1

ROMEO GARMA

UGODE I STREPNJE

2

GARMA, Romeo Ugode i strepnje ; roman R.Garma, 2009. Šibenik Tisak : Unibook, Zagreb

CCIIPP zzaappiiss ddoossttuuppaann uu rraaččuunnaallnnoomm kkaattaalloogguu NNaacciioonnaallnnee ii ssvveeuuččiilliiššnnee kknnjjiižžnniiccee uu ZZaaggrreebbuu ppoodd bbrroojjeemm 771155229944 IISSBBNN 997788--995533--9988880077--22--77

Sva prava pridržana. Izrada kopija bilo kojeg dijela knjige, bez pismene dozvole autore, predstavlja povredu zakona.

3

PRVI DIO PREPOZNAVANJA

- Bura, bura, bura! Hitronoga žena ogrnuta pletom nestajala je u uskim

ulicama, bježala od vjetra koji ju je šibao i zavlačio joj se u rukave. Valovi hladnoće gurali su je s leđa, zapljuskivali lice kad bi promijenivši smjer zašla u drugu ulicu, omatali haljinu oko nogu i prisiljavali je da stane i sačeka da nalet prođe ili oslabi pa se ponovo zaputi, hitrije i opreznije nego prije.

- Bura, bura, bura, ljudi - mrmljala je držeći zubima grop šudara, bojeći se da joj vjetar ne ogoli glavu i razmrsi kosu.

- Bura, bura, bura! I kiša! Kiša! Pogledala je u niske vunene oblake kad joj je treća

kapljica dotakla obraz pecnuvši je poput oštrog komadića leda. Tankim i plitkim postolima gazila je po sivo-žutoj zemlji, po morskoj pržini ( ljudskim stopalima sabijanoj, morem zalijevanoj, suncem prženoj, od soli svjetlucavoj ), po oblucima i oštrim kamenčićima koji su iz nje izranjali. Studen joj je otupila tabane pa pod njima nije osjećala oštre bridove kamenja. Pogledala je prema moru: tamna, modra površina i bjeličasta pjena. Kapljice odnesene s vrha vala izgledale su kao uskovitlana prašina. Otoci su se činili većima i bližima, kao da su prestrašeni tamom neba i surovošću plavo-sivog mora i sami poželjeli zaštitu.

* * *

Sjetio se Pio da je kao bosonog dječarac opaljen suncem, možda baš na istom mjestu po kome gazi hitronoga, tražio ravne pješčane površine pune bijelog nanosa soli. Godila mu je mekana

4

hrapavost pijeska pa je povlačio po njegovoj površini svoja nježna i blijeda stopala, nakon zime prvi put ogoljena.

Stopala znaju za ugodu. Dirao je nožicama i bodljike biljaka, nedovoljno oštrih da ga ubodu, oštru osušenu travu i šuplje, iz mora izvađeno, kamenje ugrađeno u suhe zidove, jednako uživajući. Danas mu se teško sjetiti da li je bio topliji pijesak ili kamen. Zaista, što je bilo toplije!? Gledajući valove iza velikog porta, dok je još bio dječak, znao se zapitati što znači "sinje more"? Duboko? Daleko? Suro? Surovo? Nemirno? Plimno? Uskovitlano, s tustim valovima? Nemilosrdno? Gladno? Sve je ukazivalo na opasnost, na zlu ćud mora, na onu njegovu ružniju stranu, na snagu pred kojom čovjek ostaje nemoćan.

More je oduvijek imalo oči. I ždrijelo. Prijetilo je i ucjenjivalo. To se znalo. Vjerovalo se prijetnjama njegovim, ali se od njega nije

moglo pobjeći . Ostajala je samo nada ( za svaki put ): neće ovaj put.

* * *

- Kiša, ljudi, kiša i bura ! - ledene kapljice nestajale su na

njenom, djevojački toplom, licu. - Treća marčana bura - pomislila je. - Je, treća. Jušto

tako. Poza nje, eto ti vrućine. Ušla je u kuću. Nekoliko minuta hitrog hoda, od crkve

do Gornje lože, zarumenjela su joj obraze i uzdigla prsa. Njene krasne krupne dojke spavale su mirno. Još nije njihov trenutak. Mater je sjedila na bančiću pokraj komina i čistila zelenje. Od listova je spretno pravila smotuljke i rezala ih nožem. Kuhano zelenje obilno zaliveno maslinovim uljem - ulja dodaješ dok god se para diže - i začinjeno sitno isjeckanim češnjakom bit će im večera. I crno vino, jasno. Vatra pod bronzinom obješenim o gredu gotovo se ugasila.

- Rasplanjcaj to teke! Bacila je na vatru suhog granja skupljenog nedavno na

susjednom otoku i stala puhati u žar. - Ka si navisila ? - upitala je majku.

5

- Tebe bišen čekati ! - odgovori joj ni blago ni osorno, ne gledajući je.

Otac je sjedio na banku koji cijelom dužinom prati oniski stol i kidao pruće od kojeg je kanio isplesti kartelić. Antulica je još stajala na nogama. Htjela je započeti razgovor.

- Slegni se da ti dim ne ige u oči ! - rekao joj je mirno. Ovaj otok, može se reći, pliva u razini mora kojeg jestiva

zelen korijenjem pije. Te zelene jestvine i jesu pomalo slane i slasne, već unaprijed začinjene. Najbolje, igdje. Tako su sami govorili ulijevajući crno vino u uljani toč na dnu zdjele koja je zatim kružila od usta do usta.

- A, lipo, lipo... - Uh, volin cidine. - E. A ne vino ? Ta sirotinjska oda vinu i ulju, zelju i zdravlju, izašla je

mnogo puta iz mnogih usta. Istini za volju, valja reći da se na jelovniku ovdašnjih obitelji, uz zelen, vrlo često nalazila i riba, ali da sve to nije bilo bogznakako pripravljeno niti vješto i uredno posluženo. Jeli su oni napola sirove gavune i srdele pune luga, prstima ih vadili iz žerave i neočišćene ubacivali pod zube.

- Čeljade na godinu poide uže dlak i kvartu luga...- sjetio se Pio stare uzrečice.

- Rekla mi je Bernardica... - započe Antulica, još uvijek

stojeći. - Ća se bišeš pačati ! Su li to tvoji posli ? – Tim

odgovorom, do sada bezbroj puta ponovljenim ( a on je označavao i oprost i savjet ), dočekala ju je majka. Nije tražila da joj ispriča detalje, mirno je nastavila sjeckati zelje koje je naumila i sutra skuhati. I to s fažolom. ( Fažol se skuha ranije, odvojeno i na kraju se pomiješa sa zeljem, svemu se doda kapule, češnjaka i naravno maslinovog ulja, a može i šuga od pomidora ). Što će joj te sitnice, detalji koje bi mogla od Antulice čuti - kad joj je i bez njih sve jasno - i čemu ih uopće tražiti kad će ih ionako kasnije čuti, od nje ili od drugih, sasvim svejedno i time zaokružiti sliku o svemu što se zbilo. Sjetila se kako joj je muž predbacivao da je nikad nije čuo kako lijepo govori o svojoj

6

kćeri. Točno je to. A druge žene hvale na sva usta sve što je njihovo, naročito kćeri pred udaju.

- Je, oću je faliti, kako neću, to će joj čudo pomoći... - grubo mu je odgovarala pa je s vremenom i on odustao od savjetovanja i pomirio se s tim da će njihova Antulica ostati stara cura.

- Šemprešola! - već je čuo podrugljivu dječurliju. Uostalom, zar joj to i nije primjereno!? Pristaje joj. Da,

dok je mlada, dok je s njima, a što poslije? Kad ostane sama uzet će je k sebi, ocvalu i jadnu, netko sličan njoj, ostarjeli neki udovac da mu bude - ne žena već sluškinja. To ga je kopkalo, činilo ga šutljivim u društvu, bučnom, otočki - svađalačkom i kapricioznom. Sve ga je rjeđe bilo u toverni, sve manje se prepirao i sve kraće zadržavao s ljudima.

Ni ženi ni kćeri više nije govorio o tome. Shvatio je da riječima ništa neće poboljšati ni ubrzati, a ni one mu nisu dale govoriti ( dok je još htio ), prekidale su ga i omalovažavale njegova nastojanja. U početku je još koristio svoj povlašteni muški status i znao ih je grubo zaustaviti - žensketine lude, šupljače jezičave, ćakulone jadne... - kad su se usudile proturječiti mu i davati veći značaj svojim razlozima negoli njegovima, no kasnije je i od toga odustao. Čemu sve to!? Kome govoriti!? Još uvijek stojeći, gledajući vatru, sjetila se iznenada murvi koje je otočka mladost zasadila na gornjem putu prema crkvi ( jer put koji ide uz more glavni je put, ostali su putovi pomoćni, zaobilazni ili jednostavno gornji ) nema tome ni deset dana. Hoće li im bura naškoditi? Hladnoća, možda i led? Jesu li se primile? I kako primile?

Ništa ona nije znala o načinu na koji se biljke hrane, iskustvo samo govori da biljke treba zaliti i pognojiti, a sve ostalo je u nadležnosti neba. Ni fratar nije o tome govorio, a već godinama u župnom dvoru podučava djecu. Da, još 1811. godine fra. Vilica okupljao je djecu, kao i drugi župnici po svojim župama, gotovo u inat moćnicima koji su prosvjedovali što se tamo "uči hrvaština..." Pognula je glavu, a zatim sjela na bančić pored komina, pomalo uvrijeđena majčinim riječima. Zaista, to nisu njeni posli.

7

Časna sestra Bernardica, koliko god bila bliska s njom, nije joj par, a čeprkati po tuđim najintimnijim stvarima ( zbog obične znatiželje koja će jednom, kad tad, zadovoljena i nahranjena, krenuti u svijet, mijenjati istinu, od usta do usta davati joj dublje i drukčije značenje, od izvora je udaljiti i učiniti neusporedivom ) odlika je besposlenih ćakulona. Svejedno, znatiželja golica.

- Kasni mi! - šapnula je Antulici slomljena Bernardica. I tko zna na što je uopće pri tom mislila, na kakvo pismo, spletku, zamisao, možda i na kakav grijeh ili bolest?

- Jadna Bernardica - pomislila je tada Antulica - baš ću reći materi. (I pokušala je ). - Je, tebi će se ispoviditi! - prekinula je majka priču u samom početku. Kao da ništa drugog nije ni očekivala, kao da se sve baš tako moralo dogoditi ( jer svatko ima svoj način, svakom je primjereno baš ono što mu se događa ( on to želi i rađa baš kao što jabuka rađa jabuku ), nešto drugo bi bilo neprimjereno, iznenađujuće, izuzetak kojeg bi nakon čuđenja valjalo i razmotriti, raščlaniti, smjestiti negdje po strani i čekati nove događaje koji će ga dodatno rasvijetliti, potvrditi ga kao novi moment ili ga pak odbaciti kao slučajno zalutalog i neuklopivog. No, svejedno, pročulo se po selu da Bernardici kasni i lavina verzija prokolala je od uha do uha, od usta do usta, sve u povjerenju i budnoj pažnji da ne dođe do onoga tko je izravno uključen u priču. Žene su u tome pravi majstori. - Jadnica!

- Jadnica mala! - Jadnica ona! - ponavljale su u glas čuvši priču. Svi su,

dakako, bili na Bernardičinoj strani. ( Usput budi rečeno, izraz " jadnica mala " koristio se i u Piovoj kući, ali u ponešto drukčijim prilikama. Naime, njegova bi se majka poslužila tim samilosnim izrazom kad bi ušla u sobu gdje su joj sinovi kartali s društvom i gledali porno filmove pa nakon nekoliko sekundi gledanja shvatila da je glavna glumica ugrožena i napadnuta od dvojice ili trojice muškaraca ).

A krivac? Fratar, tko bi drugi. Božjim ljudima ni ne priliči raditi takve stvari izvan svog

kruga. Niti govora da samo dotakne koju mještanku, to bi bilo neoprostivo! A ovako - ovako je sve to samo nesretan slučaj koji

8

se zna desiti jednom u tko zna koliko godina. Eto, samo to i ništa više.

Kako se priča širila tako je Bernardica dobivala osobine svetice - on ju je, jasno, prisilio, a ona je rekla da će se ubiti; jedinica je u majke i oca, djece nisu imali dvanaest godina i nju su, prvorođenu i jedinorođenu, Bogu zavjetovali; ušao je, puzdronja, pijan u njezinu sobu, zaprijetio njoj i svima koji su čuli... Pučki je osjećaj pravde dolazio na svoje - biskup će njega potjerati, već mu je javljeno da spakira kufere, je, je, eto ti sutra novog fratra ... Ipak, ako se i kod božjih slugu mogu takve stvari dogoditi ( a evo! ) duhovna se aroma kršćanstva ne dovodi u pitanje. Sitnice su to. Nebo je nebo, zemlja je zemlja, a na zemlji su - ljudi. Oni su stvorili sve ( čak i pravila ponašanja za one koji ih nadziru ). Da, obični ljudi. Ovi , sad i ovdje. I oni prije njih. U svim vremenima i svuda. Bernardičin trbuh, jasno, nije narastao, barem ne zbog ovog i ovakvog razloga, a ni fratar nije otišao. Možda joj ništa nije ni kasnilo, možda se bespotrebno zaletjela pred Antulicom, a možda je i Antulica štogod krivo razumjela. Tako to često biva. No, svejedno, život ide dalje, a s njim i priče. Kakav bi to bio život bez...

Ljudi su voljeli Bernardicu, bila je njihova, baš onakva kakvu su željeli imati u crkvi. Fratra su, pak, doživljavali kao nekakvog kontrolora i to kontrolora - čega? - stvari koje su sami stvorili ( dakako, ne baš oni i ne samo oni nego upravo i mnogi naraštaji prije njih ), koje su sami sebi nametnuli i prihvatili i koje, istini za volju, znaju ponekad biti i u neskladu s trenutnim željama. Svejedno ih valja zadržati, sebi za dobro, čak i onda kad je jasno da su postale grublje, tvrđe i nemilosrdnije od zamišljenih. I njega su, fratra, htjeli kao svoga, a on se, eto, odmetnuo, ne sluša ih, štoviše, traži od njih da ga slušaju. E, kad je tako...Pa, oni su stvorili to što on propovijeda!

Ali, što ako je on u pravu!? Što ako oni zaista ne znaju što su stvorili!? Što ako je i taj čin njihovog stvaranja bio pod kontrolom onoga čijim se službenikom ovaj predstavlja!? Što ako je sve, zaista sve, s visine nadahnuto onim što nije lako razumjeti!?

9

* * *

Šetao je, dakle, ulicama i mulima otočkim, Pio Dalmatin

( mladac, rodom ovdašnji, svježe začuđen gotovo svim životnim pitanjima i područjima, proveo je tu nekoliko ranih godina, sad živi na kopnu tek pola milje dalje ), gledao u tlo pod stopalima ( sjetio se pijeska i soli ), u prozor sobe u kojoj je proveo prve godine, u brodice i u ljude.

* * * Gusta šuma, grmlje, otvoreno more i otoci, uzbuđuju nagon. Koliko je puta morao stati i zadovoljiti se usred šume, nasred mora. Ima nečeg u valovima i stijenama što budi putenost. Sama pomisao da je netko koristio skrovitost grma ili toplinu ravnog kamena provocira nasladu, uzbuđuje do rasprsnuća tražeći trenutno zadovoljenje. Vitkostasa i ljeponoga mladica, izvlači se ispod niske grane bora, popravlja odjeću i smiješi se ... ( Ah, slatko buđenje i bubrenje počinje). Zaboravljene gaćice, ulošci, tamponi, prezervativi, bočice, kreme i pomade - koliko li je dodira bilo na ovoj stijeni!? možda je more dodirivalo tabane uznojenih ljubavnika!? možda su nastavili s diranjem u moru!? Svaki predmet koji tu vidi podsjeća ga na ljubavni čin ( baš kao i Ivana, kojeg ćemo upoznati kasnije ), uzbuđuje, budi žudnju, ali i sjetu. Hoće li i on biti od onih kojemu priroda i žena daju svoje čari! na kušanje i uživanje? On želi opipavati, želi davati i uzimati, ne samo zamišljati, ne samo govoriti. Želi punim ustima, srcem i grlom osjećati ljepotu i ugodu. Obilato i često.

* * * - Kako li je ovdje bilo prije sto, tristo, petsto godina?

Kako li su svi ti ljudi voljeli i ljubili? Kako su kuhali? Kako su se prali? O čemu su pričali i što su osjećali gledajući bonacu i otoke u smiraj dana? O čemu su razmišljali dok su gazili magareću

10

balegu na putu ili pišali uza zid!? Bez struje, tople vode, televizije i glazbe na svakom koraku!? Bez knjiga, novina i svijesti o drugima i dalekima!? Jesu li i u čemu uživali ili je sve bilo samo muka, mrak i strah!? - Točno je petnaest sati... Kroz otvoren prozor kuće kraj koje je prolazio čuo je radio. - Vrijeme je poći!

Hodajući prema malom portu, gdje se ukrcavao u brod, pozdravio je trojicu poznanika. Učinilo mu se da vidi mladu ženu, kako zamiče u usku ulicu, odjevenu onako kako su se odijevale otočanke prije jednog stoljeća ili još više, onda kad je Jelačić ban vojevao protiv revolucionarne mletačke vlade i našeg Tommasea, njenog ministra prosvjete.

GOSTI

Dalmacija, periferija serenissime. Ulje, vino i sol. Dvije stotine i pedeset tisuća duša, možda tristo tisuća krajem mletačkog razdoblja. Tisuću plemićkih obitelji, dvije tisuće građanskih i četrdeset tisuća seljačkih.

Ubogi dalmatinski seljak bio je kolon. Ugovor ga je obvezivao na ispunjenje obveza prema vlasniku zemlje. Zakon ga je obvezivao na davanje državi i crkvi. I kad bi izbila kakva buna, veća ili manja, ne samo zbog preobilnih zahtjeva gospodara ( i to baš u sušnim i nerodnim godinama ) nego i zbog drsko izražene i bogohulne tvrdnje da bi se i seljaka moglo štogod pitati, seljak je dobivao po glavi. Serenissima nije štedjela seljačke glave, kao uostalom ni sve druge tvorevine nazvane državama. Jer, drži, drži, država uzde u rukama. Drži, dok joj ne ispadnu. A seljak strpljiv. I naivan. I to iz generacije u generaciju -... meni nije jasno kako to vama nije jasno - govorio je Piov gimnazijski profesor fizike - i to konstantno, iz generacije u generaciju...

Koliko je nada probuđeno u glavama seljaka u doba kad je Serenissima umirala, koliko je različitih, a sve krasnih i

11

obećavajućih podataka dolazilo do seljačkih ušiju! Bile su već i do ovih krajeva doprle vijesti o Francuskoj, o slobodi, jednakosti i ukidanju privilegija stečenih rođenjem. Umirala je Serenissima, umorna i iscrpljena čangrizavica i pohlepnica, a povjesnici još i danas dvoje što je bilo bolje: spasiti staru ljuticu ili je ( kao što jesu ) pustiti umrijeti. Što bi se bilo dogodilo, bitno različitog od onog što se inače dogodilo, da ju se pustilo trajati!? Čega bismo sve bili pošteđeni?

O ukidanju kolonatstva brujao je ulicama glas težački. - Kako! - uzvraćala su gospoda i gospodari. - Malo im je što imaju svoje kuće, svoje brodice, stoku za koju i ne znamo, neki čak i svoje zemlje, neka im ih, a sad bi još htjeli i ukidanje obveza prema nama koji ih hranimo, koji im dajemo živjeti, jer da nas nije...

Glas puka koji je tražio ono što se gospodi nije svidjelo morao je, a kako drukčije, biti izrečen zajednički, bratski, kroz bratovštine baš i njihove kongrege ( congregazioni ), da bi se uopće čuo. Svojom je porukom, ako već ne i čvrstom sonornošću koja probija uši, postao nešto što tjera na razmišljanje.

Naivno je bilo njihovo vjerovanje da će se stvari promijeniti na bolje, za njih , tek dobrom voljom, lijepom riječju i uviđavnošću uzodržaca i zakonotvoraca ( još naivniji, ali i tvrđi i grublji bili su oni koji su poslije pokušali silom promijeniti poredak, natjerati kuglu da se brže okreće, čovjeka da drukčije misli i okolnosti da se postave u njihovu korist - sablasne li nakane!).

Smrću Venecije trebala je nestati i aristokratska vlast, vjerovali su oni, a Austrija dovesti svoje vojnike tek da se spriječi kaos. I ništa više od toga. Ali, ( uvijek ima neki ali ) ne lezi vraže! Austrija je ( i sama nositeljica aristokratskih i feudalnih obilježja, štoviše, njihova zaštitnica ), brzo ohladila glave ugrijane idejama svanuća boljitka i poštenja te izvijestila pučanstvo da se stare obveze imaju i dalje poštivati i izvršavati, a sve to još i "pod prijetnjom kaznenih posljedica".

* * *

12

Kad su bezbožni Francuzi, nadahnuti samim antikristom, nakratko, poslije Venecije, a prije Austrije, upravljali Dalmacijom, ( fratri su govorili protiv njih napinjući se iz petnjih žila ) tražili su od ljudi da rade po cijele dane, o svom kruhu i ruhu, ceste i putove. Ljudi su se skrivali:

- Biž ća o Francuzov! i pitali

- Ča no činu, ča no radu!? napokon i zaključili:

- Nika mira. Ajme nami, nika mira. Još se i danas čuje kletva: ofrancavija dabogda i

dogodija, strašna kletva koja za neistomišljenika priziva spolnu boleštinu koju su širili francuski vojnici.

- Ofrancavija svaki ni ki in viruje, a vrag in se u prsi uvuka ka ča in se i uvuka - govorili su onima koji su Francuzima bili skloni.

Tko je puku dalmatinskom po volji? Koji narod? Talijani - ne. Bili su predugo gospoda i gospodari, a pokazali su se tek bahatim jadnicima. Francuzi - ne. Bezbožni i bezvjerni, puni spolnih boleština, raskalašeni i nasilni potakli su silne promjene kojima se, barem ovdje, ne vidi ni korist ni smisao. Austrijanci - ne. Hladna gospoda, administratori, vojnički zapovjednici, tvrdi i odrješiti, bez šarma i topline. A što je s Englezima? Pa i oni su početkom devetnaestog stoljeća dolazili u Jadran i provodili pomorsku blokadu nad Francuzima dok su ovi bili strah i trepet Europe. Englezi - ha! Oni su se pokazali u svijetlu gorem od svih drugih. Od bahatog jadnika, bezvjerca i krutog administratora gori su samo lopovi - kokošari. Da, da kokošari, jer Englezi su upravo to i bili. Pljačkali su po otocima i selima: u Primoštenu su odnijeli ovce, janjad i vino, u Rogoznici isto to, a što je još gore nisu birali ni gdje kradu. Kuće ili crkve, svejedno im je bilo. Prokleti moćnici, tko vas je zvao, tko doveo!? Francuzi su tjerali naše ljude graditi ceste i utvrde, mučili ih i iscrpljivali, polja su ostala zapuštena zbog njih i zbog lude želje za osvajanjem tuđega, a Englezi pak dolaze s mora kojeg navodno kontroliraju i pljačkaju ono malo što je još ostalo.

13

Pokvareni su to i gadni narodi - dođu, kradu, ubijaju i smiju se. Pa zar su ljudi ovdašnji stoka, beštije bezosjećajne, bez mozga, bez pamćenja, bez osjetila!? Ne smijte im se! Ne rugajte im se! Ako ste jači otmite i otiđite, imajte dostojanstva, a ne dolazite ovamo rugati se, ponižavati ljude i uspoređivati ih s beštijama.

To ne! To neće moći! Sve, ali to ne! Ljudsko je dostojanstvo prag preko kojeg nitko ne može

prijeći nepozvan i ostati nekažnjen. Tu prestaju sve nagodbe i sva računanja. Ili - ili! A Dalmatinci su ponosan narod, vrlo ponosan, to nisu smjeli zaboraviti silnici i moćnici i svi ti nezvani vojnici!

Tako je ili nekako slično ( jer nije bio ni učen ni govorljiv ) svoj govor započeo Petar, zapovjednik narodne straže. Da je znao barem malo o odnosu snaga na europskim prostorima, o političkim igrama velikih naroda, o smislu i o razlozima blokade Jadrana, možda bi govorio drugačije, no i ovako je jasno što je htio reći.

Blokadu Jadrana Englezi počinju provoditi od 1807. godine . Vješti pomorci sa školovanim časničkim kadrom i uvježbanom posadom ubrzo su i ostvarili ono što su dobili u zadatak - zagospodarili su ovim morem, potisnuli manje vješte, iako brojnije i bolje opremljene, Francuze, a nakon zauzimanja Visa mogli su kontrolirati plovidbu, trgovinu i opskrbu bacivši time u očaj svoje protivnike koji su još držali jadransko zaleđe. Ali, ti Englezi, gusarili su i pljačkali sve odreda. Mjesnom su župniku u Primoštenu, zapisano je to, ukrali srebrne križeve, kadionicu, vosak i konop za zvono. O, jadnici, jadni. I vi ste, zar, vojska pred kojom drhti svijet!

Petar je, kao da sastavlja zapisnik, pričao okupljenima kako je jučer, dvadesetog siječnja tisućuosamstotrinaeste, rano ujutro, primijetio tri topovnjače i dvije barkase iz sastava engleske flote, na morskom području između Primoštena i Krapnja, točnije blizu Velike Krbele, koje su se približavale otoku. Zapovjedio je zatim raspoređivanje straže duž južne i jugoistočne obale, a kad su se brodovi dovoljno približili i otvaranje vatre. Neprijatelj je na to odgovorio s nekoliko

14

topovskih hitaca koji nisu prouzročili nikakve štete. Brodovi su se zatim okrenuli i krenuli prema Primoštenu, ali su se uskoro zaustavili i okrenuli pramcem prema otoku. Ostali su tako, plutajući, duže od sata, a onda su se naglo raširili i ponovo uputili prema otoku. Vjetar je bio povoljan i lako su manevrirali. Straža ih je dočekala pucnjavom pa se nisu usudili iskrcati na obalu, niti su spustili pomoćne čamce. Znali su da bi u tom pokušaju imali žrtava. Ispalili su, stoga, još nekoliko nepreciznih topovskih hitaca, okrenuli se i otplovili.

- Zara čega ste išli pucati!? A ako su došli u dobroj viri i nakani!? - šalili su se zadovoljni.

- Je - otegnuto je odgovarao Petar - tako su i u Primoščen došli.

- A vraga izija, navući ćeš nan nevolju na vrat. - Koga to? - A, Engleze. - I Francuze, gole guze. Čovjek se ponekad, zaista s pravom, zapita što je to

nagnalo Francuze, recimo, da se prema drugima ponašaju potpuno suprotno načelima slobode i jednakosti koje su, nema tome dugo, tako zdušno zastupali. Da, načela i zamisli znaju biti krasni, ali njihova provedba zna zakazati. Možda je sve to stoga što je čovjek ipak roba s greškom ( slučajnom ili namjernom? - to je pitanje koje još traži odgovor ). Riječ je, dakako, o pojedincu, a stvar je još gora kad dođe do bilo kakvog oblika udruživanja jer se pri tom sve svodi na najnižu zajedničku razinu.

- Svi su oni isti. - Samo mi nismo!? - Pa, nismo. Mi smo bolji od njih.

* * *

Otisnuo se Mijo na more, u rano jutro, dok je još mirno i pospano ( a od vjetra ni traga ). Stajao je na škafu držeći osti. Njegova je žena veslala. Kako li mu se sad glupom čini i bespotrebnom, dalekom, s drugog svijeta i iz drugog vremena, sinoćnja prepirka u toverni : s kim je nama bolje, Austrijom ili

15

Venecijom? Ma, koga je za to briga? Uvijek je sve gore. Što god izabrali , gore smo izabrali. Ludi Bepo i ludi Jakov prepiru se, a radi čega? Kao da će njih itko išta pitati!

-Frana, jebentinećuboga! - Ča je sa, jadnoj meni? - Vozi naza! - Naza!? Bogati...samo tako...vozi naza! A ča ti ne

voziš!? - Aje, aje... čuješ ča govorin... - Lako je tujin po ježu tući. E! Čujen, čujen... - ...nismo vazeli murke. Gdje ćeš bez murke, čovječe i što ćeš vidjeti kad se more

namreška usitno i ufino kao kakav ručni vez: "Majko igla i bičvica u ruci joj dobro stoji...ne bi reći gospojica..."i ne da ti u dno svoje gledati, a ti nemaš murke da u nju umočiš kamenčić i poškropiš ispred sebe, kao da blagosivlješ i riješiš se tako bora njegovih i mrežica, očistiš ga tim mutnim, užeglim i upotrijebljenim uljem, murkom, jednostavno rečeno. Okreće Frana bespogovorno kaić s nekoliko jakih istovremenih zaveslaja i šijavanja, jednim veslom naprijed, drugim nazad, začas se u mjestu okrene i nastavi put otoka. Pred kristalnom prozirnošću mora, pred pjeskovitim dnom punim lostura, zvjezdača i trpina, pred plovima špara i špurjana... (Jeste li ikad veslom uzmutili pješčano dno i gledali kako ribe hitaju vidjeti ima li što za njih? Jeste li ikad razbili nekoliko ježinaca, bacili ih na dno i gledali kako se ribe okupljaju i oprezno kušaju )...besmisleno je, prizemno i jadno spominjati i u misli dozivati sinoćnje pijane izljeve odanosti ovoj ili onoj političkoj struji. Kao da će njih, zapjenjene i ostrašćene, netko nešto pitati, kao da je velika razlika među svim tim strujama i kao da se, uostalom, danas može imati velik izbor. Iza svega stoji goli interes moćnika, obavijen zlatom ili krpom, svejedno je - mislio je Mijo gledajući ženu kako vesla.

A ljudi, narod? Ništa do li stoka koju će namamiti najuporniji ili najljepši predvodnik. Jarac ili ovan, svejedno. Kako tko voli ili slučajno izabere, I onda brani, zapjenjen.

16

Neka se svi bani i cesari poklone prvom šparu koga ugledaju u trenu kad crvena kugla počne tonuti ispod obzora i neka mu upute poljubac zahvalnosti. - Lešto, Frana, lešto! Aj to!

* * * Otok ( i selo, jednako se zovu ) brojio je 1830-ih godina 796 stanovnika. Nedugo zatim, 1839. godine, u jeku nastojanja iliraca da osvijeste puk i probude osjećaj "ilirstva i slovinstva" među neukom svjetinom koja se nije sjećala otkud joj dođoše preci ( i da crkva nije čuvala žar plemenskog zanosa vatra bi se polako trnula do kraja ), poslaše u bratsku Dalmaciju gospoda "ilirska" gospodina Trnskog da vidi kako stvari stoje i kako diše bratski puk dalmatinski pod upravom austrijskom. A Austrija, od prije dva desetljeća novi gospodar Dalmacije, još uvijek je samo obećavala i obećavala, kako i priliči novoj vlasti.

- Austrijanci dvadese godin govoru jeno te isto pa ča su učinili ? - rekao je Bepo.

- A bolji bi ti bili Francuzi? Bezvirci ! - Bolji.. - Bolji!?Ajde kuragu. Koliko si dan radija na putu? - Sa baranko imamo put. - Put!? Lipo bome, bićeš i ti ka i oni.. Nije odgovorio. Otpio je dugački gutljaj iz pota. Drugi,

koji su slušali, okrenuli su se i započeli nove razgovore. Slušali su tih dana krasne priče o dokidanju kasnog

feudalizma i o uspostavljanju novog sustava. Nebesa, koliko prelijepih riječi, a sve o bratstvu, slobodi i jednakosti, o ukidanju privilegija stečenih rođenjem i o stotinama sličnih stvari. I bojali su se. Jesu! Slomljena je i Serenissima, antikrist je zaplesao. Svijet se trese. I pričao je gospodin Trnski nadugo i naširoko, o nama i o njima, o svojima i o tuđima. - Tuji! Tuji! A ki su tuji? - pitali su ga uglas Niko, Franko i Bepo trojica nepovjerljivih otočana i mladih muževa koji su žarko željeli čuti o čemu se tu radi ( a nisu žalili ni dva sata veslanja od otoka do grada ). Časni se i uglađeni gospodin-

17

pjesnik zbunio, jedva je uspio razumjeti što govore i što ga pitaju, ( i kako im nije jasno, zaboga! )

- Tuđin. Tuđin po krvi, rodu... - A po viri? - I po vjeri, da... - Ponda kako to nismo volili Talijance, a iste smo vire? - Niste ih voljeli? - iskušavao ih je. - Nismo se ni pačali u njih puno, jerbo se gospodare ne voli. Oni nami nisu rod, a iste smo vire? - Da...- pokušavao je uhvatiti konce -...rod, rod po krvi...vjera nije presudna... - Po tomu si nan i ti tuji! - Kako!? Pa...ja... - Po krvi i rodu.

Njihovo shvaćanje krvi i roda uže je od njegovog i odnosi se samo na rodbinu. - Ma, svi smo mi braća. Svi su ljudi braća.

Kanio je započeti novi govor, krenuti iznova i postati gospodarom situacije. - Evo na! Sa smo jope svi isti. Braća u Kristu. Pa ča onda govorimo!? - Jezik, običaji, povijest...- uhvatio je nit koja mu se učinila spasonosnom. - Jazik!? Pa mi se jevda razumimo. Ti i ja se jevda... - Da, zato što je naš jezik iskrivljen, prepun tuđih... - Niti običaje vaše ne znamo, niti svece. - Tako je - pomirljivo je ustvrdio. A zašto? Između nas braće tuđin je stao. Ne poznajemo se, ali smo dio jednog, istog naroda...

I nastavio je tiradu osjetivši se pobjednikom. Sve, sve je važno. I jezik i vjera i krv i tlo...

- E, moj čoviče. Di je sve izmišano to se zove paštroč - odbrusili su mu odlazeći. - Bogati, malo nan je gospodarov pa bi i ovi tili... - Pušti ti nas ča, znamo mi čigovi smo.

- Smutljivac. - E, malo ih je.

18

Otišli su, gunđajući u sebi i vrijeđajući naglas, uplašeni od silnih novih mogućnosti i zastrašujućih potresa koje su naslutili. Dobro su ga razumjeli, ali to ne žele priznati, ni njemu ni sebi ( jer, majko božja, što se sve iz toga može izroditi ). A zašto? Kako? Tko su ta nepoznata braća? Što hoće od nas?

Njegov povišeni ton i geste, čas očajnika koji je spreman na borbu protiv svih, čas dobrohotnog gospodara koji dijeli privilegije šakom i kapom, njegove prijetnje i pozivi na zajedništvo dozvale su potrese i rušenja, lavu i vulkane, zemlju i nebo, pakao i raj.

* * *

U zagušljivoj toverni, običnoj konobi zapravo, u kojoj je Šanto

prodavao svoje vino, ne zaboravivši kitom smrike obznaniti puku što ga tu čeka, ispričala su tri mušketira znatiželjnicima kako su ispreskakali smušenog gospodina ilirca Trnskog, sve se smijući između gutljaja jakog i gustog vina.

No, slušači se nisu smijali ( mada su u početku slušajući Bepa i na to

bili spremni jer ih je ovaj ležernim pričanjem i pobjedničkim smijehom pripremio da govoranciju i nastojanje onog gospodina ne shvate suviše ozbiljno). Osjetili su oni dobro čega tu sve ima - klice sukoba s Austrijom nose braća koja bi ih rado prigrlila. A zašto? Kome i čemu sve to? Hoće li na bolje ili na gore?

Očekivali su mušketiri puno pitanja, dobacivanja i podrugivanja, a sve

na račun gospodina kojeg su htjeli predstaviti smušenijim nego li je bio, no ništa od toga. Gledali su ih šuteći, vagali u sebi njihove riječi i uplitali ih u tokove svojih misli, pili i gledali jedan drugoga sve dok Bepo, Franko i Niko nisu zašutjeli i šutnjom potvrdili slutnje da tu ima nečeg važnijeg od smušenjaka i smutljivca jednog, pjesničića tamo nekog.

* * *

19

Dok su ljudi slagali kamene blokove, iskrcavali ih s brodskih paluba, napinjali mišice i nezadovoljni ponekim lošim potezom znali zavikati jedan na drugoga, povisiti glas i uvrijediti tuđu sposobnost radi koje pati vlastita, Ivan je i sam sudjelujući, šutio i prepuštao se maštarijama. Gledao je usput djevojke kako pomažu ( radile su zapravo jednako kao i muškarci ), kako vuku konopom svezane gromade i podmeću oble grede pod njih, kako se napinju ne pazeći hoće li im vjetar podignuti suknju, hoće li kleknuvši ogoljeti koljena ili nagnuvši se pripustiti njegov pogled u raskopčanu košulju, među uzbibane grudi.

Gradili su se porti. - Ča će to nami. - Ružno je, slabo stavljeno, nikakvo... - Ubilježiti će nas u pomorske karte. - A to, imamo porat, eli...

- I lanternu. - Pa će nas bolje viditi. - Ča nas imaju gledati? Ča imaju viditi!? Sa će svak dolaziti, ki triba i ne triba. I ki zna ča će tražiti.

- Siguro nan vo nisu za ljubav onodili. Da, otkrili su ih. Više nisu zaštićeni, morem odvojeni,

nepoznati i sigurni. Narušit će im mir i spokoj, skladnu dosadu. Pro et contra - opet u toverni, uz vino, nadglasavanje, zajedničko oplakivanje i zajedničku nadu. - Kako bih se osjećao da sam tada bio tamo!? -pomislio je Pio. Teško je podnosio promjenu rasporeda stvari u sobi, mijenjanje boje zidova ili postavljanje novog ogledala, a osjetivši da će se morati prilagoditi novome i da je mimo svoje volje na to prisiljen nije ni pomišljao razmisliti da li je ta novina nešto bolje ili nešto gore od postojećeg stanja stvari. Ne, on je, razdražen, htio odmah sve vratiti na staro, jednim udarcem razbiti nelagodu pred onim što ga izaziva i ruga mu se, mijenja uhodane pokrete, provocira mu čula, traži drukčije ponašanje, usmjerava mu misli, špijunira ga i (što ga posebno smeta ) daje mu do znanja da nije prilagodljiv niti da zna ocijeniti smisao i svrhu onoga što sam nije smislio. Bunio se i protestirao, ali se polagano i navikavao. Njemu treba vremena. Za upoznavanje. Za otvaranje. Za

20

ogoljivanje. A bit će tu i gnjeva zbog vlastite nesigurnosti...no, to je već druga priča.

Kako bi, dakle, Pio bio prihvatio gradnju malog i velikog porta, tu tuđu želju i zamisao, tu nasilnu promjenu!? Tko zna? Rođen je s njima pred očima, rastao je u njihovoj blizini, štoviše, plašila ga je visina zida i pogled u dubinu, u more, u okrugle ježince velikih bodlji koji su se uhvatili po kamenim blokovima punim algi, u ogromne valove koji su dolazili s jugom i koji su se razbijali o zid i prelijevali preko njega ili se lijepili i kretali po njemu ispisujući gotovo pravilne sinusoide, cvrčeći pri odljepljivanju. Tada nije pomislio da nekad nisu postojali. Sad, evo sad, prvi put o tome misli. I o ljudima koji su ga gradili i o načinu gradnje i o svrsi...

Austrija je ostavljala tragove. Ali, tko danas gledajući ih i pomisli na Austriju?

Rasprava koju su graditelji vodili u toverni odzvanjala je u njegovoj glavi.

- Nije to njinjovo. Naše je. Ča je tote austrisko? Naše su stine, naš je rad.

- Ma su njinjovi šoldi, njinjovi nacrti, meštri... - Je! Kako nije. - Nije, e... - Ponda smo mogli i sami sve to...ka nije... Tada je Pio po prvi put pomislio kako zapravo nikad i

nije imao blizak odnos s velikim i malim portom. Kad se dobro prisjeti, uvijek su mu se doimali tuđim. Nikli su iz ovog okružja, mišicama ovdašnjih ljudi u sklad su postavljeni, iz domaćih su kamenjara dovučeni i obrađeni gromadni blokovi, ali ipak nose u sebi tuđi duh, tuđu volju, tuđu zamisao. O, jadna i tužna Dalmacijo!

Porti se nisu branili. Nijemo su i nezainteresirano stajali. Nisu odgovarali, nisu objašnjavali. Čiji su? Ipak, nesretnici su i oni. Postavljeni su i ostavljeni. Možda i jesu naši!? Pa, da, kako ne bi bili!? Koliko je bačava po njima valjano, koliko je koraka po njima odzvanjalo, koliko je uvreda i beštimi izgovarano... !? Da, oni su naši. I Piovi, dakle. Kako ih je samo mogao krivo procijeniti i uvrijediti. No, ipak...ipak... Što bi bilo da je, recimo, još kao dječak znao o njima sve što danas zna, da ih je odmalena

21

prezirao i htio rušiti!? Mogao je time zatrovati djetinjstvo! Mogao je postati osvetnik, mrzitelj, revolucionar.

* * *

I stari, visoki svjetionik, podignut u doba Austrije, stajao je pred Piom ponosan i tuđ. Da, tuđ, nakon svih tih godina i dalje Austrijanac, a to će zauvijek i ostati. Gledao ga je i pokušavao zamisliti način i tijek gradnje, raspoloženje ljudi koji su ga gradili, dijaloge i još mnogo toga uobičajenog u takvim prilikama. Austrija: koliko je ta svjetionika, pristaništa, mula i lučica izgradila!? Piov je otac govorio ( a on to dobro zna jer je čitav život proveo na moru ), da je Austrija za svoje vladavine obnovila i nove izgradila sve naše plovne oznake i luke, a da su sve ostale države na ovim prostorima nakon nje samo održavale ono što je ona za sobom ostavila i da ni za to nisu imale novaca. Više je štete Austrija ovdje imala nego koristi. Austrija: ratna mornarica, odore, brkati momci-mornari s kapama i vrpcama, Viribus Unitis, ogromni bojni brodovi privezani za kraj, masivne željezne bitve i debeli pleteni konopi, čamci za spašavanje, mornarička skladišta i spavaonice, jarboli i zastave, jedra i sidra, pranja paluba, postrojavanja, mornarske vježbe i vještine: uzljevi i fjumbavanja, zapovjedi na njemačkom ( za jačeg vjetra na hrvatskom, kažu .. Svi ti svjetionici i muli i danas zrače austrijskim duhom. Poznavao je čovjeka iz Bosne, čiji je otac bio mornar na Viribus Unitisu. I preživio je rat. Poznavao je i starog Austrijanca čiji je otac bio časnik na Viribus Unitisu. I on je preživio rat. Dvojica sinova bivših austrijskih mornara upoznala su se ljetujući u kući Piovih roditelja. Sprijateljili su se. Austrijanac je sljedeće godine donio sliku broda i poklonio je našem čovjeku. Eto ti, svjetioniče! Ti si do danas ostao podanik Austrije i još svjedočiš o njezinoj snazi. I ti i ova postolja i lukobrani, stasiti, dostojanstveni, samo vam brkovi fale, poput onih ste mornara naviklih na disciplinu i dril i onih, do samog kraja i još

22

dalje, odanih i nikad pokolebanih ljudi, uvjerenih u neprolaznu moć, pravdu, administraciju i poredak. Da li je to bilo zdravo doba? Da li je to bilo zadnje zdravo doba? Ili tek nagovještaj novog i zdravog doba? Sjetimo se, doba je to moćne i jake državne uprave, slavne i bogate monarhije, ali i doba vapaja za slobodom pojedinaca i čitavih naroda, doba glasnog anarhizma, doba tek započetog obaveznog školovanja i obaveznog vojnikovanja, doba zamaha znanosti i početaka psihoanalize, doba časnih ratova ...Časnih ratova!? Bolje reći doba u kojem se ginulo uglavnom na fronti. Sve poslije bilo je vrtoglavo i hitro, puno ludila i beščašća, hladnoće i vrludanja.

Zdravo doba!? Zajedničkim snagama!? Silom pod jednom krunom.!? Hm...neka novo zdravo doba bude doba bez prisile i bez ičije krune!

* * *

Pričalo se da će i naše momke uzimati za vojsku,

organizirano, godište po godište, sve uz liječničke preglede, novačenje i ostalo što uz to ide. Do tada se uzimalo po potrebi, na brzinu. Jedino je za vrijeme " serenissime " grad imao dužnost opremiti jedan brod posadom i opremom, dok su mjesne straže i skupine sačinjavane po potrebi ( što znači vrlo često ) ,a od gradskih vlasti potpomagane tek kad je to bilo nužno i opravdano, dakako, po njihovoj procjeni ( što znači vrlo rijetko ).

Narodna straža na otoku ustrojena je i te 1848. godine od ovdašnjih momaka - dragovoljaca. Zapravo je bolje reći da je bila obnovljena jer je postojala gotovo oduvijek, u bilo kakvom obliku. Kad god je trebalo braniti selo dizale su se tvrde ruke otočana. Petar je bio zapovjednik. Rođeni vojnik, reklo bi se za njega. Jak, brz, čak i mudar - onoliko koliko vojniku treba. Kako je uz to bio i pismen ( učio ga je fratar kao i druge ), sačinio je i predao vlastima popis svih stražara i onih koji bi to mogli biti. S tog je popisa pozvano deset momaka na preglede i novačenje, a Petar se naslušao kletvi prestrašenih majki kao nikad do tad.

23

Prvi put prava vojska, služba daleko od doma, obuka i točan vremenski rok od sedam godina. Svih deset momaka s popisa dobili su uredne pozive, proglašeni su sposobnima i za tri su mjeseca otputovati u Pulu.

I zaista, otišli su mladići, obukli se, postrojavali, učili se vojničkoj stezi, puštali brkove, dorađivali svoje držanje, obučavali se. Primali su sve to bez teškoća, no jedna ih je stvar zbunila. Trebali su, konačno, uči u čamac i učiti veslanje. Da, da, učiti, iako su to cijelog života radili. Jer, nije to isto kući i ovdje. - Čamac se može prevrnuti, veslo otpasti i povući vas, ako izgubite ravnotežu možete pasti u more, morate uvijek biti bosi da možete lakše plivati, cipele vas vuku na dno, naravno, svi morate znati plivati, za većih valova trebali biste imati i pojas za spašavanje, uredno zakopčan...

Način na koji im je narednik govorio o veslanju, valovima, moru i brodu gotovo ih je zbunio.( Nevažno je što su rođeni na moru i odgojeni u brodu ). Kakva li pothvata - veslanje, čudili su se i izrugivanjem pokušavali odagnati nadolazeću nelagodu. I sam ulazak u čamac je također pothvat posebne vrste. Da. A koliko li je umješnosti i predznanja za sve to potrebno, koliko odvažnosti i vještine? Nakon svega nekoliko dana prestali su se rugati i omalovažavati narednika i njegovu, pravilima službe propisanu, ozbiljnost.

Malo po malo i oni su posumnjali u svoje sposobnosti i u poznavanje stvari ( ne, oni nikad nisu veslali i slušat će narednikove upute, pridržavati ih se strogo, jen - dva, jen - dva, vesla u zrak, jen - dva, jen - dva, vesla u more... ) , a zatim su prestali govoriti o svojim iskustvima s morem. Ne, oni nikad nisu bili u brodu na valovima. Nikad. Narednikov jaki muški glas drobio je njihovu uvjerenost u vlastito znanje, hipnotizirao ih, čistio im mozgove i gradio nove pokornike, nesposobne i bez jasnih uputa nedjelotvorne vojnike. Oni su tu samo zbog bespogovornog slušanja njegovih drečećih izvikotina, oni djeluju samo kao dio stroja i to vrijedi za sve što rade, za sve radnje ( čak i one koje su savršeno dobro radili i prije nego li su ovdje dovedeni ).

24

- Što će vojnicima mozak - sjetio se Pio davno pročitane rečenice - kad im je za ono što rade dovoljna i leđna moždina!? I časnicima, naravno.

* * *

Valjalo je ustati rano, dok je more još mirno i sneno, dok ga ni vjetar ni vesla nisu uznemirili, doći na odredište točno u trenu kad se morsko dno počinje nazirati, kad se rasvjetljava podmorje. Mijo je bio sam u brodiću. Oko njega još nikoga. Uranio je, a nije gotovo ni spavao. Prevrtao je riječi i misli, tuđe i svoje, izgovorene sinoć u toverni. Uvijek i opet, nepotrebna i gnjusna politička nadmudrivanja, procjenjivanja izgovorena s nejasnih stanovišta ( jer, mnogi pričaju, nameću svoje, viču da ih se čuje, ni sebi nisu jasni, a imaju potrebu nadmetati se i reći zadnju ).

Trebaju li naši momci služiti carsku mornaricu? Da?. Ne?. Hoće li ih to ojačati, duhovno i tjelesno ili će ih uništiti, ispiti, učiniti podanicima i širiteljima austrijskih interesa. ( A koji su to naši interesi!?). Hoće li, kad se vrate ( daj Bože živi i zdravi! ) izgubiti želju za poljem i morem? Hoće li steći vojničke i gospodsko - austrijske manire?

Bespotrebna, prizemna rasprava, uska i nejaka. A tko se sjetio govoriti o odnosu regije spram centra, Beča, ili o odnosu Beča spram regije, ove i svih drugih, o interesima Dalmacije (što je dobila osim svjetionika i ratnih luka!? ). Oni koji su nešto načuli od iliraca nisu tu, a da jesu možda bi i rasprava krenula drugim tijekom. Možda bi se dotakli i pitanja ujedinjenja Dalmacije i Hrvatske, možda bi vodili žučne rasprave što je u tome dobro, korisno i pametno, a što nije. Mogli su, ali to ih se ponajmanje ticalo i teško je zamisliti da je itko o tome išta znao, raspravljati i o novom pravopisu, posebno o tome zašto dalmatinski, čakavski, pravopis nije uzet kao osnova za novi, svehrvatski. Zar je odbačen u ime nečije želje za još širim zajedništvom, južnoslavenskim ( i to ne samo pravopisnim)!? Zar samo zato što su pravoslavno - kršćanska braća očitovala svoju

25

ugroženost od katoličko - kršćanske Austrije!? Zar su zato neki propagirali ilirstvo i ideju slavenske zajednice!? I zašto je poklik : piši kako govoriš!, oduševljeno prihvaćen!? Neki koji su čuli za Tommasea, čuli su možda i mogli su se sjetiti da je taj vječni oporbenjak, usamljenik, prognanik i neshvaćenik, koji se nakon dugog vremena vratio svojima, bio u pravu kad je tvrdio da se takvim načinom pisanja ne razaznaje korijen riječi ( niti se u centraliziranoj državi razaznaju korijeni regija ). Ne, nisu oni o tome pričali. Jednostavno, pučki, nosu blizu, bučno i isključivo, suprotstavljali su jedan drugome svoje tirade o našim momcima koji će postati ovakvi ili onakvi, pa će otok od toga imati ove štete i one koristi. Samo to i ništa više. Da li je njih i za otok briga!? Ili govore samo zato što znaju govoriti!? I žele govoriti!? - Di je no iša Mijo?- pitala je Marijica. - Aje kuragu, ne dikaj ga. E!

Otišao je na more razbistriti glavu od mutnih riječi, eto gdje.

Sunce je tek počelo izlaziti, a on je već bio uznojen. Ostima je gurao brod i gledao u morsko dno. Bliještilo je more, treperila mu je i titrala površina. Zrnca znoja probijala su se kroz Mijinu kožu orošavajući mu čelo, a onda su, postajući krupnijima i prerastajući u velike kapi, klizile do vrha nosa i kapale po moru i provi. Sve je češće zatvarao kapke i brisao znoj. Htio je vidjeti što bolje može. Ali, ništa: ni botnice ni hezića, ni raka ni glamoča, ni škrpuna ni škrpine, samo pijesak, pijesak i alge, trava mirna kao cvijeće u ženinom pitaru.

- Više bi u vrčini uvatija - ljutio se. A, možda mu je pod ostima prošetao čitav riblji rod, a on, još nesmiren od sinoćnje prepirke i pogleda zamućenog znojem, nije bio u stanju prepoznati ga. Trebao je stoga otpočinuti, opustiti mišiće, shvatiti gdje je i skrenuti tijek misli sa sinoćnje prepirke na jutrošnje ljepote, sakriti se zatim od vrućine ( a ta je tek počela, što li će biti kasnije!? ), sjesti pod kakvo stablo, smjestiti bedra na bodljikavo lišće, osušeno i lomljivo, nasloniti glavu na hrapavu koru i gledati more kako se nadimlje i uzdiže polagano, kako se omata oko oštrog kamenja, a onda mu pružiti noge da ih oplahuje, da se penje po njima i tren zatim

26

spušta ostavljajući dlačice na koži mokre i sljubljene. I tako opet i opet, sneno i ugodno.

Vratio se kući ne donijevši ribe. - Onda!? - Slabo, ženo, slabo. Nanka ljoge. - E, da nije siditi! Bićeš jope zaspa, vrag te... - Aje, molaj me se. Tebi ću se ispovidati, e. Luda ženo.

* * * Petar je došao na odmor. Pokazivao je odlike ratnog vođe još i ranije, a sada je vojska od njega učinila pravog, izvježbanog, stasitog, u zapovijedima jasnog i na riječima škrtog desetnika. Da, da, desetnika. Pažljivom oku pretpostavljenih tako kvalitetan komad materijala nije mogao promaći. Isticao se Petar u svemu, u brzini, snazi, disciplini, pa čak i bistrini uma. ...Franjo Josip govori: Evo Dalmatinci, Dalmatinci, najbolji vojnici...

U poslovima vezanim za brod i more nije mu bilo premca ( ta tko će bolje od Bodula znati s veslima, konopima i jedrima ), a o ulovljenoj ribi koja dobro dođe poslije napornog vježbanja ne treba ni govoriti.

Upućen je na obuku za desetnike, a kako je i tamo bio među najboljima postavljen je za zapovjednika grupe koja je držala stražu oko vojnog stacionara, a po potrebi bila i osobna pratnja zapovjednika garnizona pri njegovim redovnim, ali i izvanrednim i iznenađujućim kontrolama. Bio je toliko glasan pri izvikivanju zapovjedi da su se bolesnici pobunili. Prekidao im je san, nije im dao zaboraviti postrojavanja i vojnički dril, a oni su željeli zaboraviti da su vojnici, barem dok su ovdje. I osoblje stacionara izlazilo je na prozore pri svakoj smjeni straže vidjeti i čuti tog glasnog Dalmatinca. Dali su mu poslije brodić na šest vesala ( i jedrom, svakako ) i zadatak da opskrbljuje i kontrolira stražu na obližnjim otocima gdje su bili magazini vojne opreme, imajući na umu da je vičan moru, naravno i ribarstvu.

27

* * *

A onda se dogodila bitka kod Visa. Prepričavao ju je Petar u toverni po nekoliko puta na dan, nabrajao brodovlje i zapovjednike, manevre i plotune, jedra i jarbole u plamenu, a sve to s vojničkim, mornarskim, mirom, jer tako je valjda trebalo biti. Uostalom, tako je i zapovjeđeno. Nabrajao je pojedinosti, tehničke i taktičke podatke i detalje, baš onako kako vojnik treba pričati, no o pozadini svega, o politici, o volji moćnih, o interesu jakih nije govorio. O tome govore drugi. Istini za volju, pobjeda austrijske flote kod Visa, pod zapovjedništvom admirala Tagethofa, dočekana je u Dalmaciji kao pobjeda slavenstva, kao uskrsnuće duha narodnih vladara i to kad!? - onda kad se Austrija, bojeći se bauka slavenstva, nevoljna dopustiti ujedinjenje kraljevine Dalmacije s Hrvatskom, oslanja na talijansko građanstvo i povjerava mu sve upravne poslove. Kakvog li cinizma povijesti!? Dalmatinci se bore na strani Austrije, protiv Talijana, a Austrija se pri upravljanju Dalmacijom oslanja na Talijane. O, nebesa! O, svašta! Narodnjaci naši, koji su već imali i svoje čitaonice, oduševljeni pobjedom slavenske stvari na Jadranu, razvili su nakon toga još življu djelatnost : prikupljanje pomoći obiteljima poginulih i ranjenih, različite susrete, okupljanja i tome slično. Talijani, pak, razočarani porazom flote admirala Persana, znajući da se radi o, za njih, sudbonosnoj stvari i gledajući kako jača narodnjačka misao ( koja, uzgred budi rečeno, sasvim otvoreno nastoji promicati slavenski odgoj i običaje, a o pitanju sjedinjenja izjavljuje da će tu odluku prepustiti razboritosti monarha ) imaju druge planove. Da, Austrija ima vlast, ali pravo pitanje u Dalmaciji je pitanje odnosa stanovništva, dalmatinskog i talijanskog, recimo i slavenskog i romanskog. Talijansko je stanovništvo bogatije, pismenije i bolje organizirano, vičnije upravno - administrativnim makinacijama. Tako će, ne želeći izgubiti vlast, niti se zadovoljiti mogućnošću podjele vlasti s narodnjacima pokušati udaljavanjem viđenijih ljudi iz politike obezglaviti slavenski narod i opet ga vezati uz sebe.

28

Vlast, vlast, vlast. Moć. To opija, čini čovjeka višim, visokim do neba. I čitave narode, naravno. Oni koji govore o ujedinjenju i oni koji govore o razjedinjenju, o autonomiji ili bilo čemu sličnom imaju često isti cilj - vlast. Svejedno, za sebe ili svoje. Država je uvijek i samo - vlast, moć i prisila. Povijest će, tek naknadno ( a i to možda ), nagađati što bi bilo bolje i gdje se pogriješilo. A do tada, propovijedajte političari, propovijedajte ( svejedno, u dobroj ili lošoj namjeri - krajnji se rezultat ocjenjuje ), a ti im, narode, vjeruj! Da li bi bilo bolje da je Austrija preživjela!? I da je Dalmacija ostala s njom u vezi umjesto što se vezala za novu južnoslavensku državu ( kad je već nemoguće sam opstati u vučjem okruženju )!? Da li je bilo moguće očuvati Austriju!? Da li je bilo moguće očuvati Veneciju, Grčku, Egipat...!? I zašto!? A da li je i uopće trebala postojati Austrija!? I država, uopće, ijedna i ikad!? Da li je nacionalno pitanje pitanje svih pitanja, a nacionalni osjećaj ( prožet još i vjerskim, jasno ) osjećaj svih osjećaja !? Što je, zapravo, nacija? Jezik, vjera, običaji. Samo to!? Ili - zar sve to!? Nisu li Bepo, Niko i Tonko ispreskakali ( bez ikakve pripreme i namjere ) g-dina Trnskog baš na tim pitanjima i nije li im i on, na kraju gotovo jednako kao i na početku, izgledao kao tuđin - barem onoliko koliko i Talijani. Pa, ajde, budi pametan!?

* * *

- Ne znate vi ča je studen - govorio je Petar ljudima koji

su se okupili oko crkve i cvokotali od hladnoće čekajući da dođe onaj koji ih je pozvao zbog čišćenja vrtova i gradnje zidova i podjeli im poslove i zaduženja. Suhozidi su se na mjestima urušili, drača je narasla, prolaziti se ne može, a to ne smije ostati neispravljeno. Kameni otočki suhozidovi, visoki i široki, spajaju se jedan s drugim u mrežu staza i puteva. Treba znati kuda hodati da bi se došlo na željeno mjesto. A između njih leže šačice plitke zemlje, stidljive zbog neplodnosti, iz koje još izviruju i izbočine kamenih ploča koje se ne daju izvaditi. Da, suhozidovi su naše

29

katedrale! Iz njih izbija stoljetni znoj i upornost ovdašnjih ljudi. Koliko li je njihove krvi i kože ostalo među ovim kamenjem!? - Goja do pasa, na studeni jačoj od ve; ča je vo, ništa, bonaca, čekaj da sunce izađe i da te teke ugrije i moći ćeš biti u jednon rukavu, a mi smo radili vježbe, ugrijavali se za dužnosti, ne znate vi kako je ka van mišići sami drču jer se želu ugrijati, a glava se sama uvlači u škinu da te mišići zabolu, mašeš rukami da se ugriješ, trčiš, skačeš, ali tako samo pojačavaš udare studenoga zraka u sebe, studen te tuče ka bič, proliva te ka more, glava ti puca od leda, sve se stiska i boli te, a ti samo trčiš, trčiš, mašeš, pušeš i eto ti pomalo vrućine, ugriješ se i ne smeta ti ništa, dobro ti još i dođe da te teke odladi... Vojska. Gimnastika. Ha! Eto pravog načina da se pobijedi mlitavost, eto pravog načina da se pobijedi hladnoća, eto pravog načina da se ojača volja i stvori duh pobjednika...Vojska, vojska! Ima i u toj ludosti nekog sistema!

Ljudi su i dalje čekali, smrzavali se i pocupkivali na mjestu, no nije im pala na pamet zamisao da nakratko složno zagimnasticiraju, pobjede led, ojačaju volju i pripreme se za rad. Eto što su ti ljudi! Ništa ne znaju učiniti bez zapovijedi, ništa promisliti. A bila bi to prava scena: pred crkvom trčati u mjestu, mahati rukama iznad glave, propinjati se na nožnim prstima, zatim praviti čučnjeve, sklekove, pregibe i sve tome slično. Fratar bi začuđen istrčao i zavapio:

- Pogledaj ih Bože i oprosti im jer ne znaju što čine! - Znamo, kako ne znamo!? Grijemo se. Oblikujemo

tijelo, gimnasticiramo - možda bi mu odgovorili. - Zar pred crkvom, božjim hramom!? - Pa, slučajno, sasvim slučajno. - Skačete u zrak, mašete rukama kao luđaci, kreveljite se,

dajete tijelu na volju... - Ne, ne na volju! Ma, kakvi. Ta vam nije točna. Tijelo bi

mirovalo u toplom, omekšalo, onemoćalo, da ga je pustiti, a mi ga upravo budimo, jačamo... - još bi mu se i usprotivili.

I kako je fratar završio svoj prosvjed protiv tjelovježbe? - zapitao se Pio u trenutku kad su mu već druge misli došle u glavu i izagnale i fratra i vježbače. Tko zna!? A trebalo je to vidjeti.

30

Bilo mu je krivo što je ostao bez vrijednog podatka, no brzo se snašao i krenuo tamo gdje su ljudi trebali ići raditi.

Led! Da, ima ga i na otoku. Po kamenju i među škrapama ( razlikuje se od onog koji se uhvatio na debelu zemlju ). Teško ga je slomiti, sakrio se zločesto u pukotine i bore i kad ga ugaziš, onako sitnog, ne čuješ da puca pod nogom nego osjetiš kako kliziš i kako ti se noga nekontrolirano trza, a ne uspiješ li se zaustaviti čeka te pad na, poput noža oštre, vrhove kamenja.

- Pazi nogu! - Pazi trticu! - Ah, ode ruka!

DOMAĆI Ivanova mašta bila je zaokupljena tjelesnom pohotom. U svemu, zaista u svemu, vidio je oblinu ženskih bokova, bedara i grudi, runjavost međunožja i podpazušja. Bilo gdje da je zaustavio pogled - na kamenu, valu ili drvetu, kao roj pčela navaljivao je na njega roj misli i stao mu nuditi : grudi, grudi, bokovi, cice...ah...vidi je, vidi kako se sagnula, kako raširila...vidi, vidi...to je, to je... - Pičić svetog Križa - nevino bi rekao pred vratima crkve Svetog križa. Baš poput dječarca koji je glasno primijetio carevu golotinju i otrpio prijekorne poglede i uvrede. - Uđimo u nj! - Reka mi je sveti Pava, di je buža zabij čava! - govorio je pred ženama u polju, stojeći na zidu, a one su se smijale i tjerale ga od sebe. Bilo im je drago saznati da netko može izgovarati takve bogohulne prostote jer su i same pomišljale da red stvari u crkvi, baš kao i drugdje, nije savršen, da se tjelesne požude nađe u fratara i časnih sestara, u svetaca i u svetica. - Ajde kuragu, ajde kuragu... ha, ha, ha...ajde ča! - bile su ipak neumoljive. Ni muškarci nisu bili puno bolji: - Guraš, guraš, a nideren buže. A, Marko! - govorili su ti brkati muževi namigujući jedan drugom i prazneći čaše crnog

31

vina, znajući da ih Ivan sluša otvorenih ustiju, željan svakog podatka, svega što je i u najdaljoj vezi sa ženama.

- A no pupak! Pupak ! A? Ha, ha, ha. A u podpupkovlju, u međunožju, u međubutju - raj.

Rajska špilja. Hridi opasne koje mame. Očima nije treptao da ne poremeti tišinu i ne zaustavi

riječi pred ušima, da ne omete njihov put i tok. Zraka mu je bilo malo pa ga je i disao i gutao, a svaki mišić tijela podrhtavao mu je zajedno s otkucajima srca. Što li će još ljudi reći!? Što mu otkriti!? Dražili su ga dvosmislicama, gledali ispod oka i dozirali pažljivo.

- Pijanomu tebi svejeno, ali ona , ona oće, ona čeka. Vrag ti je to...

- Oće, žene oće! - zbunio se Ivan, radostan zbog otkrića. - ( Pričajte ljudi, govorite! Podsmjehujte se, ali ne prestajte... )

("Meni niko ni kolina nije vidija" - sjetio se Pio stare babe iz susjedstva koja je prezirno gledala razgolićene kupačice i sunčaćice izvaljene po mulima, njoj pred nosom, prepuštene suncu i toplini. "Niko, ni kolina" - ponavljala je dok je nagnuta nad morem prala zelje i stavljala ga u siknicu. Usred ljeta bila je odjevena u crnu haljinu koja je dosizala do čičaka i bila zakopčana pod grlom. ) Pogled na mlado, a k tome još i lijepo žensko čeljade budio je bludne i bogohulne "ništa prije oltara" primisli. Ah, vraga je on znao! I o čemu je onda mogao maštati i što zamišljati kad gole žene nikad nije vidio? Svejedno, molio je Boga za oprost svih svojih grijeha.

- Grijeh riječju, mišlju, djelom ili propustom, sinko.... Ali, bio je nemoćan. Nemoćan kao i svaki nenaoružan

čovjek pred moćnom armadom. - Spotila si se, a Jerka? Jerka! Ne čuješ, e...

A Jerka je prolazila ne obazirući se, s kartelom na glavi i pletaćim iglama u ruci. Virtuozno, zar ne?

