1

Gerhard Hotze / Tobias Nicklas / Markus Tomberg / Jan-Heiner Tück

Susresti Isusa Jesus begegnen

Pristupi kristologiji Zugänge zur Christologie

Tobias Nicklas

Tko je bio Isus iz Nazareta? Wer war Jesus von Nazaret?

Isus u zrcalu evanđeljâ Jesus im Spiegel der Evangelien

3. Slike Isusa u evanđeljima Jesusbilder in der Evangelien

Pitanje „Tko je bio Isus iz Nazareta?“ se ipak ne može razjasniti na čisto

historijskoj razini. Kao što goli podaci na nekom nadgrobnom spomeniku o

osobi preminuloga izriču jako malo, tako ni puki datumi i činjenice, koje na

historijskoj razini još možemo utvrditi o Isusu iz Nazareta, ne mogu pružiti

pravi odgovor na ovo pitanje. Pokušaje odgovora, koji nadilaze čiste fakte i

dolaze do srži osobe Isusa iz Nazareta i njezina značenja, nude evanđelisti.

Oni se pritom u svakom slučaju zasnivaju na zemaljskom liku Isusa iz Na-

zareta, ali pritom povezuju sjećanje s interpretacijom. Ta se interpretacija

odvija s gledišta iskustva uskrsa: evanđelja su spisi onih koji vjeruju. Je li

njihova tvrdnja da daju adekvatne odgovore na pitanje „Tko je bio Isus iz

Nazareta?“ ispravna ili nije, ne mogu naposljetku reći povjesničari, nego to

postaje očitim tek kroz vjeru. Crkva je ove odgovore u svakom slučaju pri-

hvatila kao trajno važeće kroz proces kanonizacije, što ne mora značiti da je

s ovim odgovorima već rečeno sve (usp. samog Iv 20,30!), ali pak znači da

svi daljnji pokušaji odgovora ne smiju biti protivni svjedočanstvu Novoga

zavjeta, nego u Novom zavjetu moraju naći svoje krajnje ishodište.

2

3.1. Evanđelje po Marku (Das Evangelium nach Markus)

S popriličnom vjerojatnošću možemo reći da nam Evanđelje po Marku pru-

ža najstariji dostupan nacrt „Isusova životopisa“. Još jednom naglašavamo

da se ovdje naravno ne može govoriti o biografiji u današnjem smislu riječi.

3.1.1. Početak evanđelja (Der Anfang des Evangeliums)

Prvi ključ za razumijevanje ovoga teksta nudi već njegov prvi redak, koji je

u Jedinstvenom prijevodu *Einheitsübersetzung+ preveden kako slijedi:

Početak EvanĎelja o Isusu Kristu, Sinu Božjemu. (Mk 1,1)

Što bi našim današnjim ušima jedva moglo zvučati spektakularno, „u sebi“

ima teološkoga *Was für unsere heutigen Ohren kaum spektakulär klingen mag,

hat es theologisch durchaus „in sich“]. Isus iz Nazareta u Galileji (Mk 1,9) se

ovdje označava kao „Krist“, tj. Pomazanik Božji, i „Sin Božji“. Ono što se o

njemu pripovijeda nije jednostavno (samo) „povijest“, nego i „Evanđelje“,

dakle neka „(radosna) vijest“.

Time se taj tekst nastavlja na odlomke iz grčke verzije Izaijine knjige, gdje

se više puta pojam euangelion donosi u značenju proročkog navještaja (usp.

Iz 52,7; 60,6; 61,1). Tu je za ovu međuovisnost osobito važan redak Iz 52,7

LXX:

Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti (= euangelion) koji oglašava mir, nosi sreću, i spasenje naviješta, govoreć Sionu: „Bog tvoj kraljuje!“ (Iz 52,7 LXX)

I navještaj Isusa iz Nazareta hoće da se čita kao radosna vijest u proroko-

vom smislu. No, veza između Markova evanđelja i Iz 52,7 LXX još je dublja.

Središnji sadržaj navještaja markovskog Isusa (a u osnovi i obojice sinopti-

ka, Mateja i Luke) nalazimo sažet u Mk 1,14–15:

Pošto je Ivan bio zatvoren, doĎe Isus u Galileju. Tu je propovijedao Radosnu vijest Božju (EvanĎelje Božje). Govorio je: „Isupunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest (EvanĎelje)!“ (Mk 1,14–15)

3

Kad se ispravno promotre, ove prve rečenice suočavaju čitatelja s nizom

zagonetki, koje se mogu riješiti tek čitanjem Markova evanđelja:

1. Što konkretno znači to da se Isus iz Nazareta označava kao „Krist“, tj.

