TIHIM KORACIMA DO ISTINE - hrvatski- · PDF file3 Tihim racima o stine ‘HRVATSKI FENIKS’ - Udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja Zagreb već dvadeset godina

TIHIM KORACIMA DO ISTINE

Zagreb, 2014.

Izdavač: Udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja „Hrvatski Feniks“

Za izdavača: Jasna Jug, predsjednica udruge Hrvatski Feniks

Uredništvo: Jasna Jug, Mirjana Tonković, Daniela Urban, Zdenka Žgela, Iva Jug

Lektura: Ana Naglić

Korišteni podatci: Dokumentacija Udruge Hrvatski Feniks, prilozi iz dnevnog tiska (Petrinjski list, Večernji list i dr.), dokumentacija SOUZNHB

Naslovna fotografija: fotodokumentacija SOUZNHB

Tisak: Supra print d.o.o.

Naklada: 300 komada

Tiskanje ove knjige omogućio je Gradski ured za zdravstvo i branitelje Grada Zagreba.Tiskanje drugog izdanja knjige omogućilo je Ministarstvo branitelja.

3

Tihim koracima do istine

‘HRVATSKI FENIKS’ - Udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja Zagreb već dvadeset godina proživljava neizvjesnost, već punih dvadeset godina traga za istinom o svojim sinovima, očevima, su-pruzima i drugim članovima obitelji koji su nestali u Domovinskom ratu. U ratu kada se branila opstojnost Republike Hrvatske oni su krenuli po pozivu savjesti braneći svoj dom, obitelj, Domovinu i narod, sa skrom-nim naoružanjem i punim srcem ljubavi prema istini i pravdi znajući da Hrvatsku dugo sanjaju preci, njihovi roditelji i oni sami.

Članovi Udruge jedni drugima pružaju nadu u zajedničkom traganju za istinom o sudbinama svo-jih najmilijih, s neizvjesnošću očekuju vijesti o novim grobnicama, tužno i dostojanstveno čekaju završetak bolnog procesa ekshumacije i identifikacije, nadajući se da će nakon ovih bolnih godina moći svom djetetu, ocu, majci… doći na grob, ukrasiti vazu cvijećem, zapaliti svijeću i izmoliti pokoj vječni, ali znati gdje leže u vječnom počivalištu koje je za njih ali i cijelu Domovinu sveto mjesto herojstva i uzvišenog čina.

Strpljive su majke, supruge, djeca, očevi, braća... koji tijekom dvadeset godina postavljaju samo jedno pitanje o sudbini svojih najmilijih: Gdje su, gdje im leže kosti? Njihovi su najmiliji nasilno odvedeni i zatočeni, mnogi od njih su nestali, a odgovora nema, a oni ga strpljivo čekaju.

Pročitajte knjigu. Svjedoči ona o ljudskoj patnji, ali i o nesebičnoj ljubavi prema Domovini.

Doprinos je širenju istine, istovremeno još jedan apel onima koji eventualno nešto znaju o nestalima da olakšaju svoju savjest i ublaže patnju obiteljima koje još uvijek čekaju odgovor na njima jedino važno pitanje: Gdje su naši najmiliji?

Neka ova knjiga svjedoči o žrtvi što su je u Domovinskom ratu dale brojne hrvatske obitelji, neka bude prilog borbi protiv zaborava i da se nikad ne ponovi!

Gradonačelnik Zagreba Milan Bandić

4


5


DVADESET GODINA TRAGANJA ZA ISTINOM

Udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja sa sjedištem u Zagrebu, osnovana je 05. srpnja 1993. godine, te je upisana u Registar udruženja građana Republike Hrvatske 12. kolovoza 1993. godine pod registarskim brojem 1748, knjiga II.Udrugu su osnovali prof.dr.sc. Ljubica Butula, Jela Karlović, Drago Lenartić, Nada Lešković, Snježana Lešković, Marija Macek, Marija Majta, Olga Papac, Barica Spudić i Danica Vujčić. Prva predsjednica Udruge bila jeLjubica Butula, koja je na tu funkciju izabrana 05. srpnja 1993. godine na Osnivačkoj skupštini.

Cilj osnivanja Udruge bio je organiziranje zajedničkih aktivnosti na pronalaženju i oslobađanju zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu, te praćenje ostvarivanja prava njihovih obitelji po postojećim propisima.Udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja ime „Hrvatski Feniks“ nosi od siječnja 1996. godine, a preregistrirana je 06. ožujka 1998. godine pod registarskim brojem 00000382. Znak Hrvatskog Feniksa je lik ptice na ruci i osnovi od pletera. Udruga djeluje na cijelom području Republike Hrvatske. Do osnivanja Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, u siječnju 1997. godine, djelovala je i kao jedan oblik krovne udruge u organizaciji pojedinih poslova i zadataka iz djelokruga rada udruge.Udrugu čine roditelji, supruge, djeca, braća, sestre, cijele obitelji zatočenih i nestalih, obitelji onih osoba koje se nalaze na popisu nestalih. Na samom početku udruga je brojala 185 članova, danas udruga ima registrirana 154 člana.

POČETCI

Jedna od najbitnijih obveza članova obitelji nestalih bila je ponajprije doći do informacija pod ko-jim okolnostima i gdje su netragom nestali hrvatski branitelji, odnosno kamo je nasilno odvođeno hrvatsko stanovništvo iz svojih polja, domova, gradova. Tragalo se za istinama, tražilo svjedoke događaja, svaka infor-macija imala je važnost u postupku traženja.Kako su se članovi obitelji učestalo sastajali u različitim institucijama kao što su uredi Vlade RH, Hrvatski crveni križ (HCK), Međunarodni crveni križ (MCK), MORH, MUP i drugi, iskazala se potreba da članovi obitelji nestalih formiraju udrugu kako bi zajednički organiziranije i snažnije mogli djelovati na sve te instituci-je odnosno kako bi postigli svoja prava na istinu o sudbinama svojih nestalih članova obitelji.

6


Prva takva udruga osnovana je krajem 1992. u Vinkovcima, gdje je praktički bila prva linija bojišnice prema agresoru. Udruga je dobila naziv „Hrvatska majka - Vinkovci“.Osnivanje udruge nestalih iz Vukovarsko - Srijemske županije dogodilo se 24. travnja 1993. godine.Udruga je dobila naziv „Vukovarske majke“.No, odmah se očitovala potreba da se osnuje i udruga koja će pokrivati kako nestale branitelje koji su u obranu Domovine krenuli iz grada Zagreba, tako i ostala okupirana područja Hrvatske, gdje su također nestali brojni hrvatski branitelji i civili. Osnivačka skupština održana je u prepunoj dvorani Farmaceutskog fakulteta, što je bio znak da su ljudi jedva dočekali da se nešto u tom pogledu počne događati i da se konačno netko počne o njima brinuti. Na osnivačkoj skupštini izabrano je predsjedništvo udruge, koja je dobila naziv „Udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja“ sa sjedištem u Zagrebu. Za predsjednicu je izabrana dr. Ljubica Butula i na toj dužnosti ostala je punih 6 godina; za dopred-sjednicu gđa. Zdenka Farkaš, a gđa. Marija Macek postala je tajnicom udruge. Većinu članova udruge činile su obitelji iz Zagreba, čiji članovi su išli braniti neka mjesta na Banovini (Petrinja, Hrvatska Kostajnica, Glina, Sunja), ali i zapadnu Slavoniju, Vukovar, Dubrovnik. Na godišnjoj skupštini u Zagrebu bili su prisutni i članovi obitelji nestalih iz Petrinje, Hrvatske Kostajnice, Gline, Sunje, Topuskog, Daruvara, Pakraca te iz Varaždina, Čakovca, Koprivnice, čiji su sinovi, muževi, očevi, braća i ostala rodbina nestali na različitim ratištima diljemHrvatske. Osim dragovoljaca ZNG-a, HOS-a ili MUP-a na popisu nestalih nalazile su se i civilne žrtve, žene, djeca, a neki od njih bili su samo članovi novoosnovane demokratske stranke (HDZ) i to je bilo dovoljno da postanu nekomu opasni neprijatelji, budu uhićeni i odvedeni u nepoznato. Znakovito je bilo režirano zarobljavanje hrvatskih policajaca u Daruvaru u kojem su djelatnici MUP-a srpske nacionalnosti u po bijela dana pokupili svoje hrvat-ske kolege i odveli na okupirano područje u mjesto Bučje. Tamo se nalazio štab četnika i stanica srpske policije. U logoru su ljudi zlostavljani, premlaćivani, neki i ubijeni, a mjesta njihovoga privremenog prebivališta još su danas nepoznanica. Neki su zatočenici kasnije razmijenjeni, pa su i svjedoci mnogih zbivanja u logoru Bučje. Srpski policajci, koji su tada imali svoju bazu u logoru Bučje, odgovorni su za odvođenje sedmorice Hrvata na “razmjenu“ u Pakrac. Do razmjene, naravno, nije došlo, a sedmorici mladića se do danas gubi svaki trag.

AKTIVNOSTI

Od samog starta surađujemo s Komisijom za zatočene i nestale, nadamo se informacijama o nestalima, razmjenama, ali rezultata nema. Doduše, Vlada RH odnosno njezina Komisija za zatočene i nestale, MUP i ostale institucije nisu u to doba mogli postići bolje rezultate. Nisu mogli učiniti ništa bez suglasnosti suprotne strane, jer trećina Hrvatske bila je okupirana, bila je u rukama neprijatelja. Još je trajao rat, a suprotna strana nije imala dobru volju niti želju za suradnjom. Teško je bilo doći do bilo kakvih informacija o nestalima. Veliki broj zatočenika - njih oko 7.000 - bio je konačno ipak razmijenjen u Nemetinu 1993. Ta je razmjena davala nadu! Trebalo je još samo razmijeniti tih nekoliko tisuća zatočenih koji se negdje nalaze. Obitelji koje su ne-koga tražile očekivale su svoje najmilije među živima, jer nisu znale pravu istinu. A međunarodni promatrači, veleposlanici akreditirani u RH, pa i predstavnici Vlade, znali su ono što mi nismo, hrvatski branitelji i civili nestali tijekom Domovinskog rata 1991/92 nisu više živi. Broj osoba s popisa nestalih poslije razmjene 1993. godine u Nemetinu stao je na 3054 osobe. Od srpske strane stalno su dolazile izjave kako na području bivše Jugoslavije nema logora i živih zatočenih Hr-vata, što je uistinu bila prava istina, no nju mi nismo mogli niti htjeli prihvatiti. Članovi obitelji nestalih nadali su se da su njihovi sinovi, muževi, očevi i ostali članovi obitelji možda ipak skriveni u nekim malim zatvorima ili čak domaćinstvima gdje obavljaju različite poslove, i da im život nije u opasnosti i da će se kad - tad vratiti kući. Oni su se stalno nadali, jer nada umire posljednja. Pisale su se poruke preko Međunarodnog crvenog križa, ali odgovora uglavnom nije bilo.Tijekom 20 godina postojanja članovi ove udruge proveli su čitav niz aktivnosti i teško bi bilo nabrojiti sve.

7


Apele za pronalaženje svojih najmilijih članovi su upućivali gotovo svim predsjednicima država i vlada. S obzirom na to da je u vrijeme osnivanja Udruge bjesnio rat, aktivnosti Udruge bile su pojačane kontaktima s međunarodnom zajednicom. U studenome 1993., da bismo upozorili svjetsku javnost na težak humanitarni problem vezan uz nestale hrvat-ske branitelje i civile, organizali smo mirni prosvjed u Ženevi ispred palače UN-a u doba kad se tu održavala konferencija za ljudska prava.

U veljači 1994., dvije predstavnice Udruge prisutne na Konferenciji UN-a za ljudska prava u Ženevi. Ministar vanjskih poslova Vlade RH dr. Mate Granić izlaže o stanju ljudskih prava na području bivše Jugoslavije, gdje navodi masovne grobnice u sektoru Istok (navedene su lokacije s imenima masovnih grobnica i mogućim brojem žrtava u njima). Postalo je jasno da do razmjene živih nikada neće doći.

Ljeti 1994., održavalo se suđenje srpskom optuženiku Dušku Tadiću pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu (ICTY) zbog djela ratnih zločina počinjenih u logorima Keraterm i Omarska. Organizirali smo mirni prosvjed pred haškim tribunalom tražeći suđenje i ostalim, već prokazanim ratnim zločincima, glavnim kreatorima ratnih zbivanja u Hrvatskoj, a kasnije i u BiH - Slobodanu Miloševiću, Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. Tom prilikom izloženi su panoi sa slikama nestalih osoba, postavljeno platno sa sloganom „Gdje su naši najmiliji“, skupljani potpisi za oslobađanje zatočenih hrvatskih branitelja.

02. kolovoza 1996. godine, u organizaciji udruge „Hrvatski Feniks“ i MUP-a RH obitelji zatočenih i nestalih iz Zagreba, Hrvatske Kostajnice, Siska i Petrinje posjetili su Banovinu i obišle mjesta stradanja hrvatskih bran-itelja.16. rujan 1996. godine, - Petrinja, pod pokroviteljstvom udruge „Hrvatski Feniks“, a u organizaciji Udruge udovica Domovinskog rata grada Petrinje upriličen je komemorativni skup „Dan sjećanja na sve poginule i nestale hrvatske branitelje i civile“. U sklopu programa otvorena je u petrinjskoj Galeriji izložba „Gdje su naši najmiliji?“.

1997. godine, Zagreb, u nekoliko navrata održani sastanci s g. Cyrusom Vanceom, predsjednikom projekta „Plava vrpca“, koju je osnovao tadašnji predsjednik SAD-a Bill Clinton, s nakanom da pomogne u rješavanju problema nestalih na tlu bivše Jugoslavije. „Plava vrpca“ s vremenom je prerasla u uvaženu Međunarodnu komisiju za nestale (ICMP), a njezin slijedeći predsjedatelj bio je američki senator g. Bob Doll. Tema sastanaka bila je pomoć u opremanju DNA laboratorija na Sudskoj medicini Sveučilišta u Zagrebu, za efikasni rad istog.

Među najvažnije aktivnosti našeg članstva svakako su spadali sastanci u Vladi RH. Vladina Komisija za nestale osobe (danas - Uprava za zatočene i nestale) bila je nesumljivo glavni akter u rješavanju problema naše udruge. Međutim, sastanci u prostorijama Vlade postajali su sve rjeđi, iako brojni problemi još ni izdaleka nisu bili riješeni. Većina članova obitelji nestalih bila je tada već ipak svjesna da su gotovo svi nestali mrtvi. Više nije bilo glavno pitanje kako razmijeniti zatočene, već kako što prije doći do saznanja o mogućim grobištima, kako što prije ekshumirati i identificirati hrvatske branitelje i civilne žrtve tog strašnog rata.

Katkad smo znali sami sebi reći: „Zar smo uzalud tražili - gdje su naši najmiliji ?“

Danas, poslije dvadeset godina, taj slogan vrijedi za još 967 hrvatskih branitelja i civila kojima sudbinu kriju mnoge masovne i pojedinačne grobnice.

Akcije „Hrvatskog Feniksa i dalje traju i neće prestati dok se i posljednja moguća žrtva rata za sloboduHrvatske ne otkrije i ne sahrani.

Daniela Urban, članica Udruge „Hrvatski Feniks“

8


AKTIVNOSTI I DJELOVANJE UNUTAR SUOZNHB

Udruga “Hrvatski Feniks” od svog osnutka pa sve do danas surađuje sa srodnim stradalničkim i bran-iteljskim udrugama. Potraga za istinom o nestalim hrvatskim braniteljima i civilima kao osnovni cilj i zadaća udruge su ujedno i odrednica koja “Hrvatski Feniks” povezuje sa još pet udruga na području Republike Hr-vatske koje imaju istu zadaću i cilj. Polazeći od gesla “Zajedno smo jači” udruge su prepoznale potrebu čvršćeg povezivanja kako bi zajedničkim nastupima i djelovanjem bili efikasniji u potrazi za istinom, te su 1997. godine osnovale Savez udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja.

Savez udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja je krovna organizacija državne razine, a osnovale su ga slijedeće udruge:

1. “Hrvatska majka” Vinkovci - udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja 2. ”Vukovarske majke” - udruga roditelja i obitelji zarobljenih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja 3. “Hrvatski Feniks” Zagreb - udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja4. Udruga obitelji nestalih i nasilno odvedenih branitelja Domovinskog rata Osječko - Baranjske županije5. Udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja Varaždinske županije6. Udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja Međimurske županije

Savez je registriran 24. ožujka 1998. godine pod registarskim brojem 504588 . Savez ima svoj Statut i tijela. Sabor je najviše tijelo Saveza koje bira Izvršni i Nadzorni odbor. Za prvog predsjednika Saveza izabran je pok. Josip Jugec koji je bio na čelu Saveza do 2005. godine.Od 2005. godine do 2011. godine na čelu Saveza je bio pok. Ivan Pšenica, a od 2011. godine ga je naslijedila Ljiljana Alvir, sa mandatom od dvije godine.

Izvršni odbor Saveza je upravljačko - izvršno tijelo koje čine predstavnici svih šest udruga članica, a koji pred-stavljaju interese svojih članova .Savez objedinjava rad i djelovanje svih udruga članica i kroz tijela zastupa zajedničke ciljeve pred državnim i međunarodnim institucijama i organizacijama. Istovremeno je svih šest udruga članica zadržalo pravnu osob-nost i neovisnost u radu i djelovanju, kao i provođenju programa i projekata.

Kroz petnaest godina javnog rada i djelovanja Savez je uspostavio suradnju sa državnim tijelima i in-stitucijama, sa naglaskom na Ministarstvo branitelja i Upravu za zatočene i nestale. Osim suradnje i zajedničkih stavova vezanih za pitanje nestalih osoba djelovanje Saveza podrazumijeva i kritičnost u odnosu na sporost procesa ekshumacija i identifikacija. Kao nestranačka i nevladina organizacija kroz sve godine Savez ostaje dosljedan osnovnom cilju i zadatku, a to je svim pravno dozvoljenim sredstvima djelovati na ubrzanje procesa rješavanja pitanja nestalih osoba. U svim javnim istupima, kao i na susretima i sastancima sa predstavnicima institucija države Savez ukazuje na dugotrajnost procesa, na poodmaklu dob i loše zdravstveno stanje članova obitelji nestalih hrvatskih branitelja, na nedovršen proces žalovanja i na nezadovoljstvo rezultatima, posebno brojem identificiranih osoba kojih je iz godine u godinu sve manje.Činjenica je od početka djelovanja Saveza i udruga članica preminulo pet predsjednika/ca koji su se borili za istinu (Ana Fituš, Josip Jugec, Ljubica Butula, Marija Macek, Josip Jugec i Ivan Pšenica) i na desetke članova.