Nositi teret na glavi i plesti usput, držeći klupko vune ispod pazuha. Probajte. Nećete uspjeti ni iz devetog pokušaja. I zato ne budite previše ponosni na svoje poznavanje rada na osobnom računalu, downloadanje raznoraznih freewara i instaliranje crack verzija. Ona bi i tu bila bolja od vas.

32

- Hm, pa nije to baš ista sposobnost - rekli bi neki. - U redu, nije, ali ni takvo opravdanje nije bogzna što.

Bila mu je tek sedamnaesta, a već pet - šest godina glavom su mu tutnjile uvijek iste misli : tjelesno spajanje, ugoda, divota, žena... Jasno, nije imao nikakvih uspjeha ( ta, na otoku je! ), a onih nekoliko nevještih pokušaja donijeli su mu više straha no užitka. U crkvi, za velikih gužvi, znao je opipati guzicu djevojci ispred sebe. Klupe do oltara bile su popunjene ( na jednoj strani muškarci, na drugoj žene ) ,a veliki prostor iza klupa, sve do ulaznih vrata, bio je namijenjen onima koji su stajali na nogama, muškarcima i ženama, zajedno. Bio je to prostor za njega. Lagano bi klizio dlanom po mekanoj oblini, gušeći se od straha i napetosti . - Bože, divote...A ako me njezina mater uvati!? Ili otac!? Isuse, divote...O, Bože, divote...

Djevojka, naravno, nije smjela kriknuti, viknuti, niti reći majci što joj se zbiva iza leđa, bila je na svetom mjestu, a i ljudi bi svašta pomislili, pa je šutila i podnosila njegovo plašljivo ali ipak uporno pipkanje. Tek ponekad bi se okrenula. - Vrag ti sriću ... - procijedila bi kroz zube.

Spomenula je vraga na ovom svetom mjestu, zazvala ga je i poželjela da se upravo on obračuna s drznikom kojeg mu velikodušno prepušta. Zadrhtao je. Hoće li ga se Bog odreći, kazniti ga? Zar i on? Plakao je poslije. Sam. Na moru. One odlučnije i poduzetnije djevojke odmicale su se bez suvišnih kretnji i riječi, no njega to nije moglo zaustaviti. Približavao im se ponovo. Srce mu je divljački udaralo i da je crkva, kojim slučajem, na tren ostala prazna, samo da je on u njoj, čulo bi se do oltara. Gonjen strašću koju nije mogao kontrolirati tražio je novu priliku. Jednom je, a to mu je najveći uspjeh, uhvatio s obje ruke Antulicu za cice. Blaženstvo, dotad nepoznato. Njene krupne djevojačke dojke sjele su mu u dlanove kao u košaru. Srsi su ga prošli od vrata do bedara, poput sporog groma. Trznuo se, prestrašen svojom smjelošću. U crkvi je, zaboga! Mogao je zaplakati i zapitati se otvaraju li se to vrata pakla, njemu

33

grešniku? Mame li ga ugodom i uspjehom? A ona? Ona se samo odmaknula u stranu i nastavila pjevati "...porođenje djetića..." - Vrag ti mrtve i žive... - mogla mu je odbrusiti. Bila je starija od njega pune tri godine ali je sada po prvi put osjetila mušku ruku na svom tijelu. Mušku? Pa ona je Ivana smatrala dječarcem, običnim slinavcem. Poznavala ga je od rođenja i u njemu je gledala tek balavog popišanca. Možda bi ga, da joj je pričao o svojim mislima i nagonima, o svojoj kazni, da, kazni, prihvatila kao sebi ravnog i možda bi i ona njemu tada pričala o svojim snovima, o svojim suzama i čežnji za muškarcem. Da. Možda. Možda na nekom drugom mjestu, u nekom drugom vremenu, a na ovom otoku - ne. Još ne. Još zadugo - ne.

* * * - Ča ti se brk smije ka te Ive gleda - peckale su djevojke Antulicu. - A još da je uvati...ha, ha, ha, ha... - Za nju...ha, ha, ha, ha... - E! - otegla je Antulica užasnuta spoznajom da joj se rugaju. A, otkuda to one znaju? Zar se vidi?

- Ti sriću, tebi i njemu... - pokušala je rječito i grubo, baš kako priliči i skupu i trenutku, pokazati koliko joj je do njega stalo i skinuti sumnju sa sebe. Smijale su joj se. Ona ih je klela. Otišle su i ostavile je razotkrivenu i povrijeđenu.

Sutradan u polju, zapravo u vrtu, jer na otoku su vrtovi, mnoštvo malih vrtova od kojih su neki manji od tri kuhinjska stola, a polja, vinogradi i maslinici su preko mora, na kopnu, susrela je Janku i na njen upit: - Ka ćemo pirovati, mala? - spremno odgovorila : - Ne volin ja muške.

Eto im neka znaju, neka sad prožderu svoje brbljarije i jezičarije, izmišljotine svakakve, neka znaju da je nije briga ako ostane ničija, niti ju je briga što su joj pokvarili bilo kakvu mogućnost susreta s Ivanom, ne, sad bi sve bilo besmisleno, razotkriveno i banalno, svaka bi riječ bila lažna, svaki dodir od njih nadziran, a oni bi uživali, smijali se i podrugivali.

34

- E, smrdu ti! - ni Janka se nije dala smesti. - A, ne volin. Eto! - rekla je sasvim mirno iako je htjela kriknuti bijesno i izreći ono što joj je na srcu - na miru me pustite i ne pitajte o planovima i nakanama, ta neću o tome s vama razgovarati kad ni sa sobom nisam načisto. - A da ti mala nisi...?- nasmijala se Janka posprdno, ali nimalo zlobno. Kao da je odavno znala što će čuti pa se poželjela tek malo poigrati, dati svoj komentar, našaliti se nadmoćno i produžiti dalje u miru i spokoju. Ta, nije ona kriva što jadna djevojka sve shvaća ozbiljno. Uostalom, takve su joj godine. A malo peckanja nije na odmet, time se onome tko ti je drag daje do znanja da postoje i druge mogućnosti i drugi, veseliji, možda pomalo i ciničniji, pogledi na svijet.

Malo je žena znalo tražiti odgovor tako izravno i neuvijeno ( i dobiti ga, kakvog takvog ), a ne izazvati svađu. Malo je koja mogla zauzdati jezičinu i zadržati riječi u sebi, one riječi grube koje kad polete bez reda i smisla nemaju velike veze s onim što se htjelo priopćiti, ali imaju s onima koji ih priopćuju. - Jali mala, ča se ne udaš više? - A ka se to tvoja mala udala? - Moja! Udala se...ča se to tebe tiče?

Tako to otprilike započinje, a nastavlja se ovako : - Tamna stala! I ne udala se, da Bog da. Takva ti je i mater bila! Ka vidin tebe kako da nju vidin. I griblju mi je u vrtlu krela, vaik. Na, eto ti, naij se, ne naila se ni zemlje ni kruva... - govorila je i nogom gurala kamenčiće. - Eto ih tebi, ti se naij, ne naila se...- odgovarala je druga i vraćala joj istom mjerom. Kad bi se dovoljno izjezičale uputile bi se svaka svojim putem mrmljajući sebi pod bradu sve ono što su zaboravile reći. Kolike li razlike između njih i Janke! A otkud? Ta, nije ona ni pismenija ni školovanija od njih. Nije ni zlatnom žlicom gojena ni plavom cicom dojena. A eto, nisu svi isti. To je to. ... a, od Boga je i od božjih zakona udešeno da svi ljudi nisu jednako bogati niti jednako pametni...- govorilo se i u Crkvi, citirajući zapravo papinu encikliku.

Nakon svega odlazila je kući, putem iza groblja, mirna i izmirena sa sobom i sa nebom. Otkud joj to? Žučljive, isprazne

35

svađe koje svađateljicama olakšavaju dušu ( interpersonalna katarza, reklo bi se ) plod su nakupljenog gnjeva i poganog ženskog jezika više nego svjesne želje za uništenjem susvađateljice. Janka je, pak, sve primala s vražjim smiješkom i uživala peckajući. - Ali no tebe zovu pizdolizac? Ha, ha, ha...- smijala se sama svojoj dosjetki ne čekajući odgovora od zbunjenog mladobračnika. Znala je ona odglumiti iznenađenje i to u stvarima koje je nikako nisu mogle iznenaditi, poput onih o nečijem brzom jeziku ili dugim prstima. - Ajde - rekla bi - ma si vidija!? Ki bi reći!

Pričalo se o njoj da je htjela pobjeći iz crkve tren prije nego li će fratar izgovoriti ono sudbonosno pitanje i da se je, treba li ponavljati, smijala pri tom, kao da se htjela našaliti i promatrati lica uzvanika užasnuta novonastalom situacijom. Zamislite mladoženju i njegovo lice ( na kojem se ispisuje sramota, poniženje, zbunjenost i što sve ne ), nakon što je shvatio da će morati živjeti s ženom koja će se slično ponašati i kasnije. Kakav mu je bio sjaj u očima : prije, za vrijeme i poslije primanja poruke i porcije straha i čuđenja? A tek fratar!? Što li se to događa u crkvi njegovoj? Pleše li sotona svoj ludi, bezobrazni ples pred svim ovim dobrim dušama!? Kakva je to uvreda njegovoj pastirskoj službi i dušobrižničkoj sposobnosti. A kumovi, roditelji, rodbina, prijatelji, što će tek oni reći? - Ah, da je bilo biti tamo! - pomislio je Pio Dalmatin. - Tamo se stvarala povijest ( ona prava, kakvu ne učimo u školi i o kojoj, zahvaljujući naslagama sterilnosti i stupidnosti naših vrlih učitelja, ne znamo ništa ), tamo su se zbivale krasne sitnice ( koje to ni izdaleka nisu ). Bilo je puno soka, puno krvi, puno topline i ljepote. - Janka, ljubavi!

* * *

Ženske obline, dobro skrivene pod dugim suknjama,

bluzama i carzama, tek su se neznatno naznačivale pri pregibima, čučnjevima ili naglim okretima. Ivanu je i to bilo dovoljno.

36

A Antulica, još pod dojmom njegovog iznenadnog i drskog stiska i o Bernardici neoprezno izgovorene dvosmislenosti koja je iz njenih usta obišla susjedstvo, sasvim nepotrebno, bacajući i na nju grijeh poganog jezika, pogledavala ga je ispod oka, krišom, tražeći znak koji bi joj objasnio i rasvijetlio njegove misli, možda i nakane.

No, Ivan je, na ulici, pred crkvom ili u polju, gledao druge više nego nju. Kao da se sramio i zbog toga izbjegavao dopustiti sebi duži pogled. Okrenuo je glavu kad su im se pogledi konačno sreli. Bio je to sudar dvaju razloga i zato je morao biti prekinut istog trena. No, stvari se, barem neke, moraju raščistiti i razlozi objasniti, ako ne odmah, a ono kad - tad. Tako je valjda suđeno.

Još dva puta su se pogledali, gotovo jednako kratko kao i prvi put i sada je postalo jasno da tu nešto postoji ( ah, to nešto ) i da se nešto traži na obje strane. Preplašeni Ivan u prvi tren pomisli da ga Antulica želi prokleti, pomisli da je sve ispričala majci, da ga čeka zaslužena kazna i primjerena porcija uvreda, a onda shvati da ga gleda kao suučesnika u tajnovitoj igri čiju sposobnost čuvanja tajne, tog slatkog zajedničkog grijeha, valja provjeriti i dati mu snage da izdrži do kraja. Zbunila ga je. Tople djevojačke oči, pogled pun praštanja, blagosti i naklonosti - sve to doživljava po prvi put.

Koliko li je samo značenja i smisla u tim kratkim susretima bez riječi!? Antulica je pak uočila njegovu zbunjenost, strah i nelagodu i bilo joj je drago, kao da je baš to željela i očekivala.

* * *

A onda jedne godine, točnije 1875. u ljeto, Dalmaciju je posjetio i sam Franjo Josip, kralj i cesar, želeći vidjeti svoj puk u toj dalekoj, lijepoj i još uvijek slabo mu poznatoj pokrajini.

" Mojim narodima..." započinjao je svoje proglase taj moćnik. (I zvuči moćno, zar ne?)

Narodu je, kako je to već običaj, bilo zapovjeđeno da dostojno dočeka vladara i pokaže sve najbolje što zna i ima. Ne

37

čudi stoga što ga dočekivale probrane ljepotice, okićene i urešene. - Je li to ta siromašna pokrajina o kojoj ste mi govorili? - zapitao je imperator svoju svitu gledajući gomilu zlata na skupim narodnim nošnjama.

Eto ti, jadni puče - umjesto da kukaš sirotinju ili se barem pokažeš onakvim kakav zaista jesi, povjerovao si glavešinama koji su te savjetovali da učiniš suprotno. Pa sad ti uvjeri kralja i cesara da ti treba toliko i toliko toga i toga jer si bijedan i siromašan, gladan i svakakav. A glupim glavešinama i jest zadatak dodvoravati se vladaru, a varati puk, vječna im je to misao i zadaća. Zašto li im se uvijek vjeruje? I kad jesu i kad nisu od puka izabrani!? Dunkve, i Krapanjke su se po zapovijedi počele spremati, ali ne za pokazivanje već za žensku veslačku regatu njemu u čast. Po jedna veslačka posada sa svakog šibenskog otoka spremala se za natjecanje koje se imalo održati na Zlarinu.

Antulica, spretna i okretna, bila je postavljena na mjesto one veslačice koja će na kraju utrke hitro ostaviti veslo, popeti se na škaf i zgrabiti plutajući barjak te ga kao predstavnica pobjedničkog tima predati cesaru.

U pobjedu Krapljanki nitko nije sumnjao. One su najvještije veslačice, one veslaju dok im muževi sjede na provi i gledaju u more.

Kako ne valja da djevojke odu same, zbunit će se, izgubit će se ženska čeljad, valja im dodijeliti ponekog starijeg da ih vodi, a i ponekog mlađeg da se našale uz put, da budu poletnije i ne misle kako je sve to preozbiljno. I Ivan je bio u pratnji.

Zaputila se, dakle, četa odabrana prema Zlarinu. Ovaj put veslali su momci ( da se djevojke ne umore ) i tek povremeno im davali vesla u ruke, da se mišići ugriju, a dlanovi naviknu na tuđa, probrana vesla i masnom kožom namazane sohe ( da veslo lakše i brže klizi ). - Ča nije nevera udrila, da se liberamo ve nevolje - pomislila je Antulica nekoliko puta. Osjećala je strah pred tolikom čašću i obvezom. A, opet, vidjet će cesara, dodirnuti mu ruku. I Ivan je tu. Progovorit će

38

koju riječ, čuti će ga pričati, vidjeti ga kako se ponaša sad kad mu je dala do znanja da ga drži za suučesnika. No, ništa od toga. Ivan je bio šutljiv. Pogledavao ju je, istina, često, a ona uvidjevši to, činila se veselom, pričljivom i radosnom. Ivanova šutnja govorila joj je puno. I bilo joj je drago.

Mnoštvo brodica na moru i ljudi na obali učinilo je zbunjenim naše veslačice, no ipak je regata počela i protekla baš onako kako se i očekivalo. Krapanjke su zaista bile najbrže. Ali, u trenu kada je trebala ostaviti veslo, potrčati na provu i zgrabiti barjak pogleda u Ivana. Ne pronađe ga u prvi mah i pogledom prošara okolo, a Zlarinjanke, koje su im bile tik uz krmu, iskoristiše šansu - njihova hitronoga odabranica skoči sa svojeg broda u krapljanski, preskoči zbunjenu Antulicu, ugrabi barjak, sretno se i pobjednički nasmiješi i iz sveg grla, ushićena pobjedom, klikne:

- Križ van vaš, barjak je naš! Sve se ostale veslačice stadoše smijati gledajući nijeme

Krapanjke. No, nije bilo poruge u njihovom smijehu, iako su gubitnice to tako shvatile, već samo radosnog slavlja, ženski razdraganog i kliktavog. Antulica je zaplakala, a ostale su je djevojke stale kuditi : što joj bi, kako i zašto, ah, da su kojoj drugoj dale to u zadatak sad bi one bile slaviteljice, ne bi im se druge rugale, ne bi se osramotile...

Pobjegle bi bile djevojke odmah kući - da ne vide nikog, ni cesara ni njegovu svitu, da se na svoj otok sakriju i da ni s kom nemaju dodira, jer drugi, ti nepoznati i drukčiji ljudi samo im nevolje stvaraju, rugaju im se, čak i kad se njihovim perjem kite ; sram, sram bi ih trebalo biti... Pobjeći, pobjeći treba, ne gledati tu bučnu svjetinu, tu praznu ceremoniju i ne sudjelovati u lukavstvima kojima nisu dorasle. I učinile bi one tako da ih stariji nisu zadržali. Znaju oni da je to tek igra, obična pučka igra. Znaju i da bi bijegom na sebe, a na sebe znači i na sve svoje sumještane, svalili pravu srđbu i bezbroj uvreda. Nasmij se, ne daj da te vide preozbiljnog i zbog sitnice uvrijeđenog.

Nitko se nije sjetio prosvjedovati ( pravila igre nisu poštivana jer je barjak ugrabljen s krapljanskog broda ), a i kome bi? Sudaca nije bilo. Sve je to samo zabava cesaru u čast, pa još da završi međuotočkim prepiranjem i pozivanjem na

39

nedogovorena pravila! Zar bi još i cesar morao presuđivati!? Zaboga! - Zašto ne!? - pomisli Pio. - Neka vidi okrunjena glava da mu se pučanstvo zna bezazleno narugati i napraviti lakrdiju od pravne države. Eto, godinama im je obećavan ustav, a sve je i dalje ostalo po carevoj volji. Pa neka se gospodin bavi i rješavanjem ovakvih sporova. Eh, Janka, Janka, ti si tu trebala biti. Ti bi se dosjetila...

Jadna je Antulica gutala suze i slinu i slala k vragu sve i svakoga. Baš sve i svakoga, jer čega god se dotaknula krenulo je krivo: sve maštarije i sve tlapnje pokazale su se pogrešnim. Kako, kako obuzdati maštu, kako prestati željeti kad još ništa nema, a želi imati. Ne puno i ne više od drugih. Zar je to grijeh!? Kako ne sanjati muškarca i ne htjeti ga kad grudi traže dodir, kad vrele butine dršću!? Kako ne tražiti i najmanji dokaz za ogovaranja kad to traži žensko društvo, ženska priroda!? Ali, kako to da baš ona jedina u svemu griješi!? Zar je to dar nebeski!?

Gledala je vesla kako zaranjaju pod valove, udubljena u svoje misli, sita uzaludnih nastojanja, spremna odustati. Pogledala je Ivana koji se vrpoljio ne znajući što bi ni gdje će sa sobom - sjedao je i ustajao, šutio kao i svi drugi. Zašto li je mislila o njemu, zašto je uz njega vezivala misli i maštanja, uz dječaka neodmjerena ponašanja... Jadna joj pamet!

- Nisi ti kriva - odjednom je zagrmio Ivan našavši se pred njom. Pobijedio je neodlučnost i zbunjenost koje je prisustvo drugih još i povećalo.

Što!? Kako!? Zar joj se on obraća!? Oblaci su se trebali rasprsnuti, more umiriti, vesla ostati u zraku... sve je trebalo stati i sačekati novu riječ, odgovor, pogled, bilo što. Ali, vraga, nitko nije ni primijetio. Nastavili su veslati istim tempom.

Pogledala ga je, otupjela i poražena, bez želje da išta sama mijenja i poduzima. Što mu je mogla odgovoriti!? I kako je trebala shvatiti ovaj iznenadni bljesak njegove naklonosti - kao novu šansu ili kao zakašnjelu i uzaludnu podršku onoga koji ionako ne razumije što se s njom događa?

40

- Da ki? - odgovorila mu je i ne gledajući ga, ravnodušna i sobom zaokupljena. Odbila ga je kao što se odbija onaj koji smeta, onaj koji remeti tijek odlučujućih misli.

Nije ni slutila koliko će suza još večeras proliti zbog brzopleto propuštene prilike da spasi sve u trenu kad je pomišljala sve uništiti. Ali, kakva krivnja!? U čemu!? Pa, on misli na regatu i barjak, očito, a njoj je to tek sitnica. Kakva regata, kakav car, kakva čast!? Znaš li ti, dječače...

* * *

Bura i mjesečina. Žuta balota obavijena maglom i svijetla namreškana pruga pružena po površini mora koja otiče tko zna gdje. Tamno je oko nje. I vjetar je. Lagani. Studeni. Stislo je. Stala je svaka kretnja. Samo se grane njišu, šuškaju kristalno - metalno, ukočeno i koštunjavo, a more dršćući odlazi. Gdje to? Tamo gdje nema bure? Ni male ni velike!? Polagano se razdanjuje. Nema svijetle pruge. Ostaju tek točkice, nepovezane, lelujave, na vrhovima nabora. Prijelaz iz mraka u svjetlo gotovo se fizički može osjetiti, dotaknuti ona opna koja ih razdvaja. Može se čuti kako nježno puca: rasteže se, rasteže i - puk. Tiho, tiho. I eto nas. Dan je. Pozdrav vam žuta baloto i namreškana svijetla prugo ! Kamenje se budi. I zemlja.

* * *

Veljača je več, hladno je, ledeno. I voda je ledena. Čini

se čovjeku da bi je mogao zagristi i da bi prsnula pod zubima poput grumena mraza, ali ne: pije je, guta, želi se što prije riješiti neugode, zubi mu trnu, osjeća studen u stisnutom grlu dok mrzli, pjenušavi vodopad klizi i nestaje u ždrijelu. Kažu da je takva voda bolja za kuhanje nego kišnica iz gusterne ( pogotovo za zelen i ribu ). Antulica je nosila vodu, u drvenom vjedru, na glavi. Dani su od maškara. Doći će joj Ivan, zakrabuljen i zagrliti je - odjednom je pomislila. Ona će znati tko je. I u kolu će, kad ga povede župnik ( jer na ovom otoku i župnici znaju plesati s pukom u kolu, štoviše, u dane karnevala oni ga i započinju ), stati

41

do nje, uhvatiti je za ruku, dodirivati ramenom, bedrom i kukom, sve slučajno, naravno, ali sve češće, sve duže i sve slađe. Ruku će joj držati čvrsto, muški, a opet meko i nježno, s ljubavlju i naklonošću. Ljudi će ih gledati, primijetit će da su najljepši par, po će pomalo, gotovo neprimjetno, izlaziti iz kola i ostaviti ih same, a oni će se držati za ruke, zagrliti se ( zašto ne, sami su, svi su otišli, ostavili su ih dobrohotno ). A onda, kad se i to dogodi, kad više ne bude tajni, ljudi će veselo okružiti par, posuti ih cvijećem i zapjevati im. O, Bože! - prekinula je svoje maštarije. Ovog je puta otišla najdalje. Ni ljudi, ni župnika se nije bojala, pred njima se ljubila i grlila s momkom o kojem nikom nije pričala, za kojeg ne znaju ni njezini roditelji ni itko drugi ( pa i one djevojke što je peckaju i tjeraju u svađu i suze samo nagađaju, djevojački raskalašeno, izazivački i zavidno ). O, nebesa, predaleko odlazi sve ovo, a htjela je zaboraviti, odustati. Osjetila je nešto blisko ravnodušnosti, ali sada, evo danas, opet...

* * * Te se je večeri Antulica dugo ogledala u ogledalu. Grudi su joj se zažarile, bradavice ukrutile, osjećala je čudnu vrućinu.

- Bože moj! - rekla je naša Antulica. Rasplela je kosu prije spavanja i raščešljala je.

Raskopčala je bijeli steznik. Suza joj se skotrljala do brade. Naglo. Iznenada. Debela, teška , okrugla suza. Jedna jedina. I nije ju obrisala. Pustila ju je da se osuši ili da kapne na grudi.

On! On! Dječarac neodrasli taknuo ih je prvi. A što to njemu znači!? I što je zapravo htio!? Uvrijediti? Narugati se? Izazvati?

- Onda mala, ka ćemo pirovati? Osmjehivala se u početku, bilo joj je drago što se ljudi

raspituju, a još draže joj je bilo pri pomisli na ulazak u svijet odraslih žena: obitelj, djeca, muž, dom, bračna ložnica, povjerljivi razgovori s prijateljicama... ah i zagrljaji muževi.

Bradavice su joj još bile ukrućene, grudi budne kao u iščekivanju, dok je ravnomjerno, po stoti put provlačila češalj kroz kosu, zamišljena i odsutna. Misli su se vraćale istoj slici - njegova ruka, dječačka, na njenim prsima. I ta je ruka ostavila

42

trag čvrstine, muške gotovo, bila je odlučna i hrabra, smjela i drska, čak možda gonjena naklonošću i ljubavlju. - Ah! - trznula je glavom, probuđena, ljuta na sebe, na tijek misli koje je pune lažnom nadom i na svoju sklonost ka upornom traženju detalja koji će opravdati nade i uvećati želje. Prokleto je samozavaravanje i sebeljublje. Pomolila se i legla. S neosušenom suzom na obrazu.

* * * Stari je Karmelo sjedio na banku među svojim

vršnjacima, mahom isluženim spužvarima, ribarima i pomorcima škriputavih kostiju,

- Vidi ča mi lakat čini: klak, klak. - Ja ne moren glavon zaokreniti nego voliko...

gledao sunce i oblake, mladiće koji skaču u brod s lakoćom i još nose po veslo u svakoj ruci, puštao neka vrijeme prolazi bez njegovog sudjelovanja, stajao po strani i gledao:

- Svako malo to gore. Pasalo je moje... Nekad davno bio je Veliki bratan u bratovštini sv. Lovre,

a njenim ukinućem 1812 god. otkinut mu je komad srca. Pitao se kako je moguće mijenjati, ukidati, poništavati nešto što stoljećima traje, nešto što služi i Bogu i ljudima i tu ludost, tu novu ludoriju rođenu iz odjeka bezbožnih revolucija nije mogao sebi objasniti nikako drukčije nego padom i slomom svih vrijednosti, a u takvom svijetu više nije želio živjeti.

- I bolje da umren. Ki zna ča bi još doživija!? Bio je protiv ukidanja bratovštine, ne zato što je baš on

bio Veliki bratan, nego zato što to mijenja njegovu sliku svijeta. Istini za volju, bio je on protiv svega novog i kasnije: kad se govorilo o isušivanju Morinja i o gradnji gusterne i o nasipanju Mugrada za gradnju parobrodskog pristaništa - uvijek je bio protiv.

Htio je zapravo svima poručiti da ga ostave na miru i da uspore s promjenama jer mu one smetaju, bile nužne ili ne, potrebne ili ne, nasilne ili ne, smetaju mu, zbunjuju mu čula, ostavljaju ga iznenađenog i prisiljavaju na mijenjanje svojih navika i pogleda, na prilagođivanje novom i neželjenom, a on se

43

još ni u starom i poznatom nije snašao onako kako bi bilo potrebno. Nije se nauživao poznatog, a već dolazi nepoznato, drugo, novo. Usporite malo!

- Trrrrs! Ala, stani! - To je taj stari Karmelo - sjetio se Pio. Čudio se da Karmelo ne spominje nebo, nebeske suze i žal za dobrim dušama. Prošao je tik uz njega, osmotrio ga a onda se naslonio na zid susjedne kuće.

- Poslušat ću ih još malo. Stare glave, drage glave. - Poštuj i uvijek poštuj bradavice stare žene! - rekao bi

Olinko, Piov prijatelj. - I k tome još sijede vlasi i poluprazne desni - dodao bi

Pio. E, ali ovi ti nemaju poluprazne desni. Njihovi su zubi na broju. Imaju zube - za dva regruta svaki. Još orahe njima lome. Zanimljivo, mnogi otočani imaju zdrave zube. Od ribe valjda, joda, fosfora, kalcija, čega li?

Gledao ih je dok su mu u sjećanje dolazile riječi izgovorene nekoliko godina ranije, možda i čitavo desetljeće, od ljudi koje danas rijetko sreće. Dobra prilika da s i njih prisjeti, da spoji na jednom mjestu doba davna i nedavna, ljude ondašnje i sadašnje.

Starci su šutjeli i grijali se na suncu, u zavjetrini, poput guštera. Što bi govorili, o čemu, kad čitav život žive jedan kraj drugoga i znaju sve. Ovako im je ugodno. Toplo je od sunca i od ljudske blizine. - Pričaj, Karmelo! - pogledao ga je Pio u oči. - Pričaj kako si nosio bandiru bratovštine sv. Lovre sve od Donjeg polja do Morinja, pa je onda držao na provi broda i napokon pronio, posljednji put otokom, lijući suze. Pričaj zadnji Veliki bratane! Govori! Reci mi! Želim čuti svaki detalj, svaku riječ. Govori, Karmelo! Govori!

Karmelo je uzdahnuo ( kao da se prenuo, kao da je čuo Piov poziv ) i stao se češkati po bradi .

- Ča je sa!? - upitali su ga. - Ma, palo mi je na pamet ništo...

44

- Ah - odmahnuli su rukom. Svakakve gluposti padaju ljudima na pamet. Zamorno bi bilo slušati. I nastavili su šutjeti i sjediti

* * * Pred Marijicom je stajala hrpica maslina, još zelenih ( masline za jelo beru se mjesec-dva ranije od onih za ulje ), koje je istresla ( isporavila, kaže se ovdje ) iz kartelića pletenog od tankog pruća i koje je htjela istući plosnatim kamenom ( valja, svakako, paziti da udarac ne bude prejak i da se ne zdrobi koštica ). Maslinu se može i nožem zarezati, sasvim je svejedno, a cilj svega je da ona, u kasnijoj preradi, bolje reći pripravi, izgubi što više gorčine i bude brže spremna za jelo. Tučene ili zarezane masline stavljaju se u posudu napunjenu morem, a na vrh posude stavlja se sloj koromača koji je tu ne samo zato da obogati okus nego i da ne dozvoli maslinama isplivavanje i dodir sa zrakom, a time i kvarenje. Taj sok koji masline ispuste i koji je izmiješan sa morem i koromačem, kako smo već rekli, valja nekoliko puta promijeniti, najbolje svakih deset - petnaest dana u početku, a puno rjeđe kasnije - i to je to. To je sve. Zaboravite sve one recepte koji spominju lužnate otopine, prokuhavanje i stotine čudesa. I dobar vam tek! Tek što je počela s poslom Marijici ( izgovara se bez glasa j, a sa produženim i, dakle Mariici ) se približila Vinka i stala prati vunu. -Vidurina! Vrag joj u prsima stoji! - promrmljala je za sebe, pokupila masline i otišla. A što je zapravo razlog tome? Zašto ne podnosi Vinku? I zar Vinka nije, izabravši baš njezinu blizinu dok drugih nije bilo, nešto htjela? Razgovor možda, ispriku, objašnjenje kakvo, što li? -Ča si vidila da nisi vidila! - prijeteći je prozborila Vinka, raščešljana i raščupana, nabasavši na uplašenu Marijicu koja je trčala k očevoj kući zvati u pomoć, one noći kad je njezin Frane umirao od upale pluća. Mrkli je mrak bio, debela noć, bura je fijukala zlobno i nemilosrdno.

45

Nikad nikom nije rekla koga je vidjela te noći, niti je to sebi znala objasniti. S Vinkom nikad više nije progovorila ni riječi. Možda je sada bila prava prilika!? Možda je mogla saznati sve, složiti sve detalje, ali ona je otišla ne pruživši joj priliku. A što je zaista radila ta raščupanica u hladnoj noći i u tuđoj ulici!? Bježala od bijesnog muža!? Ne, i njezin muž je tada već bio pokojnik. Od ljubavnika? Ali koga, zaboga? Ili je ipak Marijica u pravu, ona je obična vidurina koja noću luta. Ali zašto je onda pustila prestrašenicu tek uz prijetnju i zašto je danas htjela pričati s njom!? Uostalom, čemu saznati istinu? Zar istina nije ono što je u onom trenu pomislila nesretna Marijica kad je trčeći po pomoć nabasala na loše znamenje. I doista, muž joj je te večeri izdahnuo. Kakva istina njoj treba!? Kakvo racionalno objašnjenje!? Ne, ne treba joj niti se uklapa u svjetonazor skrušene i bogobojazne otočanke. Njoj koja na dobro i zlo, svijetlo i tamu, gleda kao na borbu crkve sa silama mraka nepotrebna su i neshvatljiva takva objašnjenja.

Ispovjedila se Marijica fratru, nekoliko dana nakon muževog pokopa, a on ju je šuteći slušao i sam zbunjen: pa Vinka je pobožna žena, kao i sve druge, vidjet će se, vidjet će se... valjda će i ona doći na ispovijed.

I došla je nakon nekoliko tjedana, ali nije govorila o onome o čemu ju je on htio slušati, kao da mu nema što reći i kao da je došla tek tako, kako je i dosad činila svakih nekoliko mjeseci. Nikakvih grijeha, nikakvih zlih misli, nikakvih dvojbi. - Zar je to sve? - hladno ju je upitao, tonom kojim joj je dao do znanja da nešto zna. A kako može znati? Jer su božje oči posvuda!? Bog sve zna. Bog sve vidi. I ima strpljenja. Tako joj je fratar govorio, a ona je znala tko mu je i što mogao reći. Njezina prijeteća zapovijed - ča si vidila da nisi vidila - na odnosi se na fratra, tako je to Marijica shvatila, očito je. Božje se sluge izuzimaju. A možda mu Marijica nije ni trebala govoriti. Možda je ipak božja volja u pitanju!? Zaplakala je. Tiho i pokajnički. Ne kao onaj tko je otkriven u grijehu pa plače i pokajnički moli milost, nego kao onaj koji hoće nešto zatajiti, za opće dobro, pa se otkriven boji i suze pušta prkosno, ali milost ne traži.

- Moli! Moli što više! I misli na Gospodina! Drugi put ćeš mi reći! I dođi brzo!

46

Ustala je brzo i puna zahvalnosti, šuteći i klimajući glavom potvrđivala da će učiniti sve što joj je rekao. Prošli su tjedni, a Vinka nije došla. Zašto skriva istinu? Čega se boji? Smišlja li novu priču, smišlja li laž? Ne, u crkvi ne bi mogla lagati. To ne. I dok se ona kolebala i pripremala fratar je premješten u drugu župu. - Evala in: ka dođu, dođu s kuferon robe, a ka igu ča, igu s istin kuferon robe - primjećivali su ljudi i hvalili skromnost i siromaštvo svojih pastira. A Vinka je ostala tu sa svojom nedorečenom ispoviješću i tajnom koju je samo još jedna osoba dodirnula, ali ne i do kraja saznala.

Kako će novom fratru otići na ispovijed!? Hoće li on išta znati!? Hoće li mu ovaj koji upravo odlazi priopćiti koje mu neraščišćene slučajeve ostavlja i upozoriti ga s kim ima posla !? Možda mu to i dužnost nalaže!? A, možda mu ništa neće reći i ni na što ga upozoriti!? U tom slučaju ni ona ne mora na ispovijed. A što ako on to sazna nekim nebeskim putovima!? Što onda!? Previše se misli vrtilo po Vinkinoj glavi. Prešuti li navalit će sebi grijeh na glavu, a on će, jer recimo sve zna, čekati strpljivo i nenametljivo i neće je htjeti pokopati kao kršćanina umre li iznenada. Do kraja života čekat će je, sa jednih na druge fratarske usne preneseno upozorenje:

- Pazi, ta ti duguje ispovijed i objašnjenje o svojim noćnim šetnjama! - i tada će, u času pokopa, ljudi zbunjeno čekati fratra da stane na čelo sprovodne povorke, a njega neće biti.

A da mu sve prizna!? Da. Nema joj druge. Prevelik bi bio teret čuvati takvu tajnu. Priznat će svoju sramotnu znatiželju i svoju nemoć da savlada želju!

Već dugo je gledala Bepa, koji je danas oženjen, ljubav njene mladosti i već dugo je jedva obuzdavala potrebu da ga vidi barem kad ga ne može imati uza se. Plakala je dok se oblačila i drhtala od nezaustavljive strasti (od opasnosti, koje je bila potpuno svjesna i potrebe da udovolji svojoj ludosti i time je barem na kratko umiri ). Još malo, još malo i vidjet će ga. Prokleta strast, divlja i neukrotiva, koja ne može uroditi ničim dobrim, baš ničim. Nahranit će se i zadovoljiti slašću pobjede nad voljom jedne priproste žene. Kakve li koristi, kakve li

47

ugode!? Ničeg, ničeg osim samoponiženja, ničeg osim gledanja vlastite nemoći pred vlastitom ludošću.

Na pola puta, gutajući suze i slinu, ne gledajući kuda gazi, pala je preko kamenog zidića. Podigla se, osvješćena, gologlava i zaputila se nazad svojoj kući. Izgubivši oprez naletjela je na Marijicu i iz sebe izbacila sav bijes sabijen u prijeteću zapovijed. Konačno, došla je k sebi, ali je počinila novu ludost. Ispriča li to svom ispovjedniku, prizna li sve, optužit će je za sve i svašta: - Poželjela si tuđeg muža, ti samoljublja puna zavodnice. Koristila si se mrakom, a s njim si u prijateljstvu, priznaj, da bi šetala oko kuće sretnog para i prijetila nesretnoj duši kršćanskoj koja išće pomoć za svog umirućeg muža. Ti, kćeri tame! Ti si ta!Ti si ta! Nešto ranije, fratar je ( onaj koji je tako strpljivo čekao Vinku, a lako mu je bilo biti strpljiv kad ima vremena koliko hoće jer crkva ionako barata prvim i posljednjim stvarima, pa čemu onda žurba ) pripovijedao ljudima, na ulici više nego u crkvi ( propovijedao bolje reći ), o onima koji su se odrekli Boga, koji su svećenstvo odlučili prognati, a sada će eto upravljati i našim krajem. Da, o Francuzima je govorio. I Vinka se toga sjetila. Iz tame, iz dubine utrobe šiknula je spasonosna zraka: ne mora se ispovjediti. Tako je. Ne mora se ispovjediti. Zar Francuzi nisu željeli protjerati fratre i obezvrijediti svu njihovu rabotu pa i institut ispovijedi!? Da! Da! Ah, neka opet dođu! I neka ovaj put ostanu zauvijek - vapila je. Nadajući se da će doći, da će se ubrzo sve stubokom promijeniti, odgađala je ispovijed. No, znala je ona dobro ili je barem slutila da od toga nema ništa ( nije ona te sreće ) da je od grijeha može izbaviti samo božja riječ, da tek na pokajanje dolazi oprost ( a i to možda ) i da svijet bez crkve ne bi bio ništa bolji nego li je s njom. Svejedno, tražila je razlog, bilo kakav, da odgodi tu mučnu ispovijed.

Pomišljala je i kako će se zareći da njena noga više neće prekoračiti prag crkve. Imala je i razlog kojeg je sada mogla iskoristiti : nekoliko tjedana nakon muževe smrti fratar ju je susreo na ulici i nakon nekoliko uobičajenih riječi zapitao gdje drži ruke kad spava... - Ča!? - proderala se ona. - Puj, pogrdo!

48

* * *

- Jadna li si - govorio je Bepo svojoj Vani koja se u

bračnoj postelji odmakla od njega prekrila preko glave i stisla do zida. Za ime Isukrstovo, pa on bi je htio gledati golu, još bi je zagrlio i ljubio. Nenaviknuta na ikakvu nježnost, niti na golotinju, ( ta, grijesi su to, kćeri, slušala je cijelog života, budi tiha, smjerna i skrušena ) iznenađena njegovom opetovanom željom za čulnim užicima, prestrašena i na muža još nenaviknuta ( u braku su tek drugu godinu, a njega dugo nije bilo kući, navigavao je ) sakrila se i stala moliti Boga da joj bude od pomoći, da ga prosvijetli i obuzda njegove strasti u kojima je vidjela samo nasilje, a nikako potrebu za ugodom, toplinom i ljubavlju. - Jadna li si - govorio je u sebi. - Ti bi to najradije obavila u mraku, pod pokrivačem, bez skidanja, bez gledanja u oči, bez suvišnih poljubaca i dodira, tek bi podigla spavaćicu do pupka, spustila gaćice, sve pod pokrivačem, da muž tvoj ne vidi što to skrivaš, da ti ne vidi ugodu na licu, radost i slast u očima... slast, što to govorim, gađenje, a ne ugodu, gađenje... i bedra, pupak...ajme...i da sve ne traje duže od pet minuta i da se ne ponavlja češće od jednom u dva - tri mjeseca...tako bi ti, a?, čega se to bojiš, koga?, zar je grijeh uživati u svom tijelu, u dodirima, pa nebo nam je to podarilo, ludo!.Zašto se bojiš ogoliti? - sad je već urlao, u sebi, dakako, ne usuđujući se započeti razgovor koji bi za nju bio besmislen, čudan i bolestan , a za njega samo dokaz neuspjeha. - Ljutiš me, ljutiš me, ljutiš me - nastavio je svoju tiradu, sjedeći na rubu kreveta. Nije primijetio da se okrenula, legla na leđa, jecajući sve glasnije i gledala ga. - Na ti roge! - obratio se izravno Bogu i očima popratio pokret ruke kojim je htio napakostiti nebu, reći svoju, pa makar mu se i osvetilo. Na plafonu primijeti nekoliko mrlja od ubijenih komaraca i krupne, požutjele mrlje. - Tribalo bi obiliti plafon.

- A? - javi se ona, šmrčući pomirljivo i pokajnički.

49

- Obiliti plafon – ponovi tiho i ode do prozora pogledati brod u mulu ( i sasvim nenamjerno, odsjaj mjeseca na površini mora ), ljut na nebo i na ženu. Sve je to ista banda, pomislio je : žene, sveci, fratri, popi, časne, svi. A jadan Bog nije ni kriv, on i ne zna što mu rade po crkvama, što govore, kakve gluposti propovijedaju, straše narod, životne sokove suše. Urota je to protiv čovječanstva. Da, urota. Časne sestre, zavjeti djevičanstva i čistoće. Ludorije, eto što.

- Oćemo. - A!? - iznenadio se Bepo. - Oćemo! - Sa!? Sa je gotovo. Ka nisi tila prvo, sa neću ja -

odbrusio joj je, a onda, shvativši da mu je bolje ne biti grub, zapitao : Ča to?

- Plafon obiliti! - Plafon, plafon, da ča bi čovik s tobon moga. Sjetio se Bepo i dobrog fra Vice, starog fratra koji je

tijekom službe svašta čuo i vidio pa se ničemu više nije čudio niti prestrogo sudio. Bepo ga je zato i volio.

Koliko li se samo razlikovao od drugih svojih kolega koji su bili živo zainteresirani učestvovati u životu svijeta i to ne bilo kako, ne, željeli su oni biti i sucem i sudionikom. Da, da.

Pala mu je na um i priča, koju je davno čuo i čiju istinitost nije mogao provjeriti, o nekom drugom daleko-otočkom pastiru koji je, kažu, štuf svega i umoran od zatupljujućih svakodnevnih poslova vezanih uz pastirsku službu, poručio stadu : - U nedilju neka mi dođu samo kurbetine i lupeži - i obznanio time svoj stav o crkvi, svojoj službi, svijetu i životu. Govorio - ne govorio, propovijedao - ne propovijedao...ajde Boga ti...

Ali, takvih više gotovo da i nema. Ovi su tvrdi i kruti, uvjereni u moć svoga poslanja i svete riječi. I, eto, eto što rade poštenim ljudima - plaše ih, unižavaju, umjesto da ih slušaju. Da, ljude, koga drugog!?

Fra Vici se svašta moglo reći. Eto, jednom su ga, smijući se, Bepo i Niko upitali zašto je Bog stvorio draču i rade li ljudi

50

dobro ili zlo kad čupaju tu nadasve lijepu, a nerijetko i korisnu biljku. Nije se naljutio, smijao se s njima. - Sutra...sutra ćemo... - ponavljala je Vana.

- Obiliti plafon, eli? - rugao joj se Bepo.

* * * Tri su ure ujutro, Bepo ne spava. Nebo je još zvjezdano i mračno je, zrak je tih i pospan, more lijeno... Čuje se šum školjki koje se otvaraju i zatvaraju, priljepaka koji se priljubljuju uz kamen i pomiču klizeći jedva primjetno. I rakova.

Ivan je ušao u brodicu koraknuvši preko granja brnistre koju je otac nedavno stavio uz rub mula da posluži kao štit koji će ublažiti mogući udarac o tvrdo kamenje. U daljini je čuo glasove, kratke i škrte ( nema se što govoriti kad svatko zna što mu je raditi, a ni raditi se nema što, unijeti motike i kartele u brodicu, odvezati je i otisnuti se ).

Jedina je poteškoća kad i tovara treba ukrcati, pogotovo ako je od onih plašljivih ili ako mu se tada baš neće. Treba ga natjerati da skoči na škaf, oprezno, jer upadne li živina u more, iako plitko tek do trbuha, tko će ga izvući. I još gore, propao je dan za u polje otići.

Sjetio se Pio da je jednom gledao izvlačenje tovara iz mora. Jadna se životinja trsila i naprezala, uzmutila more muljem i svilinom, potezali su je, tukli i ništa. Što se više batrgao dublje je u mulj propadao. (Bilo bi ljepše reći u žalo, ali bio je to zaista žitki tamni mulj). Nabacali su kamenja da se tovar može popeti, no i tada mu je bilo visoko. Teško je iz mora iskočiti, more drži i pritišće, usporava pokrete i okiva udove. Na koncu su razrušili dio mula, pobacali kamenje tovaru pod noge i spasili prestrašenog jadnika koji je još drhtao od straha i hladnoće, udaraca koje je dobio i istezanja vrata (jer su još uvijek držali konop kojim je bio svezan ). Da, nemilo su ga tukli. Ta, tovar je, udarac u leđa mu možda i pomogne, pokrene ga ili mu da neočekivanu ideju i objašnjenje kako zakoračiti i gdje preskočiti. Osim svega, valja i svoj bijes iskaliti na glupanu koji tek tako upada u more.

51

Čuli su se koraci, ljuljanje brodice i škripa pajola, zveket motika i lašuna, zatim još i namještanje vesala u sohe... zvukovi koje Pio do danas pamti.

- Rini! - Molaj! - Paraj! ( Ne, ne radi se o paranju, nego o sprječavanju

udaranja o zid mula, naglasak je na zadnjem slogu ). Otisnuli su se, izvukli iz tijesnog mula i zaveslali.

Veslima su zarezali gusto, tamno, još neprobuđeno more. Prvi su dirnuli i razbili njegovu jutrošnju nedirnutost, njegovu opnu djevičansku. A lijepilo se more za listove vesala, ne shvaćajući, kao u bunilu, da je vrijeme za početak novog dana, još jednog u beskrajnom nizu.

(Jeste li slušali, u gluhoj noći, zvuk koji proizvode vesla pri zaranjanju i izranjanju iz mora, u bonaci, pod zvijezdama)?

Veslali su polako i tiho ( pažljivo, kao s pravom djevicom! ).Uzgibali su ga, probudili, odguravali i vrtložili zaveslajima praveći jamice, omatali ga oko vesala, podizali u zrak i puštali da kaplje natrag... Nakratko. Sve se brzo smiruje za njima. Jamice se popune, vrtlozi zamru, more ostaje kakvo je i bilo. Naizgled, jer već je probuđeno, prenuto, naborano.

- Zavezi naza! Naza, udriće! Eli čuješ, ti...ti... Jadničak Ivan nije ni primijetio da su već stigli do

odredišta, da je svanulo i da su zvukovi postali drukčiji - čuju se galebovi, plima nadolazi, klokoče među kamenjem.

( Jeste li ikad pri veslanju gledali ponašanje mora i brodice? Jeste li osjetili da su zvuci različiti. I mirisi. Različito je po noći i po danu, na boku broda i na krmi, na provi i ispod vesla, po bonaci i po jugu, po buri i po kiši, uvijek je različito.)

Mislio je na Antulicu. Što li je značio njen miran pogled, što jedva primjetan smiješak, a što onaj odrješit odgovor? Danima je mislio o tome i danima nije bio onakav kakvog ga znaju - brbljav, veseo i pun doskočica.

* * *

52

Obilili su plafon, zaboravili teške riječi i suze ( kao da ih nikad nije ni bilo ), no između Bepa i Vane i dalje je ostao zid, zidić barem. Imaju li i drugi muškarci iste probleme kao on, često se pitao Bepo. Spavaju li oni sa svojim ženama? Jesu li strpljivi s njima ili nesporazume rješavaju jednostavno i u korist jačega ( tjelesno jačega, naravno ), služeći se silom i položajem!? A što je ovoj njegovoj!? I kako je mogao znati što ga čeka!? Pokuša li pričati s njim sve će se svesti na nagovaranje i optuživanje i ne samo to, ona će izbjegavati razgovor znajući kuda to vodi i kako bi moglo završiti. Jasno je njoj sve, ali jednostavno nešto ne valja. I kako živjeti u atmosferi iščekivanja neugodnosti!? Kako se smijati, kako imati dobar apetit!?

Sjedio je Bepo za kuhinjskim stolom, lupkao nervozno petama o drveni pod, ispijao bevandu i gladio brkove. Strpljenja, strpljenja, strpljenja. Vana je čistila sobu, namještala krevet ( Gospe moja, kakav li je njen odnos prema tom krevetu, bračnom, kojeg redi i namješta, a koji joj je zapravo izvor najgoreg straha ). Dugo, dugo, je to trajalo puno duže nego što bi trebalo za tri takva kreveta. Bojala se prekinuti posao, besposlena stati sučelice mužu i pogledati ga u oči. Čekala je da ode u tovernu, da je ostavi samu, a on je opet čekao nju, da dođe pored njega - pa što bude.. Srećom, živjeli su sami ( što je tada bio rijedak slučaj ), zapravo, njegovi su ulazili s druge strane kuće pa iako su bili pod istim krovom nisu bili u zajednici. Ispio je Bepo tri kvarta bocuna, već ga je i vrućina hvatala, zapjevati mu je došlo, a naleti bijesa izazvani dugim čekanjem povukli su se pred svetošću vina i miroljubivog zanosa. Zapjevao je, zatvorenih očiju, sebi pod brk, lagano i tiho, sotto voce, a onda ponesen pjesmom i vinom, još uvijek ne otvarajući oči, zaorio glasom, raširio ruke kao da čeka prijateljski zagrljaj, ustao i krenuo kuda ga noge nose. Prestrašena Vana, ugledavši Bepa kako ide prema njoj raširenih ruku i zatvorenih očiju, pjevajući iz sveg glasa, prekrižila se, sklopila oči, stisla se uz uzglavlje svoje svete bračne postelje i stala zazivati pomoć božju i svetačku. Našli su se jedno drugom u zagrljaju, prenuli se i počeli se ljubiti stidljivo kao djeca. I tko zna dokle bi stigli i kako bi sve kasnije krenulo da ih nije prekinula cika pred vratima i zvončići. Sretan Božić, sretan Božić!

53

- Mir kući ovoj i svima koji u njoj prebivaju... Fratar sa svojom pratnjom, dječacima koji su nosili svetu

vodicu i katoličke kalendare, ušao je i stao škropiti i blagoslivljati. Nebesa su poslušala Vanu i pomogla joj u trenu kad je bila spremna odreći se njihove zaštite. Ah, nebesa, nebesa!

A Bepo!? Bepo je nastavio lupati petom o pod, brže nego ikad, pogledavati u nebo i coktati zubima. Nalio je zatim još jednu čašu, čak je i vodu zaboravio uliti, ispio je na brzinu i otišao u tovernu prije negoli je fratar izišao iz kuće.

* * * Antun je bio u godinama kad ga se već moglo nazivati starim momkom. Nedavno je napustio sjemenište iznenadivši time sve koji su ga poznavali. Od najranijeg djetinjstva bio je okrenut crkvi, a kasnije i knjizi. - Mama, vidi maloga popića - govorio je Pio kad bi ugledao male ministrante u pravoj crkvenoj odori, s bijelim plaštem preko ramena i svetom vodom u ruci.

- Nije to mali popić, on samo pomaže... Takav je bio Antun. Više je vremena provodio u crkvi

nego s djecom na ulici. Zadirkivali su ga i nazivali uškopljenikom u doba kad se trebao zanimati za djevojke. Njegov je životni put bio određen, znali su to svi i zapravo nisu imali ništa protiv da takav čovjek jednom bude i njihov pastir. Zato su se nemalo iznenadili kad je jedne godine umjesto da ode u sjemenište, kao što je godinama činio, ostao kod kuće. Prihvatio je odmah sve poslove koje mu ranije nisu ni nudili ( od veslanja do slaganja i bacanja mreža i parangala ) i obavljao ih je tiho, gotovo bez riječi. Smireni smiješak koji mu je lebdio oko usana svjedočio je o njegovoj pomirenosti i s nebom i s novom situacijom. Baš kao da je sve onakvo kakvo je i trebalo biti i kakvo je i sam želio. Pokušali su izmamiti od njega priznanje da je napustio crkvu, da je spoznao nešto što joj oduzima sjaj ( to su žarko željeli čuti jer bi time sa sebe skinuli sve grijehe i teret koji im se činio nepotrebnim ), no u tome nisu uspjeli. On je i dalje govorio

54

isto što i prije. Pa što je onda razlogom!? Bezbožnost koju su Francuzi rasijali svijetom, ideje socijalista, što li!? Ili možda naglo probuđena tjelesna požuda ( sjetio se čovjek sebe, pa što!? ) što u njegovom slučaju to izgleda najmanje vjerojatno!? Možda, jednostavno, sukob s nekim od pretpostavljenih!? Ili sve to!? Ili samo nešto od svega toga!? Ili ništa!?

Nije govorio. Osmjehnuo bi se i ostavio ih da nagađaju. Ponekad bi rekao da su nedokučivi putovi gospodnji i to je sve. A i što bi im trebao reći!? I kome!? Tko bi razumio sve uzlete i padove njegove duše, postanke i umiranja njegovih težnji, htjenja, ushita i razočarenja!? - Nema višeg cilja od čovjeka, čovjek je najviši cilj - pročitao je negdje i to mu je uzburkalo svjetonazor i otvorilo stotinu pitanja ( a ako bi i došao do kojeg zadovoljavajućeg odgovora taj je ukazivao na još tisuću nejasnoća ). Revnostan je bio u traženju odgovora, no kako priprema za poziv pastira traži puno uhodanih rituala, a on ih je počeo zanemarivati ( nije bitno moliti se baš u crkvi i škropiti se svetom vodicom, Bog čuje unutrašnji govor čovjeka i po tome sudi, a ne po željama ili praznim naklonima - govorio je ), nešto se moralo promijeniti. I promijenilo se. No, odlaskom iz sjemeništa ostao je i bez knjiga koje su mu bile jedini oslonac i jedina svjetlost pri traženju odgovora. Gdje će ih sad i kako nabaviti jadni težak i ribar!? Kako će nahraniti svoj duh okružen ljudima koji su na sasvim različit način, prizeman i jednostavan, govorili o stvarima kojima je htio prodrijeti u srž. A, možda je dobar put, u traženju dubine i suštine, vratiti se jednostavnosti, vratiti se doživljavaju i življenju sa stvarima, umjesto njihovom tumačenju. Doživljavanje umjesto tumačenja!? Da. Sviđala mu se takva mogućnost i prihvatio ju je, možda i stoga što nije imao drugog izbora ( ili je odlučio da ne izabire!? ) pa je i sebe uvjeravao da je tako najbolje, da nije puno pogriješio i da će takav put završiti oplemenjivanjem njegove duše. A opet, koje li svrhe od svega toga, od svih nastojanja da prodre što dublje u sebe i druge!? Živjeti pomiren s nebom!? I morem!? Pa i ubogi ribari - veslači, kopačice - pljeviteljice, vuno - predačice i žito - skupljačice žive u sličnom dosluhu s prirodom. Štoviše, sudjeluju, doživljavaju, proizvode svijet. Da,

55

no proizvode ga i oni koji njime upravljaju ( ništa drugog i ne rade ), a ubogi težaci rade i rade, a jedva da i svojim magarcem upravljaju. Eto gdje leži pravo pitanje! A o njemu je ( i tko zna o čemu još ) naš Antun razmišljao dok je svakodnevno sam šetao otokom. Otok je nevelik, toliki da ga se u poslijepodnevnoj šetnji može tri puta obići, lagano idući uz more i zastajkujući kod svake novoizbačene školjke.

Što li je planirao!? Otići nekud ( a zašto ne ostati )!? Što raditi? Zar veslo nije dobro? I motika?

Ljudima je u početku bilo čudno što toliko vremena provodi u šetnji i samoći jer nitko od njih to nije radio ( uostalom što ima u tome? i čemu hodati bez potrebe ), ali kako su znali da je oduvijek bio različit od svih drugih nisu ga smetali ni zamarali suvišnim pitanjima.

Ipak, nije prošlo dugo vremena, a Antun je počeo navraćati u tovernu. Postajao im je sve sličniji.

* * * Više od ikog drugog Vinka je željela pričati s Antunom. U njemu je vidjela onoga koji će je saslušati, pa ako i nema ovlasti da je razriješi grijeha i muke joj time umanji, savjetom će joj pomoći i možda je uvjeriti da grijeh nije ni počinila. Jer, tko bi znao što sve spada pod grijeh!? ( A sada se, od Francuza na ovamo, nešto mijenja, zar ne!? ). Možda je i fratar pogriješio donoseći sud o njoj, možda ju je prestrašio bez potrebe!?

Ah, Vinka, padaš sve dublje u blato. Miruj! Ne ruj! Ne, nije se mogla zaustaviti onu noć. Morala je ... Ženska sposobnost kontrole svojih postupaka manja je

nego muška...- izvukao je Pio, negdje iz mozga, davno pročitanu frazu pokušavajući naći nešto na čemu će graditi svoje viđenje događaja. Da, da, ženama upravljaju žlijezde. Vinka, koja ne može izdržati, koja se ne može kontrolirati i koja odlazi u mrak pred kuću onoga koga želi tek vidjeti, kako li će se postaviti pred mogućnošću razrješenja grijeha i pred mogućnošću da na grijeh pogleda drukčije!? Ustala je drhteći i prebacila plet preko ramena. Bila je odlučna u svojoj nakani. I, srećom, bio je dan. Putem je sebi davala upute: kako nastupiti, što reći, jer ne valja

56

odmah s vrata navaliti, a istini za volju ona u njihovu kuću ( Antun živi s roditeljima i sestrinom obitelji ) nije često dolazila.

-Di je Antun? Tila bi ga pitati... -Ne, ne, ne! - prekidala je sama sebe, nezadovoljna.

Trebala bi najprije razgovarati s njegovima, najbolje sa sestrom. Dobro zna što bi majka rekla:

- Ča oće? Udovica! Strepila je Vinka zbog susreta s Antunom. Božji je on namještenik, dodirnut njegovom pažnjom, u krvi mu je crkvena mudrost, pa iako je od svega odustao ne zaboravlja se nikad, niti se tek tako dokida ono što je u čovjeka jednom urezano. Hoće li je saslušati!? A zašto bi!? A zašto ne bi!?

Našla ga je pred kućom. Sjedio je u hladu tek razlistale smokve.

-Tila bi se ispoviditi - brzopleto je započela. -Meni!? Zbunio ju je, sasjekao. Gledala ga je, iznenađena i

izbezumljena. Odbio ju je, jednom riječju, a vjerovala je da će joj pomoći. Govorio je da on to ne smije i da bi time grijeh počinio, zatim, vidjevši je ukočenu i očajnu, zapitao ju je zašto je došla baš k njemu i ne dobivši odgovora popustljivo je rekao da mogu popričati, ljudski, prijateljski, dobrosusjedski, ali ništa više od toga. Prihvatila je. I otvorila mu je srce, pustila je tugu i sramotu njemu na ocjenu, a on je šutio i slušao, dvojeći bi li je prekinuo ( ta, zašto bi on to slušao zašto bi je pustio da se muči i ponižava pred njim i zašto bi sebe opterećivao tuđim mukama kad mu je i svojih dosta ) ili nastavio slušati do kraja ( zašto joj ne bi pomogao skinuti teret sa srca, ta to mu je dužnost kao čovjeku dobre volje; odbivši je odbio bi i znake božjeg milosrđa koje je i dalje osjećao u sebi, jednako kao i ranije, odrekao bi se Boga, a zašto? zbog prkosa i mržnje prema onima koji ga nisu razumjeli!? zar se zbog njih treba odreći svojih stavova, ne, ne, ne, on je za oprost i dobrotu i nitko ga u tome neće pokolebati). Ušutila je. Sve što je naumila ispričala je i odahnula pogledavši ga: - reci, odsjeci!

A, što bi ti on rekao, ženo i sestro!? Bog neka ti kaže. Čut ćeš ga u sebi. Osjetit ćeš kad ti oprosti. Nema tu pravila ni

57

paragrafa, sudaca ni porote, ti si najbolji svjedok svojih postupaka i njegove volje. Eto tako joj je rekao.

Ali, kako, kako!? - pitala se. I što će biti ako krivo protumači osjet i zađe u dublji ponor, zbog zablude. I što to znači da nema drugih sudaca !? Zar on govori isto što i svi drugi bezbožnici!? Tko zna, tko zna!? I tako : ona je tražila oprost, on ju je uputio na strpljenje, ona je tražila oslobađanje od neizvjesnosti, on ju je baš na nju uputio, ona je tražila prizemljenje, on ju je uputio na nebo. Nedokučivi su putovi...

* * * Antun je te noći usnuo čudan san:

- Pokrštavali ste jadne barbarske narode, uništavali im kulturu, njihove predivne legende, vjerovanja, sve. Toliko toga je nestalo. Toliko toga je izgubljeno.

- Ad maiorem gloriam dei. - Prevarili ste i Rimljane i barbare. - Ad maiorem... - Opet, Jesus, ponekad zvučiš kao jezuit. - Ha, ha, dobra dosjetka, ali ipak odbijam takvu

usporedbu. Niti govora! - Rekoh uništene su predivne kulture i originalne religije,

a sve pod geslom prosvjećivanja i uključivanja u veću, bolju i savršeniju zajednicu...

- I što je u tome loše? - ... u novu organizaciju, novu vlast, novi poredak... - I što je u tome loše, pitam. - Prevare, Jesus. I svo to nasilje. U ime čega? Rušenje

njihove posebnosti, uprosječivanje. Tko kaže da je njihova organizacija bila loša. Zar su od vas tražili da ih ocijenite? Ili možda da im presudite? Ta oni su bili sretni, zadovoljni, neopterećeni strahom i poniženjima, živjeli su u ljubavi s prirodom i svojim ženama, normalni, zdravi, čista srca ...

- Ali, povijest je... - Povijest!? Što je povijest? Čija volja? Ili slučaj! - ... pokazala...

58

- Što? Da su se sva zla nastavila, da je vlast postala krvožednija, a ljudi poslušniji!?

- ...stanovit napredak i to upravo u okvirima naše vjere. - To je obična podvala i zaposjedanje vlasti za duga

stoljeća. - Eto vidiš da se radi o pametnim glavama koje su mislile

unaprijed. I zašto ne vjerovati takvima!? Zar je uostalom bilo boljeg izbora? S ljudskog gledišta, naravno.

- Ali vi ste ih ipak prevarili i iskoristili. - Zar je moglo biti drukčije? - Od progonjenih pretvorili ste se u progonitelje. - Pa oni su dobili svoje države, teritorije, vlast. - Dobro ste to izveli. - To je temelj današnje Europe. Trebamo li se stidjeti?

Poslije trulog Rima, poslije dekadencije i razvrata došlo je novo doba, nova kultura, nova religija. Božja volja. Božji plan.

- Ali, vi... - zbunjeno je pokušavao naći uporište za nove napade.

- Uostalom, ja nisam ovlašten davati ovakve izjave. Svoje sam obavio...

- Aha, obavio zadatak. Poput kakvog organiziranog prevratnika, možda?

- Pretjeruješ. - Zaista, kakva je razlika između tebe i drugih urotnika i

buntovnika koji su kroz povijest nasilno pokušavali otimati vlast? - Mi se nismo služili nasiljem, ratom ni oružjem. - Molim!? - Ne vjeruješ mi? Pa, onda sam istraži. Ne pitaj onoga

kome nećeš vjerovati! - I hoću. - Možeš. Napiši pet knjiga. - I šest ako treba. Sad mi je sve jasno! Bože, u što sam

potrošio godine!? - Eto, zoveš Boga. - Krasno ste to izveli: pustili u opticaj priče o

djevičanstvu, čistoći, raju i uskrsnuću, iskoristili najezdu Barbara i slabost Rima...

- Ne spominješ ljudske duše, ako mogu primijetiti...

59

- ...ustanovili obrede pri kojima se ljudima u usta gura komadiće pečenog tijesta...

- ...ni zapovijedi, sakramente, ispovijedi... - ...i uvjerava u grešnost, uzaludnost postojanja bez

slijepe vjere i gađenje prema svemu ovozemaljskom. Pa, dobro što si ti imao od svega toga? Razapeli su te, pljuvali, mučili...

- Sam kažeš da sam odradio svoj dio. Nisi li rekao da sam prevratnik!?

- Jesi li zaista vjerovao da će svijet biti bolji nakon toga? I da će ljudi prestati biti zli!?

- Pogodi! - Jesi li ikad pomislio da je sve to bila uzaludna igrarija?

- Rekao sam da je to božji plan. - Zar ti je dovoljno što izgovaraju tvoje ime po crkvama i

ubožnicama, što si postao simbolom žrtve i otkupiteljem grijeha, što nose tvoje slike i upućuju ti molitve? Zar je to dovoljan razlog za onakve promjene i pretumbavanje povijesti? Koliko žrtava, krvi, plača i bijesa samo da bi se promijenilo ime onoga kome je molitva upućena? Zar nije moglo i bez takvog prevrata? Osim toga, poznato ti je da su se neki od pokrštenih naroda radosno odrekli vaših usluga i vratili se svom poganstvu.

- Ali mnogi nisu. - Jer su ucijenjeni. Sam si rekao da su dobili teritorij,

državu, zaštitu i blagoslov pape. - Tako su opstali. I ojačali. - Žalosno je ako je to bio jedini način. - Crkva ih je spasila. Promisli koliko je bilo opasnosti

oko njih, koliko krvožednih susjeda ( svi su oni bili divljaci ), koliko neodlučnosti i lutanja. Oni su sami tražili rješenje i znali su ga prepoznati u trenu kad im je ponuđeno.

