To je ljubav

To je ljubav Livia Donaldson

http://www.jackpotcitycasino.com/?s=wgs15169&a=bfpadid70111&mid=79833

To je ljubav - Livia Donaldson

Ljubavni roman Gloria - broj 904 2

Novi pogled na život

race Wong još nije znala što učiniti sa svojim životom.

A mogla je, kako bi joj govorila Hilary, prijateljica od

najranijeg djetinjstva, biti među sretnijim ženama ne samo u

Torbayu. Imala je sve. Pamet, ljepotu, dobru potporu od kuće.

Posao koji je radila, radila je bez greške, osim ako joj se ipak

nije moglo prigovoriti da je trebala biti malčice ambicioznija.

No, kad bi joj ova tako nešto natuknula, čula bi uvijek isti

odgovor: - Imam dosta. Kad vidim ljude oko sebe, čini mi se i previše.

Zar misliš da je lako voditi tvrtku, biti neprestance pod pritiskom hoćeš

li moći isplatiti plaće, hoćeš li već sutra morati nekoga otpustiti?

Računovodstveni sektor jest potreban, ali sve se to tako

modernizira da će opstati samo oni veliki. A s ovim što ja vodim, moći

ću se odražavati. Jer, mnogi moji klijenti, slični su meni. I dok je tako,

radije će dolaziti k meni po usluge nego u velike tvrtke. Zato, radit ću

ovo što radim, ali isto bih tako mogla i nešto drugo.

- Što, na primjer?

- Pa, zaposliti se negdje kao računovotkinja. Manja jest plaća,

ali manje su i obveze. Možda je čak i život ljepši. Ili laganiji, kako se to

obično kaže.

- I biti nečija sluškinja?

- Znači li da ti ove moje službenice, koje ja doživljavam gotovo

kao prijateljice, držiš sluškinjama?

- Ne, tvoje ne! Jer, ti si njima sluškinja. Ti više brineš o njima

nego o sebi. Ali, i ne samo to. Kad ti ovo govorim, ne mislim samo na

posao.

- Znam, znam. Ali i ja mogu u nečemu biti nemoćna. Apsolutno

nemoćna. No, imam što imam, i ne znam kako ću se iz toga iskobeljati.

Ako bih to uopće i trebala.

1000 € BONUS

http://www.spinpalace.com/eu/?s=wgs15169%26a=bfpadid70111%26mid=4911



- Ostavi ga!

Rezolutno je, prvi put rekla Hilary.

- Ti i ne pomišljaš da se Paul može voljeti? Ne znam što da ti

kažem, kako da te uvjerim da on ima kvaliteta, da je na svom mjestu u

svemu, osim...

- Osim što je - neradnik! Pogledaj koliko mu je godina! Vidi što

je iza njega stoji, osim nekoliko uhićenja zbog tuča, propali brak i dijete

koje, doduše, kaže da voli, ali o kome materijalno i ne brine.

- Hilary, nemojmo se vraćati na staru priču. Sve sam ti rekla,

znam o njemu više nego itko, a to što završi u zatvoru, više je zato što je

nezaštićen nego što je kriv. Jer, kad netko nema iza sebe nikoga, kao što

nema on, lako ga je zatvoriti. Policija voli opravdati svoje postojanje, a

gdje je to lakše nego na - jadnima. Kad sam zadnji put došla po njega u

pritvor, dežurni policajac mi je rekao nešto što me zgromilo.

- Što?

- Rekao mi je da je izudarao Jamesa, sina gradskog čelnika, jer

je ovaj napastovao jednu maloljetnicu. I sad mi reci, tko je zaslužio

pritvor? Kad su vidjeli da sam se ja uzrujala, i zaprijetila odvjetnikom

ako ga momentalno ne puste, svi su se uzvrpoljili i nakon nekih poziva,

a znam i kome, čak je taj gospodinčić, ili njegov otac, povukao tužbu. I

tako se na to može gledati.

- Može, jasno da može, ali zašto baš ti moraš biti spasiteljica

svih onih koji su po tvom sudu - jadni, ostavljeni i pogrešno pro-

cjenjivani. Ne kažem da nije dobro činiti dobro, ali najveće je dobro

činiti to - sebi. Ni tebi više nije dvadeset. Nisam razgovarala s tvojima o

tvom stanju i statusu, ali zar ne misliš da bi i oni željeli da se ti središ?

Znam što si sve prošla, znam da je i to ostavilo tragova na tebi, ali život

ide dalje. Da Josh nije poginuo, danas bi sigurno već imala najmanje

dvoje djece, radila bi, ali drugačije nego sad. Ali, Josh je bio sušta

suprotnost Paulu. No, možda ti se baš zato i sviđa. Možda se zato i ne

možeš odlijepiti od njega.

- Hilary, meni se čini da sam ja Paulu potrebna, da mu ja dajem

još one zadnje a tome snage da živi. I, jedno je sigurno, dok se ne sredi,

neću ga ostaviti. Možda to i nije ljubav, barem ne onakva kakvu svaka




žena priželjkuje, ali i ovo što osjećam za nj, dovoljno je da ga branim.

- Ja bih to drugačije rekla...

- Dok se on ne sredi, dok on tebe ne ostavi, sve će ići kao i

dosad.

- Pa, ako bi bilo i tako, čak ne bi bilo ni to loše. Samo, ti znaš da

ja ne volim nikakva nagađanja. Ima nešto drugo o čemu razmišljam, ali

to se čak ne usudim ni tebi reći.

- Misliš da bi bilo najbolje da odseliš?

- A ti ne misliš tako?

Hilary nije isti čas odgovorila. Svašta joj je u tih nekoliko

sekundi proletjelo glavom. Čak i ono što se ne bi usudila glasno izreći

-pa možda bi to bilo i najbolje. To je najvjerojatnije jedini način da se

riješi Paula. Ali, što ako on krene za njom, što, također, nije nemoguće.

Dapače, to je i najveća opasnost. Pod teretom svega toga, promrmljala

je:

- Ništa i svašta!

- Pa, to ti baš i nije svojstveno?

- Nije, ali tako nešto nije mi padalo na pamet, a sad kad si to

spomenula, na svašta sam počela misliti. Nova sredina, novo

uhodavanje posla, možda i neki problemi za koje i ne znaš da se mogu

javiti.

- Znam i što te još muči?

- Pa i to. Samo, ne brini. Kad bih se ja odlučila na odlazak, Paul

ne bi sa mnom. Ti nemaš pojma koliko on ima ponosa. Reci, znaš li

ikoga od ovih naših bogataških sinova koji bi, jedva navršivši

osamnaest, priznao da je otac djetetu cure koja je dobrih desetak godina

starija do njega. I oženio se njome.

- A što mu je drugo preostalo?

Ono što i svima drugima - pobjeći glavom bez obzira, ismijati

je, napustiti je ako se to uopće može tako i nazvati.

- A zašto ne bi moglo?

- Zato što oni uopće nisu hodali. Ona mu se jedne noći uvukla u

krevet i - rodio se Mike. Nasreću da se kasnije opet udala, da je taj muž

prihvatio maloga i da mu čak i dopušta da se viđa s Paulom.

1000 € BONUS




- Nepopravljiva si, Grace. No, možda te zato i volim. A, sad da

čujem ono što si počela? U planu je London? Imaš li već što konkretno

ili je sve još u mislima? Netko mora da je nešto natuknuo. No, pazi tko

je to, jer ljudi znaju obećavati kule i gradove dok ne pridobiju onoga

koga su napikirali, a poslije se pokaže da je sve bila najobičnija - laž.

- Springerovi se imaju namjera odseliti u London. Ondje će

otvoriti, barem tako sad razmišljaju, pekarnice.

- A zašto, pak, oni sele? Nigdje im neće biti kao ovdje. Torbay

je idealan za bogaćenje, barem što se njih tiče. Ne mogu napeći toliko

kruha i peciva koliko im kupujemo. Ili im je i to malo?

- Hilary, ne budi zločesta, jer to nisi! Ti znaš da je Linda

osjetljiva, namjerno neću reći bolesna, i očito je da žele biti u blizini

većega grada. Nešto zbog liječnika, a nešto što sam čula da ona želi

nastaviti studij. I što je u tome loše? Očito je da ne idu nikamo zbog

novca. Baš naprotiv! Riskiraju, pa čak i da izgube sve, da bi bili uz

dijete. Vidiš kako se istina može sagledati i s dvije strane. I tako se treba

u životu i vladati.

- Možda - rekla je Hilary sad već srameći se zbog svoje

brzopletosti. No, Grace je znala i zašto je tome tako, i kako uvijek, razu-

mjela je i njezinu srdžbu na njih. Hilaryn je brat radio kod njih i zbog

svoje nesmotrenosti zapalila se glavna peć. Nisu ga tužili, a mogli su,

ali su mu dali momentalni otkaz. Torbay nije veliki grad da se tome ne

bi pročulo. Ali, nijedna riječ nije došla od njih. Njezin je brat, bojeći se

da ga ne tuže, počeo pričati po gradu gluposti i ogovarati ih. Sve dok

gazda nije ga uhvatio nasred trga na red, i rekao mu pred svima ako čuje

još samo jednu riječ, da zna gdje će se naći. Čak je i njihov otac grdio

sina, ali Hilary nikako nije mogla prihvatiti istinu. A nije ni njezin brat

baš bio daleko od Paula. No, to joj ne bi rekla ni da je tko zna čime

prisiljava.

- No, sve je to još u povojima. Oni trebaju najprije naći nešto

prikladno u Londonu, a potom prodati i sve ovo nekome. Ništa nije

jednostavno, ništa neće ići ni brzo. On mi je to tek nabacio, ali nisam

mu ništa obećala, Sve što sam mu tada rekla, bilo je da je ponuda

zanimljiva. Što stvarno i jest.




- Uz pretpostavku da njemu to i uspije, tebi ne bi bila dovoljna

samo njegova pekarnica, pa čak i kad bi ih bilo više, da te prehrani, a da

ne kažem i nešto drugo.

- Znam ja to. Čak kad bih to i prihvatila, ne bih odmah selila. I ja

bih tražila još klijenata. A i oni bi mi neke našli. Samo, kažem ti, sve je

to u povojima i tko zna hoće li do toga išta biti.

- Bojim se da će biti.

- Čemu strah?

- Izgubit ću te. S kim ću se uopće družiti? Tko mi u ovoj selendri

uopće ostaje?

- Znaš li što žene u velikim gradovima rade da bi bile zapažene?

Nasmijala se, ali i to je bio neki znak da ju je shvatila.

No, nije znala što zapravo misli, dok nije počela:

- I ti misliš da te milostivice čekaju baš mene da ih sredim? Ne

kažem da mi to ne bi bilo drago, ali ja ne gajim takve iluzije. No, možda

nije loše da se i meni u glavu useli kakva buba. Samo, ja nisam ti. Ja

nemam ono što imaš ti. Ovakvih frizerki ima ondje sigurno na burzi

rada koliko hoćeš. I sad dolazi jedna provincijalka i sve se trgaju za nju.

- Hilary, ne volim te takvu!

- Kakvu?

- Zajedljivu, a iznad sveg pesimističnu! Mi nemamo kapitala,

ali imamo znanja. Tvoje ruke su zlatne kad počneš prčkati oko nečije

kose. Ja znam da smo mi još daleko od onoga što želimo, ali i što

zaslužujemo, ali ne treba ni stati ni posustajati. Nemoj misliti da ja ne

bih željela imati tvrtku koja bi bila daleko veća od ove koji sam imam,

ali ja sam i realna. Ja vjerujem u brojke. One nikad ne lažu, one nas

prizemljuju. Dabome da ne očekujem da se isti čas prihvatiš surfanja

internetom i tražiš mjesto pod londonskim suncem za sebe, ali zašto se

ne bi malo i time zabavljala? Zašto mi, konačno, baš ti ne bi ondje utrla

put?

- Grace, zasad ništa od toga!

- Zašto?

- Pa moram biti uz moje dok barem jedno od moje braće ili ne

zaposli.

1000 € BONUS




- Zar Mark nije dobio mjesto?

- Nije.

- Ali, obećali su mu ga!

- Znaš onu - obećanje ludom radovanje! Primili su nekoga tko je

bio bliže oltaru.

- Užas! Zna li se tko je intervenirao i tko je traj?

- Sve se zna, i sve ima pokriće.

- Ma, kakvo?

- Odlično. Taj koga su primili ima samo majku, ali, onako

usput, on je dečko prijateljice gradonačelnika. I sve je na mjestu. Možeš

li tu išta reći? I kad bi to bio samo taj, bilo bi u redu. Ali, tko zna koliko

će takvih još biti. I što nam je činiti? Moj brat ne želi ni čuti da ode iz

Torbava.

- I to je glupo.

- Pa i ne. On misli da ovdje ima sve, ali i da je potreban. Pa,

skoro da je i tako. On će ostati živjeti s roditeljima, ali i brinuti se o

njima. Zapravo, meni se čini da on meni otvara put za odlazak.

- Rekla si mu?

- Ni slučajno! Ali, nije on bedast dečko. I on razmišlja slično

tebi. Ali da ga gušim, ne bi ni rijeci rekao na ovo što radim i kako se

ponašam. Kako vidiš, svatko u obitelji ima nekoga tko pristaje biti

žrtvom.

aulu je bilo dosta ovakvoga života. Ovdje, ma što da radi, ma

čime da se istakne, bit će sve pogrešno protumačeno.

Doživljavaju ga svi onako kako se predstavio prvi put - kao

nekoga tko nema perspektive, i jedino što je u njegovu životu vrijedno,

to je Grace. Samo, pitanje je dana kad će i nju izdati strpljenje.

Počeo je primjećivati da je u zadnje vrijeme prilično nervozna, a

to je najviše pripisivao sebi. Znao je što ljudi misle o njihovom odnosu,




znao je da je drže budalom što s njim gubi vrijeme pa neki put se i sam

pitao - zastoje zapravo s njim. Bio je sve uvjereniji da ga sažalijeva, da

nema snage prekinuti. Pa, kad je tako, tu snagu morat će on imati za njih

oboje. Samo, ne smije je ničim povrijediti, ne smije se to doživjeti kao

izdaja, jer ona to ne bi zaslužila. Možda bi trebao s njom porazgovarati,

možda bi joj trebao iskreno reći da ovako više ne može i da bi bilo

najbolje da krene u svijet. Bilo kamo, samo dalje od Torbava pa i

Engleske.

Samo lako je to misliti, ali kako reći, kako joj reći - hvala, sad je

gotovo!

Nije znao kako i kad početi razgovor. Jer, bojao se njezine

reakcije, bojao se da je do kraja ne razočara. Ali, nešto mora poduzeti.

Ovako dalje neće ići. A tu je i Mike. I o njemu bi morao više voditi

računa. Njegovog sina uzdržava tuđi čovjek. Znao bi se i prije upitati

što da radi, ali odgovora ne bi nalazio. Tko zna je li i ovo baš rješenje,

ali prvo je koje mu se ukazalo. A ta ponuda koju je dobio, sasvim

slučajno, čak se ni njemu nije činila realnom. Što ako je prihvati, kaže

da ide, a ono sve izjalovi? Opet bruka, opet podsmjesi i komentar - pa to

je samo njemu slično. To si ne smije dopustiti.

I je li to slučajnost, sudbina, ali kako da je taj čovjek baš njega

našao i ponudio mu taj posao? I što uopće znači ta ponuda? Tko zna

koliko ju je puta sam sebi ponavljao? Što znači biti poslovođa u nekoj

tvornici kozmetike? I je li to podrazumijeva poslovođu u europskom

smislu te riječi? Na upit zašto baš on, odgovorio je smiješeći se:

- Imaš izgled.

- Kao Rambo?

- Pa, Amerikanci ne vole žgoljavce, ili da budem precizniji...

tražio je pogodnu riječ, vjerojatno se bojeći da ne uvrijedi Paula do

kraja, ali ovaj je već toliko puta bio povrijeđen da mu ni ovo ne bi bilo

ništa novo. Stoga mu je čak pomogao: - Tražiš snagatora? Ne brini,

neću se uvrijediti. Samo, imam ja i nekih obveza, iako ne kažem da me

nisi s tom ponudom i zaintrigirao. Ako sam ti doista potreban, razgo-

varat ćemo dok i ja obavim jedan razgovor.

- S Grace?

1000 € BONUS




- Znaš je?

- Bože, pa tko nju ne zna? Ali, zašto te to čudi? Volio bih kad bi

mi to iskreno rekao.

- Mi smo zajedno više od dvije godine. -I što onda?

- Kako što onda? Pa moj odlazak u Ameriku, bio bi naš razlaz.

Ne čini ti se? Ili, možda, misliš da bi to bilo i najbolje jer očito si čuo -

svašta. Ne ljuti se, ali nije to ništa novoga. I kad sam već tako iskren,

možda to čak i ne bi bilo loše. Ni za koga.

- Možda. Samo, znaš, ma tko što mislio o meni, ja sam prema

Grace iskren do kraja. Volim je, volim je na neki čudan način. Ni meni

nije baš jasan. Znam da ona treba nekoga drugoga i drugačijega, a ja

sam egoist. Nikoga, ama baš nikoga ne mogu zamisliti na njezinu

mjestu, a opet...

- I njoj i tebi treba odstupnica.

- Kako to misliš?

- Ako se doista tako i toliko volite da ne možete jedno bez

drugoga, naći ćete se. Nešto treba, kako se ono kaže, i sjesti na pravo

mjesto. Ja ne znam mnogo o tebi, ali znam o Grace. I, pravo da ti

kažem... opet je zastao, ali i opet ga je Paul zaskočio:

- Nikako mi ne idete jedno uz drugo? Samo reci! Nećeš biti ni

prvi ni zadnji koji je to izrekao. Samo, znaš i onu - suprotnosti se

privlače.

- Da, to je istina, ali život je nešto drago. To je užasna realnost,

tu nema svatko po svome, nego zajedno. Inače se dešavaju samo

konflikti, a gdje su oni česti, tu je ljubavi sve manje. No ja neću biti zao

prorok. I samo još nešto. Ti se meni sviđaš. Još ne znam baš zašto, ali

nisam od onih koji prve mačiće bacaju u vodu. I samo na kraju da ti

kažem da mislim ozbiljno. Ovdje ću ostati mjesec dana najmanje. Imaš

vremena za razmišljanje. Ali, da sam ja na tvom mjestu.... Tu ponudu

ne bih odbio?

- Pa ne bih. No, ja isto tako ne volim nikoga ninašto nagovarati.

Jer, može se sve to obiti i nagovorivaču i onom drugom od glavu. Ipak

bih ti savjetovao...

- Što?




- Da ne duljiš taj razgovor s Grace. Možda i ona ima neke

planove, možda ćeš i njoj olakšati neke odluke.

Paul je puhao i na hladno. Sve što bi bilo vezano uz Grace, on bi

prihvaćao strahovito ozbiljno. Bojao se. Da baš je to prava riječ. Bojao

se svega kad je u pitanju ona. Ni sam si nije znao protumačiti zašto je

tomu tako. A toliko mu se toga nagomilalo da više nije ni vidio drugog

izlaza nego da se makne od svega. Neki će to nazvati i bijegom, ali to ga

se više i nije ticalo.

Mike je još bio relativno mlad, ali ne opet toliko da ne bi mogao

razumjeti barem nešto od onoga što mu je želio reći. Sinula mu je

spasonosna ideja da bi od njega trebao i početi. On bi bio test koji bi

mu, možda, bio i putokaz kako početi razgovor i s Grace.

