(Roman pustolovnokriminalističkog sadržaja o tzv. „poštenim“ ljudima koji će iskoristiti svaku priliku da nešto „ušićare“ za sebe, a da pred svijetom ostanu pošteni. Bez obzira što se sukobljavaju s mafijom i što otuđuju dio njihova opljačkanog blaga, njihovi su postupci moralno dvojbeni. Radnja romana odvija se uglavnom u zagrebačkoj sredini iz koje su uzeti i glavni likovi.)

Jure Karakaš

TRENER I MAFIJA

Martin Borowsky, boksački trener kluba Samson iz Zagreba, čovjek 40-ih godina, upravo se vraćao s treninga svog teškaša Kristiana Kinga kojeg je pripremao za obranu titule europskog prvaka. Sumrak je, Martin na sebi ima majicu kluba s napisom BK Samson, a ispod napisa su dvije boksačke rukavice. Zamišljeno je hodao polumračnom pustom ulicom pognute glave. Iz razmišljanja ga je trgnuo krik. Naglo je zastao i na kojih tridesetak metara ispred sebe ugledao dva čovjeka kako mlate trećega. Napadnuti se branio nogama i rukama, no snažan udarac bejzbolskom palicom po glavi oborio ga je na zemlju. Napadači od kojih je onaj s bejzbolskom palicom bio visok, suh i vrlo okretan, prosiktao je manjem i debeljuškastom proćelavom šminkeru: „Brzo ga pretraži!“

-Što radite, idioti! – viknuo je trener i pojurio na napadače. Debeljuškasti je hitro pretraživao oborenom džepove i iz zadnjih džepova hlača izvadio novčanik: -Evo ga!

-Ključ! Ključ! – prosiktao je visoki.Uto je dojurio Martin. Visoki je zamahnuo palicom, ali je Martin eskivirao

udarac i desnicom ga snažno udario u pleksus. Ovom je palica ispala iz ruke, zateturao je, ali nije pao. Martin je dograbio palicu, snažno ga raspalio po rebrima a onda zamahnuo na proćelavog šminkera koji je izvadio pištolj i repetirao ga, ali je trener palicom izbio pištolj. Šminker je odskočio i pobjegao, a visoki se povratio iz šoka i jurnuo za njim. Martin je, srdit i bijesan, nogom snažno odgurnuo pištolj i nagnuo se nad oborenog čovjeka. Bio je u bijelim ljetnim hlačama, majici Lacoste kratkih rukava, skupim talijanskim cipelama. Krv mu je curila iz usta i lijevog uha. Martin mu je podmetnuo ruku pod glavu i malo je podigao. Čovjek je promrmljao jedva čujnim šapatom: - Galavni k... i jedva podigao desnu ruku s čvrsto stisnutom šakom do Martinova koljena: - Uzeti! - još je tiše šapnu i izdahnuo.

Martin mu je jedva otvorio šaku i uzeo ključ s plastičnim privjeskom na kojem je pisao broj 143.

Čim je uzeo ključ, ugledao je kako prema njemu juri automobil iz kojeg se pomolila ruka s pištoljem. Začuo se prasak Uspio je odskočiti ustranu, ali ga je metak okrznuo po ramenu. Jurnuo je u sporednu ulicu i nestao. Začuo je škripu kočnica, lupanje automobilskih vrata i srdite glasove: Ključ! Ključ mu uzmite!

Tek kada je odmakao daleko skrećući iz ulice u ulicu, zastao je u jednoj veži i tiho nazvao policiju. Uskoro se začula policijska sirena i Martin je odahnuo.

*U stanu ga je zateklo pismo na kuhinjskom stolu: HITNO SAM MORALA K

MAMI! VRAĆAM SE IDUĆI TJEDAN. ANA. Pokraj poruke bila je razglednica iz Dubrovnika. Javio se sin Goran s ekskurzije; Ovdje je super! Bok, tata, bok, Mama!

Skinuo je majicu i primijetio tek malu ogrebotinu gdje ga je okrznuo metak, Nije bilo krvi. Ipak je otišao u kupaonicu i alkoholom istrljao ogrebotinu pa zalijepio flaster. Majicu je bacio u stroj za pranje rublja. Kad Ana primijeti da je poderana na ramenu, već će znati što se dogodilo. Vratio se u dnevni boravak, upalio je televizor, uzeo pivo iz hladnjaka, sjeo u fotelju i polako pijuckao. Na sportskom kanalu gledao je prijenos boksačkih mečeva svjetskih teškaša. Uskoro je zadrijemao. Negdje iza ponoći trgnuo se iz polusna, bile su vijesti: U BLIZINI DVORANE BOKSAČKOG KLUBA SAMSON NAĐEN LEŠ NEPOZNATOG MLAĐEG MUŠKARCA. POLICIJA

2

TRAGA ZA POČINITELJIMA I MOLI SVE KOJI NEŠTO ZNAJU O OVOM ČOVJEKU DA SE JAVE. Prikazana je fotografija čovjeka koji je Martinu izdahnuo na rukama. Martin je protrljao oči, zijevnuo, ugasio televizor, praznu limenku piva bacio u kantu za smeće i polako se uputio u spavaću sobu. Dugo se okretao u krevetu i nikako da zaspi. Pred očima mu se javljala slika nepoznatog čovjeka kako leži na asfaltu. Konačno ga je savladao san.

Idućeg jutra nazvao je suprugu čim se probudio:-Bok, Ana! Zašto moraš tako dugo ostati?-Nije Ana, mama je. Ana je otišla po lijekove.-Recite mi o čemu se radi!-Problemi se srcem. Moram mirovati tjedan dana. Izdržat ćeš ti bez Ane ovaj

tjedan.- Je li vam se Goran javio? -Jest, sunce bakino. Oduševljen je Dubrovnikom.-Dobro, dobro. Recite Ani da mi se javi čim se vrati iz ljekarne.-Bez brige! A što je tako hitno?-Ništa, Ništa. Lijepo vas pozdravljam. – i spusti slušalicu.U žurbi je pripremio doručak i izišao na ulicu. Izvadio je ključ s plastičnim

privjeskom i pažljivo pogledao broj. „Što li je toliko važan taj ključ?“ pomislio je u sebi.

U prvom kiosku kupio je novine. Na stranici crne kronike ugledao je sliku muškarca kako leži na asfaltu, a ispod glave mu lokva krvi. Zaprepastio ga je ulomak u podužem tekstu gdje je pročitao i svoje ime: BOKSAČKI TRENER BOROWSKY POKUŠAO SPASITI MEĐUNARODNOG VARALICU JACKA BROWNA.

„Zabilježili su broj mog mobitela i dojavili novinarima! Sad će biti problema!Vratio se u garažu, izvezao svoju Yamahu i odvezao se prema Glavnom

kolodvoru. Oprezno je ušao u prostoriju s prtljažnim ormarićima i zastao pred brojem 143 utisnutim na plastičnom privjesku. Za svaki slučaj okrenuo se lijevo i desno, ali ništa sumnjivo nije primijetio. Putnici su ulazili i izlazili, neki su stavljali svoju prtljagu u ormariće, neki opet vadili. Pažljivo je otvorio vratašca. U dubini ormarića bio je oveći smeđi kovčeg od skupocjene kože. Htio ga je izvaditi, ali je bio toliko težak da se nije dao ni pomaknuti. Na njemu je bio diplomatski crni kovčežić. Izvadio ga je, još jednom se diskretno okrenuo i otvorio ga. Zaprepastio se. Svežnjevi uredno složenih novčanica potpuno su ispunili crni kovčežić. Na vrhu je položen notes tankih korica od smeđeg skaja i oveća žuta omotnica.

Brzo je zatvorio kovčežić i obrisao znoj s čela. Sad je otvorio veliki kovčeg i gotovo pao na leđa od iznenađenja. Ovdje su bile poslagane zlatne poluge, ali ne one klasične, nego tanke, pravokutnog oblika, debljine oko jednog centimetra. Uzeo je kovčežić, zatvorio ormarić, pažljivo spremio ključ u džep hlača, došao do Yamahe, sjeo i odvezao se u klub. Zatvorio se u svoj ured, malu sobicu sa stolom za masažu, koja je ujedno bila i svlačionica njegovog šampiona. Na vješalici su bile obješene boksačke rukavice i ogrtač od frotira. U klubu nije bilo nikoga. Zaključao je svoj ured, sjeo za stol i otvorio kovčežić. Opet su mu izbili grašci znoja na čelu. Izvadio je jedan snop novčanica. Dolari. Sto novčanica po 1000 dolara stegnut gumiranom vrpcom. U kovčežiću su bila tri reda tako složenih novčanica. Drugi red su bile funte, a treći euri. U svakom redu po milijun. Obrisao je znoj i brzo zatvorio kovčežić. Čuo je kako ulazi

3

spremačica Elizabeta i oblači kutu. Bila je suhonjava i stara, malo je šepala. Prema Martinu se odnosila kao prema vlastitom sinu, a i on prema njoj kao da su zajedno odrastali. Došla je do Martinova ureda i pokušala otvoriti vrata.

„Dobro da je zaključao¨“, čuo je kako poluglasno sama sebi govori. „Često ih zaboravi zaključati pa mu iz ureda nestaju stvari. Onda na mene galami.“

Otapkala je prema dvorani. Čuo je kako zvecka kanta s vodom, a onda je začuo dubok glas: - Dobar dan! Trebam gospodina Borowskog!

Provirio je kroz ključanicu i spazio jučerašnjeg napadača, onog visokog, suhog s bejzbolskom palicom. Napeto je osluškivao razgovor.

- Borowskog? On vam danas neće doći. Ima vanjski trening s Kristianom. A što će vam? – zastala je na pola puta do dvorane.

- Ja sam sportski novinar. Želio bih s njim napraviti intervju.- Morat ćete ga potražiti sutra.- Treba mi potpuna slika o njemu. Koga ima od obitelji.- Hm. Pa ima sina školarca, Gorana. Otišao je sa školom u Dubrovnik na

ekskurziju. Baš je jučer s njim razgovarao. - A supruga?- Ana! Duša od žene. Jučer je otišla u posjetu bolesnoj majci u Sesvete. Martin

mi se pohvalio da je cijeli tjedan slobodan i... - Hoćete mi, molim vas dati njegovu adresu. Posjetio bih ga...Martin je čuo kako šuška papir. Neznanac je vjerojatno zapisivao adresu.- Hvala vam. Puno ste mi pomogli! – čuo je kako neznanac odlazi, a spremačica

s kantom nestaje u velikoj dvorani s ringom. Kad je napadač otišao, tiho je otključao vrata i s kovčežićem se uputio prema

dvorani: -Dobro jutro! – pozdravio je spremačicu. -Uh, što si me prestrašio, đavole! – kanta joj je ispala iz ruke. -Koji te đavo tako

rano nosi ovamo. - Čuj, ako me tko bude tražio, danas neću biti ovdje. Reci Kristianu da odradi

trening prema zacrtanom planu za danas. - Koristiš gužvu kad nema Ane, je li! Reći ću ja njoj čim je sretnem, pa ćeš

zapamtiti svoje... - Ma nemoj...- Uh, skoro sam zaboravila. Tražio te neki novinar. Upravo je izišao. Možda si

ga sreo.-Kakav novinar? – pravio se naivan.- Neki dugonja. Dala sam mu tvoju adresu...- E jesi šašava. Što ga nisi poslala Kristianu. Njih zanimaju slavni šampioni a ne

treneri.- Pa i ti si slavni. Tebe je tražio...- Pa dobro kad si se već izlajala, dočekat ću ga. Sad idem. Jesi zapamtila što

sam ti rekao za Kristiana.- Pa još nisam toliko senilna. Ajde, gubi se, dok te nisam opalila metlom!Izišao je iz kluba, sjeo na Yamahu, pričvrstio kovčežić za sjedalo iza sebe i

zamislio se:

4

„Što sad? Uvalio sam se u gadne nevolje.“ Upalio je motor i tako sjedio na sjedalu razmišljajući: „Ovo je prljav novac. Mafija? Ali čija. Ipak ću nešto uzeti za sebe.“ I dalje je sjedio na motoru. Neki mladi boksači počeli su dolaziti u klub i usput ga pozdravljali. Ubacio je u brzinu i krenuo u grad i dalje razmišljajući: „ Ako uzmem lovu, neće poslužiti mafiji za prljave poslove. Stavit ću ga na svoj račun u banku, u više banaka.“ Zaustavio se pred svojom bankom, skinuo kovčežić s motora, izvadio snop od 100.000 dolara, i s kovčežićem ušao zaustavivši se na prvom slobodnom šalteru. Stavio je taj novac na svoj račun. U drugoj banci nekoliko ulica dalje otvorio je račun, i uplatio 100.000 funti te izvadio Diners karticu. U istoj banci uplatio je 100.000 dolara na račun svog boksačkog kluba, a kao uplatitelja naveo je imena nekoliko vrlo jakih trgovačkih centara, sponzora europskog boksačkog šampiona teške kategorije. U trećoj banci gdje je njegova supruga otvorila račun na koji sjedaju sitni honorari od njezina rada na godišnjim obračunima nekolicine malih privatnih firmi pretvorio je 100.000 eura i stavio na taj račun . „Mislim da će to biti dosta“, rekao je u sebi kad je izišao iz treće banka, opet pričvrstio kovčežić na sjedalo i odlučio se odvesti do svoje vikendice blizu Samobora. Pažljivo je vozio svoju Yamahu povremeno se osvrćući. Imao je osjećaj da će ga ona dvojica napadača vrlo brzo naći. Sišao je s Yamahe pred vikendicom tristotinjak metara udaljenom od najbliže vikendice. Bila je to montažna brvnara lijepo uređenog dvorišta, s bogatim voćnjakom. Utjerao je motor u garažu, još jednom se osvrnuo, vidio da nikoga nema ni blizu i s kovčežićem ušao u vikendicu. Sjeo je za stol u dnevnom boravku, otvorio kovčežić, izvadio notes s koricama od smeđeg skaja i žutu omotnicu: „Da vidimo kakvu tajnu krije ovaj notes i što sadrži omotnica“, promrmljao je.

Notes je bio ispunjen nazivima brodova i luka, nekim brojevima i imenima ljudi s nazivima tvrtki u kojima su zaposleni. Već na prvoj stranici pročitao je „Južna zvijezda“, Rijeka, kont. 68, Silvio Brassich, lučka kapetanija. Ispod toga: „ „Patagonija“ Trst, kont. 43, Mario Carducci, lučka carinarnica. Na istoj stranici: „ Golf Sea“, Hamburg, kont.97, Helmuth Booth, hotel Commodore, Budapest Strasse 20.

„Ti brodovi nešto prevoze u kontejnerima“, promrmljao je. .Svaki kontejner je označen brojem. Navedeni ljudi vjerojatno trebaju preuzeti robu iz tih kontejnera.“

Listao je dalje i našao mnoštvo sličnih zabilježaka i gradova sa svih kontinenata. „Ovdje se sigurno radi o drogi skrivenoj u kontejnerima?“ mislio je u sebi. „To treba rješavati policija.“

Otišao je u spavaću sobu i tamo iz noćnog ormarića uzeo list papira. Prepisao je prvu stranicu iz notesa, zaklopio je korice i notes vratio natrag. „Posjetit ću barem neku od ovih faca ako me put nanese do njih“, promrmljao je.

„Da vidimo što je u omotnici?“ uzeo je nezatvorenu žutu omotnicu. Izvadio je preklopljenu kartu Kornatskih otoka.. Raširio ju je po stolu i pažljivim promatranjem ugledao je zaokružen sitni otočić. Tipična turistička karta koja je na poleđini imala slike pojedinih otoka i većih stijena koje vire iz mora. Na slici, na poleđini karte taj otočić je zapravo bio velika stijena s nešto škrte trave na ravno odsječenom vrhu. Izgledala je poput leđa kakve pretpotopne životinje. Ispod stijene je crvenom olovkom vrlo lijepim rukopisom pisalo „oseka 1“. Počešao se po glavi mrmljajući: “Što bi ovo moglo značiti?“ Malo se prošetao po dnevnom boravku pa ušao u spavaću sobu i tamo u vitrini pronašao istu turističku kartu Kornata. Te karte je skupljao Goran. „Baš će mi

5

dobro doći njegov hobi“, rekao je u sebi i vratio se u dnevni boravak. Na Goranovoj karti zaokružio je sitni otočić sasvim na suprotnoj strani. Našao je s druge strane karte sliku tog otočića - stijene, uzeo crvenu olovku i nastojeći imitirati rukopis s prve karte ispod stijene napisao „oseka 1“. Smotao je kartu i stavio u žutu omotnicu, a prvu je odnio u spavaću sobu među Goranove karte. Zatvorio je kovčežić, nalaktio se na stol i tako dugo sjedio zureći u prazno. Na kraju je uzao još jedan svežanj novčanica i stavio ga u pehar koji je osvojio još kao mlad boksač. Sve pehare i medalje držao je u nevelikoj vitrini u kutu dnevnog boravka. Uzeo je kovčežić i izišao na dvorište. Malo se protegnuo pa zaključao vikendicu, izvezao motocikl iz garaže i upalio ga. Prethodno je opet privezao kovčežić na sjedalo. Skoro je zaboravio zaključati garažu, Kad je to obavio, odvezao se natrag u Zagreb. U jednoj trgovini sportske opreme kupio je omanju čvrstu kožnu torbu, prebacio je preko leđa i odvezao se do Glavnog kolodvora. Oprezno se približio „svom“ ormariću s brojem 143, otključao ga otvorio smeđi kovčeg sa zlatnim polugama. Skinuo je torbu koju je kupio, nekoliko se puta okrenuo oko sebe i kad nije primijetio ništa sumnjivo, oprezno je izvadio dvadeset zlatnih poluga i pažljivo ih stavio u torbu. Zatvorio je veliki kovčeg i na njega stavio crni kovčežić upravo onako kako ga je prvi put vidio. Kupljenu torbu opet je prebacio preko ramena. Bila je teška, skoro ga je nakrivila na jednu stranu. Zaključao je ormarić i vratio se do svoje Yamahe. Nastojao je prirodno hodati premda ga je teretna torba ometala u tome. Sjeo je na motor i opet se odvezao do vikendice kod Samobora. Ni ovaj put nije nikoga sreo. Otključao je garažu i uzeo lopatu. Pod razgranatim orahom iskopao je rupu. Položio u nju torbu sa zlatnim polugama i pažljivo je zatrpao. Odozgo je stavio zeleno busenje tako da se uopće ne može primijetiti da je tu nešto kopano. Vratio je lopatu u garažu i zaključao vrata. Motor je ostao pred vratima. Opet je ušao u dnevni boravak i sjeo da se odmori. Dugo je sjedio i skoro zaspao za stolom, kad ga je trgnuo glas:

- Sused, dugo vas snije bilo!Na vratima je stajao susjed iz druge vikendice skrivene u bogatom voćnjaku

tristotinjak metara dalje.- Upravo sam došao iz Zagreba i vidio vašu slavnu Yamahu , pa rekoh, da

pozdravim slavnog trenera.“- Bok, susjede. Stvarno me dugo nije bilo. Ima li što novo oko naših vikendica.

Vidim da je kod mene sve u redu. - Sve po starom, sused. Mirno kao i uvijek. Javio mi se Mislav iz Dubrovnika.

Veli da je u istoj sobi s vašim Goranom. Kaže da im je super. Hoćete danas malo duže ostati...

- Danas ne. Morat ću svakako pokositi travu u voćnjaku. Sramota kako sam ga zapustio.

-Sused, čitao sam u novinama o kako ste pokušali spasiti...- A to! Nisam uspio. Zatukli su ga. - O čemu se tu radilo?- Nemam pojma. Očito se radilo o obračunu među kriminalcima.- Sused, čuvajte se. Ja ću paziti na vikendicu za svaki slučaj...- Ma nema potrebe. To je stvar policije.

6

- E, moj sused, to nisu čiste stvari. Ako su kriminalci, imat ćete vi još puno muka.

- Bez brige, susjede, znam se ja brinuti o sebi. A tu je i moj šampion.- A što on može protiv pištolja? Ja bih dobro...- Ma bez brige. Hoćete nešto popiti.- Ne, hvala“ Samo sam vas došao pozdraviti. Idem obići svoj posjed. Budite

pozdravljeni.- Živjeli mi! – Martin se digao od stola i izišao za njim na dvorište.Čim je susjed otišao, zaključao je vikendicu, sjeo na motor i odvezao se u

Zagreb.Kad je ušao u svoj stan, silno se iznenadio. Sve je bilo porazbacano. Nije bilo

stvarčice koja nije bila pregledana. Jastuci na krevetima poderani, madraci razrezani, sve knjige porazbacane, sagovi izvrnuti, tapete strgane i poderane... Tako nešto u svom životu nije vidio.

Sjeo je za kuhinjski stol, podbočio bradu dlanovima i ostao tako zureći u prazno, kad ga je iznenadio telefon:

- Sused, bok! – javio se vikendaš iz Samobora.- Živjeli mi! – odgovori Martin. – Bili ste u pravu. Kriminalci su mi provalili u

stan i napravili strašan nered...- Jesam vam rekao da se čuvate.-Bili ste u pravu. Idem na policiju.- Sused, sused, ti vaši kriminalci bili su i ovdje...- Ma nemoguće!-Je, je, upravo su zbrisali...- Ma...- Čekajte, sve ću vam ispričati.- Ma..- Čekajte. Došla su trojica u sivom Peugeotu.- Trojica!- Je, je.. Jedan je visok i mršav, drugi elegantan, dotjeran, malo podeblji i

proćelav, treći nizak, krupan, u kožnoj jakni, nosi španjolsku bradicu... - Pa kako...- Čekajte. Kod mene su u posjetu došla dva prijatelja policajca. Ja sam bio

izišao s lovačkom puškom otjerati lisicu.-Kakvu lisicu?- Namnožile se u posljednje vrijeme, a pojavile su se i bijesne.- Ma je li moguće...- Čekajte. Kad sam bio blizu vaše vikendice tri nepoznata čovjeka su

pokušavala otvoriti vrata.- Pa... pa...- Čekajte. Skinuo sam pušku uzviknuo: Što to radite!- Onaj debeljuškasti je izvadio pištolj i opalio. Metak mi je prozujio kraj uha i

zabio se u orah.-Ma, je li...

7

- Prijatelji policajci su stajali ispred moje vikendice pa kad su začuli pucanj pojurili su prema vašoj vikendici. Odmah su zapucali prema kriminalcima. Čini mi se da su pogodili bradonju jer je odšepesao prema automobilu velikom brzinom...

- Jesu li provalili...?- Nisu uspjeli. Uspjeli su pobjeći, a nismo im ni broja registracije zapisali.- Oh, oh!- Ne sekirajte se. Nisu napravili nikakve štete.- Hvala, susjed. Odužit ću vam se...- Ma nema potrebe. To je ljudska dužnost.- Ipak hvala.- Dobro, dobro, sused. Prijatelji i ja idemo u potragu za lisicama. Oni su već

napravili zapisnik i javili svojoj postaji što se dogodilo. Bok, sused – i prekine razgovor.

Martin je još neko vrijeme sjedio i odlučio da navrati u mrtvačnicu u Zavod za patologiju sudske medicine.

U mrtvačnici je zatekao vrlo mršava čovjeka, ošišana „na nulu¨, koji se uprav spremao skinuti odjeću s jednog leša. Bio je to ubijeni međunarodni varalica Jack Brown.

- Jeste li vi iz policije? – pogledao je mršavi Martina, a onda ga prepoznao. -A to ste vi! Zašto ste došli?

- Htio sam ga još jednom pogledati. Gle kako mu je glava krvava...- Nisam ga stigao ni pogledati. Sad ćemo pristupiti onome što slijedi u ovakvim

prilikama.- A što slijedi?-Ha, ha! Bolje da ne gledate. Ne bih želio da mi tu povraćate...-Pa nisam ja takav slabić...- Ispričajte me a trenutak. Idem po instrumente – okrenuo se i pošao prema

staklenoj vitrini prepunoj medicinskih instrumenata.Martin je iskoristio zgodu i ugurao ključ s plastičnim privjeskom mrtvacu u

ruku. Jedva je uspio otvoriti stisnutu mrtvačevu šaku, ali privjesak nije uspio potpuno ugurati. Jednim dijelom je virio iz šake. Maknuo se u stranu kad se ćelavko vratio s instrumentima.