- I nije bilo prisile? - Spasenje je to bilo, spasenje. - A znaš li Jesus da je puk uvijek imao smisla za šalu. - Molim!? Kakva je to sad tema otvorena? - Puk se uvijek znao narugati prevjernim tvojim

sljedbenicima. Čak i tebi, uz svo poštovanje i strahopoštovanje. Sjećam se jedne djevojke kojoj su, kad bi joj od siline vjerskog

60

zanosa postalo vruče u njedrima i vlažno među nogama, znali doskočiti sa: Bedra im se žaru palu Isukrsta silno falu. Ha? Što kažeš? Sviđa ti se? To ti je smislila jedna koja je htjela pobjeći iz crkve pred sam sveti sakramenat vjenčanja. Rugala se ta svemu i svačemu. Genij, genij je u njoj čučao. Mali, školom neizbrušen i kržljav doduše, ali ipak vrijedan pažnje. Ne poznaješ je, naravno. Poslušaj i ovu: Po plećima tučem bičem I tresem se cijelim bićem A? To ti je rugalica jednoj flagelantici. Uostalom, kad si tu htio bih te nešto upitati. Te flagelantice, Jesus, one su se palile na tebe, zar ne?

- Što!? Glupost. Kakva su to pitanja i što ti zapravo hoćeš reći?

- Mislim, Jesus, ljudi se nisu promijenili otkako ste ih preuzeli.

- Preuzeli!? Pa mi smo tu oduvijek. Nismo ih mi ni od koga preuzeli.

- Onda vam nisu baš sjajno ispali. Nezahvalnici jedni rugaju se gdje god i kome god stignu.

- Čovjek ima mogućnost birati. Slobodan je. Eto vidiš! Zar bi ti htio da se služimo prisilom?

- Ali, Jesus, pa to je nedovršen posao! Napravili ste čovjeka koji vas se boji i ruga vam se, istovremeno. Žene usred molitve orgazmiraju, još se čupaju i urliču, a ti govoriš o slobodi izbora. Pa što ste to učinili!? Čime se hvalite!?

- Ti ne znaš što hoćeš reći. I, molim te, ako već želiš sa mnom razgovarati neka to ne bude o ljudskoj nesavršenosti. Tko si uostalom ti da prosuđuješ kakvo što treba biti!? Sve ima svoje zašto i svoje zato, a ti to ne moraš znati. I ne možeš.

- Da, da. Gdje god škripi opravdanje se nađe i glasi: ne znaš i ne možeš znati. Dobro, u redu...

- Nećeš me više ništa pitati!? - Što ti je sad? - Pa lijepo smo pričali. I znam da mi imaš još puno toga

reći.

61

- Nisi mi odgovorio sviđaju li ti se one rugalice!? - O, ne. - Znaš li ti za šalu? Uvijek si ozbiljan. I oprezan. - Netko mora biti primjer. - Primjer čemu? Zar bi ljudi trebali biti takvi? Zar su

trebali biti takvi? I potpuno bespolni!? Zašto nisu? Zar vam je netko pokvario plan? Tko to, Jesus? Tko to može? Zar je toliko moćan?

- Opet se hvataš za ono o čemu ne znaš ništa. Pitaj me nešto drugo.

- Jesi li bio s Mijom na ribanju? - Što!? - Ah, ništa, ništa. Stari me lukavac pokušao prevariti.

Uvjeravao me da ti i on... Prenuo se Antun baš kad mu je u san došao Mijo. Skočio

je s kreveta, trljao oči i gledao po sobi. Nije mogao vjerovati da je sve to izgovorio i da je, spominjući kršćanstvo i obraćajući se sugovorniku cijelo vrijeme govorio o " vama" i o " vašoj vjeri". Strah ga je obuzeo. I osjećaj gađenja prema sebi. To nije želio reći. To nije bio on. Netko drugi je govorio u njegovo ime. Netko koga se boji. Sinoć je čitao " Raspravu o nauci i čovjeku " Claude Henry de Saint Simon-a, jednu od rijetkih knjiga koju je sobom donio. Kako li mu je dospjela u ruke? božjom voljom ili čistom slučajnošću, teško je objasniti ( a ovisi i o načinu gledanja ). Osim toga njezin ga je sadržaj zbunio i uskovitlao mu misli do te mjere da je i prije nego li je zaspao počeo postavljati pitanja i upućivati ih svecima i ljudima pri čemu se osjećao sigurno i nadmoćno te je utonuo u dubok i miran san. Dakle, u knjižici se govori o utanačenim znakovima među ljudima, što je ubrzalo razvoj znanosti, zatim o tome da su ljudi za prve uzroke svega što se događa držali Sunce, zvijezde i Mjesec, što odgovara fazi idolopoklonstva, te konačno o tome da su došli do ideje o nevidljivim uzrocima, što odgovara fazi politeizma od koga je samo jedan korak do monoteizma. I još: " Rim će se odreći težnji da bude prijestolnica moje crkve. Papa, kardinali, biskupi i svećenici prestat će govoriti u moje ime. Lice čovjeka zalit će rumenilo zbog bezboštva što ih počinja kad takvim glupanima

62

daje zadatak da me predstavljaju". Eto, te su riječi pokrenule u njemu bujicu misli. U njima je napokon pronašao ono što je odavno premetao po mozgu. Bio je oduševljen do te mjere da je htio izići iz kuće i prvom koga sretne ispričati sve što je pročitao. I još se pohvaliti da je i sam o tome razmišljao.

-Dobro, dobro - govorili bi ljudi i smijuljili se prinoseći ustima debele

čaše.- A, eto.. je, je...! No, umjesto da istrči iz kuće i glasno se obrati mnoštvu (

zainteresiranom za ovakve teme koliko i za lanjski snijeg ) jednostavno je zaspao.

- To su tvoje riječi! To su tvoje riječi! - pravdao se došavši k sebi. Učinilo mu se i da je čuo odgovor:

- Moje!? Ne sjećam se. - Ali, on ih navodi kao tvoje - nastavio je osjetivši da želi

ići do kraja. - Tko? Matej, Luka... - Ne. Claude Henry. - To su, dakle, njegove riječi. - Ali ja bih želio da su tvoje i da si ih ti izgovorio. - Nemam što dodati. Osim toga dobro je poznato na čijoj

sam strani. - Ali možda nisi upoznat sa njihovim željama. Možda

njihovi vapaji ne dolaze do tebe. - Nećemo valjda krenuti ispočetka. Ponavljam ( oko

toga smo se već sporili ) da su te divlje zajednice barbarskih razbijača vrlo brzo nakon prihvaćanja kršćanstva ( što je to par stoljeća? sitnica u vječnim razmjerima ) došle do poretka koji ( nota bene! ) ukida ropstvo.

- Uopćavaš, govoriš o stoljećima, hladno poput kakvog profesora. Ne govoriš o jadnima i nesretnima, od bola sluđenima koji traže toplinu i snagu, ponos i čast imena...

- Dragi moj, kad je Rim izdisao, kad je kraj jedne ere postao očit, a raskalašenost svake vrste zaprijetila i golom opstanku...

- Da, čuli smo to. - ...kad su krvožedni barbari lutali granicama carstva

koje se nije moglo spasiti...

63

- Svojom su svježinom i tvojom riječju ponešto i spasili. To mi želiš reći, zar ne? Pa i ja to želim tebi reći: jednostavno ste se našli.

- Malo grublje si to ranije rekao. - Priznajem. I kajem se - rekao je iskreno i slomljeno

pognuvši glavu do poda. - I strah me...strah me...( pada na koljena i pogledom traži oko sebe ).

* * *

Antun je ustao toga jutra vrlo rano, mukom progutao suhu smokvu i pola bičerina rakije, mahao kratko rukama ( tako je naučio u fratarskoj školi, da mu krv brže prokola i da se probudi ), čučnuo dva puta i izišao u mrak.

Trebao je ići Lukinim leutom na more ( zajedno sa čitavom družinom ), zapasati i potezati, pa što se ulovi, ulovi. ( Govorilo se Lukinim leutom iako je taj leut bio vlasništvo nekog Zlarinjanina ili Šibenčanina koji se godinama nije pojavljivao na otoku; da je umro nisu čuli, niti da je odselio, možda je jadnik osiromašio!?, a i Luka je govorio da je to sada njegov leut, da sve treba samo urediti na sudu jer ga je on odavno zaradio, platio i preplatio ). Antun je polako postajao tratar:

- Tratar namisto fratar - rugali su mu se. ( Tratar, onaj koji poteže mreže - trate, pomoćni ribar, radna snaga... ali tomu nije ni malo smetalo ). Ni zadirkivanja muškaraca:

- Prste pazi! ni žena:

- Stisni, Antune, stisni! nisu u njemu budili želju da im odgovori, odbrusi istom mjerom ili još žešće, iako je to mogao (dovoljno je bilo samo u sjećanje dozvati jednu od bezbroj rečenica iz knjiga koje su mu prošle kroz ruke ).No, ne pali to. Drukčije njima treba. Kakve knjige, kakvi citati ! Trata se vuče, konop se usjekuje u dlan i u kuk, do riječi ti je i govorancije doći tek kad kao zadnji u redu nemaš više kud, kamenjar je iza tebe, šuma i makija, pa se od repa reda prošećeš do početka, do glave mu, vrha, i tih nekoliko sekundi šetnje i privezivanja iskoristiš da im kažeš sve što im ide ( mnogi tratu ne vuku rukama nego se opašu i vuku čitavim tijelom, bolje

64

je kažu, a još je bolje opasati se i vuči i tijelom i rukama ). A žene, žene su bile raspoložene, slobodnije nego inače, veselije, rumenije, spremne za peckanje. Bit će da im uske otočke ulice manje odgovaraju od širine mora, da im godi udaljenost od crkvenog zvonika, a naprezanje mišića, blizina muškaraca i dodiri isprepletenih ruku budi požudu. Naravno, ni roditelja nema u blizini. Antun se osmjehivao i klimao glavom poput dobrodušnog učitelja. Progovorio bi tek po koju: - Divojke, divojke...vesele ste i lipe ste... neka ste, neka ste...! Tog jutra vidio je i Miju. Bio je u već u kaiću, odgurivao se i upravo izlazio iz mula. Pozdravio ga je tiho, ispod glasa, a on mu je uzvratio klimanjem glave. Ništa više.

Sad ga je dozvao u pamet ( baš dozvao, da, jer je osjećao da mora o njemu dobro razmisliti ). Bilo je u Miji nečeg što je Antuna privlačilo, osobina koje je i sam želio imati : iskonske pučke mudrosti i umijeća prepoznavanja ljepote, sposobnosti da se predvidi nastavak i kraj započetog ( što je odlika rijetkih ), zatim blagog hedonizma u najboljem značenju te riječi i vještine odmicanja od diktata trenutka, od silnih razgovora i rasprava punih praznih riječi kroz koje se provlače povišeni glasovi puni osjećaja osobne važnosti. Slabo ga još poznaje, preslabo da bi bio siguran u sve što je osjetio, ali ima vremena. Način na koji mu je Mijo jutros uzvratio pozdrav ( ne dižući pogled s morskog dna i ne izustivši ni riječ, valjda da ne uznemiri rakove i klimanjem glave koje pokazuje razumijevanje i poštovanje prema onom koga pozdravlja, a uz sve to nosi poruku : eto, tako je to i što mi tu možemo osim pomiriti se i ponekad uživati, ako je ikako moguće ) bio je presudan.

* * * Vrijedni su tratari nakon prvog potega priredili marendu. Još žive i nečišćene gavune poredali su po gradiljama i stavili na žeravu. Uzimali su ih vruće, premještali po prstima i dlanovima dok se ne ohlade toliko da jezik i nepca mogu podnijeti, a onda ih čitave stavljali u usta, žvakali ( vrlo rijetko vadili ili izbacivali po

65

koju draču, veću nego što su je bili spremni progutati ) i svaki treći zalogaj popratili velikim gutljajem hladne crne bevande.

- Teke življe učini, teke življe! - govorio je vlasnik. - Nemoj da samu vodu pijemo.

- Aste donili maslin? Bez maslina gavuni su obična jestvina, kao suhi kruh.

Masline ih oplemenjuju, daju im novu vrijednost. Kombinacija je to koja se vrijednošću uzdiže iznad pukog zbroja pojedinačnih odlika. A nakon svega - vino. Crno, gusto, punim ustima i svom širinom grla usisano, odnosi nepcima oštar okus tučenih maslina, ispire mrvice s jezika i zubi i priprema ih za novi užitak. Vino daje završni smisao jelu i stavlja krunu na užitke okusa. Još jedan gutljaj nakon svega, tek tako da se i u samom vinu uživa pa još jedan, ne manji nego prijašnji:

- Jošte mi dvi masline dodaj! Lešto, lešto... Jasno i nakon ovih maslina koje su vinu postavile novu

podlogu valja potegnuti, pomiješati okus vina i maslina i u njemu uživati, a onda pripremiti usta za ponovni završni užitak - vino. Otpočinuti valja kratko, sjedeći na kamenju ili na bandi leuta, a onda se vratiti na posao, na novi poteg. Neka mišići dršću.

* * *

Da li je Antun točno ocijenio Miju!? Ili je želeći u sebi vidjeti dio njega pretjerao i obasuo ga svojstvima koja nema. I, uopće, odakle mu takve zamisli!? Nikad oni nisu razgovarali, susreti u toverni bili su rijetki, a i tada je Mijo malo govorio, tek povremeno bi ubacio kakvu dosjetku kao duhoviti ili podsmješljivi komentar, ciničan pomalo, kojim je zapjenjenim tumačima suprostavljenih i nepomirljivih stavova htio reći - okanite se gluposti, ljudi, popijte i zapjevajte!

Svejedno, Antunu je i to bilo dosta. Uočio je da tu ima nečega nesvakidašnjega, nečega što zavrjeđuje pozornost.

* * *

Vratili su se tratari na otok. Putem su bili pribrali ribu ( sortirali je ) i uzeli svatko svoj dio ( vlasniku broda, naravno idu

66

dvije petine, a ostalo se dijeli na obične ribare i to se smatra poštenom podjelom, kažu, jer on od svog dijela odvaja i za održavanje broda i za prodaju, a oni sve svoje nose kući ). Kad su pristali uz mulo i kad su se znatiželjnici počeli okupljati nagovorili su dva besposlena dječaka da razbanzavaju, što znači da idu po selu i razglašavaju da su stigli ribari.

- Aje, banzajte, daću van ribe. - Ča da banzamo? - Gavuni po ništa. - Po ništa!? - Ha, ha, baš po ništa. I otišli su dječaci i iz sveg glasa vikali: - Ala gavunov u Mate Guzina, po ništa! Ala gavunov na

Donjemu moru... Ne trebaju tu nikakvi oglasi i nikakva reklama, ljudski

glas je najbolji, najbrži, najtočniji i najtopliji. Malo - pomalo okupilo se dvadesetak ljudi. Neki su došli vidjeti što se ulovilo, drugi su došli kupovati. ( Stariji čovjek nosio je hrpicu srdela uredno složenih na dlanu, gledao ispred sebe i pažljivo gazio. Nije okretao glavu i na upite prolaznika mirno je odgovarao ne pogledavši ih - scena je koje se sjetio Pio. Ispratio je snalažljivog dosjetljivca pogledom znatiželjna djeteta. Po prvi put se susreo sa tako poetičnom domišljatošću : čovjeku ne treba ništa, samo njegova ruka, njegov ispružen dlan i pažljiv hod ).

- Daj kil!. - Daj po kila! - Pošto va? - Pošto na? - Aje, daj. Mršava žena kojoj se nos jedva vidio od prevelikog

šudara ( ili ga je ona namjerno povlačila da joj pokrije čitavo čelo ) dugo je stajala bez riječi.

- Ane, reci! - obratio joj se vlasnik. - More li kil, za žurnatu? - More, Ane, ka i uvik. Nije imala novca za platiti ribu i zato je pristala raditi u

polju. Tko zna koliko je puta radila po cijeli dan za malo ribe!?

67

Pravedna naknada!? Zar je i to, zaboga, pravedna naknada!? Znao je Antun za ovakve slučajeve. I ne samo da je znao nego je to bio i jedan od razloga zbog kojih je napustio sjemenište. Pomagat će ljudima. Da, borit će se za pravdu. Bez pravde nema boljitka, a za pravdu se treba boriti. Ponešto ga je u svemu tome i zbunjivalo. Kako to da je čovjek sklon nepravdi, recimo? I zašto se sukobi moraju rješavati silom!? Osim toga zbunila ga je i rečenica koju je čuo još u sjemeništu, koja nije njemu bila upućena već jednom sjemeništarcu, također gorljivom pristaši pravde i borbe za nju, a koju je izrekao jedan od učitelja:

- Pazi da se umjesto borbi za pravdu ne posvetiš borbi za borbu! Ili za vlast i novu nepravdu!

Ta rečenica, koju je mogao izgovoriti i Mijo, često mu se motala po glavi i nije ju znao do kraja objasniti. Ipak, bilo mu je sve jasnije što će ubuduće činiti.

A opet, drag mu je i Mate, njegovu gestu ne smatra ugnjetavanjem nego pomaganjem siromašici. Draga mu je i Ane. Ni njezinu ravnodušnu pogodbu ne smatra štetnom, niti za nju nepravednom, jer što bi ona sama drugo mogla!? Kako je sve to zamršeno, ništa jasno, crno ili bijelo, ništa jednostavno.

Grabio je Mate gavune šakama, sve zajedno s širokom smeđom morskom travom na koju su se uhvatili škrljuci i stavljao ih na kantar s utezima. ( Pri jednoj takvoj prodaju Pio je prvi put vidio morske konjice. Bio je već momčić, a konjice je viđao jedino na slikama ili u TV emisijama. Iznenadio se bio. Nije vjerovao da postoje. Gledao ih je kao čudo koje mu se ukazalo. On, potomak spužvara i ribara, istina je i to, do tada nije ulovio niti jedne ribe.

* * *

Zašto je Šoljan rekao kroz usta jednog svog junaka - potomka krapanjskih spužvara, da ovaj otok pripada jednom smaknutom, nestalom svijetu!? Kako to razumjeti!? Smaknutom!? A, zapravo...).

* * *

68

Antuna su često mučila pitanja o tome kako pomoći ljudima djelotvornije nego li riječju i osmjehom !? Jednako često pitao se i o ispravnosti svog čina i svoje odluke. Kako, kako, kako!? - to je bilo pitanje koje mu se vrtjelo glavom. I zašto!? Zašto je sve što je učinio u nekoliko zadnjih mjeseci nejasno, mutno i maglovito i ne nosi mir i spokoj nego upravo tjera na nova pitanja i nove sumnje. Uputio je Vinku na osluškivanje božjih znakova i rekao joj da će ih osjetiti u sebi kad god bude trebala o nečemu važnom odlučiti, a on sam ih nije osjetio. Kako je mogao učiniti tako nešto? Bog je najviši sudac, njegove su odluke jedine ispravne i otkud njemu, Antunu, otočaninu i sjemeništarcu nesvršenom, pravo da se pača u božju volju i božje odluke!? I što je dosad napravio!? S kim se povezao, što je poduzeo, koga je upoznao, kome je objasnio svoju nakanu!? S kim se kani udružiti, kakav plan sačiniti!? Zatim, kakva će ta rabota biti : čisto politička ( obrambena ili napadačka? ) ili će se možda zadovoljiti i samim moralnim porukama koje, istini za volju, mogu biti i moćnije od pukih političkih nadmetanja i podmetanja ( kojima je ionako jedini cilj uništiti protivnika ), ali ih je mogao upućivati i sa propovjedaonice, kome je god htio!?

Da, odustao je od božje službe u ime nečeg njemu još nejasnog, jasno je to. Upleo se u stvari koje slabo razumije. Izigrao je božju volju. Uvrijedio ga. Odustao od njegove ljubavi i skrbi, tek tako, kao kakav nevaljali i nepromišljeni dječarac, iz prkosa, zbog trenutnog hira, nakon prvih prepreka i nedoumica. Bog ga je bio odredio za nešto drugo, za svoju službu, a on, što je učinio, što!? Stavio je sebi na vrat pretežak teret kojeg ne zna kako ni kuda nositi, a pogotovu ne zna kakve će od toga koristi biti, za njega i za druge. Znao je Antun i zaplakati pritisnut takvim razmišljanjima, a onda bi, nakon muke i suza, pomislio kako ga je upravo Bog nadahnuo i uputio na takav na taj korak. Da, dao mu je znanje i vjeru, a pustio ga da služi ljudima na svoj način. Da, da, da! Bilo mu je drago takvo objašnjenje. Bog ga je nadahnuo i uputio. Da!

- Ali, gospode, dao si mi pretežak križ i ne znam hoću li ga dostojno nositi!

* * *

69

Vjerovao je Antun da će dobro pobijediti zlo, štoviše da

se to svakodnevno događa. U njegovom slučaju, ( sve manje je molio i sve češće zaboravljao krunicu, sve više se zauzimao za svjetovne stvari, a sve manje za nebeske ) nadao se da će mu biti oprošteno jer je čista srca i jer je bogobojazan. Vjerovao je da je to dovoljno i da će nad-sud znati za njegove dobre namjere, a ako je koji put nehotice i pogriješio neće mu biti suđeno prestrogo. Volio je rano ustajati, još za mraka i gledati kao se razdanjuje. Uživao je: za jakog juga dok se čuje kako more pljuska o stjenje, kako se valovlje lomi i pršti, a vjetar ravnomjerno huči; za bonace, ljeti, kad je sve radosno i rašireno, svjetlucavo i treperavo ili zimi, kad je sve šćućureno, hladno i drhtavo i kad najradije ne bi disalo - uživao je uvijek. Gledati more i otoke pri svitanju, čak samo to i ništa više, užitak je i te kakav. Nadužitak, čak. No, Antun ni danas nije mogao ustati. Već drugi dan je bolestan. Teške oči, febra, začepljena uha, vrtoglavica i bol pri gutanju : gripa, sinko. Bio je sam u kući, njegovi su otišli u polje. Slab i neispavan, budio se svakih pola sata, prevrtao, tražio najbolji položaj. Ali ne, ništa ne pomaže, nema pomoći. Bolest mora trajati onoliko koliko treba, mora nabujati, napraviti što joj je drago, odležati da sazrije poput vina i tek onda se povući. A za to treba vremena. I strpljenja, strpljenja. Gledao je kroz prozor. Danilo je. Nakašljao se oštro i bolno, suze su mu potekle. Ta oštra, peckava, bol kao da ima u sebi nečeg otrovnog i još paprenog, ljutog. Šmrkao je, zatvarao oči, dodirivao kapke vrhovima prstiju ( to mu se činilo blagotvornim ) i masirao sljepoočnice. Znojio se. Trebao bi ustati i promijeniti od znoja mokru majicu, no znao je da za to nema snage. Uostalom, bolje je i ne dizati se iz ove blažene topline. Mogao bi, vruć i mokar, uhvatiti i koju goru boleštinu - opravdavao je svoju nemoć. Pokušao se pomoliti, ali bi na vrlo brzo zbunjeno odustao ne znajući što moli i kome molitvu upućuje. Zašto ga Bog iskušava!? Zašto kažnjava!? Zašto želi da u očima drugih zauvijek ostane mekani sjemeništarac nesposoban za običan život i težak rad !? I tko je to rekao da patnja

70

oplemenjuje. Prije će biti da je uzaludna!? Ili je možda tek pokretač i ubrzivač procesa koji bi se ionako dogodili. Slična je nasilnom prevratu koji u konačnici ne završi očekivanim uspjehom... - Zar moraš sve knjiški tumačiti! - pomislio je i bijesno stisnuo šake. U sobu je ušla Vinka. Bila se i sama spremila za polje i dok je čekala prijevoz ( jer žene koje idu same ustanu ranije i čekaju da ih netko poveze ) čula je za Antunovu bolest. U trenu je iskovala plan : popričat će s njim, bolestan je, bit će blaži i milosrdniji nego što je zadnji put bio. Sad i sam vidi kako se teško mučiti i čekati tuđu pomoć, bit će uviđavniji, oprostit će joj, oprostiti. Zaslijepljena iznenada ukazanom šansom prebacila je motiku preko ramena, podigla kartelić s poda i potrčala kući, bez riječi.

- Vinka! - dočekao ju je iznenađeno. - Ča ti je? - A, evo, svašta. Okrenula se bez riječi i otišla, ostavljajući ga

iznenađenog. Zašto odlazi!? Zašto je uopće došla!? Bez riječi, bez objašnjenja! A ona je znala što hoće. Skuhat će mu čaj. I to kakav - od suhih smokava, koromača, kadulje i kore bajama. Okrijepit će ga, zarumeniti mu obraze, učiniti mu oči bistrijim i kapke jačim, a onda pričati s njim sad već uvjerenim u njezine plemenite nakane. Eto, tako će ona.

* * *

Ogoljela je koljena, kleknula na ravan kamen i stala prati vunu, dobra i skrušena Marijica. More ju je plahalo po koljenima, milovalo njezino blijedo meso, nikad izloženo suncu. Ona da se skine!? Da joj netko vidi koljena! Smočila je rub fuštana ( jedna neoprezna kretnja i eto ti, a kamenje pleše pod njom, klima se, pažljiva valja biti ) i podigla ga sve do bedara, napravila grop i stavila među butine, da ga pridržavaju. Baš u tom trenutku prolazila je tuda Vinka i držala u

71

ruci metalni, litreni pot. Rijetka, prozirna, para omatala joj se oko ruke, dosizala do lakta i ramena, a onda nestajala. Pogledi su im se sreli i u tom djeliću sekunde milijuni pitanja prsnuli su naokolo poput balona od sapunice.

- Ča no nosi!? Komu? - Vidila me. Jope me vidila na ka mi jalovi nakane. Ča će

vi put misliti i komu će ča reći!? Marijica pogleda za Vinkom i ne skrene pogled dok ova

ne uđe u usku ulicu i izgubi joj se iz vida, a onda se neoprezno nagne rukom prema kamenu, klizne preko njega i pljusne prsima u more i vunu. Prestrašila se. Nije znala plivati, a sama pomisao na utapanje, na plavetnu dubinu, na divlje, razjareno more, na proždrljive valove, strašila ju je i užasavala.

- Dobro je, niko me nije vidija. Da, moglo je sve biti i gore - mogao ju je netko vidjeti

onako nespretnu i još gore vidjeti joj bedra koja su bljesnula kad se, pavši na prsa nemoćno raširila. Nitko joj nije pritrčao, nitko nije povikao - dakle, nitko je nije ni vidio. Možda! A možda je netko cijelo vrijeme gleda - pomislila je i odlučila ne okretati se ni tražiti očevice . Pokupiti se i na brzinu otići kući. Uostalom mokra je. Naravno da će putem proklinjati Vinku vidurinu jer da je ona nije učarala sad bi sve bilo u najboljem redu. Zašto ne bi!? Puna bijesa ( zbog propalog pranja i mokrog fuštana ) hodala je pognute glave i pitala se - kome Vinka nosi čaj!?

* * * Donijela mu je čaj. Primicala se hitro, tako hitro da se činilo kako mu kani, onako vrući čaj, sasuti ravno u grlo.

- Tamokaren su čikare - promucao je zbunjeno. Zaustavila se, nalila čaj i pružila mu ga. Topli, slatki napitak, krijepio ga je, ispijenog bolešću, obavijao ga mirisom ženske pažnje i topline. Da, one su stvorene za takve stvari, sitnice zapravo, ali sitnice bez kojih bi sve bilo ružnije. Aaaah - otegao je uzdah olakšanja i ugode nakon obilna gutljaja i naslonio glavu na jastuk. Činilo mu se da mu napitak struže naslage s bolesnog grla, da mu otvara začepljene uši i stvara

72

snagu koja upravo počinje kolati mišićima. Malo pažnje, malo koromača i suhih smokava, malo mirisa radosti i već se čuti bolje i zdravije.

- Onda!? Asi dobro promislija? - upitala ga je bez okolišanja.

- O nomu tvomu? - O nomu momu. - Jesan. - I? Ali san ja kriva? Zgrišila? - Malo. - Malo!? - Malo. - Ma, ništa - pogledala ga je ravno u oči čekajući

ispravak. Bio je doveden pred zid. Ženi koja ga, iako nezvana, pazi i krijepi, mora ugoditi, mora joj reći da grijeha nije bilo, da je čista i da može slobodno otvorena srca gaziti svijetom, ali će zato na sebe navući grijeh, da grijeh, jer se lažno predstavio kao onaj koji može ljude razrješavati grijeha, jer se, drznik, usudio sebe ovlastiti za ono za što ga nisu ni Bog ni božji opunomoćenici ovlastili. Kako naći srednji put!? Kako pomiriti nju i sebe!? Nju, jednu napadnu i dosadnu ženu koja preozbiljno shvaća grijeh (,a zapravo bi željela da nema ni Boga ni vraga ) i sebe koji bi želio razriješiti grijeha sve one koji ga imaju ( a zna da takve stvari ne smije raditi neovlašteno ). On ni ne pomišlja na žrtvu, na seberezapinjanje, na svoju bol kojom će otkupiti tuđu. Ne! Toliko tašt i slijep ipak nije. On pomišlja na akciju, političku akciju i organizaciju kojom će ljudima reći : eto, tako je to, ali učinimo ovako jer je bolje! Pogledi su im uzavreli. Pogledi koji traže rješenje. Pogledi koji mijenjaju život u trenu.

- Ništa -rekao je. Prekinuo je mučno gledanje u oči i oborio pogled. Odlučio je.

- Ništa - ponovila je i sjela na krevet, gledajući prema prozoru. Pokrila je usta dlanom. Navirale su joj suze, od radosti se smijala. I otišla je: mirna, rasterećena, sretna. Lebdila je, nije gazila po tlu, a sretni smiješak nije joj silazio s usana. Slobodna

73

konačno, lagana, očišćena i čista srca. Ništa je više ne pritišće, ništa joj nije na smetnji. Ništa je ne dodiruje (od onih stvari koje nezvane i nametnute truju život; kao da nije dosta problema i boleština svakojakih, ovozemaljskih, pa nam još i one nadzemaljske i kojekakve treba izmišljati, dozivati, sebi i drugima, nametati ). A Antun!? Ostao je sam, bolestan i nepomičan ( jer svaki mu je pokret mutio svijest ), uplašen, rasplamsalih misli. Što je učinio? Da li je dobro učinio? Da li je ovim konačno raskrstio s Bogom? Da li se vragu priklonio? Kakva ga kazna čeka? Kazna? Zašto kazna kad Bog zna da je sve učinio u najboljoj namjeri izazvan pritiscima napadne žene!?

- Izazvan pritiscima napadne žene!? Sinko, božja riječ ne poznaje takve okolnosti - čuo je Glas iz dubine.

- A što sam mogao? Okrenuti glavu pred mukom jedne žene?

- Ostati čvrst u vjeri, kao granitna stijena, kao sveci naši i apostoli...

Ta, čista je srca naš Antun. - O, sve manje, sve manje!

Ležao je, febrilan i slinav, a sad je, pod naletom osjećaja krivice, bezuspješnog pokušaja opravdanja i traženja milosti još i zasuzio. Slomljen i slab od bola ponovo nije mogao otvoriti oči. Sretna i ponovo rođena Vinka, očišćena od grijeha, sjetila se da u svom radosnom zanosu nije ni zahvalila čovjeku koji joj je tako puno pomogao. Okrenula se stoga i ponovo zaputila njegovoj kući. Nije marila hoće li je zapitati ( oni rijetki koji su čistili brodice, slagali konope, krpali mreže i jedra ) gdje ide tako radosna, zašto se tako brzo vraća sad naprijed sad nazad i što joj je, što se to dogodilo, koji je razlog radosti koja se kod nje dugo nije mogla uočiti?

- Došla san ti zafaliti. - A!?

I dok se Antun snašao, dok je razumio što ju je natjeralo da opet dođe, ona je već uzela njegovu ruku i prinijevši je usnama tri puta poljubila.

- Dobro, Vinka, dobro....- jedva je izustio.

74

Ali ne, to joj nije bilo dovoljno. Poželjela ga je poljubiti i u obraz. Nagnula se nada nj, a on, vidjevši što mu sprema, s mukom okrenu glavu i izmakne joj. Vinka zaroni u prazno i izgubivši ravnotežu svali se na njega točno grudima preko njegovog lica.

- Ajme! - Dobro, dobro... dosta više... Ali, kakve grudi - osjetio ih je, oble, velike, još neuvele,

kako su se prelile preko njegovih obraza i čela. Gospode, ne iskušavaj ga. Dosta je za danas. UGODE /USHITI/ ZAJEDNIŠTVO/SLIČNOSTI...

- E, vino je največji gospodin. Moraš š njim u lipe. ( Luka, Kuzma i Paško pomagali su Andriji pretakati vino. Pio se zaustavio slušao ih i promatrao ).

- Ka s malin diteton. Ne smiš ga ni krivo pogledati. - Ajde!? Ali je dotlen došlo!? - Ma, ne smiš prdniti ispri njega, oma se ukvasi. - Eto na! - A? Ča ti se čini? Ali je čemu? - Ha, vidićemo, vidićemo. Ispitivali su mu kakvoću, njušili ga i oblizivali,

prelijevali s jedne na drugu stranu ustiju puneći čas jedan čas drugi obraz, palacali jezikom, prolijevali ga po dlanovima, trljali i pljeskali zatim mirisali i lizali, pa opet ponavljali neke od već učinjenih radnji.

- A, čuješ... - Pa, eto... - More se... - A? Dobro je, eli? - požurivao ih je vlasnik. - Čuješ, ha... Bili su škrti u pohvalama i oprezni u ocjenama ( jer može

se dogoditi da mišljenje jednoga od njih ne bude u suglasju s

75

mišljenjem ostalih i eto ti nevolje, em oni moraju objasniti zašto su u pravu, em on mora objasniti zašto je izrekao mišljenje suprotno od njihovog, gdje mu je stručnost i gdje mu je pamet, a teško da će to proći bez uvreda i svađa, teško da će itko imati toliko mira i samokontrole poslije onoliko ispijenih čaša i teško da će se naći uvjerljive riječi i precizni opisi kojima će se objasniti razložnost svog stava i kakvoća vina ).

- Nije loše, a!? - predloži ocjenu jedan od njih. - Ka da teke riže.- - I skuplja. - Ma, malo, malo... Kad je došlo vrijeme za poći popili su još po jednu,

uvukli košulje u hlače i krenuli. Pred Lukinom kućom, dokle ih je Pio pratio, ona druga dvojica uhvatili su ga pod mišice kao po dogovoru. Vidjeli su da mu je žena u dvoru i u trenu su pomislili kako bi bilo dobro našaliti se i s njim i s njom. - Gazi muški, da ne vidi da si pijan! - prošapće Kuzma dovoljno glasno da ga i ona čuje.

- Pijan!? - iznenadi se Luka, još ne shvaćajući što su naumili. Kao da nisu cijelo vrijeme skupa bili i jednako popili!? Htio im je baš to reći, ali ga prekine ženin urlik.

- To mi ga pijanoga vodite! Zvir jenu, u more utopite, na po ždrila! Ajme meni, ajme meni...

- Aje, ženo, zajebavaju te! - Ka da ne vidin koga zajebavaju! Vidi ti očiju, u more se

utopi, ka da si iz demejane izaša! Pokvarenjaci - nasmijao se Pio - kako im je samo palo na

pamet!? Kako li se krasno znaju zezati! A, uostalom, zašto se ne bi zezali! Čime će to još upotpuniti život!? Sretnog li vremena kad se ljudi bave sitnim smicalicama! Zapravo, ima li to uopće veze sa sretnim i nesretnim trenucima i razdobljima!? Da li je zbog njih ili usprkos njima!? Ili je jednostavno ukopano u ljudski duh!? Pokvarenjaci jedni - ponovno se nasmijao, glasnije nego prije - pa vi ste rođeni free jazzeri, u svakom trenutku spremni na bezglasno sporazumijevanje, na. bravurozne improvizacije i dobre vibracije. Skidam šešir, momci.

Pogledao je zatim dvije starice koje su sjedile na drvenoj klupi. Bile su odjevene u bijele, lanene, do grla zakopčane

76

košulje bez ovratnika, crne suknje sa naramenicama, već izlizane i izblijedjele od dugog nošenja, a na glavi su imale svijetlo-smeđi šudar zavezan pod bradom. Klasična ljetna nošnja, svakodnevna.

Nasmijao se sjetivši se svoje bake koja je, kad god se odijevala za poći doktoru, uzimala lagani modri đemper na kopčanje i sivkasto-smeđi kotul. Bože, pa ta kombinacija boja dočarava more i zemlju, pučinu i vrt!

- Di je vo, ka je nema!? - čudila se jedna od njih. One čekaju nekog - shvatio je. Pognutih glava, doimale

su se stidljivo i prestrašeno poput zbunjenih curica. Da im je prišao bliže, kladio se sam sa sobom, vidio bi im podignute obrve i skupljene usnice. Odjednom su ustale i krenule u kuću. Da, sjest će u kuću one koju čekaju. Njima se ne žuri, a ukrasti joj nemaju što.

Zanimljivo i Pio je pomislio na krađu, na nelagodu pri ulasku u tuđu, praznu, kuću i slično, no te su stvari ovdje malo drukčije postavljene. Izgleda! Uputio se prema crkvi.

- Bome, ka po danu. Ka usri bila dana - čuo je kako su nepovjerljivom mnoštvu koje je čekalo nedjeljnu misu govorili Niko i Franko. Bili su oni prošlog tjedna brodom u Šibeniku, tamo su trgovali vinom, a more ih je iznenadilo, zatvorilo i dva dana držalo u portu. Spavali su pod provom ( ispo škafa ), a vidjeli su i to čudo o kojem se odnedavna priča : svjetlo, električno svjetlo.

- Ma je, kako nije. Di to more biti! - Evo ga na! Ka ti lipo govorin: svitlo. - To onda svitli jače neg petrolj. - Sto puti. Da, sto! Dvista. - A o čega to, kako!? - Ki zna. O vode, govoru. - Ma ja isto ne virujen. - Ne viruj! Ajde vidi! I do svađe je umalo došlo. Frankov hladni odgovor,

kakav se može čuti samo od onoga tko zna istinu, uvrijedio je njegovog nepovjerljivog sugovornika koji je završne riječi shvatio kao poniženje.

- Ma komu ti : ajde vidi! Komu ti to!?

77

- Lipo ajde u gra pa ćeš viditi no ča san i ja vidija. Ustuknuo je na tren shvativši da mu istina i činjenica da

se u nju sam uvjerio, svojim očima ( ako ga nisu prevarile), neće pomoći pred taštim nasilnikom, a zatim je raširio ruke prema njemu i slegnuo ramena kao da mu poručuje: ipak ti ne mogu pomoći, ne mogu odustati i reći da si u pravu jer istina je ono što sam rekao, a ti se pjeni, ( kad si takav ), jer nije po tvome! Uvidjevši da tu ima istine i da bi na sebe navukao gnjev svih ostalih, željnih čudesnih priča, neoprezni se grintavac udaljio mrmljajući nešto nerazgovijetno sebi pod brk.

Svijetlo, električno svijetlo, zaista postoji, to im je ubrzo postalo jasno. Možeš ga upaliti i ugasiti kad hoćeš ( užgati i utrniti, govorili su nenaviknuti na novotariju, a ni do danas nisu uspjeli iznaći prave nazive za sve što je s njim u vezi pa se tako, recimo za žarulju, još i danas govori svića ).

- Dobro, kako onda to!? Vaik je svitlo i po danu i po noći!?

- E. - Pa ka će masline spavati!? I beštije i zemlja!? - Kako!? Ponda ča in smeta!? Utrne se i amen. A i ne gori to svudi. - Da kako in ne smeta. Mora biti teke mraka, ka ča mora

biti kiše i suše. Ne valja da je samo dan. Ne valja ni da je samo noć. Ne smi to tako biti.

- A, to. - E, to! - Hm...a... - Jadna baloto, ča ti još neće izmisliti i onoditi prije

negoli pukneš popo!? Oće li te više puštati na miru da počineš teke!?

Da, da, slutili su oni: velike se novotarije, veliki lomovi i velika pretumbavanja opet spremaju. A ta sitna, kratka svađa, bljesak ljudskosti, pa ma kakve, taj napad silnika ( koji želi da njegova bude zadnja makar ne znao o čemu se radi ), na kukavnog slabežljivca ( barem u fizičkom odnosu snaga ) i to baš pred božjim hramom, znak je da okupljeni ne skrivaju pred Bogom svoje pravo lice. I ne samo to: sposobni su oni ući u crkvu promućurno šuteći ( iako bi

78

najradije rekli i Bogu i svecima sve što ih ide i što im na jezik dođe ), umočiti prste u škropionicu, kleknuti i prekrižiti se, obaviti obvezu koje se ne usuđuju osloboditi ( mada joj pravog razloga ne vide) i pomisliti: Eto, božji smo!

Ali, tko se danas još svađa pred crkvom. Tko za to ima vremena! Za svađu, uopće. I za crkvu. Tko je još na ti sa svecima!? I tko će uvečer piti vino sa onima s kojima se ujutro svađao!?

Jesu li u pitanju samo različita doba i različiti načini života - upitao se dok je hodao putem oivičenim murvama i gledao masline u cvatu ( a sve naše murve, dalmatinske, izgledaju tako staro kao da su, baš sve, zasađene onih davnih godina devetnaestostoljetnih, u osvit pobjede narodnjaka ).

* * *

- Mendule. Mendule. Mendule - čuo je djecu po ulicama. ( Tako se ovdje kaže za bajame). Zvuči toplo, a kad se

brzo ponavlja ritmom priziva dječje nabrajalice " ... pikule nakule..." i miris djetinjstva.

- Dobija san, dobija san - viče jedan , veseli se pogotku i grabi, od udarca još rotirajuću, mendulu i sve druge oko nje, jer sve su one njegov dobitak , zatim ih stavlja uz koljena na kojima kleči i nastavlja igru. Igraju " na bajame " ili " na mendule". Donijeli su daščicu, prislonili je uza zid i stali kotrljati bajame niz nju. Onaj koji pogodi bilo koju od prethodno otkotrljanih bajama pokupi sve. - Koturaj, ne turakaj! - ljuti se jedan povrijeđen uzastopnim gubicima i opominje suigrače da se valja držati pravila, a ona kažu da bajamu valja pustiti da se sama otkotrlja s vrha daščice ( otkotura ), a ne da ju se gura i usmjerava ( turaka ). Slast dobitka veća je kad se na podu nakupi više bajama, ali pravi majstor je onaj koji ih pogodi kad ih je malo.

- Aje, koturaj! Ti si o ruke. - Neman mendujav. - Izgubija si sve!?

79

- Sve. - Evo ti na. Amo još. Dakako, najvažnije je igrati se. Valja još reći da se ova

igra može igrati i s orasima ili, što je čest slučaj, s bajamama i orasima pomiješano, ali tada jedan orah vrijedi dvije ili tri bajame. No, iako je orah obliji, bolje se i pravilnije kotrlja, a uz to je i veći pa ga je lakše pogoditi svaki će ga igrač koji želi dobitak izbjegavati.

Sretni su dani bezbrižnih igara, posebno onih uoči Božića kad su dlanovi puni bajama i oraha (saturnalijske, gle, orahe ti šaljem! ), a u zraku se osjeća dah svetinja, darivanja, obilja, obitelji, prijateljstva, miris čistih i novih košulja, bakalara i fritula, češnjaka i maslinovog ulja, ozbiljnosti ponoćki, jaslica i oltara.

Što čovjeku daje veću snagu od sigurnosti i topline obiteljsko- crkvenog zagrljaja? A? Ajde, moćni, odvažni i sebi dovoljni, odmaknite se. Usudite se. Razmičite granice i načine ustroja svijeta. Zaboravite obiteljske ručkove, ponoćne mise i fritule, ali ne jadajte se zbog srcobolje i ne plačite u samoći.

* * * Što je to!? Zvonjava, neprekinuta, vesela i brza. Nije to ona jutarnja koje se dobro sjećao i čiju je melodiku i tempo dobro znao, a nije ni ona tmurna, zlokobna, mrtvačka, koja sporo odbrojava godine pokojnika dok tužna povorka prolazi Ovo je nešto drugo, veselje nekakvo, što li!? Evo i povorke. Aha, to je procesija. To je, dakle, to! A, čija je!? Koja je to bratovština danas u slavlju!? - pitao se Pio čekajući ih da mu se približe. U stranu se pomaknuo, uza zid se prilijepio da ne zasmeta ljudima i gledao zadivljen u svečane narodne nošnje, nove i čiste i u slike svetaca koje su nosili. Pjevali su tiho i dostojanstveno. Suze su mu potekle. Prekrižio se i sklopio oči.

Prepoznao je Ivana i Antulicu, Bepa i Vanu. Bez riječi je gledao njihova lica: ozbiljna, dostojanstvena i neusiljena.

- Zar sam se prekrižio!? - upitao se. - To odavno nisam učinio.

80

Da, to nije učinio već godinama. On, koji je od svetih sakramenata primio samo krštenje i koji je u crkvu ulazio samo da bi čuo posljednji oproštaj od pokojnika, prvi blagoslov za mladence ili novorođenče, nije znao sebi objasniti zašto se sad prekrižio. Zaista, zašto!? Nije, svakako iz vica, niti da se drugima pokaže čudnijim negoli je. Boji se, eto to je možda razlog. Za sebe se boji. Još uvijek. Straha nikad ne nestaje. Možda je i došao ovdje, među svoje, da mu pomognu ojačati. Gledao je u povorku ne znajući što će učiniti ni kako se ponašati, a onda je oborio glavu i pao na koljena ( pred njima, precima, pred vjerom i pjesmom ). Suze su mu zamutile vid i brada mu se zatresla.

- I ja sam vaš. I ja sam vaš - ponavljao je. Kad je procesija prošla ustao je, činilo mu se: jači, puniji

i ponosniji nego prije. Tijelovo - danas je Tijelovo.

* * * - A, sunce više nije nako baso. Višlje je. Sa su dani dužlji - govorili su ljudi. Gotovo je, nema više zime ( a zapravo je tek počela ). Već oko Božića, uočavali su da je dan postao duži, da je nabubrio i ojačao:

- Krešija je baranko pe minuti. - Je, je. - Ma je i po ure. - A, nije po ure. - Je, je.

Trebalo bi pozdraviti novi početak. Pokloniti se suncu i svijetlu. Ljudi odavno slave trenutak u kojem dan pobjeđuje noć i u kojem tama biva nadjačana svjetlom, a studen toplinom. Saturnalije - od Rimljana svetkovina ( koja se i u ovim krajevima poštovala ) raskalašena, pobjednička, ona koja budi sokove u tijelu, koja slavi svjetlo, toplinu i ugodu. Ah, topline, topline, topline! Neka svršeno bude sa ledom i čistoćom. Zagrlite se, ljudi, zagrlite! I plešite! Evo nam svjetla. Evo sunca nepobijeđenog. - Ljudi su i u pretkršćansko doba sve znali, zar ne, oče!? - htio je netko upitati župnika hineći znatiželju.

- Molim!? Hm...

81

- Zar ne bi trebalo zabraniti sve te poganske običaje: karnevale, ludorije i etcetere ceremonije? - nastavio je taj, drsko i nametljivo, čak i namjerno zločesto. - Molim!? Hm...

* * * Ivan je po prvi put zaronio odjeven u tešku ronilačku opremu. Na glavu su mu nabili onu ogromnu kacigu, zapešća namazali sapunom ( da mu ruke lakše prođu kroz uske gumene otvore na rukavima ), na noge nabili teške metalne postole, na ramena ovjesili olovne utege i spustili ga u more, pod brod. Neka se dječak uči! Nije dovoljno to što roniocima kuha ručak i pumpa zrak kroz gumu, što gazi spužve i čisti brod, treba i sam zaroniti, osjetiti morsku dubinu i pritisak u glavi jer će tek onda postati pravi, njima ravan.

Toga je dana Antulica ( kao i mnogih drugih dana koji su jedan drugom bili slični kao kapi kiše ) na moru prala zelje, nožićem vješto odsijecala uvele vrhove, ispirala i ubacivala u kartelić ispleten od pruća. No, neobično dugo se zadržala, plahala ruku sad jednu sad drugu, htjela se čak izuti i u more zagaziti ( ali, sjetila se na vrijeme, djevojke to ne rade ; curice još kako tako, a djevojke baš nikako ), kao da je htjela poći u susret Ivanu, kao da je znala gdje je i što radi, kao da je vidjela kapi znoja na čelu mu i nosu.

Nije lako biti pod morem. Sitnica jedna, greška tvoja ili onih gore u brodu, svejedno, bez zraka ostaješ, težak, olovom prikovan za dno. I gdje si onda!? I što ćeš!? Brojati do sto - petsto - osamsto - i čekati da ti se svijest počne mutiti!? Ili , nekim čudom, skinuti sa sebe kacigu, utege i postole pa kao torpediran izletjeti i spasiti se!? ( Spasiti!? A što je sa naglom promjenom pritiska!? ).

Strah je to. Jednak onom kojeg izaziva pomisao o pokapanju živog. Još gore je ostati pod morem i kosti u njemu ostaviti.

- Kosti ti u moru ostale! Kosti ti u moru.... Pažljivo je odradio svoje i čekao izlazak na zrak i

svjetlost. Ali, polako sinko, ne smiješ žuriti. Iz mora se mora

82

polagano izlaziti, prilagođavati tijelo pritisku, miran i pametan biti. Koliki su nastradali kad su neoprezno izranjali i time dopustili mjehurićima zraka da se u krvi rašire i žile i kožu popucaju. A, ne! Oprez! Oprez! I strpljenje.

- Pomno, pomno, pomno...- govorio je Ivan trudeći se misliti na ono što radi i biti svjestan mjesta i vremena. I sebe u mjestu i vremenu.

- Pomalo, pomalo, pomalo...pomno, pomno, pomno...pomalo pomno...

Misli bi mu ipak odlutale i vidio bi tada Antulicu iznad lelujave površine mora ( s onu stranu opne svjetova ) kao nad ogledalom nagnutu, vidio bi joj lice i kosu koja dodiruje more.

- Pomno, pomno, pomno... -Koliško je nego ulovija! - ote se uzdah razočarenja

jednom iz spužvarske družine. - Malo je to! Malo! - Žali Bože vrimena pod moren. Ivan, upravo oslobođen kacige, sretan zbog uspješnog

zaranjanja i zbog Antuličinih očiju koje je vidio, čuvši primjedbe osjeti mučninu u želucu. Očekivao je ohrabrenje, ako već ne pohvalu, on nevičan poslovima koje mnogi smatraju svojim svakodnevnim dužnostima. Ali, ovi ljudi oko njega žele sebi ravnog i jednako sposobnog, a ne dječaka koji ne zna kud bi sa sobom, gubi vrijeme pod morem zamišljajući djevojačke kose i oči i još im oteže i otežava posao, smanjuje učinak i zaradu. Ma da! A što će im takav!?

Osjetio je kako se između njega i njih stvara zid nerazumijevanja i još se prestrašio saznanja da je ocijenjen neuspješnim i nesposobnim

- Nismo ga tribali vazesti sobon...falili smo, falili...- čuo ih je iako više ni riječi nisu progovorili.

Gledao ih je, ne više kao svoje prijatelje već kao stroge suce i podrugljivce od kojih ne može očekivati pomoć ni savjet već porugu i prepreku. Antulice, Antulice! - gotovo mu se oteo krik. Ona je jedina koja ga razumije, pomislio je, no odmah ga zatim prekine nova misao: a što ako ga ni ona ne razumije!? i otkud mu samo pomisao da ga razumije!?

83

* * *

Tih su dana i trgovci došli na otok, pustili glas po mjestu da kupuju vino, maslinovo ulje, suhe smokve, spužve i koralje - gotovo sve čega se ovdje moglo naći, odsjeli u toverni i čekali. Malo po malo i eto ti desetak mještana. Skidaju kape ( beretke, francuzice - kako su oni govorili ), smještaju se blizu gospode ali im se ne obraćaju, eto, slučajno su došli, ne znaju ni za kakve trgovce. Uostalom, zar im treba davati ikakvu važnost!? Istina, zaradit će nešto novaca od prodaje, ako sve krene kako valja, ali to ne znači trebaju trgovcima smiješiti blagonaklono i to još na samom početku.

- Daj nan bocunić! - netko nehajno dobaci vlasniku. Zatim su pili i razgovarali međusobno, motreći trgovce ispod oka, pazeći dobro da naglase svaku riječ koja će ih predstaviti u pravom svijetlu , kao čvrste, zdrave i odmjerene ljude ( i hrabre, svakako ).

- Ma ča govoriš: pe kili botnica, a ti je rukon!? - Voliko je falilo da mi se ne popenje po ruci... - Pa bi ti ulizla u nos trakon. - I gotovo. - E, da. A ča san ja malo dite!?

Povremeno su pogledavali trgovce ( jesu li ih uplašili? jesu li ih zadivili? ) sve dok im se nisu, nenaviknuti gubiti vrijeme, prvi obratili i zapitali što imaju za ponuditi.

- A, biće teke... - Biće i ko mene teke. - Iman i ja...

Gotovo su se nadglasavali. Pukla je opna koja je označavala razliku među njima i ometala razgovor. Može sa sad slobodno pričati, nuditi, nametati i nadmetati. I trgovci su se, iskusni ljudi, podijelili : jedan će pregledavati vino i ulje, upisivati količinu i davati kaparu, drugi će pregledavati smokve, spužve i sve ostalo što bi moglo biti predmetom trgovine, a sutra ili najkasnije prekosutra će doći trabakulom, sve još jednom pregledati, isplatiti ostatak , pokupiti i odnijeti.

84

* * * Bilo je na otoku četrdesetak brodica koje su bile opremljene za lov na spužve. U svakoj od njih bilo je najmanje po dva čovjeka: svićar, onaj koji s prove gleda i ostima izvlači spužve te šijavac, onaj koji vesla i šijava, naravno i zaustavlja brodicu tamo gdje svićar vidi spužvu. Godine 1874. osnovano je u Zadru akcionarsko društvo ( i prodavaonica ) koje je za cilj imalo unaprijediti spužvarstvo i koraljarstvo, ali nije poznato da su naši spužvari od toga imali ikakve koristi.

Desetak godina ranije, dr. Smith, vrijedni čovjek i zanesenjak, počeo je eksperimentirati s umjetnim uzgojem spužava po zlarinskim uvalama. Ljudi su ga gledali s nevjericom i strahom ( otet će im kruh! ), a pravili su mu i sitne pakosti kako bi ga uvjerili da se okani neprirodnog, ne od Boga danog, načina uzgoja. I odustao je čovjek. Spužva - nepokretna, za tvrdo, čak hridovito dno mora pričvršćena životinja. Životinja!? Tko bi to rekao! Naši su ljudi oduvijek držali da je to biljka, čak cvijet – pa i izgleda kao nabujak s rupicama - kojeg bi čovjek probao mirisati, čak i žvakati. I, eto mu nevolje! Osim što bi žvakao i žvakao bez ikakva rezultata i gastronomskog užitka izbrusio bi zube pijeskom i mrvicama pužića, cijevaša i školjaka kojih u spužvi ima i to ne malo. Spužvu zato valja čistiti - gaziti, gaziti i prolijevati morem, pa opet gaziti, gaziti i prolijevati morem - i izbaciti iz nje sve suvišno i nepotrebno. Sakovi spužava visjeli su po konobama. Svaka je konoba mirisala po vinu, ulju i spužvama, ( za Pia je, kao i za svakog tko je rođen na ovom otoku to prepoznatljiv i ugodan miris) ali svaka je imala barem mrvicu svog prepoznatljivog mirisa jer nigdje nije pohranjena jednaka količina, niti je prostor iste visine ili širine.

* * * Iz konobe u konobu ići, kušati vino, smokve i rakiju, a ne opiti se bilo bi čudesno i neljudski, a to je i razlog zašto su se gospoda trgovci zarumenjeli, otpuhivali alkoholne pare i zaplitali

85

jezikom puno prije negoli su završili s poslom. Brzo vrijeme prolazi i začas ti eto popodneva. Valja brzo završiti s poslom i otići prije mraka. Gospodin - trgovac Tonko, neznatno prisebniji i trijezniji od onog drugog, stajao je po strani, sad kad je posao priveden kraju, pomalo nezainteresiran i pogledavao vrhove svojih cipela. Strogo je pazio da se prašina ne nataloži u rubovima, trljao ih o hlače, čak i puhao u njih, ali to je bio uzaludan posao ( ne samo na otoku nego i na čitavom dalmatinskom području, kamenjaru, kojeg je svakodnevno obilazio ). Pogledavao je oko sebe i čekao da njegov poslovni partner, veseliji, druželjubiviji i rumeniji od njega, završi s dogovorom.

- Idemo, idemo! - Onda, tako...- zaplitao je drugi - ...kako smo

rekli...sutra dolazimo...ukrcajemo sve...evo ruke i evo...ruke... Sutradan već od ranog jutra ljudi su počeli donositi popisane stvari na porat i čekati.

- Di su vo!? - Ka će više!? - Je, doći će ti. - Brige me se, kaparali su. - A, e.

I došli su. Privezali su trabakul na vrh Malog porta, pozdravili se s ljudima i odmah počeli s ukrcavanjem i isplaćivanjem. U tren je sve bilo gotovo. I kako pristojnost nalaže, a tih je godina i ona već pomalo stizala u ove krajeve, poslije dobro obavljena posla red je počastiti se i prigristi štogod.

- Amo ča ko mene doma! - pozvao je onaj koji je najviše dobio od prodaje.

- Ča je sa!? - Biće čakod za poisti ...? - A, biće, biće!

I bilo je. U kući ih je čekalo: - brudet od ugora ( gust, ljepljiv, prsti se lijepe jedan za

drugoga kao da su namočeni tutkalom ) - hobotnica s krumpirima i tjesteninom ( red krumpira,

red tjestenine - makarona, a između komadi hobotnice). - i vino, jasno, ne treba ni naglašavati.

86

Kad su kušali što im je ponuđeno i uvjerili se u vrijednost i iznimno dobar okus krenuli su s pohvalama i progovorili o vlastitim sklonostima:

- O, volin ugora. Ugora, ugora, samo bi ugorovine ija. - Vidi kako se prsti lipu, vidi. - To je pravi toć. - Triba znati koliko vode vrči, da se ne razridi. - E, ka se razridi ne valja. - Ništa nego da pokrije fete. - Pušte on svoju vodu sam. - I paziti da se kapula ne prižuti. - E, to prvo. - A najbolji je ugor teke veći, o dva, dva i po kila. - E, ne valja ka je debeja.

Glatka, tamna ugorova koža klizi po jeziku, meso kao da se otapa već pri laganom prignječenju o nepce, a toć : u njemu su sve ljepote, toća daj, toća. I vino - pola čaše poslije svake fete najmanje, manje ne može jer moraš očistiti usta, isprati ih i pripremiti osjetila za ponovni užitak. Valja i malo pričekati, ne jesti nekoliko minuta i pustiti da se smire prenadraženi okusni pupoljci, možda popiti još koju čašu vina i pustiti da želudac napravi mjesta za ono što poslije dolazi. Hobotnica - nova divota. Teško je odrediti što je bolje: komadi hobotnice ili krumpiri i makaroni koji su upili njezin miris.

- Vina, ljudi. Dajte vina.

* * * Hobotnicu valja prvo dobro istući.. Odmah, čim ju se izvadi iz mora i baci na škaf, dok još uvija kracima i lijepi se pipcima, valja joj zadati nekoliko dobro odmjerenih udaraca po glavi ( hrboku, ovdje se kaže što vjerojatno dolazi od riječi hrbat ). Najbolje je udarati plosnatim kamenom ili debljim komadom drva i na taj je način umiriti, usporiti joj pokrete i učiniti da joj se kraci mlohavo i hladetinasto razliju, slomljeni, razmrvljenih vlakana i puknutih mišića.

Ah, hobotnica, hobotnica. I za gladnijih i ružnijih vremena ribari su je izbjegavali, čak se i hvalili da su ih ubijali i

87

ostavljali u moru, rakovima na gozbu. Nisu ni pomišljali da se ta tvrda ljigavica može utrpati u usta i s guštom žvakati.

- Dese san ih zboja, dese. Glavati, osmokraki morski vrag ( koji nema krvi, a ima

crnila ) koji, tako se pričalo, napada ribare i ronioce, uvlači im se u nos i usta, guši ih stišćući im vrat, prekriva ih crnilom i ostavlja na dnu. Pogledajte je kako se odguruje ni od čega ( vražja rabota! ) ili kako sjeda na žrtvu pravilno raspoređujući krakovlje i oslobađajući oštre zube i bit će vam jasno da tu ima nečeg čudnog. Ipak, tko zna kako i kad osvanula je ona na stolovima, kuhana, uljem zalivena, topla, mišićava, tvrda, omotana mekom ljigavom kožom, ali ukusna. Možda se to počelo zbivati tek onda kad su riječi crkvenih otaca prestale biti zapovijed i kad ni krumpir više nije bio biljka od koje treba zazirati: ( - Sve što pripada nebu i zemlji božje je, sve što pripada podzemlju vražje je! ), možda tek onda kad su se u ove krajeve spušteni brđani bosansko - hercegovački oslobodili straha od mora i shvatili da je iz njega jestivo gotovo sve ( istini za volju ima i danas onih koji su, iako naraštajima već bodulci, zapravo brđani u duši! ), a možda tek onda kad se glad više nije mogla trpjeti!

I Pio je ljubitelj hobotnice. O, da. Štoviše, ne jednom je stavljajući u usta komade njezinog kraka izrezanog na kolutiće jezikom opipavao pipce - bradavice, a meku joj kožu uvrtao, usisavao i lickao ( da, da, vježbao je momak... ).

Dakle, oslobodivši se straha od mora i od crkve, ali i od hobotnice same, polagano su dotjerivali i oplemenjivali načine njenog pripremanja ( za jelo, jasno, ne za ukras! ).

Hobotnica na lešo, s krumpirima ( zamislite, konačno su ta dva vražja jela zajedno u istoj zdjeli! ), s kvasinom i maslinovim uljem ili pečena u padeli, može i na gradelama, sirova ili sušena, svejedno, čak i napola sušena ( šamaštrana, kaže se ovdje ) i još raspolućenih krakova ( u tom je slučaju bolja malo deblja! ) napunjenih paprom i uljem, a može i na brudet kao najbolja riba. Jednostavno rečeno - može na sve načine. Neki čak i paštetu spravljaju od nje i u tom ju je slučaju najbolje potpuno oguliti. Neki pak vole odvojiti glavu od krakova i posebno je prirediti ( jer je tvrđa i naprosto drukčija ), a neki vole baš ono što se tamo nalazi, dakle, crnilo, sjeme i sadržaj

88

probavnih organa ili kako se to ovdje kaže: - crnilo, riže i govna ( o ukusima je zaista teško raspravljati, ali takvih, nazovimo ih crniloljupcima kojima se nakon jela zubi crne, ovdje ih nije mali broj, a ta se poslastica, za one koji bi htjeli probati, uživa uz obilni dodatak ulja, maslinovog, jasno, kvasine i kapule i zaista nije bez čari i slasti ).

Pio je, jednom, nema tome dugo, u inat svim ideološko - kulinarskim trendovima, savezima i savjetima, na otoku, na pragu dvadeset i prvog stoljeća, živu, tek iz mora izvađenu, bacio na vatru. I bila je odlična. I bili su goli, on i njegova draga, kojoj je, rastežući zubima hobotničin krak, gledao ( od mora još mokre ) usmine.

* * *

- Di si lipotice pljosnastih cic? - veselo je i bezbrižno Ivan sipao bezobraštine i budalaštine, vrteći se, zajedno s grupicom mlađe dječurlije, ulicom u kojoj su se gostili trgovci, - E... - otegnula bi djevojka, iznenađena, kao da se brani. Ta tko zna, možda ju je i vidio, u sobi kad se svlači. Ono " e " značilo je : šuti, čak i ako si ih vidio, ne sramoti me, ne pričaj. Ali, zapravo ( došla je djevojka do hladnog razmišljanja ) i nisu plosnate, pune su i jedre. O čemu zapravo govori ovaj dječak i što hoće, budala neodrasla!?

- Na ti roge! - rekla bi na kraju, shvativši s kim ima posla.

- Ki ih je ispljosnastija? - nastavljao je, neometen. - Vrag ti mrtve... - dodala bi još, iznenađena djevojka,

brzo se pribrala, promislila još jednom i uvjerena u netočnost optužbe krenula u protuudar.

- Utopi se u more, beštijo. Pogledaj se! Na ti! ( ponovo bi mu pokazala roge ). Tebi, ocu i materi!

A Ivan!? On se, jadničak, odmicao i sada već zbunjenim osmjehom na licu iskazivao nelagodu. Ta nije on htio da sve bude tako shvaćeno. Ipak, ovakvi porazi nisu utjecali na njegovo ponašanje i već bi u prvoj sljedećoj prilici pljusnuo kakvu sličnu dosjetku. Ništa nije moglo promijeniti njegov nastup, tako je barem izgledalo, niti uništiti njegovu maštu zaokupljenu

89

grudima, guzicama, bedrima i ostalim blagodatima kojima su žene podarene - na sreću muškaraca. Na sreću!? Ili, možda na patnju!? Jer, evo: voli li tko i želi li žene više od Ivana - pa ništa!? Pa i Bepo! Već drugu godinu je u braku - i ništa. Dobro, Ivan je još momčić, bit će za njega prilike, ali Bepo! Što s njim!? - Pridragi moj Bepo, - govorio mu je Mijo, u toverni, kad mu se ovaj, nakon tri kvarta vina ispovjedio i požalio na svoju dragu, koja eto, još nije umilostivila svoga izabranika (svoga, da, svoga jer iako su roditelji utanačili sve detalje nije da se golubovi nisu i ranije gledali ) - izim suhozida, to će reći zida načinjenoga samo o kamenj, brez japna, brez spržine i brez vode ( Bepo ga je gledao, klimao glavom u znak odobravanja i donjom usnicom dodirivao brk ), to će reći brez vlage, postoji i suhopizd, a to ti je, moj Bepo, žena brez želje i brez soka. Eto ti! - završio je mirno kao da ga savjetuje kako će uloviti hobotnicu koja se uvukla u rupu. Tako je to i s tim se treba pomiriti, ako hoćeš i možeš! Ali Bepo, Bepo je bio zatečen ovakvim odgovorom i glavom mu je prostrujalo stotinu pitanja: znači li to da će cijeli život ležati uz nju tek tako!? zar će imati toliko strpljenja!? ili će se stvari nakon nekog vremena ( a i to traži strpljenja ) same od sebe popraviti!? Čuda se ponekad događaju, eto i za Božić je malo falilo. Ali, k vragu, on drugi mjesec, možda i ranije, odlazi na brod. Tko će čekati toliko!? Tko može izdržati još jedan vijađ!? Ako sad, prije odlaska nešto ne učini ...

