///. poglavlje

PREDMET LINGVISTIKE

§1.Jezik;definicija1461

Koji je istodobno cjeloviti i stvarni predmet1471 lingvistike? 23Kao sto cemo poslije vidjeti, pitanje je neobicno slozeno; ograni-cimo se ovdje da vidimo u cemu je ta slozenost.

Druge znanosti operiraju unaprijed zadanim predmetima kojise zatim mogu gledati s razlicitih motrista; niceg slicnoga unasem slucaju nema. Netko izgovori francusku rijec nu (»gol«):povrsni cê promatrac doei u kusnju da u tome vidi konkretnijezicni predmet; no, maio pazljivije gledanje dovest cê nas dotoga da tu, jednu za drugom, vidimo tri ili cetiri potpuno razlicitestvari, ovisno o nacinu nasega gledanja: kao glas, kao izraz misli,kao nesto sto odgovara latinskom núdum itd. Daleko od toga dapredmet prethodi stajalistu, reklo bi se da staj aliste stvara predmeti, uostalom, nista nam unaprijed ne govori da je jedan od nacinagledanja raniji ili vredniji od drugih.

Osim toga, koji god nacin da prihvatimo, jezicni nam feno-men neprestano pokazuje dva liça'481 koja jedno drugomu odgo-varaju i od kojih jedno vrijedi samo pó drugome. Na primjer:

1. Slogovi koje artikuliramo akusticki su otisci zamijeceniuhom, ali zvukovi ne bi postojali bez glasovnih organa; tako je-dno n postoji samo zbog suglasnosti tih dvaju aspekata. Nije da- 24kle moguce jezik svesti na glas niti odvojiti glas od usne artikula-cije; isto tako, ne mozemo odrediti pokrete glasovnih organa akone uzmemo u obzir akusticki otisak (v. CLG 63 i d.)-

53

25

2. No, pretpostavimo da je glas nesto jednostavno: tvori li onjezik? Ne, on je samo sredstvo misli i sam pó sebi ne postoji.Ovdje cê iskrsnuti novo podudaranje puno opasnosti: glas, sloze-na akusticko-glasovna jedinica, tvori i sâm s mislju jednu slozenufíziolosku i mentalnu jedinicu. I tojos nije sve:

3. Jezik ima individualnu i drustvenu stranu i nemoguce j epojmiti jednu bez druge. Osim toga:

4. on je u svakom casu i uspostavljeni sustav i razvoj. Na prvise pogled cini vrlo jednostavnim razlikovati taj sustav od njegovepovijesti, razlikovati ono sto jest od onoga sto je bio; u stvarnosti,odnos koji spaja te dvije stvari toliko je uzak da ih je vrlo teskoodvojiti. Bi li pitanje bilo jednostavnije kad bismo jezik pro-matrali u njegovim pocetcima, kad bismo, primjerice, poceli sizucavanjem djetinjeg jezika?1491 Ne, jer je potpuno pogresnovjerovati da se u pitanjima jezika problem pocetaka razlikuje odproblema stalnih jezicnih uvjeta.1501 Prema tome, i opet ne izlazi-mo iz kruga.

I tako, odakle god da pitanju pristupimo, nigdje nam se neocituje potpuni predmet lingvistike; posvuda smo pred dvoumi-com: ili cemo prici samo jednoj strani svakog problema, i tadacemo se izloziti opasnosti da ne uocimo maloprije spomenutedvojnosti; ili cê nam se, ako jezik istodobno ispitujemo s visestrana, predmet lingvistike ukazati kao nesredena hrpa raznorod-nih stvari izmedu kojih nema nikakve veze. Upravo ako tako po-stupimo, sirom cemo otvoriti vrata brojnim znanostima - psiholo-giji, antropologiji, normativnoj gramatici, filologiji itd. - kojeostro lucimo od lingvistike, ali koje bi, uz ovako pogresnu meto-du, mogle svojatati jezik kao jedan od svojih predmeta.15"

Po nasem misljenju, postoji samo jedno rjesenje za sve teteskoce: moramo se odmah na pocetku postaviti na teren jezika iuzetiga kao normu za sve ostale manifestacijejezicne djelatnosti.I zaista, medu svim tim dvojnostima, samo se jezik cini podobnimza samosvojnu defmiciju i jedini nam pruza cvrstu tocku kojazadovoljava duh.

54

No, sto je jezik (langue)?™ Za nas se on ne mijesa s jezicnomdjelatnoscu (langage)l"] i samo je jedan njezin odredeni, doduse,bitni dio. On je ujedno drustveni proizvod mogucnosti govorenjai skup nuznih uvjeta koje je drustvo prihvatilo kako bi omogucilopojedincima da se tom mogucnoscu sluze. Uzet u svojoj cjelovi-tosti, jezik je mnogolican i nepravilan; istodobno je na vise po-drucja, a kako je u isti cãs i fizicki, i fizioloski, i psihicki, pripadajednako tako individualnom i socijalnom podrucju; ne mozemoga svrstati ni u jednu kategoriju Ijudskih cinjenica, jer ne znamokako iznijeti na vidjelo njegovo jedinstvo.

Jezik, naprotiv, cjelina j e pó sebi i princip klasifikacije. Cimmu dajemo prvo mjesto medu cinjenicama jezicne djelatnosti, timeuvodimo prirodni red u skup koji se ne podaje drugoj klasifikaciji.

Tom principu klasifikacije moglo bi se prigovoriti da sluzenjejezikom pociva na daru koji smo dobili od prirode, dok je jeziknesto steceno i dogovoreno, pá bi zato morao biti podredenprirodnom nagonu umjesto da ima prednost pred njim.

Evo kako se na to moze odgovoriti.U prvom redu, nije dokazano da bi jezicna funkcija, onakva

kakva se manifestira kad govorimo, bila potpuno prirodna, to jestda su nasi govorni organi stvoreni za govorenje kao sto su nogestvorene za hodanje.1541 Oko tog pitanja jezikoslovci su daleko odjednodusnosti. Za Whitneya, koji izjednacava jezik s drustvenominstitucijom, mi se samo pukim slucajem i iz razloga udobnostisluzimo glasovnim aparatom kao jezicnim sredstvom: Ijudi sumogli isto tako izabrati pokret i uporabiti vizualne slike umjestoglasovnih slika.'551 Nema sumnje da je takva teza odvec kruta; je-zik nije drustvena institucija koja u svemu slici drugima (v. CLG107 i d., 110). Stovise, Whitney ide predaleko kad kaze da je nasizbor slucajno pão na glasovne organe; oni su nam na neki nacinbili nametnuti od prirode. No, na bitnoj tocki, cini nam se da ame-ricki lingvist ima pravo: jezik j e dogovor, a priroda znaka o kojemdogovor postoji nije bitna. Pitanje glasovnog aparata u problemujezika drugorazredno je pitanje.

55

26

i

Jedna od defmicija onoga sto nazivamo artikuliranimjezikommogla bi potvrditi tu misao. U latinskom articulus znaci »ud, dio,clanak, podrazdioba u nizu stvari«; u pitanjima jezika artikulacijamoze oznacavati ili podrazdiobu govornog lança na slogove ilipodrazdiobu govornog lança na znacenjske jedinice; upravo utom se smislu na njemackome kaze gegliederte Sprache (Glied»ud, clanak«). Ako podemo od ove druge definicije, mogli bismoreci da govorenje nije ono sto j e prirodeno covjeku, nego da mu j eprirodena sposobnost da uspostavi jezik, to jest sustav razlicitihznakova koji odgovaraju razlicitim mislima.1561

Broca je otkrio da je sposobnost govora smjestena u trecojlijevoj ceonoj vijuzi; neki su se i na tome temeljili pripisujucijezicnoj djelatnosti prirodni karakter.1571 Medutim, dobro se zna daje ta lokalizacija bila utvrdena za s vê sto se odnosi na jezik,ukljucivsi i pismo; te konstatacije, zajedno sã zapazanjima uci-njenim o raznim oblicima afazije prouzrokovanim ozljedom tih

27 mozdanih centara, kao da nas upozoravaju: 1. da su razlicitesmetnje usnoga govorenja na stotine nacina isprepletene sã smet-njama pisanja jezika; 2. da u svim slucajevima afazije i agrafije,ono sto je ozlijedeno manje je u mogucnosti izgovaranja ovog ilionoga glasa ili crtanja ovog ili onog znaka nego u mogucnosti dase bilo kakvim sredstvom dozovu u sjecanje znakovi obicnog je-zika. Sve nas to vodi zakljucku da iznad funkcioniranja razlicitihorgana postoji opcenitija sposobnost, i to ona koja upravlja zna-kovima, a koja bi bila jezicna sposobnost par excellence. Na tajsmo nacin dovedeni do istog zakljucka kao maloprije gore.