„Mesija“, „Pomazanik“? Različite grupacije u ranom židovstvu iščekivale

su dolazak proročkoga, svećeničkoga i/ili kraljevskoga pomazanika iz Da-

vidove loze, koji bi se pojavio na kraju vremenâ. S ovom su se pak osobom

povezivale sasvim različite predstave, koje pri čitanju Markova evanđelja

pokreću pitanja: Na koji način Isus iz Nazareta ispunjava očekivanja eshato-

loškog mesije i što to konkretno (a možda i politički) znači kad ovaj mesija

u svijetu kojim vladaju Rimljani govori o kraljevstvu – ili bolje kraljevanju

(kraljevskoj vladavini) – Božjem koje se približilo?

2. Jednako tako tekst postavlja pitanje, zašto i na koji način se Isus iz Naza-

reta označava kao „Sin Božji“: Radi li se tu o „Sinu Božjem“ kao pojmu

kojim su se Izraelci označavali kao dio Božjeg naroda? Ili taj naslov označa-

va odliku, koja primjerice pripada izraelskom kralju (usp. Ps 2), koji se pak

na sasvim poseban način osjeća izabranikom Božjim?

Zanimljivo je da čitatelj teksta otpočetka zna više od likova pripovijedanog

svijeta. Objava „Sina Božjega“ ispunjava se takoreći u tajnosti. Prvi ključni

tekst jest Mk 1,9–11:

U ono vrijeme doĎe Isus iz Nazareta u Galileji, te ga Ivan krsti u Jordanu. 10 I odmah, dok je izlazio iz vode, vidje gdje se otvaraju nebesa i Duha, gdje poput goluba silazi na njega. 11 DoĎe glas s neba: „Ti si Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!“ (Mk 1,9–11)

Isus, čije se zemaljsko podrijetlo sasvim nedvojbeno i jasno izriče riječima

„iz Nazareta u Galileji“, daje da ga Ivan krsti. Nakon ovog događaja mu se

– samo njemu (te čitateljicama i čitateljima teksta!) –, kako to objašnjava

slika otvaranja nebesa, daje objava: Duh silazi na njega i nebeski ga glas

označava kao „ljubljenoga Sina“ (1,11).

Zanimljiv je doslovni tekst ove objaviteljske riječi, koja se oslanja na tri tri

starozavjetna teksta:

Ps 2,7b: Ti si sin moj, danas te rodih.

4

Iz 42,1: Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio, da donosi pravo narodima.

Post 22,2: Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i poĎi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.

Ispravan pogled na ove starozavjetne tekstove daje već u temelju odlučuju-

će konture toga kako Marko razumijeva „Sina Božjega“:

Bog ne „posvaja“ svoga Sina tek u situaciji krštenja. Riječi „danas te rodih“

iz Ps 2,7b se namjerno ne izgovaraju.

Isus je Sin Božji u smislu Iz 42, teksta koji govori o tajanstvenom liku „sluge

Božjeg patnika“: Veza se ne sastoji samo od nagovještaja da je Bog na njega

poslao svoga Duha (Mk 1,10), nego i od riječi „miljenika duše moje“.

Zasigurno ni obraćanje kao „ljubljenom Sinu“ nije bez razloga odabrano, jer

podsjeća na Abrahama, koji je bio spreman slijediti Boga i onda kada je ovaj

od njega zahtijevao da mu žrtvuje svoga sina (i time odbaci obećanje). Ono

što se u Post 22 ne događa – Bog na kraju ne traži Izakovu smrt, nego Ab-

rahamovu vjeru –, baca ipak sjenu na sudbinu Isusa, Božjega jedinca.

3. Treća zagonetka, koja pažljivog čitatelja prati kroz cijelo Markovo evan-

đelje, jest pitanje što se podrazumijeva pod dolaskom „Kraljevstva Božjeg“.

3.1.2. Božja vladavina (Die Gottesherrschaft)

Sve tri pitanja su usko međusobno povezana – u biti se radi o najdubljim

teološkim problemima, koje tekst pokušava riješiti svojim tumačenjem Isu-

sova života. Pripovijedanje Isusovih izreka i djela opisanih u Markovom

evanđelju se tako u biti gotovo uvijek dade dovesti u vezu s gore formuli-

ranim pitanjima.

Za Markovo evanđelje presudna je trajna povezanost izričaja o Isusovoj vlasti i uzvišenosti s izričajima o njegovoj patnji i poniznosti: Za Marka je važno da se nijedna od ovih dviju dimenzija ne smije zapostaviti, ukoliko želimo razumjeti Isusa u pravom smislu.

