret pos ta vi ti da je posrijedi ljubavna stvar, ali naša cura nijetoliko ljuta koliko je u nedoumici ojađena. No, evo je da nam našepret pos tav ke osobno razjasni.Livrirani dječak najavi gospođicu Mary Sut her land, pri čemu se iza

njegove malene prilike pomoli dama kao trgovački brod s napetimjedrima iza sićušnog pilotskog čamca. Sherlock Holmes poželi jojsvojom ka rak te ris tič nom učtivošću do bro doš li cu. Pošto je zatvoriovrata i posadio je u naslonjač, pogleda je na njemu svojstven način.— Ne smatrate li — reče —da je s vašom krat ko vid noš ću prilično

naporno tako mnogo tipkati na pisaćem stroju?— Najprije sam smatrala da jeste — odgovori ona — ali sada

nalazim slova i bez gledanja. — Potom, odjednom shvativši punismisao njegovih riječi, razrogači oči dok joj se na širokom, pros to sr- dač nom licu odra ža va lo za pre pa šte nje.— Gospodine Holmes, vi ste za mene čuli! — poviče — otkud biste

inače mogli to znati?— Ne osvrćite se na to — Holmes se nasmije. — Bit će da sam se

uvježbao zapažati ono što drugi previđaju. Da nije tako, zašto bistedolazili k meni po savjet?— Došla sam, gospodine, jer sam slušala o vama od gospođe

Etherege, čijeg ste muža onako lako pronašli kad ga je i policijaotpisala kao mrtvaca. Oh, gospodine. Holmes, željela bih da i zamene učinite nešto slično. Nisam bogata, ali na vlastitom ras po la ga- nju imam sto funti godišnje. K tome i onu malenkost koju zarađujemtipkanjem na stroju. Sve bih žrtvovala samo da saznam što se tozbilo s Hosmerom Angelom.— Zašto ste u tolikoj žurbi došli k meni? — upita Sherlock Holmes,

do di ru ju ći vrhove svojih prstiju i gledajući u strop.

Na pomalo bez iz raz nom licu gospođice Mary Sut her land ponovo seodrazi za pre pa šten pogled. — Da, otišla sam od kuće tresnuvši zasobom vrata — reče — jer me naljutilo što je Windibank, to jest mojotac, sve to primio olako. Nije htio otići ni na policiju ni k vama, te mena kraju razjarilo što ništa ne poduzima i ne pres ta no govori da tunema ničega lošeg.— Vaš otac? — reče Holmes. — Vaš očuh, jer su vam prezimena

različita.— Da, moj očuh. Nazivam ga ocem premda je to prilično smiješno,

jer on je od mene stariji svega pet godina i dva mjeseca.— A mati je živa?— Ah da, mati mi je živa i dobro je. Nisam baš bila naročito odu šev-

lje na, gospodine Holmes, kad se preudala tako brzo nakon smrtimog oca, i to za čovjeka petnaest godina mlađeg od sebe. Otac jebio ins ta la ter cijevi u ulici Tottenham Court Road i ostavio je zasobom uvedenu radnju koju je mati nastavila s pos lo vo đomHardijem. No, kad je naišao Windibank, nagovorio ju je da radnjuproda, sma tra ju ći da je on kao trgovački putnik za prodaju vina neštomnogo više. Dobili su četiri hiljade sedam stotina funti za otkupninu ikamate, što nije ni približno onoliko koliko bi dobio otac da je ostaoživ.Tokom ras pli nu to ga i ne po ve za nog izlaganja, Sherlock Holmes je

protivno mom oče ki va nju slušao s najvećom pažnjom.— Je li vaš vlastiti mali dohodak pro iz la zio iz te radnje? — zapita.— Ah He, on je sasvim odvojen, ostavio mi ga je moj stric Ned iz

Aucklanda. Uložen je u no vo ze lan d ske vri jed nos ne papire kojidonose četiri i po posto kamata. Glavnica je iznosila dvije hiljade petstotina funti, ali ja smijem da ras po la žem samo s rentom.— Vi me ne iz mjer no zanimate — reče Holmes. — Budući da

dolazite do tako zamašne svote kao što su stotinu funti godišnje, sonim što još za ra đu je te, vi ne sum nji vo putujete i puštate u svakompogledu sebi na volju. Jedna žena s dohotkom od šezdeset funtimože sasvim lijepo da izađe nakraj.— Mogu ja proći i s mnogo manje, gospodine Holmes, ali vi ćete

me razumjeti, dokle god živim kod kuće, ne želim da im budem nateretu pa se tako oni koriste ovim novcem. Naravno, to važi samo zavrijeme dok stanujem kod njih. Windibank podiže moj interes svakog

tro mje se čja i daje ga mojoj majci, a ja nalazim da sasvim lijepo moguizlaziti nakraj s onim što zarađujem tipkanjem na stroju. To mi donosidva penija po kartici i često mogu otipkati petnaest do dvadesetkartica dnevno.— Svoj položaj prikazali ste potpuno jasno — reče Holmes. — Ovo

je moj prijatelj, doktor Watson, pred kojim možete govoriti isto takoslobodno kao i preda mnom. Budite tako ljubazni pa nam is pri čaj tesve o tome kakve ste veze imali s Hosmerom Angelom.Preko lica gospođice Sut her land preleti rumen i ona počne

nervozno cupkati porub svog kaputa. — Prvi put sam ga srela nazabavi ins ta la te ra cijevi — odgovori. — Obično su slali ulaznice momocu, dok je još bio živ, no poslije bi se i nas sjetili pa bi ih slali majci.Windibank nije volio da idem tamo. On uopće nije volio da nekudaidem. Po mah ni tao bi kad bih izrazila i najs krom ni ju želju danedjeljom odem na školsku igranku. No ovoga puta bila sam čevrstonaumila da pođem, jer, uostalom, kakvo je on pravo imao da mesprečava. Govorio je kako nam ne dolikuje da se upoz na je mo s timsvijetom, premda su ondje bili samo očevi pri ja te lji. Zatim je govoriokako nemam što pristojno obući, dok sam ja imala purpurnu haljinuod baršuna koju sam držala u ormaru. Najzad, kad ništa drugo nijepomoglo, otišao je u Francusku po poslu poduzeća u kojem je radio,a mati i ja odosmo s gos po di nom Hardyjem, našim bivšim pos lo dav- cem, te ondje naiđoh na Hosmera Angela.— Pret pos tav ljam — reče Holmes — da je Win di ban ku, kad se

vratio iz Francuske, bilo krivo što ste otišle na zabavu?— Oh, ne, bio je veoma dobre volje. Sjećam se da se smijao,

slegnuo ramenima i govorio kako ženi ništa ne vrijedi za bra nji va ti jerće ona ipak naći puta i načina da učini što je naumila.— Shvaćam. Dakle, koliko sma razumio, na zabavi ins ta la te ra cijevi

sreli ste jednog gospodina po imenu Hosmera Angela.— Da, gospodine. Te noći sam naišla na njega, a idućeg dana

posjetio nas je da upita jesmo li sretno stigle kući. Poslije toga srelismo ga, to jest ja sam se s njim srela, još dva puta radi odlaska ušetnju. Poslije se vratio otac i Hosmer Angel nije više mogaonavraćati u kuću.— Zašto nije mogao?

— Pa znate, otac to nije volio. Nije trpio da itko dolazi u posjet,obično je govorio kako žena treba da bude sretna u po ro dič nomkrugu. Ali, kako sam obično govorila majci, žena želi da stvori vlastitiporodični krug, a ja to dosad još nisam postigla.— A što je bilo s Hosmerom Angelom? Zar on nije pokušavao da

vas vidi?— Pa tako, kroz tjedan trebalo je da otac ponovo krene za

Francusku, a Hosmer jepisao da je bolje i sigurnije ako se ne vidimodok on ne ode. U me đu vre me nu smo se mogli do pi si va ti, pa mi jepisao svakog dana. Pisma bih primala izjutra, tako da otac nijemorao ništa znati o tome.— Jeste li se vi u to vrijeme zaručili s tim gos po di nom?— Oh da, gospodine Holmes. Zaručili smo se nakon prve za jed nič-

ke šetnje. Hosmer, hoću reći gospodin Angel, bio je blagajnik unekom uredu u Le aden hall Streetu.— U kojem uredu?— Zlo je u tome, gospodine Holmes, što ja to ne znam.— Pa onda gdje je živio?— Spavao je na imanju.— I njegova adresa vam nije poznata?— Ne, izuzev naziva Le aden hall Streeta.— Pa kamo ste onda adre si ra li svoja pisma?— Na poštanski ured u Le aden hall Streetu, s time da pismo čeka

dok stranka ne dođe po njega. Kad bi mu se slalo u ured, govorio je,bio bi izložen za dir ki van ju služ be ni ka što prima pismo od jednedame. Ja sam mu pred la ga la da pišem na pisaćem stroju, ali on ni tonije htio. Govorio je: »Kad pišeš rukom imam osjećaj da dolazi diotebe, a kad bi pisala pisaćim strojem imao bih utisak kao da se strojis pri je čio između nas.« To vam najbolje pokazuje, gospodineHolmes, koliko sam mu bila draga i o kakvim je sitnicama raz miš ljao.— To me i potaklo na raz miš lja nje. Sitnice su naj važ ni je. Možete li

se sjetiti još koje sitnice u vezi s gos po di nom Hosmerom Angelom?— Veoma je sra me ž ljiv, gospodine Holmes. Radije bi se šetao sa

mnom pred veče nego danju, jer, govorio je, ne voli da upada u oči.Bio je veoma tih i ponosan, i glas mu je bio tih. Govorio mi je da je udje tinj stvu imao gušobolju i natečene krajnike pa je zbog toga imaoslab i drhtav glas. Uvijek je bio dobro obučen, veoma čist i jed nos ta-

van. Kako je imao slab vid, upravo kao i ja, nosio je obojene naočaleprotiv bljeska.— Dobro, a šta se dogodilo kad je vaš očuh Hindibank otišao za

Francusku?— Hosmer Angel opet je došao k nama i predložio da se vjenčamo

prije nego što se otac vrati. Bio je stra ho vi to ozbiljan. Držeći mi rukuna svetom pismu, zakleo me da ću mu biti vjerna bilo što bilo. Matimi je govorila da je sasvim u pravu što me zakleo i da je to dokaznjegove velike ljubavi. Od prvog trenutka moja mati bila je za njega,mogu reći još draži joj je bio negoli meni. Zatim, kad počešerazgovori da bismo se trebali vjenčati već za tjedan dana, ja sestadoh ras pi ti va ti za oca. Oboje mi rekoše da se ne osvrćem nanjega, nego da mu samo ispričam kad sve bude prošlo. Majka ćeveć s njim srediti stvar. To mi se nije baš sasvim svidjelo, gospodineHolmes. Smiješno mi je bilo da tražim od njega privolu kad je odmene bio stariji svega nekoliko godina, ali krišom nisam htjela ništačiniti. I tako sam napisala jedno pismo na Bordeaux, gdje se nalaziofrancuski ured njegove kompanije, ali pismo mi se vratilo, i to izjutrana sam dan vjenčanja.— Znači, nije ga zateklo?— Da, gospodine, jer je već krenuo za Englesku.— Ah, to je nesreća. Vaše vjenčanje je, dakle, bilo pri prem lje no u

petak. Je li trebalo da bude u crkvi?— Da, gospodine, ali veoma skromno, u crkvi Sv. Spa si te lja blizu

trga Kings Cross, a poslije objed u hotelu Sv. Pankras. Hosmer jedošao po nas u dvo ko li ca ma, a on je uskočio u fijaker koji se zadesiou našoj ulici. Nas dvije stigle smo prve. Kad je naišao fijaker čekalesmo da Hosmer izađe, međutim iz fijakera nitko nije izašao. Kad jekočijaš sišao sa sjedišta i vidio da je fijaker prazan izjavio je da mune ide u glavu šta se s putnikom dogodilo, jer ga je vidio vlastitimočima kad je ušao. BiJo je to prošlog petka, gospodine, a od tad senije dogodilo ništa, što bi ra svi je tli lo nestanak.— Ponio se prema vama na besraman način — reče Holmes.— Ali ne, gospodine! Odviše je on bio dobar i ljubazan da bi me tek

tako napustio. Zašto bi mi cijelog jutra govorio kako treba da muostanem vjerna i da uvijek imam na umu kako sam mu se obećala,pa čak i u slučaju da se sasvim neo če ki va no nešto dogodi, jer će on,

čak i u tom slučaju, kad-tad zatražiti od mene da ispunim svojeobećanje, čudan je to bio razgovor uoči vjenčanja, ali ono što seposlije dogodilo sasvim ga objaš nja va.— Objaš nja va, svakako. Prema tome, po vašem mišljenju njega je

zadesila ne pre dvi đe na ka tas tro fa?— Da. Pre do sje ćao je neku opasnost, inače mi ne bi tako govorio.— Ali vi nemate pojma što mu se dogodilo?— Nemam pojma.— Još jedno pitanje. Kako je to primila vaša mati?— Bila je ljuta i govorila mi je kako o tome ne treba da pro go vo rim

ni riječi.— A vaš otac? Jeste li mu ispričali?— Da, on je mislio isto što i ja, da mu se nešto dogodilo i da ću već

nešto čuti o Hosmeru. Govorio je, kakve bi koristi imao netko da meodvede pred crkvena vrata i ondje ostavi. Da je, pak, od meneposudio novaca, ili se vjenčao pa potom primio novac koji bi mudonijela, tada bi se mogao naći razlog. Ali Hosmer je u novčanimpitanjima bio sasvim nezavisan i nije mario ni za jedan moj šiling. Paipak, što se moglo dogoditi? Zašto mi ne piše? Oh, izludit ću. Noćune mogu oka sklopiti. — Iz mufa izvuče rubac i počne gorko jecati.— Preuzimam slučaj — Holmes reče i ustane — Pre pus ti te slučaj

meni i nemojte ja di ko va ti. Najprije se potrudite da iz svog sjećanjaizbrišete svaki trag o Hosmeru Angelu, isto onako kao što je i on bezikakvog traga nestao iz vašeg života.— Znači vi ne vjerujete da ću ga ponovo vidjeti?— Plašim se da nećete.— Pa što mu se dogodilo?— To pitanje pre pus ti te meni. Bilo bi mi drago da mi ga što po drob-

ni je opišete i da mi date njegova pisma.— Stavila sam oglas u subotnji »Chronicle« — reče. — Evo

izreska, a tu su i četiri njegova pisma.— Hvala vam. Vašu adresu, molim?— Lyon Square 31, Cam ber v vell.— Koliko sam razumio, nikad niste imali Angelovu adresu! Gdje

radi vaš otac?— Putuje za veliku uvoznu firmu Westhouse i Marbank u Fenchurch

Street.

— Hvala vam. Iskaz koji ste mi dali bio je veoma jasan. Papire ćeteostaviti ovdje. Sjećate se savjeta koje sam vam dao. Događajsmatrajte za pe ča će nom knjigom i nemojte dopustiti da ima ikakvautjecaja na vaš život.— Veoma ste ljubazni, gospodine Holmes, ali ja to ne mogu.

Hosmeru ću ostati vjerna. Kad se bude vratio zateći će me spremnu.I pored ne iz ra zi tog lica, u pros to duš nos ti naše po sje ti telj ke bilo je

nečeg otmjenog što je izazivalo po što va nje. Ostavi svežnjić pisamana stolu te izađe obećavši da će doći čim bude pozvana.Holmes je is pru že nih nogu sjedio i šutio nekoliko minuta, do di ru ju ći

vrhove svojih prstiju, pogleda uperena prema stropu. Potom skine sapolice staru i oguljenu glinenu lulu, koja mu je bila kao neki savjetnik.Zapalivši je, potpuno se zavali u svoj naslonjač i s izrazom potpuneod sut nos ti počne ispuštati plave kolutove dima.— Veoma zanimljiv slučaj, ova cura — reče. — Nalazim da je

mnogo za nim lji vi ja nego njen sitni problem koji je, uzgred budirečeno, sasvim otrcan. Iste slučajeve naći ćete ako pogledate mojpod sjet nik, u Andeveru 1877. godine, a nešto slično dogodilo se iprošle godine u Hagu. Međutim, ova zamisao ma koliko da je stara,ima nekoliko novih po je di nos ti.— Pročitali ste je, što ja nisam koješta što je za mene uspio —

dodam.— Watsone, niste znali pro ma tra ti, tako vam je izbjeglo sve što je

značajno. Nikad vas neću naučiti da shvatite značenje rukava, onošto na go vje šta va ju nokti na palcima, ili krupne po s lje di ce koje moguzavisiti od vrpce za cipele. Što ste za klju či li na temelju izgleda ovežene?— Pa imala je plav kas to si vi slamnati šešir s velikim obodom i

perom crvenim kao cigla. Kaputić je bio crn i posut crnim perlicama is roj tom sitnih, crnih sahatnih ukrasa. Haljina je bila smeđe boje,nešto za ga si ti ja od kave, s malo purpurnog baršuna oko vrata irukava, a iz sivkastih rukavica pro vi ri vao je desni kažiprst. Cipelenisam promatrao. Nosila je okrugle zlatne naušnice. Os tav lja la jeutisak da je dosta imućna, toliko da bez teškoća podmiruje svojepotrebe.Sherloch Holmes slegnu ramenima i blago Se nasmiješi.

— Na časnu riječ, Watsone, to ste krasno objasnili. Istina, pre pus ti liste sve ono što je značajno. Ne uzdajte se u prve dojmove, nego seusred sre di te na sitne po je di nos ti. Kod žene prvi moj pogled padauvijek na rukav. Kod muškarca je možda bolje uzeti na nišan koljenaod hlača. Kao što ste zapazili, žena je imala baršun oko rukava.Materijal na kome divno ostaju tragovi. Nad samim zglavkom, ondjegdje se tipkačica oslanja na stol, lijepo se ocrtava dvostruka crta.Takve slične tragove ostavlja i ručni tip šivaćeg stroja, ali samo nalijevoj ruci, i to po strani, malo dalje od palca. Tada sam uperiopogled na lice i spazio s obe stra ne no sa ugnuće od cvikera. Usudiosam se staviti primjedbu o krat ko vid nos ti i tipkanju na stroju, što ju jeiz ne na di lo.— Iz ne na di lo je i mene.— Međutim, to je bilo sasvim očigledno. Zatim, kad sam joj

pogledao u noge, vidio sam da cipele nisu bile par, što me veoma iz- ne na di lo i za in te re si ra lo. Cipele su zaista bile neobične: na jednoj jekapica bila malo ukrašena, a druga je bila bez ikakva ukrasa. Najednoj su od pet dugmadi bila zakopčana svega tri donja, a nadrugoj, prvo, treće i peto. E pa lijepo, kad vidite mladu ženu, ina če- prik lad no odjevenu, da dolazi od kuće u ras pa ra nim, napola za kop- ča nim cipelama, nije teško za klju či ti da je krenula u žurbi.— I što još? — zapitam živo za in te re si ran oštrim ra su đi va njem svog

pri ja te lja.— Uzgred sam vidio i to da je zapisala neku bilješku prije no što je

napustila svoj dom. Uočili šte da joj je desna rukavica kod kažiprstabila poderana, ali vje ro jat no niste vidjeli kako su joj rukavica i prstzamrljani lju bi čas tom tintom. Pisala je u žurbi, pa je predubokoumočila pero. To se moralo dogoditi jutros jer joj se mrlja na prstu nebi tako jasno ocrtavala. Sve to izgleda zabavno, iako je sasvimobično. Ali sad se moram pri hva ti ti posla, Watsone. Pro či taj te mi izoglasa opis Hosmera Angela?Glasio je ovako: »Izjutra 14. ovog mjeseca nestao je gospodin

Hosmer Angel, visok oko 5 stopa i 7 inča, snažno građen, blijedalica, crne kose, malo ćelav na tjemenu, gustih crnih zalisaka ibrkova, nosi obojene naočale, malo se napreže kad govori. Po s ljed- nji je put viđen u crnom dugom kaputu sa svilenim crnim prslukom isa zlatnim Al ber to vim lancem, u sivim hlačama od ha ris tvi da i

smeđim gamašnama preko dubokih cipela. Zna se da je biozaposlen u nekom uredu u Le aden hall Streetu. Tko god donese itd.itd«.— To je dovoljno — reče Holmes. — Što se pisama tiče nastavi

pre le tjev ši preko njih pogledom — ona su veoma obična. U njima nepostoji baš nikakav putokaz do Angela, osim što jedanput spominjeBalzaka. Međutim, ima jedna po je di nost koja će vam pasti u oči.— Otipkana su na stroju.— Ne samo to, već je i potpis otipkan na stroju. Po gle daj te na ovo

uredno, sitno »Hosmer Angel« na dnu. Vidite, tu se nalazi datum, alinema potpisa izuzev Le aden hall Street, što je veoma neo dre đe no.Po je di nost o potpisu daje štošta naslutiti, mogli bismo reći da dovodido zaključka.— O čemu?— Druškane moj, zar je moguće da ne vidite kako se to ne dvo smis-

le no odnosi na ovaj slučaj?— Ne mogu reći da vidim, jedino ako Angel želi time steći

mogućnost da poreče svoj potpis, ako se protiv njega podigne tužbazbog kršenja datog obećanja.— Ne, nije stvar u tome. Napisat ću dva pisma koja će riješiti

problem. Prvo ću uputiti jednoj firmi u Citvju, a drugo Win di ban ku,očuhu mlade žene, i zatražit ću od njega da se sastanemo sutra ušest sati uveče. Pravo je i pošteno da imamo posla s nekim muškimčlanom obitelji. A sad, doktore,, više ništa nismo u stanju učiniti, svedok na ta pisma ne stignu odgovori.Pre fi nje na moć ra su đi va nja i iz van red na energija za pothvate mog

pri ja te lja ulivala mi je toliko mnogo po vje re nja da sam odmah osjetiokako ima jakih razloga da riješi čudnovatu zagonetku koju je is tje ri- vao na čistac na tako jasan način. Znam da je samo jednompodbacio, i to u slučaju kralja Češke i fo to gra fi je Irene Adler, ali akose osvrnem na ta jans tve nu rabotu u »Znaku četvorice« i izuzetneokolnosti u vezi sa »Grimiznom studijom«, osjetio sam da bi klupko,koje on ne hi bio u stanju razmrsiti, moralo biti zaista nešto vrločudno.Ostavio sam ga da uvlači dim iz svoje duge lule. Bio sam uvjeren

da će iduće večeri kad se budem vratio, držati u ruci sve konce

pomoću kojih će doći do iden ti te ta nestalog zaručnika Mary Sut her- land.U to vrijeme imao sam težak me di cin ski slučaj pa sam »cijelog

narednog dana bio zauzet bo les ni kom. Tek oko šest sati bio samslobodan i u stanju da uskočim u dvokolice, stra hu ju ći da ćuzakasniti na rasplet ove misterije. Sherlocka Holmesa zatekohsamoga i dremovnog, kako se onako vitak sklupčao u svom nas lo- nja ču. Red boca i epruveta i na gri za ju ći pro čiš će ni miris klo ro vo dič nekiseline bili su dokaz da je cijeli dan proveo u radu koji mu je biotoliko drag.— Dakle, jeste li što od go net nu li?— upitam.— Jesam. Bio je baritov bisulfat.— Ne to, već misteriju!— Ah to! Mislio sam na sol na kojoj sam radio. U toj stvari nije bilo

nikakve tajne, premda ostajem pri tome, kao što sam vam jučerekao, da su neke po je di nos ti za nim lji ve. Bojim se da je jedinanezgodna strana slučaja što ne postoji zakon koji bi pogodio togdripca.— Ama tko je on i na što smjera time što je napustio gospođicu Sut-

her land?Jedva sam izgovorio to pitanje, i tek što je Holmes otvorio usta da

mi odgovori, začusmo teško koračanje u hodniku i kucanje na vrata.— To je James Windibank, djevojčin očuh — reče Holmes. —

Napisao mi je poruku da će doći u šest sati.— Uđite!Čovjek koji je ušao bio je snažan, srednjeg rasta, od tri de se tak

godina, glatko izbrijan, blijede puti, uglađenih kretnji sa dva iz van red- no oštra i prodorna siva oka. Najprije baci is pi ti vač ki pogled na nasobojicu, zatim stavi sjajni cilindar na pomoćni stolić, pa sjedne nanajbližu stolicu.— Dobro veče, gospodine James Windibank — reče Holmes. —

Otipkano pismo u kome mi je zakazan sastanak u šest sati je vaše?— Da, gospodine. Malo sam zakasnio jer nisam potpuni gospodar

svoga vremena. Žao mi je što vas je gospođica Sut her land uz ne mi ri- va la zbog sitnice. Čemu prati prljavo rublje pred svijetom. Došla je kvama protiv moje volje. Ona je veoma raz dra ž lji va i neo buz da nadjevojka, kao što ste mogli vidjeti i s njom se ne može lako izaći

nakraj ako se na nekoga ustremi. Naravno, ja vam ne za mje ra vamjer niste u vezi sa zvaničnom policijom, no kakvo je to za do volj stvosvugdje naokolo ras pre da ti jednu porodičnu nevolju. Osim toga,tratite vrijeme, jer kako uopće možete pronaći toga Hosmera Angela.— Naprotiv — Holmes će mirno — ozbiljno vjerujem da ću pronaći

toga gospodina Hosmera Angela!Windibank ga oštro pogleda i spusti rukavice. — Veoma mi je drago

što to čujem — reče.— Čudno je — Holmes će mirno — da jedan pisaći stroj ima isto

toliko in di vi du al nos ti kao rukopis. Ako baš nisu sasvim nova, dvapisaća stroja nikada ne pišu potpuno jednako. Neka se slova iskrzajuviše od ostalih, a neka udaraju s jedne strane jače nego s druge. Pri- mje ću je te li u ovoj svojoj bilješci da preko »e« pri svakom otkucajustoji mala mrlja, i da »r« na repicu ima ne dos ta tak? Ima još četrnaestsvoj stve nih oznaka ali ovo su naj o či gled ni je.— U redu svi obavljamo prepisku na stroju pa su se iskrzala —

odgovori po sje ti lac oštro pro ma tra ju ći Holmesa sjajnim sitnim očima.— A sada, gospodine Windibank, pokazat ću vam nešto što je

zaista dostojno da bude proučeno kao za nim lji vo — nastavi Holmes.— Ovih dana napisat ću malu mo no gra fi ju o pisaćim stro je vi ma injihovu odnosu sa zločinom. Ovdje imam četiri pisma koja sadržinomnavode na pomisao da dolaze od čovjeka koji je iščezao. Sva četirinapisana su pisaćim strojem. U svakom od njih ne samo što je »e«zamrljano i »r« bez repica nego, ako se potrudite i upo tri je bi te mojepovećalo, vidjet ćete i svih onih četrnaest svoj stve nih oznaka kojesam vam već spomenuo.Windibank skoči sa stolice i pograbi šešir. — Ne mogu da tratim

vrijeme zbog takvih fantazija, gospodine Holmes — reče. — Akomožete uhvatiti tog čovjeka, vi ga uhvatite, a mene oba vi jes ti te kadto budete uspjeli!— Svakako — reče Holmes okrećući ključ u bravi. — Oba vje šta-

vam vas da sam ga uhvatio!— Šta! Gdje? — poviče VVin di bank blijedih usana, pro ma tra ju ći

nas kao štakor u stupici.— Oh, to vam neće pomoći, zaista neće — reče Holmes. — Nećete

se moći is ko be lja ti, gospodine Windibank. Nije baš kom pli ment reći

da neću moći riješiti jedno tako obično pitanje. Sjednite! Hajde da osveme po raz go va ra mo!Naš se po sje ti lac, posut grašcima znoja, svali na stolicu. — Z-zbog

t-toga se ne može podići tužba — promuca.— Bojim se da se ne može. Ali, Windibank, među nama, to je bio

na svoj način okrutniji, sebičniji i bez duš ni ji trik od svega što znam. Epa lijepo, sad me pustite da izložim tok događaja, a vi me ispraviteako nešto ne bude točno.Čovjek je sjedio, glave pognute na grudi i potpuno slomljen. Holmes

namjesti svoje stopalo u kut okvira oko kamina, pa s rukama udžepovima otpočne raz go va ra ti više sa samim sobom nego s nama.— Taj se čovjek ženio ženom mnogo starijom od sebe radi njena

novca — rekao je — pri čemu je koristio i kćerkin novac dok je onaživjela s njima. Za ljude njihova druš tve nog shvaćanja radilo se ozna čaj ni joj svoti. Gubitka te svote doveo bi do ozbiljne razlike uprihodima. Isplatilo se uložiti truda da se to sačuva. Kći je bila dobra iprijazne naravi, ali za ljub lji va i na svoj način topla srca, koja uz svojazgodna lična pre imuć stva i pristojan mali dohodak neće dugo ostatiusamljena. Njena bi udaja značila gubitak od sto funti godišnje. Štoje njen očuh učinio da je spriječi? Preduzima ozbiljne korake da jezadrži u kući i za bra nju je joj da zalazi u društvo njene dobi. Ubrzo,međutim, on dolazi do zaključka da to neće ići lako. Ona postajeuporna, ukazuje na svoja prava i iz jav lju je čvrstu namjeru da ide naizvjesnu igranku. A što čini njen pametni očuh? Dolazi na jednuzamisao koja služi više na čast njegovoj glavi nego njegovu srcu. Udosluhu i uz pomoć svoje žene prerušava se i zaklanja iza obojenihnaočala, lice maskira brcima i zaliscima, svoj gromki glas ušutkavaumiljatim šaptanjem i tako se, za hva lju ju ći dje voj či noj krat ko vid nos ti,po jav lju je kao gospodin Hosmer Angel i drži na od sto ja nju sve drugeudvarače, udva ra ju ći se on sam.— U početku bila je to samo šala — procijedi po sje ti lac. — Nismo

ni slutili da će je to tako ponijeti.— Vje ro jat no niste. Bilo kako mu drago, mlada žena je u pravom

smislu bila ponesena i vjerujući da se njen očuh nalazi u Fran cu skoj,nijednog trenutka nije po sum nja la. Laskala joj je njegova pažnja, čijeje dje lo va nje bilo pojačano div lje njem njene majke. Angel počeonavraćati u kuću, stvar je trebalo gurati što se dalje moglo. Sastanci

se nižu i dolazi do zaruka, koje će spri je či ti da se dje voj či na pri vr že- nost okrene drugome. Međutim, za va ra va ti se nije moglo u be sko- nač nost. Navodna putovanja u Francusku bila su veoma neugodna.Kratko i jasno, ono što se imalo učiniti bilo je da se stvar privedekraju na tako dra ma ti čan način kako bi to na mladu djevojku ostavilotrajan dojam i priječilo je da pogleda na drugog prosca. Otuda naSvetom pismu iznuđeni zavjeti vjernosti, otuda ono na go vje šta va njemo guć nos ti da se izjutra, na sam dan vjenčanja, nešto dogodi.Windibank je htio da gospođica Sut her land bude toliko vezana zaHosmera Angela i tako ne iz vjes na o tome kakva ga je sudbinazadesila da ni za što na svijetu za narednih deset godina ne pogledanijednog drugog muškarca. On ju je doveo do samih crkvenih vrata,tada je, jer dalje nije mogao, iščezao u pogodnom trenutku pomoćustarog trika da se uskoći na jedna vrata fijakera, a a iskoči na druga.Tako se stvar razvijala, gospodine Windibank.Dok je Holmes govorio naš se po sje ti lac malo sabrao i ustao s

ledenim osmjehom na blijedom licu.— Možda je tako, a možda i nije, gospodine Holmes — napokon

izusti. — Ali ako tako dobro uočavate, morali biste uočiti i to da stesada vi taj koji krši zakon, a ne ja. Ja od samog početka nisam učinioništa zbog čega bih mogao biti formalno optužen, a vi stojite podudarom optužbe zbog nasilja i pro tu za ko ni te prinude dokle god ovavrata držite za klju ča na.— Zakon, kao što velite, ne može vas pogoditi reče Holmes ot klju-

ča va ju ći i otva ra ju ći vrata — pa ipak nikad nije bilo čovjeka koji biviše od vas zaslužio da bude kažnjen. Kad bi ona mlada žena imalabrata ili pri ja te lja... trebalo bi vas bičem po leđima. Tako mi boga —nastavi kad je opazio zajedljiv osmijeh na Angelovu licu — to neulazi u dužnost prema mom klijentu, ali tu imam lovački korbač i činimi se da ću pravilno postupiti ako... — Holmes hitro skoči premabiču, ali prije no što ga se dohvatio začuje se bje so muč na lupakoraka niza stepenice. U predvorju se zatresu teške vratnice, a zatimugledasmo gospodina VVin di ban ka kako leti niz ulicu kao na krilima.— Hulja hlad no krv na — reče Holmes smijući se, dok se ponovo

namještao u svoj naslonjač. — Taj će ići iz jednog zločina u drugi,dok jedanput ne prekrdaši i ne zaglavi na vješalima.

— Ne mogu potpuno shvatiti sve nijanse vašeg ra su đi va nja —rekao sam.— Od prvoga trenutka, naravno, bilo je očevidno da taj Hosmer

Angel mora imati neki ozbiljan cilj kao oprav da nje za svoje čudnodržanje, a isto toliko je bilo jasno da je jedini čovjek koji je izvukaostvarnu korist iz te do go dov šti ne bio očuh. Zatim, veoma je upadljivabila činjenica da ta dva čovjeka nikad nisu bila zajedno i da se jedanpo jav lji vao samo onda kada je drugi bio odsutan. Isto tako upadljivebile su i obojene naočale, čudan glas i gusti zalisci. Sve me topodstaklo na misao o pre ru ša va nju, a te moje sumnje potvrdila ječinjenica da je i vlastiti potpis bio otipkan na stroju. Iz ovoga semorao roditi logičan zaključak da je rukopis pot pis ni ka djevojci tolikopoznat da bi ga ona mogla pre poz na ti i u jednom sasvim malomodlomku.— A kako ste to sve pro vje ri li?— Kad sam jednom iden ti fi ci rao toga čovjeka, nije bilo teško doći

do istine. Poznavao sam firmu za koju je radio. Pošao sam od ličnogopisa iz štampe i iz nje izdvojio sve što bi moglo da bude po s lje di capre ru ša va nja: zaliske, glas, zatim sam taj opis poslao firmi s molbomda me izvijeste odgovara li opis u nekoga njihovog tr go vač kogputnika. Kako sam već bio zapazio oso bi tos ti pisaćeg stroja, poslaosam mu pismo na njegovu poslovnu adresu, zamolivši ga da dođeovamo. Kao što sam i očekivao, njegov odgovor bio je otipkan naonom pisaćem stroju čije sam mane već bio otkrio. Istom poštomstiglo mi je i pismo od Westhouse i Marbank iz Fenehureh Streetakojim me iz vje šta va ju da lični opis odgovara u svakom pogledu opisunjihovoga služ be ni ka Jamesa Win di ban ka. V o i l a t o u t!— A gospođica Sut her land?— Ako joj budem ispričao, neće mi vjerovati. Treba da se sjetite

stare per zij ske pos lo vi ce: »Opasnost vreba onoga tko ugrabi u tigricemladunče, a vreba i onoga tko rasprši u ženi zabludu.« U Hafiza imaisto toliko zdravoga razuma kao i u Horaci ja, i isto toliko životnemudrosti.

TAJNA BOSKOMSKE DOLINE

Jednoga jutra sjedili smo moja žena i ja za doručkom, kad namdjevojka unese telegram. Bio je od Sherlocka Holmesa i glasio je:»Imate li nekoliko slobodnih dana? Upravo primih telegram iz

zapadne Engleske povodom tragedije u Bo skom skoj dolini. Radovatće me ako pođete sa mnom. Zrak i predjeli iz van red ni. Polazak —stanica Pad din g ton 11.15.«— Što kažeš, dragi — reče moja žena pro ma tra ju ći me. — ideš li?— Stvarno ne znam što da kažem. Baš sada imam dosta pa ci je na-

ta.— Oh, pa Ans trut her će te za mi je ni ti na poslu. Izgledao si pomalo

blijed u po s ljed nje vrijeme. Promjena zraka činila bi ti dobro, aslučajevi gospodina Sherlocka Holmesa uvijek te toliko zanimaju.— Ako uzmem u obzir što sam sve od njih dobio, bio bih ne za hva-

lan kad me ne bi zanimali — odgovorim. — No ako treba da krenem,moram se smjesta spremiti jer imam još samo pola sata.Iskustvo iz logorskog života u Af ga nis ta nu poslužilo mi je da budem

uvijek spreman za put. Bio sam skromnih i jed nos tav nih potreba,tako da sam se za manje od pol sata već nalazio sa svojom ručnomtorbom u fijakeru koji je kloparao na stanicu Pad din g ton. SherlockHolmes šetkao se peronom. U dugom sivom putničkom ogrtaču ičvrsto nabijenom štofanom kačketu njegova visoka pojava postala jejoš viša.— Vrlo dobro da ste došli, Watsone — reče. — Velika mi je pomoć

ako se netko nalazi kraj mene u koga se mogu potpuno pouzdati.Pomoć koja mi dolazi iz samog kraja ili nema vri jed nos ti ili je iz vi to- pe re na na neki drugi način. Ako pričuvate dva mjesta u kutu otići ćuda uzmem vozne karte.Osim čitave gomile papira koju je Holmes ponio sa sobom, u kolima

smo bili samo mi. Sav utonuo u papire, prevrtao ih je i čitao pre ki da- ju ći se jedino da nešto pri bi lje ži i da razmisli, sve dok ne pređosmoReading. Tada ih sve smota u jedan golem svitak i tutnu na policu.— Jeste li čuli nešto o tom slučaju? — zapita.— Ni riječi. Nekoliko dana novine nisam ni vidio.

— Londonska štampa nije se osvrnula u pot pu nos ti. Pregledao samsve novine da bih ovladao svim po je di nos ti ma. Iz onoga štorazabirem čini se kao da je posrijedi jedan od onih prostih slučajevakoji znaju biti krajnje složeni.— Zvuči pomalo pa ra dok sal no.— Ali je duboka istina. Neo bič nost je gotovo redovno dobar

putokaz. Zločin, ukoliko je bez iz ra zi ti ji i običniji, utoliko ga možeteteže pro nik nu ti. Slučaj koji je uperen protiv sina tog ubijenog čovjekaveoma je složen.— Znači, riječ je o ubistvu?— Da, to se pret pos tav lja. Ali ja ne primam ništa zdravo za gotovo.

U nekoliko riječi izložit ću vam či nje nič no stanje onako kako sam gashvatio: Boskomska dolina područje je nedaleko od Rossa u He re- for d shi reu. Najveći zem ljo po sjed nik u tom kraju je John Turner kojise obogatio u Aus tra li ji i prije nekoliko godina vratio u staru pos toj bi- nu. Jedno od dobara koje je imao bilo je izdato pod zakup CharlesuMc Car t hyju, koji je također bivši Aus tra li ja nac. Oba čovjeka upoznalasu se u ko lo ni ja ma, te nije ne pri rod no što su se naselili jedan dodrugoga. Turner kao da je bio bogatiji, te je McCarthy postao njegovzakupac, ali kako su često bili zajedno, čini se da se s njim ophodiopotpuno na ravnoj nozi. McCarthy je imao sina, mladića odosamnaest godina, a Turner jedinicu kćer iste dobi. Nijedan od njihnije imao žive žene. Čini se da su iz bje ga va li društvo susjednihengleskih obitelji i živjeli povučeno, premda su dva Mc Car t hyja voljelisport i češće su viđani na trkama u okolici, McCarthy je držao kaoposlugu dvije osobe, jednog muškarca i jednu djevojku, dok jeTurner držao petoro-šestoro. Toliko sam prikupio o po ro di ca ma. E,sad se osvrnimo na činjenice.Trećeg juna, to jest prošlog po ne djelj ka, McCarthy je oko tri sata

poslije podne napustio kuću u Hat her le vu i pošao dolje naBoskomsku lokvu, malo jezero nastalo iz li je va njem potoka koji tečeniz Boskomsku dolinu. Toga jutra otišao je u Ross sa svojim slugomkojem je rekao da mu se žuri jer u tri sata treba da ode na važansastanak. S tog sastanka živ se nikad više nije vratio.Od kuće na poljskom dobru u Hat her le vu do Boskomske lokve ima

četvrt milje i dvije osobe su ga vidjele kako prelazi preko togzemljišta: jedna starica, čije ime nije spomenuto, i VVilliam Crowder,

čuvar lovišta u službi Turnera. Oba ta svjedoka tvrde da je McCarthyišao sam. čuvar lovišta dodaje da je za samo nekoliko minuta nakontoga što je vidio Mc Car t hyja opazio njegova sina, Jamesa Mc Car t- hyja, kako ide istim putem s puškom ispod miške. Po njegovu naj- dub ljem uvjerenju otac se tog trenutka nalazio na vidiku, a sin ga jepratio. Nije više mislio o tome dok god navečer nije čuo što sedogodilo.Obojica Mc Car t hyja bili su viđeni i nakon toga što su izmakli iz vida

čuvaru lovišta Williamu Crowderu. Bot skom ska lokva je okruženagustom šumom i obrub lje na travom i trstikom. Patience Moran, če tr- na es to go diš nja dje voj či ca, kći vratara imanja Boskomske doline,nalazila se u šumi i brala je cvijeće. Ona tvrdi da je vidjela Mc Car t- hyja i njegova sina na rubu šume, blizu jezera, i da je izgledalo da sežestoko svađaju. Čula je kako McCarthy stariji upućuje svome sinuveoma oštre riječi i vidjela je ovog drugog kako diže ruku kao dahoće udariti svoga oca. Zbog njihove žestine toliko se pres tra ši la daje pobjegla. Kad se vratila kući rekla je svojoj majci da je ostavila usvađi dva Mc Car t hyja blizu Boskomske lokve i da se prepala mislećida će se potući. Tek što je iz go vo ri la te riječi, trkom banu u vratarevukućicu mlađi McCarthy da kaže kako je našao svog oca mrtva ušumi i zatraži pomoć od vratara. Veoma je bio uzrujan, bez puške išešira, a desna ruka i rukav bili su umrljani svježom krvlju. Idući zanjim našli su mrtvo tijelo njegova oca opruženo na travi kraj jezera.,Glava mu je bila izudarana udarcima teškoga i tupog oruđa. Ozljedesu bile takve da se mogu sasvim lijepo pripisati kundaku na pušcinjegova sina koja je nađena u travi, nekoliko koraka od tijela. Podtim okol nos ti ma mladić je smjesta uhapšen i, pošto je u utorak predistražni sud bilo upućeno mišljenje »ubistvo s pre du miš lja jem«,priveden je pred suca is tra ži te lja u Ross koji je uputio slučaj predslijedeće za sje da nje porote. To su glavne činjenice, onakve kakve suizišle na vidjelo u policiji i pred is tra ži te ljem.— Jedva mogu zamisliti slučaj koji bi više teretio. Ako je sticaj

okolnosti ikad ukazivao na zločinca, onda je to ovaj.— Sticaj okolnosti veoma je nepouzdan — Holmes će za miš lje no.

— Može izgledati da veoma jasno ukazuje na neku stvar, ali akosvoju vlastitu točku gledišta samo malčice pomjerite, pronašli bisteda isto tako kom pro mi ti ra ju ći ukazuje na nešto sasvim drugo. Mora

se priznati da slučaj suviše govori protiv mladog čovjeka, pa jemoguće da je on doista i krivac. No neki iz su sjed stva, a među njimai gospođica Turner, kći susjeda zem ljo po sjed ni ka, vjeruje u njegovunevinost, te su pridobili Lestradea, kog se vje ro jat no sjećate izSkrletne studije, da preuzme slučaj. Lestrade, u velikoj nedoumici,izložio je slučaj meni. Eto, sada dva džen tl me na jure na zapadpedeset milja na sat, umjesto da mirno preživaju svoj doručak.— Bojim se — rekoh — da uz tako očevidne činjenice izvučete

neke olakotne okolnosti.— Ništa nije var lji vi je od jedne očevidne činjenice — odgovori

Holmes smijući se. — Na stranu što možemo nabasati i na nekakvedruge očevidne činjenice koje Lestradeu možda nisu bile očevidne.Odveć me dobro poznajete da biste pomislili da se hvališem akokažem da ću ili potvrditi ili odbaciti njegovu pret pos tav ku, i to sred- stvi ma koja ne može ni pri mi je ni ti ni shvatiti. Uzmimo prvi primjer kojimi je pri ruci. Sasvim jasno uočavam da vam je prozor u spavaćojsobi s desne strane, pa ipak pos tav ljam pitanje da li bi Lestradeuopće opazio jednu takvu činjenicu koja se sama po sebi razumije.— Ama, kako ste zaboga ...— Dragi moj pri ja te lju, znam ja vas dobro. Poznato mi je vaše

vojničko čis tuns tvo. Vi se svakog jutra brijete, a u ovo godišnje dobabrijete se pri sunčanom svjetlu. Ali brijanje vam sve manje ide odruke što više idete prema lijevoj strani obraza, da bi na koncu, prekoizbočine od vilice u pravom smislu riječi ostalo za ne ma re no.Naravno, iz toga sasvim jasno proizlazi da vam je slabije osvi jet lje-

na. Ne mogu zamisliti čovjeka vaših navika da bude za do vo ljantakvim re zul ta tom. Navodim to samo kao prost primjer pro ma tra nja iza klju či va nja. U tome leži moj metier 5 i lako je moguće da će namse dobro naći u istrazi koja predstoji. Ima nekoliko sićušnih po je di- nos ti koje su u toku istrage izašle na vidjelo i koje vrijedi uzeti u raz- ma tra nje.— Koje su to?— Hapšenje sina nije us li je di lo odmah, već nakon povratka na

dobro Hatherley. Po li cij skom in s pek to ru koji mu je saopćio da jepostao uhapšenik, rekao je da ga ne iz ne na đu je što to čuje i da boljenije ni zaslužio. Ta njegova opaska otklonila je i najmanju sumnjukoja bi možda ostala u glavama porotnika is traž nog su da.

— Pa to je priznanje.— Ne, jer se poslije toga pozivao na svoju nevinost.— Po ishodu čitavog događaja koji ga tereti, opaska je bila veoma

podozriva.— Baš naprotiv — reče Holmes — to i jeste naj s vje tli ji tračak koji za

sada mogu sagledati među tim oblacima. Ma kako nevin bio, baštakav luđak nije mogao biti a da ne vidi kako su se okolnosti urotileprotiv njega. Da je pri svom hapšenju izgledao iznenađen ili sebarem pravio ogorčen, to bih smatrao krajnje sumnjivim, jer pod timokol nos ti ma takvo iz ne na đe nje ili ljutnja ne bi bili prirodni, premda biumiš lje nom čovjeku baš to moglo izgledati naj pro bi tač ni je. Njegovopri hva ća nje situacije bez ikakvog pri go va ra nja ili ga označava kaonevina, ili pak kao čovjeka velikog sa mo s vla da va nja i čvrstine. Štose tiče njegove izjave da bolje nije ni zaslužio, ni ona nije bila ne pri- rod na, ako imate u vidu da je stajao kraj mrtva tijela svoga oca i dase, u to nije bilo sumnje, toga istog dana dotle bio zaboravio te se snjim posvađao, pa čak, kako kaže dje voj či ca čije je svje do če nje takoznačajno, i digao ruku kao da će ga udariti. Sar no pri je kor i kajanjekoje je ispoljio svojom izjavom prije mi izgledaju kao znaci čiste negonečiste savjesti.Klimnuh glavom. — Mnogi su bili obješeni na temelju znatno slabijih

dokaza.— Jesu, dakako. Ali su i mnogi ne pra ved no obješeni.— A što iz jav lju je sam mladić?— Plašim se da ne daje mnogo ohra bre nja onima koji mu daju

povoda za raz miš lja nje. Naći ćete ih ovdje i možete ih pročitati.Iz svog svitka izvuče primjerak mjesnih novina iz Hi for d shi rea, pa,

okrenuvši list, pokaza na članak u kome je nesretni mladić dao svojiskaz o onome što se dogodilo. Smjestih se u kut i počeh veomapažljivo čitati. Glasio je ovako: »Tada je bio pozvan gospodin JamesMcCarthy, jedinac sin pokojnika, te je dao izjavu kao što slijedi:Nalazio sam se tri dana u Bristolu, i upravo sam se vratio prošlog

po ne djelj ka izjutra. U vrijeme mog dolaska otac nije bio kod kuće, teme djevojka oba vi jes ti la da se odvezao sa slugom Johnom Cobbomu Ross. Malo poslije mog dolaska začuh iz dvorišta klo pa ra njenjegovih čeza. Po gle dav ši kroz prozor vidio sam da žurno izlazi izdvorišta, no nisam obratio pažnju u kom je pravcu otišao.