- Stvarno hoćete gledati? Najprije ću ga razodjenuti...- Ne, hvala. Čini mi se da mi se želudac diže.- Ha, ha, ha! – nasmije se mršavi. –Nije ovo za svakoga, premda ste vi kao

boksač vidjeli dosta krvi.- To je nešto drugo...- Dobro, dobro.- Pa doviđenja – Martin ga pozdravi i pođe van.-Bolje je reći zbogom. Vjerojatno ne želite opet doći ovamo da se vidimo.- Svakako – reče Martin i napusti mrtvačnicu.Čim se vratio u stan, odlučio je nazvati policiju. Upravo je htio dignuti slušalicu

kad je zazvonio telefon:- Martine, ja sam! – javila se supruga. – Bila sam u...

8

- Znam, znam, ne govori ništa – prekinuo ju je.- Što je tebi, pa ja...- Prisluškuju nam telefon, otkrit će odakle zoveš.-Tko? Što je tebi? Zašto bi nas netko prisluškivao?-Kriminalci ili policija...-Ima li to veze s onim ubijenim, kako se ...-Vjerojatno. Budi na oprezu. Čim stignem, dolazim k tebi. Sve ću ti objasniti.-Je li Goran u opasnosti? Bože, pa neće mi valjda i dijete biti uvučeno u to...-Ne boj se. Javit ću mu da bude na oprezu...- O, bože...- Kad ti kažem, ne boj se. Sve je pod kontrolom. A sad idem nazvati policiju -

spustio je slušalicu, malo predahnuo i okrenuo policijski broj i objasnio zašto zove..Došao je inspektor i dvojica policajaca u civilu:-Uh, al' su bili temeljiti! – iznenadio se mladi policajac. Inspektor je šutke

razgledavao nered.- Puno će vam trebati dok sve dovedete u red – rekao je inspektor. – Gdje vam

je supruga:- Kod mame. Njeguje je ovaj tjedan.- Gospodine Martine, je li Jack Brown bio živ kad ste napali dvojicu batinaša?- Jest. Prije nego je izdahnuo, nešto je promrmljao, ali nisam baš siguran što je

to značilo.- Što je promrmljao.-Nešto kao galavni k..., tako nešto. A čuo sam napadače kako panično govore:

Ključ! Ključ! - Hm! – iznenadio se inspektor, a onda mu je zazvonio mobitel. Pažljivo je

slušao i gotovo radosno uskliknuo: OK! Dolazimo odmah, pa se obratio Martinu: - Morat ćete s nama na patologiju...

-Pa bio sam danas. Želudac mi se okrenuo. -He, he! Ovaj put ne morate ulaziti u mrtvačnicu. Forenzičar je javio da je u

Jackovoj stisnutoj šaci našao nekakav ključ.-Ključ? – Martin se pravio iznenađen- Da, da. S nekakvim brojem. Čini mi se da smo riješili zagonetku.- Kako - Martin se, kao, začudio.-Idemo po taj ključ, a onda ćemo na vaš galavni k... Zar vam nije jasno što je

to? -Hm! Galavni k.. Ne znam.- Jack je bio stranac i teško izgovara naše riječi. Galavni bi moglo značiti

glavni, a ono k... što ste čuli, jasno je samo po sebi: kolodvor. Odvezli su se pred zgradu sudske medicine. - Ostanite ovdje u autu, a ja idem

po ključ - rekao je inspektor i otrčao u zgradu. Brzo se vratio s ključem i sjeo do Martina: - Idemo na Glavni kolodvor. Sad ćemo vidjeti jesam li bio u pravu.

- Martin sumnjičavo zavrti glavom. Što ću ja tamo s vama? - Otključat ćete prtljažni ormarić s brojem 143 da vidimo što se u njemu krije. I

vidjet ćete da sam bio u pravu da je glalavni k... Glavni kolodvor.

9

-Mene kriminalci sigurno prate – Martin nervozno zavrti glavom. – Zašto to ne bi uradio netko od ovih vaših momaka. Mene će ustrijeliti. Već su pucali...

- Bez brige, mi smo tu - odrješito mu priopći inspektor.- E kad je tako, ja ću pozvati svog Kristiana. Kad njega vide neće se usuditi..- Radite kako hoćete, samo nemojte ničim odati da smo mi u blizini.- Pa u civilu ste...-Mene će prepoznati po slikama iz novina jer me češće slikaju - evo vam taj

famozni ključ i nađite ormarić 143. - Dobro. Nazvat ću svog šampiona. Kristian je ubrzo stigao pred Glavni kolodvor. Policajci su već bili u golemoj

zgradi Glavnog kolodvora glumeći putnike koji čekaju na svoj vlak pa se opušteno šetkaju..

Kristian je zagrlio Martina i ubrzo su se našli pred ormarićem 143. I kad je Martin gurnuo ključ u bravu, čuo je tihi glas: - Znači u tebe je, klošaru. Polako otvori ormarić i prepusti meni daljnji posao. Napraviš li i najmanji sumnjiv pokret, ovaj tvoj medvjed će zajedno s tobom poljubiti beton - šaptao je šminkerski debeljko.

Martin je krajičkom oka pogledao kako Kristian polako diže ruke u zrak jer je osjetio cijev pištolja na svojim leđima i čuo tihu prijetnju visokog napadača. Netko nezainteresiran sa strane ne bi ništa sumnjivo primijetio: četiri čovjeka stoje i vode tihi razgovor. Martinov čuvar je držao ruku u džepu s pištoljem i krajičkom oka pazio da nema što sumnjivo.

Kad je Martin otključao ormarić, debeljko ga je odgurnuo i na brzinu otvorio crni kovčežić. Ugledao je žutu omotnicu pa mu se u prvi mah učinilo da je sve na svom mjestu, uzeo kovčežić, zaključao ormarić i odahnuo. – Idemo – rekao je visokom.

- Sad ćete lijepo poći s nama – tiho je promrmljao visoki. – Na najmanji sumnjiv pokret pucam. Ne zaboravite da imam prigušivač.

Krenuli su prema izlazu. Kristian je iznenada snažno laktom odbacio ruku koja mu je skrivena u džepu kriminalčeva sakoa držala pištolj pritisnut na leđa, okrenuo se i udario visokog koji je samo jeknuo. Istog trenutka inspektor sa svojim momcima bacio se na dvojicu kriminalaca. Sve je u času bilo gotovo.

Martin je obrisao znoj s čela, a Kristian debeljka „počastio“ jednim ne baš jakim aperkatom, pa se debeljko skljokao pred inspektorom.

- Što radiš bu... – dreknuo je inspektor, ali je zastao na pola riječi ugledavši bijesni pogled gnjevnog boksača.

Putnici na kolodvoru u čudu su gledali što se zbiva, a kad su prepoznali Kristiana, zažamorili su ne odobravajući boksačkom šampionu da udara slabijeg o sebe. Policajci su debeljku oduzeli kovčežić i pištolj, uzeli ključ, opet otvorili prtljažni ormarić i izvadili teški kovčeg. Ubrzo su se svi našli u policijskom kombiju i nestali s kolodvora.

- Što su ovi idioti navalili na mene! – bijesno je siktao Martin gledajući dvojicu svezanih mafijaša stiješnjenih između policajaca u civilu. Uspješno je glumio gnjevnog čovjeka Imao je osjećaj da mu cijev pištolja još pritišće leđa.

10

- Mislili su da ste od Jacka uzeli ključ. Nisu primijetili da ga je čvrsto držao u lijevoj ruci. Tako ga je stisnuo da smo mu jedva otvorili šaku. Čudno da nisu vidjeli privjesak koji je dobro virio... - uzbuđeno je progovorio inspektor.

- A što je tako važno u tim kovčezima? – tobože radoznalo zapitao je Martin.Inspektor otvori crni kovčežić, mafijaši zakolutaju očima, a Kristian zine: -

Šefe, da mi je barem dio ove love, joj što bi... - To je krvav novac, Kristiane - dobaci mu Martin.- Pa i moj je krvav, krvavo ga zarađujem! – pobuni se boksač.-Ej, šampione – dobaci jedan od policajaca u civilu – hoćeš pogledati što je u

velikom kovčegu?- Nemoj mu pokazivati – nasmiješi se inspektor. Policajac otvori kovčeg, a unutrašnjost kombija zablista zlatnim sjajem. Boksač

samo zinu. Držao je otvorena usta sve dok policajci nisu zaustavili kombi pred boksačkim klubom.

- Šampione, tvoj zarađeni novac stoput je vredniji od ovog zlata. Tko zna koliko leševa leži u ovom kovčegu – reče inspektor.

- Ja ne vidim nikakve leševe – zbunjeno izvali Kristijan, a svi se nasmijaše. Martin i njegov šampion izađoše iz kombija. Ostadoše pred boksačkim klubom.

- Što sad, šefe? – Upita Kristian.- A što drugo nego trening, dobro će nam doći poslije ovih šokova.U Martinovom uredu našli su dopis iz Hamburga. Promotor boksačkih mečeva

Felix Stemmer organizirao je Večer izazivača i pozivao ih da dođu pogledati meč budućeg Kristianova izazivača. Borit će se protiv talentiranog, ali malo poznatog Irca Patrica O'Harre. Sudar izazivača će se održati za dva tjedna (naveden je i datum) u dvorani Sporthalle, Kümmellstrasse 7. Meč Kristianova protivnika bit će treći po redu. Martin se obradovao pozivu starog prijatelja.

-Šefe, dobro ćemo prostudirati onog hvalisavca. Puno je bolje gledati meč uživo nego na videosnimkama. Baš se radujem putovanju, razveseli se Kristian.

-Već sam se zaželio Hamburga – Martin se nasmiješi i odmah se prisjeti hotela Commodore zapisanog u notesu. „ Morat ću to istražiti“, promrmlja sebi u bradu.

- Što je, šefe – pogleda ga Kristian. – Idemo malo na Sljeme odraditi dvije runde trčanja, važi?

- Važi, moj šampione. Idemo odmah. - Pričekaj me malo. Idem po svoju Yamahu – Martin ga lagano lupnu po ramenu. –Odmah se vraćam.

Ubrzo se vratio i posjeo iza sebe Kristiana: -Vozim te do tunela, a dalje ćeš trčati do tornja i natrag. Ja ću polako motorom

za tobom. Napravit ćemo dvije ture pa se vraćamo u klub gdje ćeš malo šadovati. Danas radimo bez sparingovanja.

- Nema problema, šefe! Sve za obranu titule.Vratili su se u klub kasno poslije podne.

. *

U Sesvete je stigao prilično kasno. Punica je već spavala, a Ana je gledala televiziju. Iznenadila se kad ga je ugledala.

- Pa što nisi javio da ćeš doći!

11

-A što ću ti javljati i uznemirivati mamu. Kako joj je. Gdje je.- Spava u drugoj sobi. Dobro joj je, hvala bogu. Ovaj će tjedan nositi holter pa

ćemo poslije vidjeti što će reći kardiolog.- Provalili su nam u stan.-Isuse! Tko?-Oni kriminalci. Toliko je devastiran da će trebati totalna obnova. Srećom sam

ga osigurao...- Martine, ja se bojim za...-Ne trebaš se bojati. Uhvatila ih je policija, i to obojicu.-Ma tko su ti ljudi.-Zagrebački mafijaši ili bolje rečeno kriminalci. Izgleda da su povezani s

talijanskom mafijom...- Čekaj, čekaj malo! – povisi ona glas. - Ti si njima zasigurno uzeo novce, sad

mi je jasno odakle na mom računu onolika svota...- Tiho, probudit ćeš mamu. Sve ču ti objasniti. Otkud si prije saznala za novac.-Pa išla sam u bankomat dignuti tristo kuna koji su mi preostali od honorara i

zaprepastila se. Nadugačko i naširoko joj je sve ispričao o prtljažnom ormariću na Glavnom

kolodvoru i ključu koji je uzeo iz stisnute šake ubijenog Engleza. I o novcima i o zlatu u kovčegu. Nije joj spomenuo da je kod vikendice zakopao dio zlatnih poluga, a niti da je uplatio onu svotu na žiro račun svoga kluba. Nije joj spomenuo ni kartu kornatskog otočića. To će ispitati zajedno s Kristianom kad budu imali pripreme uz more, jer će Kristian braniti titulu u Hamburgu koji je na istoj nadmorskoj visini kao i Kornati. Na sve treba paziti.

- Martine, ako saznaju ti...ti... - Ništa neće saznati. Kovčezi s novcem i zlatom su kod policije. Oni ne mogu

znati da sam ja dirao u to.- Martine, bojim se da si se upetljao u nešto čemu nisi dorastao...-Pa kažem ti da su ubojice zatvorene. Što mi mogu.- Misliš da su ta dvojica sami? A rekao si da su povezani s talijanskom...-Mafijom – prekine je Martin-Da, da. Misliš da oni nemaju veze s policijom i da im netko iz policije neće

dojaviti koliko novaca je bilo u tom kovčežiću i koliko zlatnih poluga... - Pa što onda. Novac je mogao uzeti engleski varalica koji im je i ukrao te

kovčežiće...- A ako doznaju za naglo povećanje novčanog fonda na tvojim i mojim

bankovnim računima?-E baš će netko njuškati po bankovnom računu neke zagrebačke činovnice...-Martine, ja taj novac neću. Jednostavno ću ga dati u dobrotvorne svrhe...- Baš si pametna! Sve će se novine o tome raspisati i tek ćemo onda postati

sumnjivi mafijašima.- Pa što da radim. Kako da se riješim tog nesretnog novca. Nama su dosta naše

dvije plaće. Otkud sad odjednom tolika pohlepa kod tebe. Dosad smo lijepo živjeli, čak smo mogli i nešto uštedjeti. Martine, Martine...

Mama se digla iz kreveta i začudila se zašto njih dvoje šapću:

12

-Zašto ste tako tihi. Nemate valjda nekih velikih tajni.- Nemamo, mama. Raspravljali smo o novčanim problemima.- Pa što mi ne kažete! Imam ja nešto ušteđevine, uzmite sve...- Hvala ti, mama, baš si srce...-Ako vi stojite s novcem kao ja sa srcem, e onda...- Ma daj, mama, nije ništa ozbiljno. Imamo nešto viška pa ne znamo u što

bismo to uložili...- A to su ti problemi! – nasmije se Mama. – Pa Martin je za to stručnjak. Vidiš

kako mu klub dobro stoji...- Ma pustite vi Anu – Martin se od srca nasmija. – Znate kakva je ona

paničarka...- Dobro, dobro, neću vas više smetati. Martine, hoćeš ostati ovdje prespavati.-A ne, vraćam se u Zagreb. Sutra rano imam s Kristianom naporan trening.- Mama, samo ti idi spavati – glumeći smirenost Ana joj se nasmiješi. – I laku ti

noć.Mama je polako otišla u svoju sobu i legle.- Ma sve će biti u redu, kad ti kažem – Martin je nastojao smiriti suprugu. - Ako

baš dođe do toga da mafijaši uđu u trag novcu iz kovčežića, vratit ćemo ga policiji. Ja ću snositi dio svoje odgovornosti. Uostalom... ma neću o tome više razgovarati. Nego, jesi li nazvala Gorana? Je li ti se javio?

- Jesam, jesam, nazvala sam ga pa se naljutio što ga zivkam i kontroliram. Ako ga još jednom nazovem, rugat će mu se prijatelji da je razmaženko...

- Ma baš on razmaženko. E baš je našao izgovor. Poznam njegovu klapu. Vjerojatno su se dogovorili da će tulumariti do zadnjega. Samo da koji od njih na nastrada zbog previše alkohola...

-Znaš da on ne podnosi alkohol – Ana već smirenije doda.- Za sve postoji prvi put...-Kao i za tvoju pljačku kriminalnog novca...- Nemoj sad opet. Kažem ti da se ne trebaš bojati- Ja ču otići u banku i reći da je novac na moj račun sjeo greškom...- Ma što je tebi! To je novac od ostavštine tvoje tetke iz Londona. Lako je

dokazati da je poslije ostavinske rasprave nakon njezine smrti ta svota pripala tvojoj mami a ona se odrekla u tvoj korist...

-Ma daj, što pričaš. Milijun funti je ostavila svojim mačkama i društvu za zaštitu životinja. Luda starica. O tome je žuti tisak danim punio stranice.

- Ali je tisak pisao i da je nešto ostavila sestri u Zagrebu...- Je, šipak.- Nema veze. Ti imaš pokriće za svoj novac na računu...- A ti za svoj?- Lako je za mene. Moj Kristian je toliko zaradio na mečevima da je ono sitnica

što sam ja stavio na svoj račun...- Kako ti lako nalaziš rješenja za sve. Pazi samo da ti se ta rješenja ne obiju o

glavu.- Pa nisam ja uzalud trener europskog šampiona...

13

- E, Martine, Martine. Toliko godina imaš a zapravo si veliko dijete. Pa, čovječe, kriminalci ubijaju...

-Ma daj, što pričaš. Oni su u ćuzi i to je završena priča. Sad idem, ujutro me čeka naporan dan.

- Što ne prespavaš ovdje, Zagreb nije daleko.- Ma tko će se ujutro probijati kroz ovaj prometni krkljanac. Idem sad –

poljubio je još uvijek zabrinutu Anu i izišao. Na vratima se okrenuo: - Pozdravi mamu. Bok.- Čuvaj se – samo mu je odmahnula.

Idućeg jutra probudio se dosta kasno. Još je malo pokušao urediti stan, ali mu je to slabo polazilo za rukom. Odlučio je čekati Anin povratak i zajedno s njom srediti što se bude dalo, ali će prije nazvati osiguravajuće društvo kod kojeg je sasvim slučajno osigurao stan od provale i požara. Ana je ispočetka bila protiv, kako je rekla „uzaludnog bacanja novca“, a sada će joj biti drago što je pristala. Njoj će prepustiti biranje novih tapeta, ili ne. Više neće stavljati tapete. Jednostavno će pozvati iskusnog ličioca koji će dati pravi savjet u odabiru materijala za ličenje i boje za svaku prostoriju. Goranova će boja vjerojatno biti nekakva kričava jer su m i tapete takve bile. Nazvao je Kristiana da će malo zakasniti na trening jer mora otići do svog osiguravajućeg društva i tamo sve dogovoriti oko odštete. Zna da će to biti dug proces jer kod takvih firmi se teško iskamči odšteta. Imaju izvrsne pravnike koji će iskoristiti i najmanju sitnicu samo da firma što manje plati. U osiguravajućem društvu se dogovorio da će idući tjedan doći komisija i procijeniti štetu. Poprilično se zadržao dok je sređivao nekakve formulare i konačno na kraju odahnuo. Papirologija mu je išla na živce, ali kad se mora, mora se. U klubu je našao Kristiana kako marljivo odrađuje rundu udaraca po vreći. Čim je ugledao Martina, preskočio je konopce i našao se u času pred iznenađenim trenerom.

- Što je, da nije kakvo zlo? – zabrinuo se Martin.- Šefe, ubio je Štemera!- Ma što pričaš, kakvog štemera?- Onog što vas je napao bejzbolskom palicom. U zagrebačkom podzemlju

poznat je pod tim nazivom, Nikad se ne rastaje od bejzbolske palice- Tko? Kako? Kakav štemer... – Martin se još nije snašao.-Ucmekao ga je u zatvoru.- Kako u zatvoru? Pa to je ne...- Jutros mi je ispričao policajac, moj fan koji prati sve moje mečeve.- Ma što se točno dogodilo?- Kad nas je jučer policija izbacila iz kombija pred klubom...- Nije nas izbacila...- Ma dobro, tako se kaže. Kad su nas izbacili, odveli su onu dvojicu u

Petrinjsku, skinuli im lisice, zatvorili ih u mračnu sobicu i pred vrata stavili stražara.- Zašto su im skinuli lisice, to su opasni kriminalci, ne bi...- Ne znam, šefe. Tako mi je ispričao policajac. Stražar pred vratima je čuo kako

se svađaju. Proćelavi debeljko, onaj šminker, derao se na dugonju Štemera da je ukrao dio zlata i novca jer je primijetio kad su policajci nama pokazivali sadržaje velikog i malog kovčega da u svakom ponešto nedostaje. Dugonja se kleo da nema pojma, a

14

šminker se derao da su kovčezi bili u njegovoj garaži tri dana i da je imao vremena ukrasti i dio zlata i dio novca i sve to negdje sakriti. Dugonja je šminkera okrivljivao da je nasjeo pokvarenom Englezu uvjeravajući njega, Štemera, da je Englez Umberto...

- Kakav sad Umberto?- Policajac mi je rekao da je to Talijan s bradicom kojega u ranili kod vaše

vikendice. Policija ga ima u evidenciji, a za njim je raspisana Interpolova tjeralica, - Ništa mi nije jasno. Kako su mogli Englezu predati ono silno bogatstvo?- Glupi zagrebački mafijaši nisu poznavali Umberta, samo im se telefonski

najavio i rekao da će ga prepoznati po bradici i kožnoj jakni. Englez je, ne znam kako, prisluškivao razgovor, prerušio se u Talijana s kozjom bradicom i kožnom jaknom, došao pred Štemerovu garažu i elegantno se odvezao s plijenom, Sve je pohranio u prtljažni ormar na Glavnom kolodvoru...

- Pa Englez nije imao bradicu kad su ga zatukli.- E, moj šefe, brada se lako obrije, a možda je imao i lažnu bradicu...- Znaš što – Martinu je laknulo – mi s tim nemamo ništa. Idemo dalje s

treningom.- E, e, još sam vam zaboravio reći. To se valjda samo na filmovima događa...- A što to?- Šminker je pobjegao!- Ma daj! Iz Petrinjske se tako lako ne bježi.- Kad vam kažem. Rekao mi je policajac, moj fan.- Kako?-Stražar je pred vratima čuo svađu i krkljanac, naglo otvorio vrata i zatekao

Štemera u lokvi krvi. Prerezanog vrata. Nije se ni snašao kad ga je nešto tresnulo po glavi. Ušminkani ga je hitro uvukao u sobu, zatvorio vrata, skinuo mu uniformu i preodjenuo se i lijepo išetao lupkajući se pendrekom po dlanu lijeve ruke. I nema ga više. Mogu mu ...

- Hm! Neće daleko. Policija ga već ima u svojoj evidenciji. Nego pusti ti kriminalce, idemo mi trenirati.

- Nema problema, šefe. Idemo u ring.Popeli su se u ring i nastavili rutinski odrađivati svakidašnji posao. Ušla je

stara čistačica s pismom.- Martine, evo ti je poštar donio pismo iz Njemačke. Dao mi ga je da ti predam

jer mu se žuri. Da vidim da ti možda ne piše, hm... tvoja nova...- Ma daj, ne bulazni...- Ima, ima on novu mačku, samo je skriva kao zmija noge. Hoćemo li ga tužiti

Ani – Našali se Kristian i namignu Martinu. On ionako govori njemački kao i hrvatski...

- To je naučio od bake, prave Njemice, pa sad debelo koristi za švaleranciju...- Ha, ha... Možda i ja uz njega nešto dohvatim, samo je moj njemački prilično...- Daj, nemoj sad i ti – Martin skoči s ringa i uze pismo, otvori ga, preleti očima

po tekstu i začudi se: - Kristiane, evo nam opet piše Felix Stemmer i pita zašto mu nismo odgovorili

na onaj dopis. Poziva nas hitno u Hamburg. Rezervirao nam je sobe u hotelu Commodore kod svog dobrog prijatelja, vlasnika hotela Helmuth Boota. Šef smatra da

15

će šampion Europe biti izvrsna reklama za njegov hotel pa želi da budemo barem nekoliko dana njegovi gosti prije boksačkih mečeva. Hoćemo li skoknuti gore, a?