Da bismo jeziku pripisali prvo mjesto u izucavanju jezicnedjelatnosti, mozemo se posluziti argumentom da se sposobnost -bila ona prirodna ili ne - artikulacije govora (paroles)™ iskazujesamo s pomocu sredstva koje je stvorila i nama dala zajednica.Prema tome, nece biti nikakva tlapnja ako kazemo da je jezik onosto cini j edinstvo jezicne djelatnosti.

56

§ 2. Mjesto jezika u pitanjimajezicne djelatnosti1591

Da bismo u skupnosti jezicne djelatnosti nasli mjesto kojeodgovara jeziku, moramo sepostaviti predpojedinacni cin koji cênam dopustiti da predocimo govorni krug (circuit de laparole.)m

Taj cin pretpostavlja barem dva pojedinca; to j e najmanje sto semoze zahtijevati da bi krug bio potpun. Uzmimo dakle dvijeosobe koje razgovaraju:

A B

Polazna toõka kruga je u mozgu jedne, na primjer osobe A,gdje su svjesni elementi, koje cemo nazivati pojmovima (con-cepts) zdruzeni s predodzbama jezicnih znakova ili akustickihslika koji sluze za njihovo izrazavanje. Pretpostavimo da odre-deni pojam izazove u mozgu odgovarajucu akusticku sliku: to je ucjelovitosti psihicki proces za kojim slijedi jedan/zz/o/osfa' pro-ces: mozak prenosi glasovnim organima poticaj suodnosan slici;zatim se zvucni valovi sire od usta A do uha B: proces je izrazitofizicki. Zatim se krug produzava u B, i to obrnutim redom: od uhau mozak, fiziolosko prenosenje akusticke slike; u mozgu, psi-hicko zdruzivanje te slike s odgovarajucim pojmom. Kad govoriB, novi cê cin ici - od njegova mozga do mozga A — tocno istimputem kao i u prvom slucaju i proci cê kroz iste susljedne faze,koje cemo prikazati na sljedecem crtezu:

57

28

Audicija Fonacija

p = pojama.s. = akustióka slika

Fonacija Audicija

Za ovu analizu ne tvrdimo da je potpuna; mogla bi se dodati idruga razlikovanja: cisto akusticki otisak, identifíkacija tog oti-ska s latentnom akustickom slikom, misicna slika fonacije itd.Vodili smo racuna samo o elementima za koje smo cijenili da subitni, no nas crtez dopusta nam neposredno razlikovanje fízickih

29 dijelova (zvucni valovi) od fízioloskih (glas i slusanje) i od psi-hickih (slike rijeci i pojmovi). Od iznimne je vaznosti da se ver-balna slika ne brka sã samim glasom i da je ona jednako psihickakao i pojam koji joj je pridruzen.

Govorni krug, kako smo ga prikazali, moze se i dalje dijeliti:

a) na izvanjski dio (titranje zvukova koji idu od usta do uha) iunutarnji dio, koji obuhvaca sve ostalo;

b) na psihicki i nepsihicki dio, pri cemu drugi obuhvaca i fízi-oloske cinjenice, koje imaju svoje mjesto u organima, i fizickecinjenice, koje su izvan pojedinca;

c) na aktivni i pasivni dio: aktivno je sve sto ide od sredistaasocijacije jednog od subjekata do uha drugog subjekta, a pasivnosve sto ide od uha drugoga prema njegovu sredistu asocijacije.'611

Naposljetku, u psihickom dijelu koji je smjesten u mozgu,mozemo nazvati izvrsnim sve ono sto je aktivno (p —> a. s.), aprihvatnim sve ono sto je pasivno (a. s. ->/?).

Tomu valja dodati sposobnost asocijacije i koordinacije, aona se javlja cim se radi o izoliranim znakovima; upravo ta

58

sposobnost igra najvecu ulogu u organizaciji jezika kao sustava

(v. CLG 170 i d.).1621

No, da bismo kako treba razumjeli tu ulogu, valja izaci izpojedinacnog cina, koji je tek zametak jezika, i prici onomu sto jedrustveno.

Izmedu svih pojedinaca povezanih jezikom uspostavit cê seneka vrsta prosjeka: svi cê proizvoditi - naravno, ne potpuno jed-nako nego priblizno - iste znakove povezane s istim pojmovima.

Odakle potjece ta jedinstvena odredenost u drustvu? Koji oddijelova govornog kruga tomu moze biti uzrokom? Jer, lako jemoguce da svi pri tome ne sudjeluju u jednakoj mjeri.

Otprve mozemo iskljuciti fizicki dio. Kad nekoga cujemo dagovori nama nepoznatim jezikom, mi cujemo glasove, ali zbognerazumijevanja ostajemo izvan drustvenoga.

Ni psihicki dio nije u svojoj cijelosti u igri: izvrsna strana nijeumijesana, jer izvedbu nikad ne vrsi masa; izvedba j e uvijek stvarpojedinca; izvedba je uvijek pojedinacna i njome uvijek upravljapojedinac; mi cemo je nazvati govorom (parolé).[M]

Upravo funkcioniranjem prihvatne i koordinativne sposobno-sti ostaju kod govornikâ otisci koji naposljetku postaju primjetnoisti kod svih. Kako cemo sami sebi predociti taj drustveni proiz-vod da bi na kraju ostao jezik ogoljen od svega ostaloga? Kadbismo mogli obuhvatiti sveukupnost verbalnih slika pohranjenihkod svih pojedinaca, dotakli bismo drustvenu vezu koja tvorijezik. To je blago sto gaje neprestano sluzenje jezikom naslagalou pojedincima koji pripadaju istoj zajednici, to je gramatickisustav koji virtualno postoji u svakom mozgu, ili, tocnije, umozgu skupa pojedinaca, jer jezik nije cjelovit ni u jednom: jeziksavrseno postoji samo u masi.'641

Odvajajuci jezik od govora, istodobno odvajamo: 1. ono stoje zajednicko od onoga sto je pojedinacno; 2. ono sto je bitno odonoga sto je sporedno i vise-manje slucajno.'651

Jezik nije funkcija govornikâ, jezik je proizvod sto ga pojedi-nac pasivno preuzima; jezik nikada ne pretpostavlja predumi-

30

59

31

t

sljanje, a razmisljanje tu samo ulazi za aktivnost svrstavanja, ocemu cê poslije biti rijeõi (v. CLG 170 i d.).

Govor je naprotiv pojedinacni voljni i razumni cin u kojemumoramo razlikovati: 1. kombinacije s pomocu kojih govornikiskoristava jezicni kôd166' u svrhu izrazavanja vlastite misli; 2. psi-ho-fizicki mehanizam koji mu omogucava da te kombinacije1671

izrazi.Valja napomenuti da smo defmirali stvari, a ne rijeci. Tako

uspostavljena razlikovanja nece nimalo trpjeti zbog nekih dvo-znacnih termina koji se od jezika do jezika ne podudaraju. Tako unjemackom Sprache znaci langue i langage; Rede odgovarapoprilici parole, ali mu se dodaje i znacenje »svecanoga govoraili obracanja« [kao i u hrv. govor]. U latinskom sermo znacilangue i parole, dok língua znaci »jezik« (langue) i tako dalje.Nijedna rijec ne odgovara potpuno jednom od pojmova koje smoutvrdili, pajé zato uzaludna svaka definicija koja se pokusava da-ti o ovoj ili onoj rijeci; polazenje od rijeci u svrhu definiranjastvari znak je lose metode.1681

Ponovimo dakle karakteristike jezika:

1. Jezik j e toõno odredeni predmet u skupu raznovrsnih cinje-nica jezicne djelatnosti. Mozemo mu odrediti mjesto u odrede-nom dijelu kruga gdje se jedna auditivna slika udruzuje s jednimpojmom. On je drustveni, zajednicki dio jezicne djelatnosti, izvanje pojedinca koji ga sâm ne moze ni stvarati ni mijenjati; jezikpostoji samo zahvaljujuci svojevrsnom dogovoru sklopljenomizmedu pripadnika zajednice. S druge strane, pojedincu je nuznaobuka da bi upoznao pravila igre; dijete ga malo-pomalo usva-ja.1691 Jezik je toliko zasebna stvar da covjek lisen moei govoramoze sacuvati jezik ako razumije glasovne znakove koje cuje.