Uzeo sam svoju pušku i odšetao se u pravcu Boskomske lokve snamjerom da obiđem zečaru koja se nalazila s druge strane. Uz putsam vidio Williama Crowdera, nad zor ni ka lovišta, kao što je onizjavio. No, on je krivo mislio da slijedim svog oca. Nisam imao ni nakraj pameti da se otac nalazi ispred mene. Tad, na okos to ti njak jardiod jezera, začuh uzvik »hu-uj!«, što je bio naš uobi ča je ni zov.Jurnuh naprijed i zatekoh ga kako stoji kraj jezera, činilo mi se da

se veoma iznenadio kad me ugledao, pa me grubo upita što ja turadim. Uslijedio je razgovor koji je doveo do povišenog tona i gotovodo udarca, jer moj otac je bio čovjek veoma preke naravi. Kad samvidio da neće moći savladati na pra si tost, napustio sam ga i pošaoprema Hat her ley skom dobru. Nisam odmakao ni dvjesta jardi, kadiza sebe začuh grozan krik koji me prisili da potrčim natrag. Svogoca našao sam na zemlji stra ho vi to oz li je đe ne glave. Odbacio sampušku i podigao ga, ali on tog trenutka izdahnu.Nekoliko trenutaka klečao sam pored njega, a zatim se uputili po

pomoć do vratara gospodina Turnera, jer je njegova kuća bilanajbliža. Kad sam se vratio prema ocu nakon krika, u blizini nikoganisam vidio i pojma nemam kako je došlo do ozljeda. On nije bionaročito ob ljub ljen čovjek, ali znam da nije imao ni nekoga izrazitogne pri ja te lja. To je sve što znam.Još nešto: na samrti otac je pro mrm ljao nekoliko rijeci, no mogao

sam razabrati da je riječ o nekakvom mišu.Is tra ži telj: što pod tim ra zu mi je va te?Svjedok: To mi se činilo be smis le nim. Mislio sam da se nalazi u de-

li ri ju mu.Is tra ži telj: Povodom čega ste vi i vaš otac imali po s ljed nju

razmiricu?Svjedok: Na to radije ne bih odgovorio.Is tra ži telj: Bojim se da ću na ovome morati in sis ti ra ti.Svjedok: Stvarno mi je nemoguće išta reći. Mogu vas samo uvjeriti

da nema ničega za jed nič kog s tra ge di jom koja je us li je di la.Is tra ži telj: o tome će odlučiti sud. Nije nužno da vam ukazem da će

vaše us kra ći va nje odgovora u znatnoj mjeri pre ju di ci ra ti vaš slučaj ubilo kakvom postupku koji se bude protiv vas pokrenuo.Svjedok: Ipak moram uskratiti odgovor.

Is tra ži telj: Rekli ste da je uzvik »hu-uj« između vas i vašeg oca biouobičajen znak?Svjedok: Da.Is tra ži telj: Pa kako se to zbilo da vas je tako zovnuo prije nego što

vas je uopće ugledao, pa čak i prije nego što je saznao da ste sevratili iz Bristola?Svjedok (prilično zbunjeno): Ne znam.Jedan porotnik: Zar ništa niste vidjeli što bi pobudilo u vama sumnju

kad ste se, začuvši krik, vratili i zatekli oca sa smr to nos nimozljedama?Svjedok: Ništa određeno.Is tra ži telj: što time po dra zu mi je va te?Svjedok: Toliko sam bio potresen i uzrujan, želeći da što prije

dođem na brisani prostor, da nisam mislio ni na što drugo osim naoca. Pa ipak, dok sam jurio naprijed i kleknuo pred oca imao samnekakav neodređen dojam kao da na zemlji s moje lijeve stranenešto leži. Činilo mi se kao da je bilo sivkaste boje, neka vrstakaputa ili možda ćebeta. Kad sam se podigao osvrnuo sam se, alitoga je bilo nestalo.Is tra ži telj: Mislite li da je to nestalo prije nego što ste mu pritekli u

pomoć?Svjedok: Da, prije.Is tra ži telj: Možete li reći što je to bilo? Svjedok: Ne, imao sam

osjećaj da je ondje nešto bilo. Is tra ži telj: A na kom od sto ja nju odruba šume? Svjedok: Na desetak jardi, ili tako nešto.Is tra ži telj: Prema tome, ako se pomaklo dogodilo se to dok ste se

nalazili na ras to ja nju od desetak jardi?Svjedok: Da, ali dok sam bio okrenut leđima.Time je za klju če no is pi ti va nje svjedoka.«— Vidim — rekoh, dok sam preletio očima do dna stupca — da je

is tra ži telj u svojoj za ključ noj opasci veoma strog prema mladom Mc- Car t hyju. On skreće pažnju, i to s pravom, na ne do s ljed nos ti: otacmu daje znak još prije nego što ga je ugledao, on odbija da pruži po- je di nos ti o svom razgovoru s ocem, i napokon čudno objaš nje njeočevih riječi u samrtnom hropcu. Sve to veoma tereti sina.Holmes se blago nasmija pa se ispruži na svom sjedištu. —

Obojica, i vi i istražni sudac, potrudili ste se da izdvojite okolnosti

koje mladiću idu najviše u prilog. Ne uviđate li kako mu na iz mje nič nopridajete suviše mnogo i suviše malo mašte? Suviše malo ako nije ustanju da iznađe ikakav razlog za razmiricu kojim bi došao do nak lo- nos ti porote; suviše mnogo ako je iz svoje vlastite unutarnjespoznaje izvukao nešto tako outre 6 kao što je po ve zi va nje događajas mišem koji krepava i s odjećom koja je nestala. Ne, dragi moj,slučaju ću pris tu pi ti s one točke gledišta za koju mladić tvrdi da jeistina, pa ćemo vidjeti kamo će nas takva hipoteza odvesti. A sad,evo moga džepnog izdanja Petrarke, i više ni riječi neću izustiti o tomslučaju dok god ne stignemo na lice mjesta. Ručat ćemo uSwindonu, gdje smo po svoj prilici za dva de se tak minuta.Bilo je gotovo četiri sata po podne kada prođosmo kroz lijepu dolinu

Stroud pa preko široke rijeke Severn stigosmo u dražesni pro vin cij skigradić Ross. Suhonjav čovjek, nalik na lasicu, tajnovita i pre pre de naizgleda, čekao nas je na peronu. Unatoč lakom smeđem putničkomogrtaču i kožnim do ko lje ni ca ma koje je nosio iz obzira prema svojojokolini, nije mi bilo teško pre poz na ti Lestradea iz Scotland Yarda.Odvezosmo se s njime do »Bitke kod Hirforda«, gdje nam je bilaosigurana soba.— Naručio sam kola — reče Lestrade dok smo sjedili uz šalicu

čaja. — Poz na va ju ći vašu energičnu narav, znam da nećete imatimira sve dok ne budete na mjestu zločina.— Veoma lijepo s vaše strane — odgovori Holmes. — Ali to u

punom smislu riječi zavisi od pritiska na barometru.Lestrade pogleda iz ne na đe no. — Ne razumijem vas najbolje —

reče.— Koliko stepeni pokazuje? Vidim da je dvadeset devet. Vjetra

nema, a nema ni oblaka. Imam punu tabakeru cigareta, koje trebada popušim, a sofa je mnogo bolja nego kreveti po pro vin cij skimhotelima. Čini mi se da mi kola ove noći neće trebati.Lestrade se nasmiješi. — Ne sum nji vo ste već došli do svojih za klju-

ča ka — reče — Slučaj je jasan kao dan i što se god duže čovjek za- dub lju je u njega postaje sve jed nos tav ni ji. Ali ipak, jedna dama se neodbija tek tako, i još kakva savršena. Čula je za vas i htjela je vašemišljenje, mada sam joj ponavljao kako nema ničega što biste vimogli učiniti, a da ja već nisam poduzeo. Gle, evo njenih kola nakapiji!

Tek što je izgovorio te riječi, uđe u sobu jedna od naj ljup ki jih ženakoje sam ikad vidio u svom životu. Sjajnih lju bi čas tih očiju, po lu otvo- re nih usana, za ja pu re nih obraza, lišena i trunke sa mo sav la đi va njazbog briga koje su je obuzimale.— Ah, gospodine Sherlock Holmes — uzvikne pre le tiv ši pogledom

od jednoga do drugog, da bi na koncu hitro prišla mom pri ja te lju. —Toliko sam sretna da ste došli. Dovezla sam se ovamo da vam tosaopćim. Znam da to James nije učinio. Znam to, i želim da i vikrenete na posao s takvim uvje re njem. Ne sumnjajte nimalo.Poznavali smo se još kao djeca i njegove mane poznajem bolje negoitko drugi, ali u jedno sam sigurna: on je tako nježna srca da ni muhune bi ubio. Svakome tko ga stvarno poznaje takva optužba izgledaapsurdna.— Nadam se da ćemo moći oprati tu ljagu, gospođice Turner —

reče Sherlock Holmes. — Možete biti sigurni da ću učiniti sve štomogu.— Pročitali ste izjave svjedoka? Jeste li došli do nekih za klju ča ka?

Vidite li neku pukotinu, neku prazninu? Zar i vi sami ne mislite da jenevin?— Mislim da je to veoma vje ro jat no.— Eto! — povika ona, zabacivši glavu i gledajući iz a zi vač ki na

Lestradea. — čujete li! On mi daje nade.Lestrade sliježe ramenima. — Bojim se da je moj kolega bio malo

prebrz u donošenju za klju ča ka — reče.— Ali je u pravu, znam da je u pravu! James nikad ne bi mogao to

učiniti. A što se tiče raspre s njegovim ocem, sigurna sam da razlogzbog koga o tome nije htio govoriti is tra ži te lju, treba tražiti u nečemušto je u vezi sa mnom.— Kako to? — upita Holmes.— Nije vrijeme da prikrivam. James i njegov otac imali su zbog

mene mnogo ne su gla si ca. Gospodin McCarthy veoma je brinuobrigu da se nas dvoje vjenčamo. James i ja smo se oduvijek voljelikao brat i sestra, no naravno, on je mlad i malo je dosad vidio odživota, pa dabome, nije htio da već sada učini tako nešto. Zbog togaje između njih dolazilo do razmirica pa je i ova bila jedna od takvih.— A vaš otac? — upita Holmes. — Je li on bio sklon takvoj vezi?

— Ne, nije bio. Nitko osim gospodina Mc Car t hyja nije bio sklontome.Preko njezina svježa, mlada lica preleti rumen kad Holmes ustremi

na nju svoj dobro poznati oštar i is pi ti vač ki pogled.— Hvala vam za ovu obavijest — reče. — Mogu li vidjeti vašeg oca

ako vas sutra posjetim?— Bojim se da liječnik to neće odobriti.— Liječnik?— Da, zar niste čuli? Siromah otac već godinama nije bio krepak,

ali ovo ga je sasvim dotuklo. Stalno se drži kreveta, a doktor Willowstvrdi da je ruševina i da mu je poremećen nervni sistem. GospodinMcCarthy bio je jedini živi čovjek koji je poznavao tatu još iz starihdana u Victoriji.— Aha! U Victoriji. To je značajno.— Da, u rudnicima.— Baš tamo, u zlatnim rudnicima gdje je, koliko znam, gospodin

Turner stvorio kvasac svom novcu.— Da, upravo tako.— Hvala vam, gospođice Turner. Stvarno ste mi pomogli.— Reći ćete mi ako sutra bude nekih novosti? Otići ćete u zatvor

Jamesu. Ah, ako otiđete, gospodine Holmes, recite mu da ja znamda je nevin.— Reći ću mu, gospođice Turner.— Sad moram kući jer tata je veoma bolan, a ja mu toliko manjkam

kad ga napustim. Zbogom!Ona isto tako naglo izjuri iz sobe kao što je i ušla, pa čas zatim

začusmo kako njena kola kreću niz ulicu.— Stidim se zbog vas, Holmes — Lestrade će dos to jans tve no

nakon nekoliko minuta šutnje. — Zašto pot pi ru je te nade koje stedužni da gasite. Nisam odveć meka srca, ali to nazivam svirepim.— Pronašao sam svoj put i način kako ću ra svi je tli ti slučaj Jamesa

Mc Car t hyja — reče Holmes. — Imate li pro pus ni cu za zatvor?— Da, ali samo za vas i za sebe.— U tom slučaju mijenjam odluku da ne izlazim. Imamo li vremena

da uhvatimo vlak za Hereford i da ga noćas vidimo?— Imamo.

— Onda pođimo. Watsone, bojim se da će vam biti dosadno, ali bitću odsutan samo nekoliko sati.Otpratio sam Holmesa do stanice, a potom sam lunjao ulicama

gradića, da bih se na kraju vratio u hotel, legao na sofu i pokušao sepo za ba vi ti s jednim jeftinim romanom. Međutim, zaplet pri po vi jet ketoliko je bio mršav u poređenju s dubokom mis te ri jom kroz koju smose probijali, da sam ustanovio kako mi pažnja skreće s iz miš lje no gana stvarne činjenice. Hitnuo sam knjigu u kut i potpuno se predaoraz miš lja nju o do ga đa ji ma toga dana. Pod pret pos tav kom da jenesretna pri po vi jest tog mladića čista istina, kakva li se paklena, ne- pre dvi đe na i izuzetna nevolja mogla dogoditi u me đu vre me nu odtrenutka kad se oprostio od svog oca i kad je potrčao na čistinuprivučen njegovim kricima. Bilo je to nešto strašno, i smr to nos no. Štoje moglo biti? Ne bi li se možda mojim li ječ nič kim ins tin k ti ma moglaotkriti priroda ozljeda? Zazvonim i naručim da mi donesu nedjeljni listu kome se nalazio izvještaj o istrazi. U vje štač kom nalazu kirurgabilo je us ta nov lje no da su zadnja trećina lijeve parije-talne kosti, kao ilijeva polovica ok ci pi tal ne kosti smrskane jednim teškim udarcemtupim oruđem. Opipah to mjesto na vlastitoj glavi. Jasno, takavudarac morao je biti zadat odostrag. To je u izvjesnoj mjeri govorilo uprilog optuženog, jer je za vrijeme svađe bio viđen kako stoji lice ulice sa svojim ocem. Pa ipak, nije govorilo mnogo jer je žrtva moglaokrenuti leđa i prije nego što je zadat udarac. Unatoč tome, vrijedi ina to skrenuti Holmesovu pažnju.Potom na samrti to čudno pozivanje na miša. Što to može značiti.

Delirijum nije mogao biti. čovjek koji umire zbog iznenadna udarcaobično ne pada u delirijum. Ne, prije mu je to bilo da pokuša objasnitikako ga je ovaj udes pogodio. Na što je to ukazivao? Lupao samglavu ne bih li našao moguće objaš nje nje. Pa potom slučaj sa sivomodjećom, koju je mladi McCarthy opazio. Ako je to točno, ubicajemorao u bijegu ispustiti dio svog odijela, vje ro jat no gornji kaput, alije imao smjelosti da se vrati i da ga odnese U' trenutku dok je sin,okrenut leđima, klečao pored oca. Cijeli slučaj je skup ta jans tve nos tii ne vje ro jat nos ti! Les tra de ovo mišljenje nije mi izgledalo nimaločudno, pa ipak sam imao tako mnogo po vje re nja u Holmesovo sa- gle da va nje stvari, da se nisam mogao okaniti nade da će njegovo

uvjerenje u nevinost mladog Mc Car t hyja biti pot kri jep lje no nekomnovom či nje ni com.Sherlock Holmes pojavio se kasno uveče. Vratio se sam, jer je

Lestrade odsjeo u gradu.— Barometar je još uvijek veoma visok — reče dok je sjedao. —

Važno je da kiša ne padne prije nego što izađemo na lice mjesta.Vidio sam mladog Mc Car t hyja.— I što ste doznali od njega?— Ništa.— Zar ne može nimalo ra svi je tli ti ubistvo?— Nimalo. Neko vrijeme bio sam sklon po vje ro va ti da zna tko je

počinilac, pa hoće njega, ili nju, prikriti, no sad sam uvjeren da se ion nalazi u isto takvoj nedoumici kao i mi. On nije tip svirepamladića, zgodne je vanjštine i čini mi se, u suštini, da je duševančovjek.— Ako je zaista točno da se protivio vjenčanju s jednom tako

dražesnom mladom damom kao što je gospođica Turner, ne bih muse mogao diviti.— Ah, u tome leži veoma mučna pri po vi jest. Taj deran je do ušiju

za ljub ljen u nju, ali prije dvije godine, još kao dječak, i prije nego štoju je stvarno upoznao, jer je ona pet godina bila u internatu, ovajmagarac zapao je u kandže neke kavanske žene u Bristolu koju jevjenčao. O tome nitko nema pojma. I sad možete misliti da je htioizluditi, zbog pre ko ra va nja što ne može učiniti nešto za što bi dao isvoje rođene oči, a vrlo dobro zna da je to nemoguće. Eto, iz pukera zja re nos ti digao je ruku u zrak kad ga je prilikom njihova po s ljed- njeg susreta, njegov otac stao na go va ra ti da zaprosi gospođicuTurner. S druge strane, on nema sredstava da se izdržava sam, anjegov otac, koji je bio krut čovjek, potpuno bi ga se odrekao da jesaznao istinu. Po s ljed nja tri dana proveo je sa svojom kavanskomženom u Bristolu, što njegov otac nije znao. Obratite pažnju na tuokolnost. Značajna je. Međutim, iz zla izrodilo se dobro, jer ga jekavanska žena, ra za brav ši iz novina kako se nalazi u ozbiljnojneprilici i kako je vje ro jat no da će biti obješen, potpuno odbacila inapisala mu da ona već ima jednog muža u bro do gra di li štu naBermudama. Ta malena novost, čini mi se, pružila je utjehu mladomMc Car t hyju za sve ono što je propatio.

— Ali, ako je on nevin, tko je počinilac?— Ah! Tko? Na dvije po je di nos ti posebno bih vam skrenuo pažnju.

Prva, da je ubijeni imao nekakav sastanak s nekim kod jezera, i dataj netko nije mogao biti njegov sin, jer mu je sin bio odsutan, a otacnije znao da se vratio. Druga, da se čulo »hu—uj!« prije nego što jeubijeni saznao da mu se sin vratio. To su čvorne po je di nos ti od kojihzavisi cijeli slučaj. A sad, molim vas, po raz go va raj mo malo o GeorgeMeredithu, 7 a sve ostalo, sad manje važno, ostavimo za sutra.Kao što je Holmes pred ska zao, kiše nije bilo. Granulo je sjajno jutro

bez ijednog oblačka. U devet sati došao je kolima Lestrade, tekrenusmo na imanje Hatherley i Boskomsku lokvu.— Jutros ima ozbiljnih vijesti — reče Lestrade. — Govori se da je

Turner tako bolestan da nema nade da će pre ži vje ti.— Postariji čovjek, pret pos tav ljam? — reče Holmes.— Oko šezdesete, ali je fizički dosta oronuo pa mu se zdravlje od

nekog vremena po gor ša va lo iz dana u dan. I ovaj slučaj veoma seloše odrazio na njemu. Bio je stari prijatelj Mc Car t hyja, i mogudodati, njegov veliki do bro či ni telj. Saznao sam da mu je dobroHatherley izdao pod zakup bez ikakve zakupnine.— Zaista! E pa to je za nim lji vo — reče Holmes.— Da, da, pomogao mu je on na stotinu drugih načina. Svi pričaju o

njegovoj pre du sret lji vos ti prema Mc Car t hyju.— Stvarno! Nije li vam palo u oči kao malo čudno da taj McCarthy

govori o vjenčanju svog sina s Tur ne ro vom kćeri, koja je, vje ro jat no,na s ljed ni ca imanja, na tako sa mo uvje ren način kao da je riječ samoo pri jed lo gu, a da će sve drugo slijediti samo od sebe? To je utolikočudnije kad znamo da se Turner us pro ti vio toj zamisli. Kći nam jemnogo rekla. Zar iz toga ne izvlačite nikakav zaključak?— Došli smo na dedukcije — reče Lestrade, na mig nuv ši na mene.

— Smatram, Holmes, da je prilično teško uhvatiti se ukoštac s či nje- ni ca ma, ako se ne odbace teorije i fantazije.— U pravu ste — Holmes će ozbiljno — veoma vam je teško da se

uhvatite ukoštac s či nje ni ca ma.— U svakom slučaju, ja sam se prihvatio jedne činjenice koju vi,

čini se, smatrate teško pri hvat lji vom — odgovori Lestrade.— A ta je?

— Da je McCarthy stariji našao smrt od ruke Mc Car t hyja mlađeg ida su sve teorije o suprotnom jalovo na gva žda nje po mjesečini.— Pa lijepo, mjesečina je svjetlija od ma glu šti ne — smijući se reče

Holmes. — Ali grdno sam se prevario ako ono s lijeve strane nijedobro Hatherley.— Da, to je Hatherley.Bila je to prostrana komforna zgrada na dva kata, s krovom od

škriljca i velikim žutim iz ras li na ma od lišaja po sivim zidovima.Međutim, navučeni zastori i dimnjaci bez dima davali su joj izgledkao da ju je nešto pogodilo, kao da ju je još uvijek pri ti ski va la svatežina groznog slučaja. Stigosmo na vrata i djevojka nam, naHolmesov zahtjev, pokaza čizme koje je njezin gospodar nosio nadan svoje smrti, i par si nov lje vih, premda nisu bile baš onaj par kojije on tada imao na nogama. Pro mo triv ši ih veoma pomno sa svihstrana, Holmes izrazi želju da ga odvedu u dvorište, odakle smopogledom pratili krivudavu stazu koja je vodila na Boskomsku lokvu.Kad bi zagrizao u slučaj kao što je bio ovaj, Sherlock Holmes bi se

pre obra zio. Oni koji su poznavali jedino mirnog mislioca i logičara izBaker Streeta, sada ga ne bi mogli pre poz na ti. Lice bi mu se na iz- mje nič no ra zve dra va lo i tuštilo. Obrve su mu se na ro gu ši le u dviječvrste, crne crte, a oči bi mu se zacaklile čeličnim odb lje skom. Licemje bio nagnut naprijed, stisnutih usana, a po njegovu dugom,snažnom vratu iskočile su krvne žile. Nozdrve su se širile kao ulovačkog psa, a pažnja mu je bila u pot pu nos ti usred sre đe na nastvar koju je promatrao, tako da bi mu svako pitanje pro le tje lo krajušiju, ili bi mu se, u najboljem slučaju, otelo nes trp lji vo gunđanje uznak odgovora. Hitro i bezumno išao je tragom puteljka, koji seizdužio kroz livade, a zatim putem kroz šumu, do Boskomske lokve.Tlo je bilo vlažno i močvarno kao što je u cijelom tom okrugu, pa jebilo otisaka od mnogo nogu po stazi i kratkoj travi koja se ras pros ti- ra la sobe strane staze. Holmes bi sad potrčao, sad zastao kaoukopan, Lestrade i ja koračali smo za njim. Detektiv je bio rav no du- šan i prezriv, dok sam ja promatrao svog pri ja te lja sa zna ti že ljomkoja je pro iz la zi la iz uvjerenja da je svaki njegov pokret upravljen upravcu određenog cilja.Boskomska lokva širine pedeset jardi, obrub lje na trskom, nalazi se

na međi između dobra Hatherley i privatnog parka bogatog Turnera.

Nad šumom, koja ju je zatvarala s druge strane, mogli smo vidjetikako strše crvene vitke kugle koje su oz na ča va le položaj obi ta va li štabogata zem ljo po sjed ni ka. Lokva prema Hat her leyu nastavila se uveoma gustu šumu s tankim pojasom ra sk va še ne trave u širini oddvadeset koraka između ruba drveća i trske koja je okru ža va lajezero. Lestrade nam pokaza mjesto gdje je pronađeno tijelo. Izaista, tlo je bilo toliko vlažno da sam jasno mogao vidjeti tragovekoji su ostali od pada oborena čovjeka. Koliko sam mu mogaopročitati na licu, Holmes je na izgaženoj travi čitao i mnoge drugestvari. Trčkarao je unaokolo kao pas koji je nanjušio miris, zatim seokrenuo mom pratiocu.— Zašto ste vi išli u jezero? — upita.— Pokušao sam da grabljama nešto upecam. Mislio sam da će se

tu možda naći nekakvo oružje ili neki drugi trag. Ali kako zaboga ... ?— Pst, pst! Nemam vremena. To vaše stopalo sa zaokretom prema

unutra nalazi se svuda unaokolo. Krtica bi ga mogla slijediti, a enoondje u trstiku nestaje. Kako bi sve to bilo jed nos tav no da sam bioovdje prije nego što su se tu našli neki drugi, kao krdo bizona, i svudse unaokolo rashodali. Eto, tu je prošlo društvo s vratarom koje je našest do osam stopa svuda oko tijela uništilo sve tragove. Ali tu su i triposebna traga nekih nogu? — On izvadi leću pa se u svom kišnomogrtaču pruži na zemlju gunđajući pri tom više za sebe negoli za nas.— To su stope mladog Mc Car t hyja. Dva puta je išao hodom, a

jedanput je brzo potrčao, donovi su duboko utisnuti, a potpeticejedva vidljive. To potvrđuje njegovu izjavu. Kad je vidio da mu otacleži na zemlji, on je potrčao. Zatim, tu su i očeva stopala, koračao jegore-dolje. Što je to? Aha, to je otisak kundaka na pušci na koju sesin oslonio dok je stajao i slušao. A ovo? Ha! Vršak od čizme!Dolaze, odlaze, ponovo dolaze, naravno to je bilo za kaput. Aliodakle dolaze?— Počne trčati tamo-amo, čas ponovo ot kri va ju ći trag, sve dok se

ne nađe nadohvat ruba šume i pod sjenom velike bukve, najvećegdrveta u cijelom su sjed stvu.Holmes nastavi tragati, pa se jednim uzvikom za do volj stva još

jednom pruži licem prema zemlji. Prevrtao je lišće i sasušeno pruće,skupljao u koverat nešto što je meni izgledalo kao prašina i lećomispitivao ne samo tlo već i koru drveća, dokle god je mogao doprijeti.

U mahovini je ležao nekakav reckav kamen. I njega je pažljivopregledao i spremio. Zatim je slijedio stazu kroz šumu, sve dok nijedošao do glavne ceste, gdje se izgubio svaki dalji trag.— To je naročito zanimljiv slučaj — reče. — Pret pos tav ljam da je

ona siva kuća zdesna vra tar ni ca. Idem tamo da pro go vo rim koju riječs Moranom, a možda i da napišem neku malu bilješku. Kad završimmožemo se odvesti na ručak. Ako hoćete, odšetajte do fijakera, ja ćuvam se za koji trenutak pri dru ži ti.Za desetak minuta stigli smo do fijakera i vozili se u pravcu Rossa.

Holmes je nosio kamen koji je pokupio u šumi.— To bi vas moglo zanimati, Lestrade — reče pružajući mu kamen.

— Zločin je bio učinjen ovim kamenom.— Ne pri mje ću jem nikakvih znakova.— Nema ih.— Pa otkuda onda znate?— Vidi se da je pod njim rasla trava, međutim, ondje gdje sam ga ja

našao ležao je svega tri dana. Kad sam ga digao, pod njim nije bilotrave. Osim toga, odgovara nanijetim oz li je da ma. Nema tragova niod kakvog drugog oruđa.— A zločinac?— On je visok čovjek, ljevak, hramlje na desnu nogu, nosi lovačke

čizme s debelim đonom i sivi kaput, puši indijske cigare, upo treb lja vacigarluk i u džepu ima tup perorez. Postoji i nekoliko drugih indicija,ali u našem traganju bit će dovoljne i ove.Lestrade se nasmije. — Bojim se da sam još uvijek ostao skeptik —

reče. — Teorije su lijepa stvar, ali mi imamo posla s tvr do kor nom bri- tan skom porotom.— Nous verrons 8 — mirno odgovori Holmes. — Vi radite svojim

metodom, a ja ću svojim. Pos li je pod ne bit ću veoma zaposlen i vje- ro jat no je da ću se večernjim vlakom vratiti u London.— Zar os tav lja ju ći svoj slučaj nedovršen?— Ne, dovršen!— A tajna?— Od go net nu ta je!— Pa tko je onda zločinac?— Osoba koju sam opisao.— Ali tko je to?

— Neće ga biti teško pronaći. Su sjed stvo nije tako gusto naseljeno.Lestrade slegne ramenima. — Ja sam praktičan čovjek — reče — i

ne bih krenuo unaokolo tražiti jednu osobu koja je ljevak i s hromomnogom. Postao bih meta pod smi je ha u cijelom Scotland Yardu.— U redu — mirno reče Holmes. — Ja sam vam pružio priliku. Evo

vašeg stana. Zbogom! Prije nego što odavde krenem, ostavit ću vamnekoliko redaka.Pošto smo napustili Lestradea odvezli smo se u hotel. Ručak je bio

na stolu. Holmes je šutio utonuvši u misli, s izrazom mučnine na licu,kao netko tko se nalazi u za pet lja noj situaciji.— Watsone — reče kad je sto bio ras prem ljen — sjednite na ovu

stolicu da malo popričamo. Ne znam što da radim i cijenim vašsavjet. Zapalite cigaretu, izložit ću vam slučaj.— Izvolite.— Raz ma tra ju ći slučaj naišli smo na dvije po je di nos ti u iskazu

mladog Mc Car t hyja koje su nam smjesta pale u oči. Za mene su bilenjemu u prilog, za vas protiv njega. Prva je činjenica da je, navodnoprema njegovoj izjavi, njegov otac uzviknuo »hu-uj« prije no što ga jeugledao. Druga je njegovo čudnovato pozivanje na miša kad je biona samrti. Zna da mu je otac pro mrm ljao nekoliko riječi, ali to je bilosve što je razabrao svojim uhom. Naša istraga mora započeti od tepolazne točke. Otvorit ćemo je s pret pos tav kom da je ono što jemladić izjavio potpuna istina.— A što je onda s onim »hu-uj«?— To nije bilo na mi je nje no sinu. Sin mu se nalazio, koliko je meni

poznato, u Bristolu. Samo se pukim slučajem zatekao u blizini imogao je čuti oca. To »hu-uj« izričito je aus tra li jan ski povik, veomačest među Aus tra li jan ci ma. Postoji ozbiljna pret pos tav ka da je osobakoju je McCarthy očekivao kod Boskomske lokve netko tko je bio uAus tra li ji.— A što je s onim mišem?Sherlock Holmes izvuče iz džepa pre sa vi jen papir te ga ras pros tre

po stolu. — To je mapa kolonije Victorija — reče. — Te le gra fi rao sampo nju prošle noći. — Stavi ruku na jedan dio mape. — Što tumožete pročitati? — zapita.— Miš — pročitam.— A sad? — Podiže svoju ruku.

— BELERMIŠ. 9— Upravo tako. To je bila riječ koju je čovjek izgovorio, a od koje je

sin čuo samo zadnji slog. Pokušavao je iz go vo ri ti ime svog ubice.Taj-i-taj iz Belermiša.— Pa to je divno! — uzviknem.— Nema dvojbe. Vidite, sad sam znatno suzio polje rada. Sivi

komad odijela bio je treća točka koja je izvjesna, ako je si nov lje vaizjava točna. Iz svih detalja stvorili smo predodžbi o Aus tra li jan cu izBelermiša u sivom kaputu.— Naravno.— I to o Aus tra li jan cu koji je u ovom kraju kod kuće jer se Lokvi

može pris tu pi ti samo preko poljskog dobra ili imanja kuda bi se teškomogao probiti stranac.— Sasvim tako.— Zatim dolazi naš današnji zahvat. Is pi ti va njem tla došao sam do

sitnih po je di nos ti u pogledu ličnosti zločinca koje: sam dao onombedastom Lestradeu.— Kako ste došli do njih?— Moj metod vam je poznat. Zasniva se na pro ma tra nju: sitnica.— Znam da nečiju visinu možete grubo ocijeniti prema, dužini

koraka. A i čizme bi se mogle opisati po tragovima.— Da, bile su to veoma čudnovate čizme.— A hromost?— Otisak njegova desnog stopala bio je uvijek manje izrazit od

onog koje je os tav lja lo lijevo. Težište je više pre ba ci vao na njega.Zašto? Zato što je hramao, bio je ćopav.— A to što je ljevak?— I sami ste se iz ne na di li prirodi ozljede kako je opisana u

kirurškom nalazu. Udarac je uslijedio ne po sred no odostraga, pa ipakje ozljeda bila na lijevoj strani. E pa sad, kako se moglo dogoditidrugačije ako udarac nije potekao od čovjeka koji je ljevak? Zavrijeme susreta između oca i sina, on je stajao iza onog drveta. Čakje ondje i pušio. Pronašao sam pepeo od cigare za koju smijem rećida je indijska s obzirom na moje poz na va nje duhanskih pepela. Kaošto vam je poznato, tome sam bio posvetio nešto vremena i napisaomalu mo no gra fi ju o vrstama pepela iz 140 raznih vrsta duhana zalulu, cigare i cigarete. Zatim, kad sam pronašao pepeo, osmotrio

sam unaokolo i našao opušak koji je bacio u mahovinu. Bila je toindijska cigara i to od one vrste koje se zavijaju u Rot ter da mu.— A cigarluk?— Mogao sam za klju či ti da mu vršak cigare nije bio u ustima.

Prema tome, upo treb lja vao je cigarluk. Vršak je bio odsječen, a neodgrižen, ali rez nije bio ravan. Po tome sam zaključio da je perorezbio tup.— Holmes — rekoh — bacili ste mrežu na tog čovjeka iz koje se

neće moći iz mi go lji ti, a spasili jedan nevini ljudski život. Prerezali steuže koje ga je trebalo objesiti. Sa gle da vam pravac na koji ukazujete.Ubica je ...— Gospodin John Turner — poviče hotelski momak otvorivši vrata

naše sobe i uvodeći jednog po sje ti oca.Čovjek koji je ušao bio je čudna spodoba. Njegovi tromi, hramajući

korak i povijena leđa odavali su izgled iz ne mo glos ti, dok se ponjegovim oštrim, dubokim, kao kamen urezatim crtama na licu ivelikim udovima vidjelo da krije u sebi neobičnu tjelesnu i duhovnusnagu. Njegova raz ba ru še na brada, prosjeda kosa i na kos tri je še neobrve, davali su izgled dos to jans tve nos ti i snage. Lice mu je bilo pe- pe ljas to-bijelo, a usne i kutovi nozdrva osjenčam pla vet ni lom. Bilo mije odmah jasno da ga je obrvala neka kronična smr to nos na boljka.— Molim vas, sjednite na sofu — blago reče Holmes. — Primili ste

moju poruku?— Da, donio mi ju je vratar. Rekoste kako biste željeli da dođem

ovamo da bi se izbjegao skandal.— Mislio sam da će svijet pre pri ča va ti ako ja budem otišao u Hali.— A zašto ste željeli da me vidite? — upita i baci u pravcu Holmesa

pogled pun očajanja u umornim očima, kao da mu je već od go vo re- no na pitanje.— Da — reče Holmes, više od go va ra ju ći na pogled negoli na riječi

— znam sve o Mc Car t hyju.Starac zagnjuri lice u ruke. — Bog neka mi pomogne! — zavapi. —

Ali ja ne bih dopustio da se mladom čovjeku dogodi išta loše. Svojučasnu riječ vam dajem da bih pro go vo rio kad bi stvar pred porotomkrenula naopako po njega.— Drago mi je što vas čujem da tako govorite — reče Holmes.

— Pro go vo rio bih ja i sada, samo da se to nije ticalo moje kćeri.Ona bi pre svis nu la kad bi čula da sam uhapšen.— Moglo bi se to izbjeći — reče Holmes.— Šta!— Ja nisam nikakvo službeno lice. Moje prisustvo zah ti je va la je

vaša kći, ja sam pozvan da radim za njen interes. Ali mladi McCarthymora biti oslobođen.— Ja sam čovjek na umoru — reče stari Turner. — Godinama sam

bolovao od šećerne bolesti. Moj liječnik mi tvrdi da mi preostaje odživota mjesec dana. Radije bih umro pod vlastitim krovom nego uzatvoru.Holmes sjedne za sto držeći u ruci pero. — Recite nam istinu —

reče. — Ja bilježim činjenice, vi ćete to potpisati, a Watson će bitisvjedok. Tako ću u naj pre sud ni jem trenutku biti u stanju predočitivaše priznanje da spasim mladog Mc Car t hyja. Obećavam vam da ćuse ovim koristiti samo u slučaju krajnje nužde.— U redu — reče starac. — Pitanje je hoću li do porote još biti živ,

tako da to za mene ne znači mnogo. Htio bih po šte dje ti Alice odudarca. A sad da vam objasnim.Vi niste poznavali Mc Car t hyja. Bio je satana. To vam ja kažem.

Sačuvao vas bog kandži takvog čovjeka. Svih ovih dvadeset godinanije popuštao njegov zahvat i sav je život u meni utrnuo. Ispričat ćuvam kako sam zapao pod njegovu moć.Bilo je to na zla to nos nim poljima u ranim osam s to šez de se tim

godinama. Bio sam tada mlad deran neumoran i vatren, oran da selatim bilo čega. Zapao sam u loše društvo, odao se piću, nisam imaosreće, odmetnuo se u šumu i, jednom riječju, postao ono što vi ovdjenazivate drumskim raz boj ni kom. Bilo nas je šestoro. Vodili smo divlji,razuzdan život s vremena na vrijeme orobivši neku stanicu ili za us- tav lja ju ći kola na putu sa zla to nos nih polja radi pljačke. Bio sampoznat pod imenom Crni Jack iz Belermiša, a naše se družine ukoloniji još uvijek sjećaju kao Be ler mi ške bande.Jednog dana spuštao se konvoj iz Belermiša za Melbourne, a mi ga

dočekasmo iz zasjede i napadnemo. Njih je bilo šest; konjanika, anas šestorica, tako da su nam snage bile po djed na ke. Prvimplotunom izbacismo četvoricu iz sedla. Ali padnu i naša trojica dokstigosmo do blaga. Tad uperim pištolj vazaču kola u potiljak. Vozač

je bio McCarthy. žalim što ga tada nisam us tri je lio. Dobro sam vidiokako mi u lice netremice pilje njegove male zle oči, kao da hoće daureze u pamet svaku moju crtu. Klisnuli smo sa zlatom, postalibogati ljudi i prešli u Englesku, a da nitko na nas nije ni posumnjao.Tu se rastanem od svojih starih drugova i odlučim se povući u mirani častan život. Kupio sam ovo imanje i odlučio da od svog novcaučinim nešto dobro, kako bih popravio zlo kojim sam došao donjega. Bio sam se i oženio, ali žena je umrla mlada i ostavila kćerAlice. Iako još djetešce, njezina majušna ruka kao da me vodila napravi put, bolje nego išta drugo. Jednom riječju, prevrnuo sam list, tesam se trudio da ispravim prošlost. Sve je išlo dobro, dok me nisudograbile Mc Car t hye ve kandže.Otišao sam u grad zbog imo vin skih problema i u Regent Streetu

naiđem na njega. Bio je pohaban.»Evo nas, Jack«, reče uhvativši me za ruku. »Bit ćemo ti dobri kao

rođeni. Nas smo dvojica, ja i moj sin, i ti ćeš nas iz dr ža va ti. Akonećeš, ova Engleska je fina zemlja, poštuje za ko ni tost, i u njoj seuvijek nađe neki policajac koji se rado odazove pozivu.«I tako su došli u zapadnu Englesku, nisu se više morali seljakati i od

tada su živjeli bez plaćanja zakupnine na mojoj najboljoj zemlji. Zamene nije više bilo ni mira, ni počinka, ni zaborava, ma kud seokrenuo, nailazio sam uz svoje skute njegovo pre pre de no lice. Kadje Alice porasla postalo je još gore. Ubrzo je shvatio da se ja višebojim da ona ne sazna nešto o mojoj prošlosti nego policija. I tako,ma što da je poželio, davao sam mu bez pogovora: zemlju, novac,kuće, dok na kraju nije od mene zatražio nešto što mu nisam mogaodati. Zatražio je Alice.Sin mu je narastao, a isto tako i moja djevojka, pa kako je bilo

poznato da sam bolestan, činilo mu se da bi to bio dobar potez akonjegov deran uđe u cijeli posjed. Ali tu sam bio čvrst. Njegovuprokletu krv s mojom nisam htio miješati, zato što bih imao neštoprotiv dječaka, ali dovoljno je da u njemu teče očeva krv. Ostao samuporan. McCarthy je prijetio. Ja sam mu skresao u brk da možeučiniti najgore. Trebalo je da se sretnemo na pol puta između našihkuća, kod Lokve, radi dogovora.Kad sam sišao, zatekao sam ga u razgovoru s njegovim sinom.

Popušio sam cigaru i sačekao iza drveta da ostane sam. Međutim,

dok sam os lu ški vao njihov razgovor, kao da je sve pro klju ča lo umeni, jer je na va lji vao na svog sina da vjenča moju kćer. Govorio jeo tome s tako malo obzira šta ona o tome misli kao da se radilo ouličarki. U meni uskipi na pomisao da i ja i sve ono što mi je bilonajdraže treba da budemo u vlasti takva čovjeka. Kako da raskinemte okove? Pa već sam čovjek na umoru. Iako sam još pri čistojsvijesti i čvrsto se držim na nogama, znao sam da mi je sudbina za- pe ča će na. A uspomena na mene i moja kći? To mogu spasiti samoako ušutkam taj pogani jezik. To sam i uradio, gospodine Holmes, ijoš jedanput bih uradio. Ma kako da sam se teško ogriješio,mučenički sam provodio život da bih ispaštao. Ali, da i moja kći budeupetljana u iste zamke koje su držale mene, bilo je više nego štosam mogao podnijeti. Udario sam ga i oborio s manje žaljenja negobih to učinio s nekom otrovnom zvijeri. Njegov krik potakao je sinada se vrati, a ja se tada brže-bolje domognem zaklona u šumi.Međutim, morao sam se vratiti da pokupim kaput koji sam ispustio ubijegu. Eto, gospodo, to je prava istina o svemu što se dogodilo.— Pa sad, nisam ja taj koji će o vama donijeti sud — reče Holmes,

dok je starac pot pi si vao svoj iskaz.— Što da uradim?— U pogledu zdravlja, ništa. Svjesni ste i sami kako je s vama.

Vaše ću priznanje zadržati i ako McCarthy bude osuđen, tada ću gakoristiti. Ako pak ne bude, onda ono nikad neće izaći pred očismrtnika, a vaša će tajna, bili vi živi ili mrtvi, ostati po hra nje na nasigurnom mjestu.— E pa onda, sretan put — reče starac. — Vaš vlastiti samrtni čas,

kad za njega dođe vrijeme, bit će vam lakši za ovu misao spokoj stvakoju ste dodali mome.Hodajući nesigurno svojim divovskim tijelom, on se zas taj ku ju ći

udalji iz sobe.Jamesa Mc Car t hyja porota je os lo bo di la na temelju uvjer lji vo

snažnih, mno go broj nih prigovora koje je pismeno izložio Holmes idostavio braniocu okriv lje nog. Stari Turner poživio je još sedammjeseci. A sada je mrtav. Svi su izgledi da će oboje mladih zajednosretno pro ži vje ti svoj vijek, nemajući pojma o crnom oblaku koji ležinad prošlošću njihovih otaca.

PLAVI GRANAT

Drugog dana Božića posjetio sam izjutra svog pri ja te lja SherlockaHolmesa s namjerom da mu čestitam blagdan. Ležao je op ražen nadivanu u kućnom ogrtaču tam no cr ve ne boje. S desne strane,nadohvat ruke, nalazila se lula, a pored nje gomila tek pro či ta nih izgužvanih jutarnjih novina. Pored divana nalazila se stolica, a udesnom kutu njezina naslona visio je otrcan pusten šešir, iznošen ioštećen na nekoliko mjesta. Leća i mala kliješta ukazivala su na toda je šešir bio tako obješen u svrhu is pi ti va nja.— Zauzeti ste — rekoh — možda vam smetam.— Ni najmanje. Milo mi je što imam pri ja te lja s kojim, mogu ras-

prav lja ti o svojim za ključ ci ma. Stvar je savršena prosta (pri tompokaza palcem u pravcu starog šešira), ali postoje izvjesni znaci kojinisu sasvim bez na čaj ni, a mogli bi biti čak i poučni.Sjedoh u njegov naslonjač da zagrijem ruke uz pucketavu vatru, jer

je napolju bio pritisnuo mraz pa su prozori bili išarani ledenim kris ta li- ma. — Pret pos tav ljam da je stvar, ma koliko izgledala prosta,povezana s nekom užasnom pričom pa pred stav lja trag koji će nasdovesti do rješenja ne ra zjaš nje ne misterije i do kaž nja va nja zločinca.— Ne, ne. Nije riječ o nikakvom zločinu — reče Holmes, smijući se.

— Samo o jednom od onih čudnih slučajeva koji se događaju kad sečetiri milijuna ljudskih bića tiskaju na prostoru od nekoliko kva drat nihmilja. Zbog akcije i reakcije tako gustog roja ljudi može se očekivatida će doći do sticaia raz no vr s nih događaja pa će iskrsnuti mnogositnih problema, možda čudnih i upad lji vih, koji ipak neće izazvatizločin. To smo često iskusili.— Toga ima toliko — rekao sam — da su od šest osrednjih

slučajeva, koje sam dodao svojim bi lje ška ma, tri bila bez kažnjivadjela.— Točno. Vi imate u vidu moj pokušaj da pronađem papire Irene

Adler, neobičan slučaj gospođice Mary Sut her land i doživljaj čovjekas izvijenom usnom. Pa lijepo, ni najmanje ne sumnjam da će i ovastvarčica pasti u tu istu nevinu vrstu. Poznajete li nosača Petersona?— Da.