- Nemam ništa protiv, šefe. Dobro će mi doći da nekoliko dana treniram na ringu gdje ću obraniti titulu. Što mislite o tome?

- Baš sam ti to htio predložiti. Idemo sutra. Ja ću mu telefonirati da rezervacije važe, a još danas ću rezervirati dvije avionske karte...

-Pa to je cijeli tjedan prije Večeri izazivača! – oduševi se Kristian. – Super! - Opet ostavljaš Anu samu – prekori ga čistačica. –E jest se s tobom usrećila.

Pola života jadnica je provela sama otkad se udala za tebe.- Imate pravo – dobaci joj Kristian. – Sigurno u Hamburgu ima zgodnu Švabicu

pa trži izgovor da se sastane s njom...Martin zamahnu da ga mune šakom u Rebra, ali se Kristian vješto izmaknu.- Reći ću ja Ani, sve ću joj reći – tobože ljutito naglasi čistačica i odšepesa iz

dvorane.Martin je mobitelom javio supruzi da sutra leti za Hamburg i da ga neće biti

cijeli tjedan. Ona je već bila navikla na njegova česta izbivanja, samo mu je rekla da kupi nešto Goranu.

*** Idućeg dana već su sjedili u avionu za Njemačku. Na hamburškom aerodromu

dočekao ih je prijatelj Felix Stemmer. Dugo su se grlili i pozdravljali, Stemmer je Martina upozoravao na dobre i loše strane budućeg Kristianova izazivača. Nabavio je nekoliko najnovijih videosnimaka njegovih mečeva pa će ih zajedno pregledati u hotelu. Brzo su stigli do hotela Stemmerovim automobilom. Stemmer se najavio šefu hotela i ovaj ih je dočekao raširenih ruku dodijelivši im apartman s pogledom na široku panoramu grada. S obzirom da Martin i Kristian nisu imali puno prtljage, brzo su se raspremili i sjeli u udobne fotelje i zajedno sa Stemmerom gledali videosnimke Kristianova protivnika uz stručne komentare.

- Izvrstan je tehničar, ali slab udarač – prokomentirao je Kristian.- Zaboravljaš - dobacio je Martin – da je osamdeset posto mečeva dobio

nokautom. – Ja se baš ne bih složio da mu udarci nisu jaki. Osobito se moraš čuvati njegovih krošeja.

- Primijetio sam – upadne Stemmer – da se dosta sporo kreće.- To je samo privid – reče Martin. - Rad nogu mu je čini mi se izvrstan i jako

spretno eskivira udarceUpravo kad su odvrtjeli sve snimke i kad su se sa Stemmerom dogovorili oko

termina treninga u sportskoj dvorani, u apartman je ušao šef hotela Helmuth i zamolio ih da pođu s njim u luku.

-Zašto u luku? – začudio se Stemmer.- Htio bih gostima pokazati našu čuvenu luku, a i raspitati se kad će stići brod

Golf Sea iz Amerike...- Otkad tebe zanimaju brodovi? - opet se začudi Stemmer.- Ma naručili smo za potrebe hotela dosta toga. Preuređujemo pet apartmana pa

smo iz Argentine naručili tikovinu, uspjeli smo je pogoditi dosta jeftino. Iz Meksika smo naručili najbolju tekilu, iz Antila smo po povoljnoj cijeni pogodili rum... i tako,

16

imamo čitav kontejner robe iz tih egzotičnih krajeva tako da naši gosti ne mogu oskudijevati ni u čemu...

Martin je načuljio uši i odmah se prisjetio svog prepisanog lista iz mafijaškog notesa. Šef hotela mu je odmah postao antipatičan, ali se suzdržao i ničim nije odavao da se njegov stav prema ovom čovjeku promijenio.

- Šefe, ja bih tako rado prošetao lukom – oduševljeno se javi Kristian. – Obožavam brodove, naročito one prekooceanske.

- Baš bih i ja htio vidjeti luku – složi se Martin s njim. – Stemmeru, što kažeš na ovo? – obrati se prijatelju.

- Za mog starog frenda sve ću učiniti. Nije mi prvi put da s njim idem po robu. Znaš, Martine, i ja imam nešto dionica uloženih u hotel Commodore i stalo mi je da što bolje posluje.

Sišli su u predvorje hotela i Kristian se začudio kad je na zidu ugledao svoj golemi poster visoko uzdignutog garda. Ispod je pisalo EUROPSKI ŠAMPION U NAŠEM HOTELU!

Šef Helmuth se smješkao kad je vidio da se Kristianu smiješak razvukao od uha do uha i namignuo Martinu. - Jesi vidio, Kristiane, što je smisao za reklamu – bocnu ga laktom u rebra Martin.

- Od jučer, kad smo stavili poster, već smo dobili pet novih gostiju. Žele se slikati sa šampionom.

- Nema problema – veselo mu uzvrati Kristian. – Stojim vam na raspolaganju sve vrijeme boravka u vašem prekrasnom hotelu.

- Gle, kako moj Kristian zna praviti reklamu...- Tako i treba – oduševljeno će šef Helmuth – zar na Felixe.- Pa nije on uzalud europski prvak. Valjda si gledao na televiziji razgovore s

njim – odvrati mu Stemmer - Smatraju ga jednim od najinteligentnijih teškaša ovog dijela svijeta.

Kristian se zacrvenio, gotovo mu je bilo neugodno slušajući ove pohvale, a Martin se samo smješkao.

Pred hotelom ih je dočekao vozač luksuznog Mercedesa, otvorio im vrata te su se otputili prema luci.

Golemi prekooceanski brod već je bio usidren. Stigao je čitav tjedan prije predviđenog roka. Polako su se popeli i od prvog mornara kojeg su sreli pitali za kapetana. Prije nego su se počeli penjati na brod, Kristian je primijetio“ Peugeot zagrebačkih registracija, ali tome uopće nije pridavao važnost. Naših ljudi ima posvuda. Možda je nekom mornaru stigla djevojka ili bliža rodbine. Kapetan ih je ljubazno dočekao.

- Ja sam Helmuth Booth, vlasnik hotele Commodore – predstavio se Martinov i Kristianov domaćin. Biste li mi htjeli pokazati kontejner 97 pa da znam kakav ću šleper dovesti...

Kapetan ga je začuđeno pogledao, a onda se silom nasmiješio i vrlo uslužno priopćio:

- Samo trenutak da skoknem u drugu kabinu i javim svojim mornarima da pripreme dizalicu...

17

- Ma ne treba – odgovori mu Helmuth – Samo ćemo pogledati dimenzije... – nije ni dovršio rečenicu, a kapetan se izgubio, ali se brzo vratio s dva mornara i vrlo hladno priopći:

- Gospodin Helmuth Booth je prije pola sata s još jednim gospodinom otišao pregledati kontejner. Brodski agent će mu ga otvoriti i dati mu tri sanduka tekile i rekao je da mu je neophodno potreban jer je u hotelu odsjela grupa meksičkih turista i zatražila pravu meksičku tekilu. Ja sam, da se ne biste jako iznenadili, upravo pozvao policiju da vas provede tamo kamo treba privesti varalice.

- Ali – zaprepastio se Helmuth – to je nemoguće. –Slučajno kod sebe imam sve osobne dokumente i putovnicu. Ovo je čuveni hamburški boksački promotor Felix Stemmer – pokaza rukom na Felixa, a ova dvojica su prijatelji iz Zagreba, moji gosti. Valjda prepoznajete boksačkog prvaka Europe u teškoj kategoriji, čuvenog Kristiana koji je došao pratiti mečeve što ih je Stemmer organizirao za ovu subotu. Bilo bi dobro da i vi dođete pogledati boksačku elitu i borbu Kristianova izazivača. Zato je Kristian i došao ovamo

Kapetan je u žurbi pogledao dokumente, a prepoznao je i Kristiana: - Pa tko su onda ona dvojica?

- Nemam pojma – odgovori mu srditi Helmuth. – Pozovite još kojeg mornara pa ćemo svi zajedno do lažnog vlasnika. Bilo bi dobro da ponesete i pištolj ili već kakvo drugo oružje. Valjda to mora imati svaki prekooceanski brod.

Kapetan je pozvao još četvoricu mornara naoružanih pištoljima i svi su pojurili na gornju palubu gdje su bili poslagani kontejneri.

Prikrali su se kontejneru broj 97.Martin je na svoje silno iznenađenje ugledao debeljuškastog proćelavog

šminkera koji lako poteže pištolj. Uspio je pobjeći iz Zagreba i pridružiti se talijanskom mafijašu, oniskom čovjeku sa španjolskom bradicom i u kožnoj jakni. „To je onaj što mi je pokušao provaliti u vikendicu! Gle kako šepesa. To je, znači, taj Umberto“ – Martin zaškrguta zubima.

- Šefe, ja sam u blizini broda vidio sivi Peugeot zagrebačkih registracija – šapnu Kristian. – Ej, pa to je onaj ušminkani debeljko s Glavnog kolodvora u Zagrebu što je pobjegao iz zatvora kad je ubio Štemera – stade uzbuđeno šaptati Kristian.

Dvojica kriminalaca izvukli su iz kontejnera tri sanduka na kojima je debelim crnim slovima pisalo TEKILA i podvučeno zelenom crtom a ispod crte upozorenje PAZI! LOMLJIVO, natovarili ih na veliki viljuškar i povezli prema dizalici koja se njihala blizu kontejnera. Brodskog agenta nigdje nije bilo. Proćelavi debeljko sjeo je na viljuškar i bio sav usredotočen na sanduke pridržavajući srednji jednom rukom, a „Martinov“ Umberto je primijetio kako se mornari skrivaju iza kontejnera i tiho se izgubio prema suprotnoj strani palube, pronašao je pomoćne ljestve koje su bile spuštene do čamca što se ljuljuškao duboko dolje uz bok broda. Nečujno se spustio, sjeo u čamac i izgubio se između usidrenih brodova. Začas se našao na obali, sjeo u sivi Peugeot i udaljio se prema centru Hamburga.

-Umberto, zovni kranistu da nam namjesti dizalicu pa da se što brže gubimo odavde – glasno je govorio debeljko. Kad mu nitko nije odgovorio, okrenuo se da vidi zašto mu se ortak ne javlja, zinuo je od iznenađenja. Potegao je pištolj na prvog mornara, ali mu je bio izbijen iz ruke. Začas su ga savladali, vezali mu i noge i ruke i pogledali kapetana.

18

- Nosite ga u moju kabinu. Tamo ćemo dočekati policiju. Gospodine Booth, oprostite što sam posumnjao u vas...

- A gdje vam je agent što ste ga poslali s ovim, ovim... na znam kako da ih nazovem – obratio mu se šef hotela.

- Stvarno, gdje je? Da i on nije imao kakve veze s ovim kriminalcima?Dok je on tako govorio, iz kontejnera se začulo mumljanje. Kapetan se brzo

provukao kroz odškrinutu stranicu kontejnera i našao svog agenta okrvavljene glave, ruku svezanih na leđa i s krpom uguranom u usta. Bio je privezan za jedan sanduk. Brzo ga je odvezao i iznio na svjež zrak. Čim su ga odvezali i izvadili mu krpu iz usta, agent se srušio onesviješten.

- Doživio je šok! – mirno će boksački promotor Felix.Mornari se odnekud izvukli torbu s oznakom crvenog križa, začas očistili i

zavili ranu na agentovoj glavi, povratili ga k svijesti, pričekali da kapetan obavi razgovor s vlasnikom kontejnera, pa da ga zajedno sa zarobljenim zagrebačkim kriminalcem odnesu u kapetanovu kabinu.

-Gospodine Booth, skinite te sanduke s viljuškara i vratite ih u kontejner, a ja ću pozvati šleper i neka što prije vašu robu odveze u hotel. Ja ću platiti prijevoz u znak isprike...

- Ne, gospodine kapetane. To je moja briga. Pozivam vas da budete gost moga hotela sve dok brod bude u luci.

- Hvala vam, ali imam i previše posla dok se ne isprazni brod. A možda ću i doći na dan, dva kad se sve obavi. Hvala vam, gospodine Booth. Ja sad idemo obaviti posao s policijom,

Kapetan je sa svojim ljudima i zavezanim kriminalcem otišao, a Martin i Kristian se tek tada pridružili Stemmeru i Helmuthu. Nisu željeli da ih proćelavi ušminkani debeljko vidi i eventualno ih okrivi za izdaju. Tko zna hoće li opet pobjeći i nanijeti im kakvo zlo.

Kad su njih četvorica otvorili prvi sanduk skinut s viljuškarai ugledali što je u njemu, začudili su se.

- Pa to je neka grnčarija! – prvi se javi Kristian. – Jeste li vi tako nešto naručivali za hotel? - obrati se Helmuthu.

Helmuth izvadi jedan poveći predmet. Bio je to nevelik kipić. Okrene ga i na podnožju je bila etiketa: Quetzalcoatl – Muzeo Nacional de Antropologia Cuidad de Mexico.

- Bože dragi, pa to je toltečki kip božice ljepote u raljama pernate zmije, to je njihov kip Venere. Pa ovo je od neprocjenjive vrijednosti...

-Otkud ti znaš toliko o meksičkoj prošlosti? – začudi se Felix. – pa to je za mene običan kič kakvog po seoskim sajmovima možeš naći koliko želiš.

- Pa ja sam studirao povijest umjetnosti prije nego sam se počeo baviti hotelijerstvom. I kolekcionar sam...

- Eto, sad imaš bogatstvo u rukama – podrugljivo dobaci Felix ne vjerujući da taj keramički kipić išta vrijedi.

- A ne! Ne! Ovo je isuviše vrijedno, a ujedno predstavlja meksičko nacionalno blago. Vrlo brzo bi se otkrilo da ga negdje izložim. To se mora vratiti muzeju.

Kristian izvadi još jedan kipić, a Helmuth razrogači oči:

19

- Pa to je kameni kip božice smrti. Zove se Mictlancihuati. Pogledajte, ima suknju od zmija, a na nogama pandže! Pa to je... to je... – Helmut ne uspije dovršiti rečenicu kad Felix sa dna sanduka izvadi manji sanduk čvrsto stegnut jakim trakama.

- Hlmuthe, da ga otvorim?- Čekaj, čekaj, da još vidim kakve se umjetnine kriju u ovoj Aladinovoj špilji –

u oduševljenju i čuđenju je nazvao sanduk. Povadili su popriličan broj artefakata prastanovnika Meksika. Jednostavno se nije mogao nadiviti zlatnom privjesku i oduševljeno ga počeo opisivati: Vidite, na vrhu je zlatni disk koji predstavlja sunce, a nad diskom dva igrača na igralištu za loptanje, između njih ljudska lubanja, ispod je kameni nož nad simboličnim leptirom. Ispod toga je proždrvljiva glava zemaljskog čudovišta, a na kraju vise zlatna zvona...

- Helmuthe, da otvorim ovaj sandučić? – prekinu ga Felix Stemmer i ne slušajući ga više, izvadi džepni nožić te prereza stegnute trake. Na vrhu sandučića bila je ručka i on podigne gornji dio. Martin i Kristian se sagnuše i zinuše od čuda:

-Šefe, pa to je srebero! Srebrne poluge!Helmut pogleda pa se i sam začudi: - Ovo nije iz muzeja! – izvadi jednu polugu.

– Pogledajte broj i žig. To je opljačkano iz neke banke... - Znaš što, Helmuthe !– gorljivo mu se primaknu Stemmer – mi ćemo ovo

srebro lijepo odnijeti i podijeliti...- Ma što je tebi! – začudi se hotelijer. –To pripada meksičkoj državi.- Otkud ti znaš gdje je ovo opljačkano. Možda u New Yorku ili Philadelphiji?

Što ti kazuje žig na polugama? - Ne znam. To nisu umjetnine, ne razumijem se u to.- Evo ovako! Ja ću sad ovaj sandučić dignuti na rame i odnijeti ga s broda dolje

u prtljažnik automobila. Vozaču ću reći da je to hotelsko srebrno posuđe koje si naručio iz Meksika. Sad ću ga ponovo stegnuti ovim trakama – spojio je dvije prerezane trake u jednu i čvrsto stegnuo oko sandučića. Brzo se izgubio prema ljestvama za silazak s broda.

- Gospodine Marine, pomognite mi da ove umjetnine vratim natrag u sanduk i da ga zatvorimo.

Kristian se sagne i s dna sanduka izvuče crnu aktovku i otvori je. Čim je ugledao sadržaj, zabezeknuo se:

- Zlatni nakit! Lančići, ogrlice, narukvice, naušnice...- To je negdje opljačkana draguljarnica!- začudi se Helmuth. – Zašto su to

ugurali ovdje s umjetničkim blagim. Pa to mora da je neka opasna banda.- Mafija – javi se Martin. – U Zagrebu su ubili nekog Engleza koji ima je ukrao

neprocjenjivo bogatstvo, ali ga nisu uspjeli povratiti. Policija je sve zaplijenila. Ja sam ga pokušao spasiti, ali sam stigao prekasno. Ovoga što smo sada savladali policija je već bila zatvorila u Zagrebu zajedno s ortakom, ali je uspio pobjeći ubivši ortaka. Valjda neće opet pobjeći. A onaj što je pobjegao, taj je izgleda kapo ili barem jedan od većih glava u talijanskoj mafiji...

- Šefe – prekinu ga Kristian – ja bih tako rado uzeo ovaj debeli zlatni lanac, odavno sam takav želio...

- Pa uzmite, Kristiane. To nije iz muzeja, slobodno uzmite – konačno se smirio od uzbuđenja Helmuth. - Kad sve to vratimo policiji, nitko neće ni naslutiti a kamoli

20

pomisliti da naš šampion nosi opljačkani zlatni lanac. Ja sam već vidio na nekim boksačima takve krupne zlatne lance oko vrata.

Martin je samo odmahnuo glavom.: - Kristiane, to tebi ne priliči. Pa kupit ćemo i dva lančića...

- Ali šefe, pogledajte kako je lijep.- Pustite ga, gospodine Martine, mlad je, a mladi se vole kititi – Helmuth iz

aktovke izvadi lanac koji se Kristianu dopao i stavi mu ga oko vrata pa aktovku vrati natrag u sanduk – Neka vas ovo podsjeća na današnju avanturu. Sad ćemo zatvoriti sanduk i vidjeti što je u ova dva druga.

Kad su otvorili sljedeći, Kristian je izvukao poveću uokvirenu sliku i razočarao se: - Kakva je ovo mazarija. Same mrlje, kao da je netko kapao boju po platnu i povlačio bezvezne crte...

- Pa to je, to je, ne mogu vjerovati svojim očima, to je Jackson Pollock! Vrijedi najmanje milijun dolara!

- Ma šalite se! – Kristian je pomislio da je čovjek podjetinjio. – Ove mrlje da vrijede milijun dolara...

-To je čuveni američki apstraktni slikar. Nema puno njegovih slika i zato ih kolekcionari plaćaju suhim zlatom. Pa ovi su kriminalci izvrsni poznavatelji umjetnosti! - nije se mogao iščuditi ustreptali Nijemac. – Da vidimo što još ima.

Kristian izvadi još jednu sliku . Opet mrlje i neki dječji crteži u raznim bojama.- Marc Chagall! Genijalna slika Ja i selo! Pa to je ukradeno iz newyorškog

Muzeja moderne umjetnosti. Pa tko to može kupiti. Kristiane, pustite mene da vadim slike. Bojim se da koju ne ozlijedite – Helmuth je o slikama govorio kao o lijepim nježnim ženama tako krhkim da ih i najnehotičnija grubost može ozlijediti.

U oba preostala sanduka uistinu su našli mnoštvo slika nevjerojatne vrijednosti, djela slikara za koje Kristian nikad nije čuo. Bio je tu jedan Mondrian, pa Maks Ernst, Paul Klee, dva Picassa, George Grosz, Joseph Stella, Chaim Soutine, Kandinsky...

- Ovo je nevjerojatno! – Nikako se nije mogao iščuditi Helmuth i sav je treperio od želje da barem jednu sliku zadrži za sebe, ali se nije usudio.

I dok su oni polako i pažljivo vraćali umjetnine u sanduke, vratio se i Felix trljajući ruke. Slike ni na njega kao ni na Kristiana nisu ostavile nikakav dojam. Još nisu sve ni posložili kad se vratila policija.

- Ej, pa to je europski šampion – oduševljeno je kliknuo šef policije i pružio obje ruke prema boksaču te se srdačno rukovao. – Gledao sam sve vaše mečeve. Sigurno ste došli pogledati u subotu momke iz Stemmerove ergele. I ja ću doći. Vi ste sigurno njegov trener Borowsky – obrati se Martinu. Zagrebačka policija nam je javila da ste pokušali spasiti britanskog agenta, ali su ga kriminalci prebrzo zatukli...

- Ali... – Martin je zinuo. – Nije to bio nikakav agent, to je bio obični varalica i hohštapler...

- E moj treneru, samo se vi držite svog posla, a ptičice koje se bave ovakvim poslovima prepustite nama. Za ovim što smo ga strpali u gajbu vaša je policija raspisala tjeralicu. Interpol ga već duže vrijeme traži. Traži i Talijana koji se predstavlja kao Umberto...

- Pa taj je bio ovdje na brodu i pokušao uzeti ova tri sanduka tekile... ovaj...umjetnina. Naša ga je policija ranila kad mi je pokušao provaliti u vikendicu...

21

- Sve znamo, treneru. Gospodine Helmuthe, vi sad možete natrag u Hotel, a mi ćemo detaljno pregledati vaš kontejner. Kad sve bude gotovo, javit ćemo vam. Ovaj brod prokrstario je uzduž Južne, Srednje i Sjeverne Amerike. Možda još što u kontejneru pronađemo osim deklarirane robe.

Helmuth, Felix i njihovi gosti napustili su brod s olakšanjem. Hotelijer je još sav treperio od uzbuđenja, a pred očima su mu neprekidno treperile slike neprocjenjivog umjetničkog blaga, Kristian je presretan povremeno opipavao svoj zlatni lanac oko vrata, a treneri su šutke išli za njima. U blizini broda dočekao ih je vozač Mercedesa, ljubazno im otvorio vrata i odvezao ih u hotel. Stemmer je iz prtljažnika uzeo sanduk i odnio ga u Martinov i Kristianov apartman. Sva četvorica su sjeli i šutjeli čekajući da se srede dojmovi.

Felix je otvorio sandučić sa srebrnim polugama:-Helmuthe, ovo ćemo nas četvorica podijeliti na jednake dijelove...-Ma što je tebi! – usprotivi se Martin sjetivši se svojih zlatnih poluga. – Mi smo

ovdje došli kao gosti i želimo uz Kristianove treninge malo uživati u razgledavanju grada do subotnjih borbi...

- Šefe, što je vama? – začudi se Kristian. – Klub je u vječitoj besparici...- Bez brige – prekine ga Martin. – Uspio sam naći bogate sponzore i sredstva su

nam osigurana za ovu i iduću godinu...- Znam ja što su sponzori – upadne mu Felix u riječ. . Obećavaju brda i doline, a

čim šampion negdje kiksa, od njihovih obećanja ništa. - Gospodin Stemmer ima pravo - podrži ga Kristian. – Što vi kažete, gospodine

Helmuthe.- Znaš, mladiću, ja bih najradije da se te poluge vrate tamo gdje smo ih našli.

Ali kad smo se već odlučili na taj nemoralni pothvat, ja odobravam Felixu. To je ionako mafijaški plijen, tko zna kroz koliko ruku je prošao i koliko je glava palo. Sigurno nije pripadao nekoj sirotinji, a vjerojatno je vlasnik tih srebrnih poluga dobro osigurao svoje vlasništvo...

- Eto vidiš, Martine! – Stemmer uhvati Kristianova trenera za lakat. – Lijepo ćete uzeti svoj dio...

-Pa što ću ja ovdje u Njemačkoj sa srebrnim polugama... – pobuni se Martin, ali ga Stemmer u času prekinu. -To je najmanji problem. Još danas ćemo odnijeti sve otkupljivačima zlata i srebra i bez problema unovčiti.

