TAMBURA JE HRVATSKO, A NE TURSKO GLAZBALO!

Je li tambura tursko glazbalo, koje su oni donijeli u Hrvatsku sa svojim osvajanjima? Naravno da nije! Ime Turska nastalo je početkom 20 st. (poslije 1. svjetskog rata), kada je Kemal Ataturk reformirao ostatak Osmanlijskog carstva u modernu sekularnu državu (bez dominacije islamske vjere), a nije ni osmanlijska, jer osmanlijski sultani osvajaju Bizant, a time i zapadnu Mezopotamiju u 13. st, te jugoistočnu Evropu u 14. st., a tambura je mnogo starija.

Ovakve zablude proizašle su iz „jugoslavenskog“ – komunističkog naučavanja, u kojem su 1945. sve hrvatske vrijednosti postale „slavenske“ i „jugoslavenske“, zbog „velikog brata“ Staljina u SSSR-u – vođe komunističke Internacionale, a time su svi postali „Slavena“. Ostalo je jedino ime Hrvatska i to uglavnom zlonamjerno vezano uz „ustaše...“

U Muzičkoj enciklopediji izdanoj 1958 g.- izdanje i naklada Leksikografskog zavoda FNRJ piše : „... tambura je tradicionalna, a ne autohtona kulturna tekovina južnih Slavena i drugih naroda na Balkanu, kamo su je donijeli Turci u XIV i XV st....“

A istina je upravo suprotna ovim protuhrvatskim ideološkim podmetanjima, iako začudo poslije 22 godine od stjecanja samostalne države R. Hrvatske ni jedan službeni povjesničar, ni današnje istraživalačko novinarstvo, ni „javna“ HTV, pa čak ni hrvatski akademici nisu našli za potrebno ispraviti tu propagandu i objaviti pravu istinu o povijesti tambure i Hrvata.

Stvarni povjesničari izradili su 1994 g. znanstvenu studiju pod naslovom „Tko su i odakle Hrvati“, koja se čuva u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a Tihomir Mikulić je, temeljem te studije i drugih izvora, te svojih istraživanja o podrijetlu Hrvata 2002. g. izdao drugo izdanje svoje knjige pod naslovom: „Otvoreni pečati“ (na 900 stranica! - prvo izdanje posjeduje i naša zelinska gradska knjižnica), ali u našim tiskovnim i HTV sredstvima obavještavanja o svemu tome nema ni riječi. Zar je zaista važniji karijerizam i privilegije umišljenih „elita“ u našim hrvatskim institucijama od znanstvenog rodoljublja, domoljublja, hrvatskog povijesnog identiteta - strateškog narodnog interesa? Istu spoznajnu sudbinu dijeli i hrvatska tamburica – naše izvorno povijesno hrvatsko glazbalo.

Iz spomenutih znanstvenih studija saznajemo da su prapreci drevni Vede – Ranoaryci iselili iz prapostojbine – oko međurječja Sir-Darje i Amu-Darje (klimatski poremećaji – suša) oko 3500. pr. Kr. Jednim krakom (Huri) odlaze u Mezopotamiju, na gornji tok Eufrata i Tigrisa i uz Sredozemno more, gdje stvaraju Huru-kulturu, a drugim krakom (Sumeri) smještaju se u delti rijeka Eufrata i Tigrisa (uz Perzijski zaljev), stvarajući sumersku kulturu oko grada Ur-a. Treći krak vedskih indo – aryanaca smješta se u međurječje Inda i Sarasvati (tada ledenjačke rijeke podno Himalaje), gdje stvaraju naprednu civilizaciju - Harapo kulturu i gradove Harapo, Mohenjo Daro, Jarpur i dr. Oko 2000.pr.Kr. ti vedski Indoaryanci ponovo iseljavaju sa ovog područja (tektonski poremećaji – potresi u Himalaji - ledenjačka Sarasvati presušuje, - nastaje Ganges, a Ind poplavljuje, te dolaze u Mezopotamiju k Hurima sa svojim prvim bojnim kolima uz konjsku zapregu, brončanim oružjem i drugim znanjima.

U suživotu s Hurima šire se dalje na Bliski Istok (Levant) i dalje u Egipat, gdje već 1690. pr. Kr. preuzimaju vlast kao faraoni XV- XVII dinastije pod imenom HIXI (= vladari stranih naroda), XVIII (...Tutmozisi, Nefretiti, Tutankhamon.., XIX (Ramzesi, Seti...),do 22 dinastije (Šošenk...) Sa faraonima hrvatske krvi u Egipat je stigao trožilni (troprutni) pleter, motiv „šahovnice“, prva bojna

kola s konjskom zapregom, brončani savinuti mač, nova znanja i tamburica, a sa njihovim odlaskom iz Egipta (oko 700.pr. Kr.) otišli su ti simboli, pa i tamburica, a njen daljnji svjetski razvoj, prati Hrvate sve do dolaska na Jadran.