Kako će sutra doći k njemu, možda je to prilika da sve počne.

Morat će se najprije dobro porazmisliti što on očekuje i od

Amerike. Ne zna kako se ondje živi, ali on neće, barem ne odmah,

sigurno ostvariti "američki san". Nikad nije mislio da novac donosi

sreću, ali shvatio je da bez njega nema života. Konačno, ljudi su, ma

koliko to negirali, težili za nekim zaradama, pa čak i oni za koje se to ne

bio reklo.

Znao je, a to su se mnogi potrudili i da mu kažu, da čak i ovakav

kakav je, repa bez korijena, da ima novca, bio bi uvaženiji i cjenjeniji.

Ni sam ne zna koliko je novca bio dužan Grace, ali nikada, baš nikada,

nije ni pomislio da joj ga neće kad-tad vratiti. Ona bi se svaki put kad bi

to spomenuo samo nasmijala i odmahnula rukom, ali to ga je više

boljelo nego daje to prihvaćala ozbiljno.

Najteže je ovo stanje u kojem se sad nalazio. Pred njim je,

možda, bilo neko rješenje, a on nije znao kako ga i prihvatiti i

prihvatititi li ga uopće.

S tim mislima izišao je iz stana i krenuo prema trgu. Htio je

sjesti i popiti kavu, a možda i s nekim prikratiti vrijeme. Bilo je oko

podneva i sigurno će ondje zateći nekoga od svojih "pajdaša".

Ali, desilo se ono što mu prije samo koji mjesec ne bi palo

uopće na pamet. Kad mu se već približio, okrenuo se, i jednom od

sporednih ulica vraćao se u stan. Prvi put je shvatio jedno - u ovo

1000 € BONUS




vrijeme, radno, ondje se nalaze ili mladići, besposličari, ili oni koji su

bogati pa ne znaju što će i kamo će sa sobom do večeri. Ako on sam na

to gleda tako, sigurno ga i drugi vide jedino u tom svjetlu. To im više

neće i ne smije priuštiti.

Bilo je to prvi put da je razmišljao na taj način. Možda je to ipak

neki novi pogled na život. Svidjelo se to komu ili ne, ali u tom času

donio je odluku - sve što odsad bude radio, radit će da postane ono što je

odavno trebao - čovjek kojeg se poštuje zbog njega samoga, a ne zbog

toga s kirnje.

Nema čovjeka bez snova

race je imala užasnu grižnju savjesti. I da nije bilo Hilary,

sigurno bi Paulu priznala da je ona prva razmišljala o odlasku,

samo je čekala pogodan trenutak da mu to kaže. Ali, prekritična Hilary

bila je prilično uvjerljiva:

- Kažeš da bi to na njega užasno djelovalo. Možda bi ga toliko

iskompleksiralo da bi odustao od svega. Ja bih, da sam na tvome

mjestu, drugačije postupila. Malo lukavosti, koja će poslužiti svojoj

svrsi, uopće neće u ovom slučaju škoditi.

- Kako misliš da bi trebala biti lukava? Ili da te još konkretnije

pitam - zašto?

- Lako i jednostavno. On odlazi, tebi je žao što ide. To mu daje

moralnu snagu da se počne od samog početka boriti i dokazati i tebi i

sebi, a i svima, da on može i da hoće uspjeti. Čak kad bi se i naljutila,

pokazala bi mu da ti to ni najmanje nije pravo. Ovisi, dabome, što ti

zapravo osjećaš. Možda ti doista i nije pravo. Možda te on ipak

iznenadio. Jer, ma tko što rekao, pa i ja, taj vaš odnos ipak je tako

specifičan. Nešto ne baš često viđeno. No, neću ti sad još i prodikovati.

Tako je, valjda, moralo biti. Reci, kad on točno odlazi?

- U subotu.

- Neće biti nikakve fešte?

G




- Hilary, što da slavi? Odlazak, a da uopće ne zna što ga ondje

čeka. Taj Noel nije loš dečko. Ja čak mislim da mu se Paul i svidio, ali

posao je posao. Tko zna kakav će mu biti poslodavac, a ja najbolje

znam granicu Paulove izdržljivosti. On ga neće zaribati, ali neće si ni

dopustiti da mu netko prigovara ako nema za to razloga. On, i to mu je

najveća mana, ne može shvatiti da je gazda gazda, da se njega

bespogovorno sluša, pa čak i onda kad nema pravo i kad je to očito. No,

možda se i u Paulovoj glavi desilo neki klik kad se odlučio na to na što

jest. Voljela bih da je tako jer to bi bila prva stepenica k osamostaljenju

i uključivanju u svijet rada, kako sam mu ja znala govoriti.

- Kako ti je najavio odlazak?

- Biranim riječima, ali činilo mi se da bi meni, da sam mu to

morala prva priopćiti, bilo teže. Ne mogu točno reproducirati, ali počeo

je kako više ovako ne može živjeti, kako zna da mi je teret, kako nije

zaboravio što mi je i koliko mi je dužan i da je shvatio da mora okrenuti

novu stanicu u svom životu. Ispalo je na kraju da odlazi - zbog mene. I

to me ipak malo pokolebalo.

- Lukavo. Lukavo je to izveo. Ti sigurno ne bi mogla tako. I u

tome je još jedna razlika između tebe i njega.

- Hilary, ali ja bih se mogla zakleti da on tako misli. Ja znam što

to znači za našu vezu, ne mogu reći da sam zbog toga sretna, bez obzira,

a ti si mi svjedok, što sam i sama razmišljala o odlasku. Ne čudim se što

me ti ne razumiješ kad ni meni samoj mnogo toga nije jasno. Sad mi se

čini da je sve moglo završiti i drugačije...

- Kako?

- Pa da smo zajedno mogli otići u London i ondje početi neki

drugačiji život. Izvan svih ovih koji nas okružuju, a ja bih se usudila

reći i osuđuju.

- Ništa ne biste napravili da ste otišli zajedno u London. Ali, ako

se baš toliko volite, naći ćete se kad-tad, u što sumnjam. Svatko će kad

ostane sam, razmišljati drugačije. Tko zna koga će vam sudbina

namijeniti, tko će se u određenom trenutku naći uz koga? Dabome da su

i to pretpostavke, ali vrlo realne. No, rano jeo tome razmišljati na taj

način. Hoćeš li ga pratiti?

1000 € BONUS




- Neću.

- On to ne želi?

- Pa, da. Jesi li ti razgovarala s Noelom?

- Trebala sam?

- Pa, možda.

- I što mu reći? Što ga pitati? Zar ti se ne čini smiješnim da ga

preporučim kao da je nezrelo dijete? Time bih mu samo narušila ugled.

Noelu se on svidio jer je takav kakav je. Svoj, i vjerojatno misli

tvrdoglav kad nešto počne. A to je istina.

- Ne znam. Očito je da govorim bedastoće. Ali, ma što ti mislila,

ni meni Paul nije mrzak. Znam da ima istine u onome što stalno

ponavljaš...

- Na što misliš? Toliko sam toga izbrbljala ti, da ni sama više ne

znam što.

- Da i on ima kvalitete koje kao da nitko ne primjećuje jer se

ponaša tako kako se ponaša. No, voljela bih da se jednoga dana vrati,

kako se ono kaže, na bijelom konju u Torbay.

- Sumnjam.

- U što?

- Da će se vratiti, a još manje da će to učiniti na bijelom konju.

Prije mi se čini da se uopće neće vratiti. Jer, što će ga vezati uz ovo

mjesto?

- Pobogu, pati!

- A gdje ću ja biti? I tko zna s kim.

- Znači ipak?

- Nemam nikoga u pričuvi. Nitko me momentalno i ne zanima,

ali tko zna što mi sve može donijeti život. Ali, i ne samo meni.

- Što kažu tvoji na Paulov odlazak?

- Začudit ćeš se kao što sam se začudila i ja. Očekivala sam

sreću na njihovim licima što sam ga se, kako se to obično kaže, riješila,

a kad ono moj otac je bio čudan...

- Kako to misliš?

- Pa, rekao je da je šteta što ide jer, zamisli, tko zna što ga ondje

čeka. Ostavila su me ta njihova razmišljanja bez riječi. Došlo mi je u




jednom trenutku da im ipak predbacim da se pretvaraju, ali sam se

suzdržala.

- Mogla bi onda i meni. Ni meni nije svejedno što odlazi.

Zapravo ne mogu taj osjećaj ni objasniti. Čovjek se navikne na odre-

đene ljude čak i onda kad im ima što, i kad im prigovara. Sve je to

ljudski. Nazvat ću ga večeras.

- Grižnja savjesti?

- Ne, Grace, nije to. Poželjet ću mu sreću. Možda mi još što

pametno padne na pamet kad ga čujem. Misliš da će mu biti drago?

- Bit će iznenađen, jer kad bih se znala s njim posvaditi,

nerijetko bih samo rekla da ima Hilary pravo. Znaš što bi i kako bi on to

protumačio. Žao mi je zbog toga, ali ni sama nisam znala u nekim

trenucima kako da se ponašam pa čak i što govorim.

- Ma, ne opravdavaj se. Nikad nije prema meni zbog toga bio

drugačiji. Nikad nisam osjetila da me prezire, a imao je razloga, ako i si

mu to tek jednom rekla. Ne znam kako će to na kraju između vas

završiti, ali sigurno je da vam oboma, svakom na svoj način, želim

sreću.

aul je spakirao sve što je mislio da će mu trebati u dva

kovčega. Nije mogao vjerovati da je to sva imovina koju

posjeduje. Bio ga je čak i sram što će reći Noel kad vidi što je

stvorio u ovih još malo pa trideset godina života. No, što je,

tu je. Iz te kože, zasad, ne može, ali odlučio se na taj put jer

vjeruje da ipak nešto može učiniti.

Znao je da neće moći noćas spavati, ali nije mu se ipak izlazilo.

Nekako je očekivao da će ga barem netko nazvati, da će mu poželjeti

sretan put, ili čak i grdnju jer i to mu se činilo boljim do indiferentnosti.

I samo što je to pomislio, netko se ipak javljao. Nije znao tko bi

to mogao biti. Noel nije jer je s njim sve dogovorio prije pola sata.

1000 € BONUS




Gotovo da se spotaknuo kakvom je brzinom poletio dići

slušalicu. A onda je čuo Hilary. Njoj se najmanje nadao.

- Paul, Hilary ovdje.

- Prepoznao sam tvoj broj i moram ti reći da si me iznenadila.

Tebi to, kad sam ja u pitanju, uvijek uspije.

- Nadam se ne negativno?

- Ni slučajno! Pogotovo jer znam da sam i tebe razočarao.

Zapravo, ima li ikoga koga nisam u ovom Torbayu?

- Ima. Sigurno da ima. Pa, nećeš vjerovati, ali i ja sam jedna od

tih. Nećeš, valjda, držati razočaranjem naše ponekad sitne zadjevice?

Znaš kad sam čula da si se odlučio na odlazak, nisam u prvi mah

shvatila je li to dobro ili nije. Iz više razloga. Tumačila sam to svakako.

A onda sam zaključila da je to najpametnije što si odlučio. Novi svijet,

novi početak, nova šansa. Potencijala imaš. Imaš ti toliko toga da je

pitanje dana kad će sve to iz tebe eruptirati. Možda čak neće ni bit dobro

onima koji budu uz tebe.

- Misliš?

- Sigurna sam u to. Ovdje ga je bilo teško iskazati, jer,

predrasude su bile duboke. Kod svih, pa čak i kod mene.

- A kod Grace?

- Vas dvoje ste priča za sebe. Teško je i vas i vaš odnos

definirati. Ja čak mislim da je ovo dobro i za vas. Konačno, vrijeme će

pokazati je li tako ili ne.

- Hoćeš reći rastanak?

- Paul, pa i to, ako bi vas to dovelo do nekog rješenja. A ono

postoji, samo ne ovdje i ne pod ovakvim okolnostima. Ako zaključite

da ne možete jedno bez drugoga, lako ćete se opet naći.

- Nije to baš tako lako.

- Nije, ali ništa nije teško kad je i ako je prava ljubav u pitanju.

Grace je, istinski, voljela samo jednom. Ona je voljela samo

Josha.

- Grace voli i tebe. Ali to bi ti morao znati i bez da ti ja kažem.

Možda i jest jedan od problema što si ti pod dojmom nečega čega više i

nema.




- Nisam baš toliko siguran u to.

- A može li biti ona sigurna u tvoju ljubav?

- Znaš da može.

- Jesi li to potvrdio svojim odlaskom ostavljajući je samu? I tako

se na to može gledati.

Čini se da je ovo što je izgovorila, dalo mu misliti. A to joj je i

bio cilj. No, da ga ne bi na bilo koji način oneraspoložila više nego je to

trebalo, nastavila je:

- Znam da ćeš uspjeti. Znam da ćeš se kad-tad ovamo vratiti kao

netko tko će nam svima pokazati što se može kad se hoće, kad se ima

cilj, ali i kad se voli. I želim ti istinski da u tome uspiješ. Nazvala sam te

da ti to kažem. I još nešto.

- Reci!

- Javi mi se koji put da ipak znam kako si.

- Ako ti budem imao što lijepo reći, ili kad budem imao, nazvat

ću te. Ugodno si me iznenadila ovim svojim pozivom. Hvala ti, Hilary.

- Sad bih se ja mogla uvrijediti.

- Zašto?

- Još pitaš? Pa, kako si ti mene uopće doživljavao? Po ovoj

reakciji kao nekoga tko te ne voli, tko uopće ne drži do tebe? A istina je

sasvim drugačija, Paul.

- Kakva je?

- Nisam odobravala tvoj način života jer sam znala da i moraš i

možeš više. Činio mi se da ako nastaviš onako kako si živio, da će to

odvesti na samo dno. Ali, prigovarala sam i Grace.

- Što je sa mnom?

- Ne što je s tobom, nego što podržava tvoj način života. Ona u

svojoj zaljubljenosti nije vidjela dalje od nosa. A možda se i bojala

ovoga što se sad desilo.

- Nisam je ostavio. Morao sam joj dopustiti da prodiše. Gušio

sam je, nesvjesno. Sve što želim, jest vratiti joj sve ovo što je učinila za

mene. Njoj sam jedini dužnik prema kojem imam obveze.

- Ja to ne bih tako govorila...

- Nego kako?

1000 € BONUS




- Pa, recimo, rekla bih da ću joj ljubav vratiti - ljubavlju.

- Teško je s tobom, Hilary. Kad je Grace u pitanju, ne popuštaš i

ne propuštaš ništa. No, svejedno si mi draga. Čini mi se da će njoj biti

lako sve dok ima uza se tebe.

- A ako i ja odem?

- Planiraš?

- Skoro.

- I nju ćeš početi nagovarati da ide? Ni tebi se Torbay više ne

sviđa?

- Pa, nije da ne bih rado odavde otišla, ali za mene to još nije

izvedivo. Sve dok mi se obitelji ne sredi.

- Gledaj sebe.

- Paul, obitelj nije samo sigurnost pa i sreća, ona je i obveza. Ne

možeš se ujutro ustati i samo reći - zbogom. Hvala bogu da si ti barem u

nečemu u prednosti.

- Skoro da imaš pravo. Samo, put do te prednosti nije bio nimalo

lagan.

- Znam ja to. No, ako ovako nastavimo, nas dvoje ćemo do jutra.

I još će ostati nešto neizrečeno.

Oboje su se na ovo nasmijali, još jednom si zaželjeli sve

najbolje i završili razgovor.

Čudno je kako se ljudi otvore tek kad se rastaju - na kraju su

oboje zaključili. No, oboje su bili zadovoljni što su ipak neke stvari

razjasnili.

Hilary kao da je tek sad razumjela Grace. Ima ovaj čovjek nešto

u sebi što može oboriti s nogu. Ma što da je dosad mislila o njemu, ma

kakve da je sudove donosila, bilo je sve to površno. Jer, on nije uopće

čovjek koji ne razmišlja, on je tek bio nesretnik koji se nije snašao u

sredini koja ga zapravo nikad nije ni prihvatila. No, ta spoznaja

povlačila je za sobom toliko toga. Možda je i ona pomogla svemu tome.

Ne jednom je znala predbaciti Grace što je s njim, što ga podrža-

va u nečemu što mu je čini dobro. Samo, da je to rekla na drugačiji

način, sigurno bi sve bilo drugačije. Ali, sad će morati paziti što će

govoriti Grace. Jer, bila je sigurna da joj nije lako, bez obzira i na




njezina razmišljanja koja je pred njim krila.

azvala sam ga - bez ikakvog uvoda rekla je Hilary Grace čim je

ova dignula slušalicu.

- Znam.

- Imaš sedmo čulo?

- Nazvao je on mene čim je završio razgovor s tobom. Kako je

taj život čudan! I-nemoguće se čini mogućim.

- Na što misliš?

- Pa, nikad ne bih ni pomislila, a znaš da sam stalno tvrdila da

gaja poznam, da mu je toliko stalo do tebe. A stalo mu je. Mislim da mu

je to što si ga nazvala, olakšalo odlazak.

- Ne razumijem?

- Dala si mu poticaj, čak i vjeru da je tako najbolje, iako nisi

prešutjela ni ono što si u početku meni govorila. Čini se da si ti ipak

pametna cura. Ali, dala si i meni misliti.

- Na što?

- Pa, na sve. Premda je moj odlazak odavde bio tek u povojima,

sad mi se čini kad on ode, da ni ja nemam ovdje što više tražiti. Ljudi

ostaju ljudi. Ma što da učinim, ma kako da se budem ponašala, uvijek

ću im biti na meti. Uspoređivat će i neusporedivo. Kontrolirat će se

svaki moj korak. A ti znaš da dosad nisam na to gledala, ali mogla bih

početi, a to bi me dovodilo samo u konflikte. No, ne brini. Neću brzati.

Samo ću taktički sve to razrađivati. Svi iz ove njegove odluke moramo

imati nekog poticaja za drugačiji, možda i kvalitetniji život.

- Koliko se toga i u mojoj glavi desilo tek poslije jednog

telefonskog razgovora?! Ne mogu vjerovati!

- Možda je to tek početak – rekla je Grace. Hilary je shvatila da

se isti čas prebacila u neki svoj svijet, i gotovo završavajući razgovor

nije zaboravila joj još reći:

N

1000 € BONUS




- U nedjelju smo kod Magde.

- Bože, da me nisi podsjetila, sasvim bih bila zaboravila. Srama

me je. Toliko sam bila u svojim problemima da me za druge uopće nije

bilo briga. A mogu si zamisliti kako bi me Magda, s pravom gledala, da

sam zaboravila ne djetetov prvi rođendan. Što se to sa mnom zbiva,

Hilary?

- Ništa što ne bi bilo normalno. A sad dosta! Sredi se, ne

razmišljaj previše, shvati da su pred nama neki drugi i drugačiji izazovi,

pa i drugačiji život, ako baš hoćeš.

oel je već bio pred kućom kad je Paul izlazio.

Smiješak koji mu je uputio kad ga je vidio, ovoga je

ohrabrio. No, malo se zamislio kad ga je čuo:

- Je li teško?

- Ne znam što bih ti rekao. Na momente se pitam jesam li učinio dobro

što sam prihvatio tvoju ponudu, da bih samo koju sekundu poslije

zaključio da mi je došla u zadnji čas. Ja bih čak rekao i kao spas. Čudno

se osjećam. Ali, da me pitaš što to znači, teško da bih ti znao uopće

odgovoriti.

- Ništa od toga!

- Zar ima i nešto treće?