- A da ja njoj dan dvi triske? - A, ne, ne. - Zašto ne? - A ča bi onda napravija!? Ako ne da milon neće ni silon.

Ma kakvi tisku, to nikako... Zavrtio je glavon, sad već pripit Bepo i odmah popio još

kvarat. Žene, žene, vrag vas... Htio je kriknuti: Lošu ste mi robu podmetnuli, vi opaki trgovci ! Pa još dodati ovom ovdje, njezinom ocu s kojim sjedi za istim stolom: eno ti je, tvoja je kći, vodi je kući svojoj ! A onda je u njemu opet zasjalo zrnce ljubavi ; sjetio se njenih očiju i njenog bojažljivog pogleda. K vragu sve! Kako li samo njezin otac mirno govori o suhozidima, kao da ga

90

se ništa ne tiče. Možda i zafrkava, cinik stari!? Ustao je, popio još jednu s nogu i otišao bez riječi. Zatekao je Vanu u krevetu. Spavala je. Možda ga je čula i probudila se pa se samo pretvarala da spava. Petrolejka je još gorila. Gledao ju je stojeći na sredini sobe, prolazio rukom kroz kosu, dodirivao obrve i sljepoočnice u kojima se nakupilo gnjeva i bola, uperio roge u nju i krenuo nazad u tovernu. Mijo je još sjedio za stolom. Do danas nije znao da između njegove kćeri i Bepa nije sve sjajno. Ta, tko je to mogao znati ( veseli su i brbljavi kad su kod njih ). Možda je Antuličin otac znao više kad ga je jedno jutro, nadmoćno upitao s mula:

- Onda, ka će unuci? - A, pomalo, pomalo, Mladi su, tribaju naučiti -

odgovorio mu je. - A, slabo to mladost... slabo... Biće i ne znaju.

Prepoznao je zavist u njegovom glasu (jer Antulica i Vana su istih godina ), a sad mu se čini da je tu bilo i još nečega.

- Spava! - rekao je Bepo i sjeo do Mije.

* * *

Žene, žene, žene. Prepun vina i misli o ženama ( ali kakvim mislima - ne onima koje slave ljepotu, podatnost, oblinu grudi i stražnjica, blagost ženskog pogleda, već onima koje se jednako često, ako ne i češće, javljaju, muče, uništavaju i pitaju: zašto su hladne, zašto ne žele ugoditi muževima, uopće, zašto ništa ne daju, a uzele bi sve ili barem ono što se njima hoće ) pokušavao je Bepo iznaći način na koji će obračunati sa Vaninom ludošću, odjednom i zauvijek.

- Znan ča ću! Evo, zalupniću vratima kad dođen, nek se probudi.Ne,

ne valja. Svi će čuti. Dobro, onda ću je ćapati za ruku i izvući iz postelje. To valja. To more. A ako počme vikati i plakati!? Neka plače! Neka plače! Brige se mene.

Hodao je putem prema kući odlučan učiniti nešto što će iz temelja

91

promijeniti njihov odnos. Jedini je problem bio što nije znao što učiniti. Hoće li joj reći da u njoj nema one ljupke dražesti ni majčinske blagosti o čemu je fratar čitao na vjenčanju... - Da, da. To! To ću joj reći: ti si arambaša! Eto ča si! Ne, ne, ne. Ne valja. Ma di je ona arambaša!

...ili da mu ne pruža zagrljaje ni poljupce, da se odmiče bez riječi i da to traje dugo, predugo da ne bi probudilo bujicu pitanja!?

- Da, da. To! To ću joj reći: ti si ošušena smokva! Eto ča si!

- Ne, ne, ne. Ne valja. Ma di je ona smokva. Premišljao se cijelim putem, čak i onda kad je ušao u kuću, svlačio se i odlagao odjeću na stolicu pored bračne postelje ( o peršone i po ). I - ništa. Na koncu se na sebe naljutio, na svoju nesposobnost i neodlučnost, uvukao se pod pokrivač i zaspao.

* * * - Bože, o Bože! - promrmljao je Bepo kad je usred noći ( i dubokog sna svoje ženice ), nakon slučajne kretnje, osjetio pod rukom oblu puninu mekog mesa Vanine stražnjice. Spavala je na boku, sklupčanih nogu i Bepo je lako prelazio rukom po oblinama. Nije se probudila, djevojčica uplašena.

- A baš djevojčica uplašena! - Ma što!? Ajde, ne luduj! Kakva djevojčica! Načni je,

raspukni je, približi joj užitak pa ćeš vidjeti s kakvom će lakoćom poslije hitati, sama, bez nagovaranja i bez opsjedanja.

Bepo se nije usuđivao pomaknuti, približiti svoje tijelo njenom, okrenuti je i utisnuti joj cjelov. Ne, bojao se da će mu izmaći i ovaj iznenadni i nenadani užitak, dar božji ili vražji, svejedno. Ostao je nepomičan držeći ruku na jednoj od polutki njene guzice. Desnoj, istini za volju. Da, baš desnoj. I zaspao je jer su se nakon nekog vremena početna ugoda i uzbuđenje od kojeg je osjetio suhoću u grlu i galop u grudima, ne nahranivši se novim detaljima, jednostavno počeli gasiti. Ruka mu je utrnula, odrvenjela i pod njom više nije osjećao mameću mekoću, ne, postalo je svejedno drži li je na njenoj guzici ili na kamenu:

92

hladnom, tvrdom, hrapavom, smrznutom. No, svejedno, zaspao je zadovoljan. I sretan, čak.

* * *

Te su iste večeri sjedili kraj komina : Antulica, otac i

majka. I šutjeli. Svatko je bio zanesen svojim mislima, a jedna im je bila zajednička - ovdje netko nedostaje. Da, nedostaje unuk. Vrijeme je već da se čuje dječji plač. Njihovi razgovori zamiru, sve su kraći i u njima nema vedrine ni zvonkih glasova. Svaki pogled u oči znači isto. Glas postaje tiši i sporiji, volja za govorenjem se gubi.

A vrijeme je došlo, sazrijelo je odavno. Tu je. Čekali su i čekali, puštali ga da prolazi, a ono je kao divlja trava čekalo, čekalo i naraslo, odebljalo, ozrelilo - i eto ti, što sad!? Trči, hvataj, ne daj da se usmrdi i uvene od beskorisnog stajanja i trajanja, ne daj da prođe i ode, ne daj da sve bude gotovo! Pričuve nema, zamjene nema. Vrijeme je jedno. I nosi svoje. Ne čeka. Smiješno je, pomalo, u pedesetoj raditi ono što si radio u petnaestoj ili u petoj.

Antulica je bezvoljno gurala napola izgorene komadiće drva nazad na žeravicu i slušala pucketave zvukove koje proizvodi vatra. Simfonija, simfonija. Huk vatre obogaćen pucketanjem užarenog drvlja ( glasnim i poluglasnim, radosnim i tužno prigušenim, uz cvrčanje i cijuk koji katkad podsjećaju na razgovor - tko to govori iz drveta, iz vatre? koga smo to probudili? kome smo prekinuli mir i gotovo bezvremensko postojanje, prekinuli jadnička i ubacili ga tko zna gdje u tko zna kakvu okolinu u kojoj se ne zna snaći ).

O čemu god mislila, što god radila, u trenutku kad pogleda bezvoljne roditelje njezine se misli vračaju na isto. Zar nebesa ne znaju za njihove zajedničke prigušene vapaje, za muku, zar nebeski izvjestitelji ne uviđaju, zar ne smatraju pravednom i iskrenom njihovu želju !? Ili zbog tko zna čega oni ne zaslužuju ni ono najprirodnije i najobičnije!?

Pa gdje je korijen njezinog grijeha? Gdje - pitala se i sama? O, neoprezna jezičavosti, zar ti!?

93

Ni vatra nije bila od volje. Lijeno su glavinjali plamičci, protezali se kao iza sna, a kad bi ih okrijepila suhim drvljem uzdigli bi se načas, a onda se opet ulijenili i utromili. Ovdje sve zamire. Pod ovim krovom nema svježe krvi, nema svježe volje ni ljubopitivih znatiželjnika, sve je ostarilo i obezvoljilo.

- Ražažgaj teke vatru popečkon - rekao je mirnim glasom Antuličin otac. Rekao, a zapravo zapovjedio. U glasu mu se mogla osjetiti i ljutnja i bol. I Antulica ih je osjetila. Znala je i što je tome uzrok i bez riječi ga je poslušala. Okrenula se ne gledajući ga u oči.

- Ima boba za isti, kuvanoga. I crnih maslin. - Ponda donesi! - rekao je istim glasom, odsutno. Jer, bolje je i odsustvovati ili se barem držati podalje od

riječi i rasprava nego praznim riječima tjerati svoje i nikad na dobro ne doći. Govorio, ne govorio, isto ti je! Bijesnio, ne bijesnio, opet je isto. I što na kraju ostaje!? Razgovor o bobu i maslinama, vatri i žaraču. Eto! Istini za volju, takvim se razgovorom ništa ne rješava ( iako se može učiniti da štiti od strasti i drhtanja, da umiruje i otupljuje ) pritajeni će i pognuti bijes buknuti kad - tad, barem jednom ili dvaput godišnje, vinom ili vodom protjeran, svejedno je.

- Jali ti, asi bija na Maslinoviku? - Bija san. - I ča je ? - Ča bi bilo. Sve je na svomu mistu. Držao je ovce i koze na Krbeli ( susjednom otočiću ). I

drugi su, rijetki doduše, imali torove po otocima. Znalo se čiji je koji i kome pripada koja beštija. Krađe se nitko nije bojao. Znalo bi se nadaleko tko se brodom tamo uputio i mesa nasitio.

- Asi moga drv doniti! - Da ča san donija!? Pamet tvoju žensku. I ćerinu ti.

Ražažgaj vatru, reka san ti! Utrniće se! - Jesan! - branila se Antulica pomišljajući i bojeći se da

on o kakvoj drugoj vatri govori. Znala je da je otac drži neodraslom i da joj se može tako obraćati baš zato što mu još pod krovom sjedi.

- Tebi nisan ni reka! - viknuo je konačno gledajući je u oči kao da joj pogledom želi prenijeti ono što je prešutio.

94

- Gospe moja, gospe moja..

* * * "...ili druge još narode čekaš u udaljenim vjekovima, Dalmacijo moja..." Suze su Piu potekle onog trena kad je to pročitao. Njemu Dalmatincu, Mediterancu...! Plakao je čitajući riječi napisane stoljeće i pol ranije ( a otprilike toliko je i zaronio u prošlost svog otoka ). Osjećao ih je svojima, davno položenima i ostavljenima negdje u srcu i sjećanju, u krvi, neobjašnjivo kako i zašto. Sada su tu, dozvane su iz dubine, svježe su, stvarne, današnje, valjane i vrjednije nego ikad. " Austrija se doimlje kao janje i golubica...u usporedbi s drugima..." Proročanske riječi, dragi Tommaseo, pun pogodak - rezignirano je klimao glavom Pio... E, kad bi pamet i dobra volja imale moć!

A Ilirci su brujali o sveslavenstvu, o južnoslavenstvu, zanosili se idejama sličnosti i zajedništva u bratstvu i prijateljstvu.

( Sve je jasnije da su Ilirci izabrali sasvim točno ime. Naime, sudeći i po najnovijim etnogenetskim istraživanjima, na ovim prostorima i danas ima najviše ilirskih potomaka. Uostalom, Delmati su ilirsko pleme, a Slavena u ove krajeve i nije došlo puno. Što se sve dogodilo tijekom povijesti i kako su ilirsko ime i jezik zamijenjeni slavenskim tek trebamo doznati ).

Mogao bi ponešto saznati od Bepa ili Franka - pomislio je zatvarajući knjigu - ako momci budu od volje. Ali, zar nisu ljudi bili ushićeni i onda kad su se zajedničkim snagama uzdizali do neba gradeći kulu babilonsku, sve dok ih netko nije zaustavio u toj nakani, spustio na zemlju i izmiješao im jezike.

* * * Te su godine na izborima za Dalmatinski sabor pobijedili narodnjaci. Nedugo zatim, 1873. Godine, Krapanj koji je dotada bio u sastavu zlarinske općine potpada pod šibensku općinu. Zašto? E, i o tome su se vodile bučne rasprave - gdje drugo nego u toverni.

95

- Zašto u šibensku? Aje, zašto!? - Jerbo su u zlarinskoj dobili talijanaši. - Ponda!? - A da in bude manje vlasti, manje svita... - A ki će to učiniti!? - Narodnjaci. - Ti ča su dobili!? Narodnjaci!? Neš ti narodnjakov. Ali

su to ni Šupukovi? - Je. - Ča nije i on do učer bija tolomaš!? A ča će reći Beč!? - E, to je drugo. - Više oni volu njih nego nas. Zapameti ča ti govorin!

Boju se slavenov. - Ka da ne znan. - Ne znaš, e, ne znaš. - Ja ne znan!? Ja!? - E, ti..ti... I nakon svega, nakon pića i priča, vike i povišenih

glasova, pa i pokoje šake bijesno udarene o stol, Mijo je otišao kući i čvrsto odlučio ujutro otići na more.

- Sve je to isto! - promrmljao je za sebe. Pomakni se da ja sjednem na tvoje mjesto! Eto, to je to. I to je sva mudrost politike. Zaista, kad je Mihovil Pavlinović 1867. godine posjetio Šibenik, Šupuk je organizirao demonstracije protiv njega. Samo tri godine poslije eto ti Šupuka za predsjednika Narodne stranke koja u proglasu poziva birače šibenskog kotara " Dalmatince rodom, a slavljane jezikom" da " glasaju s usklikom: Živio Franjo Josip, živio naš slavljanski jezik" Brže li je promijenio stranu! I eto ti ga na mjestu načelnika općine šibenske. Nazdravlje! A opet, možda i nema boljih od njega!? Tko zna!? I tko zna zašto je to dobro!? Možda čovjek ima svoje razloge!? Možda bude kakve koristi!?

Na more pa što bude - odlučio je Mijo! Bura, kiša, levanat ili bonaca, svejedno. On želi izbaciti iz glave priče kojih se naslušao, vratiti se pirkama i kanjcima, razbistriti glavu i zaboraviti olako izrečene prijetnje i gluposti bezrazložno ostrašćenih sumještana. Takav način ponašanja budio je

96

povremeno u njemu želju da se preseli na neki od ovih nenastanjenih otočića. A kako se stari Karmelo osjećao tih dana!? - sjetio se Pio Dalmatin. Uništili su mu, "bodulsku općinu ", ti vražji Šibenčani i ti prevrtljivi političari čiji su putovi nedokučivi gotovo poput nebeskih.

* * *

Istini za volju tih su godina u Zlarinu pisani proglasi i dijeljeni leci u kojima se moglo pročitati kako " Zlarin nije nikad bio Hrvatski niti će to ikad biti...", a istina je i to da se hrvatska trobojnica ondje prvi put službeno zavijorila tek 1912. godine. Da, da, sve su to povijesne istine. No, ipak, vrlo je vjerojatno da je većina pučanstva uglavnom brinula o osobnim stvarima, kako je to već red i običaj, ali istina je svakako potrebna, ona je najbolji lijek za nečistu savjest i najbolji put ka čistoj savjesti (odnosi se to podjednako i na pojedinca i na grupe i na čitave narode ). Stoga ju je potrebno i zabilježiti i zapamtiti.

Istina je i to da ima ljudi koji i danas smatraju ( a istraživanja im sve više daju za pravo) da je u Dalmaciji sumnjivo mali broj onih koji su došli iz Perzijskih krajeva i da je za sadašnje stanje ( ime, jezik, vjera... ) kriv ( ili zaslužan ) tek franačko- bizatinski interesni sukob i dio onih došljaka koji se stavio na franačku stranu i usudio naplatiti svoje usluge, ne pitajući pritom starosjeditelje za savjet.

No, to su već neke druge priče!

* * * Vjerujte starim bodulima kad govore da znaju sve o morskim

pjenama. Istina, rijetko će koji od njih o tome htjeti govoriti ( rijetki su i oni koji namjerno i s užitkom gledaju valove ), ali vjerujte im da znaju. Nagledali su ih se, htjeli ne htjeli. I onih kristalno čistih, mjehuričastih ( pod veslom stvorenih, koje za čas nestaju, prhnu kao galebovi koji uzlijeću sa stijene ) i onih sitnih, nalik sačama ( koje more uporno slaže uz šljunčanu obalu, koje traju i traju, čak i kad more osekne, poput kakvog zida, okoštale,

97

blijedo sive komadine pjene ) i onih najljepših bičem bure stvorenih na vrhu vala ( bjeličasto - pješčanih, na sve strane raznošenih, poput slanog dima ). I još onakvih i onakvih i onakvih...Onih što se stvaraju među hridima dok more udara o njih i štrcaju okolo poput oplodnog sjemena; onih što izbijaju na usta mora - proždrljivca nakon slasnog zalogaja i namirene želje za brodovima i životima; onih što se stvaraju vrtnjom propelera ili cijeđenjem spužve ili...

Poznajete li onaj zvuk koji nastaje kad valovi podižu krmu broda i kad propeler vrti i u zraku i u moru ( vata uprazno - rekao bi domaći svijet )!? Jeste li ikad vikali prislonivši usne na površinu mora, jeste li vrtjeli glavom pri tome i ispuštali krikove tako da se zvuk odbija o površinsku opnu, ojačava u usnoj šupljini i praskom širi! Jeste li ikad zaronili i slušali glazbu podmorja!? Gledali njihanje algi i slušali propeler u daljini? Udarce čekića, lijene i tupe? Da li vam je poznat zvuk koji nastaje kad se more drobi pod propelerom, kad se mrvi i pršti i melje, kad se dižu krici i urlici i razliježu se uvalom ( zna biti zastrašujuće ), a pjena vri pod krmom i širi se na obje strane pod težinom broda koji sjeda u udubinu vala i pušta moru da mu se lijepi za bokove ( i to se sasvim lijepo može čuti ).

- Galicon, galicon! - podizao je glas Mijo, pobjednički se osvrćući oko sebe. - Znaš ča je galica?

- Bože moj. - Eto na! Galicon su kon polivaš loze. E.

Ljudi za susjednim stolovima prekinuli su razgovor. Željeli su i oni čuti recept za istjerivanje hobotnice iz skrovišta.

- Ma, ka ona pušte crnilo ki zna di je. - Di će biti!? Tute je di je i bila. Samo u buži, ako je

nađe. - Uteće ča. - Nije! - Je! - Nije! - Je!

98

Počeli su se prepirati i time mu zamalo upropastili užitak sjajnog početka. Htio je ustati i otići, ali kako se ovaj put nije govorilo o politici, ostao je i odlučio ponovo uzeti glavnu riječ.

- Ali, pomno, ne mećati puno jerbo je ona žestoka i more sažgati i kunjke i ježince i rake i trpine i sve, sve, sve.

- Aj ča! - Zato pomno! Dok je slušao njihove komentare kajao se zbog otkrića

koje im je servirao. Nije mu bilo drago ni to što je ostao s njima iako je pomislio je kako bi trebao otići. Učinio je glupost. Ali, k vragu pa svatko može učiniti glupost, lako je za glupost, ali što s morem i morskim dnom kad ga ovi gladni pohlepnici napune galicom. Tko će se od njih znati zaustaviti, tko će pustiti hobotnicu da se bezbrižno zavuče u rupu!? Niti jedan! Istjerat će je pa makar sagorjelo sve što živi pedeset metara uokolo.

Zamislio je golo dno, bez algi i školjaka i prestrašio se. - Ala, ala, neš ti botnice. Više vridi galica negoli ona -

pokušao je ispraviti rezultat. Taština, taština je, eto i jednog Miju navela da uživajući

u pažnji okoline nesmotreno izusti ono što nije za svačije uši. - To se samo tekiceren metne, ka triba...ne vaik...

- A ča se meni tolić dogodilo jošte nisan nikomu reka - javio se jedan pripit. - E!? - Vapor trubi, a ja na ženi... - He, he...kume, kume... - Ti gospića, ča ću sa!? Ala, ala...navuka ja gaće, žena gleda ka da san joj oca ubija... - E, bogati... - I prispija san. Sve san nako puton veživa... - Dobar si, dobar - rekao je Mijo.

Lasake ( vlasulje ), uvaljane u brašno i frigane na ulju iznio je Mijo pred svoju družinu ne govoreći što je ni kako je spremljeno. A, evo kako . najprije ih treba uloviti, jasno, bolje reći prikupiti, a za to je dovoljno zagaziti u plićak, u ruku uzeti kamen ili kamenčić na koji je lasaka priljubljena ( vjerujte, uvijek ćete pogriješiti, od tri kamena na kojima mislite da je -

99

ona je na četvrtom ), paziti i ne opeći se, a zatim je nožem ili tankim, oštrim komadom drveta, odljubiti i ubaciti u posudu, najbolje opet drvenu ( ili u naše vrijeme još bolje plastičnu ) jer u nju još dolazi i nekoliko kamenčića koji će, kad se posuda protrese udarati u lasake i iz pipaca im cijediti žar. Nakon nekoliko takvih pranja od lasaka ostane samo mišić koji se potom uvalja u brašno i stavlja u vruće ulje. Dobar tek! I!? I to je sve. Možda još malo šuga od pomidora. I svakako vina. Koje je najbolje za ovu prigodu!? Ono koje je pri ruci, to je uvijek najbolje. Inače, bijelo.

- Za santisima! - E, za santisima, za santisima, lako je sa reći. - Ma, kako si se sitija? Vo valja. - Dobro je! - Pari mrs. Bocun je već nekoliko puta pražnjen i punjen, masline su

oglodane ( tek je zadnja koštica ostala svakom od njih u ustima, za igru, ali i za obogaćivanje okusa vina jer bolje je kad u grlo klizi preko još uvijek mirisne koštice ), drače su uredno složene po rubovima pijata ( ni trunčice ribljeg mesa nema na njima, majstori su to ).

- Ha, ha. Dobra ti je i ota - smijali su se Mijinim pričama. - Ali znate no ka je došla Ture Fakinova likara pitala da

joj da puce za glavu. - Pričaj, pričaj! - Puce za glavu!? - govori likar i čudi se. - E, ne ča ste učer dali Kusi Puljizovoj. - Kako!? Tablete, aspirine možda!? - E, te, te! - Ha, ha, ha... - Bravo, bravo. I ta ti valja. - Ma kako se samo siti, kako zapameti, di to čuje... - Likari su lulave pizde i pogrde! - A, ne, ne. Ne bi ja tako. Ne znan baš da će se iko

uvriditi ka mu rečeš da je pizda. Evo, ja se ne bi uvridija. Bome, to je najtraženija roba u sve vike. Ne, ne, nije to uvrida nikakva. Lulava pogrda, ši! E. Pizda, no! - Dobro ti je vino vu godinu.

100

- Da kakvo će biti!? Nisan ja tvoj punac : ka se masti vrata o konobe otvorena, sve širon rastvoreno, a potlen sve zakračunano. Onda govori : ne mećen ja cukra, oči opale nomu ki meće. Ma kakvi! Ti Gospu!? A ča onda zatvaraš konobu!?

Na koncu je Mijo pred okupljeno društvo iznio frigane mišiće ( krasne i slasne bjeličaste komade mesa koje u vrućem ulju puštaju slatkast sok i izazivaju nepca i jezik na nove zalogaje užitka ) i brudet od losturinog mesa. Nekoga bi možda mogao obeshrabriti ljigavi izgled i okus ponuđene jestvine, ali takvima treba reći da je svaka školjka pomalo ljigava ( tako je svijet ustrojen ). I ne samo to nego svaka podsjeća na - pogodili ste što - , a osim toga riječ kunjka ( što je istoznačnica za školjku, barem na ovom otoku ) svoje ime vjerojatno duguje onoj kojoj je kunus, na grčkom, ime.

* * * Kad je društvo otišlo Mijo se premjestio bliže vratima drugog dijela kuće i bliže moru ( njegova se kuća pruža u obliku slova L, jednim dijelom prati ulicu, a drugim se približava glavi mula ) tako da je s praga mogao pljuckati koštice višanja točno pod provu brodice. Gledao je u brod spužvarske zadruge i sjetio se da je čuo od jednoga koji je s njim do maloprije sjedio kako im je ovogodišnji ulov vrlo slab. Ta spužvarska zadruga, osnovana je prije rata, onog velikog, prvog, zastrašujućeg, onog koji je slomio Austriju. (Pri pomisli na Austriju pogledao je u prvi svjetionik koji mu je bio na vidiku kao da želi priznati toj nevoljenoj državi da je nešto u njoj ipak valjalo ). Tih su godina i Zlarinjani osnovali koraljarsku zadrugu, Murterini uljaru, a Rogozničani tvornicu sardina. Izgledalo je da se nešto i u ovim krajevima pomiče nabolje. Razvoj ronilačke tehnike i upotreba sigurnije, ali i skuplje aparature s kojom se moglo zaroniti u dubinu puno veću od one do koje osti dosežu, tjerao ih je u zadrugu. I onda, kao po nepisanom pravilu, kad sve izgleda ružičasto i obećavajuće stvari krenu neobjašnjivo čudnim tokovima. Ne radi se tu samo o ljudskim greškama ili sklonostima ka zlu, razaranju i tami ( s tim

101

dijelovima ljudske prirode valja uvijek računati i zato je teško povjerovati onima koji kažu da će čovječanstvu ikad biti dosadno ) nego i o sreći, slučaju ili sudbini koja rijetko kad čini ono što je za očekivati ( čak i nakon brižljive pripreme ). Potražnja na tržištu je smanjena. Istina, tu su godinu zaključili s pozitivnim saldom, ali samo zato što su u skladištu imali veliku količinu neprodanih spužava koju su prikazali, sukladno važećim računovodstvenim propisima, kao aktivu. Preciznije rečeno, od ukupne aktive koja je iznosila 21838,79 kruna, neprodane spužve vrijedile su 20323,49 kruna. Krasnog li poslovanja!

Usput budi rečeno, spomenuta se zadruga uspjela održati ( poslovne uspjehe ne treba ni spominjati ) sve do novog rata, drugog, kataklizmičkog i stoput luđeg od prethodnog. Nakon njega, nakratko zanemarena flota će okrupnjati i još se više modernizirati (jer takvo je bilo vrijeme, sve se obnavljalo nakon rata, tog praska zla, grabilo se naprijed koliko god se moglo, hvatao se korak sa stvarnošću i dobrotom, dok čudne prepreke koje izviru iz ljudske biti opet ne ojačaju, okrupnjaju i uspore razvoj, a opći ushit i radost zamijene nezadovoljstvom i sumnjom ).

Zašto tim ljudima ne ide? - pitao se. Usput se prisjetio i gospodina Schmidta koji je krajem devetnaestog stoljeća pokušao umjetno uzgajati spužve u zlarinskim uvalama i neslavno prošao. Domaći mu je svijet ometao posao ( i pri tom iskazao hvale vrijednu dovitljivost ) bojeći se tog ludonje i njegove rabote koja bi im mogla umanjiti prihode.

Gledao ih je i dalje kako iz broda iskrcavaju ulov potrpan u velike vreće, konope i ostalu opremu, zatim odjeću i preostalu hranu: sušene kolute peciva ( zvane kolačima ) nanizane na tanki konop.

- Bravo! Lipo ste me sitili. I ja ću. I donio je metalni litreni pot u kojeg je ulio malo

maslinovog ulja i puno vina. Umakao je kolač i gledao kako s širi ( bumba, reklo bi se ovdje ), zatim ga prinosio ustima i srkao, a onda ga jeo mekanog, mokrog i mirisnog punog žutozelenih kapljice ulja rastvorenih u crvenom vinu koje mu se cijedilo niz bradu. Vino koje kolač nije upio, a on upija poput spužve, baš poput spužve, zajedno s mrvicama koje su se nataložile na dnu,

102

ispio je Mijo u dva gutljaja, zadovoljno odahnuo i obrisao se dlanom.

* * * Miris sitno isjeckanog selena i petrusimena u maslinovu ulju. Jeste li ikad razmišljali o mirisima koji se bude kad pomislite na djetinjstvo ili kad vam pred očima sijevne slika kakva davna događaja? Ti su mirisi, baš kao i te slike, negdje u vama, svejedno gdje, tu su i mogu se osjetiti. Prvi dan škole, prvi poljubac, blagdani od prije petnaest ili dvadeset godina... Da li je netko zaboravio miris kose svoje prve ljubavi!? Ili miris njene majice!? (Bez obzira što ga više nikad neće pronaći osjeća ga i traži još uvijek). - Miris mortadele u bubici! - rekli bi oni koji ne žele ostaviti dojam mekano - ženskasti pa nastoje omalovažiti svaki pokušaj kopanja po nježnijem dijelu svoje osobnosti ; i to je miris djetinjstva i okus, svakako, kojeg više ne susrećemo. Što se promijenilo: pecivo ili salama ili možda mi!? - A miris leših salpi prosutih petrusimenom u juhi začinjenoj maslinovim uljem! A! To ostaje zauvijek. I danas je isti kao i jučer, još bolji, čak. Da, na postojanim stvarima počivaju civilizacije!

* * *

Nekoliko listova grzdulje, list broskve i perce kapule, taj smotak su nosili u ruci, odgrizali i žvakali, a nakon toga u toverni ispijali nekoliko dugih gutljaja vina, cilog, crnog i gustog, ispirali peckavo gorak i hrapav okus sirovog zelenja.

* * *

Mirisna ranoproljetna jutra, niskotlačna, plava i oblačna. Čitava prostranstva nešto iščekuju. A što? Ni daška vjetra. Mir. Ni vala na moru.

Pusti glas i slušat ćeš kako odlazi dugo zamirući. Nema ni ljudi. A onda odjednom oleandri zašuškaju lišćem. Što je to!? Mačka? Ptica, možda. Vjetra još nema. Na moru, u daljini

103

počinju se uočavati tamne, hrapave mrlje po površini. Eto ga! Počinje.

* * *

Crvenu kuglu nazirao je kroz slojeve zelenih iglica dok je bosonog šetao šumom. Bič svjetlosti ošinuo ga je po očima, a one su se, iznenađene bljeskom, pohitale munjevito zaštititi, uvući u mrak, pokriti se zavjesom. Nakon svega svrnuo je pogled ka stijenama zalijevanim pjenom valova. Slušao je zvukove koji obluci prave kad se uspinju i povlače zajedno s valom, lagani huk vjetra u krošnjama, pucketanje suhih borovih iglica pod bosim potplatima... Prirodno lijepo nema samosvijest... - odjednom mu se do svijesti probije rečenica koju je davno pročitao i natjera ga zapitati se jesu li ikad ti stari luđaci koji se bave mudrošću bili na ovakvim mjestima, jesu li upijali ono što on sada upija - ..., a umjetnički lijepo je ono što je stvoreno od čovjeka...- jesu li ikada gledali kako se razlama val i pjenušave kapljice lete u nebo, jesu li ikad gledali kako se sunčeve zrake lome u kapljicama, jesu li ikad ugazili nježnim tabanom na tvrdu, slanu, zemlju. Ne miriše more uvijek jednako. Jedni se mirisi dižu ljeti, drugi zimi. Ne raspadaju se ni trave i alge jednako zimi i ljeti. Različito mirišu pri raspadanju i pri sušenju. Različito u proljeće i u ljeto ( iako more i tada miriše morem ), za juga i za bure. Mirisi, opojni mirisi se uvijek šire. Zimi je teže udahnuti ih : mrvica mirisa zatreperi pred nosnicama, nakratko, jedva se mičući od hladnoće. Zimski su mirisi tvrdi i žilavi...

... šepesat ćeš do tjemena kukcoglava matrono podlih kamenih trjemova što frkćući svilenom vunom potegače i uludo drijemajući ravnovjesno... tik do u prezbiterijansko... što bi moglo kako i gdje... ali zaustavite kapljice reptile i bubnjare... onomatopejski kanda zidovi zbiše...

( To Pio opet neuspješno pokušava, u ritmu koraka, iznaći melodiju. )

* * *

104

Bos u borovoj šumi, gazi po naslagama osušenih iglica.

Valovi se razbijaju o stjenje...

* * *

Toplo je. Uzdiže se osunčani suncobran, širi se i napinje, biva zategnut i gladak ( kao kožica glavića ), a teta koja ga za vrat drži, oku ugodna, tjelesno skladna, od naručitelja naručena i od uskladitelja usklađena kao da je, mazno okreće nosić, zalijepila je i višnjin list na nj ( o,da, jer će izgorjeti inače ). Eto!. Pogledi se zaustavljaju na metar od nje, razbijaju se udarajući u nevidljiv oklop: bing, boing, bing...i padaju na pijesak ne dotaknuvši je. ( Stavi, ludo, komad stakla na pupak, fokusiraj zrake, poveži se s mliječnom stazom, skoči oparena, u utrobu taknuta, suncem i ničim drugim, neka ti cice poskoče i mlijeko se uzbiba ). Ali, ah! Kakvo mlijeko, nema mlijeka, to su gluposti, pa majčinstvo je poniženje za nju. - O, nebesa, onako okrugla, napuhana, puna vode, sluzi i teških mirisa, fuj. - Tako su govorile ponosne lizačice. Čuo ih je, ne jednom. Adio svijete, ovo je kraj. Žene su se urotile protiv tebe, slobodnom voljom i svjesnim izborom neodgovornosti...

- Muškarac me ne zna ljubiti - i to je čuo. - I dolje i svugdje. Eno je, diže noge i skuplja koljena prema bradi, a zatim okreće tabane prema suncu, spaja ih i kroz procijep, kao kroz kakav teleskop, gleda nebo. Čudna vježba. Evo je, opet ponavlja isto.

Okreće se na bok i podiže nogu ne savijajući je. Jen-dva, sječe kao škarama. ( Ah, glavić! Pazi glavić! )

A imala je krasne i krupne grudi ( baš kao i ona cicotica koju je jučer gledao na stranicama porno magazina, držeći se za Ugodonosca ), oble gromade sa ispupčenim postoljem posebno stvorenim za bradavice: osmatračnice - bunkere na vrhu brda. Podrhtavale su i poskakivale, razlijevale se i prelijevale, sudarale se i zatvarale kanjon među brdima. Glavom zaroniti među njih i ostati dovijeka, to bi bilo nešto. Usnama i jezikom dodirivati blaženu mekoću, uživati u toplini i mirisu, ljubiti ih, o da,

105

začepiti grlo, gristi ih i jesti, stiskati i gladiti, sliniti po njima, obraz na njih prislanjati, jedan pa drugi...

Pustio je nesvjestici - ugodici da ga opet obuzme i omami. Zatvrdle bradavice osjeća pod jezikom, gura ih nazad u mekoću mesa, ponovo ih ljubi vrhovima usana, dira ih vrhom nosa i jezika. Zauvijek bi trebao trajati ovaj trenutak ugode, prag rasprsnuća od slasti i užitka.

Blago moru i valima koji po njoj plaze i zavlače joj se među butine, među cice i pazušja, klize leđima, trbuhom i bokom, ulaze joj u pupak, u ušne školjke, usta i nosnice, njišu joj dlačice i škaklju joj usmine.

Blago suncu blago malom... Raspojasana guzotica njiše bokovima dok gaćice spušta

prema gležnjevima. Saginje se, guzi se, bedra joj, skupljena i masivna, postaju šira od bokova...

- Aaaaghhhh! - Zar opet, momče!? Ta, treći je to put od jutros! Svaka

čast. A kako i ne bi kraj toliko krasnoguzih picotica u našim uvalama. Koliko li je naboja u gledanju žena dok skidaju gaćice, u saginjanju i pokretima kojima ih povlače preko stopala, u spremanju...to je nadužitak, to je prasak slavlja ljepote. Zašto se ne odvažiš i upitaš je da li je od volje za jedno bedroljublje!? Ili pupkolizje, čak i cicopiplje.

Ma, nakon nejasne veze koja ga je zbunjivala i podrivala

mu samopouzdanje ( što ga je i dovelo na otok ) bolje je, još neko vrijeme, ništa ne poduzimati.

* * *

Zagazio je u more do koljena i gledao smeđe-žuto grmlje

koje se izdužilo prema površini i izvirilo prestrašeno: što sad, bez mora, na suhom!? osušiti se, istruliti!? Stajao je dugo na istom mjestu. Sunce ga je tuklo u tjeme, čuo je cvrčke u borovima i valove koji se uspinju po žalu.

Ostati! Srasti! Pretvoriti se u grm, priljubiti se uz dno, njihati se... za oseke provirivati, probijati opnu dvaju svjetova.

Ostati na istom mjestu milijun godina...

106

DRUGI DIO UPOZNAVANJE - OTRJEŽNJIVANJE Nespretnom se Jakovu opet urušila glava mula. Pio ga je ( još uvijek sjedeći na mjestu odakle je gledao Marijicu kako se prolijeva po nogama ) vidio kako obilazi ruševinu, vrti glavom i beštima. A tko mu je kriv! Lijepo su mu ljudi govorili: ne valja ti, ne slaže se kamenje tako, sve će pasti za prvog jačeg juga...- , a, evo, tako je i bilo.

Ponosni Jakov ( ako se ponosom može nazvati taj djetinjasti kapric kojim se pod svaku cijenu želi sačuvati vlastiti stav, pa čak i pogrešan ) nije mogao sebi dozvoliti da posluša što mu itko predloži, govori ili savjetuje. Uostalom, on je tako htio i tako će biti. Neka se nitko ne miješa i ne ponižava ga svojim savjetima! Ta nisu oni pametniji od njega niti mu smiju nametati svoju volju. Tako je on to shvaćao. Tako shvaćaju mnogi. I to ne samo na ovom otoku (mada bi se moglo reći da je i to jedna od posebnih odlika njegovih stanovnika ).

107

- Ja to ne znan, eli!? - pjenio se. - Samo ti govorin... - Nemaš ti meni ča govoriti, znan ja sve, bolje o tebe.

I nastavljao bi slagati brzo i brzopleto, kao da mu se negdje žuri, kao da se što prije želi svega riješiti i kao da bježi od posla. Niti je dotjerivao kamenje oštrim čekićem, niti je pazio da donji kamen bude veći od gornjih, ravniji i stabilniji, niti je isprobavao kako koji kamen sjeda na već postavljene.

- Moga si teke martelinom... - Ajde ča !- žučljivo je odgovarao, ljut zbog posla i zbog

tuđih savjeta. I ljudi su ga ostavljali na miru, jedan za drugim. On, do pasa u moru, uzimao je kamenje i slagao ga bez reda, kao na običnu hrpu. Nekome bi se učinilo da je čovjeku hladno i da želi što prije izići iz mora. Rupe među kamenjem bile su tolike da su kroz njih, i ne tako sitni kamenčići kojima su žene nasipale mulo, izlijetali u more. Ipak, ništa nije moglo omesti Jakova da dovrši svoj posao onako kako je on htio. I eto ...sad ga Pio, koji stoji iza njega i nogom gura kamenje, gleda kako se ljutito ( na koga! ) okreće i vičući proklinje one koji su ga krivo savjetovali.

- Vo mi je ni Kapuličin reka...vo me on svitova....neće više vude prismrditi, ne...pogrda jena...

* * *

Ivanov otac i stric vratili su se s mora i donijeli sakove spužava koje je valjalo obraditi, oplemeniti ( rafinati - kaže se ovdje ); iz smrdljivih okruglice punih mora i pijeska koje su nakon dva - tri dana, na zraku, dobile još oštriji miris, učiniti meku i suhu spužvu. Ivanu su ih dali gaziti. Gazio ih jer bos, a kako mu je ovo bilo prvo ovogodišnje gaženje tabane je, još mekane i osjetljive, polagao na spužve lagano, sasvim lagano i oprezno. Za početak je bilo dovoljno da iz njih iscijedi more, da im ubije divljinu, da ih slomi, jasnije rečeno, kako bi ih se kasnije moglo dalje obrađivati.

- Dobri ljudi, što to radite? - počeo je Pio zamišljati razgovor s Ivanom, ocem mu i stricem.

- A, evo! - učinilo mu se da čuje odgovor.

108

- Slamate divljinu, kažete? Gazite, ubijate prirodnost. - !? Družina ga je gledala u čudu. Kojim riječima bi mu

objasnili da u tome ne vide ničeg lošeg, da jednostavno beru spužve kao što se bere svaki plod prirode, da ih obrađuju kao što se obrađuju mnoge druge stvari, da nisu zbog toga nikakvi uništavači nego, dapače, da time samo pomažu i ubrzavaju svakogodišnji prirodni proces obnavljanja. I on je njih čudno pogledao. Shvatio je, iz njihovih očiju, da je ostavio dojam nametljivog i nezvanog savjetodavca koji nema pojma o čemu govori. Toplina mu je udarila u obraze.

- Uvijek treba paziti prirodu! - rekao je, odlazeći, tek da ne primijete njegovu zbunjenost.

Ponavljao je u sebi zadnju rečenicu koju je pred njima izgovorio ( tako radi kad je nezadovoljan svojim ponašanjem i dojmom koji je ostavio ), okretao se i gledao ustajalu sluz koja se cijedila iz spužvinih pora i širila se po tlu. - Jeste li ikad mirisali spužve? - nastavio je obraćajući se zamišljenom skupu na nekom dalekom mjestu. - Mislim na ovakve, polužive, spužve. E, to treba osjetiti! Miris je to koji...koji...ne, ne para nozdrve... nosi u sebi sol i more, alge ...- zastao je i nije znao kako nastaviti. Bilo mu je krivo što je maloprije onako neoprezno istrčao. Okrenuo se i ponovo zaputio prema Ivanu. Gledao ga je dok je drvenim vjedrom nekoliko puta zagrabio mora i prolio ga po spužvama. Tako se ispire sluz. Gazio je potom dok mu noge nisu utrnule, a onda opet prolijevao i opet gazio. Stopala su mu bila već pomalo izranjena. Trebao je pripaziti, danas mu je prvi put. Ima vremena...

Spužve, spužve, ah, oblice, mekotice - tako krasno sjedaju u šake i podatno puštaju da ih se gnječi, uvijaju se i izvijaju, stišću se i opuštaju baš kao mlado meso djevojačko. Užitak koji pruža meka oblina nemjerljiv je, to je nadužitak, mjera svim ostalim užicima.

Držao je Ivan po jednu u svakoj ruci, gazio u mjestu i držao oči zatvorenima. Doimao se poput kakvog poludjelog šamana koji pokušava izvesti zaboravljeni ritual, ali ne ide dalje od početka plesa, a ni riječi mu ne dolaze kako bi valjalo. - Grudi, grudi, bokovi... - ponavljao je Ivan. Pomislio je na

109

Antuličine velike i pune dojke koje je jednom osjetio pod rukom. Osjetio je napetost i slast, ukrućivanje i ugodu. Dobro je, daleko je od ljudi - znao bi pomisliti u onim djelićima sekunde u kojima se spuštao na zemlju sa oblaka cica i guzica - taman toliko da nitko ne može primijetiti što radi. Počeo je spužvom trljati izbočinu, okrenuo se licem prema moru kako bi bio siguran da ga nitko neće gledati. A što ako mu netko dođe s leđa - pomislio je u trenucima razuma, no nikakav odgovor i razlog više nisu mogli prekinuti započeto. Obla mekoćo, toplino, ugodo...

Osjećao je pod rukom živo djevojačko meso, kožu koja diše, čak i otvrdnute bradavice. Sve, sve je bilo živo i uzvraćalo mu je dodire, ugodu i pažnju. - Ivane! - sasiječe ga glas iza leđa, iz blizine, sruši ga na zemlju, na oštro kamenje, u mulj i sluz, otme mu u trenu, u djeliću trena, svu ugodu stvaranu i prizivanu cijelog jutra, osramoti ga, zacrveni, uhvati u nečasnom djelu, prepolovi ga kao tanku šibicu, a onda ga još i zapita :

- Ča činiš? - A!? Evo... - odgovorio je ošamućeno, ne znajući s kom

govori, a onda ga rasvijetli bljesak - Antulica je to! Antulica. Ona je tu, ona mu se obraća. Progutao je užarenu i hrapavu kuglu zraka i sline i nasmiješio se kao onaj koji priznaje svoju grješnu nemoć pripravan na svaku kaznu.

- Evo... evo, gazin spuge! A ona? Nosila je rasad u vrt, posadila ga i vratila se po

vodu, vidjela je njega i došla mu se javiti. Eto! Ništa više. Razmijenili su još nekoliko zbunjenih osmijeha i : - Adio! - Adio! Kako slučaj zna grozno iznenaditi i narugati se onima

koji strpljivo čekaju žuđeni trenutak susreta, maštaju i planiraju, znaju unaprijed svaku sitnicu, svaki detalj i svaku riječ, a onda, iznenada - bum - eto, sve je tu: sami su, nigdje nikog drugog nema, prilika je prava da se konačno izgovore sve one dugo pripremane riječi, ali...ali...nešto nije u redu, to nije početak kakvog su zamišljali i priželjkivali, a dok se snađu sve ode u vjetar. Adio, adio.. I čekaj dalje! - Ma, slučaj upravlja svijetom!

110

Zar bi u protivnom bili mogući ovakvi susreti koji ruše ono unaprijed pripremljeno i još ostavljaju za sobom trag stida!? Htio je Ivan potrčati za Antulicom i ispraviti ono što je grozni i nedobronamjerni slučaj narušio ( zaboga, vidjela ga je kako spužvom trlja mošnje i trbuh ), ali je zastao prije nego li je učinio ijedan korak jer je pored neodlučnosti i zbunjenosti morao pobijediti i umiriti onog ukrućenog vražićka koji se drsko izbočio u hlačama. Gledao ju je kako zamiče među kuće, zatvorio je oči, suze su mu potekle i grlo se bolno stegnulo. Na stotine, na tisuće slučajeva koji nose snagu nedobronamjernosti i zloće dolazi tek jedan slučaj dobre volje i blagodati. Može li se onda itko utješiti dosjetkom po kojoj će se u trenu dogoditi ono što se nije dogodilo u čitavom desetljeću, stoljeću čak i baš to će biti divno i krasno!?

* * * - ...betinu ti onu! - zabeštimala je Marijica u trenu kad je prolila vjedro vode koje je sama sebi pokušala podignuti na glavu i smočila se po nogama. Pogledala je uokolo - ima li svjedoka njezinoj nespretnosti? Nigdje nikoga, Marijice, dobro je. Nije vidjela ni Pia koji je sjedio na vrhu susjedne suhozida.

- Zabeštimala si, Mare! Izletilo je, skrušenici i bogobojažljivici, ono što se mota

po duši: pljusnut ću kletvom i beštimom sve svece pa neka me čuju i preispitaju svoj odnos prema meni, neka vide da griješe, da su mi muža oduzeli, djecu ne dali, da sama patim i grbačim i evo vodu po nogama prolijevam! to si htjela reći!? i što misliš da će ti odgovoriti osim: ženo, puno je sebeljublja u tebi, puno!, eto to će ti reći.

Simpatična beštima: betinu ti onu! Mare ju je izgovorila, ali nije rekla sve. Boji se!? Koči li je nešto iznutra čak i u trenucima ljutnje i kakvog - takvog obračuna!? Svakako. A pun izraz glasi: kurbetinu ti onu! i to ne bilo koju, zna se na koga narod misli i koja mu je djevica prva u mislima. Marijica, naravno, misli da se nepotpune ili do kraja neizgovorene beštime ne uzimaju za grijeh čak ni onda kada točno izražavaju nakanu i kad se zna kome su upućene

111

- Benti neću Boga! - Etida za djevicu M. - pomislio je Pio. Zgodno čak i kao kakav naslov. To bi moglo pasti na pamet i Ivanu da je kojim slučajem znao što su etide. Ili:

- Picoljub za djevice M. i M.

* * *

Oporavljeni i okrijepljeni Antun vratio se uhodanoj svakodnevnici: brodić, vrše, mreže, parangali i polje. Odavno u ruci nije držao knjige, odavno nije ozbiljno i sustavno razmišljao ni sređivao svoje misli. Otuđio se od svijeta ideja i maštanja, bio je poput brodića bez karte i kompasa na otvorenom moru. Jer, lako je zastupati ideje koje imaš negdje napisane i razmotrene sa svih strana , pro i contra, s lijeva i s desna, ali što ćeš kad si jadan bez igdje ičega, bez friške duhovne popudbine, izgubljen u magli i valovlju pa još i s neraščišćenim računima sa sobom i sa nebom! ( I sve to baš na ovom otoku! ) Što se sad u svijetu čita? I piše i svira? Kakvih se stanovišta drže političari, oni nacionalni i oni internacionalni, što je novog u kemiji, fizici...? Daleko od ičega, zaštićen morem, Antun je polako gubio svoju vruću želju za organiziranom pomoći. Imao je prilike uvjeriti se da ljudi različito i drugačije od njega gledaju na svijet i da imaju drugačija rješenja ( zapravo nemaju oni posebnih rješenja ni valjanih prijedloga, ali se opiru svakom rješenju koje im se na silu nameće, a nije savršeno ; jer, jasno je, savršenstvo nije s ovoga svijeta ). Obezglavljen, bez ruke voditeljice, bez vođe, bez vrhovnog autoriteta na kojeg je navikao i bez kojeg nije sebi mogao predočiti novi ustroj svijeta, sam po sebi neodlučan i nevješt, puštao je neka vrijeme prolazi i čekao, čekao, a da ni sam nije točno znao što. A onda još i ta Vinka! Uzburkala mu je misli, natjerala ga na grijeh i kajanje, a nakon svega mu još ponudila svoje krupne oblice ( i to ravno u usta ), bacivši se na njega ( da, bacivši se jer on više ne vjeruje da je slučajno izgubila ravnotežu, a to što je bio bolestan i nemoćan ne mijenja stvar ). Toliko je

112

napadna i toliko bestidna da mu se gadi kad njezine oči iznenada bljesnu pred njim. Ali, opet, te grudi, grude mesa...Bože, Bože, zašto ...

* * * Davno je već prošlo doba kad su u Parizu libertinski krugovi priređivali erotske festivale, kad su slavili ljepotu i ljupkost svojih dražesnih pratiteljica: dani bedara, dani stidnih dlačica, dani Yvonine stražnjice, dani Chaterininog pupka i brežuljka, dani kad se naveliko uživalo, ljubilo i oblizivalo. Načuo je Antun ponešto o tome i zgrozio se - toliko bestidnosti, toliko slabosti pred požudom tijela, a tako malo bogobojaznosti. Razmišljao je o iščašenosti klase koja je rodila libertinizam, tjelesnu bestidnost i prezir prema Bogu. Prosti puk to ne bi mogao. Ali, srećom, dolazi novo doba, bestidni odlaze tjerani bičem i giljotinom, uvredama i pljuvanjem, a sve to uz pjesmu novoj divoti - jednakosti i bratstvu ljudi. I slobodi, svakako, ali ne samo za neke nego za sve. O slatka, o divna, o draga... Raširenih bi ruku on prigrlio novi ustroj samo da mu se ne čini tako bogohulnim. Na stranu sve te ideje bratstva i slobode kad se svećenstvo progoni i ubija. Ne, ne može to prihvatiti. Svijet bez Boga - to neće na dobro. I sad, što je bolje: stari ustroj s Bogom, ali i klasom bestidnih ili novi ustroj bez Boga s pukom koji želi slaviti jednakost i slobodu ali će i sam uskoro postati bestidan!? Sve je tako izmiješano i zapetljano, ništa jasno i očigledno! Stotinu puta je uzdahnuo: - Bože, tvoji su putovi neshvatljivi, ali daj mi snage, volje i uma dovoljno da bih mogao shvatiti što se mijenja i što se to događa s tvojim svijetom! Zraka sumnje, trn oštar i tanak, prostruji mu mozgom i zapeče ga stostrukim bolom: gubi li Bog kontrolu nad svijetom, izmiče li mu... Prene se, skoči i nasloni rukom na zid. Srce mu je počelo luđački tući, nedostajalo mu je zraka. Što!? Zar i on nosi u sebi sumnju!? Odakle mu? Gdje se začela, gdje porodila? O, nesretni dječače, nesretni dječače...Prestrašen, dograbio je krunicu ( bio je

113

tada još u sjemeništu ) pao pred raspelo i zatvorenih očiju molio cijelu noć. Prisjetio se jedne davne zgode kad je iznenađen i sleđen gledao kako roditelji odvlače iz crkve djevojku koja je pred oltarom čupala kosu i izvikivala Isusovo ime. Žene su prepoznale taj način uzdisanja, zabrinuto njihale glavama i puckale jezikom o nepce: - khm, khm, ne uzdiše se tako pred oltarom nego pod muškarcem - šutke su priopćavale jedna drugoj značajno podižući obrve. Od miline do siline Da Isusu dođu sline

- Stidite se! Pogani! Ne rugate se meni nego Isukrstu. U pakal ćete, u pakal... - odvraćala im je nesretna djevojka, otimala se i okretala glavu prema svom ljubljenom. Neizgovorene rugalice koje su se tek uobičavale u glavama žena ( koje su ih zločesto kanile prenijeti dječurliji ) Bedra im se žaru, palu Isukrsta silno falu. bile su podjednako zajedljive kao i one izgovorene.

- Ah... moj, ah...moj! - vikali su za njom dječaci dok su se žene držale nezainteresirano i sažaljivo želeći time prikriti zluradost. Podrugljiva svjetina - tako je pomislio Antun. Suosjećao je s patnjama djevojke i divio se njezinoj dubokoj vjeri. Zašto je ne dadu u crkvu, među časne sestre? pitao se. A što misli o njoj danas kad mu je i samom nešto jasnije što se sve krije u čovjeku i kakvi sve nagoni vrebaju iznutra!? Oslobađanje od stega, slavljenje tijela...Ne, ne, to je bestijalno - bunio se osjećajući kao je i sam napadnut i ugrožen., ali nije mogao odgovoriti zašto je baš tako udešeno i od koga. Nije znao kako bi danas gledao na djevojku koja bi užarenih bedara pala pred raspelo, nije znao kako pomiriti nebo i zemlju, nagone i zavjet čistoće ( a što su zavjeti nego borba protiv nagona! ) i kako spojiti unutrašnji svijet ( tu mračnu pećinu) i vanjski ( tu okrutnu ulicu)!? Ima li načina na koji će se povezati sve te krajnosti!? - Eto ti je izresla pufa nejebica - znale su se i njemu narugati starije djevojke, netom udane, koje su našle lijeka

114

svojim napetostima i pufama nejebicama. Priroda, priroda je to. Žlijezde traže svoje Da, žlijezde, žlijezde. Ali...zbunjeno je razmišljao Antun, kako to da nije drukčije Gospod odredio!? Zašto baš ovako? I da li mu je štogod promaklo!? Žena! - začuo bi u sebi glasove sjemeništarskih učitelja - ona je uzrok svih nevolja. Ona i samo ona. Prokleto rebro i prokleta jabuka! Zatim bi se sjetio svojih slina i maštarija: ah, ta tajanstva, toliko je u njima privlačnog i neobjašnjivog, toliko snage i nepoznatih čudesa i zla, da zla, zla i zlobe jer zmijske su to duše, sve u vlasti zna se koga, a opet su tako meke i povodljive i brižne i zamamne...K vragu, zašto sve nije jednostavnije!? Da, njima vladaju žlijezde - reći će pojednostavljenjima sklon i materijalistički orijentiran zlobnik ili možda ljubavno neuspješni medicinar - one su nemoćne pred svojim tijelom, one su čista priroda, a muškarac, muškarac je duh, čisti duh i trijezni razum... Besmislenim su mu se činila ovakva razmišljanja i najradije bi ih zauvijek prekinuo da znatiželja nije tražila objašnjenje i put do odgovora. Zastao bi tada, otvorio oči, iskrivio usnice u izraz negodovanja i glavom mrdao lijevo - desno.

- Kolak! Zapuhati će te kolak! - čuo je i Pio u djetinjstvu i primio zauvijek strah od mraka i tame. Čudno je to, ali ovdje nitko nije govorio o mrtvacima, o duhovima, ( o kolacima, dakle ) ništa ljepše od: uhvatit će te, prestrašit će te, odvest će te, promijenit će te...

( U vezi s tim valja napomenuti da postoji kolak- puhavac, onaj koji žrtve napada dahom, dakle, puhanjem te kolak-striljavac, onaj koji koji to radi pogledom, koji strijelja očima...).

Nikakvog drugog stava do neprijateljskog nije bilo, čak ni prema ljudima koji su za života bili dobri i dragi, jer čim odu, čim umru, postaju osvetoljubivi mrzitelji svega živog i ovostranog, ( i tko zna u čijoj su sad vlasti i u kakvom obliku ), a takvih se treba bojati i biti uvijek na oprezu.

- Vidija san ga, vidija san ga... - Ma, koga, koga!? - Pokonjega!

115

- E!? - Pristrašija san se! - Njega!? On je bija dobar! - E, bija. A, ali je sa!? - Ki zna. Nije njima vjerovati. Ni tami! Ono ljudsko i životinjsko

u njima, nekontrolirano i nesvjesno, naslijeđeno i nagonsko, riječju zlo, sad dolazi na svoje: nema stege ni kontrole, zakona ni kazne, sad su moćni i nitko im ništa ne može, imaju tko zna kakvu snagu, mogu učiniti što god hoće. Najviše, dakako, vole strašiti ljude. A zašto? Što im to treba i kakvo je uopće to predstavljanje i dokazivanje prestrašiti nekoga, izvući iz jadnog čovjeka baš onaj ludi strah koji oduzima dar govora ili pjevanja, koji mijenja život u trenu. Zaista, zašto!? - Neće oni meni ništa! - umirivao se Antun dozivajući u sjećanje svoje skorašnje postupke. - U meni je puno božjih riječi, topline i dobrote, pomogao sam kome sam mogao - tješio se, a onda je pomislio kako se usud ne dijeli po mišljenju koje sam o sebi imaš, pa čak ni po djelima koja si u dobroj vjeri počinio.

- Ne cijeni sebe predobrim, budi ponizan i skrušen! - govorio mu je daleki Glas.

Najednom se zasramio sebe i misli o sebi kao dobrom i poštenom čovjeku koji ne zaslužuje kaznu već nagradu. Tko je sudac!? - opet mu se otelo pitanje zbog kojeg je zadrhtao. Stao se prisjećati svih bogohulnih misli koje su mu u zadnje vrijeme nezvane dolazile, svih osornih riječi kojima se znao obraćati majci i sestri, sjetio se i svog pogleda na druge ljude ( te vrijedne ribare i priproste očeve s kojima je zarađivao kruh ) na neku mješavinu prezira i sažaljenja ( jer gdje su oni, znao je pomisliti i do kojih se visina duha mogu uzdignuti, a gdje je on i što im sve može ispripovijedati!? ) da bi na koncu dlanom pokrio lice i rekao:

- Nisam dobar! - Suze su potekle kad mu je slika majke došla pred oči. - Nisam dobar! - ponavljao je, gutao slinu i brisao suze. - Bože, zašto si mene izabrao za buntovnika!? Zašto mene!?

Nije mogao usnuti. A onda je iznenada skočio.

116

Pod prozorom su mu pjevali zborovi duhova u čudnom rasporedu glasova; upadali su kad su htjeli i kako su htjeli, u pola takta, u pola fraze, u kvartu, u oktavu, u sekundu, dubokim, drhtavim, ženskim, glasom: aa, raha - ha, raha - aa...

Odakle duhovima sposobnost pjevanja, stvaranja zvuka, uopće, komunikacije s materijom, s živim ljudima!? Čuju li se međusobno materija i nematerija!? ( Zar bi onako loše pjevali da se čuju!? ). Ne, to mora da je samo vjetar - pomislio je. Gledao je prema prozoru. Bila je noć punog mjeseca i kroz spojeve zatvorenih škura ulazila je svjetlost. I lagana, gotovo nečujna, bura je puhala.

Materija! Pomislio si na materiju!? - ulovio je sam sebe. Nje se, dakle, i on hvata kad u strahu od nematerijalnog

nema drugih argumenata. Da, sve je lako objasniti sa materijalističkog gledišta.

Molim, ( nije se dao onaj drugi dio njega ) sa nematerijalističkog je to još lakše: sve što ne možeš shvatiti proglasiš nedokučivim, ljudskom razumu nespoznatljivim, nadljudskim, nadzemaljskim, onostranim i tome slično.

Vjetar je to, vjetar - pomislio je prekinuvši bespotrebno razmišljanje i vračajući se na početak.

Umiren, donekle, htio se okrenuti na drugi bok, leđima prozoru ( što je jasan dokaz hrabrosti ), a onda je opet čuo isti zvuk.

Ne, to su ženski glasovi! To nije vjetar. Jasna melodija, ista kao i prije, pjevana ženskim

glasovima, opet mu je zazvučala u ušima. Koja je to melodija!? - zapitao se. Gdje sam je već čuo i

što mi to želi reći!? Evo, opet prestaju. Neće im se, izgleda, dok ih čovjek pozorno sluša!? Kao da je to nekakva šifra !? Da, sigurno je tako. A koje su to duše? Ženske su po svemu sudeći, ali možda i nisu, možda se mogu pretvarati da su bilo tko i bilo što!? I zašto dolaze k meni!?

Prekrižio se, sklopio ruke pod bradom i stao moliti čekajući svanuće.

Glasovi s ulice probudili su pred zoru tek usnulog Antuna. A tada, kad s prvim zrakama svjetlosti zamre svijet tame

117

( i nestane opasnosti da njen porod išta učini ), spavati se može mirno i sigurno.

Glasovi, koji su sad jasno dopirali do njega, zvučali su prijateljski i zaštitnički, vračali su ga u stvarnost.

-Ljudi, predivni ljudi, evo me, vaš sam, volim vas ...- čuo je sebe kako

govori kroz plač. - Vi ste mi zaštita i toplina, vi ste stvarnost.

* * * U rano jutro, za bonace, šetao je mulima i gledao u morsko dno tražeći sipe i hobotnice, ne primjećujući ljepotu algi i kamenja. Bepo, Bepo! Sipe hoću, sipe! Kakve alge, kakve trave i kamenje, gluposti obične, meni se hoće jesti, hoće mi se loviti, raširene krakove hobotnice na vrhu ostiju hoću vidjeti, eto to, to je užitak. - Ali, Bepo, pomisli na ženu! Eto, baš na ženu. Zar i nju vidiš jedino kao sredstvo svom užitku!? Ništa drugo!? Zar je samo želiš vidjeti na vrhu koplja, kako se uvija, probodena i pobijeđena, samo zato što si ti poželio utažiti žeđ i želju. O, Bepo, Bepo!

Pogledaj, štrumbuli su izašli na suhu stranu kamena, račica hoda na

vrhovima prstiju poput balerine, glamoči zijevaju i lijeno vrte glavama. Bepo! Kolike li ljepote oko tebe, a ti tako! Pustite vi ljepotu ( nije se dao ) meni se hoće užitka, običnog i stvarnog, onog kojeg mogu tijelom osjetiti i rukom držati. - Eno je, eno sipa! - kliknuo je Bepo radosno, trznuo se i pogledao u pravcu ostiju. K vragu, tamo ih nije bilo. Kako se to moglo dogoditi!? Pa, osti moraju biti ili na glavi mula ili na zidu, u drvenim rašljama, svejedno. Gdje li su? Možda ih je netko uzeo, poslužio se njima kad je neočekivano ugledao kakvu lovinu, a onda ih zaboravio vratiti ili ih vratio na krivi mul, da sigurno je tako, ali ova će sipa otići i biti tko zna gdje dok on prošeta po susjedstvu i nađe svoje osti. O, nepravdo! O, nepravdo! Stajao je razočaran i gledao sipu kako lagano lebdi od kamena do kamena i nestaje.

118

- Ča nisi vazeja osti! - A di? - A di, a di? A na mulu. - E, da ih nisu vazeli. Nema ih! - Ma, ki ih je vazeja? - Ki zna ki. - Ponda, neka. Ni ih je sakrija. Naći će se... - A di ih je vrga, kuragu? - Di će ih vrći!? Po mulima. Vude blizu.

Znao je Bepo da će tako teći razgovor kad uđe u kuću i spomene sipu koja je mirno, bezbrižno i nekažnjeno prošla na metar od njegovih nogu. Neće je ni spominjati, tako je najbolje. Čemu, uostalom, trošiti snagu i riječi na bespotrebna objašnjenja! A sipa je zaista krasna - nastavljao je Pio. Pogledaj samo kako joj mišićje pravilno radi. Gledaj, to nikad nisi gledao! Ubijao si čim bi ugledao lovinu, nisi uživao, nisi upoznavao, glup si, moj Bepo, glup. Ti zapravo ne znaš što je užitak, uopće. A moje tri sipe! - prisjetio se Pio jednog ranojutarnjeg događaja, kasnog ljeta sedamdeset i neke kad je šetao mulima smirujući napetost prije odlaska na zadnji ispitni rok, drugi popravni. Tri sipe su mirno izlazile iz mula i odlazile u dubinu, sporo i dostojanstveno, jedna za drugom, kao kakva ophodnja pri razgledavanju terena. Dvije su bile potpuno bijele, a treća tamna, siva sa svijetlim šarama. Možda su mu došle predskazati radost dana i radost ljeta!? Tog je jutra bio dobar na ispitu i okončao je pobjedom ljeto u kojem se nije smijao. Počinjale su kiše i donosile jesen koju pamti po slušanju Chick Coreinog Leprechauna, gledanju Tommy-ja, Paklene naranče i čitanju Fest-romana. Drugi gimnazije: romantizam u književnosti, trigonometrija u matematici, genetika u biologiji, detergenti u kemiji. Da, a te tri lude sipice...! Zamisli, njegova prva reakcija je bila ista kao i Bepova - pogledao je gdje su osti. Ha, što su ti bodulski geni! Ipak, zaustavio se na vrijeme. Poput kakvog starog Rimljanina koji vjeruje u predznake pomislio je da su one dobro znamenje iako nije znao zašto. Adio, male moje! Adio! - Pusti ih živjeti, Bepo! Uživaj gledajući!

- Isto bi volija da san je zboja ... Jedna sipa više-manje, ali prizora ovakve ljepote nikad dosta.

119

-... jerbo je bolja u teći nego u moru. Kao i žena, Bepo, kao i žena. Bolje je kad je gledaš u postelji, ali možeš uživati i gledajući je van postelje, zar ne!? Gledaj kako je skladna, kako hoda...