Potpis Tutankhamona model broda iz grobnice Tutankhamona Narukvica faraona Šošenka (1334.- 1325. pr. Kr.) (prepuna motiva „šahovnice“) ( 945.-924.pr. Kr.) (iz njegovog groba.) * povečaj ! („Neb“ s motivom„šahovnice“)

Velika tambura - Sini-tu- tampur (pantur) doba Sviračica tambure sa zida groba Rehmire faraonke Hatšepsut (1467. - 1452. pr. Kr.) Tebanska nekropola – XVIII dinastija faraona

Sviračice iz vremena faraona Svirač tambure s kratkim vratom iz doba Tutmotisa II - Tutmozisa IV (1388.-1378.pr. Kr.) 1487. - 1473.pr. Kr.) Od tog oblika nastaje grčka „pandora“

Kuduru – granični kamen međaš u Suzi – kraljevina tambure iz Harauvatiša – (Afganistan ) ELAM na prolazu iz Iranske visoravni u Mazopotamiju. ljevo : do-tar desno: tanbur

Egipatska Sini-tu - tampur (kopljasta tambura) bila je trožica, ali i dvožica. Tambura dvožica ostala je do današnjeg dana narodno glazbalo u Egiptu, te se i danas tamo svira bordunski (melodija na 1. žici,a duži tonovi na 2. praznoj žici, kao pratnja ili 3. žica za završni ton). Iz Egipta je prenesena u Afriku, gdje je ostala potpuno nepromijenjena sve do danas.

Tambura dvožica i trožica, dvocjevna frula - svirala, baš kao i crveno-bijala polja i pleter simbolizirali su još prije dolaska Hurita u Egipat dualistički svjetonazor - pogled na svijet : život-smrt, muško-žensko, dobro-zlo, dan-noć, svijetlo-tama, mir-rat, nebo-zemlja, duh-materija, duhovnost-ništavnost itd. I crveno-bijeli ornament i pleter i dvožična glazbala, kao i bordujski način sviranja na svoj način su prikaz jedinstva suprotnosti, nužnost naizmjeničnog smjenjivanja i neprekidnosti tog ponavljanja kroz vrijeme i prostor.

"Kod tambure dvožice : žica na kojoj se svira melodija predstavlja aktivnost, muški princip, život, a žica koja služi kao prateći ton (bordun) predstavlja pasivnost, ženski princip, smrt. Treča žica na trožičnoj tamburi upotrebljava se tek na kraju melodije (kadenci) u istovremenom zvučenju dva tona, predstavljajući razrješenje dotadašnjeg djelovanja suprotnosti (1. i 2. žice.)" (Isti takav princip je i kod borduskog pjevanja, čak i kod pjevanja gange s jednom rukom na uhu (jedno uho čuje,drugo je začepljeno), kod pjevanja rere i čak kod bečarca (dvostih). Sve te navdene elemente, koji sau pripadali Indoarijancima i Huritima prije cca 6000 g. možemo naći i dan danas kod Hrvata. To su imena: Huru, Horvat, Horbat, Harvat, kao ime njihove današnje domovine, naroda i pojedinačnih prezimana, crveno-bijela ornamentika, kao nacionalni simbol, pleter kao kulturološki nacionalni saimbol, ravna kapa (znakoviti dio narodne nošnje), dugovrata dvožica tambura, koja se još zove cindra, cindrica na Grobinšćini, Kastavštini, i Ćićariji, te cintra u Gradišću, kratkovrata trožična lirica iz dubrovačkog primorja, kao i dvocjevna svirala pod imenom dvojnice, diplice, volarice, blizni, dvojkinje, te školjku (zavojitog puža) koji se upotrebljavan na Velebitu u obredne svrhe prilikom svetkovine zelenog Jurja (23. travnja), na isti dan kada se u Egiptu obavljala svetkovina zelenog Mina itd.