Savez je kroz dugogodišnji rad i iskustva svjestan problema sa kojima se susreću institucije, a koji je vezan za nedostatak informacija o masovnim i pojedinačnim grobištima, ali i inertnosti institucija i politike koja je ključ za rješenje problema. Pitanje nestalih osoba kao najteže humanitarno - pravno pitanje i najteže

9


naslijeđe Domovinskog rata je ujedno i političko pitanje te je stoga djelovanje Saveza u najvećoj mjeri usmjereno na pritisak prema politici Republike Hrvatske u odnosu na Republiku Srbiju, Evropsku Uniju i Međunarodnu zajednicu u globalu. U tom smislu Savez djeluje i regionalno kao jedan od osnivača i članica Regionalne koordinacije udruga obitelji nestalih osoba sa područja bivše Jugoslavije sa sjedištem u Sarajevu.Razlog takvog djelovanja je činjenica da je istina nestalim hrvatskim braniteljima i civilima, žrtvama velikosrp-ske agresije na Republiku Hrvatsku, skrivena u Beogradu i da je pitanje nestalih rješivo isključivo sjedanjem za zajednički stol i rješavanjem pitanja svih nestalih osoba. Cilj je maknuti politiku iz procesa, a istovremeno djelovati na politiku koja je i kočnica i ključ rješenja. Osnivanju Regionalne koordinacije prethodila je dugogodišnja suradnja sa Međunarodnom komisijom za nestale osobe (ICMP) koja je poticala i podržavala sastanke obitelji iz različitih država i traženje zajedničkog rješenja. Ovaj vid djelovanja Saveza na regionalnom nivou ne mijenja stav Saveza o tome tko je agresor, a tko žrtva, niti na bilo koji način doprinosi izjednačavanju, a što pokušavaju mnoge nevladine organizacije namećući podjelu odgovornosti i teze o građanskom ratu. Uz pomoć ICMP-a i Regionalne koordinacije Savez je bio suorganizator tri sastanka Hrvatska - Srbija kojima je cilj bio pokrenuti ili ubrzati proces rješavanja pitanja nestalih osoba, kao i sudionik nekoliko Regionalnih konferencija o nestalim osobama. Vezano za djelovanje prema institucijama Republike Hrvatske Savez stalno inzistira na uključenosti Saveza u praćenju cjelokupnog procesa, na potrebu informiranosti od strane institucija, a posebno na uključenost u proces identifikacija.

Jedan od značajnijih programa Saveza je obilježavanje Međunarodnog dana nestalih osoba - 30. kolovoza koji se od 2002. godine obilježava u Republici Hrvatskoj, svake godine u drugom gradu. Nositelj obilježavanja je Savez, a organizatori su udruge članice. Kao dio programa nastao je i spot“GDJE SU NAŠI NAJMILIJI-POMOZITE NAM, PRONAĐITE IH” koji je prepoznatljiv u javnosti (sastavni dio ove knjige). Promotori spota su članovi udruga koje čine Savez. Spomenik “Glas Hrvatske žrtve - Zid boli” je drugi značajniji projekt nastao kroz suradnju Saveza i Grada Zagreba, a prema volji i želji članova obitelji. Unatoč prijeporima koji su se vodili oko ovog projekta i uk-lanjanja ZIDA BOLI iz Selske ulice u Zagrebu, danas je taj spomenik mjesto na kojem započinju svi značajniji državni protokoli obilježavanja blagdana i obljetnica.Savez je izdao dvije knjige, dva dokumentarna filma i nekoliko biltena koji se bave pitanjem nestalih osoba i problemima sa kojima se susreću njihove obitelji.Uz osnovnu djelatnost i cilj, Savez sudjeluje u javnim politikama koje definiraju zakone i prava koje se odnose na hrvatske branitelje i članove njihovih obitelji, posreduje između članova i institucija, sudjeluje u obilježavanju značajnijih obljetnica i datuma. Savez jednom godišnje održava redoviti Sabor i organizira susrete članova obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, kao i članova koji su saznali za sudbine svojih najmilijih ali su ostali potpora onima koji još uvijek tragaju. Dio susreta su Božićno i Uskršnje okupljanje članova u Zagrebu kada se kroz polaganje vijenaca kod spomenika “ZID BOLI” i Zajedničke grobnice neidentificiranih posmrtnih ostataka na Mirogoju, kroz zajedničku misu u crkvi “Sveta mati slobode” i druženje i prisjećaju svojih najmilijih. Nezaobilazni dio aktivnosti Saveza je i suradnja sa braniteljskim i stradalničkim udrugama iz Domov-inskog rata na različitim projektima i programima, a posebna suradnja ostvarena je sa Zajednicom hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata Hrvatske po pitanju nestalih osoba.Uz osnovne aktivnosti i projekte koji su navedeni, Savez kroz svoje djelovanje i rad promiče istinu o Domovin-skom ratu, njegovim vrijednostima i žrtvama i sudjeluje u svim događajima vezanima za sjećanje na najnoviju hrvatsku povijest.“Hrvatski Feniks” koji je po brojnosti članova druga po veličini udruga članica Saveza dao je veliki doprinos radu i prepoznatljivosti Saveza kroz zajedničko djelovanje, ali i kroz organizaciju pojedinih aktivnosti poput obilježavanja Međunarodnog dana nestalih osoba u Zagrebu i Petrinji.

Ljiljana Alvir, predsjednica SUOZNHB

10


TAKO JE SVE POČELO.

MAJKE I ČLANOVI OBITELJI U HRVATSKOM DRŽAVNOM SABORU, TRAŽE SVOJA PRAVA.

TRAŽIMO SAMO ISTINU.

11


TRAŽIMO RJEŠENJE SA GOSPOĐOM JADRANKOM KOSOR

POČAST NAJMILIJIMA ZA “SVE SVETE” 1993.

ZID BOLA I SVAKODNEVICA

12


STOJI ZID I STOJI PITANJE : “GDJE SU NAŠI NAJMILIJI?”

SA HRVATSKIM AMBASADOROM PRI UN-U NEW YORK, 1993.

SASTANAK U LJUBLJANI U ORGANIZACIJI FREEDOM HOUSE IZ NEW YORK-A 1992.

13


POTPISIVANJE PETICIJA “ GDJE SU NAŠI NAJMILIJI ?” - BEČ, 1994.

KONFERENCIJA ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA - BEČ, 1994.

MIRNE DEMONSTRACIJE - DEN HAAG, 1996.

14


KONFERENCIJA NEVLADINIH ORGANIZACIJA - GENEVA, 1997.

PROMOCIJA II. IZDANJA KNJIGE “GDJE SU NAŠI NAJMILIJI?”- ZAGREB, EUROPSKI DOM, 1997.

MEĐUNARODNA KOMISIJA ZA ZATOČENE - ZAGREB, 1998.

15


U RAZGOVORU SA SENATOROM BOB DOLE-om - ZAGREB, 1998.

OBILJEŽAVANJE MEĐUNARODNOG DANA NESTALIH OSOBA

16


OBITELJI TRAŽE ...

17


Rujan 1991., utorak

Moj suprug otišao je na posao, bio je policajac u PP Dubrava. Nije prošlo ni sat vremena, a već se vratio kući sa torbom u kojoj donosi stvari za teren. Uzima si toaletni pribor i odlazi u Šimunsku, gdje treba ostati na gađanju prije odlaska na teren. Navečer odlazim k njemu, moli me da mu donesem topliju odjeću jer su noći hladne, a oni idu u Hrvatsku Kostajnicu. Tamo su dečki koji su prije njih otišli na teren.Jutro je svanulo, pripremam odjeću i jedva čekam da odem do njega. Sati sporo prolaze. Uzimam kćer kojoj je samo pet mjeseci u naručje, a vrećicu u drugu ruku te krećem u smjeru Šimunske. Dolazim na portu, ispred mnogo ljudi, ali policajaca nigdje. Izlazi dežurni i obraća se riječima: „Danas poslije ručka otišli su na teren.“Hrvatska Kostajnica je pala. Na radiju čitaju imena zarobljenih u Hrvatskoj Kostajnici i okolici. Slušam iščekujući da ća pročitati i ime mog supruga jer tada znam da je živ. Imena nema. Tješim se možda nisu stigli, ostali su u Petrinji. Iz Petrinje se ne javlja. Opravdavaš ih, puno su vani, smrzavaju se, ratne su prilike. Ne smiju se udaljavati, a ne poznaju ni teren.Brojim dane od kada su otišli. Oko podneva zovem policijsku postaju da se raspitam kada se vraćaju. Doživljavam neljubaznost i neprofesionalnost dežurnog policajca: „Ako ti je pravi muž, javit će ti se.“ Navečer dolazi prijateljica sa posla i sa vrata pita: „ Gdje ti je muž ?“. Zagledam se u nju, začuđeno otvorenih očiju odgovaram: „Pa znaš da je na ratištu“. Na to mi ona odgovara: „Neki su se danas vratili, spominjali su njegovo ime, pa sam mislila da je doma“. Ujutro ne čekajući prijateljicu uzimam dijete u naručje i odem u PP u Dubravu. Vode me do načelnika bez ijedne riječi. „Nije se vratio, možda je zarobljen. Učinit ćemo sve da ga vratimo.“ – to su bile riječi načelnika koje su me trebale utješiti.

Tjednik „ARENA“… Datum 05.10.1991.„PREŽIVIO SAM PETRINJSKO STRIJELJANJE!“

U tom tjedniku preživjeli policajac opisuje događaje i spominje ime Žgela. Uzimam novine i odlazim do zapovijednika policijske postaje. Ubjeđuje me: „Doživio je šok, u bolnici je. To su samo dezinformacije, pokušavaju samo unijeti paniku među borce. No provjerit ću to.“Od tada počinje moja „kalvarija“. Upoznajem ljude koje je zadesila ista sudbina, kroz razgovore jedni dru-ge pokušavamo tješiti, razmjenjivati naša saznanja. Polako shvaćamo koja nas je sudbina zadesila, i uništila naše mlade živote. Prolaze godine, a mi nikakvih konkretnih saznanja nemamo. Zovu me na prepoznavanje pronađenih stvari u jednoj masovnoj grobnici. Prepoznajem vjenčani prsten svoga supruga. Sve nade koje su postojale bez obzira kako male bile, pale su u vodu. Predmeta ima, ali ne i tijela. DNA metodom to nisu njegove kosti.Nekima se žurilo da sahrane svoje najmilije pa su samo po prepoznatim predmetima sahranjivali posmrtne ostatke poginulih. Samo je DNA metoda 100% sigurna metoda i mogučnost da se riješi sudbina ekshumiranih osoba koje godinama leže na Krematoriju. Za to je potrebna krv roditelja, djece i supruga ili najbližih srodnika a za to neki nisu zainteresirani. Oni su sahranili svog najmilijeg. Ne shvaćaju ili ne žele shvatiti da su možda sahranili nečije tuđe dijete, supruga i oca, a kosti njihovog djeteta još uvijek leže na Krematoriju. I ovim putem dok ovo čitaju apeliram na one koji nisu dali krv, da se sjete onih koji još nisu pronašli svoje najmilije i odu dati krv. Na taj način će i sami biti sigurni da u njhovoj grobnici zaista leži njihov najmiliji, a ne netko drugi. Ne moraju to zbog roditelja, neki ionako više nisu živi, niti zbog supruga, ali neka imaju barem malo samilosti i ljudskosti prema djeci koja nikada nisu, a ni neće upoznati svoje očeve. Ta djeca nisu, a nikada ni neće osjetiti očevu ljubav, sigurnost i toplinu zagrljaja, sigurnost i zaštitu u godinama odrastanja kada im je najpotrebnija. Prošlo je više od deset godina i napokon mi se pružila prilika da vidim i pročitam ratni dnevnik. Po imenima i prezimenima upisano je koji su nestali, a koji poginuli u Petrinji, za neke se znalo i mjesto stradanja. Izvršena je ekshumacija u rujnu 1995. godine iz masovne grobnice Vila Gavrilović, tamo vode mog supruga da je nestao - poginuo. Imaju dokaze o tome, ali ja još ni danas nisam sahranila svoga supruga zbog pogreške u

18


identifikacijama ili administraciji.Sada znam da su odmah znali istinu, što se dogodilo sa ljudima koji se nisu vratili iz Petrinje.

Zašto nam nisu rekli istinu kad su je ionako znali ma kako ona bolna bila?Zašto su nam lagali?A zašto? A zašto? Do kad ćemo postavljati to pitanje? Do kad ćemo čekati naše najmilije?

Nakon osam godina ležanja kostiju moga supruga na Krematoriju, DNA metodom utvrđeno je da su to njegove kosti, te sam ga 2004. godine sahranila. Pronašla sam svoj mir. Kad mi je teško odem na njegov grob.Odlazeći na njegov grob, sjetim se da mnogi nisu te sreće, ako se to može nazvati sreća, otići na grob svom najmilijem.

Zdenka Žgela, 2005. godine.

Tijelo Ivice Žgele ekshumirano je iz masovne grobnice Vila Gavrilović; identificiran i sahranjen 2004. godine na zagrebačkom Mirogoju.

DESET BOŽIĆA BEZ TEBE, SINE MOJ

Još jedna noć. Tiha noć. Još jedna godina. Tiha godina. Desta godina za redom. Deseta gospodnja godina. Godina bez tebe. Bez tebe, bez radosti i veselja. Redaju se blagdani, prolaze praznici, a u kući se vesele neka nova djeca, neki novi naraštaji. Za me je sine moj život stao prije deset godina. Za tebe tko zna gdje, a za mene tu u kući iz koje si otišao stvarati povjest. NOVU HRVATSKU! Božićne kuglice i svijeće nisu više tako sjajne kao one koje si ti stavljao na bor. Nema više dara pod jelkom na kojem piše Krešo. Od blagdanskih radosti i veselja ostala je samo navika i uspomene urezene duboko u sjećanje. Tvoj osmjeh, tvoja briga da stigneš svima udovoljiti tih dana, tvoj poklon na kojem je pisalo mama….Uspomene, uspomene i nada. Nada da ćemo uspjeti kod nekih ljudi probuditi dobru volju, da ćemo uspjeti ugrijati njihova hladna srca i pokazati im da roditeljska ljubav nema granica. Niti vremenskih, niti onih koje su postavili oni sami za koje su se naša djeca borila. Moramo tim ljudima dokazati da su naša djeca, nama isto važna kao i njima njhova. Moramo jer su njihova uz njih dok kite bor, dok stavljaju svijećice i dok pakiraju poklone sa imenima robitelja. Nama to nedostaje. Makar to bila djeca kojih više nema, djeca u uspomenama, djeca koja stavljaju najljepše lampice i djeca koja stavljaju najljepše kuglice. Djeca koju zamišljamo umjesto najsvijetlije zvijezde Danice, koja se stavlja kao kruna, kao krajnji blagoslov dolazećih blagdana. Nada i vjera da ćemo konačno nakon deset godina, sine moj, i tebi postaviti zvijezdu Sjevernjaču, drži nas sve zajedno u snazi i danim obećanjima. Kad-tad biti ćemo opet zajedno i sva blagdanska veselja i sva životna veselja, biti će ponovo uz nas. Samo je pitanje dobre volje ljudi, kojji se trebaju pokazati, da li će to biti na ovom ili onom svijetu?

Sigurno je samo jedno, danas ili sutra biti ćemo zajedno.

Darinka Pavičić, 2002. godine.

Tijelo Krešimira Pavičića preuzeto je iz BiH 2010. godine; sahranjen uoći Božića na groblju Stenjevec u Zagrebu.

19


Tijelo Matije Jakupića ekshumirano je 2012. godine iz masovne grobnice uTaborištu; sahranjen je u Hrastovici

20


Radislav Tutić vodi se kao nestala osoba.

21


Josip Tonković vodi se kao nestala osoba.

22


23


Dražen Mužic vodi se kao nestala osoba.

24


25


Ivan Kovačević vodi se kao nestala osoba.

26


Mladen Brleković vodi se kao nestala osoba.

27


28


Miroslav Harča vodi se kao nestala osoba.

29


Ranog jutra 18.08.1991. moj sin Marijan odvezao je suprugu Katicu u rodilište. Kad se vratio kući poz-van je da odmah dođe na posao u punoj ratnoj spremi što je i učinio iako je imao slobodan dan. Oko dva sta popodne rodio mu se sin, što sam mu odmah i pokušala javiti. No, svakog puta kada sam nazvala Policijsku stanicu, uvijek su mi odgovorili: „Tu je na straži ili u patroli“. I tako je to trajalo sve do sljedećeg dana. Ujutro, oko pet sati nazvala sam Policijsku stanicu Daruvar. Marijana opet nije bilo. Rekli su kako zna da je dobio sina. Po njihovom razgovoru osjećala sam da se nešto dogodilo, nešto strašno. Tada je oteto pet daruvarskih polica-jaca, među njima i moj sin. Srbi su odvezli moga sina i ostale u Bijelu, zatim u Lovački dom „Grđevac“, gdje su ih mučili i ispitivali. Nakon četiri dana odveli su ih u zloglasni logor Bučje. Tamo je bio u istoj prostoriji sa kolegama D. Rambousek i D. Petrovicki. U logoru su bili punih mjesec dana.22.09.1991. godine moj sin sa šestoricom pročitanih dolazi na razmjenu. Marijan, sretan rekao je: „Sad ću vid-jeti svog sina. A cijelu noć sam sanjao da jedem debelu šnitu kruha namazanu mašću posipanu crvenim lukom i paprikom. Danas ću jesti kod kuće.“Mučili su ih glađu, a on je teško podnosio glad, pa su stariji zatvorenici otkidali od sebe i kradom davali mlađima.Bio je utorak, a ja sam još u nedjelju 20. 09. 1991. godine saznala od policije da će moj sin biti razmjenjen kod Kusonja. Skuhala sam za svog sina sve što je on volio jesti i čekala, ali četnici su zatajili i do razmjene nije došlo.Moj Marijan se nije vratio Nakon pet mjeseci došlo je do veće razmjene u Pakracu. Ali ni tada nema moga sina. Obišla sam sve zatočene i razmjenjene sa područja Pakraca i pitala ih što znaju o mom Marijanu. Svi su ga dobro poznavali i voljeli. Govorili su mi da budem ponosna na takvog sina kakav je bio moj Marijan, da ih je smirivao i hrabrio govoreći im: „Ne bojte se dečki, naši će nas osloboditi, neće nas oni tu ostaviti.“ Bio je od njih najhrabriji. Ali ja nisam samo ponosna, ja sam i jako tužna, jer je prošlo već 11 godina, a ja još neznam za sudbinu svoga sina. Još je bolnije što njegovi krvnici šeću Pakracom i „prave se ludi“ kada ih pitam za Marijana, izvlače se da u to doba kada je moj sin vođen na razmjenu nisu bili na Bučju, došli su tamo bar dva dana kasnije.Moj trnovit put nastavlja se dalje, do kada, neznam. Da li ću taj put dovesti do kraja ili će me snaga napustiti?Molim dragoga Boga da mi da snage na tom putu.