5

Zasad se jednom naglašava posebna vlast Isusa iz Nazareta: Već kod njego-

va prvog nastupa u Kafarnaumu Isus biva označen kao čudotvorac, čiji su

slušatelji bili „zaneseni“ (Mk 1,22) djelotvornom moću njegova nauka. O

konkretnom sadržaju ovog nauka – izuzev 1,14–15 – još nije bilo govora. Ali

ipak tekst odmah ilustrira što se treba razumjeti pod djelotvornim naukom:

Nije slučajno kao prvo Isusovo čudo ispripovjeđeno istjerivanje zloduha.

Isus ne daje konkretna odgovora na pitanje zloduha: „Jesi li došao da nas

uništiš?“ – demon dakle ne govori samo za se, nego u ime svih zloduha.

Isusovo je pak djelovanje jednoznačno: A Isus mu zaprijeti: „Umukni i iziđi iz

njega!“ (1,25), na što zloduh „uz veliku viku“ (1,26) izlazi.

Slično tomu i pripovijedanja o drugim izlječenjima služe narativnoj svrsi

ilustriranja govora o Kraljevstvu Božjem:

I ovdje treba obratiti pozornost na dva aspekta:

1. Razlika između terapije – dakle, izlječenja bolesti – i egzorcizma je u teks-

tovima djelomično samo stupnjevite naravi. Tako se ne navode istodobno

samo „bolesni i opsjednuti“ (Mk 1,32); također se opis izlječenja od bolesti

približava opisu egzorcizma, kad se primjerice u pripovijesti o Petrovoj

punici govori kako ju „groznica“ pušta – i time upravo kao da se promatra

neko „biće“ koje biva istjerano dolaskom Božje kraljevske vladavine.

2. Druge pripovijesti o čudesnim terapijama naglašavaju vezu između bo-

lesti i grijeha, koji se može nadvladati ispovijedanjem vjere. Ozdravljenje

uzetoga ispričano u Mk 2,1–12 ne govori samo o tome kako u Božjem Kra-

ljevstvu bolest koja ometa ljude više ne smije igrati nikakvu ulogu, nego

ponajprije čini jasnim da se radi o nadvladavanju vlasti grijeha nad ljudima.

Isus tu pokazuje u najmanju ruku neobičan, za prisutne pismoznance pro-

vokativan, štoviše blasfemičan stav, time što on uzetome najprije oprašta

grijehe i zatim mu – kao ilustraciju da su grijesi zaista oprošteni – zapovije-

da da ustane i otiđe.

Pitanje što to onda znači da je Isus Markova evanđelja Krist, tj. Mesija, i Sin Božji prati čitatelja kroz cijelo Markovo evanđelje.

6

3.1.3. Priznanje mesije (Das Messiasbekenntnis)

U Mk 8,27–30 nalazimo Isusa s njegovim učenicima u okolici Cezareje Fili-

pove – tu je geografski gledano dosegnuta najsjevernija točka kod Marka

opisanog Isusova djelovanja. U toj sceni također u najistinitijem smislu

dolazi do „prekretnice“ u razumijevanju. Isus svojim učenicima postavlja

sljedeće pitanje:

„Za koga me drže ljudi?“ (Mk 8,27)

Oni daju tri odgovora:

„Jedni za Ivana Krstitelja, drugi za Iliju, treći za jednoga od proroka.“ (Mk 8,28)

Isus sada ne ide za tim da potvrdi ova tri odgovora, nego postavlja drugo

pitanje:

„A za koga me vi držite?“ (Mk 8,29)

Tu Šimun Petar uzima riječ:

„Ti si Mesija!“ (Mk 8,30)

Onaj tko sada očekuje da ove Petrove riječi predstavljaju vrhunac scene

griješi. Isus ne opovrgava Petrov odgovor – jer on je načelno točan, kao što je

čitatelju poznato već od Mk 1,1. Unatoč tome on učenicima zabranjuje da o

tome govore.

Zašto? Na kraju krajeva to se ne događa po prvi put (usp. npr. 1,25.44) –

Ovo literarno obilježje Markova evanđelja, koje se od Williama Wredea

označava kao „mesijanska tajna“, ključ je za razumijevanje teksta. Njegovo

značenje se pak može shvatiti tek ako se čita dalje. Isusova reakcija na Pet-

rove riječi ne ograničava se naime na prema Mk 8,30 izgovorenu zabranu.