2. Jezik, razlicit od govora, predmet je koji se moze odvojenoizucavati. Vise ne govorimo mrtvim jezicima, ali mozemo vrlodobro usvojiti njihovo jezicno ustrojstvo. Znanost o jeziku ne sa-mo da moze postojati bez drugih elemenata jezicne djelatnosti ne-go jejedino moguca ako se ti drugi elementi s njom ne mijesaju.

60

3. Dok je jezicna djelatnost heterogena, tako ograniceni jezikje homogen: to je sustav znakova gdje jebitna samo veza smisla iakusticke slike i gdje su oba dijela znaka jednako psihicka.

4. Jezik je nista manje nego govor predmet konkretne prirode,a u tome lezi vazna prednost za njegovo izucavanje. Premda su ubiti psihicki, jezicni znakovi nisu apstrakcije; povezivanja pri-hvacena kolektivnim dogovorom, a cija skupnost tvori jezik,stvarnosti su koje imaju svoje sjediste u mozgu. Osim toga,znakovi jezika su takoreci opipljivi; pismo ih moze fiksirati udogovorenim slikama, dok bi bilo nemoguce fotografirati govor-ni cin u svim njegovim pojedinostima; fonacija jedne rijeci, pábila ona ne znam kako sicusna, bezbroj je misicnih pokreta koje jeneobicno tesko sagledati i prikazati. U jeziku, naprotiv, ostajesamo akusticka slika i nju mozemo prevesti na stalno vidljivusliku. Jer, ako zanemarimo tu mnozinu pokreta nuznih da j eostvarimo u govoru, svaka j e akusticka slika, kao sto cemo j osvidjeti, zbroj ogranicenog broja elemenata ili fonema, koje opetmozemo predociti u pismu ogranicenim brojem znakova. Upravotoj mogucnosti da fiksiramo stvari koje se odnose na jezik du-gujemo cinjenicu da rjecnik i gramatika mogu biti njegov vjerniprikaz, jer je jezik spremiste akustickih slika, a pismo je njihovopipljivi oblik.™

32

§ 3. Mjesto jezika medu Ijudskim cinjenicama.Semiologija17"

Nabrojene nam znacajke omogucuju da otkrijemo jednu josvazniju. Jezik, tako ogranicen u skupnosti cinjenica jezicne dje-latnosti, moze biti svrstan medu Ijudske cinjenice, dok to jezicnadjelatnost ne moze.

Upravo smo vidjeli da je jezik drustvena institucija, no, on sepó vecem broju crta razlikuje od drugih institucija, kao sto su po-

61

33

34

liticka, pravna i dr. Da bismo shvatili posebitost njegove prirode,moramo uvesti u igru novi red cinjenica.

Jezik je sustav znakova koji izrazava misli i pó tome jeusporediv s pismom, s abecedom za gluhonijeme, sã simbolickimobredima, s oblicima pristojnosti, s vojnickim znakovima itd.Jezik je jednostavno najvazniji od tih sustava.1721

Mozemo dakle zamisliti jednu znanost koja izucava zivotznakova u krugu drustvenog zivota; ta bi znanost tvorila diosocijalne psihologije, a posljedicno tomu i opce psihologije; na-zvat cemo je semiologija5 (od grckoga cniueiov »znak«).'731 Ona binam pokazala u cemu se sastoje znakovi i koji zakoni njimaupravljaju. Kako ta znanost jos ne postoji, ne moze se ni reci stocê ona biti; no, ona ima pravo na postojanje i njezino je mjestounaprijed odredeno. Lingvistika je samo dio te opce znanosti,zakoni koje cê semiologija otkriti bit cê primjenjivi na lingvi-stiku, a ova cê na taj nacin biti povezana s dobro utvrdenimpodrucjem u sveukupnosti Ijudskih cinjenica.

Zadacaje psihologa da utvrdi tocno mjesto semiologije;6 za-daca je jezikoslovca da odredi sto jezik cini posebnim sustavom uskupnosti semioloskih cinjenica. Na to cemo se pitanje vratiti,ovdje cemo podcrtati samo jednu stvar: ako smo prvi put moglidati lingvistici mjesto medu znanostima, bilo je to zato sto smo jepovezali sã semiologijom.

Zasto semiologija jos nije priznata kao samostalna znanost,zasto jos nema kao svaka druga znanost svoj posebni predmet?Zbog toga sto se vitimo u krugu: s jedne strane, nista nije priklad-nije od jezika da se shvati priroda semiologijskog problema; no,da bismo ga postavili kako treba, valjalo bi izucavati jezik u nje-mu samom; a do dana danasnjega gotovo uvijek smo mu prilaziliu funkciji druge stvari, s drugih stajalista.

Valja se õuvati od brkanja semiologije sã semantikom, koja izucavapromjene znacenja o kojoj F. de Saussure nije dão metodickog pregleda. No,naci cemo formulaciju temeljnih nacela na str. CLG 109.

' Usp. A. Naville, Classification dês sciences, II. izd. str. 104.

62

U prvom redu tu je povrsno poimanje siroke javnosti: ona ujeziku vidi samo nomenklaturu (v. CLG 97), a to onemogucavasvako istrazivanje o njegovoj pravoj prirodi.'741

Tu je zatim stajaliste psihologa koji izucava mehanizam zna-ka kod pojedinca; to jest najlaksa metoda, ali ona nas ne vodi da-Ije od pojedinacne izvedbe i ne doseze znak, a on je pó prirodisocijalan.

Ili, nadalje, kad se opazi da znak mora biti izucavan s drustve-nog motrista, uzimaju se samo one crte jezika koje ga povezuju sdrugim institucijama, koje vise ili manje ovise o nasoj volji. Nataj se nacin prolazi mimo cilja, zanemarujuci znacajke koje pri-padaju samo semioloskim sustavima opcenito, a jeziku posebno.Jer, znak uvijek u odredenoj mjeri izmice pojedinacnoj ili dru-stvenoj volji i to je njegova bitna znacajka; ali upravo to je zna-cajka koja se na prvi pogled najmanje pokazuje.

Tako se taj karakter dobro ocituje samo u jeziku, ali sepokazuje u stvarima koje se najmanje izucavaju i slijedom toga sene uvida nuznost ili posebna korisnost jedne semiologijske zna-nosti. Za nas, naprotiv, lingvisticki je problem prije svega semio-loski problem i sva nasa razradivanja tog problema vuku svojeznacenje iz tog vaznog zakljucka. Ako se hoce otkriti prava pri-roda jezika, valja jezik uzeti najprije u onome sto mu je zajed-nicko sã svim drugim sustavima istog reda; jezicni cimbenici kojise na prvi pogled cine neobicno vaznima (kao, npr., uloga glasov-nog aparata), moraju se izucavati tek u drugom redu, ako sluzesamo tomu da se jezik razlikuje od drugih sustava. Na taj cê senacin ne samo rasvijetliti jezicni problem, nego dapace drzimo dacê se, ako ispitujemo obrede, obicaje itd. kao znakove, te cinjeni-ce pojaviti pod drukcijim svjetlom i tada cê se nametnuti potrebada ih svrstamo u semiologiju i da ih protumacimo prema zakoni-ma te znanosti.