- Ča će mi ka mi nije pod rukon. ... jer je i to užitak i te kakav. Nije sve samo u onom zadnjem činu, u konačnici. Sve ima svojih draži i svojih ljepota. Zar vrijede samo trzaji na koplju, samo uzdasi u postelji i ništa drugo. Zar je sve ostalo tek priprema nevrijedna pomena. Znaš li ti , Bepo, da sam jednom pola dana držao pred sobom omot Zappinog albuma Hot rats i buljio u prste djevojke s omota. Prekrasni prsti. Dugi, pravilni prsti. Vrlo dugi i vrlo pravilni prsti. Raskošni i lijepi. Krasni. Ah, trebalo ih je samo držati u ruci i gledati, poljubiti po koji put, usnama opipati, griznuti im jagodice, uživati u skladu i sladu i istakati galone sjemena u trzajima radosnog sladostrašća. Prsti, prsti, posvuda njeni prsti. Da, dragi moj, bio je to susret koji se pamti. Kad bi mogao, prijatelju moj, preskočiti nekoliko desetljeća ( žene tvog doba odijevaju se malo neukusno ) i uživati gledajući im bedra uhvaćena u tijesne hlače, još bolje u tajce, gledati im hod, gipkost, kretnje, izvijanje kukova, poskakivanje cica, ogoljeni vrat ili radosno upijati njihove mirise koji se viju iz kose, pazuha...Bepo, shvatio bi! Ah, što to govorim!? Kao da i sam nisam gutao kamenje dok nisam shvatio. Bepo se uzvrpoljio. Po glavi mu se iznenada počela motati nejasna misao o tome kako će mu prepoznavanje ljepote i radosti, uživanje u sitnicama i ne provođenje sile olakšati odnos s Vanom. Ali, opet, tko zna koliko dugo će čekati na nagradu, na zasluženi užitak. Što zasluženi!? Nema se tu što zasluživati - pobunio se - to je prirodna stvar, to je jednostavno tako. A, ne! Čemu sve to!? I čemu to vodi!? Ta grozna, mlitava, čačkanja i čeprkanja, sve za mrvicu onoga što je ionako njemu namijenjeno, to nije dostojno nositelja ovako muževnih brkova.

- Ajte kuragu - rekao je i odmahnuo rukom. - Osti, osti mi dajte!

* * *

120

Jednog je dana Bepu prekipjelo. Njegovom je strpljenju došao kraj. - Ne! - kriknuo je. - Došao sam do zida samoponiženja i dalje ne idem. Dosta je! Ona nema ni trunke pažnje, ni trunke razumijevanja za moje probleme, a zašto bih onda ja imao za njene!? Ne, ja ništa ne značim i moje želje ni za koga nisu zapovijed. Uostalom, zna se što su bračne obveze. -Eto, opet govoriš o obvezama i zapovijedima - prekinuo ga je glas anđela i umjesto smirenja pobudio u njemu još veći bijes. - Ne želim nikakve rasprave. Dosta je! - Dodaj mi pot! - grubo je naredio ženi. Bili su u konobi, pretakali su vino. Teški vonj vina, dovoljno jak da čovjeku pomuti pamet, miješao se sa mirisom spužava koje su visjele u velikim jutenim vrećama.

- A di je? - Di je!? Ne znaš di je!? Brige tebe! Blago ti se... - Ča će ti sa pot!? - Da se napijen. Eto ča! I ne pitaj me više ništa!

Kipteći od bijesa zamišljao je scene u kojima viče na nju, ponižava je i ostavlja. Njene je stvari bacio na ulicu, nju je uhvatio za ruku, vukao do izlaznih vrata, izbacio vani i rekao joj da se gubi. Nisu ga pokolebale njezine suze, krik očajnika i iščupani pramen kose. Ne, a zašto bi!? Ta ona njega već drugu godinu ponižava i ruga se njegovoj muškosti. Svijet će mu se smijati, razgovor u toverni će zamirati kad on uđe, a ljudi će se gurkati nogama ispod stola i namigivati jedan drugome: ha, ha, vo je ni ča još nije..., a vidi mu brkov, ma ča brkov, brčin, bogati, brčin....ha,ha...junačina,...da brčin, biće brčićev, a ne brčin, ha, ha...

- Ne ruga ti se ona, budalo, boji te se! - opet se javi anđelak, grizući mrkvu.

- Ne! - ote se Bepu krik.- Nije tako! Rastrzan željom za nasiljem i glasom koji ga priziva razumu uhvatio je pot, pun vina, koji mu je Vana pružila i tresnuo ga o zid. ( Zidovi i grede su se prestrašili ). Kakvo iznenađenje, kakav preokret! No, Bepu ni to nije bilo dovoljno.

121

Njegovu nagomilanu rušilačku snagu nije mogao iscrpiti ni poništiti tek jedan proliveni pot vina, želio je srušiti sve. Sve, sve. Neka u ovom trenu nestane svega: i nje i njega, tako je htio. Gotovo je. Da, gotovo je i užasan kraj je bolji od užasa bez kraja.

Vana je užasnuta i skamenjena zazvala majku i to je bilo sve. Nije imala glasa. Stajala je i čekala, sitna i nemoćna, ne vjerujući svojim očima. Vidiš li dokle si nas dovela!? - govorile su Bepove oči - Ali sad je kasno za sve. Ti si sve uništila, ti si svemu kriva! Odjednom je krenuo prema njoj i zamahnuo rukom. Ali, ipak, koliko god je želio udariti, nanijeti joj bol i uvredu i staviti joj do znanja da je njezina krivica presudna, kao da je usporio, baš u trenu kad je ruka poletjela prema njoj. Izgledalo je da je omekšao, da mu je silina udarca naglo oslabila, a ruka izgubila pravac i da je čak, u zadnji čas htio odustati od nasilja. Možda mu je anđelak opet prišapnuo:

- Pogledaj joj oči! Ta, to su oči djeteta. U tom djeliću vremena, mrvici tek, preokrenuo se odnos Bepa i Vane. Divlja erupcija ispraznila je Bepovu snagu, a Vana je konačno vidjela i otrpjela muževo nasilje kojeg se toliko bojala. Sad znaju sve, sad su sve prošli i okusili ( tako je odjednom izgledalo i njoj i njemu ). Bepo je i dalje prestrašeno gledao prema Vani. Ono što je želio postići ( smrviti jednim udarcem sve što mu smeta ) sad izgleda pretjerano i glupo. Pobojao se : što ako zaista bude onako kako je želio!? što ako je izgubi! što bi onda!? Čekao je njen odgovor. Hoće li mu oprostiti!? Hoće li shvatiti!? A ona se okrenula i hodala po konobi ne pokazujući mu lice. Stisnula je usne u izraz zbunjenog čuđenja ispunjenog prkosom. Oči su joj se gubile u suzama koje su se, krupne, kotrljale niz lice. Raširila je oči i nakrivila glavu. - Vidićeš ti ka umren...- govorio je dječačić u njoj, uvrijeđen i ometen u igri. Eto kako je odgovorila na njegovu divlju silinu. - Muški ki ne udre ženu nije pravi muž, ne vodi računa o kući...- govorila je njena majka u njoj.

Više nije plakala. Okrenula se prema njemu. Curica-dječak postala je žena. ( Zbor anđela iznad njihovih glava zapjevao je odu ljubavi i radosti, vrteći se u krugu i držeći se za

122

ruke. Zidovi i grede pozdravljali su ih ozareni ). Bepo i Vana postali su muž i žena. Zagrljeni, plakali su.

* * *

Valjalo bi se okupati - pomislio Pio i zaputio se ka šumi. Tamo je kupanje najljepše. Istina, djeca skaču sa glave svakog mula, čak i Pio ne bira često plažu, no u šumi je ipak događaj potpun. Ima i hlada. I borovih iglica. Klimnuo je glavom, u znak potpune suglasnosti sa svojim prijedlogom i mislima, a na usnama mu je ostao radostan izraz : moji preci, moji dragi ljudi, bolji su nego što sam očekivao. A onda, iznenada, prisjeti se da još nije ni na polovici puta i da ga čekaju još mnoge spoznaje, da se sve može promijeniti, štoviše - to se zna dogoditi baš onda kad čovjek pomisli da ne može biti bolje i da sve ide po planu.

Pogledao je svoje tabane kojima je gazio užarenu zemlju i kamenje. Ah, to ludo sunce pri postojanoj bonaci! Nosi znoj i vrtoglavicu.

- Sve će izgoriti. - Zemlja će se užgati. - U lad, u lad! - Sunce će te opiti. Biži ča! - Zamantati će ti se! - Zaševeljati ćeš! - Ala ča, ala ča! Iznenada iza kantuna iziđu Bepo i Vana. Nose karatel na

traljama. - Zar po ovom suncu!? - začudi se Pio. - Ma, nosimo ga popraviti. Obruče mu triba nabiti -

učinilo mu se da čuje odgovor. Bepov glas zazvučao je umorno i ravnodušno, a po

ovakvoj vrućini to nije ni čudno. Da su bili pametni ostali bi doma - pomislio je.

- Smije ti se brk, a Bepo! - Meni!? A, zašto? - A, eto, sad ti je žena prava. - Ma, je. - Kako nije!? Pa imao si je u zagrljaju, voljnu i željnu.

123

- Ništa. - Ništa!? - Kako sam mogao!? Zagrlili smo se kao nevina dječica.

Zar bi ti mogao? Sve bi tada izgledalo lažno, a naš odnos površan, bez ljubavi i razumijevanja.

- Imaš pravo, Bepo. Nije bilo vrijeme za raskopčavanje hlača. Zajednički plač je jednakovrijedan. I više od toga! Rijetki su parovi koji su zajedno plakali prije nego li su zagrljeni spavali. Ali, ipak, dan-dva poslije, mogao si...

- Nisam. - Pa što je sad!? - Opet se sva stisne, uzdrhta, prođe je svaka volja. A

onda i mene. - Bepo, Bepo. Opet ste na početku. - Ne, nismo. - Kako niste!? - Pa eto, sad znam da nije do mene. Ne boji se mene.

Nisam ja kriv. Do nje je. Ona mora pobijediti svoj strah. Produžili su ostavivši Pia iznenađenog.

- Bravo, Bepo. Priznajem. Ja to nisam znao kad sam trebao znati. Bio sam gluplji i sebičniji. I ne samo to, umalo ti nisam rekao: razbij joj zube i slomi joj kičmu! Ne daj joj se! Jer, uskoro će biti kasno. I za tebe i za druge! ( Žena na ulici izgovarala je, sama za sebe, svoju svakojutarnju mantru ) ...neće tvoj priponosni muž baciti bandiru austrijskih herojev, a ki bi pametan!? ni suknenu škuromodru mornarsku dolamu sa ankoron na pucami, bogati, biće lulav... ma koja vojska, koja Austrija, sve će to brzo i lipo nestati i sve će doći na svoje i svaki će dobiti svoje... ljudi, ljudi, e, narod, narod, sve pripada narodu, narod je svega vladar i stvoritelj i nositelj; svi se ubijte, bacite se pasima i prajcima vi koji ste lagali i huškali... a moja murtela i viola, cviće moje u pitaru, mrliše vaik isto i vaik lipo, prilipo, zamrlišen i sama, miris cvića prilazi na me, uvlači mi se u rukave, u cice, po fuštan i carzu, mrlišen sva, evo pomrliši me; ne boj se, istinu ti govorin, napeta sam kako struna, kako konopi na jarbolu, a namrlisana kako mlada mrta sapeta u

124

vijenac ča ga meću na glavu ne bose, lagašno-blido-svilene divice ka lepršaju zrakon i ka pivaju i piju ... njima nije o veslima ni govoreno!?, kako bi znale da je to moje veslo, a ja san ga sama blanjala, svakako, lojen ga mazala...ah, nika ivanjske noći nisu bile ka one godine ka san prvi put oćutila vlažnost; o, gospode i gospodaru... a niki bi vonju penziju, heroji jeni ki su se osakatili konopon i vitlon, konopon ga zavezali dabogda i dogodija, ma tako je, ča ćeš, država je država, nije on svojon voljon iša u vojsku i o straha radija ča mu zapovidu, a ki oće državu neka plaća, e, ča je je, govori se da je još i dobro proša, da je moga brez ruke ostati i brez glave, a ne samo brez šake, ča će mu šaka, ima drugu, eto ti i dosta ti je, država ti je vazela, lipa država, pa neka ti i vraća, a ako i nije, ča onda, neka se brine o podanicima; ma ki je pametan za ikakvu državu, sve ti je to isto: sila i prisila, a jope kako ćeš brez nje, kako muha brez glave i riba brez repa... a uživaš dok sidiš na teraci, sve mrliše oko tebe, pitari pivaju, balustrada u cvatu, izdaleka glasovi ribarov, vrime se uspavalo i pari se da ne ige naprid, da ne teče, a ča ima teči i ča je to vrime ki zna... a udovica ope jutros govori, ne kako udovica, a je i udovica je, ali o sinu svome govori kojega je imala i prvo nego se za pokonjega udala, čuli su je da govori, za pravo reći ja je nisam čula, ali kažu da je prid Gospom klekla i rekla: ti ćeš me Gospe razumiti jerbo imaš mulo ka i ja!, eto tako govori ona, a žene se smiju, gledaju se i pokrivaju prstima zube i usnice, a kako će jadna žena, ali može iskrenije i bliže, ponda zašto je Gospa ne bi razumila, svakako će je razumiti, iako nema mulo, poganoga li jezika!, a nije ni pogan za pravo reći, more biti da je teke sirov i grub, žena je tila prisnost, eto, nije tila uvriditi Gospu, niti je izazivati, ča bi se Gospa ljutila na svaku rič... Zaneseno je i bez riječi slušao Pio ovu ispovijed, čekajući ispod prozora ne bi li vidio ženu koja je tako lako i neopterećeno izgovara. Koliko li će još ispovijedi čuti dok bude bosonog šetao otokom, za koliko će zgoda i sudbina saznati!? Koliko će sjajnih likova proći pored njega, možda ga čak i ugaziti na vrh malog prsta. (Vidi - ne boli! Krasno!) Eno Mijo još sjedi u dvoru, pod pergulom, tik do mora i s družinom uživa u lešim salpama, vinu i zelenju. Gleda ga kako ritualno uzima u

125

usta zalogaj, opipava ga jezikom, traži drače i gura ih prema krajevima usana, a onda, čist i mekan ostatak upotpunjuje kruhom umočenim u juhu s maslinovim uljem i sitnim mrvicama petrusimena. Jezikom polagano razvlači žitku masu po nepcu i desnima, uživa, vidi se, ne želi na brzinu progutati slasni komad, želi da mu se okus sabije u stjenke ustiju i da tamo dugo ostane. Jer ( Bože budi svjedok ), ima li ičeg ljepšeg!? Naslanja se na zid ( banak na kojem sjedi nema naslona, ali je postavljen tik do zida ), zadovoljno otpuhuje i hvata čašu, ulijeva u sebe vino, crno i jako, mrvicu razvodnjeno, opet polagano zadržavajući ga dugo u ustima.

- Riba je, triba teke življega se napiti, e! - Pomanje to! Vrućina je! Jošte se i nalij, e! – opominjala

ga je žena. - Ajde kuragu, muči! -reče i podrigne.

* * *

- Luce, Luce, a ča imate za isti ka nema ribe? ( I druga je žena, u istoj ulici, obavljala dnevnu katarzu). Ma, vidi ti vidurine! Ona ti to pita malu Lucu, pokvarenuša i naslađivateljica jena. A!? Si vidila ti to: da ča imate isti!? Benti neću noga, ona će nas pitati da ča imamo...! Ona nas!? A ča to ona ima bolje!? I više!? Je, kako nije. Neka se u more utopi, pogrda stara i luda jena, ona ima ča dicu pitati, tuju! Neka dođe viditi! Lipo joj je Luce obrusila baš tako joj je rekla: bišeš doći viditi; je mala i sve, ali isto joj je dala ča je miritala, eli!? Neka vidi luda jena, s kin ima posla; ona će se s nami staviti, e; a čuti će me još ka je vidin...

I zaista, nije prošao ni dan, a njih su se dvije susrele. - Jali ti, to si malu Lucu išla pitati ča imamo za isti...!? - Ja!? A ka to!? Kakva Luca, kakva pitanja, ni na kraj pameti nije njoj...!

Ah, da je, tako je, vidjela je jutros i zaista je upitala nešto tome slično, ali bez ikakve malicije, tek tako da sa djetetom zapodjene razgovor. Razgovor! Kakav razgovor!? Jasno je što se tu htjelo: narugati se, a ne razgovarati, naslađivati se, a ne saznavati. Tako, uostalom i paše starim vidurinama, a zna se tko je to. Eto tako.

126

- Na ti roge! - Eto ti ih! - Doma ih nosi! - Ti, a ne miga ja! - Na ti jošte! - Tebi! Po sto puti! - Na ti, na ti i na ti. - Eto ti ih naza. Tvoji su! Doma ih nosi... I nakon vrtloga zločestih misli, nakon bujica riječi,

kratkih ali snažnih, uputile su se svaka na svoju stranu mrmljajući i dalje, sebi pod nosom, neizgovorene uvrede i prijetnje ( ali i dalje tražeći razloge i dokaze za obranu svojih stavova ). Eh, koliko je toga ostalo neizrečeno, ni pola dana ne bi bilo dovoljno za nabrajanje svih detalja njihove beznačajne svađe. A tek da se prisjetiti dugova od prije deset i dvadeset godina, zatim njihovih očeva i brače, majki i sestara, čitave rodbine unazad nekoliko naraštaja ? Eh, ima tu svega! I ne samo da ima nego će i biti!

Ipak, valja priznati: ovakvo, brzinsko, pražnjenje naboja lijeći dušu. Pomaže živjeti. Pogotovo ako se ne shvati ozbiljno sve ono što se reklo i čulo i ako se zaobiđe kakva dublja raščlamba svog i tuđeg nastupa!

Neiživljeni seksualni nagoni! - bilo je prvo što je Piu palo na pamet čuvši njihovu svađu. Nezadovoljena požuda tijela! Ali i ne samo to, jasno.

Bio je još pod dojmom susreta s Bepom i Vanom. - O, da!? Je li!? - zaustavio se na vrijeme. - Jednostavno je pojednostavniti! Napuci moćnih autoriteta znaju biti sjajna popudbina, no prečesto su nemoćni pred običnim životnim detaljima. Molim vas, ne stojte mi na putu baš uvijek! I ne navodite me na krivi trag! - Za sve nedaće ovog svijeta krive su narasle požude tijela i požude oka...- sjetio se riječi upokojenog kardinala. Požude oka!? Da, da. A, kako bi ih objasnio Bepo taj brkati muž koji i ne zna za sve užitke koje pruža oko. Za njega je truda i užitka vrijedno tek ono što može uzeti u ruku ili staviti u usta, a i to samo ako je jestivo, ako se da sažvakati i progutati ili ako se da stiskati, pipati i penetrirati. Užitak i slast duguju zahvalnost

127

samo tjelesnoj požudi i ostvarenom tjelesnom dodiru. Oči, oči koje uživaju od manjeg su značaja. Treba li uopće govoriti o srcu!? Što ono može, samo ili s okom združeno, osim probuditi želju koja će se, bez tjelesnog zadovoljenja, ionako ugasiti!

- Zar tako!? I nikad se više neće javiti!? - Ti si okrutan stvor. Ostavi čovjeka na miru! - Moram mu objasniti! - Ma, ostavi ga! Kakva objašnjenja!? Misliš da je on

malo dijete kojem treba poduka, a ti da si učitelj koji mora ispraviti sve što ne valja u tuđim glavama!? Još si mu i rekao da je nesposoban za užitke oka!? Kakva je to procjena!? Zar si siguran da si u pravu!? Zapravo, znaš li ti išta o požudi oka, nadmoćni presuditelju, vrhovni suče i samozvani djelitelju pameti !?

- Ala, dosta s tim besmislenim nizanjem riječi! - Evo, evo, sad na red dolaze i zapovijedi! Pogledao je u sat na zvoniku stare bratske škole i ponovo

pomislio na onu kratku, briljantnu i virtuoznu svađu kojoj je (dijelove čuvši ) smislio početak i prapočetak.

Gledao je Ivanicu, postariju suhonjavicu u crno odjevenu, sa crnim šudarom na glavi, kako zamiče u usku ulicu i točno je znao da još uvijek gunđa i prosipa biser-uvrede. Ne, ne govori ona sama sa sobom kako bi netko, brzopleto i ne poznavajući stvari, pomislio, ona prazni preostali naboj ljutnje, ona ponavlja i uvježbava svoj repertoar kletvi, ona provjerava zvučnost i melodioznost novoizmišljenih uvreda ( jer, stare su već davno provjerene ) i odmjerava njihovu snagu i ubojitost prije nego li ih pusti u opticaj i da im šansu da i one postanu nezaobilazni standardi ( nije, ipak, isto držati kletvu ili uvredu u sebi, samo je zamisliti, držati je zatočenu, ili je, pak, izgovoriti, jer izgovorena postaje nešto drugo, izgovorena oživljuje, baš poput glazbe: zamišljene i odsvirane, postaje gotov proizvod čiju se kakvoću dade uočiti ).

Što li se vrti po njezinoj glavi!? Čemu će se domisliti, kakve grozote prizvati i uputiti onima čijih se nepravdi sjetila!? Zaista kakve su to slike!?

Kosturi koji se kotrljaju po morskom dnu, recimo, jer tamo ih upućuje kletva ( Kosti ti u moru ostale! ), zastrašujuće je

128

domišljata, zar ne!? Jasno se čuje tup udarac bedrene kosti o koraljni grm ili kakvu grotu i vidjeti rebra i lubanju kako se kotrljaju podmorjem ili zapešće pod kracima hobotnice. Stravična poetika! Sinje more! - dječački zbunjeno i zastrašeno se pitao o značenju tih riječi. Slike dozvane ovakvim kletvama straše ga i danas i pred oči mu dovode golemu zidinu velikog porta i masne valove olovne južine.

Kosti ti u moru ostale! Ima li luđe i opakije želje upućene neprijatelju!? Grob neka ti se ne zna! - to nije dovoljno. Neka ti, mrtvom, oči ne zatvore i ne otpjevaju pjesmu, neka nikog ne bude uz tebe i neka ti oči vide samo lelujavu površinu mora, iznad, daleko iznad, tamo gdje je zrak i toplina, gdje su krv i ljudi, rod i porod. Umri sa solju u ustima, eto neka ti to bude jedini ustupak jer solju su te krstili, a sad je gutaj i dok umireš! Neka ti jod i sol napune oči, nos i uši, a grlo neka ti se začepi u grču. Umri, istruni i ostani na dnu, Neka te raci štipaju i komadaju, a lignje zalijevaju crnilom. Jednom će, možda vali izbaciti tvoje kosti na vrelu spržinu ili oblutke kakve plaže, kao sipinu kost koju djeca radosno uzimaju za igračku.

- Vidi, mama, brodić. Ja sam kapetan. - Neee, to nije sipa. Ne diraj! Ne diraj! Sve to stoji u kratkoj kletvi, prečesto i olako izgovaranoj,

a tako teškoj! Prema njoj su kuga, lepra i kolera, zajedno sa svim drugim boleštinama, pa još i s tamom i vragovima u prsima, tek igrarije. Eh, žene i jezičine ženske! Kad već sutra ne bi razgovarale kao da ničeg nije bilo, kao da ništa nije izgovoreno, kletva bi bila još strašnija, a ovako je, brzopleto i besmisleno izgovorena, tek dio rituala pražnjenja, stilska figura bez koje se ne da zamisliti efektna scena, ali koja sama po sebi ne znači puno. Ponovo je pogledao zvonik (na kojem više nema zvona ).To je tek šuplja i prazna prostorija koja vapi za rukom dobrohotnika i spasom od truljenja i urušavanja. Njegov visoki zid ( ha, visoki! - na ovom je otoku visoko sve što je iznad razine mora, a previsoko sve što je iznad visine masline ), vezan vapnom i morskim pijeskom, odavno je pustio da mu na spojevima, među kamenovima, probije raslinje. Nevoljko svakako jer tko bi dopustio takvo nešto znajući da će ga žile i

129

korijenje tog uljeza uzdrmati, uvući mu se u sve pore i lagano ga mrviti, hraniti se njime, rasklimati ga i ostaviti bez soka, bez veziva, škripavog i uništenog, oronulog poput starca. A kad se uruši njegovo će kamenje, njegove kosti, možda završiti u moru baš kao u onoj surovoj kletvi. Priljepci će se za njih lijepiti, raci će se pod njima sakrivati, trava će narasti... Podla dračo i travuljino, s kopna ga rasklimanog gonite u more da bi se vaša morska rodbina imala za što hvatati. Neka vam! Ako je u svemu tome išta utješno onda je to prihvaćanje istine da je takav ustroj svijeta. I što se tu može? Možda laskati sebi da tvrde stvari dugo traju, da svijet počiva na onom što se ne troši brzo i da će, bilo kako bilo, kamen nadživjeti mnoge generacije ovih travčica.

Bratska škola! Kad li je zapuštena!? - zapitao se. Neće biti da je to bilo odmah nakon ukidanja bratovštine jer se koristila i kasnije ( i to više od jednog stoljeća kasnije ). Uostalom, bratovštini, ako je uopće i bila njihova nije ni služila kao škola? Nije znao odgovor na to pitanje, znao je samo da ju je, nakon onog rata ( drugog ) kada na otoku djece bilo za dvije škole, narodna vlast ( tako je sama sebe nazivala ) podvela pod svoju imovinu jer ju je sve to ( bratovštine i bratske kuće ) previše podsjećalo na crkvu i crkvenu organizaciju protiv koje se jasno odredila, a i na nekakva samostalna udruženja koja mogu biti jako drska i za vlast opasna. ( Zar tako nije bilo i u doba kangrega ! ) Uostalom, previše je drskog prizvuka u nazivu bratovština, bratsko i tome slično, brrr!, a još kad se tome dodaju procesije bratovštine sa križevima i slikama svetaca, zatim još i ljudi iz povorke, sirotinja otočka koja bi bratovštini dala i zadnju litru ulja, a zašto? zato jer vjeruju u ono što bratovština zastupa i što su sami stvaratelji njezine djelatnosti, zato jer se osjećaju toplo i sigurno u bratskom okruženju, jasno je zašto se svaka vlast boji samookupljanja i udruživanja pučana.

Eto: bratovština, pa nenarodna, narodu nekorisna ( rugali su se ljudi neskloni novom režimu ), a vlast narodna i narodu korisna! Čudo jedno teško shvatljivo, pogotovo ako se vjeruje da državna vlast može biti narodna, ( a ne se samo nazivati takvom ) i raditi za narod .

* * *

130

Bepo je već odavno budan, još od svanuća i evo, drži Vanu zagrljenu ( njena glava počiva na njegovom ramenu ) i gricka joj uvojak koji se uvrnut pružio pod njegov nos. Liznuo ga je jezikom, protrljao među usnicama i nekoliko puta poljubio ( bešumno da ne probudi ženicu ).

- Ženicu!? - javi se i njemu Glas - ta još ti nije žena! Brak nije konzumiran i tu se nema što dodati! Zaista,

nije. Sve je to još daleko i nedostižno našem Bepu, a evo mu žene u postelji, usnule i tople, koja mu je tako zaljubljeno i u isti mah stidljivo i plašljivo smjestila glavu na prsa. Ali, ne! Poljubili su se, zagrlili, dirao joj je grudi kroz debelu spavačicu, a onda se počela tresti, mišići su joj se grčili na rukama i trbuhu, okrenula se na bok, s neba i oblaka pohote spuštena, otriježnjena i probuđena, prstima zlobnika pokazana, hladnom vodom zalivena, smijehom otjerana, osramoćena, uplakana...Ne, ne može ona to! Ne može! Boji se, iako ni sama ne zna čega. Eto, tako je to: ne može i gotovo, ne zna i gotovo! Jasno joj je što dužnost nalaže, čak i tijelo ponekad usplamti i traži, probala bi ona, žlijezde i njoj rade, evo sva se orosila, ali nešto je još jače od želje za ugodom pa prekida u trenu svaki njen početak, sasiječe ga, a nju osvijesti.

Plakala je i zbog Bepa. Toliko je strpljenja u njega, vidi ona to ( ali ne zna dokle će trajati!? ) Sjetila se i njegovog bijesa, nedavnog, poslije kojeg se činilo da će sve krenuti na dobro, da su nevolje otklonjene i nesporazumi razriješeni, rukom njegovom odneseni i u zemlju sabijeni. Da, bili su to svanuća sreće. No, od svega toga ništa. Ništa. I evo, Bepo budan čeka ( ispratio je svanuće ) i misli kako ni s njim nije sve u redu. Tko zna što je po srijedi!? Možda ga se još boji!? Od takve se pomisli raznježio. Jadna njegova ženica trpi njegovu tešku ruku i tešku narav, njega silnika i samodršca. Bože...! Pogledao joj je kosu i ramena, nije se usudio pomilovati je - mogao bi je probuditi!, a lijepo ju je ovako gledati, baš lijepo.

( Bepo! Jesi li to ti rekao!? ) I tko zna kad će je opet gledati i grliti!? Gledao ju je i

dalje, dugo, onako snenu i ravnodušnu : ni trunke brige se ne prepoznaje na njenom licu i u njenom disanju.

131

-Tako je mirna i sigurna kao da zna da ću imati još sto godina strpljenja - pomislio je Bepo - U redu, možda i hoću, ali što onda!? Dovraga i ja sam čovjek sa svim prirodnim potrebama! Moje strpljenje je njen spas, njena zaštita i sigurnost, ali tako ne smije ostati zauvijek. Stvari moraju doći na svoje! Da, tako je! Stvari moraju doći na svoje!

Počelo je, izgleda, novo Bepovo odbrojavanje, potrošila se ovog jutra njegova doza ushita i sreće zbog prvih bračnih zagrljaja i tek začetog povjerenja. Doba ravnodušnosti dolazi, a s njim i doba bijesa. Možda je predugo čekao, a premalo dobio!? Možda su sve to ciklusi!? Da, ciklusi su to, a njihovo trajanje i izmjenjivanje ovisit će i o njemu i o njoj.

- Kvragu, pa ja sam muško! - zavapio bi u nedostatku drugih argumenata.

- Da, a ona je žensko! - napomenuo bi Glas. - A osim toga ste i vjenčani, pa što je onda prirodnije nego da uživate!? - Tako je - usuglasio se Bepo. - Ma, kakvi grčevi, kakvi trzaji! Kome to treba i odakle to ikome!?

* * * Jugo se smirilo. Danima je puhalo ( a kako zna biti dosadno i svoju upornu kosomrsiteljsko - glavoboliteljsku snagu ogoliti do otvorenog iskaza: evo, pušem u vas da poludite!, ljudi ga sasvim ozbiljno shvaćaju ). Vjetar u kosi, vjetar koji tuče u lice i tijelo tako dugo, dosadno i ravnomjerno ima efekt dlana koji pritišće mali mozak, Pa još ako ga prate i oblaci, niski i tmurni, oni koji prijete kišom baš kad ne treba i valovi koji ne daju izići na more, ni otići u polje, ni boraviti na ulici stvar je to gora. Čekati da završi i primati izazivačko puhanje u lice kao nešto obično, a ne kao izazov ili razlog za bijes, možda je najbolje rješenje. U protivnom naći će se dva pametnjakovića, ili više njih jednakih i jednako raspoloženih, zapodjenuti razgovor i eto ti veselja: za tili čas su u nesporazumu i bijesu i najradije bi, kipteći od želje da dokažu kako su u pravu, sami iz sebe prolili tu suvišnu kišu koja se sprema, a nema je ( što ih čini još razdražljivijim ), iscijedili oblake i rastjerali ih, doveli zračni tlak u red jer on je, zapravo, najgori, on je kriv, on...

132

- Ma ča on! - On! - Lule, nije on... - Da ki je? - Ča ti znaš! - E, ti mi reci! Ubila te pamet... - Aj kuragu... - Ajde ti... - Kako ću ga šakon u slipe oči...!? - Provaj pa ću ti glavu stinon spljosnastiti! A nakon juga!? Valja dobro pregledati što je sve

razrovano, pomaknuto, iz mora izbačeno, koji su se kamenovi pomaknuli i rasklimali, čija se glava mula urušila ili nagnula pa sve vratiti nazad na svoje mjesto, da za novog juga bude kakav-takav štit. ( Nailazio je Pio na trave i alge koje je more izrigalo. Kao dječak uživao je prstima pucketati sitne smeđe bobice sa algi koje je vukao za sobom, uživao je gaziti po nanosima trave, gledati kako se ugibaju pod njim i slušati kako krckaju tanki i sitni cijevaši i školjke. Ti dugi i debeli smotuljci sivo-smeđih algi, pruženi duž južne strane otoka, svježi ili osušeni, koji se izvijaju točno do mjesta do kojeg se more penjalo, dio su slika koje nosi zauvijek. Pamti i da je uvijek bio sam pri takvim pohodima, štoviše sad mu se čini da bi mu društvo, da ga je imao, odnijelo dobar dio užitka. Samotna šetnja, izbačene iz mora alge, more koje se smiruje, još uvijek oblačno nebo, mirisi koji se dižu...

Ti kvrgavi, dlakavi prutići, tamna trava, duga i ravna, smotuljci grubog svilenog konca, sve te grančice s bobicama i tko zna koliko još različitog raslinja - mogu li ičemu poslužiti, ovako osušeni, uveli, na zrak izbačeni, prestrašeni i mrzovoljni, lijeni i neprilagođeni!? Što s njima!? Jednom je pokušao gurnuti u vatru smotak debelo-svilenog konca, od neke alge valjda. I ništa! Jedva se zažario, uvio se poput plastike i odmah pretvorio u pepeo. Nije za loženje. Ni za gnojenje. Puno je soli i joda ( inače bi sve to završavalo pod maslinama ). Ovo nije svijet za njih, previše je suh. Čudno je, zar ne, da ono što traje milijunima godina, ono što stoji i živi jedno kraj drugog, kopneno i morsko,

133

izgleda nespojivo ili bolje reći nerazmjenjivo. Kakav je to ustroj!? Nešto tu klapa, dragi moj! I onda, kad se osušene, zamrle i krute gvalje i gomile poraduju stopalima zaljubljenika i privrženika, kad osjete ruku uživatelja koji, djetinjim marom, traži slomljene školjke i miluje osušene niti, mogu li mu u znak dobrodošlice i zahvalnosti -, a zbog čega!? ponuditi mirise iz mora, iz različitog svijeta ili tek i ipak, dio svog mirisa spojenog s novim okolišem, mješavinu čudnu, možda bolju možda goru od izvorne!

- O, ti si to, dječače - zaljubljeniče u stijenje i alge, pržinu i sol. Vratio si se! Još nisi odrastao!?

Volio je plimu i volio je za plime gledati niske mule prekrivene morem. Oni gornji, rubni i veći kamenovi dopola su virili iz mora , a sredina, staza po kojoj se gazi, natrpana sitnim kamenjem i od gaženja valjda i ulegnuta, bila je potpuno pod morem - kao potonuli grad iz priče. Brodice su plutale neobično visoko, gotovo iznad razine mula. Čudesno ih je bilo gledati: kao da su voljne negdje otići, u nebo uzletjeti morem dizane, a nemoćne oduprijeti se vezu.

More nabubreno kao grudi dojilje, sivi oblaci i potonuli muli : nezaboravna slika. I konobe bi tada poplavile ( poplimale, kaže se ovdje). Otok je nizak, nadmorske visine od niti metra, pa su mnogi koji su sagradili kuću i konobu bliže moru imali za velikih plima u konobi više mora nego vina. I ulice su znale poplimati i to ne samo one bliže moru nego i one u sredini otoka, jer mu je visina svugdje gotovo ista.

- Eno Pere palja konobu. - Diga je sudove na take, da mu se vino ne makne. - Brige ga, uteći će pantagane. - Neka razastre spuge, sve će pospugati. Brnistra koja je štitila brod od udarca u kamenje mula

visi beživotno glavom zaronjena u more, mrtva i naduta. - Pomnije to, pomnije, udrićeš u me! Evo, udrija bi da

nisan zavikala! - Je...!? - Nije, e!? Plima na otoku: niskom i malenom, može biti sasvim

dovoljna da ga se bolje razumije i objasni. Samo plima. Ništa

134

drugo. A možda je ipak bolje doživljavati nego objašnjavati ili opisivati, razumijevati, tumačiti...!? Ili možda jedno bez drugoga ne ide!? - razmišljao je prevrćući slike iz sjećanja, nezadovoljan načinom na koji ih koristi ).

* * * Mrska i pokvarena Austrija, centralistička, kruta i nenarodna, otkrila je svoje pravo lice još 1891. ( i to ne po prvi put ) godine kad je zaključila trgovački ugovor s Italijom i time otvoreno rekla Dalmaciji da je se ne tiče sudbina njezinih vinogradara ni cijelog joj puka. Kako drukčije shvatiti ugovor o uvozu vina iz Italije ( i to lošeg ), a u jednoj svojoj pokrajini ( jer je Dalmacija još njezina pokrajina ) imati ga dovoljno!? Karte su otkrivene, a Austrija ne igra pošteno, jasno je to odavno. Uostalom gdje su ti zakoni i ustavne reforme, gdje je toliko čekana decentralizacija i sve te divne stvari koje su davno obećane!? Prekipjelo je našemu težaku i zato s pravom viče: Dosta je više te Austrije! Dosta je Beča! Nećete više pjevati, gospodo: "evo Dalmatinci, najbolji vojnici", ne!

Nije nimalo čudno što je pravaštvo tih dana stjecalo sve više sljedbenika: onaj tko ne voli Beč taj je puku prijatelj, a i sami narodnjaci, koji više nisu znali što bi od Beča tražili i očekivali, polako su im prepuštali glavnu riječ u obrani sad već nešto zrelijeg domoljublja i hrvatstva.

Niko, Franko i Bepo, prepričavali su jučerašnji govor pravaškog vođe ( gdje nego u Šantovoj toverni!? ) i ovaj put jasno uviđali da ih publika sluša razdraganije nego onda kad su im prenosili riječi g. Trnskog. Doista, ne treba im više nitko da bi shvatili što je Beč, što su oni i što je čiji interes. Ali, nije se govorilo samo o Beču, jer tu je sve jasno, nego i o nečem novom što tek treba postati tema dana i što je puno zamršenije od jasnog odnosa prema austrijskom dvoru. - Je! Tako je! Ako oni nami govoru da smo " Srbi zapadne vire", onda ćemo i mi njima govoriti da su oni " Hrvati pravoslavne vire"! Nego ča bi oni...!?

135

- Jope vira!? Pušti ča..... - Kako neću!? Brez nje smo kako zviri. E! - Pa to je jena vira. Kršćanska. - Nije. Bogati, da jena! - Ali vas je to fratar tako naučija!? - Oni su došli na naše, a ne miga mi na njinjovo. - I mi smo došli odniklen. - Ali prije njih! Ma, vidi ti njega! E! To ih braniš, a!? Ča

oćeš reći!? Slušao ih je Mijo i šutio, zaplašen. Mora otići! Smjesta

mora otići odavde i zaspati, a sutra na moru, u okružju koje razgrađuje prizemne strasti ( i doziva vječnost, sklad i ljubav s prirodom, nebom i sobom ), trijezno i nakomod o svemu razmisliti.

Jutro je osvanulo s jugom i oblacima. Nije se moglo izići iz mula. Što ćeš sad i gdje ćeš, moj Mijo!? Ništa, paljati brod. Paljati brod!? Pred kišu!? Neka, manje će biti za poslije!

I stao je Mijo polagano podizati pajole i slagati ih pažljivo jedan na drugog kao meštar koji rastavlja stroj pa pazi da redom odloži dijelove, onako kao idu ( prvo izvađeno zadnje ubačeno ) da ne bi bilo kakve greške. Dohvatio je palj, veliki, drveni, izdjeljan od drveta u satima dokolice, njime grabio more nakupljeno u santinama i prolijevao ga nazad, tamo gdje mu je i mjesto. Gledao je kako polagano i lelujavo tonu mrvice školjaka i zrna pijeska i kako se more muti prljavštinom. Nije volio, kao neki, kleknuti i puniti sić, ne, volio je izlijevati ravno u more, podizati se svaki put preko bande i onda se opet sagibati, zaranjati nazad u utrobu brodice. Pri kraju tog posla dohvatio bi oveću spužvu i njome pokupio ostatke pijeska, trave i ribljih lustri, iscijedio je, isprao i gledao kako se širi i kako joj se vrača bjelina, a na kraju bi nekoliko puta spužvom zagrabio čistog mora i iscijedio ga u santine kako bi sve bilo potpuno čisto. Brodicu nije dovoljno ispaljati, potrebno ju je i oprati. Protrljao je spužvom po krmi, ostavio mokri trag , a preko prove prebacio lanenu krpu ( da drži vlagu ), paljem nekoliko puta zahvatio i po njoj prolio mora.

Cijelo je vrijeme mislio na sinoćnje razgovore. I bojao se. Nikakva visokoumna raščlamba, niti odnjegovani sluh za

136

politička previranja nisu mu trebali da bi shvatio kako se sprema veliki nered i veliko čišćenje. Evo i kiša će! I zašto čistiti pred kišu!? Ta ona će sama ponešto isprati, a ponešto odnijeti bujicama. Istina, ponešto će te bujice i uzmutiti i premjestiti. I jugo će, koje je često prati, napraviti nered: razrovati će i razrušiti mule, iz mora izbaciti trave... A poslije svega, opet ispočetka. U zraku se osjeća: eto promjena, eto nereda! Glave će padati, kosti se lomiti, države će nestajati i nove će nastajati (da bi i one jednom nestale ). A čemu sve to!? Što će se promijeniti!? Ljudi možda!? Ne, oni neće postati bolji kad pokopaju mrtve, niti će nestati zla u njima, ali sunce će, to je sigurnije, i dalje izlaziti, vali će se pjeniti i otoci će mirno gledati obzor ne obazirući se na ljudsku glupost.

- Dok bratska prekovelebitska Hrvatska stenje pod izrabljivačkom i ugnjetačkom politikom Hedervarijevom...- odzvonilo mu je u glavi i učinilo mu se da je to sinoć čuo, između zveketa čaša i glasnog srkanja ( iako je malo vjerojatno da je netko ovdje koristio takav govor i rječnik koji ukazuje na dorađeni politički stav kojemu više ne trebaju podstrekači i usmjeritelji poput g. Trnskog! ).

- Ali, naša, dalmatinska, kultura, naša svijest i običaji, koliko je to spojivo s njihovom...- čule su se i ovakve upadice, štoviše bile su vrlo glasne i silile su sugovornike i zagovaratelje drukčijih stanovišta da se počnu ponašati baš poput Trnskog, da postanu obični nagovaratelji ili neuspješni uvjeravarelji ( a ako ne to onda barem da razmisle o onom što su izrekli jednako pozorno kao i o onom što su čuli ).

- Mijo, Mijo! Ča si polulavija! Pada kiša, a ti paljaš brod!? - odjednom se pred njim stvorila žena.

- Ča je? - Ali si lulav, svit će ti se smijati. Ostao je u brodici i dalje radeći svoj posao, ne mareći ni

za kišicu ni za ženinu upadicu. Posao još nije završen. Trebalo bi još tankom šibicom osloboditi rupe na santinama da more može kroz njih slobodno prolaziti ( tako da ne mora svaku paljati posebno, da se sve sliva u srednju koja je najniža ). Probio je prvu. Tanka, nejaka opna od sviline i mulja nije nikakva prepreka

137

za čvrstu šibu ( što li bi Ivan rekao! ), no ipak je zaustavljala more.

Odjednom se sjetio i treće strane u sinoćnjim razgovorima: naprednjacima su ih nazvali. Zapravo, teško je reći da se tu radi o nekakvim čvrstim i jasnim podjelama, niti da je itko od posjetitelja Šantove toverne zadrti pristaša bilo kakve političke struje jer se radi o običnoj razmjeni mišljenja, o pronalaženju slabih mjesta u onome o čemu je govorio onaj prije njega pa čak i o osobnoj netrpeljivosti i suprotstavljanju radi tko zna čega. I tada, kad se ne uspiju usuglasiti i kad shvate da ih se ne sluša ili namjerno krivo shvaća, pa čak i da im se ruga, dolazi do povišenih riječi i crvenila na licu, no tada se već prelazi na osobne ( i porodične ) uvrede, a zaboravljaju se političke opcije. O njima, naprednjacima, su pričali Bepo, Niko i Franko, trojac koji se uvijek nađe u blizini ključnih političkih događaja, koji su prošlog tjedna, točno prvog svibnja, iz leuta gledali povorku koja je prolazila dolačkom rivom i pjevala o radničkom zajedništvu. Taman su se naši dični muževi otisnuli s mula i stali pripremati brod za plovidbu ( paričati idro, temun i argljutu ), umorni od nošenja mreža koje su kupili, kad začuše pjesmu. Grupica ljudi s crvenim garofulima na reverima, praćena dječurlijom i pogledima znatiželjnih težaka koji su pred konobama raspremali motike, privukla je i njihovu pažnju.

- Ki su vi!?- upita Franko čovjeka na mulu. - Napridnjaci. - A!? - Napridnjaci. - I ča oće!? - Radničku pravdu. - Ajde!?- ote mu se. Što li je sad ovo, bože moj!? Radništvo, socijalna pravda,

sindikati... To dakle nisu težaci! Da, i o tome se sinoć pričalo, ali nitko od njih ništa ne bi

bio shvatio da se nekim slučajem tu nije zatekao Antun i da se nije umiješao osjetivši da je došlo njegovih pet minuta i da mora iznijeti svoj pogled ne samo na naprednjake nego i na čitav ustroj svijeta, na razvoj ljudske misli i oblike organizacije društva, na

138

sve ono o čemu oni ne znaju ništa. Kako bi i znali kad se mnoge stvari o kojima je govorio sada po prvi put događaju.

To su nove stvari i teško ih je dovesti u vezu sa starim stvarima, a i teško je sve odjednom razumjeti - nije baš najsretnije započeo. No, mladić se zaista trudio i teško bi bilo reći da nije dao sve od sebe. Ipak pogledi njegovih slušača govorili su da im je zapravo sve to zamorno, jer jedno je govoriti o politici, sudjelovati, a nešto sasvim drugo je slušati, kao na predavanju, što ti drugi govori.

- Doma, lešto doma! Eto te smočilo - opet će Mijina žena.

- Ajde ča, ludo! - odbrusio joj je. Kakva je zmija ta žena! Uvijek pogodi kad će ga

prekinuti, uvijek izabere, tko zna čime nadahnuta, trenutak kad je na samom pragu razumijevanja onoga što mu je izazivalo mozak i javljalo se iznenada sa novim i novim pitanjima koja su tražila zajednički odgovor. Baš je sad morala doći, kuga ženska! Misao mu je prestrašena pobjegla. Nit koja je trebala djeliće povezati u skladnu cjelinu izgubila se. Naprednjaci, nazadnjaci, narodnjaci, pravaši, krivaši...( zašto se ljudi opterećuju takvim glupostima, zar bi im bez njih bilo gore!? )... autonomisti, integralisti, crkva, vjera, vojska, moć, prisila, država...

- Doma dolazi! Ajde više! - Dođi teke bližje! - A? - Bližje dolazi! Ajde! Bližje mi dođi! I pođe žena, ne znajući što joj se sprema. Kad mu dođe

dovoljno blizu Mijo baci na nju drveni palj, ciljajući točno u glavu. Srećom, promašio je. - Ajme.

- Eto ti, ludo! - Ča ti je? Si me moga ubiti! - E, da baranko jesan - rekao je mirno i skočio iz brodice.

- Ali nisan ja ote sriće.

Polaganim se korakom uputio za ženom koja nije prestajala sa kletvama i pogrdama na račun njegova bezbrižnog hica paljem.

139

- Mare, Mare - reče podižući hlače preko kukova i čvršće stežući uzicu - jazik ti balabra ka jidro na vitru.

- To tako, eli!? Nesriknji sta! Ča u goru ne igeš ka š ljudima ne znaš živiti!? Pa te on odnija. Lule lulavi. E!

* * * Pravaši su jačali. Prilazili su im nezadovoljnici iz redova narodnjaka, stranke koja je pored Hrvata okupljala i dio Srba dok je interes bio zajednički: slavljanstvo i otpor Beču, no čim je Austrija okupirala Bosnu nestalo je unutarstranačkog mira i jedni su otišli na jednu, a drugi na drugu stranu. Smatrali su Hrvati da je dobro što je Austrija uzela Bosnu jer će je time još više približiti Hrvatskoj, a onda će, kad-tad, a po svemu sudeći vrlo skoro, temeljem povijesnog prava dopustiti ujedinjenje Hrvatske s Dalmacijom, a evo i Bosnom. Srbi su na to gledali posve drukčije. Ta, nisu li na ovim prostorima svi istog podrijetla, ne stenju li svi pod tuđom čizmom i jedva čekaju nekog odlučnog i snažnog tko će ih sve okupiti pod istim bratskim krovom i jednom krunom. Njihovom, dakako!? Uvrijeđeni drskošću i zlobom, štoviše, nerazumijevanjem i izdajom, istupili su iz zajedničke stranke, osnovali novu stranku i pokrenuli svoj list. A Talijani!? Njima je ovakav sukob dobro došao jer neprežaljena Serenissima, vapi iz groba, moli i čeka uskrsnuće. Zato, (znaju to oni) treba pružiti ruku Srbima ( koji svakako nisu za ujedinjenje Dalmacije i Hrvatske ), treba prisvojiti Tommasea ( Hrvati će ga se lako odreći iako su nedavno govorili o njemu kao o " domovine dičnom sinu " ) i uporno ponavljati da je on protivnik ujedinjenja i tome slično ( a naravno ne treba spominjati da je on protivnik svakog ujedinjavanja i svakog centralizma, Talijanskog ili Francuskog jednako kao i Hrvatskog ili bilo kojeg drugog ). Da, ali tko je tada mogao sanjati o samostalnim regijama ili o Europi i svijetu bez krvi na granicama..!?

Političku pismenost počeli su ljudi ovdašnji sticati od

sredine stoljeća ( prostrujala je Miji kroz glavu sinoćnja Antunova besjeda slušateljstvu ). Eto, nema tome dugo. Zato malo što i znaju. O-ho! I to je rekao, a nije trebao, ludi momak. I

140

rekao je još da puk po prvi put može birati, da plemstvo nije više na vlasti i da se ne zna tko će na izborima pobijediti. Stranaka ima koliko te volja pa biraj. Nema više ni iznimnih prava stečenih rođenjem, ni povlastica po staleškoj pripadnosti, narod je taj koji može birati i biti biran.

Govorio je Antun tada o onome o čemu se dugo spremao govoriti, pa ipak mu se činilo da i on sam tek sad otkriva puninu smisla izgovorenog. Izgovorena je misao nešto drugo od misli koja se drži u sebi, tek kad je pustiš da se koprca i odvaže valjanost u sudaru sa stvarnošću, pred napregnutim ušima slušača, k tome još i nedobronamjernim koji svaku važu, vidiš koliko valja i kakva je u takvom okružju, vidiš je samu i golu, tvoju, a već svačiju i svakom na ocjenu danu.

- Kuragu i ote puste stranke! - otelo se Miji. Kao da bratovštine nisu bile dovoljne i kao da njihovi

ciljevi i organizacija nisu bili dobri. Svojom upadicom nije želio samo nešto reći, želio je otupiti pažnju slušača i pomoći Antunu da se izvuče.

- Ne! - nastavio je Antun ne shvativši da mu je pružena šansa za uzmak i da mu se umorni slušači spremaju narugati. - Ne! - ponovio je osjetivši u istom trenu da ne zna kako će objasniti svoje neslaganje i nastaviti priču. Zbunjen je progovorio kako bratovštine nisu političke organizacije i ne traže vlast. Gledao je podrugljiva lica, još ne shvaćajući što hoće. No, nisu ga oni zbunili. Nešto drugo je presjeklo njegove misli. On, popovski đak, čovjek koji se boji boga jednako jako kao i u doba u kojem je grijao stolicu čitajući svete knjige, možda i jače jer još nije siguran u ispravnost svoga ponašanja, govori o svjetovnoj vlasti, o narodu kao o nositelju svih prava, o puku kao svemogućem vladaru, o pravdi i pobuni, a ne shvaća da se kamenjem baca u nebo, u tvorca koji je sve zamislio i postavio, pa i to o čemu on upravo govori. Eto, to je bila Antunova muka i razlog prekida govorancije, a ne ovaj skup željan ruganja. Zašto mijenjati stvarnost ako ju je Gospod takvu htio i stvorio!? Ne našavši odgovora, a puno ga je puta pokušavao naći, oneraspoložio bi se i naljutio na sebe, na svoju nedovoljnu upućenost i učenost.

141

- Čovjek, čovjek - odzvanjale su Antunove riječi u Mijinim ušima, baš kao da je ovog trena pred njim i da ponavlja sinoćnju prodiku. Čovječnost i oslobađanje od svega što zatire i unižava ljudsku prirodu i puninu života. Da i o tome je govorio. I o tome kako su fratri obični paraziti koji uz to i plaše narod umjesto da mu služe i pomažu. I to je rekao. Pred ljudima, izazvan, htio je iz sebe izvaditi i pred njih podastrijeti svoje najdublje sumnje. Sve ono o čemu se bojao razmišljati i u razmišljanju otići do kraja, sad je mogao izgovoriti. Jadnik, tu noć sigurno nije spavao. A, rekao je, istina, rekao je sve to i još da ( kad smo se već drznuli jesti sa stabla saznanja ) trebamo otići do kraja, biti ljudi, bogu slični i stvoriti svijet u kojem će čovjek biti odgovoran, ponosan i sretan. Dok je govorio, pojačavao glas i podizao mu visinu, puštajući da iz njega iziđe sve što ono što se mjesecima i godinama nakupljalo, ljudi su se primicali jedni drugima, bez onog podrugljivog izraza na licu, šuteći i pitajući se o čemu to ovaj govori i koja to sila iz njega izlazi. Što je to!? Strah! Njihov novi strah: zar ćemo se morati odreći boga i osloniti se na sebe!? ne niti na vladare, nego baš na sebe!? O, ne, previše je to i prenasilno. Misli li on to ozbiljno!? Ne, šali se. Zapjenio se i izgubio kontrolu. E, dječače, dječače. Ugrijani vinom, prestrašeni i zbijeni, odahnuli su kad je Antun klonuo, uzdahnuo i sjeo za stol. Rekao je sve što je htio.

- Dajte mu vina. Vina mu dajte... - Neka najprvo poide čakod. - Šanto, ulij mu! - E, glavu su mu nakrcali... - Kuragu i knjige i pulitika. Ma komu to triba!? - Aje, dobro je, ništa mu nije. Eh, da su svakog samozvanog vođu i mesiju nakon

sudbonosne govorancije ljudi pogostili riječima: Ma, nije njemu ništa, dajte mu se napiti - čovječanstvo bi danas bilo puno sretnije.

* * *

142

Dvadeseto je stoljeće na pragu. U zraku se odavno čuti miris promjena. Novo dolazi, staro odlazi. Način ophođenja, organizacija, sve se to mijenja, čak se i misli na nov način, prodorniji i slobodniji. Ono što su, čitavo stoljeće ranije, Francuzi započeli ( a prije njih i mnogi slobodoumnici ) danas zaživljuje, jača i buja.

- Ajme! Cija svit je poludija! Ne more vo na dobro! - I neće! Lipo su rekli: mille non piu mille! Eto koliško

fali!? - Su svita će! Su svita! I prije! - Nema više! - Ma čega to? - Svega bome. - Je, kako nije! Ki je reka!? - Bome, govoru. - Ni ča in pamet niz nos kaplje! - Rugaj se ti, rugaj. - Pa kako neću!? E! - Ali ti ne čuješ!? - Čujen. - Ponda!? - Čega to neće biti? Nas! Pa neće, ki to ne zna!? - Ma, svega. - Čega!? Svega: sunca, neba, vrimena...Čega!? - Ne znan ja. Ti si muški... - Onda bišeš lipo mučati. Eto, takvi su se razgovori vodili. I ne može se reći da to

nije neka razina ili da se ne prepoznaje duh novog. Vjerojatan nastavak ovog razgovora dotaknuo bi se i još nečega što cijeloj priči o novom daje prepoznatljiv zaplet.

- Merike, Merike! To će nas dati kuragu! - A ča fali!? E, da je meni... - Eno ti ! - To ti nebi!? - Nebi! - Ki ko može ige... - Nek igu! Eno in!

143

Kakav je to svijet - nastavio bi nezadovoljnik - u kojem je sve izmiješano!? Kakav je to svijet u kojem se ne zna tko je odakle došao i kamo ide!? Kakav je to svijet u kojem je sve privremeno i u kojem se ne poštuju svetinje!? Kakav je to svijet u kojem se ljudi ponašaju poput razuzdanih djevojaka daleko od doma!? Kakav je to svijet u kojem se pušta tijelu na volju, bez straha i obzira!? Francuzi su mila majka! Mila majka!

Takav se razgovor ( sasvim je moguće ) vodio na pragu dvadesetog, a kakav bi se mogao voditi sredinom tog istog stoljeća!? Veseliji svakako ne! Ako se onda govorilo o opasnostima koje mogu nastati od bezbožništva i rastuće požude oka i tijela ( pogotovo onda kad ona sve manje bude stvar izbora i volje pojedinca i sve više bude poticana i snažena od državne vlasti ), kasnije se već moglo upoznati i na svojoj koži dobro osjetiti sasvim nove strahove: po prvi put je čovjek svoju drsku znatiželju i težnju za moći doveo do zastrašujuće razine. Više nije problem razoriti i spaliti jedno selo, jedan grad, čak ni deset sela i deset gradova, niti je problem u tome što će jedan narod ratovati protiv drugog ,što će luđaci i piromani, uživati u razaranju i plamenu, što će propasti ljetina ili što će smrt i kuga zaplesati onda kad im se nitko ne nada, problem je puno dublji i glasi: kako uopće sačuvati planet i život na njemu!? Svim dosadašnjim strahovima dodaje se jedan novi: sve može nestati u trenu. A sve je to učinio sam čovjek naprežući svoj um! K vragu i um kad toliko zlih derivata iz njega izlazi. Zaista, blaženi oni siromašni duhom jer je njihovo...

Čovjek protiv čovjeka, čovjek protiv prirode, čovjek protiv bogova, čovjek protiv sudbine, sve je to prije imalo drukčiji smisao: pobuna kao i svaka pobuna, težnja kao i svaka težnja i ništa više. Ali, eto, malo po malo i sve to više nije bezopasno. Moćno je. Zastrašujuće. Nije to kao onda kad se drznuo uzeti od bogova vatru i iskoristiti je za kojekakve, dotad nepoznate, blagodati : ogrijati se, zapaliti i očistiti prašumu, iskovati motiku i plug, izorati zemlju koja tisućama godina čeka željna pravog rađanja i davanja obilnijeg nego prije. Nije to ni kao onda kad ju je koristio za nešto drugo : istaliti metal, iskovati oružje, udariti na susjede, priglupe, djetinjaste i bezopasne ( koji, zamisli! ne znaju što se sve vatrom može učiniti), oteti im

144

zemlju, proširiti se i postati moćniji od njih. Nije ni kao onda kad je najranije zagrizao plod sa stabla saznanja : otvorio oči i upregnuo mozak. Ali, ovo danas je ( istina, u izravnoj vezi s tim! ) ipak iznenađujuće. Radi li se o podvali nečijoj, možda i kazni, ili je to samo plod čovječjeg nemira, a na koncu i čiste slučajnosti!?

Bogovi su, nije da nisu, kažnjavali te drske otimače znanja i vještina, čak su im se i miješali u posao i ometali ih, ali za kaznom gorom od ove ( da čovjek sam sebi stvori strah, čak nadstrah ) nisu posezali. Zašto nisu zaustavili drznike!? Zašto su to dopustili!? Kakvi su onda oni i koliko su moćni ( to se i Antun pitao )!? Zar su namjerno pustili da se čovjek sam kazni!? Ili su mu time željeli otvoriti oči!? Ili je svijet odavno prepušten samom sebi ( ili čak onom drugom!? ). A možda je u pitanju nekakav sporazum na najvišoj razini!? Ili nesporazum!?

* * * Dok je žvakao osmukalj, broskvu i krumpir ( jednostavno pripremljeno: skuhano, iscijeđeno, posoljeno, pouljeno, popapreno po želji, uz malo češnjaka, a jasno, tko voli jušno ostavit će više juhe ), hladio grlo crnjakom razvodnjenim kišnicom i jednom uhom slušao ženu koja još nije prestala gunđati mislio je Mijo na Antuna. Nikako da prestane misliti na tog ludog momka koji je preveliki teret sebi naprtio i zadao si ulogu, ni manje ni više nego, prosvjetitelja i osviješćivaća. I kako je samo sve u jednom dahu izgovorio. Da, sigurno je odavno to želio učiniti i zato se onako dobro pripremio. Ali, koliko mu je sve to pametno. Momče, momče, htio mu je reći, uhvati se kakve cure, uhvati se brodice i posla, djecu izrodite i uživajte u vinu i postelji. Ah, zaustavio se na tren, zar žene znaju za ikakav užitak!? Eno i ona njegova Vana, Bepo mu se povjerio, ne zna i ne može. " Sretan je onaj tko daleko od politike, vlastitim volovima ore djedove njive..." citirao bi on Horacija da je ikad čuo za njega. Svejedno, to je i on htio reći i nadodati: " ...okružen sinovima, pjesmom i vinom". Treba momku otvoriti oči. Previše je mladac zadojen knjigama i knjiškim smradom, askezom i molitvom, strahom i strahopoštovanjem toliko da treba razbiti

145

njegov svijet, njegove poglede, uliti u njega mrvicu zdravog pučkog duha, pjesme i inata sudbini, mrvicu radosti i veselja, na zemlju ga spustiti s neba i s govornice, u kažin ga i tovernu odvesti. Da, ali sve to polagano, neprimjetno, nenasilno možda uz blagu dozu cinizma. Najbolje je suprotstaviti mu se doskočicama iz kojih izvire duh malog puka i u kojima se prepoznaje glas onih koji ne vjeruju u obećana brda i doline pa ma kako blizu bile i lijepo izgledale ( ljudi znaju iz koje se kože ne može ). Zaista, takvo je vrijeme, takva je razina razvitka, takva je organizacija. I ajde sad ti gubi razum i razapinji se u nastojanju da nešto promijeniš ili da dokažeš kako će već sutra biti drukčije. Pa naravno da će biti. Novo vrijeme donosi štošta tehnički novog što onda traži i novu organizaciju, a ova opet nove zakone. I tako to ide. Treba mrviti njegovu ludost, da, jer šteta bi bilo, momak je dobar i pametan, a i mlađa kćer je Mijina već stasala.

- Mare, koliko je našoj mlađoj? - A!? - Koliko je mlađoj? - Česa, koliko? - A godin, bogati! - Petnest. - Petnest! Hm! - Pa ča? - Ma...nako...pitan...

Maloj je petnaesta, mlada je i sitna, istini za volju, ali za godinu dvije bit će to stasita cura. Baš! A ni Antun nije star. Taman!

Sutradan je otišao k njemu.

* * *

Sve te izgovorene riječi koje znače žudnju za promjenom, koje zazivaju napor i bol, vrtjele su mu se glavi još dugo nakon onog govora. Antun odonda nije izlazio iz kuće. Svaka riječ odzvonila mu je u ušima stotinu puta, svaku rečenicu raščlanio je i pregledao pomnjom većom od one kojom bi slušao umirućeg kako zadnjim naporima kazuje tko je za što kriv.

146

Svejedno, pitao se čemu je sve to izgovorio i kome. Nikakva nužnost ga na to nije tjerala, ponajmanje povijesna (a o njoj se naslušao ) i nikakav smisao. Sve su to bile bezrazložne tričarije koje je mogao izbjeći. Osim toga, pokolebao se, on to najbolje zna i poželio se vratiti pod krila serafinska i kerubinska, osjetio je to, ne gaziti po tlu i smeću i ne baviti se više pitanjima ovozemaljskima, jer sve je to nevažno, prolazno i slučajno.

- O, Antiša! – Mijo je zakucao na vratima i zapitao ga kako je. Kad nezvani gost prekine lanac sumornih misli rođenih u samoći dobro je. - Jesan! Dobro san. Bija san...naza par dan...- odgovorio mu je, bez ikakvog naglašavanja, ravno, dosadno, slomljeno, s gađenjem, kao da mu je bilo teško otvarati usta i proizvoditi glasove i kao da je želio pokazati da mu se gade svi dani koji su protekli otkako je sebi postavio prvo pitanje, a pogotovo ovih zadnjih nekoliko kad je govorio gluposti, da, gluposti jer što može biti nego glupost sve što je izgovorio i sve što se ikad izgovorilo, riječi su glupe i besmislene, svako njihovo značenje je besmisleno, postojanje uopće, sve, sve...

Odgovorio mu je gledajući bezizražajno u daljinu, uvjeren u opći besmisao, u tegobu, jad i tugu. Zašto je svijet stvoren!? Da bi bog i vrag odmjeravali snage!? Koje li svrhe!? Ah, da je pljunuti mogao, udariti nogom, viknuti i rastjerati sve te koji čovjeku rade o glavi i mira mu ne daju. Ali čemu i to!? I što ćeš kad su ljudi baš stvoreni da im rade o glavi, da ih pljuju, udaraju, viču na njih i bog i vrag i njihovi zemaljski opunomoćenici.

Što hoće od njega Mijo i zašto mu je nepozvan došao!? - iznenada mu je prostrujalo mozgom. On, baš on, kojega je htio toliko toga upitati i od kojega je želio puno toga primiti, dolazi mu sad kao cinik ( vidi mu se na licu ). Dolazi vidjeti što je s njim i gdje je, što hoće i čiji je: božji ili vražji, svoj ili tuđi. Pomislio je kako bi se mogao poigrati s njim.

- Vidija san Isukrsta - reče i pogleda ga u oči. I te je riječi izgovorio tiho i s mukom. Mijo ga je pogledao pomalo iznenađeno jer je očekivao nešto drugo: nastavak borbenog govora, gnjeva ili ( u skladu s onim kako je izgledao i kako je počeo govoriti ) nove iskaze razočaranosti i kajanja. Uostalom, i

147

došao je da bi mu pokušao izbiti iz glave kojekakve ludorije, a, evo, on ga je opet zbunio, opet je sve pretumbao, izmiješao, pokajao se, zar, vratio se nebu. Nebu!? - pomislio je. Lud momak, ne zna za granice, pretjeruje u svemu, zdravlje uništava. A i ljubav prema nebu valja svesti na razumnu mjeru. Ma, k vragu i zemlja i nebo i politika i žrtva...

- Šinoć. Iza koltrine - nastavio ja Antun, jednako tiho, ravnomjerno i odsutno, želeći što prije isprovocirati odgovor i vidjeti koliko je Mijo sposoban nositi se sa iznenadnim zamkama.