- Ima tek jedno jedino. -A to je?

- Život je to. Ja sam ondje sam, ja nemam previše vjere u te

moje nove zemljake, ja sam još Englez. Ti si mi se učinio kako oličenje

nekoga koji ćeš im pokazati tko smo mi. Ma koliko da sam uspio, to će

se moći reći tek kad im to i pokažem.

- Kad te ovako slušam, morao bih se i nasmijati. Ako sam ti ja

primjer za pokazivanje, bojim se...




- To što ti misliš momentalno o sebi, tako mi je malo važno. Ja

se obično ne varam u ljudima, a ti mi se činiš onakvim čovjekom koji

mi treba. Ali, kad budeš vidio te ljude koje drže još malo pa

najpametnijima na svijetu, možda ćeš znati više cijeniti i sebe. Ja

zapravo mislim da mi te sam bog posao.

- A ja sam mislio da si ti i pametniji -rekao je, Noel je vidio da

mu je isti čas bilo neugodno kad je to izgovorio, ali više nije bilo

uzmicanja.

- Čak i ako nisam inače, ovo mi je dobra odluka. Uostalom,

vidjet ćeš. Ali, nećemo ovako razgovarati pred autom. Idemo. Odsad

ćemo imati vremena napričati se. I toga mi nedostaje. Onog našeg

tipičnog humora koji oni i ne razumiju.

To je bilo dovoljno da ijedan i drugi, kad su potrpali dva

Paulova kovčega u prtljažnik, sjednu na zadnje sjedalo i nastave priču.

- Amerikancima je strahovito važan prvi dojam koji se na njih

ostavlja. O tome ćeš i ti morati voditi računa. Već prvi dan na radnom

mjestu procijenit će te. A da će te početi procjenjivati od prve, o tom

nema sumnje.

- A ja ću ih fascinirati svojim silnim znanjem i radnim

iskustvom? - ovaj je nastavio prilično sarkastično, što je Noel i

razumio.

- I hoćeš!

- Pobogu, Noel, ali čime?

- Svime, a najviše sigurnim nastupom. Bedast nisi, izgledan

jesi, ulijevat ćeš im povjerenje koje oni, ma tko što govorio, i nemaju

toliko koliko se predstavljaju. Čini se to teškim, možda i jest, ali što je

oko nas lako kad počinjemo nešto novo.

- Toga me strah, toga prvoga nastupa. Da sam sigurniji u sebe,

da mi se nije izdešavalo sve što jest, možda bih i mogao računati na taj

prvi nastup, ovako se bojim. Da baš je to pravi izraz - strah.

- Znam. Bilo je i mene. I znaš kako sam ga svladalo? Možda ćeš

se i čuditi, ali i nešto iz toga i naučiti.

- Reci.

- Tražio sam od njih da mi svaki predstavi što radi, na koje

1000 € BONUS




poteškoće nailazi u poslu, ali i što misle što bi trebalo učiniti kako

bismo unaprijedili proizvodnju. I tako jednim udarcem saznaješ ono što

ne bi tko zna kada. To se tek naoko čini teškim. Ali, teže je njima. Teže

je njima pred novim šefom izdeklamirati što misle, kako rade i kako bi

trebalo raditi, nego je tebi slušati. Znaš, kad ih i gledaš i slušaš, ako si

samo malo pažljiviji, možeš saznati štošta. Čak i procijeniti na koga ćeš

se moći osloniti ako ti bude potrebna kakva pomoć.

- To su sjajni trikovi!

- Pa oni su me naučili da se od toga sastoji uspješnost. Dabome,

i od rada, ali toliki su vrijedni pa ne uspiju. U svemu moraš nalaziti i

neku zabavu i opuštanje. Nije rad ono što često mislimo da jeste.

Rintanje, rintanje i samo rintanje. Sve mora imati neke otpusne ventile.

Mislim da si došao u fazu kad ćeš sve čega se prihvatiš obavljati -

odlično. Malo razumijevanja, malo poticaja, pokoja zabava i - tu smo.

- Imaš takta, Noel.

- Imam i iskustva. Nije ni meni ovo došlo odmah. Nisam ni ja

znao ovo što sad znam. I drago mi je da to mogu nekome prenijeti. Jer,

bio je jedan čovjek koji je i meni pomogao. Nisam mu se mogao

odužiti, pa sad ću mu preko tebe vratiti.

- Tko je taj?

- Netko tko me prihvatio kad sam ovamo došao. U početku mi je

izgledao kao gnjavator, ali nije trebalo dugo da shvatim da me spasio.

Govorim ti to i zato...

- Da ja tebe ne doživim - gnjavatorom?

- Pa, možda. Ali, nećemo više o tome. Postoje i trenutačne

situacije kad dobijemo neku posebnu snagu da kažemo ono što je

negdje bilo duboko u nama. Ja mislim da je tvoj dolazak u Ameriku,

početak nečega o čemu si samo sanjao. A nema onoga tko nema snova.

To nije bila ljubav

Vrijeme leti kao ludo. Više od pola godine je prošlo od

Paulovog odlaska u Ameriku, ali ništa se bitnije nije promijenilo ni u

Torbayu ni u Graceinom životu. U početku se čudno osjećala, bilo joj je

sve nekako prazno, ali morala sije priznati da je osjetila i neko olak-

šanje. Nije se trzala na svaki njegov telefonski poziv koji je najčešće




značio - poziv u pomoć. Samo, kad dugo živiš i s tim, kad toga nestane,

osjetiš prazninu. Glupo, ali tako je. Možda bi sve lakše prebrodila da se

on češće javljao, ali kad bi i nazvao, bilo bi to, ona je barem tako

osjećala, više reda radi nego iz želje ili potrebe daje čuje.

Nije o tome nikom govorila, pa čak ni Hilary, ali ova je osjetila,

uostalom kao i uvijek, da tu nešto - nije u redu, pa ju je jednu subotu

zatekla pitanjem:

- Misliš li da se Paul dobro snašao u Americi?

- Teško mi je to reći. Teško mi je čak i priznati da sam očekivala

da će me češće zvati. Jer, i to relativno rijetko zvanje, tumačim svakako.

- Kako?

- Jednom da se razočarao, ali još trpi, drugi put da si je već

nekoga našao pa nema potrebe da se javlja, a onda opet pomislim da se

čak i ljuti. Svašta mi se mota glavom, ali sve se lako može odbaciti, no i

potvrditi.

- Kad sam sinoć razgovarala s njim, činio mi se tako

zagonetnim. Ne mogu točno reći zašto, ali na moj upit - kako živi, izlazi

li, kakve su te Amerikanke, odgovorio je opet dvosmisleno:

- Ovisi o tome što od njih očekuješ.

- A što ti očekuješ, Paul?

- Ništa, ništa konkretno, ali i ne znam zapravo što bih ti na to

rekao. Sve je ovo za mene novo, no nov sam i ja za njih.

- Ne znam što mi je u tom času bilo, ali rekla sam nešto što,

možda, nisam trebala...

- Ti znaš koga si ostavio ovdje...

- Znam, znam, Hilary. Ostavio sam u Torbayu i život, tako mi se

čini.

- Ne znam kako to tebi zvuči, ali ja nisam mogla odrediti kamo

da to strpam.

- Mislim da ja mogu.

- Da čujem?

- Ne volim se ni sjećati Torbaya. Ondje sam bio nitko i ništa,

ondje ste me svi podcjenjivali. Ali, pokazat ću ja svima vama tko sam,

tko je Paul Preston.

1000 € BONUS




- Ljutnja? Ili možda čak i nešto gore?

- Ne znam, a neću ni nagađati. No, neka mu je sa srećom. Ja

znam da sam ga voljela, da sam bila uza nj na način na koji sam mislila

da trebam, a ako sam i griješila, nisam to činila svjesno. I danas me neki

ljudi s čuđenjem gledaju, koji put mi se čini da se pitaju - što ti je bilo,

kako si mogla s njim biti? A mogla sam. Voljela sam ga, ponavljam ti to

tko zna koliko već puta. Istina bila je to neka čudna ljubav.

- Govoriš u prošlom vremenu?

- Govorim, jer, prema svemu sudeći, to će tu i ostati. Ako je već

tako, na to se treba pripremati. Shvati ovo prošlo vrijeme tako.

- Nije ti svejedno?

- Nije, Hilary. A kako bi i bilo? Ali, ne zbog onoga što bi mnogi

pomislili - kakav je gad. Što je za nj učinila, a on se ne javlja? Nego se

pitam...- zastala je kao da se premišlja što reći, ali ju je Hilary

preduhitrila pitanjem:

- Što se pitaš? Ili da sama dam odgovor jer mi se čini da ti je to

teško prebaciti preko usana. Misliš da te on nije dovoljno volio? A opet

kad se sjetim moga zadnjega razgovora s njim, ne bih baš tako sudila.

- Hilary, ne radi se ovdje o sudu već o osjećajima kojima se

najčešće ne može upravljati.

- Ma, i to, ali svejedno. Nikad mi neće biti do kraja jasan vaš

odnos. Možda zbog svega što znam, i ne mogu ga odrediti. No, u

svakom ima ponešto zagonetno. Vjerojatno tako mora biti.

Grace ništa nije toga časa rekla, ali čvrsto je bila donijela odluku

- sutra će na razgovor k Springerovima da vidi što su odlučili. Rado bi u

posao s njima, jer to bi bila ipak neka početnička sigurnost, ali ako se

oni još nisu odlučili, krenut će sama. Nešto mora učiniti sa svojim

životom, pa ma što to bilo.




aul, što ti se čini bismo li morali napraviti kakvo primanje?

- Noel se obratio svom suradniku pa sad već i prijatelju kad

su završili posao.

- Ne razumijem. Na što misliš?

- Ovdje je običaj da poslije nekog značajnijeg posla sve se to

proslavi. Ne baš terevenkama, ali, recimo, nekim malim slavljem.

- A što bismo slavili?

- Tvoj dolazak ovamo. I ne samo to... -Zar ima još nešto?

- Tvoje odlično uklapanje u sredinu. Ne znam jesi li svjestan

toga, ali premašio si sam sebe.

- Drago mi je ako me tako doživljavaš, ali nisam siguran da sam

stekao onaj autoritet koji ja mislim da bih morao. Uvijek se sjetim što bi

mi Grace znala govoriti prenuo se kad je izgovorio njezino ime, ali

Noel nije želio da tu zastane. A to je mogao samo ako ga direktno upita,

a premda to i nije bio red:

- Što bi ti govorila? Čini se da ti se još vrzma glavom? Ne znam

je li to dobro ili ne. Kad bih ja bio na tvom mjestu, nastavljao bih... - sad

je Noel zastao, a Paul se stavio u njegovu ulogu:

- Što bi nastavio ili nastavljao?

- Živjeti svoj život u ovom okruženju, s novim ljudima, pa ako

hoćeš, možda to jest prerano, i u potrazi za novom ljubavi.

- Ne ide to baš lako. Toliko se toga ispriječilo da se tako

ponašam, a nije da nisam i pokušao. Jedan dio mene ostao je zauvijek u

Torbavu.

- Neka je! Ali nisi ni svjestan da govoriš u prošlom vremenu.

No, neću te još i time gnjaviti. Ipak je najvažnije da si se našao u poslu,

ali ne samo zbog mene. Ne mogu reći da mi to nije i najvažnije. Barem

1000 € BONUS




dok si stao na vlastite noge. Sad ti mogu reći, što možda kao poslodavac

i ne bih smio, da ti takav kakav si možeš naći posao ma gdje to poželiš.

Ovo je velika zemlja, ali glasovi se šire. Ostao sam iznenađen kad me

neki dan pitao moj znanac, jedan od onih za koje kažu da još nije

dosegao svoj zenit, ima li u Engleskoj još takvih kao što si ti. I, ono što

me iznenadilo, ako se ikad raziđemo nas dvojica, da će te on uzeti. A

nije baš da je taj bez kriterija.

- Znaš onu - svaka nova metla dobro mete.

- Znam, ali ovdje se to ne bi moglo primijeniti. Ovaj je narod

ipak specifičan. Možda se zato ovdje i može dići "iz pepela". No, morao

sam ti to reći da znaš. Sad me uopće više ne brineš ti kao poslovan

čovjek, nego kao netko to se polako mora brinuti i za svoj privatni

život. Jer, počet će utrka i za tvoju naklonost. Tu se moraš paziti.

- Možda, ali ne znam možeš li mi vjerovati, a ne bih želio te

Amerikanke uvrijediti, no nisam vidio nijednu za kojom bi mi oči baš

izletjele.

- To je zato što si se usredotočio na posao. To ti je bilo

najvažnije. Ovo drugo, barem ja tako mislim, doći će samo po sebi.

Samo, važno je da te uhvati otvorenih očiju.

- Nemaj straha, Noel. No, kad si već spomenuo to primanje, što

je na meni da učinim?

- Ništa. Samo da se upoznaš s onim suradnicima s kojima još

nisi. I ti direktni kontakti su važni u poslu. Čak i više nego se to misli. Ti

nemaš pojma koliko sam poslova dobio poslije njih. Znaš što me ipak

čudi?

- Ne.

- Zgodan si, imaš šarma koji se ne sreće baš često, a ipak nisi

baš čovjek od zabava. Nije li tome kumovala, vidim da se opet vraćam

na nju i da ti to možda i neće biti pravo, veza s Grace? Ona te ipak

pritiskala, ona ti ipak nije dala da se razmašeš onako kako si kao

muškarac trebao? Ili sam to pogrešno zaključio?

- Živio sam život kakav sam ondje jedino mogao. Bio sam

čudak. Tražio sam onoga čega nema, ili na što nisam imao pravo. Kako

netko može tražiti pravdu, a živi beznadno? Kako može biti nekome




uzor, ili se nametnuti, kad se osjeća da je na dnu? Ma kamo da krene,

nailazi na barijere. A sredina ne prašta. Ona voli, pa i sam kažeš da je i

ovdje tako, samo uspješne. Da nije bilo Grace, ne bih imao ni ono što

jesam.

- A što si imao?

- Određeni status jesam. To se ne može osporiti. Zar misliš da

nisam bio svjestan svakodnevnih upita njoj - što vidiš na njemu? Ali,

bio sam isto tako svjestan i njezinih nemuštih odgovora. Čudno se

osjećam kad samo pomislim na Torbay jer, osim Grace, nitko baš nije

zaslužio moje poštovanje. Možda tek Hilary. Ali, spoznaja o njoj došla

je tek kad sam odlazio. Znaš što mi se čini...

- Što?

- Da ću tek kad sve to sredim i pomirim u sebi, moći razmišljati

o tome kako srediti svoj privatni život.

- Ma to je jasno, samo ništa ne dolazi samo od sebe.

- Znam to, ali ni prevelikim forsiranjem. Jer, svemu možeš

gospodariti osim srcu i duši. Možda vrijeme kako se ono kaže ipak

liječi rane. Ali, tu je i Mike. Nisam mu bio otac kakav sam morao biti,

no sreća je da se Teresa sredila.

- Nemoj si sad i to predbacivati. Ne znam nikoga tko bi postupio

kao ti. Bio si po godina balavac koji je sve mogao negirati, a ti si hrabro

priznao nešto što i nije moralo biti tako. Nemoj da u tvojoj glavi nastane

zbrka oko onoga što je svima jasno, osim tebi. U tom dijelu tvoga života

nema nijedne mrlje. Na žalost, morat ćeš se pomiriti s tim da je Mike

odrastati bez tebe, ali koliko sam čuo dao si mu do znanja i u situaciji u

kojoj si bio da ga voliš, da uvijek može računati na tebe u onom dijelu u

kojem mu možeš pomoći. I sam znaš da je taj dio važniji od ikakvog

novca. Ako te on bude trebao, ja sam siguran da će te potražiti. Tako se

uvijek dešava. I ma kako mu taj očuh bio dobar, krv nije voda.

Noel je shvatio daje svojim razgovorom opet dirnuo u

najbolniju Paulovu točku i bilo mu je užasno krivo zbog toga. No, s

druge, pak, strane, morao je i to taknuti jer se istinski bojao da se ovaj

ne zaleti. Nije još dokučio je li njegov odlazak iz Torbava ipak ima veze

s njegovim i Graceinim odnosom. Ako je to i bila ljubav, bila je neka

1000 € BONUS




čudna, on bije mogao nazvati je - neviđenom. A, opet, možda je baš u

tome i bila njezina čar. I nesvjesno, upitao je i sam sebe, je li njegov i

Carlin odnos nešto što bi se moglo usporediti s ovim? Njemu će još

četiri godine i četrdeseta, a on ljubuje sa ženom koja je udana i koja mu

je otvoreno rekla da se ne može rastati. Skrivao je tu vezu ne zato što je

on to želio, nego što je to bio Carlin uvjet. Ona se udala kad joj je bilo

dvadesetak, imponirao joj je muž koji je bio pametan i obrazovan, koji

joj je otvorio vrata u najelitnije čikaško društvo. Bio je petnaestak

godina stariji, ali kad se udavala, to joj se činilo prednošću. No, kako je

vrijeme odmicalo, on se sve više zadržavao na faksu, a ona je sve više

samovala. I kad se konačno, na jednom primanju koje je organizirao

faks, upoznala s Noelom, shvatila je da se rodilo nešto novo, nešto što

je željela, ali ne opet toliko da bi mogla ostaviti muža. Strast je bila sve

jača, ali strah što će reći svijet da je muža ostavila kad joj je dao sve što

je, bila je i te kako prisutna. Voljela je, čini se, obojicu, na svoj načinili,

je voljela -sebe. Nitko nije o tome naglas pričao, ali šuškalo se da Noel

ima nekoga koga ne pokazuje što se moglo tumačiti samo jednim - nije

za pokazivanje jer je ta osoba ili zauzeta ili nije dostojna njega. A sad

mu je bio na vrh jezika da se povjeri Paulu. I kad je ovaj shvatio da mu

još nešto mora reći, ali sasvim je to pogrešno protumačio da je to nešto

vezano uz nj, nije se libio reći mu:

- Vidim da to nije sve što si mi imao reći. Nemoj da išta zadržiš

za sebe. Ja znam da tebi mogu zahvaliti što polako dolazim sebi. Dakle,

da čujem?

- To nema veze s tobom.

- Nego s Grace? - s nekim je strahom upitao Noela.

- S njom još manje.

- Pa što je u pitanju? Mogu li ja kako pomoći ako je riječ o tebi?

Nema onoga što ne bih učinio za tebe. Jasno, ako sam uopće dorastao

tome.

- Ja sam u pitanju.

- Zar i ti imaš problema? Mislim na one emotivne? Činiš se kao

stijena. Kao sve, tako i to možeš riješiti od prve. Takav dojam ostavljaš.

- U vezi sam sa ženom koja nije slobodna - počeo je ne osvrćući




se na ovo što je Paul rekao.

Paul nije znao što bi na to rekao, ali Noel je bio brži jer je odmah

nadodao:

- Ne očekujem od tebe savjet, jer ga je teško dati. Trebao bi

poznati situaciju pa tek onda, možda, nešto reći. A, kako bi mi i ti

mogao išta sugerirati kad se ja mučim već tko zna otkad što učiniti. No,

ovako više neće ići. Razgovarat ću ozbiljno s Carlom. I ona mora dati

konačan odgovor.

I sad je Paul, više instinktivno no stoje to želio, ipak ga upitao: -

Treba li ti to?

- Na što misliš?

