TUE NEEMO SVOJE NE DAMO - nova ljevica i euroskepticizam -

U vrijeme konanog integriranja Hrvatske u Europsku uniju aktualnost i praktino-politika relevantnost euroskepticizma na naim prostorima postaje neupitna. Sva sila ognjitara, pobornika nacionalnog suvereniteta i branitelja svega to je hrvatsko uspinje se na zadnje noge kako bi nam sauvala domovinu. Medijska mainerija, vladini PR specijalisti i slobodnolebdea liberalna inteligencija strateki se postavlja i priprema za konanu ofenzivu u rata za javno mnijenje. Tim se ratom, njegovom empirijskom pojavnou kao i ideolokom nadopunom, ovdje ne bavimo. Radi se tu o stvari koja ionako treba tek da se odigra. Osim toga i o krajnje neinteresantnom sukobu; onom sulude ogranienosti i manipulativne tehnike. Interesantno pitanje kojim se ovdje bavimo tie se odnosa dananje nove ljevice i euroskepticizma. Takvim povodom put nas vodi do pitanja o prirodi, smislu i pretpostavkama europske politike integracije uope, kao i odnoenja iste prema ekonomskim, socijalnim i kulturnim sferama. Fokus ipak ostaje na novoj ljevici; iitavanju njenog postojeeg i mogueg stava, alternativa i dvojbi s kojima je suoena.

I

No krenimo redom: to je uope nova ljevica i je li opravdano koristiti takav termin? Koriteni termini kao legitimaciju uvijek prilau odreenje znaenja. O preciznosti i jasnoi tog odreenja ovisi opravdanost njihova koritenja. Znaenje izraza nova ljevica daleko je od samorazumljivog. Razlozi zbog kojih je ljevica openito nesretan termin, kako govori previe onoga to ne treba da kae, kao to i uti o onom bitnom, jasni su ini se ak i Sreku Horvatu.1 O tome je stoga nepotrebno duljiti. Termin pak nova ljevica, iako koriten u vie navrata pa onda i mnogoznano (nekoga e izraz asocirati na Crvene brigade, a nekoga pak na Tonya Blaira), najprije e se i s pravom povezati s novim revolucionarnim valom ezdesetih godina. Asocijacije na taj val ope su poznate: radikalan poziv na totalno ruenje kapitalistikog sistema; radikalan diskontinuitet u odnosu na (tada) aktualne ljeviarske paradigme, njene institucije, strukture, obiaje te na koncu, dobrim dijelom, i same ciljeve. Zbog ega fenomen koji nam se nalazi pred oima, naime aktualno oivljavanje antikapitalistikih/protuneoliberalnih tendencija, ne bi trebali zvati novom ljevicom prilino je jasno. S obzirom na sumrak ljevice na globalnoj razini jo od 70-ih godina, a naroito od pada berlinskog zida, nae je vrijeme bilo obiljeeno istinom da onoga to bi se moglo zvati ljevicom2 u biti nema. Ne bi bilo pretjerano rei i globalno, no u razvijenim i postsocijalistikim zemljama zasigurno. U skladu s tim situacija je u odnosu na 60-e dijametralno suprotna. Ono nova nipoto ne pogaa u bit i precizno ne definira stvari. ezdesetih je bilo dovoljno naznaiti razliku u odnosu na postojeu politiku ljevicu kako bi se stvorila jasna baza za pozitivno obrazovanje vlastitog identiteta. To ezdesetosmako novo, kao znak negacije, svoj je smisao nalazilo uz neupitno postojanje negirane ljevice kako na lokalnoj tako i na globalnoj razini; kako na podruju klasne borbe i hladnoga rata tako i u svijetu intelektualnih prijepora i polemika. Danas nam se dakle postavlja pitanje: novo u odnosu na to (kada staroga nema)?

Ipak termin mi se ini prigodan ako ga uzmemo na jedan drugaiji nain. Ono nova sada bi se prvenstveno moglo dovesti u vezu sa antikapitalistikim sadrajem, da bi se on potom sekundarno prelio i na odnos sa povijesnom ljevicom bila ona Titova, Maova ili ezdesetosmaka. Dakle novo je

1 Uzevi u obzir njegovu opravdanu nevoljkost da se u javnosti izrazi kao ljeviar. 2 Izuzev alterglobalistikih grupa i manjih u sebe zatvorenih sekti. I naravno relativno; s obzirom na politiku realnost 20-og stoljea u kojoj je jaka ljevica bila dominantan politiki faktor.

prvenstveno to to u suvremenom kontekstu3 dolazi do novog istupanja protiv logike kapitalistikog sistema; uz to novo u smislu da ima pretenziju toj svrsi pristupiti na drugaiji nain negoli je to bio sluaj prije. Ovako naglavake okrenuta naa nova ljevica u bitnome se, barem po retorici (no nipoto i samo po njoj), razlikuje od prijanje one prijanje. Ona se mnogo neobaveznije moe odnositi prema ljeviarskom, revolucionarnom nasljeu. To novo u njenom pristupu je da se ne mora optereivati povijesnim borbama. Jer to sada ne samo da vie nisu njene borbe4, ve to vie nisu ni borbe njenih protivnika. ezdesetosmai su preko sukoba sa starom ljevicom (ak i kao njena potpuna negacija) dolazili do antikapitalizma; naa generacija kroz novi antikapitalizam dolazi do razlikovanja u odnosu na one prijanje. U tom smislu izraz nova ljevica ipak se pokazuje kao prigodan za oslikavanje identiteta politikih tendencija o kojima govorimo barem onoliko koliko jedan prilino isluen termin moe biti prigodan.