Zabrana da govore kako je Isus Mesija povezuje se višestruko s objašnje-

njem učenicima:

Zatim im poče objašnjavati da Sin Čovječji mora mnogo trpjeti, da će ga starješine, glavari svećenički i književnici odbaciti, da će biti ubijen i da će uskrsnuti poslije tri dana. (Mk 8,31)

7

Razumijevanje toga tko je Isus doista je, uz sve izričaje o njegovoj vlasti, za

Marka dakle jedino moguće ako se shvati da on „mora mnogo trpjeti“, što-

više „da će biti ubijen“. Koliko je to za tekst važno pokazuje se u neposred-

nom kontekstu: Isti Petar, koji je još par redaka prije došao do priznanja

Mesije, povlači Isusa u stranu i prigovara mu (8,32) – Mesija da, ali tako baš

ne! Isusova je reakcija više nego jednoznačna:

Idi mi s očiju, sotono – reče mu – jer tvoje misli nisu Božje, već ljudske! (Mk 8,33)

Markovo evanđelje prepoznaje problematiku u svoj jasnoći: Iskušenje da se

Isusa promatra jednodimenzionalno kao pobjedničkog mesijanskog kralja i

pritom zanemari njegovu muku i smrt predstavlja takvo izobličenje njegova

značenja (te istovremeno jednako izobličenje jedne prema unutra usmjerene

slike Boga), da je ono naprosto protivno Bogu. Stoga učenici Isusa prije

muke ne smiju javno naviještati kao Sina Božjeg ili Mesiju. Prevelika je opa-

snost da se jednim po sebi ispravnim naslovom izrazi nešto potpuno pogre-

šno.

Zasigurno još jasnije nego u gore navedenim slučajevima ovdje na vidjelo

dolazi, za svaku primjerenu kristologiju odlučujuća, povezanost sjećanja i

tumačenja. Ključ za svako tumačenje osobe Isusa iz Nazareta za Markovo

evanđelje nisu samo Isusova čudesa i njegove usporedbe. Ključ je naprotiv

njegova muka i smrt na križu. To je zasigurno najveličanstvenije postignuće

teologa „Marka“. Naviještati Raspetoga kao Božjeg Pomazanika na prvi se

pogled u najmanju ruku čini protivnim svakoj logici – tko pretrpi kaznu na

križu koja je u svakoj pojedinosti odvratna, sadistički okrutna, protivna

svakom osjećaju ljudskosti, taj ne može niže pasti; taj je u potpunosti odba-

čen od društva.

Opasnost da se ova dimenzija Isusova života odbaci kao sporedna pojava –

eventualno kao slučaj – bez pravog značenja s obzirom na njegovo stvarno

značenje je velika, a prisutna je do danas. Postignuće Markova evanđelja ne

sastoji se samo od toga da povezuje povijest muke s Isusovim naslovom

Krista, tj. Sina Božjega, nego to dvoje tako blisko veže jedno uz drugo, da se

međusobno prožimaju, postaju primjetno duboko međusobno povezani.

8

Sjećanje na Isusovu smrt za Marka ne znači samo jedan aspekt sjećanja na Isusa iz Nazareta – iz ovoga sjećanja biva štoviše određen svaki drugi aspekt. Tko to ne spoznaje, njegove „misli nisu Božje već ljudske“ (usp. Mk 8,33!).

3.1.4. Povijest muke (Die Passionsgeschichte)

Već scena u Getsemaniju Mk 14,32–42 opisuje apsolutnu napuštenost Sina

Božjeg. U situaciji krajnje smrtne tjeskobe (14,33b–34) spavaju sami oni uče-

nici, koji su Isusu najbliži (14,37.40.41), umjesto da s njim bdiju i mole

(14,38). No, čini se da šuti i Bog, Otac, koji je označio Isusa svojim „ljublje-

nim sinom“.

Još dalje ide sama scena razapinjanja:

Izvedu ga da ga razapnu. 21 I natjeraše nekog prolaznika koji se vraćao iz polja, Šimuna, Cirenca, oca Aleksandrova i Rufova, da mu ponese križ. 22 I dovedu Isusa na mjesto Golgotu – što znači: Lubanja. 23 Tu mu pokušaše dati vino pomiješano sa smirnom, ali ga on ne uze. 24 Tada ga razapnu. Zatim razdijele meĎu se njegove haljine, odlučujući kockom što ima komu pripasti. 25 Bijaše treći sat kad ga razapeše. 26 Stajao je i natpis koji je označavao njegovu krivnju: „Kralj židovski.“ 27 Zajedno s njim razapnu dvojicu razbojnika: jednoga s desne strane, a drugoga s lijeve. 29 Prolaznici su ga grdili mašući glavama i govoreći: „Hm! Ti, koji hram razvaljuješ i u tri ga dana opet sagraĎuješ, 30 siĎi s križa i spasi sam sebe!“ 31 Slično su se i glavari svećenički i književnici rugali govoreći: „Druge je spasio, a sebe ne može spasiti! 32 Mesija! Kralj Izraelov! Neka sad siĎe s križa, da vidimo i vjerujemo!“ VrijeĎali su ga i oni što bijahu s njim razapeti. 33 Kad doĎe šesti sat, nastade tama po svoj zemlji do devetoga sata. 34 U deveti sat viknu Isus jakim glasom: „Eloi, Eloi, lama sabakhtani!“ – što znači: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!“ 35 Kad to čuše neki od prisutnih, rekoše: „Pazi, zove Iliju!“ 36 I otrča jedan te nakvasi spužvu octom, nataknu je na trsku te mu je dade da pije. I reče: „Stanite, da vidimo hoće li doći Ilija da ga skine!“ 37 A Isus viknu jakim glasom i – izdahnu. 38 Uto se hramski zastor razdera na dvoje, odozgo do dolje. 39 Stotnik koji stajaše prema njemu, kad vidje da tako izdahnu, reče: „Uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!“ 40 Tu su bile i žene i izdaleka gledale. MeĎu njima: Marija iz Magdale, Marija, majka Jakova MlaĎega i Josipa, i Saloma, 41 koje su ga pratile i služile mu kad bijaše u Galileji, zatim mnoge druge koje s njim bijahu došle u Jeruzalem. (Mk 15,20b–41)

9

Bez da se to uvijek mora izričito reći, ovaj tekst povezuje povijesno sjećanje

s teološkim tumačenjem. Kao povijesno očigledne činjenice možemo sa

sigurnošću utvrditi da je Isus stvarno bio raspet oko svetkovine Pashe, za

vrijeme upravljanja Poncija Pilata (26–36. n. e.; to se da potvrditi i drugim

izvorima). I za podatak o mjestu pogubljenja, brežuljku Golgoti kod Jeruza-

lema, možemo s velikom vjerojatnošću zahvaliti povijesnom sjećanju. Može

se svakako razmisliti i o razlogu Isusove osude: Kao što prema predaji jasno

kaže natpis na križu, moglo se Isusa – na temelju njegova navodnog zahtje-

va, da želi biti izraelski kralj – pogubiti kao veleizdajnika. Pritom je presu-

du smio donijeti samo upravitelj, Poncije Pilat.

Može se s pitanjem o očiglednim „činjenicama“ u pozadini ove scene ići još

dalje – tada bi argumenti doduše bili malo slabiji. Vjerojatno i spominjanje

Šimuna Cirenca treba shvatiti kao povijesnu uspomenu: Govor o tome kako

je on „otac Aleksandrov i Rufov“ je tako svojstven, da ga se može shvatiti

jedino ako su Aleksandar i Ruf bili poznati prvim čitateljima teksta (mogu-

će kao članovi njihove zajednice).

Koliko je za tekst bitna dimenzija sjećanja, vidi se također iz svršetka koji

ponajprije djeluje neugledno. Budući da kod Isusova razapinjanja očigledno

nije bio prisutan nijedan od njegovih učenika (usp. Mk 14,27.50) – to je zasi-

gurno problem koji tekst vrlo nerado priznaje – moralo se navesti drugi

svjedoci zbivanja: Tvrdnja da se ispripovjeđeno faktički temelji na sjećanju i

doživljaju biva u recima 40–41 poduprta naglašavanjem svjedočanstva že-

na. Iako učenici nisu bili prisutni, to su ipak barem neki znatiželjnici „izda-

leka gledali“ – žene, koje se spominje poimence: Marija iz Magdale, Marija,

majka Jakova Mlađega i Josipa, i Saloma (15,40).

No, dimenzija sjećanja predstavlja samo jedan aspekt teksta – kada bismo

se usredotočili samo na povijesno propitivanje, još ne bismo razumjeli tekst

u njegovom presudnom izričaju. Čitatelja se pomoću posljednjih Isusovih

riječi, navedenih u Mk 15,34, na dvama različitim jezicima i time naravno

također naglašenih, najposlije upozorava da je tekst pun aluzija na Ps 22

(kao i na Ps 69): Posljednje Isusove riječi na križu citat su uvodnih riječi

psalma; pripovijeda se da „bacaju kocku i između se dijele njegovu odjeću“

(15,24: usp. Ps 22,19). Prolaznici Isusa ismijavaju „mašući pritom glavama“

10

(Ps 22,8) – a vino pomiješano sa smirnom, koje su prema 15,23 pokušali dati

Isusu, i isto tako octom nakvašena spužva iz retka 16,36 podsjećaju na

Ps 69,22. No, samo primiti k znanju te aluzije značilo bi ne shvatiti što se tu

zapravo želi ispripovjediti: Bez da se to mora izričito izreći, tekst čitateljima

govori sljedeće:

Isusovo trpljenje na križu odgovara patnji molitelja iz Ps 22 (i Ps 69). Taj

psalam predstavlja vapaj nevinog pravednika svome Bogu. No ta je patnja

duboko povezana s Isusovim bogosinovstvom i njegovim mesijanstvom:

Dok su podrugljivci pod križem ponovno izražavali iskrivljenu sliku mesije

– za njih je mesija čudotvorac koji bi se još uvijek mogao potvrditi tako što

bi sišao s križa –, stotnik, koji stoji pod križem, upravo u ovoj situaciji i na

temelju ovog načina umiranja (15,39!) spoznaje da je Isus Sin Božji. Time se

potvrđuje ono što je već spomenuto: Za Marka je Isusov križ ključ za razu-

mijevanje njegove osobe i njezina značenja. Sada postaje jasno na koji se

način mora shvatiti Isusa kao Sina Božjega: Oba psalma, koji su za opis tako

važni, Ps 22 i 69, govore o patnji pravednika. Kao pravednika koji pati (i kao

slugu Božjeg patnika u Izaijinom smislu; usp. Mk 1,11 – Iz 42,1) može se

Isusa u punini značenja shvatiti kao Sina Božjega. Ta kristološka spoznaja je

istodobno najdublja teološka spoznaja. S Isusovom smrću razdire se hram-

ski zastor, koji je zastirao svetinju nad svetinjom: Božji je bitak u ovom tre-

nutku na najdublji način spoznatljiv svim ljudima.

3.1.5. Smrt i uskrsnuće (Tod und Auferstehung)

Time ipak još uvijek nije opisana sva složenost kristološke temeljne ideje

Markova evanđelja. Kao polazište bi se u svezi s tim trebao iznova uzeti

odlomak Mk 8–9.

Samo par redaka nakon već spomenute pouke učenika o Isusovoj smrti i

uskrsnuću pripovijeda se kako Isus izdvaja od ostalih trojicu učenika – dak-

le najuži krug – i vodi ih sa sobom na visoku goru (Mk 9,2). Na gori – biblij-

skom mjestu susreta s Bogom – biva Isus pred očima učenika preobražen.

Pasivnim oblikom – on biva preobražen (on je preobražen) – tekst želi neiz-

ravno izreći da je tu na djelu sam Bog (passivum divinum): „Njegove haljine

postadoše tako sjajnobijele kako ih ne može obijeliti nijedan bjelilac na zem-

11

lji“ (Mk 9,3) – drugim riječima: Isus se pred učenicima pojavljuje u slavi

kojom se inače opisuju samo nebeska bića. Scena se može opisati kao „epi-

fanija“: Učenicima se očituje (njem. wird epiphan) – dakle postaje vidljivo

golim očima – tko je Isus zaista. To se događa kombinacijom njegova uzvi-

šenja koje postaje vidljivo i audicije: Iz oblaka viče glas – glas Božji:

Ovo je Sin moj – Ljubljeni! Njega slušajte! (Mk 9,7)

Pritom se tekst ne prisjeća samo prizora krštenja (usp. Mk 1,11), nego tamo-

šnju objavu za nijansu mijenja: Riječi njega slušajte podsjećaju na Pnz 18,15,

gdje Mojsije nagovješćuje da će jednoga dana iz sredine Izraela ustati pro-

rok poput njega, koji će prema Pnz 34,10–12 biti najveći izraelski prorok:

Proroka, kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Gospodin, Bog tvoj: njega slušajte! (Pnz 18,15)

Uza svu usredotočenost na patnju Isusa iz Nazareta, ne zaboravlja, dakle,

Markovo evanđelje da Isus koji je kroz patnju i smrt spoznatljiv kao Sin

Božji jest Sin Božji: Patnja i nebeska slava dvije su strane iste medalje, koje

se također pokazuju u suprotnosti muke i uskrsnuća. Kako čvrsto ta oba

aspekta idu jedan s drugim vidi se već u Mk 9,9: Ponovno Isus zabranjuje

učenicima da „nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji ne

uskrsne od mrtvih.“

Ta druga dimenzija – dimenzija izbavljenja iz najdublje patnje – nalazi se i u

već spomenutoj sceni razapinjanja: Kao da je već dogovoreno, tekst

Mk 15,20–41 upravo je isprepleten aluzijama na Ps 22, bez kojih ne bi bila

razumljiva jedna presudna dimenzija teksta. No, te se aluzije odnose samo

na prvi dio psalma: Žele pojasniti da raspeti Isus proživljava sudbinu „pra-

vednika koji pati“. Ta se pak sudbina ne dovršava s patnjom, psalam se

sastoji od dva dijela: Između Ps 22,22 i 22,23 primjećujemo nagli obrat. Mo-

litelj, koji je još u retku 22 vapio za izbavljenjem iz beznadne situacije, od

retka 23 hvali ime Boga izbavitelja:

A sada, braći ću svojoj naviještat ime tvoje, hvalit ću te usred zbora. 24 „Koji se bojite Gospodina, hvalite njega! Svi od roda Jakovljeva, slavite njega! Svi potomci Izraelovi, njega se bojte! 25 Jer nije prezreo ni zaboravio muku jadnika, i nije sakrio lice svoje od njega; kad ga je zazvao, on ga je čuo.“ (Ps 22,23–25)

12

Ako se dakle Ps 22 zaista treba ozbiljno prihvatiti kao intertekst odlomka

Mk 15,20–41, ako se dakle Isus pomoću Ps 22 razumijeva kao „pravednik

koji pati“, tada također treba ozbiljno prihvatiti da se pravedniku koji pati i

u najdubljoj nevolji od Boga događa izbavljenje. To izbavljenje trebamo

očekivati i za pravednika koji pati Isusa iz Nazareta. Drugim riječima: Sce-

na razapinjanja u Markovom evanđelju u sebi već krije nadu u uskrsnuće

raspetoga.

Uzevši sve navedeno u obzir, postaje po svoj prilici jasno zašto Markovom

evanđelju više ne treba nikakvo opširno i trijumfalno pripovijedanje o us-

krsnuću. Pomnom čitatelju dovoljan je anđelov navještaj na grobu:

Vi tražite razapetog Isusa Nazarećanina. Uskrsnuo je! Nije ovdje. (Mk 16,6)

U toj formulaciji koja zvuči jednostavno nalaze se ponovo sasvim odlučuju-

će temeljne dimenzije kristološke argumentacije:

Onaj koji je upravo jednom zauvijek i neopozivo prepoznat kao „Sin Božji“,

jest i ostaje i dalje Isus iz Nazareta, Raspeti. Kao takav je također uskrsnuo.

Može se ići još dalje: U vezi s Ps 22 da se uhvatiti još presudnija, posljednja

nit pripovijedanja Markova evanđelja. Ps 22 ne završava samo s hvalom

Bogu koji izbavlja pravednika – on također pojašnjava da se upravo u tom

izbaviteljskom djelovanju pokazuje da je došlo Kraljevstvo Božje:

Jer Gospodnje je kraljevstvo, on je vladar pucima. Njemu će se jedinom klanjati svi koji snivaju u zemlji, pred njim se sagnuti svi koji u prah silaze. (Ps 22,29–30)

Isusova izlječenja i terapije kao znaci njegove vlasti za Marka sačinjavaju

sigurno jedan aspekt dolaska Božje vladavine, što biva ilustrirano također

pomoću raznih usporedbi, prije svega u Mk 4. Dolazak Božje vladavine

pokazuje se međutim i u križu: U patnji njegova Sina, koja se promatra kao

patnja pravednika, patnja Sluge Božjega, pokazuje se posebnost Božje vla-

davine, koja se ne da mjeriti ljudskim kriterijima. Da to nije jednostavno

uneseno u tekst pokazuje i jedan drugi odlomak Markova evanđelja:

13

Zato ih Isus dozva k sebi te im reče: „Znate da oni koji se priznaju vladarima nad narodima okrutno postupaju s njima i da se njihovi velikaši služe svojom vlašću protiv njih. 43 Ali tako neka ne bude meĎu vama! Naprotiv, tko bi želio biti najveći meĎu vama, neka bude vaš poslužnik! 44 A tko bi želio biti prvi meĎu vama, neka bude rob svima, 45 jer Sin Čovječji nije došao da mu služe, nego da on služi i da dadne život svoj kao otkup mjesto svih!“

Isusova smrt za Marka je neodvojiva od njegova navještaja Božjeg Kra-ljevstva. To se štoviše najdublje promatra kao Božja vladavina, koja se ne ispunjava zloporabom vlasti, nego uzajamnim služenjem koje vodi sve do smrti.