- Eto, šefe, vidite kako se sve dade lako riješiti. Gospodine Stemmeru, vi ste genijalac...

- Ma daj, Kristiane, ne lupetaj – konačno Martin pristane. – Čim unovčite naš dio, novac pošaljite na žiro račun našeg kluba – izvadi iz novčarke vizitku kluba s adresom i na poleđini napiše naziv banke i broj žiro računa te pruži Stemmeru – Ja tako nerado pristajem. To je prljav novac...

- Gle, moj trener postao svetac! – Kristian se naruga. – A vječno kuka i moljaka okolo da namakne sredstva za klub. – Pa mi smo učinili dobro djelo kad smo međunarodnoj kriminalističkoj bandi oteli plijen. – Šteta što niste u Zagrebu uzeli onaj silni novac. I stan su vam demolirali misleći da ste ih vi opljačkali.

- O čemu se radi? . zainteresiraju se i Felix i Helmuth. – Nešto je o tome govorio i onaj policajac.

22

Martin im ukratko ispriča o plijenu kojeg se dočepala zagrebačka policija i o tome kako su ga kriminalci proganjali misleći da je on uzeo ključ od Engleza. Naravno, nije spomenuo kako je novčano osigurao i sebe i klub otuđivši pozamašnu svotu. Još se uvijek, negdje u podsvijesti, pribojavao da će kriminalci otkriti kako ih je izigrao i da će se osvetiti ili njemu ili nekome od njegove obitelji. Zato je nerado pristao na podjelu novog plijena, mada je duboko u duši smatrao da je dobro što su uzeli dio mafijaškog plijena jer bi otprilike toliko dobili kao nagradu od opljačkanih banaka ili osiguravajućih društava.

Stemmer je ustao, uzeo sandučić sa srebrnim polugama i krenuo prema izlazu: - Martine, novac će još danas biti prebačen na račun tvoga kluba, a mi ćemo se,

Helmuthe, za svoj dio lako dogovoriti. Svi ćete dobiti račun od prodaje srebra da ne bi tko slučajno što zlo pomislio.

- Ma daj, prijatelju, kako tako nešto možeš i pomisliti – naljuti se Martin, a Helmuth mu odobri.

Čim je izišao i Helmuth je napustio apartman ostavivši goste da se odmaraju.- Kristiane, danas nećemo trenirati. Poslije ručka idemo u obilazak grada, a

navečer ćemo malo plivati. Imaju ovdje u hotelu prekrasan bazen. Tebi će dobro doći za održavanje kondicije, a ni meni neće biti loše malo razgibati mišiće.

- Šefe – Kristian pokaza na kompjutor na stoliću blizu prozora. – Idem ja malo na internet pa ću pogledati hrvatske sportske vijesti i malo prosurfati po novinama. Može?

- A zašto ne bi mogao. Ja ću se malo protegnuti na svom krevetu – Martin izuje cipele, navuče papuče, priđe krevetu i legne namjestivši visoko jastuk tako da je bio više u polusjedećem nego u ležećem položaju.

Kristian je polako čitao sportske rubrike u svim hrvatskim dnevnim novinama koje je našao, a onda se prebacio na crne kronike.

- Šefe, šefe, pogledajte ovo – uzbuđeno je pozvao Martrina koji je zamišljeno gledao u svoja stopala koja su prelazila rub kratkog kreveta. Odmah je skočio i sjeo do Kristiana.

U jednim zagrebačkim novinama krupnim je slovima na naslovnici pisalo: BOKSAČKI TRENER NIJE USPIO SPASITI BRITANSKOG AGENTA.

- Šefe, onaj vaš Jack Brown nije hohštapler i varalica nego engleski špijun. Kako je dopustio da ga srede zagrebački kriminalci...

- Nisu to samo zagrebački kriminalci nego međunarodna mafijaška banda. Danas si ih vidio ovdje na brodu, sutra će već biti možda u Trstu ili Tokiju...

- E, boga mi, šminker sigurno neće. Koga Nijemci zatvore, taj lako ne bježi!- Nikad ne reci nikad. Nemoj se začuditi kad sutra ili za nekoliko dan pročitaš

ili čuješ na televizijskim vijestima da je pucao na nekoga u Rimu ili u Madridu.- Pa za njim je raspisana Interpolova tjeralica...- Dobro, dobro, da vidimo što to piše o nesretnom Jacku Brownu.Kristian je glasno čitao: Britanski veleposlanik preuzeo je tijelo agenta kodnog

imena Samir Hayat koji se uspio infiltrirati u međunarodnu kriminalnu organizaciju koja se bavila krađom umjetnina, zlata, srebra i krijumčarenjem droge iz Kolumbije u europske zemlje. U organizaciji se nametnuo kao ekspert za krijumčarenje zlata u Tursku i bliskoistočne zemlje. U Carigradu su mu Englezi otvorili zlatarsku radnju

23

koja je zapravo bila vlasništvo jednog Turčina, a Samir je figurirao kao ugledni i bogati Englez Jack Brown za koga je Turčin radio. Brown je u kriminalnom miljeu još bio poznat kao plejboj i varalica koji je imao puno uspjeha u pljačkanju draguljarnica. Zbližio se s talijanskim mafijašem Umbertom, kojem je to vjerojatno lažno ime i obećao da će u Carigrad prebaciti kovčeg zlatnih poluga. Kovčeg se nalazi u Zagrebu kod dvojice članova zagrebačkog ogranka talijanske mafije. Dao im je njihovu adresu i lozinku. Zagrebački kriminalci su poznavali Umberta samo po njegovu vlastitom opisu koji im je dao i po kojem će ga prepoznati kad se sastanu u Zagrebu. Karakterističan je po španjolskoj bradici i kožnoj jakni. Sve su to Umberto i Jack dogovorili na luksuznoj jahti bogatog Arapina koji je krstario Jadranom. Umberto je iskoristio Arapinovu nepažnju i ukrao mu aktovku, zapravo diplomatski kovčežić, pun novčanica u raznim apoenima i s popisom brodova koji su prevozili raznu krijumčarenu robu te nekakvom turističkom kartom Nacionalnog parka Kornati. Dok su se Talijan i Arapin svađali, Brown se ušuljao u Talijanovu kabinu, uzeo ukradeni diplomatski kovčežić s novcem, pomoćnim čamcem doveslao do obale i prvim avionom sletio u Zagreb. Kupio je kožnu jaknu, stavio lažnu španjolsku bradicu, našao adresu visokog Zagrepčanina, predstavio se kao Umberto rekavši mu lozinku i ovaj mu je dao kovčeg. Kako u žurbi nije mogao stupiti u vezu s engleskim veleposlanstvom, ostavio je teški kovčeg sa zlatnim polugama i diplomatski kovčežić s novcem u prtljažni ormarić na Glavnom kolodvoru i otišao u hotel Šeraton, tamo je skinuo lažnu bradicu i kožnu jaknu i preodjenuo se u svoju standardno elegantnu odjeću, stavio ključ ormarića u džep te išetao na svjež zrak. Zagrebački kriminalci su ga primijetili kad je izlazio iz prostorije s prtljažnim ormarićima, ali im je umakao. Umberto je uvjerio Arapina da je Brown ukrao kovčežić te odmah telefonirao zagrebačkim ortacima da ni u kom slučaju ne daju kovčeg Brownu. I on je kao i Brown prvim letom stigao u Zagreb. Vrlo brzo je s ortacima otkrio u kojem je hotelu odsjeo i započeli su potragu. Sustigli su ga blizu Boksačkog kluba i zatukli, ali nisu našli ključ prtljažnog ormarića jer ih je spriječio poznati boksački trener Martin Borowsky. Zato su pomislili da je ključ uzeo trener, demolirali mu stan, pokušali provaliti u njegovu vikendicu, no bez uspjeha. Traženi ključ je ubijeni agent čvrsto držao u desnoj ruci, a otkrio ga je patolog u Zavodu za sudsku medicinu te dojavio policiji. Goleme količine zlatnih poluga i pozamašne svote novaca u raznim apoenima sada se nalaze kod policije...

-Dosta, Kristiane, to me više ne zanima. Pusti me da malo odspavam.- Imate pravo, šefe. Ja idem malo do teretane, a poslije ću doći po vas pa ćemo

u bazen.-Važi – Martin mu mahnu rukom kad je pošao iz apartmana.Nakon izvjesnog vremena, sav uznojen Krisian se vratio iz teretane:

- Šefe, imaju bolju teretanu nego naš klub. Uh, dobro će mi doći ovih dana dok boravimo u Hamburgu. A kad ćemo u Sporthalle...

- Otići ćemo sutra. Stemmer ima dobre sparing partnere pa ćeš ovih dana s njegovim momcima uvježbavati eskivaže i aperkate. Tvoji su krošeji savršeni, nemoj mu prečesto obarati pulene.

Kristian se nasmija: - Bez brige, šefe. Kad se malo ohladim idemo u bazen, važi?

24

- Važi! – Martin iz svoje prtljage izvadi kupaće gaćice. - Ja idem odmah, a ti dođi za mnom kad ti se prohtije. Moram sprati smrad s onog broda – i napusti apartman.

Idućeg dana Kristrian i Martin vježbali su prema zacrtanom planu. Kristrian ipak nije poslušao svog trenera, oborio je trojicu Stemmerovih sparing partnera opravdavajući se svom treneru da ih je „samo pipnuo“. Trenirali su dnevno po dva sata, plus teretana i bazen u hotelu te lagano trčanje hamburškim parkovima, a jedno poslijeodne proveli su na atletskoj stazi nogometnog igrališta HSV-a. - Šefe, što mislite kad će naš Zagreb jednom imati ovakav stadion - priupitao je Kristrijan Martina kad su tog popodneva završili nekoliko krugova oko zelenog travnjaka. Martin mu nije ništa odgovorio.

Dočekali su i subotnju večer. Toga dana velik broj njemačkih novina u svojim sportskim rubrikama isticao je bombastične naslove: Noć dinosaura, Sudar izazivača, Europski prvak u teškoj kategoriji počasni gost Stemmerova turnira, Gladijatorski okršaji, Kristianov izazivač tvrdi da će svog protivnika nokautirati u trećoj rundi...

Martin i Kristian kao počasni gosti dobili su mjesto u prvom redu do ringa Na pojedinačnom predstavljanju sudionika turnira pozvan je na ring i Kristian. Izazvao je buru oduševljenja i buran aplauz zato što je svoj budući meč za obranu titule izabrao upravo Hamburg. Osobno je upoznao i svog budućeg protivnika. Francuz, za glavu niži i kraćih ruku, ali mišićav preko svake mjere, tridesetogodišnjak. Naprosto je kiptio od snage. Djelovao je ubojitije nego na videosnimkama. Kristian je očekivao arogantnog neotesanca iz pariškog predgrađa, no pokazao se vrlo uglađenim i nasmiješenim, normalne kraće frizure, ugodna glasa, ali je u očima imao čudan leden sjaj. Pozdravili su se, zagrlili i jedan drugom podigli ruku u zrak, što je prepuna hala primila s odobravanjem i obojici zapljeskala.

I Kristian i Martin pažljivo su pratili mečeve, ali su se potpuno usredotočili u treću borbu večeri. Bio je to pakleni okršaj u osam rundi. Irac O'Hara, Kristianve visine, ali vitkiji i elegantnijih pokreta, plesao je po ringu poput Muhameda Alija, peckao protivnika ljevicom da bi u pogodnom trenutku sijevnula desnica sručivši se poput groma na Francuzov nos ili sljepoočnicu. Francuz je poput buldoga samo išao naprijed, uporno i dosljedno (ništa od savršenog rada nogu kako je Martin tvrdio), povremeno bi visokom Ircu zadao udarac u pleksus ili u rebra što je ovaj amortizirao eskivažama i ugibanjima tako da udarci nisu imali željenu snagu. Jedan Irčev direkt tako je odsjeo na Francuzov nos da je ovaj zateturao i na trenutak spustio gard, ali ga je istog časa zahvatio takav koroše da je pao na pod. Lukavo je ostao ležati do osam i kad je sudac već htio izgovoriti devet, Francuz je naglo skočio i nastavio borbu kao da se ništa nije dogodilo. I dalje se kretao ravnomjerno, samo naprijed, a Irac je plesao, svjež i gotovo netaknut. Francuz je dva puta bio u nokdaunu, teturao po ringu grogiran, primao strahovito mnogo udaraca i kad su već svi očekivali da će sudac prekinuti borbu, jedan njegov očajnički aperkat sjeo je na Irčevu bradu i ovaj se srušio kao pokošen. Ni nakon sučeva brojenja do devet nije se digao. Liječnici ga na ringu dugo ga nisu mogli osvijestiti, a kad se uspio podići, djelovao je kao da je pao s neba. Jednostavno nije bio svjestan što mu se dogodilo, samo je zbunjeno gledao ljude oko sebe i slušao žamor prepune hale. Francuz se brzo oporavio i djelovao je kao da meč tek počeo. Skakao je po ringu i udarao se desnicom u prsa, skočio na konopce i

25

raširenih ruku pozdravljao publiku. Neki su mu zviždali a neki oduševljeno pljeskali. Ponosno je sišao s ringa, ali je prije toga prišao još uvijek zbunjenom Ircu, rukovao se s njim i njegovim sekundantom, zagrlio ga i polako sišao s ringa.

Martin i Kristian samo su se pogledali. - Jesi vidio, Kristiane, ovo čudo od izdržljivosti – obratio se Martin svom

pulenu kad si izlazili iz hale. – To je za nepovjerovati!- Irac ga je prebio kao... kao... ali ga nije stigao dokrajčiti. A koje je batine

primio!- Bio je uvjeren da je meč njegov i postao neoprezan. Izazivao ga je spuštenim

gardom jer je bio uvjeren da mu grogirani Francuz više ništa ne može – govorio je Martin tiho, kao da govori sam sa sobom.

- Jedan zalutali udarac i odoše O,Harini snovi o borbi za moj tron. Mislim da bi mi on bio teži protivnik od Francuza. Neuhvatljv je i savitljiv kao jegulja.

- Čuvaj se Francuza. Može izdržati tolike batine i na kraju sačuvati snagu za samo jedan pravi udarac. Razlika je između tebe i Irca tvoj razorni udarac. Ti bi ga bio oborio još u prvom nokdaunu, a Irac ga nije uspio nokautirati. Dokaz da nema tako jake i gromovite udarce, ali je tehničar za pet.

- Jeste li vidjeli, šefe, Francuza. Jednosmjeran je, ide naprijed kao tenk i pokušava izmoriti protivnika udarcima u tijelo. Ja mislim da je nekada samo naš Mavrović mogao primiti tako puno udaraca a da se to na njemu ne osjeti. Mene on neće ni pipnuti. Dobro sam prostudirao obranu našeg Mate Parlova. Čitao sam negdje da je jedan Belgijanac ili Španjolac s kontragardom, više se ne sjećam iz koje je zemlje bio, toliko izgubio živce pokušavajući ga dohvatiti u nezaštićeni dio da je jednostavno nudio lice potpuno nezaštićen da bi ga u trenutku upućivanja udarca strelovitom brzinom pogodio u bradu, ali Mate nije nasjeo na trik. Jednostavno se držao svoje taktike pa se protivnik totalno iznerviran predao....

- Mate je bio genijalac. Takav se rijetko rađa – dopuni ga Martin. – Sutra ćemo se oprostiti od Felixa i od šefa hotela, i vraćamo se u svoju lijepu, kako bi rekli Nijemci, Kroatien. Sve u svemu bilo nam je lijepo, a i naučili smo nešto više o tvom izazivaču. Sad ćemo studiozno razraditi taktiku za njega.

- Važi, šefe. Svaki protivnik zaslužuje respekt i poštovanje. Ja znam da ćete vi smisliti nešto novo kao i u svim mojim dosadašnjim borbama.

- Badava bi bile moje taktičke inovacije da ti nisi dobar. Nemoj se sad umisliti, ali mislim da ćeš Francuza oboriti već u prvoj rundi.

- E, šefe, šefe, nemojte da se uobrazim kako sam nepobjediv pa da postanem neoprezan kao ona jegulja od Irca večeras.

-Ha, ha, znam ja da se ti nećeš dati navući na tanak led. Takvog te volim. Hajdemo malo u noćni život, važi?

- Važi šefe. Ja sam uvijek za. Da vas sad čuje naša čistačica Elizabeta...Napustili su još uvijek punu Spothalle i ostavili za sebe treštavu glazbu koja je

iz tog boksačkog hrama odzvanjala daleko uokrug. Mamilo ih je mnoštvo barova svojim drečavim svjetlećim reklamama.

Idućeg dana u hotel je došao Felix da se oprosti od prijatelja i suradnika. Dao je Martinu uplatnicu s naznačenom svotom za donaciju Boksačkom klubu „Samson“,

26

Zagreb, a donator je Hotel Commodore, Budapest Str. 20, Hamburg. Potpisnici su vlasnik hotela Helmuth Booth i supotpisnik Felix Stemmer.

Kristian je zavirio u uplatncu i zinuo:- Šefe, sad smo mirni najmanje dvije godine! Bit će love i za naš podmladak a i

za kojeg novog talenta ako se pojavi. Čuo sam da u Rijeci ima jedan klinac...-Znam, Znam, morat ću ga posjetiti u njegovu klubu...- Šefe, ma je li moguće da je srebro tako skupo kad smo toliku lovu dobili?- Kristiane, o ovome nemoj nikome govoriti, mogao bi Felix nastradati zbog

tvog dugog jezika...- Šefe, nisam toliki naivac. Uostalom, vi ste zaduženi za prikupljanje donacija, a

moje ime je postalo brend pa razne firme rado daju priloge. - Kristiane, zahvaljujući tvojoj reputaciji, moj je hotel ovaj tjedan udvostručio

broj gostiju - upadne u razgovor Helmuth koji je upravo ušao da se oprosti. Nikakva sumnja neće pasti na ovu donaciju jer je moj hotel poznat kao destinacija svjetski poznatih boksača kad se ovdje održavaju mečevi. Mnogim sam klubovima donirao pozamašne svote Upravo za sat vremena zakazao sam u našoj kongresnoj sali konferenciju za tisak gdje ćete Martin i vi biti glavni gosti. Kristian se iznenadio, ali je rado pristao. Pristao je i Martin. Voditelj konferanse bit će Felix Stemmer..

***Nakon vrlo uspješne konferencije, Martin i Kristian otputovali su prvim

avionom natrag u Zagreb.Ana ga je dočekala u stanu zajedno s Goranom. Goran je dobio bakrenu boju

kao da se mjesec dana sunčao na moru. Ispozdravljali su se i izgrlili kao da se nisu vidjeli mjesecima.

- Pa što si radio kad si tako pocrnio? – začudio se Martin.- Isto što i drugi, tata. Svaki dan smo se kupali i sunčali. Vrijeme je bilo

fenomenalno!- Martine, znaš da su ga tražili oni kriminalci što su nam demolirali stan.- Ma što pričaš! – iznenadio se Martin.- Ma to je bilo nešto bez veze, tata - smirio ga je Goran.- Kako znaš da su baš tebe tražili kriminalci? Što ti imaš s tim?- Ma daj, tata, smiri se. Mi smo dolje na hotelskom internetu čitali kako si ti

pokušao spasiti nekog Engleza i kako su kriminalci mislili da si od njega uzeo ključ s opljačkanom lovom i zlatom. Nije li dokaz za to ovaj naš uništeni stan...

- Pa kakve veze ti imaš s tim? – Martin se sav tresao od bijesa.- Kako ti nije jasno? Htjeli su me oteti i tako tebe prisiliti da im vratiš lovu i

zlato.- Tko te tražio?- Neki Digić. Tako mi je rekao Mislav. Odmah ga je skužio čim je progovorio:

ja tražiti sin trener Borowsky, mlada Goran. Mislav se nije mogao suzdržati od smijeha, ali se ljubazni Talijan nije naljutio. Opet je onim čudnim jezikom pitao za mene. Mi smo svi čuli kako si ti pokušao spasiti Engleza i odmah to povezali s mafijom. Mislav mu je rekao da sam otputovao u Zagreb čim sam čuo za tvoj podvig...

- E, baš je bio podvig... Čovjek su umlatili preda mnom.- Digić nije povjerovao...

27

- Gorane, pazi kako se izražavaš – opomenu ga Ana.- Oprosti, mama, neću više. Pitao je i druge dečke, a svi su mu rekli da sam

otputovao, a ja sam cijelo vrijeme bio s razrednicom i jednom drugom profesoricom u njihovoj sobi. Pričali smo o tvom podvigu. One su mi rekle da se za svaki slučaj pripazim, i bile su u pravu. Kad je Talijan zakucao na njihova vrta, ja sam preko balkona ušao u apartman neke stare gluhe Šveđanke. Uopće nije reagirala. Škicao sam kroz vrata kad će Talijan otići. Razrednica mu je rekla da sam se vratio u Zagreb čim se saznalo za tvoj sukob s kriminalcima.

-A kako je izgledao taj Talijan.- Imao je kožnu jaknu i španjolsku bradicu. Mi to zovemo kozja brada. E, još

dam nešto primijetio: šepao je na jednu nogu, mislim...- Jesam ti rekla, Martine, da će biti zla – gotovo plačući prekine ga Ana.- Bez brige budi. Sve je to već riješeno i pod policijskim nadzorom. Nego, jesu

li javili iz osiguravajućeg društva...- Jesu – Ana se malo primirila. - Komisija za procjenu štete dolazi sutra.- Dobro je. Ja ču ovih dana kao i obično u klub, i sve nastavljamo po starom.

Nisi mi rekla kako je mami.- Dobro je, hvala bogu. To je bila samo prolazna kriza. Ja sutra idem na posao, a

Goran u školu. Nadam se da više nećemo imati problema s tom tvojom, kako ti kažeš, mafijom.

- Zašto mojom. Hajde, molim te, malo smiri živce i na paničari. Vi ženske ste prave majstorice u paničarenju.

- Imaš pravo, tata. Meni je već dala sto pedeset savjeta kako da se čuvam mafije. Odjednom je postala stručnjak za kriminologiju.

- Rugajte se vi, rugajte. A mogao si u Dubrovniku izgubiti glavu kao i tvoj tata ovdje u rođenom stanu.

- Ja sam sin Marina Borowskog, je li tako, tata – Goran zagrli i Martina i mamu, oboje ih poljubi i veselo ode iz stana jer ga je mobitelom nazvao Mislav da ne zakasni na trening u veslački klub gdje su obojica bili perspektivni veslači.

I Martin i Ana se nasmijaše gledajući za njim s puno ljubavi i ponosa.Idućeg dana komisija za procjenu štete obavila je svoj posao i Martin je mogao

pristupiti obnovi stana. Sve što je bilo slomljeno, poderano ili potrgano, bit će plaćeno novcem osiguravajućeg društva. Martin je to debelo iskoristio i za nekoliko dana stan će blistati kao nov. Goranu će biti žao njegovih tapeta, a Ana neće moći prežaliti jastuke punjene paperjem koje joj je poklonila mama. Bio je to njen poklon kćeri kad je na svijet došao Goran i Ana ih je čuvala kao nekakvu relikviju, premda nisu bog zna što vrijedili, a Martinu je bilo žao kristalnih rukavica, njegove najdraže nagrade iz mladih boksačkih dana za osvojeno prvenstvo na međunarodnom turniru teškaša. Kriminalci su ih razbili u stotinu komadića valjda od bijesa što nisu ništa pronašli.

Prije nego majstori srede devastirani stan, odlučio je da će otići u Rijeku gdje će se održati turnir mladih boksačkih nada. On i Kristian pogledat će tog novog talentiranog klinca i ako mu se dopadne, zagrebački klub će ga materijalno pomagati dok ne dođe do seniorskog uzrasta pa ga onda učlaniti u svoje redove. Dok on stasa, Kristian će već završiti boksačku karijeru i započeti trenersku. Martin mu je kao drugi otac pa će zajedno trenirati buduće šampione. Kristian je vrlo rado pristao da zajedno

28

otputuju u Rijeku jer će i tamo moći gledati prekooceanske brodove. Ovaj put će ići Martinovom Yanahom, jer je, kako reče Martin, lakše naći parkirno mjesto. U tim našim primorskim gradovima jednostavno je nemoguće naći slobodno mjesto za parkiranje, previše je automobila, a premalo prostora.