Blanka Petrovečki, Pakrac, 2002. godine

Marijan Petrovečki vodi se kao nestala osoba.

Moj je otac nakon završene „Vojne Akademije“ radio 40 godina u bivšoj JNA, kao djelatna vojna osoba. 1989. Godine odlazi u zasluženu mirovinu, i naravno umjesto da uživa u njoj, sablažnjava se agresiji JNA i vidi napokon mogućnost „vraćanja duga“ starog 40 godina……. Međutim, njegov dugo čekani mir poremetile su slike razorene Hrvatske, plač nevinih civila, a posebice djece, koju je neizmjerno volio… Tog je dana gledao TV- dnevnik i tada se prelila čaša, ili kako vole ljudi reći puklo je ono nešto u njemu, te se ponovno reaktivirao u službu, jer on je ipak obučen za rat i ratna stanja… Barem je tako smatrao. Apel moje majke nije urodio plodom, jer rekla mu je: “… pa Vlado već imaš godine, slabije čuješ, odi učiti dečke kako se puca…“, međutim ne, on je odlučio… Moj se otac po dolasku u Vukovar priključio legendarnoj „204. Vukovarskoj brigadi“ i zajedno sa Dedakovićem i Borkovićem sudjeluje u obrani suvereniteta lijepe naše Domovine Hrvatske. Zvao nas je skoro svaku noć, ali onako šturo i vojnički: „Bibi, kako si, kako su mama i Davor?...“, ja sam naravno svaki put pitala isto pitanje:“tata, kad ćeš doći doma?...“, a on meni svaki puta „ne brini Bibi, tata će do Božića sigurno doći…dobit će oni svoje… neće više nikoga tjerati iz svojih kuća…“. O žestini borbi ne mogu pričati, jer nisam bila tamo, o tome neka pričaju njegovi subojovnici. Bog je odlučio da budem u sigurnosti svoga doma, s mamom, šogoricom i dva nećaka, jer brat mi je u isto to vrijeme bio na prvoj liniji bojišnice - Dubrovnik, gore na čukama… Nažalost, kad bi čovjek znao gdje ga čeka „ono zlo“, kažu, nikad

30


tamo ne bi išao… Mislim da bi moj otac opet išao, kad bi znao što ga čeka i da će Hrvatska ipak biti slobodna, njega je vuklo srce, a ta je želja ipak najjača…

17.-18. studenog 1991. pad Vukovara, noć 04.00 h ujutro; zvoni telefon. Javljam se, jer znam tko je, ali taj glas ne mogu nikada zaboraaviti - pukao mu je glas, i traži mamu na telefon, dajem je… razgovaraju, naravno krat-ko… pogled, pun suza i objašnjenje… gotovo je, krenuli su doma, ali nisu to radosnice što će tata doći doma … nekakve su čudne i nisam na njih navikla, vidjela sam u njenim očima strah i neizvjesnost…

Prolaze dani, a mi nikakve obavijesti ni od kuda… čitamo i pratimo vijesti, što iz novina, što preko televizije… za dva dana čitamo u „Večernjem listu“, da su naši dečki sretno stigli u Vinkovce, ali da fali „jedan starac“… nekakvi su me trnci prošli… ono kad čovjek instiktivno osjeća da nešto nije u redu… Idući dan, dolaze nam u kuću dečki koji su se borili s tatom, rodom Vukovarci… sjećam se Zdenka Novaka, njegovih roditelja… još neki ljudi, ali neka mi ne zamjere sve mi je u magli… ne sjećam se svih imena… samo pohvale i lijepe riječi o njemu kao čovjeku i bojovniku, naravno i riječi utjehe: pa vratit će se on, ipak je visoki čin, a po Ženevskoj konvenciji… I tako to, ali slaba je to utjeha… kad ga nema…što se desilo… nažalost nisu dogovorili znak ili signal u slučaju da se izgube, velika je kolona bila, sa ženama i djecom među njima i, nažalost, upali su u una-krsnu paljbu, a kako je bila zimska noć i naravno bez ikakvog osvijetljenja, osim metaka, raspršili su se… dečki se kunu da su se vraćali, zvali i fučkali, tražili ga, ali što vrijedi bez dogovorenog signala. Moraju dalje zbog sigurnosti drugih, a imaju i ranjenih. Tu mu se gubi svaki trag i do dan danas ne znamo njegovu sudbinu. Odlazili smo na svaku razmjenu, obilazili svakog, pitali sa slikom u ruci, i par njih je reklo da su ga vidjeli u Nišu, Aleksincu, Stajićevu… što ja znam gdje još sve, i da je živ, i da čeka „razmjenu“. Nažalost, ti su ljudi bili toliko mučeni, pretučeni, u strahu, a moj otac nije bio starosjedilac, tako da su ga možda zamjenili s nekim drugim... ne znam.

Možda je ubijen odmah, i neka mi nitko ne zamjeri, ali da je barem tako bilo, a možda je odveden tamo negdje i nikada mu ne ćemo znati niti za grob.Možda ćemo mu do kraja života paliti svijeće na spomenicima, križevima i grobu njegovih roditelja,vrijeme će pokazati svoje…

Daniela Urban, 2007. godine

Vladimir Urban vodi se kao nestala osoba.

Gento Međugorac i Franjo Jug vode se kao nestale osobe.

31


Marijan Raužan vodi se kao nestala osoba.

32


33


Krešimir Papac vodi se kao nestala osoba.

34


Tijelo Darka Šolića pruzeto je u Stankovcima, identificiran je 2009. godine i sahranjen na mjesnom groblju u Brezovici

35


36


37


38


EKSHUMACIJE I IDENTIFIKACIJE

Nakon akcija „Bljesak“ i „Oluja“ odlukom potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske, prof. Ivice Kostovića, utvrđen je plan djelovanja i formira se operativno - ekspertna grupa u svezi s utvrđivanjem i zaštitom mjesta masovnih grobnica, ekshumacijom, identifikacijom i pokopom posmrtnih ostataka hrvatskih branitelja i civila ubijenih i stradalih tijekom agresije na Republiku Hrvatsku 1991. i 1992. godine.

Prva ekshumacija masovne grobnice bila je u okolici Petrinje 15. rujna 1995. godine na lokaciji Vila Gavrilović, gdje je ekshumirano 17 žrtava velikosrpske agresije. Uglavnom je riječ o smaknuću vatrenim oružjem iz nepo-sredne blizine. Do kraja godine ekshumirane su pojedinačna i masovna grobnica kod Nove bolnice - Petrinja, masovna grobnica Marinka (kod vojarne P. Matanović), i masovna grobnica Petrinja - groblje. Kroz narednih 18 godina pronađene su brojne masovne i pojedinačne grobnice na području Republike Hrvatske.

Masovna grobnica Vila Gavrilović

39


Masovna grobnica Nova bolnica Petrinja

Masovna grobnica Marinka

Pojedinačna grobnica Cepeliš

40


Masovna grobnica Hrvatska Kostajnica

Masovna grobnica Glina, Gornje Jame

Masovna grobnica Plavičevac

41


Masovna grobnica Donji Hrastovac

Pojedinačna grobnica Nova bolnica Petrinja

Masovna grobnica Bačin

42


Masovna grobnica Bačin

Masovna grobnica Marveno groblje (Kukuruzari)

Masovna grobnica Petrinjsko groblje

43


Masovna grobnica Berak

Masovna grobnica Ovčara

Masovna grobnica Ovčara

44


Masovna grobnica Bogdanovci

Spomen obilježje mjesta masovne grobnice Škabrnja

Ekshumacija na Novom vukovarskom groblju

45


46


Fotografije izloženih predmeta iz masovne grobnice kraj Vile Gavrilović„Gdje su naši najmiliji“, Petrinja, 16. rujna 1996.

47


Teškoće identifikacije – žrtve su pokopane jedna preko druge, protiv svih međunarodnih konvencija

48


49


50


Poštovani prijatelji,

Naši susreti tijekom proteklih 22 godine dokazuju našu upornost u neprestanom postavljanju jednog jedinog pitanja; GDJE SU NAŠI NAJMILIJI?? Kako su mogli netragom nestat?Zar je čovjek igla pa se može zagubiti?Početkom agresije na Hrvatsku, počeo je i najprljaviji rat u povijesti čovječanstva. Zvjerstva koja su se dogodila na ovim prostorima, normalnom civiliziranom čovjeku teško je razumjeti. Nisu stradavali samo branitelji, mučki su ubijani civili; žene, djeca, starci. Kao da su se takmičili tko će na okrutniji način učiniti zlodjelo. Krajem kolovoza 1991. Godine zarobljena je i sanitetska ekipa sisačke opće bolnice „dr. Ivo Pedešić“, u sastavu liječnik, medicinski tehničar, vozač i ranjenik kojeg su prevozili. Razmjenom su pušteni liječnik, med. tehničar i vozač, ali ranjenik, hrvatski branitelj je nestao i gubi mu se svaki trag. Tragovi na tijelima razmijenjenih govorili su više od riječi o torturi i zlostavljanju koje su prošli. Jako malo se govori o Hrvatskojh Kostajnici i stradanjima civila koji su se na poziv vratili. Malo se govori o Strugi, Zamlaći, Baćinu, Dvoru, Glini, Viduševcu, Slani, Taborištu, Budićini, Glinskoj Poljani, Mokricama, Gorama, Gornjim i Donjim Jamama i da ne nabrajam dalje okupirana mjesta naše Banovine koja se popaljena u ovom domovinskom ratu. Nestali se vode kao broj i spominju se u statistikama. Mnoge od njih nema tko tražiti jer su pobijene cijele obitelji. U Petrinji su mnogi ostali nakon okupacije vjerujući kako im njihovi dojučerašnji susjedi, prijatelji, kumovi neće ništa, jer nisu nikome ništa skrivili i nemaju zašto bježati iz svojih domova. Mnogi su pronađeni u mas-ovnim grobnicama, do sada su obilježenje četiri; Vila, Nova bolnica, Marinka, groblje svetog Benedikta. Oni koju su preživjeli ne mogu mnogo reći jer su ili bili zatvoreni ili su se skrivali i samo pamte jauke i noćne patrole iza kojih su ostajali leševi.Kažu da je rat davno završio i da se trebamo okrenuti budućnosti, a ne živjeti u prošlosti.Kažu nam da zaboravimo i pružimo ruku pomirenja. Kome? Kako?Kada i danas mnoge obitelji lutaju i traže istinu o svojim najmilijima. Traže mjesto gdje će se pomoliti i zapaliti svijeću, traže istinu o odvedenim, zarobljenim ljudima koji se do danas nisu vratili. Moj bratić Drago Dorić odveden je 22.10.1991. godine iz svog dvorišta u Voćinu, zna se tko ga je i gdje odveo, ali do danas se ne zna gdje je završio. Moja teta Vera tješeći moju majku 1993 kad mi je poginuo brat rekla je jednu pre bolnu rečenicu „Sestro, znam da ti je teško, ali ja ti zavidim, ti imaš grob svog sina i imaš gdje zapaliti svijeću i pomoliti se, a ja ni to nemam.“U nepovrat odlaze godine, kao da je bilo jučer. Tražimo i pitamo sve one koji znaju a šute. Gdje su naši najmiliji. Recite.

Vera Jurčević, Hrvatska žena, Petrinja

51


52


53


Na području bivše općine Slunj, koja je tada obuhvaćala današnji grad Slunj općine Cetingrad i Rakovica prema popisu stanovništva iz 1991. Godine stanovalo je 18 962 stanovnika. Kada su bili upitani za svoju nacionalnu pripadnost 63,8% se izjasnilo kao Hrvati, 29,2% kao Srbi, a 2,9% stanovništva je pripalo pod ostale, dok je 2,7% os-talo neizjašnjeno. Zbog takve nacionalne podjeljenosti, velikosrpske agresije te samog položaja slunjskog kraja, koji je bio okružen srpskim stanovništvom devedesetih godina, ovaj dio Lijepe naše kao i znatan dio teritorija RH bio je zahvaćen ratnim zbivanjima. Sve je počelo kr-vavim Uskrsom 31. Ožujka 1991. godine, a nastavlja se granatiranjem i bombardiranjem cijelog područja Slunja, Cetingrada, Plitvičkih jez-era, Rakovice i Sborskog. Stanovništvo ovog kraja se u studenom 1991. godine povuklo u susjednu Bosnu i Hercegovinu, različite djelove RH i svijeta. U tom razdobljudio hrvatskih branitelja i civilnog stanovništva

je završilo u srpskim logorima, dio je poginuo i nestao u direktnim borbama, a dio stanovništva koje je ostalo u okupiranom području je maltretiran i na njemu se iživljavalo, dok su mnogi ubijeni i nestali te im se do dan danas ne zna sudbina. Među njima su bili i naši očevi Ivan Katić, Marjan Raužan, Ivica Žgela i mnogi drugi. Za vrijeme okupacije srpski su odmetnici na području grada Slunja i općina Cetingrad i Ra-kovica poubijali 352 osobe, među njima brojne starce i djecu, sakralna i kulturna dobra te napravili ekocid na slapovima Slunjčice u Rastokama. No 5. I 6. Kolovoza 1995. godine vojno-redarstvenom akcijom Oluja oslobođen je ovaj kraj te se stanovništvo nakon višegodišnje patnje i čekanja vratilo u svoj rodni kraj. Ovo napisano me posebno nadahnjuje za vrijeme obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana branitelja kada se prisjetim kada smo oslobodilački ušli u grad Slunj, a tih dana je oslobođen gotovo cijeli okupirani dio lijepe naše. Mnogi gradovi koji su bili na crti obrane poput Karlovca, Vinkovaca, Zadra i drugih su odahnuli i zasluženo slavili pobjedu, No ne smijemo zaboraviti da i danas postoje obitelji, a jedan od njih sam i ja koje traže svoje najmilije i ne odustaju. Mnoga djeca rastu bez svojih roditelja, majke i očevi bez svojih kćeri i sinova, žene bez muževa, a da pritom ne znaju za njihov grob ako ga imaju. Jedina im je želja pronaći ih i ako su mrtvi dostojanstveno ih pokopati. Danas na području grada Slunja te općina Cet-ingrad i Rakovica tražimo 67 osoba nestalih u Domovinskom ratu, od toga 8 branitelja. To su ljudi koji su imali veliko srce za svoju domovinu. Ljudi koji su bili sposobni stati na branik svoje domovine i dati život za nju trebaju imati posebnu vrijednost u našem društvu, jer oni koji su nestali u Domovinskom ratu nisu nestali i otišli sa svojom voljom, kako bi imali bolji život za sebe, nego su pretrpjeli velike muke, udarce, batine i iživljavanja za bolji život ove domovine. Dok god ih se budemo sjećali, a to nam je obaveza, oni će biti živi među nama.

Tomislav Katić, član Udruge „Hrvatski Feniks“

IDENTIFICIRANI I SAHRANJENI HRVATSKI BRANITELJI

56


U POTRAZI ZA ISTINOMKaraula, nekada utvrda srpskih pobunjenika kod crnog, nedaleko Zadra, mjesto gdje je bio ranjen, a zatim odveden u nepoznato hrvatski braniteljRobert Butula - Đurbabić, (2. siječnja 1992.)

Spomen obilježje logora Bučje

57


ANTON BRKAN (29 god.)

BOGDAN BOGOVIĆ (45 god.)

DARINKO BRITVEC (20 god.)

BOŽIDAR BILANOVIĆ (26 god.) Rođen 15. prosinca 1965. godineu Sarajevu, sin Ljubice i Anđelka.Neoženjen.Nestao 15. 09. 1991. godine.Ekshumiran 13. ožujka 2012. godine u Petrinji, masovna grobnica Taborište (gradsko smetlište)Pripadnik HV Identificiran i sahranjen 2012. godine

Rođen 15. listopada 1963. Godineu Kotoru, sin Jelke i Božidara.Oženjen, otac kćeri i sina.Nestao 10.travnja 1992. godine.Ekshumiran na Kupreškom poljuPripadnik HVIdentificiran i sahranjen 1999. godine

Rođen 9. ožujka 1950. godineu Kraljevčanu, sin Ilije i DragiceOženjen, otac dvije kćeriNestao 08.08.1995. godine Ekshumiran 30.05. - 28.06.2007. godine u Petrinji , masovna grobnica na groblju Sv. NikoleIdentificiran i sahranjen 2009. godine

Rođen 23. rujna 1971. godine u Lasinji, sin Mare i Ivana.NeoženjenNestao 16.09.1991. godine. Ekshumiran 14. studenog 1995. godine u Petrinji kod Nove bolnice - interna.Pripadnik MUP-aIdentificiran i sahranjen 1998. godine.

58


BOŽAN MILOŠ (25 god.)

PEJO ĆOSIĆ (44 god.)

ROBERT BUTULAĐURBABIĆ (26 god.)

ALEN BUBALO (19 god.) Rođen 19. siječnja 1972. godineu Zagrebu, sin Dragice i Ante.Neoženjen.Nestao 01.11.1991. godineEkshumiran 01. travnja 1998. godine Novska, Popovac kod Društvenog doma.Pripadnik MUP-aIdentificiran i sahranjen 1998. godine.

Rođen 07. rujna 1966. godineu Komarici, BiH, sin Marice i Ilije.Neoženjen.Nestao 12.09.1991. godineEkshumiran 08. lipnja 1999. godine u Sunji, masovna grobnica Donji Hrastovac.Pripadnik MUP-aIdentificiran i sahranjen 1999. godine.

Rođen 16. kolovoza 1951. godineu Studencima, sin Ane i Pavla.Oženjen, otac šestero sinova.Nestao 08.08.1995. godineEkshumiran 12.-23. listopada 2009. godine u Dvoru, na Pravoslavnom groblju.Pripadnik HVIdentificiran i sahranjen 2010. godine.

Rođen 27. lipnja 1966. godine, sin Ljubice i Božidara.Neoženjen.Nestao 03. siječnja 1992. godine.Tijelo dobiveno razmjenom 29. srpnja 1993. godine.Pripadnik HVSahranjen 1993. godine.

59


MARIJAN ĐURAN (30 god.)

DEAN GREGEC (26 god.)

NIKOLA DUMBOVIĆ (31 god.)