- Pa na to što si rekao da ćeš upitati Carlu što ona želi, ili, ako

sam razumio, želi tu vašu vezu nastaviti. Ona sigurno želi. Njoj to

odgovara. Ima dva predivna muškarca uza se. Jednog za ljubav i

pokazivanje, a drugog za seks. I što joj nedostaje. Malo, možda, tek

morala.

Kad je ovo izgovorio, bilo mu je užasno neugodno. Da je samo

malo bolje promislio, sigurno tako nešto ne bi rekao čovjeku koji je i

tako ranjen. Ali, sad ima to što ima, i samo je čekao oštar prijekor od

Noela.

No, nije mu odmah odgovorio, ali kad je počeo, Paul je bio

iznenađen:

- Hvala ti, prijatelju. I neka ti ne bude neugodno. Rekao si

najveću istinu koji si mogao. Nije da nisam i ja slično, ponekad,

razmišljao, ali teško je samom sebi priznati istinu. Carla je zgodna žena,

možda baš nije do kraja bez morala, ali kad se malo dublje zađe pod

kožu, može se i tako shvatiti. I znaš što ću učiniti?

- Ne, ali reci.

- Neću je pitati što ona želi, nego ću joj reći što ja hoću. A ja sam

postao konačno svjestan što hoću.

- A to je?

- Da moramo prekinuti.

- Pozna li te njezin muž?

- Ma to me i najviše muči. Kako da me ne pozna. Pa

1000 € BONUS




dugogodišnji smo suradnici. Ne znam čini li mi se to ili je to tek osjećaj

grižnje savjesti...

- Što?

- Koji put mi se čini da se tako upilji u mene da mi je neugodno.

Čak pomislim da mi je spreman sasuti u lice štošta. Nije to lako.

A znam što ćeš i ti sad misliti. Ni moj moral nije baš na visini. Samo,

meni se čini da kod mene nije igrao ulogu tek seks. Ja sam Carlu volio.

- Sad ti govoriš o prošlom vremenu.

- Pa, malo sam počeo dolaziti k sebi. Ali, moram ti priznati...

- Što?

- Da si i ti tomu pomogao. Nije da nisam o tome već poodavno

počeo razmišljati, ali, znaš kako to ide - odugovlačiš, čini ti se da će se

to nekako riješiti samo od sebe, ali ništa od toga. Nema više čekanja.

Nazvat ću je odmah.

- Dobro. Onda ja idem da možeš razgovarati u miru. Trebat će ti

koncentracije.

- Ostani! - rekao je zapovjedno.

- Ali, kako? Zašto? Pa samo ću ti smetati.

- Nećeš. Dapače. Dat ćeš mi snagu ako počnem popuštati. Jer, ni

to ne mogu isključiti.

I samo što je to izgovorio, dohvatio je slušalicu. Paul nije ni

primijetio da je stisnuo spikerfon. Dosta je čekao dok se netko nije

javio.

- Sama si?

- Da, ali još ne zadugo. Muž mi se vraća kući za sat, najdulje

dva.

- Što to znači?

- Bože, pa kakvo je to pitanje? Ne očekuješ od mene da mu

zabranim dolazak doma? Umoran je. Kako kaže zaželio se i mene i

kuće. Ima li u tome išta neprirodno? Ili ti ipak misliš da ima? Reci.

- Ne pada mi ni na kraj pameti da tako nešto pomislim, ali mi

pada nešto drugo.

- Što?

- Pa, mislio sam da bismo nas dvoje mogli večeras nekamo van.




- Noel, pa što je tebi? Danas je petak, počinje vikend, a nas

dvoje nismo ništa pametno izmislili da budemo zajedno. Pa kad nismo,

imamo to što imamo.

- A što to imamo, Carla?

Zašutjela je, Paulu se činilo da je dovedena do zida. Premda je

nije upoznao, ovo što je sad čuo, nije mu se svidjelo. Ta žena nije za

Noela, ona je sve prije nego netko pred kim bi se skidala kapa i divilo se

njezinu moralu. Ona ga je imala baš za ono za stoje on i rekao, a on je

nju - volio. No, još nije vrijeme da išta kaže. Čekao je Noelovu reakciju.

A ona je uslijedila brzo. Čak i oštrije nego je Paul mislio da hoće.

- Nećeš mi odgovoriti? Ili ne znaš ili o tome uopće nisi

razmišljala. E, pa vidiš, ja jesam. Ja te želim imati uza se stalno. Ja te

više ne želim i ne mogu dijeliti ni s kim, pa čak ni s tvojim mužem. Ako

pristaješ na to dobro, ako ne, rastat ćemo se kao prijatelji.

Još nije ništa odgovorila, da bi samo koju minutu iz nje poletjelo

nezadrživo:

- Ovo doživljavam kao ucjenu. A ja to ne zaslužujem. Ja sam ti

na početku veze rekla da se nikad neću rastati. Ti kao da si zaboravio

što si mi tada obećao. I zato se ta naša veza i održala tako dugo. Da si

navaljivao prije kao sad, davno bismo se rastali. Pa, ako sad to počneš,

znaš moj odgovor. Neću reći da mi je svejedno, ali nema toga zbog čega

bi prekršila bračni zavjet. Nisam ja toliko nepoštena kako se to čak i

tebi počelo činiti. Imam ja morala prema onima koji to zaslužuju. Ja ne

bih muža stavila na stup srama nizašto na svijetu. To ti govorim zadnji

put.

- Carla, doista je ovo zadnji put - on je malo zastao vjerojatno

birajući najprihvatljivije riječi kojima će reći što dalje slijedi, no ona je

to protumačila kao njegovo kajanje što je bio takav kakav je, pa je

nastavila:

- Znala sam da je to kriza koja se javlja tu i tamo kod svakoga, i

da ćeš na kraju shvatiti što možemo i kako možemo se i dalje voljeti.

- Nema dalje, Carla - bio je jasan. - Nema više nas dvoje. Ti si se

odredila, to je tvoje pravo pa i tvoj moral, kako ga ti nazivaš. Nisam baš

bio premoralan kad je tvoj muž u pitanju, i to mi je sad krivo. Ali, ja

1000 € BONUS




sam te volio. Čak toliko da sam si dopustio i ono što nisam smio. Ali,

kako nisam smio ja, još si manje smjela ti. I sad mi držiš prodike. No, i

to je tvoje pravo. Moje je da ti kažem - zbogom. Neće mi biti lako, ali ne

bih volio da bude tebi teško. Nekako se tješim da bi ti čak moglo sve to

olakšati situaciju.

- Ne brini za mene. Ja sam sređena. Ja imam dom, imam

predivnog muža i to mi je dovoljno.

- Raduje me to, Carla. I neka ti je sa srećom.

Nije čekao da ona išta više kaže. Isti je čas spustio slušalicu i

pogledao u Paula. Izraz njegova lica nije govorio ništa. Ili, možda, ipak

jest. Dobro si učinio što si se riješio nekoga s kim si samo gubio

vrijeme. Jer, to uopće nije bila ljubav. Ni sjedne strane.

Sretni nesretnici

tkad je Noel prekinuo s Carlom, činilo se Paulu da je na

momente malo nemirniji, pa i nervozniji.

Bio je čak u brizi da se ne bi ipak vratio Carli. Jer, ta je žena

bila opasnija nego je to itko i mogao pomisliti. Prava zmija, kako ju je

on počeo nazivati. Ako ikad upozna, reći će joj, i to pred svima, što je

ide. Bio mu je odjednom žao i toga njezinoga muža. Nije znao bi li

trebao započeti razgovor s Noelom i o tome, ili da pričeka da se ovaj

ipak počne ne možda baš jadati, ali da osjeti potrebu da mu se povjeri.

A onda je, kako se to i inače događa, u tvrtku došao jedan

francuski parfumer, njihov najnoviji suradnik, i ničim izazvan počeo

priču o profesoru Dunneu:

- Poznate ga? Ma, što ja to pitam gluposti! Pa sigurno s njim

surađujete više nego s ikim. To je sjajan čovjek. Taj toliko toga zna. A

nije nadmen. Ne pravi se važan. Oko sebe širi samo mir. Takvih je ljudi

malo na svijetu. Nisam mislio da su Amerikanci takvi. Ili je on samo

iznimka koja potvrđuje pravilo. Samo šteta... Ali, valjda nikome ne ide




po "žnorici"- rekao je, potom brzo zastao, no Paul je točno znao na što

misli, pa ga je izravno upitao:

- Što je šteta, gospodine Vadim? Možda mislimo na isto? Jer,

tom čovjeku gotovo da se i nema što prigovoriti. Baš ste me zaintrigirali

tom primjedbom.

- Šteta je što ima takvu ženu.

- Ah to! - kao nezainteresirano je rekao Paul, ali i dalje nastavio:

- Da je žena dobra, i sam bi je bog imao. Nisam tu gospođu

nikad vidio, ali ne čudi me da vam se ne sviđa. Sve žene su manje-više

iste. Žele muževe za sebe, ali žele i statuse koje im oni osiguravaju.

Zašto bi gospođa Dunne tu bila iznimka? Nisam oženjen, a kad

malo bolje pogledam oko sebe, sumnjam da ću se uskoro uz neku tako

čvrsto i vezati.

- Ma, nije samo to...

Paul je primijetio da se sad na to što ovaj govori usredotočio i

Noel pa više nije znao hoće li i kako će ovaj razgovor završiti, no

riskirao je:

- Očito je da došljaci prije spoznaju nego mi domaći ono na što

mi, tko zna zašto, i ne obraćamo pozornost. A vjerojatno ni to nije baš

nevažno.

- Ta žena je obična namiguša. Bilo mije neugodno kako se

ponašala u svojoj kući pred svojim mužem, zavodeći me. Nisam znao

što bih i kamo bih sa sobom. Ljudi, pa to je nevjerojatno. A kad sam

rekao da idem k vama, poludjela je. Kažem vam da je ona luda. Ili je tko

s njom bio u vezi iz vaše tvornice, a vi to i ne znate, ili ona smjera

nekoga zavesti. Ma što da jeste, opasna je.

- Ništa od toga, poštovani kolega, ali nije na odmet i tako nešto

čuti - na kraju je rekao Noel. Paulu je bilo lakše, ali nije straha nestalo.

Tko zna što ta žena još može izmisliti i kako im napakostiti. No,

morat će imati i on odsad otvorene oči. Sve se, zasad, poklopilo, ovaj je

čovjek od samog boga poslan, prebirao je po glavi sve ovo što je znao,

ali i ono što bi mogao tek sa strane saznati.

Začudio se kad je Paul poslije službenog dijela sastanka ipak

mu rekao da ne govori o njoj ovo što je rekao njima da bi na kraju

1000 € BONUS




završio:

- Znao sam da nije anđeo, ali ipak nisam mogao ni pretpostaviti

daje takva kakva je. Žao mi je Dunnea. Nije takvu ženu zaslužio.

- Ne žalite ga! On je djelomično kriv ako je tome tako. On ima

svoju znanost, on na neki način ipak zapostavlja ženu. Morao bi biti

svjestan da bi mu se tako nešto moglo i desiti. Ali, toliko kriv ipak nije

da bi ga za vlastitim stolom u vlastitoj kući mogla žena tako sramotiti.

No, mi ćemo se čuvati jer ima ta žena, kad hoće, šarma.

Ovo što je rekao, odagnalo je bilo kakvu sumnju s njih obojice,

a činilo se da je i Vadimu drago što su ipak dijelili njegovo mišljenje.

Osim toga, on je mislio s njima surađivati pa ne bi bilo dobro da ostanu

bilo kakvi repovi za njim. Na kraju su se prijateljski rastali, obećavši

mu da će na proljeće najkasnije doći u Pariz. Obojica njih su shvatila da

imaju posla s ozbiljnim čovjekom koji zna uspostaviti prave odnose,

kako je i sam rekao, s pravim ljudima kad je posao u pitanju.

Čim su ostali sami, Noel je počeo:

- Imao sam sreću. Ne smijem ni pomisliti kamo me ta žena

mogla dovesti. No, bilo pa prošlo. Barem se tako nadam. Čak pomi-

šljam da se jedno vrijeme i maknem iz Chicaga. Bolje je spriječiti nego

liječiti.

- Zašto?

- Kako zašto? Pa da joj se maknem s očiju. Možda se smiri,

možda se usredotoči na nekoga drugoga. Možda nekoga drugoga

"usreći" kao stoje mene. A i tako sam mislio otići u Torbay da vidim što

ću s onim što mi je ostalo od bakine ostavštine. Moj nitko nije za to

zainteresiran. A ne valja sve prepustiti' zubu vremena.

- Radi kako misliš da je najbolje, Ali, znaš, ako se na tebe

natociljala, sumnjam da će te tek tako pustiti. Baš suprotno. Ako te ne

bude u blizini, tko zna čemu neće sve biti sklona. Znaš da me počela

vući silna želja da je konačno upoznam. Naći ću načina i za to.

- Vjerujem, ali mislim da bi je ti odmah pročitao. A njoj se to ne

bi svidjelo. Takvu ženu koja je sposobna tako igrati, teško da se igdje

može sresti.

- Oh, znam se i ja pretvarati. Pa ako bude trebalo.... Uostalom,




neću ništa nagađati.

- Samo to, molim te, ne! Ali, ne zbog moje ljubomore nego zbog

tebe. Ti ne možeš ni pomisliti što je ta žena u stanju učiniti.

- Otkad si ti u to tako siguran?

- Upit je na mjestu, ali siguran sam. Pomalo mi dolazi u glavu

sve što mi je ove godine servirala, kako je to činila i u što me sve nije

uvjerila. I da nije bilo tebe, tko zna kako bi sve to završilo. Puritanska

Amerika ne prašta lako nemoral. A ovo što sam ja radio s Dunneovom

ženom, bilo je baš to. Ako bi itko ikada snimao film o meni, ovo bih

tražio da se izostavi iz moje nečasne biografije. Ovo što sam tome

čovjeku činio, sad shvaćam da si ni sam neću moći oprostiti.

- Nisam znao da si toliko sklon pretjerivanju. Ono što si rekao

Vadimu, to je istina. Nije samo ni ona kriva, a najmanje ti. I on je morao

znati koga ima doma i što joj čini. Jedino ako to nije između njih neki

dogovor. I to je moguće. Danas se toliko toga dešava oko nas da bismo

se čudom čudili kad bi svega bili svjesni.

- Ne moraš me tješiti. Znam ja dobro što sam učinio, rekao sam

ti da mi je čak lako za druge,a li sebi ne mogu naći mjesta ni oprav-

danja. No, vrijeme će, valjda biti, i moj saveznik. Nisam opet toliko se

bogu zamjerio.

- Ja bih rekao da hoće. Jer, i meni se čini da je postao i moj.

- Torbay ti više nije u mislima?

- Jest, ali na neki drugačiji način. No. nemoj me pitati kakav jer

ti ne bih znao odgovoriti.

- Otkad?

- Odnedavna.

- Razgovarao si s Grace?

- Ne, ne s njom. Ona je sva u selidbi.

- Kamo?

- Ide u London. Udružila se, ili kako je rekla Hilary, jedna

obitelj ju je povukla za sobom. Prodali su svoje pekarnice ondje i kupili

neke u Londonu. Ona će im voditi knjige, a oni će je lansirati dalje.

Mislim da je to dobro za Grace. A, svakako i za njih. Čini se da je posao

samo pitanje koristi. Možda tako i treba biti.

1000 € BONUS




- A za tebe?

- Mislim da nije, ali što ja imam tu išta govoriti. Ja sam prvi

otišao, ja sam je stavio pred gotov čin i sve što ona sad čini, ja sam

zadnji koji bih smio i riječ reći. Ali, i neću. Toliko pameti još imam.

- Teško ti je?

- Pa, vrijeme je ipak učinilo svoje. Mislim često na nju, ali sam

sve svjesniji da će sve ostati samo na mislima. Mi smo očito krenuli

svatko svojim putem, sumnjam da će se oni ikad ukrstiti, a sve dalje je

pitanje tko zna čega... ne kažem da je ne bih htio i dalje imati uza se, ali

bojim se da ništa od toga.

- Tako si razborit.

- Život me na to naučio: Dosta kasno, ali kažu da za pravi put to

nikad nije.

- A što Hilary smjera?

- Ona ima nekih obiteljskih problema i kad to riješi, ako riješi,

mislim da će i ona za njom. Ona je sušta suprotnost Grace. Vjerojatno

se zato tako dobro i slažu.

- Draga je ona cura.

- Da, jako, no ja sam sve vrijeme mislio, glupan, kako me ne

voli. A ona nije voljela na meni ono, što nisam ni sam. Znaš, a možda i

ne, kad si nezadovoljan sam sobom, svi su ti krivi, nitko te ne voli, a ti si

pravednik. Tako sam ja mislio ne samo o Hilary nego o svima koji bi mi

čak i u najboljoj namjeri što prigovorili. No, ako sam išta lijepo ponio iz

Torbaya, onda je to naš zadnji razgovor koji je inicirala ona. Poželjela

mi je sreću, ali ne na neki formalan način, nego na nešto najljudskije što

sam čuo. Poželio sam u tom trenutku samo zbog nje ostati ondje i bolje

je upoznati. Ali, tko zna? Možda mi se to jednom i ostvari.

- I meni se čini da je ona draga cura. Šteta što si nije još nekoga

našla, nekoga tko bi je bio dostojan.

Bilo je Paulu glupo što mu je taj čas palo na pamet, ali pomislio

je kako bi si njih dvoje odlično pasli.

Iskreni koliko treba, ali ne brbljavci, pametni da pametniji ne

mogu biti, ali se time ne razbacuju, i konačno prijatelji koji se ne bubaju

u prsa time, ali sve su u stanju učiniti za onoga za koga se zauzmu. No,




nije ipak na njemu da sad čak na to da i aluziju. A onda je Noel sam

rekao:

- Znaš što mi je u svemu tome čudno?

- Ne, jer ne znam na što misliš?

- Često sam na tu djevojku mislio i ondje, ali i kad sam se vratio.

- Pa na nju se i može misliti. Svi osim mene budale koja je imala

u glavi spremne ladice u koje je trpala ljude ne prema onome kakvi su,

nego prema onome što sam ja mislio da su takvi. No, ne volim kad se

vraćam u ta vremena.

- Ni to nije dobro. I s njima treba ili se suočiti ili ih izbaciti iz

života. Koliko se ja razumijem u psihologiju, ovo prvo je bolje.

- Možda, samo...

- Nema samo. To smo zaključili veće nekoliko puta. Znaš, opet,

da se ja često sjetim onoga tvoga predstavljanja našim radnicima i

partnerima.

- Očito nečim baš i nisi zadovoljan?

- Nisam.

- I tek sad mi to govoriš? Ali, bolje ikad nego nikad. Pa da

čujem?

- Bio si strahovito samozatajan. Toliko ti se i djevojaka i žena

nametalo, ali ti si bio kao stijene. Led ledeni, kako se to još kaže.

- A što sam trebao činiti? Zavoditi te jadne cure, a nijedna ini se

nije svidjela. Možda tek Sarah, ali ona mi se baš nije previše obraćala.

Tek tu i tamo nekim pitanjem kad bismo se slučajno zatekli jedno

pokraj drugoga. Što ona zapravo kod nas radi? Nisam je često sretao.

- Ona je asistentica na faksu kod Dunnea. Kod nas dolazi dva ili

tri puta tjedno, već prema potrebi. Farmaceutkinja je i to kažu "žena s

nosom". Kad ona napravi kakav spoj, zna se da je to ono za čim će

tržište poludjeti.

- Udana?