35

63

I. poglavlje

PRIRODAJEZlCNOG ZNAKA

§ 1. Znak, oznacenik, oznacitelj11281

Za neke je Ijude jezik, doveden na svoje temeljno nacelo,neka vrsta nomenklature, to jest popis rijeci koje odgovaraju istotolikom broju stvari."29' Na primjer:

97

: ARBOR

EQUOS

Takvo je shvacanje prijeporno zbog mnogo razloga. Onopretpostavlja vec gotove ideje koje postoje prije rijeci (o tome v.nesto dalje CLG 155); ne kaze nam je li ime glasovne ili psihickeprirode, jer arbor se moze sagledati s jednog i drugoga gledista;

121

riaposljetku, dopusta pretpostavku da je veza koja spaja ime istvar vrlo jednostavna operacija, a to je daleko od istine. Pa ipak,to nas prostodusno gledanje moze pribliziti istini, pokazujuci nam

98 da je jezicno jedinstvo nesto sto je dvostruko, nacinjeno od zbli-zavanja dvaju termina.

Vidjeli smo na str. CLG 28, u vezi s govornim krugom, da sutermini sadrzani u jezicnom znaku i jedan i drugi psihicke prirodei da su u nasem mozgu povezani vezom asocijacije. Zaustavimose na toj tocki.

Jezicni znak ne spaja jednu stvar i jedno ime, nego pojam iakusticku sliku.16"301 Ova potonja nije materijalni zvuk, cisto fí-zicka stvar, nego psihicki otisak"311 tog zvuka, predodzba kojunam o njemu daje svjedocanstvo nasih osjetila; ona je osjetilna, iako nam se dogodi daje nazivamo »materijalnom«, to cê biti sa-mo u tom smislu i oprekom prema drugom clanu asocijacije, tojest pojmu, koji je opcenito apstraktniji.

Psihicki karakter nasih akustickih slika najbolje se vidi kadapromatramo svoju vlastitu govornu djelatnost. Mozemo govoritisami sã sobom ili sami sebi recitirati pjesmu u stihovima, a da nemicemo ni usnama ni jezikom. A zato sto su rijeci jezika za nasakusticke slike, valja izbjegavati svaki govor o »fonemima« odkojih su sastavljene. Taj termin, koji ukljucuje ideju o glasovnomcinu, moze pristajati samo govorenoj rijeci, ostvarenju unutrasnjeslike u diskursu. Tek kad govorimo o glasovima i slogovima nekerijeci, izbjeci cemo nesporazum, pod uvjetom da nikad ne sme-tnemo s uma da se radi o akustickoj slici.

99 Jezicni j e znak, dakle, psihicki entitet sã dva liça, a mozemoga predociti kao na ovoj slici:

16 Termin 'akusticka slika' mozda cê se emiti preuskim, jer uz predsta-vljanje glasova jedne rijeci postoji i predstavljanje njezine artikulacije, misicnaslika fonatomog cina. Ali za F. de Saussurea jezik je u svojoj biti pohrana, stvarkoja je primljena izvana (CLG 30). Akusticka je slika prije svega prirodnapredodzba rijeci kao virtualan jezicni cin, izvan svakog ostvarenja u govoru.Motorni vid jezika moze dakle biti podrazumijevan ili moze zauzimati samopodredeno mjesto u odnosu prema akustiékoj slici.

122

Ta su dva elementa usko vezana i jedan doziva drugi. Bilo datrazimo smisao latinske rijeci arbor ili rijec kojom latinski jezikoznacava pojam »stablo«, j asno j e da nam se samo izbor, na kojinas je jezik navikao, pojavljuje kao sukladan stvarnosti, i nakon to-ga odbacujemo svaki drugi koji bi nam mogao pasti na pamet.11321

Ova definicija postavlja vazno terminolosko pitanje."331

Nazivamo z n ako m kombinaciju pojma i akusticke slike: no,u svakodnevnoj uporabi taj termin redovito oznacava samu aku-sticku sliku, primjerice jednu rijec (arbor itd.). Zaboravlja se, akose arbor naziva znakom, da j e to samo s razloga sto on nosi pojam»stablo«, i to tako da ideja osjetilnog dijela ukljucuje ideju cjeline.

Viseznacnost bi nestala kad bismo tri ovdje prisutna pojmaoznacili imenima koja se uzajamno dozivaju, a istodobno se su-protstavljaju. Predlazemo da se zadrzi rijec znak za cjelinu, a dapojam i akusticka slika zamijenimo s oznacenik (signifiê) i soznacitelj (signifiani); ova dva posljednja termina imaju prednostda oznacavaju opreku koja ih odvaja, bilo jedan od drugoga, bilood cjeline ciji su dio. Sto se tice znaka, zadovoljavamo se tomrijeci, jer ne znamo cime bismo ga mogli nadomjestiti, buduci dasvakodnevni jezik ne nudi nista drugo.11341

100

123

Tako odreden jezicni znak ima dvije temeljne znacajke. Iska-zujuci ih, postavit cemo istodobno i sarna nacela svakog ispitiva-nja ovoga reda.

§ 2. Prvo nacelo: arbitrarnost znaka"35'

Veza koja spaja oznacitelja s oznacenikom proizvoljna je, tojest arbitrarna, ili, buduci da pod terminem znak razumijevamocjelinu koja proistjece iz udruzivanja jednog oznacenika i jednogoznacitelja, mozemo reci i jednostavnije: jezicni je znak arbitra-

[136]ran.Tako, na primjer, pojam »sestra« nije povezan ni s kakvim

unutarnjim odnosom s nizom glasova s -õ-r koji mu u francu-skom jeziku sluzi kao oznacitelj: nanjegovu bi mjestu mogao bitibilo koji drugi niz glasova; dokaz su za to razlike mectu jezicima isámo postojanje razlicitih jezika; oznaõenik »boeuf« (francuski za»vol«) ima s francuske strane granice za oznacitelja b-õ-f, asnjemacke o-k-s (Ocfa1)."37'

Nitko ne esporava princip arbitrarnosti znaka; no, cesto jelakse otkriti neku istinu nego odrediti joj mjesto koje joj pripada.Nacelo sto smo ga maloprije iznijeli upravlja citavom lingvi-stikom jezika, a njegove se posljedice ne mogu izbrojiti. Istina,one ne izlaze na vidjelo otprve i s jednakom ocitoscu; do njih do-lazimo tek nakon dugih trazenja, a s njima i do najosnovnije va-znosti samog nacela."381

Usput cemo uciniti jednu opasku: kad semiologija bude je-dnom organizirana, morat cê se upitati pripadaju li joj s punimpravom nacini izrazavanja koji pocivaju na potpuno prirodnimznakovima kao sto je, na primjer, pantomima."391 Pod pretpo-stavkom da ih ona prihvati, glavni cê joj zadatak uza sve to bitiskup sustava koji se temelje na arbitrarnosti znaka. I zaista, svakosredstvo izrazavanja prihvaceno u nekom drustvu u nacelu pocivana zajednickoj navici ili, sto znaci isto, na dogovoru (conventiorí).

124

Na primjer, znakovi pristojnosti koji su cesto prirodno izrazajni 101(sjétimo se samo Kineza koji pozdravlja svog cara klanjajuci sedo zemlje cak devet puta), ipak su utvrdeni nekim pravilom, noupravo ih to pravilo cini obvezatnima, a ne njihova unutarnja vri-jednost. Moze se dakle reci da znakovi koji su potpuno arbitrarnibolje nego drugi ostvaruju ideal semioloskog postupka; eto, zatoje jezik najslozeniji i najrasireniji od svih sustava za izrazavanje,a isto je tako od svih i najkarakteristicniji. U tom smislu lingvi-stika moze postati glavni model citave semiologije, premdaje je-zik samo poseban sustav.