No ipak i za kraj: nova ljevica ostaje prigodna i zbog doslovne podudarnosti odreenih sadraja nae nove ljevice i onog popularnog u staroj. Pa tako neposredna demokracija, nepovjerenje i odbijanje uea u tradicionalnoj politikoj proceduri, openito odbijanje kompromisnih ciljeva; integralna i sveobuhvatna kritika kapitalizma koja revoluciju (bez potrebe spominjanja iste) ne smatra samo politikim, ekonomskim ili ak socijalnim projektom, ve i kulturnim; posebno naglaavanje humanistike dimenzije cijele prie (kao dobro poznata kompenzacija za proklinjanje liberalne brige za prava pojedinca) itd. Sve to naravno u jednom drugaijem obliku i ruhu, sa mrvom ironije. Otprilike kao neka nadograena verzija. U tom smislu moemo rei kako kontinuitet koji naa nova ljevica vue prije svega biva povezan sa starom novom ljevicom. Uzevi u obzir dotino mogli bi je ak, uz podsmijeh, nazvati i nova ljevica v2.0. To ipak neemo jer je prethodni argument ipak mnogo znaajniji od ovog drugog. Ova je paralela tek od sekundarnog znaaja svaka slinost ne samo da biva nadmaena razlikama ve i njihova znaenja bivaju odreena na specifian i aktualan nain. Ako pak negdje i postoje imitatori i ponavljai time jo ne postaju vrijedni spomena.5 Ako pretpostavimo da smo time dokazali kako termin smijemo koristiti i kako se radi o zaista novom i posebnom fenomenu potrebno je prei na skiciranje njegovih karakteristinih obiljeja. Daleko od toga da mi je ambicija zaokruivanje nekog pojma nove ljevice, dokuivanje njene biti isl. Karakteristike kako ih vidim prilino su neobavezne. One se ne mogu smatrati nunim obiljejem fenomena. Niti su fiksne i nepromjenjive nain na koji ih vidimo danas ve emo sutra morati prilagoditi onome to zbiljska nova ljevica praktino uini od sebe. Karakteristike nam slue kao indikatori koji vie ili manje uspjeno jedan praktian i iv fenomen nastoje uiniti teorijski razluivim i prepoznatljivim. U tom smislu nepotrebno je bjeati od proizvoljnosti, ali i nje se sramiti. Jer svaka je ideja gledana izvana proizvoljna, dok je u kontekstu svoje teorije nuna i utemeljena. Ili drugaije: poanta i je u tome da selekcijom i osmiljavanjem karakteristika otvorimo mogunost izricanju vlastitog suda.

O novoj bi ljevici najprije, pomalo i zaotreno, trebali rei kako ista postoji kroz nepostojanje.6

3 Bit kojeg je upravo to da nastaje po zavretku stare klasne borbe i politikih suprotnosti 20tog stoljea. Ne spominjem kapital(izam), ni drutvo, ekonomiju, tehniku itd. tu mogu postojati, tovie i postoje kontinuiteti. Oni uostalom ostaju povijesna materija koju je mogue politiki iznova uobliavati, kao i interpretirati po do sada koritenim obrascima. No politiki, a to je presudno (to dodue, i zauujue, rijetki od ljeviara u potpunosti shvaaju) postoji potpuni diskontinuitet. 4 Ako i pretpostavimo da ponegdje moe i postojati revolucionarni mit koji se protee do u doba kada je prvi ogradio zemlju i rekao ovo je moje, to u cjelini ostaje manjinska svijest i uz to nuno se pokazuje potpuno praktino irelevantan. 5 Po staroj taoistikoj mudrosti: Dogaaji iz drevnih vremena prestali su da postoje. Mada mogu biti zabiljeeni, oni se ne mogu ponoviti u sadanjici. Drevno vrijeme nije sadanjica, a sadanjica se ak i u ovom trenu mijenja. Stoga se trebamo ostaviti oponaanja, trebamo djelovati u skladu sa svojom prirodom i mijenjati se sa vremenom. To je put ka savrenstvu.(Hsijang-Kuo) prema Istoriji kineske filosofije Fung Ju-Lana 6 Netko bi mogao cinino primijetiti kako je to nepostojanje naprosto ono to je nepostojanje. Kako je pretjerano u neodreenom skupu razliitih tendencija vidjeti ita vie od kaosa i prolazne pojave koju nije ni potrebno ni mogue imenovati. Meni se ipak ini kako se radi o znaajnijem trendu i tendenciji; kako se jo, barem, od prve studentske blokade filozofskog pa do zadnjih prosvjeda za ruenje vlade, a takoer kroz svu silu kulturnih i drugih dogaaja;

Kao bitno politika tendencija ona izbjegava konvencionalno politiko imenovanje. Ona nije deklarirana, niti iim fiksirana; niti je organizacija, ni skup organizacija, kao ni pokret. Iako okupirana pojedinim konkretnim ciljevima oko kojih se angaira u svakom je trenutku jasno da se u njima ne iscrpljuje; da je taj konkretan cilj ne moe odrediti ve ona nastoji da tom cilju prida svoj smisao. Openito je po duhu prilino spontana i po ureenju krajnje neformalna.7 Osim to nema iluzija o svijetu buroaske politike, tj. profesionalnih politikih elita i njihovih tehnokrata, ona se ne zanosi ni neko popularnim ekstremnim radikalizmom urbanih revolucionarnih elija. Ipak se radi o generaciji koju su Godardova La chinoise ili Markerov Le fond de l'air est rouge mogli poneto nauiti o iluzijama ezdesetih. Jer radi se o generaciji koja ih je gledala da bi potom o njima diskutirala uz pivo. No nova se ljevica ne zadovoljava ni pukim graanskim aktivizmom u okvirima zadanog sistema. Ona nadilazi civilno drutvo i njegovim se sredstvima koristi za ostvarenje projekata koji sami bivaju sredstvo njenog politikog djelovanja, a nipoto samosvrha i razbibriga urbane omladine.