- Mislim da je ili rastavljena ili joj je veza puknula koja je bila

ozbiljna. No, ma što da jest, ona tomu zasigurno nije kriva. Nije

nikakva zavodnica, to je žena koja zna znanje, ali i zna držati do sebe.

Čudi me, zapravo, da nikom dosad nije zapela za oko. Ili jest, pa to

1000 € BONUS




vješto skriva.

- Pa to se na neki način i vidjelo tu večer. Sa svima lijepo, ni s

kim preintimno. Čak nije ni plesala. Ali, uhvatio sam je u jednom

trenutku kako pod stolom udara nogom i zapravo prati ples.

- I nije ti palo na pamet da je zamoliš za ples? Eh, i ti si neki

čudak!

- Nije. Ali, što ti je to čudno? Da sam ja zamolio nju, tko zna bih

li cijelu večer stao. Ne zato što sam neodoljiv, nego zato što sam novi.

Izazvao bih tko zna kakvu sve ne pozornost, a to ne bi bilo dobro. Ni za

koga. Ja sam i tako samo promatrao. I mislim daje to dobro.

- Očito ja imam neke drugačije kriterije kad su žene u pitanju od

tebe.

- Mislim da mi obojica imamo čudne kriterije. Nijedan se baš

nije iskazao pri izboru cure. Ja sam uzeo jednu koja me i nije previše

voljela, ili je nisam uopće pročitao, a ni ti nisi daleko od toga. Možda

nas je i to povezalo. Sretni nesretnici - mogao bi netko zločesto

komentirati.

-Ne čarobiraj! Tko zna što nas još čeka. Možda jednoga dana

budemo takvi sretnici da ćemo izazvati ljubomoru svih oko nas. I to je

moguće!

- Tko zna, samo ne bih volio da proživljavamo još jednom ovo

što je iza nas.

- A je li iza?

- Mora biti, Noel.

- Imaš pravo - potvrdio je i Noel ovo što je Paul izgovorio, ali

misli koje su ga okupirale, nisu tako lako izlazile iz glave.

- Poželi mi sreću, Hilary. Trebat će mi -rekla je Grace sa suzama

u očima opraštajući se od Hilary. - Mislila je kako će joj toliko toga

reći, ali kad je to trebalo, nešto ju je stisnulo i od velikih riječi nije

ostalo ništa.

- Molim bez suza! Nema razloga za tugu. Ovdje si postigla sve

što si mogla, a sad naprijed! Meni se čini da je ovo najbolja odluka koju

si mogla donijeti. Ja znam što si ti očekivala, pa neću lagati i ja sam, ali

tu je što je i pred tim ne treba zatvarati oči. Ja i dalje mislim da te Paul




voli, ali i dalje mislim da on u glavi ima neke svoje fikcije kojih se drži

i da će se pojaviti ovdje kad se najmanje budeš nadala. Sad ti je

potrebno najviše strpljenja. I ne samo tebi.

- Možda. Ali, ni ja neću čekati do vječnosti. Imam i ja neke

planove, možda čak i ostvarive.

- To nitko od tebe i ne traži. I zašto bi? Ali, ti znaš da sam ja o

njemu promijenila apsolutno mišljenje za tristo šezdeset stupnjeva.

- Znam, i unatoč svemu, to mi je drago. Valjda sad razumiješ

zašto sam bila uza nj i onda kad su se tomu svi čudili. No, ja s njim više

ne računam. Čak i da je istina da me voli, tako se ne ponašaju ljudi koji

ne što osjećaju prema drugom. On kao da očekuje, ali takav je bio

zapravo uvijek, da ja trebam pogađati čak i njegove misli. No, došlo je

vrijeme da tome kažem - dosta.

- I to te čudi?

- Zar tebe ne bi?

- Ne bi, Grace. On je na to navikao, on misli ako toga više nema,

da nema ni ljubavi. I nemoj se ljutiti, da sam ja na njegovom mjestu, i ja

bih tako razmišljala.

- Pa ako tako misli, i nema je.

- Ne žesti se! To raščisti sama sa sobom prije nego se upustiš u

kakvu avanturu. A prema svemu sudeći, blizu si tome. Čak mislim da je

i priželjkuješ. Ako zbog ničega drugog, a ono da mu pokažeš da i ti

možeš. I premda si prva zapravo zamišljala kako odlaziš iz Torbaya,

kad te on pretekao, ti si ostala i iznenađena i ljuta. Znaš da te u svemu

podržavam, znaš da bih sve učinila za tebe, ali volim istinu, pa čak i kad

si ti u pitanju. I kad bi te ta istina mogla boljeti.

- Nemoj me zezati!

- Ne zezam te. To je istina. Ti je najbolje znaš, ali sad je na tebi

da je sama sebi i priznaš. Reci, što da mu kažem kad me nazove? Ilija

njega, svejedno?

- Hilary, što se tu više ima reći? I tako zna da idem, zna i s kim i

zbog čega, i nema tu više raspravljanja. Konačno, zar me nije mogao i

on nazvati kad si mu rekla da idem u London? Što bi ga to stajalo?

- Mogu ja postaviti i protupitanje?

1000 € BONUS




- Pa postavi!

- Zašto mu to sama nisi rekla?

- U onim rijetkim pozivima nema više ničega što bi nas

približilo. Čak suprotno. Kad završimo kratki razgovor, pitam se, ne

jednom, zašto me uopće zvao. Ti ne možeš ni zamisliti kako je to

mučno. I kako da mu u tom trenucima od kojih očekujem tko zna što,

počnem priču o mom odlasku. To bi, barem se meni tako čini, bila čista

provokacija.

- Ma, da, baš sam i ja glupa. Lako je meni s njim razgovarati.

Lako je od navodnog neprijatelja postajati prijatelj, ali teško je čak i

priznati da jedne ljubavi, ne možda baš nestaje, nego da se pretvara u

nešto što nitko ne želi, ali ništa i ne čini da to spriječi.

- Nemoj se više mnome opterećivati. Imam to što imam i dalje

moram sama. Teže mi je no što sam mislila da će biti. I da nije mojih

pametnih roditelja, poludjela bih. Oni su tako razboriti. Razboritiji od

mene. Oni u ovome vide moj odlazak u život na drugačiji način od

mene.

- Ma i ja tako mislim, samo, znaš ja sam i egoistična. Ostajem

sama.

- Ako sve krene kako sam si zamislila, ako se i tebi i tvojima

posreći, vidim te i ja sa mnom. Možda čak vrlo brzo.

- Voljela bih.

Hilary je poslije ovih Graceinih riječi krenula kući. Oči su joj

bile pune suza. Pitala se doista neće li se, Graceinim odlaskom, i u

njezinu životu mnogo toga promijeniti. No, na nešto ipak ne možemo

utjecati.

Danas neće uopće izlaziti. Mogla bi nekoga sresti, a mogla bi u

stanju u kakvom jest, i nešto lanuti zbog čega bi se poslije kajala. Danas

će ostati zatvorena u kući i planirati svoj, ali ipak neki drugačiji život.

Bila je sretna što nikoga neće biti doma. Braća su tko zna gdje, a

roditelji su otišli k baki. Nešto je pobolijevala, i da nije morala k Grace,

sigurno bi išla k njima. Baka je bila stara žena, ali ne zna da je ikoga

njezine dobi vidjela tako razboritog i razložnog.

Kao da se ukrada u nečiju tuđu kuću, ulazila je u svoju. I kako je




to i inače činila, najprije je obišla cijelu, potom se uputila do hladnjaka,

uzela kolač, na brzinu si skuhala čaj i krenula u svoju sobu.

Više instinktivno, nego s nekim dubljim razmišljanjem, uzela je

stari album koji je još neki dan izvadila iz ladice i počela ga listati. Neke

su joj fotografije bile tako smiješne da se naglas počela smijati. Na

malo kojoj nije bio i Paula. Pa i to je normalno jer ih je on dvije svugdje

pratio i on je bio taj koji ih je fotografirao, ali uvijek bi na kraju zamolio

jednu od njih da i njega ovjekovječe, kako bi se zezao - za budućnost.

Hoće li biti budućnosti za njih troje, pitala se. I u taj čas ju je iz

razmišljanja trgnuo zvuk telefona. Bila je ljuta što nema mira čak ni

sekunde.

Tek koju sekundu je razmišljala da li da digne slušalicu ili ne. A

onda, savjesna kakva je bila, a i bojeći se da se nekom nije što desilo,

ipak se javila, ali ne baš ljubazno upitala: - Tko me treba?

- Prijatelj koji sve češće i sve više misli na tebe. Danas,

neprestance.

- Bože, Paul, imam pred sobom album naših fotografija i

smijem se i njima i sebi. Kako su to bila lijepa vremena!

- Bit će ih još. A što te nagna,o da prebireš po uspomenama?

- Gracein odlazak.

- Tako je moralo biti. -A je li, baš?

- I ja se znam pitati, ali znam i odgovor.

- Pa, reci ga i meni.

- Sve će na kraju doći na svoje.

Nije znala je li prekinuo vezu namjerno ili se nešto desilo na

linijama, ali to je bilo sve. Dovoljno da joj da misliti.

Važno je doći do cilja

ondon je za Grace bio nešto novo, čak bi se moglo reći i

izazovno.

Springerima je, začudo, krenulo bolje nego su se nadali, a

samim tim je i ona imala posla. Upravo onoliko koliko je

1000 € BONUS




mogla pošteno odraditi dok ne pohvata sve konce ovog tek nešto

kompliciranijeg poslovanja. U Torbayu je sve znala, znali su i nju i sad

joj se činilo da je i nisu kontrolirali onoliko koliko su, možda, i trebali.

No, kad u poslu stekneš povjerenje, onda je sve lakše.

Danas će vidjeti kad bude predavala tromjesečni Springerov

obračun, hoće li sve proći onako kako se ona nadala. Nije da je nije bilo

strah, ali, ako je nešto pogriješila, još ima vremena i za popravak. Jer,

zato je i radila brže i nije čekala zadnji trenutak da dođe s materijalima

u financije.

Bila je čak i prva u poreznom uredu.

Dežurna službenica ju je vrlo ljubazno primila, zamolila je da

malo pričeka, čak se i počela ispričavati:

- Oprostite što ćete morati malo pričekati. Moj šef je točan kao

sat, ali nešto mora da se desilo kad kasni.

Grace je instinktivno pogledala na sat i vidjela da je do osam još

punih deset minuta. Začudilo ju je čemu to ispričavanje kad još nije

počelo radno vrijeme. Da bi službenici olakšala situaciju, rekla je: - Pa

još nije osam.

- Znam, ali moj se šef pripremi prije samog početka radnog

vremena. Svi moramo biti ovdje ranije.

- Molim vas ne brinite. Ja sam i tako današnji dan odlučila

posvetiti se samo ovome zbog čega sam ovdje. Osim toga, sigurno će

biti primjedaba na sve ovo, pa ću i tako morati biti dulje.

I baš kad je tajnica još nešto htjela reći, vrata su se naglo

otvorila i na njima se pojavio čovjek koji je bio sav crven u licu. Pogled

je bacio najprije na Grace, a potom na svoju tajnicu.

- Jeste li me ispričali pred gospođicom?

- Ispričala vas je, iako ne vidim zašto. Pa još nije osam.

- Znam ja to, ali sad sam već trebao biti debelo u problemu. Ovo

su računi, ovdje nema muljanja, ovdje sve mora biti čisto. To se ne

postiže ni brzinom ni brzopletošću.

- Slažem se, ali nitko nije savršen, premda ne kažem da svi tome

trebamo težiti.

Čini se da je ovo malo smirilo ovoga poreznika jer samo što je




odložio torbu i ušao u svoju sobu, pozvao je Grace da mu da papire,

kako je on to nazvao. Dok ih je on pomno pregledavao, pred njima

dvoma već je bila poslužena kava.

Grace ju je pila, ali svako malo bi pogledavala prema svom

sucu, a baš ga je tako doživljavala.

Onih nekoliko puta kad bi dolazila predavati nešto što se moralo

predavati mjesečno, obično bi bilo primamo bez ikakvih primjedaba,

čak joj je jednom jedan od službenika rekao da je ona jedina s kojom

nemaju baš nikakvih problema. Nije znala šali li se kad joj je rekao da

bi ih sve mogla njezina pedantnost ugroziti.

U jednom času je vidjela da je šef zastao na stranici koja je i nju

mučila i sa strahom je očekivala njegovu reakciju. A potom ju je upitao:

- Kako ste došli do ovog gradskog obračuna prireza, gospođice?

Čak sam i ja malo zastao jer nisam mogao vjerovati da ste to uspjeli.

- Mučila sam se. Mi to u Torbayu nismo imali, barem ne u ovom obliku.

No, morala sam se poslužiti zadnjim financijskim propisom.

Nije da je baš nasipan jasno i već sam mislila odustati kad sam shvatila

o čemu je riječ. No, i dalje ću morati posezati za knjigom ako mislim

uspijevati sve to voditi kako treba.

Nije ništa na to rekao, ali činilo joj se da je primijetila lagani

osmijeh na njegovu licu. I to je moglo značiti svašta. Od hvale, ali i do

zaključka kako je došla iz provincije i to radi dok se ne učvrsti.

Teško joj je uopće bilo reći koliko se dugo on zadržao na

njezinim materijalima, jer se nije usudila ni kriomice pogledati na sat,

ali kad je već ispila i zadnji gutljaj kave, on je počeo: - Ne znam čime da

počnem ovaj razgovor.

- Pa, znam da sigurno imate primjedaba, ali zato sam ga i

napisala ranije da bih sve mogla popraviti. Ne volim brzati, ne volim se

dovoditi u situacije da me se čeka i da radim pogrešno.

- Nema ovdje nikakvih ispravka. Ovo je, a ja baš nisam od onih

koji se razbacuju pohvalama, gotovo savršeno. Tako ste još mladi, a

tako savjesni. To me raduje. Recite mi gdje ste i što ste dosad radili i

kako to da niste prije došli u London?

- Imala sam vlastitu tvrtku koja se bavila knjigovodstvom u

1000 € BONUS




Torbayu. Išlo mi je dobro. Nije to bila zarada kojoj bi se obogatila, ali

imala sam svoj mir. A zašto sam došla? Pa to ni sama do kraja ne znam.

Recimo da mi je povod, ali ne isključivo to, bio i neki privatni razlog.

Nisam ni zbog koga rezala žile, nisam naprasno ostavljena, nego se

nešto istrošilo i meni se, ali i njemu učinilo da svatko treba krenuti

svojim putem. Ako nas život opet spoji, dobro, a ako ne, znači da smo

se snašli drugačije da ne kažem bolje.

- Iskreni ste.

- Pa nema razloga ni za kakve tajne jer tajni i nema. Moj dečko

je otišao u Ameriku. Vjerojatno već ostvaruje svoj američki san, a ja ću

pokušati učiniti nešto s ovim našim engleskim.

- Domoljublje?

- Pa, ne baš to. Znam da bi to zvučalo zgodno, možda bi i

koristilo, ali meni se ne sviđa da se time trguje. A ja to doživljavam baš

tako.

- Slažem se. Ali, želio bih vas još nešto pitati?

- Samo izvolite.

- Po ovome što se napravili i kako ste se predstavili, meni se čini

da biste mogli raditi još triput, ako ne i više toliko. I ma kako da gledate

na novac, svakom on treba. Treba zasigurno i vama. I vi imate svoje

planove, a bez njega ne ide. Recite, biste li mogli preuzeti još neke

poslove?

Bila je zatečena ovom što čuje, čak toliko da se zamislila. No,

da on to ne bi shvatio kao odustajanje, brzo se trgnula i rekla:

- To bi bio sjajno! Jer, samo s ovim što radim, još mogu živjeti,

ali ne za dugo. Mislila sam potražiti neki posao, ali ni to nije lako.

Računovodstvo se ne da je u ruke baš nepoznatima. I ovi moji

poslodavci su mi obećali nekome preporučiti.

- Bome i mogu bez straha da će ikoga razočarati. Mene znaju

ljudi moliti, i to ne muljatori, nego oni kojima je stalo da sve bude čisto

ma tko da dođe u kontrolu, imam li koga za preporučiti. Dosad se nisam

usuđivao jer ni za koga baš nisam mogao garantirati, ali po ovome što

sam vidio kako vi radite, vas mogu. Moj dalji rođak ima lanac

parfumerija. Ima on nekoliko računovotkinja koje mu vode knjige, ali




nekako nije baš zadovoljan. Meni se čini da nije stvar u njima nego u

njegovu sinu koji na to gleda prilično ofrlje. No, znate kako to obično

ide - svi su krivi osim njegova miljenika. Ja čak mislim da on petlja s

jednom od tih cura koja radi po njegovom diktatu. A kad se jednom u

ovom poslu počne muljati, moraš strahovito paziti. On plaća dobro, a

kad vas ja preporučim, bit će i bolje. Samo, prije nego prihvatite, ne bi

bilo loše da se upoznate sa stanjem u toj tvrtki. Jer, ako vam taj način

rada ne bude odgovarao, ne bih vama ni preporučio da uopće počinjete.

- Hvala vam, gospodine - rekla je ozarena Grace. I kad ga je

htjela upitati kako bi došla do toga gospodina, on je već počeo nazivati

nekoga.

I sve je dogovoreno u trenu. Sutra će otići u tvrtku, taj će je

čovjek dočekati, upoznat će je sa šeficom, a dalje će sama odlučivati.

I svega onoga čega se bojala, ona trema koja je neprestance bila

prisutna - kako će ona ovdje, hoće li se snaći, hoće li uopće moći

pohvatati ponajprije te poslovne konce, nestala je. Bio je ovo doista

nagovještaj jednoga novoga početka, ubiranje plodova rada do kojeg je

uvijek držala.

aul, moramo nas dvojica ozbiljno razgovarati. Mislim da je

došlo vrijeme da se i tvoj status ovdje počne mijenjati.

- Kako to misliš? Pa ja sam zadovoljan. Nisam mogao ni

sanjati da će mi ovako krenuti.

- Možda je tome i tako, ali ništa nikome ovdje se ne poklanja,

barem ne na dugi rok. Ti si pokazao ne samo da znaš raditi nego da to

činiš s takvom lakoćom da bi bilo šteta ne stimulirati to i dalje.

- Zaboga, pa ja ne tražim veću plaću. I ovo što primam, mislim

da je i više nego korektno.

1000 € BONUS




- Ne mislim na plaću. Mislim da bismo nas dvojica morali

urediti neke drugačije odnose u tvrtki. Ja sam odlučio da ti počnem

umjesto bilo kojih drugih bonusa, davati dionice. Jer, ma tko što rekao,

ali tada se i odnos među nama, ali i među ljudima, počne mijenjati.

Sigurnost je ono što se time postiže. Novac jest važan, ali sigurnost je

još važnija. I sam si to mogao procijeniti.

- Ne čini li ti se da je to malo prerano?

- Bilo bi kad bi rezultati koje smo postigli otkad si ti ovdje bili

slabi. Ili samo stagnirali. A mi poslujemo bolje nego ikad, čak uz istu

radnu snagu. Nemoj uopće dvojiti. I samo još nešto. Ako se u bilo

kojem trenutku budeš želio od mene odvojiti, možeš to učiniti. Jer,

čovjek zna činiti čuda, zna, kako se ovdje zna čuti, i sam sebe

iznenaditi.