Rijec simbol cesto su rabili za oznacavanje jezicnog znaka ili,tocnije, za oznacavanje onoga sto mi nazivamo oznacitelj em.Postoji vise razloga da tu rijec ne prihvatimo upravo zbog nasegaprvog nacela. Znacajka je simbola da nikada nije posve arbitra-ran; on nije prazan, jer uvijek postoji neki zakrznjak, rudimentprirodne veze izmedu oznacitelja i oznacenika. Simbol pravde,tezulja, ne bi mogla biti zamijenjena bilo kojim drugim predme-tom, primjerice, kolima."401

I rijec arbitrarem trazi opasku. Ta rijec ne bi smjela izazivatimisao da oznacitelj zavisi od slobodnoga govornikova izbora(nesto kasnije vidjet cemo da pojedinac nema u svojoj moei dajednom znaku bilo sto mijenja kad je taj znak jednom usposta-vljen u jezicnoj skupini); hocemo reci da je nemotiviran, to jestarbitraran, proizvoljan u odnosu na oznacenika, s kojim nema ustvarnosti nikakve prirodne veze."4'1

Zakljucujuci, spomenimo dva prigovora koji bi se mogliuputiti uspostavljanju tih dvaju nacela:

1. Netko bi se mogao pozivati na onomatopeje[{UÍ tvrdeci daizbor oznacitelja nije uvijek proizvoljan. No, onomatopeje nisunikada organski elementi jezicnog sustava. Njihov je broj mnogomanje znatan nego sto se misli. Francuske rijeci kaofoueí (»bic«) 102ili glas (»mrtvacko zvono«) mogu necijem uhu ostaviti dojamsugestivne zvucnosti ili zvonkosti; no, da bismo bili nacistu daone prvotno nisu imale takvih znacajki, dovoljno je vratiti ih na

125

103

njihove pocetke, to jest na latinske likove (fouet je poteklo odfãgus »bukva«, a glas nastavlja latinsko classicum »znak tru-bom«). Kvaliteta njihovih danasnjih glasova, ili, radije, ona kojaim se pripisuje, samo je slucajni rezultat fonetskog razvitka.

Sto se pak tice pravih onomatopeja (kao sto su one tipaglou-glou, tic-tac itd.), ne samo da su one rijetke nego je i njihovizbor u neku ruku arbitraran, buduci da su one samo priblizno ivec napola konvencionalno oponasanje nekih sumova (uspore-dite francusko ouaoua i njemacko wauwau). Osim toga, kad sujednom vec u jeziku, vise-manje su povucene fonetskim, morfo-loskim i dr. razvitkom koji pogada druge rijeci; dovoljan je pri-mjer francuskoga pigeon »golub« iz vulg. lat.pTpiõ, koji je i sâmnastao iz jedne onomatopeje. To j e ociti primjer da su onomato-peje izgubile nesto od svojih prvotnih znacajki da bi dobile ka-rakteristike opcega jezicnog znaka, koji je nemotiviran.

2. t/zvzcí,"431 koji su vrlo bliski onomatopejama, izazivaju isteprimjedbe i nisu nimalo opasniji za nasu tezu. Skloni smo u njimavidjeti spontane izraze stvarnosti, koje kao da nam namece sarnapriroda. No, i najvecem broju od njih mozemo odreci postojanjeneke nuzne veze izmedu oznacenika i oznacitelja. Dovoljno je utom pogledu usporediti dva jezika da bi se vidjelo koliko se tiizrazi mijenjaju od jednoga do drugoga (na primjer, francuskomme! (»jao!«) odgovara njemacko auí). Uostalom, dobro se zna daje velik broj uzvika poceo s time sto su to bile rijeci s odredenimznacenjem (usp. diable! mordieu! = mortDieu itd.).

Ukratko, onomatopeje i uzvici sporednog su znacenja, a nji-hovo simbolicko podrijetlo je prijeporno.

§ 3. Drugo nacelo: linearnikarakter oznacitelja11441

Buduci da je oznacitelj slusne prirode, odvija se u samomvremenu i ima znacajke koje uzima od vremena: a) predstavlja

126

protezanje u prostoru, i b) ta je njegova prostornost mjerljivasamo ujednoj dimenziji: on je crta ili linija."45'

To je nacelo ocigledno, ali izgleda da se uvijek propustaloistaknuti ga, najvjerojatnije stoga sto se cinilo daje odvecjedno-stavno. Medutim, ono je zaista osnovno, a njegove su posljediceneizbrojive; vaznost njegova jednaka je vaznosti prvog zakona.Od njega zavisi sav jezicni mehanizam (v. CLG 170). Obrnuto odvizualnih oznacitelja (pomorski signali itd.), koji mogu pokazi-vati istodobne slozenosti na vise dimenzija, akusticki oznaciteljiraspolazu samo crtom vremena: njihovi se elementi iskazujujedan za drugim; oni tvore lanac. Ta se njihova osobina nepo-sredno iskazuje cim ih predstavimo pismom i cim se slijed uvremenu zamijeni prostornom crtom pisanih znakova.

U nekim se slucajevima to ne iskazuje s tolikom ocigledno-seu. Ako na primjer naglasim jedan slog, cini se da sam na istojtocki nagomilao razlicite znacenjske clemente. Medutim, to je sa-mo privid, jer slog i njegov naglasak tvore samo jedan fonatornicin; nema dvojnosti unutar tog cina, postoje samo razlicite oprekes onim sto je pored toga (u vezi s tim v. CLG 180).

127

IV. poglavlje

JEZIÍNAVR1JEDNOST

§ 1. Jezik kao misao organiziranau fonickoj gradi12241

155 Da bismo se uvjerili da jezik moze biti samo sustav cistihvrijednosti, dovoljno je razmotriti dva elementa koji sudjeluju unjegovu funkcioniranju: ideje i glasove.

Psiholoski gledano, i kad se ne povede racuna o njezinuizrazavanju s pomocu rijeci, nasa je misao samo bezoblicna inejasna masa. Filozofi i jezikoslovci uvijek su se slagali kad jetrebalo priznati da bez pomoci znakova ne bismo bili kadri najasan i stalan nacin razlikovati dvije ideje. Uzeta za sebe, misao jenesto zamagljeno gdje nista nije nuzno razgraniceno. Nema pret-hodno ustanovljenih ideja i nista nije razgovijetno prije pojavejezika.12251

Nasuprot tomu plutajucem kraljevstvu, pruzaju li glasovisami pó sebi unaprijed ogranicene entitete? Ne, nista vise. Gla-sovna supstancija nije ni stalnija ni cvrsca; to nije odljevak cije bioblike misao morala poprimiti, nego podatljiva masa koja se i sa-rna dijeli na medusobno razlicite dijelove za tvorenje oznaciteljapotrebnih misli. Mozemo dakle predociti jezicnu ppjavu u njezi-

156 noj cjelovitosti, to jest jezik, kao niz uzastopnih potpodjela kojese istodobno ocrtavaju na neodredenom planu nerazgovijetnihmisli (A) i na nista manje neodredenom planu glasova (B). To sevrlo priblizno moze predociti ovom shemom:

178

Karakteristicna uloga jezika nasuprot misli nije da stvori gla-sovno sredstvo za izrazavanje ideja, nego da sluzi kao posrednikizmedu misli i glasa, u takvim uvjetima da njihovo sjedinjenjedovede do uzajamnih razgranicenja jedinica. Kako je pó prirodikaoticna, misao je prisiljena precizirati se tako sto cê se razlagati.Nema dakle ni materijalizacije misli ni oduhovljenja glasova, ne-go je posrijedi pojava, na neki nacin tajanstvena, da »misao-glas«ukljucuje podjele, a da jezik razraduje svoje jedinice uspostavlja-juci se izmedu dvije bezoblicne mase.'2261 Zamislimo zrak u dodirus povrsinom vode: ako se atmosferski tlak promijeni, povrsinavode se razlaze na niz podjela, to jest mreskanja, valova; upravocê nam to bibanje dati sliku veze, tako reci sparivanja misli sglasovnom materijom.

*Jezik bismo mogli nazvati zemljom artikulacijâ, uzimajuci turijec u smislu kako smo ga odredili na str. 26: svaki je jezicnitermin maleni ud, articulus, gdje se ideja ustaljuje u glasu, a glaspostaje znakom ideje.

Jezik se moze usporediti i s listom papira: misao je lice, a glasnalicje; ne mozemo rezati lice, a da istodobno ne rezemo nalicje;jednako tako u jeziku ne mozemo odvojiti glas od misli ni misaood glasa; to bismo mogli samo takvom apstrakcijom ciji bi rezul-tat govorio da se bavimo ili õistom psihologijom ili cistom fono-logijom.