Isus ne „mora“ trpjeti zato što neki uvrijeđeni bog zahtijeva zadovoljštinu,

nego poradi ljudi koji ga ne prihvaćaju i kojima unatoč tome služi čitav

život (usp. Feldmeier 2003, 130).

Isusov križ, koji otkako su odlučili da ga ubiju (Mk 3,6) baca sjenu na nje-

govo cjelokupno djelovanje, ipak ima još jednu dodatnu dimenziju, koja

ponovno postaje jasnom u sceni razapinjanja: Marko 15,33 govori o velikoj

tami koja je o šestom satu, dakle u podne, nastala po svoj zemlji. To podsje-

ća na Am 8,9:

Toga ću dana – riječ je Jahve Gospoda – učiniti da sunce zapadne u podne, i pomračit ću zemlju u po bijela dana. (Am 8,9)

„Taj dan“ je već u Starom zavjetu iščekivani „Dan Gospodnji“, dan suda na

kraju vremena (Am 5,18), u koji će bahatost biti ponižena (Iz 2,12). Tim

odnosom Marko izražava da povijesni događaj na križu nije neki događaj

koji bi imao samo historijsku dimenziju, nego da on ima eshatološko – neo-

pozivo – značenje. Eshatološko značenje događaja križa konačno čini mo-

gućim da za Marka Isusova smrt na križu postane također temeljem novo-

ga saveza, kojeg je Isus ustanovio na posljednjoj večeri:

Dok su blagovali, uze Isus kruh, zahvali, razlomi ga pa im ga dade govoreći: „Uzmite; ovo je tijelo moje.“ 23 Zatim uze kalež te zahvali pa im ga dade. I svi su pili iz njega. 24 I reče im: „Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se prolijeva za sve. 25 Zaista, kažem vam, sigurno više neću piti od trsova roda do onoga dana kad ću ga piti novog u kraljevstvu Božjem.“ (Mk 14,22–25)

14

3.1.6. Sin Čovječji (Der Menschensohn)

Povezanost uzvišenosti i vlasti s jedne te patnje i smrti s druge strane dolazi

ponovo do izražaja pomoću jednog drugog „uzvišenog naslova“, koji smo

već prije (Mk 8,31) susreli, u govoru o „Sinu Čovječjem“: Termin „uzvišeni

naslov“ *„Hoheitstitel“+ mora se pritom oprezno koristiti, jer sintagma „Sin

Čovječji“ (u svom aramejskom obliku!) izvorno znači tek samoopisivanje u

smislu zamjenice „ja“. Markovo evanđelje (i s njim ostala dva sinoptika)

poznaje tri skupine govora u kojima je riječ o „Sinu Čovječjem“ (usp. Karrer

1998, 288).

Govor o (eshatološkom) Sinu Čovječjem koji će se pojaviti odnosno doći

(Pozadina je shvaćanje nekoga „Sina Čovječjeg“, koje susrećemo u ne-

kim starozavjetnim i ranim židovskim tekstovima, a koji će u događa-

jima posljednjih vremena odigrati određenu ulogu: Usp. npr. Dn 7,13–

14; 1 Hen 37–71; 4 Ezra 13):

Tko se postidi mene i mojih riječi pred ovim preljubotvornim i grešnim naraštajem, toga će se i Sin Čovječji postidjeti kada doĎe u slavi svoga Oca sa svetim anĎelima. (Mk 8,38; vidi i Mk 13,26; 14,62; Mt 10,23b; 19,28; 24,30a; 25,31; Lk 12,8–9.40; 16,28; 17,24.26; 18,8b)

Govor o sadašnjem Sinu Čovječjem:

Ali neka znate da Sin Čovječji ima vlast opraštati grijehe na zemlji. (Mk 2,10; vidi i Mk 2,18; Lk 7,34; 9,58; 11,30; 12,10)

Govor o Sinu Čovječjem koji pati:

Sin Čovječji bit će predan u ruke ljudima, i oni će ga ubiti. (Mk 9,31b; vidi i Mk 8,31; 14,21)

I pogled na ove riječi o Sinu Čovječjem pokazuje do čega je konačno stalo

Markovom evanđelju i u čemu se sastoji njegovo veliko teološko postignu-

će: Povezanost izričaja o dolazećoj Isusovoj vlasti i uzvišenosti, koja se već

sada pokazuje u zametku (npr. u njegovoj vlasti da oprašta grijehe, koja

zapravo pripada samo Bogu), s izričajima o Isusovoj patnji i smrti. Tek onaj

koji sagleda obje dimenzije može shvatiti tko je zaista za Marka Isus iz Na-

zareta.

Preveo s njemačkog: Branimir Mlakić