- Šefe – rekao je Kristian kad su stigli u Rijeku – imamo još puno vremena do početka večernjih borbi. Kako bi bilo da skoknemo u luku i malo pogledamo brodove?

- Nije li ti bilo dosta brodova u Hamburgu i...- Pa neće valjda kriminalci i ovdje nešto švercati u kontejnerima. Šminker je

strpan u njemačku ćuzu, a šepavi bradonja je ispario. Tko zna u koju se rupu zavukao.- Nikad ne reci nikad, moj Kristiane. Žilava je to bagra, i opaka.- Šefe, mi se nikoga ne bojimo...- Dobro, dobro. Idemo do lučke kapetanije vidjeti kada i koji brodovi danas

uplovljavaju u luku.Dovezli su se do ureda lučke kapetanije. Kristian je sreo grupicu obožavatelja.

Opkolili su ga i započeli živ razgovor pričajući o večerašnjim borbama. Odvukli su ga do prvog kafića gdje su mu naručili sok. Dok se on zabavljao s njima, Martin je iskoristio priliku i ušao u ured. Nakon što su ga ljubazno primili, službenici su mu dali listu brodova koji taj dan pristižu. Među onima s daleke plovidbe bio je i liberijski „Južna zvijezda“. Zapravo je plovio pod liberijskom zastavom, ali Martin nije vidio kojoj kompaniji pripada. Plovio je iz Južnoafričke Republike uz zapadne obale Afrike pa kroz Gibraltar i Otrantska vrata prema Trstu. U Rijeci treba iskrcati nekoliko kontejnera koji će dalje vlakom biti proslijeđeni u Mađarsku.

- Htio bih gospodina Silvija Brassicha – Martin se nakon što je pročitao listu obratio mladoj službenici.

Ona ga je u čudu pogledala: -Nema kod nas nikoga s takvim imenom i prezimenom. –Šime – obrati se mladiću koji je upravo ušao iz druge prostorije – je li kod nas radio neki Silvio Brassich.

- Pa svaki dan prolaziš kraj njega. Martin i djevojka ga u čudu pogledaše.- Joj, pa to mi uopće nije palo na pamet! – obrati se Martinu. – To vam je

zlatarska radnja nekoliko ulica dalje. U izlogu mu odnedavno piše da otkupljuje zlato i srebro. Vlasnik je umro prije dvije godine pod zagonetnim okolnostima, o tome su pisale sve novine. Radnju je od njegove udovice kupio Albanac Kellmendi, ali je zadržao naziv firme jer je poznata po vrlo kvalitetnoj izradi zlatnog i srebrnog nakita i ima dobre veze s talijanskim zlatarskim obrtnicima. Bojao se ako promijeni naziv firme da će izgubiti staru klijentelu...

- Isuse, Antice, ali ti možeš pričati – nasmije se mladić. – Pokaži čovjeku gdje je Silvio...

- A ne, ne treba – Martin htjede izaći, kad ga djevojka priupita:- Da niste i vi iz policije? Prošli tjedan su bila dva policajca u civilu i isto tražila

Silvja Brassicha. O čemu se tu radi...- Antice, ne gnjavi čovjeka – dobaci joj mladi Šime i vrati se u svoj ured.- Ništa, ništa – nasmiješi se Martin i izađe uz ljubazan pozdrav.

29

Pred kafićem je pričekao da se Kristian oprosti od svojih obožavatelja. Obećao im je da će se vidjeti večeras i da će ih pozvati na svoj meč kad bude branio titulu prvaka.

- Kristiane, Kristiane, al' ga ti sučeš.- A što mogu, šefe. To su klinci koji će danima pričati kako su bili sa

šampionom i hvaliti se kako sam ih pozvao na svoj meč. Još smo se u kafiću svi zajedno fotografirali a vlasnik je obećao da će fotografiju uvećati i istaknuti na najvidnijem mjestu u svom lokalu.

- Bilo bi dobro da ti je vlasnik ponudio i sponzorske usluge...- E šefe, šefe, hoćete li se ikad moći riješiti te trke za sponzorima.- Nije to teško. Pričinjava mi zadovoljstvo.- Ja to ne bih mogao raditi. Sigurno doživljavate prilično neugodnosti kad

naiđete na kakvog bahatog tajkuna...- Pa ima i toga, ali sam ja već oguglao.- Dobro, šefe, idemo malo gledati brodove. Po Yamahu ćemo navratiti poslije.

Zamolit ćemo vlasnika kafića da vam pripazi makinu – skoknuo je do kafića i brzo se vratio. – Sve dogovoreno.

Odšetali su do privezanih brodova.“ Južna zvijezda“, golem i visok brod, mirno je ležao usidren i privezan debelim konopcem. Vidjeli su kako se na vrhu, na gornjoj palubi užurbano kreću neki ljudi. Snažna dizalica nosila je veliki kontejner i spuštala ga prema šleperu parkiranom gotovo na samom rubu pristaništa. Kristian i Martin su zastali iza povećeg kamiona nedaleko od šlepera koji je vjerojatno čekao nešto s „Južne zvijezde“.

- Šefe, šefe, ma je li to moguće. Eno zagrebačkog šminkera što je ukokao Štemera u Petrinjskoj! Ma je li moguće da je i Švabama zbrisao! Pa to je zaista majstor nad majstorima. Da ga idem...

- Nemoj. Mislim da ga policija promatra odozgo s palube i čeka da utovari kontejner. Vidiš li Talijana s bradicom malo dalje kako šetka šepuckajući. Eno nešto dalje sivog Peugeota zagrebačkih registracija...

- Stvarno! Tim je autom u Hamburgu pobjegao njemačkoj policiji - Taj je tražio mog Gorana u Dubrovniku...

- Isuse! Nije ga valjda htio kidnapirati da vam se osveti.-Vjerojatno.- Da ga idem malo upitati za zdravlje...- Stani, jesi lud! – Martin ga uhvati za ruku. – Taj bez pištolja ne ide ni u krevet.- Pa što. Zaskočit ću ga.- Što misliš da su ova dvojica sama. Tko zna koliko ih se još mota po brodu i po

luci. Idemo mi natrag. Potražit ćemo predsjednika boksačkog kluba...- Ma dajte, šefe. Pogledajte koliko je još brodova privezano uz obalu, a koliko

ih još čeka da se oslobodi mjesto...Kristian nije uspio ni dovršiti rečenicu, kad se nekoliko policajaca u civilu

bacilo na šminkera, među njima je Martin ugledao i zagrebačkog inspektora kojem je taj kriminalac pobjegao, savladalo ga i strpalo u kombi na kojem je pisalo Lučka kapetanija - Rijeka. Istovremeno je druga grupa na prepad ščepala Talijana. Već je bio sjeo u sivi Peugeot, ali ga nije uspio upaliti. Naprosto je namirisao opasnost. Trojica

30

policajaca u civilu brzo su mu stavili lisice na ruke i bacili na zadnje sjedalo. Jedan je sjeo za volan i polako krenuo za kombijem Lučke kapetanije. Da je netko promatrao sa strane Peugeot zagrebačkih registracija, vidio bi samo kako trojica ljudi sjedi na zadnjem sjedalu a jedan polako vozi za kombijem. Kad je pristigao kombi, još jedan mladić u trapericama i mornarskoj majici, sa sunčanim naočalama dignutim na čelo, otvorio je vrata i ubacio se na sjedalo do vozača. Gore na palubi „Južne zvijezde“ nastala je strka. Dva mornara i jedan postariji čovjek također su se našli vezani lisicama. I njih su brzo odvezli za kombijem Lučke kapetanije, a onda se pojavila kolona policijskih vozila i uz zvuke automobilskih sirena nestala uz luke prateći šleper s kontejnerom broj 63..

- Šefe, ništa mi nije jasno – začudio se Kristian brzom okončanju akcije.- Kako ti nije jasno? Ponovilo se sve kao i u hamburškoj luci, samo je naša

policija bila efikasnija.- Pa otkud je policija znala? Tko zna što se nalazi u kontejneru.- E, moj Kristiane. Ili si naivan ili se praviš naivan. Zašto postoji Interpol, a?

Netko im je dojavio da se u kontejneru s određenim brojem nešto šverca. A što je bilo u njemu, saznat ćemo vrlo brzo iz novina.

- Valjda šminker neće i ovaj put pobjeći iz ćuze.- Siguran sam da neće. A Talijana će vjerojatno izručiti njihovim policijskim

snagama kad ga kod nas ispitaju...- Šefe, sad možemo u razgledavanje prekooceanskih brodova. Gle onoga na

kilometar od obale. Mislim da je duži od dvjesto metara...Pa dobro kad si navalio, idemo. Ali pazi da ne zakasnimo na večerašnji turnir.Te su večeri bili počasni gosti turnira i sjedili u prvom redu do ringa. I odgledali

sve borbe. Upoznali su mladog talentiranog Riječanina, najvjerojatnije budućeg velikog boksačkog šampiona. Martinu se malac dopao kao vrlo skroman i fin mladić, polaznik četvrtog razreda obrtničke škole, bez loših ocjena i neopravdanih izostanaka s nastave. Svog je protivnika savladao već u prvoj rundi tehničkim nokautom. S njegovim trenerom utanačio je sve o praćenju mladićeve karijere i o novčanoj pomoći zagrebačkog kluba riječkom mladiću da ne oskudijeva ni u čemu.

U Zagreb su se vratili iste večeri. Martin je ranije javio Ani da će kasno stići i da ga ne čeka s večerom, a ona ga je obavijestila da sutra dolaze majstori. Zbog toga je Kristianu rekao da idućeg dana preskoči trening jer će on biti zauzet oko uređivanja stana, što mladiću nije baš bilo milo.

- Pa dobro, kad baš želiš, odradit ćeš trkački trening, desetak krugova oko Bundeka. Povedi sobom nekoliko naših juniora i pazi da ne zabušavaju.

- Ja bih trčao prije podne, a oni mogu doći tek poslije škole, negdje poslije podne.

- Pa neće ti smetati odraditi dva puta po desetak krugova i prije i poslije podne. S momcima će ti popodne biti interesantnije. Usput, vidjet ćeš na Bundeku, kako ti kažeš, dobrih komada. Tamo često dolaze sportašice raznih klubova, trče i uživaju na svježem zraku.

Kristian se samo nasmijao i otišao, a Martin je tiho dovezao Yamahu pred zgradu. Kad je zaključao motor, polako je ušao u stan da ne probudi Anu i Gorana, no

31

Ana ga je po običaju čekala budna u dnevnom boravku. Gledala je neku glazbenu emisiju o hrvatskim pjevačkim zvijezdama. -Gasi televiziju, prekasno je. idemo spavati. – rekao joj je. - Sutra moramo ustati ranije.

Već rano ujutro stigli su majstori. Najprije su počeli sa struganjem tapeta. Ana je ostala s njima i davala im upute koju će sobu oličiti kojom bojom. Ona je već ranije koliko toliko dovele u red porazbijane stvari i razderanu posteljinu da se može bar prividno normalno stanovati. Martin je izišao jer se nije htio miješati u Anine prepirke s majstorima. Znao je da će sve biti uređeno onako kako ona bude zahtijevala. Sad mu je bilo žao što je rekao Kristianu da neće biti treninga. Dugogodišnje navike treniranja učinile su od njega ovisnika o trenerskom radu. On je naprosto morao imati nekoga koga će učiti boksačkim vještinama. Ana je zaposlena s majstorima, Goran je u školi, Kristian trči po Bundeku, a on nije znao što bi sa sobom. U klub mu se nije dalo pa odluči da će prošetati Maksimirom i posjetiti Zoološki vrt. Tamo nije bio još od Goranova trećeg razreda osnovne škole. Sjeo je na tramvaj i ubrzo se našao u Zoološkom vrtu. Slučajno je naletio na policijskog inspektora

- Opet u akciji? - nasmijao se Martin i pozdravio ga.- Jučer sam vas vidio u Rijeci.

- Nisam u akciji, hvala bogu. Uzeo sam slobodan dan pa sam sa suprugom i djecom došao malo u Zoološki vrt. Klinci obožavaju slonove, Eno ih kod čuvara i nešto ga mole.

Martin je vidio kako dva dječaka uzimaju od čuvara jabuke i daju slonu. Blizu njih je stajala mama i gledala kako dječaci ciče od radosti kad god bi slon surlom uzeo jabuku i stavio je u golema usta. Inspektor je s Martinom prišao supruzi i upoznao ih.

- Čuj, ja bih malo s gospodinom Borovskym prošetao.- Čekaj da dječaci upoznaju trenera slavnog boksača – žena se nasmije i pozove

dječake.Dječaci su pritrčali i uglas, upadajući jedan drugom u riječ, ispričali kako su

čuli za Martina i kako su gledali sve Kristianove mečeve i da bi oni željeli biti boksači. Brbljali bi tko zna dokle da ih mama nije prekinula pa su ponovo otrčali k slonu. Martin se samo smijao i veselo ima mahnuo kad su otrčali.

- Zlatni dječaci - reče inspektorovoj supruzi.- Jesu, ali su preživahni. Sekunde nisu na miru, vječito su u nekoj akciji. Ovo

danas će im biti nešto kao vrhunac akcije. Toliko će se izmoriti trčkarajući od kaveza do kaveza da ću cijelo poslijepodne imati mira. Slobodno vi prošećite, ja ću paziti na njih.

- Martin i inspektor nastaviše šetnju i nađoše slobodnu klupu kod jezerca s labudovima i patkama.

- Inspektore, konačno su dolijali. Hvala bogu...- Hvala bogu, jesu. Jedan krak hobotnice je odsječen.-Kako...- Talijan s bradicom kojeg su naši policajci ranili pri pokušaju provale u vašu

vikendicu ne zove se Umberto nego Pierino Dalla. Član je napuljske mafije, a specijalnost su mu bile krađe umjetnina, dragulja i plemenitih metala. Bio je glavna veza sa zagrebačkim podzemljem. Preko Zagreba su krijumčarili zlato u islamske

32

zemlje, a umjetnine su svojim i zagrebačkim vezama slali u Japan, Južnu Koreju, Hong Kong gdje su enormno zarađivali prodajući to tamošnjim tajkunima...

-Kako je šminker dospio u Rijeku...-Mislite na onoga što nam je pobjegao iz Petrinjske. U zagrebačkim krimi

miljeu poznat je pod imenom Svileni. Uvijek je dotjeran, nosi najnovije vrlo skupe modele svjetski poznatih modnih dizajnera. Ne znam je li vam poznato kako je pobjegao i Nijemcima...

- Bio sam prošli tjedan u Hamburgu na Turniru izazivača. Tamošnji mediji naveliko su se raspisali o spektakularnom bijegu hrvatskog mafijaša...

- Znači, znali ste za njegov bijeg.- Zna to cijela Njemačka.Vi sigurno znate više o tom čuvenom bijegu.- Ha, ha... Otrcani trik viđen u američkim krimi filmovima. Čim su ga strpali u

samicu, odnekud je izvukao čudnu tabletu i progutao je. Pjena mu je izbila na usta, pao je na pod i stao se trzati. Stražar se uspaničio pa su pozvali hitnu pomoć, skinuli mu lisice i na nosilima ga policijskim kombijem prevezli u zatvorsku bolnicu. Pred bolnicom je iskočio iz kombija i ispred iznenađenog čuvara nestao u gradskoj vrevi. Jučer je konačno dolijao u Rijeci.

- A talijanski mafijaš?- Čekamo poziv talijanskih vlasti da im ga izručimo. Za njim je već odavno

raspisana Interpolova tjeralica, samo što je na toj slici vrlo mlad, bez brade i s dugom kosom. To je zapravo srednjovječan čovjek, prosijed i ne baš uredan u odijevanju. Morat ćemo ga prevesti u bolnicu da mu izvade metak iz noge. Čudno kako je do sada izdržao, premda mu se rana već počela gnojiti.

-Neće vam valjda i on kao i Svileni prirediti neugodno iznenađenje.- Bez brige. Budite sigurni da vas više neće napadati ni on ni Svileni ni...- Znate li vi da je on tržio mog Gorana kad je bio na ekskurziji u Dubrovniku.

Dječaci su u novinama čitali o tome kako sam pokušao spasiti engleskog kriminalca i odmah su ga pročitali zbog čudnog naglaska...

- Bio je uvjeren da ste uzeli ključ i htjeli su ga oteti i tako vas primorati da im vratite ključ kako bi se domogli svoga plijena. Znate li da smo u garaži ubijenog Štemera pronašli nekoliko zlatnih poluga i pozamašnu svotu deviza...

- Pa kako...- Iskopao je rupu. Obložio je stiroporom i odozgo zabetonirao, pa navukao

starih guma i neke starudije... To ga je koštalo glave. Da ga nije ubio Svileni, Pierino sigurno bi. Nekog bi od zatvorenika osuđenih za ubojstvo potplatio, to je sasvim sigurno.

- Kako ste doznali da će ova dvojica biti u Rijeci? Nije baš puno vremena prošlo od njihove akcije u Hamburgu – Martin se pravio naivan i znao je da mu inspektor neće reći kako policija dolazi do informacija o pljačkanju kontejnera s prekooceanskih brodova.

- He, he! Za policiju nema tajni o mafijašima kad ih jednom evidentira i smjesti u svoju kartoteku. Osmislili su vrlo jednostavan plan.. U kontejner koji treba stići u određenu luku prije utovara na brod ubace svoju robu u posebno i neupadljivo obilježenim sanducima Oni svuda imaju jake veze pa i u polaznim lukama. U iskrcajnoj luci odaberu ime nekog poznatog i poštenog čovjeka ili nekompromitirane

33

firme, pribave lažne dokumente i kad brod prispije dođu do posebno označenog kontejnera, izvade svoje sanduke i odlaze. Tako su u Njemačkoj pokušali...

- To znam, čitao sam u njemačkom tisku, a prenosili su to i elektronski mediji...- Pa da, već ste mi rekli da ste bili u Hamburgu. Isto su to ponovili u Rijeci i

jednako su prošli kao u Hamburgu. Ovaj put im je zapečaćena sudbina. - Ne znate li što su u Rijeci htjeli opljačkati?- O tome ne smijemo još govoriti. Kad ih detaljno obradimo, vjerojatno ćemo

izvijestiti medije. Novine su gladne ovakvih senzacija.Još su neko vrijeme razgovarali, kad je supruga pozvala inspektora. Dječaci su

se razdvojili i pobjegli svaki na svoju stranu. Martin je napustio Maksimir, a inspektor i supruga su se dali u potragu za klincima.

Na povratku kući Martin je kupio dnevne novine i svratio u kafić. Naručio je kavu s mlijekom i prelistavao novine. Nastojao se što duže zadržati u kafiću jer se nije htio vraćati u stan dok majstori ne odu Ana će to sve lijepo obaviti, na taktičan način kako to samo žene znaju. Majstorima će skretati pozornost na sitnice koje joj se ne sviđaju, usput će ih častiti kavom i sokovima ili žestokim pićima, zavisno tko što zaželi, tako da će na kraju biti zadovoljni i oni i ona. Prelistavajući novine s dosadom, na stranicama crne kronike ugledao je drečavi naslov „Talijanska policija u Trstu zaplijenila više tona droge“. Naslov mu je otjerao dosadu i sav se udubio u članak. Povremeno bi otpio gutljaj kave ne skidajući pogled s podužeg članka. Čitao je kako je Interpol saznao da će u tršćansku luku uploviti brod Patagonija koji se nakon plovidbe iz Čilea, gdje je u Antofagasti ukrcao nešto bakra i goleme količine salitre, zaustavio u maloj kolumbijskoj luci Tumaco i ukrcao dva kontejnera kave te prošao Panamski kanal i više se nije zaustavio do Trsta. Policija je iz svojih izvora doznala da se u jednom kontejneru s kavom nalazi kokain, a taj je kontejner trebao pregledati Mario Carducci u lučkoj carinarnici, inače poznat po nepotkupljivosti i kao pravi stručnjak za otkrivanje droge. Policija je došla u carinarnicu da zajedno s Carduccijem pregledaju sumnjivi kontejner i nemalo se iznenadila kad su u carinarnici rekli da je Carducci na odmoru u Dubrovniku već petnaest dana i da ga zamjenjuje mlađi kolega Fabio. Mlađi kolega nije imao pojma da i on mora pregledati taj kontejner. Policajci su pohitali na Patagoniju čim se usidrio i od kapetana doznali da Carducci sa svojim mladim kolegom Fabiom upravo brodskom dizalicom spušta kontejner na šleper. Mladi carinik ostao je zabezeknut. Nije moguće da je njegov stariji kolega Mario napustio bajkoviti Dubrovnik da bi se vratio na smrdljivi stari brod i odradio rutinski posao koji mu se već gadio, a i jedva je čekao da konačno ode u mirovinu i posveti se krstarenju jadranskim otocima s istočne strane. Imao je mini jahtu i neprekidno je pričao kako će on i žena uživati prvu godinu mirovine i oploviti sve hrvatske otoke. Naročito je spominjao sunčani Hvar i prekrasna hvarska vina. Policajci su pričekali da se kontejner spusti na šleper. Kad je sve bilo gotovo, prišli su vozaču, zatražili vozačku dozvolu i potrebnu dokumentaciju za robu iskrcanu s broda. Stariji vozač, prosijed i debeljuškast čovjek, izvadio je dozvolu na ime Marija Carduccija, a mladi carinik Fabio je pobjesnio i htio se baciti na lažnog carinika. U bijesu je pogledao njegova suvozača i dobacio mu: Nisi valjda ti carinik Fabio? Ovaj je samo šutio, a kad je policija pogledala njegove dokumente, stvarno je bio carinik Fabio zaposlen u lučkoj carinarnici. Kad je vidio dokumente lažnog Fabija, mladi carinik je naprosto poludio, zgrabio suvozača objema rukama, izbacio ga iz kabine i zamahnuo šakom da ga

34

raspali, ali mu je policajac uhvatio ruku. Suvozač je skočio i htio pobjeći, ali ga je policajac zgrabio za ruku i začas mu stavio lisičine. Suvozač se sva tesao. Nije mu bilo jasno što se to događa.

U članku se dalje navodi dijalog doslovno, i napeta situacija, upravo onako kako se to odvijalo između mladog carinika Fabija, kriminalaca i policije:

- Što ste napali na mene, idioti! Što sam vam kriv? A ti, idiote, nos ću ti razbiti čim se oslobodim! – siktao je uhvaćeni mladić na carinika.

- Ma nemoj! - carinik Fabio mu prilijepi pljusku. - Ti ćeš kaljati moje pošteno ime! – i opali mu još jednu pljusku.

Suvozač se stade tresti od bijesa, a policajci odvukoše carinika malo dalje.- Kakva je ovo ludnica? – i dalje se tresao svezani suvozač crven u licu što od

bijesa što od vrućih carinikovih zaušnica. – Ovaj me čovjek zaustavio na ulici i zamolio da mu pomognem s broda spustiti kontejner jer mu radnici nisu uspjeli stići zbog prometne nesreće. Stavio mi je nekakve dokumente u džep i rekao da to pokažem nekim ljudima na brodu kad budemo tražili kontejner. Nisam ni pogledao te dokumente. I još mi je s dokumentima dao sto eura....

- Ti nisi Fabio? – upita ga jedan policajac.-Ma jesam. Fabio Festini, nezaposleni konobar. Ovih sto eura kao da su mi pali

s neba.Mladi carinik se zabezeknu: - Pa ti imaš moje ime i prezime!- Šuti, kretenu! – suvozač onako sputanih ruku htjede nasrnuti na mladog

carinika, ali ga policajac zaustavi.Stariji policajac pogleda prosijedog vozača i cinično mu dobaci: - Lukav si plan

smislio, ali ti neće upaliti. Pa kako si uspio naći ovog mladića istog imena i prezimena?