ADEMIR DENAC (35 god.) Rođen 10. srpnja 1956. godineu Bjelovaru, sin Milke i Antuna.Oženjen, otac kćeri.Nestao 08.09.1991. godineEkshumiran 5. svibnja 1997. godine u Hrvatskoj Kostajnici, kod crkve Sv. Nikole.Pripadnik MUP-aIdentificiran i sahranjen 2002. godine

Rođen 22. prosinca 1961. godine u Vučetinecu, sin Ivana i TerezijeNeoženjenNestao 17.09.1991. godineEkshumiran 07. kolovoza 1997. godine u Petrinji, kod Vile Gavrilović.Pripadnik HVIdentificirn i sahranjen 2003. godine

Rođen 14. srpnja 1965. godineu Sisku, sin Nade i Stjepana.Neoženjen.Nestao 16.09.1991. godineEkshumiran 14. studenog 1995. godine u Petrinji kod Nove bolnice - InternaPripadnik HVIdentificiran i sahranjen 1995. godine

Rođen 07. travnja 1960. godine u Gušću, sin Katerine i Vjekoslava.Oženjen, otac dvoje sinovaNestao 16.09.1991. godineEkshumiran 15. rujna 1995. godine u Petrinji, masovna grobnica Vila Gavrilović.Pripadnik HVIdentificiran i sahranjen 1995. godine.

60


MATIJA JAKUPIĆ (52 god.)

SINIŠA JANJIĆ (22 god.)

VID IVANIĆ (26 god.)

IVAN HRNČEVIĆ (46 god.) Rođen 16. kolovoza 1945. godineu Lukavcu, sin Kate i Tome.Oženjen, otac kćeri i sina.Nestao 21. 10.1991. godineEkshumiran 17. rujna 1996. godine u Petrinji na groblju.Pripadnik HVIdentificiran i sahranjen 1996. godine

Rođen 25.veljače 1939. godineu Koprivničkom Bregu, sin Ivana i KaticeOženjen, otac kćeri i sinaNestao 13.09.1991.godineEkshumiran 13. ožujka 2012. godine u Petrinji, masovna grobnica Taborište (gradsko smetlište) CivilIdentificiran i sahranjen 2012. godine

Rođen 12. kolovoza 1969. godineu Zagrebu, sin Vjekoslave i Borislava.NeoženjenNestao 12. 12. 1991. godinePreuzet, Gračanica.Pripadnik HVIdentificiran i sahranjen 2002. godine

Rođen 22. veljače 1965. godineu Rastuši, BiH, sin Danice i Radovana.Oženjen.Nestao 18. 11. 1991. godineEkshumiran 13. travnja 1999. godine u Vukovaru na Novom groblju.Pripadnik HV Identificiran i sahranjen 2002. godine

61


JOSIP KARAGA (45 god.)

IVAN KOVAČEVIĆ (26 god.)

IVAN KRAJINOVIĆ (25 god.)

ANTONIJO KARLOVIĆ (19 god.) Rođen 24. ožujka 1972. godine u Zagrebu, sin Jele i Ante.NeoženjenNestao 21.09.1991. godineEkshumiran 13. ožujka 2012. godine u Petrinji, masovna grobnica Taborište(gradsko smetlište)Pripadnik HVIdentificiran i sahranjen 2012. godine

Rođen 05. kolovoza 1950. godineu Brežanima, sin Ane i Stjepana.Neoženjen.Nestao 08. 08. 1995. godineEkshumiran 12.-23. listopada 2009. godine u Dvoru na Pravoslavnom groblju.Pripadnik HVIdentificiran i sahranjen 2012. godine

Rođen 31. kolovoza 1965. godineu Tomislavgradu (BiH), sin Mije i IveOženjen, otac kćeriNestao 10. travnja 1992. godineEkshumiran 07. studenog 1996. godine, preuzet iz BiHPripadnik HVIdentificiran i sahranjen 1999. godine

Rođen 14. listopada 1966. godineu Omolju, sin Mare i Luke.Neoženjen.Nestao 18. 11. 1991. godineEkshumiran 11. rujna 1996. godine u Vukovaru, masovna grobnica na Ovčari.Pripadnik HVIdentificiran i sahranjen 1996. godine

62


IVAN LEŠKOVIĆ (24 god.)

DRAGO LENARTIĆ (26 god.)

STJEPAN KRKAČ (37 god.)

SREĆKO KITONIĆ (27 god.) Rođen 04. siječnja 1964. godine Sin Marije i Nikole.NeoženjenNestao 09. 1991. godineEkshumiran 03. studenog 1997. godine u Hrvatskoj Kostajnici, Berek - masovna grobnica Marveno groblje.Pripadnik HVIdentificiran i sahranjen 2009. godine

Rođen 20. srpnja 1967. godineu Zagrebu, sin Marije i Ivana.Oženjen, otac dviju kćeri i sina.Nestao 12. 09. 1991. godineEkshumiran 02. rujna 1999. godine u Hrvatskoj Kostajnici, masovna grobnica Kurman brdo, „Jablan“.Pripadnik MUP-aIdentificiran i sahranjen 1999. godine

Rođen 28. svibnja 1965. godineu Zagrebu, sin Stane i Dragutina.Oženjen, otac sinaNestao 12. 09. 1991. godineEkshumiran 05-07. svibnja 1997. godine u Hrvatskoj Kostajnici, masovna grobnica PlavićevacPripadnik MUP-aIdentificiran i sahranjen 1999. godine

Rođen 23. travnja 1954. godine u Glini, sin Marije i Pavla.Oženjen, otac kćeri i sina.Nestao 26.07.1991. godineEkshumiran 31. listopada 1996. godine u Dvoru na Uni, Zamlača.Pripadnik HVIdentificiran i sahranjen 2012. godine

63


FRANCEK LUKAČEVIĆ (24 god.)

MARIO MACEK (30 god.)

ĐURO LOVREKOVIĆ (26 god.)

BORISLAV LITRIĆ (37 god.) Rođen 24. siječnja 1954. godineu Gređanima - Topusko, sin Milana i MarijeOženjen, otac kćeri i sina.Nestao 30.08.1991. godineEkshumiran 29. listopada 1996. godine u Glini, masovna grobnica brdo PogledićPripadnik HVIdentificiran i sahranjen 2001. godine

Rođen 08. travnja 1967. godineu Sisku, sin Marije i Franje.Oženjen, otac sina.Nestao 16.09.1991. godineEkshumiran 15. rujna 1995. godine u Petrinji, masovna grobnica Vila Gavrilović.Pripadnik HVIdentificiran i sahranjen 1995. godine.

Rođen 02. prosinca 1961. godine u Derventi, BiH, sin Marije i Stjepana.Oženjen.Nestao 16.09.1991. godineEkshumiran 21. listopada 2001. godine u Petrinji, Cepeliš - Trnjani, šumski put.Pripadnik MUP-aIdentificiran i sahranjen 2001. godine

Rođen 03. prosinca 1965.godineu Prnjavoru Čuntičkom, BiH,sin Vere i Franje.Oženjen, otac dvaju sinova.Nestao 17.07.1991. godineEkshumiran 25. svibnja 2000. godine u Petrinji, ŠamaricaPripadnik MUP-aIdentificiran i sahranjen 2011. godine

64


JOSIP MASLAK (35 god.)

MARIJAN MATEKOVIĆ (48 god.)

BRANKO MAREKOVIĆ(58 god.)

ZDRAVKO MAJTA (23 god.) Rođen 26. lipnja 1968. godineu Zagrebu, sin Marije i Ive.Oženjen, otac sina.Nestao 12.09.1991. godineEkshumiran 08. lipnja 1999. godine u Sunji, masovna grobnica Donji Hrastovac.Pripadnik MUP-aIdentificiran i sahranjen 1999. godine

Rođen 25. kolovoza 1956. godineu Desnom Sredičku, sin MateOženjen, otac dvoje djeceEkshumiran 14. studenog 1995. godine u Gvozdu, LasinjaPripadnik MUP-aSahranjen

Rođen 22. travnja 1943. godineu Kostajničkom Majuru, sin Nikole i DaniceOženjen, otac dvije kćeriNestao krajem rujna 1991. godinePreuzet iz BiH 2006. godine.Pripadnik MUP-aIdentificiran i sahranjen 2006. godine

Rođen 27. lipnja 1933. godineu Pešćenici, sin Ane i JakobaOženjen, otac kćeri i sinaPripadnik HVNestao 21.09.1991. godine u PetrinjiIdentificiran 02.04.2014. godineSahranjen 27.06.2014. godine u Petrinji

65


IVICA MIKULČIĆ (21 god.)

ŽELJKO MIKULČIĆ (22 god.)

VLADIMIR MIKULIN(22 god.)

OHRAN MERIĆ (35 god.) Rođen 10. srpnja 1956. godine u Bijeljina BiH, sin Magbule i MuhamedaOženjen, otac dvaju sinovaNestao 21.11.1991. godineEkshumiran 02. listopada 2007. godine, u Petrovcima, kod ribnjakaPripadnik HVIdentificiran i sahranjen 2011. godine

Rođen 29. siječnja 1970. godineu Sisku, sin Ružice i Nikole.NeoženjenNestao 27.07.1991. godineEkshumiran 03. studenog 1997. godine Hrvatska Kostajnica, Berek - masovna grobnica Marveno grobljePripadnik MUP-aIdentificiran i sahranjen 2003. godine

Rođen 17. siječnja 1969. godineu Sisku, sin Ružice i Nikole.NeoženjenNestao 27.07.1991. godineEkshumiran 03. studenog 1997. godine Hrvatska Kostajnica, Berek - masovna grobnica Marveno grobljePripadnik MUP-aIdentificiran i sahranjen 2003. godine

Rođen 12. lipnja 1969. godineu Sisku, sin Barice i Nikole.NeoženjenNestao 16.09.1991. godineEkshumiran 15. rujna 1995. godine u Petrinji, masovna grobnica Vila Gavrilović.Pripadnik HVIdentificiran i sahranjen 2012. godine

66


DRAŽEN NOVOSEL (23 god.)

STANISLAV NIKOLIĆ (41 god.)

IVICA NAGLIĆ (29 god.)

PETAR MLADIĆ (32 god.)Rođen 10. studenog 1959. godine u Miloševcima, sin Ivke i AnteOženjen, otac dva sina i dvije kćeriNestao 03.09.1991. godineEkshumiran 29. veljače 2000. godine u Donjim BorkimaPripadnik MUP-aIdentificiran i sahranjen 2000. godine

Rođen 26. rujna 1969. godine u Zagrebu, sin Jage i Zdravka.NeoženjenNestao 12.06.1992. godineEkshumiran 12. listopada 1992. godine u DubrovnikuPripadnik HVIdentificiran i sahranjen 2001. godine

Rođen 8. ožujka 1954. godine u Slavonskom Brodu , sin Nade i Steve.Oženjen, otac troje sinovaNestao 08.08.1995. godine.Ekshumiran 12.-23. listopada 2009.godine u Dvoru na Pravoslavnom grobljuPripadnik HVIdentificiran i sahranjen 2012. godine

Rođen 4. srpnja 1966. godine u Zagrebu, sin Katice i Stjepana.Neoženjen.Nestao 07.08.1995. godineEkshumiran 30. kolovoza 1995. godineu Dvoru.Pripadnik HVIdentificiran i sahranjen 2005. godine

67


IVAN PALAIĆ (46 god.)

KREŠIMIR PAVIČIĆ (27 god.)

STJEPAN PAJSAR (33.god)

PREDRAG OGNJENOVIĆ (25 god.)

Rođen 16. veljače 1967. godine u Sisku, sin Nevenke i StankaNeoženjenNestao 03.05.1992. godineEkshumiran na KupresuPripadnik HVIdentificiran i sahranjen 2001. godine

Rođen 23. kolovoza 1945. godine u Taborištu, sin Ane i IvanaOženjen, otac kćeri i sinaNestao 10.09.1991. godineEkshumiran 1. travnja 2003. godine u GliniPripadnik MUP-aIdentificiran i sahranjen 2004. godine

Rođen 7. rujna 1965. godine u Zagrebu, sin Darinke i NikoleNeoženjenNestao 13.09.1992. godinePreuzet iz BiHPripadnik HVIdentificiran i sahranjen 2010. godine

Rođen 8. rujna 1962. godine u Zagrebu, sin Zlate i Marijana.NeoženjenNestao 18.09.1995. godine. Preuzet, Hrvatska Dubica.Pripadnik HVIdentificiran i sahranjen 1996. godine

68


MARIJN PEČIRKO (49 god.)

DRAŽEN PEREGLIN (21 god.)

IVICA PAVIĆ (24 god.)

DAVOR PAVLOVIĆ (31 god.) Rođen 18. svibnja 1960. godine u Hrvatskoj Kostajnici, sin Milana i AnkeOženjen, otac dvoje djeceNestao 16.07.1991. godineEkshumiran 28. lipnja 2002. godine u Komogovini, Slopačka KosaPripadnik HVIdentificiran i sahranjen 2003. godine

Rođen 16. srpnja 1942. godine u Petrinji, sin Matilde i Antuna.Oženjen, otac dviju kćeriNestao 16.09.1991. godine Ekshumiran 15. rujna 1998. godine u Petrinji masovna grobnica Vila GavrilovićPripadnik HVIdentificiran i sahranjen 1998. godine

Rođen 27. veljače 1970. godine u Varaždinu, sin Branke i Rudolfa.NeoženjenNestao 12.09.1991. godineEkshumiran 8. lipnja 1999. godine u Sunji, masovna grobnica Donji Hrastovac.Pripadnik MUP-aIdentificiran i sahranjen 1999. godine

Rođen 10. listopada 1971. godine u Zadru, sin Boje i MarijaNeoženjen Nestao u akciji Una 95/ 19.09.1995. godinePosmrtni ostaci preuzeti iz BiHPripadnik HVIdentificiran i sahranjen 2008. godine

69


DAMIR RADIĆ (21 god.)

MILIVOJ ROGULJA (26 god.)

IVAN PLEŠA (47 god.)

ŠEFIK PEZEROVIĆ (23 god.) Rođen 15. ožujka 1968. godine u Brčkom BiH, sin Halime i AbdulahaNeoženjenNestao 24.07.1991. godine.Ekshumiran 17. travnja 2000. godine, u Dvoru, Zrin.Pripadnik MUP-aIdentificiran i sahranjen 2000. godine

Rođen 22. travnja 1970. godine u Splitu, sin Miroslave i Ivice.NeoženjenNestao 12.09.1991. godineEkshumiran 7. svibnja 1997. godine u Hrvatskoj Kostajnici, masovna grobnica PlavičevacPripadnik HVIdentificiran i sahranjen 2001. godine

Rođen 6. prosinca 1965. godine u Sisku, sin Šime i Milana.Oženjen, otac sina.Nestao 16.09.1991. godineEkshumiran 15. rujna 1995. godine u Petrinji, masovna grobnica Vila GavrilovićPripadnik HVIdentificiran i sahranjen 1996. godine

Rođen 6. siječnja 1944. godine u Ramljani, Otočac, sin Kate i NikoleOženjen, otac dviju kćeri.Nestao 16.09.1991. godine.Ekshumiran 11. ožujka 1998. godineu Petrinji, ulica Zeleni BrijegPripadnik HVIdentificiran i sahranjen 2001. godine

70


MIŠO SVOBODA (38 god.)

ROBERT ŠALA (24 god.)

ZDENKO STEPIĆ (24 god.)

PAVAO SPUDIĆ (26 god.) Rođen 16. srpnja 1965. godine u Zagrebu, sin Barice i IvanaOženjen, otac kćeriNestao 20.11.1991. godineEkshumiran rujan 1996. godine, Vukovar, masovna grobnica OvčaraPripadnik HVIdentificiran i sahranjen 1997. godine

Rođen 9. siječnja 1953. godine u Petrinji, sin Jelene i Karla.Oženjen, otac sinaNestao 16.09.1991. godineEkshumiran 15. rujna 1995. godine u Petrinji, masovna grobnica Vila GavrilovićPripadnik HVIdentificiran i sahranjen 1995. godine

Rođen 1. kolovoza 1967. godine u Zagrebu, sin Ljubice i ZvonimiraNeoženjenNestao 18. kolovoza 1991. godineEkshumiran 18. veljače 2002. godineu VukovaruPripadnik HV-aIdentificiran i sahranjen 2002. godine

Rođen 27. kolovoza 1968. godine u Zagrebu, sin Mire i ZvonimiraOženjen, otac kćeriNestao 12.10.1991. godineEkshumira 26. ožujka 1997. godineu Erdutu, na farmi LovasPripadnik HVIdentificiran i sahranjen 2000. godine

71


MARIJAN TOTH (21 god.)

BRANIMIR TOMAŠIĆ (27 god.)

DARKO ŠOLIĆ (24 god.)

IVICA ŠNJARIĆ (29 god.) Rođen 9. srpnja 1962. godine u Gospiću, sin Bože i MarijeOženjen, otac kćeriNestao 12.09.1991. godineEkshumiran 2. rujna 1999. godine u Hrvatskoj Kostajnici, masovna grobnica Kurman Brdo „Jablan“Pripadnik MUP-aIdentificiran i sahranjen 1999. godine

Rođen 2. studenog 1970. godineu Ždalima, sin Aleksandra i MarijeNeoženjenNestao 21.09.1991. godineEkshumiran 30. studenog 1995. godineu Petrinji na grobljuPripadnik HVIdentificiran i sahranjen 1998. godine

Rođen 9. lipnja 1964. godine u Sisku,sin Ane i StjepanaOženjenNestao 16.09.1991. godineEkshumiran 15. rujna 1995. godine u Petrinji, masovna grobnicaVila GavrilovićPripadnost HVIdentificiran i sahranjen 1998. godine

Rođen 23. kolovoza 1967. godineu Zagrebu, sin Nade i IvanaNeoženjenNestao 13.12.1991. godinePreuzet u StankovcimaPripadnik HVIdentificiran i sahranjen 2009. godine

72


JOSIP VRBANAC (39 god.)

STIPICA VUKADIN (31 god.)

JOSIP VINSKI (27 god.)

TIHOMIR TOMAŠIĆ (28 god.) Rođen 4. Srpnja 1963. godine u Velikoj Gorici, sin Ludmile i AlbinaNeoženjenNestao 19.11.1991. godinePripadnost HVIdentificiran i sahranjen 1998. godine

Rođen 17. ožujka 1952. godine u Gornjim Jamama, Glina, sin Mare i MarkaOženjen, otac kćeri i sinaNestao 30.09.1991. godineEkshumiran 6. rujna 1996. godine iz masovne grobnica u Gornjem Viduševcu.Pripadnik HVIdentificiran i sahranjen 2006. godine

Rođen 18. lipnja 1960. godine u Bugojnu, BiH, sin Janje i PetraNeoženjenNestao 12.09.1991. godineEkshumiran 7. svibnja 1997. godine u Hrvatskoj Kostajnici, masovna grobnica PlavičevacPripadnost MUP-aIdentificiran i sahranjen 2009. godine

Rođen 23. ožujka 1964. godine, sin Josipa i AneNeoženjenNestao 14.09.1991. u Hrvatskoj KostajniciEkshumira 8. svibnja 1997. godine u Babinoj Rijeci kod vodenicePripadnost HVIdentificiran i sahranjen 2003. godine

73


ROBERT ZADRO (23 god.)