— Ovaj trofej pripada njemu.— Da li je to njegov šešir?— Ne, on ga je našao. Vlasnik je nepoznat. Molim vas, ne gledajte

na njega kao na otrcan šešir, već kao na izdvojen in te lek tu alanproblem. A sada, najprije, kako je stigao ovamo? Pojavio se naBožić izjutra zajedno s jednom dobro na klju ka nom guskom koja se,u to ne sumnjam, u ovom trenutku peče u Pe ter so no voj pećnici. Evočinjenice: na Božić, oko četiri sata izjutra, Peterson koji je, kao štoznate, veoma pošten čovjek, vraćao se s male veselice i išao kućiniz Tottenham Court Road. Pod svjetlom plinske svje tilj ke vidio jevisoka čovjeka kako te tu ra ju ći korača polagano za njim i prekoramena nosi bijelu gusku. Kad je stigao do ugla Godge Streeta, dođedo tuče između stranca i grupe dripaca. Jedan od dripaca zbacistarcu s glave šešir, a starac podiže u obranu svoj štap i za vi tlav šinjime oko glave razbi staklo na izlogu pred sobom. Peterson pritrčada zaštiti stranca od napadača, ali čovjek, uzbuđen zbog razbijenaizloga, videći da mu je prišla uni for mi ra na osoba zvanična izgleda,ispusti gusku, nagne bježati i nestane u spletu uličica iza uliceTottenham Court Road. Ugledavši Petersona, i napadači pobjegoše,pa Peterson za gos po da ri poprištem i kao pobjednik dočepa seplijena u vidu ovog otrcanog šešira i jedne božične guske.— Koju je vratio vlasniku!— Dragi moj pri ja te lju, u tome i jeste pitanje. Istina je da je na

jednom komadiću kartona, koji je bio privezan guski za lijevu nogu,stajalo: »Za gospođu Henry Bakera«, a istina je i to da se napodstavi šešira mogu vidjeti početna slova H. B. Ali kako u našemgradu postoji nekoliko hiljada Bakera i nekoliko stotina HenryBakera, nije lako pogoditi kome da se vrati iz gub lje no vlas niš tvo.— Pa što je Peterson učinio?— Na sam Božić, izjutra, donio mi je gusku i šešir jer zna da mene

takva pitanja zanimaju. Zadržali smo gusku sve do jutros, kad su sepojavili znaci da bi, unatoč mrazu, dobro bilo da se bez odlaganjapojede. Stoga ju je njen nalaznik odnio kući da ostvari njen krajnjiudes, a ja sam zadržao šešir nepoznata gospodina koji je izgubiosvoj božični ručak.— Zar nije oglasio gubitak u novinama?— Nije.

— Kako ćete otkriti njegov identitet?— Po onome što mogu za klju či ti.— Na osnovu njegova šešira?— Točno.— Ali vi se šalite. Što možete za klju či ti na osnovu jednoga starog

otrcanog šešira?— Evo moje leće. Poznajete moj način rada. Što možete vi za klju či-

ti o osobinama čovjeka s takvim šeširom?Uzeh u ruke otrcan predmet i počeh ga okretati s izrazom sa ža lje-

nja. Bio je to običan crni šešir okrugla oblika, tvrd i sasvim iznošen.Podstava je bila od crvene svile, ali iz bli je dje la. Na njemu nije biloimena pro izvo đa ča, ali su, kao što je Holmes opazio, na jednoj stranibila na š kra ba na početna slova H. B. Na obodu, ondje gdje se inačenalazi guma kojom se šešir pri č vr š ću je, bio je probušen, ali gumenije bilo. Šešir je bio sav zaprašen i na nekoliko mjesta umrljan,unatoč po ku ša ji ma da se iz bli je dje la mjesta pokriju mastilom.— Ja ništa ne vidim — rekoh vraćajući šešir.— Naprotiv, Watsone, vi možete vidjeti sve. Samo što vi iz onog što

vidite ne izvlačite nikakve zaključke. Suviše ste bo ja ž lji vi.— Recite mi onda, molim vas, na kakve vas zaključke navodi taj

šešir?Holmes uzme šešir i stane ga pažljivo pro ma tra ti.— Možda na go vje šta va manje nego što bi zapravo mogao na go vi-

jes ti ti — reče — ali navodi ipak na nekoliko za klju ča ka koji su logičnii na nekoliko drugih koji se ističu visokim stepenom vje ro jat nos ti. Daje taj čovjek in te lek tu alac, to se vidi po izgledu njegova šešira kojinas navodi na misao da je njegov vlasnik poslije tri godine bioprilično imućan mada sam pro živ lja va teške dane. Bio je i oprezan,ali sad je manje oprezan, što ukazuje na njegovo na za do va nje umoralnom pogledu. To na za do va nje, ako ga povežemo s opadanjemnjegova imovna stanja, ukazuje na loš utjecaj, vje ro jat no na pićekojem je podlegao, i na to da ga je žena prestala voljeti.— Dragi moj Holmes!— Međutim, ipak je sačuvao nešto ponosa — produži Holmes ne

obazirući se na moju upadicu. — To je čovjek koji voli miran život,malo izlazi, potpuno se zapustio, ima sijedu kosu, koju je po s ljed njihdana podšišao i sad je maže limunovom kremom. Na takve nas

zaključke navodi taj šešir. Osim toga vrlo je malo vje ro jat no da je unjegovoj kući sproveden plin.— Vi se šalite, Holmes!— Ni najmanje. Zar je moguće da ni sada, kad su moji zaključci

jasni kao na dlanu, ne shvaćate kako se do njih dolazi?— Ne smatram sebe glupim, ali moram priznati: ne razumijem vaša

izlaganja. Po čemu ste, na primjer, za klju či li da je taj čovjek in te lek tu- alac?Umjesto odgovora Holmes natače šešir na glavu. Pao mu je preko

čela i zaustavio se na nosu. — To je pitanje za prem ni ne — reče —čovjek s tako velikom glavom mora imati nešto mozga.— A opadanje njegova imovnog stanja?— Čovjek nosi taj šešir već tri godine. Prije tri godine bili su u modi

takvi ravni obodi s uvijenim rubovima. Šešir je najboljeg kvaliteta.Po gle daj te traku od rebraste svile i odličnu podstavu. Ako je tajčovjek prije tri godine mogao kupiti tako skup šešir, a otada nijedošao do novoga, znači da je osi ro ma šio.— To je jasno. Ali kako ste došli do zaključka da je taj čovjek manje

oprezan i da je u moralnom pogledu nazadovao.Sherlock Holmes se nasmije. — Tu je mjera opreza — reče stav lja-

ju ći prst na mali kolut i na rupicu u koju se stavlja guma za šešir. —Guma i kolut nikada se ne prodaju zajedno sa šeširom. Ako je čovjekuzeo i gumu, to je znak opreza jer se potrudio da nabavi ovu obranuod vjetra. Ali, kao što vidimo, gumu je pokidao, a kako se nijepotrudio da je zamijeni, očito je sada manje spreman nego što je bioprije, a to opet ukazuje da popušta. S druge strane, potrudio se daprikrije neke mrlje time što ih je premazao mastilom, a to je znak danije potpuno izgubio ponos.— Vaše je za klju či va nje uvjer lji vo.— Dalje po je di nos ti, da je srednjih godina, da je nedavno podšišao

sijedu kosu, da upo treb lja va ulje za kosu, rezultat su pažljiva is pi ti va- nja donjeg dijela podstave. Leća otkriva velik broj vrhova vlasi ravnoodrezanih brijačkim škarama. Sve su nekako ljepljive, a mirišu naulje za kosu. Prašina na šeširu, kao što vidite, nije siva uličnaprašina, već pa hu ljas ta i smeđa kućna prašina, što ukazuje na to daje šešir visio u kući. Tragovi vlage unutar šešira jasan su dokaz da

se njegov vlasnik prilično znojio, a to znači da nije u najboljem zdrav- s tve nom stanju.— Ali njegova žena — rekoste — prestala ga je voljeti!— Šešir nije čišćen više tjedana. Ako vas, dragi moj Watsone,

budem vidio s prašinom od tjedan dana na šeširu, a žena vamdopusti da u takvom stanju izađete, bit će to znak da ste unesretnom položaju čovjeka koji je izgubio ljubav svoje žene.— Ne bi li on mogao biti neženja?— Ne, jer je nosio kući svojoj ženi gusku kao poklon izmirenja.

Imajte u vidu karton na guskinoj nozi.— Na sva pitanja imate spreman odgovor. Ali po čemu, zaboga, za-

klju ču je te da u kući tog čovjeka nije uveden plin.— Jedna ili dvije masne mrlje mogu se načiniti slučajno. Ali kad ih

vidim ni manje ni više nego pet, znači da je ta ličnost u uskom dodirus nekom otop lje nom mašću i vje ro jat no se noću penje na kat sašeširom u jednoj ruci, a svijećom koja kaplje u drugoj. Masne mrljenisu mogle izbiti na šeširu od plinskog plamena. Jeste li za do volj ni?— Da — nasmijem se — sve je to vrlo oštroumno, ali kako rekoste

da nije u pitanju nikakav zločin niti je nanesena ikakva šteta, osimšto je pro uz ro čen gubitak jedne guske, ne liči li to na rasipanjeenergije?Sherlock Holmes upravo je zaustio da odgovori, kad se vrata naglo

otvore i u sobu uleti nosač Peterson za ja pu re nih obraza i ošamućenod iz ne na đe nja.— Guska, gospodine Holmes! Guska, gospodine — reče pre ki da ju-

ći se u govoru.— Što je? Da se nije vratila u život i odletjela kroz kuhinjski prozor?

— upita ga Holmes nagnuvši se preko divana da bi ga bolje vidio.Nosač je bio uzbuđen.— Po gle daj te, gospodine što je moja žena našla u njenoj guši. —

Ispruži ruku i pokaže na dlanu sjajan plavi kamen, manji od zrnaboba, ali tako čist i blistav da je u tamnom udub lje nju njegove šakeblistao poput elek trič ne iskre.Sherlock Holmes se ispravi i pri tom mu se ote zvižduk:— Petersone — reče — to je pravo skriveno blago. Pret pos tav ljam

da znate što ste našli.

— Dijamant, gospodine, dijamant! To je onaj dragi kamen o kojemsam čitao u »Timesu«.— Da nije to možda plavi granat grofice od Morcara? — uzviknem.— Tako je! Znam koliki je i kako izgleda, jer sam u po s ljed nje

vrijeme u »Timesu« sva kod nev no čitao o njemu. To je je dins tvenkamen o čijoj se vri jed nos ti može samo nagađati. Ponuđenanagrada od hiljadu funti sigurno nije ni dvadeseti dio njegove tržišnevri jed nos ti.— Hiljadu funti! Milostivi bože — usklikne nosač i u isti čas svali se

na stolicu. Neko je vrijeme zurio čas u Holmesa, a čas u mene.— To je samo nagrada, a imam razloga da tvrdim da su u pitanju i

sen ti men tal ni obziri koji bi mogli navesti groficu da se liši čakpolovice svog imetka samo da ponovo dođe do svog dragulja.— Izgubljen je ako se dobro sjećam, u hotelu »Co smo po li tan« —

javim se.— Točno, i to dvadeset drugog decembra, prije pet dana. Ins ta la ter

John Horner optužen je da ga je izvukao iz kutije u kojoj je groficadržala svoj nakit. Dokazi protiv njega bili su tako jaki da je predanporoti. Čini mi se da ovdje imam neke podatke o toj stvari. —Holmes stane preturati po novinama, gledajući datume, dok ne naiđena jedne iz kojih pročita ovaj izvještaj:»Krađa dragulja u hotelu Co smo po li tan — John Horner, kome je

sada dvadeset šest godina, ins ta la ter, optužen je da je dvadesetdrugog ovog mjeseca uzeo iz kutije za nakit grofice od Morcaradragocjen dragulj poznat pod imenom »plavi granat«.James Ryder, službenik hotela, izjavio je prilikom svje do če nja da je

na dan krađe odveo Hornera u sobu grofice od Morcara da na pro- zor skoj rešetki pričvrsti jednu šipku koja je popustila. Kako su gazatim pozvali drugamo, s Homerom je ostao kratko vrijeme. Kad sevratio, vidio je da je pisaći stol obijen i da mali kovčežić od safijana, ukojem je grofica imala običaj da čuva svoj nakit, leži prazan natoaletnom stoliću. Ryder je odmah poduzeo potrebne korake, iHorner je uhapšen još iste večeri, ali dragulj nije pronađen ni kodnjega ni u njegovom stanu. Catherine Cusack, grofičina služavka,izjavila je da je čula Ryderov pres trav ljen krik kad je otkrio krađu paje odmah potrčala u sobu i u njoj našla stanje kakvo je opisao prvisvjedok. Inspektor Bre ad stre et iz odje lje nja B dao je iskaz o

hapšenju Hornera, koji se uporno branio i naj e ner gič ni je tvrdio da jenevin. Pošto je us ta nov lje no da je pri tvo re nik već bio osuđivan zbogkrađe, upravna vlast odbila je da razmatra optužbu po kratkompostupku pa je slučaj predala u nad lež nost poroti. Horner, koji je zavrijeme istrage pokazivao znake naj dub ljeg uzbuđenja, pao je nakraju istrage u nesvijest pa je iznijet iz ureda.«— Hm! Toliko o istrazi u policiji — reče Holmes za miš lje no i odloži

novine. — Pitanje koje bismo sada morali riješiti je tok događaja štovodi od op ljač ka nog kovčežića za nakit do guskine guše u uliciTottenham Court. Vidite, Watsone, naši prividno bez na čaj ni zaključciodjednom su postali mnogo važniji. U pitanju je dragulj. Draguljpotječe iz guske, a guska potječe od gospodina Henry Bakera,gospodina koji ima ružan šešir i sve ostale oso be nos ti kojima samvam maločas dosađivao. Zbog toga se moramo oz bilj ni je potruditi danađemo toga gospodina i da ustvrdimo kakvu je ulogu odigrao u tojmaloj misteriji. Da to pos tig ne mo, treba, prvo, da upo tri je bi mo naj po- god ni je sredstvo, a to je oglas u svim večernjim listovima. Ako s timoglasom ne uspijemo, pokušat ćemo nešto drugo.— Što ćete oglasiti?— Dajte mi olovku i komadić papira. Objavit ćemo ovaj kratki oglas:»Guska i crni pusteni šešir nađeni su na uglu Goodge Streeta.

Gospodin Henry Baker, koji ih je izgubio, neka se javi večeras u 6,30sati u Baker Streetu 221B«.— Jasno i sažeto, zar ne?— Sasvim. Nego, hoće li on pročitati oglas?— Pa, sigurno će pre gle da ti sve novine, jer to je težak gubitak za

siromašna čovjeka. On se toliko uzbudio nedaćom koja ga je snašla iPe ter so no vim dolaskom, da je razbio izlog pa je u tome času misliosamo na bijeg. Ali sada već gorko žali što je pod trenutnim porivomstraha ostavio svoju ptičicu. I objav lji va nje njegova imena unovinama potaknut će ga da pročita oglas, jer će mu svatko tko gapoznaje obratiti na nj pažnju. Evo vam, Petersone, tekst oglasa.Požurite u oglasni zavod.— Za koje novine, gospodine?— Oh, za »Globe«, »Star«, »Pali Mali«, »St James«, »Evening

News«, »Standard«, »Echo«, ukratko, da uđe u sve kojih se sjetite.— Vrlo dobro, gospodine. A što će biti s draguljem?

— Ah, da, zadržat ću ga. Hvala vam. Da ne zaboravim, Petersone,kupite jednu gusku pa mi je donesite ovamo, moramo imati jednu daje damo tom gospodinu umjesto one koju sada jede vaša porodica.Kad je nosač otišao, Holmes uzme dragulj pa ga okrene prema

svjetlu. — Lijepa stvar — reče. — Gledajte ga kako se sjaji i blista.To je jezgro i žarište zločina, naravno, kao svaki lijepi dragulj. Uvijeknajmiliji mamac! Kod krupnijih i starijih dragulja svaka njihova po vr ši- ni ca podsjeća možda na kakav krvavi događaj. Ovaj dragulj,međutim, nema ni dvadeset godina. Nađem je na obali rijeke Amoy ujužnoj Kini, a odlikuje se time što ima sva svojstva granata, samo štoje plave umjesto crvene boje. Unatoč svojoj mladosti već imamračnu historiju. Do sada je tih deset karata kris ta li zi ra no ga ugljikapro uz ro či lo već dva ubojstva, jedno posipanje sumpornom kiselinom,jedno sa mo uboj stvo i više krađa. Tko bi mogao pomisliti da takvalijepa igračka može odvesti na vješala i u zatvor. Sad ću ga za klju ča tiu kasu i oba vi jes ti ti groficu da se nalazi kod nas.— Mislite li da je Horner nedužan?— To ne bih mogao reći.— Pa dobro, mislite li, onda, da Henry Baker ima neke veze s tom

stvari?— Mnogo je vje ro jat ni je da je Henry Baker sasvim nedužan i da nije

imao pojma da guska, koju je nosio preko ramena, ima bas nos lov nuvri jed nost. To ću ustvrditi prostim pokusom, samo treba da se HenryBaker odazove našem oglasu.— Zar dotle ništa ne možete učiniti?— Ništa.— Onda ću nastaviti da obilazim svoje bolesnike, a večeras ću se

vratiti jer želim vidjeti rješenje.— Bit će mi veoma drago da vas vidim. Večerat ću u sedam sati

šljuku. Uzgred rečeno, možda bih u vezi s nedavnim do ga đa ji matrebalo da kažem gospođi Hudson da i šljuki pregleda gušu.Već je bilo pet i po sati kad se ponovo nađoh u Baker Streetu. Pri-

bli ža va ju ći se kući, spazim čovjeka u kaputu za kop ča nom do grla, saškotskom kapom na glavi: u polukrugu svje tlos ti što je padala sprozora na vrata, čekao je pred kućom da uđe. Upravo sam stigaopred kuću, kad se vrata otvore pa nas zajedno uvedu u Holmesovusobu.

— Gospodin Baker zar ne? — reče Holmes ustajući iz nas lo nja ča ipoz drav lja ju ći svog gosta ne po sred noš ću koju je tako lako umio pri- mi je ni ti — Molim vas, sjednite na ovu stolicu kraj vatre, gospodineBakeru. Noć je hladna, a vidim da vam je odjeća prik lad ni ja za ljetonego za zimu. Ah, Watsone, stigli ste u pravi čas. Da li je to vaššešir, gospodine Bakeru?— Da, gospodine, to je ne sum nji vo moj šešir.Bio je visok čovjek, okruglih ramena, velike glave i in te li gent na lica,

koje se za vr ša va lo pro si je dom i smeđom, šiljatom bradom. Crvenilona nosu i obrazima, kao i lako drhtanje ispružene ruke, govorili su uprilog Hol me so voj pret pos tav ci o njegovim navikama. Stari crniredengot imao je podignut ovratnik, a mršavi zglavci na rukama iz vi- ri va li su iz rukava ispod kojih nije bilo ni manžeta ni košulje. Govorioje tihim, is pre ki da nim glasom, pažljivo birajući izraze i stvarao utisakobra zo va na čovjeka kojemu sudbina nije bila sklona.— Zadržali smo ove stvari nekoliko dana — reče Holmes — jer smo

očekivali da vidimo oglas iz kojega bismo doznali vašu adresu. Jaznam zašto niste dali oglas.Po sje ti lac se postiđeno nasmija. — Šilinzi se kod mene više ne

slijevaju kao nekada — reče. — Smatrao sam da je banda dripaca,koja me napala, odnijela i šešir i gusku. Nisam htio uzalud trošiti.— Posve prirodno. Uostalom, što se tiče guske, bili smo primorani

da je pojedemo.— Da je pojedete! — Po sje ti lac se od uzbuđenja napola diže sa

svoje stolice.— Da, nitko ne bi imao koristi od nje da nismo tako učinili. Ali pret-

pos tav ljam da će ona druga guska, tamo na stolu, koja je otprilikepo djed na ke težine i potpuno svježa, isto tako dobro poslužiti vašemcilju.— Oh, svakako — odgovori Baker s olak ša njem.— Naravno, mi još uvijek imamo perje, noge, gušu i tako dalje, od

vaše guske, pa ako želite...Čovjek se srdačno nasmija. — To bi moglo poslužiti kao uspomena

na moj doživljaj — reče — ali nikako ne vidim kakve bih koristimogao imati od tih disjecta membra 10 moje znanice. Ne, gospodine,s vašom dozvolom svu svoju pažnju usmjerit ću na onu divnu guskukoju vidim tamo na stolu.

Sherlock Holmes mi dobaci oštar pogled i slegnu ramenima.— E pa onda, tamo vam je šešir, a ondje guska — reče. —

Uostalom, da li bi vam bilo teško reći gdje ste kupili tu gusku? Jasam ljubitelj živine i rijetko sam kad vidio bolje na klju ka nu gusku.— Vrlo rado, gospodine — reče Baker, koji je ustao i stavio pod

mišku novu gusku. — Ima nas nekoliko koji po sje ću je mo krčmu»Alfa« blizu Muzeja. Preko dana možete nas naći u Muzeju. Ove jegodine naš dobri gos ti oni čar, koji se zove Windigate, osnovao »Klubpri ja te lja gusaka«, pa će svatko od nas, uz ulog od nekoliko pensatjedno, dobiti po gusku za Božić. Ja sam svoje pense marljivouplaćivao, a ostalo vam je poznato. Veoma sam vam zahvalan,gospodine, jer škotska kapa više ne odgovara ni mojim godinama nimojoj oz bilj nos ti. — Potom nam se obojici nakloni s izrazomsmiješne oz bilj nos ti i ode svojim putem.— Eto, toliko što se tiče gospodina Henryja Bakera — reče Holmes

kad su se za Bakerom zatvorila vrata. — Sasvim je sigurno da on očitavoj toj stvari ne zna ništa. Jeste li gladni, Watsone?— Nisam naročito.— Onda predlažem da večeru pre tvo ri mo u užinu i da slijedimo trag

dok je još topao.— Svakako.Kako je noć bila veoma hladna, obukli smo tople kapute i umotali se

šalovima oko vrata. Na vedrom nebu sijale su zvijezde, a para oddaha pro laz ni ka pod sje ća la je na dim iz is pa lje nih revolvera. Najprijesmo koračali li ječ nič kim kvartom, ulicama Wimpole i Harlev, a zatimkrenusmo ulicom' Wigmore do Oxford Streeta. Nakon četvrt sataobresmo se u gos ti oni ci »Alfa« u Blo om sbur v ju. Holmes otvori vratakoja su vodila u bar i od rumenog gos ti oni ča ra s bijelom keceljomnaruči dvije čaše piva.— Mora da vam je pivo odlično ako je kao što su vaše guske —

reče Holmes.— Moje guske! — Čovjek se iznenadi.— Da, nema ni pola sata kako sam raz go va rao s gos po di nom

Henryjem Bakerom, članom vašeg »Kluba pri ja te lja gusaka«.— Ah, razumijem. Ali znate, gospodine, to nisu naše guske.— Čije su onda?

— Nabavio sam ih dva tuceta kod nekog trgovca u CoventGardenu.— Zaista? Neke od njih poznajem. Koji je to?— Brec kin rid ge.— Njega ne znam. Dobro, u vaše zdravlje, gos ti oni ča ru, i za uspjeh

vaše gos ti oni ce. Laku noć!— A sad da vidimo gospodina Brec kin rid gea — nastavi Holmes za-

kop ča va ju ći kaput dok smo izlazili na hladan zrak. — Ne za bo ra vi te,Watsone, da unatoč tome što na jednom kraju lanca imamo takoobičnu stvar kao što je jedna guska, na drugom kraju imamo čovjekakoji će dobiti sedam godina robije, ako ne dokažemo njegovunevinost. Možda će naša istraga samo potvrditi optužbu. Ali, imamojoš jedan pravac istrage koji je policija pre vi dje la, a koji nam je nekaposebna sreća stavila u ruke. Slijedimo ga do mračnog kraja.Pođimo prema jugu i požurimo!Krenusmo kroz Holborn, Endell Streetom, a zatim kri vu da vim

ulicama kraja u kojemu stanuje sirotinja, pa stigosmo do tržniceCovent Garden. Jedna od najvećih pro da va oni ca imala je ploču simenom Brec kin rid ge. Vlasnik, čovjek konjskog profila i pot kre sa nihzalisaka, pomagao je jednom dječaku da spusti kapke.— Dobro veče! Hladno je noćas — reče Holmes.Trgovac klimnu glavom i baci upitan pogled na mog pratioca.— Vidim da ste ras pro da li guske — nastavi Holmes po ka zu ju ći na

prazne mramorne tezge.— Dat ću vam sutra ujutru pet stotina.— To mi ne odgovara.— Eno tamo, u onoj pro da va oni ci s plinskim svjetlom, ima ih još.— Ali meni su pre po ru či li vas.— Tko?— Gos ti oni čar »Alfe«.— Da, njemu sam poslao nekoliko tuceta.— To su zaista bile veoma fine guske. A gdje ih na bav lja te?Na moje iz ne na đe nje, pitanje izazva izliv gnjeva. — Čujte vi,

gospodine — reče na kri viv ši glavu i pod bo čiv ši se rukama. — Što vihoćete? Kažite to otvoreno?— Pa rekao sam vam dovoljno otvoreno. Želio bih da znam tko vam

je prodao guske kojima ste snabdjeli »Alfu«.

— E pa neću da vam kažem. I što sad?— Ah, to nije toliko važno, ne znam samo zašto padate u vatru

zbog takve sitnice.— U vatru! Padali biste i vi u nju da su i vama toliko do sa đi va li

koliko meni. Kad dobro platim dobru robu, onda bi to morao biti krajposla, a ne: »gdje su guske?« i »kome ste prodali guske?« i »štotražite za guske?« Prosto da čovjek pomisli da su to jedine guske nasvijetu kad se tolika halabuka diže oko njih.— Pa ja nemam baš nikakve veze s tim ljudima koji su se kod vas

ras pi ti va li za guske — reče Holmes. — Ako nećete da nam kažete,oklada ne važi, to je sve. Ali ja sam uvijek spreman da se založim zasvoje mišljenje kad je riječ o živini i okladio bih se u pet funti da jeptica koju sam pojeo uzgojena na selu.— E, onda ste novac izgubili, uzgojena je u gradu — odreže

prodavač.— To nije točno.— Kažem vam da jeste.— Ne vjerujem.— Mislite li vi da o živini znate više od mene koji sam još kao klinac

imao posla s njom. Kažem vam, sve ptice koje su otišle u »Alfu«uzgojene su u gradu.— U to me nećete uvjeriti.— Hoćete li da se kladimo.— To bi značilo oteti vam novac jer znam da sam ja u pravu. Ali

okladit ću se s vama u zlatnik da vas odviknem od tvr do gla vos ti.Prodavač se grubo nasmija. — Bili, donesi knjige — reče. Dječak

donese jednu omanju i jednu oveću, masnu bi ljež ni cu pa ih stavi podviseću svje tilj ku.— A sad, gospodine »uobra žen ko« — reče prodavač — mislio sam

da sam ostao bez gusaka, ali, prije nego što završim posao vidjetćete da je u mojoj radnji preostala još jedna. Vidite li ovu malu bi ljež- ni cu?— Da.— Tu je spisak ljudi kod kojih kupujem. Vidite li? Dakle, na ovoj

strani se nalaze imena seljaka, a brojevi iza tih imena oz na ča va jugdje se u velikoj knjizi računa nalaze njihovi računi. A sad po gle daj te

ovu drugu stranu ispisanu crvenim mastilom. To je spisak mojihgradskih snab dje va ča. Pro či taj te treće ime.»Gospođa Oakshott, 117 Brixton Road broj 249«, pročita Holmes.— A sad okrenite tu stranu u računskoj knjizi. Holmes okrene

označenu stranu. — Tu smo: gospođa Oakshott, 117 Brixton Road,snab dje vač jajima i živinom.— A sad, koja je po s ljed nja pošiljka?— Od dvadeset i drugog decembra. Dvadeset i četiri guske po

sedam šilinga i šest penija.— Tako je. Tu ste. A ispod toga?— Prodano gospodinu Win di ga teu iz »Alfe« po dvanaest šilinga

komad.— Što sada kažete?Sherlock Holmes je izgledao duboko ožalošćen. Izvadi iz džepa

zlatnik i baci ga na tezgu. Zatim se okrene i izađe s izgledomčovjeka čije je gnušanje suviše duboko da bi se moglo izrazitiriječima. Poslije nekoliko metara zastane ispod ulične svje tilj ke pa sepoče smijati njemu svoj stve nim tihim smijehom.— Kad vidite čovjeka s tako po dre za nim zaliscima i ru ži čas tom

maramicom koja viri iz džepa, uvijek ga možete primamiti okladom— reče Holmes. — Da sam pred njega stavio stotinu funti, mislim dami taj čovjek ne bi dao tako iscrpna oba vje šte nja kao što sam ih odnjega izvukao kad mu se učinilo da se kladim s njim. Dakle,Watsone, vjerujem da se pri bli ža va mo kraju istrage: sad nam jošsamo preostaje da se odlučimo hoćemo li večeras ili sutra otići tojgospođi Oakshott. Po onome što nam je rekao onaj naduvenkojasno je da osim nas ima još i drugih koji se zanimaju za stvar, i jabih ...Glasna graja koja nastane u radnji iz koje smo upravo bili izašli

prekine njegove primjedbe. Kada se okrenusmo, vidjesmo malogčovjeka, čija je njuška ličila na štakorsku, kako stoji usred krugažutog svjetla koje je padalo s viseće svje tilj ke, i prodavača Brec kin- rid gea kako stoji na vratima svoje radnje i bijesno mlatara pesnicamaprema čovjeku.— Dosta mi je i vas i vaših gusaka — grmio je prodavač. — Idite svi

do đavola. Ako mi budete još do sa đi va li svojom glupom pričom,nahuškat ću pseto na vas. Dovedite ovamo gospođu Oakshott pa ću

njoj od go vo ri ti, ali što vi imate s tim? Jesam li možda od vas kupioguske?— Ne, ali je jedna od njih bila moja — cvilio je čo vje ču ljak.— E pa, o tome pitajte gospođu Oakshott.— A ona mi je rekla da pitam vas.— Što se mene tiče, možete pitati i pruskog kralja. Dosta mi je

svega. Napolje! — viknu bijesno prodavač gusaka i potrča za čo vje- čulj kom koji nestane u mraku.— Ha, to nas može os lo bo di ti posjete u Brbrton Road — prošapta

Holmes. — Hajde da vidimo šta će da ispadne s tim čovjekom. —Pošto prođe dugim koracima kroz raštrkane gomile ljudi, moj prijateljsustiže čovjeka i potapša ga po ramenu.Čovjek se naglo trže. Pri svjetlu plinske svje tilj ke vidjelo se da je

pobijelio kao krpa.— Tko ste vi? Što hoćete od mene?— Izvinite — blago će Holmes — slučajno sam čuo pitanje koje ste

maločas postavili prodavaču. — čini mi se da bih vam mogaopomoći.— Vi? Tko ste vi? što vi znate o toj stvari?— Ime mi je Sherlock Holmes. Posao mi je da pro na la zim što drugi

ljudi ne znaju.— Ali o tome ne možete znati ništa.— Izvinite, ali ja o tome znam sve. Vi po ku ša va te pronaći neke

guske koje je gospođa Oakshott, koja stanuje U Brixton Roaduprodala trgovcu »Alfe«, koji ih je opet prodao svom »Klubu pri ja te ljagusaka«, čiji je član gospodin Henry Baker.— O, gospodine, vi ste taj čovjek kojega ja toliko tražim — uzviknu

čo vje ču ljak raširenih ruku. — Teško mi je da vam objasnim kolikosam za in te re si ran.Sherlock Holmes zaustavi fijaker koji je upravo prolazio. — U tom

slučaju bit će bolje da o tome po raz go va ra mo u prijatnoj sobi negolina vjetru — reče. — Ali, molim vas, prije nego što nastavimo, recitemi kome to imam čast da pomažem.Čovjek zastane trenutak. — Ime mi je John Robinson — odgovori

skrećući pogled u stranu.— Ne, ne, recite mi svoje pravo ime — Holmes će ljubazno. —

Nikad nije zgodno imati posla s čovjekom inkognito.

Bijelo lice stranca naglo porumeni. — E pa — reče —pravo mi jeime James Ryder.— Točno. Šef posluge hotela »Co smo po li tan«. Molim vas, uđite u

kola, uskoro ću vam reći sve što želim da znate.Čo vje ču ljak zastade. Promatrao je sad Holmesa, sad mene, očima

punim i straha i nade, kao da nije siguran nalazi li se na rubu sreće ilipropasti. Zatim uđe u kola. Poslije pola sata nađosmo se ponovo usalonu našeg stana u Baker Streetu. Za vrijeme vožnje nismo iz mi je- ni li ni jedne jedine riječi, ali ubrzano disanje našeg saputnika, koji jestalno sas tav ljao i ras tav ljao prste govorilo je o živčanoj napetosti ukojoj se nalazio.— Evo nas! — veselo reče Holmes ušavši u sobu. — Vatra je

veoma prijatna. Kao da ste pre hla đe ni, gospodine Ryderu. Sjednite,molim vas, u naslonjač. Ja ću samo navući papuče prije nego štouredimo tu vašu stvar. Tako! Vi biste žei ljeli saznati što se dogodilo stim guskama?— Da.— Ili, točnije, s onom guskom, pret pos tav ljam. Vas zanima jedna

bijela ptica s bijelom prugom na repu.Ryder zadrhta od uzbuđenja. — Oh — uzvikne — možete li mi reći

gdje je?— Ovdje je!— Ovdje?— Da. I pokazala se kao veoma čudna ptica. Ne čudim se što vas

toliko zanima. Poslije smrti snijela je jedno jaje: lijepo, sjajno, malo,plavo jaje kakvo se još nije vidjelo. Imam ga ovdje, u svom muzeju.Naš po sje ti lac zatetura, pa se uhvati desnom rukom za ploču iznad

kamina. Holmes otključa kadu i izvadi plavi granat koji se sijaohladnim, jasnim i blje šta vim sjajem poput zvijezde. Ryder je zurio uHolmesa s izrazom neo d luč nos ti u licu, ne znajući da li da zaištedragulj, ili da ga se odreče.— Igra je završena, Ryderu — mirno reče Holmes. — Naslonite se,

čovječe, ili ćete pasti u vatru. Watsone, pomognite mu da sjedne unaslonjač. On nema dosta srčanosti da snosi kaznu za izvršenonedjelo. Dajte mu malo rakije. Tako! Sad liči nešto više na čovjeka.Ala je to patuljak!

Čo vje ču ljak ponovo zatetura. Bio bi pao, ali mu se od rakije obrazimalo zarumene, i on sjede. Zurio je pres trav lje no u svog tužioca.— U svojim rukama imam gotovo sve niti kao i sve dokaze koji su

mi bili potrebni, pa mi mnogo ne možete reći. Ipak da bismo slučajmogli potpuno ra zjas ni ti kažite mi ono malo što ja još ne znam. Viste, Ryderu, čuli nešto o tom plavom kamenu grofice od Morcara?— O njemu mi je govorila Catherine Cusack — odgovori čo vje ču ljak

is pre ki da nim glasom.— Aha, grofičina sobarica! Dakle iskušenje da se iznenadno na lak

način domognete bogatstva bilo'je za vas suviše veliko. Sličnom suiskušenju podlegli prije vas mnogi, čak i bolji ljudi nego što ste vi, alimi vi niste bili naročito obzirni u izboru sredstava. Vi ste, Ryderu,priličan nitkov. Znali ste da je ins ta la ter Horner već bio umiješan usličan slučaj i da bi stoga na njega mogla pasti sumnja. I što steučinili? Vi i vaša su učes ni ca Cusack načinili ste u gro fi či noj sobi malikvar, pa ste poslali Henrvja da ga popravi. Kad je on otišao, op ljač- ka li ste grofičinu kutiju za nakit, digli uzbunu i udesili stvar tako da jeonaj nesretnik dospio u zatvor. Zatim ste...Ryder se odjednom baci na ćilim i obuhvati Holmesova koljena. —

Imajte milosti, zaboga! — krikne. — Zamislite što bi bilo od mog oca iod moje majke da saznaju za moj zločin. To bi im slomilo srce.Nikada još nisam skrenuo s pravoga puta! Kunem vam se da to nećuni ubuduće učiniti! Zaklet ću vam se na Sveto pismo, samo menemojte predati sudu! Tako vam Krista, nemojte!— Sjednite u naslonjač — Holmes će strogo. — Sad je lako puzati i

gmizati, a na jednog Homera koji se nalazi u zatvoru zbog zločina okome nema pojma malo ste dosad mislili.— Pobjeći ću, gospodine Holmes. Napustit ću zemlju. Onda će

otpasti optužba protiv njega.— Hm! o tome ćemo još raz go va ra ti. A sad mi od go vo ri te na ova

pitanja: kako je dragulj dospio u gusku i kako je guska dospjela natržište? Recite nam istinu, samo se tako možemo spasiti.Ryder pređe jezikom preko sasušenih usana. — Reći ću vam točno

kako se zbilo — odgovori. — Kad je Horner bio uhapšen, pomisliosam da će za mene biti najbolje ako odmah sakrijem kamen, jernisam znao kada policiji može pasti na pamet da pretrese moju sobui mene. U hotelu nije bilo sigurnog mjesta. Izašao sam u grad, kao

da idem u kupovinu, i krenuo kući svoje sestre. Ona je udata zanekog čovjeka koji se zove Oakshott, a živi na Brixton Roadu gdjekljuka guske za tržište. Uz put mi je svaki čovjek kojega bih sreoizgledao kao policajac ili detektiv. Mada je noć bila hladna, znoj mi jecurio s lica dok nisam stigao do Brixton Roada. Sestra me upita štomi se dogodilo i zašto sam tako blijed, a ja sam joj odgovorio da samuznemiren zbog krađe nakita u hotelu. Zatim sam otišao u dvorište itamo pušio i raz miš ljao kako bih najbolje mogao riješiti taj problem.Imao sam pri ja te lja koji je bio krenuo lošim putem pa je upravo bio

odležao robiju u Pen to nvil leu. Zvao se Modslev. Jednom sam gasreo, pa smo tom prilikom po raz go va ra li o lupežima i o tome gdjesakrivaju pokradene stvari. Bio sam uvjeren da će sa mnom bitiiskren, jer su mi o njemu bile poznate neke stvari, pa se tako odlučimda odmah krenem za Kilbern gdje je živio i da mu se povjerim. On mimože pomoći, pomislim, kako da dragulj pretvorim u novac. Ali kakoda dođem do njega, a da se ne izložim opasnosti? Mislio sam namuke kroz koje sam prošao na svom putu iz hotela. Svakog su metrenutka mogli uhapsiti i pretresti i u džepu od prsluka pronaćidragulj. Naslonio sam se na zid i spazio guske koje su se gegalepreda mnom. Odjednom mi padne na pamet kako bih mogaopodvaliti i najvećem detektivu.Nekoliko nedjelja prije toga sestra mi je rekla da za Božić mogu

odabrati kao poklon najljepšu od njenih gusaka, a ja sam znao daona uvijek drži riječ. Odabrat ću, dakle, odmah jednu gusku i u njojću u Kilburn ponijeti dragulj. U dvorištu se nalazila mala šupa u kojusatjeram veliku bijelu gusku s prugastim repom. Uhvativši je, otvorimjoj kljun i gurnem u gušu dragulj. Ptica ga proguta. Guska se borila ilepetala krilima, a moja sestra u isti čas izađe iz kuće da vidi što sedogađa. Bio sam se upravo okrenuo da joj kažem u čemu je stvar,kad se ptica otrgne i otprhne među druge.»Što si učinio toj ptici, James«, upita me sestra.»Pa«, rekoh, »rekla si da ćeš mi dati jednu za Božić, pa sam ih

redom pipao da vidim koja je najdeblja.«»On«, reče »tvoju smo odvojili. Zovemo je Jamesova ptica. Veća je

i bjelja od one. Imamo ih dvadeset šest: Jedna je za tebe, jedna zanas, a dva tuceta su za tržište.«

»Hvala Maggie«, rekoh »ali, ako ti je svejedno, ja bih volio onu kojusam upravo opipao.«»Ona druga je dobre tri funte teža«, reče, »i mi smo je posebno za

tebe kljukali.«»Ne mari. Ja bih htio baš onu pa da je odmah ponesem.«»Kako hoćeš«, reče malo uvri je đe na. »Koju, dakle, hoćeš?«»Onu bijelu s prugastim repom, koja se sad nalazi u sredini jata.«»U redu. Ponesi je.«Učinio sam što mi je rekla, gospodine Holmes, i odnio pticu u

Kilburn. Tamo sam svom pri ja te lju ispričao cijelu stvar, jer sam znaoda mu se mogu povjeriti. Iskidao se čovjek od smijeha. Uzeli smonož i rasporili gusku. Ali srce mi ode u pete, dragulju nije bilo nitraga. Shvatio sam da se dogodila strašna greška. Ostavim pticu,odjurim natrag do sestrine kuće i pojurim u dvorište. Međutim guskesu nestale.»Gdje su ti guske, Maggie«, zaurlam.»Kod trgovca Brac kin rid gea, u Covent Gardenu.«»Da li je među njima bila još koja s prugastim repom?«»Da, James, bile su dvije s prugastim repom. Nikad ih nisam mogla

raz li ko va ti.«Sad mi je bilo sve jasno. Otrčao sam koliko su me noge nosile do

Brac kin rid gea, ali on je već prodao sve guske i nije htio reći kome ihje prodao. Čuli ste ga večeras. Sestra smatra da sam poludio.Ponekad pomislim to i sam. A sada, sada sam žigosan kao lupež, anisam se ni dotakao bogatstva zbog kojega sam prodao svojepoštenje. Neka mi bog pomogne! — I on poče grčevito jecati pokrivširukama lice.Nastane duža stanka prekidana njegovim teškim disanjem i od mje-

re nim bub nja njem Hol me so vih prstiju po stolu. Najzad moj prijateljustane i otvori vrata.— Napolje! — reče.— Što? O, bog vas bla gos lo vio!— Napolje! Ni riječi više. Napolje!Nijedna riječ više nije bila potrebna. Začuje se kako Ryder trči, kako

trupka nogama po stubištu, kako je tresnuo vratima i izašao na ulicu.— Na kraju krajeva, Watsone — reče Holmes digavši ruku da

dohvati glinenu lulu — policija me ne plaća da is prav ljam njene

greške. Da je Horner u opasnosti, bila bi to druga stvar, ali on seneće pojaviti da svjedoči protiv Rvdera, i zlodjelo ovog čovjeka nećeizaći na vidjelo. Čini mi se da idem na ruku jednom ugursuzu, alimožda spašavam jednu dušu. Ovaj čovjek više neće ići lošim putem:suviše je uplašen. Ako bi sad dopao tamnice, ostao bi cijeloga svogživota tamnička ptica. Osim toga ovo su dani opra šta nja. Slučaj namje donio veoma'neobičan i čudan problem, a njegovo rješenje pred- stav lja samo po sebi nagradu. Budite tako ljubazni pa pozvonite,doktore, otpočet ćemo novu istragu u kojoj glavna uloga takođerpripada jednoj ptici!

PJEGASTA TRAKA

Pre gle da va ju ći svoje bilješke o se dam de set neobičnih slučajeva ukojima sam u toku po s ljed njih osam godina proučavao metod radamoga pri ja te lja Sherlocka Holmesa, naišao sam na priličan brojžalosnih, nekoliko veselih, mnogo veoma čudnih, ali ni na jedan ne- za nim ljiv, jer je on radio više iz ljubavi prema svom poslu nego radisticanja bogatstva, pa je obično odbijao da učestvuje u istrazi za kojuje slutio da ne vodi ničem neobičnom i fan tas tič nom. Međutim, međusvim tim raznim slu ča je vi ma ne mogu se sjetiti nijednoga koji bi bioneo bič ni ji od slučaja s dobro poznatom porodicom Rovlott od StokeMorana iz grofovije Surreva.Dogodilo se to prvih dana mog druženja s Holmesom, kad smo kao

neženje stanovali zajedno u Baker Streetu. Mogao sam ga objaviti iranije, ali u to sam vrijeme zadao riječ da ću čuvati tajnu, od čegasam oslobođen tek prošlog mjeseca preranom smrću dame kojojsam to obećao. Možda je dobro što činjenice mogu sad izaći navidjelo, jer znam da o smrti doktora Gri me sbyja Rovlotta postoje uve- li ke ra ši re ne glasine koje u tom slučaju stvar čine još stras ni jom odsame istine.Bio je početak aprila 1883. godine, kad sam se jednog jutra

probudio i našao Sherlocka Holmesa kako stoji potpuno obučenpored moje postelje. Obično je ustajao kasno, a kako je sat na pločiod kamina pokazivao tek sedam i petnaest, nekako sam iz ne na đe- no, a možda i pomalo ne za do volj no žmirkao u njega, jer sam sedržao svojih navika.— Veoma mi je žao što sam vas probudio, Watsone — reče mi —

ali od jutros to je sudbina svih nas. Probudili su gospođu Hudson,ona mene, ja vas.— Što se dogodilo? Da nije buknuo požar?— Ne, u pitanju je klijent. Stigla je mlada žena koja je veoma

uzbuđena i uporno zahtijeva da me vidi. Sada čeka u salonu. E, kadmlade žene počnu lutati već u rano jutro ve le gra dom i dizati sneneljude iz njihovih postelja, smatram da dolaze s vrlo hitnim sa op će- njem. Ako se ustvrdi da je slučaj zanimljiv, uvjeren sam da ćete

zažaliti što ga niste pratili od samog početka. Smatrao sam da vasmoram pozvati da učes tvu je te.— Dragi pri ja te lju, nipošto ne bih htio pro pus ti ti priliku.S najvećim sam za do volj stvom pratio Holmesa pri is pi ti va nju jer

sam se divio njegovu brzom, in tu itiv nom izvođenju za klju ča ka, uvijekzas no va nom na logici kojom je rješavao zadatke. Nakon nekolikominuta već sam bio spreman da sa svojim pri ja te ljem siđem u salongdje je, pored prozora, sjedila žena obučena u crno s gustim velomna licu.— Dobro jutro, gospođo — reče moj prijatelj ženi koja je već ustala

— ja sam Sherlock Holmes. To je moj suradnik doktor Watson. Prednjim možete govoriti slobodno kao i preda mnom. Drago mi je štovidim da se gospođa Hudson sjetila da napali vatru u kaminu.Priđite, molim vas, bliže kaminu, a ja ću odmah naručiti šalicu kave,vidim da dršćete.— Ja ne dršćem od hladnoće — tiho odvrati žena, pre mjes tiv ši se

kao što joj je Holmes predložio.— Od čega onda?— Od straha, gospodine Holmes, od užasa. — Rekavši to, podiže

veo, pa smo jasno mogli da vidimo kako se zaista nalazi uuzbuđenom stanju, izdužena i mršava lica, umornih i pres trav lje nihočiju, kao u gonjene zvijeri. Licem i stasom imala je izgled tri de se to- go diš nje žene, ali kosa joj je bila sijeda prije vremena, pa je izgledalaiznureno i is crp lje no. Sherlock Holmes baci jedan od svojih brzihpogleda koji zapažaju sve.— Ne plašite se — reče umirujući je pa joj priđe i potapša po ruci.

— Uskoro ćemo urediti stvar. Vidim da ste jutros stigli vlakom.— Zar me poznajete?— Ne, ali u vašoj lijepoj rukavici vidim drugu polovicu vozne karte.

Mora da ste rano krenuli, ali prije nego što ste stigli do stanice voziliste se prilično dugo dvo ko li ca ma, i to po veoma lošem putu.Žena se naglo trgne i začuđeno pogleda u mog pri ja te lja.— Nema tu nikakve tajne, draga moja gospođo — reče joj Holmes

smiješeći se. — Lijevi rukav vašeg kaputa uprljan je blatom nanajmanje sedam mjesta. Mrlje su sasvim svježe. Osim dvokolicanijedno drugo vozilo ne baca blato na taj način, a i to samo onda akosjedite s lijeve sirane vozača.