Huritska tambura dvožica raširena je poslije Egipta među druge narode po Starom Istoku: Perziju i Harauvatiju (danas Afganistan), te na zapad po Egejskom, Jadranskom i Tirenskom moru među Etruščane, gdje se razvila kao buzuki i kratkovrata pandora, ili kasnije mandolina. To potvrđuju imena naselja na tlu stare „Grčke“: Harvati na otoku Kreti kod Herekliona, Harvati kod Mikene, Harvati na Cipru, Harvati kod Atene, Harvati kod Soluna – Tesalija (grčka Makedonija) itd.), ili pak sami (hrvatski) Etrušćani na apeninskom poluotoku. Hetiti u Podkavkazju - Anatoliji, koji su s religijom i mitologijom preuzeli od Hurita i tamburu, nazivali su njene inačice: ipicinara i huncinara (mala i velika tambura)

Tambura je na istok prenesena u današnji Afganistan (progonom Harvata iz Izraela 722. pr. Kr.- u Harauvaitiš, tada satrapiju u perzijskom carstvu) ,te su tamo nastale njezine inačice do-tar (dvožica tambura) i čar-tar (četverožica tambura),a u drugom dijelu Afganistana inačica pod nazivom Tanbur.

Oko 600. pr. Kr. dio Harvata - Indo-aryanaca prelazi Ind, te uz rijeku Ganges osniva Maurijsko carstvo pod vladavinom dinastije Gupta, razvijajući vjeru Hinduizam i Budizam, kao inačice drevno vedskog vjerovaja i znanja, zapisujući (Sanskrtom) Vede ( znanje) prvi puta, budući se do tada prenosilo usmenom predajom. Tako je tambura je iz Afganistana prenesena u sjevernu Indiju, gdje se naziva kinari-vina i gdje je razvijena u najsloženiji i najveći oblik tambure vina (u vezi sa hinduizmom) – simbolom indovedske boginje znanja, mudrosti, književnosti i glazbe - Sarasvati – avestijske Harahvati (ženom boga Brahme). Sa budizmom je trožica tambura odnesena u Kinu, gdje je poznata pod imenom chin ili kin, a odatle u Japan, gdje se naziva shamisen (kod kojega je na mjestu glasnjače razapeta mačja koža, a na otoku Okinavi zmijska koža).

Kinari – vina , simbol božice Sarasvati Tambura iz Perzije u doba A. Makedonskog

U Perziji je također poznata tambura čar-tar. U Turkmeniji se svira dvožica tambura dutar, a kod Uzbeka je nastala njezina inačica sa pet žica. Selidbom Hrvata na Azovsko more u Crnomorsko kraljevstvo (cca 36. - 342 g. n. ere), u (kasnije ) Ukrajini njen naziv je bandura. U Rusiji nastaje također dvožično glazbalo imenom Domra, (dugi vrat, dvije žice) koje u XVII st. dobiva treču žicu, a u XIX st.V.V.Andrejev je preuređuje u balalajku (trokutasto tijelo,dugi uski vrat-ugođena E,E,A) kao orkestralno glazbalo u šest veličina. O tome kod nas svjedoče imena i oblici dvožične narodne tambure: samica (mala tambura u Panoniji), dangubica (veća tamburica u Lici) i šargija (velika tambura u predjelu Banja Luke-ugođena sekundno). Na njima

se kao u drevna vremena, još uvijek sviralo na bordunski način, (melodija na 1. žici, dok je 2. žica-prazna, služila za duge tonove kao pratnja ili završni ton.) To sve nam govori da je postojao ne jedan povijesni put kojim su Indoarijanci i Huriti iz Kraljevina Huru, (1250. - 935 pr. Kr. - današnji Libanon, Izrael, Palestina), Mitani (1550.- 1342. - 1275. pr. Kr. - gornji Eufrat i Tigris) i Urartu (1200. - 597. pr. Kr.) migracijom (prije svega pomorsko-trgovačkom poslije propasti svojih država) stizali i u današnju Hrvatsku, ali i kopnom sa područja tadašnje Perzije i Crnomorsko - Bosporskog kraljevstva (pod povijesnim imenom Bijeli Hrvati i Goti od V do VII st. po Kristu) a zatim u VII st. po Kr. preko istočne Evrope (Ukrajine, Velike Moravske, Poljske Češke i Slovačke) pod svojim pravim povijesnim imenom Hrvati. Uzalud nas razni kroatofobi danas, baš kao i oni kolonijalni u prošlosti etiketiraju : „Mali narod, Slaveni, Zapadni Balkanci“ i sl. nastojeći izbrisati značaj Hrvata u stvaranju nove civilizacije i evropskog identiteta, jer su iz hrvatskog korpusa ponikli mnogi svjetski velikani, mnoge nove države i unaprjeđene vjere, a čitavoj planeti priskrbili najzanimljiviju moguću povijest čovječanstva !

.

Napisao: Branimir Besak