Pametnom promatrau rukopis nae nove ljevice i slike njenih aktivnosti zadnjih godina potpuno su jasni. No one mu se ne prikazuju kroz neko ime ili znak. To je njeno postignue i njena karakteristika. I ba to ukazuje koliko je iva i vitalna. to naravno ne znai da sadraj, kako politiki tako i teorijski, koji se tom vitalnom pojavom promovira i provodi samim time dobiva na vrijednosti. Tako na primjer kul i pametni, ve ne sluajno i spomenuti, Sreko Horvat koji blago ironijski naglaava bespotrebnost deklariranja unato tome moe ispasti prilino plitak kada krene govoriti o drugim stvarima. Kao to i netko dovoljno glup da bi se ortodoksno politiki deklarirao i koristio nimalo sexy rjenikom time nee biti manje pametan (ako to i je) kada krene govoriti o demokraciji, kapitalizmu ili stanju u Libiji. Openito se ini kako recentna antikapitalistika renesansa na mudrosti gubi tono onoliko koliko dobiva na vitalnosti i svjeini. ini se kako odreene ideje, kako filozofske tako i politike, u nekim krugovima imaju trendovski status. Istinitost im lako biva priznata, vrlo brzo se usvajaju i oivljuju u praksi, te se teko kritiki i refleksivno ocjenjuju.

uostalom u samom duhu dijela omladinske populacije, moe vidjeti postojanost i jezgra specifinih ideja i praksi koje ne dozvoljavaju previanje cijele stvari. Upravo suprotno neke od stvari koje e cinika potaknuti na negiranje pokreta/tendencije zapravo su bitna odreenja iste. Stoga je ovdje i rije o tom postojanju kroz nepostojanje. Jasno mogunosti su otvorene i kako e se dugorono uobliiti tendencija o kojoj govorimo sasvim je nemogue. No polazimo od toga da ona postoji. 7 Tu opet dolazimo do starih dvojbi i paradoksa. Recimo paradoksa izmeu spontanosti, nestrukturiranosti i neformalnosti s jedne i promoviranih principa direktne demokracije kao apsolutnog suverena s druge strane. Anarhisti, kojima se dotini problem oduvijek ponajprije bacao pod oi, rjeavaju ga vrlo jednostavno neposredna demokracija nikada ne moe biti obvezujua za slobodnog pojedinca ili grupu. Stoga se i neposredna demokracija ne vidi neto emu se spontanost aktera treba podrediti ve neto to je u biti rezultat prethodno spontano odreene volje slobodnih pojedinaca. Anarhistika neposredna demokracija nipoto ne smije biti shvaena kao forma vladavine masa. Ona je tek ime za aktivno provoenje sadrajnog politikog konsenzusa zdruenih slobodnih pojedinaca. Anarhizam dakle izbjegava dotini paradoks (kao to i ostaje zarobljen granicama vlastitih pretpostavki: prije svega iluzijom o mogunosti slobodnog konsenzusa, tj. slobodnog politikog jedinstva). No paradoks se u punom smislu pokazuje ako se pretpostavi kako neposredna demokracija predstavlja formu vladavine masa, naroda, klase ili kojeg god kolektiviteta (unutar kojeg je pretpostavljena mogunost bitnog neslaganja i moguih podjela). Tada njezin, neu pretjerati ako kaem, ustav mora da se provede prije svega; tada njena forma mora da vlada kako bi svaka akcija, pa i ona najmanja imala njen legitimitet. tovie radikalni demokratizam hvali se time da nema sadraja koji je legitiman a da nije proao kroz proces kolektivnog odluivanja. Time se jasno pojavljuje opasnost manipulacije procedurom i zloupotrebe od strane manjih grupa i pojedinaca naroito onih zaduenih za tehniku provedbu cijelog procesa. Stoga se kao nuni zahtjeva, kao preduvjet svega, javlja upravo radikalna formalizacija neposredno demokratske procedure. To pak za sobom nuno povlai: a) ukidanje spontanosti akcije; b) jasno odreivanje pravila i imenovanje kolektiviteta na koji se ta pravila odnose. Skicirani paradoks pokazao je svoje nalije u povijesnoj praksi, kao to je nemalo puta osvijeten i u teorijskim istraivanjima. On ovdje ipak nije predmet naeg primarnog zanimanja, pa ga stoga samo uzgredno spominjemo kao primjer znaajnog problema povezanog s naim predmetom.

Prethodno smo ve natuknuli kakva je ta idejna osnovica nae nove ljevice. Bilo bi pogreno rei ita drugo osim da se radi o radikalnom antikapitalizmu koji svoje korijene puta duboko u marksistiku tradiciju. Dovoljno je uzgredno baciti oko na sadrajem bogati www.slobodnifilozofski.com ili pogledati saetke predavanja sa SFF-a kako bi prepoznali dini marksistiki diskurs. I kao to u praktinom smislu nova ljevica ne osjea potrebu za deklariranjem, formaliziranjem odnosa (tj. organiziranjem) i odreivanjem vlastite borbe u odnosu na one povijesne tako i na polju teorije nema ni traga klanjanju pred slikama autoriteta. U skladu sa duhom vremena ideje uglavnom shvaa blago ironijski. Razliiti oblici fetiizacije autoriteta koja se u nedvojbeno pojavljivala kod povijesnih ljevica danas je pametnima prije ala negoli teret. Slavoj iek jo odavno pokazuje na koji se nain suvremeni ljeviar neoptereeno moe odnositi prema autoritetima prolosti i njihovim karikaturama. I to ne revizionistiki: ono to vrijedi uzeti, a to ne vrijedi odbaciti. To je pogubno naelo koje proizvoljnim, utilitarnim i prolaznim kriterijima proeljava tradiciju kako bi je osvjeilo; to sve u strahu od naputanja iste. ini je nakaznom. Revizionizam je kao minkanje mrtvaca. iekovska neoptereenost osvre se na ljeviarsku tradiciju bez pretenzije da joj uini uslugu; ona je gleda kroz naoale vrijednosne simpatije koja je ne spreava da joj se istovremeno nasmije i uzme je za ozbiljno. Tretira je kao druga ne kao uitelja. Danas je tako konano mogue pohvaliti promotore Marxovih ideja jer mu se mogu smijati u lice. I istovremeno ga po volji studirati. Nae vrijeme marksistiku teoriju oslobaa golemog utega. Nitko vie, naime, Karla Marxa ne mrzi, niti voli. Nestala je iracionalna emocionalna veza. Das Kapital je konano mogue itati kao obinu knjigu. udesno je kako je marksizam uspio izgubiti na svojoj simbolikoj vrijednosti. U biti je dolo do transformacije upotrebne vrijednosti marksizma, pa je shodno tome isti bitno dobio na razmjenskoj. I to doslovno. Prije desetak godina sabrana djela Karla Marxa mogla su se kupiti za nekoliko desetaka kuna. Danas smo svjedoci velikom broju novih izdanja njegovih djela. Niti su svi odjednom postali komunistiki simpatizeri, niti su zabrinuti gospodarskom krizom krenuli prouavati politiku ekonomiju. Ljudi su jednostavno u Marxovim djelima poeli gledati obine knjige. A knjige su tu da se itaju. Naa nova ljevica dakle nije marksistika. Ona samo ita Marxa. To joj je jo jedna pohvala. No to nipoto ne znai kako ideje koje na taj, sasvim neoptereen, nain usvoji ostaju imune na vlastito fetiiziranje. Moda, dodue, i isto neformalno po kojem sam sadraj biva razluen od vlastitih izvora, predstava i imenovanja, da bi potom njegova istinitost bila pretpostavljena. Kao to nam je iz povijesti marksizma poznato radikalno razliiti filozofski, politiki, ekonomski, svjetonazorski i drugi sadraji bili su promovirani i prezentirani uz legitimaciju Marxovim imenom (koje je tada bio na cijeni zbog drugaije, simbolike, upotrebne vrijednosti). Iskrena ljubav, odanost i privrenost Marxu i komunizmu nisu sprjeavale razliite teoretiare u oblikovanju i promoviranju sasvim razliitih idejnih sadraja. Isto tako nae vrijeme koje ne poznaje Marxa kao simbol i ikonu, a na njegovu teoriju gleda sasvim trezvenim oima, nipoto nije cijepljeno protiv mogueg zbiljskog marksistikog jednoumlja. Takvog u kojem bi se recimo radna teorija vrijednosti, teorija ciklikih kriza ili pak imperijalizma uzimale kao istinite. I potom od njih kretalo u diskusiju. Ili jo gore bez njihovog spominjanja ih se naprosto pretpostavljalo. A upravo takve opasne tendencije mogu se primijetiti kod nae nove ljevice.8

