Tihe mračne ulice

Ne m'oubliez pas...

(Ne zaboravite me)-uvod

U glavi mi je bubnjalo, dok sam gledala u zvijezde vani, nemilosrdna noć nije mi dala ni trenutka predaha da pomislim... Zvijezde oh, odbljesci su plesali oko mene, zrak britak i svjež rezao mi je lice. Ležala sam glavom naslonjena na sjedalo pored sebe, jakna bijaše prebačena na mene tek malo da me zagrije. Ne da se ne osjećam toliko izloženo, već da dobim osjećaj kako ja nisam ja, nego sam tek neka djevojčica u naručju roditelja koji zajedno putuju doma.Hladnoća. Bila je to tek iluzija, jedna od onih koje bih tu i tamo koristila da se ne osjećam toliko loše što ne pripadam nikamo.Doduše, ovo ovdje, moje razborite riječi opisane tišinom, zagrnute velom noći, nisu riječi o meni. Ovaj put ne. Ovo je tek jedno zrnce sjećanja koje imam u sebi, koje će biti uskoro izloženo svijetlu koje grize, vatri koja guta, ljudima.

-Kartu na pregled molim.- Rekao je monotonim glasom kondukter na noćnoj dužnosti.

Pogledom me okrznuo samo jednom jer me poznavao. Trznula sam glavom prema jakni zatvorenih očiju. Osjetila sam još jednom pogled na sebi, sažaljenje. Trenutak kasnije, osjetila sam korake kako se udaljvaju. Vjetar se uskovitlao oko mene, otvorih oči, primaknuh se prozoru. Svjetla su bila lagano prigušena, no ipak bolna za oči kasno u noć. Stala sam na malu metalnu kutiju, koja je služila kao koš za smeće.

Zabacila sam glavu kroz prozor, cjeli trup, samo sam polovicom tijela bila još u vlaku. Malobrojni ljudi koji su još bili ovdje, pustovali nakon napornog dana kući, nisu obraćali pozornost previše na mene, i da jesu, nisu se brinuli. Ljudski moral ne seže toliko daleko da se brinu za neku strankinju, samo nelagodno skrenu pogled kad vide nešto neobično. Nisam se pokušavala baciti kroz vlak, nikad nemam namjere da si okončam život, bar ne na taj način, a i ovo nije priča o meni. Raširila sam ruke dok mi je vjetar mrsio kosu, plesao s njome. Oči su mi bile pune suza, izdajice, pomislila sam. Ja ne plačem... Rekla sam suho u sebi, prepisat ću to vjetru, tako je lakše, za mene, svijet, za sve. Možete li zamisliti neku melodiju? Koja seže do vas, tjera vas da spoznate ovaj život? Onu pjesmu laganu koja vas nosi u daljine i prostranstva. Naslonila sam se na vanjski obrub prozora.

Prolazimo ispod mosta. Zaderala sam se: -Vive le France!Živjela Francuska! -Glas mi je odjeknuo gromoglasno, imala sam osjećaj da me cijeli svijet čuo. Onda me uhvatilo, zabacilo unatrag toliko jako da sam posrnula.

Odbljesak.