Lingvistika dakle radi na granicnom ozemlju gdje se sklapajuelementi iz dva reda; tajsklopproizvodiformu, a ne supstanciju.12™

179

157

Ova razmisljanja nam pomazu da bolje razumijemo ono sto j ena str. 100 receno o arbitrarnosti znaka. Ne samo da su dva po-drucja koja su vezana s jezicnom pojavom nejasna i bezoblicna,nego j e i sam izbor, koji trazi taj i taj akusticki odlomak za tu i tuideju, savrseno arbitraran. Kad tomu ne bi bilo tako, pojam bi vri-jednosti izgubio nesto od svojih znacajki, jer bi sadrzavao ele-ment koji mu je nametnut izvana. No, u stvari, vrijednosti ostajurelativnima, i eto zasto je veza misli i znaka korjenito arbit-

[228]rarna.A arbitrarnost znaka opet nam pomaze da bolje razumijemo

zasto samo drustvena stvarnost moze stvoriti jezicni fenomen.Zajednica je nuzna da bi se uspostavile vrijednosti ciji je jedinirazlog postojanja u uporabi i u opcem pristanku; a pojedinac sâmne moze ustaliti ni jedno ni drugo.12291

Osim toga, tako nam odredena ideja vrijednosti pokazuje daje velika tlapnja smatrati da je neki termin samo veza odredenogaglasa i odredenog pojma. Tako ga odrediti znacilo bi izdvojiti gaiz sustava ciji je on dio; to bi znacilo vjerovati da se moze poceti sterminima i izgraditi sustav od njihova zbroja, dok, u stvari, mo-ramo poci od solidarne cjeline da bismo rasclambom dobili cle-mente koje sadrzava.

Da bismo razvili tu tezu, postavit cemo se jedno za drugim na158 stajaliste oznacenika ili pojma (§ 2), na stajaliste oznacitelja (§ 3)

i na stajaliste cjelovitog znaka (§ 4).Buduci da ne mozemo izravno shvatiti konkretne jedinice ili

jedinice jezika, operirat cemo rijecima. A rijeci, premda se tocnone podudaraju s defmicijom jezicne jedinice (v. CLG 147), ipakdaju o njoj barem pribliznu ideju koja ima prednost da j e kon-kretna. Dakle, uzet cemo rijeci kao jednakovrijedne uzorke stvar-nih termina jednog sinkronijskog sustava, aprincipi sto ih izvede-mo ispitujuci rijeci bit cê valjani za entitete uopce.

180

§ 2. Jezicna vrijednost sagledana u svompojmovnom aspektu12301

Kada se govori o vrijednosti neke rijeci opcenito, ponajprijese misli na njezinu sposobnost da predstavlja ideju, u cemu i jestjedan od aspekata jezicne vrijednosti. Ali, ako je tomu tako, pócemu se ta vrijednost razlikuje od onoga sto nazivamo znace-njeml Bi li te dvije rijeci bile istoznacnice? Premda do brkanjadolazi lako, to vise sto to brkanje manje izaziva analogija terminanego ona veoma tanka nit razlike koju oni oznacavaju.123"

Vrijednost, ako se uzme u svom pojmovnom aspektu, nesum-njivo j e element znacenja i vrlo j e tesko znati kako se to znacenjerazlikuje od vrijednosti ostajuci i dalje ovisnim o njoj. Ipak, nu-zno je to pitanje rasvijetliti ako ne zelimo jezik svesti na obicnunomenklatum (v. CLG 97).

Uzmimo najprije znacenje onakvo kakvim ga vidimo i kakosmo ga crtezom prikazali na str. 99. Kao sto pokazuju strjelice nacrtezu koji ovdje dajemo, ono je samo druga strana auditivneslike.

Sve sto se dogada zbiva se izmedu auditivne slike i pojma ugranicama rijeci koju uzimamo kao zatvoren prostor sto postojisâm za sebe.

Ali, evo i paradoksalnog aspekta tog pitanja: s jedne nam sestrane pojam javlja kao druga strana auditivne slike unutar znaka,a s druge, taj znak, to jest odnos koji povezuje ta dva elementa, isâm je u istoj mjeri druga strana drugih jezicnih znakova.

159

181

Buduci da je jezik sustav ciji su svi clanovi solidarni i gdjevrijednost jednoga proizlazi samo iz istodobne prisutnosti drugih,prema shemi:

kako to da se tako odredena vrijednost mijesa sã znacenjem, tojest s drugom stranom auditivne slike? Cini se da j e nemoguce iz-jednaciti odnose koje smo ovdje naznacili vodoravnim crtama sodnosom koji smo na prethodnoj shemi naznacili okomitimcrtama. Drukcije receno - da se vratimo usporedbi s listom papirakoji rezemo (v. CLG 157) - ne vidi se zasto odnos koji smoustanovili izmedu razlicitih komada A, B, C, D itd. nije razlicit odonoga koji postoji izmedu liça i nalicja istog komada, to jest A/A',B/B' itd.

Da bismo na to pitanje odgovorili, najprije utvrdimo da su caki izvan jezika, kako se cini, sve vrijednosti upravljane tim para-doksalnim nacelom. One su uvijek sastavljene:

1. od necega sto je nesliéno, a moze biti zamijenjeno necimcega vrijednost valja odrediti;

2. od stvari koje su sliáne i koje mozemo usporediti s onomcija je vrijednost u pitanju.

Ta su dva cimbenika potrebna za postojanje vrijednosti. Na160 primjer, ako hocemo znati koliko vrijedi novcanica od pet frana-

ka, moramo znati: 1. da je mozemo zamijeniti odredenom kolici-nom neke druge stvari, primjerice, kruha; 2. da je mozemo uspo-rediti sã slicnom vrijednoscu istog sustava, primjerice s jednimfrankom, ili s novcem nekog drugog sustava, na primjer s dola-rom. Isto tako, rijec moze biti zamijenjena za nesto neslicno: zaideju; osim toga, rijec moze biti usporedena s nekom stvari isteprirode: s nekom drugom rijeci. Znaci, dakle, da joj vrijednost

182

nije utvrdena dok se mi ogranicavamo na to da tvrdimo da mozebiti »zamijenjena« za taj i taj pojam, to jest da ima takvo i takvoznacenje; nadalje, valja je usporediti sã slicnim vrijednostima, sdrugim rijecima koje joj mozemo suprotstaviti. Njezin je sadrzajzaista odreden tek uz sudjelovanje onoga sto postoji izvan nje.Buduci da je sastavni dio sustava, ona je nositelj ne samo jednogznacenja nego je i nadasve nositelj jedne vrijednosti, a to je paksasvim razlicita stvar.

Nekoliko cc nam primjera potvrditi da je doista tako. Fran-cuska rijec mouton (»ovca«) moze imati isto znacenje kao engle-ska rijec sheep, ali ne i istu vrijednost, i to zbog vise razloga, anadasve zato sto, kad se govori o komadu pripremljenog mesa,posluzenog na stolu, Englez kaze mutton, a ne sheep. Razlika uvrijednosti izmedu sheep i mouton lezi u tome sto engleska rijecima uz sebe drugi termin, a to nije slucaj s francuskom rijeci.

Unutar jednog te istog jezika sve rijeci koje izrazavaju bliskeideje uzajamno se razgranicuju: istoznacnice kao redouter, crain-dre, avoir peur (»bojati se«) imaju vlastitu vrijednost samo pótome ato se uzajamno suprotstavljaju; da redouter ne postoji, savnjegov sadrzaj pripao bi njegovim konkurentima. I obrnuto: imarijeci koje se u dodiru s drugim rijecima obogacuju; na primjer,novi element uncsen u rijec décrépit (»un vieillard décrépit«, v.CLG 119) potckao je iz supostojanja lika décrépi (»un murdécrépi«). Na taj je nacin wijednost svakog termina odredenaonim sto ga okruzuje. Cak se ni za rijec koja znaci »sunce« (franc.soleil) ne moze odmah utvrditi vrijednost ako se ne razmotri sto je 161sve oko nje; ima jezika u kojima je nemoguce reci »s'asseoir ausoleil« (»sjesti na sunce«).