Tu je dodue potrebno uzeti u obzir odnos praktinog angamana i tretiranja teorije. Jer jasno je kako se intenzitet drutveno-politike angairanosti i teorijske refleksivnosti nalaze u obrnuto proporcionalnom odnosu. to je ovjek praktino angairaniji, to duh vremena openito poziva na akciju, to motiv za teorijsko promiljanje i propitivanje opada. U povijesti ljevice oduvijek se izmjenjuju vremena od revolucija i vremena zatija i depresije; razdoblja krize i prosperiteta kapitalizma. Revolucionarna vremena istovremeno stvaraju i pretpostavljaju izvjesnost istine. Jer istina svoju izvjesnost nikada ne

8 Po toj tendenciji ona je mnogo blia realnim socijalistima prolosti negoli onima sa margine, alternativnim strujama u marksizmu. Jer jedna od kljunih razlika izmeu oficijelne stare ljevice 20. stoljea i njene alternative upravo je u razina refleksivnosti. Oficijelna ljevica je zdravorazumski i pragmatino polazila od marksistikih istina; dok je alternativa, ma kakva bila, uvijek polazila od pitanja o tim istinama. To je recimo razlika izmeu osnova marksizma raznih partijskih kola i asopisa Praxis. Danas dodue pretpostavljeni sadraj moe biti po svojoj prirodi praxisovski, frankfurtovski, novoljeviarski ili neki 'neposredovan' isto marksistiki (onaj iz novog itanja Kapitala) no to i dalje nita ne mijenja na stvari.

http://www.slobodnifilozofski.com/

postie snagom argumenta, ve inom prihvaanja; praktinog svrstavanja. U tom se smislu ini prigodnim navesti prisjeanje Alaina Lipietza: Kada su 'nove radnike borbe' iz ezdesetih i sedamdesetih godina protresle stari svijet, sama se po sebi razumijevala vulgata kako je rad, tvorac svake vrijednosti, izrabljivan budui da ne dobiva svoj cjelokupni proizvod, a 'organski intelektualci' pokreta su odustajali od akademske rasprave o vrijednosti da bi se usredotoili na uloge u igri koji su tada bili odluujui (organizacija rada u tvornicama, klasne saveze itd.)9 Nae vrijeme oito ponovo nalikuje vremenu od revolucija. Indikator toga upravo je buenje nove ljevice o kojoj govorimo, kao i intenziviranje politikih i drutvenih suprotnosti openito; buenje najrazliitijih pokreta i tendencija. U tom smislu nerefleksivnost nove ljevice ini se kao prirodna i nuna. No to je ipak sasvim pogreno gledite. Jer je jasno kako zbiljski ne postoji nikakva opa uzrona veza izmeu akcije i mudrosti. U zbilji su mogue sve kombinacije. Upravo zbog toga bilo je mogue da pozdrav Hitleru istovremeno diu filozofske veliine poput Heideggera i Schmitta i teorijski nitavni predstavnici njemakog lumpenproletarijata. Politiki se svrstati, odreene vrijednosti i ideje braniti i zastupati mogue je uz bilo kakav teorijski oslonac. I takoer: politikoj akciji nikada ne sudi sud teorije; ona je sama vlastiti sudac, vitalnost njenog ostvarenja jedini je neprijeporni kriterij po kojem se moe vrednovati. No to i dalje ne znai kako konkretna svijest nekog aktera nije relevantna pri odreivanju odnosa prema njemu. Teorijske slabosti ne mogu biti pokrivene praktinim uspjesima; kao to ni teorijski uspjesi ne mogu legitimirati praktine promaaje. Upravo zbog toga to je neovisna, to se prema praksi odnosi nesumjerljivo, ocjena teorije i postaje vana. Jer se jedino kroz njeno iitavanje, kroz otkrivanje njene moi, moe ocijeniti njena privlana snaga. Teoriji je takoer sudac teorija sama. Time glupost nema opravdanja. No potencijali oivotvorenja gluposti u teoriji su neogranieni. Nekad je glupa prevelika, a nekad premala refleksivnost; nekad je glup zdravorazumski, a nekad spekulativni pristup. Teorijska vrijednost iva je stvar njeno je ocjenjivanje trajni proces bez poetka i kraja. Za nau je stvar, naime teorijski, idejno-sadrajni karakter nove ljevice bitno naglasiti kako u njegovu kvalitetu smijemo sumnjati. Smijemo sumnjati u tendenciju preuzimanja gotovih (uglavnom marksistikih) odgovora bez kreativnog i autentinog postavljanja pitanja o istima, kao i otvaranja novih mogunosti osmiljavanja aktualnih problema.10 Ono za im nova ljevica udi i bez ega je globalno gledano osuena na propast kreativni je teorijski impuls. Njen uspjeh ne ovisi o odgovorima koje e dati, ve o novim pitanjima koje e biti u stanju postaviti. U tom smislu potrebno se prisjetiti slavne Althusserove misli kako je odgovor odreen samim postavljanjem pitanja. Teorijski zadatak nove ljevice sastoji se, altiserovskim rjenikom, u otvaranju novih problematika.