- Isukrsta, govoriš!? Ma, bogati!? Pa ča se sakrija iza koltrine!? A!? Biće se tebe pripa. E, dragi moj. A on ti i u mene dođe. E, da. Učer smo ti ja i on ranije obašli vrše, digli ugora o skoro dva kila, tri lipe sape i teke sitniša i dogovorili se sve to spremiti ko mene, a sutra jope baciti vrše i paranga. I istući teke datal. Je, dragi moj, Isukrst ti je ko mene, u kužini, dragi gost. Vrata su mu vaik otvorena. A i ribe su ga pripoznale i pozdravile sa Hosana. Eto ti. Jušto tako. A tebi se sakrija iza koltrine!? Čudi me! A, kako i neće ka te vidi tako dešperanoga. Di ti je veselje!? Di ti je mladost!?

Antun ga je slušao otvorenih usta. Nije očekivao ovakav obrat i zapravo još jedan poraz. Htio je saznati što o njemu misli Mijo ( za druge ga je bilo manje briga ), gleda li u njemu neodraslog zanesenjaka, bolesnika ili onoga koga ne može razumjeti, ali sam je ostao zbunjen. - E, moj Antune, okani se veliških želj! - u glavi mu je odzvonila neizgovorena Mijina misao.

UGODE I NEUGODE ...nakon kratke uslijedila je duga obalna plovidba: sa usnica, vrata i lica, poljupcima, lagano, lagano, preko grudi došao je do trbuha ( oceana ravnog i tvrdog tek s ponekim valom ili brijegom ), do pupka ( vira u kome su skupljene sve struje i opasnosti, ali i blaženstva ), zatim se preko kukova, bočno, vratio nazad do podpazušja ( te jame koja prima odvažne ) i od nje

148

krenuo ka ustima ( luci mnogih želja ), a njena usta: pohotna i tamna, usisavala su ga, držale ga privezanog, otvarale se otvarajući mu put u raj i zatvarale izazivajući njegovu smjelost sve dok se nije odlučio na novu plovidbu, ovaj put kanjonom grudi, tražeći svjetlucavo, crno runo i mekane hridine ( pune vlage i mirisa koji muti svijest ), pred ulazom u špilju, mokru i sklisku, nagradu za probrane sladokusce i odvažne tragače... ( To Pio pokušava smisliti priču i još pomišlja kako bi bilo dobro kad bi ju mogao nekako dati Ivanu ili još bolje kad bi mu mogao dati kakav tvrdo-golišavi časopis ili DVD; dječak bi se raspametio od sreće, a bio bi i zavidan što živi u krivom i oskudnom vremenu i što ga je raj, upravo ostvaren, mimoišao ) ...tople su se struje blago i ugodno širile, sve brže i sve ugodnije po leđima i butinama, vrtložile se u pupku i oko njega, a valovi su postajali sve veći i veći, sve brži i pjenušaviji, ooh, ooh, sve do završnog praska, do erupcije vulkana i snažnog drhtanja, do ogromnih tsunama,, do plimnih valova ugode nakon kojih dolazi smirivanje u laganim drhtajima...pa opet nazad, nazad se ide, jer tek je počelo, ploviti se mora još, ploviti dajte, ploviti...

* * *

Da, da, i Bepo je u prvoj luci kupio trenutke ugode. I istinskim i prirodnim, a iznad svega uzbudljivim i suučesničkim mu se činilo sve ono što je čuo od lučke dame:

- Daj, pomorče vrli, daj, mornaru vješti... budi moj bedrokušač i cicogutač, ah tooo, valosječo i prodiratelju... mhm...

Ležao je u sobi nepoznate žene, gledao njena gola ramena i kosu rasutu po jastuku, razmišljajući kako je jednostavno i lako domoći se užitka i žene koja se neće tresti od straha pri dodiru muške ruke, niti će bojažljivo polagati glavu na uzglavlje bračne postelje, a zazivati svetačku pomoć, koja će zaustaviti muževu požudu, prije svakog lijeganja. Miran je bio i spokojan, nemučen pitanjima o svrsi strpljenja pred strahom svoje zakonite i ljubljene, ispunjen zadovoljstvom zbog burne noći u kojoj je zadovoljio požudu i pokazao se boljim nego li je mislio da će biti ( jer silna je suzdržanost bila probudila i sumnju u vlastitu sposobnost ). Da, divno je ne mučiti se bespotrebnim

149

pitanjima i jalovim strpljenjem pratiti tuđe ponašanje. Divno je izdići se iznad straha, iznad okova, moći se usuditi (, a trebalo je zato, otići što dalje, preko mora i oceana, daleko od doma i od žene koja nevidljivim mrežama-rukama usporava kretanje koje joj nije po volji, uništava ugodu i ubija svaku pomisao koja izlazi izvan okvira crkveno-obiteljskog zakona ) i tek tada pustiti na volju svojim nezadovoljenim i neiživljenim nagonima. Sve, sve je tamo uhvaćeno u mreže, zapetljano, nepomično, ugušeno i obezvoljeno, a ovdje, ovdje pjesma iskače iz grla, pogled postaje bistriji, tijelo jače, ljepše i radosnije, a misao poletnija. Sve je ovdje radosnije i slobodnije, bez pritiska onog teškog, stoljetnog, duha bojazni od bilo kakve ugode. Sve je lakše i sve lebdi. Evo me! - htio je uzviknuti - Braćo libertinci, evo me. Vaš sam, vi curice slavljenice!!

Iznenada, pred očima mu sijevne Vanino lice. Ha, daleko je njegova bračna družica, ne vidi ga i ne zna što je sve radio sa ovom raskošnom guzoticom i koliko je uživao u njenim mekim oblinama ( a oblice-maslinice, valja povaljati po ustima, okusiti jezikom, stisnuti na nepca, griznuti oprezno, uživati u glatkoj im napetosti... ). Ne znaš, Vana, koliko je uživao, koliko je sretan i lagan! Govorio joj je svašta. Dugo je prevrtao riječi i rečenice njoj upućene, dalekoj i nedirnutoj, hvalio se i gotovo da je, slaveći neobuzdanu strast i podatnost uspaljene davateljice užitaka i prodavateljice draži, nehotice usporedio njih dvije: Vanu i nepoznatu.

- Ti, jena ošušena lasako, brez vatre... Htio ju je i dalje vrijeđati, ali mu je iznenada ponestalo

riječi. Sve ono što je mogao reći o njenoj nebrizi i nepokretnosti, pa čak i o njenom opterećenošću prokletstvom kojeg su, na svaku ugodu, bacili kršćanski oci, bilo je ništa ( iako je dobrim dijelom bilo istinito ) spram onoga što joj je htio reći o ukrasima i mirisima ženskim koje je vidio i osjetio na nepoznatoj. No, odjednom mu se učinilo da vrijeđa, ne samo nju, Vanu, nego i sebe i čitav svoj rod, a to nije mogao otrpjeti. Prenuo se kao gromom ošinut: učinilo mu se da na Vaninom licu pred sobom vidi suze. Plakala je zbog uvreda koje joj upućuje, uprežući maštu i još uvijek držeći ruku na obrijanom podpupkovlju ove, tko zna kakve, ženetine.

150

- Ka bi se ti toga sitila, ošušena pedočo!? - prostrujala mu je mozgom spasonosna misao kojom bi mogao ponovo zagospodariti situacijom i obraniti se od nadolazeće grižnje. Uzalud, obrane nema. Vanin uplakan lik probudio je u njemu kajanje. Što ako je izgubi - iznenada se zapitao - i ako ga, uvrijeđena, više nikad ne primi u postelju. Da, zaludu ti sve muške povlastice i sva muška prava ako je ona tako odlučila. Gotov si, nema te više.

Okrenuo se Bepo na bok, skočio iz kreveta i stao se oblačiti ni ne pogledavši usnulu goloticu. Vana je i dalje plakala. I Bepo je zasuzio. Vidjevši ga, uplakanog, kako se žurno oblači i posrče po sobi, probuđena se nepoznata počela smijati. Znala je ona sve: heroj se sjetio svoje ljubljene, skrušene, ženice i sad bi joj, da mu je blizu, baš kao majci dok je bio dječak, gurnuo glavu u krilo i zaplakao, uvrijeđen, malen i nepripremljen za ove strahote i za boli koje su nezvane došle baš trenu kad je pomislio na svoju odvažnost, snagu i muškost, ha, ha, ha... - Ne smij se! - reče joj. Uzalud, jednako onako kako je uživala u valjanju po krevetu: do srži užitka, do ogoljene suštine stvari, do dna, tako se i smijala: grohotno, nesvjesno, nadzemaljski. U Bepu je rastao bijes. Ponižen, otkriven poput uljeza koji se lažno predstavlja u svijetu odraslih, posramljen, sebi samom gadljiv, nije mogao otrpjeti još i smijeh jedne kurvetine. Snažno ju je udario po rebrima i zatvorio oči u trenutku u kojem je njegova stisnuta šaka dodirnula njeno meso. Ona se i dalje smijala, okrenuvši se na drugu stranu i pokrivši dlanom mjesto na koje ju je udario. Smjeh joj je zamirao dok je Bepo, slomljen ( jer udarcem nije vratio samopouzdanje, štoviše osjetio se još bjednijim i nižim ) zatvarao vrata za sobom. Nikad više, obećao je sebi, nikad više.

* * *

Tamo, tisuću milja daleko od doma, u tijesnoj kabini parobroda, pun tuge i samoće, zaplakao je Bepo. Prokleti nagon koji ga je odveo do nepoznate žene, proklet svatko tko ne zna ukrotiti želje i lakomisleno se prepušta užitku.

151

Želio je biti sam i unaprijed se radovao susretu sa Nepoznatom, a evo što je dobio: gađenje i tugu, suze i saznanje da je plačljiv i ranjiv, gnjecav, malen i slinav. Plakao je i zabacivao glavu, zatvarao oči i stiskao zube i šake. Koliko još vremena mora proći da iščezne ovaj pritisak u grudima, pitao se i pokušavao disati duboko, punim plućima. I ova tuga koja doziva sve ono nejako i djetinje u njemu, traži zaštitu i oči koje će razumjeti. Pred oči su mu došle slike doma i dragih ljudi. Blaženi otok, blaženi otok - jecao je. Prislonio je čelo na rub stola, pustio da mu slina klizi niz omlohavjele usnice i suze kaplju s vrha nosa. Bol u sljepoočnicama postajala je sve jača. Nije želio otvarati oči ni dizati glavu. Neka bol traje, zaslužio ju je. Sebični pohotnik!

* * * Slutila je Vana da će se nešto dogoditi, nešto što dolazi i boli iznutra, a ne da se kontrolirati, u snu se pročišćava i taloži, polagano ali uporno i nezaustavljivo bubri i onda odjednom ( izgleda odjednom, ali nije, odavno je sve, lako se prisjetiti, vodilo k tome ) izroni, prasne: - evo me, tu sam ( kao da govori ), sviđalo se to vama ili ne stvari su se neke izmijenile, izvolite to primiti na znanje pa kako hoćete; plačite, vičite, skričite, gutajte slinu, pjevajte...

Strepila je od ovoga što joj sada tjera suze na oči i doziva osjećaj krivnje i kajanja. Danima je mislila o svom strahu od muža, slike su se same redale, nezvane i neželjene, kao od nekog poslane da joj uzburkaju misli i osjećaje i natjeraju je zapitati se o smislu i razlogu svog ponašanja Dobro je ona znala da je na muževe prohtjeve ipak treba odgovoriti i da pred obvezom mora pokleknuti jer tako red nalaže, pa je - rastrzana između gađenja i straha, između osjećaja da će je svi drukčije gledati kad shvate da je žena, da nije više djevojčica, da stenje i dahće pod muškarcem ( fuj! ) i između potrebe ( pa makar i ne osjećala želju ) da ugodi onom čiju bol uviđa - jednostavno dopustila da joj se pred očima nižu slike koje će izazivati njenu čulnost. Vidjela je njegove ruke na sebi, na ogoljenim ramenima njegove vruče usne, prelazila je rukom po njegovim leđima, ljubila mu obraze...Trgnula se

152

odjednom, kao oparena ili iglom ubodena: zaboga, što je !? na što ona to misli!? ali, ugodno je. Pribrala se i pokušala misli usmjeriti na druge stvari. Ne smije to sebi više dopuštati! Zaboga, pa bila je zamislila ( i evo opet! ) njegove ruke na svom tijelu. Vidjela je njegovo lice, smiješio joj se, tu pred njom. I ona se nasmijala njemu, zatvorila oči i pustila ga da joj miluje grudi, ramena, bokove...A onda opet trzaj. Ne! Ne! Ne! Htjela je otići u crkvu, sve priznati časnim sestrama i zatražiti od njih savjet. One možda znaju odgovor na demonove kušnje jer su prošle sve tegobe koje žena može proći, a ostale su čiste i časne. Da one će to svakako znati! Ili, još bolje ispovjedit će se fratru. Ta, tko je pozvaniji od njega da satire nečasne sile. Nečasne sile - zatutnjalo joj je u glavi ( i njoj se javio Glas ) - zar se nečasnim silama zovu ljubav muža i žene, milovanja i poljupci!? Zar!? I zar treba otići onima koji truju i ubijaju želju za prirodnim, stvoriteljevim dakle, užicima!? I još tražiti zaštitu od njih!? A pred čim to!? Ta ni djecu ne bi izrodili oni koji bi se slijepo držali izmišljotina i ludorija tih čovjekomrzaca. Prestrašila se. Ta misao, nikad do kraja promišljena i zaokružena, za koju je tek slutila da postoji i nadala se da nikad neće izaći na površinu, sada joj se bestidno nudi i još želi izići i svima se pokazati, u drugom je svijetlu predstaviti. Evo je. Tu je. I što sad!? Nakon iznenađenja i straha nastupa smirivanje i razumno razmišljanje: strah koji ju je iznutra pritiskao, izišao je na javu, na svijetlo svijesti, predstavio se i čeka nove poteze. To je, dakle, taj teški kamen koji se u njoj krio i smetao joj. Sada se javio jasnim porukama i čistim glasom. Ne, ne, prejednostavno bi i previše lako bilo povjerovati mu i poslušati ga, prepustiti se njegovoj volji. Ne! - kriknula je očajnički. Sutradan je bilo isto: slike su se redale pred njenim očima, a ona ih je puštala da traju - nije ih više prestrašeno prekidala, štoviše, poneku bi, koja joj se osobito svidjela i po nekoliko puta ponavljala i bubrila od užitka dodavajući nove, sve hrabrije i sve uzbudljivije detalje. Koliko li krasote i topline, a sve u jednom, samo jednom, zagrljaju, u dodiru usana ili lica! A onda opet - otvarala je oči i sudarala se sa licima onih koji su joj oduvijek punili glavu svim mogućim besmislicama i koji su vikali, da baš vikali u jedan glas nerazgovijetno i zapovjednički, i

153

kao da ni sami nisu vjerovali u ono što su govorili i čime su trovali mlade glave, rugali su se onima koji su im povjerovali, uživali su u prijevari i otkrivali, bahato i neoprezno, svoju podlost. Nedodirljivost...djevičanstvo...čistoća...ha, ha, ha... - čula ih je kako se grohotom smiju i sve joj je sad bilo još nejasnije i mutnije. Majka, otac, časne sestre i fratar smiju se onome što su uvijek govorili, smiju se krijeposti i čistoći. Stotine joj mjehurića preleti pred očima i uzvrtloži se: tko je tko i što je što!? Pala je na stolicu dok su joj u ušima odzvanjali smjeh podrugljivaca i šum mjehurića. Odjednom je začula glas, nježan i topao, pun snage, zapovijedan, a blag:

- Nastavi kćeri! - rekao je. - Svatko mora spoznati tajne tijela i tokove užitka.

Slušala ga je kako govori i rukom počela dirati međunožje. Lagano je tonula u blagost naslade. Čiji je to glas bio koji ju je hrabrio: Kristov ili Bepov!? Oh, svejedno, svejedno. Prstima je razmicala usmine, jagodicom srednjaka dodirivala nabubrenu kvržicu. Odjednom prestrašeno krikne - njen srednjak je već bio zariven duboko u nju. Osjetila je bol i odskočila kao prestrašena životinja, no ipak je nastavila stiskati bedra, sve brže i brže i kliziti prstima po mokrim dlačicama. O, prokleto tijelo, prokleto tijelo. O, prokleta vjerovanja i strahovi i bojazni! Nije odustajala. Godilo joj je i željela je da vječno potraje. Učinilo joj se da će ugoda rastjerati sve ono što joj u misli dolazi i pokušava je omesti da ode do kraja. Pogledala je u prst koji je maloprije nestašno uronio u nju i vidjela krv. Gotovo! U trenu je prestala sva toplina i sva ljepota. Došlo joj je kriknuti od jada. Želudac joj se pobunio. Kose je počela čupati. Bože, oprosti joj, nagovorili su je. Povjerovala je blagom glasu, bila je nemoćna i slaba. Djevičanstvo joj vrati. Bože, o, dobri Bože učini da joj muž ne sazna i ne primijeti ovu sramotu! Nikad! Molila je previjajući se po podu i slineći. Prokleta ruka, prokleti prsti, prokleta želja! Oprosti, oprosti, oprosti! Odjednom se iza nje prolomi grohotan smijeh. To je onaj isti glas! Ustala je i pogledala oko sebe kao da traži nekog. Gledala je mirno i jasno. Besmislenim joj se učinilo i lažnim prizivanje božje pomoći, strah zbog jednog običnog prstouguravanja, sve suze, sline i bol koje je prizivala želeći žrtvom oprati grijeh. Kakav grijeh!? Ali i to je potrajalo tek

154

nekoliko trenutaka. Bijes je obuzeo zbog spoznaje da se upravo smijala Bogu i da je na svoj teški grijeh pogledala očima profinjenog grješnika koji se ničemu ne čudi i ne osuđuje ništa što je vezi sa tjelesnim užicima. Da li je to prešla na drugu stranu!? Onu od koje je hvata strah pri samoj pomisli. Neizmjeran strah. O, Bože, ne napuštaj je! Gdje je, čija je, što je!? Gospode! Gospode!

* * *

U susjednoj, pak, ulici, u domu Antunovu, vladala je šutnja izazvana iznenađenjem. A kakvim!? I tko mu je razlog? Vinka, mlada udovica, koja je u samotnim noćima sve češće zadržavala misli na Antunu ( što joj se u početku činilo slučajnim, a što je kasnije i sama izazivala ), eto tko.

Pred oči joj je Antun često dolazio, vidjela ga je za svojim stolom, čak i u svom krevetu. I pokojni bi joj se muž pojavio pred očima, nakon svega, šutio bi i prodorno je gledao, a ona bi čekala da se izjasni i očituje: zamjera li joj štogod ili joj pušta na volju. Nestao bi brzo i ostavio je bez odgovora ali i bez želje da sama razriješi dvojbu. A taj Antun, mladac nepokvaren i zelen, zbunjen knjigama koje su mu kroz ruke i glavu prošle, za život nespreman i za mnogo toga nespretan, što bi mogla s njim!?, pitala se. Protjerati ga iz misli i iz kreveta!? Da, ali kako kad je on jedini na koga još može pomisliti u noći kad joj bedra gore i grudi drhte. Da, Bepo je otišao, Bepo nije njen, niti će ikad biti, ali Antun, Antun... Ni njezin muž, pokojni, laka mu zemlja, nije više za dozivanje u misli, barem ne takve, niti je, istini za volju, ikad pokazivao razumijevanja za nju. Nije mu bilo do poljubaca i zagrljaja ( nepotrebne su to i nedostojne stvari za muškarca koji drži da će ga i najmanja mrvica nježnosti učiniti slugom i robom žene, do kraja života ). Onda, kad su prvi put zajedno legli u postelju ( a bilo je to u noći nakon vjenčanja, kad su oboje znali što moraju učiniti ) bili su nespremni se i nespretni i držali su se za ruke kao da su još pred oltarom. On se odvažio, konačno ( znao je da je to njegova dužnost i da nema isprike u prvoj noći ). Daleko je to bilo od ikakve profinjenosti i elegancije, od slavljenja ljepote tijela i hvalospjeva dodirima, bila je to obveza i ništa drugo: pokazati se mužjakom dostojnim

155

uloge koja se od njega traži. Eto, samo to: i možda još strah od neuspjeha.

- Ništa prije oltara! - i danas se dobacuje curama koje nemaju puno veze s momcima ili koje čuvaju svetinju među nogama za onoga koji će ih pred oltarom poljubiti.

I te je, prve, noći Vinka dršćući otkopčala dugmad i uvukla se pod pokrivač. Nikakvog grudogrizja ni vratoljublja nije bilo. Ni ičeg takvog. Jednostavno, rukom joj je zadigao spavaćicu, skinuo, bolje reći, strgnuo gaćice i navalio. ( Ah, to je, dakle, to! ). Kasnije, danima nakon toga, kad bi se sjetila, sve je izgledalo ljepše nego li je bilo. I dandanas, kad se sjeti, sve izgleda ljepše. A zašto je to tako, tko će znati!?

* * *

- Eno te čeka! - rekla je majka Antunu tonom punim

prijekora (prema njemu i njegovoj neodlučnosti i nedorečenosti ) i gađenja ( prema njoj i njenoj bestidnosti ). Vidjela je ona jasno kuda sve to vodi, a od same pomisli da bi ičeg među njima moglo biti, da bi joj ta ženetina i udovičetina kojoj ništa nije sveto i koja luta selom tražeći korist gdje god stigne, mogla sina skutima pokriti prevrtao joj se želudac.

- Mene!? Čistoj se Antunovoj duši razlog nije sam otkrio ni

nametnuo, a i kako bi kad on ni ne misli na Vinku, ni na žene uopće, i kad su mu misli na tjelesne užitke gotovo nepoznate. Nikad se nije zamišljao u ulozi ljubavnika, nikad nije razmišljao o tome da osvoji djevojku, a kad bi ponekad noću osjetio napetost ili ljepljivu vlažnost po donjem trbuhu skakao bi iz kreveta i brzo se hladnom vodom dovodio u red. Grijeh je grijeh, a on ga sebi ne želi dopustiti. Tako su mu rekli, tako je razumio i prihvatio. I drukčije nije želio. Mogao je, naravno da je mogao, izabrati i drugo rješenje i drugi način, no on je izabrao baš ovaj. Tako je htio. Takav je i bio.

Hladnom vodom i sapunom, ponekad samo čistim

morem, čistio je tijelo ( ta prokleta i glupa ljudska nesavršenost, priroda vražja! ) a molitvom dušu. Čije je tijelo, zaista!? A

156

duša!? Usred molitve glavom bi mu se počela vrtjeti ovakva pitanja, a kad bi se, po tko zna koji put, uvjerio da ne zna odgovoriti na njih, stiskao je zube i molio vičući u sebi ne bi li time otjerao misli i slike koje ga razdiru.

I sad, evo, jedna, još jedra udovica stoji pred njim, a on ni ne pomišlja na sve razloge zbog kojih bi mogla biti tu. Sigurno je došla nešto pitati - pomislio je. Svakako. Ili čuti kakav savjet. Da. Ali, zašto baš k njemu dolazi. I zašto sve češće dolazi!? Vidio je i zgađeni izraz majčinog lica i osjetio obvezu prema tom grču koji je jasno prenio njen stav i želju.

- Pazi se nje! - Ja!? Zašto? Pomislio je da će, praveći se nevještijim nego li je,

izbjeći obračun na obje strane.. (Ha, kriva procjena, dječače! Rijetki su sretnici kojima slučaj ili sudbina to dozvole ).

Zbunjenost je osjetio kad je shvatio da će ga ona nešto pitati. Zapravo je u tom istom trenu osjetio i bojazan jer se zapitao hoće li znati izići u susret svim udovičinim prohtjevima. I konačno, kako se to radi. On nije još nikad...

O, ne! - prekinuo je tijek misli. Pa on se to sprema pristati udovoljiti njoj i njenim bestidnim zahtjevima, štoviše sam o tome razmišlja i prije nego li je od nje čuo i jednu riječ. Što se to dogodilo!? Gdje ga vode takve misli: nezvane, nasilne, božje ili vražje i tko mu ih u glavu usađuje... !?

- Ali si mi no napravija? - Napravija!? A, e, vidi mene! - zbunjeno se okomio na

svoju zaboravnost sretan što su tjeskobne misli prsle pred njim tako bezopasno. - Jesan, jesan, kako ne! Napravija san, napravija...

Ona je šuteći stajala do njega, gledala ga, možda i uživala u njegovoj zbunjenosti koja je govorila tako puno. Zbog toga je i mogla duboko uzdahnuti i mirno za njim krenuti u kuću. On je, zapravo i nije pozvao da uđe u kuću, no to je na otoku zanemariva sitnica, ionako se s ulice gleda u svačiju kužinu i konobu.

- Evo! - reče pokazujući joj nacrt nove konobe koju je kanila napraviti ( tako mu je rekla kad ga je zamolila da joj pomogne ). Čula je da se prije svake gradnje može na listu papira

157

nacrtati željeni objekt, odmjeriti dobro i tek se onda upustiti u rad, tko bi to ovdje osim njega znao i mogao. Da, tako mu je rekla. Istinu govoreći, nikome drugome nije padalo na pamet gubiti vrijeme na crtarije i mjerenja, kuće su se i konobe gradile onako kako se moglo, koliko je bilo mjesta i materijala, no ovo je nešto drugo, očito.

Gledala ga je u oči i blaženo se smiješila. Nacrt o kome je on govorio, spominjući još : vrt, zid stare konobe koji bi trebao biti pomaknut prema mulu, vapno, kamen i što sve ne, jedva da je i pogledala. A onda, kad je iscrpio sve što je imao za reći, nervozno premještajući težinu tijela s jedne noge na drugu i boreći se sa svojim pamćenjem iz kojeg je htio, a nije mogao, izvući još ponešto o toj korisnoj graditeljskoj vještini, pogledao je u nju i bez riječi kleknuo obujmivši joj struk objema rukama. Pomilovala ga je po kosi i uzela nacrt sa stola. On je ustao, sjeo na krevet i stavio ruku na čelo. Nekoliko su još trenutaka stajali nepomični i nijemi, gledajući u pod, a onda:

- Fala! - reče ona i iziđe iz kuće.

* * * I kako to već biva ( svugdje gdje je ljudi, a pogotovo

ondje gdje ih je na malom prostoru toliko da svatko svakog vidi bar jednom dnevno ) proširila se priča o Antunu i Vinki. Ne malu zaslugu za to ima baš Antunova majka koja bez stida i pred svima govori i što je i što nije. Želi li time obezvrijediti buduće događaje ( koje drži sramotnim ) ili ih prekinuti u začetku ili još štogod s njima učiniti teško je reći. Zasigurno je samo da ne zna šutjeti ( no to nije samo njezina odlika, ima takvih ovdje još puno ).

* * * ...a ne, ne, neće ta u moju kuću, ne; neka piva ona di oće i neka cilu kuću i cija svit zaogluši o pisme svoje grlene: ka san bila u majčinu dvoru sadila san ružu i vijolu... neka piva, ki joj brani i neka sadi i ružu i violu, može i garoful, neka joj, u momu dvoru se neće primiti niti će resti njezino cviće, ni mrlisati, niti će

158

ga ona zalivati, neka biše doma siditi i svoj vrtal rediti, nije meni do njezine ruke, još bi me tila i majkon zvati, e, da, kako ne, sve bi se o sriće smijala, ma di smijala, plakala o sriće ća mi je takva šesnica u kuću došla, plakala, je, je...bolje joj je pivati no ća je ige: ka san išla iz majčina dvora usahla mi ruža i viola; i bome joj je usahla i ne miga ruža i viola nego joj je i muž usaha, zemlja mu laka, bilo bi ga jošte da nje nije, eto kako njoj reste, pogrda o žene, da bi li pogrda, ki bi to š njon moga živiti, ki nego naš ludonja, nje se uvatija, da koga će, e... h,h... zaklela se zemlja raju da se tajne sve doznaju, sve se vidi, sve se zna... njega bi ona, ne miga koga drugoga, jedinca, učenoga, mekanoga, zamantala ga je vidurina, zamantala ...

- Ali to!? Di je on njezina vrsta! - Ča ne biše iškati koga još mlađega! - Bome, to mu nije mrkeža dala. - I biće. - A da kako bi... Jesu li zaista one vjerovale u moć čarolije ili su, može

biti, uvažavale muškarce toliko da su svoje pobjede pripisivale njihovom neoprezu. Jesu li vjerovale ( ili znale ) da su jače? Jesu li izmišljale priče i razloge kojima će opravdati svoju pobjedu, ali i ostaviti muškarcima dovoljno važnosti, samo zato što su se bojale preuzeti važniju ulogu? Jednostavno rečeno, zar nije priča o mrkežu samo lukavstvo!?

Dolazi doba ženskog načina! - zatutnjalo je i u Piovim ušima.

A mrkež!? Što je to mrkež!? Ništa posebno, tek kocka cukra u koju je ukapana menstrualna krv. Kad ženi uspije otopiti ga u čaši vina koju će njezin izabranik popiti zasigurno će i ovladati njegovim srcem ( krv prolazi kroz srce i krv nije voda ). Naravno, nema podataka ni dokaza o tome kako spomenuti napitak djeluje na razum, svijest, volju i slične stvari možda baš stoga što se zna da je u pitanjima ljubavi razum potreban samo da se shvate i opravdaju želje srca.

* * * Istina je, vidjeli su ga ( jadnog, zbunjenog i slomljenog Antuna ) kako gleda u nebo i zatvara oči ne spuštajući glavu. Što

159

mu to znači gledati u nebo i zatvarati oči!? I zašto stoji na mjestu i ne spušta glavu!? Čemu ta nevješta teatralnost i to pred ljudima!? Zar ne zna sakriti svoju sramotu, jer što je to nego sramota kad čovjek bezglasno i zatvorenih očiju stoji na mjestu!?

- Vidi ga! - Poludija. - Puše se. - Je! Ima se š čin puhati. E. - Jadan je, eto kakvi je. - A nije mu lako. - Pokora je to, pokora. - Ka je od Boga uteka eto mu sa. - Nije, jadan, nije... - Da di je!? - Dobar je... - Brani ga, brani! Odjednom je podigao obje ruke ( i dalje je stajao

zatvorenih očiju i zabačene glave ), sve prste zadržao stisnutim neko vrijeme, a onda samo kažiprst i mali prst uperio prema nebu.

- Roge petaje! - Ma komu on to!? - Gledaj, gledaj. Počeo je i skakati u mjestu ne bi li bio što bliži nebu i

time svoju poruku učinio jasnijom i provokativnijom. Podigao je i kamen i hitnuo ga u zrak skačući za njim. Odozgor nikakvog odgovora: ni groma, ni mraka, ni strijela nebeskih.

- Aj ča. - Poludija. A onda, kao u priči, kamen u padu pogodi ga posred

tjemena. Nanovo zbunjen gledao je oko sebe širom otvorenih očiju i pipao krvavu glavu.

- Ča je sa? Ča je sa? - A eno ga, gledaj, ali ne vidiš!? - Bome vidin, a ne razumin. - Ča imaš razumiti, kako vidiš tako je. - E, da.

160

- Fratra pitaj, ludo. Ka sebi ne viruješ. Antun je pogledao je prema nebu miran i nasmijan.

Drugi čovjek. Probuđen iz sna. - Bože! Vraže! Vraže! Bože!-govorio je u sebi ( poput

onog ludog fratra iz Katušićevog romana ) sve dok nije otkrio još jednostavniji poklič koji obuhvaća sve i sve objašnjava:

- Nebo! Tako je! Nebo! Ono u sebi sadrži baš sve. I Boga i Vraga

i dobro i zlo i materiju i nemateriju i plus i minus... (Istina je doduše da bi poneko zanovijetalo moglo reći kako ni taj poklič nije sretno ni spretno izabran jer ne uključuje podzemlje, no i toj se tvrdnji može naći slaba točka budući se nebo ovdje shvaća kao čitav svemir ).

Zadovoljan rješenjem zagonetke koja ga je dugo mučila raširio je ruke i otvorio oči, ponovo zabacio glavu i okretao se u mjestu. Želio je gledati čitav obzor ( kad mu već nije dana sposobnost gledanja čitavog svemira ) i barem tako izraziti zahvalnost.

- Antune, Antune!- ženski je glas prekinuo njegov razgovor s nebom.

- Vinka. E!? - Pomozi mi vo nositi, ako se ne sramiš. - Sramin!? A koga to!? Zaradi česa!? Zaista, koga bi se više mogao sramiti onaj koji je došao

do radosnog otkrića! Sitnica je sram u usporedbi s pitanjima o vječnosti i suštini, a ženska pronicljivost i susjedsko ogovaranje melem su na ranu za ovu razrovanu dušu kojoj treba i ovosvjetovne okrepe.

* * *

Poput groma je odjeknula ( nepripremljenima i svima onima koji vjeruju da je politika posao čistih ruku, čistih računa, iskrenih riječi i jasnog stava ) izjava u kojoj je g. Drinković ( pravaš koji je, kažu, želio očistiti stranku kojoj je pripadao od frankovštine i zbunjene podložnosti Beču ) pobjede srpskog oružja u balkanskim ratovima proglasio " našim spasom " spomenuvši usput da Hrvati nisu most preko kojeg će Germani

161

tlačiti, balkanske narode! Eto! Batinom po zubima, toljagom po križima, ošinuti su oni koji su se već smatrali nepomirljivima sa Srbima. I to od koga!?

Sad kad svi govore o slavenstvu i južnoslavenskom integralizmu: od socijalista ( koji se ionako deklariraju nadnacionalno opredijeljenima ) do naprednjaka ( koji čak i "Kolo" osnivaju želeći time reći da primaju svaku ruku koja će ples zajedništva prihvatiti ), a evo i do pravaša ( krutih branitelja nacionalne posebnosti ), što učiniti!? Sve, sve što je protiv mrske monarhije ( koja raspušta Sabor i uvodi nekakav komesarijat, koja se oslanja na Talijane i ne brine brigu o našoj privredi, našem ponosu i našem trbuhu ), sve je dobro.

- Vrijeme je došlo da osjetiš, stara napirlitana kurvetino, smrdljiva i

gadljiva, što je to ponos dalmatinski - čulo se po ulicama. - Odzvonilo ti je, pizdo stara i vještice Eto ti roge! I sjeti se vinske

klauzule, filoksere koja je poharala vinograde i otjerala težake preko oceana ( a da nikoga nije bilo briga ), sjeti se svih neispunjenih obećanja i gaženja našeg ponosa...Ne, ne! Dosta je više toga! Bijedni jesmo i nikakvi, a zašto, zašto, zapitajmo se i dobit ćemo odgovor: zato što smo dopustili da drugi upravljaju našim trudima i to baš oni koje za nas nije briga, oni koji samo o sebi računa vode. Ustanimo zato i pokažimo im tko smo i u čemu je naša snaga!

Govori su to koji nadilaze i najhrabrije Antunove misli ( o djelima da i ne govorimo ), a koji ( tako to zna biti kad se radi o silovitim i žestokim stavovima ) znaju biti neoprezni i ishitreni. No, neka vrijeme presudi! U Šantovoj toverni opet su sjedili zbunjeni, jedan uz drugog i gledali u čaše koje su stajale na stolu mokrom od prolivena vina. K vragu i svijet! Otkuda samo dolazi tako zločesta mašta i tako dobro organizirana zloba!? Kolika je ta sila koja proizvodi strah i koja je!? Zašto ih ne ostavi na miru : kao da im nije dovoljno nevolja u svakidašnjem, običnom, životu pa im još i ratovi trebaju, politika, mržnja i čudesa svakojaka.

- Ali je no sve nako kako on govori!? - Ali Franko!?

162

- Franko, e. On svakoga vraga čuje i sluša. - A, biće, da ča će nego biti. - Ponda ajme nami. - I nami i svima. Pričalo se da se sprema rat. I to ne bilo kakav nego

najveći i najluđi od svih koje je svijet vidio. Sitnica su bili svi dosadašnji jer su se ( a što bi drugo ) u njima koristila samo ona sredstva koja je čovjek mogao sam vuči i nositi ( ili više ljudi uz pomoć konja i volova ), a sad je sve drugačije i strašnije: avioni, tenkovi, torpeda, elektrika, sistem telefonskih veza... Gdje ćeš sad svijete? I što imaš reći? Gotovo je sa strijelama, lukovima, vrućom smolom i katapultom, pa čak i sa puškama, danas je dovoljno preletjeti zrakoplovom iznad brda, pobacati bombe ili kakav otrov i eto ti.

I Antulica je slušala priče o strašnom ratu koji se sprema. Slutila je da ovog puta Ivan neće biti pošteđen. Uzet će ga bez suvišnih pitanja i objašnjenja, jer ljudi treba, vojske treba i odvest će ga tko zna gdje. A ona!? Što će ona!? Koga još može imati osim njega!? I što ako se ne vrati!? Sama će ostati, ucviljena, tugujuća, njegova i ničija više... Odjednom se trgne: misli joj opet lete i predaleko idu, pomiču granice, pa više nije pitanje hoće li ona njega i hoće li on nju, ne, njena je mašta postavila novo pitanje: što ako se on ne vrati! I ne samo to: ona je voljna do kraja života ostati sama, crninu nositi i njegovom se zvati. A zašto!? Što joj treba svo to maštanje!? Od čega to bježi, luda cura!? - Eno joj pufe nejebice! - govorile su joj vršnjakinje, gurkale se laktovima i dlanom skrivale osmjeh. One su već žene i njihova su prsa upoznala dječje ugrize i čvrste dlanove muževa, nisu kao njena, Antuličina, koja su osjetila tek drhtavi dodir bojažljivog dječaka. Na njihovim čelima nema pufa-nejebica, njihove žlijezde rade drukčije, one su zadovoljene i uhodane, mirne, zrele i ozbiljne.

* * *

163

- Neka se nakot zla satre! - grmjeli su u Šantovoj toverni mladi lavovi. Jer, što je časnije nego braniti svoje interese. Petar je ( kako je bilo i za očekivati ) bio najglasniji.

Braniti svoje interese - vratio je Mijo misao i zaustavio je kao da je, poput kakvog liječnika, kani oprezno i sa svih strana pregledati. Svoje interese, kažu. A koji su to naši interesi!? - započeo je u sebi razgovor s Petrom - brod, vrt, polje, vrše, kuća, obitelj, rod...eto to. I to je u redu. Ta, tko to ne bi branio!? Ali, ne zovu oni u rat ljude radi obrane njihovih pojedinačnih interesa, nego radi obrane carstva, državnih i monarhijskih interesa, a oni su nešto sasvim drugo i ne moraju uopće biti moji. Ta, tko će dirati, recimo, u moj kaić, tko će umjesto mene rano ujutro ustati, u zoru, drhteći od studeni, mokrih ruku dizati vrše i veslati kontra buri koja šiba obraze, tko će to!? A ja moram! Sve to mene čeka i nikog drugog. I zemlja čeka motiku ne pitajući tko je gospodar, a tko je kolon. Moj je interes neinteresantan. Druge su stvari u igri o kojoj pričaš i koju zoveš zatiranje nakota zla: moć, država, politika, porezi, vlast, teritorijalno širenje pod geslom -bolje da mi vladamo nad njima nego oni nad nama - i eto tu se, pukim slučajem, moj interes dodiruje s njihovim i njihov s mojim. Eto, to je u pitanju. A nakota zla ima posvuda. Posvuda. Njihovi su interesi u pitanju, prijatelju moj, više nego naši, a da bi nas pridobili, plašit će nas govorancijama o gubitku doma, domovine, progonima i ubijanjima, o nužnosti zajedništva ( i to baš onakvog kakvog oni hoće ) i obrane ( koja je često samo obmana iza koje stoji napad ). Da, da, tako je to. I mi ćemo onda braniti svoje interese braneći njihove. To je tako. I nema načina da se to izbjegne ili promjeni. Eto ti, dragi moj Petre, pa ti vidi koji su tvoji, a koji njihovi interesi, u ratu i u miru. Znam, pitat ćeš me tko su oni, a tko smo mi ili što je s domoljubljem i rodoljubljem, znam da ćeš se toga sjetiti pa ti ponavljam: nema načina da se izbjegne. Takva su pravila.

- Čast je braniti svoje! - odjekivalo mu je u ušima ( i bio je ponosan što je to čuo ).

- Je, ali mene su poslali tko zna gdje - govorio je drugi. - Braniti svoje, to je časno, ali uništavati tuđe u ime rodoljublja ( a kakav su nam to Austrijanci rod i otkad ih to ljubimo!? ), zar je i to časno!?

164

- Momci, momci. - uzdahnuo je zadovoljan govorom koji je održao - Bilo bi ljepše da u kakvom sretnijem vremenu govorite o vinoljublju, društvoljublju, ženoljublju i dakako picoljublju. O životoljublju, jednostavno rečeno. Ali, što ćeš...

* * *

Stiskala je i uvijala, močila i cijedila, škropila vodom i

mazala velikim žutim sapunom, a zatim trljala o drvenu dasku lanene košulje, carze i fuštane, traveže i vunene čarape - Antulica, pred kućom, na mulu. Donji dio daske za pranje je stavila na ušicu velike metalne ramine, a gornji pritisnula svojim trbuhom. Leđa su je zaboljela jer se trebala često saginjati, a kad bi se ispravila osjetila bi da joj se leđni mišići, već priviknuti na drugačiji položaj, bolno zatežu i svijest se lagano muti.

Ivan ju je gledao izdaleka. Lovio je ribu udicom i obilazio mule, noseći sa sobom lovinu nanizanu na tanak konop. Poskočio je hitro preko nekoliko brodica ( kao da je znao da tamo neće biti sretne ruke ) i našao se pred Antulicom. - Pereš, Ane! - rekao je drhtavim glasom iako je htio zazvučati ozbiljno.

- Evo, peren - odgovorila je tiho. I udicu je bacio u more kao da je baš zbog lova i došao, ali nije gledao prema moru. ( Možda je koja riba i zagrizla, a da on to nije primijetio, no vjerojatnije je da je uopće nije stavio mamac ). Antulicu je gledao, zapravo njene grudi koje su se u raskopčanoj košulji prelijevale pri svakom saginjanju.

- To su grudi koje sam dodirnuo - pomislio je i progutao kuglu zraka. Primijetila je i Antulica gdje Ivan gleda i počela još žustrije trljati grubo laneno platno i još dublje se saginjati. Neka vidi i neka se odluči - pomislila je. Znala je ona dobro ( baš kao i svaka druga, u venama im je ), da su ženske čari, kao i ženske suze, dobar lijepak.

- Ane, ja igen...znaš... - Znan. Htio joj je reći da uskoro odlazi u vojsku, u rat, tko zna

gdje i tko zna do kad i htio joj je pričati o tome ili o bilo čemu samo da razgovor krene, da puknu okviri opreza i riječi se

165

izmiješaju sa smijehom, ali ta vražja kugla zraka ugnijezdila mu se u grlu i nikako se ne da pomaknuti. Gutaj, gutaj, dječače! Ne, ne miče se nimalo, a da bude još gore pojačava pritisak u plućima i ubrzava rad srca. Sve će se rasprsnuti, tako se činilo jadnom Ivanu, pluća će puknuti, krv će se razliti. Zraka, zraka! Bio je poput ronioca koji gleda prema površini mora, prema spasu, zraku i svijetlu. Čekaj me! Htio joj je reći i zapitati je hoće li ga... I ona je napeto čekala da riječi izađu iz njega. Znala je o kojim se riječima radi i znala je što će mu odgovoriti. Ali, daj, reci, reci! Govori ti ludi dječače, govori! Disala je zajedno s njim, gledala ga u oči, klimala glavom u očekivanju njegovog pobjedničkog obračuna s kuglicom zraka u grlu, ali, ne, nije to lako. Jednostavno ne ide i ne ide.

I dok se Ivan tako borio, a ona ga bodrila, iz kuće je izišao njezin otac i krenuo prema njima. Ivan se okrenuo prema moru, stao izvlačiti udicu i provjeravati mamac.

- Ima li ča? - A, a...- uzmucao se, drhteći - evo, dvi ljoge, dvi ljoge... Prokleti otok i otočka zatvorenost! Ta za duh

osakaćujuća prostorna skučenost, to svakodnevno sudaranje s istim licima i istim karakternim crtama koje se iz generacije u generaciju prenose neoštećene i neokrnjene, nedirnute vanjskim utjecajima, ta potreba za sigurnošću koja ih je dovela na otok i koja je duhovnost graničara i otimača pokušala oplemeniti crtama strpljenja iznjedrenog iz soli i sunca, stijenja i mora, sada guši i pritišće, ne da disati ni živjeti. Lako je brđanima, Vlajima, koji se nisu spustili do samog mora ( nisu se usudili ni pogledati ga, a kamoli u njega zagaziti - rugali su im se ), u njih je devet sela i mogu kud god hoće. Sjetio se Ivan vlaških momaka koji su, nama tome dugo, došli prodavati kože i mješine. Dobacivali su razdragano pohvale ljepoti otočkih djevojaka, nasmijani i neopterećeni. ( A jesan je, danice mi zvizde - čak su i pjevali - tri joj dana curilo iz...). Zasigurno se tako ponašaju i prema svojim djevojkama. Ne skrivaju se i ne boje se! A kakve li su njihove djevojke!? Da li se i one preplaše i iznenade kad im netko nepoznat uputi požudan pogled i jedva sakriju bijes i želju za osvetom!? Da li je to samo strah od stranaca!? Da li smo zaista potpuno različiti!? A njihove su djevojke sigurno iste kao i

166

oni. Takvim razmetljivim blagoglagoljivcima upravo pašu djevojke koje su jednako razmetljive i bezbrižne. A kako on može biti prema Antulici takav!? Kako može biti duhovit, neopterećen, lagan i rječit kad zna da ga je sto puta vidjela uplakanog i poniženog, upišanog i slinavog, jadnog i nevoljnog, čak i podlog i zločestog( ako je barem jednom takav bio ). Koliko li je puta gledala dok su ga svlačili i presvlačili, dok su ga kažnjavali za smišljene i nesmišljene dišpete!? Vidjela ga je i prkosnog i zavidnog, bijesnog i suznog, pretučenog i prestrašenog. Ne može on prema njoj biti onakav kakvi su oni bili. A možda su i oni jaki samo pred nepoznatim djevojkama!?

* * *

Nekoliko dana poslije i Ivan je otišao u rat.

A pred ogledalom, na čijem su se licu već odavno stvorili tamni kolobari ( dokazi njegove vremešnosti ) i na čijem je drvenom, izrezbarenom, okviru lak već odavno ispucao, rasplela je Antulica pletenice i raščešljala kosu ravnim i mirnim pokretima iz kojih se mogla iščitati tuga i umor, čak i ravnodušnost, no ne i potpuna predaja. Bilo je još sjaja i žara u njoj, i volje, puno više negoli to odaje ovih nekoliko sporih pokreta. Pogledala je u češalj, izvukla otpale dlake, učinila od njih smotuljak i ostavila ga na komodi pored ogledala. Zatim je češalj umočila u orahovo ulje i još nekoliko puta prošla kroz kosu, jednakim pokretima. Kosa joj je postajala sve blještavija i mirisnija. Razdijelila ju je na dva dijela, potom svaku polovicu na još tri dijela i počela praviti pletenice. Gledala se u ogledalo, ravno u oči i rijetko je treptala. Tek ponekad bi pogledala svoje prste kako vješto prebacuju i uvijaju ona tri snopa kose. Nije pogledala malo niže, a mogla je oboriti pogled na ramena i grudi. Ne! Kao da se toga nije ni sjetila. ( Lijepe li slike! - pomislio je Pio. - Djevojka jedrih grudi uzdiže ruke iznad glave, a grudi joj se podižu sa svakim udisajem. Ako postoji kakav kip koji prikazuje ljepoticu u takvom položaju dobro bi ga bilo stalno držati pred očima. Slab je na takve stvari, na kretnje i položaje koji iz žene izvlače ono

167

najženstvenije, a što li su drugo: uzdignute grudi, ogoljeno pazuho, ruke u kosi i miran pogled žene koja se redi! ) Na kraju je pletenice ovila oko glave i pričvrstila ih ukosnicom. Niti jednom nije pogledala grudi ni pod vratom raskopčanu košulju. Grudi nesretne , ta one su je u snove otjerale nakon što su privukle ruku mladića koji još nije smogao snage izgovoriti ono što mu se glavom mota i koji je danas na tko zna kom ratištu. Da, na ratištu je i boj bije za carsku krunu, za plavokrvnu obitelj koju nije izabrao i velike ideje koje ne razumije niti mu išta znače. Ustala je, navukla bluzu, stavila svijetli šudar na glavu i dostojanstveno poput zrele žene koja čuva vatru na ognjištu, potomstvo i rod ( a to je više od onoga za što muškarci ginu ) izišla na ulicu. Među žene.

* * *

Mijo već mjesec dana nije izlazio na more. Zabrana traje!

Čitav je šibenski akvatorij proglašen ratnom zonom. Nema lova, nema ribe, nema hrane. A Miji je potrebno more. I za druge stvari. Pogled prema pučini ga ne zadovoljava, njemu treba valova, soli na licu i škripe vesala u sohama, treba mu grota i hridi, špara i hobotnica, prilipaka i lasaka. Ne zadovoljava ga ni pogled s glave mula u vrše koje je bacio, tu sebi pred nosom. Njemu treba prostora. Otočanin je. Otok je, istina, sitan i uzak, ali je more oko njega široko. Pogled mu je lutao sve do susjednih otoka, punih borova i makije i još dalje prema nejasnom obzoru. I, eto, sad mu kurbetina Austrija zabranjuje plovidbu, zabranjuje i ribolov, kretanje, život zabranjuje svima, a hoće da se za nju gine.

I ginulo se. Na Soči i na Verdunu. I stizala su posmrtna odlikovanja i poruke :

" ...za kralja i cesara pade..." - Ne! - grmio je u sebi. - Neka se vrate naši momci i neka ih više nikad nitko ne zove u rat.

Ljutito je uskočio u brod. Neka dođu, neka ga zaustave, prokleti bili! Neka ga potope krstarice i razarači, ali on ide na more. Ne može njega nitko zaustaviti.

168

- Neka dođu, kurbini pasi - vikao je. I otišao je, sam, veslajući prikrižice, uporno i s guštom, pa makar ga koštalo.

Pio je stajao na mulu i gledao za njim. Vrijeme je za poći doma - pomislio je. ... zlatovrsna bigamijo razlomljenih suvlasnika zrnaca...( to Pio opet pokušava uskladiti rečenicu s ritmom koraka i naći smisao u nabacanim riječima )...osunčana podpupkovino rubnog centra ...svojstvima uznositim razgoropađena... klimavom pozornicom nadražena...serijskim brojem...

Misli su mu otišle drugim smjerom. Odjednom se, pod dojmom Antinog antiaustrijskog čina, sjetio još jednog prkosnika, samotnika i zaljubljenika u Dalmaciju, u ulje, sunce i masline, u stijenje i valovlje, u kamene katedrale i suhe zidove iz kojih još vonja znoj uporna težaka, u miris murtele i grančicu ružmarina na prsima dalmatinskih djevojaka, sjetio se preziratelja svih moćnika, a posebno onih koji su na Dalmaciju bacili oko, sjetio se Tommasea:

" Koja će biti u budućnosti sudbina naša? Koja će krv pridobiti, latinska oli slavenska? Ili druge još narode čekaš u udaljenim vjekovima, Dalmacijo moja!?

Suza mu je potekla od siline riječi koje je u sebi izgovorio. ( A po stoti put ih izgovara ). Da, što nas čeka!? Koliko još bola i koliko krvi!? A za koga!?

* * *

Ohrabrio se Mijo i nastavio svakodnevno izlaziti na more ( sve dalje i dalje odveslavati i sve duže i duže se zadržavati ). Jer, prvi put kad je onako prkosno prekršio zabranu plovidbe i čak, glasno, zazivao izvršitelje carske zapovijedi ( koji bi trebali uhititi i možda premlatiti svakoga tko bi se svjesno i namjerno o nju oglušio ) nije se dogodilo ništa. Baš ništa. Nitko ga nije presreo, zaustavio, izvrijeđao i ispljuvao. U daljini je, činilo mu se, tik do horizonta vidio nešto nalik na ratni brod i nije se prestrašio ( jer što bi ratni brod vrijeme gubio provjeravajući što na moru radi tri metra dugi kaić ) iako je bio odlučan izazvati sukob i pokazati zube. Tišina koja ga je dočekala ( nigdje nikoga! ) otupila mu je ljutnju i bijes kojim se opskrbio prije negoli se

169

otisnuo pa je, ponesen užitkom, zaboravio na prvotnu nakanu i uljuljao se u ritam mirnih valova. Nije se dao smesti ni vratiti u svjesno stanje onda kad je otvorio oči i pogledao u obzor vidjevši točkicu koja je, zaista, mogla biti nekakav ratni brod. Uostalom, kakav brod, kakva kontrola, učinilo mu se da je laž ( iza koje ne stoji nikakva stvarna sila ) onaj proglas o zabrani plovidbe. Obmana! Trik kojim se pokušava dokazati da je Austrija još uvijek gospodarica Jadrana i da ga kani sačuvati. - O čemu vi to govorite gospodo i koga zavaravate!? - nasmijao se kad mu se pred očima stvorio uredni, kratko podšišani službenik sa monoklom koji ne zna gdje mu je papir kojeg mora naći kako bi dokazao da je u pravu i tražeći uporno prevrće bočicu crnila kojeg onda razmazuje po svojoj kosi i po cijeloj sobi. Ta slika ( tako jasna i stvarna da ju je mogao dohvatiti i opipati, a službenika carskog povući za uho ), pokazala mu je, sasvim točno i plastično laž i nered u uredima mrske carevine. Stao se smijati. Otkrili su se, jadne budale koje hine strogu i hladnu računicu, red i rad. I taj trulež, taj jad koji ih pritišće, doći će im glave. Ne laži! Ne laži, kaže zapovijed. Gotovo je, gotovo je s tobom, Austrijo! Eto, od tada je Mijo svakodnevno na moru, kao da zabrana ne postoji, niti se, ako postoji, na njega odnosi!

* * *

...ki je reka da će Cesar platiti inkartavanje klaoštra!? Jadni vi i vaša Austriska kesa; je, kako neće, nama pametnijega posla, daće van, e, brnistron po guzici; neka van vojnici pričaju kako je, a ne miga virovati oma carskin razbanzavateljima: evo, svitu, sve je dobro, sve je lipo, rat će sa dospiti, još misec-dva, najviše tri i teći će, ka i uvik bome, milost austriska, med i mliko, e, ča klaoštar, ma još dva će učiniti i dvi škole napraviti, novu crikvu sa zvonikon do neba, ajde ćerce, pušti ča sve, nek se naši vratu doma cili, lako ćemo mi i brez Austrije.

- I brez klaoštra, pari mi se. - Brez klaoštra!? - E, e. Brez klaoštra. - Ki je to reka!? A di si to čula!?

170

- A, govoru, eto, da ćemo u otoj novoj državi, ku čekaju ka božje

ufanje, ka nebo na zemlji i raj, svi biti druge vire. - Ma ča..!? Mi !? - E, mi, mi. Jerbo da su to ljudi druge vire. I da će tako

biti. - Ponda di će Austrija!? - Kuragu, di joj je i misto. - Lude žene, ča to drobite? - Drobimo, e!? Ma, ča drobimo da drobimo tebe se to ne tiče.

Najprvo skini te medaljune, austriske, mornaričke. - Oću li? Ma, bogati. A ča vo nisan zaslužija pošteno, a?

I ča vo nije naše? - Ako i je, oće li još biti!?

( Taj je razgovor Pio čuo nakon što je ispratio Miju na more i krenuo šetati ne očekujući novih događaja. Ipak, ovo što je čuo, iznenadilo ga je. Tako su, dakle, ljudi dočekivali novu državu!? Nisu bili nimalo naivni, mora se primijetiti. )

* * *

OTRIJEŽNJENJA

Palile su se i preskakale ivanjske vatre, u suton, tik do osekom omršavjelog mora iz kojeg vire tamne neravne stijene po kojima su prestrašeno i zbunjeno plazili račići i upinjali se vidjeti neočekivanu svjetlost. Iskrilo je i dimilo do neba, skakalo se i smijalo: " od Ivanja do Ivanja da me glava ne zaboli - skok". Mirno je bilo. Uvijek je bilo mirno za ivanjskih noći. Bonaca: teška i nepokretna. I zloslutna mirnoća, mrak koji se hvata i tuga koja nastupa. Ali, ne! Neće! Vatra je tu! Toplina i svjetlost, radost i pjesma. Vika, trka i poskakivanje. Ne može se pobijediti

171

čovjeka, on ima volju, ima vatru i ima svjetlo. Ima duh koji se ne da slomiti ni uniziti. I pali zato vatre kojima će sažgati sve boleštine i nevolještine, otjerati sinove tame i nakote zla, dodvoriti se majci prirodi i zagrliti je.

A onda, o ljepote drskosti, oni spretnošću i dosjetljivošću obdareniji ( silinom i simbolikom vatre u ivanjskoj noći ne zbunjeni ), donijeli su krumpira i pobacali ga, onako neoguljenog, pod korom, u lug, vatru i žeravu.

* * *

Nakon tri godine rata vratio se. Dječarac kakav je i bio. Rat ga nije izmijenio, ni ojačao, ni okrupnjao. Neki ljudi jednostavno nisu za rat ni za vojsku. Obuj im cokule, navuci odoru i na glavu nabij kacigu, možeš ih još i naprtiti zavežljajima oprema i streljiva, na rame staviti oružje, a kad pogledaš što imaš - ništa. Ma, kakav vojnik, dječačke te oči gledaju i nemirna kosa izviruje ispod kacige. A što ću ja ovdje? - kao da pita. I što mu odgovoriti!? Neka šuti. Vojska je red, zakon i obveza. Eto to!

- A zašto!? - Zašto, zašto, zašto! A...

Prolazio je selom, pozdravljao se s ljudima i osmjehivao poput djeteta. Pitali su ga o bitkama, o slavi i o mogućim ishodima, a on je slijegao ramenima. Nije on taj koji zna, niti ga se tiče.

Antulica je stajala pred kućom. Primijetio ju je. Tri godine je maštao o tome što će učiniti kad nogom stupi na otok : za ruku će je uzeti pred svima, ta što više ima kriti i čekati, on vojnik i muž koji konačno ima pokrića za sve. I evo je. Tu je. Gleda ga. Da, gleda ga. I on više nije ni vojnik ni muž nego običan balavac što je uvijek i bio. A i ljudi ga gledaju. Okupili su se kao da su znali kad mu trebaju smetati. Antulica je i dalje stajala na istom mjestu, a on ju je ispod oka gledao, čekajući da ga ostave na miru svi ti znatiželjnici. Ali ne, bilo ih je sve više i više. Svi su mu prilazili osim nje koje više nije bilo ni pred vratima kuće. Zašto mu nije prišla!? - pitala je i ona sebe sjedeći još jednu noć budna na

172

krevetu i puštajući da joj se suze kotrljaju licem i osuše se neobrisane. Zašto joj se nije javio!? Zašto je nije, pred svima, uzeo za ruku!? Jednim bi potezom, eto, učinio sve i objasnio sve i njoj i ljudima. Što ga je pokolebalo!? Glupa, obična, bojazan da ona neće prihvatiti njegovu ispruženu ruku ( kao da je to neka sramota! ) i strah, bezvezni, koji mu je zaledio noge i jezik, što li?

* * *

- Upri, Ane, upri! - čula je glas iza sebe dok je čistila pod.

To je Antun. I on se vratio iz rata. Došao ju je pozdraviti jer red je da se barem rođaci pozdravljaju, a i oni jesu nekakav rod. Netko drugi bi se pritajio i gledao je kako kleči i uvija bokovima dok zamahuje oštrim bruškinom po drvenom podu.

- Fregaj, fregaj! Antun je izgledao radosno, kao da rat na njemu nije

ostavio bolnih tragova ni ožiljaka na tijelu i u duši. Doimao se mirnijim i staloženijim nego prije, poput nekoga tko se nakon dugog vremena uvjerio da su mu misli valjane i da je sve ono što je želio dobilo potvrdu ispravnosti i čak sljedbeništvo, a on da je u sebi raščistio i najmanju dvojbu. Tako je izgledao. Baš poput onoga koji se bez ostatka predao Bogu i sad radosno i ozareno, pročišćeno i produhovljeno, iz duše, iskreno i nesebično, isijava dobrotu. Ali, ne, ne radi se o Bogu, ni o nebu i nebeskim stvarima i pitanjima. O zemaljskima je čudima riječ. Uvjerio se, naime, Antun da je sve ono o čemu je prije rata razmišljao : socijalna pravda, organizirana pomoć i zajedništvo i te kako prisutno u svijetu, i ne samo to nego je još i rašireno i institucionalizirano do te mjere da je samo pitanje dana kad će kao lančanom eksplozijom zahvatiti čitavu zemaljsku kuglu i sve države na njoj te konačno dovesti do oslobođenja čovjeka od svih stega i od svega što ga unižava i čini nedostojnim svog imena. Blizina konačnog trijumfa razuma, pravde i svega k dobru usmjerenom širila mu je dušu i tjerala smiješak na usnice. Užitak je to i te kakvi! Ipak, povremeno su mu se javljala pitanja na koja nije znao odgovore. Štoviše, zbunjivala su ga do te mjere da bi

173

mu se odjednom čitav taj sustav, inače savršen i divan, učinio nedorečenim i čak nemogućim. Gdje je greška!? Negdje mora postojati greška! Znao je dobro da nema savršenstva ni u čemu i da različiti ljudi različito gledaju na opće dobro, znao je čak i da su više-manje svi skloni zločestim i sebičnim radnjama i da se to ne da lako riješiti, no još više od toga zbunjivala ga je i sama pomisao na revolucionarni prevrat i revolucionarno nasilje, to općeprihvaćeno mjesto svih glasnogovornika novog doba. Kako prihvatiti nasilje!? Njemu, čovjeku zadojenom božjom riječju, to je bilo odbojno i činilo mu se potpunom pogreškom ( iako to ni sebi nije priznao ). Kopkalo ga je, vrtjelo mu se po utrobi i javljalo baš onda kad je druge slušao kako govore o velikim prevratima, o neminovnosti i nužnosti nasilnog preuzimanja vlasti i uspostavi proleterske diktature. Ne! Ne! Pobunio bi se tada i uzvrpoljio, ali ( budući da ni sam nije bio načistu, niti je želio da mu spočitavaju kako još nije očišćen od pogubnih crkvenih stavova o neubijanju, bratstvu po Kristu i ljubljenju bližnjeg ), nije se izjašnjavao. Uvjeravao je sebe da drugi znaju više i da će razdoblje nasilja, ako ga uopće bude bilo, trajati vrlo kratko. Konačno, mišljenje većine ipak treba uvažiti! A to što se njemu, zbunjenom kao i uvijek, čini da revolucionari dok govore o pravdi i očovječenju zazivaju i veličaju nasilje kojeg crkva pak osuđuje iako ga je koristila kad god joj je trebalo, to je njegov problem kojim ne mora opterećivati ama baš nikog.

Bit će to pobjeda Erosa nad Thanatosom! - čuo je glas jednog revolucionara i vidio pred sobom njegovo ozareno lice. Pobjeda Erosa, pobjeda Erosa... odzvanjalo mu je u ušima i njemu koji do tada nije upoznao ni ljubav žene ni ženino tijelo, koji je, štoviše učen i odgajan prezirati tjelesnu pohotu, takav ushićeni stav pretvoren u bojni poklič učinio se čistom i u njega ciljanom prijetnjom. Vidio je sebe kako se skida do gola, pred svima, pred ženama i muškarcima koji plešu oko njega i pjevaju. Prepoznao je Antuličino lice, Ivanovo i Bepovo, vidio je rođake i prijatelje, gole golcate. I majku. Prenuo se. Crvenilo mu je udarilo u obraze. Pobjeda Erosa, pobjeda Erosa... Prokleti Francuzi! Nije li crkva ipak u pravu!? Eto, pusti narodu na volju i vidjet ćeš prave pogane pred sobom, daj im mali prst i zgrabit će ti cijelu ruku, nemoj ih nadzirati i sve će poći nizbrdo. Zar je

174

narod sposoban shvatiti što znači sloboda, što je to pobjeda života, životne radost i snage nad nesrećom, poniženjem i smrču!? Zar nije nasilje nad njima nuditi im nešto novog i tražiti od njih bilo kakav duhovni napor!? I što će onda biti ta revolucija nego besmisleno nasilje na svim stranama: revolucionarni će kadar ( od kojih će najveći dio, prestrašeno i zbunjeno prisiliti sebe na poslušnost idejama koje im do kraja nisu jasne i gušiti u sebi sva pitanja koja vape za jasnim odgovorom ) nasilno poticati sirotinju da nasilno ruši gospodu koja će na nasilje odgovoriti nasiljem još gorim od onog kojeg svakodnevno koristi. Gospode, pomozi! - pomislio bi i pogledao u nebo. Pomozi, nešto nije u redu! Njegova bi zbunjenost brzo prerastala u bijes. Stiskao je mišiće, škripao zubima i ubrzano disao. Kako pomiriti nepomirljive : one koji govore čovjeku da je upravo on najviše biće, svemogući, hodajući, ovozemaljski, u milijune primjeraka umnoženi Bog i one koji mu govore da je ništica, životinjica, beskorisna kreatura kojoj je tek trpjeti i šutjeti. Kako ih pomiriti!? I to danas i ovdje!?

- Fregaj, fregaj! - E, a triba još i ožutiti, pa jope sve proči. Jadnica Antulica! Da je Ivan došao umjesto Antuna i

vidio je kako vrti bokovima, pa još da je, oslobođen straha, prišao i kleknuo iza nje, a ona ga, željna, pustila da joj ukroti uzvrtjelu stražnjicu...Ma kakav Thanatos, kakve revolucije, diktature i doline suza!? Svašta!