Vozač je samo šutio.- Hoćete mi skinuti lisice – već malo smireniji obrati se vezani suvozač. –

Nosite ove dokumente i eure i... i... samo me pustite na miru da idem u potragu za poslom. A ti kretenu, kad te odalamim ni svi tvoji carinici neće te...

- Ma kome ti prijetiš! Nemoj da te...- Mir, dečki! Ohladite se malo – stariji policajac skinu lisice suvozaču, a ovaj se

baci na prosijedog vozača i tako ga raspali šakom u sljepoočnicu da se ovaj samo skljokao na asfalt.

Policajci uopće nisu reagirali. Oslobođeni mladić se sagnu, zavuče ruku u unutarnji džep mafijaševa sakoa i izvadi šaku novčanica: - Ovo mi je obećao kad kontejner ukrcamo na šleper. – strpa novce u džep i polako se udalji. Ja sad odoh – i polako se udalji.

Policajci su mirno gledali i nisu ga zaustavljali. Jedan od njih promrmlja:- Ovo mu je bila plaća za šokove koje je proživio – pa povika za mladićem: -

Nemoj se nikud daleko udaljavati. Javit ćeš nam se u postaju kad te pozovemo.- Nema problema! – zaustavi se mladić. – Adresu mi imate u tim mafijaškim

dokumentima što mi ih je dao stari kreten – pa pojuri natrag da opet udari mafijaša, ali ga jedan policajac zaustavi dizanjem ruke:

- Valjda si se već ispuhao. Odlazi, dok te nismo priveli zbog agresivnog ponašanja.

35

Mladić ode mrseći nešto sebi u bradaMartinu se nije dalo čitati članak do kraja, premda je dalje detaljno opisano

koliko je bilo droge, kako je bila zapakirana i koji su sve mafijaši sudjelovali u njenom dopremanju iz Kolumbije za europsko tržište. Znači, zagrebačka policija obavijestila je talijanski Interpol o brodu „Patagonija“ koji će uploviti u tršćansku luku, samo se nije znalo što se skriva u kontejneru. Notes s koricama od smeđeg skaja odigrao je svoju ulogu. Martinu nije bilo žeo što nije pribilježio još koji podatak, a niti jedan brod s popisa u onom notesu nije uplovljavao u hrvatske luke, osim jednoga koji je iz Trsta preko Rijeke plovio za crnogorsku luku Bar, ali nije bilo zabilježeno da u Rijeci iskrcava kakav teret. Zaklopio je novine i ostavio ih u kafiću prethodno plativši svoju kavu s mlijekom. Nije mu se dalo čekati tramvaj pa se uputio pješice u stan. Šetao je polako uz tramvajsku prugu i na jednom semaforu pričekao zeleno svjetlo. Dok je čekao, projurio je tramvaj. Martin je opazio kako mu inspektorovi dječaci mašu iz tramvaja, poskakuju i smiju se. Mahnuo mu je i inspektor. Odmahnuo im je uz smiješak i nastavio polako, ne žureći se. Sjetio se da mora navratiti u svoju banku da provjeri je li stigla još koja donacija osim one iz iz Njemačke. Upravo pred bankom na njega je natrčao čovjek s pištoljem u ruci i maskom na licu. Žestoko su se sudarili. Martin je samo jeknuo jedva se održavši na nogama, a muškarac s maskom je pao, pištolj mu je ispao iz ruke, a plastična vrećica puna novaca se raspukla i novčanice su se rasule po asfaltu. Maskirani je skočio na noge i posegnuo za pištoljem i dohvatio ga, no Martin ga je istog trenutka nogom odalamio po glavi i ovaj je opet pao, nokautiran. Pištolj je odletio na kolnik kojim trenutno nisu prolazili automobili. Sa suprotne strane ulice prema banci je potrčao čovjek uperivši pištolj u Martina, a istovremeno je iz banke istrčao zaštitar i opalio iz pištolja na napadača. Napadač je nestao isto tako brzo kao što se i pojavio, a iznenađeni prolaznici kasno su shvatili da na ulici leži pravo bogatstvo. Martin i zaštitar brzo su pokupili novac. Dok su skupljali novčanice, stigla su dva policajca i strpala maskiranog u svoje vozilo.

- Je li poznat! – upitao je uzbuđeni zaštitar policajce dok su onesviještenog pljačkaša unosili u automobil.

Policajac je onesviještenom skinuo masku i slegnuo ramenima: - Neki balavac. Gle, dječji pištolj – začudio se kad je netko od okupljenih

prolaznika podigao pištolj s kolnika i dao mu ga. – A to ste vi, treneru! – tek je sad pogledao i prepoznao Martina. – Vi ste se izgleda specijalizirali za obračune s kriminalcima. Ovaj put srećom nitko nije poginuo.

Martin mu ništa nije odgovorio, samo je nadlanicom brisao znoj s čela, a onda nakon kraće stanke obratio se policajcu i zaštitaru:

-Ja više nemam tu što raditi .- Moramo pozvati hitnu pomoć – donekle smiren zaštitar je, s raspuklom

plastičnom vrećicom punom novčanica, pošao u banku. Držao je vrećicu objema rukama kao da drži dijete u naručju jer su svežnjevi novčanica opasno klizili.

- Da nije tko ozlijeđen? Idem pogledati – jedan policajac pođe za zaštitarom. – Ionako moram napraviti zapisnik. Treneru, morat ćete sa mnom u banku kao svjedok da mi se potpišete. – Hrvoje – obrati se drugom policajcu – vozi tu budalu u postaju, ja ću se brzo vratiti.

- Požurite – nervozno ga je požurivao zaštitar. –Jedna je službenica pala u nesvijest, a druga je ostala ukočena na svojoj stolici. Moram zvati hitnu.

36

- Dobro, dobro – zagrli ga policajac i sva trojica uđoše u banku.Jedan je klinac uz rub kolnika našao tanji svežanj novčanica, pokupio ga i

klisnuo. Za njim je potrčala neka žena derući se da vrati novac.- Možeš mu staviti soli na rep – dobaci joj dugokosi mladić i nezainteresirano se

udalji.Okupljeni prolaznici još su neko vrijeme stajali i prepričavali događaj pa se

razišli.Kad je policajac u banci završio formalnosti sa zapisnikom i kad su kola hitne

pomoći odvezla dvije šokirane službenice, Martin se polako uputio u stan gdje ga je dočekala preplašena Ana jer je na radiju čula vijest o Martinovom sukobu s kriminalcima, ali joj je ukratko objasnio da nije bilo nikakve opasnosti. Jednostavno se sudario s maskiranim pljačkašem i instinktivno ga karate udarcem oborio na asfalt

Takve se stvari vjerojatno slučajno događaju. U vrlo kratkom vremenu dva puta se sukobio s kriminalcima. Opet će se novine raspisati o njegovu podvigu, opet će se Goran ponositi svojim tatom, a Kristian će vjerojatno reći: „Šefe, kriminalci na vas lete kao muha na govno“ pa će se ispričati što je izvalio vulgarnu riječ.

I stvarno, idućeg dana osvanuo je u velikom broju dnevnih novina i to na naslovnoj strani krupan naslov: BOKSAČKI TRENER MARTIN BOROWSKY OPET PREDUHITRIO KRIMINALCE. Uzeo je nekoliko novina i u svima je detaljno opisana pljačka banke, navedeno ime zaštitara i šokiranih službenica koje su upućene na psihijatrijski odjel dežurne bolnice. Najviše je prostora posvećeno slavnom treneru koji se hrabro suprotstavio beskrupuloznim i opakim kriminalcima, a Martin je opet od policijskog inspektora saznao da su ti „opaki kriminalci“ dvojica nespretnih mladića kojima je to bila prva pljačka, a vjerojatno i posljednja. Obojica su bila iz dobrostojećih obitelji pa je vjerojatno nečijom intervencijom izbjegnuto spominjanje imena i prezimena, navedeni su samo inicijali iako su bili punoljetni. Ta će ih avantura skupo stajati i obilježiti za čitav život. Sad će njegov Goran pokupovati brdo novine i sve članke izrezati i polijepiti ih u poseban album u kojem je čuvao sve napise o Kristianovim borbama u kojima se spominjalo Martinovo ime.

***Nakon kraćeg vremena demolirani stan je obnovljen prema Aninim uputama i

život se dalje nastavio uobičajenom kolotečinom: Goran je redovito išao u školu, Ana na posao a Martin u klub. Kristian je marljivo trenirao. Svake su godine on i Martin išli na „morske pripreme“ kako je tu vrstu treninga nazivao njegov šampion. Obvezatno su odsjedali u apartmanu Kristianovih roditelja na Dugom otoku u gradiću Sali. Imali su veliku obiteljsku kuću i na gornjem katu uredili po najvišim standardima tri apartmana za turiste. Novac za uređivanje, priskrbio je, naravno, Kristian od svojih zarada s boksačkih mečeva. Roditelji su bili presretni kad god bi sa svojim trenerom došao i proboravio petnaestak dana. Martina su doživljavali kao člana obitelji, stalno ga nagovarali da dođe zajedno sa suprugom i sinom, no Ani je bilo neugodno da iskorištava gostoljubivost Kristianovih roditelja jer nikako nisu htjeli da im se plati boravak u nekom od apartmana. Uzalud im je Martin govorio kako Ana priča da žive od iznajmljivanja apartmana turistima, da im je to jedini izdašniji prihod i da ona inzistira na plaćanju. Oni nikako nisu mogli razumjeti zašto bi Martinova obitelj plaćala kad je Martin od Kristiana stvorio pravog čovjeka i sportaša jer da je ostao na Dugom otoku, vjerojatno bi živio od ribarenja jer novaca ne bi bilo za luksuzne

37

apartmane. Martin je ipak uspio nagovoriti Anu da godišnji odmor provede na Dugom otoku. Jedva je pristala. Uzet će godišnji odmor kad Goranu završi škola. A pristala je upravo zbog Gorana jer će tamo moći veslati i neće ništa gubiti od treninga na Jarunu ili na Savi. Sa svojim su klubom ionako ponekad odlazili na more sudjelujući u juniorskim natjecanjima. Bilo bi dobro povesti i njegova prijatelja Mislava. Dečki će biti oduševljeni. Naravno uz uvjet da Kristianovi roditelji pristanu primiti Goranova prijatelja i da im se plati njegov boravak.

- Pa što si toliko zatvrdoglavila s tim plaćanjem! – Martin se već počeo ljutiti. – Oni će biti sretni da nas ugoste a i Kristian bi se strašno naljutio. I Goran i Mislav ga obožavaju...

- Samo da to obožavanje ne bi preraslo u želju da postanu boksači...- Ne boj se. Oni imaju svoj sport. Uostalom pitaj Gorana.-Pa on na televiziji ne propušta ni jedan boksački meč i malo, malo pa ga vidim

kako se boksa s nevidljivim protivnikom...- Ma daj, to su samo dječačke igrarije... Zašto uvijek sve gledaš crno?- Ne bih mogla podnijeti da mi dijete postane boksač. Mogu zamisliti kako

jadna Kristianova mama podnosi da joj dijete tuku.- Pa ona ne gleda njegove mečeve. Bez brige ti budi za Kristiana. Taj baš i ne

prima puno batina.- Baš ti vjerujem! Pa koji boksač ne prima batine...- Neću s tobom o tome raspravljati. Drži se ti svog ureda i papira, a nama

prepusti muške poslove.- Nećeš valjda reći da bi i Goran...- Ma ne boj se! On je veslač, i to dobar. Jednog ćeš se dana ponositi kad ti sin s

Olimpijade donese medalju.- Eh, Martine, Martine. Kad ćeš već jednom odrasti. Nego, kad ćeš već jednom

kupiti auto da ne vozaš na motoru kao da ti je osamnaest godina. Ti si ipak ozbiljan čovjek.

- Vrlo brzo, obećavam. Znaš da sam i sam o tome razmišljao. Sredit ćemo to kad se vratimo s mora. Obećavam.

- Puno toga ti obećavaš pa...- A što sam to obećao pa nisam ispunio, reci. Što?- Dobro, dobro... Htjela bih se riješiti onih ukradenih novaca na momo računu...- Nemoj mi, molim te, govoriti takve gluposti. Ti novci su moj doprinos borbi

protiv kriminala i...-Lijep mi je to doprinos, krasti državni novac.- Ženo božja, kakvi državni novac? Što je tebi?- Kad je policija zaplijenila opljačkano zlato i novce, to pripada državi, ide u

državni proračun.- Ma daj, prestani mi soliti pamet. E baš ću tvoj novac uplatiti za kupnju auta.- Znaš, da me nije sramota skandala koji bi izbio da se sazna kako si došao do

novaca za auto, sve bih prijavila policiji. Ti bi završio iza rešetaka, a Goran bi bio okužen kao sin prevaranta.

- Neću više čuti o tome, je li ti jasno – počeo se Martin žestiti. – Žao mi je što nisam više uzeo.

38

- Svađu je prekinuo telefon. Prijateljica je zvala Anu da joj razjasni neke računovodstvene probleme oko prijave poreza privatne firme svoga supruga.

Više o problematičnim Martinovim novcima nisu razgovarali a ni o ljetovanju kod Kristianovih roditelja

Kraj školske godine vrlo brzo je došao. Goran i Mislav bili su oduševljeni što će veslati na morskoj pučini i već su počeli maštati kako će naći zgodne turistkinje, Čehinje, Šveđanke, Švabice ili domaće cure i vozati ih oko kornatskih otoka ili po dugootočkim uvalama.

Ana je uzela godišnji odmor i dogovor je pao: ide se u Sali. Kristian je obavijestio svoje roditelje, Goran Mislavovog tatu i moglo se krenuti. Martin će ići svojom Yamahom a Kristiana će povesti Anu i dečke u starom ali dobro uščuvanom Opelu.

Stigli su pred smiraj sunca koji na moru uvijek izgleda romantično; crveno sunce polako tone u morsku pučinu i cijeli krajolik kao da je obliven rumenilom. Domaćini su ih dočekali raširenih ruku. Goran i Mislav smješteni su u jednu sobu u potkrovlju s posebnim ulazom, klima uređajem, televizorom i računalom tako da će se imati čime zabavljati ako slučajno bude padala kiša, što je malo vjerojatno po riječima Kristianova oca, dobro držećeg muškarca Martinovih godina. Neće morati spavati sa „starcima“ kako su njih dvojica nazivali svoje roditelje. Anu i Martina smjestili su u poseban apartman potpuno namješten suvremenim namještajem i opremljen modernom kuhinjom. Ana će kuhati za svoje dečke tako da ničim neće opterećivati domaćine, mada se Kristianova mama bunila i tražila da kao dobrodošli gosti objeduju zajedno s njima i o njihovu trošku. Tvrdoglava Ana nije na to pristala ni pod koju cijenu, smatrala je da im ionako svojim besplatnim boravkom umanjuju kućni budžet. Muškarci se nisu htjeli miješati, samo su se smješkali, a Goranu i Mislavu je bilo svejedno.

- Dečki- rekao je Kristian idućeg jutra Goranu i Mislavu dok su svi zajedno sjedili u dvorištu - vi ste već pravi veslači pa vam dajem na raspolaganje tatin čamac. Dolje je u lučici. Vesla su u garaži. Kad vam se prohtije malo trenirati, uzmite vesla i slobodno plovite kud god želite. Čamac je drven, ali potpuno renoviran i nanovo prelakiran. Tata mu je dao moje ime. Prepoznat ćete ga po imenu i dvjema boksačkim rukavicama ispod registarskog broja. Mogu li, tata oni uzeti tvoj kajić?

- Kako ne, samo nek se čuvaju da ne udare u kakvu siku...- Pa mi smo veslači! – upadne Mislav.Kristianov tata se samo nasmiješi.- A što ćeš ti raditi ako ti uzmemo čamac? – upitao je Goran.-Bez brige budi. Šef, pardon, tvoj tata i ja ćemo mojim gliserom - okrene se

Martinu i prijateljski ga pljesnu po ramenu. - Nije nešto naročito, ali, ali nas dvojica svake godine obilazimo kornatske otoke, veremo se po stijenama, trčimo po kozjim stazama i plivamo. Mi to zovemo morski trening. I ronimo na dah. Tata ti je super ronilac, ali sam ja ipak nešto uspješniji. I podvodni ribolov nam je dio treninga. Mogu ti reći da ti je tata bolji strijelac od mene. Ponekad je znao uloviti toliko ribe da cijeli tjedan nismo morali kupovati u ribarnici.

- Bismo li ja i Mislav mogli dobiti podvodne puške pa da...- Ne, ni u kom slučaju. Još ste maloljetni i ne biste mogli dobiti dozvolu.

39

- Što i za to se mara imati dozvola.- Pa naravno. Dat ću vam ja ipak dva ribička štapa pa pecajte iz čamca.- Super! - oduševio se Goran.- Bez brige budi, Kristiane – nasmijala se Ana. – Ako za pola sata ništa ne

ulove, splasnut će im oduševljenje. – Samo neka paze da ti ne izgube štapove.- Eh, mama, pa nismo mi neki klinci! – Goran se digne od stola te on i Mislav

odoše u šetnju da malo izvide situaciju u gradiću. Otišli su gestikulirajući. Vjerojatno su vrlo brzo zaboravili na pecanje iz čamca.

Ana je otišla u kuhinju i počela planirati što će taj dan spremiti dečkima za objed. I ona se poslije otputila do prve veće trgovine i do tržnice. Trebalo je kupiti potrebne namirnice. Nije ničim htjela opterećivati ljubazne domaćine.

- Šefe, hoćemo li krenuti na posao – Kristian se veselo obratio Martinu.- Danas ćemo, po običaju ploviti između otoka i usput gledati koji ćemo od

Kornata ove godine odabrati za trčanje. Birat ćemo one s prohodnijim terenom.- Nema problema, ja znam napamet svaki školjić i ne trebate se mučiti tražiti

najpogodniji. Od lani se ništa nije promijenilo, ni jedna kozja staza nije prohodnija nego prije. A da ponesemo maske za ronjenje?

- Što će nam već prvog dana? Pa dobro – odobri Martin. – Možda klincima izronimo kakvu dobru školjku ako nam se bude dalo.

Kristian se spustio u podrum, uzeo maske i obojica su se uputili u lučicu gdje se ljuljuškao njegov privezani gliser. Nisu sreli ni momke ni Anu. Izgubili su se u iznenađujuće velikoj masi turista.

- Nikad ih ovoliko nije bilo! – čudio se Martin.- Bit će dobra sezona, šefe - veselo mu odvrati Kristian.Sjeli su u gliser i polako se odvezli prema Kornatima. U kabini je bilo dovoljno

pitke vode za obojicu. Hranu nisu nosili jer će se za ručak vratiti kući. Ploveći polako između otoka i otočića povremeno bi se zaustavljali pred kakvom visokom stijenom punom napuklina i izbočina. Dan je bio vedar, sunčan, more se ljeskalo, tu i tamo izbacila bi se poneka ribica. Kristian, samo u kupaćim gaćicama, s lakoćom se penjao na koju od pogodnih stijena i odozgo skakao u morsko plavetnilo. Prolazeći kraj jednog većeg otoka malo su usporili kad su ugledali kamene križeve izrađene suhozidom, spomen na poginule vatrogasce. Odavali su počast šutnjom hrabrim mladićima koji su poginuli pod nikad razjašnjenim okolnostima. Martinu nikako nije bilo jesno kako je požar mogao buknuti u toj kamenoj pustoši s rijetkom suhom žilavom travom. I veseli raspričani Kristian je zašutio i prekrižio se a ponovo se raspričao tek kad su podosta odmaknuli. Martin je ugledao veliku stijenu što je stršila iz vode. Prepoznao je onu s turističke karta koju je ostavio među Goranovim kartama u vikendici. Rijetka suha trava na ravnom izduženom vrhu podsjećala ga je na olinjalo krzno nekakve prastare izumrle životinje. Nije se sjetio upitati svoga domaćina je li bilo vrijeme plime ili oseke, mada bi to kao iskusan čovjek koji često ljetuje na Jadranu već odavno morao znati. Nije se tog ni sjetio, a na kraju krajeva nije mu to bilo ni važno. Kristianu nije ništa govorio o mafijaškoj turističkoj karti. Zaustavili su se u podnožju, a Kristian je odabrao pogodnu gotovo okomitu plohu s nešto izbočina i pukotina kao stvorenu za penjanje. Bez riječi se bacio naglavce u vodu i doplivao do stijene. U času se uspentrao nekih tri ili četiri metra iznad vode i dalje nije mogao jer

40

je stijena sve do vrha bila nezgodna za slobodno penjanje. Odbacio se nogama unatrag, u zraku napravio salto i zaronio. Dugo ga nije bilo na površini i Martin se već uplašio da mu se nije što dogodilo. I kad je već pomislio sa zebnjom da se dogodilo ono najgore, ugledao je sjenku kako se kreće prema površini. Kristian je napokon izronio hvatajući zrak poput ribe koja se našla na suhom. Doplivao je do glisera i jedva se uspentrao.

- Šefe! – hvatao je dah – otkrio sam špilju.- Znam.- Otkud vi znate, a ja sam na ovom području proveo djetinjstvo pa nisam znao

za nju! – čudio se boksač još uvijek hvatajući dah.- Pa vidio sam tvoju sjenku kako je nestala u nekoj rupi pa te dugo nije bilo.- Ma dajte, šefe, to je toliko duboko da se odavde ne može vidjeti.- Pa more je bistro.- Neka je, ali ulaz je toliko duboko da se ne može vidjeti s površine. Nemojte

me...- Dobro, dobro! – Martin se nasmiješi. – Pretpostavio sam da si ugledao nešto

zanimljivo kad te tako dugo nije bilo.- Čini mi se da ulaz u špilju nije dugačak. Da probamo zajedno?- Dobro- Evo ti maske, a i ja ću je uzeti pa ćemo zajedno zaroniti – dobacio mu

je masku u vodu, a svoju je navukao i skočio.Ronili su nekih petnaestak metara i ugledali ulaz. Martin je dao Kristianu znak

da se vrate pa su izronili.- Šefe, mogli smo ući, vidjeli ste da ulaz nije dugačak.-Nećemo danas. Može nam struja udaljiti gliser ako se budemo duže zadržavali.

Uzet ćemo ronilačku opremu pa ćemo sutra izvidjeti o čemu se radi.- Super. Moj stari i ja smo često pretraživali ovo podmorje i svašta smo nalazili.

Oprema nam nije danas baš najsuvremenija, ali može poslužiti.- Mislio sam otići u ronilački klub u Sali i posuditi...-Ne treba, šefe. Kad bi oni znali da nas dvojica ronimo, odmah bi se barem njih

desetak javilo da idu s nama istraživati pa bi se hvalili kako su slavnog trenera i boksačkog šampiona podučavali u ronjenju. Što mislite, možda otkrijemo novu Plavu špilju!

-Neće biti, Kristiane. Preduboko je da bi danje svjetlo prodiralo u nju, osim ako nema kakav otvor odozgo. Uostalom, to ćemo sutra vidjeti. Idemo natrag. Već je vrijeme ručku.

- Važi, šefe! Idemo. Hlače ćemo obući kad nam se osuše kupaće. - Nema problema. Okreći.Kristian je stao za kormilo i polako su se zaputili natrag. Pratilo ih je nekoliko

galebova.Stigli su u pravo u vrijeme objeda. Goran i Mislav su se zagonetno smješkali

kad ih je Kristian upitao jesu li što upecali.- Mora da ste upecali velikog ugora – Martin je sa zanimanjem promatrao

njihova lica.- Ja ne vidim nikakvog ulova. Eno štapova prislonjenih uz garažna vrata –

Kristian im mahnu rukom i ode k roditeljima na ručak.