II Do sada smo zakljuili kako i koje drutveno-politike trendove i tendencije zovemo novom ljevicom. Potom smo spomenuli neke od njenih opih karakteristika, te se o nekima i kritiki oitovali. Sada se konano moemo pozabaviti konkretnom temom: euroskepticizmom, kao i realnim i potencijalnim odnosom nove ljevice prema njemu. Jedna od tradicionalnih podjela na ljevici bila je ona na sektae i oportuniste. Sektae je uvijek karakteriziralo idejno i politiko istunstvo. Oni su se strogo drali svojih postulata; bilo da se radilo o onim politiki moralno ili ekonomski utemeljenim, anarhistikim ili marksistikim. Takva, liberali bi rekli, ortodoksija i dogmatizam u pravilu su rezultirali nesklonou kompromisima i odstupanjima s ciljem postizanja kratkotrajnih politikih dobitaka. Nepragmatina iskljuivost i principijelnost katkad ih je odvela u smjeru izolirane radikalne akcije, dok bi u veoj mjeri rezultirala kandidaturom za vlastiti

9 Nae teme br. 3, 1989. Str. 469 10 To dakle ne znai naprosto promijeniti interpretativne obrasce, ve biti u stanju stvoriti nove. Horvat je u pravu kada se sa smijekom osvre na novinare kolumniste koji ogranieni svojim interpretativnim ablonama proputaju da proitaju specifinost fenomena o kojima piu. No nekreativno preuzimanje alternativnih, trendovskih, ali i prethodno izgraenih obrazaca ne odmie daleko.

progon. Politiki su sektai, naime, uglavnom bili prvi na meti grupa u stvarnom posjedu politike moi. To je uglavnom i ostao njihov povijesni doprinos; herojski porazi i rtve uz tu i tamo koji portvovan teroristiki bum.

Zbog toga oni razumniji i realniji, sa razvijenim osjeajem za popularizaciju ideja, tovie njihovo rastezanje i prilagoavanje zahtjevima situacije, uvijek su nastojali plivati na plimi narodnog raspoloenja. Poveanje utjecaja, politike relevantnosti i moi tu su smatrani primarnim ciljevima; pridobivanje masa podilaenjem tu je bilo osnovno sredstvo. Dodue u svojim dobrim izdanjima oportunisti su zasluni za veu osvijetenost masovnih organizacija i javnosti. Stvarali su realnu bazu za ostvarenje socijalnih ciljeva i uvodili napredne ideje u javni diskurs. U loim trenucima pak oportunistike politike izraale su se u populistike diktature; tolerirale su i doprinosile razvoju ideja i pokreta koji su u krajnjoj liniji i njima samima bili strani; zamaglile su politike granice, omekale slobodarski duh i kompromitirale ideje koje su nastojali promovirati pod svaku cijenu. Lista zabluda i grijeha oportunistike politike na ljevici kroz povijest mnogo je i dua od one marginalnih i relativno beznaajnih sektakih grupa. Iluzornost i prevazienost oportunistike prakse na ljevici danas bi nam uistinu trebala biti jasna. A ipak teko je ne prepoznati tragove oportunizma u pristupu i idejama nae nove ljevice. Posebno onima koji se tiu odnosa prema stranom kapitalu i europskim integracijama. Retorika Mate Kapovia na trenutke je teko razluiva od retorike nacionalistikih mranjaka to izgaraju od elje za obranom nae ekonomije od strane opasnosti. Filozof Horvat ak je javno pohvalio katoliku crkvu zbog zatite hrvatskih voda. Sluajui rijei nae nove ljevice lako bismo dobili dojam kako ista preferira NE na referendumskom listiu. Zadnje godine nipoto nisu samo godine buenja ljevice. Radi se o godinama buenja nezadovoljstva politikim elitama, populistikih tendencija i masovnih okupljanja. Dugogodinja liberalizacija i rezanje socijalnih prava uz istovremenu gospodarsku krizu studenta filozofije moda e potaknuti na razmiljanje i progresivan politiki angaman. Mnogoglavu narodnu neman prije e potaknuti na urlanje o bandi lopovskoj, proklinjanje masona i zazivanje domovine. Kao u Malom mistu svjetina i u naoj zbilji uiva u vikanju DOLI.. RAZNO!!! I nova ljevica od poetka je prisutna uz tu svjetinu. Ona uz nju ivi. Na trenutke ona pokuava da jae na njenom valu. Maketa Markova trga, koritena u blokadi filozofskog, prvi je put na svjetlo dana izala za mitinga Bande lopovske. U etnju za ruenje vlade ili su, bok uz bok, psihiki bolesnici (poput Pernara), faistiki mranjaci (poput Golubia), ksenofobi i ognjitari (poput pokreta NE EU) i nova ljevica. Oportunistika naginjanja teko je previdjeti. Umjesto da se suoeni s pokretom koji bez ikakvog sadraja urla protiv politiara, bandita, Evrope i raznog jasno profiliraju kao njegova suprotnost; da situaciju iskoriste kako bi jo jasnije fundirali svoj identitet promiljenih i pametnih aktera (to po vlastitim inicijativama u dobroj mjeri i jesu), da Jacu i vladu brane od bezumne svjetine (kako bi iste mogli suvislo kritizirati, uostalom ukazati na unutarnju vezu izmeu manipulativne vlasti i politiki ogranienog naroda), da liberale i kapitaliste brane od nepismenih hukaa (kako bi realno mogli vrednovati uspjehe liberalizma i kapitalistiki poredak mogli sagledati u svoj kompleksnosti); da upravo time potvrde i kreiraju svoj politiki profil oni iskazuju simpatije masi, sudjeluju u dogaanjima naroda. Nova ljevica, svakako, u cijeloj predstavi moda sudjeluje i iskreno, a ne manipulativno i oportunistiki. Time cijela stvar dodatno dobiva na teini. Svakako da je teko istupiti protiv svjetine, njenog nezadovoljstva i njenih argumenata, istovremeno se ne svrstati uz vlast, ne biti sterilna i samoiva inteligencija, ne biti cinian, i ne biti politiki sekta. No upravo teina takvog zadatka mogla bi inspirirati novu ljevicu; mogla bi joj predstavljati jedan od izazova preko kojih e se uobliiti. No oito je previe privlano jahati na nezadovoljstvu i igrati se revolucije. Previe je privlano izraziti solidarnost sa borbama svih slojeva drutva bez obzira kakvi su i u kakvom se odnosu nalaze njihovi interesi. Sa seljacima, sa industrijom i radnicima, penzionerima; pa onda sa interesima dravne birokracije i javnih parazita (najmonije korporacije u dravi). Sa hrvatskim narodom. Samo ne pohlepnim neo-liberalima/kapitalistima i korumpiranim politiarima. Sve od reda karakteristike populizma. Izlino je troiti rijei na kritiku takva retorika i pristup padaju u vodu pri prvom ukljuenju mozga u rad. to onda oekivati i emu se nadati kada govorimo o euroskepticizmu? Europska unija specifian je politiki projekt vrste do sada nepoznate u povijesti. Pogreno bi bilo u prolosti poznate oblike kao to su drava ili zajednica drava, federacija ili konfederacija koristiti pri objanjavanju njenog znaenja.