— Vi ste u pravu — reče žena. — Pošla sam od kuće prije šest,dovezla se u Le at her he ad u šest i dvadeset i prvim vlakom stigla nastanicu Waterloo. Gospodine, ne mogu više izdržati ako se toproduži, poludjet ću, nemam kome da se obratim, jedini koji mari zamene može mi, jadnik, sasvim malo pomoći. Čula sam za vas,gospodine Holmes, čula sam od gospođe Farintosh, kojoj stepomogli u času teške nevolje. Od nje sam dobila vašu adresu. Oh,gospodine, pomognite i meni, bacite bar malo svjetla u gustu tminukojom sam okružena. Za sada nije u mojoj moći da vas nagradim, aliza mjesecdva udajem se, pa ću ras po la ga ti svojim prihodima, ondanećete moći reći da sam ne za hval na.Hoimes priđe svom ne za klju ča nom pisaćem stolu pa izvadi malu

ukoričenu knjižicu i poče da je pre gle da va.— Farintosh — reče. — Ah, sjećam se tog slučaja, u pitanju je bila

jedna tijara urešena opalima, čini mi se da je to bilo prije nego štosmo se upoznali, Watsone. Gospođo, mogu vam reći da ću vašemslučaju posvetiti punu pažnju, upravo kao što sam to učinio u slučajuvaše pri ja te lji ce. A što se nagrade tiče, meni je nagrada mojezanimanje. Troškove ćete mi na dok na di ti prema svojim mo guć nos ti- ma, kad budete mogli. A sad vas molim da nam iznesete sve što binam moglo koristiti pri stvaranju za klju ča ka.— Jao — odgovori žena — strahota moga položaja i jest u tome što

su mi strepnje tako neo dre đe ne, a sumnje zasnovane na sitnicama,svakome na izgled toliko bez na čaj ni ma, da i onaj, od kojega višenego od svih ostalim imam prava da tražim pomoć i savjet, gleda nasve što mu o tome pričam kao na uobra ža va nje nervozne žene. Onto ne kaže, ali ja to za klju ču jem po njegovim od go vo ri ma kojima menastoji umiriti i po njegovu oborenom pogledu. Ali ja sam čula,gospodine Holmes, da vi umijete duboko sagledati slabosti ljudskogsrca, pa vas molim da me sa vje tu je te kako da se krećem međuopas nos ti ma kojima sam izložena.— Slušam vas, gospođo.— Zovem se Helena Stoner i živim sa svojim očuhom, koji je po s-

ljed nji izdanak jedne od naj sta ri jih sak son skih porodica u Engleskoj.Možda vam je poznata porodica Roylott od Stoke Morana. Dom teporodice nalazi se na zapadnoj granici Surreva.Holmes klimnu glavom. — To mi je ime poznato — reče.

— Nekada je pripadala naj bo ga ti jim po ro di ca ma u Engleskoj, aimanja su se pros ti ra la na sjeveru preko granice Ber k shi rea, a nazapadu sve do Ham p shi rea. U prošlom stoljeću, međutim, četiriuzastopna na s ljed ni ka bila su raz vrat ni ci i rasipnici, a porodičnupropast dokrajčio je kockar iz doba Na mjes niš tva.Nekoliko jutara zemlje i kuća stara dvije stotine godina, koja je op te-

re će na hi po te ka ma, to je sve što je ostalo od ne ka daš njeg bogatstvaporodice čiji je po s ljed nji izdanak živio životom osi ro ma še na plemića.Ali njegov jedinac, moj očuh, uvidjevši da se mora pri la go di ti novimprilikama, obrati se jednom rođaku s molbom da mu pozajmi neštonovaca kako bi mogao završiti me di cin ske studije. Po završenimstudijama ode u Calcuttu, gdje je stručnom spo sob noš ću i snagomkaraktera stekao veliku li ječ nič ku praksu. Međutim, zbog krađe unjegovu kućanstvu, on u nastupu bijesa ubije nad stoj ni ka svoje kuće,jednog urođenika, pa jedva izbjegne smrtnoj kazni. Nakon iz dr ža va- nja du go go diš nje robije, vrati se mr zo vo ljan i razočaran u Englesku.U Indiji se oženio mojom majkom, gospođom Stoner, mladom

udovicom general-majora bengalske ar ti lje ri je Stonera. Moja sestraJulija i ja bile smo blizanke. U doba kad nam se mati preudala, bilesu nam dvije godine. Majka je imala veliko imanje, hiljadu funtigodišnje prihoda, i to je sve povjerila doktoru Rovlottu za sve vrijemedok budemo živjele s njim, s time da se u slučaju udaje svakoj odnas ima doznačiti izvjestan godišnji iznos. Uskoro nakon našegpovratka u Englesku umre nam mati, poginula je prije osam godina uže ljez nič koj nesreći kod Crewe. Doktor Rovlott napusti London, gdjeje mislio da će otpočeti praksom, pa nas povede u Stoke Moran daživimo s njim u domu njegovih predaka. Novcem koji je moja matiostavila mogli su se pokriti svi troškovi, pa se činilo da ništa ne možepomutiti našu sreću.U to vrjeme naš se očuh strašno pro mi je nio. Umjesto da se spri ja te-

lji s našim susjedima, pa da se međusobno po sje ću je mo, a oni su upočetku bili sretni i presretni što se jedan Rovlott od Stoke Moranavratio u staro porodično gnijezdo, on se zatvorio u kuću iz koje jerijetko kada izlazio, osim kad bi ulučio priliku da se žestoko posvađasa svakim koga bi sreo. Nagla priroda, bliska maniji, nasljedna uporodici mog očuha, pojačala se dugim boravkom u tropskimkrajevima. Došlo je do teških sukoba, od kojih su se dva završila na

policiji. Najzad, očuh je postao strah i trepet čitavog sela, tako da gase svatko klonio čim bi ga ugledao. Bio je čovjek goleme snage i usvom bijesu nije se mogao savladati. Prošlog tjedna bacio je prekozida u potok seoskog kovača, i samo smo novcem, koji sam uspjelaskupiti, izbjegli još jedan javni skandal. On uopće nema pri ja te lja,osim Cigana lutalica, a tim skit ni ca ma do zvo lja va da se ulogore naono nekoliko jutara zemljišta obraslog u trnje koje danas pred stav ljaporodično imanje. Cigani mu to do bro čins tvo uzvraćaju gos to prim s- tvom, pa on po nekoliko tjedana luta s njima po njihovim čergama.Strasno voli indijske životinje koje mu šalje poslovni prijatelj, pa sadima jednog geparda i jednog pavijana koji se slobodno kreću poimanju, a mještani ih se boje koliko i njihova gospodara.Iz ovoga što sam vam ispričala možete za klju či ti da moja jadna

sestra Julija i ja nismo imale mnogo za do volj stva u životu. Posluganije htjela ostati kod nas pa smo dugo sav kućni posao moraleobavljati same. Sestri je bilo trideset godinas kad je umrla, a kosa jojje već bila sijeda, upravo kao i meni.— Znači sestra je mrtva?— Umrla je prije dvije godine. I o njenoj smrti htjela bih s vama po-

raz go va ra ti. Kako smo živjele životom koji sam vam opisala, možetezamisliti da smo se malo kretale u društvu koje bi nam po godinama idruš tve nom položaju od go va ra lo. Imamo tetku, neudatu sestru mojemajke, gospođicu Honoriju Westphail, koja živi u blizini, pa nam jeočuh dopuštao da s vremena na vrijeme odemo k njoj u kratkuposjetu. Na Božić, prije dvije godine, Julija se ondje upoznala s umi- rov lje nim pomorskim majorom, s kojim se i vjerila. Očuh je to saznaotek kada se sestra vratila kući i nije se protivio njenom vjenčanju, alidva tjedna prije dana određenog za vjenčanje dogodilo se neštoužasno.Sherlock Holmes, koji je sjedio duboko zavaljen u svomi nas lo nja-

ču, za tvo re nih očiju, glave utonule u jastuk, sada je upola otvorio očii bacio pogled na po sje ti te lji cu.— Molim vas, is pri čaj te mi potanko svaku po je di nost — reče joj.— To mi neće biti teško jer mi je svaka po je di nost iz toga strašnog

vremena duboko urezana u pamćenje. Kao što sam vam već rekla,zamak je veoma star i samo je jedno njegovo krilo nas ta nje no.Spavaće sobe nalaze se u prizemlju, a saloni u srednjem dijelu

zgrade. Od spavaćih soba prva je pripadala doktoru Rovlottu, drugamojoj sestri, a treća je moja. Između tih soba ne postoje vrata, negosve imaju izlaz na isti hodnik. Jesam li bila jasna?— Savršeno.— Prozori triju soba gledaju na travnjak. One kobne noći kad se

desio strašan događaj, doktor Rovlott rano se povukao na počinak,ali mi smo znale da nije otišao da legne, jer je mojoj sestri smetaojak miris indijskih cigara koje je očuh običavao pušiti. Sestra je stogadošla k meni, sjedila neko vrijeme i pričala o svom skorom vjenčanju.U jedanaest sati ustane da pođe, ali na vratima zastade i osvrnu se..»Heleno«, reče, »čuješ li ti noću neko zviždanje?«»Ne čujem«, odgovorim.»Pret pos tav ljam da ti u snu ne zviždiš.«»Sigurno ne. Zašto me to pitaš?«»Zato što u po s ljed nje vrijeme, oko tri sata izjutra, čujem tiho i jasno

zviždanje. Kako imam lak san zviždanje me budi. Ne znam otkudadolazi, možda iz susjedne sobe, a možda i s livade. Zato sam tehtjela pitati da li ga i ti čuješ.«»Ne, ne čujem. Bit će to Cigani s livade.«»Vrlo vje ro jat no. Ali ipak, ako dolazi s livade, čudim se da ga i ti ne

čuješ.«»Znači da je moj san čvršći od tvog.«»Da. Uostalom, to i nije toliko važno«, odgovori mi ona smijući se i

zatvori vrata. Nekoliko trenutaka zatim čula sam je kako okreće ključu bravi.— Jeste li se noću uvijek za klju ča va le — upita Holmes.— Uvijek.— Zašto?— Spomenula sam vam da doktor ima geparda i pavijana. Nismo

bile sigurne kad vrata nisu bila za klju ča na.— Jasno. Molim, nastavite.— Te noći nisam mogla usnuti. Kao da sam pre do sje ća la nesreću.

Imajte u vidu da smo moja sestra i ja bile blizanke, a vi znate kakosu nježne veze koje vežu dvije tako bliske duše. Noć je bila burna.Vjetar je zavijao a kiša udarala o prozore. Odjednom se prolomivrisak iz be zum lje ne, užasnute žene. Bio je to glas moje sestre, to mije odmah bilo jasno. Skočim iz postelje, ogrnem se maramom i

potrčim niz hodnik. Kad sam otvorila vrata, učini mi se da čujem tihozviždanje, upravo kakvo mi je opisala sestra, a nekoliko trenutakazatim kao zveket palog metala. Kad sam pretrčala hodnik, sestrinavrata bila su ot klju ča na i polako se otvarala. Sva užasnuta zurila samu njih, ne znajući tko će se pojaviti. Odjednom, pri svjetlu koje jegorjelo u hodniku, ugledam svoju sestru. Bila je sva blijeda u licu,užasnuta i mahala je rukama, zovući u pomoć i te tu ra ju ći kao pijana.Pritrčala sam joj i zagrlila je, ali mi se u tom trenutku učini kao da jekoljena izdaju, i ona se sruši. Previjala se kao da je muče strašnibolovi, pri tom su joj se ruke i noge stra ho vi to grčile. U prvi mahpomislim da me nije pre poz na la, ali kad sam se nadnijela nad nju,ona odjednom krikne glasom koji nikada neću za bo ra vi ti:»Helen! Bila je to jedna traka. Pjegasta traka!« Još je nešto htjela

izustiti i prstom je pokazala u pravcu doktorove sobe, ali onda jeponovo uhvati grč, pa joj riječi ostanu u grlu. Pojurim da dozovemočuha i sretnem ga kako u kućnoj haljini žuri iz svoje sobe. Kad jestigao do sestre, ona je već bila u ne svi jes ti. Usuo joj je u grlo rakije iposlao po liječnika u selo, ali svi napori bili su uzaludni: polako segasila i izdahnula ne došavši k svijesti. I tako je užasno završila svojživot moja ljubljena sestra.— Samo trenutak — reče Holmes — jeste li sigurni da ste čuli ono

zviždanje i onaj metalni zvuk? Biste li se mogli zakleti na to?— To me pitao i okružni istražni sudac u istrazi. Imam osjećaj da

sam čula i zviždanje i zveket, ali je ipak moguće da sam se prevarilapod utiskom huke vjetra i škripanja stare zgrade.— Da li je vaša sestra bila odjevena?— Ne, bila je u spavaćici. U desnoj ruci držala je jednu sagorjelu

šibicu, a u lijevoj čitavu kutiju šibica.— To navodi na misao da je jednu šibicu zapalila i da se osvrtala

oko sebe kad je došlo do uzbune. To je važno. A do kakvih je za klju- ča ka došao istražni sudac?— Veoma je pažljivo istražio čitav slučaj, jer je u okrugu bilo

poznato čudno ponašanje doktora Rovlotta. Ali nije mogao pronaćinijedan dokaz koji bi ukazivao na uzrok sestrine smrti, bar ne takavkoji bi ga za do vo ljio. Moje je svje do če nje dokazalo da su vrataiznutra bila za klju ča na, a prozori zaštićeni sta rin skim kapcima koji sepreko noći osi gu ra va ju željeznim šipkama. Zidovi su pažljivo pre gle-

da ni, bili su čvrsti, a is pi ti va nje poda dalo je iste rezultate. Dimnjak ješirok, ali je pregrađen na otvoru sa četiri debele šipke. Prema tome,moja je sestra bila potpuno sama u po s ljed njim trenucima svogživota. Osim toga, na njoj nije bilo nikakvih znakova nasilja.— A otrova?— Liječnici su je pre gle da li, ali nisu našli otrova.— Od čega je umrla nesretna žena?— Uvjerena sam da je umrla od straha, u živčanom slomu, ali ne

mogu zamisliti čega se tako prepala.— Jesu li se Cigani u to vrijeme nalazili na imanju?— Da, gotovo je uvijek netko od njih prisutan.— Što ste za klju či li na osnovu njenog spo mi nja nja one pjegave

trake?— Ponekad mislim da je to bilo be smis le no sa mrt nič ko buncanje,

koje se odnosilo na neku grupu ljudi, možda baš na Cigane naimanju. Ne znam nisu li je možda njihove šarene marame kojimapokrivaju glavu navele na to da upo tri je bi tu čudnu riječ.Holmes zavrti glavom kao čovjek koji je daleko od toga da bude za-

do vo ljan. — To su veoma duboke, ne is pi ta ne vode — reče. —Nastavite, molim vas.— Otada su prošle dvije godine, i moj život je sve donedavna bio

usam lje ni ji nego ikada prije. Međutim, prije mjesec dana, jedan dragiprijatelj, s kojim sam se davno upoznala, počastio me time što mezaprosio. Zove se Armitage, Percy Armitage, to je drugi singospodina Armitagea iz Crane Matera blizu Readinga. Moj očuh nijese protivio pa je trebalo da se vjenčamo u proljeće. Prije dva danazapočete su opravke u zapadnom krilu zgrade, zid u mojoj spavaćojsobi je probijen, pa sam se morala preseliti u sobu u kojoj je umrlasestra i spavati u krevetu u kojemu je ona spavala. I sad zamislitemoj strah kad sam prošle noći, dok sam ležala budna i raz miš lja la onjenoj užasnoj sudbini, odjednom začula tiho zviždanje koje je bilovjesnik njene smrti. Odmah sam skočila i upalila svje tilj ku, ali u sobinije bilo nikoga. Međutim, suviše sam bila uzbuđena da bih moglaponovo legnuti u krevet. Obukla sam se i, čim je svanulo, iznajmiladvokolicu u krčmi kod »Krune« i odande jutros stigla ovamo da sepo sa vje tu jem s vama.

— Pametno ste učinili — reče Holmes. — Nego, jeste li mi ispričalisve?— Da, sve.— Gospođice Rovlott, niste ispričali sve. Vi štedite svog očuha.— Na što mislite?Umjesto odgovora Holmes podignu crnu čipku koja je pre kri va la

ruku naše po sje ti te lji ce što je počivala na njenom koljenu. Na bijelojšaci vidio se trag pet malih modrica i pet otisaka nečijih prstiju.— S vama su postupali surovo — reče.Ona pokri ruku. — On je jak čovjek — reče — možda nije ni

svjestan koliko je jak.Nastane dubok tajac. Holmes nasloni bradu na ruke pa se ukočeno

upilji u vatru koja je pucketala.— Veoma vješta rabota — reče. — Ima hiljadu po je di nos ti koje

moram doznati prije nego što se opre di je lim za način rada koji trebada pri mi je nim. Ne smijemo gubiti ni časak vremena. Ako danasdođemo u Stoke Moran, možemo li pre gle da ti sobe bez znanjavašeg očuha?— Došli biste u pravi čas, jer je danas govorio o tome kako treba da

ide u grad po veoma važnom poslu. Vje ro jat no će cijelog dana bitiodsutan pa nam neće smetati. Imamo domaćicu, ali to je stara ipriglupa žena, pa je lako mogu udaljiti.— Odlično. Nemate ništa protiv tog putovanja, Watsone?— Ništa.— Onda idemo. A što ćete vi još raditi?— Imam još dva posla da svršim u gradu. Vratit ću se kući vlakom

koji polazi u dvanaest sati pa ću stići na vrijeme da vas dočekam.— Možete nas očekivati u ranim po pod nev nim satima. I ja moram

svršiti neke sitnije poslove. Biste li ostali još časak da do ruč ku je te snama?— Ne mogu, hvala, moram ići. Otkada sam vam otkrila svoje

nevolje, već osjećam olakšanje. Nadam se da ćemo se popodnevidjeti — odgovori, spustivši preko lica gust crn veo, i izađe iz sobe.— Što mislite o svemu tome, Watsone? — upita Sherlock Holmes.— Sve je to veoma mračno i tamno.— Da, veoma mračno.

— Ipak, aka je ona u pravu kad tvrdi da su zidovi i pod bili neo šte- će ni i da se kroz vrata, prozor i dimnjak nije moglo ući u sobu, ondaje njena sestra bila sama kada ju je snašla ta jans tve na smrt.— A što ćemo s noćnim zvi žda njem i s onim za go net nim riječima?— Ne znam.— Kada povezete međusobno ono noćno zviždanje s pri sus tvom

Cigana, koji održavaju prisne odnose sa starim li ječ ni kom, pačinjenicu što imamo mnogo razloga da po vje ru je mo kako očuh imainterese da spriječi vjenčanje svoje pastorke, a k tome sestrino po mi- nja nje trake prije nego što je izdahnula, i najzad činjenicu da jegospođica Helena Stoner čula zveket metala koji je možda izazvantime što je netko postavio opet jednu od pro zor skih sipki na mjesto skojeg ju je bio skinuo, čini mi se da ima dovoljno osnova za mišljenjeda se tajna može ra zjas ni ti na osnovu tih podataka.— A što su radili Cigani?— To mi nije jasno.— Mnogo što bih mogao zamjeriti vašim pret pos tav ka ma.— Slažem se. Zato i idemo u Stoke Moran. Hoću vidjeti jesu li vaše

zamjerke osnovane. Ali što je to, do đavola? — Uzvikne Holmes.Vrata se odjednom otvore i na njima se pojavi golem čovjek. Odjeća

mu je pred stav lja la čudnu mješavinu za na tlij skog i seljačkog načinaodi je va nja, imao je crni cilindar na glavi, dugi redengot, visoke do ko- lje ni ce i lovačku palicu koja mu se klatila u ruci. Bio je toliko visok damu je šešir doticao nad vrat nik, a krupno tijelo ispunilo je prostorotvorenih vrata. Široko, suncem opaljeno lice, iz braz da no hiljadamabora i obi lje že no svim mogućim porocima, okretalo se čas premameni, čas prema Holmesu, a po duboko usađenim žućkastim očima idugom mršavom nosu ličio je na pticu grab lji vi cu.— Koji je od vas dvojice Holmes? — uzvikne.— Ja se tako zovem, gospodine. Ali zar nije na vama red da prvi

kažete svoje ime — mirno odgovori moj prijatelj.— Ja sam doktor Grimesbv Rovlott od Stoke Morana.— Lijepo, doktore! — reče Holmes. — Molim vas, sjedite.— Neću. Ovdje je bila moja pastorka. Što vam je rekla? Ja sam je

pratio.— Prilično je hladno za ovo doba godine — reče Holmes.— Što vam je rekla — bijesno će starac.

— Čuo sam da će biti šafrana — mirno nastavi moj prijatelj.— Ha! To vi mene za vi tla va te? — zaurla po sje ti lac, ko rak nuv ši

prema Holmesu i za pri je tiv ši mu lovačkom palicom. — Vi ste onajHolmes koji se miješa u tuđe poslove.Moj prijatelj se nasmiješi.— Onaj Holmes koji svuda zabada svoj nos. Holmesov osmijeh

poprimi izraz za do volj stva.— Holmes, njuškalo Scotland Yarda. Holmes se srdačno nasmije.— Baš ste zabavni — reče. — Kad izađete, zatvorite vrata, tu je

prilična promaja.— Otići ću kad budem rekao sve što hoću da kažem. Da se niste

petljali u moje stvari! Gospođica Stoner bila je ovdje. Opasno jesvađati se sa mnom. Vidite li ovo! — Rovlott krene prema Holmesu,zgrabi žarač i savi ga snažnim mrkim rukama. — Pazite da mi nepadnete šaka — progunđa i, bacivši is kriv lje ni žarač u kamin, izađeiz sobe.— Vrlo prijatan čovjek — reče Holmes smijući se. — Ne zapremam

toliko mjesta koliko on, ali, da je ostao možda bih mu pokazao da nimoj stisak ruke nije slabiji od njegova.Rekavši to, podiže čelični žarač i začas ga ispravi.— Zamislite tu drskost! Hoće da me stavi pod istu kapu sa

zvaničnim po li cij skim de tek ti vi ma. Ovaj će incident začiniti našuistragu. Nadam se da naša mala pri ja te lji ca neće stradati zbog togašto je dopustila da je ovaj grubijan slijedi. A sada, Watsone, poručitćemo doručak, zatim ću otići u bi ljež nič ku arhivu, po neke korisnepodatke.Sherlock Holmes vrati se u jedan sat. U ruci je imao list plavog

papira načrčkan bi lje ška ma i brojkama.— Vidio sam oporuku Rov lot to ve preminule žene — reče. — Da bih

mogao točno odrediti njeno značenje morao sam iz ra ču na ti sadašnjuvri jed nost uloga o kojima je u oporuci riječ. Cje lo ku pan prihod, koji jeu doba njene smrti iznosio nešto manje od 1100 funti, sada zbogpada cijena po ljo pri vred nih artikala ne iznosi više od 750 funti. Svakakći ima pravo na prihod od 250 funti u slučaju udaje. Da su se objedjevojke udale, ovaj ljepotan spao bi ne bijedan prihod, a i samojedna udaja ozbiljno bi ga pogodila. Moj jutrošnji rad nije biouzaludan jer je pokazao da Rovlott ima vrlo jakih razloga da me

spriječi. A sada, Watsone, riječ je o ozbiljnoj stvari pa ne smijemogubiti vrijeme, naročito zato što starac zna da se zanimamo zanjegove poslove. Pozvat ćemo fijaker i odvesti se na stanicuWaterloo. Bit ću vam vrlo zahvalan ako u svoj džep stavite revolvermarke Eley broj 2 koji pred stav lja odličan argument za gospodu kojaumiju savijati žarače. Uzmite uz to i četkicu za zube, to je sve štonam u ovoj prilici može zatrebati.Na stanici Waterloo uhvatimo vlak za Le at her he ad, a tamo u

staničnoj gos ti oni ci, unajmimo kola. Vozili smo se četiri-pet milja poljupkim putovima Surreva. Dan je bio divan: na nebu, po kri ve nom tu itamo bijelim obla či ći ma, sijalo je sunce, pre lis ta lo drveće, zeleneživice, zrak pun prijatnih mirisa vlažne zemlje. Neobičan kontrastizmeđu čarobnog na go vje šta ja proljeća i mračne istrage. Moj prijateljje sjedio na prednjem sjedištu skrštenih ruku, šešira navučenog naoči,glave spuštene na grudi, utonuo u najdublje misli. Odjednom setrgne, potapša me po ramenu i pokaže prstom preko livada, udaljinu.— Po gle daj te onamo — reče.Uz blagu padinu pružao se park pun drveća koji je na svojoj najvišoj

točki prelazio u gaj. Između granja pomaljali su se sivi zabati i strmkrov drvenog zamka.— Stoke Moran? — upita Holmes.— Da, gospodine, to je kuća doktora Rovlotta — odgovori kočijaš.

— Eno tamo sela — nastavi kočijaš, pokazavši u daljini, na lijevojstrani, krovove seoskih kuća. — Ako želite da brže stignete dodoktorove kuće, siđite ovdje, pre sko či te ovu ogradu i produžitestazom kroz polja. Vidite, pred kućom se seta jedna gospođa.— To je gospođica Stoner — reče Holmes, zak lo niv ši rukom oči od

sunca. — Da, poslušat ćemo vas.Siđemo i platimo. Kočijaš osinu konje i uputi kola prema Le at her he-

adu, otkud nas je bio dovezao.— Dobro smo učinili — reče Holmes — što smo pre sko či li ogradu,

čovjek će pomisliti da smo došli ovamo kao arhitekti ili po nekomdrugom poslu.— Dobar dan, gospođice Stoner. Održali smo riječ.Naša jutrošnja kli jen ti ca već nam je pohitala u susret. Na licu joj se

ocrtavala radost. — Tako sam vas željno očekivala — uzviknu

stežući nam ruke. — Sve je ispalo sjajno. Doktor Rovlott je otišao ugrad i vje ro jat no se neće vratiti do večere.— Imali smo za do volj stvo da se s doktorom upoznamo — reče

Holmes i s nekoliko riječi opiše susret s njenim očuhom. GospođicaStoner pro bli je di kao krpa.— Zaboga! — uzvikne — pa to znači da me pratio.— Da, pratio vas je.— On je toliko lukav da nikada ne znam mogu li biti sigurna. Što će

reći kad se vrati?— Mora se dobro čuvati da ne naleti na većeg lukavca. Noćas za-

klju čaj te sobu. Ako bude bjesnio, odvest ćemo vas tetki u Harrow. Asad ne smijemo gubiti vrijeme. Odvedite nas u pros to ri je kojemoramo pre gle da ti.Siva kamena zgrada, zarasla u lišaj, sastojala se od visokoga

srednjeg dijela i od dva izbočena krila. Na jednom su krilu prozori bilipo raz bi ja ni i zatvoreni daskama, a krov djelomice spušten, pa je ličiona ruševinu. Srednji dio nalazio se u nešto boljem stanju. Samo jedesno krilo izgledalo relativno novo. Po zastorima na prozorima iplavom dimu što je izlazio iz dimnjaka, moglo se za klju či ti daporodica stanuje u njemu. Uz krajnji su zid bile podignute skele, kaoda se na njemu izvode popravci. Međutim, radnike nismo vidjeli.Holmes je polako koračao po za pu šte nom travnjaku i s mnogopažnje ispitivao spo ljaš nost prozora.— Tu je, pret pos tav ljam, soba u kojoj ste prije spavali, do nje je

soba u kojoj je spavala vaša sestra, a ona tamo, do glavnog dijelazgrade, mora da je soba doktora Rovlotta.— Točno. Ali ja sad spavam u srednjoj sobi.— Zbog opravki, vje ro jat no. Uzgred budi rečeno, ne čini mi se da

postoji hitna potreba za opravkom na tom krajnjem zidu.— Takva potreba nije postojala. Uvjerena sam da je to bio izgovor

da bi me mogli iseliti iz moje sobe.— Ah! To mora nešto značiti. Na drugoj strani ovoga uskog krila

pruža se hodnik na koji izlaze ove tri sobe. Hodnik ima više prozora,zar ne?— Da, ali su vrlo mali, suviše uski da bi se netko mogao kroz njih

uvući.

— Dok ste se noću obje za klju ča va le, s te strane nije se moglo ućiu vaše sobe. Hoćete li biti tako ljubazni da uđete u svoju sobu izatvorite prozorske kapke?Gospođica Stoner to učini, pa Holmes pokuša silom otvoriti kapke,

ali nije uspio. Na njima nije bilo ni najmanje pukotine kroz koju bimogao da proturi nož i podigne bar jednu od prečaga. Zatim lećomispita šarke pa ustvrdi da su od jakog željeza i čvrsto ugrađene umasivni zid.— Hm — reče, češući bradu u nedoumici — moja pret pos tav ka

nailazi na izvjesne teškoće. Kad su kapci zatvoreni, nitko ne možeući u za klju ča nu sobu. A sad ćemo pogledati što se može s unu traš- nje strane.Na mala sporedna vrata ulazilo se u bijelo oličen hodnik na koji su

imale izlaz spavaće sobe. Holmes odbi da ispita treću spavaću sobu,pa pređemo odmah u drugu, u kojoj je sada spavala gospođicaStoner, a i u kojoj je njenu sestru snašao tragičan udes. Bila je toniska prijatna sobica s otvorenim kaminom starih kuća.U jednom kutu stajala je smeđa komoda, u drugom uska pre kri ve na

postelja, a lijevo od prozora nalazio se toaletni stolić. Te su stvari, sjoš dvije male, pletene stolice, sa či nja va le cje lo kup ni namještaj. Podje bio zastrt če tve ro kut nim vvil ton skim ćilimom. Daske i drvenaobloga bile su od smeđe crvotočne hras to vi ne, tako stare i iz bli je dje- le da su možda potjecale još od vremena kad je kuća zidana.Holmes odnese jednu stolicu u kut i sjedne na nju pažljivo pro ma tra- ju ći svaku po je di nost.— Kamo vodi ono zvonce — upita po ka zu ju ći debeli gajtan koji je

visio pored postelje, dok mu je resa ležala na jastuku.— U sobu domaćice.— Čini se da nije odavna tu.— Uvedeno je tek pred dvije-tri godine.— Pret pos tav ljam da je vaša sestra zah ti je va la da se uvede.— Ne, ona ga uopće nije upo treb lja va la. Mi smo uvijek same sebi

donosile sve što nam je trebalo.— Zapravo gajtan je ovdje ne po tre ban. Moram načas ispitati pod —

reče i legne pris lo niv ši lice na daske pa s lećom u ruci počne puzatiamo-tamo pažljivo is pi tu ju ći pukotine. To isto učini i s daskamakojma su bili obloženi zidovi.

Najzad priđe postelji i provede neko vrijeme pored nje, raz gle da va- ju ći je i pro ma tra ju ći zid na koji je bila pris lo nje na. Najzad uzme uruku gajtan od zvonca pa ga jako povuče.— Gle, pa to je lažno zvonce — reče.— Zar ne zvoni?— Ne, nije čak ni vezano za žicu. Vrlo za nim lji vo! Gledajte, pri č vr š-

će no je za kuku iznad malog ven ti la to ra.— Čudno, zaista. To nikad nisam opazila.— Vrlo čudno — promrmlja vukući gajtan. — Postoje jedna ili dvije

neobične stvari u vezi s ovom sobom. Na primjer, kolika je budalamorao biti graditelj koji je sproveo ven ti la tor u drugu sobu, kad ga jes isto toliko truda mogao sprovesti napolje iz ove sobe.— I to je nešto novo — reče ona.— To je učinjeno otprilike u isto vrijeme kad je pos tav ljen i ovaj

gajtan za zvonce? — opet će Holmes.— Da, te male preinake učinjene su u isto vrijeme.— Znači da su taj lažni gajtan za zvonce i ven ti la tor koji ne pro vje-

tra va imali vrlo određenu namjenu. Ako dopustite gospođice Stoner,pogledat ćemo i drugu sobu.Soba doktora Rovlotta bila je veća od sobe njegove pastorke, ali

isto tako jed nos tav no na mje šte na. Poljski krevet, mala polica punaknjiga, većinom tehničkog sadržaja, naslonjač pored postelje, običnadrvena stolica do zida, okrugao stol i velika željezna kasa to je bilouglavnom sve što se moglo vidjeti. Holmes se za us tav ljao prisvakom dijelu na mje šta ja, is pi tu ju ći svaki najvećom pažnjom.— Što se nalazi ovdje unutra? — upita kuckajući po kasi.— Tu su poslovni papiri moga očuha.— Zavirili ste, dakle, i u unu traš njost kase.— Da, ali samo jednom, prije nekoliko godina. Sjećam se da je bila

puna papira.— Ne nalazi li se u njoj i neka mačka?— Ne. Kakva čudna misao!— Po gle daj te ovo! — reče i podiže zdjelicu mlijeka koja je stajala

na kasi.— Ne držimo mačku. Ali imamo geparda i pavijana.— Ah, da, razumije se. Pa gepard je samo velika mačka. Ipak se

usuđujem reći da zdjelica mlijeka ne može za do vo lji ti njegov apetit.

Postoji još nešto što bih želio vidjeti — reče i pri tom čučne poreddrvene stolice i najvećom pažnjom ispita njeno sjedište.— Hvala! — reče, dižući se i stav lja ju ći u džep leću. — Oho! Evo

još nešto za nim lji vo.Predmet koji je ugledao bio je mali korbač za pse koji je visio na

jednom kraju postelje. Bio je uvijen i vezan, ličio je na omču.— Što mislite o tome, Watsone?— To je običan korbač, samo ne znam zašto je tako vezan.— Da, neobično je to, zar ne? Svijet je pokvaren, a najgore je što

ima pametnih ljudi koji se koriste svojim mozgom da bi postalizločinci, čini mi se da sam dosta vidio, gospođice Stoner. Sadaćemo, ako dopustite, poći na livadu.Nikada nisam, vidio svog pri ja te lja tako namrštena i mračna lica kao

kad smo napustili poprište istrage. Prošetali smo nekoliko puta gore-dolje trav nja kom, ali ni gospođica Stoner ni ja nismo htjeli prekidatitok njegovih misli. Sve dok se sam nije prenuo iz raz miš lja nja.— Veoma je važno, gospođice Stoner — reče Holmes — da se u

svakom pogledu pri dr ža va te mojih uputstava.— Poslušat ću vas, gopodiine.— Stvar je suviše ozbiljna da biste smijeli ok li je va ti. Od potpune

pos luš nos ti zavisi sam vaš život.— Uvjeravam vas da ću vas slušati.— Prvo, ja i moj prijatelj moramo provesti noć u vašoj sobi.

Gospođica Stoner me pogleda.— Da, tako mora biti. Dopustite mi da vam objasnim. Nije li ono

tamo seoska krčma?— Da, to je »Kruna«.— Vrlo dobro. Vide li se odanle vaši prozori?— Svakako.— Kad se vaš očuh vrati morate se zatvoriti u svoju sobu pod

izgovorom da vas muči gla vo bo lja. Potom, kad budete čuli da jelegao, otvorite kapke na svom prozoru, otkačite rezu i na prozorskudasku stavite svje tilj ku kao znak za nas, a zatim se sa svim što vammože zatrebati povucite u sobu u kojoj ste prije spavali. Ne sumnjamda ćete unatoč neredu moći provesti jednu noć.— Oh, da, to mi neće biti teško.— Ostalo pre pus ti te nama.

— A vi? Gdje ćete vi spavati?— U vašoj sobi. Ispitat ćemo uzrok buci koja vas uz ne mi ra va.— Uvjerena sam, gospodine Holmes, da ste već došli do nekog

zaključka — reče gospođica Stoner, stavivši ruku na rukav mog pri ja- te lja.— Možda jesam.— Onda mi, zaboga, recite šta je uzrok smrti moje sestre.— Volio bih imati sigurnije dokaze prije nego što vam to kažem.— Možete li mi bar reći da li je umrla od iz ne nad nog straha, kao što

ja mislim.— Ne, to ne mislim. Smatrani da je postojao očitiji uzrok. A sad vas,

gospođice Stoner, moramo napustiti, jer ako se doktor Rovlott, vrati inađe nas ovdje, onda smo uzalud došli. Do viđenja, budite hrabri!Ako učinite ono što sam vam rekao, uskoro ćemo otkloniti opasnostikoje vam prijete.Sherlock Holmes i ja nismo imali teškoća sa spavaćom sobom u

»Kruni«. Pros to ri je su se nalazile na katu, pa smo sa svoga prozoramogli obu hva ti ti pogledom vrata i naseljeno krilo zamka StokeMoran. U sumrak smo vidjeli doktora Rovlotta kako se provezao:njegov stas isticao se pored sitne prilike dječaka koji ga je vozio.Dječak je imao teškoća da otvori teška željezna vrata, čuli smodoktora kako grmi i vidjeli ga kako stisnutim pesnicama prijetidječaku. Dvokolice produže put zamka, zatim smo opazili kako seizmeđu drveća pomalja svjetlo, jer je u jednom od salona upaljenasvje tilj ka.— Znate li, Watsone — obrati mi se Holmes dok smo tonuli u sve

dublji mrak — pomalo se us tru ča vam da vas noćas povedem sasobom. Postaje opasno.— Mogu li vam pomoći?— Vaše bi mi prisustvo bilo ne pro cje nji vo važno.— Onda ću vam se pri dru ži ti.— To je veoma ljubazno od vas.— Govorite o opasnosti. Sigurno ste u onim sobama vidjeli nešto

što sam i ja vidio!— Da. Ali smatram da sam došao do zaključka do kojih vi niste

došli. Pret pos tav ljam da ste vidjeli sve ono što sam i ja vidio.

— Nisam vidio ništa značajno, izuzev gajtana za zvonce, alipriznajem da se ne mogu dosjetiti čemu bi on mogao poslužiti.— Vidjeli ste i ven ti la tor, zar ne?— Da, ali smatram da tako mali otvor između dvije sobe nije ništa

neobično. Tako je malen da ni štakor ne bi mogao kroza nj da prođe.— Prije nego što smo došli u Stoke Moran znao sam da ćemo u

sobi naći ven ti la tor.— Dragi moj Holmes!— Da, znao sam. Sjećate li se kako je gospođica Stoner izjavila da

je njena sestra osjećala miris cigara doktora Rovlotta. To navodi nazaključak da mora postojati nekakva veza između te dvije sobe. Tuvezu nije bilo lako opaziti, inače bi je sudac is tra ži telj vidio. Izjavagospođice Stoner navela me da zaključim da tu vezu pred stav ljaupravo ven ti la tor.— Zar u tome može biti zla?— Čudno je što se neke stvari vremenski po du da ra ju. U toj je sobi

pos tav ljen gajtan gotovo u isto vrijeme kad osoba koja spava u tojsobi umire. Zar vam to nije upalo u oči?— Još uvijek ne mogu ra zu mi je ti.— Jeste li vidjeli nešto neobično u vezi s posteljom?— Nisam.— Postelja je pri č vr š će na jednom sponom za pod. Jeste li ikada

vidjeli da se postelje tako pri č vr š ću ju.— To ne mogu reći.— Žena nije mogla pokrenuti svoju postelju. Njena se postelja

morala nalaziti uvijek u istom položaju prema ven ti la to ru i uzici, tako,naime, moramo nazvati onaj konopčić, jer on nije nikada poslužiokao gajtan za zvonce.— Holmes! — uzviknem — čini mi se da nazirem na što smjerate.

Stigli smo na vrijeme da spri je či mo lukav i užasan zločin.— U pravom smislu riječi lukav i užasan. Kad liječnik skrene stran-

pu ti com, postaje zločinac najgore vrste. Pored živaca, on ima iznanja. Palmer i Prichard pripadali su prvacima svoje profesije. Ovajih je nadmašio. Ali nas, nadam se, neće nad mu dri ti. Ali prije negošto prođe noć mi ćemo doživjeti još dosta užasa. A sada popušimojoš koju lulu i skrenimo misli na nešto veselije.

Oko devet sati svjetlo između drveća se ugasi. Zamak utrne upotpuni mrak. Prođu dva duga sata. Odjednom, upravo kad je ot ku- ca va lo jedanaest, zasja jedno svjetlo.— To je znak za nas — reče Holmes skočivši na noge. Dolazi s

prednjeg prozora.Izlazeći, izmijeni nekoliko riječi s našim domaćinom, objas niv ši mu

da idemo u posjetu jednom našem poznaniku, pa ćemo kod njegaprovesti možda čitavu noć.Ledeni vjetar duvao nam je u lice, a žuto svjetlo što je ispred nas

treperilo vodilo nas je sve bliže izvršenju opasnog zadatka. Nismoimali teškoća da stanemo na tlo imanja jer su u staroj ogradi okoparka zjapile otvorene rupe. Stigli smo do travnjaka, odjednom izgustog lovorova šipraga iskoči nešto nalik na strašno iz na ka že nodijete is kriv lje nih nogu, pa se baci na travu, a zatim pre tr čav ši prekotravnjaka nestane u mraku.— Bože moj, jeste li ga vidjeli?I Holmes se za pre pas tio. Stisnuo mi ruku kao kli je šti ma. Zatim se

tiho nasmije i prisloni mi usne na uho.— Krasno do ma ćins tvo — promrmlja — u zajednici s majmunom.Zaboravio sam da to neobično mezimče čuva doktora. Međutim, bio

je tu i gepard kojega smo svakog trenutka mogli osjetiti na svojojgrbači. Priznajem da sam osjetio izvjesno olakšanje kad sam,ugledavši se u Holmesa, skinuo cipele i našao se u spavaćoj sobi.Holmes tiho zatvori prozorske kapke, premjesti svje tilj ku na sto i bacipogled po sobi. Ništa se u njoj nije iz mi je ni lo otkad smo je danju raz- gle da li. Pošto dopuzi do mene i od ruke napravi trubu, šapnu mi takotiho na uho da sam morao na preg nu ti sve snage da bih razaznaoriječi.— I najmanji šum mogao bi biti sud bo no san. Klimnem glavom u

znak da sam čuo. — Morat ćemo sjediti u mraku, jer bi se kroz ven ti- la tor moglo opaziti svjetlo.Ponovno klimnem glavom.— Nemojte zaspati, u pitanju vam je život. Pri pre mi te revolver. Ja

ću sjesti na rub postelje, a vi sjednite na ovu stolicu.Izvadim revolver pa ga položim na ugao stola. Holmes pronađe

dugi, tanki štap pa ga stavi na postelju da mu bude pri ruci. Pošto

uzme kutiju šibica i komad svijeće, ugasi svjetlo. Ostadosmo umraku.Nikad neću za bo ra vi ti to užasno bdjenje. Nikakav šum nije dopirao

do mene, ni samo uvlačenje daha, a ipak sam znao da moj prijateljsjedi otvorenih očiju, nekoliko koraka od mene, u istom stanju nervnenapetosti. Kroz prozorske kapke nije mogao proći ni zračak svje tlos- ti. Izvana bi ponekad dopro krik noćne ptice, a jednom se na samomprozoru začuo dug, jeziv jecaj sličan mačjem, koji nam je kazivao daje gepard pušten. Iz daljine je dopirao dubok zvuk crkvenog zvonakoje je izbijalo četvrt sata. Koliko su izgledale duge te četvrti!Odzvonilo je jedanaest sati, odzvonio je jedan sat, odzvonila su dva itri sata, a mi smo još uvijek sjedili u tišini, u iš če ki va nju onog što nasje moglo snaći.Odjednom se u visini, u pravcu ven ti la to ra, pojavi i odmah nestade

bljesak svjetla, praćen jakim mirisom gorućeg ulja i za gri ja nogmetala. Netko je u drugoj sobi upalio slijep fenjer. Čuo se potmulišum kretanja, a zatim se opet sve stišalo, samo je miris postajaojači. Pola sata sjedio sam na ču lje nih ušiju.Odjednom se začuje pi skut ljiv i prigušen šum, kao kad tanak mlaz

pare izlazi iz lonca. Holmes skoči s kreveta, zapali šibicu i počebijesno udarati po gajtanu zvonca.— Vidite li je, Watsone? — vikao je. — Vidite li je?Uzalud sam se napinjao da nešto vidim. Kad Holmes kresnu

svjetlo, začujem tiho i jasno siktanje, ali iznenadni bljesak koji mizablješti umorne oči ne dade mi da raspoznam što je to po čemu mojprijatelj tako divljački udara. Lice mu je bilo sa mrt nič ki blijedo, punoužasa i gnušanja.Odjednom prestane udarati. Zurio je u ven ti la tor, kad se noćnom

tišinom prolomi strašan krik kakav ne pamtim. Bio je to promukli i sveglasniji krik, upravo vrisak bola, strave i gnjeva. Pričalo se da je doljeu selu probudio ljude i digao ih iz postelja, a čuo se i u udaljenomžupnom domu. Od tog nas krika obuze jeza, pa smo obojica buljilijedan u drugoga, sve dok u tišini ne zamriješe i po s ljed nji njegoviodjeci.— Što to znači — pro ša pu tam sav zadihan.— To znači da je sve svršeno — odgovori Holmes. — Možda je,

uostalom, tako i bolje. Uzmite revolver, ući ćemo u sobu doktora

Rovlotta.Zabrinuta lica upali svje tilj ku, krene hodnikom i zakuca dva puta na

vrata sobe, ali mu se nitko ne odazva. Onda pritisne kvaku i uđe, aza njim uđem i ja s uperenim re vol ve rom u ruci.Ukaza nam se neobičan prizor. Na stolu je stajao slijep fenjer s po-

lu otvo re nim zaklopcem i bacao sjajne zrake svjetla na od škri nu tuželjeznu kasu. Za stolom je sjedio doktor Rovlott, odjeven u sivukućnu haljinu, ispod koje su mu pro vi ri va li goli nožni članci, scrvenim turskim papučama bez peta na nogama. U krilu mu je ležaodugi korbač s kratkom drškom, onaj koji smo vidjeli pret hod nogdana. Brada mu je stršila uvis, a oči ukočene i pune užasa, upro je ustrop, u jedan kut. Oko obrva imao je neobičnu žutu traku sa smeđimtočkicama: činilo se kao da mu je čvrsto stegnuta oko glave. Kadsmo ušli nije se pokrenuo niti je dao bilo kakav znak života.— Traka! Pjegasta traka! — šapne Holmes. Koraknern bliže pri ja te-

lju. U istom trenutku čudan ukras oko doktorove glave počne sekretati i iz kose se pojavi sp ljo šte na glavica, u obliku dijamanta, inabrekli vrat odvratne zmije.— Zmija iz močvare! — krikne Holmes — naj s mr to nos ni ji indijski

gmaz. Desetak sekundi poslije ujeda bio je mrtav. Nasilnik je žrtvasvog nasila. Tko drugome jamu kopa sam u nju pada. Bacimo tubeštiju u njenu jazbinu. Gospođicu Stoner odvedite na neko sigurnomjesto i oba vi jes ti te okružnu policiju o svemu što se ovdje odigralo.To su stvarne činjenice koje su uz ro ko va le smrt doktora Rovlotta od

Stoke Morana. Nije potrebno da dužim i opisujem kako smo za pla še- noj djevojci javili strašnu vijest, kako smo je potom jutarnjim vlakomodveli dobroj, staroj tetki u Harrow, pre pus tiv ši je njenoj brizi, i kakoje spori tok zvanične istrage došao do zaključka da je doktor našaosmrt ii ne smo tre noj igri sa svojom opasnom mezimicom. Ono malošto je još trebalo da saznam o tom slučaju Sherlock Holmes ispričaomi je kada smo se sutradan vraćali kući.— Došao sam — reče mi — do potpuno krivog zaključka, što

pokazuje, dragi moj Watsone, koliko je opasno ra su đi va ti na osnovune do volj nih podataka. Prisustvo Cigana i riječ »trake« što ju je jadnadjevojka izustila čas prije smrti, ne sum nji vi znaci da je djevojka u po- s ljed nji čas, kad je svjetlo šibica obasjalo sobu, postala svjesnauzroka svoje smrti, naveli su me na potpuno pogrešan put. Mogu

sebi upisati u zaslugu što sam odmah ponovo razmotrio svoje sta no- vi šte, pa mi je tek onda postalo jasno da opasnost koja je prijetilagospođici Stoner nije mogla doći ni kroz prozor ni kroz vrata sobe.Pažnju mi privuče, kao što sam već rekao, onaj ven ti la tor i gajtan zazvonce koji se spuštao do same postelje.Otkriće da je to bio lažan gajtan za zvonce i da je postelja bila pri č-

vr š će na za pod, pobudilo je sumnju da je gajtan služio kao most zanešto što prolazi kroz otvor ven ti la to ra i silazi na postelju. Odmah mise javila pomisao o zmiji. Kad sam tu pomisao doveo u vezu sasaznanjem da se doktor snabdio zvijerima iz Indije, znao sam dasam na pravom putu. Misao da se upo tri je bi otrov koji se vje ro jat noneće moći otkriti kemijskim pokusom, mogla je pasti na pamet samooš tro um nom i bez ob zir nom čovjeku. Brzina kojom takav otrov djelujepred stav lja izvjesnu prednost. Bio bi to is tra ži telj zaista oštra oka kojibi mogao opaziti dva tamna uboda na mjestu gdje su se zaboliotrovni zubi. Raz miš ljao sam i o zviždanju. Zločinac je morao,dakako, dozvati zmiju natrag prije nego što jutarnja svjetlost otkriježrtvu. Vje ro jat no ju je vježbao hraneći je mlijekom koje smo vidjeli,da bi mu se vratila kad je pozove. Stavljao bi je na otvor ven ti la to ra uvrijeme koje je smatrao naj po god ni jim, sa si gur noš ću da će se zmijaspustiti niz gajtan do postelje. Možda će ujesti djevojku, a možda jeneće ujesti; možda će djevojka svake noći u toku jednog tjednaizbjeći ujed zmije, ali prije ili kasnije morat će pasti kao njena žrtva.Došao sam do tih za klju ča ka prije nego što sam uopće ušao u

doktorovu sobu. Is pi ti va nje njegove stolice pokazalo je da običavastati na nju, što je, razumije se, bilo potrebno da bi mogao dosećiven ti la tor. Jedan pogled na kasu, na zdjelicu s mlijekom i na omčuna vrpci biča, rastjerao mi je sve preostale sumnje. Metalni zvuk štoga je gospođica Stoner čula izazvao bi njen očuh kad je naglozatvorio vrata od kase u kojoj je držao strašnu zmiju, čuo sam zmijukako sikće, čuli ste je sigurno i vi, pa sam odmah upalio svjetlo inapao je.— Tako ste je otjerali kroz ven ti la tor.— A ona je u drugoj sobi napala svog gospodara. Moji su je udarci

raz dra ži li pa je ona nasrnula na prvo ljudsko biće na koje je naišla.Zato sam posredno odgovoran za smrt doktora Rovlotta. Ali ne bihmogao reći da će to suviše op te re ti ti moju savjest.