FEDHET ZDIONICA (29 god.)

DRAŽEN VUJČIĆ (22 god.)

JOZO VULETA (39 god.) Rođen 9. veljače 1952. godine u Zenici, sin Fabijana i MareOženjen, otac dvoje sinovaNestao 01.11.1991. u VukovaruEkshumiran 27.04.-03.07. 1998. godineu Vukovaru, Novo grobljePripadnost HVIdentificiran i sahranjen 2002. godine

Rođen 17. listopada 1969. godine u Vukovaru, sin Kate i BlageNeoženjenNestao 10.04.1992. KupresTijelo preuzeto iz BiH 1999. godine Pripadnost HVIdentificiran i sahranjen 1999. godine

Rođen 12. kolovoza 1962. godine u Bosanskom Novom, BiH,sin Ifete i HamdijeOženjen, otac kćeriNestao 04.12.1991. godineEkshumiran 30. rujna 1998. godine u Sunji, Velika Graduša - Dukići.Pripadnost HVIdentificiran i sahranjen 1998. godine

Rođen 31. srpnja 1969. godine u Stublju, sin Danice i Ivana.NeoženjenNestao 12.09.1991. godineEkshumiran 7. svibnja 1997. godine u Hrvatskoj Kostajnici, masovna grobnica PlavičevacPripadnost MUP-aIdentificiran i sahranjen 1999. godine

74


ĐURO ŽIVKO (35 god.)

IVAN ŽUGAJ (55 god.)

IVAN ZEBIĆ (43 god.)

IVICA ŽGELA (26 god.) Rođen 25. srpnja 1965. godine u Slunju, sin Marice i IvanaOženjen, otac kćeriNestao 16.09.1991. godineEkshumiran 15. rujna 1998. godine u Petrinji, masovna grobnica Vila GavrilovićPripadnost MUP-aIdentificiran i sahranjen 2004. godine

Rođen 6. svibnja 1956. godineu Pitomači, sin Ivana i MarijeOženjen, otac dvaju sinovaNestao 12.09.1991. godineEkshumiran 8. lipnja 1999. godineu Sunji, masovna grobnica Donji HrastovacPripadnost MUP-aIdentificiran i sahranjen 1999. godine

Rođen 27. listopada 1936. godineu Grđanima, sin Jane i MarkaOženjen, otac dvaju sinovaNestao 17.09.1991. godineEkshumiran 5. studenog 1995. godineu Petrinji, Nova Bolnica - ŠtalePripadnost HVIdentificiran i sahranjen 1995. godine

Rođen 21. rujna 1952. godine u Sisku, sin Nikole.Otac kćeriNestao 08.1995. godineEkshumiran 12.10.-23.10.2009. godineu Dvoru, Pravoslavno grobljePripadnost HVIdentificiran i sahranjen 2012. godine

75


VLADO ŽUGAJ (31 god.) Rođen 28. svibnja 1960. godineu Glini, sin Bare i IvanaOženjen, otac triju kćeriNestao 16.09.1991. godineEkshumiran 15. rujna 1995. godineu Petrinji , masovna grobnicaVila GavrilovićPripadnost HVIdentificiran i sahranjen 1997. godine

...no kada je došlo razdoblje ekshumacija, identifikacija i razdoblje pogreba, grozničavo se mijenja i naša psiha. Utapa se i ono malo nade o mogućosti da je netko od naše djece živ i ugrađuje se duboko u srce strah istine, strah koji ubija nadu. Zato sam se, drage i poštovane obitelji, zavjetovala dragome Bogu da ću pobijediti taj strah isto onako kako su se naša djeca borila za ovu nam milu Hrvatsku državu, zavjetovala sam se da ću pomoći svakoj obitelji pri ekshumaciji i identifikaciji, te da ću zajedno s njima i rukama kopati do kostiju njihovih najmilijih sve dok se i posljednji branitelj ne pronađe. Bila sam nazočna na mnogo ekshumacija, a isto toliko sam slušala ispovijedi roditelja, supruga, očeva i djece o strašnom susretu duše mrtvog tijela najmilije osobe i onih koji ga grozničavo traže. Što je to sreća? Da li je sreća naći kosti najmilije osobe? Neka svatko za sebe nađe odgovor, a ja vam sa ovog mjesta poručujem da smognemo svi zajedno još više snage, da još čvršće i jedinstvenije nastavimo već poznatom upornošću krčiti put do istine o sudbini naših najmilijih i da svi zajedno ustrajemo na započetom našem Križnom putu sve dok ne pronađemo i posljednje tijelo. Mnogi žeđaju za istinom, ali većini danas nedostaje voda života. Korijenje duše ne nalazi više podzemne vode. Velika suša je došla, pustoš duša, stepa u kojoj ne mogu uspijevati ni ljubav, ni nada ni radost...

Razmišljanja jedne majke - koliko je teško proživjeti ekshumaciju i identifikaciju

76


Pukovnik Ivan Grujić, pomoćnik ministra

NESTALI HRVATSKI BRANITELJI

78


79


JADRANKO ANIĆ - ANTIĆ (32 god.)

IVO BAN (27 god.)

ŽELJKO ALAPIĆ (29 god.)

ŽELJKO ABAZA (20 god.) Rođen 9. travnja 1971. godineu Baćinu, sin Katarine i NikoleNeoženjenPripadnik MUP-aNestao 13.09.1991. godineu Hrvatskoj Dubici

Rođen 19. travnja 1959. godineu Zagrebu, sin Marije i AnteOženjen, otac kćeri i sinaPripadnik HVNestao 19.11.1991. godineu Vukovaru

Rođen 17. svibnja 1964. godineu Splitu, sin Dinke i NediljkaOženjen, otac kćeri i sinaPripadnik MUP-aNestao 11.10.1991. godineu Kukunjevcima, Pakrac

Rođen 21. srpnja 1962. godineu Hrvatskoj Kostajnici, sin Anke i RudolfaOženjen, otac dvije kćeri i sinaPripadnik MUP-aNestao 14.10.1991. godine u Stublju, Majur

80


MLADEN BRLEKOVIĆ (22 god.)

JOSIP BUBAŠ (55 god.)

JURO BLAŽEVIĆ (31 god.)

TOMICA BABIĆ (25 god.) Rođen 6. travnja 1966. godine u Hrvatskoj Kostajnici, sin Marije i FranjeNeoženjen Pripadnik MUP-aNestao 12.09.1991. godine u Hrvatskoj Kostajnici

Rođen 10. veljače 1973. godine u Sisku, sin Ankice i IvanaOženjen, otac dva sinaPripadnik HVNestao 01.06.1995. godineu Brestu Pokupskom, Petrinja

Rođen 13. listopada 1936. godineu Bišćevu, sin ImbreOženjenPripadnik HVNestao 30.09.1991. godineu Bišćevu, Glina

Rođen 1. siječnja 1960. godine u Šimiću, Banja Luka,BiH, sin Vere i MarkaOženjen, otac dviju kćeri i dva sinaCivil Nestao 18.08.1991. godine u Miokovićevu, Đulovac

81


ANTUN ĆORIĆ (50 god.)

JOSIP ĆORIĆ (35 god.)

ŽELJKO CESTARIĆ (21 god.)

ZDRAVKO CESTARIĆ (53 god.) Rođen 14. veljače 1938. godineu Maloj Solini, Mare i PetraOženjen, otac dvaju sinovaPripadnik HVNestao 01.10.1991. godineu Maloj Solini, Glina

Rođen 1. travnja 1941. godineu Baćinu, sin MatijeOženjen, otac dvoje djecePripadnik MUP-aNestao 16.09.1991. godine u Baćinu, Hrvatska Kostajnica

Rođen 21. lipnja 1956. godineu Bosanskoj Dubici, BiH, sin AntunaOženjen, otac kćeriPripadnik MUP-aNestao 07.09.1991. godineu Cerovljani, Hrvatska Dubica

Rođen 29. svibnja 1970. godine u Glini, sin Mare i LukeNeoženjen Pripadnik HVNestao 30.09.1991. godineu Donjem Viduševcu, Glina

82


ILIJA DUMBOVIĆ (45 god.)

RUDOLF DUPLIŠAK (39 god.)

BOHUMIL DOSTAL (33 god.)

MATO DAMJANOVIĆ (32 god.) Rođen 4. travnja 1960. godine u Zagrebu, sin Ane i MarkaOženjen, otac troje sinovaPripadnik HVNestao 15.07.1992. godine u Gornjem Svilaju,BiH

Rođen 16. lipnja 1946. godine u Cepelišu, sin Bare i IvanaOženjen, otac kćeri i sinaPripadnik HVNestao 16.09.1991. godine u Petrinji

Rođen 1. travnja 1954. godine u Bačkoj Topoli, sin Marije i AntunaOženjen, otac kćeriPripadnik HVNestao 05.07.1993. godine u Gornjem Vakufu, Bugojno, BiH

Rođen 24. siječnja 1958. godine u Doljanima, sin Dragice i FranjeOženjen, otac kćeri i sinaPripadnik MUP-aNestao 03.09.1991. godineu Miljanovcu, Sirač

83


DUBRAVKO GREGORIN(36 god.)

TARIK HAĐIHASANOVIĆ (33 god.)

MARIJAN FURAČ (37 god.)

NIKOLA FELBABIĆ (56 god.) Rođen 28. studenog 1935. godine u Baćinu, sin Matije i MarijeOženjen, otac dvije kćeri i sinaPripadnik HVNestao 13.09.1991. godine u Baćinu, Hrvatska Kostajnica

Rođen 10. listopada 1955. godineu Zagrebu, sin Ivke i JosipaOženjen, otac kćeri i sinaPripadnik HVNestao 30.09.1991. godine u Maloj Solini, Glina

Rođen 5. studenog 1962. godine u Banja Luci, BiH, sin Enise i AbduselamaOženjenPripadnik HVNestao 19.09.1995. godine u Dvoru na Uni

Rođen 28. veljače 1958. godine u Dugoj Resi, sin Katarine i IvanaNeoženjenPripadnik HVNestao 19.10.1995. godine u Dvoru na Uni

84


MATO IVANIŠEVIĆ (44 god.)

NIKICA JELIČIĆ (25 god.)

ZDENKO HUSAK (27 god.)

MIROSLAV HARČA (20 god.) Rođen 1. srpnja 1975. godine u Sisku,sin Ružice i IviceNeoženjemPripadnik HVNestao 05.05.1995. godine na planini Dinari (BiH)

Rođen 7. veljače 1947. godine u Strugama, sin Dragana i AneOženjenPripadnik HVNestao 09.09.1991. godine u Hrvatskoj Kostajnici

Rođen 22. svibnja 1970. godineu Zadru, sin Ivane i TomislavaNeoženjenPripadnik HVNestao 25.08.1995. godine u Donjem Srbu, Gračac

Rođen 19. prosinca 1964. godineu Daruvaru, sin Franciske i VjekoslavaNeoženjenPripadnik HVNestao 26.11.1991. godine u Vrbovcu, Daruvar

85


JOSIP KARAGIĆ (53 god.)

IVAN KATIĆ (61 god.)

JOSIP JURČEVIĆ (31 god.)

FRANJO JUG (45 god.) Rođen 9. rujna 1946. godineu Zagrebu, sin Ljubice i AntonaOženjen, otac kćeri i sinaPripadnik HVNestao 28.09.1991. godine kod Zelenog Hrasta, Zadar

Rođen 9. ožujka 1938. godineu Baćinu, sin Martina i SofijeOženjen. Otac tri kćeriPripadnik MUP-aNestao 13.09.1991. godine u Baćinu

Rođen 24. ožujka 1930. godineu Slunju, sin Mile i MandeOženjen,otac sinaPripadnik HVNestao 12. mjesec 1991. godineu Novom Selu, Slunj

Rođen 22. ožujka 1960. godineu Baćinu, sin Cecilije i JosipaOženjen, otac kćeriPripadnik MUP-aNestao 12.06.1991. godineu Hrvatskoj Kostajnici

86


MLADEN KOVAČ (33 god.)

IVAN KOVAČEVIĆ (34 god.)

PAVO KATIĆ (30 god.)

MARIJA KATIĆ (59 god.) Rođena 6. siječnja 1932. godineu Slunju,kći Mile i MandeCivilNestala 12. mjesec 1991. godineu Novom Selu, Slunj

Rođen 22. kolovoza 1958. godineu Zagrebu, sin Mladenke i BrankaRazveden, otac kćeriPripadnik HVNestao 19.11.1991. godine u Vukovaru

Rođen 14. svibnja 1957. godineu Petrinji, sin Marije i MijeNeoženjenPripadnik HVNestao 16.09.1991. godine kod Vile Gavrilović, Petrinja

Rođen 16. lipnja 1961. godine u Vukovaru, sin Zdravke i ĐureOženjen, otac dvije kćeriPripadnik HVNestao 03.10.1991. godineu Ceriću, Nuštar

87


KATA MARTINOVIĆ (74 god.)

DRAGO MATIJEVIĆ (21 god.)

SLOBODAN LEŠKOVIĆ (24 god.)

RATKO KUŠIĆ (41 god.) Rođen 28. svibnja 1951. godineu Slavonskom Brodu, sin Jozefine i StjepanaNeoženjen Pripadnik HVNestao 27.04.1992. godine u Orašju, BiH

Rođena 17. listopada 1917. godineu Lipiku,CivilNestala 15.12.1991. godine u Prekopakri

Rođen 6. ožujka 1970. godineu Donjoj Ravskoj, BiH, sin Julke i IveNeoženjenPripadnik MUP-aNestao 26.07.1991. godine u Kuljanima, Dvor

Rođen 10. svibnja 1967. godineu Zagrebu, sin Nade i FranjeOženjen, otac kćeriPripadnik MUP-aNestao 12.09.1991. godineu Hrvatskoj Kostajnici

88


MARTIN MARIJANOVIĆ (32 god.)

GENTO MEĐUGORAC (40 god.)

ŽARKO MANJKAS (24 god.)

SLAVKO MATKOVIĆ (49 god.) Rođen 28. kolovoza 1942. godineu Gorama, sin Marice i Josiparazveden Pripadnik HV Nestao 21.09.1991. godine u Petrinji

Rođen 17. kolovoza 1959. godineu Vukovaru, sin Mande i MarkaOženjen, otac kćeri i sinaPripadnik HVNestao 20.11.1991. godine u Vukovaru

Rođen 27. ožujka 1951. godineu Klobuku, BiH,sin Kate i NebomiraOženjen, otac kćeri i sinaPripadnik HVNestao 28.09.1991. godine kod Zelenog Hrasta, Zadar

Rođen 10. kolovoza 1967. godineu Zagrebu, sin Ane i VinkaNeoženjenNestao 10.11.1991. godine u BogdanovcimaPripadnik HV

89


BORISLAV MUDRI (53 god.)

PAVO SLOBODAN MUDRI (53 god.)

SEAD MEMAGIĆ (35.god.)

JOSIP MIOVEC (56 god.) Rođen 18. rujna 1935. godineu Dobrovcu,Oženjen,otac sinaCivil Nestao 12.10.1991. godine u Lipiku

Rođen 17. lipnja 1938. godine u Vukovaru, sin Justine i JosipaOženjen, otac kćeri i sinaPripadnik HVNestao 18.11.1991. godine u Vukovaru

Rođen 17. lipnja 1938. godineu Vukovaru, sin Justine i JosipaOženjen, otac sinaPripadnik HVNestao 19.11.1991. godine u Vukovaru

Rođen 23. veljače 1957. godine u Bihaću, sin Katke i MuharemaNeoženjenPripadnik HVNestao 24.06.1992. godine na području Sunjske bojišnice

90


KREŠIMIR PAPAC (26 god.)

VLADIMIR PAROPATIĆ (44 god.)

VLADO NIKL (26 god.)

DRAŽEN MUŽIC (21 god.) Rođen 21. studenog 1970. godineu Zagrebu, sin Jane i JosipaNeoženjenPripadnik MUP-aNestao 10.09.1991. godine u Petrinji

Rođen 27. studenog 1965. godineu Zagrebu, sin Olge i SpasojaNeoženjenPripadnik HVNestao 20.09.1991. godine u Slankovcima, Stari Jankovci

Rođen 23. ožujka 1947. godineu Majama, sin ĐureOženjen, otac dvije kćeriPripadnik HVNestao 13.07.1991. godine u Majama, Glina

Rođen 17. travnja 1965. godineu Samoboru, sin Mire i VladimiraNeoženjenPripadnik HV Nestao 16.09.1991. godine u Okučanskom Dubovcu, Gornji Bogićevci

91


DANKO PAVIČIĆ (23 god.)

MIHAJLO PAVIČIĆ (50 god.)

ZLATKO PAVUŠEK (27 god.)

IVICA PAUNOVIĆ (28 god.) Rođen 5. prosinca 1963. godine u Sisku, sin Dragice i MatijeOženjen, otac četvero sinovaPripadnik MUP-aNestao 26.07.1991. godineu Hrvatskoj Kostajnici

Rođen 1. listopada 1968. godine u Sisku, sin Katice i MihajlaNeoženjenPripadnik MUP-a Nestao 12.09.1991. godine u Hrvatskoj Kostajnici

Rođen 5. rujna 1941. godine u Hrvatskoj Kostajnici, sin StjepanaOženjen, otac kćeri i sinaPripadnik MUP-aNestao 12.09.1991. godine u Hrvatskoj Kostajnici

Rođen 27. srpnja 1969. godine u Hotnji, sin Ane i Ivana, NeoženjenNestao 23.01.1996. godineu Hotnji, Zagreb

92


VLADIMIR PAVLAK (28 god.)

DARKO PETROVICKI (27 god.)

ZDRAVKO PAVLOVIĆ (32 god.)