Sjetio se Pio jutrošnjih Olinkovih rujeći : -...pričala mi je nešto o svom bivšem, nekom budistu! Kakve su to gluposti!? Da je barem komunista, oni su veliki jebači, mislim, oni pravi komunisti, a ne kripto pizduni. To su face. Nema revolucije bez dobrih jebača! To se zna. A, taj njezin, to je ništa, nula, ima love i glumata. No, šta ćeš, tako je to! Kod žena, ne kod nas. A za mene će, nakon svega, reći tek da sam bio heretik, sanjar, glam glazbenik i pripadnik kulta pizde, možda će izmislit i da sam dobitnik Zlatne arene za dizana tijesta, ugađač klavira, čak i prvak ulice u brzinskom ejakuliranju...Earl Slick je sjajan. Maestralna svirka. Hendrixoidna. Strašno! Erektivna,

175

gitaristička, rifoidna mužjačka... u pičku...! To mi treba! Libido mi je strašno ojačao. Začuđujuće! Obavim svetu dužnost i nakon pola sata moram opet. Odlučio sam promijeniti glazbu. Moram! Malo ću se prebaciti na Bacha, on je kozmičko - metafizički aseksualan. Smirit će me, vjerujem. Ali, samo na kratko, ne želim baš...

* * *

- Evo će se raščarati! - Bome, - Moći će se u polje. - Di!? Još je mokro, ča ima da je daždilo!? - Eee...teke poškropilo. - Ajde, lipo je palo, nemoj govoriti. - Ivane, ča se se zamislija? Sjedio je Ivan na Malom portu i gledao u pravcu

Antuličine kuće. Danima je nije vidio. -Evo, teke sidin. Što bi drugo mogao reći znatiželjnim ženama!? - Bičeš mislija na divojke? - Je! Brige meni. - Eno na! A bićeš isto koju zagleda dok si vonjik bija, a?

Zato naše nećeš? - Je, kako nije! - E, sinko, smrdu i njima buže kako i nami. Bilo mu je nelagodno. Njemu koji je u svakoj prilici

prosipao bezazlene dosjetke i svakom riječju veličao tjelesnu ugodu ( koju nije upoznao, ne zaboravimo ) ovakav istup žene koja bi mu majkom mogla biti ( iako sasvim iskren i neopterećen ) zazvučao je previše prirodno, razotkrivajuće, gotovo životinjski. Što im je kad tako omalovažavaju ono što bi trebalo biti čvrsta i pouzdana spona između muškaraca i žena!?

Ne, nije Ivan baš tako razmišljao, on je samo osjećao zbunjenost i neugodu.

A što biste vi muškarci htjeli? - i to ga je pitala ( iako bi takvo pitanje bilo bolje uputiti Antunu ). Osloboditi se boli,

176

tegoba i neugoda!? Znoja i zadaha!? Jakih mirisa!? A kako!? Kako nadići ljudsko!? Kad plačete zašto tražite bradavicu utješiteljicu, vi : jaki i okrutni. Od koga skrivate strahove!? Kome pokazujete snagu !? Za koga stvarate religije?

* * * One noći kad je Bepo punim ustima uživao u tijelu vesele žene koja stoji na usluzi mornarima i namjernicima, one noći kad je Vana nemirnim prstima dirala svoje nedirnuto blago, kad su, dakle, ljubavnici gasili žar daleko jedno od drugog, da li je itko o tome ( osim njih samih, a i to svatko samo svoj dio ) išta znao!? Nitko, naravno. Ni o onoj zvučnoj trisci u konobi. Ni o prekinutom božićnom zagrljaju. Ali, o mukama i jadu carskog prijestolonasljednika Rudolfa i njegove Sofije i o njihovoj verziji bračne nesreće znali su mnogi. A što je tu bilo posebno!? Izuzmemo li ono veličanstveno ludo finale, zapravo, ništa. Obična bračna nevolja kakvih je bilo i bit će, nažalost, na tisuće. Eto, Rudolf je bio šutljiv i zagonetan toliko da se njegova Sofija žalila kako ni o čemu nisu imali pričati, kako su im sobe bile hladne, a noći pune muke i odvratnosti ( ovdje se već svašta dade zamisliti! ). Nije, dakle, štimalo! Uzalud sav sjaj carski i nadvojvodski, uzalud tuđom rukom pripremljene postelje i među porodicama dogovorena ljubljenja. Ne valja! A Vanin i Bepov sjaj i krik neiskorištene postelje... ta gdje se s tim može mjeriti par znamenjima urešenih i počastima obasutih, ne ljubavnika, već prezira vrijednih moćnika, u čijoj se muci ( ako je to uopće muka, jer nije takvima ni vjerovati! ) može uživati do naslade.

Rudolf je, da bi pobjegao od žene i preuzeo zapovjedništvo nad 18. pješačkom brigadom, Bepo je želio biti uz Vanu, ali je morao poći na more i zarađivati za život. Rudolf je uživao u morfiju, Bepo u gustom crnjaku, slanim srdelama u maslinovom ulju sa tri kaplje kvasine. Rudolf je pisao pisma svojoj Sofiji i u njima potanko opisivao svoje raskalašenosti, Bepo je plakao kad je imao kurvu.

177

Sofija se žalila na dosadu, Vana se bojala poljupca čovjeka kog voli. Konačno, Rudolf se, sit života, ubio zajedno sa svojom ljubavnicom, a Bepo je baš odlučio biti strpljiv i osloboditi Vanu straha pred muškarcem.

* * * Gotovo je Austrijo! I poraz u ratu i smrt kralja i cesara i antiaustrijsko i antimonarhističko raspoloženje među narodima, sve se to skupilo, nabubrilo i razjelo staru ludu, nemoćnu zanovjetalicu. I svijest nacionalna i internacionalna i bratstvo po krvi i bratstvo po ideji i dolazak doba novih strojeva i novih energija ( ima ih koji kažu da je tek tada završen srednji vijek! )... Pa-pa Austrijo! Slatko snivaj! Ni Karlo V. ni ikakve reforme te ne mogu spasiti.

* * * Kakve li je unutarnje nemire morao stišavati Petar onih dana kad su mornari po austrijskim brodovima počeli odbijati poslušnost, buniti se i pjevati u slavu nove zore čovječanstva. On, austrijski mornarički kaplar, koji je i na svom otoku već doživio uvrede zbog odličja koja je ponosno na revere smjestio i držao to tek osobnom razračunavanjem, netrpeljivošću, ženskom jezičavošću i lajanjem jalovih zavidnica znao je da je ovaj put nešto drugo u pitanju. Ali kako će on, kaplar austrijski, primiti mornarske zahtjeve nego kao izdaju carske krune i otvoreni poziv na obračun. Ta, nitko ne smije bez kazne govoriti i raditi protiv svoje države! To je jasno. A opet, znao se prisjetiti koliko je poniženja doživio od časnika, čak i od običnih vojnika - Austrijanaca, on: otočanin Dalmatinac. Do bijesa je znao uskipjeti i jedva se suzdržati. - Ča si vidija - nisi vidija! Ča si čuja - nisi čuja! Ča znaš - ne znaš! - rekao mu je, zbunjenom i neodlučnom, čak i prestrašenom, jedan od mornara pobunjenika ( možda je to bio glavom i brkom Jerko Šižgorić, momak s nedalekog otoka! - sjetio se Pio ) onda kad je odbio prijedlog da im pristupi. Zagrlili

178

su se, svejedno. Razumjeli su se. Gledao je kasnije kako skidaju austrijsku zastavu s krme (... da se više nikad ne podigne na našem moru i brodovlju... - govorio je krakati brkonja ). Znao je da ne smije protiv svoje brače i protiv njihove volje pa ma koliko mu nestvarno i djetinjasto, ali i zastrašujuće zvučale sve te priče o preuzimanju vlasti i ustroju svijeta bez gospodara. Jednostavno nije znao iznaći načina kojim bi se suprotstavio. Učinila mu se zgodnom ideja o našem brodovlju, našem moru i našim zastavama, ali se zapitao : ( onako kako se jedan kaplar, bez zapovijedi nadređenog, bez smjernica i uputa može zapitati ) što to znači i čija bi bila ta zastava!? Dalmatinska, Hrvatska, Jugoslavenska, sveslavenska ili samo bodulska!? I, konačno, tko bi bio zapovjednik mornarice!? A nekakvog zapovjedništva valjda mora biti!?

Bez riječi je stajao iako je dobro znao da će u svakom slučaju baš on biti optužen ( za izdaju možda i ne, ali za nemar i neizvršavanje dužnosti, svakako da ). Jer, bude li ostvarena želja mornara, bude li Austrija slomljena, optužit će ga da nije htio sudjelovati u njihovoj svetoj raboti, a pobjedi li pak Austrija, bit će pitan što je učinio da spriječi pobunjenike, on koji razumije njihov jezik i koji zna za njihove dogovore, on, kaplar carske mornarice i njihov prvi pretpostavljeni. E, gadnog li vremena u kojem čovjek ne može stajati po strani ( jer ne nalazi razloga svrstati se bilo gdje ) i ostati čist. Gadnog li vremena u kojem će zbog toga osjetiti i ispaštati posljedice! A što može itko sam učiniti kad se uskovitla povijest!? Što može jedan zbunjeni bodul!? Gdje god da se smjesti vrtlog će ga zahvatiti, a vrtlog je teško zaustaviti. Napokon je 29.10.1918. hrvatski Sabor donio odluku o prekidu svih državno-pravnih odnosa sa Austrijom i Ugarskom te o sjedinjenju s Dalmacijom i Slavonijom. I ne samo to, stvorit će se uskoro i nova država, a u njoj će biti još i Slovenci i Srbi.

Kolike li se radosti i zanosa tih dana među pukom slavljanskim moglo vidjeti, kakvih li se riječi hvale i slave moglo čuti za one dalekovidne predvodnike koji su konačno oslobodili narod stega i okova, poniženja i tlačenja od strane onih koji mu ni jezik nisu razumjeli, a kamo li duh. Puk Dalmatinski želio je uvijek samo jedno: biti gospodar na svome i izabrati čestite vođe

179

koje će slušati njegov glas. A hoće li to dobiti u novoj državi i kakva li će uopće biti ta nova država!? Građanska ili carska!? Narodna ili nenarodna!? Poštena ili nepoštena!? Sita ili gladna!?

* * * Vinogradi su te godine rodili jednako slabo kao i prošle. Nebo je ostalo ravnodušno prema ushitu i veselju naroda i nije željelo sudjelovati u radosti zbog skorog prestanka strahota i krvoprolijevanja. Kao da je željelo reći: čemu se radujete? zemaljskim gluparijama! sebi pripisujete sve moguće zasluge, a zaboravljate tko je mjerilo stvari, po čijoj se volji svijet ravna i u čijoj ste vlasti; meni se okrenite, zaboravite one koji se hvale svemoću, a ne mogu ni vjetar zaustaviti; ne slijedite ih; ah, bolje je i ne govoriti; eto vam uostalom odgovora: poberite plodove i razmišljajte!

* * * U Šantovoj konobi, na banku, jedan do drugoga, sa velikim čašama u ruci (do pola punim crnjaka ), sjedili su naši otočani. Nitko nije rekao ni riječi. Šutjeli su kao da sređuju dojmove ili raščlanjuju stvari ne bi li došli do kakvih zadovoljavajućih stanovišta i prihvatljivih objašnjenja.

- Dunkve, govoriš, jope su talijanski brodi u šibenskomu portu, a?

- E! - Hm. I zašutjeli su ponovo. Eto, jutros je Lovre donio vijest da

su dvije talijanske torpiljarke privezane uz obalu. I ne samo to, dočekala ih je Narodna glazba svirajući Marseljezu i građani sa zastavama hrvatskim, francuskim, engleskim, američkim i srpskim ( da, da, takvo je to vrijeme bilo, ne treba se čuditi! ). Red je goste lijepo dočekati, pa su i djevojke cvijećem posipale talijanske mornare, a ovi su razdragani, ( ne bi li se još više svidjeli ljepoticama ) uzvraćali osmjesima i poklicima - živjela Jugoslavija! E, tu smo dakle! Počelo je! Talijanski su brodovi došli ovdje u ime saveznika, nisu nikakvi okupatori - govorili su

180

ljudi pokušavajući sami sebe obmanuti - pozdravimo ih stoga, pozdravimo, braćo! Da, da! Ali, tek nekoliko dana poslije, eto ti još talijanskog brodovlja: razarač, krstaš i dva putnička parobroda puna vojske.

U isto vrijeme avion je bacao letke nad gradom upućujući ih " braći –

nove Italije ", a u kojima je stajalo da je nakana talijanske vojske u Šibeniku ostati. I zaista, zauzeli su odmah poštu, poglavarstvo i sve značajnije gradske objekte. Vražji, lažljivi Talijani, jedno govore, a drugo rade. Nikad s njima na kraj.

-Talijan! ha, ha, - govorili su upućeniji - gleda te u oči, klima glavom u znak odobravanja i opet prevari.

- Gori su neg naši vlaji! - rekao bi Petar. Ali, zaboga, zar nije proglašeno ujedinjenje Dalmacije s

Hrvatskom i Hrvatske s novom državom SHS!? Zar nije i Wilson tako htio!? Zar narodi nemaju pravo na samoodređenje!?

Šutjeli su i dalje. I vino je slabo nestajalo. Jedva im je kroz grlo prolazilo kao da je bodljikavo, hrapavo, bez ikakva okusa. Eto, Austrija im nije bila po volji i željeli su je se što prije riješiti. A ta Jugoslavija, još nije ni zaživjela, a već im se ne sviđa. Sad se, eto, opet vraćaju Talijani ( jer im je Dalmacija obećana od strane Antante, Londonskim paktom iz 1915. ) ti bahati lažljivci i kukavice, najomraženiji među pukom dalmatinskim. I njih su se jedva riješili ( barem su tako mislili ).

A kako bi dobro bilo ne biti uznemiravan od grabežljivaca i pohotljivaca! Biti negdje po strani, nepoznat nasilnicima. Goste ugostiti, prijatelje poljubiti, baviti se običnim životnim pitanjima ( a njih, kroz život, ima dovoljno da ti ne bude dosadno ) i to je sve. Tko ih to i zašto naziva " braćom ", a ne pita ih što o tome misle!? Neznanci i nezvanci. Prokleta politika!

Eto, to se vrtjelo po glavama otočana ( doduše, ne potpuno jasno i do kraja uobličeno, ali ipak dovoljno za nalagodu ). Okruženi moćnim i lukavim neprijateljima moraju se i sami služiti njihovim oružjem. Ne uspiju li ostaje im samo gola snaga, a što mogu s njom!? I što je sada bolje, koji izbor: Italija ili Jugoslavija!? Eto, govori se da su slični narodima koji će ući u novu državu, da su im jezici skoro isti, da se dobro razumiju i da

181

imaju ista prezimena. Ali, vjera, vjera im nije ista. Nije, ali što onda!? Uostalom, baš briga svjetske moćnike, sifilitičare i poklonike laži i prijevare, za vjeru, istinu i dobrotu! Odakle im samo moć ravna stvoriteljevoj!?

Talijani su ostali do 1921. godine čitavo se vrijeme trudeći dokazati ljudima ovdašnjim kako im je najbolje i najpametnije vezati se uz Italiju; čitavo se vrijeme trudeći ( što su i ranije radili ) iznakaziti Tommaseove stavove i učiniti ih sebi korisnima. Ali: - Nije Dalmacija talijanska, van s njima! - čulo se. Sjetili su se neki i gospodina Trnskog, onog zbunjenog pjesničića, njegovog govora o braći, krvi, vjeri i jeziku i opet im je nešto ostalo nedorečeno i nejasno, nešto što se ne da objasniti i što ne pruža veselje srcu ni razumu.

* * *

Te je godine pak maslina obilno rodila, a bura zapuhala snažno i studeno baš kad počinje berba ( mrtvih dan - skale van, kaže se i danas ) i nije prestajala danima i tjednima ( kao da ju je netko namjerno poslao ).

- Eto na! Ka ima roda ne moreš brati. - Si parića kamenicu? - Ofrega bruškinon i spržinon, opra moren, pospuga i

ošušija. - Bome lipo. - Samo da nas pušte... - A ki to? - Ajde lipo... Dan za danom ljudi su gledali nebo i pučinu, tražili

znake slabljenja tog bijesnog i prkosnog vjetra i - ništa. Njihova je radost bivala sve manja i polagano se pretvarala u bojazan, - Usahniti će sve. Ostati ćemo brez ičesa.

- Led će ih obaći, neće biti za ništa. a zatim i u prkos. Bijesni na onoga tko im je poslao buru ( pa ma tko on bio i ma što im time htio reći! ) i na onoga tko je ne želi ili ne može zaustaviti otisnuli su se na more i ponudili obraze hladnim šibama, veslali i napinjali mišice, pješačili do polja i promrzlim prstima skupljali hladne okruglice, a onda se vračali

182

na otok psujući i veličajući svoj neposluh pa makar ih i kazna stigla. Ako ikakva pravda postoji na njihovoj je strani! A ako im je itko odmogao neka mu je na čast! Oni su na sve spremni!

I onda iznenada i mimo svih pravila ( jer, zna se, bura puše tri, sedam, četrnaest ili dvadesetjedan dan, a slabi srijedom ili subotom ) bura je prestala. Kad su se već pomirili s tim da je ono što su uspjeli pokupiti ili bolje reći oteti ispod stabala sve i da se treba pomiriti s tim da je ostatak propao - sve se promijenilo.

- Eto vidiš, a tili ste se ubiti za doći do maslin. Pacijence, pacijence triba, e.

- A da ne bišemo ići ne bi ni fermala. - Neće nebo ostati gluho na naše molbe. - Je!? A ča je voliko tribalo...? - Ki zna! - E, ki zna, a mogli smo gladni ostati. - Ajde, ajde... Pričali su ljudi poslije te nevolje s burom da su čak i one

žene koje su dotad svakodnevno išle u crkvu počele to rjeđe činiti, a jedna od njih da je ovako govorila pred oltarom: - Gospe blagodatna, daj nan ribe i kruva, ulja, smokav i drv za zimu, a ćeri mi i sinu daj...

- Stani, ženo! - prekinuo je fratar njenu glasnu molitvu. - A? - Dosta više! - Gospi se molin. - Gospi se moliš!? Ili sastavljaš popis stvari koje trebaš. - E, pa ča!? - I to ti je molitva!? - Nego kako? - O, ženo, luda ženo. Molitva i treba biti otvorena i čista, bez ikakvih skrivenih

misli ( grijeh je ako nije takva! ), ali fratru se učinilo da je ovo ipak izrugivanje ( nenamjerno svakako ), a ne molitva. Prekinuo ju je i počeo govoriti da se milost nebeska zaziva odanošću, žrtvom i strpljenjem i da se drskim nabrajanjem želja ništa ne može postići. Govorio bi on još dugo da nije primijetio izraz dosade na njenom licu i želju da i ona kaže koju u svoju obranu.

183

- Razumiće ona mene, bolje neg ti! U tom je trenutku u crkvu ušao Antun koji se, vrteći u

glavi slike i riječi zastrašujućih snova, odlučio ispovjediti. - A ti!? - obrati mu se fratar istim tonom kojim se

obraćao ženi. - A ja san tija...- započeo je mirno i ponizno, a onda mu

je pogled odlutao i misao se izgubila. Možda se, pod dojmom prepirke kojoj je nehotice postao

svjedokom, predomislio, a možda je zaista zaboravio što je htio i zašto je došao.

- Ajme meni - tako reci, a ne : tija san! Šta si tija? - Adio, adio... - A, dobro... adio. - A, ovi...- promrmljao je i vratio se. - Reci, Antune! - omekšao je i fratar svoj nastup. - Tija san se ispoviditi. - Da!? - Ali... neću ...neću sad... - Dobro, drugi put ćeš. - A? E... e, drugi put.

ČUĐENJA

Tren neopreza, mrvica sekunde i već ga je prekrilo more ( teško, slano, žuko i tvrdo ) i stalo mu ulaziti u usta i nosnice, oči i uši. Gutao ga je gutljajima koji su derali grlo, punio je želudac i povraćao kroz nos. Okretao se kao da je u zrakopraznom prostoru, lebdio je glavom okrenutom nadolje, a tvrdo dno, oslonac koji spas znači, nikako nije doticao. ( Ni kamenje u zidu mula, ni brnistru ). Pred očima, spaljenim solju i strahom, skakali su mjehurići zraka, neuhvatljivi i beskorisni, podrugljivi, čak. Valovi koje je pravio boreći se odbijali su se od zida, prelazili preko njega i gurali ga dalje i dublje. Leđima okrenut dnu gledao je lelujavu površinu mora, tu uzbibanu opnu, razdjelnicu svjetova. ( Iza nje je zrak i kopno ). Pružio je ruku i gle - uhvatio se za kamen. Prilijepio se za nj prstima, kao

184

pipcima i privukao tijelo tvrdom spasitelju. Izvukao je glavu, udahnuo i još jednom povratio. More se stalo smirivati, svilina i mulj padati na dno. Zvijer se pomirila s porazom ( zna ona dugo čekati, vrijeme joj je saveznik ), ali se ne ljuti i izgleda mirnije i nevinije nego ikad. A Pio, uplakani dječačić, želuca punog slane tekućine, s okusom joda u grlu i osjećajem dodira smrti, prestrašen, tresao se i disao brzim i hrapavim drhtajima. Slina mu se cijedila iz nosa i slijevala u usta pomiješana sa suzama. Mokrim ih je rukavom brisao i jezikom liznuo ( čudan okus: suze, slina i sol! ). Strah je, a ne zadovoljstvo osjećao. Ništa ne znači to što se uspio otrgnuti moru i što je, nejakim tijelom raspuknuo opnu... Sjetivši se toga probudio je Pio u sebi prkos prema svima koji govore o pravdi i valjanom ustroju svijeta.

- Tako je, Antune, na tvojoj sam strani. Reci im sve što ih ide. Kad već preuzimaju na sebe svu čast i zasluge za stvaranje onda neka preuzmu i sve odgovornost za pogreške. Reci Jesusu i pitaj ga zašto sam dospio proždrljivcu moru u usta i zašto nisam osjetio ushit i ponos zbog pobjede!? Zar slučaj upravlja svijetom!?

* * * Strah. Strah. Strah. Ima nekakve sablasne melodioznosti u toj riječi. Strah. Kao da se otvaraju bezdani, hladni i pusti, a zapravo puni skrivenih očiju koje vrebaju i čekaju krivi korak. Strah. Raah. Aah, aah... Sam završetak te kratke riječi zvuči nesnošljivo dugo i zlobno i priziva u misli pokapanje, spuštanje kamenih ploča na grobnicama i konačan oproštaj od svjetlosti ovog svijeta.

* * *

Pio je opet na otoku. Prekjučer, jučer i danas, možda i sutra i prekosutra i tko zna koliko još dana će lutati otokom i zazivati djetinjstvo. Eh, djetinjstvo! A što traži Pio? Slike djetinjstva? Samo to!? Ne traži li i on sigurnost i zaštitu, ne bježi li pred problemima, ne želi li obnoviti snagu, uzdignuti posrnulo samopouzdanje, obnoviti dijalog sa svijetom, pročistiti se i kroz

185

opne prošlosti vratiti sebi, u novoj ljubavi sa svijetom hodati nasmijano i uspravno. Ali - oprez! Tko kopa ( po sebi i po prošlosti) može umjesto bunara naići na vulkan.

* * * Što je trebalo Piu zakoračiti unatrag, u dubinu u kojoj počivaju naslage praroditeljske, njihov duh i njihov stil koji mu, probuđen i uzvrtložen vezuje noge, drži ga za zapešće i govori: još, još, još nas pitaj i oživi nas, oživi... pustite ga, vi davno usnuli...

( Što je krv, što su naslage njihovog dobra i zla i što će mu to!? Što mu znače sve te priče i prodike, svađe i znoj!? Zar nekakvu sigurnost, blaženstvo ognjišta ili toplinu utrobe!? )

...ta, vi ste njega, nespretnog tragača, otrovali i odveli tko zna gdje, tamo gdje njega nema i gdje vas može gledati samo onakve kakvim se sami predstavljate ( a opasna je takva znatiželja ).

* * * Šetao je zapadnom obalom otoka, onom na kojoj nema kuća, na kojoj su masline i u draču zarasli kameni zidovi. Nije bilo ni prolaznika ( što će tu i što uopće imaju šetati, pošteni ljudi!? ). Čuo je udarce motike o zemlju, tvrdu i suhu, i o kamenje koje se iz nje izdizalo. To neka starica okopava bob ne znajući gdje bi ubila vrijeme do večernje mise. - Sama je. Živi sama - pomislio je Pio. - Tko zna gdje su joj djeca i unuci i kad ih je zadnji put vidjela. Pobjegli su, naravno, daleko, preko mora, šalju joj pisma koja godinama čuva i slike koje stavlja na staklo kredenca u kuhinji ili na rub ogledala u sobi ili bilo gdje po kući u kojoj nema žamora ni vike ni prepirke. Svakodnevno po nekoliko puta izlazi na ulicu ( štoviše za toplih dana život se i odvija na ulici, barem je tako bilo nekad ), sjedne šuteći na banak, među druge, njoj jednake, starice, a kad joj i to dosadi uzima malenu motiku i uputi se u vrt.

186

Pio joj se približio, želio je započeti razgovor. Znatiželja ga je vukla ( ne pušta ga, ne da mu mira, tjera ga nazad, vuče ga sve dublje i dublje ) i osjećaj da starici mora pružiti malo pažnje i razgovora. Nasmiješio joj se. Kao da je želio ostaviti što bolji utisak na usahlu staricu i svojim joj mirom dati mrvu radosti. Starica ga je znatiželjno pogledala. Odmjerila ga je na brzinu i oborila pogled. Mora da ga je prepoznala!? Sigurno po crtama lica njegovih predaka, kako drukčije!?

Možda pamti i neke neraščišćene račune među mojim i njenim precima !? - zapitao se. - Možda u tim rasušenim grudima ima još mržnje...

- A čigov si ti!? - upitala ga je prva. Odgovorio joj je siguran da će znati one koji su nosili taj

porodični nadimak. - Ja san te na kršćenje nosila. Oči su mu se orosile suzama. Nije uspio ostati

ravnodušan prema ljudskoj toplini. Zapravo, oduvijek je i bio žrtvom osjećaja izazvanih prepoznavanjem tuđe pažnje. I ovo pamćenje koje graniči s ljubavlju ( jer ne pamti se sve ni svakog pa na kako malom otoku živjeli! ) dirnuli su ga. Možda su ga baš ovako zamišljeni događaji i ljudi i potakli na šetnju prošlim vremenima!? Koliko će ih još biti i hoće li ih biti dovoljno!? Tko je mogao misliti da će se starica sjetiti onoga o čemu ni on nije znao puno!? Nije znao da li je kršten, istinu govoreći. Govorili su mu da jest, ali nitko nije pouzdano znao reći tko mu je bio krsni kum. Ili kuma.

Nikad nije otišao po krštenicu. Nije mu trebalo ni za što, a nije ga, istina, ni zanimalo. I sada, evo, starica na koju je slučajno naišao zna sve. Štoviše, ona je bila tamo. Da, ona. Okrenuo se ka crkvi:

" Naći će se netko, u crkvi mog krštenja, tko će upaliti svijeću..."- prisjetio se Tommaseovih riječi i suze su mu potekle.

Što sad učiniti!? Došao je pred staricu da joj poput djeteta zapjeva pjesmicu čije značenje ne zna, da je nasmije i razveseli, a ona ga je do suza dirnula jednom jedinim rečenicom. Nije htio da mu vidi suze.

- Lipe masline. - rekao je i leđima joj okrenut krenuo ka stablu. Disao je duboko i zadržavao zrak. ( To je dobar način da

187

suze prestanu teći, otkrio je to još dok je bio dijete. I pomagalo je. I sad je pomoglo ).

-Lipe, e. A ča vridi...

* * * Jesenski vjetrovi. Prepoznaju se po mirisu.i zvuku. Ne, ne moraju puhati samo u jesen, niti govora: evo, ljeto je, kraj je kolovoza, sinoć je padala kiša, sneveralo je i došli su, tužni i usamljeni. Bez soka. Bez strasti. Zločesti zbog svega.

* * *

* * * ... u zlaćahnoj imbeciliji domišljavaš li se papagenskim zvonima, ti truhla nebulozna perjanice sveopćeg drhta...- osmjehnuo se zadovoljno. ( Uspio je konačno uskladiti riječi koje mu nezvane dolaze i ritam koraka ).

* * *

Gledao je u brodice koje su se približavale otoku i djecu koja s njih skaču u more i plivaju prema obali držeći grožđe u ruci. Smiju se i zoblju. Vrijeme je berbe. - Vanka iz mora, vanka! Di je vrime za u more više! Pasala je okad Gospa Vrpoljačka. Iskra mraza u more je ušla. Ala vanka. Lešto!

( Nasmijao se Pio. I njegova je baka govorila da poslije Gospe Vrpoljačke, sredinom kolovoza, more postaje hladnije i sezona kupanja prestaje.

- Iskra leda, a bako! - govorio je i hrabro ulazio u more krajem listopada.

- Igraj se, ti mali, igraj! ) Konobe su mirisale, gazilo se bosim nogama i slador se

lijepio za dlake. - Ki će vu godinu mastiti!

188

- Ka i svaku. Sinovi oli zetovi. - A, stariji ne more, oženija se nafriško pa ga je žena teke iscidila. Ljudi su bili veseli, a kako i ne bi bili, urod je pod

krovom, bit će vina (, a di je kruva isti i vina piti lako je glad i žeđu trpiti - kaže stara poslovica ). Uživali su u bogatstvu i osjećali su se poput velikih gazda i pravih gospodara. Bili su sretni što je sve dobro završilo, jer mogla je nevera učiniti i sve im odnijeti, mogla je bolest udariti i sve im osušiti.

- A, dobro je. - Ka nije bolje more i vako. - Ajde, ajde, ne tužite se, isto je ka i lani. - Je, kako nije. - Teke je gore. - Bome je bolje. - A, ne znan... ne znan. Oni bolje stojeći imali su torkul i nisu morali mastiti

golim nogama. Ipak, govorilo se da njihovo vino nije ništa bolje, štoviše lošije je jer ima više tanina, a da je to zato što torkul izgnječi i zrna i peteljke pa vino dobije okus koji skuplja usta.

Slatkasti miris dolazio je odsvuda, dražio je nosnice i otežavao glavu.

- Bižte ča iz konobe, opiti ćete se! Ala ča! - govorili su djeci. - Nećete naresti.

Spazio je Marijicu koja je na glavi nosila, od broda do konobe, veliko vjedro puno grožđa. Krhka jadnica je širila oči i naprezala vratne mišiće pod teretom neprimjerenom njenom stasu i njenoj snazi, a morala je još i dobro paziti da ne ugazi na kakav kamen i izgubi ravnotežu. Odjednom je iza zida izronila Vinka. - A! - prestrašila se Marijica, trznula tijelom i pogledala oko sebe kao da traži zaklon, a vjedro joj je sletjelo s glave na tlo i raspuklo se. Gledala je kako se zrnje kotrlja, ali nije podizala glavu. Čekala je glas vlasnika koji će je uvjeriti da je među običnim ljudima i da nema nikakve opasnosti.

- Ča si to napravila! Ala, kupi grozje! Sa moran i vidro onoditi.

189

Dočekala je i otrpjela njegovu zapovijed bez riječi, sretna čak. Glas je, doduše, bio grub, ali što je mogla i očekivati. Bit će dobro ako se vjedro još može popraviti jer bi mogla i bez nadnice ostati.

- Ča si vidila ka si se nako prenila? Vraga!? Ni riječi sažaljenja, ni mrvice razumijevanja. Ali, na to je

i navikla. Vinka je prošla pored nje, bez riječi i ušla u konobu, ostavljajući je da kupi zrnje i pita se za razlog ovog posjeta. ( Ni in je ni rod ni familja. Možda je došla začarati mošt i upropastiti vino, a možda je i vlasnikova ljubavnica - pomislila je Marijica ).

- Onda smo se sporazumili! - rekla je Vinka odlazeći. - Jesmo. Donesi ča imaš i ja ću sve kupiti. A, to je, dakle. Pa, ona će prodati svoje grožđe. Što će

joj. Živi sama, ne pije. - Ne pije, e. - pobunila se Marijica ne vjerujući da je

sama osmislila njezino opravdanje. - Vidurina, a da ne pije! Pije, pije,samo se ne vidi na njoj. Zato i je vidurina. Jedno bosonogo dijete, umazano grožđanim sokom, sjedilo je na vrhu mula i pljuckalo koštice u more.

- Bravo, mali. Ali to mamiš sape? - htio ga je upitati. U sjećanje je dozvao one vrše pune salpa koje je njegov tetak vadio baš sa ovog mjesta prije više od dvadeset godina, miris leše ribe, obiteljske ručkove i sjedenje u konobi za niskim drvenim stolom.

Tko zna, možda je i kamenje na kojem sjedi ovaj dječak ono isto koje je bilo i onda! Vali su ga, istina, rušili u more, ali ljudi su ga ponovo vračali nazad. I to ne jednom nego pet puta, deset puta, tko zna koliko!? Možda su ga zadnji put stavili na isto mjesto na kojem je bilo kad ga je Pio u djetinjstvu dodirivao, možda i o njega brisao prste, masne od ribe i maslinovog ulja!? Ne, ne! Nemogućim mu se činilo da je bilo što isto kao i ranije, čak i da se nalazi na istom mjestu. Evo, ovaj kamen na kojem dječak sjedi, po čemu bi bio isti!? Oblik i veličina su mu zasigurno izmijenjeni protokom vremena, hlađenjem, grijanjem, trljanjem, ispiranjem. Sastav je isti, istina, ali tko zna, možda se i kamen mijenja, možda u njemu sve vri pa unutrašnjost dođe izvana, a sredina na rub. A, možda se i obnavlja!? I to vrlo brzo! A možda njegovo vrijeme ne teče jednako kao ljudsko pa ipak u sebi nosi sve slike i sve dodire. Na koji način to uspijeva!? Kako

190

razumjeti kamen!? Kako razgovarati s njim? Kako usisati njegovo sjećanje!? Svejedno, prišao je kamenu i prislonio dlan na njega. Želio je vjerovati da je na to isto mjesto i njegov pradjed prislanjao svoj dlan i da se, na bilo kakav način ipak dodiruju. Uspio je zagrliti čitav svijet, činilo mu se. I svog pradjeda

Dječak je i dalje zadovoljno zobao grožđe. Što li misli!?

Koje se stvari motaju po glavi otočkog dječaka iz 1918-te, glavici pošteđenoj gomile dnevnih RTV poruka, slika mega starova, političara i biznismena, programskih jezika i operacijskih sustava, rezultata ligaških natjecanja...Bože, pa on misli na igru, na rad, na ljude, prirodu, ribu i grožđe. Kad poraste mislit će još i na djevojke, pa na djecu, pa opet na polje i more. Blažen budi dječače! Blažen! A dječak, kao da ga je čuo, pogleda prema njemu, izvuče balac iz nosa, nanišani i srednjakom ga druge ruke ošine.

- Ej! Ma vidi ti! Lipo...bome...!

* * *

- A, ne, ne...- čuo se Mijin glas ( društvo je i dalje sjedilo za stolom )

- Vidi ga! - Govorin ti: veliške ribe; veliške sape, pici, nisu za me.

Pupa in je tvrda ka stupa, ne topi se u ustima, ne moreš ga jazikon privrćati ni po nebu onoditi.

- Ma, si lud!? A veliški cipli ili manji, koi su bolji? - Evo ga na. Najbolja je riba za me, za me govorin, ne

znan za te ni za druge, ona ne veća o ispružene šake, o pedlja, ma i manje o rogušve, evo volika. Sve ča je o toga veće tvrdo je i bez ukusa.

- Ajde!? A glave? - E, to ši. Ča veća to bolja. Bogati... - Eko la, sa smo se razumili.

Učinilo mu se da vidi Antuna. Širio je ruke prema nebu i ispuštao nekakve čudne glasove. Odavno je želio otići negdje gdje ga nitko neće ćuti i gdje će na miru moći vježbati vikanje i urlikanje. Primijetio je da više ne može urlikati onako kako je to

191

činio dok je bio dijete: iz sveg glasa, punih pluća, otvorenog grla, napetih vratnih žila i trbušnih mišića. Nešto ga je u tome smetalo, zaustavljalo ga i zatvaralo mu grlo pa mu se glas doimao jadnim i plitkim. Od svega je ostajao samo osjećaj srama i bojazan da će ga netko čuti. (" Gucnem li malo vina zagrmit ću nešto punije! " - govorio je Neron na gozbama koje je završavao svojim recitalima i sa kojih je bilo zabranjeno odlaziti. Ali, dobro, ne radi se ovdje o pjevanju - o kricima se radi, o divljini i oslobađanju. )

Nezadovoljan puninom svojeg glasa krenuo je još nekoliko puta : počeo je ispuštati sitne krikove nalik psećim, zatim ih ubrzavati i činiti glasnijim, ali to ipak nije bilo ono što je htio.

(- Ali vi to pivate o straha? - upitao je visoki i brkati čovjek momke koji su sotto voce vježbali klapsko pjevanje. )

Nikako da zagrmi, da pukne, da iz njega iziđe ono divlje i iskonsko, snažno i bezgranično aaaaaaaaaaaaaaaa. Evo ga! Izgleda da je krenulo. Da, da, bolje je, ali još nije posve dobro. Glas nije dovoljno pun ni čvrst ( čak ni visina tona nije odgovarajuća ). Osjeća se prizvuk straha i obzira., pritajenosti nekakve. (Kao da gleda oko sebe i smišlja opravdanje za nezvane slušače iznenađene tom bezveznom deračinom, uzaludnom i besmislenom. Zaista, što bi im mogao reći u svoju obranu!? )

Ni kriknuti više ne zna, dakle! Izgubio je vezu s dječaštvom, divljinom i prirodom. Možda bi se stvari mogle popraviti vježbom? Da, točno, treba vježbati. Sutra i prekosutra, svaki dan. Možda bi bilo dobro otići i na koji od obližnjih otoka!?

Žene koje su u blizini šume okopavale masline čule su ga i nastavile su mirno raditi svoj posao. Čekale su da prođe pored njih i da ga priupitaju koga je to vraga radio i što mu bi?

- Ne znan krikati više... - A!? - ...nako iz grla, jako, da sve zaoglušin. - Je! - rekle su žene otegnuto iznenađene njegovom iskrenošću.

192

Zapravo, željele su reći još nešto i nastaviti rečenicu sa " ali, to..." ( što dovoljno govori o njihovom razumijevanju njegovih postupaka i potreba ).

- Provajte! Nije lako! - preduhitrio ih je. - Oću, kako neću! - rekle su u glas i počele se smijati. -

Da ki čuje! Napustio ih je zadovoljan.

Pio je, pak, ne znajući kuda bi i nemajući želje za vračanjem u selo, ostao u šumi. Zapravo, zaputio se prama moru. A tu ga je tek čekalo iznenađenje. Raspružila se djevojka po oblom kamenju i raširila. Stao je na mjestu i dugo je gledao. Zatim se povukao iza prvog bora. Smiješna scena. I sva sreća da na otoku nema više ljubitelja voajerizma ( sudarali bi se trčeći od stabla do stabla ) i proljetnog sunca na tijelima krasotica. Kreme, pomade, ulja! Podmazala je pazuha. On je, poput kakvog šumskog čudovišta, pognut stajao na mjestu. Primjeti li ga, okrene li se iznenada i zapne pogledom o nezvanu spodobu, što onda? Ništa, pravit će se da baš ide prema moru i nezainteresiran za nju gleda što se sve može naći u travi.

- Eto, baš sam se uputio prema moru. A uživam i u šetnji šumom, da, da. Obluci, pijesak, sol... Veliki sam ljubitelj mora i ranojutarnjeg sunčanja. Da. Ima nečeg u mirisu sunčevih zraka, blagog zanosa u hladnjikavom vjetromilovanju dlačica i mističnog, gotovo, zanosa u gledanju još ne prevrelog sunca. Sve to podsjeća na svježu divljinu ranog željeznog doba, na barbarska plemena koja u proljeće pjevaju po livadama...

- Došao si mi vidjeti cice!? - ...na dugokose i gologuze vile koje plešu oko izvor -

voda, na ljepotice-nježnotice, na krasotice-divotice-guzotice-picotice...

Nasmijat će se ona i pustiti nehajno da joj ručnik klizne sa grudi. Namještat će se tražeći manje oštro kamenje. Ostavit će grudi otkrivene i izazovno hvatati njegov pogled koji luta od grudi do očiju. I konačno:

- A vas? - Molim? - Na što vas podsjeća ranojutarnje sunce? I sunčanje? - Na prvu mjesečnicu!?

193

Zavezat će mu se jezik. O čemu ona to govori? Ta nije ga ni slušala. Kako nastaviti razgovor s takvom!? I koje bi trebalo biti njegovo sljedeće pitanje!?

- A kad? Kad ste imali prvu... Ne, to bi bilo vrlo glupo pitanje. Možda:

- Vi ste ljubiteljica i ranoproljetnog sunčanja, zar ne? - Da - otegnuto će reći smiješeći se zavodljivo. Bacit će se potom jedno drugom u zagrljaj takvom

žestinom da će kamenje pod njima prštati do prvih borova. Na koncu će se naći u orgazmu takve žestine da će se na cijelom otoku osjetiti potres i da će se probuditi obližnji, davno ugašeni, vulkan.

Ma, naravno, ona se brzo pokupila ( i ne znajući da ju je netko gledao ), a on je nastavio šetati šumom, sam. A bilo bi krasno da je bilo...krasno!

* * * Krenuo je nazad prema selu. - Onda oće li to? - dobacio je čovjeku kojeg je poznavao

i pored kojeg bi bilo bezobrazno proći bez pozdrava. - A, evo - odgovorio je ovaj držeći u ruci dio vitla kojeg

je popravljao. - Oće li valjati? - Valjati!? Hm, a ka da na svitu išta valja!? - Tako je. He! - odobrio je Pio smiješkom taj njegov jezgrovito

izrečen i poprilično pomirljiv stav o svijetu. Točno je tako: svijet je takav kakav je, a ti pokušaj iz njega izvući ljepotu i užitak, traži ih i naći ćeš ih to prije što se manje budeš brinuo o sudbini svijeta i ljutio zbog toga što sve ide neočekivanim tijekom. Učinilo mu se da čuje Miju kako pita ( ne bez dobre doze cinizma ) zar ovo nije najbolji od svih mogućih svjetova. Htio se okrenuti i zapitati ga što je jutros bilo u vršama izvađenim oko Velike Krbele, no, shvatio je na vrijeme da bi to bilo jeftino ulagivanje.

194

Pogled mu je privukla suha niska ženica odjevena u crno koja je u more izlila vrčinu, zatim kleknula, oplahnula je morem i otišla. Tako je jednostavno i bezbrižno ( a nije ona jedina, to rade svi ) bacila u more preko noći nakupljenu mokraću, možda i slinu, sukrvicu i tko zna što još. Koliko li je samo krepanih koza i kokoši završilo u moru svih ovih godina i stoljeća, čudo jedno! More će sve isprati, sakriti, očistiti. More je saveznik u skrivanju prljavštine svake vrste i zato je najprirodnija stvar na svijetu dati mu sve što se može. A kako li samo smrde te vrčine pune mokraće! Kako li smrdi bačva!? Ovca!? Namočena i napuhana!

Pa što, što je tu čudno!? Prirodna ravnoteža: more izbacuje alge i trave, nakon juga zaudaraju sagnjili trpovi i osušeni rakovi, a ljudi uzvraćaju mokraćom i crkotinama. Doduše ( što nije baš za pohvalu ), peru se pijati na istom mjestu gdje se jučer isprala vrčina i peru se karateli tamo gdje se utopio mačji okot, ali što smeta! Valjaju se valovi, more se mijenja. Čisti se i čisto je. Samo se pročišćava. Proždire i uništava sve što mu se ponudi.

* * *

Začuo je osoran glas i okrenuo se prema mjestu s kojeg je dolazio. Na škafu brodice stajao je muškarac i držao u rukama vršu. - Ne, ne sa! Jeben mu gospu reka san da konop ige vamo! - govorio je ženi. - Vozi naza! Naza! Stani! Dosta! Ne, puno si. Puno si. Ka me ne sluša! Ka me ne sluša - raširio je ruke i gledao prema nebu - Sa! Stani! Evo sa ćemo je baciti. Evo. Ne valja. Ne valja. Uteklo je za po metra. Ne valja. Reka san da va brod nije za bacanje vrš. Vrag sriću i tebi i brodi...- bivao je sve crveniji u licu i sve manje uračunljiv.

- Ti Boga, - odgovori mu ona - po metra vamo, po metra namo, pa ča onda!

- Kako ča!? Nije isto. Ne! Moran naći di se poklapaju ne dvi punte. Kako bi je naša da ne znan! Kako? Aje, ka si pametna, kozo glupa, reci mi, ajde!

195

- Ajmo ljudi, ajmo! - vikala je sa leuta prodavačica ribe. - Evo još teke. Lipi ugor o dva kila za pet iljad, ajmo! ( rekla je zapravo " za pe tiljad" ).

- A srdele? - upitao je Pio. - Jedane stotin ( točno se tako izgovara ). Pogled mu je zatim odlutao do maštela koje se,

potopljeno i pritisnuto ovećim kamenjem, zatapalo u moru. Ušice su mu virile iznad površine, a kroz jednu od njih je bio provučen konop kojim je zavezan za brod. Oni bezbrižniji ga i ne vezuju, ponekad ne stave ni dovoljno težak kamen i onda se čude što im ga je more razbilo.

- Aje ij! - nukala je mater dječaka ovećim grozdom, a kad je ovaj zavrtio glavom i odmaknuo se nemoćno je raširila ruke i rekla

- Pričestija se nije o jutros. Ništa usta nije vrga! Srce nije zgrija. Krasan izraz ( ni pričestija se nije! ) koji označava da netko cijeli dan jela nije okusio. Ništa u usta nije stavio, a to je grijeh protiv Boga i protiv sebe (svaki je grijeh i protiv sebe i protiv Boga! ). Pozlit će mu, oslabit će, svijest će mu se zamantati i neće znati što radi, bolest će svakakvu na sebe navući. Pa barem da je koricu kruha, zalogaj jedan, sažvakao, nego ništa, ništa, baš kao da je i hostiju odbio. Baš tako. Grijeh, ludi grijeh, rabota protiv neba, jasno je to.

Pio se prisjetio da nikad nije okusio hostiju. Ne zna joj ni okus ni miris. Ne zna za način na koji se prima u usta. Istini za volju njegovi su mu je vršnjaci opisivali, ali svejedno on o njoj ne zna gotovo ništa.

- Evo, vako otvoriš usta, na po, evo vako! - Jezik staviš malo preko donje usnice! Nepoznat mu je i njezin okus u ustima i način na koji se

jede. - Samo je jezikom razmažeš po nepcu. Sama se prelama. - Ne smiješ je zubima gristi. - Osim ako je puno tvrda. Ne zna ni od čega je sačinjena. - Od brašna je i od soli. - A, nije. Ima još nešto.

196

- Ma neki okus, baš... Pričali su neki da ih fratar ima na kilograme, da ih

ponekad gricka pijuckajući bijelo vino ( ili još bolje prošek ), da je to krasna, ali bogohulna kombinacija okusa te da se nakon toga treba dobro pomoliti za oprost grijeha.

Prisjetio se slika svetačkih po zidovima i kipova, ozbiljne djece s vjeronauka koja su davala odgovore na pitanja o Isusovim čudima, zatim onih tamnih masivnih klupa ( orahovina, možda? ) izglodanih rubova i već dobrano izlizanih i istrošenih. Nije li možda još fra Vilica podučavao djecu koja su sjedila na ovim klupama!? Prisjetio se i svoje zbunjenosti ( veće nego one koju je osjetio kad je krenuo u školu ) možda čak i nelagode i straha začinjenog mirisom voska i tamjana. Osjećaj težine neba i onog svijeta nije ga činio veselim ni sretnim. Odahnuo je kad su izišli iz crkve na svjetlost i zrak (pun mirisa mora i borova ).

Time je završena njegova vjerska izobrazba. - Da ti je jedinicu. - Ponavljat ćeš godinu - Zašto više ne dolaziš...? - pitala su ga i izvješćivala

djeca po povratku s vjeronauka. Kakvu jedinicu!? Koju godinu? Zar je to škola? Zašto se crkvenjaci miješaju u svjetovne stvari? Zašto ga ne puste na miru? Odakle im pravo da ga ocjenjuju? - vrtjelo mu se po glavi.

Crkvu je oduvijek povezivao s grobljem, sa smrću i strahom. Sveci su bili daleki, hladni i nestvarni, lišeni dobrog dijela ljudskosti. Uopće, doživio je sve to kao svijet šutnje, radosne i gotovo priželjkivane patnje i bola ( šutnja, patnja, trpnja, može još i bolnja - igrao se riječima - eto i sprdnja! ). I sve to uz obavezne obrede u tišini, uz svetu vodicu. Zastrašujuće! Zastarjelo! Preponizno! ( Tko kaže da vjera uzvisuje duh!? ) Jednom je ostao sam na ulici ( mogao je tada imati pet ili šest godina ), majka je otišla u crkvu ( vjerojatno je bilo nešto značajno jer inače nije tamo odlazila ), a on je, našavši zatvorena vrata i čuvši gdje je, otišao po ključ. Kako li je samo projurio pored groblja. Sam, bez ikoga, po prvi put. Sunce je peklo, bio je ljetni dan. Trudio se ne gledati okolo i zadržati pogled na podu. Sjeća se dobro svega, još vidi svoja stopala u zraku i kamenje

197

pod njima. Srce mu je tuklo u grlu. Da je mogao lebdjeti lebdio bi samo da ne dodiruje tlo blizu groblja i da što prije prođe. Što mu bi!? Zar nije mogao sačekati? I pogledao je, ipak. Križevi i kamene ploče, vijenci osušeni i svježi, uklesana imena na prastarim sivim spomenicima. Zanimljiva scena: dijete pored počivališta predaka. Susret započetog i završenog. I strah.

Uspio je proći. Ušao je u crkvu, propisno kleknuo i prekrižio se gledajući oltar ( vidio je to od drugih ).

Prvi put! Bio je ponosan i toliko odvažan da je uzeo ključ i pojurio natrag istim putem. Ali i jednakom brzinom.

- Ideš li u crkvu? Vodi li te baba? - Nije. Nije. To pita Piov djed, oficir komunističke vojske ( u doba

dok se još moglo govoriti: " Lako ti je poznat komunista, vedra čela i obraza čista " )

koji je na vrijeme prešao u trgovačku mornaricu ( prije nego je sve krenulo nizbrdo i prije nego su i

vojska i partija krenule obmanjivati narod i po svaku cijenu čuvati vlast ),

plovio morima i uživao u lukama. Crkvu, svejedno i dalje nije volio. Govorio je da je to obično poduzeće, a ako nešto onostrano i postoji to nema veze s bogatim i bahatim svećenstvom.

- A ja ne idem... - hvalio se pred djevojčicom iz susjedstva i njenom majkom.

- A tko to od tvojih ne vjeruje... - Svi mi! - odgovorio je ponosno i prkosno osjećajući se

različitim i vrednijim od njih. Ima neke slasti u osjećaju da si izdvojen, obilježen, da si

ptica rugalica i onaj koji dovodi u pitanje davno usvojene običaje i vjerovanja. Istini za volju i drugi su rijetko odlazili u crkvu i to ne samo zato što su živjeli u državi koja se proglasila ateističkom. ( Ne zaboravimo, doba Piovog djetinjstva je doba socijalističke federacije na ovim prostorima ). Ne, nisu se bojali svjetovnih zakona ( uostalom sloboda vjeroispovijesti je ipak bila zajamčena ) nego su, jednostavno rečeno, iskoristili ozakonjenje bezboštva za rješavanje nedoumica u vezi s nebom i vječnošću. ( Nisu ni Francuzi bili ludi! A i Vinka je jedva čekala...).

198

- Asi ti fratar oli jebač? - pitala je fratra jedna starica, tih dana ( koja je vjerojatno od Jankinog roda ). - Čovjek, gospođo, čovjek - odgovorio je glasno. - Najprije čovjek.

* * *

- E, sa mi je taman - nasmije se čovjek za stolom i spusti pot dvolitraš. - Ka u ušima učini czzz onda je dosta. Ali je tako, mali? A?

( Ovaj ga je čovjek podsjetio na onu okruglu crvenu spodobu koja ga je plašila cerekajući se - možda mu je ovo djed ili kakav rođak, jednako su osorni!? Sretali su se uvijek u istoj ulici, zapravo u uskom prolazu između kuće u kojoj je Pio živio i reda susjednih kuća i tada bi ta rugoba iz džepa izvadila grickalicu za nokte ili nožić i uperila ga u Pia , tada petogodišnjaka :

- Sa ću te, sa ću te, ha, ha, ha... Kakva idiotarija! Što je mislila ta prazna okruglica - da

dijete uživa!? Ili je uživala u svojoj moći nad bilo kim, čak i nad djetetom!? Bolesno, zaista bolesno.

- Ne sedaj tute!- sjetio se još jedne zgode u kojoj je okruglica demonstrirala svoju nadmenost. - Izgrišpati ćeš gače.

Starica koja se vračala iz polja i u gruboj jutenoj vreći nosila zelje i motiku čekala je brod. I on je nešto čekao. Noge su mu valjda utrnule, dojadilo mu je stajati, što li, pa je povukao njenu vreću, gurnuo joj sadržaj prema jednom kraju, a onda sjeo na slobodni dio.

- Neće, neće se izgrišpati. Ve se ne grišpaju - rekao je ponosan na svoje sjajno-sive hlače.

Starica je šutjela i gledala kako sjedi na njenoj vreći i kako se sve više primiče zelju tražeći mekšu podlogu. Da, takav on bio. I otišao je u Ameriku ili Australiju, kao i mnogi drugi. Kako li se tamo ponašao!? Godinama kasnije kad je Pio je već bio mladić ponovno su se vidjeli. Okrugloglavi je došao u posjet starom kraju, zaostalom kamenjaru s kojeg je pobjegao baš kad se nešto počelo mijenjati: ceste su se gradile - prve veće i ozbiljnije nakon onih Francuskih - i turisti su znatiželjno počeli

199

zavirivati u ovaj kutak svijeta - prvi nakon opata Fortisa. I sad, eto ti njega iz svijeta, jednako crvenog i okruglog, začuđenog promjenama : novim kućama koje su sagrađene ( uz cestu, na kopnu naravno, ne na otoku ) i bogatstvom kojeg su ljudi i ovdje stekli, možda i bijesnog na sebe i sve muke i poniženja koja je doživio u tuđem svijetu u kojem je stekao manje od ovih ovdje. No, svejedno, čovjek se teško mijenja, pogotovu ako to ne želi. Njegov je glas i dalje bio povišen, a nastup bahat.

- Ča je Mare, ali je vo tvoja kuća? - O, to si ti. Asi se vratija oli... - pružila mu je žena ruku. - Ma, ke...! Da ne bi osta vude, e. Nisan lulav. ( Bilo bi mu dobro pokazati i grickalicu za nokte. I ništa

ne objašnjavati. No, kakva korist, ne bi se taj sjetio ).

* * *

Pio je poželio otići. Neku noć je jedva zaspao ( mučen kojekakvim pitanjima ) nakon čega je obećao sebi da će prekinuti s odlascima na otok i kopanjima po prošlosti.

- Ne hrani svoju ludost! Odmakni se! Bježi! Tko zna što ćeš sve saznati i kako ćeš se osjećati! Ovo više nije bezazleni izlet ni potraga za sigurnošću! - točno je tako sebi rekao.

I ništa. Evo ga opet. Približio se skupini postarijih muškaraca koja se okupila oko ulaznih vrata jedne, njemu nepoznate, kuće.

- ...je, je, govoru da se onda sastalo more s obe bande školja, je, je, u Piščevoj kali, tamo i je najbasetnije, ali, to su stari upantili, ja to nisan nika vidija, ja samo pantin da bi u konobi dan-dva prije juga sve kuvalo ispo nas ka da vrije i mazga bi se po noći počela vrtiti, čuli bi je mi i išli viditi, a no njoj more sve priko kopit, jadnoj, sve bi poplimalo, sve do praga kamenoga i onda diži na take karatele i demejane, e, da, plima, plima, ali sa se teke nasulo, sa je bolje, ali, je, govoru da se more sastalo, je, je...

- ...a koja je no žena bila, majko božja, ča je no! - mljacnuo je krupni čovjek od kojih pedesetak godina, zdravih zubi i prosjede kose - koja bedra, koje guzice, a lipa, lipih očiju, lipih kos, a kako je gazila, majko, ka bi no stalo mastiti... ha, ha...

200

Govorio je kao da uživa gledajući je ovaj tren pred sobom, čak je uspio izvući smijeh sa Piovih usana, ali kroz sve to provlačila se blaga tuga i zavist: znao je on i svi koji ga slušaju da su takve žene njima nedostupne ( ne zbog pameti, niti zbog ljepote ) i da im je pametno držati se onih koje već imaju.

- Je, - rekla bi Janka - smrdi joj buža kako i meni. Pričali su, uspio je shvatiti, kako su se slikali na portu i

kako su pred sobom držali spužve, velike i još neobrađene, a ona je stajala među njima i grlila ih. Sve se vidjelo na licima naših muškaraca dok su čekali da gospodin koji je došao ugovoriti kupovinu spužava škljocne i učini kraj ovoj neočekivanoj sceni. Sve : sramežljivost zbog siromaštva, čak i prezir prema siromaštvu i siromašnima uopće ( i prema sebi dakle ), a istovremeno i zavist prema bogatstvu i prezir prema bogatima, želja za osvetom, ali i želja za milošću moćnijih. Sve to i još puno toga... A gospođa je pozirala, nasmiješena i razdragana i grlila ih. Nije u njezinu nastupu bilo koketerije, čak ni izazovnih gesta, nije im ugrijala lica ni ubrzala disanje. Nikako se ne može reći da ih je na bilo koji način htjela uzbuditi ( ili muškarci ne znaju prepoznati kad je i to dio igre ), jednostavno je poput znatiželjnog djeteta skakutala oko njih, uživala u trenutku, u ljepoti dana, u ljepoti svijeta i ništa više. Netko od njih će se, evo, sjetiti i reći: - pasti Iruda, koja je no bila... I netko će možda i pomisliti da je bila...A nije, nije ...

Ostavio ih je da pričaju i dozivaju sjećanja. Krenuo je dalje.

- Gostite se, a! - doviknuo je Pio družini za stolom. – Ali to cija dan

sidite? Znao je što će Mijo učiniti : ustati i odmah sjesti, a onda reći : - Evo sa san seja! Domišljato, nema što! I istinito, dakako. Ispred njih je bila teča puna kunjaka ( izjedenih, jasno ),

a na vatri su se u bronzinu ( ne baš malom ), upravo otvarali pedoći. Bijelo se vino prolijevalo po stolu, prsti su, mokri i masni, ostavljali trag na čašama, a vonj mora, češnjaka i

201

maslinovog ulja širio se sa oblacima pare koja je iskakala ispod poklopca.

- Evo, jošte teke. Sa će. - Nek se sve rastvoru! -Dodaj onda petrusimen! Mijo, dodaj petrusimen. Asi doda

petrusimen!? - Pomalo, vrag odnija prešu! Neće uteći, nideren. - Brez brige, brez brige! - E da je vako na svakomu poslu. Vode se niko s nikin ne

kara. Svi se slažu ka je za isti. - Svi su kuntentni. - E, a ka se to mi karamo. - Bome nikad. - A tekice, nako. - Ma ča je to, ništa. Družina je uživala i Pio se smiješio. Što je bolje vidjeti

od veselog i složnog društva poredanog oko punog stola!? Ulazi li to i u njega dio Mijine ljubavi prema jednostavnom i prirodnom, prema ribi i vinu, moru i brodu, kamenu i brnistri, brudetu i rižotu, škrpini i hobotnici, salpi i glamoču, srunu i bugvi, maslini i pomidori, nebu i zemlji. Sjetio se i maestralne Mijine govorancije kojom je zbunio Antuna i natjerao ga da preispita svoj odnos prema Kristu.

- ...vrše smo obašli...i marendali... Eto, tako bi trebao na njega gledati - poručivao je Pio

Antunu - Sudrug u piću i ribarenju, prijatelj otprilike, a ne nedostižni uzor čije se kazne treba bojati, jer sve što je utemeljeno na strahu i prisili...Uostalom, zamisli, što će biti kad dođe doba da crkve raspisuju natječaje za poslove župnika (viša ili visoka škola društvenog usmjerenja ), časne sestre ( srednja medicinska ili upravno-birotehnička ) ili zvonara ( kvalificirani bravar, mehaničar ili električar ), a sve to na određeni rok od šest ili dvanaest mjeseci, zbog povećanog obima posla u zaštiti spomenika kulture, pomoći pri sastavljanju izvješća na kraju poslovne godine ili organizacije i provedbe božićnih ili uskršnjih priredbi.

202

I vojska, čovječe, vojska raspisuje natječaj za prijem novaka, a nitko se ne javlja. Zamisli to! Ili natječaj za konzervatore oružja, čuvare skladišta demontiranih bombi koja će uskoro biti pretvorena u muzeje zla i destrukcije. Hoće li Eros ikad konačno pobijediti Thanatosa?

- Ha, ha, ha...- učinilo mu se da čuje Glas iz dubine. - A zašto!?

- A!? - Ne postoje oni jedan bez drugoga. Hoće li se ikad išta suštinski promijeniti ili će zauvijek

sve biti isto: iste strasti, iste boli, isti putovi sazrijevanja, iste svađe i mržnje...!? Opet mu se učinilo da čuje:

- Znaš li ti da sam ja 1492. kad je otkrivena Amerika oivičio vrt i zasadio glavati kupus. Zatim sam 1517. kad je Luther obznanio svoje teze zasadio maslinik sa trideset i sedam oblica, a 1789. kad su Francuzi započeli revoluciju i obračun sa starim poretkom napravio novu bačvu, tristolitarsku, prekrasnu. Napoleon se smrzavao u Rusiji, a ja sam izvadio pedeset kilograma spužava. Eto ti! Još sam 1918. kad je srušena Austrija napravio novu poponicu i parangal od sto udica. Meni je uvijek bilo isto. Radio sam za sebe, a vlastohlepni nasilnici su mi samo smetali. Nisam bio oslobođen ni straha ni boli, dapače. Dobro, tu i tamo se nešto iznašlo, nešto što ubrzava i olakšava posao ( silni su se umovi naprezali! ), ali to je tek pripomoć, a ne suština. Moje vino je uvijek vino i uvijek je dobro. I masline su dobre. Tučene i zarezane, posoljene i osušene, s kruhom ili bez, svakako su dobre. I mir mi unose u srce. I zadovoljstvo. Eto, to je to. Salpa je uvijek salpa, a hobotnica je uvijek hobotnica. Da, i Eros je uvijek Eros, a Thanatos je uvijek Thanatos. I idu zajedno, jedan uz drugoga i jedan zbog drugoga, baš kao ugoda i bol ili jelo i glad. Eto, jučer sam bio na Dvanjki, mirisao raslinje puno soli koju je raznijela prošlotjedna bura, skakao po kamenju, skupljao grce i prilipke i pokupio desetak galebljih jaja ( neka mi galebovi oproste, ne radim to često i mislim na red u prirodi, no, naprosto, tih galebova ima previše ). Takve ljepote danas nisam uživao, ali sam danas, zato, okrpao mreže. Sve je dobro, sve je užitak što nije bol, strah i smrt, ali i to je dio svijeta. Tako je to. I što ćeš sad!?

203

* * *

- Teke manje prdi ka govoriš! Ne čujen te. E! - Je. Naija san se boba. - U ulju i kvasini? Ali je tako? - E. - Lipo, lipo. Čuje se, čuje... I takav je razgovor čuo stojeći pred krčmom. A onda mu

se učinilo da je, dok je još mislio o kuhanom bobu i kvasini, propustio i ovo:

- One su ti... - Ajde!? Pa one su sestre. - Pa!? Posrču one jena drugoj, ne boj se, školjkicu. I

pogladu runjice. Krasan izraz: posrkati. Kao da se radi o toploj juhici.

Dodirnuti jezikom i srknuti, ništa više...Uzgred, jeste li ikad probali juhu od hobotnice? Oštru, crvenkasto - smeđu, koja traži papra i ulja. U vodu u kojoj se hobotnica kuhala ostavi se jedan krumpir kojeg se na kraju zdrobi, doda se tjestenina, začini se i dobar tek. Da, malo je prejaka i zato se može, prije stavljanja tjestenine, razblažiti običnom vodom. Mogu joj se dodati i sitno isjeckani vrhovi hobotničinih krakova ili malo više krumpira da bude gušća, kako tko voli. Ipak, ne valja pretjerivati s paprom. On umrtvljuje osjetila okusa ( začini bi zapravo trebali isticati, a ne sakrivati ili uništavati izvorne mirise jela ). I, kakav okus ostaje u ustima nakon juhe od hobotnice, dobro zauljene i popaprene? I koje vino paše? A koliko je juha bila vruća? Jer, prevruća ili prehadna - različite su stvari ( i ne radi se tu samo o juhama ), pa je i doživljaj različit. A onda i vino treba mijenjati.

A koje bi vino pasalo nakon picoljuba ? Da, zavisi i od toga da li je bila topla ( možda je netom izišla iz kade ili ispod vrućeg tuša, mirisna i čista, a možda je trčala i gimnasticirala i bila usopljena ) ili hladna ( možda ste u more zaronili, uhvatili daha i jezikom potražili usmine oplahivane morem, naravno i vaš je jezik tada oplahivan ), da li je bila suha ili već od svojih sokova smočena. Bravo, nije bilo teško pogoditi, u većini slučajeva pašu bijela i suha vina, ne previše jaka ni tvrda ni

204

hladna. U slučaju da je školjčica pretopla i premokra, možda ipak pašu slađa i toplija vina, prošek čak ili kakav blaži liker. ( Mogućnosti i kombinacija ima bezbroj, baš kao i osobnih sklonosti ). Jezik je ipak najbolji sudac. On je nepogrešivi ocjenjivač. Meka, tvrda, orošena, neorošena, topla, hladna, oprana, neoprana, uz bijelo, crno ili crveno vino različitih sorti i berbi; svoj smisao sve dobiva na vrhu jezika. On je kušač, lizač i dodirivač koji spaja, slavi i uzdiže ( do nadužitka ). Hrapavim mu se klitić njen činjaše Vrh mu kao sitan nožić bijaše.

Ni najbolje vino, ni najbolji lijek ne bi popravili neugodu iznenadne jeziko-nabodidbe. Nema toga što bi opravdalo tako lošu stvar. Usne, usne su joj bile bolje, sočne i ukusne, ali taj potez, taj liz hrapavi...brrr. I grudi su joj bile divne i pružale su užitak dodira, mirisa i okusa. Slagale bi se sa dobrim vinom. Ali jezik.. jezik...