Vidjeti Europsku uniju kao primjer zajednice drava, u kojem pojedine suverene i neovisne politike cjeline svoje pojedine politike/funkcije po potrebi sjedinjavaju zbog zajednikog probitka, odavno je prevazieno kako u teoriji tako i u praksi. Iako formalno, dodue, ustrojstvo Unije i dalje nije osloboeno zahtjeva za konsenzusom, tj. traenim i pretpostavljenim istovremenim podudaranjem interesa pojedinih drava lanica. Iako se katkad s razlogom moe initi kako je proces politike integracije u nepopravljivom zastoju, dok jedino to (uvjetno reeno) integralno i funkcionira biva ogranieno na isto ekonomsku sferu. Praktino ipak vizija Unije kao svojevrsne konfederacije davno je zastarjela zbog nepovratno uznapredovalog nevidljivog, podzemnog, integriranja i proimanja koje prostom oku ostaje nezamjeeno no reverzibilni proces ini praktiki nemoguim. Poetno objedinjavanje funkcija na svim je razinama odavno poelo ivjeti svoje ivote i danas organska povezanost u svim sferama povezuje drave lanice. Teorijski pak takva vizija, vizija Unije kao konfederacije, sasvim je neprihvatljiva jer je jasno kako bi zaustavljanje na njoj znailo propast cijelog projekta. Suprostavljeni interesi pojedinih drava, grupiranih po razliitim osnovama, bez ikakve sumnje potencijalne zajednike probitke uinili bi neostvarivima. Promatranje Europske unije kroz takve naoale ostaje rezervirano za radikalne europesimiste i one real-politiare ija se vizija politikih procesa teko sputa ispod razine povrne pojavnosti. Problemi i paradoksi konfederacije time svakako ne nestaju i zadatak njihovog rjeavanja svakako je na dnevnom redu. Njihovo nerjeavanje potencijalno se moe pokazati kao dezintegrativan faktor. No projekt europske integracije moramo vidjeti kao neto mnogo vie i bitno drugaije od toga.

Federativni oblik superdrave, svojevrsne europske verzije SAD-a, ne samo da je takoer prevazien i nerealan, ve u zbilji nikada ni nije predstavljao neku ideju vodilju i legitimaciju integracijskog procesa. I to s naroitim razlogom jer svaka federacija, kao to nas je nauio Franz Neumann, ili je drava ili nije federacija. Dakle: ili je jedinstvena politika cjelina, ija je suverenost nedjeljiva, a federalna autonomija postoji izvedena iz te suverenosti; ili nije nita, tj. predstavlja skup razjedinjenih politikih zajednica, drava sa posebnim suverenitetom. Kao ogledni primjer dotinog uvida prigodno se prisjetiti bive jugoslavenske federacije i njene sudbine. Europska unija kao takav projekt mogla (bi) se ostvariti jedino tisuu puta tee negoli je sluaj bio sa socijalistikom Jugoslavijom. to e rei nevienom koliinom politikog i, u krajnjoj liniji, fizikog nasilja uz neizvjestan ishod. Takoer i veliku mogunost totalne dezintegracije u kaosu nevienih razmjera. Zbog oiglednih tekoa takvog tipa politike integracije u sluaju Europske unije nikada se nije iao takvim smjerom i u svakom je trenutku bilo jasno kako konana politika integracija Europe nee, ne moe i ne smije znaiti stvaranje superdrave. Kakogod bilo jasno je da prisutne i posebno izraene proturjenosti politikog integriranja istovremeno, kao suprotne silnice, s jedne strane vuku u smjeru federacije kao rjeenja, dok s druge strane prijete konanom dezintegracijom kao reakcijom. One su prije svega povezane sa takozvanim demokratskim deficitom. Razrjeenje problema demokratskog deficita mogue je jedino osiguravanjem izbornosti u naddravnim europskim institucijama. Time se otvara pitanje tko time bira svoje predstavnike i za to? Europski politiki demokratski narod ili pojedini narodi kao zasebne politike cjeline? Pitanje je od presudne vanosti jer pretpostaviti europski politiki narod druga je rije za pretpostavljanje svojevrsne europske nacije, tj. drave. Pretpostaviti pak izjanjavanje podijeljenih politikih naroda kroz jedinstvenu formu znai stvoriti situaciju slinu onoj u ve spomenutoj Jugoslaviji. Federacija kao oblik politikog jedinstva pretpostavlja stvarno politiko jednaenje naroda. Ukoliko to jedinstvo nije uspostavljeno demokratski oblik legitimacije/vladavine nuno se pokazuje kao disfunkcionalan i rezultira sukobom izmeu cjeline i dijelova; na koncu cijepanjem veza meu dijelovima. Zbog toga pametniji nacionalisti i europesimisti nastoje djelovati upravo kroz europski parlament. Dotini problem, jasno, manje je izraen dok god su europske institucije, vie-manje, tehnokratskog karaktera, dok su bez demokratskog legitimiteta. Europska centralna banka, Europska komisija i druge sline institucije, nerijetko viene kao provoditelji volje kapitala neovisni o volji naroda, zapravo upravo zbog svoje neovisnosti o politikoj volji masa mogu da funkcioniraju kao neupitno legitimni predstavnici jedinstvene europske politike. Tu jasno ostaje problem zakulisnih utjecaja centara kako ekonomske, tako i politike moi najdominantnijih drava. No spomenuta alternativa je, uistinu, po europsku integraciju jo i pogubnija. Koliko god svi problemi i proturjenosti to nas mame da Europu gledamo kroz federalistike naoale bili izraeni ipak je jasno kako bi takva perspektiva bila pogrena. Prije svega zbog toga to se ini kako nitko od aktera ne