RAJKO PAVLOVIĆ (27 god.) Rođen 18. travnja 1964. godine u Hrvatskoj Kostajnici, sin Nevenke i PejeNeoženjenPripadnik HVNestao 15.10.1991. godine u Mečenćanima, Donji Kukuruzari

Rođen 1. siječnja 1964. godine Ivanić Grad, sin Ankice i Franje NeoženjenPripadnik HVNestao 12.07.1992. godine u Orašju, BiH

Rođen 1. studenog 1964. godine u Končanici, sin Jozefine i AntunaNeoženjenPripadnik MUP-aNestao 19.08.1991. godine u Daruvaru

Rođen 20. lipnja 1959. godine u Tisovu, BiH, sin Nevenke i PejeOženjen, otac dva sinaPripadnik HVNestao 15.09.1991. godine u Mečenćanima, Donji Kukuruzari

93


PERO PRPIĆ (28 god.)

DAMIR RAMBOUSEK (31 god.)

DAMIR POKIĆ (29 god.)

MARIJAN PETROVEČKI(25 god.)

Rođen 6. rujna 1966. godine u Pakracu, sin Blanke i StjepanaOženjen, otac sinaPripadnik MUP-aNestao 19.08.1991. godine u Daruvaru

Rođen 14. lipnja 1963. godine u Hrvatskoj Kostajnici, sin VjekoslaveOženjen, otac kćeriPripadnik MUP-aNestao 12.09.1991. godine u Hrvatskoj Kostajnici

Rođen 15. prosinca 1960. godineu Pakracu, sin Ivanke i AntunaOženjen, otac kćeri i sinaPripadnik MUP-aNestao 19.08.1991. godine u Daruvaru

Rođen 13. listopada 1962. godineu Zagrebu, sin Zlatka i NevenkeNeoženjenPripadnik HVNestao 12.12.1991. godine u Gračanici Šišinečkoj, Glina

94


MARIJAN SMOKROVIĆ(45 god.)

VLADO ŠTEFANČIK (34 god.)

DUŠKO SMEK (29 god.)

MARIJAN RAUŽAN (39 god.) Rođen 20. svibnja 1952. godineu Cvitoviću, sin Slavice i LazaraOženjen, otac dvije kćeriPripadnik MUP-aNestao 18.11.1991. godine u Staroj Gradišci

Rođen 28. kolovoza 1950. godine u Zagrebu, sin Slavice i IvanaNeoženjenPripadnik HVNestao 06.08.1995. godine u Glinskoj Poljani

Rođen 13. kolovoza 1957. godine u Vukovaru,sin Ksenije i MihajlaOženjen, otac kćeri i dva sinaPripadnik HVNestao 18.11. 1991. godine u Vukovaru

Rođen 11. kolovoza 1962. godine u Banja Luci, BiH, sin Mare i PavlaOženjen, otac kćeriPripadnik HVNestao 18.11.1991. godine u Vukovaru

95


DRAŽEN TAKAČ (20 god.)

JOSIP TONKOVIĆ (29 god.)

DINO SIMIĆ (25 god.)

IVICA ŠPIŠIĆ (20 god.) Rođen 11. rujna 1972. godine u Karlovcu. Sin Smilje i TomeNeoženjenPripadnik HVNestao 10.04.1992. godine u Livnu, BiH

Rođen 21. siječnja 1971. godine u Koprivnici, sin Milke i TomeNeoženjen Pripadnik MUP-aNestao 05.09.1991. godine u Kusonjama, Pakrac

Rođen 7. ožujka 1962. godine u Petrinji, sin Marije i MatijeOženjen, otac kćeri i sinaPripadnik HVNestao 23.09.1991. godine u Brestu Pokupskom

Rođen 28. srpnja 1966. godine u Zagrebu, sin Đurđice i Petra NeoženjenPripadnik HVNestao 14.10.1991. godine u Jasenovcu

96


DAMIR VALENTEKOVIĆ(29 god.)

JASMIN VELETANLIĆ (23 god.)

VLADIMIR URBAN (59 god.)

RADISLAV TUTIĆ (25 god.) Rođen 23. veljače 1966. godine u Sisku, sin Mare i VladimiraOženjenPripadnik HVNestao 16.09.1991. godine u Petrinji

Rođen 26. srpnja 1962. godine u Zagrebu, sin Franje i MarijeOženjen otac dvije kćeri i sinaPripadnik MUP-aNestao 21.11.1991. godine u Filipovcu, Pakrac

Rođen 26. svibnja 1969. godine u Zagrebu, sin Kelime i HalidaNeoženjenPripadnik HVNestao 24.07.1992. godine u Dubrovniku

Rođen 1. siječnja 1932. godine u Čaglinu, sin Emilije i JuliusaOženjen, otac kćeri i sinaPripadnik HVNestao 17.11.1991. godine u Vukovaru

97


BRANKO ZEMLJARIĆ (32 god.)

NEVIO ZANDONA (24 god.)

NIKOLA VRPOLJAC (59 god.) Rođen 07. listopada 1932. godineu Bačinu, sin Kate i IlijeOženjen, otac dvije kćeri i sinaPripadnik HVNestao 13.09.1991. godine u Bačinu

Rođen 7. ožujka 1960. godine u Ptuju,Sin Terezije i FrancaOženjen, otac sinaPripadnik HRM-aNestao 16.05.1992. godine, uvala Slano

Rođen 1. travnja 1967. godine u Pakracu, sin Ivanke i Josipa NeoženjenPripadnik HVNestao 18.11.1991. godine u Pakracu

IVAN ŽALAC (29 god.) Rođen 8. svibnja 1962. godine u Hrlićima, sin Marice i IvanaNeoženjenPripadnik MUP-aNestao 18.07.1991. godine u Kozibrodu

98


Hrastovica - mjesto stradanja Dražena Mužica

Zeleni Hrast – mjesto nestanka Franje Juga i Gente Međugorca

PRILOZI ČLANOVA UDRUGE I PRIJATELJA IZ SRODNIH

UDRUGA

100


DVANAEST GODINA ISTINE

Kad sam se tog jutra, 24.02. 2004. godine, probudila, sunce je već svojim zrakama obasjavalo plavo nebo. Napokon malo vedrine nakon toliko tmurnih dana. U tom sam se trenutku ponadala da ću isto moći reći i za vijest koju sam nestrpljivo čekala 12 godina budući da je moja mama toga dana išla na identifikaciju posmrtnih ostataka poginulih hrvatskih branitelja. Udahnula sam i duboko u duši se nadala da će napokon doći kraj našim mukama te da ćemo napokon dobiti odgovor na pitanje: „Hoćemo li ga ikad pronaći?“ Riječ je o mom tati kojega nisam imala sreće niti prilike upoznati. Krenula sam u školu, a mama na Šalatu na Zavod za sudsku medicinu.Bolje da ne pišem kako mi je bilo u školi. Stalno sam mislila o tome, čak sam i došla u iskušenje da nazovem mamu, no ipak se odlučih poslati poruku, a kad mi je odgovorila da još ništa ne zna, pao mi je mrak na oči. Punom brzinom odjurih doma, no mame još nije bilo. Vidno shrvana i dekoncentrirana na zadaću, a kamoli učenje, upalila sam televiziju. I taman kad sam se udobno smjestila, u bravi se čuo ključ. Zaletjela sam se prema mami i zamalo je onako smrznutu, zamagljenih naočala te ubrzanog daha, srušila na pod. Hodala sam za njom gore - dolje, lijevo - desno, sve dok nije otišla u kupaonicu. Kad su se vrata, nakon par minuta, otvorila, zasula sam je pitanjima: „Što je, što je? Daj reci što je bilo!“ Uslijedila je minuta šutnje, a zatim je ona tihim glasom gledajući u pod prigušeno rekla: „Dobit ćeš zastavu…“, što je značilo da je naša agonija napokon završila…

U tom trenutku nisam znala kako bih reagirala - plakanje ili smijeh? Naposljetku sam se odlučila za smijeh kroz suze. Iako sam ovu situaciju opisala kao da se odvijala u pet minuta, ona se, baš naprotiv, odvijala u djeliću sekunde. A u taj djelić sekunde moram ubrojiti i rečenicu: „O, moj Bože, o, moj Bože!“ Mislim da nikakvim riječima, zapravo, ne mogu izraziti svoje misli i osjećaje tih par sekundi, koje su se meni činile kao vječnost.

Popraćeni bjelinom snijega i snježnih pahulja koje su neumorno padali dan i noć, dani do sahrane, a bilo ih je točno sedam od identifikacije, prošli su za tren. Na dan sprovoda, dok smo se vozile prema groblju, bila sam umorna, izgubljena, zbunjena, gledala sam negdje, a zapravo nigdje, uzalud pokušavajući sabrati svoje misle i smiriti svoje osjećaje. Nisam ni primijetila, a već smo bile u mrtvačnici gdje se ponovila situacija kao u autu. Čas sam gledala van, na bijeli snijeg koji je blistao kao tisuće dijamanata jer ga je obasjavalo zimsko sunce, čas sam pogledom letjela po hladnoj mrtvačnici, a čas u lijes i tatinu sliku. Nisam mogla vjerovati da se ovo što sad opisujem događa upravo meni! Nakon toliko godina čekanja, traženja, nadanja… Sve mi se to činilo poput sna i bojala sam se da ću se probuditi. Nakon nekog vremena, počeli su pristizati prvi ljudi, a od tada sam bezbroj puta pružila ruku u znak zahvalnosti i tiho prošaptala: „Hvala…“ Među mnogobrojnim prisutnima, tamo je bio i moj razred predvođen razrednicom. Da ste ih samo mogli vidjeti, onako poredane u dva reda, obučene u tamnu odjeću i s crvenom ružom. Nakon mise, koja je održana poslije, ako se smijem tako izraziti, veličanstvenog i dostojanstvenog sprovoda, svi su krenuli svojim domovima. Navečer sam imala osjećaj kao da mi je pao ogroman kamen sa srca - ipak, dvanaest godina nakon muke i neizvjesnosti, dočekale smo dan kad će tata naći svoj mir i spokoj.

Kristina Žgela, dijete poginulog hrvatskog branitelja; Članica Udruge

101


Ne bih htjela puno govoriti o svom doživljaju rata koji je zauvijek promijenio moj život, život moje obitelji i velikog broja ljudi koje je izravno ili neizravno dotaknuo, a koji je promijenio i samu ljudsku povijest. Svatko ima svoju priču, sjećanja i traume, ali ja ne želim pisati o tome kako je izgledao moj život obilježen posljedicama rata. Želim pisati o tome kako me sve ono što sam doživjela oblikovalo u osobu koja jesam i koja ću tek biti.Zbog njega sam s obitelji bila prisiljena napustiti rodno selo, kraj, pa i državu. S mamom i mlađom sestrom čak sam nekoliko godina živjela u Australiji, što je na neki način predodredilo moje školovanje i današnje zvanje. U Australiji nismo ostali jer nas je previše toga vezalo uz domovinu, osobito neznanje o sudbini moga oca.

Nikada nisam voljela puno pričati o sebi i o tome što je to značilo odrastati bez oca i uopće saznanja o tome gdje bi mogao biti. Uvijek sam imala osjećaj da je to pomalo sebično od mene. Zašto bi se ikoga ticali moji osjećaji? Bezbroj je djece koja čak odrastaju uz oca, pa im je možda puno gore nego meni. Ali još je teže biti sam u neznanju. Upravo je ta potraga za istinom dovela do toga da sam postala članica udruge obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja. Na taj način sam se povezala s mnoštvom različitih ljudi s različitim uvjerenjima, stavovima i idejama, a koji su se ujedinili s istim ciljem zbog iste činjenice, nestanka voljene osobe. Ne samo da sam mnogo toga prošla, vidjela i napravila kroz angažman u udruzi, nego je zajedništvo s ljudima u situaciji poput moje pomoglo u njezinu prihvaćanju i nošenju s njom u svakodnevnom životu.

Ne znam kakav bi moj život bio da nije bilo rata. Ulovila bih se nekad kako razmišljam o tome, ali bih shvatila da nema smisla. Dovoljno je teško nositi se s onim što jest i biti spreman na ono što dolazi. Otkad znam za sebe bila sam dijete nestalog branitelja. Još to jesam i bit ću sve dok se ostaci mog oca ne pronađu. Samo što sad više nisam dijete nego sam mlada žena. Mijenjaju se politike, ljudi, prioriteti. Ali to ne znači da se mijenja ono što čovjek nosi u sebi. Neke rane zacijele, neke ne, oprašta se, ali pamti. Ali teško je odupirati se vremenu i promjenama. Jer nam povijest i mržnja ne smiju biti uteg nego pouka i kompas za budućnost. Život ide dalje. Moja povijest uvijek će biti dio moje sadašnjosti. I pričat ću o njoj svojoj djeci i unucima u budućnosti jer je bitna, jer se ne smije zaboraviti. Uvijek će biti pouka, priča o dobru i zlu. I tako će moj otac i svi poput njega živjeti vječno.

Jelena Katić, dijete nestalog hrvatskog branitelja;Članica Udruge

102


103


104


MOJA ISPOVIJEST

Sjećam se početka devedesetih. Izbori. Napokon smo samostalni. Veselje na sve strane. No, nije tra-jalo dugo. Balvani, revolucija, terorizam. Bradate spodobe drže straže, počinju maltretirati, ubijati nedužne, nenaoružane, nemoćne. Iz Beograda kreću tenkovi, a Srbi ih posipaju cvijećem.Svijet nam uvodi embargo, brani napadnutom naoružati se i braniti. No naša mladost odlazi braniti svoje najdraže. U trapericama, tenisicama, slabo naoružana, ali s krunicom oko vrata. S vjerom u Boga, pravdu i pravicu s osmjehom na licu. Prate nas naši najmiliji sa suzom radosnicom u oku, ponosom na licu, jer mi smo u pravu, branimo svoje, nećemo tuđe.Pokuplje, Banovina, Slavonija, Južno bojište, svuda nas ima. Rame uz rame “crni i crveni”, zajedno smo ran-javani. Bara je dobio geler u leđa, Marko metak u rame. Odvoze ih u bolnicu, a oni podižu dva prsta u zrak. Poginuo nam je naš Faks, Neđo je izgubio nogu, Zokija kraj mene pogodio snajper, ali svi smo jedinstveni, ne damo svoju zemlju, ne damo svoje najdraže.Vrijeme prolazi, mnogi su već stradali, ali osmijeh na licu, krunica oko vrata, vjera u srcu. Ne znam gdje mi je brat, je li živ tamo negdje na Slavonskom ratištu, nećak se javio dobro je, živ je i hvala Bogu zdrav sa svojom jedinicom negdje na istoku Hrvatske. I šogori su dobro, niti jedan nije stradao, a već su dugo na prvoj crti.Svi smo još živi, pa i da nismo, naši bi bili ponosni da smo dali život za Domovinu.

Oko mene opet krv. Poginuo nam Stipe, a Josip naletio na poteznu minu, ali živ je Bogu hvala. Sve se ponavlja, mi i dalje s osmijehom na licu pjevamo Vilu Velebita. Sjećaju li nas se još oni gore u Zagrebu? Dola-zimo na kupanje i kratak odmor u Zagreb. Pozdravljaju nas znani i neznani. Kafići prepuni, nude nas “Marl-borom“, časte. Još smo njihovi junaci, branitelji, vitezovi, a mi smo sretni i ponosni, spremni smo za njih dati život. Glancamo krunicu oko vrata. Prolaze razne bitke: Medački džep, Južni potez, vrijeme prolazi pa bljesne Bljesak, a zatim dođe Oluja. Mjesec kolovoz, vruće, a Oluja! Oslobađamo selo za selom, grad za gradom, blizu smo granici s Bosnom. Banovina je slobodna, znam, tu sam. Kako je na ostalim bojišnicama? Saznajemo do-bro, na svim smo stranama pobijedili. Vraćamo se u civilizaciju. Mnoštvo civila nas dočekuje. Ljube nas tuđe žene, tuđe majke, tuđa djeca. Ma šta tuđe, sve su to naši, a mi njihovi. Mi smo njihovi junaci, osloboditelji i oni nas vole, obožavaju.Doma sam sa svojom Sekom, svojom Anicom, prijateljima Jeronimom, Milivojem, Željcom, Krešom, Jožom, Vladom, svojom sestrom, bratom, nećacima, šogorima i šogoricama. Svi su tu. Zar zaista svi?! Zar zaista svi ili nekih nema, nikada se neće vratiti, ali zauvijek će ostati tu u mome srcu, našim srcima.

Godine prolaze. Na raznim mjestima čujem “pa kaj sam se ja za to boril”. Zapovjednike nam hapse, sude, po medijima pljuju i nazivaju zločincima. Neki imaju privilegiju pa se brane sa slobode. Mirko je u Lipo-vici, Ante u Haagu, Branimir u bolnici, a ostali potjerani u mirovine. A mi, mi više nismo junaci, osloboditelji, vitezovi. Odjednom smo postali zločinci. Ma ljudi nismo mi ubijali civile, nevine i nemoćne. Mi smo se branili, i Vas, i Vas smo branili!!!Kad me jednom moji unuci Filip i Jakov budu pitali: Zašto te optužuju? Zašto vam Sude?, reći ću:

SUDE MI,ZATO ŠTO SVOJE VOLIMVOLIM NAJVIŠEŠTO SAM BRANIO, MOJE NAJDRAŽESUDE MIDUŠMANI MOJA LJUBEALI NEZNAJU DA JE ISTINAVODA DUBOKANa putu Knin - Zagreb 2007., 29. rujanDrago Tomašić, član Kluba veterana 148. brigade

105


HV Zagreb - Trnje

ŽRTVE TRAŽE PRAVDU - 11.10.2007.

Došli smo u Haag da cijeloj svjetskoj javnosti kažemo da je Hrvatska država donijela zakon o suradnji sa Haškim sudom kao uljuđena demokratska država čiji građani žele da se svi ratni zločini jednako i pravedno kazne. Presuda u procesu Šljivančanina, Mrkšića i Radića uvreda je za sve građane Republike Hrvatske i svi-jeta. Uvreda je za međunarodno humanitarno pravo koja šalje poruku da se ljudi mogu ubijati nekažnjeno, pa čak i ljudi koji su zaštićeni Ženevskom konvencijom, ratnim pravom, međunarodnim humanitarnim pravom, a to su ratni zarobljenici, ranjenici odvedeni iz bolnice, novinari i djeca.Možda samo treba reći da su tako sramotne presude izrečene za 200 ljudi ubijenih na jednom mjestu, a da niti jedna presuda nije izrečena za Vukovar gdje je ubijeno najmanje 3000 ljudi, 300 ih je još uvijek nestalih, više desetina tisuća bilo je protjerano iz svojih domova, a cijeli grad i sva kulturna i gospodarska dobra su u potpunosti bila uništena.

