TIN UJEVIĆ – Mašta povodom očiju

Svaki ostavlja znakove na putu,ne samo trag koraka i stopu nogu,nego i kretnju ruku napregnutu,maglovitu u prolaznom slogu:svi se kreću i mijenjaju u bogu.

Lica su ljudi možda zagonetna slova.Lica su valjda izraz izgubljenih snova.

Moje dnevno štivo čitanka je glava.

Nego me oko glavno užasava.Ima u oku zapisanih mašta,

il mi u oko prenosimo svašta?Ono crno iz dubina kroza nj biva jasno.

Ko će smjeti reći da je oko časno?

Sanjao sam jutros san o dvije žene:to su dvije duše kroz dvije razne zjene,jedna gleda bistro, a druga kroz mrene.Koja od njih može da me strasno krene?

Oči pune magle očaraše mene.

Nekada me takav strah očiju hvata,strah pečata, ili strah pergamenata:što to čudno, mračno u očima piše?

To sam znao jednom. Ne sjećam se više,i evo se bojim da će luč donijetionaj ko me na to iznenada sjeti.

Što me nemilosno brojne oči tlače?Upitnici vida bole: oči znače.

Danju oči mrače. No u mraku zrače.Najbolje su oči što nas naoblače

da po tome vedri horizonat svlače.Vidici su slutnje u smisao sivii samo u tajni pravo biće živi.

Oči kažu. Oči kažu da nas bolii kakve smo čudne duše kad smo goli.Čemu nije ravan majstor, ni najveći,

oči, zrele oči, to će ravno reći;plamen kojim starac u grob skori gleda

nehotice vidim već u oku čeda.