INŽENJEROV PALAC

Za vrijeme prisnih odnosa koji su me godinama vezivali za mog pri- ja te lja Sherlocka Holmesa bilo je mnogo problema koji su gazanimali, ali ja sam mu samo na dva skrenuo pažnju: na slučaj spalcem Hat her leya i na slučaj s ludilom pukovnika War bur to na. Ovajpotonji mogao je pružiti svakom pro nic lji vom čovjeku i pro ma tra ču-stvaraocu priliku za ra fi ni ra ni ji rad, ali je onaj prvi bio toliko neobičanpo svom početku, a toliko dra ma ti čan po svojim po s lje di ca ma, danjega više vrijedi istaknuti, mada je mom pri ja te lju pružio manje mo- guć nos ti da primijeni svoje poznate metode dedukcije putem raz miš- lja nja pomoću kojih je pos ti za vao značajne rezultate. Uvjeren samda je ova moja priča iznijeta više puta u novinama, ali kao što bivasa svim pri po vi jes ti ma takve vrste, ona se čovjeka ne doima takosnažno u običnom novinskom prikazu događaja kao što ga se doimakad mu se činjenice polagano ras pre da ju pred očima, pa mu se tajnana taj način postepeno polako ra s vjet lja va i svako ga novo otkrićedovodi korak bliže potpunoj istini. Utisak što su ga u to vrijeme razneokolnosti učinile na mene bio je toliko snažan da ga dvije godine,koje su otada protekle, nisu mogle gotovo nimalo oslabiti.U ljeto 1889. godine, kratko vrijeme nakon mog vjenčanja, dogodilo

se ovo što sad želim ukratko ispričati. Ponovo sam preuzeo privatnupraksu pa sam ostavio Holmesa u njegovim pros to ri ja ma u BakerStreetu, ali sam stalno navraćao k njemu i nagovarao ga da se okanisvojih boemskih navika i da nas jednom posjeti. Praksa se ne pres ta- no granala i, kako se desilo da sam se nastanio blizu stanice Pad- din g ton, dobio sam nekoliko pa ci je na ta među njenim služ be ni ci ma.Jedan od njih, kojega sam izliječio od teške i du go traj ne bolesti,stalno me kovao u zvijezde i nastojao mi poslati svakog bolesnika nakoga je mogao utjecati.Jednoga jutra, nešto prije sedam sati, probudi me djevojka

kucanjem na vrata i saopći da su došla dva čovjeka sa stanice Pad- din g ton u or di na ci ju. Obučem se, znajući iz iskustva da su že ljez nič kislučajevi rijetko kada sva ki daš nje prirode, pa pohitam niz stepenice.

Kad sam sišao, stari moj saveznik, stražar, iziđe iz sobe i zatvori zasobom vrata.— Doveo sam ga ovamo — prošapta pokazavši palcem iza sebe —

sad mu je dobro.— Ama što je? — upitam ga jer se po njegovim kretnjama moglo

naslutiti da je zatvorio u sobu neko čudno stvorenje.— Novi pacijent — prošapta. — Mislio sam da ću ga morati na

rukama donijeti ovamo, tamo se nije mogao ni pomaći. Eto ga tu,živa i zdrava. A sada moram otići, doktore, čeka me posao upravokao i vas.Moj vjerni Cardesh izađe, a ja nisam dospio ni da mu se zahvalim.Uđem u svoju or di na ci ju i zateknem nekog čovjeka za stolom. Bio

je obučen jed no lič no, u odijelo od tvida boje vrijesa, čohanu kapu bioje stavio na moje knjige. Jednu je šaku ovio maramicom na top lje nommrljama krvi. Mlad, moglo mu je biti najviše dvadeset pet godina,krepak, muževan, ali pre tje ra no blijeda lica, doimao se kao čovjekkoji pati od čudne uz ru ja nos ti, nastojeći iz petih žila da je obuzda.— Žao mi je, doktore, što vas tako rano dižem iz postelje — reče.

— Noćas sam imao veoma ozbiljnu nezgodu. Jutros sam stigaovlakom i, kad sam se raspitao na stanici Pad din g ton gdje bih mogaonaći liječnika, ovaj valjani momak dopratio me ovamo. Predao samdjevojci svoju po sjet ni cu, ali vidim da ju je ostavila na stočiću.Uzmem po sjet ni cu: G. Cictor Hatherley, inženjer hi dra ulič kog

smjera, 16 A Victoria Street (III kat). Tako sam saznao ime, titulu istan svoga jutarnjeg po sje ti oca. — Žao mi je što ste morali čekati —rekao sam sjedajući u svoju radnu stolicu. — Kao što vidim, dolazites noćnog putovanja. Proveli ste, dakle, prilično jed no lič no ovu noć.— Ah, što se mene tiče, ne bih baš mogao tu noć nazvati jed no lič-

nom. — reče i poče se smijati. Smijao se gromko,, os la nja ju ći se nastolicu i tresući se čitavim tijelom. Svi moji li ječ nič ki instinkti pobunese protiv ovog smijeha.— Pres ta ni te! — viknem. — Priberite se! — Natočim mu vode iz

stolne boce. Međutim, od toga nije bilo nikakve koristi. Pao je ujedan od onih his te rič nih nastupa koji zah ti je va ju snažne prirode kadprebrode jaku krizu. Uskoro se smiri iznuren i postiđen.— Načinio sam ludu od sebe — reče.

— Ni najmanje. Popijte ovo! — Dolijem malo rakije u vodu i njegoviblijedi beskrvni obrazi ponovo poprime zdravu boju.— Sad se osjećam bolje! — reče. — Doktore, po gle daj te, molim

vas, moj palac ili, bolje rečeno, mjesto gdje se nalazio moj palac.Odmota maramicu i ispruži šaku. Od pogleda na nju zaigraše čak i

moji oguglali živci. Na njoj su stršila četiri prsta i neka strašnacrvena, spužvasta površina na kojoj se nekad nalazio palac, koji jesad bio u korijenu iščupan ili odsječen..— Zaboga! — viknem — pa to je strašna ozljeda. Mora da ste stra-

ho vi to krvarili.— Da. Zbog gubitka krvi bio sam se one svi jes tio. Čini mi se da sam

dugo ostao bez svijesti. Kad sam došao k sebi vidio sam da joškrvarim, pa sam čvrsto omotao prst oko zaglavka maramicom iukrutio ga jednim prutićem.— Odlično! Postupili ste kao što bi postupio kirurg.— E, pa to je nekako moj posao, sličnim poslom bavi se i hi dra uli-

ka.— Mora da je oruđe bilo teško i oštro.— Bilo je to nešto nalik na sataru — reče.— Nesretan slučaj, pret pos tav ljam.— O, ne, nikako.— Pa što onda, napad?— Da, strašan napad.—-Je li moguće? Prosto me za pre pa šta va te.Operem ranu, očistim je, previjem je i omotam vatom i kar bo li zi ra-

nim zavojem. Naslonjen na stolicu, on se čitavo vrijeme nije makao,sve je otrpio a da se nije ni trgnuo, samo bi se s vremena na vrijemeugrizao za usnu.— Kako se osjećate? — upitam ga kad završim posao.— Vanredno! Za hva lju ju ći vašoj rakiji i vašim zavojima osjećam se

kao pre po ro đen. Bio sam veoma slab.— Možda bi bilo bolje da o tome ne govorite. Očito vam ide na

živce.— Ah ne sada, više ne. Moram još ispričati policiji što mi se desilo.

Reći ću vam u po vje re nju: da nema uvjer lji vog dokaza te rane, nevjerujem da bi policija mom iskazu po vje ro va la. U pitanju je neobičanslučaj, a ja, osim te rane nemam drugog dokaza kojim bih mogao

pot kri je pi ti svoje tvrdnje. Da mi policija i povjeruje, moji su podacitako nesigurni da ne znam da li bih mogao podići optužbu.— Oh! — uzviknem — ako postoji kakav problem koji bi trebalo da

riješite prije nego što se prijavite policiji, toplo vam pre po ru ču jem dase obratite mom pri ja te lju Sherlocku Holmesu.— Ah, čuo sam za tog momka — odvrati moj po sje ti lac — i mnogo

bih se veselio kad bi se on prihvatio toga posla, iako se, naravno,moram i službeno obratiti policiji. Hoćete li mi dati preporuku?— Učinit ću nešto bolje, osobno ću vas odvesti pravo k njemu.— Odlično!— Pozvat ćemo fijaker i otići ćemo zajedno. Stići ćemo upravo na

doručak. Osjećate li se sposobni?— Da, neću imati mira dok mu ne ispričam svoju nevolju.— Moj služitelj pozvat će fijaker, a ja ću vam se za koji trenutak pri-

dru ži ti. — Pohitam uz stepenice, javim se svojoj ženi i za pet minutabio sam u dvo ko li ca ma, koje su nas vozile u Baker Street.Kao što sam očekivao, Sherlock Holmes bio je pred doručak u

domaćem kaputu u svojoj dnevnoj sobi. Čitao je oglase u »Timesu«o nestalim ljudima i pušio lulu, koju je obično nabijao svim mogućimduhanskim čepovima od pušenja pre os ta lim od pret hod nog dana. Teostatke brižljivo je sušio na okvirima kamina. Primio nas je prijazno,kao što to odgovara njegovoj prirodi, naručio pržene šunke s jajima izadržao nas na bogatom doručku. Poslije posadi našeg novogznanca na divan, stavi mu jastuče pod glavu i nadohvat ruke čašurakije s vodom.— Vidi se odmah da ono što ste do živ lje li nije obična stvar,

gospodine Hatherley — reče. — Molim vas, legnite tu i ra sko mo ti tese kao da ste u svojoj kući. Pričajte nam što znate, a kad se umorite,okri je pi te se.— Hvala vam — reče moj pacijent — ali otkad mi je đolctor stavio

zavoj, osjećam se kao pre po ro đen. Međutim, doručak kojim ste mepočastili upotpunio je liječenje. Nastojat ću vam oduzeti što manjevremena koje vam je dra go cje no, pa ću odmah preći na izlaganjesvog čudnog do živ lja ja.Holmes se smjesti u duboki naslonjač, sklopi oči, a licu dade izraz

umora, ma ski ra ju ći na taj način oš tro um nost. U tišini smo slušaličudnu priču našega po sje ti oca.

— Treba da znate da sam bez roditelja i neženja i da stanujem samu najm lje noj sobi u Londonu. Po zanimanju sam inženjer hi dra ulič- kog smjera. Za sedam godina rada u dobro poznatoj firmi Venner &Matheson stekao sam veliko iskustvo. Prije dvije godine, poslije smrtimog jadnog oca, ras po la gao sam priličnom svotom novca, pa samodlučio da se osa mos ta lim, zato sam uzeo pod zakup poslovnupros to ri ju u Victorija Streetu. Pret pos tav ljam da svatko dolazi dospoznaje da prvi neovisni koraci u poslu pred stav lja ju mučnoiskustvo. Ja sam imao izuzetno mučno iskustvo. Čitave dvije godineimao sam svega tri savjeta i jedan mali posao. Moji su se ukupniizdaci uveliko povećali. Danomice, od devet izjutra do četiri popodne, čekao sam u svojoj maloj rupi mušterije, dok nisam počeogubiti hrabrost.Međutim, juče, upravo kad sam htio napustiti ured, službenik mi

saopći da me čeka gospodin koji želi sa mnom poslovno raz go va ra ti.Predao mi je pri tom i po sjet ni cu na kojoj je bilo od štam pa no ime po- sje ti oca: »Lysander Stark, pukovnik«.Za njim je ušao i sam pukovnik, čovjek visok i neobično mršav. Tako

mršava čovjeka nikad u životu nisam vidio. Lice mu se sasvimušiljilo, a koža na izbočenim ja go di ca ma postala mlohava. I pored is- crp lje nos ti pogled mu je bio spokojan, korak siguran, držanje čvrsto.Skromno, ali prikladno obučen, imao je izgled čovjeka če tr de se tihgodina.»Gospodine Hatherley«, oslovio me s njemačkim naglaskom »pre-

po ru če ni ste mi ne samo kao osoba koja vlada dobro svojomstrukom već i kao razborit čovjek koji umije čuvati tajnu.«Polaskan njegovim riječima, isti bi osjećaj obuzeo svakog mladog

čovjeka na mom mjestu, rekoh mu: »Smijem li vas zapitati tko metako dobro pre po ru čio?«»Možda će biti bolje da vam to ne kažem. Iz istoga sam izvora

doznao da ste bez roditelja i neženja i da stanujete u Londonu kaosamac.«»To je točno«, odgovorim mu, »ali vi ćete me izviniti ako vam

kažem da ne shvaćam u kakvoj je to vezi s mojom stručnom kva li fi- ka ci jom. Koliko sam vas razumio, vi želite raz go va ra ti sa mnom ostručnom problemu?«

»Da. Ali odmah ćete se uvjeriti da je sve što govorim umjesno.Imam za vas zadatak iz vaše struke koji zahtijeva najstrožu dis kre ci- ju, pa ćete shvatiti da se ona može očekivati prije od čovjeka samcanegoli od čovjeka koji živi po ro dič nim životom.«»Obećavam da ću čuvati tajnu.«— U razgovoru sa mnom oštro me promatrao, pa mi se učini da

nikad nisam vidio tako sum nji ča ve i is pi ti vač ke oči.»Znači obećavate?« upita najzad.»Da, obećavam.«»Obećavate, dakle, apsolutnu dis kre ci ju prije nego što pris tu pi te po-

vje re nom zadatku za vrijeme njegova izvršenja i po njegovuizvršenju? I da se nećete vraćati na tu stvar, bilo usmeno ilipismeno?«»Dao sam vam svoju riječ.«»Vrlo dobro.« — On odjednom odskoči, sunu kroz sobu i širom

otvori vrata. Hodnik je bio prazan,.»To je u redu« — reče i vrati se. »Znam da su služ be ni ci ponekad

radoznali u pogledu poslova svojih šefova. Sada možemo raz go va- ra ti u punoj si gur nos ti.« — Potom primače svoju stolicu do moje ipočne ponovo piljiti u mene istim onim is pi ti vač kim pogledom za miš- lje na čovjeka. Čudnovato kre ve lje nje toga čovjeka koji je bio sav kosti koža pobudi u meni osjećaj ogavnosti i, gotovo bih rekao, straha. Nimisao da bih mogao izgubiti svoga klijenta nije me mogla obuzdatida ne ispoljim svoje nes trp lje nje.»Molim vas, gospodine, recite mi o kakvom je poslu riječ.« rekoh,

»moje je vrijeme dra go cje no.« — Neka mi bog oprosti tu po s ljed njurečenicu, ali riječi mi se same omakoše s usana.»Da li bi vam od go va ra lo pedeset gvineja za posao koji se može

izvršiti u jednoj noći?« upita me.»Divno!«»Posao se može izvršiti u jednoj noći, ali vi biste ga mogli izvršiti i

za jedan sat. Želio bih saznati vaše mišljenje o hi dra ulič nom nabijačukoji se pokvario. Ako nam pokažete u čumu je stvar, lako ćemo gasami popraviti. Što mislite o tom zadatku?«»Posao je lak, a plaća obilata.«»Upravo tako. Željeli bismo da noćas dođete po s ljed njim vlakom.«

»Kamo?«

»U Evford u Berkshire. Mjestance se nalazi na granici Oxfor d shi rea,a udaljeno je sedam milja od Readinga. Sa stanice Pad din g tonodvest ćete se oko jedanaest i petnaest.«»Vrlo dobro.«»Izaći ću pred vas kolima.«»Znači, donde ima još vožnje?«»Da, naše je mjestance zabačeno. Nalazi se dobrih sedam milja

daleko od stanice Evford.«»Onda ću jedva stići onamo prije ponoći. Pret pos tav ljam da nema

povratnom vlaka. Bit ću primoran da tamo provedem cijelu noć.«»Da. S konakom neće biti teškoća.«»To je veoma nezgodno. Ne bih li mogao doći u neko zgodnije

vrijeme?«»Najbolje je da dođete kasno. Zato vam i dajemo honorar koji se

plaća za mišljenje najboljih struč nja ka i za noćni rad. Međutim, akose nećete pri hva ti ti toga posla, za to još uvijek imate vremena.«Pomislio sam da će mi pedeset gvineja dobro doći. »Ne mislim to,

nikako«, rekao sam. »Rado ću se pri la go di ti vašim željama.Međutim, želio bih doznati nešto više o poslu koji bih morao izvršiti.«»Svakako. Potpuno je prirodno da je dis kre ci ja pobudila vašu ra-

doz na lost. Pret pos tav ljam da nas nitko ne pris lu šku je?«»Budite sigurni.«»Vje ro jat no znate da je jedna vrsta kiparske gline dragocjen

materijal koji je pronađen svega na jednom ili dva mjesta uEngleskoj?«»Čuo sam.«»Prije kratkog vremena kupio sam sasvim malo imanje deset milja

od Readinga. Sreća me poslužila pa sam na jednoj od svojih njivaotkrio nalazište gline. Međutim, kad sam ispitao tlo otkrio sam da jenalazište sraz mjer no maleno i da se nalazi između dva mnogo pros- tra ni ja, s desne i s lijeve strane od njega, koja su, međutim, oba nazemljištu mojih susjeda. Dobričine žive u blaženom neznanju da imzemlja sadrži nešto što vrijedi koliko i rudnik zlata. Naravno, u momje interesu bilo da otkupim tu zemlju prije nego što otkriju njenupravu vri jed nost. Ali, na nesreću, nisam imao dovoljno kapitala da toostvarim. Pri ja te lji su me sa vje to va li da otpočnem radom potajno nasvom malom nalazištu da bih tako zaradio novac koji će nam

omogućiti da otkupimo susjedna polja. Tako smo se latili posla uzpomoć jedne hi dra ulič ne prese. Kao što sam vam objasnio, ona sepokvarila pa bismo željeli da vidite u čemu je stvar. Znate, mi veomalju bo mor no čuvamo svoju tajnu. Ako bi se jednom pročulo da smo unašu kućicu doveli inženjera hi dra ulič nog smjera, izazvali bismo ra- doz na lost, što bi one mo gu ći lo naš plan. Eto zašto sam tražio vašeobećanje da nikome nećete ni spomenuti da noćas idete u Eyford.Nadam se da sam sve objasnio.«»Potpuno vas shvaćam«, rekoh. »Samo jedno ne mogu razumjeti!

Što će vam hi dra ulič na presa pri kopanju kiparske gline koja se,koliko je meni poznato, kopa kao šljunak.«»Ah«, reče nehajno, »mi imamo naročit proces rada. Sabijamo

zemlju u opeke, tako da je možemo pomicati, a da pri tom neotkrijemo što ona zapravo pred stav lja. Ali to je sitnica. Sad sam vam,gospodine Hatherley, otkrio tajnu i pokazao vam koliko se u vasuzdajemo.« Rekavši to, ustane. »Dakle, čekam vas u Evfordu u11.15.«»Bit ću točan«, odgovorim.»I nikome ni riječi!« reče još jednom, a onda, upravši u mene svoj

po s ljed nji dugi, is pi ti vač ki pogled i stegavši mi ruku ledenim i ne pri- jat no vlažnim stiskom, žurno izađe iz sobe.— Tako, a sad vas molim da mi vjerujete, kad sam dospio da

hladno po raz mis lim o svemu tome, grdno sam bio iznenađen neo če- ki va nim zadatkom koji mi je bio povjeren. Naravno, bio sam za do vo- ljan jer je honorar bio de se to ros truk prema onome koji bih zatražioda je meni bilo pre pu šte no da predložim cijenu za tu uslugu. Uz topostojala je i mogućnost da taj posao povuče za sobom i druge. Alimoj pos lo da vac nimalo mi se ne sviđa. Njegovo lice i držanje učinišena mene loš utisak. Nisam se mogao pomiriti ni s njegovim objaš nje- njem da moram stići u pomoć u mjestance nedaleko Evforda, kao nis njegovim strahom da pro go vo rim kome o tom svom poslu. Ipak seotresem zlih slutnji, prihvatim se dobre večere i odvezem se nastanicu Pad din g ton.U Readingu sam pro mi je nio ne samo vagon nego i vlak. Stigao

sam na malu slabo osvi jet lje nu stanicu poslije jedanaest sati. Biosam jedini putnik koji je sišao. Na peronu se nalazio samo dremljivinosač sa svje tilj kom u ruci. Međutim, kad sam izašao kroz vratašca,

zatekao sam svoga od sko raš njeg znanca preko puta, u sjeni. Bezriječi mi stegne ruku, gurne u kola i mi krenusmo što je konj bržemogao.— U kola je bio upregnut samo jedan konj? — upita Homes.— Da, samo jedan.— Jeste li vidjeli kakve je bio boje?— Jesam. Kola su bila osvi jet lje na s jedne strane pa sam ga dobro

vidio. U kola je bio upregnut riđi konj.— Izmoren ili svjež?— Svjež i istimaren.— Hvala. Izvinite što sam vas prekinuo.— Dakle, vozili smo se kolima najmanje jedan sat. Pukovnik

Lvsander Stark rekao je da je mjesto daleko od stanice svega sedammilja, ali, po brzini kojom smo se vozili i vremenu koje smo proveli naputu, čini mi se da je moralo biti daleko čitavih dvanaest milja. Cijeloto vrijeme on je sjedio pored mene i šutio. U više navrata, kad godbih ga pogledao, opazio sam da me veoma budno motri. U tom krajuceste koje vode preko polja nisu naročite, pa smo često i naglo za- okre ta li i propisno se truckali. Pokušao sam proviriti kroz prozor daustanovim gdje se nalazim, ali okna su bila od ne pro vid nog stakla. Svremena na vrijeme usudio sam izreći poneku opasku, da bihprekinuo jed no lič nost vožnje, ali pukovnik bi mi odgovorio samo jed- nos lož nom riječi pa bi razgovor odmah završio. Najzad se nastavimirnija vožnja po šljunku, a onda kola odjednom stanu. PukovnikLvsander Stark iskoči i, kako sam ga slijedio, brzo me gurne u jedantrijem koji se otvorio pred nama. Stupismo pravo iz kola u hol, takopropustih baciti bar letimičan pogled na prednji dio kuće. Čim sampre ko ra čio prag kuće, vrata se za mnom zalupe, a kola se udalje.Kuća je bila u mraku. Pukovnik je tražio šibice i nešto gunđao kroz

zube. Odjednom se na drugoj strani hodnika otvore vrata i dugatraka svje tlos ti uperi se u nas sve više se šireći. Sa svje tilj kom u ruci,koju je držala nad glavom, pojavi se zgodna žena. Njena tamnahaljina morala je biti od sku po cje nog ma te ri ja la, što se vidjelo kad juje obasjala svjetlost izustivši nekoliko riječi na nekom stranom jeziku,kao da hoće da nas nešto pita, a onda se tako naglo trgne da jojzamalo svje tilj ka ne ispadne iz ruke. Moj ju je pratilac grubo prekorio

jed nos lož nom riječi. Pošto joj nešto šapne na uho, pukovnik jeodgurnu.»Budite ljubazni pa me pri če kaj te nekoliko minuta u ovoj sobi«, reče

mi otvorivši vrata koja su vodila u drugu sobu. Bila je to tiha, lijepona mje šte na soba s okruglim stolom u sredini na kojem je bilorazasuto nekoliko njemačkih knjiga. Pukovnik Stark stavi svje tilj ku naharmonij pored vrata. »Pri če kaj te me samo trenutak«, reče i nestaneu mraku.Bacim pogled na knjige koje su ležale na stolu i, premda ne znam

njemački, razaberem da dvije sadrže naučne rasprave, a ostalepoeziju. Nadao sam se da ću ugrabiti priliku da bacim pogled naokolicu, pa priđem prozoru, ali preko njega bili su navučeni kapci odhras to vi ne s teškim zasunom.U kući je vladala grobna tišina. Jedino je negdje u hodniku glasno

kucao stari sat. Spopade me osjećaj ne la god nos ti. Tko su ti Nijemci išto rade u jednoj tako neobičnoj zgradi? Gdje se to mjesto nalazi?Bio sam deset milja daleko od Eyforda, to je bilo sve što sam znao,ali da li sam se nalazio sjeverno ili južno, istočno ili zapadno, o tomenisam imao pojma. Na tom području nalazili su se pored Readinga idrugi gradovi, pa se to mjesto nije moglo nalaziti u osami. Jedno jebilo sigurno: sudeći po potpunoj tišini moralo se nalaziti naotvorenom polju. Koračao sam gore-dolje po sobi, pjevušeći da seohrabrim, pa sam pri tom sve jasnije uviđao da u toj mrtvoj tišini, ukojoj se ništa ne miče, zaista zas lu žu jem zaradu od pedeset gvineja.Odjednom se odškrinu vrata moje sobe. Na pragu je stajala ona

žena. Iza nje hol u tami. Na prvi pogled spazim da premire od straha.Zatim i mene spopade jeza. Ona podiže uzdrhtali prst u znakopomene da šutim, pa mi šapćući uputi nekoliko riječi na lošemengleskom jeziku, osvrćući se iza sebe.»Ja bih otišla ...«, promuca. »Ja ovdje ne bih ostala. Ovdje vas ne

čeka nikakvo dobro.«»Ali, gospođo«, rekoh, »pa još se nisam ni latio posla radi kojeg

sam došao. Ne mogu otići prije nego što vidim stroj.«»Ne isplati se čekati«, nastavi ona, »sada možete proći kroz vrata,

nitko vas neće vidjeti.«A zatim, videći da se smješkam i klimam glavom, ona se odjednom

otrese svakog us tru ča va nja i sklop lje nih ruku kroči prema meni.

»Tako vam boga«, šapnu mi, »gubite se odavde prije nego što budeprekasno!«Ali ja sam po prirodi pomalo tvrdoglav, i kad mi se ispriječe

prepreke, još se upornije prihvaćam poduzetog posla. Pomislim nasvoj honorar od pedeset gvineja, na svoje zamorno putovanje i nane pri jat nu noć koja mi predstoji. Pa zar da sve to bude uzaludno?Zašto da odem neo bav lje na posla i bez plaće koja mi pripada. Ta ježena mogla biti i manijak. Zato ostanem uporan i izjavim da samčvrsto odlučio ostati tu gdje jesam. Ona je htjela da ponovi prek li nja- nja, kad se gore odjednom zalupe vrata, a potom se začuje oštar batkoraka preko stepenica. Ona oslušnu, očajnički odmahnu rukom inestane bešumno kao što se i pojavila.Preda mnom se stvoriše pukovnik Lvsander Stark i zdepasti

debeljko s bradom koja mu je izbijala iz podvaljka. Pukovnik mipredstavi svog pratioca.»Moj tajnik i poslovođa, gospodin Ferguson«, reče. »Imao sam

dojam da sam maločas zatvorio ova vrata. Bojim se da ste izloženipromaji.«»Ja sam otvorio vrata jer sam se osjećao stišnjen u ovoj sobi.«Pukovnik upravi u mene sumnjičav pogled. »Bit će najbolje da

odmah krenemo na posao«, reče. »Gospodin Ferguson i ja odvestćemo vas do stroja.«»Bit će dobro da stavim šešir na glavu«, rekoh.»Ah ne, to je u kući«, odgovori mi pukovnik.»Kako, zar vi u kući kopate kiparsku glinu?«»Ne, ne, tu je samo sabijamo. Ne osvrćite se na to! Ono što

zapravo želimo da uradite jeste da ispitate stroj i da nam kažete štonije u redu.«Pođosmo uza stepenice, prvi pukovnik sa svje tilj kom, pa debeli

poslovođa, za njima ja. Ta je stara kuća sa svojim hodnicima,prolazima, uskim zavojitim ste pe ni ca ma i malim, niskim vratima bilapravi labirint. Čitavi su naraštaji ulubili njene pragove prelazeći prekonjih. U prizemlju nije bilo čilima, na mje šta ju ni traga, akroz zidove spot klo bu če nom žbukom, probijala je nezdrava vlaga. Nastojao samda izgledam što rav no duš ni je, ne za bo rav lja ju ći pri tom opomeneone žene. Budnim okom motrio sam svoje pratioce. Ferguson je

činio utisak mr zo volj na i šutljiva čovjeka, ali iz ono malo riječi što ihje bio izrekao, mogao sam razabrati da nije seljačkog porijekla.Pukovnik se najzad zaustavi pred niskim vratima i otključa ih. Iza

njih se nalazila mala, kva dra tič na soba u koju smo jedva mogli statiodjednom. Ferguson ostane pred vratima, a pukovnik uđe zajednosa mnom.»Sad se nalazimo« reče mi »u samoj hi dra ulič noj presi, pa bismo

se slabo proveli kad bi je netko stavio u pogon. Strop ove male pros- to ri je pred stav lja kraj klipa koji se spušta s mno go ton skim tlakom naovaj metalni pod. Napolju se nalaze pobočni stupovi vode kojiprimaju pritisak, prenose ga i po ve ća va ju na način koji vam jepoznat. Stroj radi prilično dobro, ali ima neku malu smetnju pa jeizgubio pritisak. Biste li bili tako ljubazni da ga pre gle da te i pokažetenam kako da ga popravimo?«Uzmem svje tilj ku i pregledam stroj. Bio je džinovski, sposoban da

proizvede golem pritisak. Međutim, kad sam izašao i pritisnuo uprav- ljač ke poluge, po piskavom zvuku shvatim da se u stroju nalazi malone za pu še no mjesto koje izaziva klo ko ta nje vode u jednom od bočnihcilindara. Is pi ti va nje pokaza da se gumena traka kojom je bilaomotana glava jednog pogonskog klipa toliko skupila da nijezatvarala udubinu preko koje se pomicala. Bilo je jasno da je touzrok gubitka pritiska. Ukazao sam na to svojim pra ti oci ma, koji sumoje opaske vrlo pažljivo saslušali. Postavili su mi nekoliko prak tič- nih pitanja o tome što treba da urade. Pošto sam im objasnio, vratiosam se u glavnu pros to ri ju da točno osmotrim stroj i tako za do vo ljim isvoju ra doz na lost. Bilo je očito, već na prvi pogled, da je priča okiparskoj glini bila prosta iz miš ljo ti na. Bilo je be smis le no pomisliti dabi tako snažan stroj bio na mi je njen svrsi koja mu nikako neodgovara. Pregrade te pros to ri je bile su od drva, ali pod je pred stav- ljao široko željezno ulegnuće, slično onome koje se javlja izmeđudva vala, a na njemu se mogla razabrati navlaka metalne naslage.Upravo sam se nagnuo i zagrebao po njoj da provjerim od čega je,kad začujem prigušen jizvik na njemačkom jeziku i ugledam pu kov ni- ko vo le ši nar sko lice koje me odozgo pro ma tra lo.»Šta vi to radite« upita me.Bio sam kivan što mi je podvalio tom lukavo smiš lje nom pričom.

»Divim se vašoj glini« odgovorim. »O vašem stroju mogao bih dati

bolji savjet kad bih točno znao kojoj svrsi služi.«Istog trenutka kad sam izustio te riječi bio sam zažalio što sam se

izbrbljao. Njegovo se lice ukoči, a u svim mu očima zatitra zlokobnasvjetlost.»E pa lijepo«, reče, »sad ćete saznati sve što treba o stroju.«

Korakne korak unazad, zalupi vratima i zavrne ključ u bravi. Jurnemprema vratima i povučem za kvaku, ali vrata se ne pomaknu. Nepopuste ni kada sam iz sve snage počeo upirati u njih. »Hej,pukovniče, pustite me napolje!«Odjednom začujem zvuk od kojega se zgrozih. Bio je to zveket

poluga i pištanje ne za pu še nog cilindra. Pukovnik je stroj stavio upogon. Svje tilj ka se nalazila na podu, na istom onom mjestu gdjesam je ostavio kad sam ispitivao korito. Spazim da se crni stropnada mnom spušta, doduše polako, trzajući se, ali snagom koja ćeme smrviti u bez o blič nu kašu. Vrišteći bacim se na vrata i stanemčupati bravu prstima. Prek li njao sam pukovnika da me oslobodi, alismr to no san zveket poluga gušio je moju viku. Strop se već nalazionad mojom glavom, tako da sam dignutom rukom mogao danapipam njegovu hrapavu površinu. Tada mi sinu da će mojesamrtne muke umnogome zavisiti od položaja u kojem ću dočekatismrt. Ako legnem potrbuške, sva težina naleći će na hr p te nja ću, pame trnci prođu pri pomisli na ono grozno krckanje. Možda bi nekidrugi način bio lakši. Ali imam li ja živaca da legnem i gledam gorekada se nada mnom njiše ta crna sjena? Nisam više mogao stajatiuspravno. Odjednom mi se oči za us ta vi še na nečemu što mi dadetračak nade.Pod i strop, kao što sam spomenuo, bili su od željeza, dok su

pregrade bile od drveta. Bacivši po s ljed nji une zvi je ren pogledunaokolo spazim između dviju dasaka tanak tračak žutog svjetla,koje je zbog po ti ski va nja panel-ploče unazad, postajalo sve šire. Uprvi mah nisam mogao po vje ro va ti da zaista postoji spas od strašnesmrti. Ali već narednog trenutka nasrnem svom snagom na taj izlazkoji je još pre os ta jao i srušim se u po lu svi jes nom stanju na drugustranu pregrade. Panel-ploča se ponovo zatvori, ali mi smrvljenasvje tilj ka nekoliko trenutaka nakon toga i zveket od udara dvijumetalnih površina pokažu koliko je to tijesan prolaz kroz koji sam sespasio sigurne smrti.

Svjest mi se vratila kad sam osjetio trzanje u ručnom zglobu. Vidiosam da ležim na kamenom podu hodnika, a nada mnom se nagnulažena koja me vukla svojom lijevom rukom, dok je u desnoj držalasvje tilj ku. Bila je to ona ista dobra žena čiju sam opomenu onakoglupo odbacio.»Hajde« vikala je sva us pla hi re na. »Svakog časa mogu naići. Vidjet

će da niste tamo. Ne gubite dra go cje no vrijeme. Hajde!«Ovaj put je poslušam. Zateturam se, a onda udarim u bijeg zajedno

s njom, kroz hodnik, pa niz zavojite stepenice. Već smo stigli u širiprolaz, kad čujemo bat nečijih koraka. Dva su čovjeka trčala i vikalajedan drugome, jedan s kata na kojem smo se mi nalazili, a drugi skata ispod nas. Žena zastane na izmaku snaga i pogleda naokolo,zatim otvori vrata što su vodila u jednu spavaću sobu obasjanumjesecom.»To je jedini spas«, reče pokazavši mi prozor. »Visok je, ali možda

ćete ipak smoći snage da skočite.«Tada se na drugom kraju hodnika pomoli neko svjetlo i ja ugledam

suhonjava pukovnika kako juri prema meni sa svje tilj kom u jednoj i snekakvim oružjem nalik na mesarsku sataru u drugoj ruci.Svijet ispod mene na mjesečini bio je tih, mirisav i bezopasan, a od

prozora do zemlje ispog njega nije moglo biti više od tri de se takstopa. Popnem se na prozorski prag, ali ostanem na njemu da vidimšto će se dogoditi između moje spa si te lji ce i onoga divljaka koji megonio. Ako je počne zlos tav lja ti, bio sam odlučio da joj priteknem upomoć. Ta mi se misao tek rodila u glavi, a on se već bio pojavio navratima. Da bi prokrčio put, odgurne ženu, ali ona mu se baci okovrata i pokuša ga zadržati.»Fritz, Fritz«, vikala je na engleskom, »sjeti se obećanja koje si mi

dao po s ljed nji put. Rekao si mi da se to više nikad neće ponoviti. Onće šutjeti! On će šutjeti!« '»Elza, ti si luda«, vikao je on boreći se da je se oslobodi. »Upro pas-

tit ćeš nas. Vidio je suviše mnogo. Pusti me da prođem!« Zatim jeodbaci u stranu, zaleti se prema prozoru i zavitla prema meni svojimteškim oružjem. Već sam se napola spustio držeći se prstima zažlijeb, kad on zamahne, ja osjetih tup bol, prsti mi popuste inajednom se nađem u vrtu ispod prozora.

Pad me nije ozlijedio. Zato jurnem kroz džbunje. Bio sam svjestanda još nisam van opasnosti. Međutim, u trku me spopade vr to gla vi cai ma lak sa lost. Bacivši pogled na ruku koja mi je po drh ta va la spazimda mi je palac odsječen i da mi iz rane šiklja krv. Pokušam omotatizglob maramicom, ali onda mi zazuji u ušima i čas zatim stro pos tamse one s vješ ćen u ružino grmlje.Kako sam dugo tako ležao ne mogu da kažem. Mora da je potrajalo

dugo jer je mjesec zašao i već je granulo vedro jutro kad se osvi jes- tih. Odijelo mi je bilo mokro, a rukav natopljen krvlju. Ali ja još uvijeknisam siguran. Gdje su gonioci? Skočim na noge. Međutim, kad seosvrnem oko sebe, ne vidjeh više ni kuće ni vrta. Ležao sam u živicipored glavne ceste, nedaleko jedne dugačke zgrade. Bila je to onaista že ljez nič ka stanica na koju sam stigao prošle noći.Da nije bilo grdne rane na ruci, pomislio bih da sam doživio

stravičan san. Napola ošamućen odem do stanice i raspitam se kadkreće jutarnji vlak. Jedan je kretao za nepun sat za Reading. Uslužbi je bio isti onaj nosač koji se nalazio ondje kad sam dan ranijestigao onamo. Upitam ga da li je ikada čuo za pukovnika LvsanderaStarka i da li je vidio kola koja su me čekala prethodne noći. Zapukovnika nije znao, a kola nije vidio. Zatim ga upitam postoji linegdje u blizini po li cij ska stanica. On mi odgovori da je jedna dalekootprilike tri milje.Nisam mogao pješačiti tako daleko. Odlučim da slučaj prijavim

policiji kad se vratim u grad. Prošlo je šest sati kada sam stigao upri jes tol ni cu. Najprije odoh da mi previju ranu. Doktor je bio tolikoljubazan pa me doveo ovamo. Po vje ra vam ovaj slučaj vama i uraditću ono što vi budete kazali.Nekoliko vrijeme sjedili smo obojica bez riječi. Zatim Sherlock

Holmes izvuče s police jednu od teških mapa u koje je stavljaoisječke iz novina.— Evo jednog oglasa koji će vas zanimati — reče. — Prije godinu

dana pojavio se u svim novinama. Slušajte: »9. o. mjeseca nestao jegospodin Jeremiah Havling, 26-godišnji inženjer hi dra ulič kog smjera.Napustio je svoj stan u deset sati uveče i otada se o njemu ništa višene zna. Bio je obučen ...« itd. — Ha! To je bilo upravo onda kada jepukovnik zatražio od vas da izvršite pregled njegova stroja.

— Pa to — poviče moj pacijent — objaš nja va upravo ono što mi jegovorila ona.— Ne sum nji vo. Jasno je da je pukovnik bezočan čovjek, spreman

na sve, koji je čvrsto odlučio da nikome ne dopusti ot kri va nje tajne.Takvi su i okorjeli gusari. Prije nego što krenemo u Eyford, svaki jetrenutak dragocjen. Zato smjesta pođimo u Scotland Yard.Nakon tri sata nalazili smo se u vlaku koji je krenuo iz Readinga u

jedno malo selo. Uz Sherlocka Holmsa i mene, skupili su se hi dra- ulič ki inženjer, inspektor Brad stre et iz Scotland Yarda i čovjek bez iz- ra žaj na lica. Brad stre et ras pros tre ge ne ral štab nu kartu kraja išestarom počne povlačiti krug s Evfordom u središtu.— Nalazite se tu — reče. — Povukao sam šestar oko onog sela s

po lu mje rom od deset milja. Mjesto koje tražimo mora se nalaziti blizuove linije. Rekoste, čini mi se, deset milja daleko od Evforda, zar negospodine?— Dobar sat vožnje.— Vi imate osjećaj da su vas do stanice prenijeli u ne svi jes nom

stanju, zar ne?— Bit će da su tako učinili. Sve mi se čini da su me podigli i nekud

prenijeli.— Jedno — rekoh — ne mogu da razumijem: zašto su vas po šte-

dje li kad su vas našli one s vje šte na u vrtu. Možda se onaj divljakganuo kad je čuo kako ga ona žena preklinje?— To ne znam. Ne mi lo srd ni jeg čovjeka nisam vidio otkad sam živ.— Odmah ćemo to ra zjas ni ti — reče Brad stre et. — Povukao sam

šestarom ovu crtu. Da mi je znati na kojoj su se točki izgubili ti ljudi.— Meni se čini da bih svoj prst mogao staviti na tu točku — mirno

reče Holmes.— Zaista? — reče inspektor. — Zar već imate svoje mišljenje o

tome? Da vidimo tko se s vama slaže. Ja kažem da je ta točka južnood Evforda, to je najrjeđe naseljen kraj.— A ja kažem da je istočno — reče moj pacijent.— Ja sam za zapad — reče čovjek bez iz ra žaj na lika. — Tu ima

nekoliko mirnih zaselaka.— A ja sam za sjever — rekoh ja — jer tu nema nikakvih bre žu lja-

ka. Naš prijatelj tvrdi da kola nisu išla uz brijeg.

— Gle — reče inspektor smijući se — pa to je krasna po dvo je nost umiš lje nji ma. Potpuna oprečnost. A kome vi dajete svoj od lu ču ju ćiglas? — inspektor upita Holmesa.— Svi ste po gri je ši li.— Ta ne možemo valjda svi po gri je ši ti!— Još kako možete. Moja je točka tu — reče i stavi svoj prst u

sredinu kruga.— Ali dvanaest milja vožnje — reče Hatherley.— Šest tamo i šest nazad. Ništa nije prostije. Sami ste rekli da je

konj, kad ste silazili bio vjež i istimaren. Kako to može biti ako jemorao prevaliti dvanaest milja po takvoj cesti?— Zaista, pa to je onda neko lukavstvo — reče Brad stre et. — A što

se tiče vrste ove bande, tu nema nikakve sumnje.— Tako je — reče Holmes. — To su fal si fi ka to ri velikih srazmjera, a

stroj su upo treb lja va li za prav lje nje legure koja im je služila umjestosrebra.— Nedavno smo saznali da postoji vrlo umješna banda — reče

inspektor. — Jednom smo ih slijedili sve do Readinga, a onda smoizgubili trag. Stare su to lije, vješto su prikrili svoje tragove. Ali smo ihnajzad ščepali.Ali inspektor se prevario. Kri mi nal ci nisu pali pravdi u ruke. Kad

smo prispjeli do stanice u Evfordu, ugledasmo džinovski stup dimakoji se uspinjao iz šumarka na dvi su ju ći krajolik.— Da li to gori kuća? — upita Brad stre et u času kad se vlak

udaljavao puštajući paru.— Da, gospodine — odgovori šef stanice.— A kad je izbio požar?— Kažu da je to bilo noćas, gospodine, a sada je cijela zgrada pre-

tvo re na u golemu vatru.— Čija to kuća gori?— Doktora Bechera.— Recite mi — upita inženjer — da li je taj doktor Becher Nijemac,

vrlo mršav čovjek s velikim šiljastim nosom?Šef stanice se od srca nasmije. — Ne, gos po di nee, doktor Becher

je Englez i nema čovjeka u cijelom kraju s boljim prslukom. Ali kodnjega stanuje neki gospodin stranac, kolika je meni poznato, njegov

pacijent koji izgleda tako da mu ne bi naškodio dobar bar k šir skigoveđi odrezak.Šef stanice nije još ni završio svoje izlaganje, kad nagnusmo u

pravcu vatre.Put se uspinjao na niski brežuljak. Pred nama se ukaza velika bijela

zgrada koja je iz svakog prozora, iz svake pukotine, bljuvala vatru,dok su u vrtu, s čeone strane, uzaludno po ku ša va li da ugaseplamen.— To je! — viknu Hatherley. — Tu je staza sa šljunkom, a tamo je

ražino džbunje u kojem sam ležao. S onoga prozora skočio sam uvrt.— Eto — reče Holmes — najzad ste im vratili milo za drago. Nema,

naime, ni najmanje sumnje da ste upravo vi svje tilj kom koju stesmrvili u presi izazvali požar među drvenim pre gra da ma. Goneći vasoni nisu bla go vre me no obratili pažnju na vatru. Sad dobro otvoriteoči, možda ćete u ovoj gužvi opaziti nekoga od svojih noćašnjih pri ja- te lja, iako se plašim da su oni sada već nekoliko stotina milja daleko.Holmesova se bojazan obistini. Od toga dana nije bilo ni traga ni

glasa lijepoj ženi, ni mračnom Nijemcu, ni mr zo volj nom Englezu.Toga dana, rano izjutra, neki je seljak sreo kola s nekoliko osoba i snekoliko glomaznih kovčega kako žurno voze u pravcu Readinga.Bje gun ci ma se tu izgubio svaki trag.Va tro gas ci su se začudili kada su u zgradi naišli na neobičan

uređaj, a još više kada su na jednom pro zor skom pragu na drugomkatu pronašli odsječeni ljudski palac. Tek predveče njihovi naporiurode plodom i požar bude savladan. Međutim zgrada se pre tvo ri la uzgarište. Stroju, izuzev nekoliko is kriv lje nih cilindara i željeznih cijevi,nije bilo ni traga. U jednoj dvorišnoj zgradi pronađeno je veliko sla ga- li šte nikla i cinka. Ali ni novca nije bilo. Glomazni kovčezi na kolima,koje smo maločas spomenuli, više nisu pred stav lja li zagonetku.Kako je naš inženjer hi dra uli ke prenesen iz vrta do mjesta gdje jedošao k svijesti, zauvijek bi ostala tajna da nije bilo neke zemljecrnice koja je pomogla da otkrijemo tajnu. Inženjera su spasile dvijeosobe, od kojih je jedna imala upadljivo mala, a druga neobičnovelika stopala, čiji su se tragovi jasno razabrali na mekom tlu. ŠutljiviEnglez, koji je bio manje smion, odnosno manje krvoločan od svog

partnera, pomogao je ženi da one svi je šte nog inženjera spasu odsmrti.— E, lijepo — reče inženjer tužnim glasom dok smo se smještali u

vlak na povratku u London, — baš mi je pao u dio divan posao!Ostao sam bez honorara i bez palca!