Jelena Katić, dijete nestalog hrvatskog braniteljaČlanica Udruge

106


107


ŽENA MORNAR

Dana 3. 8.1991. godine povela sam svoja dva malodobna sina Igora i Tomislava, uzela nešto ljetne robe, 2-3 vrećice i krenula iz Vukovara u Zadar, odnosno na otok Ugljan u mjesto Ugljan. Putovala sam autom cijeli dan jer mi je suprug Ivan objasnio kako ću najsigurnije zaobići barikade koje su postavili pobunjeni Srbi u Hrvatskoj i stići do Zadra. Mislila sam da ćemo se nakon dva-tri tjedna vratiti u Vukovar, da će se život nastaviti kao da se ništa nije dogodilo. Kako su dani prolazili u slušanju sve lošijih vijesti, shvatila sam da od povratka nema ništa i u meni je zavladao strah. Što će biti s mojima koji su ostali u Vukovaru?. A bilo ih je dosta: suprug Ivan Vukojević, četiri brata: Niko, Mijo, Ivo i Mato Šoljić, sestra Marija Barišić sa suprugom i sinovima, svekrva Zorka, suprugova sestra Vera sa svojim suprugom i tri sina, nevjesta Ruža s dvoje djece, jednim od 3, a drugim od 2 godine, i mnogi drugi. Dani su mi bili mjeseci, a mjeseci godine. Telefonske linije bile su prekinute. Ništa dobro nisam mogla čuti, samo loše vijesti i vapaj Siniše Glavaševića čiji glas kao da danas čujem: „Vukovar je pao!“ Bilo je to 18.11.1991. godine. Ne može se riječima iskazati niti jedna misao, riječ, ni osjećaj koji su mi pustošili dušu. Po glavi sam vrtjela mnoge filmove iz života, bol je razdirala moje tijelo, plakali smo danonoćno moja djeca i ja, pitajući se što sad. Nekoliko mjeseci nisam čula nikoga, niti smo znali gdje je tko, jesu li živi, nestali. Odlučila sam otići u Narodnu obranu, kako bih se i ja priključila obrani Zadra, koji je bio granatiran sa svih strana. Osjećala sam da je to moja dužnost, pomoći koliko mogu gradu u koji sam došla živjeti. Kako sam s otoka Ugljana do Zadra putovala trajektom svaki dan, jednom prilikom sam pri povratku na Ugljan u trajektu vidjela dva čovjeka odjevena u mornarsku odoru. Prišla sam im i kroz suze rekla: „Ja sam Ana Vukojević. Došla sam iz Vukovara s dvoje djece. Smještena sam u svojoj nedovršenoj vikendici u mjestu Ugljan. Želim se priključiti u mornarici ako me želite primiti. “Napomenula sam kako ne znam što je s moja četiri brata Šoljić, niti s mojim suprugom. Jedan od njih je rekao: „Ja sam Slobodan Gauta, zapovjednik mornarice, nemoj plakati. Ti si vrlo hrabra žena, vrlo rado ću te uključiti u naš odred. Već sutra dođi, mi smo smješteni u Kalima.“ Ne mogu opisati koju sam radost osjećala kad mi je rekao da mogu odmah sutra doći. Bože, hvala ti! I ja ću biti od koristi ovom gradu i manje ću imati vremena misliti o Vukovaru. Tako sam ja 16.2.1992. godine postala mornar u Samostalnom odredu naoružanih brodova. Imala sam i uniformu koju sam s ponosom nosila. Svi suborci bili su vrlo korektni i obazrivi. Nastojali su mi pomoći i utješiti me koliko su mogli jer su znali što se sve dogodilo u Vukovaru. Potraga za mojim najmilijima trajala je cijelo vrijeme sve dok mi se nije javila sestra Marija. Rekla je da je bila u logoru i da su u Mitrovici ostali suprug joj Stjepan i sin Toni, da je naša majka Kata Šoljić kod nevjeste u Mađarskoj, a za braću i mog supruga da ne zna, te da će, pošto je u Zagrebu, pokušati nešto saznati preko Crvenog križa. Sljedećih mjeseci, pa i godina, do mene su stizale razne informacije o mojima. „Vidjeli smo ti brata Ivu - živ je“, „muž ti je u Negoslavcima“(to je mjesto do Vukovara), a od njih samih ni traga, ni glasa. Mislila sam kako ljudi mogu govoriti i davati lažnu nadu, znaju li koliko je to bolno za mene i moju djecu, kad jedan dan kažu da je netko živ, sutra je već druga informacija da nije, da nisu sigurni. Svaki dan sam se molila: Bože dragi, pomozi nam, daj da se nađu živi, da ih vidim i zagrlim. Taj dan nisam dočekala, ostala su samo sjećanja jer ni slika njihovih nemam, ali i dan danas ih vidim kao da je zadnji susret bio jučer. Iz mornarice sam otišla u Narodnu obranu na obračun plaća za našu gardu, odakle sam za stalno primljena na posao u PU.Prolazili su mjeseci i godine, o braći i suprugu nisam saznala ništa, odnosno već je bilo jasno da im se dogodilo ono najgore. Samo je ostala želja da se pronađu i dostojanstveno sahrane. Jednoga dana na poslu zazvonio mi je telefon. Javila sam se ne znajući što ću čuti. Bio je to drhtavi glas moje majke Kate koja je jecajući govorila: „Našli su Miju u bunaru kod sela Čakovci i Matu koji je bio zakopan kod neke bandere u Vukovaru na Sajmištu“. Plakale smo ne znajući što reći jedna drugoj. Što da joj odgovorim na pitanje kako majčino srce da sve to izdrži?. Sahrana je prošla i ostala utjeha i nada da će se možda druga dva

108


brata Ivo i Niko pojaviti živi, kao i moj suprug Ivan. Opet su godine prošle. Ostalo je čekanje uz snagu koju samo Bog može dati. Svaki dan čule smo se telefonom mama, sestra i ja razmjenjujući informacije tko je što čuo i nagađajući što je i gdje je tko od naših nestalih. I opet dan bolniji od drugih. Telefon je zazvonio. Vidim da je majčin broj. Podigla sam slušalicu misleći da će to biti jedan od mnogih običnih razgovora, međutim, čula sam samo jecanje. Nije jadna mogla izgovoriti ni riječi, plakale smo zajedno. Znala sam da su nekog pronašli, pitanje je samo koga. „Mama, reci molim te što je?“ Izgovorila je: „Moj Ivo je pronađen u Dunavu kod Novog Sada, sokol majkin“.Pokušala sam je smiriti, no nisam uspjela. Nazvala sam majčina susjeda da pozove hitnu jer su i njoj javili tu informaciju telefonom tako da nitko drugi nije bio u blizini. Odvezli su je u bolnicu. Dodatna je briga bila što će s njom biti. Sestra i šogor odmah su otišli do nje i malo je smirili.

Ponovo sahrana, ponovo bol, a još nije kraj. Nema još brata Nike, nema mog supruga Ivana. Bili smo i dalje na čekanju. Tako se sve ponovilo nekoliko godina poslije. Brat Niko. Prvi dan kad su ga dovezli u srpski logor, pretukli su ga i podlegao je batinama. tamo su ga i sahranili). Pretučen je samo zato što je Šoljić jer je moj brat Ivo Šoljić bio zapovjednik obrane Mitnice sve do nekoliko dana pred pad Vukovara, a zvali su ga „Veliki Đžo“. Sahranila sam i brata Niku kad su ga isporučili iz Mitrovice, a mog supruga nisam sahranila do danas. Od brata Nike tri sina: Franjo, Ante i Ivica bili su do kraja u Vukovaru, ali su, hvala Bogu, izašli u proboju. Nakon izlaska iz Vukovara nastavili su i dalje braniti Lijepu Našu gdje god je bilo potrebno.

Ovo je samo djelić moga života koji dijelim s vama. Drugi dio napisala sam u knjizi Koracima nade u istinu - moja priča za tvoju istinu. Ako ste željni istine, zavirite i u tu knjigu svjedočanstava iz hrvatskog obrambenog Domovinskog rata. Ne mogu, a da se ne pitam, koliko naši poslijeratni naraštaji znaju o Domovinskom ratu, hoće li se zaboraviti ovakvi „slučajevi“ kao moj i nažalost mnogi drugi koji su preživjeli slične ili gore situacije?. Sjetim se često svoje majke kako je molila krunicu i uvijek u molitvi spominjala svoju djecu, ali nikada nije zaboravila reći da se moli za sve ožalošćene majke, sestre, braću i djecu koja su ostala bez jednog ili oba roditel-ja. Da, molila je jer je znala da nama svima može pomoći samo dragi Bog, koji je i njoj i nama davao snagu da izdržimo bol koja nas je razdirala i koja neće prestati do kraja naših života. Zapravo, na kraju želim cijelom svijetu reći kako sam ponosna na svoju braću i supruga jer nisu razmišljali kako otići iz napadnutog grada, nego kako ostati i pomoći svom voljenom gradu Vukovaru koji ih je trebao. Moja majka Kata umrla je 2008. godine. Sad je u zagrljaju sa svojom djecom i u Božjoj milosti.Ondje ću i ja jednog dana opet sresti svoje najmilije.

Ana Vukojević, članica udruge Žene U Domovinskom Ratu - Zadar

MAJKA ŠOLJIĆ UZ ZID BOLA.

109


TAKO DALEKO, A TAKO BLIZU I danas, po godinama tako daleko, a po sjećanju tako blizu, nakon 21 godine tutnji mi u glavi, a u nosu osjećam miris krvi i znoja, tuge i očaja, jada i neizvjesnosti. I danas čujem jauk i plač, glasove i vapaje tužnih majki, žena i djece, jer i ja sam bila jedna od njih.Rođena sam 6. 6. 1967. godine u mome Turnju, prekrasnom mjestu nadomak Biograda na Moru, kao osmo dijete od nas devetero, a šesto žensko. Sve mi se vrti oko broja šest. Ne mogu reći da sam bila željno čekano dijete u već tako velikoj familiji, ali što se može - obitelj ne biramo. Dakle, u obitelji nas je sedam sestara, dva brata, majka i otac koji nas sam prehranjuje; ukupno jedanaestero, ali ima mjesta za svih. „Di čeljad nije bisna, nije kuća tisna“, govorila bi moja pokojna majka. Odgajala nas je u neimaštini, ali pošteno i časno, što znači da smo dobili svoje mjesto pod suncem, svi završili makar osnovnu školu (neki i srednju), svi dobili sve svete sakramente (krštenje, pričest i krizmu) i polako odlazili od kuće „trbuhom za kruhom“.

Tako sam i ja završila osnovnu školu i odmah otišla na rad u Sloveniju gdje mi je već živjela starija sestra Marija. Radeći tamo, upoznala sam dečka po imenu Ibro! Zaljubili smo se i počeli zajedno živjeti. Godine 1987. rodio nam se naš prekrasni sin Edo. Rođen je 18. 9. 1987., na isti dan kao moj brat Edo, po kojem sam mu i dala ime. Bila sam presretna mlada majka sa svojih 20 godina. Nakon dvije godine u prosincu sam u Ljubljani rodila moju Arijanu, drugo dijete i curicu, tako da mojoj sreći nije bilo kraja. Međutim, zbog Edinog teškog bronhitisa morala sam se preseliti iz Slovenije mojima u Turanj na more, da mi se dite izliči. Tako je i bilo, moj Edo je brzo ozdravio na moru i, hvala Bogu, danas nema nikakvih posljedica. Za mnom je došao i moj nevjenčani suprug i zaposlio se u firmi „Vijadukt“ iz Zagreba, a kako su bili terenski radnici, dopalo ga je radno mjesto u Gorskom kotaru u Fužinama. Jedno vrijeme bili smo razdvojeni, a onda krajem osamdesetih doselila sam se i ja s djecom u Fužine gdje nastavljamo živjeti kao podstanari, ali jako sretni jer smo zajedno.

Živjelo se pristojno, dobro se zarađivalo i taman kad smo mislili da ćemo tako sritni biti do kraja života, došla je ta nesritna 1991. godina. Svakodnevno slušam radio, gledam TV: srpski okupatori sa svih strana okupiraju moj dragi Zadar i okolicu, nemilosrdno granatama tuku moju braću i sestre, moju majku i oca otkud god mogu. Često psujem gledajući vijesti i misleći što će biti s mojima, i ne sluteći što se meni priprema. Pala je Škabrnja. Pada i Vukovar. Gledam ta bradata čudovišta na TV-u kako satiru pred sobom sve što je hrvatskog podrijetla. Suze mi teku zbog moga razapetog naroda. Bože, pa zar samo zato što smo Hrvati? Pitam se što smo im skrivili, što smo krivo napravili, pa do jučer smo bili susjedi i prijatelji, kumovi. Što je ovim izopačenim mozgovima, ali odgovor je jedan-jedini: to vam je zato što ste Hrvati i katolici, a vaša vas vjera uči da morate oprostiti svojim dušmanima. Oprostiti, prijatelju DA - ali zaboraviti nikada NE! Ne mogu niti hoću zaboraviti sve ono što je uslijedilo. U prosincu 1991. godine došao je moj suprug kući i govori mi: „Ane, pakiraj sebe i djecu, idemo u Bosnu.“ „Ma, kakvu Bosnu, jesi li ti normalan, zar ne vidiš što se događa - ne želim ići iz svoje zemlje nigdje“, odgovaram ja i to je bila naša prva žestoka svađa. Ja se ne dam, a on ne popušta. Govorim mu da se kroz Bosnu provlače krvnici, tenkovi, minobacači, sve što se dalo povući iz nesretne JNA. A on mi odgovara kako će kroz Bosnu oni samo proći i idu dalje, povlače se u Srbiju i da on ide i vodi djecu, a ja kako hoću. Kako hoću?! Što da radim? Odlučila sam otići za svojom djecom, ali vjerujte, teška srca jer sam imala predosjećaj da će se dogoditi nešto strašno. Sjećam se tog mučnog putovanja, vlakom do Zagreba, a od Zagreba do Banja Luke autobusom. Nikada nisam bila nesretnija nego tada. Stiskala sam u krilu ručice svoje djece i plakala. Nisam znala plačem li više nad svojom sudbinom ili domovinom koju ostavljam na milost i nemilost krvnicima koji su u svojim tu-pim glavama odredili granice Velike Srbije. Došli smo napokon i u taj nesretni gradić nadomak Banja Luke koji se zvao Kotor-Varoš. E, tek tada su počele moje muke. Došla sam u svekrvinu kuću. Kako sam bila Hrvatica, kršćanka, a oni muslimani, imala sam osjećaj da tu i nisam baš dobro došla, ali nikad mi to nisu rekli - nisu ni tribali!

110


Muž je ostao par dana s nama, a onda se zbog posla vratio u Zagreb. I tako je dolazio i odlazio mjesecima do proljeća 1992. god. Tada je počeo pakao za hrvatski i musli-manski narod u Bosni. Počelo je nestajati struje, pa hrane, a o cigaretama da i ne govorim (kako sam strastveni pušač, to mi je najteže padalo). Nije bilo više ničeg. Nemam se kome povjeriti; to nisu moji ljudi, mada se još uvijek držimo zajedno. Moj muž je došao jedne večeri i rekao mi da je pogriješio što me doveo tamo, da je mislio da će sve biti drugačije, da mu je sada žao. I da se priključio HVO-u. Molila sam ga i preklinjala da nas odvede natrag iz onoga pakla, ali mi je samo odgovorio da ne može jer je sve blokirano, da su svi ulazi i izlazi iz Bosne zatvoreni. Jedini je izlaz još bio na Orašje, ali je preopasno jer su četnička uporišta tamo najjača i da ne može riskirati radi djece. Isuse Bože, što da radim? Moj Edo je tada imao 5 godina, a Arijana 3 i pol. Bila sam na izmaku snaga, nisam im imala što dati jesti. Jedini spas je bila jedna koza koja mi je spasila djecu da ne umru od gladi. Muzla bih je navečer i davala im piti to mlijeko. Smršavila sam 20 kg i strašno patila. Noću sam sanjala moju Hrvatsku, svjetla grada, trafiku punu kruha i cigareta, a ujutro opet isto, glad, tuga i crnilo pred očima. I tako osam mjeseci. Dugih kao 80 godina. Našla se tu i tamo pokoja voćkica, jer je bilo ljeto, ali kad je stigao deveti mjesec, za mene je nastalo još tužnije vrijeme. Moj muž je došao na kratko, dao mi pola cigarete, rekao mi samo da budem hrabra i neka mu čuvam djecu. Nisam znala jesam li ljuta na njega ili žalosna kao da sam znala da ga tada vidim zadnji put. Tako je i bilo, nikada ga više nisam vidjela. Taj cijeli mjesec proveli smo u skloništu kod moje tadašnje susjede „Bavljanke“, tako smo je zvali. Jedno jutro, vrlo rano, uletio je čovjek unutra i povikao: „Bježite koliko vas noge nose, skrivajte se di god znate. Op-kolili su nas četnici.“ Ajme majko moja, kuda ćemo sada? Brzo sam preskočila ogradu, ušla u kuću i pokupila neke stvari, robicu za djecu koliko je stalo u torbu i brzo natrag. Stvorila se kolona na cesti. Jedva sam pronašla susjedu i djecu. Razbježali smo se po šumi da budemo manje uočljivi i tako lutajući po šumi, nakon deset dana predali smo se četnicima u ruke. Grupirali su žene i djecu sa starčadi i uveli nas u jedan ambar. Spavali smo svi jedno preko drugoga. Mojima se nikad nisam uspjela javiti tako da su mislili da smo mrtvi i djeca i ja. A to znači da me je moja mater me već oplakala. Koja samoća! Ali nije tu mukama kraj. Tek počinju! Bili smo 5-6 dana u tom ambaru, a četnici su svaki dan pozivali na megafon: „Tko želi da se iseli, može slobod-no, neće dlaka sa glave da mu fali! Naši autobusi će da vas prevezu do planine Vlašić, tj. do Travnika, a za dalje ne odgovaramo za vas!!!“ Te riječi mi i dan danas odzvanjaju u ušima. Što da radim, Bože moj, mislim u sebi. Meni i mojoj djeci nema ni ovako spasa. Ili ćemo umirati polako od gladi, ili da se odlučim za drugi scenarij smrti, od četničkog noža; bit će bolnije, ali brže. U tom trenutku nisam znala mrzim li više svoga muža ili volim. Mrzila sam ga jer sam se osjećala izdano, iznevjereno, prepuštena sama sebi. S druge strane sam ga voljela jer sam bila sretna što je bio pripadnik HVO-a i što tada nije bio s nama jer bi sigurno bio odvojen, kao mnogi muškarci, potom mučen i ubijen.Stoga sam se odlučila za drugu verziju: predati se četnicima u ruke pa što Bog da. Put smo morali platiti 50 DM, a kako ja nisam imala ništa novca, posudila sam u muževe sestre jer je i ona sa svojim sinom i kćeri bila sa mnom, a također i njihova majka. Muževa sestra mi je dala još 100 DM ako nas razdvoje, da mi se nađe. Bila sam joj tako zahvalna. Otišla sam na mjesto koje je izgledalo kao porta, jer se tamo plaćala karta i morali smo navesti koga vodimo sa sobom. Pošto sam ja imala hrvatsku ličnu (osobnu) kartu, ja sam mogla povesti sa sobom koga sam htjela. Tako je i bilo. Na mojoj karti su upisana imena moje djece, pa svekrva, pa Ibrina sestra i njena djeca, što imam i danas kao dokaz ispisan ćirilicom. Tako smo se uputili prema autobusima. Taj dan su napunili sedam autobusa. Krenuli smo iz Kotor-Varoši preko Čelinca i Banja Luke prema Travniku, međutim, u Čelincu su nas zaustavili i opet smo morali svi izaći iz autobusa. Pretresli su nas kao, navodno, traže muškarce, međutim svašta su nam govorili. „Gdje idete u Hrvatsku, j… vam Tuđman mater, nećete dalje Manjače (logor kod Banja Luke), tamo ćete biti svi poklani.“ I opet natrag u autobuse, idemo dalje, stiskam svoju djecu uza se, plačem i molim se Bogu samo da prođemo Banja Luku. Pet autobusa je krenulo prema Travniku, a dva autobusa - u jednome sam nara-vno bila ja, krenuli su prema Manjači, ali Bog je bio velik. Poslao je mirovne snage UN-a (UNPROFOR) da nas zaustave. Kad su pitali četnike zašto su se odvojili od konvoja, rekli su da su se izgubili, tako da su se morali priključiti konvoju. Tako smo za dlaku izbjegli zloglasnu Manjaču. U noći smo stigli na odredište. Iskrcali su nas kao stoku i rekli da se sad snalazimo, da oni dalje ne idu, a doveli su nas na vrh planine Vlašić. Rulja iz sedam autobusa je krenula. Ne znam je li itko od nas od straha