* * *

Pomislio je kako bi bilo dobro biti na moru. Na bonaci. Suncu. Vrućini. Slobodi. Uvući se brodićem u kakvu uvalu, sam samcat i kriknuti, iz sve snage, iz grudi i trbuha, otvorena grla ( baš onako kako je htio i Antun ). Zatim se skinuti gol ( to je vrhunac slobode ), biti onakav kakav je bio kad je na svijet došao, biti pred sobom i pred prirodom iskren, ne skrivati se i ne sramiti se ( čega! ). Da, ali prošli put nije kriknuo!. I skinuo se gol. I hodao po plićaku ( bio je tek travanj i iako je bio vrlo topao dan more je još bilo hladno ), gledao je i kako mu se koža ježi i skupljaju mošnje, ali zaista nije kriknuo. Bojao se. Gledao je okolo kao da ne vjeruje da je sam i očekuje da bi se netko mogao pojaviti i ukoriti ga, upozoriti na grijeh koji čini, na nedolično ponašanje i nedostatak pristojnosti. Bivalo je sve hladnije u moru. Osjetio je kako ga hladnoća udaljava od cilja i kako smeta ugodi ( hladnoća ponekad ubija ugodu, pomislio je, dobro se sjeća, baš tako je rekao, ona izaziva na borbu za goli život, tjera na surovost ). Izišao je iz mora i legao na topli kamen. Gledao je kako se dlačice opuštaju i kako koža omekšava. Ugodonosac mu

205

je pak počeo bubriti i tvrdnuti ( toplina očito čudesno djeluje, istovremeno omekšava i ukrućuje ). Podigao je glavić i dodirnuo sunce. Leđima je upijao toplinu kamena, stiskao tvrdu izbočinu, ubadao šaku podižući kukove sve dok konačno nije prolio kapljice sjemena po trbuhu. O, da, da. Nakon svega dolazi još blago utrnuće, ugodna iscrpljenost, čak i blaga nesvjestica ( na ovakvom suncu...hm! nije ni čudo... ). K vragu! Zar mora baš svaki put!? Zamračilo mu se pred očima kad se pokušao naglo uspraviti. Polumasne, oblobedre i obloguze, deset njih ležalo je, jedna uz drugu, na plaži, drijemajući i upijajući sunce guzicama i bedrima. Pustile su ga ( nisu se ni osvrtale ) raditi što god hoće. A on je čučao na njima, opkoračivao ih, dirao, mijesio, stiskao, pljeskao sa oba dlana po oblom mesu, trljao se o njihova bedra i stegna. ( Oh, mesa! Oh, ugode! ). Tek neznatno su se pomicale, širile bedra ili podizale guzice dajući mu do znanja što bi željele. Koliko guzica! Gdje god takneš, gdje god pogledaš, posvuda guzice. Jedna je prebacila bedro preko bedra ne dozvoljavajući mu ulaz. I dok je uporno ubadao svježe meso ( bez uspjeha i ugode ) sinula mu je pobjednička misao ( njemu!?, zar ga ona nije na to navela, čak mu i u susret izišla podignuvši guzu, od sunca i pljeskanja dlanom zacrvenjenu, sa nekoliko osušenih prištića na njoj, a sunce suši prištiće, to se zna ) - krenut će zaobilaznicom. Uspio je. I nije bilo pritužbi. Ni od koje.

* * * Šira si od svoje guzice i pametnija od svoje rupice, ti

snažnobedra i širokostruka, plitkopupka i dubokopizda kukouvijačice, ti krasnoguza i ljepooka, prsata i bokata zaluđivačice mužjaka...

- O, pa to je gospodin Pio! Dobar dan, dobar dan. - Molim!? – iznenadio se. Nije planirao razgovor sa

Jesusom. To je Antunov sugovornik. - Držim se pozvanim uputiti vam nekoliko riječi

ohrabrenja. - !?

206

- Zašto se čudite!? Niste li jednom, kad ste bili uvrijeđeni, siti sebe i zgađeni svojom mizernošću, a s kojom vas je, nota bene, upoznala vaša ljubljena i to pri odlasku od vas, utisnuvši vam još i milosrdni cjelov u obraz, tražili krute crkvene stavove o ženama za svjetovne zakone!?

- !? - " Proklete žene. Zašto crkva nije moćnija " vikali ste

tada. Sjetite se kako ste jednoj časnoj sestri, vašoj susjedi, tada još studentici teologije, govorili o potrebi čvrste ruke, o zabranama i akciji crkve. Bili ste spremni na sve samo da bi otklonili bol koju vam je nanijela žena, ta djevojka, koja vas je napustila. Bili ste spremni potlačiti je gore nego itko prije...Eto, prepoznali ste zloću svojih predaka, vidjeli ste trnje u njihovim očima, ali što je s brvnom u vašim... Žene, žene - uglas su govorili i Bepo i Ivan i Pio i mnogi drugi, sad i onda, a to je značilo uvijek jedno i uvijek isto: kako razumjeti, kako prići tim stvorenjima ( tako sličnim, a tako različitim ), kako pričati s njima!? Upoznati druge znači upoznati i sebe (svoje strahove i svoje užitke), ali žene, žene... Koliko li se muškaraca iznenadilo kad im je do svijesti došlo saznanje da su pred bradavicama - utješiteljicama nemoćni i meki.

- A moren li joj dati dvi triske...?- pitao je Bepo svog punca, sit neuspjeha u opsadi Vanine tvrđe i razderan pitanjima na koja nije našao odgovor: čemu sve to, čemu toliki nemir i nije li lakše i bezbolnije okrenuti joj leđa, ne voditi brigu o njenim ludostima, ostaviti je da sama gradi svoj svijet između stola i postelje, ako je i za to sposobna, odmaknuti se od nje, dati joj nogom u guzicu, glupoj jadnici...

Što je onda čudno kad se na njih, jadnice male, okome visoki i uznositi obnašatelji duhovnih i svjetovnih dužnosti od nemalih važnosti ( koji su i sami prošli sličnu školu ). Moć je sada u njihovim rukama i prilika je prava:

- Sotonina poslušnice! Nevjernice! Bezdušnice! - govorili bi oni pravovjerni, skrušeni i smjerni, bacajući ih u more ili paleći na lomači.

- Neprijateljice! Lažljivice! - govorili bi revolucionari kidajući im cice nožem.

207

- Mrziteljice! Nedomoljubnice! - govorili bi ljubitelji krvi i tla zamlaćujući ih batinama.

A na što su oni, zapravo, bili bijesni!? Na nedostatak vjeroljublja, častoljublja ili domoljublja!? Na različitost!? Ili na svoju nemoć!? Najlakše je razoriti i pokoriti, a Sotoni svo zlo pripisati ( i žene, naravno ).

- One nam se rugaju. - One ismijavaju našu spolnu moć. - Ne govore one o tome, ali mi znamo...

- Optužimo ih za protuljudsku urotu!? Jeste li svi suglasni!?

- Svi. - O-ho! Eto, eto. Čujem li ja to dobro!? Upravo sam, po

tko zna koji put, optužen, neprijateljem proglašen i to neprijateljem koga!? čovjeka, muškarca, pazi, pazi!, a prijateljem i saveznikom, štoviše, gospodarom, žena. Krasno! Krasno! ( O, ne! - pomislio je Pio - nisam ni Jesusa onda očekivao, a sada evo i Rogatog )

- Eto, u znak dobre volje, prvi put na ovom mjestu i prvi put uopće, nudim novu nagodbu, novo razumijevanje, novi ustroj, novi polet i boljitak muškarcima i ženama, svim ljudima dobre volje punima. Ja kao sustvaratelj prvi pružam ruku...

- Sustvaratelj!? Vi!? - Da, da. Zar ste iznenađeni!? - Jesam. Priznajem. Uostalom, o tome ćemo drugom zgodom. Vratio

bih se ugodi, vratio bih se guzicama... - rekao je i dohvatio podeblji pornografski časopis.

- Dapače, dapače... - ...ako nemate ništa protiv!? - Niti govora. Sve što je stvoreno ima valjda svoj smisao,

svrhu i razlog i ja sam zadnji koji će se ičega postidjeti. Ženske guzice!? Prekrasno. Zaista.

* * *

Cure gledaš, sliniš i pjesnicistiraš, dragi moj mokrobedri kurostiskatelju - javio se Glas. - Slinu gutaš, a? Oznojio si se

208

sinoć, sinko. Gledao si je dok orgazmira. I sve se činilo da će to na dobro!

* * * Ležao je još malo ( bilo mu je drago čuti ono što je Glas govorio ), umio se zatim morem, isplahnuo trbuh i bedra, ukrcao se u brodić i krenuo. Glava mu još nije bila potpuno bistra. Na mjesto s kojeg je otišao upravo se smještao poveći gliser. Jesu li ga gledali? Čekali da završi i ode? Nevažna sitnica. A što će oni raditi? Ah, prekasno. Lava je već izlivena.

- Oko vrata se nosi ukrasni lončić. - Lančić, valjda. - Oko vrata se nosi ukrasni lančić. Taj razgovor ( kojeg se upravo sjetio ) proparao je Piove

uši za jedne od šetnji gradom, nasmijao ga i u trenu odobrovoljio. Djetinje riječi, djetinji pristup, djetinja čistoća. Duša blažena i nezatrovana. Ona koja ne mjeri i ne važe i koja zna kome može vjerovati...

* * *

Nakon nekoliko tjedana izbivanja iznenada se pojavila na Piovim vratima. Nasmijala se, poljubila ga i sjela. Izgledalo je da mu ima nešto reći i da joj ova hinjena prisnost u tome samo smeta. On je šutio.

- Što to radim!?- pomislio je. - Gotovo je. Čemu odugovlačiti muku!? Što zapravo ona hoće, zašto dolazi i izigrava prijatelja i zašto joj ne mogu reći ne!? Zbog zadnjih mrvica ugode ( teško da je u tome više išta ugodno ) ili puke pristojnosti!? Tko bi to razumio!? Ni Bepo nije razumio Vanu. Ništa mu nije pomoglo to što je kuronosac. Još onda! A kako ćemo ih razumjeti kad ne žele ni da im priđemo. Možda i ne znaju što žele!? A možda ni mi ne znamo shvatiti...

- Čuješ! - prekinuo ga je njezin glas. - Možemo opet..? - A!? Možemo...što !? - Ono, nabrajanje, znaš. - Molim!? Ne!

209

- Ma, znaš, ono... - Znam, ali...kažem... - Nabrajalica - uspaljivalica. Meni za ljubav. - O, ne. Ho, ho! - Daj! Sjedio je nekoliko trenutaka bez riječi, a onda je, nemajući želje ne

udovoljiti joj, polagano započeo: - Spiza, skladanje, seks. Sklad seksa, spize, skladanja,

sebe. Svakako sinovi, supruga... - Zezaš me!? - ...sebstvo, sekstvo... - Ne to! - ...seksić, sisić, spermić... - Oooh! - sjedila je na stolici, raskopčana i polagano se

dirala. -..sjedni, skupi se, skupi sise, sjedni si se, sama se sisaj,

sisaj se... - Aaah! - ...svijet socijalne skrbe, slane srdele.. - Ne to! - ...samoprijegorno stvaralaštvo, samouprava, skupština,

suodlučivanje... - Ne! - ...sadnja sadnica, sadnja sjemena, sjemenke, suma

sumarum sedam stotina sedamdeset sedam sterlinga, srebrnih svakako, statusna sigurnost... ( zastao je kao da uživa u svojoj nadmoći ) - Daj! Daj!

- ...sunčanje, suncobran, stog sijena, Sofoklo, slanutak, sedimentacija stabilna, Sad...

- Ha, ha, ha! - iznenada se počela divljački smijati (gaćice su joj bile spuštene na gležnjeve ).

- ...shvaćanje suštine, suština shvaćanja, sušta suprotnost, surova samilost...

- Što mi to želiš reći? Ha, ha, ha... - ...samopouzdanje, sticanje samopouzdanja, sviranje,

skladanje...

210

- Mhm. - ...snošaj, stidnica, stjenke skliske spilje... - O, da! - ...spuštanje suknje, sisanje sikilja, skliskost stidnice... - Aaaa... - ... spermom smočena spilja... - Aaaaagh! - ...slanutak, sir, sombrero, Summertime, stalaktiti, salpe,

skuše, sipe, sitno sjeckana slanina, sendvič sa sirom... - Hej! - ...sposobnost selektiranja, samospoznaja, sranje,

sprdanje sa samim sobom, sa svijetom, sa svime... - Ha, ha! To! Ludi moj! To! - ...sedmično sedmosatna samoća, skladni supružnici,

svrhovitost suptilnosti, sublimacija silovitosti... - O, ne! Dosta je više! - I to je to! - !? - To. - !? - To. Ustala je, navukla gaćice, poravnala suknju i otišla. On

je, pak, ostao buljeći u prazno i razmišljajući što je učinio. Mjesecima prije ju je i grlio, istina je, ali sve to bljutavo

bijaše. Komad drveta, mesa ili čak običan kamen ( kamen!? pa kamen je pun duše i topline ) izazvao bi kakav takav protok energije i ugode, a ovdje nije bilo ničeg. Ničeg - ni mrvice zbunjenosti, ni jednog pitanja o svrsi i razlozima tog hladnog zagrljaja, ni jedne riječi, ni jednog pogleda koji bi u sebi imao išta živog i životnog ( o životinjskom da ne govorimo ). Ništa. Praznina obična. Eto to.

Pomislio je na njezine spuštene gaćice ( vrlo uzbudljiva slika ) i njegov nepromišljeni postupak : ona je došla i otišla, a on je nije ni taknuo ( zbog potrebe da bude zločest ).

- Ne, ne, ne! Najprije jebati, a onda se svađati! - u mislima mu je odzvonio savjet kojeg je davno i sasvim slučajno

211

čuo. Možda bi tako bilo tako bolje!? A možda bi onda i svađa bila nepotrebna!?

- Blago li se vami divojke - rekao bi Mijo - baranko van pizde ne manjka. Testify, testify...- pjevušio je dok je čekao pravu misao ( svakakve se gluposti čovjeku vrte po glavi čak i u ozbiljnim situacijama ) - Testis five! Ho, ho! Petomudi bi netko bio.. Što učiniti s tom djevojkom!? A, možda je bolje pitanje, što je ona već učinila s njim!? Ružmarin u cvatu. Zeleno i plavo. Dok je bio dječak gledao je pčele kao zuje i lebde oko ružmarinovih cvjetova, a onda oprezno slijeću i šeću po njima mrdajući trticama. Potražio bi tada u plićaku odbačene pedoče ( ljudi vole bacati u more ljušture izjedenih školjaka, valjda se nadaju da će im ponovo narasti meso ili možda misle da je neprirodno baciti ih u smeće ) i njima se oboružan približio ružmarinu i pčelama, a zatim munjevitim pokretom zatvorio pedoču, a s njom i uhvaćenu pčelu. No, tu njegovoj zloći nije kraj. Školjku bi zatim uronio u more i držao je zatvorenom minutu ili dvije, pa je tek onda otvarao. Pčela bi isplivala, izbezumljena i mokra i letjela u čudnim lukovima, pijana od straha.

Ružmarin! Simbol radosti. Koliko je puta rekao ( u godinama kad je bio sretan zbog toga što je mediteranac, jer mu do dvadeset i neke to nije puno značilo ) da će staviti grančicu ružmarina u zapučak. Tek tako, da pokaže pripadnost i radost zbog pripadnosti. Ili murtelu. Iza uha. Murtela i ružmarin se ljube. ( Znate li koliko ćete murtele staviti u pomidore kad pravite šug za paštašutu? Koliko iglica ružmarina posuti po debelom mesu u pećnici? )

Lijepo je vidjeti odnjegovane grmove ružmarina. Ili murtele. I ljude koji ih mirišu i nose za uhom ili na kraju usana, razgovaraju o najpogodnijem vremenu za sadnju ili o probiranju najboljih stručaka. Krasno je kad to rade muškarci jer sve onda dobiva dublji smisao. I to ne bilo kakav smisao jer nije u pitanju ni grb ni zastava ni bilo što obojeno mržnjom prema drugima (a što još i krv traži i život kao polog zavjetu ), ne to su biljke, to je život, to je toplina i dobrota. Širina duha i užitak ljepote.

- Ča ne staviš murtelu uz kraj? Vako, vude.

212

Zaboga, ne dopusti da ti vrt ostane bez murtele! To ti je kao kuća bez dima, bez ognjišta i stanara. Jadna, ispravi brže svoju nesmotrenost!

FINALE Koliko li je sirove okrutnosti bilo onda kad su se mladi spužvari - pripravnici ( nakon višetjednog ronjenja gotovo poludjeli od morskih dubina ) iskrcali na kopno i krenuli u potragu za ženskim mesom!? Išli su zajedno da bi jedan drugome davali snagu i bili svjedoci u onome što će dugo pamtiti i prepričavati ( a i zato što gomila navede čovjeka na svakakve ludosti! ). Dakle, došli su u kuću za koju su čuli od starijih i pojednostavljeno rečeno, pokušali sakriti svoju zbunjenost. I to kako!? Okrutnošću. Jednoj su od djevojaka, priča se, među noge gurnuli škrpuna i smijali se dok je urlala od bola.

( Piu je u ušima, upravo sada, odzvonio taj bolesni, očajnički, smijeh. Osjetio je stid i potrebu da se ogradi od onih čijim se susjedom zove, možda čak i potomkom ).

A kakvi su i mogli biti ti prestrašeni otočki onanisti!? Strah od žena, strah od razotkrivanja svojih nedostataka i dokazivanje kroz brutalnost ( i to naravno u grupi, u gomili, jer se u njoj sve spušta na najniže grane i na najniži zajednički nazivnik). Izgleda da se malo što promijenilo od davnih dana do danas. Gdje si aristokracijo duhovna!? I kaniš li doći do ovih prostora!?

( Dobro je rekao Rogati - pomislio je - treba pokušati s novom suradnjom i novim razumijevanjem ).

Ista je ta družina jednom zadirkivala časnu sestru. Pomislili su, valjda, da prelijepa mlada žena, kakva je ona bila, može odabrati crnu mantiju samo zbog pokore i bijega od raskalašenog života i da im to otkriće daje pravo obasipati je najgorim uvredama.

- Momci, bit će dosta! - odbrusila im je kad su je, natopljeni vinom i odlučni učiniti kakvu pakost, pratili do crkve,

213

dobacivali i postavljali dvosmislena pitanja od kojih bi se zacrvenjela i kakva priprosta pučanka. - A ka to!?

- Da, dosta. A nismo jošte ni počeli! - Kako znadeš ka je dosta!? - Zato si i došla, a? Ni malo odmjerenosti, ni malo sućuti, tek priprosta

okrutnost koju je teško razumjeti i opravdati. ( Uvijek se stidio zbog takvih i nije im želio biti u blizini kad bi započinjali svoj obred. Oni su mu govorili da se pravi važan i fin, da je mekušac, otpadnik i izdajica ).

I Ivan je bio među razularenim momcima. Sjetio se kako je u crkvi dirao Antuličine grudi i kako se na frontu molio dok su oko njega zviždali meci:

- U tvoje ruke Gospode...- ne jednom je rekao. Potekle su mu suze. Suze očajnika, balavog i bahatog

dječaka koji zna da će se kajati zbog svog neodmjerenog ponašanja i suze prkosnika koji osjeća da ništa u svijetu ne valja i razmišlja kako će obznaniti svoju pobunu. Ništa više nije isto: ni žene, ni ljubavi, ni vjere, ni ratovi. Ali nije ni različito! Staro presporo prolazi, a novo presporo dolazi. U zraku je izmiješan miris i jednog i drugog : odlaska i dolaska, bola i radosti, mira i nemira, nade i strepnje...

- Svi smo mi u podsvijesti čudovišta - učinilo mu se da čuje Antuna - i zato nam trebaju i vjera i zakoni. Svi smo ludi u međudobima. I sve je ludo u međudobima. I čudno.

* * *

- Baškota i crnog vina s kaplju maslinova ulja. Suštini se vračam i izvoru - govorio je Pio osjećajući blizinu Mije i njegovog društva. - Kršćanstvu, dragi moj, kršćanstvu - i odmah odgovarao zamišljajući, poput Antuna, da ima Jesusa za sugovornika.

- A zašto ne, recimo, Mediteranu. Vino i ulje idu uz Mediteran ( prije i bolje nego uz kršćanstvo ). Masline i loze, kamen i škrta zemlja...

214

- Božje djelo, Božje djelo! - ...ljepota koja opija! Zar je i opijanje njegovo djelo!? - Čista zloupotreba. - Ah, kako neoprezno. Da mu nije tko podvalio!? - Njemu!? Pa on je jedini koji može... - Ajde, ajde! Reci mi kakav je bio brudet kod Mije našega!? - Brudet!? - E, brudet. Zar niste zajedno dizali vrše, spremali

marendine... - Molim!? - On se hvalio, Antuna zaludio...Ma vidi ti...I ništa od

brudeta, a!? - O čemu se radi? - A, eto, ništa. Naša posla. Zapravo, čudi me da ne znaš,

ipak... Opet se osjećaš moćnim i sigurnim, Pio moj. Smiješ se,

nadmudruješ se i izruguješ, a zaboravljaš da sve to u vodu pada onog trena kad se sebe sjetiš i svojega straha. Znaš dobro da ćeš na koljena padati, preplašen i sitan.

- Optužen si za ruganje božjoj riječi - iznenada je začuo. (Ne, to nije bio Glas ).

- Ja!? Molim...pa kako... - Ti si duhovni potomak katoličanstva kojeg si se

pokušao odreći iako ti je tvoj unutarnji glas, nadahnut Svevišnjim, govorio da griješiš.

- Igrarija obična. Vic. Ništa ozbiljno. Ta što sam učinio!? Možda se malo pravio pametan. Ništa...

- Griješio si mišlju i riječju. - A djelom, djelom!? To nisam!? Eto! - I djelom. Sjeti se svoje putenosti...I propustom, čak. - Ništa ozbiljno, djetinjarije, gluposti. - Sjeti se tko si! Sjeti se tko si! I ne upinji se bespotrebno. Ne upinji

se... * * *

215

Sunce je sasvim nisko. I more se smiruje. Oblaci postaju rujno - zlatni. Glasovi odzvanjaju...

Hodao je uz more, po kamenju. To je ono kamenje koje je za plime nevidljivo. Tlo obilježeno plimom je granica svjetova.

Sagnuo se i pokupio nekoliko školjaka koje su virile iz pijeska ( bolje rečeno sivog mulja ). Držao ih je na dlanu, gledao, a zatim prstom očistio. Ima nešto u školjkama, pomislio je, nekakav prapočetak, ključ za razumijevanje porijekla svijeta, zapis nekakav, dostupan, a nepoznat. Gledati ga možeš koliko hoćeš, čak i slutiti da je rješenje tajne na dohvat ruke, da sve piše u tim tankim brazdama i da samo treba čitati ( kaže poslovica ), ali kako, što, odakle, to je nejasno. I onda se čudiš da ti je uopće pala na um takva glupost ( to da u školjkama sve piše ) i da si gubio vrijeme razgledavajući nekakvu školjčicu, običnu. I ne samo to nego se još i osvrneš oko sebe ne bi li otkrio da te motre nečije oči i čude se što gledaš u svoj dlan i igraš se školjkama kao kakva zaljubljena curica koja neizdrživu patnju lijeći šetnjom po plićaku.

- Vidi ga, skuplja školjke! - Lud je. Znao sam da je lud. - Po ure gleda grhote. - A, lud ... Eto, to bi mogao ćuti. I to od onih koji i sami žive na

školju i svakodnevno gaze po školjkama ( obratite pažnju na sličnost tih riječi! ), love ih, jedu, oblizuju im glatku unutrašnjost, sok njihov srču, piju iz njih.... Svejedno, za njih one imaju samo uporabnu vrijednost. Prehrambenu, uglavnom. ( Uostalom i Bepo je, vidjevši sipu zavapio: dajte mi osti! i to je sasvim razumljivo ). Mišići su mu na nogama počeli titrati. Predugo je šetao. Sjeo je na debelu bitvu preko koje su bili prebačeni konopi privezanih brodica, već izlizani i čupavi, neki sa već napravljenim omčama ojačanim gumom.

Bitva na kojoj je sjedio bila je na vrhu sjajna i uglancana ( od sjedenja ), a hrapava i zahrđala pri dnu ( kao osušena kora na stablu masline ). Komadići ruzine koji su s nje otpadali izgledali su poput osušenih krasta na nozi. Odakle je stigla!?

216

Gdje je izlivena, kako je donesena, ovako teška!? Koliko li je brodica dosad privezano na nju!? Koliko je konopa deralo njezin struk!? Koliko ju je stražnjica diralo!? I koliko je od toga ženskih i to, onako, dobrih!? Koliko je njegovih predaka ovdje sjedilo!? Možda negdje , nekim čudom, ( a čuda su uvijek moguća ) na mjestu kojeg ne ispire kiša, još postoji otisak prstiju nekog od njih!? Tko zna, možda, svaki je slučaj moguć, a možda slučaj i upravlja svijetom!?

* * *

Stari je Karmelo morem punio rasušene bačve. Rupe

među daskama bile su gotovo pola prsta široke i more je liptalo na sve strane. Bio je mokar i ljut ( na koga!?, na nebo koje se zainatilo protiv njega i ne da mu čvrstu i sigurnu ruku i lakši način zatapanja?, na sebe!?, na more!?... ). Ostavio je metalni sić, uzeo drveni bat i stao nabijati obruče prema ispupčenom bačvinom trbuhu. Što ih bliže do njega dotjera to bolje (naravno ukoliko ne puknu ). A još kad se drvo napije mora, kad se nabumba, začepit će se sve pukotine i ni kapljica neće proći između njih.

A onda odjednom pažnju mu privuče stariji, mršavi, crnokosi muškarac koji je prošao pored njega hitro i odrješito, bez suvišnih kretnji i riječi. Nešto se zbilo - pomislio je. I naravno da se zbilo: iz sestrine je kuće izišao nakon burne rasprave ( o nasljeđivanju možda ) i prekrižio se pogledavši nebo:

- Amen! - rekao je spuštajući pogled, miran već i odlučan, a to je značilo: Gotovo je, nikad više! Nikad me ova kuća neće ugostiti jer ja tako želim, niti će ljudi koji su sad u njoj čuti od mene ijedne riječi njima upućene.

- Četrdese godin, braco, četrdese ran mojih, braco, a moj...- sjetio se jednog davnog sprovoda kojeg je znatiželjno promatrao ( bio je još dijete ), čak se i neodlučno priključio povorci, a onda ipak odustao, naslonio se na rasušenu brodicu koja je godinama čekala vrijednu ruku gospodara ( kojeg nema jer je i sam odavno otišao ) i zbunjen gledao oko sebe.

217

- Četrdese godin...- značilo je četrdest godina šutnje, inata, mržnje gotovo i bijesa.

I što reći takvima ( kao da nas je malo! ) osim: dijete nezrelo! osvetoljubivošću i hajdučkim oprezom zadojeno, ti koje i tihi smijeh doživljavaš kao dio urote, a kihanje kao tajno došaptavanje onih koji ti rade o glavi...ah, bolje je ne govoriti!

- Četrdese godin, četrdese... Pričala je poslije da ga je sanjala: sjedio joj je u kući,

nasmijao se, zagrlio je i sve joj oprostio. Sestra mu je! Žene su je slušale bez riječi i prisjećale se njegovih zločestih ispada. Nisu ga voljele, ali se nisu ni čudile njezinoj priči i potrebi za zakašnjelim opravdanjem ( i sebe i njega ). Uostalom ( to i one znaju ), smrt vraća dio dobrote koju je život oduzimao i gušio.

* * * Koliki dio Ivana se nalazi u njemu!? Bepa, Mijo, Antuna, Petra!? I Antulice, Marijice, Janke, Vane...!? Koliko u drugima!?

- Bravo, dječače, bravo! - javio se opet Glas iz dubine ( za koji nikad nije točno odredio čiji je : njegov, očev, djedov, pradjedov... općeljudski...!? ). - Trebalo bi ti zapljeskati! Vrlo dobro! Odlično, čak! Pročeprkao si malo po prošlosti, po tuđim pričama i po svojim genima, pustio mašti na volju pa osmislio neke sličice i sudbine: brc ovdje, brc ondje, tamo crno vino, ovdje teća kunjaka, jedan jednu uhvatio za cice, drugi drugu ne uspijeva povaliti, treći se dvoumi između neba i zemlje, četvrti ljubi prirodu, a mrzi politiku i tako to; sve je to dobro, ali nisi ti samo to htio! Nisi došao po mir i utjehu, iako ima i toga, niti si se došao skriti, iako bi se i o tome dalo govoriti! Njihovi bijesni govori, njihova želja za osvetom, za nanošenjem bola drugome, to ti se svidjelo. To je ono vječno ljudsko. I dobrota je vječna, jasno, ali kad čovjek vidi tuđu zloću ćuti se zadovoljnijim, je li? He, stari si ti podlac!

- Naravno da ne bježim, niti se skrivam. Možda se samo vračam...

- O, ho. Lijepo je to rečeno, da, da. Sjećam se da si jednom rekao kako iz duhovnog nereda lakše izađeš družeći se sa otocima i morem, precima i prošlošću...

218

- Ne, ja to zbog ljepote, užitka i znatiželje. Puno je bolje opiti se i biti s ljudima.

- Ajde, ajde, pričaj to drugima. - Odlazi! Ostavi me! Ti si koagulirani ejakulat, ha, ha... - Ho, ho! - ...i ptica jateser! - Krasno! Postaješ čvrst. A sad mi objasni što si to rekao! - Čemu!? - U redu, ostavimo nadmudrivanja. Reci mi zašto si došao! - Ja sam njihov. - Pa!? - Pa, što si mislio, da ću ih se odreći samo zato što slušam

distorziranu gitaru i gledam porniće!? - I zaista ti je dobro među njima!? Mislim, pripadaš li

im? - Kakvo pitanje!? - Ne moraš doći na otok da bi vidio otočane, niti moraš

doći među svoje da bi dobio mrvicu razumijevanja i našao srodnu dušu, to govorim. Nije bitno gdje si. Mislim, na otoku možeš naći i brđanina, na brdu pomorca, u Rimu Kartažanina, u Kartagi jazz glazbenika...

- Da! - Bitno je zauzdavanje zloželje. - I volja da se zloželja zauzda. - Da! He, he! Ah, konačno smo se razumjeli. - Eto, baš mi je drago.

* * *

Sa susjednog stola čulo se: - I ne vračajte se! Tako in je reka Petar. Je, borami. I još

je vazeja barbetu, udupla je i tuka š njon koga je ko uvatija. Nisan ga nako bisnoga vidija nika.

- Dobro in je da. I neka in. - Ča mu je sudac reka?

219

- Ča će mu reći? Ča je nami reka!?Nikomu ništa. I ja san bija na sudu. Sve nas je zvalo.

- I ča si reka? - Ča san reka!? Ko more vazimati Morinje, a nas ne

pitati.Eto ča san reka. Čigovo je!? - Bome biće državno. - Bogati, državno. A ne naše!? - Sve je državno. Božje i državno. Ki je intavulan na otu

zemlju!? - E, da. Samo ne more to tako... O čemu se radi? Eto, godine 1927. počeli su radovi u

Morinju koji su trebali završiti pretvaranjem tog zaljeva u gojilište i mrjestilište ribe. To bi se svakako i dogodilo ( jer su oni koji su dobili koncesiju, a bilo je to jedno splitsko poduzeće, zdušno prionuli poslu ) da se Krapljani i Jadrtovčani, bijesni i zabrinuti za sudbinu svojih posjeda, nisu pobunili, porazbijali što se porazbijati dalo, prebili svakog tko im se suprotstavio i protjerali sve što je nakon toga još moglo hodati. Za divno čudo koncesija je povučena, a privedeni ljudi pušteni kućama, kao da se ništa nije dogodilo. Morinje je ostalo netaknuto, baš kao i onda kad su ga htjeli isušiti. Da, da, isušiti su ga htjeli. Šibenska se općina još 1867. obratila dalmatinskom Saboru sa zahtjevom da se Morinje isuši i tako stane na kraj malaričnim komarcima zbog kojih je život postao nepodnošljiv. O tome se govorilo i 1902. i 1903. Jedan je Vodičanin, gospodin Sladoljev, čak i nacrt sačinio, predvidio odvodne kanale, betonsku branu, sabirni bazen, svašta. A na kraju ništa.

Ne treba ni spominjati da je bilo onih " za " i onih " protiv ", jer je tako uvijek kad god se očekuje promjena. U toverni su se prepirali ( gdje bi drugdje ), teške su riječi letjele i šake su se stiskale ( tolerancija nikad nije bila jača strana bodula, a neupadanje u riječ i prekidanje sugovornika bile su i onda potpune nepoznanice, čak čudovišne gluposti ).

- Ne valja! Ne! To je proti Boga i njegove volje. Da je on tija...

- Ali, biti će koristi. - Koristi!? A di ćeš brodon stati ka igeš u polje? Aje reci...

220

- Da di! - Eto na! Triba ići okolo. - Ponda ča? - A zašto bi iša!? - Nemoj! - A ribe, a kurenat? Sve se sa minja! - Ma ajde...lipo... - Lule! Ča ti znaš... - Ajde kuragu! Muči više!

* * *

Gledao je Miju i Bepa. Sjedili su jedan do drugoga,

držali čaše pred sobom, pjevušili povremeno tiho i nerazgovjetno, a da nisu zapodjenuli nikakvog razgovora dužeg od tri rečenice. Da, Bepo se vratio s broda, no ničeg novog nije bilo između njega i Vane. I dalje su jednako daleko ( ili jednako blizu, svejedno ) kao i prije. Možda ih sramotne tajne koče u otvaranju!? Možda je već kasno za preskakanje ograda koje sada svakom danom postaju sve veće i veće!? Bez strasti ( barem bez vidljive strasti jer ako je i ima sad je pokajnički prikrivena ) žive jedno pored drugog, ne gledaju se u oči ( jer teško je u oči gledati onoga pred kim nešto skrivaš i teško je dopustiti da njegov pogled prodre u tvoju nutrinu, u spremište tajni, u tebe ) i ne razgovaraju previše.

- Onda, ćeš i ti u seljačku stranku? - upitao je Bepo. - Ja! - iznenadio se Mijo. Čudnom mu se učinila pomisao

da bi dragovoljno mogao pripadati ikakvoj skupini koja uz sve ostalo još ima i svoje vodstvo: nezrele, tašte ljude opijene vlašću i moći.

- E, pa ča!? Tako djetinjasto pitanje koje otkriva neupućenost

pitatelja u potrebu pitanog za odmakom od svega, zaslužuje i dostojan odgovor:

- Pa nisan ja seljak. - Nego da ča si? - A ribar.

221

Eto na! Malo zbunjujućih odgovora i odmaka od masovnog ushita nikad nije na odmet. Sam se nasmijao nakon ovakvog odgovora i htio je zahvaliti Bepu koji je iz njega izvukao dosjetku kojom će ( već je i na to pomislio ) zbunjivati i druge.

-Igen ča. - A di? - iznenadi se Bepo koji nije želio ostati bez

društva iako nije želio ni puno pričati. - Bome doma, ko žene. - Ko žene! A, zašto? - Baciti na balote. - Na balote. Ti i ona!? - E. - Pa kako!? - Da kako! Ali ona ima balote? - upita ga i napravi pokret

kao da drži u dlanovima krupne grudi. - A, ima, ima - nasmije se Bepo. - A iman i ja... ovi...teke...eli?- reče ostavljajući

zbunjenog Bepa. Zar on još voli dirati ženine okruglice!? I zar zaista misli

da ribari i seljaci nisu jedno te isto!?

* * * Približila mu se žena s djetetom u naručju. Ona je pjevala. I hranila dijete.

- E... – pozdravila ga je gledajući u žlicu i djetetova usta. Bilo mu je drago što ga je prepoznala. Ipak, čija je ona

kćer i kako se zove nije znao. Nije se mogao sjetiti, zapravo, a to mu nije bilo drago. A mislio je ponekad na nju, istina je ( baš kao i na sve druge bliske osobe ), u san mu je dolazila. Možda su i kakav rod!?

Dodirnuo je dijete rukom po kosi, mahnuo mami ( djevojci koja je, dandanas se sjeća, na školskoj torbi nosila nalijepljenu sliku Marca Bolana ) i nastavio šetati.

A sjeća li se ona Marca Bolana!? Htio se vratiti i upitati je, a onda je odustao shvativši da bi takav nastavak razgovora bio besmislen. Ne, ne sjeća ga se. Zapravo, možda ga se i sjeća, ali joj sigurno nije ništa značio u životu. Ni on ni njemu slični. A

222

Piu jest. Na takvima je gradio osobnu estetiku i način ponašanja, takvi su mu bili duhovna hrana. Dijelom i zbog toga, on zapravo nikad nije previše blizak curama sličnim njoj ( a takve su bile sve ). Isto je bilo i s momcima ( koji su u to doba još igrali nogomet ). Rijetke istomišljenike nalazio je drugdje.

- Dobro si rekao da možeš prije u Kartagi naići na jazz muzičara...- obratio se Glasu. - Ili usred ljeta osjetiti jesenske vjetrove...

Hajduci, brđani, bili su njeni preci ( i njegovi, dakako ), tuči i prevari svakoj skloni, a ne praznom estetiziranju. Koga bi vraga sad s njom mogao pričati kad ni onda nije mogao!?

Čuo je kako ta mlada žena započinje pjesmicu. Kukuriku pivče, a di su ti žene? U drvima. A di su ti drva? Pogorila vatrica. A di ti je vatrica? Potrnila kišica...

Znao je sve riječi. Izgovarao ih je zajedno s njom. Da ga je netko još prije pola sata pitao ne bi se sjetio.

Čudno! Žene su bile te koje su prve željele otići s otoka onda kad im je na njemu postalo tijesno i neudobno. One uvijek traže bolje. Muškarci ostaju i bore se do kraja ( tako su odgajani ), a one odlaze i čuvaju uspomenu. I ova mlada žena želi otići. Što njoj znači ovaj otok!? Zar da zbog njega ( a čega to zapravo, zar on nešto predstavlja!? ) žrtvuje budućnost!?

* * *

Osjećaj nelagode zbog nepripadanja mnoštvu upoznao je Pio još u predškolskoj dobi. Iščitavanje tuđih poruka i poruga ( iako često neizrečenih u potpunosti, tek naznačenih jednim otegnutim glasom e, grimasom ili samo čudnim sjajem u očima ) zahtjeva, naravno, određenu vještinu ( koja se dade usavršavati ) ali i urođenu sposobnost. Tog ljetnog dana dječaci ( njegovi stariji rođaci i susjedi ) su se kupali, zatim su ušli u brod i polijegali, mokri, na suhe drvene pajole i počeli se sunčati.

- Idem i ja!?

223

I navukla mu je majka nove kupače gaćice ( koje je, kao spretna žena i izučena krojačica, sašila od ostataka tko zna koje tkanine za tko zna koju i čiju haljinu, kojih su se krojevi, uzgred budi rečeno, vadili iz "Burde" ). Ushićen, onako kako to dijete zna biti kad odmah dobije što želi, uskočio je u brod i smjestio se među njih. Bio je nasmiješen i sretan. ( I nježan poput goluždravog ptića ).

- Eee...- ote se jednom ( to je taj čuveni E ), a to je značilo ( i on je to dobro razumio ): krezubi, blijedi i nježni dječače, da, da, ti kojemu je mama sašila te ružne gaćice od tko zna čije tkanine, ugurao si se nezvan među nas, a nisi dobrodošao...

Htio je otići, zaplakati, skinuti gaćice i poderati ih, htio je nestati. Svjetovi su se sudarili, pogledi, karakteri, načini ophođenja. I sve što se poslije događalo ( svaki nesporazum, svaki susret koji je zahtijevao oprez ) podsjećalo ga je na prvo bolno otkriće - da u ljudima ima zla. ( Nebitno je razmišljati o tome da li je to shvatio razumski ili nagonski, baš kao što je nebitno da li ljudi čine zlo razumski ili nagonski ili da li su, kako i koliko!? razum i nagon udaljeni jedno od drugog - bitno je osjetiti i uvjeriti se ).

* * *

Ponovo je pred tovernom u kojoj bučna klapa govori o skorim izborima. Dosta je gluposti, brbljarija i etcetera ceremonija - htio im je reći, u Mijinom stilu - dosta je te uludo potrošene snage! Stišajte se, k vragu, više i ne pričajte o politici. Sjetite se, nema tome dugo da ste preplašeno šutjeli kad je Trnski dolazio. Seksa, seksa se uhvatite. I žena. I sve će biti bolje. I njima i vama. Ali, ne. Ne bi to... - Koji je za Mačeka, a koji za Stojadinovića? Ala, govorite!

Nije trebalo govoriti, znalo se tko kamo gleda i naginje. Nije se jedino znalo zbog čega se baš tako postavio i što ga je pri tome vodilo - procjena kakva, luda ili pametna, vođena interesom osobnim ili grupnim? Ne, niti govora! Ta to su ljudi koji u vlasti ne sudjeluju i koji se boje svakog ovlaštenog

224

službenika ( i preziru usput jer je takvima jedina zadaća novac isisavati i dacije nametati ). Inat možda? Zloća? Sklonost bijegu ili samouništenju? Tko zna!? Možda sve to.

Pitao bi se Pio za još neke stvari da mu misli nije prekinula nanovo uzbuktala rasprava :

- Reka san van da ćemo žaliti za Austrijon! - oglasio se jedan.

- Da žaliti! Kose čupati - odgovorio mu je Mijo. - E, baš kose čupati. Baš tako. - Je. I naglas i svi uglas žaliti. E! U kolo se uvatite! I u more utopite!-

dobacio im je odlazeći. - Zašto!? - Ka ne morete živiti brez Austrije! - Zajebaji ti, zajebaji. Oli misliš da ti je va bolja? - E, da mi je bar dvi vakve. Malo mi je jedna. - Kako ti je bilo u pržunu? - Ka doma. - E, da. Biće i bolje. - I bolje, dobro govoriš. - Ajde, petnest dan nije puno, ali ki bi reka da će te baš

žena izdati!? - A di neće! Pusta je pamet ubila, ka i svaku. - Ma, da bi joj ja priko čunjke, ti Gospu, ne bi više usta

otvorila. E! A ti š njon još na more igeš! U more, u more bi je ja utipija i stinu joj za nogu zaveza.

- A ki bi vozija? Ja na provi stojin. Što se zapravo dogodilo i zašto je Mijo odležao petnaest

dana? Dakle, godina je 1938., izbori se spremaju i to ne bilo kakvi, ne oni uhodani, dosadni, koji ništa ne mijenjaju i na koje se biračima ne da izlaziti ( blažena li vremena, reći će oni umorni od čestih promjena i zanimljivih događaja ), nego baš odlučujući, prijelomni, oni koji se pamte ( ili se barem očekuje da takvi budu ).

- Za koga si? - pitao je Miju Petar. Taj je Petar upravo iz vojske na odmor došao, a kako mu je uniforma bila mila i to svaka ( on je, ne zaboravimo i Austrijsku nosio, čak i čin zaslužio ), ali ova posebno, tako je i sam govorio, jer je slavenska,

225

njegova, prva u kojoj se našim jezikom govori i prva kojoj se srce veseli, nosio ju je bez prestanka. Možda je u njoj i spavao.

- Ali smiš to nositi ka nisi na poslu? - Bogati, a kako fratar nosi jabit! - A da te vonja pulicija vidi? - Ča će mi. Naši smo. Sve se smi. - Ajde ti, ajde... Država je država i vojska je vojska. Svaka. Mijo mu je nevoljko odgovorio: - Ali se to koga tiče za koga san ja?

- Tiče se, tiče. U svojoj kući niko neće puštati da mu se rugaju i šakreto mu o glavi radu. Eli tako? Eto zato!

- O čigovoj ti to kući govoriš? - Našoj. Našoj. - Ništa ne razumin. Ja iman svoju kuću, a ti živiš ko oca i

matere. Žene nemaš. I još tiraš brata i nevistu. Ali je to lipo, a? Di će oni?

- Ne zajebaji me, ne zajebaji! Ne govorin ja o otoj kući...- bjesnio je Petar i već rukama za ramena stao hvatati Miju.

- Ne diraj me, gubo gubava! - Gubo!? Komu ti to!? Meni... podoficiru!? Znaš li ti... I tko zna što bi bilo i kakve bi batine pale ( Petar je bio

gromada od čovjeka i sklon tući ) da se oko njih nisu skupili ljudi.

- Ala, ala, ma di je to...! Svoji ste, rod ste... - Nije mi rod ki ne prizna državu i kralja! - vikao je

Petar. - O! Ki je to reka!? - branili su ljudi Miju. - Je, je - uporan je bio Petar. - Reka je da je svaka država

ista, eto to je reka, dese puti san ga čuja i da je pulitika kurba, a kralj da je prva pizda u kažinu.

- Ma di bi on to! Nisi ti to dobro čuja. - Branite ga, branite, ali platiće on meni... Još nije ni izgovorio svoju prijetnju do kraja kad je

osjetio udarac nogom u stražnjicu. Istinu govoreći, kako je Petar bio visok čovjek, a onaj koji ga je udario ( po svemu sudeći ipak Mijo ) nešto niži, to ga je, ne mogavši u onoj gužvi dignuti nogu

226

dovoljno visoko udario po bedru. Svejedno, nakana je sasvim jasna.

- Sve ću vas pobiti, sve ću vas...- razgoropadio se Petar. - Ma nije te niko! Ajde... - Niko, eli? Ka da ja ne znan!? Ka da san lulav!? - Neote, neote! Poletila mu noga. - Neote, e. Znan ja njega. Zabolilo me lipo, a i njega će, ne boj se. I

njega će! -Tebe zabolilo!? A vidi čovičine! Podoficira kraljevskoga! Ajde, bogati... - Ne brani ga! Ne brani ga, jerbo ću i tebe...znaš... U pržun ćete svi! ( Lako je Petru, pomislio je Pio, njemu odora daje snagu

i sigurnost u nastupu. A što će, recimo, jedan Antun!? ). Sutradan su došli policajci, raspitivali se po otoku,

tražili, gledali i otišli bez riječi ( jer Mijo se, za svaki slučaj, izvezao na more i prespavao nekoliko dana na Krbeli, obližnjem otočiću na kojeg se inače odvoze stari i isluženi magarci da u miru umru ). Možda bi bili i odustali od daljnje istrage i zaključili slučaj ( ljudi nisu bili voljni davati iskaze, a optuženog nisu mogli pronaći ) jer policija nije kao crkva koja čeka i čeka, s vječnošću kao glavnim suradnikom računa ( zato je i onaj fratar bio strpljiv s Vinkom ), policiji se žuri, ona mora raditi brzo ( svaki njen propust može uzdrmati državu ), da jedan svjedok nije priznao:

- Je, je, on je - rekla je bez ustezanja Mijina žena. - Jeste li sigurni? - A, jesan bome. Reka je da mu se nadava bubac, da je oma na tleh pa. I što je, nakon toga, jadnom Miji preostalo nego sjesti na

bitvu i čekati na Malom portu da se policajci vrate. A žena mu je, kažu, za svo vrijeme dok je bio u zatvoru nosila obloge od razvodnjene kvasine i rakije i pitala se gdje je pogriješila i čime je izazvala mužev gnjev.

Zamislio ga je Pio kako sjedi i to baš na onoj bitvi na kojoj je i sam sjedio onda kad je pomislio na otiske prstiju svojih

227

pradjedova. Puno je sigurnije potražiti neke druge otiske. One koje se krvlju prenose. Njih se može prepoznati.

Jesu li nam dragi samo zato što ih ne poznajemo dovoljno!? - zapitao se. Zato što smo o njima slušali samo najbolje ( onako kako poslovica kaže i kako običaj nalaže )!? Ili tek zato što su naši!?

* * *

- Neka vratu! - čuo je i skamenio se od užasa. Iz koje je

dubine ta slika izronila!? - Nemoj tako! Nemoj Bog će... - Ne pačaj se! Neka vratu sve ča san in da! Eli ja miritan

da mi reću : pogrdo stara tamo se daj, baranko to, a? i bevandon da me ponudu?, a nikor ništa, niti da me pogledaju, ni ona ni unuci...

- Asu ti učer bili!? Kako moreš tako govoriti!? - Ništa to nije. Ja san njima puno da i puno učinija, a

oni...I nogu san ispara u polju ča san ga njima da, dok san za njih radija, a ona mi nije njanko na ranu pljusnila. E! Neka! Sve će platiti...ili ću in sve zapaliti...

I poslao je taj silnik glasnika na vrata bolesnom, možda i umirućem, sinu da mu kaže što je zapovjeđeno. Da, da. Otac sinu! Što bi se na ovo moglo reći osim onog Antunovog: Bože-Vraže, Vraže-Bože, Nebo! O kakvim se to sukobima i neizravnanim računima radilo između oca i sina kad se ni u ovakvim trenucima nisu primirile mržnja i ostrašćenost! I kako je taj silnik gledao na unuke!? Zar je taj divlji brđanin, da brđanin kojeg more nije nimalo oplemenilo ( štoviše i ono mu je dalo samo ono najgrublje i najopakije ) sa ovog otoka!? Ne, ne. Niti govora!

I Pio se stresao. Mora se sjetiti od koga je čuo tu priču, smjestiti je tamo gdje pripada i osloboditi je se. K vragu, pa on je došao na otok zbog drugih stvari!

Okrutnost prema sinovima! Nadmetanje s njima. Pretjerano sebeljublje. Ima toga, zapravo, svugdje - tješio se. U svim dobima i na svim mjestima. Nije ovaj otok nikakva iznimka!? Svugdje se može naići na očeve koji, ljuti zbog

228

neposluha svojih nasljednika, prvo potežu za kaznom, a tek poslije ( i to ne često ) se pitaju o čemu se zapravo radi. Možda otok, pogotovo ovaj i život na njemu, donosi i kakvu dodatnu otežavajuću okolnost ( odvojenost od svijeta, i to još morem, nije laka: ni onda kad je rezultat dobrovoljnog izbora ili bijega, ni onda kad je kad je prisilom nametnuta )!? Možda se ovdašnji očevi srame nečega!? A možda se boje biti nadmašeni i razotkriveni!? (Taština, taština! Čega je ona rezultat!? ) Možda se to krvlju prenosi!? ( Trebalo bi dobro istražiti sve okolnosti doseljavanja, možda se tu krije tajna!? ). Kakvi su prema sinovima takvi su i prema ženama. Sve dok ne ostare i onemoćaju. Tada se i zloća mijenja, ali ne postaje manja. Dapače.

* * *

More je okrutnije od ljudi. Ne pita, ne govori! Samo proždire i valja kosti po šljunčanim plažama. Ne da se ukrotiti. I ono se boji biti nadmašeno i odbačeno pa zato okrutnošću nastoji obeshrabriti nove drznike!? Moćnici uvijek kažnjavaju. A kazna, čime je vođena: nagonom ili razumom!? dobrom ili zlom!? Što je htio taj ludi starac, kad je pokazivao silu ( i dokazivao mržnju ) nad umirućim sinom!? Kazniti ga zadnji put, dokazati svima da je jači, zdraviji i pametniji!? Da li je likovao ili tugovao, taj silnik bez pokrića!? Da li je pomislio da će se netko, pola stoljeća kasnije, pitati o smislu i razlozima tog umobolnog divljaštva, da će mu se želudac okretati i misli uskovitlati, da će sve to trajati i trajati i ožiljke ostavljati!? Gdje mu je samilost, gdje odgoj kršćanski!?

* * *

PROČIŠĆENJA

- Ništa ne znaš! I ne sudi! - začuo je Glas iz dubine. - Zar ne prepoznaješ takvo zlo i u sebi!? Imaš ga, imaš. Dijelom si

229

ga i od njih pokupio. To je ljudski. Svaki ga je naraštaj iznova upoznavao i pokušavao izbjeći (ili mu pustiti prednost ). Ali ne govori mi o novom dobu! Tko zna koliko će u njemu ljudskog ostati!? Istina je, kad već želiš znati, bilo je neodmjerenosti i zloće ( kao da ih danas nema!? ), no radilo se uglavnom o zavisti prema drugima i nezadovoljstvu rezultatima nametanja svoje volje drugima i to uglavnom sebi bliskim ili od sebe slabijim osobama, što je odlika sebeljubnih kukavica .

Eto, ako baš hoćeš znati i ako si željan pričica, jedan je, u to vrijeme, potjerao iz kuće sina i ženu mu. I tko zna što mu je bilo i kako se on osjećao!? Zaželio se čovjek samoće. Ili mu možda nisu htjeli plaćati! A i zašto bi kad su je zajednički sagradili!? Imao je čovjek neke nedovršene radnje u nadmetanju sa sinom. Kakvim se sve trikovima služio, od skidanja vrata i prozora do paljenja vatre nasred sobe u kojoj su spavala djeca, ne treba ni govoriti. Zločesto zaista! S elementima narcističkog gnjeva. A čuj i ovo: jedan je dični muž na samrti rukom pozvao ženu, kao da joj hoće na uho prišapnuti tajnu koja se tek u zadnjem trenutku otkriva i to ne svima, a kad se jadnica, tiha i uplakana, približila dobila je šakom po zubima. Ha! Sviđa ti se!? Hoćeš li još kakvu pikanteriju? Taj ti je polupismeni i ne baš uspješni ribar uživao da ga ljudi oslovljavaju sa "admirale". Eto, vidiš! Zašto te, uostalom, to zanima? Zar nisi mogao mirno prošetati!? Što si htio : osnažiti, osjetiti pripadnost...!? Hvale vrijedan potez, dragi moj, ali ne bez opasnosti, kao što vidiš. I ne ide baš lako! Štoviše, ide vrlo teško. I krene krivo. Kao i mnoge stvari. Tko traži utjehu u iluziji može naići na otriježnjenje...Zapravo, stara izreka kaže da jedino istina oslobađa, pa ma kakva bila... I umalo zaboravih, ona žena koju si čuo kako plače za bratom i spominje četrdeset godina šutnje sestra je onog koji je tjerao iz kuće sina i nevjestu. Da, za njim je plakala.

Pio, zašto plačeš!? Zašto povraćaš? Nisu to tvoji Pio. Nisu to ...

Ajde mali moj, ajde mali moj! Sto godina trajala je buna protiv lova malenih gavuna! Marice, divojko! Štoviše, Maritze divojko...

230

Bježi s ovog otoka, bježi s ovog otoka! Parobrod Pašman putuje prema Preku, putem pukne parni pipac, putnici popadaju po palubi... Komadina je to bila, stijena gromadna i ogromna i on ju je gladio ( još je i obraz na nju prislanjao ) zamišljajući pod rukom mekanu guzicu. Zamrači mi obzor, ti nadguzu - vikao je - neka sve što vidim bude tek obla mesina koja uspaljuje!

Neka našeg Pia, neka! Na kraju samo obraz ogrebeš. O hrapavu stijenu, da.

Pio, di ćeš!!? Pio!!! Svijet bi bio bolji da na njemu nema ljudi. Ovaj otok,

pogotovo. Dalo bi se živjeti...!

* * *

Čudno je bilo to ljeto kad je po prvi put krenuo svakodnevno pohoditi otok. Bio je još gimnazijalac. Želudac mu nije mogao normalno raditi zbog straha od popravnog ispita. Tada je počeo odlaziti na otok, pričati sa starcima i šetati bez cilja. Otkrio je novi svijet. Stvaran i poznat. Štoviše, njegov. Svijet u kojem nema straha. Nema, istina, ni Stratocastera, ni wah pedala, ali da se preživjeti. Barem kratko. Zapamtio je od tog ljeta još i česte kiše i pjesme i noćna sjedenja uz uzbonacalo more, ali ne pamti da je uživao. Svaki je nagovještaj užitka bio slomljen mišlju na učenje ( stekao je naviku da riješi nekoliko zadataka prije spavanja ).

- Svira, momak. I šeta... Pa, neće valjda učiti! To je komentar njegovog oca. I toga se dobro sjeća. Sad

prepoznaje i stil. Ta jeftina gitara, po rubovima već raspukla, koja se jedva dala naštimati i na kojoj su akordi uvijek zvučali sumnjivo, bila je jedini čuvar njegovog duhovnog zdravlja. ( Izuzmemo li igre s Ugodonoscem u onoj prekrasnoj vještinu kojoj neki pripisuju majčinstvo nad svim otkrićima ). I onda taj otok! Smirivale su ga ulice djetinjstva, more koje ga zaštitnički okružuje, vrijeme koje je stalo i ljudi koji se ne opterećuju nepotrebnim znanjima. Suhozidi i tlo puno soli. Razgovori sa starim ženama, bevanda u dvoru i naizgled nevažne priče (

231

toliko obične da se čini kako bi ljudi mogli i bez njih a zapravo su duboke i suštinske )... Sve je to zapravo bijeg. Povratak u predsvjesno stanje. Očaj i traženje utjehe. Traženje razloga za život, traženje nadomjeska za majčinu utrobu, traženje pomoći, traženje iluzije, pristajanje na zabludu... Da, tako se stvaraju religije.

* * *

- Ajde mali moj, ajde mali moj! Bježi s ovog otoka! Bježi s ovog otoka! - tako su govorile žene otkako su došle ovdje. One uvijek znaju bolje! I bježali su. Neki daleko, a neki ( kao Piovi ), tek preko puta, na kopno, odakle su mogli gledati staru kuću, crkveni zvonik i šumu.

Sjetio se onih grupnih odlazaka ( tamo negdje sredinom šezdesetih dok su Beatlesi snimali Rubber soul i Revolver ) kad je otok gotovo opustio: suze i zagrljaji, torbe i zavežljaji ( pamti dobro jedan bijeli lancun pun robe, nadut poput tvrdog kušina ), kroz suze ispjevanu :..." nećeš više govoriti oče..." i brod, na redovitoj liniji, pun kao nikad više.

Kad je tog, sada već davnog, ljeta obilazio starice nagledao se slika onih koji su tada otišli. Nasmijani i zagrljeni, pred bijelim limuzinama i svježe obojanim kučicama. No, ne mijenja nova kućica staru krv. Ne preko noći. Sve se vidi. Sve još piše u očima. To su oni isti ljudi : s maskama na licu, neočišćeni od pretjeranog sebeljublja i nesposobnosti gledanja na sebe očima drugoga. Uz sve to još i sebični, dakako i prevrtljivi i prepuni zabluda. U vlasti nesvjesnog...

- Ajde mali moj, bježi! Ovo je ionako samo usputna stanica. Zar misliš da smo ovdje došli od dragosti, tek tako!? More nas je čuvalo bolje od ikakvog bedema, tako je bilo i tako je možda moralo biti, ali sad je vrijeme za otići! Ajde! Ajde!

* * *

Pio je potegnuo banak i sjeo tik do Luke. Luka je pričao

s bratom o očevoj oporuci, bijesno ustao i prošao kroz stol i banak. Što se dogodilo!? Još jutros mu se Luka činio

232

onemoćalim starcem, jedva je hodao i štapom se pomagao!? Vidio je i Marijicu kako pere robu na mjestu gdje je trebala biti sredina Malog porta, a u isto je vrijeme vidio i Anu koja je, tik do nje, na novosagrađenom portu privezivala brod.

Miješam vremena - pomislio je. - Ljudi pored mene prolaze u istom trenu i kao mladići i kao starci! Tijek vremenski jest čudna stvar, ali ipak...

Stari Karmelo je grabio more širokim petnaestolitarskim pocinčanim sićem svezanim o tanki ribarski konop i nalijevao bačve. Stare ruke više nisu mogle gospodariti tolikom težinom. Bio je mokar po prsima i bedrima.

- Dođi ovdje, ovdje je dublje i čišće, nema trave ni sviline - pokušavao mu je poručiti. Starac je pogledao prema njemu i ni jednim znakom nije pokazao da ga je čuo. - Ludi starče, ovdje dođi! Bolje je.

Možda, ali taj mul nije bio izgrađen kad je Karmelo nalijevao svoje bačve.

I fra Ive, eno, idući prema crkvi prolazi kroz zid kuće koja mu se našla na putu. I ona je kasnije sagrađena.

Pred njom se upravo svađaju Tula i Duma ( ništa značajno, tek preventivno jutarnje pražnjenje naboja, djelotvorno poput ispovijedi ) i to zbog brnistre koju je jedna od njih ostavila na nedozvoljenom, dakle ne suparničinom, dijelu mula: -U more se utopi, pogrdo! Na ti roge! Tebi ocu i materi! Ne mogla isti ni piti! Dalje srala neg pišala! -Sakrij se da te svit ne vidi!

Iz toverne je opet dopirala buka ( možda uvod u kakvu dugogodišnju bratsku šutnju ):

- Je, je! Tija je on to! - grmio je jedan. - Ma nije, di bi on... - Je! Znan ja njega. Da izgubimo, eto zato! Da ja platin. - Ma, ajde... - Moj brat je pizdun! Ne zna ni briškulu igrati. Vaik

gubimo, a on je kriv. Lišo, lišo do ultime, lipo san mu reka. Nemamo karte. A! Nebi on mene posluša, ne. Drugoga ši. Tri starice u crnini tužno sjede na banku, gledaju bez riječi povorku djevojaka sa cvijećem u rukama i slušaju im pjesmu : Ka san bila u majčinu dvoru...

233

Vjenčanje nekakvo, zaruke, što li!? Htio je pogledom potražiti Antulicu. Možda je i ona među djevojkama. Kako li se osjeća pjevajući u tuđim svatovima!? Pali su mu na pamet i Vana i Bepo, Antun i Vinka...Gdje su se skrili!? Nema ih ovdje! Ostavili su ga!? ( Oko njega su sad neki drugi ljudi, nepoznati i nedobronamjerni ). Ipak, čudno, nije osjetio potrebu da ih potraži ili dozove. Osjetio je zapravo ravnodušnost blisku mržnji. Učinilo mu se da bi ih mogao izvrijeđati. Tko su uopće oni da se zbog njih napreže!? Ti sebeljupci i prevrtljivci, ljudi s više duša ( nikad ne znaš s kim imaš posla, hoće li te pljunuti ili poljubiti ), neizgrađeni, nepročišćeni i neočovječeni...

Prekinuo ga je glas za kojeg se mogao zakleti da je Mijin:

- Sitnice, sitnice, čovječe! Sve su to sitnice. To je tako... moraš se naviknuti.... A, nama jedino i preostaju sitnice. Ima ih raznih vrsta, a u nekima od njih treba i uživati. U čemu nego u sitnicama!? Maslinovo ulje, čaša crnjaka, obli ženski bokovi... Pjeniš se, zbunjuješ i ludiš zbog svojih pradjedova!? Boli te njihova zloća!? Sramiš se u njihovo ime!? Možda se želiš ispričati onima koji su zbog njih trpjeli!? Kao da su oni drukčiji!? A što se ti u to uplićeš? Daješ sebi ulogu otkupitelja!? Kojim pravom!? Čijom ovlašću!? Ho, ho... momče... Stani! Gdje ćeš!? Stani! Isti si...

* * * Gledao joj je grudi joj i vrat. Svu ju je želio gledati ( dio

po dio ) i upiti, slike njezine golotinje maštom dozivati i njima pojačavati užitak sve do zadnjeg drhtavog grča. Gledao joj je pupak. I grudi čiji su ga vrhovi podsjetili na okopani krug oko masline. Učinio je korak nazad da bi je vidio čitavu, odjednom i da bi je takvu zadržao u sjećanju.

- Gospo, zadivljen sam. I moj mač je još uvijek pred vašom guzom.

- Hvala, hvala - nasmijala se ženski ljupko. Možda ne bi bilo pametno priznati joj ( jer ni sebi to ne

želi ) da je njeno tijelo ponekad htio koristiti kao zaklon, utočište, luku spasa, otok... Dobro je što to nije učinio. I njeno tijelo,

234

koliko god ga volio i želio, tuđe je i nepouzdano, tjera na oprez ( a oprez odnosi ugodu ).

- Gospo, ja mičem svoj mač. Pogledao je u otoke: daleke, mirne, ničije. Oni su dio

onog svijeta u kojem se sve odvija polagano, po volji prirode: bez strasti, bez ljubavi, bez milosti, ( s onu stranu ljudskog poimanja dobra i zla ). Mame ga kao i obline ženskog tijela. Ali, oprez! Osjeća li porugu u njihovom miru i spokoju!? ( Nešto slično osjetio je nedavno držeći gitaru u rukama ). I želju za pakošću!?

Pogledao ih je opet, pažljivije nego prije. Ne! Nisu takvi. Oni su iznad ljudskih gluposti. Zamislio je sebe kako gazi bos po oštrom kamenju na njihovim rubovima, miran i siguran. No, čim bi im okrenuo leđa, udaljio se od njih i zaputio prema kopnu opet mu se činilo da su samo opaki nezadovoljnici prevelikih i sebičnih zahtijeva koji mu se zlobno smiju. Ne, nisu njegovi! Previše je ljudskog u njima, toliko da bi i njihova tisućljetna usidrenost u dosadi prirodnog ritma i njihova dostojanstvena šutnja mogla prsnuti i iskaliti bijes nad njim ( i nad svima ). I to ne samo divlje i otvoreno, već, puno gore, mirno i uglađeno, nadmoćno i hladno. Ne, nisu njegovi. Ničiji su.

- Tako je! Ničiji su. I što onda!? - opet se javio Glas. Pokušao je ponovo gledati gola bedra svoje djevojke.

Zatim otoke. I more I ljude. Htio je što prije otići kući ( uznemiren šetati unutar zidova sobe, pustiti da ga razdraži dosada i glasna glazba, da mu stoti korak izmami suzu koja će se osušiti na staklu prozora na koji je prislonio obraz ) ili još bolje: negdje u buku i gužvu gdje ga ne poznaju i gdje će zaboraviti neugodu, uspraviti se i vikati iz sveg glasa, moćno i zadovoljno. Tako je i učinio : do zore je slušao plesnu glazbu, pio i gledao neumorne djevojke.

Ipak, umjesto u krevet otišao je opet na otok. Zanimalo ga je što će vidjeti u rano ujutro ( nakon razočaravajućih saznanja, otriježnjen od zabluda i pijan od ruma). - Dunkve!? - upitao ga je Mijo.

- A, evo... - Ali, moreš? - Mogu.

235

- Zna san da ćeš moći... i da ćeš doći. A vidi ga! He, he! Ugor. Jutros uvaćen. A?

- Bome, biće više o kila u njemu. - E, da. Priko dva. Bacićemo ga na brudet, popiti po po

litre i brige nas i za no ča je bilo i za no ča će biti, eli tako? I za cija svit!

- Nego kako nego tako!

* * *