PLEMENITI NEŽENJA

Čudan kraj vjenčanja lorda St. Simona, pa i samo njegovovjenčanje, već davno nisu zanimali visoke krugove u kojima sekretao nesretni mla do že nja. Vjenčanje je bilo potisnuto u zaborav pi- kant ni jim po je di nos ti ma novih skandala koji su bili skrenuli ogo va ra- nje u drugom pravcu. Međutim, kako imam razloga vjerovati da svečinjenice drame, četiri godine stare, nisu nikada potpuno otkrivenejavnosti i kako je moj prijatelj Sherlock Holmes imao znatnog udjelau ra zjaš nja va nju te tajne, smatram da sjećanja ne bi bila potpunabez malog osvrta na ovu neobičnu epizodu.Bilo je to nekoliko tjedana prije mog vjenčanja kad sam još

stanovao s Holmesom u Baker Streetu. Holmes se vratio kući s po- pod nev ne šetnje i zatekao na stolu jedno pismo. Tog dana nisam bioizašao jer je vrijeme iznenada okrenulo na kišu s jakim je senj skimvjetrom, a metak, koji sam donio u svojoj nozi kao uspomenu na af- ga nis tan sku vojnu, bolio me dosadno i uporno. Sjedeći na lakojstolici, ispružio sam nogu na drugu stolicu, okružen mnoštvomnovina. Pre za si ćen vijestima toga dana najzad gurnem novine ustranu i legnem na divan, pogleda uprta u glomazan pečat s mo no- gra mom na omotnici što je ležala na stolu. Nagađao sam tko bimogao biti plemeniti dopisnik moga pri ja te lja.— Pismo je zacijelo od nekoga otmjenog čovjeka — rečem kad se

Holmes vrati. — Pisma koja ste jučer primili, ako se dobro sjećam,bila su od jednoga trgovca ribom i od jednoga carinika.— Da, moja prepiska ima čar raz no vr s nos ti — odvrati Holmes

smijući se. — Pisma skromnih ljudi obično su za nim lji vi ja. Ovoizgleda kao ne po že ljan društveni poziv koji nagoni čovjeka da sedosađuje ili da laže.Zatim slomi pečat i pročita pismo.— Gle, ipak je za nim lji vo.— Onda ne potječe od nekog društva?— Ne, izrazito je poslovno.— Od klijenta, plemića?— Da, od plemića iz najvišega engleskog društva.

— Čestitam vam, dragi pri ja te lju.— Uvjeravam vas, Watsone, bez pre tje ri va nja, da je položaj moga

klijenta za mene manje važan od za nim lji vos ti njegova slučaja.Međutim, u novoj istrazi koju sada vodim i to igra neku ulogu. U po s- ljed nje ste vrijeme marljivo čitali novine, zar ne?— Da — odgovorim tužno, po ka zu ju ći na veliku hrpu novina u kutu.

— Nisam imao drugog posla.— To je prava sreća zato što ćete mi moći dati poneko objaš nje nje.

Ja čitam samo kri mi nal nu kroniku i čitulje. Smrtni slučajevi naročitome zanimaju. Međutim, ako ste pažljivo pratili skorašnje događajemorali ste pročitati nešto i o lordu St. Simonu u vezi s njegovim vjen- ča njem.— O da, pročitao sam to s naročitim za ni ma njem.— E, vidite. Pismo koje držim u ruci potječe upravo od lorda St.

Simona. Pročitat ću vam ga, a vi ćete još jednom pre lis ta ti ovenovine i reći mi ima li nešto u njima što bi moglo biti u nekoj vezi slordovim slučajem. Eto što on kaže:

»Dragi gospodine Holmes,Lord Backwater mi je rekao da se uvijek mogu pouzdati u vaš sud i

vašu dis kre ci ju. Stoga sam odlučio da vas posjetim i zatražim savjetu vezi s veoma bolnim događajem koji se desio prilikom mogavjenčanja. Gospodin Lestrade iz Scotland Yarda već rješava mojslučaj, ali me uvjerava da nema ništa protiv vaše suradnje pa čakmisli da bi mogla biti vrlo korisna. Posjetit ću vas u četiri sata poslijepodne. Ako u to vrijeme budete imali drugih obaveza, nadam se daćete ih odgoditi s obzirom na važnost moje stvari.

Vaš odani Robert St. Simon.«

— Pismo je datirano u Grosvenor palači, a napisano je guščjimperom. Plemeniti lord imao je nesreću da mastilom zamrlja vanjskustranu svoga desnog malog prsta — reče Holmes sa vi ja ju ći pismo.— On kaže u četiri sata, a sad su već tri sata. Bit će ovdje za jedan

sat.— Onda imam toliko vremena da se vašom pomoću oba vi jes tim o

slučaju. Pre gle daj te sve novine i sredite izvode kro no lo ški, a ja ćupogledati tko je naš klijent — reče mi, a zatim iz niza pri ruč ni ka s

kamina uzme jednu knjigu u crvenim koricama. — Evo ga — reče,sjedne i stavi knjigu na koljena. »Lord Robert Wal sin g ham de VereSt. Simon, drugi sin vojvode Balmorala. Hm! Grb: ažuran, triukrštena koplja iznad plemićkog mača. Rođen 1846. godine. Zreo zaženidbu. Bio je pod se kre tar za kolonije u bivšoj vladi. Njegov otacbio je neko vrijeme ministar vanjskih poslova. U žilama mu teče krvPlan ta ge ne ta po muškoj, a krv Tudora po ženskoj liniji.«— U svemu tome nema ništa naročito poučno. Uvjeren sam

Watsone, da ćete mi vi dati po uz da ni je podatke.— To mi neće biti ni najmanje teško — rekoh — jer su činjenice

dosta svježe. Slučaj je bio dosta neobičan, ali sam se bojao da vamna nj skrenem pažnju jer sam znao da vodite drugu istragu, a vi nevolite da se u isto vrijeme uplićete u nove zavrzlame.— Imate u vidu mali problem špe di ter skih kola s Grosvenor

Squarea. Taj je sad sasvim ra zjaš njen premda je od samog početkabio prilično jasan. Molim vas, što kažu novine?— Prva bilješka koju sam pronašao nalazi se u »Morning Postu« u

rubrici ličnih vijesti. Osvanula je, kao što vidite, u tom listu prijenekoliko tjedana. Pročitat ću vam je: »Objav lje no je vjenčanjeizmeđu lorda Roberta St. Simona, drugog sina vojvode odBalmorala, i gospođice Hattv Doran, jedinice gospodina AlovsiusaDorana iz San Franciska, Ka li for ni ja, SAD. Ako je vijest točna,vjenčanje će se brzo obaviti.« — To je sve.— Kratko i jasno — reče Holmes pružajući svoje duge, tanke noge

prema vatri.— Istog tjedna, u jednom od druš tve nih listova, nalazi se ista vijest

u pro ši re nom obliku. Evo je: »Uskoro će biti objavljen poziv da sezaštiti naše tržište brakova, jer se čini da sadašnji princip slobodnetrgovine suviše teško pogađa naše tržište. Jedna za drugom upraveplemićkih kuća u Velikoj Britaniji prelaze u ruke naših lijepih rođaka sone strane Atlantika. Prošlog tjedna došlo je u spisku nagrada, kojesu postigli ti ljupki osvajači, do još jedne važne prinove. Lord St.Simon, koji već više od dvadeset godina odolijeva Amorovim stre li- ca ma, objavio je, napokon, svoje skoro vjenčanje s gos po đi comHatty Doran, priv lač nom kćerkom ka li for nij skog mi li ju na ra.Dražesnom pojavom i divnim licem, gospođica Doran privukla jepažnju mnogih učesnika na sve ča nos ti u palači Westburn. Saznaje

se da će miraz te jedinice biti znatno iznad šes to ci fre nog broja, sizgledom da se ubuduće još i poveća. Kako je javna tajna da jevojvoda od Balmorala bio primoran u toku po s ljed njih godina prodatisvoje slike, a lord St. Simon nema vlastitog imetka osim malogimanja, očito je da ka li for nij ska na s ljed ni ca nije jedini dobitnik u tojvezi koja će joj omogućiti da na lak i već uobičajen način zamijenisvoj položaj re pu bli kan ske dame položajem u bri tan skom plemstvu.«— Ništa drugo niste našli? — zapita Holmes zi je va ju ći.— Oh, da, ima još mnogo toga. Ima još jedna bilješka u»Morning Postu« u kojoj se kaže da će se vjenčanje obaviti na

veoma jed nos ta van način u crkvi Sv. Georgea na Hanover Squareu,da će biti pozvano samo nekoliko bliskih pri ja te lja i da će se društvopotom vratiti u na mje šte nu kuću u Lancaster Gate, koju je zakupiogospodin Alovsius Doran. Dva dana zatim, to jest prošlog četvrtka,izašla je kratka bilješka da je vjenčanje obavljeno i da će mladenciprovesti medeni mjesec na imanju lorda Bac kwa te ra u blizini Pe ter- sfi el da. To su bilješke koje su se pojavile prije nestanka nevjeste.— Prije čega? — upita Holmes trgavši se.— Prije nestanka nevjeste.— Pa kada je nestala?— Sa svadbenog ručka.— Zaista? To je za nim lji vi je nego što sam očekivao, čak sasvim

dra ma tič no.— Da, donekle je ne uobi ča je no.— Nevjeste često nestaju, ponekad i za vrijeme medenog mjeseca,

ali takvog slučaja se ne sjećam. Molim vas nove po je di nos ti.— Skrećem vam pažnju na činjenicu da su po je di nos ti veoma

nepotpune.— Možda su ipak potpunije nego što mislite.— Onakve kakve jesu, iznijete su samo u jednoj vijesti ju če raš njih

jutarnjih novina. Naslov vijesti glasi: »Neobičan događaj naotmjenom vjenčanju.«»Porodica lorda St. Simona za pre pa šte na je neobičnim i bolnim

događajem koji se odigrao u vezi s vjen ča njem jednoga njenogčlana. Kao što je u ju če raš njim jutarnjim novinama ukratko javljeno,vjenčanje je obavljeno pre klju čer ujutro, ali se tek sada mogupotvrditi neobični glasovi koji otada tako uporno kruže. Unatoč po ku-

ša ji ma pri ja te lja da stvar zataškaju, ona je privukla toliku pažnjujavnosti, pa se time što bismo pokušali da se osvrnemo na ono štopred stav lja opći predmet razgovora, ništa ne bi postiglo.Obred koji je obavljen u crkvi Sv. Georgea na Hanover Squareu bio

je veoma tih. Osim ne vjes ti na oca Aloysiusa Dorana, voj vot ki nje odBalmorala, lorda Bac kwa te ra, lorda Eustacea u društvu ledi Clare St.Simon (mlađeg brata i sestre mla do že nje), i ledi Alicije Whit tin g ton,nitko drugi nije pri sus tvo vao obredu. Cijelo je društvo zatim otišlo ukuću gospodina Alovsiusa Dorana u Lancaster Gate, gdje je bio pri- prem ljen zajutrak. Čini se da je neka žena, čije ime još nije us ta nov- lje no, izazvala malu zabunu pro kr čiv ši sebi put u kuću, tvrdeći kakona lorda St. Simona ima neka prava. Tek poslije mučne i podužescene nad stoj nik kuće i lakeji uspjeli su je izbaciti. Nevjesta koja jesrećom ušla u kuću prije toga ne pri jat nog ispada, bila je već sjela suzva ni ci ma za stol, ali se onda odjednom požalila da se slabo osjećapa se povukla u svoju sobu. Kako je njena duža odsutnost izazvalaizvjesne primjedbe, otac je pošao po nju ali je od njene sobaricedoznao da je samo načas ušla u sobu, pograbila šešir i ogrtač nagloizašla iz kuće. Jedan od lakeja izjavio je da je vidio tako odjevenudamu kako izlazi. Bio je uvjeren da je to gošća koja je napustiladruštvo, pa nije mogao ni pret pos ta vi ti da je to njegova gos po da ri ca.Us ta no viv ši da mu je kći nestala, gospodin Alovsius Doran, zajednos mla do že njom, odmah je nazvao policiju. Sad se vodi energičnaistraga, koja će se vje ro jat no završiti brzim ra zjaš nje njem toga takoneobičnog događaja. Međutim, sinoć do kasno u noć ništa se nijemoglo saznati o boravištu nestale ledi. Govori se o zločinu pa setvrdi da je policija uhapsila ženu koja je izazvala onu zabunu nakonobreda vjenčanja. Na tu ženu pala je sumnja da je iz ljubomore, ili iznekoga drugoga razloga, upletena u aferu koja je dovela doneobičnog nestanka nevjeste.«— To je sve?— Ima još jedna kratka vijest u drugom jutarnjem listu koja je

veoma za nim lji va.— Da je čujemo!— Vijest glasi: »Gospođica Flora Miller, dama koja je izazvala

zabunu, o kojoj smo iz vi jes ti li, danas je uhapšena, čini se da jenekada bila 'danseuse', u kazalištu 'Allegro', pa je mla do že nju

poznavala već mnogo godina.« Drugih po je di nos ti nema. Sada imatečitav slučaj kako je objavljen u štampi.— Slučaj je veoma zanimljiv. Ne bih ga htio pro pus ti ti ni za što na

svijetu. Netko zvoni, Watsone. Kako su već četiri sata i nekolikominuta, ne sumnjam da je to naš plemeniti klijent. Ne po miš ljaj te ninačas da odete, Watsone. Volim svjedoka, ako ni zbog čegadrugoga, a ono zbog kontrole vlastitog pamćenja.— Lord St. Simon — objavi momak otvorivši vrata.U sobu uđe gospodin do pad lji va lica, pomalo nadmen i blijed,

možda ponešto ćudljivih crta oko usana, sigurna i otvona pogledačovjeka kojemu kao da je suđeno da drugima naređuje, a od drugihočekuje da ga slušaju. Držanje mu je bilo kulturno, ali čitavomsvojom pojavom doimao se kao čovjek u godinama, poneštoumoran, kojemu pri hodu koljena već pomalo klecaju. I kosa mu jebila prosjeda na slje po oči ca ma i rijetka na tjemenu, to se jasnovidjelo kad je skinuo šešir s povijenim obodom. Bio je odjeven vrlobrižljivo, pomalo kicoški s visokim ovrat ni kom, crnim dugim kaputom,bijelim prslukom, sa žutim ru ka vi ca ma, lakiranim cipelama i do ko lje- ni ca ma svijetle boje. Okrećući glavu lijevo i desno, lagano stupi usobu, vrteći desnom rukom lanac za koji mu je bio vezan zlatanuokvireni cviker.— Dobar dan, lorde St. Simon — reče Holmes ustavši i pok lo niv ši

se. — Molim sjednite u naslonjač. Ovo je moj prijatelj doktor Watson.Priđite bliže vatri da po raz go vo ri mo o vašoj stvari.— Stvar je veoma bolna, gospodine Holmes. Dirnut sam u srce.

Čuo sam da ste imali uspjeha u nekoliko sličnih de li kat nih slučajeva,mada sam uvjeren da nije bio u pitanju društveni sloj kojemu japripadam.— Ja umijem da se i niže spustim.— Kako to mislite, molim vas?— Moj po s ljed nji klijent te vrste bio je kralj.— Zaista! Nisam znao! A koji kralj?— Kralj Skan di na vi je.— Kako? Zar mu je bila nestala žena?— Shvatit ćete — Holmes će uljudno — da slučajeve svojih

klijenata držim u istoj tajnosti koju obećavam i vama.

— Svakako, ispravno! Sasvim ispravno! Izvinite, molim vas. Što semog slučaja tiče, spreman sam na sva oba vje šte nja koja vam mogupomoći.— Hvala. Već sam upoznat sa svim što je objav lje no u štampi, ali

više od toga ne znam. Pret pos tav ljam da ove iz vje šta je o nestankunevjeste mogu smatrati točnima.Lord St. Simon pogleda članak. — Da, izvještaj je prilično točan —

reče.— Potrebna su mi još mnoga dopunska objaš nje nja da bih mogao

stvoriti svoj sud. Čini mi se da ću najlakše doći do potrebnihčinjenica ako vam budem pos tav ljao pitanja.— Molim, izvolite.— Kad ste i gdje ste prvi put sreli gospođicu Hatty Doran?— Prije godinu dana u San Francisku.— Putovali ste, dakle, po Sje di nje nim Državama?— Da.— Da li ste se već onda vjerili?— Ne.— Bili ste u pri ja telj skim odnosima?— U njenom sam se društvu osjećao prijatno.— Njen otac je vrlo bogat, zar ne?— Kažu da nema bogatijeg čovjeka na obalama Pacifika.— Čime je stekao toliko bogatstvo?— Kupovinom rudnika. Prije nekoliko godina nije imao gotovo ništa.

Onda je otkrio zlatan rudnik, uložio novac i za nekoliko godina došaodo golemog bogatstva.— A kakav je vaš sud o mladoj dami, o karakteru vaše supruge?

Plemić počne okretati cvikere i upre pogled u vatru.— Vidite, gospodine Holmes — reče — mojoj je ženi bilo dvadeset

godina kad joj se otac obogatio. Dotada se slobodno kretala međurudarima i lutala po šumama i planinama, pa se može smatrati višepitomicom prirode nego svoje uči te lji ce. Prava je muškaraca, ženasnažne prirode, divlja i slobodna, os lo bo đe na okova tradicije.Običavao sam govoriti da je vulkanske prirode. Ne bih joj dao svoječasno ime (pri tome se dos to jans tve no nakašlja) da nisam biouvjeren kako sam u njoj našao plemenitu suprugu. Vjerujem da

njena po žr tvov nost graniči s he roj stvom i da joj je odvratno sve što jenečasno.— Imate li njenu fo to gra fi ju — upita Holmes.— Ponio sam je sa sobom — odgovori i otvori medaljon da nam

pokaže vrlo ljubak lik. Nije to bila fo to gra fi ja, već mi ni ja tu ra naslonovoj kosti, pravo umjet nič ko djelo, u kojemu je došla do punogizražaja sva ljepota sjajne crne kose, velikih tamnih očiju i divnih ustamlade žene. Holmes je dugo i ozbiljno promatrao tu lijepu ženu.Zatim zatvori medaljon i vrati ga lordu.— Mlada dama došla je u London, i vi ste s njom obnovili pri ja telj-

ske veze, zar ne?— Da, otac ju je po s ljed nje glavne sezone doveo u London.

Nekoliko sam se puta s njom sastao, onda se vjerio, najzad ivjenčao.— Čuo sam da vam je donijela bogat miraz.— Pa, priličan. Ne veći od miraza koji je uobičajen u mojoj porodici.— Miraz sad, razumije se, ostaje vama, jer je vjenčanje fait

accompli, 11 zar ne?— Nisam se ras pi ti vao o tome.— Razumije se. Jeste li vidjeli gospođicu Doran uoči samog dana

vjenčanja?— Da.— Da li je toga dana bila dobro ras po lo že na?— Nikad nije bila bolje ras po lo že na. Stalno je govorila o tome što

ćemo raditi kad se vjenčamo.— Zaista? veoma za nim lji vo! A ujutro, na dan vjenčanja?— Nije mogla biti bolje ras po lo že na!— Jeste li na njoj opazili kakvu promjenu?— Pa, da vam pravo kažem, tada sam prvi put vidio da je nagle

prirode. Riječ je o bez na čaj noj stvari koja ne može biti ni u kakvojvezi s događajem koji se zatim desio.— Molim vas, is pri čaj te mi to.— Riječ je o jednoj dje ti nja ri ji. Kad smo krenuli prema sa kris ti ji, ona

odjednom ispusti iz ruke svoj buket. Upravo je prolazila poredprednje klupe. Buket padne na tu klupu. Zas ta do smo časkom, agospodin koji je sjedio u toj prednjoj klupi doda joj buket. Učinilo mise da je bio neoštećen. Pa ipak, kad sam joj u kočiji, na povratku

kući, to spomenuo, izgledala je zbog takve sitnice upravo smiješnouzbuđena.— Zaista? Kažete da je neki gospodin sjedio u prednjoj klupi? Znači

da je obredu vjenčanja pri sus tvo va la i publika?— Da. Publiku je nemoguće is klju či ti kad je crkva otvorena.— Da taj gospodin nije bio prijatelj vaše žene?— Ne, ne, nazivam ga gos po di nom iz učtivosti, ali bio je to sasvim

priprost čovjek. Nego, čini mi se da smo se prilično udaljili odpredmeta našeg razgovora.— Ledi St. Simon vratila se, znači, s vjenčanja u manje veselom

ras po lo že nju nego što je bila kad je odlazila na vjenčanje. Što jeradila kad se vratila u očevu kuću?— Vidio sam je gdje razgovara sa svojom sobaricom.— A tko je njena sobarica?— Zove se Alica, Ame ri kan ka je, došla je s njom iz Ka li for ni je.— Služavka u koju je imala po vje re nja?— Da, čini se da je imala suviše po vje re nja u nju i da joj je dala

previše slobode. Dakako, u Americi gledaju na te stvari drukčije.— Da li je dugo raz go va ra la s Alicom?— Svega nekoliko trenutaka. Ja sam mislio na druge stvari!— Niste čuli o čemu su raz go va ra le?— Ledi St. Simon rekla je nešto o »uskakanju u posjed«. Ona se

često služila takvom vrstom uličnog govora. Nemam pojma na što jemislila.— Američki ulični govor ponekad je veoma izražajan. A što je vaša

žena radila kad je završila razgovor sa sobaricom?— Otišla je u bla go va oni cu.— S vama?— Ne, sama. Veoma je neovisna u takvim sitnicama. Zatim, pošto

smo desetak minuta posjedili, užurbano je ustala, pro mrm lja lanekoliko riječi iz vi nje nja, izašla iz sobe i više se nije vratila.— Ali sobarica je izjavila, ako sam dobro razumio, da je gospođa

otišla u svoju sobu, navukla preko vjen ča ni ce dugi kaput, stavilašešir na glavu i izašla.— Tako je. Poslije su je vidjeli gdje ulazi u Hyde Park zajedno s

Florom Miller, ženom koja je sada u pritvoru, a jutros je napravilauzbunu u kući gospodina Dorana.

— Ah, da. Htio bih čuti i nekoliko po je di nos ti o toj mladoj ženi i ovašim odnosima s njom.Lord St. Simon slegnu ramenima i podiže obrve. — Nekoliko godina

bili smo u pri ja telj skim odnosima, mogu čak reći u vrlo pri ja telj skimodnosima. Ona je radila u 'Allegru'. Postupao sam s njom ve li ko duš- no i ona nema razloga da se na mene požali, ali vi znate kakve sužene, gospodine Holmes. Flora je milo stvorenje, ali usijane glave.Vrlo mi je privržena. Pisala mi je strašna pisma kad je čula da se na- mje ra vam oženiti i, pravo da vam kažem, proslavio sam tako tihovjenčanje upravo zbog toga što sam se bojao da u crkvi ne dođe doskandala. Ali ona je, u trenutku kad smo se vratili, došla do vratagospodina Dorana i pokušala prokrčiti put unutra, iz li va ju ći kišupogrda i prijetnji na račun moje žene. Ja sam tako nešto i predviđaopa sam izdao potrebne upute posluzi, i ona je izbačena napolje. Kadje uvidjela da joj je ne pomaže što diže galamu, sasvim se smirila.— Da li je vaša žena sve to čula.— Ne, hvala bogu, nije čula.— A poslije su je vidjeli kako ode baš s tom ženom?— Da. Gospodin Lestrade iz Scotland Yarda to smatra vrlo

ozbiljnim. Pret pos tav lja se da je Flora izmamila moju ženu van ipostavila joj neku strašnu zamku.— To je jedina moguća pret pos tav ka.— I vi tako mislite?— Nisam rekao da je vje ro jat no. Ali ni vi sami ne smatrate da je vje-

ro jat no.— Siguran sam da Flora ne bi zgazila ni mrava.— Ipak, ljubomora umije čudno pre obra zi ti karakter. Molim vas,

kakva je vaša pret pos tav ka u vezi sa svim time što se dogodilo?— E pa, ja sam došao po pret pos tav ku k vama a ne da je sam

iznosim. Iznio sam činjenice. No, kad me već pitate, možda je uz- bud lji va spoznaja da je učinila ta ko kru pan društveni skok izazvala umojoj ženi nervni poremećaj.— Ukratko ona se iznenada po re me ti la?— Pa kad pomislim da je okrenula leđa, neću reći meni, nego onom

svemu za čime mnoge žene žude, onda to teško mogu objasniti naneki drugi način.

— Da, razumije se, to je sasvim shvat lji va pret pos tav ka —smiješeći se reče Holmes. — A sada, lorde St. Simon, vjerujem dasam došao gotovo do svih po je di nos ti. Smijem li vas još zapitati jesteli za vrijeme objeda sjedili za stolom tako da ste mogli gledati krozprozor?— Mogli smo vidjeti drugu stranu ceste i park.— Tako je, i to je sve. Bit ću s vama u vezi.— Ako budete imali sreću pa riješite moj problem — reče klijent

ustajući...— Riješio sam ga — prekine ga Holmes.— Što ste rekli?— Kažem vam da sam ga riješio.— Pa gdje je moja žena?— Reći ću vam uskoro.Lord St. Simon zavrti glavom. — Bojim se da su za to potrebne

pametnije glave od moje i vaše — reče, pokloni se na starinski dos- to jans tven način i ode.— Lijepo je od lorda St. Simona što je ukazao čast mojoj pameti

time što ju je stavio na razinu svoje — reče Holmes prasnuvši usmijeh. — Čini mi se da će me taj slučaj natjerati da popijem jedanviski sa sodom i zapalim cigaru. Unakrsna is pi ti va nja ipak su mipomogla da dokažem pret pos tav ku. Izvjesne okolnosti ponekadomogućuju da dođete do veoma uvjer lji vih dokaza, kao kad, dacitiram Toroa, nađete pastrmku u mlijeku.— Ali ja sam čuo sve što ste i vi čuli.— Ali bez poz na va nja slučajeva koji su mi već toliko pomogli.

Sličan slučaj desio se prije nekoliko godina u Aberdeenu, a neštosasvim slično odigralo se i u Miinchenu godinu dana poslijefrancusko-pruskog rata. Nego, evo nam Lestradea. Dobar dan,Lestrade. Čašu ćete naći na stolu, a cigare se nalaze u kutiji.Zvanični detektiv bio je odjeven u debeo mornarski kaput s ovrat ni-

kom. Ličio je na mornara. U ruci je nosio torbu od debelog crnogplatna. Pozdravi, sjedne i zapali ponuđenu cigaru.— Što se dogodilo? — upita ga Holmes, a pri tom su mu oči obje-

še njač ki sjale. — Reklo bi se da ste ne za do volj ni.— Pa jesam. Taj đavolski slučaj s vjen ča njem St. Simona ne mogu

uhvatiti ni za glavu ni za rep.

— Zaista? Iz ne na đu je te me!— Tko je ikad čuo za tako zamršen slučaj? Svaki trag kliže kroz

prste, čitav dan radim, i ništa!— I od toga ste se oznojili — reče Holmes, položivši šaku na rukav

od kaputa.— Da, pretražio sam Ser pen ti ne.— Što?— Tražio sam leš ledi St. Simon.Sherlock Holmes se zavali u naslonjač i stade se od srca smijati.— Jeste li pre tra ži li i bazen vodoskoka na Trafalgar Squareu —

zapita.— Zašto? Što hoćete time reći?— Hoću reći da imate isto toliko mo guć nos ti da nađete gospođu u

jednom koliko i u drugom bazenu.Lestrade ljutito pogleda mog druga. — Pret pos tav ljam da znate sve

— progunđa.— Pa, saznao sam neke činjenice i došao do izvjesnog zaključka.— Zaista! Smatrate da Ser pen ti ne ne igra nikakvu ulogu?— Ja smatram nešto drugo.— Onda ćete biti ljubazni da mi objasnite kako smo mogli pronaći

ovo što ovdje vidite? — reče, otvori torbu i izvadi jednu okvašenuvjen ča ni cu, par bijelih satenskih cipela i nevjestin vijenac i veo. —Evo, — reče, stavivši zatim novu burmu navrh čitave te gomilice —eto vam maloga tvrdog oraha koji treba da razbijete, majstoreHolmes.— Oh, zaista — reče moj prijatelj, puštajući plave kolutove dima iz

lule — zar ste to izvukli iz Ser pen ti ne?— Čuvar parka je to našao kako pliva pored obale. Budući je to

pripadalo nestaloj ženi, smatrao sam da ni leš neće biti daleko.— Po toj sjajnoj logici tijelo svakog čovjeka moralo bi se nalaziti u

blizini njegove garderobe. Molim vas, čemu ste se uopće nadali?— Nadao sam se da će tim nalaskom biti dokazano učešće Flore

Miller u nestanku ledi St. Simon.— Bojim se da tim nalaskom ništa nećete dokazati.— Ma nemojte — uzvikne Lestrade. — Bojim se, Holmes, da tom

svojom de duk ci jom niste baš pokazali praktičan duh. U dvije minuteučinili ste dvije greške. Ova haljina tereti gospođicu Floru Miller.

— Kako?— Haljina ima džep. U džepu je nađena lisnica, a u lisnici listić

papira. Evo ga. — Baci listić na stol ispred sebe. — Čujte što piše:»Vidjet ćeš me kada sve bude spremno. Dođi odmah F.H.M.« Pret- pos tav ljam, dakle, da je Flora Miller izmamila napolje ledi St. Simon ida je uz pomoć sa učes ni ka odgovorna za njen nestanak. Eto listićapotpisana njenim početnim slovima, koji je na vratima potajno turnulaledi u ruku, namamivši je da iziđe iz kuće.— Vrlo dobro, Lestrade — izjavi Holmes smijući se. — Dopustite

mi, molim vas da vidim taj listić. — Nemarno uzme listić. Odjednommu se otme uzvik za do volj stva.— To je zaista važno!— Aha, i vi tako, dakle, mislite?— Da. I iskreno vam čestitam.Lestrade po bjed nič ki ustane i ispruži glavu da vidi.— Što — uzvikne — pa vi gledate krivu stranu.— Naprotiv, ovo je prava strana.— Vi ste poludjeli! Na ovoj je strani napisana poruka.— A na ovoj strani je dio hotelskog računa koji me zanima.— Tu nema ništa. Već sam ga pregledao — reče Lestrade — 4. okt.

soba 8 šilinga; doručak 2 šilinga i 6 pensa; koktel 1 šil; ručak 2 šil. 6p; čaša serija 8 p., ja u tome ne vidim ništa.— To tako samo izgleda. Ja vam ponovo čestitam.— Dosta sam vremena izgubio — reče Lestrade ustajući. — Ja

vjerujem u naporan rad, a ne sjedenje kraj vatre i iz miš lja njeduhovitih pret pos tav ki. Doviđenja, gospodine Holmes. Vidjet ćemotko će prije riješiti slučaj. — Zatim skupi stvari, pobaca ih u torbu iuputi se prema vratima.— Samo jedan na go vje štaj, Lestrade — zaustavi ga Holmes. —

Evo vam pravilnog rješenja slučaja: ledi St. Simon je mit. Ona nepostoji. Ona nikada nije postojala.Lestrade razrogači oči u mog pri ja te lja. Zatim se okrene prema

meni, kucnu se triput po čelu, dos to jans tve no klimne glavom i izjurikroz vrata.Holmes ustane i navuče kaput. — Ima nešto u tom radu kao što

tvrdi ovaj čovjek, čini mi se, Watsone, da ću vas neko vrijeme moratiostaviti nasamu s novinama.

Prošlo je pet sati kad je Holmes izašao. Poslije jednog sata izrestorana je došao konobar s velikom kutijom. Uz pomoć mladića,kojeg je doveo sa sobom, otvori kutiju, pa obojica počnu pos tav lja tistol za raskošnu večeru. Na našem skromnom stolu od ma ha go ni jaodjednom se nađe nekoliko hladnih šljuka, jedan fazan, pita odguščje jetre i nekoliko starih boca oba vi je nih paučinom. Poštopostave na stol sve te sku po cje ne pos las ti ce, konobar nestane poputdobrih duhova iz »Hiljadu i jedne noći«, bez ikakova objaš nje nja,osim što rekoše da je sve plaćeno i da im je to naređeno.Nešto prije devet odlučnim korakom uđe u sobu Sherlock Holmes.

Njegovo ozbiljno lice i sjajne oči navedu me da po vje ru jem kako serazočarao svojim za ključ ci ma.— Postavili su stol za večeru — reče trljajući ruke. — Očekujete

društvo? Postavili su stol za pet osoba.— Da, možda će naići neko druš tvan ce — odgovori. — Čudim se

da lord St. Simon još nije stigao. Ha! Čini mi se da čujem korake naste pe ni ca ma.Žurnim korakom uđe naš jutrošnji po sje ti lac okrećući svoj cviker

brže no ikada, s izrazom uzbuđenja na aris to krat skom licu.— Moj vas je čovjek, dakle pronašao?— Da. Priznajem da me sadržaj vaše poruke za pre pas tio. Da li je

točno to što tvrdite?— Sasvim.Lord St. Simon utone u naslonjač i pređe rukom preko čela.— Što će reći vojvoda — promrmlja — kad bude čuo da je jedan

član njegove porodice predmet takvog poniženja?— Riječ je o sticanju okolnosti, a nikako o poniženju.— Oh, vi na to gledate s drugog gledišta.— Smatram da nikoga ne treba koriti. Dama nije mogla drukčije

postupiti, mada je njena naglost ne sum nji vo za žaljenje. Kako nemamajke, nije imala s kim da se po sa vje tu je.— Uvreda je to, gospodine, javna uvreda — reče lord St. Simon

bub nja ju ći prstima po stolu.— Morate oprostiti jadnoj djevojci koja se našla u tako složenom

položaju.— Nikad joj to neću oprostiti. Ljut sam što sam sramno is ko ri šten.

— Čini mi se da je netko zazvonio— reče Holmes. — Da, čuju sekoraci. Ako vas ja, lorde St. Simon, ne mogu na go vo ri ti da zauzmeteblaži stav, možda će advokat kojega sam pozvao imati u tome višesreće.Holmes otvori vrata i uvede u sobu jednu gospođu i jednog

gospodina.— Lorde St. Simon, dopustite mi da vam pred sta vim gospodina i

gospođu Francis Hay Moulton. Gospođu već, vje ro jat no poznajete.Naš klijent odmah ustane. Bio se prosto ukočio. Oborenih očiju, s

rukama u prednjem dijelu dugog kaputa, bio je u tom trenutkuoličenje uvri je đe nog ponosa.Gospođa brzo pođe prema njemu i pruži mu ruku, ali on ne podiže

pogled.— Vi se ljutite, Roberte — reče mu ona. — U pravu ste što se

ljutite.— Molim vas, nemojte mi se iz vi nja va ti — ogorčeno će lord St.

Simon.— Oh, svjesna sam da sam kriva jer sam prije nego što sam otišla

morala s vama raz go va ra ti, ali bila sam nekako zbunjena. A od časakad sam ponovo ugledala Franka nisam više znala ni što radim ništo govorim. Čudim se da se pred oltarom nisam one svi jes ti la.— Gospođo Moulton, možda biste željeli da moj prijatelj i ja

izađemo iz sobe dok se vi ne objasnite?— Ako smijem reći svoje mišljenje — javi se nepoznati gospodin —

u čitavoj toj stvari ima već ionako suviše taj no vi tos ti. Najmilije bi mibilo da Evropa i Amerika čuju pravu istinu. — Bio je to malen isuncem opaljen čovjek oš tro um nih crta lica i živahna držanja.— Onda ću ja sve ispričati — reče gospođa. — Frank i ja sreli smo

se 1884. godine u logoru McQuire, blizu Rockija, gdje je moj stariimao zemljište na kojemu se kopala ruda. Bili smo vjereni. Jednogadana moj stari nagazi na bogatu žilu. Međutim, jadni Frank bio je zlesreće, na zemljištu koje je is tra ži vao ništa nije našao. I tako, kolikose stari bogatio, toliko je Frank siromašio. Najzad stari nije htio ni dačuje za našu vjeridbu, pa me jednog dana odveo u Frisco. Ali Franknije htio da me izgubi pa je pošao za mnom. Tako smo se viđali, astari nije znao za te sastanke. Da je znao da se sastajemo, stari bise ljutio. Zato smo sve sami uredili. Frank mi reče da će i on poći u

potragu za srećom, a po mene će doći tek kad stekne koliko je i staristekao. Ja mu obećah da ću mu biti vjerna do kraja života i dadohmu riječ da se neću udati za drugoga dok god on bude živ. »Pazašto se onda ne bismo odmah vjenčali«, reče mi on, » tako bih jabio siguran u tebe i ne bih zah ti je vao da ti budem muž dok se nevratim«. Raz go va ra li smo još o tome, a onda je on sve lijepo uredio:svećenik nas je čekao, pa smo sve svršili. Frank je zatim pošao upotragu za srećom, a ja sam se vratila starome.Prvo što sam čula o Franku bilo je da se nalazi u Montani, zatim

sam saznala da je otišao u Arizonu, najzad su stigle vijesti iz NovogMeksika. Jednog dana objavile su novine priču o tome kako suIndijanci napali rudarski logor, a među imenima ubijenih nalazilo se iFrankovo ime. Pala sam u nesvijest. Nakon toga mjesecima sambolovala. Stari je već mislio da ću sasvim propasti pa me stalnovodio li ječ ni ci ma. Godinu dana, a možda i više, čekala sam uzaludda stigne kakva vijest o Franku. Najzad sam bila uvjerena da jemrtav. Tada je u Frisco došao lord St. Simon. Nakon nekog vremenavratimo se u London, i tu je ugovoreno da ću se vjenčati s lordom.Stari je bio sretan, ali ja sam osjećala da u mom srcu nijedan čovjekna svijetu neće moći zauzeti mjesto koje je zauzimao Frank.Da sam se udala za lorda St. Simona bila bih mu ostala vjerna.

Svojom ljubavi nernožemo uprav lja ti, ali svojim djelima možemo.Otišla sam s njim pred oltar s namjerom da mu budem, ako je tomoguće, dobra žena. Možete zamisliti kako sam se za be zek nu la kadsam, stigavši pred oltarsku pregradu, u prvoj klupi ugledala Frankakako pilji u mene. Naj pri je sam pomislila da je to njegov duh, ali kadsam se okrenula, vidjela sam da i dalje stoji na istom mjestu i pitame očima da li mi je milo ili nije što ga vidim, čudim se što se nisamu isti čas srušila. Sjećam se dobro da mi se sve zavrtjelo oko glave ida su mi riječi svećenika brujile u ušima kao zujanje pčela. Nisamznala što da radim! Da prekinem misu i napravim scenu u crkvi?Ponovo bacim pogled na njega. Učini mi se da on čita moje misli jer

je stavio prst na usta, dajući mi time znak da ostanem mirna. Zatimsam vidjela da nešto črčka na listiću papira. Bilo mi je jasno da pišeporuku. Kad sam, izlazeći, prošla pored njegove klupe, ispustila sampred njim svoj buket, a on je, vrativši mi cvijeće, tutnuo poruku uruku. S nekoliko riječi zvao me da na jedan njegov znak dođem k

njemu. Razumije se da ni časkom nisam po sum nja la u to da me prvamoja dužnost vodi k njemu pa sam odlučila da učinim sve što odmene zatraži.Povjerila sam se svojoj sobarici koja ga je poznavalajoš iz Ka li for ni je i bila mi je uvijek sklona. Molila sam je da o svemutome nikome ništa ne priča i da mi spremi nešto stvari i kaput.Svjesna sam da je trebalo da se o tome po raz go vo rim s lordom St.Simonom, ali to nisam mogla učiniti pred njegovom majkom i tolikimgostima. Zato sam riješila da pobjegnem, a poslije da sve objasnim.Nisam sjedila za stolom ni deset minuta, kad sam kroz prozor

ugledala Franka na drugoj strani ulice. On mi mahne rukom i ode upark. Ja pobjegoh iz sobe, obukoh se i pođoh za njim. Uto mi priđeneka žena i počne mi nešto pričati o lordu St. Simonu. Ali ja je seotarasim i stignem Franka. Fijakerom odosmo na Gordonov trg gdjeje zakupio stan. Tu se s njim vjenčam nakon toliko godina uzaludnogčekanja. S njim sam se istinski vjenčala. Frank je uspio pobjeći iz in- di jan skog za rob lje niš tva pa je došao u Frisco gdje je doznao da gasmatram mrtvim i da sam otišla u Englesku. Onda je došao ovamoza mnom i pronašao me na sam dan vjenčanja s lordom.— U novinama sam pročitao vijest o tvom vjenčanju, bilo je

spomenuto i ime crkve ali, nisam znao gdje stanuješ — rekao jeFrank.— Potom smo raz go va ra li o tome što treba da učinimo. Frank je

smatrao da treba da budemo iskreni, ali mene je bilo stid. Htjela samnapisati koji redak ocu i javiti mu da sam živa. Strašno mi je bilo ipomisliti da svi oni lordovi i one ledi sjede u gos tinj skoj sobi zaručkom i čekaju da se vratim. Onda mi Frank uzme vjen ča ni cu iostale stvari, sve zavije u paket i baci negdje gdje to nitko neće moćida nađe, u nadi da mi tako neće ući u trag! Sutra bismo krenuli uPariz da nas večeras nije posjetio ovaj dobri gospodin Holmes. Nisad još ne znam kako nas je uspio pronaći. Ljubazno nam jeobjasnio da je Frank u pravu, a ja nisam, pa bismo po gri je ši li kadbismo se krili. Predložio nam je da se po raz go va ra mo s lordom St.Simonom. Tako smo, eto došli. Sad ste sve čuli. Roberte, žalim štosam vam zadala bol, ali se nadam da nećete imati suviše lošemišljenje o meni.Lord St. Simon saslušao je priču stisnutih usana i namrštena čela.

— Izvinite — reče — ali ja ne običavam da pred drugima govorim osvojim naj in tim ni jim stvarima.— Onda mi nećete oprostiti? Hoćete li mi pružiti ruku?— Oh, svakako ako vam to čini za do volj stvo — reče i hladno

prihvati ruku mlade žene.— Nadam se — reče Holmes — da ćete se pri dru ži ti našoj pri ja telj-

skoj večeri.— Čini mi se da tražite suviše mnogo od mene — odvrati njegovo

gos pod stvo. — Mogu biti primoran da pristanem na tu promjenu, alise jedva može očekivati od mene da se toj promjeni još i radujem. Svašim do pu šte njem zaželjet ću svima veoma prijatno veče.Potom se svima nakloni i dos to jans tve no izađe iz sobe.— Nadam se da ćete nas vi počastiti svojim društvom — reče

Sherlock Holmes. — Svaki moj sastanak s jednim Ame ri kan cem,gospodine Moultone, znači za mene naročit užitak. Pripadam ljudimakoji vjeruju da će doći dan kada ludost vladara i greške ministaraneće više moći spri je či ti našu djecu da postanu građani jednegoleme zemlje.— Slučaj je bio zanimljiv — reče Holmes kad po sje ti oci odoše — jer

je jasno pokazao kako objaš nje nje neke stvari, koja na prvi pogledizgleda sasvim neo bjaš nji va, može biti sasvim jed nos tav no. Ima liišta pri rod ni je od toka događaja što ih je ispričala ova žena i neo bič- ni je od ishoda tih događaja koji pred stav lja Lestrade iz ScotlandYarda?— Znači, vi niste bili na pogrešnom putu!— Od samog početka bile su mi sasvim jasne dvije činjenice: jedna,

da je žena bila voljna da se vjenča, druga, da se pokajala nekolikominuta pošto se vratila kući. Bilo je očito da je toga jutra došlo dopromjene njenog mišljenja. Ona nije mogla ni skini govoriti dok je bilavan kuće, jer je bila u pratnji mla do že nje. Da nije nekoga vidjela?Ako se to desilo, to je morao biti netko iz Amerike, jer je u ovoj zemljiprovela sasvim kratko vrijeme, pa je jedva mogla dopustiti nekomeda izvrši tako jak utjecaj na nju da bi je sama činjenica što ga jeugledala mogla navesti da iz korijena mijenja svoje planove. Vidite,pomoću postupnog is klju či va nja došli smo do ideje da je vidjelanekog Ame ri kan ca. A tko je mogao biti taj Ame ri ka nac i kako jemogao da izvrši tako jak utjecaj na nju? To je mogao biti ili njen

ljubavnik, ili njen muž. Znao sam da je dje vo jaš tvo provela podneobičnim uvjetima pro ma tra ju ći grube prizore. Dotle sam bio stigaoprije nego što sam čuo priču lorda St. Simona. Pošto nam je ispričaoo čovjeku u crkvenoj klupi, o promjeni držanja svoje supruge, o takoprovidnoj zamisli da se ispusti buket da bi se na taj način došlo dolistića, o sastanku svoje supruge s po vjer lji vom sobaricom i o njenojveoma značajnoj primjedbi o »uskakanju u posjed«, što na jezikurudara znači domoći se vlas niš tva na koje drugo lice ima pravoprvenstva, cijela situacija postala mi je savršeno jasna. Ona je otišlas jednim čovjekom, a taj je čovjek bio: ili njen ljubavnik, ili njen muž.— Kako ste ih pronašli?— Moglo je biti teškoća, ali prijatelj Lestrade imao je u svojim

rukama jedno oba vje šte nje čiju vri jed nost nije shvatio. Početnaslova, naravno, bila su od najveće važnosti, ali je još važnije bilosaznanje da je Ame ri ka nac tjedan dana ranije podmirio svoj račun ujednom od naj ot mje ni jih lon don skih hotela.— Po čemu za klju ču je te da je to bio jedan od naj ot mje ni jih lon don-

skih hotela?— Po visokim cijenama. Osam šilinga za sobu i osam pensa za

šalicu šerija ukazuje na to da je to bio jedan od naj skup ljih hotela.Nema ih mnogo u Londonu s tako visokim cijenama. U drugom, uNor t hum ber land aveniji, koji sam također posjetio, pročitao sam daga je Ame ri ka nac Francis H. Moulton napustio dan ranije, a pre gle- da va ju ći njegove račune došao sam do iznosa koji sam vidio nakopiji računa. Pisma mu je trebalo slati na Gordonov trg 226, pa samotišao tamo. Imao sam sreće da ljubavni par nađem kod kuće.Usudio sam se da im dam nekoliko očinskih savjeta i da im ukazemna to kako bi u svakom slučaju bilo bolje da svoj stav učine neštojasnijim s obzirom na javnost, a posebno na lorda St. Simona.Pozvao sam ih da se ovdje s njim sastanu i, kao što vidite, natjeraosam i njega da dođe na sastanak.— Ali bez naročitog rezultata — prekinem ga. — Njegovo se

ponašanje nikako ne može nazvati bla go nak lo nim.— Ah, Watsone! — reče Holmes smijući se — možda ni vi ne biste

bili naročito bla go nak lo ni kad biste se poslije tolikih neprilika, odudvaranja do vjenčanja, odjednom našli lišeni i supruge i bogatstva.Lorda St. Simona možemo smatrati neobično mi los ti vim čovjekom, a

svojim zvi jez da ma zahvalimo što se mi nikada nećemo naći unjegovu položaju. Okrenite svoju stolicu i dodajte mi tu violinu, jer jejedini problem koji još treba da riješimo vje ro jat no slijedeći: kako dapre kra ti mo ove turobne jesenje večeri.