Paulu se, pored svega, svidio i taj Noelov odnos ne samo poslu

nego i prema njemu. Pazio je da ne pređe granicu koju je postavio u

samom početku - ništa raditi, barem ne od onoga najglavnijega, a da ne

dobije njegov blagoslov. I kad mu je jednom čak i rekao da se ne mora

baš o svemu s njim dogovarati, da mu da je i otvorene ruke, čuo je i opet

nešto i iskreno i pošteno: - Ne činim to samo zbog tebe. I ja sam

sigurniji kad čujem tvoje mišljenje. Samo su glupani toliko zaljubljeni

u sebe da ne vide da to vodi u propast. A ja sam se jedva izdigao iz

kaljuže u kojoj sam svakim danom bio sve dublje.

- Kad te ovako slušam, ponosan sam sam na sebe.

- Zašto?

- Kako zašto? Pa kad sam nekima u Torbayu rekao da bih volio

da prihvatiš moju ponudu, snebivali su se. To ti je ono - nitko nije

prorok u vlastitoj zemlji. Da i ja nisam došao ovamo, ne bi sigurno bio

kruha gladan, ali ne bih imao ovo što imam. Pritom uopće ne mislim

samo na novac. Mislim na svoje opće stanje. I da se nisam spetljao s

Carlom, imao bih mir kakav bi svatko mogao poželjeti.

- I Carla je iskustvo.

- I te kakvo! Samo, mogla me uništiti. Ne mislim na materijalnu

stranu.

- Ti si mi ne jednom znao govoriti da se ne treba vraćati na ono




što treba početi zaboravljati.

- Rekao sam, i sada mislim da tako treba, ali kad čovjek ipak

nije stroj. No, ne brini. Imam tebe koji će me brzo prizemljiti.

I jedan i drugi su osjećali da si nikad nisu bili bliži. A to je danas

najveće bogatstvo koje netko može imati. Samo, bili su svjesni još

nečega - to treba i zadržati.

Kako je pred njima bio još dug dan, dogovorili su se da pred

kraj radnog vremena odu do bilježnika i ondje srede ono o čemu je Noel

govorio. Noel je htio da sve bude onako kako i treba biti. Jer, ovo što je

dobio dolaskom Paula u tvrtku, ne može se ničim naplatiti. Ovo je tek

sitnica, priznanje koje je važnije od bilo koje materijalne koristi.

I već kad je kretao u svoju sobu, nije mnogo nedostajalo da ga

pita čuje li se s Hilary. Namjerno nije spominjao Grace jer je bio

siguran da ta rana još nije zacijelila. No, možda je tako i bolje. Kad bi

našao bilo kakav modus, pozvao bi Hilary da ih posjeti. Sve češće je

počeo misliti na nju, čak se i sam sebi čudeći zašto je tomu tako. Ili je

morao znati, pa i priznati si - ta cura je na nj ostavila takav dojam da se

samo u početku činilo da je to tek poštivanje nekoga tko je drugačiji od

svih s kojima se on družio. A tad je još mislio daje Carla - ljubav

njegova života, pa i da će kad-tad završiti uz nju cijeli život.

Začudo, i Paul je mislio na nju. Ona mu je bila spona između

njega i Grace, iako se počeo zavaravati da to i nije baš tako. Da želi

razgovarati s njom zbog nje, zbog njezinih životnih stavova koje je, na

žalost, otkrio tek kad je odlazio. Jer, priznati to, značilo bi priznati da

misli na Grace još onako kako više i nema pravo - kao na nekoga tko ga

čeka i tko će ga, ma kad da dođe, prihvatiti kao da se ništa nije desilo.

Nazvat će je, odlučio je, i reći će joj upravo ovo o čemu su on i Noel

razgovarali. Bio je siguran da će se ona tome radovati, da će i ona

shvatiti da se on toliko promijenio da su mu ovdje počeli vjerovati. Ali,

da je on počeo vjerovati i sam sebi.

I čim je došao u svoju sobu, dohvatio je telefon. Čak nije, što je

inače činio, pazio na vremensku razliku. Imao je neodoljivu potrebu da

svoju sreću s nekim podijeli. Telefon je dugo zvonio dok nije dignula

slušalicu. Mora daje već duboko bila u snu jer je po glasu osjetio da ju

1000 € BONUS




je probudio.

- Da se nije što desilo kad zoveš ovako rano?

- Joj, oprosti! Zanio sam se.

- Ma, daj, što ti je? Glavno da je s tobom sve uredu. No,

svejedno da čujem što mi to lijepo imaš za reći? Da možda ne dolaziš?

- Zasad još ne. Ali, Noel stalno govori da bi trebao doći da sredi

tu neke svoje stvari. Ja ću s dolaskom još pričekati. Dok ...

- Što dok? Dok ne postaneš milijarder? Bojim se da bih se

mogla onda načekati. A ja bih te voljela vidjeti onakvog kakav si otišao.

Takav si mi se svidio.

- Onda sam uludo zvao.

- Zašto?

- Htio sa ti se pohvaliti, ili možda bi bilo pravilnije reći podijeliti

s nekim svoju radost.

- Bože, što sam glupa! Molim te reci što je to? Sve jedno

iznenađenje veće od drugoga! Te Grace, pa sad i ti! Hajde, s istinom na

sunce!

- Noel me odlučio unaprijediti.

- Kako? Pa zar te već nije ? Nešto dugo čeka. Mogao bi te i

izgubiti.

- Ma, ne! Postat ću dioničar tvrtke. Ni sam ne znam koliko, ali

nije mi dao ni priliku da mu proturječim.

- A zašto bi proturječio?

- Pa, znaš li ti što to znači?

- Znam. Sve što se radi, kad-tad se isplati. Ne samo materijalno.

Iako ni to nije zanemarivo. Silno si me obradovao, Paul. A i o Noelu

sam počela mijenjati mišljenje. Držala sam ga....

- Nadmenim čovjekom koji se vratio da nam pokaže kako je

uspio?

- Pa tako nekako.

- Ništa od toga! Vratio se korijenima jer je samo ovdje bio ono

što je i želio biti - pravim čovjekom. Znaš da često znamo pričati o tebi.

- O meni? Pa on jedva da me i pozna? Kad je bio ovdje, činilo

mi se da me i ne gleda. Imao je neki svoj svijet, neku svoju viziju




života.

- U nekim fazama života, svi to imamo. Ali, i otrežnjujemo se.

No, reci, raduješ li se?

- Da, kako da ne. Ali i brinem se.

- Zašto?

- Pa bojim se da vas neću još imati za prijatelje.

- Luda si! Što ti to sad znači? Imaš već neke naznake toga? Nije

li te Grace....- htio je reći razočarala, li se u zadnji čas suzdržao. No, ona

je nastavila:

- Gracei je odlično krenulo. Dobila je posao u nekoj tvrtki koja

ima lanac parfumerija ne samo u Londonu.

- Kako je došla do toga posla? - Paulu je izletjelo da pita, ali

Hilary je znala i zašto. Sigurno je pomislio da joj je to našao netko uz

koga se već emotivno vezala.

- Dobar glas se daleko čuje, Paul. Preporučio ju je sam šef

poreznog ureda kad je predala dokument o poslovanju Springerovih.

Bilo je to bez pogreške.

- Ma, da, što ja uopće pitam gluposti. Ona bi se i ovdje vrlo brzo

probila. A znaš li, možda, tko je vlasnik te tvrtke? Očito je to neka naša

konkurencija.

- Tvrtka Leterrier. Čuo si za njih?

- Ma kako da ne! Sjajni su. Mislim da će preći, ako već nisu,

granice Britanije. Samo...

- Ipak imaju neki feler?

- Čuo sam da stari to vodi odlično, ali na mladom zapinje.

- Probisvijet?

- Znaš da ne volim suditi o ljudima dok ih ne upoznam, ali čuo

sam to s više strana. No, sve to mogu biti patke, profesionalna ljubomo-

ra, želja da se nekoga diskreditira bez razloga. Na svaki način toga se

dečka treba čuvati.

- Misliš na Grace?

- A na koga drugoga, Hilary?

- Pa, skrenut ću joj pozornost na to.

- Molim te, ali ne spominji mene. Ona bi to mogla tko zna kako

1000 € BONUS




protumačiti. Možda i s pravom.

Njih dvoje su još malo čavrljali, a kad su završili razgovor, i

jedno i drugo je imalo neki čudan osjećaj. Kao da se desilo nešto što

nije trebalo i što ih je oboje umjesto da obraduje, zabrinulo. Hilary je

odlučila da o ovom razgovoru, pa čak i o Paulovom uspjehu, ništa ne

govori Grace. Mora se čuvati da preuzme ulogu njihova posrednika.

No, čini se da će joj to teško biti.

No, postoji neka telepatija. Možda za kojih desetaka minuta,

javila se Grace. I ona joj je, začudo, imala nešto lijepo reći, kako je

odmah počela:

- Ma, konačno i meni sviće!

- Da čujem gdje sunce izlazi?

- Pozvana sam na primanje kod Leterrierovih. I znaš me osobno

pozvao mladi gazda.

- Oho ho! Pazi se. To može značiti - svašta! Mlad, zgodan,

bogat, šarmer...

- Sve to, Hilary.

- Grace, znaš li išta o njemu?

- Ne, a zašto bi i trebala znati? Mislila sam da znam o nekima,

pa se pokazalo da sam se prevarila. Ići ću na to primanje i vidjeti kako

iznutra izgleda ta engleska elita. Nije da me to ne raduje, ali ovo je

prilika da upoznam i neke ljude s kojima ću, možda, nekad i surađivati.

Ili misliš da bih trebala i dalje samo zuriti uz te moje brojke?

- Ne, to nikako. Ali, malo upozorenja nije na odmet.

- Cijeli me život upozoravaš, a na kraju ispadne da sam ja bila u

pravu. Sjeti se samo što si mi govorila za Paula, a sad ste prijatelji. Ne

predbacujem ti to prijateljstvo, dapače, ali tek te podsjećam da i ja

imam još mozga. Imam od života to što sam si spetljala, ali ne mislim

da sam baš nesretna. No, neću ni sreći, ako ocijenim da mi je blizu, baš

zalupiti vrata pred nosom. Tebe samo molim da ne brineš. Imaš i svojih

briga na pretek. Zapravo - sad je i ona malo omekšala razgovor - više si

tuđa nego svoja.

Ovo je bilo dovoljno da Hilary zašuti. Možda bi nešto i rekla da

se nije sjetila Paulovih riječi. Stoga je ipak razgovor završila riječima: -




Imaš pravo. Put k uspjehu ide neki put i krivudavim stazicama, ali

važno je doći do cilja.

- Ma jasno.

- Tako sam nešto rekla i Paulu. Čini se da on k uspjehu grabi

dugim koracima. Ne znam znaš li, ali postao je dioničar u Noelovoj

tvrtki.

Kad je to izgovorila, isti se čas ugrizla za jezik, ali nije bilo više

uzmicanja. Bojala se što dalje reći ako je Grace bude ispitivala. Ali, ova

je to primila bez ijednog komentara. Ili je nije bilo briga, ili se

zabrinula, ili je toliko u tom svom trenutačnom uspjehu da joj se ništa

ne čini ravnim tome.

Bilo što da je od toga, Hilary je bila zadovoljna što su razgovor

završile bez većih komentara.

Muškarac za poželjeti Billie Leterrier bio je najzgodniji

muškarac kojeg je Grace ikad vidjela. Pažljiviji nego je ikad itko bio

prema njoj, ali ne i nametljiv. Činilo joj se da je to muškarac s kojim bi

mogla provesti život. Ili, kako bi znala slušati - muškarac za poželjeti.

No, nije izgubila pamet. Znala je gdje joj je u ovom društvu mjesto i

znala je što od svih njih, pa i Billie je, može očekivati. Ali, to je neće

priječiti da zaustavi svoje snove. A sanjala je, svašta. Čak i ono čemu se

nekad znala smijati do suza i onima koji bi tako nešto rekli, rekla da su

- budale.

Vidjela se uz nj u nekoj "kućici u cvijeću", čula je čak i ciku

djece, pa i sve one ljubomorne poglede koji kao da su joj govorili - to

nije ono što ti treba, ovo je varka, ovo neće dugo trajati i iz svega ćeš

izaći razočaranija nego si to zaslužila.

I tako bi se to poslije njihova susreta na primanju stalno

izmjenjivalo.

I ne bije ni smetalo ni čudilo, sve dok se ne bi sjetila onoga što je

vidjela u knjigovodstvu. Bilo je ondje, u tome nema sumnje, podosta

muljaže, ali ona je vjerovala kao će sve to na kraju izvesti na čistac.

Sjetila se i što joj je rekao šef porezne uprave Mayer, ali kad ti se netko

sviđa, kad te osvoji nečim na što nisi dotad računao, sve to pada u vodu,

ili se barem razblažuje.

1000 € BONUS




Možda je Billie i uzimao nešto za sebe, ali pitanje je kakav mu

je otac, razumije li njegove potrebe i shvaća li da se život ne sastoji

samo do stjecanja dobara i podebljavanja tekućih računa. Možda bi

mogla, kad konačno sve to pregleda, porazgovoriti i s Billiejem i

ukazati mu da tako ne bi trebalo dalje ići. On joj uopće ne izgleda

nerazumno, a najmanje kao čovjek koji bi dublje zalazio čak i u

kriminal. A ovo bi se moglo, ako se nastavi, svesti čak i na to, bez

obzira što njegov otac većinski vlasnik.

I da nije bilo te mrlje, ona bi do kraja bila luda za njim. Čak ni

Hilaryno upozorenje nije joj ništa značilo jer ona je i tako stalno na

nešto je upozoravala. Činila je to više iz straha i ljubavi prema njoj,

nego iz razložnosti. Malo ju je u svemu tome mučilo što će danas

morati porazgovoriti i s Billiejevim ocem. Morat će mu oprezno reći

kako joj u svemu tome nešto ne štima, ali morat će strogo paziti da

ničim ne baci sumnju na Billieja.

U trenucima kad je bila samo stroga računovotkinja, nije željela

ništa zamagljivati, ali onda bi joj pred očima iskrsnuo Billiejev lik i sve

ono što je mislila da mora, odlučila je ne, možda, zbrisati i ne kazati

kako stvari stoje, nego, tek - odgoditi. Ali i za to bi nalazila opravdanje

- nema još točan uvid u pravo stanje poslovanja.

Kad je već bila pred poslovnom zgradom Leterrierovih, bila je opet

samo računovotkinja. I sigurno bi to i ostala da se pred njom nije

stvorio - Billie.

- Ideš na raport? - počeo je.

- Pa, ne bih to tako nazvala. Tvoj otac je vrlo ugodan čovjek. Ne

znam povisi ili on uopće na ikoga glas. Ali, morat ću s njim

poragovoriti o drugačijem načinu rada.

- Ovaj nije dobar? Pazi da se ne zamjeriš našim curama koje su

to dosad dobro vodile.

- Ne radi se, Billie, o lošem vođenju, nego o vođenju na

drugačiji način. Možda sam ja naviknula na nešto drugo od ovoga što

sam zatekla ovdje.

- Ma, ti sigurno znaš posao. Volio bih kad završiš razgovor s

ocem da odemo nekamo na ručak. Zapravo to me jedino i zanima.




Ovo je bilo dovoljno da zaboravi na ono pošto je došla ovamo,

da čak i prešuti nešto što joj se činilo važnim. Dogovorila se s Billiejem

da će je on pričekati i da će zajedno na ručak. Začudo, nije se u tim

momentima pitala kako se on našao ovdje, nije li mu tko dojavio da ona

ima s njegovim ocem razgovor i nije li i ovaj poziv na ručak zapravo

privlačenje nje u njegov tabor.

Stari Leterrier bio je vrlo ugodan i staložen čovjek. No, kao i

svaki otac, svako malo bi spominjao sina. Jednom samo da joj da do

znanja da od njega mnogo očekuje, a drugi put da joj kaže kako će sve

to jednoga dana biti njegovo, ali da ga mora uvesti u sve pore

poslovanja, pa čak i one za koje on drži da nisu važni.

- Znate, jedan od razloga zašto bih želio da radite za mene, jest i

taj da ga vi privolite, a čini se da imate za to načina, da shvati i taj dio

posla, knjigovodstveni, je važan jer bez njega nema napretka. Nema

ulaganja na pamet, nema razvoja tvrtke ako se nema materijalna osnova

za to. Ne znam koliko ste ušli u probleme, ali volio bih da mi već sad

kažete ako mislite da bi nešto trebalo mijenjati.

Dvojila je tek koju sekundu, ali nije ipak propustila reći:

- Nešto sam primijetila, ali to ne mogu tvrditi sve dok ne

proučim. Možda bi se izdaci morali čvršće evidentirati. Tako sam ja

radila dok sam bila u Torbayu.

- Pa, niste daleko od moga razmišljanja. Ni meni se ne čini

preglednim ono što vidim. Morat ćemo kad budete imali vremena, i kad

vi ocijenite da je to potrebno, sjesti s našom šeficom računovodstva i

vidjeti što se može poboljšati. No, ne gori, barem se ja nadam da je

tako. Jer, sve plaćamo, uredno, nešto i ostaje, iako se meni čini da ne

više onoliko koliko je nekad. Ali, i vremena su se promijenila. Više je

tvornica, a i ljudi su postali štedljiviji. Možda bi moralo malo zdrmati i

naš marketing. Nekako mislim da bi tu Billie mogao najviše dati. Čini

se - počeo je na Graceino iznenađenje - govoriti i o općem poslovanju

tvrtke, što joj je dalo misliti. Ona se ne želi u to petljati, ona samo želi

raditi svoj posao, onaj koji zna i za koji može i odgovarati.

Ne može reći da joj je ovaj razgovor bio neugodan, ali jedva je

čekala da se završi. Nešto jer ju je čekao Billie i ručak s njim, a nešto jer

1000 € BONUS




se htjela riješiti razmišljanja koja joj i nisu bila baš ugodna.

Nešto u svemu tome nije joj bilo drago, ali u takvim bi joj se

momentima "ukazao" Billijev lik i to je bilo dovoljno da sva takva

razmišljanja - nestanu.

On je, baš onako kako su se dogovorili, čekao pred zgradom.

Bio je elegantan, ali ne i napadan, ispred auta za koji teško da bi i

pogodila kojem tipu pripada. Kad ju je vidio, lice mu se ozarilo,

potračao joj je u susret, ali se brzo i zaustavio. Tek ju je uzeo za ruku i

poveo do auta:

- Sad si samo moja - rekao joj je poluglasno dok je otvarao

vrata. - Vodim te u svijet bajki. Tebi je ondje i mjesto, bez obzira na to

što radiš. Ne znam je li to i zato, ali nema veće čarolije nekoga tko je

tako čvrsto na zemlji, malo dignuti "nebu pod oblake". Mislim da si ti

djevojka zbog koje bih i sam mogao poletjeti prema nebu.

Da ništa više nije rekao, i ovo bi bilo mnogo. U tim trenucima je

poželjela samo jedno – da je poljubi, da joj kaže da njih dvoje postaju

momak i cura.

Samo u jednom času je pomislila na Paula, ali brzo je odagnala

tu pomisao. On je daleko, on više nije njezin, on ima neki drugačiji

život i on je njezina prošlost. Niti hoće niti se treba njime opterećivati.

Konačno, izabrao je svoj put, pa neka po njemu i ide, ali bez nje.

Tih nekoliko minuta šutnje njega su zbunili. Još mu nije ništa

rekla kako je prošao razgovor s ocem, a on je, pak, nije htio ništa pitati

jer tko zna kako bi to ona protumačila. Držao se, barem zasad, one – da

je šutnja zlato.