41

Njih dvojica su se i dalje smješkala.- U čemu je štos? Martin ih je znatiželjno promatrao.- Mislave, da mu kažem – prvi progovori Goran.- Može, zašto ne.- Upecali smo jednu Šveđanku i jednu Talijanku.- Provozali smo ih čamcem. Uživali smo i sprijateljili se – dopuni ga Mislav.- Sutra ćemo u diskač. Tata, smijemo li ostati do iza ponoći – Goran ga milo

pogleda.- Eno vam mame. Što se mene tiče, ne morate se ni do jutra vratiti. Imam

povjerenja u vas.- Super! Lako ćemo mamu obraditi! – Goran razvuče osmijeh od uha do uha.- Gospodine Martine, znate vi nas. Mi smo sportaši. Znamo se ponašati u svim

situacijama i ...- Pa zato vas i puštam. Idemo objedovati. Mama je sigurne spremila svoje

morske specijalitete.Poslije ručka malo su dremuckali i izležavali se pa otišli na kupanje. Mislav i

Goran ovaj put nisu uzeli ni čamac ni štapove za pecanje. Spazili su na plaži svoje nove poznanice i pridružili im se. Maritn i Ana uživali su pod suncobranom povremeno zaplivali pa se opet vraćali u hladovinu. Dobro su se čuvali da prvi dan ne izgore na suncu.

Navečer su na terasi čavrljali s Kristianovim roditeljima, dok su Goran i Mislav nakon kraćeg pripremanja otišli u disko. Kristian je otišao u mjesnu teretanu da odradi rundu dizanja utega. On jednostavno nije mogao bez treninga.

Nešto prije spavanja upalili su radio da na miru poslušaju dnevne novosti. Uoči sportskih izvještaja jedna je vijest toliko uzbudila Martina da je viknuo Ani koja se zadržala u kupaonici neka brzo dođe.

- Što je, što je bilo? Da nije potres'-Slušaj.Glas radijskog spikera mirno je govorio: „Propala zagrebačka banka Partner

d.o.o. u vlasništvu donedavno vrlo uspješnog bankara Stjepana Horvata...“- Pa to je moja banka! – Ana je od iznenađenja sjela na krevet,- Šuti, slušaj dalje.„ Banka je imala otvorene filijale u svim većim hrvatskim gradovima, a

pretpostavljalo se da će se proširiti i na Sloveniju. Horvat je napravio krivi potez u poslovanju s jednom azijskom brokerskom kućom tako da je ostao bez osnovnih sredstava. Priča se, kako smo saznali iz pouzdanih izvora, da Horvat uopće nije poslovao s tom brokerskom kućom nego da je sav kapital...“ – na radiju su nastale smetnje pa njih dvoje nisu saznali kamo je nestao taj kapital, a onda se opet javio spiker istim mirnim glasom: „Horvat je s obitelji nestao iz Hrvatske prije otprilike petnaest dana nego što se saznalo za propast njegove banke. Navodno se sklonio u jednu južnoameričku državu s kojom Hrvatska nema međunarodni dogovor o izručenju osumnjičenika i tamo zatražio državljanstvo...“ Poslije ovoga, došla je na red sportska rubrika.

- Srećom nisam imala puno novaca...- Kako nisi! A onih sto tisuća što sam ja stavio na tvoj račun.

42

- Martine, Martine... Jesam li ti govorila da ja ne želim taj prljavi novac. Hvala bogu, sad mi je savjest mirna.

- E jesi šašava. Ja mislim da država jamči za štedne uloge i da ćeš ti svoj novac dobiti natrag.

- Ništa od toga, moj Martine. To je privatna banka i Horvat se nije na taj način osigurao, nije sklopio ugovor s centralnom hrvatskom bankom jer je bio siguran u svoje mešetarske sposobnosti. To je namjeravao kad se proširi izvan Hrvatske...

- I što sad?- Ništa. Piši kući propalo. Ne sekiraj se. Imaš dosta na svom računu. Bilo bi

pametno da se i ti riješiš tog prokletog novca. Mi možemo skromno živjeti od tvoje i moje plaće.

- Ma što pričaš! Vidiš da su krizna vremena, a ni automobila nemamo. Ja ću jednostavno za one novce kupiti automobil, Dosta mi je Yamahe i vozikanja okolo kao da sam balavac ili bivši mototrkač. Još ću se ja raspitati kod mjerodavnih kako se može doći do propalih štednih uloga...

- Sjećaš li se Ljubljanske banke?- To su druge priče. Ovo je kriminal i krivac mora vratiti štedišama.- Mora, mora. Zapiši na led i primakni vatri. Moja sreća što nisam baš puno

uložila. Idi spavati. Ja ću čekati dečke.- Samo čekaj. Pa rekli su ti da će dugo ostati. Znaš da nisu skloni ekscesima.- Znam, sve znam, ali ću ih ipak čekati.- Kako hoćeš. Ja idem spavati.I time je razgovor bio završen.Martin je idućeg jutra rano s Kristianom isplovio prema Kornatima. Ana je

čvrsto spavala, kao i dečki. Došli su negdje pred zoru veseli i sretni jer su u diskaču sreli svoje nove poznnice Šveđanku i Talijanku i ludo se zabavljali iz ples i sokove, i šašavog disk džokeja koji je valjda u malom prstu imao sve hitove koje mladi obožavaju. Ana im je ranije upalila klimu tako da su došli u rashlađenu sobu i odmah zaspali sretni i umorni.

Kristian je već ranije pregledao ronilačku opremu i odnio je u gliser. Upravo se vratio i krenuo po Martina, kad se trener pojavio ispred kuće.

- Šefe, oprema je na mjestu...- A podvodna puška.Uh, baš ste me dobro sjetili – Kristian se počeše po glavi, skokne u podrum i

donese pušku: – Kad zaronimo i uđemo u špilju pa se vratimo, vi ćete loviti, a ja ću, ako vam se posreći, ulov nositi u čamac.

-Ne, ne. Ti ćeš roniti prva a ja za tobom s puškom. Nikad se ne zna na što čovjek može naići.

- Ma dajte, šefe. Ja još nisam čuo da je u našem moru riba napala čovjeka. Jedino hobotnica može izbaciti crnilo i opaliti vas kojim krakom dok bude bježala.

- Nećemo se prepirati. Idemo.Upravo kad su pošli, Kristianov tata im je mahnuo s vrata da pričekaju. Donio

im je vrećicu s hranom: -Tu vam je nekoliko sendviča za svaki slučaj.

43

- Pa nećemo se dugo zadržati. Odradit ćemo nekoliko podvodnih treninga a možda ti donesemo i koju hobotnicu.. – Kristian uze vrećicu. – Baš dobro što je mama stavila i bocu mineralne vode.

- Dobro, dobro. Vratite se do ručka.Polako su otišli do lučice, sjeli u gliser i zaplovili prema Kornatima. More je

bilo mirno, ni daška vjetra. Osjetilo se da će dan biti vraški vruć, to se već sad u rane jutarnje sate osjetilo. Poneki galeb kružio je nebom, čulo se slabašno kliktanje prigušenom brujanjem motora laganoplovećeg glisera.

Kristiane – sjetio se Martin negdje na pola puta do stijene sa špiljom – jesi li ponio kakvu svjetiljku?

- Jesam, jesam, šefe, ručnu. Davno ju je kupio moj stari od nekih belgijskih ronilaca kad su ovdje istraživali podmorje. Može se pričvrstiti gumiranom vrpcom za zapešće, ali ja je najviše volim držati u ruci i usmjeravati svjetlo prema želji. Ima dosta jak svjetlosni mlaz, .

- Postoji li nešto praktičnije, nešto što možeš pričvrstiti na čelo tako da ti ruke budu potpuno slobodne...

-E, to vam ne znam, šefe. Stari i ja smo ovu često koristili kad smo ulazili u podvodne špilje ili duboko ronili. Nama je i ova dobra. Nikad nas nije izdala.

- A imate li možda podvodnu kameru?- Ne, što će nam to. Mi smo ribari, barem smo to obojica bili dok se ja nisam

počeo baviti boksom.Prošli su kraj ribarskog čamca. Mlad, krupan ribar vadio je parangale, a kad je

prepoznao Kristiana, oduševljeno mu je stao mahati.- Stipeeee, ima li što.- Ima, ima, Kristiane. Hoćeš da ti dam koju škarpinu.- Hvala ti, valjda ćemo i nas dvojica danas što uloviti. Ajde, bok, vidjet ćemo se

ovih dana.- Doviđenja, šampione. Kad ćeš braniti titulu?- Saznat ćeš kad bude vrijeme. Poslat ću ti ulaznicu i kartu za put. Bok!- Koji ti je to? – Martin je gledao prema ribarskom čamcu.- A to je budući prvak hrvatske u jedrenju na dasci. Pravi fenomen, kad vam

kažem.Polako su doplovili do stijene sa špiljom.- Šefe, bit će problema s vezanjem glisera.- Čekaj, čekaj. Čini mi se da vidim izbočinu u podnožju – Martin mu pokaza

šiljatu izbočinu tik do površine. – Čekaj da provjerim – skine se u kupaće gaćice i dopliva do podnožja. – Kao stvoreno sa vez. Bacaj uže.

Kristian mu dobaci uže i Martin pričvrsti gliser.- Sad možemo u istraživanje – priopći mu kad je doplivao natrag. – Idemo

navlačiti ronilačku opremu.Polako i pažljivo su navukli opremu. Kristian je uzeo svjetiljku pričvrstivši je

vrpcom na lijevu ruku. -Zašto je jednostavno ne uzmeš u ruku? - začudi se Martin Za svaki slučaj, šefe, da mi ne ispadne.

44

. Dobro, neka ti bude -Martin je uzeo podvodnu pušku i čekao da mladić prvi skoči.

- Može, šefe!- Može, moj šampione!Pogledali su okolo i nisu nikoga vidjeli u blizini. Ni u daljini se nije nazirao

nikakvi čamac niti su se čuli zvukovi motora. Stijena je stršila iz mora, a daleko unaokolo nije bilo većeg otoka osim nekoliko sličnih grebena. Nisu znali da se s druge strane stijene mirno ljuljuška gliser puno veći od njihova privezan za čeličnu kuku zabijenu u stijenu tik iznad površine. Za vrijeme plime kuka se nije vidjela U gliseru nije bilo nikoga.

Skočili su istovremeno i zaronili. Kristian je išao prvi. Na nekih petnaestak metara dubine ugledali su pukotinu u stijeni, gore šiljatu a prema dnu širu. Nisu mogli nazrijeti do koje dubine se pukotina širi. Ušli su oprezno. Nakon tri ili četiri metra pukotina se silno proširila te je izgledalo kao da je stijena iznutra potpuno šuplja. Šupljina je imala izdužen oblik. Kristian je upalio lampu i kružio svjetlosnim trakom oko sebe, mada se još relativno dobro vidjelo. Okrenuo je glavu prema Martinu i nešto je gestikulirao držeći usmjereno svjetlo prema gore, a Martinu se najednom učinilo da mu se kosa diže od straha. Odozgo je nešto pljusnulo. Gola spodoba s velikim perajama, bez maske, jurnula je glavačke na Kristiana. Martin je spazio kako je spodoba izvukla nož pričvršćen za desnu potkoljenicu i zamahnula kroz vodu. Martin je očajnički pokazao rukom prema gore, Kristian je naglo pogledao gore, izvio se ustranu i ljevicom uhvatio ruku s nožem, a desnicom grunuo napadača direktom u pleksus. Udarac je, usprkos otporu vode, bio toliko snažan da je napadaču ispao nož iz ruke, naglo je otvorio usta da udahne i udahnuo golemu količinu vode. Kristian ga je još jednim direktom raspalio i napadač je počeo tonuti. Obojica su prestravljeno gledala kako nestaje u dubini. Martin se tek sad sjetio da ima pušku sa zapetom strijelom. Uhvatio je iznenađenog Kristiana za lakat i obojica su se našli na površini. Negdje odozgo dopirao je slabašan mlaz svjetla i donekle osvjetljavao uski krug unutrašnjosti špilje. Na pola metra iznad površine prostirala se kamena zaravan poput podija. Jednim dijelom gubila se u mračnoj dubini u smjeru izdužene stijene Izvukli su se na tu kamenu podlogu i šutke gledali u morsku dubinu. Kristian je zaboravio ugasiti svjetiljku pričvršćenu za ruku. Nije mu se odvezala kad je prvi put udario napadača.

- Šefe, ubio sam čovjeka – gotovo slomljenim glasom prozborio je boksač.Martin je šutio gledajući u dubinu i očekujući da se napadač pojavi. Nije se

pojavljivao.- Šefe, ubio sam čovjeka – opet je prozborio Kristian.- Što si mogao...- Da mi niste rukom dali znak, bio bi mi zabio nož u srce.- Spasio si i sebe i mene. Ja sam od zaprepaštenja zaboravio da držim pušku.- Što sad?- Ne znam. Malo ćemo odahnuti. Gasi tu svjetiljku.- Kristian usmjeri svjetlo prema izduženom dijelu kamene zaravni do koje nije

prodiralo svjetlo i začudi se:-Gle, nekih sanduka! Eno i amfora! I neki kip! – trenutno je zaboravio na

proživljeni šok. Odvezao je svjetiljku s ruke.

45

Martin mu je uze, usmjeri svjetlo prema dubini špilje. I on se iznenadio, ali ne toliko kao Kristian. Znao je da se nešto krije u ovom mraku, ali nije mogao ni pretpostaviti kolika je količina svega navučena u ovu morsku špilju.

- Šefe, da pogledamo što se ovdje krije - Kristian opet uze svjetiljku- Da pogledamo, i pazi da opet ne bi sijevnuo kakav nož.Oprezno su pratili mlaz svjetiljke, promatrali prostor koji je svjetlo otkrivalo, ali

nisu otkrili živog stvora. Naglo su se trgnuli kad je nešto čudno zabrektalo. Spazili sredozemnu medvjedicu. Kristian je odmah ugasio svjetlo. Obojica su se ukočila na mjestu i otvorenih usta promatrali ljupko stvorenje u polumraku špilje. Medvjedica im je prišla, ponjuškala gumiranu opremu na njima, počešala se perajom i skliznula natrag u vodu. Opet je upalio svjetilku.

- Ja sam mislio da su odavno nestale iz Jadrana! – Kristianu se vrati raspoloženje. Na trenutak je zaboravio na čovjeka s nožem.

Krenuli su prema naslaganim sanducima.Martin priđe jednom sanduku i začudi se:- Pa ovo je stiropor! Sanduk od stiropora? Gle, omotan je užetom. Sa svake

strane je omča tako da se može provući šaka. Izgleda da su dvojica držala sanduk dok su ronili i unosili ga ovamo.

- Šefe, pogledajte što je unutra.- Čekaj da skinem uže – Martin zguli uže s prvog sanduka i podigne poklopac.Kristian se radoznalo nadviri i razočara se:- Prazan. Gle, nešto je na dnu.Martin se sagnu i izvadi šteku cigareta.- Dunhill! – začudi se Kristian. –Ovo je, izgleda, skriveno skladište krijumčara.

Zato su sanduci od stiropora, lagani, vodootporni, cigarete se ne mogu smočiti. „To su vrlo kvalitetne i skupe cigarete“, Martin promrsi sebi u bradu. – Puši li

tvoj tata?- Puši, kako ne. Baš će mu dobro doći ova šteka. Da bar jednom u životu popuši

nešto bolje od domaćeg škije.- A kako ćeš to iznijeti van da se ne smoči.- Nema problema. Pogledajte koliko je okolo plastičnih folija. Tko zna što su

njima omotavali. Gle, još jedne šteke na tlu! Marlboro! Izgleda da su krijumčari ostavili za sebe kad se nađu ovdje. E ja im kažem da se neće okoristiti.

- Tiho! –Martin se ukoči. - Čuješ li nešto. Gasi svjetiljku.I Kristian se ukoči. U vodi iza njih je nešto pljusnulo. Martin je ostao ukipljen.Opet se pojavila sredozemna medvjedica. Ovaj put s mladunčetom. Uzverale su

se na kamenu zaravan i dopuzale do njih dvojice. Opet je stara onjušila ronilačko odijelo i peraje ukipljenih uljeza. Mladunče je došlo za njom, podiglo glavu do Martinova koljena i pokušalo zagristi, ali je odmah frknulo i skliznulo natrag u vodu. Stara za njom.

- Jesi vidio, Kristiane, kako se ne boje. A ja sam čuo da su jako plahe i ne trpe čovjeka na svom području.

- One vjerojatno misle da mi nismo ljudi nego morska stvorenja valjda zbog naših dugih peraja i odijela, a i stajali smo kao kipovi. Ovdje su došle ispitivati teren. Ako otkriju da nema ljudi, tu će se stacionirati.

46

-Kako nema. Pa tko je sve ovo dovukao ovamo.- To je bilo, šefe, prije nego su se one ovdje pojavile. Imaš pravo. Kad osjete ljudsku... Ma pusti to, idemo vidjeti što se još ovdje

nalazi – Martin je uzeo svjetiljku od Kristiana, upalio je i šarao okolo. – Gle, desetak naslaganih amfora obraslih školjkama. Pa to je strogo zabranjeno iznositi i prodavati.

- Znam, šefe, znam. Mora se predati muzejima. To je naše državno pomorsko blago i strogo je kažnjivo prodavati ga.

- Baš ovi puno mare za naše pomorsko dobro. Gle, dvije su potpuno zatvorene nekakvim voskom, čime li.

- Što mislite što je u njima?- A tko će ga znati. Možda ulje, vino ili nešto drugo.- Isuse, vino staro najmanje dvije tisuće godina. Što mislite, šefe, bi li bilo

dobro za piće.- I te kako, ako je hermetički zatvoreno, a koliko vidim jest. - Da otvorimo jednu, a?- Bolje ne sada. Ako je donesemo tvome tati i pozovemo nekog enologa, kušat

ćemo ga. A možda u tim amforama nije vino.- Prodrmajte jednu.Martin oprezno uspravi jednu amforu i prodrma je: Čini mi se da se mućka

nekakva tekućina. Možda je u njoj stvarno vino.- Hoćemo li je uzeti, šefe.- Hoćemo. Uzet ćemo ove dvije zatvorene. Hajde da ih stavimo u ovaj sanduk

od stiropora.Pažljivo su položili obje zatvorene amfore u sanduk pa nastavili dalje

razgledavati. Zastali su nad kipom. Sav obrastao u školjke i sasušene alge, pred njima je ležao kip čovjeka u raskoraku savijene desne noge. Ruke su mu tako položene kao da drži luk i zateže tetivu, mada tog oružja nije imao. Martin ga kucnu baterijom.

- Izgleda da je bronca. Što misliš koga predstavlja ovaj kip, Kristiane.- Ja mislim da bi to mogao biti neki sportaš. Možda boksač ili strijelac.- Ti odmah vidiš boksača. Ruke mu ne stoje podignute u gard, nego...- Ma nije važno šefe. Kad se ovo očisti i dođu stručnjaci, znat će se što i koga

predstavlja. Da to nije kopija onog Apoksiomena što ga je pronašao belgijski ronilac.-Neće biti, Kristiane. Apoksiomen ima spuštene ruke. Taj kip vrijedi pravo

bogatstvo.- Što to nama vrijedi, šefe, kad ga ne smijemo uzeti. - Imaš pravo. Morat ćemo javit otkriće policiji...- Ja ne bih, šefe. Što ako nas počnu ispitivati o mrtvom čovjeku. Ja ne znam

lagati. Odmah bih priznao da sam ga ubio i završio u ćuzi. Zbogom sportska karijero.- Hm, hm, već ćemo nešto smisliti. Da vidimo što još ima ovdje – Martin pođe

prema dubini špilje i zape za nekakav manji sanduk. Skoro je pao.-Čuvajte se, šefe. Tu ima oštrog kamenja i da tresnete na neki šiljak, ode glava,

a ode i moja obrana titule.Martin osvijetli sanduk. Bio je malen, okovan, s ovalnim izrezbarenim

poklopcem i rupom za ključ, ali nije bio zaključan. Oprezno podigne poklopac bojeći se da se ne raspadne. Kristian zinu.

47

Sandučić je do vrha bio pun zlatnika i srebrnjaka. Špilja je zasvjetlucala zlatnim sjajem.

- Što je ovo, Šefe! – Kristian se oduševi.-Zlato i srebro, Kristiane. Zlato i srebro.-Mi smo bogati, šefe. Bogati kao, kao...- Kao Krez – doda Martin.- A tko vam je taj? Da nije iz tisuću i jedne noći?-Gle, pa ti znaš...-Ne da znam, nego sam pročitao sve priče iz te fantastične knjige i to više puta.

Knjižničarka u osnovnoj školi znala je da obožavam pustolovne romane pa mi je uvalila jednu debelu knjižurinu. Najprije sam se durio, a kad sam otkrio što sadrži, nećete mi vjerovati, pročitao sam je pet puta. Pa mi smo otkrili pravu Alibabinu špilju...

-Što si se toliko raspričao. Ovo nisu navukli Alibabini razbojnici. I ne zove se Alibabina nego Aladinova špilja...- Tako je zove naš hotelijer Helmuth, a ja kažem Alibabina jer je Alibaba sve tamo napljačkao... - Dobro, dobro, neka ti bude. Nego, da se ti i ja što prije izvučemo odavde. Imam predosjećaj da će nam se nešto dogoditi.

Kristian se osvrnu okolo u polumračnom prostoru. -Pa tko može naići? Uostalom, čut ćemo ga ako bude dolazio. Nego, da mi ovo

zlato metnemo u sanduk zajedno s amforama.- Čekaj da ga izvučemo tamo gdje dopire više danjeg svjetla pa da vidim o

kakvom se novcu radi – Martin čučnu, podiže sandučić i donese ga do ruba špilje. – Prilično je težak – prostenja pa se sagnu i uze jedan zlatnik podigavši ga prema svjetlu i još ga osvijetli svjetiljkom.

-Mletački dukat.- Otkud znate da je to dukat i to mletački – Kristian stane uz njega.- Nekad sam se bavio numizmatikom. Ne bi vjerovao koliko može biti vrijedan

neki prastari novčić. Ovo je mletački dukat – Martin prinese dukat blizu Kristianova lica. Vidiš li čovjeka kako kleči. To je dužd Dandolo, kleči pred svetim Markom. Ova je kovanica jako vrijedna.

- Gle ovih drugih, nisu slični tom duždu.Martin s hrpe uzme drugi novčić.- Vidiš ovaj srebrnjak – podigne i njega. – Neki čovjek s dugačkom kacigom.

Meni se čini da je to Periklo, mada ne mora biti. To ti je grčka tetradrahma. Jako je cijenjena među numizmatičarima. A ovaj – podiže još jedan – s likom rimskog cara Marka Aurelija, vidiš, piše na njemu. To ti je rimski solidus...

- Pa otkud vi toliko znate. Meni je sve to isto. Samo vidim da su neki od zlata, a ovi bijeli su od srebra i zovu se srebrnjaci...

- Gle, gle, na ovom ima sitnim slovima utisnuto SISCI. Taj je iskovan u Sisku. Znaš li da je u vrijeme Rimskog Carstva u Sisciji, to jest u Sisku, bila jako poznata kovnica novca...

- E, ovoga i ja znam po faci – Kristian podigne jedan novčić osvijetljen mlazom svjetiljke. – To je sto posto Aleksandar Makedonski.

48

- U pravu si. To je starogrčka srebrna tetradrahma. Pa otkud su kriminalci sakupili ovoliko bogatstvo. Nemoguće da je tolika količina starog novca bila na jednom mjestu ili da je izvađena s jednog potonulog broda.

-Sjećate se one grnčarije u Hamburgu za koju je gospodin Helmuth oduševljeno tvrdio da je neprocjenjivo bogatstvo. Tako su i ovi sve to pokrali po muzejima ili su provaljivali u stanove tih, kako vi kažete numizmatičara, i sve strpali u ovaj sandučić.

-Pa i ovaj sandučić, Kristiane, predstavlja raritet. Tako nešto se danas nigdje ne pravi.