PET SJEMENKI NARANČE

Pre lis ta va ju ći slučajeve što ih je Sherlock Holmes rješavao između1882. i 1890. nailazim na mnoge koji se odlikuju čudnim za nim lji vos- ti ma. Zbog toga mi nije nimalo lako odlučiti se koje da izdvojim. Onekima je javnost opširno oba vi jes ti la dnevna štampa, o drugima sepisalo manje, jer mom pri ja te lju nisu pružili priliku da razviječudnovate osobine koje je po sje do vao u tako velikoj mjeri. Neki suslučajevi odoljeli njegovoj ana li tič koj vještini, a kao pri po vi jet ke,počeci bez ikakva kraja, nisu značili bogzna što, dok su drugi samodje lo mič no bili ra zjaš nje ni, i to više na temelju nagađanja negologičnog dokaza koji mu je bio toliko drag. Među takvima je jedantako iz van re dan u po je di nos ti ma i iz ne na đu ju ći u rezultatu da nemogu odoljeti a da ga ne ispričam, bez obzira na to što u njemu imapo je di nos ti koje nisu bile ra zjaš nje ne, niti će to vje ro jat no ikad biti.Godina 1887. obdarila nas je dugim nizom više ili manje za nim lji vih

slučajeva. Među ostalim sam sačuvao bilješke o slučaju Pa ra do lo vakabineta, društva prosjaka-amatera, koji su imali luksuzni klub upodrumu skladišta pokućstva, zatim o do ga đa ji ma povezanim snestankom britanske barke 'Sophy Anderson', o čud no va tim pus to lo- vi na ma Gricea Patersona na otoku Uffa i o tr go vač kom slučaju Cam- berwell. U ovom potonjem, kao. što se mnogi vje ro jat no sjećaju,Sherlock Holmes je, na vi ja ju ći po koj ni kov sat, dokazao da jeprethodno bio navijen prije dva sata i da je prema tome bolesnikotišao u krevet u tom vremenu — što je bilo od lu ču ju će da bi seriješio taj slučaj. Možda ću jednom ispričati sve te slučajeve,međutim, nijedan od njih ne može se mjeriti s čudnim nizomokolnosti koje sam odlučio opisati.Bilo je to potkraj septembra. Bura se raz bje s nje la izuzetnom

žestinom. Vjetar je cio dan zavijao a kiša je udarala o prozore takoda smo i mi, ovdje u srcu velikoga Londona, bili pri si lje ni da natrenutak za bo ra vi mo sva ki daš nji cu i suočimo se sa strašnim ele men- tar nim silama koje se sručuju na čo vje čans tvo kroz barijere njegoveci vi li za ci je i urliču poput ne ukro će nih zvijeri u kavezu. Uveče se olujapojačala, a vjetar u dimnjaku plakao i jecao poput djeteta.

Sherlock Holmes sjedio je ne ras po lo žen s jedne strane kaminasređujući svoje bilješke, dok sam ja na drugom kraju bio zadubljen uin te re sant nu priču Clarka Russella. Bijes bure iz van red no jeodgovarao tekstu koji sam čitao, a mlazovi kiše što su zap lju ski va liprozore izazivali su dojam velikih olujnih valova. Žena mi je otišla uposjet tetki i ja sam se na nekoliko dana preselio u svoj bivši stan uBaker Streetu.— Hej! — Podigao sam glavu po gle dav ši pri ja te lja. — To je

zasigurno zvono! Tko bi noćas mogao doći? Možda neki vašprijatelj?— Vi ste mi jedini — odgovori on. — A druge po sje ti oce ničim ne

ohra bru jem.— Možda kakav klijent?— Ako je tako, riječ je o ozbiljnom slučaju. Što bi inače nekog

natjeralo da izađe po takvu vremenu, i u to doba! No, vje ro jat no je toneka znanica naše gazdarice.Sherlock Holmes nije pogodio jer su se u hodniku čuli koraci, a

zatim kucanje. On ispruži dugačku ruku i sjaj svje tilj ke sa sebeusmjeri na prazan stolac na koji se došljak sjesti.— Uđite!Čovjek koji je ušao bio je mlad, mogle su mu biti najviše dvadeset

dvije godine. Bio je uredno i elegantno odjeven. Držanje mu jeodavalo ugla đe nost i tan ko ćut nost. Kišobran s kojeg se cijedila kiša injegov sjajni ne pro mo či vi kaput ukazivali su na nevrijeme kojem semorao izložiti. Obasjan svjetlom, ogledao se zabrinuto, i nije mipromaklo da mu je lice blijedo a oči nemirne kao u čovjeka koji jeobuzet velikom brigom.— Dopustite da se ispričam — prozbori došljak skinuvši s nosa

zlatan lornjon. — Nadam se da nisam suviše nametljiv. Žao mi je štosam u vašu prijatnu sobu donio tragove oluje i kiše.— Dajte mi ogrtač i kišobran — obrati mu se Holmes. — Na

vješalici će se odmah osušiti. Pri mje ću jem da dolazite s ju go za pa da.— Da, iz Horshama.— Na vršcima vaših cipela jasno se vidi mješavina ilovače i

vapnenca.— Došao sam da vas zamolim za savjet.— To je bar lako.

— I pomoć.— To je već teže.— Čuo sam o vama, gospodine Holmes. Ispričao mi je major Pren-

der gast kako ste ga izvukli iz onoga skandala u Tan ker vil le Clubu.— Ah, da. Neo s no va no su ga optužili da je varao na kartama.— On kaže da vi možete riješiti svaki slučaj.— Očito pre tje ru je.— Da vas nitko nije pobijedio.— Nadigran sam čak četiri puta. Tri puta su me po bi je di li muškarci,

a jedanput žena.— Što je to u usporedbi s tolikim uspjesima!— Istina, obično uspješno rješavam svaki slučaj.— Vje ro jat no ćete i moj.— Molim vas, privucite stolac vatri i objasnite mi o čemu je zapravo

riječ.— O neobičnom slučaju.— Takvi su obično svi kojih se prihvaćam. Ja pred stav ljam, u neku

ruku, vrhovnu instancu.— Pa ipak sumnjam, gospodine, da ste unatoč svom iskustvu čuli

za tako ta jans tven i neo bjaš njiv niz događaja u mojoj obitelji.— Pobudili ste moje zanimanje — reče Holmes. — Molim vas,

upoznajte nas s osnovnim či nje ni ca ma, od početka. Poslije ću vasupitati za one po je di nos ti koje mi se budu činile naj važ ni ji ma.Mladić privuče stolac i ispruži prema plamenu mokre noge.— Zovem se John Openshaw, ali ono što ja radim nema s tim

slučajem mnogo veze. Posrijedi je naslijeđe, i zato, da bi vam bilojasnije, započet ću od početka.Moj je djed imao dva sina, strica Eliasa i Josepha, moga oca. Otac

mi je imao malu tvornicu u Co ven tr v ju, koju je proširio u vrijeme kadje počela pro izvod nja bicikla. Bio je vlasnik patenta »ne po de ri vegume Openshaw« i u poslu je polučio takav uspjeh da je tvornicu na- po s ljet ku dobro prodao i povukao se s po pri lič nim imetkom.Ujak Elias emigrirao je kao mladić u Ameriku. Nastanio se kao

plantažer u Floridi i, kao što smo čuli, ondje mu je posao išao odruke. U gra đan skom ratu borio se u Jac k so no voj armiji, a poslije podHoodovim za po vjed niš tvom. Una pri je đen je u čin pukovnika. Kad jeLee položio oružje, moj se stric povukao na svoju plantažu, na kojoj

je ostao tri-četiri godine. U 1869. ili 1870. vratio se u Evropu i uSussexu, blizu Horshama, kupio je malo imanje. U Sje di nje nimDržavama prilično se obogatio, a to što je odande otputovao možese objasniti njegovom ne tr pe lji voš ću prema Crncima i nes la ga nju spo li ti ča ri ma koji su im htjeli dati pravo glasa.Bio je to osobenjak žestoke, nagle ćudi, pravi prostak kad bi ga

spopala srdžba. Živio je krajnje povučeno. Sumnjam da je za sve tovrijeme što ga je proveo u Horshamu nogom stupio u grad. Oko kućeje imao vrt i dvije-tri njive i onuda bi šetao, premda bi često prolazili itjedni da nije izlazio iz sobe. Pio je mnogo rakije i pušio, ali uvijeksam, iz bje ga va ju ći društvo. Nije mu bilo do pri ja te lja, pa ni dovlastitog brata.Za mene nije mario sve dok me 1878. godine, već je osam ili devet

godina bio u Engleskoj, nije prvi put ugledao. Tada sam bio dječakod nekih dvanaest godina. Zamolio je moga oca da živim s njim.Prema meni je bio ljubazan na svoj osebujan način. Kad je biotrijezan, igrali bismo se triktraka i dame. Postao sam njegova desnaruka i u kućanstvu i u pos lo va nju s mjesnim trgovcima, tako da samveć sa šesnaest godina bio gospodar kuće. U mene su bili sviključevi, mogao sam ići kamo sam htio, pod uvjetom da ga ne uz ne- mi ra vam u njegovu miru. Ipak: jedna je pros to ri ja bila izuzetak:spremište za odbačene stvari u pot krov lju. Ono je uvijek bilo za klju- ča no, i on nikome, pa ni meni, nikad nije dopustio da u njega uđem.Zna ti že ljan poput većine dječaka, pokadšto sam virio kroz klju ča ni cu,ali sam vidio samo ono što se moglo očekivati: stare kovčege isanduke.Jednog dana, bilo je to u martu 1883, na stolu kraj tanjura čekalo

ga je pismo sastranom markom. Rijekto je primao pisma jer je sveračune plaćao gotovim novcem, a pri ja te lja uopće nije imao.»Iz Indije«, rekao je podigavši ga. »Sa žigom Pon dic her ryja! Što bi

to moglo biti?«Naglo ga je otvorio, a iz njega na tanjur ispade pet malenih

osušenih sjemenki naranče. Počeo sam se smijati, ali ugledavšiizraz njegova lica odmah se uozbiljim. Donju je usnu objesio a oči ra- sko la čio. Blijed kao krpa, piljio je u omotnicu koju je držao u drhtavojruci.

»K.K.K.«, triput je promuklo izgovorio isto slovo. Bože moj! Stižeme kazna za grijehe.«»Što to znači, striče?«»Smrt«, reče, ustane se i povuče u svoju sobu os tav lja ju ći me

obuzeta užasom. Dohvatim omotnicu i s unutarnje strane preklopa,iznad mjesta gdje se omotnica za ljep lju je, pročitam crveno napisanatri slova K. Samo to, i pet sjemenki naranče. Što je moglo izazvatitoliki užas?Strica sam sreo dok sam se penjao ste pe ni štem. U jednoj je ruci

imao stari rđavi ključ, odmah sam pret pos ta vio da je od ostave u pot- krov lju, a u drugoj je nosio malu bakrenu kutiju, nalik na kućnublagajnu.»Mogu oni raditi što ih volja, ali ja ću ih one mo gu ći ti«, reče i opsuje.

»Reci Mary da naloži u mojoj sobi, a nekoga pošalji po Fordhama,hor sham skog pravnika«.Uradio sam kako mi je naredio. Kada je pravnik stigao, stric je i

mene pozvao u sobu. Vatra se raz go rje la, a na rešetki je bilo mnogocrnoga, ras tre si tog pepela, zasigurno od iz go rje lo ga papira.Otvorena kutija bila je prazna, a kad sam je bolje pogledao,iznenadio sam se što sam na poklopcu zapazio ista ona tri slova Kkao toga jutra na omotnici.»Pozvao sam te, John«, započne moj stric, »da budeš svjedok

prilikom sas tav lja nja moje oporuke. Svoje imanje, sa svime što je unjemu više ili manje dobro, ostavljam svome bratu, tvome ocu, odkoga ćeš to ti, bez sumnje, jednoga dana nas li je di ti. Ako u tomebudeš uživao u miru, u redu. U protivnom, dečko moj, poslušaj me iostavi sve svome najgorem ne pri ja te lju. Žao mi je što ti ostavljamtako »dvosjeklu« os tav šti nu, ali ne mogu pre dvi dje ti kako će sedogađaji razvijati. Molim te potpiši na mjestu koje će ti pokazatigospodin Fordham.«Potpisao sam kao što me uputio. Pravnik odnese oporuku. Taj

čudni događaj, kao što s pravom pret pos tav lja te, ostavio je na meninajdublji dojam. O stričevim sam riječima dugo i često raz miš ljaoprevrćući ih u glavi na ovaj ili onaj način, ali uzalud. Pa ipak se nisammogao os lo bo di ti nejasne strepnje. Ona je, istina, idućih tjedanaslabila; ništa nije po re me ći va lo sva kod nev nu jed no lič nost života naimanju. Međutim, nije mi promaklo da se stric pro mi je nio. Opijao se

više nego prije i još više zazirao od društva. Većinu bi vremenaprovodio u svojoj sobi zaključan iznutra, a ponekad bi pijan i po mah- ni tao izletio iz kuće i s re vol ve rom u ruci teturao vrtom vičući da senikoga ne boji i da neće dopustiti da ga itko satjera među četiri zida,ni čovjek ni đavo. Kad bi ga mahnitost prošla, bučno bi se vratio ukuću, za sobom zaključao i za kra ču nao vrata, poput čovjeka koji seviše ne može odu pri je ti stravi koja ga je prožimala do u samu srž.Tada bih i za hladnih dana vidio kako mu se lice sjaji od znoja, kaoda ga je bio zamočio u posudu s vodom.Da završim, gospodine Holmes, i da više ne zlo upo tre bim vašu

strp lji vost: tako se jedne kobne noći nije vratio sa svoga mahnitogobilaska. Pronašli smo ga lica zaronjena u ze len kas tu vodu malogribnjaka u dnu vrta. Na njemu nije bilo tragova nasilja, a voda je biladuboka samo nešto više od pola metra, tako da je porota, uzevši uobzir čudne navike u životu moga strica, za klju či la da je posrijedi sa- mo uboj stvo. Ali ja, koji sam znao kako je zazirao od same riječi —smrt, nikako se nisam mogao pomiriti s mišlju da je samome sebioduzeo život. Međutim, sve se stišalo, moj otac je preuzeo imanje ioko četrnaest hiljada funti, koliko mu je stric bio ostavio u banci.— Samo trenutak — prekine ga Holmes. — Vaš je slučaj, čini mi se,

jedan od naj za nim lji vi jih koje sam ikada čuo. Recite mi, molim vas,datum kada je vaš stric primio pismo i dan kada se navodno samubio?— Pismo je stiglo 10. marta 1883, a umro je poslije sedam tjedana,

u noći 2. maja.— Hvala. Nastavite, molim.— Kad je preuzeo imanje, moj je otac, na moj zahtjev, brižljivo

pretražio pot krov lje koje je uvijek bilo za klju ča no. Ondje smo pronašlibakrenu kutiju. Bila je prazna a njen sadržaj uništen. Na unu traš njemdijelu poklopca bila je papirnata na ljep ni ca sa slovima K.K.K. iriječima: Pisma, bilješke, priz na ni ce, registri — sve to napisanoispod tros tru kog K. To su vje ro jat no bili dokumenti koje je pukovnikOpenshaw uništio. Na tavanu, inaće, nije bilo ništa osobito osimmnoštva raz ba ca nih papira, novina i bi ljež ni ca u kojima je bilo po je- di nos ti iz života moga strica u Americi. Neke su se odnosile na rat iiz njih je pro iz la zi lo da je valjano obavljao svoju dužnost stekavšiugled hrabra vojnika. Druge su se pak odnosile na godine obnove

južnih država, i to uglavnom na politiku, jer se moj stric energično su- prot stav ljao nas to ja nji ma po li ti ča ra »torbara« sa Sjevera. Otac sepreselio u Horsham početkom 1884. godine i sve je bilo u redu dojanuara 1885. Četvrtoga dana nove godine, dok smo do ruč ko va li zastolom, čuo sam kako je od iz ne na đe nja uzviknuo. U jednoj je rucidržao otvorenu omotnicu, a na dlanu druge pet osušenih na ran či nihsjemenki. Dotad se uvijek rugao mojoj »iz miš ljo ti ni« o pukovniku izlokobnim sje men ka ma, ali sada, kad je i njemu za pri je ti la istaopasnost, bio je i te kako za pre pa šten i uplašen.»Zaboga, što to znači, John?« promucao je.Srce mi se steglo »To su tri slova K.«Zagledao se u omotnicu.»Doista!« poviče. »Baš ta slova. Ali što to piše ispod njih?« »Stavite

papire na sunčani sat«, pročitao sam mu preko ramena.»Kakve papire? Na koji sunčani sat?«»Onaj u vrtu. Drugoga nemamo«, odgovorio sam. »Zacijelo je riječ

o onim uništenim papirima.«»Pih!« otpuhao je skupivši svu hrabrost. »U ci vi li zi ra noj zemlji

takvim la kr di ja ma ne valja obraćati pažnju. Odakle je pismo?«»Iz Dundeeja«, odgovorio sam po gle dav ši poštansku marku.»Netko se s nama neumjesno našalio«, reče otac. »što da radim s

tim papirima i sunčanim satom? Najbolje da na sve to ne obraćampažnju.«»Trebalo bi da oba vi jes ti mo policiju.« »Pa da nam se narugaju.

Nipošto.« »Dopusti da ja to uradim«.»Ne, za bra nju jem ti. Ne smijemo dopustiti da zbog te ludorije

postanemo predmetom pre pri ča va nja.«Budući da sam ga znao kao vrlo tvr do gla va, odustao sam od daljeg

na go va ra nja. U srcu mi je ipak ostala strepnja.Otac je nakon tri dana posjetio pri ja te lja majora Fre ebodyja, ko man-

dan ta jedne od utvrda na Portsdown Hillu. Obradovao sam se jer mise činilo da se, što je dalje od kuće, udaljuje i od opasnosti. U tomesam, međutim, po gri je šio. Već drugoga dana njegove od sut nos ti, odmajora sam primio brzojav kojim me hitno zove k sebi. Otac je pao udubok kamenolom kakvih je u su sjed stvu bilo posvuda i sada jeležao one svi je šten napukle lubanje. Odmah sam se odazvao pozivu,ali on je preminuo a da se prije smrti nije osvi jes tio. Vje ro jat no se

vraćao u suton, i kako mu je kraj bio nepoznat, a kamenolom ne za- šti ćen ogradom, porota je njegovu smrt bez ok li je va nja pro gla si la»nesretnim slučajem«. Premda sam pažljivo razmotrio svaku po je di- nost povezanu s njegovom smrću, nisam otkrio ništa što bi imaloupućivalo na ubojstvo. Nije bilo tragova nasilja, nikakvih otisakastopala, niti je itko u okolici vidio ikakve strance. Pa ipak, ne moramvam reći, i dalje sam bio uznemiren. Bilo mi je jasno da je bio žrtvanečije podle zavjere.Tako sam u zlokobnim okol nos ti ma nas li je dio imanje. Zacijelo vas

zanima zašto ga se nisam otarasio. Zato što sam bio uvjeren da sunaše neprilike na neki način povezane s nekim do ga đa ji ma izstričeva života, i da će mi opasnost prijetiti u bilo kojoj kući.Od smrti moga jadnog oca u januaru 1885. proteklo je dvije godine i

osam mjeseci. U Horshamu sam živio sretno i već sam se počeonadati da je prok let stvo s naše obitelji skinuto, završivši na pret hod- noj ge ne ra ci ji. Međutim, nade su bile pre ura nje ne. Jučer me zadesioudarac, isto onako kao što je bio za pre pas tio oca.Mladić izvuče iz prsluka izgužvanu omotnicu i nad stolom istrese

pet osušenih sjemenki naranče.— Evo omotnice. Poštanski žig upućuje na London, istočni dio. Na

njoj su iste riječi kao i na onoj upućenoj ocu: K.K.K. i 'Stavite papirena sunčani sat'.— Što ste uradili? !— upita Holmes.— Ništa.— Ništa?— Iskreno govoreći... — lice je prekrio tankim, bijelim prstima — ...

osjećao sam se bes po moć nim, poput onih jadnih zečeva oko kojihse ovija zmija. Činilo mi se da me se dočepalo nekakvo ne umo lji vozlo kojemu se nikakvim mjerama pre dos trož nos ti ne može odu pri je ti.— Zaboga, čovječe! — poviče Holmes. — Nešto morate poduzeti,

ili ste iz gub lje ni.Spasiti vas može samo energična akcija. Sada nesmijete očajavati.— Bio sam na policiji.— I?— Saslušali su me sa smiješkom na usnama. Uvjeren sam da je

inspektor o pismima stvorio sud: ona su rezultat neslane šale. A smrt

moga strica i oca, uostalom kao i porota, pripisuje slučaju. On ih nepovezuje s pri jet nja ma iz pisama.— Ne vje ro jat ni glupani! — poviče Holmes za mah nuv ši stisnutom

pesnicom.— Ipak su poslali policajca da sa mnom bude u kući.— Je li večeras došao s vama?— Nije. Naređeno mu je da ostane u kući. Holmes se od bijesa

ponovo razmahao.— Zašto ste došli k meni? — upita. — Ili, što je još važnije, zašto

me niste odmah potražili?— Nisam znao za vas. Tek danas sam s majorom Pren der gas tom

raz go va rao o svojoj nevolji i on mi je sa vje to vao da vam se obratim.— Znači, pismo ste primili prije dva dana. Trebalo je da ranije

stupimo u akciju. Znate li za još koji podatak ili značajnu po je di nostkoja bi nam mogla pomoći?— Sjetio sam se jedne — reče John Openshaw. Malo je pre ko pa-

vao po džepu i iz njega izvukao komad iz bli je dje lo ga, nekad plavogpapira i stavio ga pred nas na stol. — Onoga dana kada je moj stricvatrom uništavao papire opazio sam među na go rje lim rubovima upepelu i ostatke ovakve boje. Ovaj sam papir našao na podu i sklonsam po vje ro va ti da je ispao iz snopa i tako ostao čitav. Osim što se unjemu spominju sjemenke, ne vidim kako bi se njime mogli oko ris ti ti.Meni se činida je list dnevnika. Rukopis je ne sum nji vo stričev.Holmes pomakne svje tilj ku i obojica smo se nagnuli nad papire. Po

neravnom rubu moglo se za klju či ti da je bio istrgnut iz nekakveknjige. Na vrhu je bio datum: mart 1869, a ispod njega slijedećazagonetna poruka:4. Stigao Hudson. Po starom programu.7. Sjemenke poslane McCaulevu, Paramoreu i Johnu Swainu iz St

Augus ti nea.9. Mc Ca ulev pri hva tio.10. John Swain prihvatio.11. Posjet Paramoreu. Sve u redu.— Hvala! — reče Holmes prek lo piv ši papir i vrativši ga po sje ti ocu.

— Odsad više ne smijete gubiti ni trenutka. Nemamo vremena čak nida po raz go va ra mo o onom što ste nam ispričali. Odmah se moratevratiti kući i nešto učiniti.

— Što?— Papir koji ste nam upravo pokazali stavite u bakrenu kutiju koju

ste spomenuli. U nju stavite i obavijest da je sve druge papire stricspalio i da je ostao samo ovaj. Uradite to što uvjer lji vi je. Kada touradite, kutiju odnesite na sunčani sat, kao što piše u uputi. Ra zu mi- je te li?— Potpuno.— Ne mislite na osvetu ili nešto slično, barem zasad. To se može

postići i zakonskim putem. Ali, i mi moramo isplesti svoju mrežu, dokje njihova već razapeta. Zasad je naj važ ni je da od vas otklonimoopasnost koja vam prijeti. Zatim valja ra zjas ni ti tajnu i kazniti krivce.— Hvala vam! — zahvali se mladić, ustane i obuče ogrtač. — Vratili

ste mi nadu i sa mo po uz da nje. Uradit ću sve što ste mi sa vje to va li.— Ne gubite ni trenutka. I čuvajte se, jer nimalo ne sumnjam da

vam prijeti ne po sred na opasnost. Kako ćete se vratiti?— Vlakom s Waterlooa.— Još nije devet. Ulice su još pune pro laz ni ka pa vam se do

stanice ništa neće dogoditi. Ipak se pri ču vaj te.— Naoružan sam.— To je dobro. Ja ću se već sutra po za ba vi ti vašim slučajem.— Znači, vidjet ćemo se u Horshamu?— Ne, vaša je tajna u Londonu. Ovdje je moram otkriti.— U tom slučaju posjetit ću vas za dan-dva i oba vi jes ti ti o

novostima u vezi s kutijom i papirima. Držat ću se vaših uputa usvakom pogledu.Zatim se rukuje i ode. Vjetar je zavijao a kiša šibala o prozore, činilo

se da je i ta čudnovata priča bila dio raz bješ nje lih prirodnihelemenata.Sherlock Holmes je neko vrijeme sjedio pognute glave i očiju

uperenih u vatru. Zatim pripali lulu i, nas lo niv ši se na stolac, zagledase u plave kolutove dima kako se jedan za drugim uzdižu ka stropu.— Čini mi se, Watsone — progovori na pos let ku — da među svim

našim do sa daš njim slu ča je vi ma nijedan nije bio tako fan tas ti čan.— Osim, možda, Znaka četvorice.— Možda. Pa ipak mi se čini da je John Openshaw u većoj

opasnosti nego što je onda bio Sholto.— Pret pos tav lja te li o kakvoj je opasnosti riječ?

— Pitanje je suvišno.— Ako je tako, što je posrijedi? Tko se potpisuje sa K.K.K. i zašto

progoni tu nesretnu obitelj?Sherlock Holmes sklopi oči i nalakti se na naslon stola skupivši

vrške prstiju.— Idealni logičar, kad jednom sazna određenu činjenicu osvi jet lje nu

sa svih strana, iz nje ne za klju ču je samo lanac događaja koji su do tečinjenice doveli, nego i slijed budućih događaja. Kao što je Cuvierneku životinju mogao potpuno i točno opisati pro ma tra ju ći njenujednu jedinu kost, tako je i promatrač koji u pot pu nos ti shvaća vezu unizu događaja u stanju da u duhu re kons tru ira i one druge, prije iposlije. Mi još nismo svjesni rezultata koji se mogu postići samorazumom. U radnoj sobi mogu se riješiti problemi kojima su seuzalud mučili oni koji bi po ku ša va li naći rješenje pomoću osjetila. Ali,da bi to umijeće razvio do sa vr šens tva, logičar se mora koristiti svimči nje ni ca ma kojima raspolaže, a to je, kao što ćete sami uvidjeti, čaki u naše vrijeme slobodnog obra zo va nja i en cik lo pe di ja, velikarijetkost. Danas je čovjeku pris tu pač no sve znanje koje bi mu mogloustrebati u njegovu poslu, a time se i ja nastojim oko ris ti ti. Ako sedobro sjećam, vi ste jednom prilikom, u ranim danima našega pri ja- telj stva, vrlo točno nanizali moja ogra ni če nja.— Jesam — odgovorio sam uz osmijeh. — Na pomalo je dins tven

način. U fi lo zo fi ji, as tro no mi ji i politici ocijenio sam vas jedinicom. Ubotanici ste... kako-tako, a u geologiji izvrstan, što se tiče porijeklablata osamdeset milja uokrug. U kemiji ste ek s cen trič ni, u anatomijine do volj no sis te ma tič ni, u sen za ci ona lis tič koj li te ra tu ri i praćenjutekućega kriminala je dins tve ni. Inače još svirate violinu, bavite seboksom i ma če va njem i trujete se kokainom i duhanom, čini mi se daje to ono naj os nov ni je u mojoj analizi.Holmes se osmjehnuo.— I sada kažem, kao što sam i onda rekao, da čovjek malo

spremište u svom mozgu mora natrpati sva ko ja kim po kuć stvom kojebi mu moglo dobro doći, a ostatak može pohraniti u spremište svojeknjižnice, odakle se njime u slučaju potrebe može poslužiti. A zaslučaj kao što je ovaj morat ću se oko ris ti ti svim ras po lo ži vimizvorima. Molim vas, skinite s police svezak Američke en cik lo pe di jesa slovom K. Hvala! Sada raz mo tri mo situaciju i pokušajmo nešto

za klju či ti. Započnimo s pri hvat lji vom pret pos tav kom da je pukovnikOpenshaw napustio Ameriku zbog jakih razloga. Ljudi njegove dobine mijenjaju lako navike, a ni bla go tvor no floridsko podneblje zaosamu engleskog po kra jin skog grada. A to što je u Engleskoj takouporno tražio osam lje nost nameće zaključak da se bojao nekoga ilinečega, tako da možemo pri hva ti ti radnu pret pos tav ku da jestrahovao baš od onoga što ga je otjeralo iz Amerike. Što se pak tičeizvora njegova straha, do njega ćemo doći za klju či va njem na temeljuonih pri je te ćih pisama što su ih primili on i njegovi na s ljed ni ci. Jeste liobratili pažnju po štan skim žigovima?— Prvo pismo otposlano je iz Pon dic her r v ja, drugo iz Dundeeja, a

treće iz Londona.— Iz istočnog Londona, što na temelju toga za klju ču je te?— Sve su to morske luke. Pisac pisama putovao je brodom.— Izvrsno. Već smo na tragu. Taj čovjek vje ro jat no je bio na brodu.

Raz mo tri mo sada nešto drugo. U slučaju Pon dic her r v ja proteklo jesedam tjedana od prijetnje do izvršenja, a u drugom slučaju, kad jepismo odaslano iz Dundeeja, tri do četiri dana. Govori li vam to išta?— Upućuje na različitu dužinu putovanja.— Ali to isto vrijedi i za pisma.— Ako je tako, ne shvaćam ...— Preostaje pret pos tav ka da taj čovjek ili ti ljudi plove na je dre nja-

ku. Čini se da su svoje ta jans tve ne prijetnje uvijek slali unaprijed,upravo kada bi za po či nja li novu akciju. Jeste li zapazili kako je izanajave pisma upućenog iz Dundeeja brzo us li je di lo izvršenje. Da suse ti ljudi iz Pon dic her r v ja dovezli pa ro bro dom, stigli bi gotovo u istovrijeme s poštom. A proteklo je čak sedam tjedana. Smatram da tihsedam tjedana pred stav lja razliku u brzini plovidbe po štan skogparobroda koji je prevozio pismo i je dre nja ka na kojem je bio pisacpisma.— To je lako moguće.— I više od toga. Sad vam je jasno zašto mi se u ovom novom

slučaju toliko žuri i zašto sam Openshawa upozorio da budeoprezan. Prijetnje su dosad uvijek bile ostvarene, ako uzmemo uobzir vrijeme potrebno za put, čim bi neznanac doputovao. A po s- ljed nje pismo upućeno je iz Londona, zato više ne smijemo ok li je va ti.

— Bože! — uskliknuo sam. — Zbog čega sve to ne mi lo srd no pro- ga nja nje?— Dokumenti koje je Openshaw imao neobično su važni osobi ili

osobama na je dre nja ku. Uvjeren sam da ih je više. Jedan čovjek nebi mogao počiniti dva ubojstva i oba puta vješto zavarati porotu.Zacijelo ih je bilo nekoliko, a svakako su sna la ž lji vi i odlučni da sedočepaju tih papira bez obzira u koga se nalaze. Tako se može za- klju či ti da K.K.K. nisu inicijali pojedinca, nego skra će ni ca jedne or ga- ni za ci je.— Koje?Sherlock Holmes se nagne naprijed i utiša glas: ;— Zar nikad niste čuli za Ku Klux Klan?— Nisam.Holmes okrene stranicu knjige na svom koljenu.— Evo ga! Ku Klux Klan. Ime potječe od tobožnje sličnosti zvuku

prilikom nabijanja puške. Tu strašnu tajnu or ga ni za ci ju stvorili subivši vojnici Kon fe de ra ci je u južnim državama nakon gra đan sko garata, i ona je ubrzo osnovala ogranke u raz li či tim di je lo vi ma zemlje,osobito u Ten ne s sv ju, Louisiani, u Sjevernoj i Južnoj Karolini,Georgiji i Floridi. Koristili su je u političke svrhe, uglavnom te ro ri zi ra- ju ći Crnce koji su stekli pravo glasa te ubijajući i progoneći sve koji bise su prot stav lja li njihovim gle di šti ma. Zlo dje li ma bi obično pret ho di loupo zo re nje koje bi žrtva primila na čudan ali pre poz nat ljiv način:hrastovu grančicu u jednom kraju, sjemenke lubenice ili naranče udrugom. Pošto je primila upo zo re nje, žrtva se mogla ili javno odrećisvoga do ta daš njeg stava ili pobjeći iz zemlje. Ako bi pokušalaprkositi, ne iz bjež no bi je snašla smrt, i to na čudan i ne pre dvi divnačin. Udruženje je bilo or ga ni zi ra no tako savršeno, a to je vrijedilo iza uhodanost postupaka, da nije bilo primjera u kojem bi netko pr ko- še njem uspio izbjeći kaznu, ili bi se otkrili po či ni te lji zločina.Udruženje je nekoliko godina cvjetalo unatoč naporima vlasti ibrojnih umjerenih ličnosti Juga. Tada je 1869. godine pokretodjednom zamro, premda je i poslije bilo po je di nač nih sličnih pojava.— Zacijelo ste zapazili — reče Holmes odloživši svezak En cik lo pe-

di je — da iznenadni prestanak dje lat nos ti pokreta pada u isto vrijemekada je Openshaw s papirima napustio Ameriku. Možda smopronašli uzrok i po s lje di cu. Nije nikakvo čudo što su njemu i

članovima njegove obitelji za petama tako ne umo lji vi pro go ni te lji.Zacijelo shvaćate da bi taj registar imena i dnevnik mogao kom pro- mi ti ra ti neke od naj u gled ni jih ljudi američkog Juga i da ih je mnogokoji nemaju miran san sve dok se ne dokopaju tih papira.— Znači, stranica koju smo vidjeli...—... potvrđuje našu pret pos tav ku. Ako se dobro sjećam, sjemenke

su poslane trojici, nazovimo ih A, B i C. Drugim riječima, udruženjeim je poslalo opomene. Zatim je u dnevnik uneseno da su A i Bshvatili, to jest napustili su zemlju. Čovjeka kojeg smo nazvali Czacijelo su posjetili i bojim se da mu taj posjet nije donio ništa dobra.Smatram, doktore, da smo u sve to unijeli malo svjetla. MladiOpenshaw ima šansu da se izvuče samo ako postupi po mojimuputama. Noćas o tome ne možemo ništa više reći ni uraditi, pa vasmolim da mi dodate moju violinu. Pokušajmo na pola sata za bo ra vi tito jadno vrijeme, i još jadnije postupke naših bližnjih.Ujutro je sunce prigušeno zasjalo kroz mutnu maglenu koprenu nad

gradom. Kada sam sišao, Holmesa sam zatekao za doručkom.— Oprostite što vas nisam pričekao — ispriča se. — Čini se da ću

danas biti vrlo zaposlen slučajem mladoga Openshawa.— Što ćete poduzeti?— To će ovisiti o rezultatu tnoje prve istrage. Možda ću ipak morati

otići u Horsham.— Zacijelo ne odmah? !— Ne, istragu počinjem ovdje, u gradu. Molim vas, pozvonite da

vam djevojka donese kavu.Dok sam čekao podigoh sa stola jutarnje novine i pogledom preletih

preko naslova.U srcu me odjednom zazebe.— Holmes! — po vikao sam. — Zakasnili ste.— Ah! — Odložio je šalicu. — Toga sam se bojao. Kako su to

uradili? — govorio je mirno, ali se osjetilo da je bio duboko potresen.— Privukao me naslov »Tragedija blizu Waterloo Bridgea«. Evo što

pišu: »Noćas između devet i deset sati policajac Cook iz odjelenja H,na dužnosti blizu mosta Waterloo, čuo je poziv u pomoć i pljusakvode. Noć je, međutim, bila izuzetno tamna i olujna, pa on, unatočpomoći ne ko li ci ne pro laz ni ka, nije mogao or ga ni zi ra ti pomoć. Ipak jepodignuta uzbuna i tijelo je uz pomoć Rječne policije izvučeno iz

vode. Une sre će ni je mladi gospodin, a po omotnici koja mu jenađena u džepu za klju če no je da se zove John Openshaw s pre bi va- li štem blizu Horshama. Pret pos tav lja se da se žurio da uhvati po s- ljed nji vlak sa stanice Waterloo i da je u žurbi i mraku pogrešio put ipao preko ograde pris ta ja li šta za rječne parobrode. Na tijelu nematragova nasilja, pa je bez ikakve sumnje riječ o nesretnom slučaju,što bi svakako trebalo ponukali vlasti da više pažnje posvete si gur- nos ti kretanja uz obalu.«Neko smo vrijeme sjedili u tišini. Holmes je bio po ti šte ni ji i po tre se-

ni ji nego ikad prije.— Po vri je đen mi je ponos, Watsone — napokon je pro go vo rio. —

To je s moje strane sitničavo, ali u pitanju je moj ponos. Odsad je tomoj slučaj, i ako me posluži zdravlje, dočepat ću se te bande. Mladićme došao zamoliti za pomoć... a ja sam ga poslao u smrt...!Skočio je sa stolca i uzrujano se ušetao sobom. Upale obraze oblije

mu rumenilo, a dugačke mršave prste nervozno je na iz mjen ceotvarao pa zatvarao.— Lukavi su kao đavoli! — uzvikne. — Kako su ga samo namamili?

Putem do stanice ne prolazi se tim dijelom keja. Na mostu je i potakvoj noći bilo previše pro laz ni ka. Watsone, vidjet ćemo tko će sepo s ljed nji smijati. Sad odlazim.— U policiju?— Ne. Obavit ću njihov posao. A kad mreža bude razapeta,

dopustit ću im da pokupe muhe. Prije ne.Cio sam dan bio zaposlen svojim poslom pa sam se u Baker Street

vratio tek uveče. Sherlock Holmes još se nije vratio. Stigao je maloprije deset, blijed i izmoren. Prišao je ku hinj skom ormaru, otrgaokomad kruha, lakomo ga prožvakao i progutao, za li je va ju ći zalogajdugim gut lja ji ma vode.— Vi ste gladni! — odbacio sam.— Zaboravio sam na jelo. Ništa nisam okusio od doručka.— Ništa?— Ni zalogaja. Nisam imao vremena da i na to mislim.— Jeste li što postigli?— Jesam.— Otkrili ste trag?

— Imam ih u ruci. Mladi Openshaw uskoro će biti osvećen. Da,Watsone, na vlastitoj će koži osjetiti svoj đavolski znak. Dobro samto smislio!— Kako to mislite?Iz ormara je uzeo jednu naranču, ogulio je i na stol istresao

sjemenke. Uzeo ih je pet i stavio u omotnicu. Na unu tar njoj stranipreklopa napisao je 'S. H. za J. O.'. Zatim je omotnicu zalijepio inaslovio na Jamesa Calhouna, kapetana barke »Lone Star«,Savannah, Georgia.— Pismo će ga dočekati u matičnoj luci — reče Holmes os mje hu ju-

ći se. — Sigurno će provesti besanu noć. U pošiljci će vidjeti upo zo- re nje sudbine, kao što je prije njega bio slučaj i s Open shawom.— Tko je taj kapetan Calhoun?— Vođa bande. Uhvatit ću i druge, ali on je prvi na redu.— Kako vas je trag naveo baš na njega?Iz džepa izvadi dugački list papira sav ispisan datumima i imenima.— Cio sam dan proveo nad Llovdovim re gis tri ma i kom ple ti ma

starih novina prateći kretanje svih brodova koji su uplovili u luku Pon- dic her r v ja u januaru ili februaru 1883. Ukupno ih je tih mjeseci bilotrideset i šest. »Lone Star« mi je odmah privukao pažnju jer je to imejedne od američkih država, unatoč tome što je brod otplovio izLondona.— Riječ je o Teksasu, čini mi se.— U to nisam siguran. Važno je da sam znao da je brod američkog

porijekla.— Zatim.— Pozabavio sam se s Dundeejom. Kada sam otkrio da je »Lone

Star« ondje bio u januaru 1885, ono što je bila sumnja postalo je iz- vjes nost. Zatim sam se raspitao o brodovima koji su sada u lon don- skoj luci.— I?— »Lone Star« je otplovio prošloga tjedna. Pošao sam na dok

Albert i saznao da su ga jutros za rane plime oteglili nizvodno. Vraćase u Savannah. Te le gra fi rao sam u Gra ve ssend i saznao da jeprošao prije nekog vremena, a kako puše istočni vjetar, nemasumnje da je već dalje od Goodwinsa i nije daleko od otoka Wight.— Što ćete sada uraditi?

— Oh, imam ga u šaci. On i dva njegova oficira jedini su Ame ri kan- ci na brodu. Ostali su Finci i Nijemci. Znam i to da su prošle noći svatrojica bila na kopnu. Saznao sam to od čovjeka koji im je nadziraoukr ca va nje tovara. Dok oni stignu u Savannah, kapetana će većčekati pismo prevezeno po štan skim brodom, a policija će uSavannahu biti upozorena te le gra mom da tu trojicu gospode,optuženu za ubojstvo, traži ovdašnja policija.Uvijek se dogodi nešto što poremeti i najbolje planove. Ubojice

Johna Open shav va nikad nisu primile narančine sjemenke, što bi ihuvjerilo da im je netko, lukav i odlučan kao oni sami, ušao u trag. Tesu godine bjesnjele žestoke oluje. Dugo smo iz Savannaha čekalivijesti o »Lone Staru«, ali uzalud. Najzad smo saznali da su negdjedaleko na Atlantiku mornari na trenutak, između dva vala, ugledalikomad drva s urezanim slovima 'L. S.'. To je sve što smo doznali osudbini »Lone Stara«.

ČOVJEK S ISKRIVLJENOM USNOM

Isa Whitney, brat pokojnoga Eliasa Whitneya, doktor teologije idirektor Teološkog koledža u St Georgeu, uvelike se odao uživanjuopijuma. Ta se navika, koliko sam čuo, u njemu razvila iz luckastezna ti že lje dok je studirao u koledžu, čitajući Qu in ceye ve opise snovai uz bud lji vih dojmova, jednoga je dana svoj duhan natopio la uda nu- mom. Ustanovio je, poput mnogih drugih, da je naviku bilo lakšesteći negoli je se os lo bo di ti, i tako je mnogo godina bio robom droge,iz a zi va ju ći u pri ja te lja i rodbine osjećaj užasa pomiješan sa sa ža lje- njem. I sada ga u mašti vidim blijeda, žućkasta lica, otežalih vjedja ibez iz ra žaj nih očiju, skvrčena u nas lo nja ču: ruševinu nekad lijepa iugledna čovjeka.Jedne noći, bilo je to juna 1889, netko je zazvonio na mojim vratima

baš u vrijeme kad se uveče obično prvi put zijevne i pogleda na sat.Moja žena odloži ručni rad u krilo a lice joj poprimi razočaran izraz.— Opet neki pacijent — reče. — Morat ćeš izaći. Ne ras po lo že no

sam pro mrm ljao jer sam se upravo bio vratio kući nakon napornogaradnog dana.Čuli smo kako se otvaraju vrata, zatim nekoliko brzih riječi i lake

korake po linoleumu. Otvore se i naša vrata i u sobu uđe žena ucrnom s velom preko lica.— Oprostite što dolazim tako kasno — počne doš lja ki nja, zatim

odjednom, kao da je izgubila kontrolu nad živcima, naglo priđe mojojženi, zagrli je oko vrata i, nas lo niv ši joj glavu na ramena zajeca: —Oh, u takvoj sam neprilici! A potrebno mi je samo malo pomoći.— Zaboga! — iz ne na đe no će moja žena otkrivši veo doš lja ki nje. —

Pa to je Kate Whitney. Kate, kako si me prepala!— Nisam znala što da radim pa sam došla pravo k vama.Tako je bilo uvijek. Ljudi u nevolji hrlili bi mojoj ženi, kao što ptice

privlači svje ti onik.— Lijepo je od tebe što si došla. Sad popij malo vina s vodom,

raskomoti se i reci nam što se dogodilo. Hoćeš da Jamesa pošaljemu krevet?

— Oh, ne! Potreban mi je i doktorov savjet... i pomoć. Riječ je o Isi.Nema ga kod kuće već dva dana. Tako sam uplašena.Nije bilo prvi put da nam se požalila na neprilike u vezi s mužem,

meni kao liječniku, a mojoj ženi kao staroj pri ja te lji ci još iz školskihdana. Pokušali smo je utješiti onim što nam je prvo palo na pamet.Zna li gdje joj je muž? Možemo li ga mi vratiti kući ?Znala je da je u po s ljed nje vrijeme, kad god bi ga obuzela kriza,

odlazio u nekakvu pušionicu opijuma u naj is toč ni jem dijelu Citvja.Njegove su se orgije dotad ogra ni ča va le na jedan dan. Uveče bi sevraćao kući skvrčen i slomljen. Ali sada ga nije bilo četrdeset osamsati. Sigurno negdje leži među lučkim ološem udišući otrov. Ondje gavalja tražiti, u »Gvozdenoj špici« u Upper Swandamu Laneu. Ali, zarje ona, mlada i plašljiva žena, mogla stupiti nogom u takvu jazbinu iodande iščupati svoga muža?Tako nam je objasnila svoj problem. Naravno, postojao je samo

jedan način da se riješi. Ne bih li je ja otpratio na to mjesto? Zatim,kao zamjena pr vo bit noj zamisli, zašto bi ona uopće odlazila? Ja sambio kućni liječnik Ise Whitneya i, kao takav, na nj sam bla go tvor noutjecao. Bolje ću to uraditi ako budem sam. Obećao sam da ću jojmuža za dva sata poslati kući fijakerom pod uvjetom da ga nađemna adresi koju mi je dala. I tako sam za deset minuta napustionaslonjač i prijatnu atmosferu dnevne sobe i hitao u pravcu istoka —nasumce i po nekakvom čudnom poslu. Tako mi se činilo onda, aliće tek budućnost pokazati koliko je sveto zapravo bilo čudnovato.U prvom dijelu te avanture nisam imao osobitih teškoća. Upper

Svvandam Lane je neugledna uličica iza velikih skladišta koja seredaju duž sjeverne obale rijeke istočno od London Bridgea. Ćumezkoji sam tražio našao sam između dućana mor nar skim po trep šti na- ma i trgovine al ko hol nim pićima. Do njega se strmim stubištemspuštalo hodnikom nalik na ulaz u spilju. Naredivši vozaču fijakerada me čeka, sišao sam stubama u sredini is tro še nim od teturanjapijanaca.Na žmirkavoj svje tlos ti uljne svje tilj ke nad vratima ugledao sam

kvaku i našao se u dugačkoj, niskoj pros to ri ji za mag lje noj i za guš lji- voj od smeđeg dima opijuma, a u njoj jedne nad drugima drveneležaje kao u pot pa lub lju broda što prevozi na se lje ni ke.