Ona se, pak, trgnula kad je on naglo zakočio i kad su se našli

pred jednim ne baš ekskluzivnim hotelom. On je već počeo igrati svoju

igru - nema razbacivanja, nema luksuza, sve treba biti onako kako ona

misli da bi moralo. Ovo je prvi put da on nekome podilazi, da se on

ravna po nečijim željama i shvaćanjima. Ali, ako time postigne cilj, a

vjerovao je da hoće - neće mu biti žao.

Hotel nije izvana bio bogzna kakav, ali unutra je bio sasvim

pristojan. Posluga je bila nenametljiva, ali u svakom času spremna da

učini sve kako bi. se gost osjećao ugodno. Billie je i tu bio veoma




pažljiv. Najprije ju je pitao ima li kakvih želja, što voli jesti, da bi, kad

je ona odgovorila da se - prepušta njemu u ruke - sav sretan upitao

konobara:

- Što nam vi preporučate?

- Pečenu teletinu s krumpirom. To je naš specijalitet. Kažu da je

nema nadaleko takve. A poslije našu pitu od jabuka.

- Ni takve nema u blizini?

- Nema - vrlo ozbiljno je rekao konobar.

Grace je bila u nekom stanju za koje uopće nije mogla definirati

kakvo je. Bilo je to nešto između mašte i zbilje, ali kad bi došla u fazu

zbilje, uplašila se. Pokraj nje je, istina, bio najljepši čovjek kojeg zna,

ali baš ju je to plašilo. Bojala se da se u nj ne zaljubi, a po onome što je

o njemu čula, on je mijenjao djevojke kao čarape. A onda bi takve misli

odbacila i zaključila kako nikad prije ne bi -ako je i tako, dok traje,

traje!

Billie i nije bio pričljiv kako je ona željela da bude. Htjela je čuti

neku njegovu ispovijest, htjela je čuti barem dio negacije od onoga što

su ljudi tako zlobno o njemu pričali i što je on morao znati. No, ništa od

toga. On je počeo s ispitivanjem kako je tekao razgovor s ocem, ali ne

baš izravno, iako su je neki detalji iz tih pitanja čak i zbunili.

- Čini mi se - na kraju je bio čak i otvoren - da on tebe želi

postaviti kao nekog kontrolora svima onima koji su ga dosad vjerno

služili i slušali.

- Ma nisam stekla takav dojam. On je prilično razborit, ja bih

rekla i presuvremen za godine koje nosi na leđima. On želi uvesti u

tvrtku novine, ne samo računovodstvene. On se, čini se, razumije i u

marketing, on ima primjedaba i na taj dio poslovanja. Ja sam, doduše, tu

apsolutna neznalica, ali ono što je govorio, i na način kako je iznosio

probleme, ne čini mi se da nema pravo. Imaš krasnog oca.

- Misliš li na oca ili na čovjeka?

- Zbunio si me. Da je sjajan čovjek, to se priča. Iz ovih nekoliko

kontakata mogu reći da je vrlo ugodan, ali iz načina govora kad samo

izusti tvoje ime, iz njega zrači i sreća i ponos. On sve što čini, čini zbog

tebe i za tebe.

1000 € BONUS




- Ne čini li ti se da i to može opterećivati?

- Pa, može, ali kad znaš to, neke stvari i prečuješ. No, ne brini.

Neću ništa učiniti da bilo koga i tvrtki ponizim, da za bilo koga kažem

da mu rad nije dobar, jer na to naprosto nema pravo. Kad bih vidjela da

nešto nije u redu, radije bih otišla nego bilo kome učinila zlo. Ali, pitam

se sad, zar ti misliš da bih nešto takvo bila u stanju učiniti? Čime si ti

zapravo opterećen? Ne poznam te dovoljno, nisam baš ni neki psiholog,

ali tebe nešto muči?

Nije joj odgovorio, ali ju je u tom času uhvatio za raku i prinio je

svojim usnama. Drugom ju je pogladio po obrazu baš u času kad su

blicevi počeli bljeskati. Ona se ukočila, ali on se samo smješkao. Nije

se usudila ni pomaknuti, jer se bojala što će iza toga sve slijediti. I kad

su se ovi nablicali, Billie se okrenuo jednom od fotografa i prilično

mirno, pa čak i pristojno, rekao:

- Treba li i pozirati?

- Ma, ne, hvala, i ovo je sjajno!

I isti čas sva trojica, a toliko ih je bilo, udaljila su se.

Vidio je da je Grace zbunjena, i znao je da joj mora reći nešto

što će biti najbliže istini:

- Ovo je cijena slave. Ako ih odbiješ, ako budeš arogantan, bit

će još gore. A gore znači za sve oko mene, a najmanje mene. Kad počnu

negativne priče, nitko i ništa ih ne može zaustaviti.

- Kako su znali da su ovdje? - vrlo logično je upitala. Samo, on

to nije očekivao. Čak je, da bi bio što uvjerljiviji, počeo kao i raz-

mišljati, da bi na kraju rekao, nastojeći i opet da ne djeluje sasvim

sigurno:

- Ima momenata kad nisam ni sam siguran. Ali, valjda je

najbliže istini tvrdnja da me oni prate. Ukorak. Oni od mene i meni

sličnima žive. I uvjereni su da jedni drugima koristimo.

- A ti?

- Teško mi je na to odgovoriti. Ali, s obzirom da to što radim,

što prodajemo, možda čak i imaju pravo.

- Čudno mi je sve to. -Ne sviđati se?

- Pa i ne. Što će im ove fotografije? Da se netko naslađuje kako




je, eto, opet jedan od "tatinih sinova" u nekoj novoj vezi?

- Pa, nemoj na to tako gledati. A što ima u tome kad bi netko to

i ocijenio takvim? Ja sam sretan što si izašla sa mnom, ja sam pre-

zadovoljan što sam se nekim tko nije u oblacima, tko je lijep, pametan i

normalan.

- One s kojima su te dosad fotografirali nisu bile takve? - upitala

je ne baš bojažljivo.

- Pa, kako koja. No, ti si sigurno nešto posebno, nešto što meni

diže rejting a ne ja tebi.

- Znači, samo je u tome stvar? Pa, ja nisam naviknula tako

živjeti. Ja sam svoja, volim da svi oko mene tako se također osjećaju.

- Grace, nemoj ni ti sve gledati samo kroz prizmu onoga kako si

dosad živjela, kako si se ponašala i što si radila. Ti polako ulaziš u krug

najvišeg londonskog društva i morat će poprimiti nešto i od njegova

ponašanja. Nije to lako, neće to ići ni preko noći, ali polako ćeš se na

sve to navikavati. I vidjet ćeš da će te to početi zabavljati. Možda ćeš

čak i uživati u tome.

- Ne znam, Billie. Doista ne znam, ali teško da će to ikad biti baš

moj život.

Bojeći se da ne pretjera, počeo se ogledati gdje je konobar jer bi

ga samo on mogao spasiti da dalje ne raspreda priču.

I kad se ovaj pojavio s predivnim i. mirisnim pladnjem, činilo

mu se da je spašen.

Jelo je bilo predivno, a serviranje kao da su na dvoru. Čak su

počeli i priču o najboljim londonskim restoranima. No, ma kako se

trudio održati što ugodniju atmosferu, Billieju se činilo da je ona malo

zatečena. Možda je pogriješio što ipak nije pričekao s tim

fotografiranjem, ali morao je stati na loptu na samom početku. Ovo

fotografiranje moralo je ocu biti znak da ova cura i nije tako ozbiljna da

bi joj se svaka baš morala vjerovati. I ona je tek jedna od onih koja će,

kad je ostavi, htjeti mu se osvetiti. A gdje se to može bolje nego u tvrtki

vlastitog oca pod sumnjom da ga čak i vara. Morao je, stoga, djelovati

brzo i što glasnije i efikasnije. Znao je da će već sutra barem tri lista

objaviti ove fotografije, a on se pobrinuo da sve kaže i o Grace. Jer, ima

1000 € BONUS




li išta uvjerljivije do zaljubljenosti mlade ambiciozne provincijalke. Na

to će, ma kakav sud o njoj donio, pasti i otac. A to mu je bilo i

najvažnije. Bilo je tu još nešto što bi i njega načas zbunjivalo. Grace

uopće nije bila dosadna, nije se razbacivala nikakvim brojkama, a ono

što je govorila, ma što da je to bilo, bilo je pametno. Nije je uopće bilo

teško slušati, a da se od nje moglo štošta i naučiti, bilo je i više nego

očito. Pa, stoga mu se činilo, da čak i kad postigne to što želi, mogao bi

s njom malo i ljubovati.

Neka se na njegovom spisku zavedenih nađe i jedna - rekla.

Stoga je i on promijenio u času način razgovora:

- Ma nisam ja baš pametan. Hoću od jedne normalne cure učiniti

onakvu od kakvih i sam u zadnje vrijeme bježim. Molim te kad počnem

ovakve priče da me prizemljiš, da mi kažeš da sam budala. A to i jesam.

Mora da se pitaš zašto si uopće pristala sa mnom izaći? Žao mi je.

Iskreno mi je žao što sam te doveo u takvu situaciju. A želio sam nešto

sasvim drugo. No, čini se da se i ja izgubim kad mi je hrabrost

najpotrebnija. A znaš što najviše ovoga trenutka želim...?

- Ne.

- Želim te imati uza se, onoliko dugo koliko ti to budeš željela.

Želim s tom graditi neke drugačije odnose nego sam i s jednom

djevojkom dosad. Sviđaš mi se, Grace. Volio bih kad bi pristala sa

mnom izlaziti onoliko koliko to želiš i kad želiš.

Grace je samo slušala. Nije ništa na to rekla, i da joj srce

izdajnički nije počelo napinjati grudi, možda bi i sakrila kako se osjeća.

Lukavi Billie je točno znao što se s njom zbiva. I baš mu je to bila

prednost da upravlja njome na njemu već prokušan način.

Cijelo popodne ostali su ovdje. Pričali su o svemu i svačemu.

On bi se, istina, tu i tamo opet vraćao na tvrtku i na oca, ali to je bilo sad

daleko manje upadno nego inače. Uspio je u svojoj namjeri da se

prikrije, da ona stekne dojam koji je on želio - da je za nju zainteresiran

i više nego za bilo koju curu momentalno.

Grace je sve to bilo novo. U vezama u kojima je dosad bila, bile

su nešto sasvim drugačije. Bila je ravnopravan partner, ako ne i glavni,

a sad se stalno nešto propitkivala i zapravo se bojala. Nije znala čak ni




čega. Pred njoj je bio čovjek o kojem tako malo zna, a koji ju je opčinio.

Možda je u tome i glavni problem. Možda je to ono što je plaši. No, bila

je sigurna da neće dopustiti da do nje napravi londonsku sprdačinu.

Kad su se konačno uputili prema autu, njoj se činilo da je želi

još nekamo odvesti. Ali, ma kako i sama to željela, pokušala se tome

oduprijeti ispričavajući se da sutra mora na porezni.

- Gnjavi te Mayer?

- Ma, ne. On mi je prvi dao šansu ovdje.

- Mogu li te nešto pitati?

- Bože, pa kako ne bi mogao? Ja i inače volim igrati, kako se to

kaže, otvorenim kartama.

- Nije li te on, nudeći ovaj posao za nas, upozorio i na mene?

Znala je što bi značilo da kaže da jeste, stoga je vrlo brzo odgovorila:

- Pobogu, pa što ti o tom čovjeku misliš? Pa nije on gradski

tračer. Nudio mi je taj posao da ga moderniziram, da unesem u nj nešto

što dosad nije bilo i to sam tako shvatila. Čak mi je rekao da se ne

zalijećem, da najprije vidim mogu li to i hoću li imati podršku među

svima vama. Zar misliš da on ima nešto protiv tebe? Čak ako to i misliš,

ne vjerujem. On, koliko sam shvatila, poštuje tvoga oca iznad svega.

- Ma, tko zna zašto sam stekao takav dojam. Vjerojatno sam i ja

koji put prema njemu naprasit. Ne znam se kontrolirati kad čujem

prodike. Ali, ja ga inače cijenim i zato mi je stalo da on cijeni i mene.

- Mislim da se na tome treba raditi. -Kako?

- Ponašanjem, radom, lijepom riječi...

- Hoćeš li mi u tome pomoći? To samo ti i znaš i možeš.

Sad je ona njega uhvatila pod ruku i tako su krenuli prema autu.

Bio je to i odgovor na njegovo pitanje.

1000 € BONUS




I to je život

ilary je bila sve zabrinutija za Grace. Svakim danom ma

koje novine da okrene, njezina i Billiejeva fotografija bila

je tu.

I sve češće se spominjalo kako se ona ipak zadržala dulje s

njim nego je to ijedna dosad. Nagađalo se o tom njihovom

odnosu svašta. Mladi Leterrier od nje očekuje nešto. Što, to nitko nije

mogao odgonetnuti. Bila je očajna. Ni s kim nije mogla porazgovoriti

što učiniti da joj još jednom svrati pozornost na sve moguće što je čeka

ako ne bude oprezna. A onda ju je nazvao Paul:

- Zabrinut sam za Grace - počeo je bez uvijanja. - Najprije sam

mislio neka se zabavlja, naradila se i namučila se, pa sad je došlo i

njezino vrijeme,ali onda me sve to počelo mučiti. Ja znam da najmanje

imam pravo da joj išta prigovorim, jer to bi se moglo svakako

protumačiti, ali možda bi ti mogla nešto učiniti. Molim te, pokušaj

svakako. Taj čovjek je i gori od najgoreg playboya. To ne kažem ja, to

kazuju ljudi koji ga znaju i koji cijene njegova oca, ali i žale ga.

Čuvši što ovaj govori, ni Hilary nije željela ništa pred njim skrivati.

- I ja sam, Paul, zabrinuta. Ali, što mi je činiti? Znaš i sam kako

sam kod tebe pogriješila, i sad i kad nešto kažem, to mi spočitne. Samo,

ne griješimo li oboje? Zašto se ona ne bi i mogla nekom svidjeti, pa bio

to i taj playboy Billie?

- Ja to uopće ne mislim, ja se samo bojim što će biti s njom kad

je ostavi. I to na način na koji on čini sa svim curama s kojima je dosad

bio. Ja nju najbolje znam. Uopće ne mislim da je ona luda za njim, ona

je željna nekog drugačijeg života nego je imala. Opuštenosti pa ako

hoćeš i čiste zabave. Ona je s njim ima, samo je pitanje dokle i što

onda? Taj mamlaz je sušta suprotnost meni i ja sam kriv što je upala u tu

zamku u kojoj je. On je dodvoran, on je lažljivac, on ima neki cilj koji

misli postići preko nje. Samo, da i nju ne uvuče u kakav kriminal.




- Paul, nemoj opet ni ti pretjerivati. Vidjela sam kako stoji ta

njihova tvrtka, vidjela sam koliko cijene oca mu, pa nije ni on, valjda,

neki izrod.

- On je baš to! Molim te, pokušaj nešto, ako nikako drugačije,

vidi s njezinima znaju li oni išta. Ja se ne bih čudio, po onom što sam

čuo, daje i zaruči i onda besramno ostavi.

- Vidjet ću što mogu učiniti. Ako ništa ne uspijem ovdje, uputit

ću se u London.

- Hvala ti, Hilary. Mislim da ona i nema nikoga do nas dvoje.

Ne računam roditelje. Oni bi bili uz nju, pa ma što da se desi, ali mi

moramo spriječiti da se ne - desi.

- Paul - zašto te toliko briga za Grace? Meni se činilo da si i ti

krenuo nekim drugim putem, da si se možda i vezao tu s nekim, a

možda je i ona to zaključila pa se i ona pokušala, recimo, tješiti s tom

budalom. Jer, ruku na srce, ma što mi mislili o njemu, i ma kakav on u

stvari jest, ali on je čak i u Londonu ime.

- Mislio sam, Hilary, da sam je izbrisao iz života, čak sam to i

želio, ali očito sam se prevario. Nikad je nisam prestao voljeti, ali sam

imao prema njoj i nekih drugih osjećaja. Sve mi se pomiješalo, u glavi

mi je nastala takva zbrka da mi je trebalo vremena da se osvijestim. A, i

ono najvažnije, mislio sam da sam joj dojadio, ali da nema hrabrosti da

mi to otvoreno kaže. Samo, bojim se da je sad sve kasno. Nemam

nikoga ovdje. Ali, ne zato, sad ću biti malo i prepotentan, što me nitko

neće, nego što ja nikoga neću. Jer, nitko nema ono što je imala Grace.

Ona je znala smiriti i one najnemirnije, kod nje su utjehu nalazili i

neutješni, ona je bila naprosto -čovjek. Na žalost, trebao sam otići od

nje, da bih shvatio koliko mi ona znači i da bi mi život bez nje, bez

obzira na sva materijalna dobra, bio - prazan. Ma kako ona na mene

gledala, pa čak ako me više i ne voli, sve ću učiniti da joj nitko, ama baš

nitko, i ne pokuša nauditi.

- Zašto si je tako rijetko zvao? Zar misliš da joj je to bilo lako?

Pa čak i da si je želio izbaciti iz života, kako kažeš, nisi smio tako naglo.

Nemoj shvatiti ovo kako predbacivanje, shvati ovo kako opravdavanje i

njezinih daljih postupaka. Ti znaš koliko je volim, ti znaš da smo znale

1000 € BONUS




o svemu razglabati u nedogled, ali otkad si otišao, ti baš i nisi bio čestim

predmetom naših razgovora. Jer, ona je to izbjegavala. A da joj je bilo

svejedno, ne bi.

- Znam, sve to znam. Ali, ako mogu ikako to popraviti, reci mi,

sve ću učiniti da joj budem pri ruci kad shvati s kim ima posla.

- Znači ti uopće ne misliš da bi je taj čovjek mogao voljeti? Sad

bih se i ja mogla naljutiti.

- Zašto, Hilary?

- Pa zar ona nije djevojka za kojom se ludi, a ne samo voli?

- Sigurno jest, samo on nije čovjek. On ne voli nikoga, jer on ne

može voljeti. Toliko sam se toga o njemu naslušao, da sam odlučio, ako

ti nećeš, da dođem sam u London i da se s njim suočim. U stanju sam

mu glavom zaokrenuti ako joj išta zla učini. Obećaj mi da ćeš sve

poduzeti daje izvučeš iz njegovih ralja.

- Hoću, Paul. Ali, ništa ne mogu garantirati! tako sam mislila

ovih dana otići do nje, ali sad imam i dodatni poticaj.

- Hvala ti, još jednom. Samo, možda mene ipak ne bi trebala

spominjati. Tko zna kako me ona više uopće doživljava. Ali, sigurno ne

kao nekoga do čijeg joj je mišljenja stalo.

- Ne znam. Uopće ne znam što da kažem. Jer,ako sam ja mislila

to što sam ti rekla, ne smijem se čuditi ako je ona mislila još gore. Zar ti

nisi tu imao ni s kim porazgovoriti o svojoj situaciji? Zar se nisi mogao

povjeriti tom Noelu?

- Jesam, samo što on na sve to gleda nekim drugačijim očima, a

i sam je imao nekih problema. Čudno je kako se svima nešto dešava, a

oni koji su pokraj njih, jedva da to i primjećuju. Ako i da, onda vole

čekati da im se netko povjeri. A to nije lako.

- Sigurno nije. A što je mučilo Noela? Neki ljubavni jadi? Ne

izgleda mi tako. Stječe se dojam, barem na prvi pogled, da je on stijena

kojem ne može nitko doprijeti do srca na način da ono bez kontrole

uzdrhti.