Ono sto smo rekli za rijeci vrijedi i za bilo koji jezicni termin,na primjer, za gramaticke entitete. Tako se vrijednost francuskemnozine ne podudara s vrijednoscu mnozine u sanskrtu, premdaje znacenje najcesce isto: to je zbog toga sto sanskrt poznaje tribroja umjesto dva {mês yeux, mês oreilles, mês bras, mesjambesitd. bile bi u dvojini (dualu); bilo bi pogresno pridavati istu

183

vrijednost liancuskoj mnozini i sanskrtskoj mnozini, jer sanskrtne moze upotri jebiti mnozinu u svim slucajevima kad nju propi-suje pravilo u francuskome; dakle: njezina vrijednost doista ovisio svemu sto jc izvan i okolo nje.

Kad bi rijcõima bila zadaca da predstavljaju unaprijed zadanepojmove, svaka bi od njih u razlicitim jezicima imala tocnoodgovarajucc termine za pojedini smisao; ali znamo da tomu nijetako. Francuski jezik kaze jednostavno louer (une maisori) za»unajmiti« i za »dati u najam«, ondje gdje njemacki rabi dvije ra-zlicite rijeci: mieten i vermieten; nema dakle tocnog podudaranjavrijednosti. Njemacki glagoli schãtzen i urteilen (»(pro)cijeniti«)skup su znacenja koji grubo odgovara znacenjima francuskihrijeci estimer ijuger; pá ipak na nekim tockama poklapanja nema.

Gramalicko mijenjanje (fleksija) pruza izvanredno upadljiveprimjere. Razlikovanje vremena, na koje smo toliko navikli, ne-kim je jezicima nepoznato. Hebrejski jezik, na primjer, ne po-znaje cak ni osnovno razlikovanje izmedu sadasnjosti, proslosti ibuducnosti. Protogermanski nema posebnog oblika za futur; kadse kaze da ga iskazuje prezentom, netocno se izrazavamo, jer vri-jednost prezcnta nije jednaka u germanskom i u drugim jezicima

162 koji uz prezcnt imaju i futur. Slavenski jezici redovito razlikujudva vida u glagola: svrseni (perfektivni) vid predstavlja radnju unjezinoj cjelovitosti, kao tocku, izvan svakog nastajanja; nesvr-seni (imperfektivni) pokazuje ju u trenutku nastajanja, na vre-menskoj crti. Te kategorije pricinjaju teskoce Francuzu, zato stoih njegov jezik ne poznaje: da su one unaprijed odredene - ne bibilo tako. U svim tim slucajevima umjesto unaprijed zadanih ide-ja otkrivamo vrijednosti koje proishode iz sustava. Kad kazemoda se one poklapaju s pojmovima, podrazumijevamo da su ti poj-movi cisto razlikovni i odredeni ne pozitivno svojim sadrzajem,nego negativno svojim odnosom prema drugim clanovima susta-va. Njihova jc najtocnija znacajka da oni jesu ono sto drugi nisu.

Iz toga odmah vidimo pravu interpretaciju sheme znaka. Ta-ko znaci da je u francuskom pojam »juger« (»suditi«) povezan s

184

akustickom slikomywger; ukratko, on simbolizira znacenje; ali,isto je tako jasno da taj pojam nema nista prvotno, da on samopredstavlja vrijednost odredenu odnosima prema drugim slicnimvrijednostima i da bez njih znacenja ne bi bilo. Kad jednostavnotvrdim da neka rijec nesto znaci, kad mislim na vezu akustickeslike s nekim pojmom, vrsim operaciju koja u stanovitoj mjerimoze biti tocna i moze mi na neki nacin dati ideju o stvarnosti; no,já time ni u kojem slucaju ne izrazavam jezicnu pojavu u njezinojbiti i u svoj njezinoj sirini.'232'

§ 3. Jezicna vrijednost sagledana u svommaterijalnom aspektu12331

Ako je pojmovni dio vrijednosti nastao jedino odnosima i raz- 163likama prema drugim terminima u jeziku, moze se isto reci i zanjezin materijalni dio. U rijeci nije vazan sâm zvuk, nego zvucnerazlike koje omogucavaju da se jedna rijec razlikuje od svih dru-gih, jer te razlike nose znacenje.

Mozemo se tomu cuditi, ali gdje bi uistinu bila mogucnostobratnoga? Buduci da nema glasovne slike koja bi vise nego nekadruga odgovarala onomu sto ima reci, ocito j e, cak i apríori, danikada jedan dio jezika nece biti utemeljen na cemu drugomeosim na svojoj nepodudamosti s ostalim. Arbitrarnost i diferenci-jalnost dva su korelativna (suodnosna) svojstva.

Mijenjanje jezicnih znakova dobro pokazuje tu suodnosnost;upravo zato sto su termini a i b posve nesposobni da kao takvi do-pru do nase svijesti - koja neprestano uocava razliku a/b - svaki

185

od tih termina moze se slobodno mijenjati prema zakonima kojinemaju veze sã znacenjskom funkcijom. Ceski genitiv mnozinezen nije oznacen nikakvim pozitivnim znakom (v. CLG 123), páipak skupina oblika zena : zen funkcionira isto tako dobro kao iskupina zena : zetn, koja joj je prethodila; to znaci da je u igrisamo razlika izmedu znakova; lik zena vrijedi samo utolikoukoliko je razlicit.12341

Evojosjednog primjera u kojem se jos bolje ogleda ono sto jesustavno u toj igri glasovnih razlika: u grckom je éphên imper-

164 fekt, a éstên aorist, premda su tvoreni na sasvim jednak nacin; toje tako jer prvi pripada sustavu indikativa prezenta phêmi (»ka-zem«), a ne postoj i prezent *stêmi, a upravo odnosphêmi - éphênodgovara odnosu izmedu prezenta i imperfekta (usp. deíknúmi -edeíknurí) itd. Ti znakovi dakle ne djeluju svojom bitnom vri-jednoscu, nego svojim relativnim polozajem.

Uostalom, i nemoguce je da glas, materijalna stvar, pripadajeziku sam pó sebi. On je za jezik samo sekundarna stvar, tj. ma-terija kojom se sluzi. Sve konvencionalne (dogovorne) vrijedno-sti pokazuju tu odliku da se ne brkaju s opipljivim elementom kojiim sluzi kao podloga. Zato kovina nekog novca ne utvrduje nje-govu vrijednost; tako kovanica od pet franaka (écu) koja nomi-nalno vrijedi samo polovicu tog iznosa u srebru, vrijedit cê vise ilimanje bez obzira na lik koji je na njoj, vise ili manje s ovu ili s onustranu neke politicke granice. To je jos tocnije za jezicni oznaci-telj; u svojoj biti on nije nimalo glasovan, on je bestjelesan i sa-stavljen je ne od svoje materijalne supstancije, nego samo i jedinood razlika koje njegovu akusticku sliku dijele od svih ostalih.12351

Taj je princip toliko bitan da se primjenjuje na sve materijalneclemente jezika, ukljucivsi i foneme. Svaki jezik neke zajednice(idiom) sastavlja svoje rijeci temeljeci se na sustavima glasovnihelemenata od koji svaki tvori jedinicu koja je ostro ogranicena i cijije broj savrscno tocno odreden. Ali, suprotno od onoga sto bismomogli misliti, ne karakterizira ih njihovo vlastito i pozitivno svoj-stvo, nego jednostavno cinjenica da se medusobno ne brkaju.Fonemi su prijc svega opozitivni, relativni i negativni entiteti.12361

186

To nam dokazuje upravo sloboda koju govornici uzivaju kodizgovaranja, ali u granicama u kojima glasovi ostaju razlicitimajedni od drugih. Tako u francuskome opcenita navika da se rizgovara »raclavo« (r grasseyé) ne prijeci velikom broju osoba da 165ga izgovara »kotrljajuci« (r roulé); jezik time nije nimalo pomu-cen; jezik trazi samo razliku, a ne zahtijeva da glas ima ne-promjenjivu kvalitctu. Já mogu izgovoriti francusko r cak kaonjemacko ch u Bach, doch itd., dok u njemackome ne moguupotrijebiti r kao ch, jer taj jezik poznaje oba elementa i mora ihrazlikovati. Isto je s ruskim, nece biti slobode za t u odnosu premat' (palatalizirano /), jer bi ucinak toga bilo brkanje dvaju glasovakoje jezik razlikujc (usp. govorit' »govoriti« i govorit »ongovori«), ali bit cê vise slobode kod th (haknuto i), jer je taj glasnepoznat u mskom fonoloskom sustavu.12371