111


znao gdje se nalazimo ni kuda idemo. E, tu sam doživjela vrhunac strave. Samo što smo krenuli, iz šume su nas opkolile bradate spodobe s redenicima oko leđa, naoružani do zuba i zavikali: „STOJ!“ Hici su zafijukali zra-kom. Stali smo svi kao ukopani. Ovo je zavjera, pomislila sam i još čvršće stisla svoju djecu uza se. Nitko ništa ne zbori. Mrtva tišina. Listopad je i već je hladno u planini. Odjedanput se čuje: „Ovo je pljačka! Bacaj sve što imaš kod sebe i pored sebe: zlato, pare, sve na sunce! Majku vam j….! Glave dole!“Muk, tišina, znoj. Strah para planinu. Muha se ne čuje. Ljudi skamenjeni. Nitko ništa ne baca. Opet čuješ: „Sve bacaj!“ Bacamo i ono malo što smo ponijeli. Do mene stiže spodoba, čupa mi naušnice iz uha, skida mi prsten - jedino što mi je ostalo od muža, i kaže mi: „Daj pare!“ „Nemam pare“, odgovaram. „Kako nemaš pare, kurvetino?!“ Pretresa me i nalazi 100 DM koje mi je dala muževa sestra. Ajmeee meni, mislim u sebi, sad će biti svašta. Sekunde su bile duge kao sati. Gledam kako skida pušku s ramena, prislanja je na moje srce i govori: „Kažeš da nemaš pare, kurvo, a šta je ovo?“ U meni nema ni kapi krvi, ne progovaram. Čujem „škljoc“. Repeti-rao je i ja čekam metak, ali umjesto metka, prolomi se glas moje Arijane. Dijete od 3 i pol godine moli ga da joj ne ubije majku! Svi se okreću. Među njima se našao jedan nečetnik koji je maknuo pušku s mojih prsa i upitao ga: „Šta radiš, budaletino, pusti ženu na miru.“ Pogladio je moju kćerkicu po glavi rekao joj: „Ne boj se, dete, neće tvojoj majci da bude ništa.“ Zahvalna sam mu na tome, iako je bio na njihovoj strani.„Možete da idete, j… vam Tuđman mater!“ netko je viknuo. Svi trče. Trči tko može, tko ne može - pada, ali nitko ni na koga ne gleda, samo bježi i trči koliko ga noge nose. Kad smo već dosta odmakli,počeli smo hodati. Na pola puta nas opet zaustavljaju, ali ovi nisu toliko naoružani i nemaju brade. Imaju na ruci i prsima ljiljane i šahovnice, i kažu da su naši, ali teško vjerujemo jer smo već izmučeni. Oni nas upućuju kuda trebamo ići i kažu da nas u Travniku čekaju naši s toplim kruhom. Mmmm… sline mi cure pri pomisli na topli kruh. Nismo ga niti vidjeli već skoro godinu dana. Pred samu zoru stižemo u Travnik gdje nas stvarno čeka naša vojska - muslimani i Hrvati (još uvijek zajedno). Smjestili su nas u jednu vojarnu gdje smo ostali nekoliko dana. Sasvim drugi život u usporedbi s onim gore. Tu čak imaju poštu i telefonsku govornicu. Odlazim svaki dan na poštu u nadi da ću telefonski razgovarati sa sestrom Senkom u Zadru. Nakon upornog nazivanja uspijevam je dobiti i osjećam da je ostala bez teksta kad me je čula da sam živa i zdrava. Govorim joj da mi hitno pošalje garantno pismo da mogu doći kući. Kad sam ga napokon dobila, došao je trenutak da krenemo za Hrvatsku. Plačem od sreće, od tuge, sve su se emocije uzburkale u meni. Odlazimo u Split. Povela sam svu njegovu rodbinu sa sobom iz Splita, put Zadra. Kad smo došli blizu Biograda, srce mi je počelo lupati kao ludo, hoće izaći iz grudi. Napokon sloboda! Dolazimo u kuću mojih roditelja - suze i radost, sreća i tuga, sve se miješa. Napokon u svojoj domovini. Prvo što sam kod roditelja htjela je da se okupam jer smo smrdili ko tvorovi. Dva mjeseca nisam vodu ni vidjela, osim za piti, a i htjela sam sa sebe sprati svu prljavštinu onih četnika, njihovih dodira, njihovoga smrada. Tko ga nije udahnuo, taj ne zna kakav je to smrad koji se zadržava cijelog života u nosu. Taj smrad ne pere niti jedna voda, taj smrad može oprati jedino Božja kazna ili njihova milost. Uzdam se u Boga, neka im on sudi, ja neću. Što sada? Zovu me svekrva i Ibrina sestra da idem s njima u Njemačku, Dansku, Norvešku i govore mi: „Ana, rat je i tu, odi s nama, spasi djecu.“ Tko, ja? Bože sačuvaj, jedva sam se dočepala svog svetog tla i da ga sad napuštam, ne dolazi u obzir. „Vi odite di oćete, ja vas odvodim u Pulu kod Ibrine druge sestre i ja se vraćam. Ja sam slobodna. Druga zemlja nije moja zemlja, moja rodna gruda. Ne, ne, ne idem nigdje i po cijenu vlastite djece.“ Ostajemo u Turnju. Moj stariji brat Edo već je u gardi. Idem i ja za njime. Govorim mu da me ubaci negdje. „Ne dolazi u obzir“, kaže on, „imaš dvoje male dice i ne želim da ostanu i bez majke. Bez oca su već ostali.“ Nema veze, snaći ću se ja i bez tebe, mislim se ja! Sjetila sam se svog dobrog prijatelja Drage Orlića (Roka) i nazovem ga. On mi govori da je on s našim prisluškivačima. Pitam ga ima li što za mene tamo da se priključim, a on mi govori: „Ane, imaš dicu, mi smo stalno na meti i često se selimo, a ja ne znam di da te ubacim.“ Ma, navalila sam na njeg svim raspoloživim sredstvima. Daj, molim te, ubaci me bilo kako, sve go-vorim u sebi, radit ću bilo što pa taman kuvala kavu, čaj, prala čarape našim vojnicima, ali imam toliko želju odazvati se domovini. „Dobro, vidit ćemo“, rekao je. I stvarno, u siječnju 1993. zove on mene da su doselili u jednu privatnu kuću u Biogradu i da mogu doći kod njih kuhati im ručak i malo pospremati. Prihvatim to objeručke! Toliko sam bila sretna, da to ne mogu ni opisati. A ponos koji sam osjetila kad sam obukla hrvatsku odoru! Neizrecivo! Ponosno, gordo i časno sam je nosila. Svi moji su mi govorili da sam luda, da ću poginuti, da će djeca ostati siročad, a ja nisam o tome tako

112


razmišljala. Nitko mi nije mogao stati na put da me spriječi u mome naumu. Jednog dana sam došla raditi. Smijali smo se jer smo zezali „čede“ preko radio-veze, a oni su nas zvali „ujo“ (ustaše). To je bila uobičajena komunikacija u ratnim uvjetima. Taman sam uzela kogulu da pristavim kavu, no nisam došla ni do špakera kad su nas zasule granate. Jedna je opalila u kantun kuće taman blizu špahera i odnijela pola zida, a mene je s kogulom odbacila u drugi kraj kuće. Nastao je muk. Nekoliko sekundi nisam čula ništa, a onda čujem strku i dozivanje svoga imena: „Ane, Ane, jesi živa?“ Moji suborci su me tražili, a ja se dižem iz one prašine i vičem: „Živa sam, hvala Bogu, ništa mi se nije dogodilo.“ Tada su nam otkrili položaj, a to je značilo žurno napuštanje te kuće. U ožujku 1993. sele se dalje, a ja se priključujem u 53. domo-bransku bojnu Biograd. Pokrivali smo Vranu, Pakoštane, Veterince, pa sve do šibenskog zaleđa. To je bilo najljepše i najtužnije vrijeme provedeno s njima. Najljepše zato što smo svi bili kao jedan. Svi za jednoga, jedan za sve! Sve za Hrvatsku, a Hrvatsku nizašto! Tamo sam upoznala i stekla dobre prijatelje, među kojima izdvajam prijateljicu Senku Medić koja je isto bila pripadnica topničke satnije. Jednom smo sidile u Sv. Filipu i Jakovu na rivi, kad zasvira uzbuna. Ljudi biže u sklonište, samo ona i ja ostale smo siditi, ne bižimo nigdi. Granate su pljuštale, olovna kiša se spustila na Bio-grad i okolicu, a ja i ona i dalje sidimo i gledamo kako padaju. Padaju i preko nas u more, i sve bliže i bliže. Na-jedanput predosjetimo da pada točno na nas! Uspjele smo se baciti ispod jednog kamenog zida kad je opalila u rub mula nedaleko mjesta di smo nas dvije sidile. Bacile smo se jedna preko druge i, kad je to stalo, onda smo provjeravale jesmo li žive. Hvala Bogu, i to smo izbjegle. Tako smo se smijale do kuće ko dvije lude. Moja su djeca bila zbrinuta kod mojih roditelja koji su svaki čas trčali s njima u podrum. Treslo se na sve strane i mislila sam da to nikad neće prestati. Ginuli su borci i suborci, civili. Bilo je straha, plača, jada i jauka na sve strane. Najgori prizor mi je bio kad sam ugledala tijelo pok. Lidije Vronkulj, djevojke u najljepšim godinama, koja je poginula s nekoliko svojih prijatelja na Solinama kada su gadovi bacili zvončiće. Utoliko mi je bilo teže jer je to bila kćer moga suborca i prijatelja. To su sve prizori koji vam se uvuku u dušu, u mozak, i koje je nemoguće zaboraviti. Zaboravlja samo onaj koji nije ništa od toga vidio, koji nije gledao smrti u oči i kome nije pala dlaka sa glave. U travnju 1994. opet je neki preustroji Hrvatske vojske i tada prelazim u Aerobazu Zemunik. Prije toga, u Biogradu sam se sprijateljila s čovjekom kojemu ne želim ni ime spominjati. S njim sam proživjela predugih šest godina maltretiranja, tuče, straha i bježanja. Jedino što mi je vrijedno i sveto dao je moj sin Luka koji se rodio u srpnju 1997. godine. To malo biće davalo mi je snagu da se borim za život! Ne želim se sjećati tog perioda jer mi je baš on ukrao najljepše godine života. U 31. godini života već sam bila starica sita svega. Za moje kolege i suborce rat je završio BLJESKOM i OLUJOM, a za mene se nastavio do 2000. god. kada sam i ja svoje oružje položila na sveto tlo napaćene Hrvatske. Dalje neću jer nema kraja mojoj priči. Mogla bih o svome životu pisati romane strave i užasa - ali sad sam tu gdje jesam. Opet živim u Turnju u kući svojih roditelja i baš me je pripala soba u kojoj sam se i rodila ljeta davne 1967. god. Nadam se da ću u njoj jednog dana sklopiti svoje napaćene i naplakane oči.

Neka Bog čuva moju Hrvatsku i sve Hrvate koji žive u njoj! BOG I HRVATI!!!

Ana Deković, članica udruge Žene U Domovinskom Ratu - Zadar

113


Od svog osnutka 1579. godine, Karlovac je imao i dijelio sudbinu vojnog grada. Kao takav je osnovan i takvu je ulogu stalno imao: bio je i ostao grad na važnom geopolitičkom položaju. Bio je važan svim državama, a posebno bivšoj Jugoslaviji, istoznačnici Velike Srbije. U velikosrpskim planovima Karlovac je zamišljen kaograd unutar njezinih granica, što se najbolje očituje u broju i rasporedu vojarni i vojnih poligona u samom gradu Karlovcu i njegovoj bližoj okolici, pa je sa pravom nazvan vojnim gradom. Prema popisu stanovništva iz 1953. godine Karlovac je imao 61 736 stanovnika sljedeće nacionalne strukture: 42 788 Hrvata, 17 070 Srba, 240 Jugoslavena i 1639 ostalih.Godine 1981. ta nacionalna struktura znatno je izmijenjena: ukupan broj stanovnika iznosio je: 78 363, a od toga bilo je 48 129 Hrvata, 18 181 Srba, 9370 Jugoslavena i 2683 ostalih.Ovi podaci dovoljno prikazuju neprirodne procese, ali i važnost i značaj Karlovca u velikosrpskim planovima i težnjama. Dublja raščlamba drugih odnosa i procesa, na primjer nacionalna struktura vojnog, policijskog, političkog, službeničkog i ostalog kadra pokazala bi još drastičniju sliku.Najavom demokratskih promjena i procesa 1989. i 1990 godine, a posebno poslije prvih višestranačkih demokratskih izbora održanih u travnju i svibnju 1990. godine, naslućivala se, a ubrzo i ostvarila ratna sudbina Karlovca. Kao početak rata u Karlovcu možemo uzeti prvu uzbunu koja se dogodila 18. rujna 1991. godine. Od tada pa do 7. Kolovoza 1995., kada je oglašena zadnja uzbuna, Karlovac je živio u ratu, pod sva-kodnevnom prijetnjom ili stvarnim granatiranjem. Prema podacima Centra za obavješćivanje zabilježeno je preko 11 000 projektila raznih kalibara koji su pali na grad Karlovac. Posljedica toga bio je veliki broj pogi-nulih i ranjenih vojnika, civila i djece. Posebno teški bili su dani u jesen 1991., kada su Srbi i JNA još živjeli u iluziji osvajanja i okupiranja Karlovca s ciljem, prvotnog razdvajanja Hrvatske na dva dijela, a onda i njenog konačnog i cjelokupnog okupiranja.Prema dostupnim i obrađenim podacima u Karlovcu je poginulo 218 hrvatskih branitelja, 116 civila i 11-ero djece, a ranjeno je oko 1000 hrvatskih branitelja i 42 djece. Nažalost, i danas devetnaest godina poslije završetka Domovinskog rata, moramo konstatirati nedosljednost i nepodudarnost podataka o stradalnicima Domovinskog rata i još tužniju činjenicu kako je nepoznata sudbina preko 1000 nestalih osoba na području Republike Hrvatske.Tijekom Domovinskog rata na području grada Karlovca smješteni su i zbrinuti deseci tisuća prognanika i izbjeglica iz cijele Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Zbog svoje žrtve prema poginulima, stradalima, ranjenima i nestalima te svojeg velikog srca i pomoći pružene prognanicima i izbjeglicama, grad Karlovac, Hrvati i građani Karlovca, s ponosom nose ime Grada junaka Domovinskog rata. Nadležna državna tijela i institucije trebaju poduzeti sve radnje kako bi se saznala istina o Domovinskom ratu, njegovim uzrocima, počiniteljima zločina, naredbodavcima i izvršiteljima granatiranja Karlovca, a posebno kako bi se pronašle nestale osobe.Na svima nama je dati svoj doprinos i obavijesti o stradanjima i svim ostalim događanjima. Sve dok se ne pronađu sve nestale osobe, žive ili mrtve, knjiga Domovinskog rata nije zatvorena. Domovinski rat i podnesene žrtve svetinje su koje moramo čuvati i slaviti i koje nikada ne smijemo zabo-raviti. Čuvajmo dostojanstvo žrtvama Domovinskog rata!

Ivan Mateša

114


Vama kojih nema

I prolaze dani i teku godine, duge kao vječnost u stalnom iščekivanju,

i pitanje do kada patnja, do kada tuga i bol, bol koja je sve jača - beskonačna: majki, očeva, djece, supružnika.

Beskonačna kao pogled u daljinu koja nešto obećava,ali šuti u tišini beskraja; i opet zid, tišina, pitanja,

gdje su, kako su okončali život, je li im bilo hladno,jesu li bili gladni, mučeni?

I ponovno krik, bol, tišina i ponovno ista pitanjai tako u beskonačnost.

Slavica Marinović Zajednica udruga hrvatskih civilnih

stradalnika Domovinskog rata

115


PU Zagrebačka, Matičina ulica, Zagreb

116


SADRŽAJ

Gradonačelnik Grada Zagreba ....................................................................................................................Pomoćnik ministra Pukovnik Ivan Grujić ................................................................................................Dvadeset godina traganja za istinom ......................................................................................................... Početci ................................................................................................................................................ Aktivnosti .......................................................................................................................................... Aktivnosti i djelovanja unutar SUOZNHB ................................................................................. Obitelji traže ..................................................................................................................................... Ekshumacije i identifikacije ...........................................................................................................Identificirani i sahranjeni hrvatski branitelji ............................................................................................Nestali hrvatski branitelji ..............................................................................................................................Prilozi članova Udruge i prijatelja iz srodnih udruga ..............................................................................

345568

1638547698

Documents

TIHIM KORACIMA DO ISTINE - hrvatski- · PDF file3 Tihim racima o stine ‘HRVATSKI FENIKS’ - Udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja Zagreb već dvadeset godina