- Kako se čovjek može prevariti, Hilary! Nema onoga koga

nešto ne muči. Malo je onih kome je se ljubav, sretna, desila od prve. A

što se tiče Noela, njegove probleme prije bih mogao nazvati




ljubavničkim nego ljubavnim.

- Nije da mi je to baš jasno, ali važno je da se sredio. Pa, je li?

- Rekao bih da jest. On kaže da je to zahvaljujući meni. No, ako

i jeste, ne pripisujem si to u velike zasluge. Jer, lako je savjetovati

druge, lako ih je i kritizirati, ali najteže se suočiti s vlastitim

problemima. Tu sam ja najbolji primjer. Samo znaš, onaj tko ne pozna

Grace, može i o njoj donositi pogrešne zaključke. Mislim da je u

početku, a mojom krivnjom, baš tako o njoj sudio i Noel.

- Kako j e to moguće?

- Lako, Hilary. Ja tužan, izgubljen, sav predan poslu,

napredujem, a nisam zadovoljan. Ničem se ne radujem, ne privlači me

nijedna žena, barem ne onako kako bi se to očekivalo od nekoga tko je u

usponu. A ovdje je to, čini se, najvažnije. No, sve dođe na svoje, samo

je pitanje, nije li za nekoga ipak prekasno. Bojim se, Hilary. Strahovito

se bojim. Ali, sad sam ja najmanje važan. Sad je u pravom planu Grace

i njezin dalji život. Znaš da se bojim da je u pitanju baš to - njezin život.

Jer, da je uvuče u nešto što je nemoralno, čak ne ni kazneno, to bi za nju

bio kraj. Ja je najbolje poznam, ja znam koliko je ona moralna djevojka.

- Možda nećemo moći spriječiti tu njihovu vezu, barem u

početku, ali možemo i moramo ovo o čemu govoriš – da je ne uvuče u

nešto što bi je kasnije pratilo cijeli život. Znam što ću učiniti, ali moram

samo još vidjeti kako doći do te žene. Javljat ću ti se kad bilo što

saznam.

- Reci, Hilary, bi li imalo smisla da je pod nekim izgovorom

ipak nazovem?

- Zasad nemoj. Ako ocijenim nakon razgovora s njom da bi

mogao, javit ću ti. Prvo što ću sad učiniti, jest otići do njezinih. I sam

znaš da su oni prilično razboriti ljudi. Oni se ne miješaju u njezin život,

ali to ne znači da ga ne prate pa i da ne strahuju. Smiri se, i radi. Znaš

kako se kaže...

- Znam, ali meni je rad dosad bio doista spas, samo sad je to sve

manje.

- Bit će opet. Paul, duboko se nadam. Ti si zaslužio da te odsad

počne pratiti sreća, ali na svim područjima.

1000 € BONUS




- Kako ti znaš, Hilary, naći prave riječi u pravom trenutku za

svakoga. Tako bih volio da se i tebi ona počne ne samo smiješiti nego

da počneš istinski uživati. Mogao bih sad reći i za tebe ono što si ti za

mene.

Hilary je bilo dosta razgovora. Sad je pred njom bio konkretan,

ali i užasno težak zadatak. Najprije će početi od Graceinih, a onda će

put - Londona.

Paul nije baš bio siguran da će odavde moći tek čekati kako će

se sve to početi razrješavati. Morat će već sad i Noela pripremati na

njegovo izbivanje iz Chicaga na izvjesno vrijeme. Bio je siguran da će

ga ovaj razumjeti.

oš do neki dan Grace je mislila da je dijete sreće. Imala je

uza se čovjeka o kojem je mogla samo sanjati. Skidao joj

je doslovce, zvijezde s neba. Tako nešto još nije doži-

vjela. Bila je, sad joj se to činilo sigurnim, zaljubljena u nj. Nije joj on

tako nešto rekao, ali kao da su riječi važne. Sve je činio da ona to shvati

i prihvati. A onda se u jednom času ipak počela osvješćivati. Kad su

prije desetak dana izašli na večeru, sad više ne u neki skromniji restoran

već u onaj najbolji u Chicagu, zbio se incident s nekom njegom bivšom

curom. Ta im je drznica pristupila, njega je tek prezirno pogledala, a

potom se obratila Grace:

- Znam da misliš daje lud za tobom. No, nemoj se zanositi. On

voli jedino sebe i kad shvati da mu ti više ne trebaš, bacit će te iz svoga

života kao stoje učinio s mnogima, pa i sa mnom. Ostavio me kad sam

bila trudna. Ne znam je li sreća, ali imala sam, valjda zbog stresa,

spontani pobačaj. Željela sam dijete s tim gadom, a poslije sam shvatila

da je bolje da je tako. Jer, ako bi naslijedio ijedan njegov gen, bila bi to

tragedija ponajprije za to nevino stvorenja. Čuvaj ga se! Čula sam da si

ti dobra cura, da uopće ne pripadaš tom društvu. Bilo bi šteta da

upropasti nekoga tko je pošten. Jer, za njega taj pojam ne postoji.

J




Rekla je to, pogledala Billieja pogledom punim mržnje, i otišla.

Ono što je zbunjivalo Grace, bilo je Billiejeva šutnja. Ili se

bojao skandala na javnom mjestu, ili je u tome bilo nešto što ona nije

mogla saznati. No, šutjela je i ona i čekala njegovu reakciju. Ali, ona je

bila tako mlaka i neuvjerljiva da se ona cijelu tu večer nije mogla više

opustiti. Sve se svelo na ono:

- Vidiš li što luda i ostavljena žena može učiniti. Možda je to i

odgovor zašto sam ih imao toliko i zašto sam ih, kad bih shvatio s kim

imam posla, ostavljao. Neki put i ne baš lijepo.

Nije baš sve vjerovala toj ženi, ali neki crv sumnje počeo se i u

nju uvlačiti.

A onda se desio nesporazum i u tvrtki. Glavna knjigovotkinja

joj je rekla da bi ona malo dotjerala njezin izvještaj. Na upit zašto bi to

friziranje bilo potrebno, ova je spremno odgovorila:

- Pa zar vam nije ništa rekao Billie?

- Što, Billie, ima s tim?

- Kako što ima? Pa zar vi mislite da sve to što on troši pada s

neba? Zar se niste nijednom upitali zašto se on tako ponaša prema

vama? Ili ste, draga moja, toliko naivni ili ste prefrigani i više nego bi to

po vašem ponašanju moglo zaključiti. No, ja ću ipak sve to dotjerati.

Bilo vama pravo ili ne. A i Mayer će se s time složiti. Sve se čini da se

Billiejevog oca ne uzrujava. Tome čovjeku na kraju života ne treba

rušiti iluzije kako se borio za sina, kako će on nastaviti ondje gdje je on

stao.

Ovo je ipak bilo previše. Nije znala što da uopće kaže, a još

manje što da radi. Pred očima joj se stvorio mrak. Samo, s kime poraz-

govoriti o tome, što kome reći i kako se iz toga izvući. Činilo joj se u

tome času da bi bilo najbolje otići k Mayeru. On ju je, doduše, upozorio

na ono na što bi mogla naići, a ona je kao najgluplja guska počela

glavinjati i utvarati si kako je osvojila najzgodnijeg čovjeka Londona.

Zaboravila je da se posao mora oštro odijeliti od privatnog života. A

ona mu je bila baš ono što je i ona cura joj rekla - sredstvo za postizanje

nekog cilja. A kako je taj cilj bio poprilično dugovječan, zato je i on s

njom dulje nego je bio s ijednom dosad. Moglo bi se protegnuti sve do

1000 € BONUS




smrti njegova oca.

Sve joj se to sručilo na glavu, sve je to došlo odjednom i sve je

to trebalo sad dovesti u red. Imala je još toliko snage da se ne zalijeće,

da prvo ne nazove njega i ne kaže mu što ga ide. Morat će i dalje praviti

se da je sve u redu, a možda već prespavana noć donese joj rješenje.

Pomislila je i na Hilary, ali ona je u ovom momentu bila zadnja kojoj bi

se pojadala. Ona ju je čak i upozoravala na nj, ona je bila ta koja je jasno

rekla da joj se on ne sviđa. No, sad ima to što si je sama natovarila na

glavu i sad se sama iz toga mora i izvući.

Slučajno ili ne, nije je to više ni mučilo, ali morala je k Mayeru

zbog Springerovih. Napravila je neku pogrešku koja joj se dosad nije

desila. Mayer ju je primio ljubazno, ali i s čuđenjem.

- Ovo od vas i nisam očekivao. Ali, tako je to kad nekoga

idealiziramo. Morat ćete to popraviti. Popravljaju i drugi, samo što ste

vi dosad bili iznimka. I samo da vas još nešto pitam...- počeo je malo

obzirnije, ali njoj se učinilo i prilično zainteresirano - dokle ste došli s

godišnjim izvještajem Leterrierovih?

Najprije je šutjela, što je Mayer protumačio nekim problemom,

ali ne onakvim kakav je čuo: - Htjela sam doći k vama jer

knjigovotknija želi frizirati izvještaj. Čak mi je dala naslutiti da ste i vi

upoznati s tim. A, sve to, navodno čini da se stari gospodin ne uzrujava.

Ne znam što da radim.

- Samo mi pošteno odgovorite biste li doista došli k meni?

- Sigurno.

- Jeste li o tome razgovarali s Billiejem?

- Nisam jer sam, hvala bogu shvatila ono što sam trebala

odavno. Sve što mi preostaje, jest da dam otkaz toj tvrtki. Neću zbog

staroga gospodina reći zašto, a sve ću prepustiti onima koji o tome

moraju voditi računa.

- To je i najbolje. Bila bi prava šteta da završite na smeću.

I to je bilo sve. Koliko je Grace bilo teško, to je samo ona znala.

Morat će nešto učiniti, morat će otići barem na tjedan dana u Torbay i

među svojim ljudima naći neki mir, ako to uopće bude moguće. No,

prije toga će napisati ostavku na suradnju s Leterrierovima.




Mora da je računovotkinja rekla Billieju da ona ne pristaje ni na

kakvo friziranje izvještaja, jer, samo što je došla kući, zazvonio je

telefon. Nije je bilo više briga nizašto, pa ni za koga. Jedino s kim bi sad

željela razgovarati bio je čovjek koji ju je na neki drugačiji način, ali

sve se to svodi na isto -ostavio. Vjerojatno je bilo uopće glupo sad se

zanositi i tim mislima, ali valjda je to tako uvijek u životu - jedna

nesreća nikad ne dolazi sama. Nevoljko je dignula slušalicu, ali brzo se

sabrala kad je čula Billiejev glas:

- Dušo, što radiš? Tako bih rado došao do tebe. Mogu li? Ima

momenata kad mi se čini da bi mi bez tebe život bio - crnilo.

Pustila ga je da još blebeta, čak se i ne trudeći slušati o čemu on to priča,

da bi, kad je konačno završio, samo ga upitala:

- Reci, jesi li ti doista mislio da ću ti se prodati za nekoliko

jeftinih i ne baš strastvenih poljubaca?

Ovo ipak nije očekivao, pa je pokušao spasiti ono što je još

mislio da se spasiti dade:

- Opet se netko potrudio da me pred tobom ocrni? Reci tko je pa

ću mu vratom zaokrenuti!

- Možda je to jedini način da neke koji su te dosad štitili ipak -

uništiš. Pa, kad je tako, počni od gospodina Mayera. On zna da se već

godinama vaši izvještaji friziraju, ali više to neće tolerirati. A onda će

slijediti i drugi. I samo da ti kažem da to nitko ne čini zbog tebe nego

zbog tvoga jadnoga oca. Ali, i on se, na žalost, i ovom zdravstvenom

stanju pa i u ovoj dobi, mora suočiti s istinom - ima sina prevaranta, pa

skoro propalicu. I sad ono najvažnije, ne za mene nego za tebe -dala

sam otkaz. I samo još jedno upozorenje - ne trudi se da zavedeš neku

novu računovotkinju jer sve je iskrsnulo. Ti si, Billie, običan jadnik.

Tebi treba hitno liječenje.

- Budalo! - konačno je pokazao i on svoje pravo lice. - Što

misliš zašto sam bio s tobom? Nisi, valjda, tolika guska da si ijednog

časa vjerovala da si mi draga, ili da te, možda, čak i volim. Bilo mi je

mučno svaki put kad bih se nalazio s tobom. Ali imao sam cilj za koji

sam morao štošta progutati. Pa i tebe.

- Baš mi je žao što si tako prošao. Ja sam zapravo imala sreću.

1000 € BONUS




Ne smijem ni zamisliti što bi mi se bilo moglo desiti da sam te i u

jednom času poslušala ili da sam popustila tvojoj megalomaniji. Molim

te kad me vidiš na cesti da se od mene makneš.

- Ne prenagljuj! Imam i ja za tebe karte. Sazvat ću konferenciju

za tisak i reći da si bila u stanju sve učiniti za mene, pa čak i frizirati

izvještaj.

- Bilo bi to sjajno. Ja bih zatražila reviziju svih koji su odaslani

na porezni i prije mene. Vidjeli bismo tko bi izvukao kraći kraj. Ti si me

naučio nečemu što nisam znala - podmuklosti. Ni to nije za baciti.

- Vidi, vidi! Tko bi rekao da si pametnija nego sam mislio. A

možda te nešto naučio i onaj tvoj ljubavnik kojeg si uzdržavala.

Ovo joj je natjeralo krv u mozak. Da joj je bio bliže, sigurno bi

mu nešto bacila u glavu, no znala je da bi time ponizila sebe. Stoga je

mirno rekla:

- Srest ćeš se ti još s njime i možda ga klečeći moliti za posao.

Nikad mu nećeš biti ni do koljena. Voljela bih, unatoč svemu, da

jednom postaneš i ti čovjek. A to nije lako. Vidiš, Paul je baš to -

ljudina.

Bilo joj je lakše kad je spustila slušalicu. Ovo je dio njezina

života kojim se neće moći hvaliti. Ali i to je - život.

Sve je dovedeno u red

raceina se majka iznenadila kad ju je ugledala na vratima. Čak

toliko da se nisu ni zagrlile, kako su to inače činile, kad bi ona

dolazila, najavljeno ili nenajavljeno. Sad se i ona čudno pronašla.

Krenula je ravno u sobu, i hodajući joj rekla:

- Sve je u redu, mama.

Majka kao svaka majka, ipak je pomislila da i nije do kraja tako.

Nije se baš mogla toliko kontrolirati da sve prihvati, već je oprezno

počela:




- Bože, dijete, silno si me obradovala, ali...

- Ali, bojiš se da mi se nije što desilo? Nije, mama. Već sam ti

rekla. Malo sam se bila opustila, pa čak i zaigrala s vlastitim životom,

ali, hvala bogu, sve sam dovela u prijašnji red.

- Taj Billie? On te zaludio? Dešava se. Nešto mi je, iako ne baš

jasno, nagovijestila i Hilary. Ona se za tebe boji više nego ti sama za

sebe. Odmah je nazovi...

- Gori li negdje?

- Mislim da se sprema u London. A ona ne ide onamo sigurno u

kupnju, iako mi je tako nešto navijestila. Mislim da te željela upozoriti

na toga čovjeka. Jer, znaš ti narod. Nikad im dosta trača. Znam da ti ne

držiš do takvih priča, ali, koji put, ih je dobro barem - čuti.

- Slažem se, mama. I sad da ne bude nekih dilema kod tebe i

tate, moram reći da sam se zaletjela, da sam poblesavila u jednom

trenutku, ali poslije svega, nije se ni čuditi. Ali, spoznala sam nešto što

je vjerojatno otišlo u nepovrat. No, imam što imam i sad samo treba

dalje. Sve je ovo iskustvo, a živa je istina da se svatko uči tek na

vlastitim pogreškama. Ne kažem da si nisam mogla i zakomplicirati

život, ali ipak je u meni ostalo ono što ste mi cijeli život tupili - poštenje

prije svega.

- Zar je i to uz toga čovjeka moglo doći u pitanje?

- Moglo je. ali ne zato što bih ja to svjesno učinila, nego što bi

me prevarili.

Govorim ti to zato što ne želim da više brinete. Uvjeravam te da

je sve to iza mene. I da možeš biti mirna.

- A jesi li mirna ti? Ne mislim samo na toga Billieja. Čuješ li se

s Paulom?

- Rijetko. A zašto me to pitaš? Nešto si čula? Reci, molim te da

se znam vladati.

Majka je tek koju sekundu dvoumila, a onda je čak i bojažljivo

počela:

- Zvao nas je prekjučer.

- Zašto?

- Bio je prilično obziran, ali, eto dolazi u Torbay pa je htio čuti

1000 € BONUS




kako smo. Kao ima ovdje nekoga posla. Znala sam odmah da je to

izgovor. Ja sam odmah rekla ocu da ga nije briga ni za koga, da nema

nikakvog posla, osim što se želi naći uza te jer on sigurno o tom Billieju

zna više od ikoga. I on je shvatio, najvjerojatnije ono što si ti, ali ja to

neću čak ni naglas izgovoriti. Ako se sastanete, to ćete morati reći jedno

drugom - gledajući se u oči.

- Je li stigao?

- Možda i jest jer se Hilary nije danas javila. A rekla je da će

prije nego ide u London navratiti.

- Bože, što mi je bilo? - neodređeno je počela jadikovati Grace. -

Kako sam se mogla ponašati tako jesam?

- Samo sad nemoj činiti i drugu pogrešku, nemoj si predbacivati

ono što te dovelo k pameti.

- Ma, imaš pravo. Evo, vidiš, to mi nedostaje u Londonu.

Iskrenosti, pažnje, istine onakve kakva se može čuti samo ovdje, pa i

onda kad užasno boli.

Obje su se trgnula kad su čule zvono na vratima. Grace je stigla

samo upitati prije nego je mama krenula otvoriti ih:

- Nekoga očekuješ?

- Nikoga, osim ako to nije Hilary.

I samo što je odškrinula vrata, ugledala ju je. Bila je toliko

sretna što je vidi da uopće nije ni primijetila da nije sama. Jer, isti čas joj

je rekla:

- Vas dvije ste nemoguće. Sad se više i bez dogovora nalazite.

- A ja? Zar ja ne spadam u tu kategoriju? - čula je Paulov glas. I

rekla nešto što je i njega i Hilary iznenadilo pa i začudilo:

- Ti si, dragi moj, u posebnoj kategoriji kod moje kćeri. Ja sam

to znala oduvijek, ali čini se da ni ti ni ona toga niste bili svjesni. No,

valjda tako mora biti. Mora se najprije malo propatiti, da bi se spoznalo

što želimo, koga volimo i bez koga ne možemo. Pa, da te ja pitam prije

nje:

- Možeš li ti uopće bez nje?

- Ne mogu! Nitko i ništa je ne može zamijeniti! Zato sam tu, a

vi ćete mi pomoći da progleda.




- Ništa od toga! Ti znaš da niti sam vas spajala niti rastavljala.

- Tko je to stigao? Pa zar goste držiš pred vratima, mama ? - Čuo

se Gracein glas. U tom času Paul je odmaknuo majku, i poletio prema

Gracei. Načas je zastao, ali nije to dugo potrajalo. Raširene Graceine

ruke govorile su sve.

I majka i Hilary su pokraj njih otišle prema kuhinji. Hilary je tek

to prokomentirala:

- Znala sam da je to ljubav.

Kraj

1000 € BONUS

http://www.rewardsafftrack.eu/affiliate/referral.asp?site=cc&aff_id=aff56894


Documents

To je ljubav