Buduci da jcdnako stanje nalazimo i u jednom drugom sustavu,to jest u sustavu znakova koji nazivamo pismom, uzet cemo ga zausporedbu kako bismo rasvijetlili oitavo ovo pitanje.'23811 doista:

1. znakovi pisma su arbitrarni; nikakav odnos ne povezujeprimjerice slovo / i glas koji to slovo oznacava;

2. vrijednost slova je potpuno negativna i diferencijalna; takoista osoba mozc pisati slovo t na vise razlicitih nacina kao:

Jedino je bitno da se taj znak ne pobrka pod njezinim peromsã /ili d itd.;

3. vrijednosti pisma djeluju samo s pomocu svoje uzajamneoprecnosti unutar odredenog sustava, sastavljenog od odredenogbroja slova. Premda ta znacajka nije jednaka onoj iz 2., ipak je snjom usko povezana, jer obje ovise o prvome. Buduci da je gra-ficki znak arbitraran, njegov oblik nije vazan, ili radije, vazan jesamo u granicama nametnutim od sustava;

187

4. sredstvo kojim je znak proizveden sasvim je bez vaznosti,166 jer se ne tice sustava (i to proistjece iz prvog svojstva). Slova se

mogu pisati bijclom ili crnom bojom, mogu se dupsti ili ispupciti,perom ili dlijctoin - sve je to bez vaznosti za njihovo znacenje.

;(239J§ 4. Jezik sagledan u svojoj cjelovitosti

Sve sto sino do sada rekli svodi se na tvrdnju da ujeziku po-stoje samo razlike. Stovise: razlika opcenito pretpostavlja pozi-tivne termine izmedu kojih se uspostavlja; ali u jeziku postojesamo razlike bez pozitivnih termina. Bilo da uzmemo oznacenikili oznacitelj, jezik ne sadrzava ni misli ni znakove koji bi po-stojali prije jczicnog sustava, postoje samo pojmovne razlike ifonicke'2401 razlike proizasle iz tog sustava. Ono sto od ideje ilifonicke grade ima u znaku mnogo je manje vazno od onoga sto jeu njegovu okruzenju u drugim znakovima. Dokaz je tomu da vri-jednost elementa moze biti promijenjena, a da mi i ne dodirnemoni njegov smisao ni njegove glasove, dovoljna je cinjenica da jeneki drugi bliski termin pretrpio promjenu (v. CLG 160).'2411

No reci da je sve negativno u jeziku istinito je samo zaoznacenika i oznacitelja ako ih uzmemo svakoga za sebe: cimznak promatramo u njegovoj cijelosti, nalazimo se pred necim stoje u svom redu pozitivno. Jezicni je sustav niz razlika u glasovimakombiniran s riizom razlika u pojmovima; ali to stavljanje suceli-ce odredenog broja glasovnih znakova s isto toliko isjecaka izmase misli rada sustav vrijednosti; a upravo taj sustav tvori stvar-nu vezu izmedu glasovnih i psihickih elemenata unutar svakogznaka. Premda su oznacenik i oznacitelj, uzeti svaki za sebe,izrazito diferencijalni i negativni, kombiniranje jednoga s drugimdaje nesto pozilivno; to je cak i jedina vrsta cinjenica koje jezik

167 sadrzava, buduci da je jezicnoj instituciji svojstveno upravo tocuvanje paralelnosti izmedu ta dva reda razlika.12421

Neke su dijakronijske pojave u tom pogledu veoma vazne: tosu oni bezbrojni slucajevi u kojima promjena povlaci za sobom

188

promjenu ideje i u kojima se vidi da u principu zbroj razlikovanihideja odgovara zbroj u razlikovnih znakova. Kad se dva terminazbog fonetske promjcne stope (na primjer décrépit= decrepitus idécrépi od crispas), i ideje cê teziti stapanju ako za to postoji inajmanja mogucnost. Razlikuje li se neki termin (na primjerchaise i chaire »slolica«), razlika, do koje je tek doslo, neizostav-no cê teziti tomu da postane znacenjska,12431 premda u tome neceuvijek otprve uspjcti. I obratno, svaka razlika u ideji koju duh na-zre tezit cê tomu da se izrazi dvama razlicitim oznacitelj ima, advije ideje koje duh vise ne razlikuje nastojat cê se stopiti u istom

oznacitelju.Cim medusobno usporedujemo znakove - dakle, pozitivne

termine - vise nc mozemo govoriti o razlici; to nazivati razlikombilo bi pogresno, jer izraz razlika dobro pristaje samo usporedbidviju akustickih slika, npr., père i mère (»otac« i »mati«) iliusporedbi dviju ideja, npr. ideje »otac« i ideje »mati«; dva znaka,od kojih svaki1 '" sadrzava jednog oznacenika i jednog oznacite-lja, nisu razliciti, oni su samo razlikovani, drukciji. Izmedu njihpostoji samo opreka (opozicija). Citav mehanizam jezicne djelat-nosti, o kojem cc poslije biti vise rijeci, pociva na oprekamatakvoga tipa, te na íònickim12451 i pojmovnim razlikama koje one

ukljucuju.Ono sto vrijedi za vrijednost vrijedi i za jedinicu (v. CLG

154). To je odlomak govornog lança koji odgovara jednom poj-mu; i jedan i drugi izrazito su razlikovne prirode.

Primijenjen na jedinicu princip razlikovanja moze se izrazitiovako: svojstva jedinice preklapaju se s jedinicom samom. U 168jeziku, kao i u svakom semioloskom sustavu, ono sto znak cinirazlicitim upravo ga i tvori. Razlika stvara svojstvo, jednako kao

sto stvara vrijednost i jedinicu.Ima jos jcdna, prilicno paradoksalna posljedica tog istog

principa: ono za sto se redovito kaze »stvar gramatike« odgovarau krajnjoj analizi dcfiniciji jedinice, jer ta »stvar« uvijek izrazavaopreku termina; samo sto je ta opreka sada posebno znacajna, kao

189

169

na primjer tvorba njemacke mnozine tipa Nacht: Nàchte (»noc«).Svaki od dva c lana prisutna u gramatickoj pojavi (jednina bezumlauta i bez docclnoga e, nasuprot mnozini s umlautom i docet-nim é) i sâm jc sastavljen citavom igrom opreka unutar sustava;uzeti svako za sebe, ni Nacht ni Nàchte nisu nista: dakle, sve jeopreka. Drukcijc reccno, odnos Nacht: Nãchte mozemo izrazitialgebarskom formulom a /b, gdje a i b nisu jednostavni clanovi,nego je svaki od njih proizvod skupa odnosa. Jezik je, da se takoizrazimo, álgebra koja ima samo slozene clanove. Medu opreka-ma sto ih jezik obuhvaca ima ih koje su vaznije od drugih; ali je-dinica i »stvar gramatike« samo su razliciti nazivi za oznacavanjerazliõitih aspckuta jcdne isle opce pojave: igre jezicnih opreka. Toje u lolikoj mjcri islinito da bismo problemu jedinica mogli pricipocinjuci s grainalickim pojavama. Postavljajuci opreku Nacht:Nãchte, mogli bismo se upitati koje su jedinice u igri u toj opreci.Jesu li to samo te dvije rijeci ili niz slicnih rijeõi? ili pak a i ã? ilisve jednine i sve mnozine? itd.

Jedinica i gramalicka pojava ne bi se stapale da su jezicniznakovi sastavljcni od neõega drugog, a ne od samih razlika. Ali,buduci da je jcxik onakav kakav jest, prisli mu mi s ove ili s onestrane, necemo u njcmu naci nista sto je jednostavno; uvijek iposvuda ona islã zamrsena ravnoteza lermina koji se uzajamnouvjetuju. Drugim rijccima: jezik je forma, a ne supstancija (v.CLG 157). Nikad se necemo dovoljno prozeti tom istinom, jer svenase pogreskc u tcrminologiji, svi nasi pogresni nacini oznacava-nja jezicnih stvari proizlaze iz te nenamjerne pretpostavke da imaneke supstancijc u jezicnoj pojavi.

190