smatra kako je federativni put, put rjeenja dotinih problema. Sasvim je jasno kako Europska unija moe ivjeti i razvijati se jedino kao alternativan i sasvim

nov politiki projekt, rjeima Davora Rodina politika zajednica sui generis. Stoga ju je kao takvu potrebno i vidjeti. Pogubno bi bilo pretpostaviti kako se radi o kretanju sa izvjesnim zavretkom; prije ju se treba gledati kao projekt otvorenih mogunosti. Povijesno zaet voljom pojedinih drava, potican ekonomskim interesima kapitala, razvijan u skladu sa pragmatinim zahtjevima vremena proces je doao do stupnja u kojem se vie ne moe svesti na zbir silnica koje su ga stvorile (ili se pak koriste njime). Njegovo gorivo nikada nije bila demokratska volja naroda, njegovi tvorci bile su elite i tehnokrati, koje sami uspjesi lagano dovode do kraja vlastitog puta. Daljnji razvoj Europske unije moe tei jedino putem demokratizacije. Demokratizacija Europske unije zadatak je koji ne moe biti ostvaren na temelju zastarjelih koncepata. Doli smo do stupnja u kojem ekonomska sadrina postaje od sekundarne vanosti i na dnevni red izlazi prvenstveno politiko pitanje. Kakva bi politika zajednica Europska unija trebala da bude? Na koji nain ostvariti politiko jedinstvo na europskom kontinentu bez buenja lokalnih nacionalizama i ponitavanja pojedinanih politikih kultura/tradicija; bez pretenzije da se stvori jedinstveno politiko bie nalik na moderne nacije i politika vladavina koja bi modernu dravu jednostavno preslikala na veoj razini? Dotina pitanja nipoto nisu laka no kljuno u cijeloj stvari svakako je to da se njima danas ne bave utopisti, ve su na njih osueni svi od vrhova europske tehnokracije do nizina politiara i intelektualaca na nacionalnim razinama. Da se njima bave pozvani su svi politiki svjesni europljani.

Kljuno politiko pitanje, dakle, nije kako postii da se svaki pojedini geografski europljanin osjea kao politiki europljanin (a ne kao hrvat ili francuz ) tu se radi o utopijskom pitanju koje je nerjeivo. Ono pretpostavlja nasilnu destrukciju postojeih politikih identiteta uz rekonstruiranje novog, njima sutinski istovjetnog, na VEOJ razini. Pravo pitanje glasi: pod kojim uvjetima, s kojim razlogom i na koji nain pojedini hrvati, francuzi i ostali mogu kao europljani ostvariti politiko jedinstvo na VIOJ, novoj razini. Tu se pak radi o uistinu revolucionarnom pitanju. Europskom jedinstvu potrebno je dati opipljiv i inovativan sadraj. Patetina prenemaganja, bijedni europejski rituali, intoniranja Ode radosti i malograanske fraze tu su sasvim nedovoljni. Toga je svjesna i europejska elita. Koja je to ideja, koji je to interes koji je u stanju ujediniti Europu? Interes kapitala svoju je ulogu odigrao. Njegova su traenja u prolosti posluili kao integrativni faktor i tu mu je potrebno odati poast nipoto ga proklinjati zbog neoliberalnih zloina na tom putu. Danas pak ekonomski interesi prijete da poslue kao faktori koji vuku natrag. Kapital osim to ne moe dati viziju i sadraj politikoj integraciji, sam pokazuje tendenciju da postane destabilizirajua i dezintegirajua snaga. To se najprije oituje neposrednim buenjem interesa nacionalnih kapitala; da bi se s druge strane pokazalo kao autoritarna reakcija u ime opeg interesa europskog kapitala u cjelini; i na koncu obrambene reakcije i jednim i drugim ugroenih kapitala malih i podreenih drava. Sve naravno u kontekstu globalne kapitalistike krize koja uvelike ograniava resurse koji mogu biti rtvovani dugoronim ciljevima.