Kroz dim su se nejasno ra zaz na va la tjelesa ispružena u naj čud no- va ti jim po lo ža ji ma, sagnuta ramena, savijena koljena, zabačeneglave i isturene brade. Pri doš li cu bi tu i tamo okrznuo mutan pogledtamnih očiju. Na tamnoj pozadini svje tlu ca li su, sad jače sad slabije,maleni crveni krugovi, već prema tome je li užareni opijum rastao ilise smanjivao u metalnim lulama. Većina je ležala mirno, neki sumrmljali za sebe, a drugi raz go va ra li dubokim jed no lič nim glasom.Razgovor je nadolazio u valovima, zatim bi naglo završavaošutnjom. Netko bi u bradu mrmljao vlastite misli ne obra ća ju ći pažnjuriječima susjeda. Na drugom kraju bila je mala posuda za žeravicukraj koje je na tronogoj klupici sjedio visok i mržav starac. Piljio je uvatru na lak tiv ši se o koljena i šakama pod bo čiv ši bradu.U susret mi pohrli Malajac nudeći mi lulu i opijum i po ka zu ju ći mi

prazan ležaj.— Hvala — otklonio sam. — Ne na mje ra vam ostati. Ovdje mi je

prijatelj s kojim bih htio raz go va ra ti. Gospodin Isa Whitney.Nešto se pokrenulo zdesna, zatim je netko uskliknuo. Pro bi ja ju ći

pogledom dim ugledao sam Whitneya kako zuri u mene, blijed,mršav i neuredan,— Bože! Pa to je Watson! — oglasi se on. Bio je u jadnom stanju,

svaki mu je živac igrao. — Watsone, koliko je sati?— Skoro će jedanaest.— Kojeg dana.— Petka, de vet na es tog juna.— Nebesa! A ja sam mislio da je srijeda. Zapravo i jest srijeda.

Zašto, zaboga, plašite pri ja te lja?Glavu je spustio na ruke i počeo jecati visokim drhtavim glasom.— Čovječe, kažem vam da je petak. Žena vas čeka već dva dana.

Morali biste se stidjeti.— I stidim se. Ali, Watsone, nešto ste pobrkali. Ja sam ovdje tek

nekoliko sati. Popušio sam tri-četiri lule... zaboravio sam koliko. Ali...poći ću s vama kući... da ne uplašim Kate, jadnu malu Kate. Pružitemi ruku. Jeste li naručili fijaker?— Čeka nas napolju.— U redu, dolazim. Ali... ja ovdje nešto dugujem, Watsone. Ja sam

sasvim izvan forme... ništa ne mogu uraditi sam.

Krenuo sam uskim prolazom između redova spavača, za dr ža va ju ćidah da ne udahnem previše omam lju ju ćeg dima tražeći pogledomupra vi te lja. Kad sam prolazio kraj posude sa žeravicom, osjetio samkako me netko povukao za rub kaputa i šanuo.— Prođite, zatim se osvrnite.Čuo sam posve jasno i pogled svrnuo naniže. Riječi je mogao iz go-

vo ri ti samo starac kraj mene, ali on je i dalje bio za okup ljen sobom,vrlo mršav, naboran i pogrbljen od starosti. Lula s opijumom klatarilamu se među koljenima kao da ju je od umora ispustio. Napravio samjoš dva koraka i osvrnuo se. Morao sam uložiti krajnji napor da nekriknem od za pre pa šte nja, čovjek mi se okrenuo tako da samgasamo ja mogao vidjeti. Mršavo lice odjednom se ispuni, boranestade, mutne oči zadobiju sjaj. Tamo, sjedeći kraj vatre i uživajućiu mom iz ne na đe nju, bio je glavom — Sherlock Holmes. Dade mi ne- pri mje tan znak da mu priđem i, začas, dok se ponovo okrenuo onimau pros to ri ji, lice mu poprimi drhtav, starački izraz.— Holmes! — šapnuo sam. — Što to radite u ovoj jazbini?— Tiše! — upozori me. — Imam izvrsne uši. Budete li ljubazni i

otarasite se svoga mamurnog pri ja te lja, bit će mi za do volj stvo damalo popričamo.— Vani me čeka fijaker.— Čovjeka pošaljite kući, molim vas. U njega se možete pouzdati.

Čini se da je u takvom stanju da više ne može zapasti u neprilike.Također bih vam pre po ru čio da njegovoj ženi po kočijašu pošaljete

poruku da ste nabasali na mene. Ako me pričekate napolju, vidjetćemo se za pet minuta.Holmesu je bilo teško išta odbiti, jer su mu zahtjevi bili izrečeni na

maj stor ski način. A ja sam osjećao da će, kad jednom Whitneyaotpremim fijakerom, moja misija biti završena. A što se nastavka tiče,što sam više mogao željeti nego da budem uvučen u jednu od onihosebujnih pus to lo vi na od kojih se sastojala njegova sva ki daš nji ca.Za nekoliko sam minuta napisao poruku ženi, platio Whitneyevračun, odveo ga do fijakera i otpratio pogledom dok se nije izgubio utami. Iz pušionice opijuma uskoro je izašla oronula prilika i ja samzatim koračao ulicom sa Sher loc kom Holmesom. Dvije se ulicevukao pogrbljen i teška, nesigurna koraka.Tada, po gle dav ši uokolo, naglo se ispravi i srdačno nasmije.

— Pret pos tav ljam, Watsone, da već za miš lja te kako sam pušenjeopijuma pridodao injek ci ja ma kokaina i drugim sitnim sla bos ti ma kojeste mi kao liječnik prepisali.— Moram priznati da sam bio zbunjen kad sam vas ugledao.— I ja sam bio kad sam ugledao vas.— Došao sam po pri ja te lja.— A ja po ne pri ja te lja.— Ne pri ja te lja?— Da, jednoga od svojih prirodnih ne pri ja te lja, ili još bolje, pri rod no-

ga plijena. Ukratko, Watsone, zauzet sam vrlo za nim lji vom istragom inadao se u nesuvisla ča vr lja nja tih budala. Da su me u toj jazbinipre poz na li, život mi ne bi vrijedio ni prebite pare. Budući da sam se iprije koristio takvim pris lu ški va njem, lupež Lascar, koji vodi jazbinu,zakleo se da će mi se osvetiti. Tajna vrata blizu ugla Paul's Wharfamogla bi vam ispričati čudnovate priče o tome što se tamo događaza mrklih noći.— Što! Zar mislite da su ljude ... ?— Eh, Watsone. Kakvi bismo bili bogataši da nam je hiljadu funti pa

svakom jadniku koji je našao smrt u toj rupi. To je najgora zlo či nač kajazbina na rijeci i ja se bojim da Neville St Clair iz nje nikad nećeizaći. Ali, evo nas!Dva prsta stavio je u usta i oštro zazviždio, na što iz daljine

odgovori sličan zvižduk. Uskoro smo čuli ko tr lja nje kotača i topotkonjskih kopita. U tami se ukaže visoka jed no prež na dvokolica širećipostrance sa svje ti lja ka dva zlat no žu ta mlaza svjetla.— Hoćete li sa mnom, Watsone?— Ako vam mogu koristiti.— Po vjer ljiv prijatelj uvijek je koristan a kroničar i više od toga. Moja

soba u »Cedrovima« je dvo kre vet na.— U »Cedrovima«?— To je St Clairova kuća. Ondje stanujem dok is tra žu jem slučaj.— Gdje je to?— Blizu Leeja, u Kentu. Pred nama je put od sedam milja.— Ali ja o svemu tome ne znam ništa.— Naravno. Sve ćete saznati. Skočite ovamo! U redu, John, više

nam niste potrebni. Evo vam pola krune. Dođite po mene sutra ujedanaest. Dajte mi uzde. Do viđenja!

Holmes zapucketa bičem i mi kasom pro ju ri smo be sko nač nimnizom mračnih, praznih ulica koje su se postepeno širile, sve doknismo pro tut nja li po širokom, ograđenom mostu ispod kojega jemirno tekla tmurna rijeka. Na drugoj strani protezalo se široko pros- trans tvo cigle i žbuke, čuo se težak, jed no li čan korak policajcapozornika, zatim pjesma i povici za kaš nje lih bekrija. Nebom sepolako pomicala tamna sjena, a kroz otvore u oblacima za trep ta la bipokoja zvijezda. Holmes je vozio u tišini, glave spuštene na prsa,poput čovjeka obuzeta mislima, dok sam ja sjedio kraj njegaradoznao da saznam o čemu je zapravo riječ. Uzdržao sam se odprimjedbi da mu ne remetim tok misli. Vozili smo se već nekoliko ki- lo me ta ra i pri bli ži li se pojasu pri grad skih vila i ljet ni ko va ca kadli se ontrže, slegne ramenima i pripali lulu doimajući se poput čovjeka za do- volj na sobom i uvjerena da postupa na najbolji mogući način.— Šutnja vam iz van red no pristaje, Watsone — reče Holmes — a ta

se osobina u društvu ne cijeni. Tako mi svega, danas mi je posebnostalo da imam nekoga s kim ću pričati, jer mi misli nisu baš prijatne.— I sami znate da o tom slučaju još ne znam ništa.— Imat ću dovoljno vremena da vam do Leeja ispričam ono naj os-

nov ni je. Sve se u prvi mah čini krajnje jed nos tav nim, pa ipak nikakoda uhvatim nešto opipljivo. Kao kada naiđete na mnoštvo niti kojimau ruci nikako da napipate kraj. Sad ću vam kratko i jasno objasnitiovaj slučaj, Watsone, i možda vama sine ondje gdje ja vidim samotamu.— Nastavite.— Prije nekoliko godina, u maju 1884. da budem odre đe ni ji, u Lee

je stigao gospodin po imenu Neville St Clair, koji je, prema svemusudeći, bio bogat. Uselio je u prostranu vilu, lijepo uredio posjed iživio visokim stilom. U su sjed stvu je stekao pri ja te lje, a 1887. seoženio kćerkom mjesnoga pivara s kojom sada ima dvoje djece. Nijeradio određeni posao, ali se zanimao za rad nekih kompanija. U gradbi redovno odlazio ujutro i vraćao se uveče oko 5.14 sati iz CannonStreeta. Neville St Clair, kojem je sada trideset sedam godina,umjerene ćudi, vrlo je pažljiv otac i drag svima koji ga poznaju. Usadašnjem trenutku, koliko smo mogli ustvrditi, duguje samo 88 funtii deset šilinga, dok na njegovu računu u Counties Bank ima 220

funti. Drugim riječima, ne možemo pret pos tav lja ti da ga brinunovčane teškoće.Prošloga po ne djelj ka Neville je otišao u grad ranije nego obično,

na po me nuv ši da mora obaviti dvije važne stvari i da će svommališanu donijeti kutiju kocaka za slaganje. Toga istog dana, sasvimslučajno, njegova je žena primila telegram u kojem joj je javljeno daje maleni ali vrijedni paket, koji je očekivala, čeka u uredu AberdeenShipping Companv. Ako dobro poznajete London, znate da su uredite kompanije u Fresno Streetu, koja izlazi na Upper Swandam Lane,u kojoj ste me zatekli noćas. Gospođa St Clair je ručala, krenula uCity, obišla dućane, produžila prema uredu u kojem ju je čekaopaket, preuzela ga, i točno u 4.35 sati koračala Swandam Laneomprema stanici. Slušate li me?— Dosad mi je sve jasno.— Ako se sjećate, po ne dje ljak je bio izuzetno vruć dan, i gospođa

St Clair je hodala polako ogle da va ju ći se za kakvim fijakerom jer jojse nije sviđao kraj u kojem se zatekla. Dok je tako hodala SwandamLaneom, odjednom je začula povik.Iz ne na đe na zagledala se u svoga muža koji ju je za pre pa šte no

promatrao s prozora na katu jedne kuće i koji joj je, tako joj se barempričinilo, nešto objaš nja vao pokretima ruku. Prozor je bio otvoren iona mu je jasno vidjela lice koje joj se učinilo strašno uz ne mi re nim.Razmahao se rukama, a onda je tako nenadano nestao s prozorakao da ga je odostraga povukla neka neo do lji va sila. Ženskim očimanije promaklo nešto ne uobi ča je no: premda je na sebi imao tamnikaput, u kojem je pošao u grad, nije imao ni ovratnika ni kravate.Uvjerena da nešto nije u redu, pohrlila je niza stube — jer je riječ o

istoj pušionici opijuma u kojoj ste me noćas zatekli — i pro ju riv ši krozprednju pros to ri ju pokušala se popeti stubištem koje je vodilo na kat.Međutim, pri dnu ju je zaustavio onaj nitkov Lascar, kojeg sam većspomenuo, i uz pomoć svoga Danca pomoćnika izgurao je napolje.Ispunjena sumnjama i strahom, pohrlila je ulicom i u Fresno Streetu,na svu sreću, naišla na policajce i in s pek to ra na uobi ča je nomobilasku. Otpratili su je natrag do Lascarove jazbine i unatoč otporuprobili se do sobe u kojoj je gospođa St Clair ugledala muža. Anjemu ni traga. Na tom katu nije bilo nikoga osim jednoga bogaljakoji je tamo, činilo se, stanovao. On i Lascar uporno su se za klji nja li

da toga pos li je pod ne va nitko drugi nije bio u prednjoj sobi. U tom subili tako odlučni da se inspektor pokolebao, gotovo je po vje ro vao dase gospođa St Clair prevarila, kadli ona poviče, skoči i dograbimalenu drvenu kutiju koja čje bila na stolu. Kad je s nje strgnulapoklopac, iz nje ispadne prava kiša drvenih kockica. To su bileigračke koje je njezin muž bio obećao donijeti kući.Ovo otkriće i bogaljeva zbu nje nost uvjerili su in s pek to ra da je

posrijedi ozbiljan slučaj. Temeljito su pre tra ži li sobe jer je sveupućivalo na zločin.Prednja soba bila je na mje šte na jed nos tav no, za dnevni boravak. Iz

nje se ulazilo u malu spa va oni cu koja je gledala na stražnji dioskladišta. Između njega i prozora spa va oni ce je bio uzak prostor, suhza oseke, a za plime prekriven vodom visokom barem sto i tridesetcen ti me ta ra. Prozor je bio širok i otvarao se odozdo. Na pro zor skompragu otkriveni su tragovi krvi, a nekoliko kapi i na drvenom poduspa va oni ce. U prednjoj sobi, iza zavjese, bila je bačena sva odjećaNevillea St Claira osim njegova kaputa. Sve je bilo tamo: cipele,čarape, kaput i sat. Na tim pred me ti ma nije bilo tragova nasilja, ali niSt Claira nije bilo.Budući da drugog izlaza nije bilo, sobu je napustio kroz prozor, a

mrlje krvi upućivale su na malu vje ro jat nost da se spasio plivanjemjer je plima u vrijeme tragedije bila najviša.A sada nekoliko riječi o lupežu koji je u sve to bio umiješan. Lascar

je bio poznat kao okorio zločinac, ali, po riječima gospođe St Clair,on je samo nekoliko sekundi nakon pojave njezina supruga naprozoru bio u podnožju stepenica i mogao je biti saučesnik u zločinu.Branio se da ništa ne zna, pogotovo o tome što radi njegov stanarHugh Boone, i da se njega, vlasnika kuće, ne smije kriviti zbogodjeće nestaloga gospodina.Toliko o Lascaru. A sada nešto o opakom bogalju koji živi na katu

iznad pušionice opijuma i koji je po s ljed nji vidio Nevillea St Claira.Zove se Hugh Boone, a njegovo odvratno lice poznato je svakomkoji zalazi u City. On je pro fe si onal ni prosjak, premda se, da biizbjegao neprilike s policijom, tobože bavi prodajom voštanih šibica.Nedaleko Thre ad ne ed le Streeta slijeva zapazili ste u zidu maloudub lje nje. Tamo ta đavolska spoboda danju sjedi pre kr šte nih nogudržeći u krilu skromnu zalihu šibica. Budući da izaziva sa ža lje nje,

pro laz ni ci mu u mastan kožnati šešir ubacuju novčiće. Često sam gapromatrao. Lik mu je tako uočljiv da nitko ne proi đe da ga ne opazi.Na glavi je imao neurednu cr ven kas tu kosu, a lice mu je bilo iz na ka- že no užasnom braz go ti nom koja mu je iskrivila rub gornje usne.Bradu je imao kao u buldoga, a oči tamne i prodorne, pravi kontrastboji kose. To ga je izdvajalo iz gomile običnih prosjaka, kao i du ho vi- tost kojom bi uvijek spremno uzvraćao na upadice pro laz ni ka. Sadaznamo da taj čovjek stanuje iznad Lascarove jazbine.— Ali on je bogalj! — rekao sam. — Zar bi on sam mogao savladati

muškarca u punoj snazi?— On je bogalj samo zato što šepa, ali bio je snažan i dobro

ishranjen. Watsone, vi znate da je slabost jednoga uda često na do- mje šte na izuzetnom snagom drugih.— Molim vas nastavite.— Ugledavši krv na prozoru, gospođa St Clair se one svi jes ti la pa je

u pratnji policije bila odvezena kući. Inspektor Barton, koji vodislučaj, vrlo je savjesno dao pre tra ži ti sve pros to ri je, ali ništa nijeotkrio što bi na ta jans tven nestanak bacilo barem malo svjetla.Počinjena je greška što odmah nisu uhapsili Boonea, čime mu jepružena prilika da se nekoliko minuta po sa vje tu je sa svojim pri ja te- ljem Lascarom, ali to je uskoro is prav lje no. Temeljito su ga pretresli,ali ni u njega nije nađeno ništa što bi ukazivalo na to da je kriv. Istina,na desnom rukavu košulje imao je nekoliko krvavih mrlja, ali on je toobjasnio po ka zu ju ći prstenjak koji je bio porezan blizu nokta, što je,po njegovim riječima, izazvalo krvarenje. Rekao je i to da je maloprije bio kraj prozora i da su i mrlje s daske prozora zasigurno istogaporijekla. Uporno je nijekao da je ikad vidio Nevillea St Clairea, zak li- nju ći se da je pojava njegove odjeće u sobi isto tako neo bjaš nji vanjemu kao i policiji. Što se pak tiče izjave gospođe St Clair da je naprozoru vidjela supruga, to je bio plod njezine mašte. Odveli su ga uzžestoke proteste na po li cij sku stanicu, a inspektor je ostao u stanunadajući se da bi ga oseka mogla navesti na novi trag. Tako je i bilo,premda u mulju nisu pronašli ono od čega su stra ho va li. Kad serazina rijeke spustila, našli su St Clairov kaput, ali ne i njega. Znate lišto je bilo u džepovima?— Nemam pojma.

— Kako biste i mogli pogoditi! Svaki džep bio je krcat novčićima, usvemu četiri stotine dvadeset jedan peni i dvije stotine se dam de setkomada po pola penija. Nije nikakvo čudo što oseka nije odnijelakaput. Između skladišta i kuće snažan je vrtlog pa je kaput skovanim novcem u džepovima ostao, dok je golo tijelo odvuklastruja.— Zar nije ostala odjeća pronađena u sobi? Zar je na St Clairu bio

samo kaput?— Pret pos tav lja mo, gospodine, da je taj Boone bacio St Claira kroz

prozor i da to nitko nije vidio. Što bi on poslije toga uradio? Odmah bimu, naravno, bilo jasno da se mora riješiti i odjeće. Pograbio bikaput, ali kada bi ga htio baciti kroz prozor, sinulo bi mu da kaputneće potonuti. Imao je malo vremena jer je u prizemlju čuo graju kadse St Clairova žena pokušala probiti uza stepenice. Možda ga jeLascar već upozorio da dolaze policajci. Više nije smio gubiti nitrenutka. Pohitao je svom tajnom skrovištu, u kojem je pohranioplodove svoga pro sja če nja, i rukama nagrabio sitniša koliko jemogao i njime natrpao džepove kako bi bio siguran da će kaputpotonuti. Zatim ga je bacio kroz prozor, a to isto učinio bi i s drugomodjećom da nije čuo strku na ste pe ni ca ma. Preostalo mu je samotoliko vremena da prije ulaska policajca zatvori prozor.— To je sasvim pri hvat lji vo.— Neka nam to posluži kao radna pret pos tav ka u ne dos tat ku bolje.

Kao što sam rekao, Boone je bio uhapšen i odveden u policiju, atamo se pokazalo da se nikad nije ogriješio o zakon. Godinama jebio pro fe si onal ni prosjak, ali je živio naizgled vrlo mirno. Eto, takvo ječi nje nič no stanje. Sada bi valjalo od go vo ri ti na pitanje što je NevilleSt Clair radio u pušionici opijuma, što mu se ondje dogodilo, gdje jesada i kakve veze ima Hugh Boone s njegovim nestankom. A doodgovora na sva ta pitanja još smo daleko. Priznajem da se nesjećam slučaja koji je na prvi pogled izgledao tako jed nos tav no, akoji je bilo tako teško riješiti.Dok je Sherlock Holmes iznosio po je di nos ti, već smo prohujali kroz

predgrađa velegrada. Za nama su ostale po s ljed nje kuće, zatim nasje s obje strane pratila živica, a poslije smo se provezli kroz dvaraštrkana sela u kojima su neki prozori još bili osvi jet lje ni.

— Pri bli ža va mo se Leeju — reče moj suputnik. — U kratkoj vožnjiprovezli smo se kroz tri engleske grofovije. Počeli smo u Midd le sexu,presjekli jednu izbočinu Surreva i završili u Kentu. Vidite li ono svjetlomeđu drvećem. To su »Cedrovi«, a uz onu svje tilj ku sjedi zabrinutažena.— Zašto taj slučaj ne vodite iz Baker Streeta — upitao sam.— Zato što is tra ži va nje valja započeti ovdje. Gospođa St Clair

stavila mi je na ras po la ga nje dvije sobe, pa možete biti sigurni da ćebiti isto tako gos to lju bi va i prema mom pri ja te lju i kolegi. Zazirem odsusreta s njom, Watsone, jer joj o mužu ne nosim nikakve vijesti.Stigli smo, heeejjj ...Zaustavio je konje ispred velike vile usred imanja. Pritrčao je

konjušar, a ja sam, skočivši na zemlju, pošao za Holmesom poš ljun- ča nim putem prema kući. Vrata se otvore i mala plavokosa ženapojavi se na pragu obučena u haljinu od lakoga muslina s ru ži čas timukrasima na ovratniku. Njena se prilika jasno ocrtavala na svijetlojpozadini. Jednom je rukom držala vrata, drugu je nes trp lji vo podigla.Sva se nagnula, a oči i na preg nu te usne iz ra ža va le su za bri nu tost.— No? — poviče.Tek je tada opazila da smo dvojica. Iz grla joj se izvije usklik nade,

koji odmah pređe u uzdisaj kad moj prijatelj potrese glavom i slegneramenima.— Ne donosite dobre vijesti?— Ne.— Ni loše?— Ni njih.— Hvala bogu! Uđite. Sigurno ste umorni. Imali ste naporan dan.— To je moj prijatelj dr Watson. On je ne pro cje nji vo koristan u

nekim mojim slu ča je vi ma. Sretna je okolnost što će se i sada uključitiu istragu.— Milo mi je što sam vas upoznala — reče i srdačno mi stisne ruku.

— Nadam se da ćete oprostiti zbog nereda u kući. Udarac nas jezadesio tako nenadano.— Draga gospođo — rekao sam — ja sam navikao na skroman

smještaj, a da i nisam, vaše su isprike sasvim ne po treb ne. Ako ikakomogu pomoći, uradit ću to sa za do volj stvom.

— Gospodine Sherlock Holmes — započne kad smo ušli u dobroosvi jet lje nu bla go va oni cu u kojoj nas je na stolu već čekala hladnavečera — rado bih vas nešto upitala, ali molim vas da jed nos tav nood go vo ri te.— Svakako, gospođo,— O mojim re ak ci ja ma nemojte brinuti. Ja nisam his te rič na i ne

padam u nesvijest. Jed nos tav no želim čuti vaše mišljenje, pravomišljenje.— O čemu?— Da li u dnu duše vjerujete da je Neville još živ? Činilo se da se

Holmes zbunio.— Budite iskreni! — Stajala je na sagu pažljivo ga pro ma tra ju ći

odozgo dok se on zavalio u pleteni naslonjač.— Da budem iskren, gospođo, ne vjerujem.— Mislite da je mrtav?— Tako je.— Ubijen?— To ne kažem. Možda.— A kojeg je dana umro?— U po ne dje ljak.— U tom slučaju, gospodine Holmes, budite dobri i objasnite mi

kako to da sam danas primila ovo njegovo pismo.Sherlock Holmes skoči iz nas lo nja ča kao da ga je potresla struja.— Što!— Da, danas. — Smješkala se držeći u ruci komadić papira.— Mogu li ga pogledati?— Naravno.On joj ga gotovo istrgne iz ruke, poravna na stolu, primaknu svje tilj-

ku i pažljivo ga počne pro uča va ti. Omotnica je bila od vrlo grubapapira, s po štan skim žigom Gra ve sen da od toga dana, bolje rečenopret hod no ga dana jer je ponoć odavno prošla.— Prost rukopis! — promrmlja Holmes. — To nije pisao vaš suprug,

gospođo?— Nije, ali pismo je njegovo.— Vidim da se osoba koja je pisala adresu morala pro pit ki va ti.— Kako to znate?

— Ime, je, kao što vidite, napisano posve crnom tintom koja seosušila. Ostatak je sivkast, što pokazuje da je upo tri jeb lje nabugačica. Da je sve bilo napisano is to vre me no ne bi bilo sasvimcrnih riječi. Taj čovjek je napisao ime i prezime, zatim je nastalastanka prije nego što je napisao adresu, što znači samo jedno: nije jeznao. To je, naravno, sitnica, ali ništa nije tako važno kao sitnica. Po- gle daj mo pismo. Aha! Ovdje je bilo još nešto!— Da, njegov prsten pečatnjak.— Jeste li sigurni da je to rukopis vašega muža?— Jesam, tako piše kad mu se žuri. Nije nalik njegovu običnom

rukopisu, ali ga ipak dobro poznajem.»Najdraža, ne plaši se. Sve će dobro završiti. Dogodila se velika

greška i proći će nešto vremena dok se ne ispravi. Čekaj i budistrpljiva — Neville.«— Pisano je olovkom — nastavio je Holmes — na čistom listu s

početka ili kraja knjige veličine oktava bez utis nu to ga vodenoga žiga.Pismo je danas u Gra ve sen du bacio na poštu čovjek prljava palca.Ako se ne varam, omotnicu je zalijepio netko tko žvače duhan. Jesteli sasvim sigurni da je to rukopis vašega muža, gospođo?— U to nema sumnje. To je pisao Neville.— I pismo je danas odaslano iz Gra ve sen da. E pa, gospođo St

Clair, slučaj nije tako crn, premda se ne bih usudio ustvrditi daopasnosti više nema.— On je živ, gospodine Holmes.— Osim ako to nije vješto kri vo tvo re no pismo napisano s namjerom

da nas navede na krivi trag. Prsten, zapravo, ne dokazuje ništa.Možda mu ga je netko uzeo.— Ne ... nije ... to je njegov rukopis.— U redu. Možda je bilo napisano u po ne dje ljak a odaslano danas.— Možda.— Ako je tako... u me đu vre me nu se mnogo toga moglo dogoditi.— Oh, gospodine Holmes, nemojte me obes hra bri ti. Znam da je s

njim sve u redu. Toliko smo privrženi jedno drugome da bih osjetilada ga je snašlo zlo. Zamislite, onoga dana kad sam ga po s ljed nji putvidjela porezao se u spa va oni ci, a ja sam iz bla go va oni ce odmahpohrlila uza stepenice sluteći da se nešto dogodilo. Mislite li da bihtako reagirala na sitnicu, a ostala neo sjet lji va na njegovu smrt?

— Previše sam toga vidio kako ne bih znao da je dojam što ga stičežena pokadšto vredniji od zaključka logičara koji se služi razumom.U tom pismu imate jak dokaz koji pot krep lju je vaše mišljenje. Ali akovam je suprug živ i ako je u stanju da napiše pismo, zašto se nevraća kući?— Ne znam kako da to objasnim.— Je li u po ne dje ljak prije odlaska išta napomenuo?— Nije.— I vi ste bili iz ne na đe ni kad ste ga ugledali u Swandam Laneu?— I te kako.— Je li prozor bio otvoren?— Jest— Znači, mogao vas je dozvati?— Mogao je.— A on je, kako sam razumio, nešto nejasno uzviknuo?— Da.— Pomislili ste da zove u pomoć.— Da. Mahao je rukama.— Možda je uzviknuo od iz ne na đe nja, možda je bio za pre pa šten

što vas je ugledao iznenada pa se zbog toga razmahao rukama?— Možda.— Učinilo vam se da ga je netko povukao odostrag?— Odjednom je nestao.— Možda je sam skočio unatrag. Vi u sobi niste vidjeli nikoga

drugog?— Nisam, ali onaj užasni čovjek je priznao da je i on bio tamo, a i

Lascar je bio na podnožju stepenica.— Tako je. Koliko ste uspjeli vidjeti, vaš suprug je imao svoje sva ki-

daš nje odijelo, zar ne?— Da, ali bez ovratnika i kravate. Jasno sam mu vidjela golo grlo.— Je li vam ikada govorio o Swandam Laneu?— Nikad.— Je li se na njemu ikada pri mi je ti lo da puši opijum?— Nikad.— Hvala, gospođo St Clair. To je ono što sam htio istjerati načistac.

Sad ćemo malo pre za lo ga ji ti i poći na spavanje. Sutra ćemo imatipune ruke posla.

Na ras po la ga nje nam je stavila udobnu dvo kre vet nu sobu i ja samse brzo našao među plahtama jer sam bio iscrpljen nakon noćnihpus to lo vi na. Sherlock Holmes, međutim, bio je čovjek koji bi s ne ri je- še nim problemom u glavi danima, pa i tjednima, bez odmorapokušavao naći rješenje, prevrćući i ponovo raz ma tra ju ći činjenice,ocje nju ju ći ih sa svakog sta ja li šta, sve dok ne bi prodro u srž tajne, ilizaključio da mu nedostaju još neke činjenice. Uskoro mi je postalojasno da se i sad sprema na dugo bdjenje. Skinuo je kaput i prsluk,obukao veliki plavi kućni haljetak i ušetao se sobom sa kup lja ju ćijastuke s kreveta i nas lo nja ča. Od njih je napravio neku vrstu is toč- njač kog divana na kojem se smjestio pre kri že nih nogu. Pred sebe jestavio malo duhana i kutiju šibica. Vidio sam ga kroz mutnu svjetlostsvje tilj ke kako sjedi sa starom lulom od bijelog vrijesa u ustima, očijuuperenih u kut stropa dok se oko njega ovijao plavkasti dim, onakotiha i nepomična, dok mu je svjetlost isticala oštre crte lica. Tako jesjedio kad sam zaspao, a bio je na istom mjestu kad me iza snaprobudi oštar povik. Ljetno zvonce prodrlo je u sobu. Lula mu je jošbila među usnama, plavičast trak još se uvijao naviše, soba je bilapuna duhanskog dima.— Jeste li se probudili, Watsone? — upita me.— Jesam.— Jeste li ras po lo že ni da se jutros provozamo kolima?— Svakako.— Onda se obucite. U kući je, istina, još mirno, ali ja znam gdje

konjušar spava. Uskoro ćemo na mjes ti ti zamku.Smijuljio se dok je govorio, treptao očima i posvema se raz li ko vao

od tmurna mislioca od sinoć.Dok sam se oblačio pogledao sam na sat. Nije bilo nikakvo čudo

što se još nitko drugi nije probudio. Bilo je tek 4.25 sati. Jedva samzavršio oblačenje, kad se Holmes vrati s viješću da je konjušarupregao konja.— Htio bih pro vje ri ti jednu teoriju — reče navlačeći cipele. —

Uvjeren sam, Watsone, da pred sobom imate najveću budaluEvrope. Za vri je dio sam da me netko šutne nogom odavde pa sve doCharing Crossa. Pa ipak imam ključ zagonetke.— Gdje je? — upitao sam os mje hu ju ći se.

— U kupaonici — odvrati. — Da, ne šalim se — nastavi Holmesspazivši mi nevjericu u očima. — Upravo sam bio ondje i uzeo ga.Sad je u mojoj torbi. Pođimo, dragi moj, da se uvjerimo može li ubravu.Sišli smo stubištem što smo tiše mogli, zatim napolje u vedro

sunčano jutro. Na cesti nas je čekao konj upregnut u kola, a kraj njihnapola odjeveni konjušar. Popeli smo se i pojurili prema Londonu.Na cesti je već bilo kola kojima su seljaci u pri jes to ni cu vozili povrće,ali ljet ni kov ci s obje strane doimali su se beživotno poput grada izsnova.— U nekim po je di nos ti ma to je bio izuzetan slučaj — reče Holmes

na tje rav ši konja bičem u galop. — Priznajem da sam bio slijep kaokrtica, ali, bolje je spoznati istinu kasnije nego nikada.U gradu su prvi ra no ra ni oci upravo počeli pospano pro vi ri va ti kroz

prozore. Skrenuvši na Waterloo Bridge Road prešli smo rijeku, zatimWel lin g ton Streetom, pa nadesno, sve do Bow Streeta. Holmes jepo li caj ci ma bio dobro poznat pa su mu ona dva na ulazu sa lu ti ra la.Jedan pridrži konja, drugi nas uvede.— Tko je na dužnosti? — zapita Holmes.— Inspektor Brad stre et, gospodine.— Brad stre et, kako ste? — Visok i kršan čovjek silazio je po plo če-

nim hodnikom. — Brad stre et, htio bih s vama raz go va ra ti.— Drage volje, gospodine Holmes. Uđite u moj ured.Bila je to mala pros to ri ja s golemom knji žu ri nom na stolu i

telefonom na zidu.— Što mogu učiniti za vas, gospodine Holmes?— Došao sam zbog onoga prosjaka, Boonea, onoga na kojeg se

sumnja da je umiješan u nestanak Nevillea St Claira iz Leeja.— Ah da. Priveden je, a mi smo ga zadržali jer nam još može

ustrebati u istrazi.— Tako sam i ja čuo. Je li ovdje?— Da, u ćeliji.— Je li miran?— Lupež nam ne zadaje neprilika ... osim što je užasno prljav.— Prljav?— Da. Mogli smo ga natjerati jedino da opere ruke, a lice mu je

crnje nego u ugljenara. Kad slučaj bude okončan, morat će se

čestito okupati u zatvoru. Kad ga budete ugledali složit ćete se samnom da mu je kupka i te kako potrebna.— Rado bih ga vidio.— To ćemo lako urediti. Ovuda, molim. Torbu možete ostaviti.— Ne, ponijet ću je sa sobom.— Kako hoćete. Ovuda molim.Poveo nas je hodnikom, otvorio vrata s rešetkama, zatim smo

zavojitim stubištem sišli u bijelo okrečen hodnik s nizom vrata s objestrane.— Treća vrata desno — reče inspektor. — Evo nas. — Bešumno je

pomakao u stranu drvenu ploču na gornjem dijelu vrata i pogledaounutra.— Spava — oglasi se inspektor. — Odavde ga dobro možete

vidjeti.Primakli smo se otvoru. Za tvo re nik je ležao u duboku snu, dišući

polako i glasno, lica okrenuta prema nama. Bio je to čovjek srednjevisine, u gruboj odjeći kakva je od go va ra la poslu što ga je obavljao.Kroz pohaban kaput virio je komad šarene košulje. Bio je, kao što gaje inspektor opisao, strašno prljav, ali ni kora koja mu je pre kri va lalice nije mogla prikriti odbojnu ružnoću. Širok ožiljak protezao mu selicem od oka do brade i napevši kožu iskrivio jedan dio gornje usnetako da su mu se tri zuba uvijek vidjela stva ra ju ći dojam ne pre kid nogcerekanja. Čupa sjajne crvene kose prekrila mu je čelo i oči.— Zar nije ljepotan? — upita inspektor.— Kupanje mu je doista potrebno — dobaci Holmes. — Sa sobom

sam ponio naj nuž ni je.Dok je to govorio, Holmes na moje veliko iz ne na đe nje izvuče iz

torbe veliku spužvu.Inspektor zahihota. — Vi ste neki ša ljiv dži ja.— A sad... tiho otvorite vrata. Natjerat ćemo ga da se preobrazi u lik

pris toj ni je vanjštine.— Pa ... zašto ne — složi se inspektor. — Takav ne služi na čast

ćelijama Bow Streeta, zar ne?Ključ je uvukao u klju ča ni cu i mi smo tiho ušli u ćeliju. Čovjek na

ležaju napola se okrenuo, zatim je ponovo utonuo u dubok san.Holmes se sagne, spužvu navlači vodom iz vrča i njome dvaputsnažno prevuče preko za tvo re ni ko va lica.

— Da vam pred sta vim — poviče — gospodina Nevillea St Claira izLeeja u grofoviji Kent!Nikad nisam pri sus tvo vao takvom prizoru. Čovjekovo lice oljuštilo

se pod spužvom kao kora s drveta. Nestalo je prljave smeđe boje.Iščezla je grozna braz go ti na zajedno s is kriv lje nom usnom koja jelicu davala izraz odvratna cerekanja. Holmes mu s glave strže perikura sku š tra ne crvene kose. Pred nama na krevetu sjedio je blijedčovjek, žalosnih i otmjenih crta lica, crnokos i glatke puti, trljajući oči iogle da ju ći se pre ne ra že no. Shvativši što se dogodilo, on vrisne i bacise licem na jastuk.— Zaboga! — za pre pas ti se inspektor. — Pa to je čovjek kojeg

tražimo. Poznam ga po fo to gra fi ji.Za tvo re nik se okrene prema nama. Na licu mu se čitalo da se

prepušta sudbini.— Pa neka bude — reče. — Zbog čega me zapravo op tu žu je te?— Krivi ste što ste oteli Nevillea St... Oh, zaboga, to vam ne

možemo pripisati osim ako nije posrijedi pokušaj sa mo uboj stva —zbunjeno se osmjehne inspektor. — Hm, u policiji sam već dvadeseti sedam godina, ali to je vrhunac svega što sam doživio.— Ako sam ja Neville St Clair, tada je očito da nikakav zločin nije

počinjen. Znači, za dr ža va te me pro tu za ko ni to.— Nikakav zločin — ubaci Holmes — ali zato greška. Bolje biste

uradili da ste se po vje ri li ženi.— Nije mi bilo toliko do žene koliko do djece — promrlja za tvo re nik.

— Bog mi je svjedok da sam učinio sve da se ne postide oca. Kakavskandal! Što da radim?Sherlock Holmes sjedne kraj njega na ležaj i blago ga potapša po

ramenu.— Ako se sud prihvati vašeg slučaja — reče Holmes — sumnjam

da ćete izbjeći skandal. Ali ako uvjerite po li cij ske vlasti da ništa nisteskrivili, ne vidim razloga da po je di nos ti o tome treba da prodru ujavnost. Uvjeren sam da će inspektor Brad stre et pri bi lje ži ti sve štomu budete rekli i prenijeti nadležnim organima. Tako vaš slučaj nikadneće doći pred sud.— Bog vas bla gos lo vio! — uzvikne za tvo re nik. — Radije bih podnio

zatočenje, pa i samu smrtnu kaznu, nego da svoju jadnu tajnuostavim svojoj djeci kao mrlju na obi telj skoj časti. Vi ste prvi kojima

ću ispričati svoju priču. Otac mi je bio učitelj u Ches ter fi el du, gdjesam dobio izvrstan odgoj i obra zo va nje. U mladosti sam mnogoputovao, neko vrijeme bavio sam se glumom, zatim sam postaoreporter lon don skih večernjih novina. Jednog dana moj je urednikpoželio seriju članaka o pro sja če nju u pri jes to ni ci, i ja sam se do bro- volj no javio. Tako je počela moja pus to lo vi na. Da bih saznao pravečinjenice, na kojima bih mogao temeljiti svoje članke, trebalo je dasam počnem pro sja či ti kao amater. Dok sam bio glumac naučio sam,naravno, vještinu šminkanja, čak sam se odlikovao vještim pre ru ša- va njem. Obojao sam lice i, da bih pobudio što više sa ža lje nja, prekonjega sam povukao veliku braz go ti nu i, jedan sam dio usne iskriviopomoću komadića flastera boje kože. S crvenom kosom na glavi i uotrcanoj odjeći zauzeo sam mjesto u naj pro met ni jem dijelu Citvjakao tobožnji prodavač šibica, a zapravo sam bio prosjak. I nakonsedam sati takvoga posla, kad sam se vratio kući, ustvrdio sam nasvoje veliko iz ne na đe nje da sam is pro sja čio čak dvadeset šestšilinga i četiri pensa.I tako sam pisao članke ne misleći o tome sve dok jednom pri ja te lju

nisam jamčio za iznos od dvadeset pet funti. Kada je došlo vrijemevraćanja duga, vjerovnik ga je zatražio od mene. U prvi mah nisamznao kako da dođem do toliko novca, zatim mi je sinulo. Od vje rov ni- ka sam zatražio odgodu plaćanja, a od pos lo dav ca dopust. Dvatjedna prosjačio sam prerušen u Citvju. Već nakon deset dana imaosam potreban novac i platio dug.Možete zamisliti kako je bilo teško ponovo raditi za samo dvije funte

tjedno kad sam se uvjerio da je bilo dovoljno malo premazati licebojom, staviti kapu na tlo i čekati pa da toliko zaradim u jednomdanu. Borio sam se između ponosa i želje za lakim bo ga će njem.Na po s ljet ku sam napustio no vi nar stvo i danima sjedio u kutu što

sam ga bio odabrao iz a zi va ju ći samilost svojim sablasnim licem ipuneći džepove sitnišem. Samo je jedan čovjek znao moju tajnu,vlasnik jazbine u Swandam Laneu, kod kojeg bih se svako jutroprerušio u prljava prosjaka, a uveče se ponovo pre obra zio u uglednagrađanina. Lascaru sam za ko ri šte nje sobe dobro plaćao. Bio samsiguran da će čuvati moju tajnu.Nakon nekog vremena ustanovio sam da sam uštedio po pri lič nu

svotu. Time, istina, ne želim reći da svaki londonski prosjak može is-

pro sja či ti sedam stotina funti godišnje, što je manje od mojih pro sječ- nih primanja. Ja sam se okoristio izuzetnom prednošću, vještinomšminkanja, ali i spo sob noš ću da duhovito odgovaram na dobačenedosjetke. U tome sam se toliko usavršio da sam postao naj po pu lar ni- ji prosjak Citvja. Moj se šešir danima punio pensima, i ponekim sre- br nja kom. Dane kada ne bih zaradio dvije funte, smatrao samlošima.Obo ga tiv ši se, postao sam am bi ci oz ni ji. Kupio sam kuću na selu i

oženio se. Nitko nije znao moje pravo zanimanje. Moja dragasupruga vjerovala je da radim u Cityju, ali nije znala što.Prošloga po ne delj ka, kad je završio radni dan, oblačio sam se u

sobi iznad pušionice opijuma. Po gle dav ši kroz prozor ugledao sam,na svoj užas, ženu kako stoji na cesti i promatra me. Iz ne na đe nosam uzviknuo, podigao ruke da njima prekrijem lice, i pohitavši svomsa učes ni ku Lascaru, prek li njao ga da nikog ne pušta na kat. Na dnustubišta čuo sam glasove. Brzo sam svukao odijelo, navukaoprosjačke prnje, našminkao se i nabio vlasulju. Ni vlastita žena nijeme pre poz na la. Tada mi je palo na um da bi mi pre me ta či nom u sobimogli pronaći odijelo, što bi me odalo. Širom sam otvorrio prozorponovno okr va viv ši prst koji sam bio porezao toga jutra u spa va oni ci.Dograbio sam kaput, otežao od novčića koje sam malo prije udžepove prenio iz kožnate torbe, i bacio ga kroz prdzor. Nestao je uTemzi. Učinio bih to i s pre os ta lom odjećom, ali su policajci već trčaliuza stube. Na svoje veliko olakšanje ustanovio sam da me hapsepod sumnjom ubojstva, što mi je bilo milije nego da se otkrije mojpravi identitet.Ne znam što bih vam još mogao objasniti. Odlučio sanj ostati

prerušen što duže, zato mi je dobro došlo prljavo lice. Znajući da ćemi žena biti silno zabrinuta, is ko ris tio sam trenutak dok me policajcinisu pro ma tra li, neopazice sam s prsta skinuo prsten, predao gaLascaru, a ženi brzo našvrljao da se ne mora brinuti.— Poruku je dobila tek jučer — reče Holmes.— Znači da je provela užasan tjedan!— Policija je motrila na Lascara — reče inspektor Brad stre et — i

zato mu je biio teško neopazice odnijeti pismo na poštu. Možda jezamolio kojeg momara, redovitog gosta pušionice, da to učiniumjesto njega, a momak je nekoliko dana zaboravio na obećanje.

— Tako je. Vje ro jat no je baš tako bilo — Holmes će odo bra va ju ći.— Ali, zar nikad niste bili kažnjeni zbog pro sja če nja?— Često, ali novčana globa bila je sitnica.— S tim valja prestati — upadne Brad stre et. — Ako hoćete da

policija zataška slučaj, Hugh Boone mora nestati.— Kunem vam se onim što mi je naj sve ti je da će biti tako.— Ako je tako, progledat ćemo vam kroz prste. Ali ako vas ponovo

uhvatimo, sve će izbiti na vidjelo. Gospodine Holmes, mnogo smovam zahvalni što ste objasnili slučaj. Priznajem da me zanima kakopostižete takve rezultate.— Ovaj sam postigao sjedeći na gomili od pet jastuka i s lulom u

ustima. Watsone, ako se odvezemo u Baker Street stići ćemo upravona doručak.SCAN, OCR & OBRADAPRA ETO RI OUS

1 Jedna od četiri londonske pravničke kor po ra ci je koja uživa pri vi le- gi ju da šalje pra vo zas tup ni ke pred sud.2 Sve što je nepoznato smatra se ve li čans tve nim (citat iz Tacita).3 Čovjek nije ništa, djelo je sve (franc. — Flaubert)4 Ljubavna priča, afera (franc.)5 Metier = zanat, struka (iranc.)6 Pre tje ra no (franc.)7 Engleski knji žev nik (1828—1909)8 Vidjet ćemo (franc.)9 Ne pre vo di va igra riječi — u tekstu Ballarat, važno nalazište zlata

sje ve ro za pad no od Mel bo ur nea.10 Ras tav lje ni dijelovi (lat.).11 Svršen čin (franc.)

SadržajSKANDAL U ČEŠKOJ

I.II.III.

LIGA RIĐOKOSIHPROBLEM IDEN TI TE TATAJNA BOSKOMSKE DOLINEPLAVI GRANATPJEGASTA TRAKAIN ŽE NJE ROV PALACPLEMENITI NEŽENJAPET SJEMENKI NARANČEČOVJEK S IS KRIV LJE NOM USNOM