- I što ćemo s tim novcem, šefe?- Ne znam. Najbolje bi ga bilo predati Arheološkom muzeju u Splitu...- Pa da se sazna da smo otkrili mafijaško skladište ukradene robe. Mislim, da ne

bismo imali mira ni sekunde i da nas nikakva policija ne bi mogla zaštititi.- Pa što onda predlažeš?- Hm, čekajte da nešto smislim. Idemo mi ovo staviti u sanduk s amforama. Već

ćemo nešto smisliti, važi?- Pa dobro, kad ti kažeš. U svakom slučaju bolje da ga mi uzmemo nego da ga

kriminalci dalje švercaju ili ne daj bože pretope u zlatne i srebrne poluge.- Mislim da ćemo nas dvojica ovaj sanduk od stiropora moći prenijeti na gliser.

Svezat ćemo ga užetom s omčama kao i kriminalci i svaki će držati s jedne strane dok budemo ronili - Kristian zatvori sandučić i odnese ga. Pažljivo ga je položio između dviju amfora. – Idemo vidjeti što još ima u ovoj Alibabinoj špilji. Dajte mi svjetiljku.

Nastavili su šarati mlazom svjetla između praznih sanduka. Bilo je tu svega što njima nije bilo interesantno. Glinene svjetiljke najrazličitijih oblika vjerojatno iz stare Grčke, viteških oklopa, kaciga, starih mačeva. Kristianu privuče pažnju sablja s drškom koji se svjetlucao pa je podiže.

-Da vidim što to svjetluca – približi svjetiljku. – Gle, nekakvi ugrađeni zelenkasti i crveni kamenčići umetnuti u držak. Baš lijepo izgledaju – Kristian podiže sablji i izvuče je iz toka, oštrica zablista hladnim sjajem.

- Pa to je drago kamenje! – prošapta Martin. – Sablja mora da je pripadala nekom vladaru.

- Stvarno – Kristian razrogači oči. –Tko bi to rekao. Zadržat ću je za sebe,- To je opasno, Kristiane. Za takve stvari moraš imati brdo dokumentacije...- Već ću nešto smisliti – ponovi on već izrečenu frazu, odnese sablju u sanduk i

opet priđe k Martinu.- Kako ti lako nalaziš izgovore. Neka ti bude- Martin slegnu ramenima- Da vidimo hoćemo li naći još što vrijedno - Kristian kao da ga nije čuo.- Sve je ovdje vrijedno, moj Kristriane. Ne možeš ni zamisliti koliko ovo sve

vrijedi. Cigarete su tu najmanja vrijednost.- Nećete reći valjda da je i ova vreća sa smećem vrijedna – Kristian gurnu

nogom crnu vreću u kakvu se odlaže smeće i nosi u kontejnere. – Gle kako je čvrsto zavezana.

- Ne bih ja rekao da je to vreća za smeće. Pogledaj kako su razbacane plastične folije, opušci, prazne konzerve...

- Isuse, da nije u njoj raskomadani leš - Kristian odskoči.- Nećemo saznati ako ne otvoriš. Hajde, odveži je.

49

Kristian pruži Martinu svjetiljku i pažljivo odveza crnu vreću.-Raširi otvor. Neće valjda iz nje ispasti odrezana glava ili ruka...- Ma dajte, šefe, nisam klinac – Kristian zavuče ruku i izvuče šaku novčanica pa

se zabezeknu:- Kune! Sve sami Starčevići i Marulići! Pa to je... to je...- Bogatstvo!- dopuni ga Martin. - A što je s Radićima, Mažuranićima...- Da vidim! - Kristian ponovo zagrabi rukom i izvadi šaku zgužvanih

novčanica. - Ima poneki Radić i Mažuranić a nigdje bana Jelačića i onog, kako se zove...

- Juraj Dobrila.- Da, da, Dobrile. A tko je taj tip, šefe?- Nemoj da te čuju Istrani. Proglasili bi te narodnim neprijateljem...- To je neki junak, je li?- Bio je pop.- Pop? Pa što taj radi na novčanicama...- Ma daj, molim te, ne valjaj gluposti. Nego, što ćemo mi s tim?- Kakvo pitanje, šefe! Pa podijeliti, naravno. Kad prebrojimo koliko je tu love...- Što onda?- Razmislit ću. Ako bude dovoljno, prekinuo bih s boksom...- Ma što pričaš! Nećeš valjda samo tako napustiti titulu i povući se kao

kukavica...- Ma ne, šefe! Obranit ću titulu, a onda ćemo se dogovoriti što dalje.- To ti je već pametnije. Hajde, zaveži vreću i meći je u sanduk pa da se gubimo

odavde.- Da još malo pronjuškamo, šefe...- Da ne bi našao još kakvu vreću s lovom! Ili možda dijamante!- He, he... Ta vam je dobra.Nedaleko od vreće s novcem iza neotvorenog sanduka s cigaretama ležala je još

jedna crna vreća puna uredno složenih paketića umotanih u čvrsto platno. Nisu je primijetili, a sanduk nisu ni dirali jer su mislili da je prazan. Bile su to pogačice opijuma i paketići heroina, na uličnom tržištu teški nekoliko milijuna.

- Ipak idemo mi na sunce, sigurno je sigurno – Kristan se prihvati posla. Pomažući Martinu skupa su zatvorili sanduk od stiropora, omotali ga

plastičnom folijom za svaki slučaj da spriječe prodor vode, čvrsto vezali onim istim užetom s omčama i zajedno sa sandukom polako se spustili u vodu. Kristian je opet svjetiljku privezao za ruku S lakoćom su zaronili do visine ulaza u špilju držeći sanduk između sebe, izronili na danje svjetlo i doplivali do glisera.

- Bilo je lako, šefe – prvi je progovorio Kristian kad su sanduk smjestili u kabinu. Sjetio se da izvadi disalicu iz usta tek kad je teret bio na sigurnom. Skinuo je i svjetiljku.

- Znaš što, Kristiane.- Što, šefe?-Mi ćemo sve povaditi iz sanduka, skinuti foliju i vratiti ga natrag u špilju na

isto mjesto gdje je bio i pije. Foliju ćemo zguliti a uže neka ostane kako smo ga i našli.

50

- Meni se baš ne ide natrag. Radije bih brojio lovu, ali imate pravo. Hajde da povadimo ovo blago iz Alibabine špilje.

Izvadili su amfore i položili na pod, između njih stavili crnu vreću, sablju i sandučić s antičkim novcem. Vratili su se natrag. Ovaj put bilo je teže zaroniti s praznim sandukom jer se stiropor nikako nije dao potopiti. Ipak su ga nekako dovukli na isto mjesto, zgulili s njega plastičnu foliju i sjeli na rub zaravni.

- Znaš što, Kristiane – nakon kraće stanke progovori Martin.- Recite, šefe.- Sad ćemo zaroniti do dna, pronaći utopljenog mafijaša i izvući ga van na

otvoreno more.- Zašto? Pa ovdje ga nikada nitko neće naći.- Hoće, hoće. Nakon izvjesnog vremena isplivat će na površinu i mafijaši će

shvatiti da je netko otkrio njihovo skrovište, naročito kad ustanove da nema noža...- Meni se baš ne roni dolje, ali imate pravo. Idemo. Uh, ostala mi je svjetiljka u

kabini.- Nema veze. Napipat ćemo ga nekako.Zaronili su istovremeno. Utopljenika su našli na nekih tridesetak metara dubine.

Još uvijek je imao otvorena usta iz kojih je izjurila nekakva ribica kad je osjetila opasnost. Napipali su i nož. Ležao do njegovih ramena. Martin ga je pokupio i zavukao u korice pričvršćene za neznančevu desnu potkoljenicu. Oprezno su ga i s gađenjem izvukli na površinu i s njim otplivali do kraja stijene te zaokrenuli na suprotnu stranu. Nemalo su se iznenadili kad su ugledali veliki gliser privezan za kuku zabijenu u stijenu. Obojica su izvadila disalice i otvorenih usta buljili u gliser koji se ljuljuškao. Ispustili su utopljenika. Opet je potonuo. Vidjeli su kako polako nestaje u dubini. Dugo su gledali prema privezanom plovilu, a onda polako, gotovo nečujno, otplivali natrag, odvezali svoj gliseri pa najtiše što su mogli otplovili što dalje od stijene sa špiljom. Iza njih je ostala tišina. Zaustavili su se gotovo na samom rubu Kornatskog arhipelaga daleko od, kako bi Kristian rekao, Alibabine špilje. Usidrili su se u jednoj maloj uvali, skinuli ronilačka odijela i izašli na pjeskovitu obalu. Dugo su šutjeli.

- I što sad, šefe? – upitao je Kristian promatrajući galeba kako kruži iznad uvale.

- Ovdje u ovoj tišini odakle se vidi daleko na sve strane donijet ćemo sandučić s antičkim novcem i pošteno ga podijeliti. Slagat ćemo ga u dvije hrpe. Tad ćemo vidjeti kakvog sve novca ima pa ćemo pokušati napraviti numizmatičke zbirke, jednu za tebe a jednu za mene. Zbirke ćemo zadržati za sebe pa ih izlagati kad se budu negdje priređivale numizmatičke izložbe, Takve zbirke znaju biti jako skupe ako sadrže veći broj različitog novca...- A što ćemo s onima koji budu višak? Vidio sam da ima puno mletačkih dukata i onih grčkih tete... tete...- Tetradrahmi – dopuni ga Martin.- Da, da, upravo tih.- Pa pokušat ćemo ih prodati. Zlatara je puna Hrvatska i svi oni rado otkupljuju zlato i srebro od privatnika...- Nije li to opasno, šefe.

51

- Jest, ali ja ne znam drugi način. Državi ga svakako nećemo predati, mada bi se to moralo...- Da, da, pa da frajeri pola toga razgrabe ili da razglase kako smo to našli u špilji pa da nas mafijaši pokokaju. Znate što?

-Što?-Ja mislim da bi najbolje bilo da to položimo u bankovne trezore. Vi u svojoj, a

ja u svojoj banci. Tamo je tajnost zajamčena, a mi možemo podizati te novce kad god nam zatreba. Opasno je odmah ih početi prodavati.

- Izvrsna ideja! Kako se tog nisam sjetio. Svaka ti čast.Otplivali su do glisera i vratili se sa sandučićem. Našli su u uvali veliku ravnu

kamenu ploču i na njoj razvrstavali novac. Bilo je tu sva sila najrazličitijih zlatnika i srebrnjaka, pa i dosta brončanih novčića: starorimskih i starogrčkih iz različitih perioda, bizantskih, španjolskih, starodubrovačkih, srpskih iz doba Nemanjića, hrvatskih iz vremena narodnih vladara...

- Šefe, za ovo mora biti vrhunski majstor koji će opisati i rastumačiti svaki zlatnik i srebrnjak i ove brončane sitnice.

- Nisu to sitnice. Neki brončani novčić iz antike može biti vredniji od mletačkog dukata. Bez brige, ja poznajem nekoliko vrhunskih numizmatičara koji će pasti u nesvijest kad vide naše albume...

-Što mislite, šefe, koliko ovo sve vrijedi.- Pravo da ti kažem, Kristiane, ne znam. Brat bratu, onako odoka, mislim da sve

ovo skupa vrijedi oko dvadeset milijuna kuna.- Toliko! – Krisrian poskoči od oduševljenja. – Pa mi smo postali tajkuni!- Svakako da jesmo, samo će proći dosta vremena dok ovo unovčimo. Mogli

bismo i nastradati ako ne budemo oprezni.Pažljivo su sve prebrojili i složili u dvije pozamašne hrpe. Pokraj svake hrpe

izdvojili su manju hrpu za numizmatičke albume koje će Martin srediti po numizmatičkim uzusima. Martin je svoju hrpu vratio u sandučić, a Kristian svoju zamotao u veliki zavežljaj. Prethodno je svaki posebno zamotao hrpicu za numizmatičku zbirku i pridružio zamotuljak većoj hrpi. Kad su antički novac vratili u kabinu, iznijeli su crnu vreću s kunama. Opet su nastale dvije identične hrpe na toploj kamenoj ploči, precizno razvrstane po banknotama i prebrojene.

- Šefe, pa ovo je za ne vjerovati. Svaki od nas bogatiji je za petnaest milijuna kuna. Ja ne znam što ću s tolikim novcem.

- Ne znam ni ja, Kristiane. Ani ne smijem reći, znaš ti nju.- Znam, znam, šefe. Njezine poslovice o poštenju odavno znam napamet; Oteto

prokleto, Najljepše je svijetom hodati čista obraza i tome slično. Pa mi šefe nikome nismo oteli...

- Misliš?- Naravno da nismo. To je prljav novac i mi smo ga uzeli od kriminalaca.

Trebalo bi nas nagraditi...- Stvarno si još... Stani, što se ono čuje! – Martin svoju hrpu strpa u crnu vreću,

a Kristian u deku koju su bili iznijeli iz kabine.

52

Ustali su i osluškivali brujanje motora. Otplivali su do glisera, spremili kune skupa s antičkim novcem. Martin je uzeo podvodnu pušku, a Kristian iz kabine izvadio osti i obojica su se vratila na pjeskovitu plažu.

- Ja idem pokušati što uloviti – Martin zaroni s puškom. -Kristian je s ostima u ruci polako krenuo s pješčane plaže prema kamenitijem

dijelu obale.Iza otočića na kojem su se usidrili pojavi se motorni čamac. Dvojica momaka

prepoznaše Kristriana i zaustaviše čamac.- Koga to vidimo! Ma jesi li t to Kristiane! – gotovo uglas zavikaše obojica i

skočiše u vodu. Srdačno se rukovaše s njim. - Bili su to domaći momci, studenti iz Zagreba koji su preko ljeta došli

pripomoći roditeljima oko iznajmljivanja soba turistima i u ribolovu.- Sto posto imaš morski trening - nasmija se jedan. – Svake godine pratimo

tvoje treninge na Kornatima.- Tek sam započeo. Danas mi je drugi dan. A vi, dečki, jeste li što ulovili.- Ma ništa. Idemo obići vrše i pogledati parangale – doda drugi student. -Baš

smo prepoznali tvoj brod pa svratismo date pozdravimo. A gdje ti je trener.- Tu negdje roni s podvodnom puškom. A ja pošao ne bih li ulovio koju

hobotnicu,Čavrljali su oko pola sata uz smijeh i prepričavanje pojedinih Kristianovih

mečeva. Jako su se ponosili njime. Upravo kad su htjeli poći, pojavi se Martin s golemom ribom.

- Kristiane, gle što sam ulovio. Kakva je ovo riba. Rokće kao prase.Sva trojica mladića razrogačiše oči.- Pa to je bucanj, šefe! Kako se uspjeli savladati toliku mrcinu - iznenadi se

Kristian.Dvojica Kristianovih sumještana priskočiše Martinu u pomoć i izvukoše

ribetinu na obalu. Ležala je mirno, samo je povremeno mahnula visokom leđnom perajom pokušavajući se tromo domoći vode.

- Šjor Martine, pa meso bucnja se ne jede. Jedan od mladića sagnu nad golemu ribu. Niste je pogodili u vitalne organe, preživjet će ako je pustite.

- Pa pustite je. Šteta velikog napora.- Šefe, dobro vam je došlo malo morske rekreacije – nasmije se Kristian.Mladići odvukoše ribu u more. Malo je mirovala u plićaku, a onda je polako

otplivala prema pučini- Svaka vam čast, gospodine, Maritine, - pruži mu ruku jedan od mladića. –

Ovdje je rijetko tko ulovio tolikog bucnja. Mi sad idemo. Možda nam se posreći da ulovimo nešto svježe ribe našim gostima.

Vratili su se na svoj čamac i izgubili se.- Šefe, ja idem u potragu za hobotnicom. Vi se malo izležavajte ovdje na ovoj

lažini – pokaza na naplavljene suhe alge.Kristiane, sad sam se sjetio, pa u Kornatskom arhipelagu je zabranjen ribolov, a

mi lovimo kao profesionalci Oni su momci bacili vrše i parangale – zabrinu se Martin. -Mislim da rekreativcima kao što smo mi to nije zabranjeno A da i naiđe kontrola, meni ne bi ništa. Pa ja ostima i ne mogu mnogo toga uloviti.

53

-A oni momci?-Neka mole boga da ih ne ulove čuvari – nasmija se Kristian. – Samo se vi

odmarajte.Martin se izvali na alge, pokri oči rukama i ostade tako ležati dok se Kristian ne

vrati. Još uvijek je bio dilemi što da radi sa silnom količinom novca koje su se nenadano on i njegov pulen dočepali. Ni na kraj pameti mu nije bilo da to bogatstvo preda državnim organima. Da nije njega i Kristiana, sve bi to ionako završilo u mafijaškim rukama „Kod nas će barem biti oplemenjen poštenim ulaganjima...“ promrmljao je i prepustio se milovanju sunčevih zraka.

Probudio ga je Kristian noseći tri hobotnice.- Šefe, pa mi smo zaboravili jesti! – Kristijan se sjeti vrećice koju im je njegov

otac dao kad su pošli. – Idem po klopu – skoči u vodu ostavivši osti i hobotnice kraj Martinovih nogu.

Vratio se sa sendvičima i mineralom vodom. U času su pojeli zaboravljene sendviče i obojica se nasmijali kako su zaboravili na jelo.

Dugo su sjedili i planirali kako će postupati s novcem. Dogovorili su se da nikome od obitelji neće ništa govoriti jer bi to moglo procuriti u javnost. Martin je predložio da obojica sutra odu u Zagreb Kristianovim Opelom pod izgovorom da su ih pozvali iz kluba da se hitno vrate na dva dana jer su dobili primamljivu ponudu za Kristianov nastup na jednoj unosnoj boksačkoj reviji. Sav papirnati i numizmatički (antički) novac Kristian će privremeno spremiti u šupu u podrumu svoje zgrade dok ne pođu u Zagreb da ne izazove radoznalost ukućana. Tamo je čuvao sve novine koje su imale boksačke rubrike, stare vreće za trening, polurabljene automobilske gume i uopće starudiju koju mu je bilo šteta odbaciti. Novac će pospremiti u dvije posebne velike sportske torbe, pokriti ih novinama i demodiranim trenirkama koje je Kristian koristio zimi. U podrumske prostorije rijetko je tko od stanara ulazio, a svaka je šupa imala poseban lokot koji se doduše lako mogao skinuti ali nikome nije padalo na pamet da provaljuje u šupe pune starudije i odbačenih nekorisnih stvari. Martin je ispočetka bio skeptičan, ali se sjetio šupe u svojoj zgradi. Godinama nije zavirio u nju, čak ni Goran inače jako radoznao kad se radi o neobičnim i zastarjelim stvarima kakve se znaju naći u šupama, a Ana se užasavala šupe jer je jednom u njoj vidjela žohara i nitko je živ više nije mogao natjerati da se spusti do podruma. Poslije svega njih dvojica će polako ulagati novac prema prilikama koje se ukažu. Taj dio posla Kristian je prepustio svome treneru u kojeg je imao neograničeno povjerenje. Antički će novac, kako su se već dogovorili, čim dođu u Zagreb položiti u bankovne trezore, svatko u svoju banku, a Martin će kad se za to ukaže prilika napraviti dva numizmatička albuma. Čuvat će ih Kristian u svom stanu jer se Martin nije usudio nosit u svoj stan bojeći se Ane i njezinih poslovica o poštenju i ljudskoj pohlepi.

Vratili su se u Sali dosta kasno. Kristian nije odnio u šupu sve ono što su planirali nego je , za svaki slučaj, iz glisera spremio antički novac, sablju i svoje i Martinover kune u prtljažnik svoga Opela parkiranog u garaži. Dok je to nosio, mislio je da ga nitko nije primijetio jer se noć već dobrano uhvatila, no s terase jednnog kafića dobro ga je osmotrio prosijedi Talijan u elegantnom odijelu.

Kristian je spremio stvari u prtljažnik jer se pobojao da otac ne bi zbog nečega morao prekapati po šupi i naći goleme količine novca. Tek bi onda nastali problemi.

54

Kad je to obavio, vratio su se u lučicu te su on i Martin i iz glisera donijeli obje amfore. Stavili su ih u dvorište, a pokraj njih sve tri ulovljene hobotnice. Ronilačka odijela i pušku za podvodni ribolov ostavili su u kabini. Nakon toga s olakšanjem su odahnuli i priopćili svojima da sutra moraju otputovati u Zagreb zbog neodgodivih poslova u klubu. Brzo će se vratiti, ovaj put ne na morski trening nego da uživaju u moru, suncu i morskim specijalitetima. I Martinovi i Kristianovi ukućani njihov odlazak u Zagreb prihvatili su posve normalno jer tako nešto se često događalo. Više su ih zanimale hobotnice i planiranje na koji način će ih prirediti za večeru. Kristianov otac je spremio amfore u podrum i kad isproba njihov sadržaj predat će ih mjesnom muzeju. Zaboravio je pitati sina gdje su izronili te vrijedne antičke posude.

Kasno popodne, gotovo pred samu večer, Martin i Ana otišli su na kupanje, Mislav i Goran u potragu za svojim novim simpatijama, Kristian na partije briškule sa svojim starim prijateljima s kojima je prije nego što je postao čuveni boksač krstario po Dugom otoku i Kornatima, a njegovi roditelji po običaju dremuckali u dvorištu i čavrljali s novim gostima iz Nizozemske upravo pristiglim toga poslijepodneva.

Idućeg jutra Martin i Kristian jurili su prema Zagrebu. Kristtian je pjevušio pjesmu Lize Minelli iz čuvenog filma Kabare i smješkao se.

Nisu primijetili da ih, čim su sišli s trajekta i našli se na autoputu prema Zagrebu, prati crni Mercedes talijanskih registracija za čijim volanom je sjedio korpulentni Zagrepčanin obrijane glave i prosijedi Talijan u besprijekornom elegantnom odijelu, savršeno bijeloj košulji i svilenoj kravati.

Kraj

55

Bilješka o piscu

Jure Karakaš rođen je u Podlapcu u Lici 1942. Završio je Pedagošku akademiju u Gospiću (hrvatski jezik – povijest) i od 1966. do 1971. radio kao nastavnik povijesti u rodnom mjestu, a potom prešao u Zagreb gdje se izvjesno vrijeme zapošljava u Izdavačkom poduzeću «Zora» kao knjižničar-terenac. U Zagrebu je završio Filozofski fakultet (jugoslavistika – komparativna književnost) i ponovo se vratio svom zanimanju: prosvjeti. Od 1973. do 1988. radi kao nastavnik povijesti i hrvatskog jezika u Osnovnoj školi Ivana Cankara, a od 1988. prelazi u Osnovnu školu «Mladost» gdje predaje hrvatski jezik, a nakon toga radi kao školski knjižničar.

Do sada je objavio sljedeće knjigePobunjenici, Sjeme na vjetru, Moja baka trenira karate, Ludo ljeto (romani za djecu i mladež), Krbavska bitka, Vrpile, Ratnik (povijesni romani), Vojnokrajiške priovijetke,, Stara Lika (pjesme), Lovci na dugu (pjesme za djecu), Gramatika u stihu (primijenjeni stihovi), Slovarica u stihu (abeceda), Književni Velebit (književne kritike), Mačevi, topovi, muze i popovi (eseji o značajnim ličnostima naše prošlosti), Podlapac (monografija rodnog mjesta), Trideset godina Mladosti) (monografija Osnovne škole «Mladost»), Blistaju đačke oči (monografija književnika Grge Rupčića).U zborniku domoljubne poezije Nad zgarištima zvijezde zastupljen je sa devet pjesama, a u zbirci domoljubnih koračnica Ponosna Hrvatska sa dvije. Piše i stručnu literaturu. Zajedno s dr. Antom Beženom objavio sljedeće udžbenike i priručnike: Hrvatska čitanka 7 (čitanka za 7. razred osnovne škole), Priručnik za učitelje uz Hrvatsku čitanku 7, Radna bilježnica uz čitanku za 7. razred osnovne škole.

Dobitnik je književne nagrade Neven za roman Pobunjenici i godišnje nagrade Ivan Filipović za rad u prosvjeti. Uvršten je u Hrvatski književnu enciklopediju i Hrvatski bibliografski leksikon

Bavi se i novinarstvom, a piše i predgovore za knjige te priređuje knjige za školsku lektiru.

56