Tu se jasno otvara velik prostor iskoraku nove ljevice. Iskoraku koji ne samo da popunjava politiku rupu i u stanju je ispuniti zadatke s kojima slubena politika teko moe izai na kraj, ve i kreirati novi oblik politike zajednice i predstaviti globalno alternativan politiki model. Dotino se ini prilino jasno. No to znai kako se moraju napustiti zastarjela gledita po kojima je Europska unija sluga kapitala; po kojima je neoliberalizam unitio socijalnu dravu, te se protiv istog a u obranu starih socijalnih prava treba mobilizirati na borbu. To je zastarjeli diskurs koji danas moe biti jedino u slubi konzervativnih politikih sila. Neoliberalizam je najprije potrebno pohvaliti za zasluge koje je ostvario u procesu europskog integriranja. Unitavanje stare socijalne drave nije samo cijena koja je morala biti plaena ve je i dobitak koji bi, sa stanovita nove ljevice, trebao biti poeljan. Jer socijalna drava u politikom smislu prije svega znai zatvorenost naroda u svoje torove, u kojima zatieni mogu provesti ivotni vijek. Socijaldemokratski projekt uoblien poetkom dvadesetog stoljea u naem je vremenu ne samo zastario sa stanovita ekonomske racionalnosti (to je za kapital primarno vano), ve je krajnje nepoeljan i nadien sa politikog stanovita. Lakoa kojom je neoliberalizam do temelja razruio tvrave socijalnih drava najbolji je indikator nemogunosti istih da poslue kao sredstvo u borbi protiv diktature kapitala. Socijalni i politiko-ekonomski ciljevi radnitva i ostalih na udaru kapitala moraju nai nove

oblike svog ostvarenja. Politika internacionalizacija, kao to znamo, od samih je poetaka bila osnovno sredstvo kontra-hegemonije. Nipoto zatita svoje vlade i paraziterstvo na dravnim jaslama. Uz postojanje povijesno jedinstvenog procesa europske integracije temeljna misao vodilja trebala bi biti jasna. Ne svrstati se u kategoriju konzervativaca koji koe razvoj i doprinose, Marxovim rjenikom, vraanju starog smea natrag. Svrstavanje uz kapital, liberale i europejce u svakom smislu u kojem njihove akcije doprinose politikoj integraciji Europe; istupanje protiv istih utoliko ukoliko sami nisu dorasli tom politikom zadatku naeg vremena; kreirati vlastitu viziju koja bi bila u stanju nadvladati probleme s kojima je Unija suoena.

Takav se program ini oekivanim izborom nove ljevice. No ipak, gledajui realitet u pravilu nailazimo na sasvim drugaiju priu. Openito raspoloenje se kree u skladu sa narodnim nezadovoljstvom. Europejske se uspjehe kritizira kao vladavinu neoliberalizma; neuspjesima se veseli kao indikatorima ispravnosti vlastitih uvjerenja. Socijalna se drava i njena prava uzdiu na razinu ugroenog ideala za iji je spas potrebno ginuti. Domaa se poljoprivreda i industrija brane od strane opasnosti; domai resursi se uvaju kao oi u glavi. Openito raspoloenje nae nove ljevice na alost bi se moglo opisati onom Titovom tue neemo, svoje ne damo. A tu se radi o krajnje konzervativnoj, populistikoj paroli. U svom razotkrivanju Europske unije kao neoliberalne tvorevine11 Mato Kapovi staje u obranu periferije, u obranu ekonomije slabijih drava. Time se logino postavlja kljuno pitanje: ukoliko Europska unija kao neoliberalna tvorevina legalizira imperijalistiku eksploataciju nerazvijenijih zemalja, koji je razlog njihovog integriranja u istu? Postoji li uope? Promatrajui duh argumenata nove ljevice lako bi smo mogli zakljuiti da niti ne postoji. No zar stvar ne bi trebala biti postavljena na sasvim drugaijoj osnovi? Zar se nacionalni interesi ne bi trebali razotkriti kao, u krajnjoj liniji, ideologija domaeg kapitala; ili u najboljem (bolje najgorem!) sluaju domaih sitnih proizvoaa iji opstanak moe osigurati jedino skrbnika drava? Zar politika vizija europskog jedinstva (bila ona kapitalistika ili socijalistika) ne bi trebala pretpostavljati viziju po kojoj su hrvatske vode naprosto vode (bilo za privatiziranu, bilo za zajedniku eksploataciju)? I zar takve ideje nisu pretpostavka za uspjenu borbu protiv partikularnih interesa monih drava i korporacija?

isto politiki gledano proeuropska vizija naputa gledite po kojem je nacionalni interes primaran i uope relevantan cilj. alosno je primijetiti kako je takvo stajalite zastupljenije kod pojedinih mainstream politiara negoli kod nove ljevice. Spomenute oportunistike sklonosti tu igraju svoju ulogu. Instinktivno je bolje stati uz narod negoli uz elite. Ta to je uostalom direktna demokracija ako ne neposredno izvravanje narodne volje? To to je taj isti narod, uvjeren u to da je eksploatiran i teroriziran od strane neoliberalne Europe, u stanju iznjedriti i podrati suvremene faiste novoj je ljevici oito manje bitno. Ona se nada kako e svojim ulaskom u javnost, na krilima masovne podrke, moi utjecati na javni diskurs i promjenu kursa slubene politike. Kako e dugorono restaurirati socijalnu dravu ili je ak u nekoj od utopija ostvariti na europskoj razini. No time ona bjei od presudnog pitanja vremena; naime od pitanja o politikoj budunosti Europe poslije socijalne drave, onoj koja nam se nalazi pred oima. Da se uope niti ne dotiemo globalnih i opih pitanja s kojima emo u vezu stupati posredno, preko Europe, ma kakva ona u konanici bila.

Jasno je kako pretpostavka po kojoj nova ljevica u potpunosti odgovara euroskeptinom i naroito oportunistikim opisu koji smo iznijeli ni pod kojim uvjetima ne bi mogla drati vodu. Samorazumljivo bi trebalo biti kako se radi o opisu jedne tendencije koja ni sama nije konzistentna, i uz koju postoji mnotvo razliitih stremljenja. No teko je opovrgnuti kako se radi o prilino izraenoj i posebno znakovitoj tendenciji. Kao to je realna i mogunost da nova ljevica na europskoj razini boluje od slinih bolesti. Bolesti o ijem suzbijanju, bez pretjerivanja i patetike, ovisi politika budunost kontinenta. Zakljuno bi, stoga, prigodno bilo sasvim jezgrovito imenovati neke od njenih uzronika. A to su uvijek ponavljanje ve poznatih odgovora, preuzimanje gotovih obrazaca miljenja i djelovanja, zatita zastarjelih koncepata i oblika; ukratko nedovoljno pametno i inovatnivno miljenje i djelovanje. Jedino nam ostaje da se nadamo kako nova ljevica, za svoje dobro, moe i bolje od onoga to je do sada pokazala.

11 http://www.slobodnifilozofski.com/2011/04/mate-kapovic-europska-unija-kao.html