SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

KRISTINA SAMARŽIJA

ULAGANJE NEDEPOZITNIH INSTITUCIJA U VRIJEDNOSNE

PAPIRE U REPUBLICI HRVATSKOJ

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, srpanj 2013.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

ULAGANJE NEDEPOZITNIH INSTITUCIJA U VRIJEDNOSNE

PAPIRE U REPUBLICI HRVATSKOJ

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Financijska tržišta i institucije

Mentor: prof. dr. sc. Zdenko Prohaska

Komentorica: dr. sc. Bojana Olgić Draženović

Studentica: Kristina Samaržija

JMBAG: 0081110985

Smjer: Marketing

Rijeka, srpanj 2013.

KAZALO

Stranica

1. UVOD .................................................................................................. 1

1.1. PROBLEM, PREDMET I OBJEKTI ISTRAŽIVANJA .............................. 1

1.2. RADNA HIPOTEZA I POMOĆNE HIPOTEZE ......................................... 2

1.3. SVRHA I CILJEVI ISTRAŽIVANJA .......................................................... 2

1.4. ZNANSTVENE METODE ............................................................................ 3

1.5. STRUKTURA RADA .................................................................................... 3

2. RELEVANTNA OBILJEŽJA FINANCIJSKIH INSTITUCIJA ..... 5

2.1. POJAM I OSNOVNA OBILJEŽJA FINANCIJSKIH INSTITUCIJA ....... 5

2.2. KLASIFIKACIJA FINANCIJSKIH INSTITUCIJA ................................... 6

2.3. POJAM I OSNOVNE KARAKTERISTIKE NEDEPOZITNIH

FINANCIJSKIH INSTITUCIJA ................................................................. 10

3. ZNAČAJKE NEDEPOZITNIH FINANCIJSKIH INSTITUCIJA U

REPUBLICI HRVATSKOJ ............................................................. 21

3.1. FINANCIJSKI SUSTAV U REPUBLICI HRVATSKOJ .......................... 21

3.2. ANALIZA OSIGURAVAJUĆIH DRUŠTAVA U REPUBLICI

HRVATSKOJ ............................................................................................... 24

3.2.1.Karakteristike i razvoj ..................................................................... 24

3.2.2.Poslovanje društava za osiguranje ................................................... 27

3.2.3.Potrebna sredstva društava za osiguranje ........................................ 28

3.3. ANALIZA MIROVINSKIH FONDOVA U REPUBLICI HRVATSKOJ . 29

3.3.1.Mirovinski sustav osiguranja u Republici Hrvatskoj ........................ 29

3.3.2.Obvezni mirovinski fondovi ........................................................... 33

3.3.3.Dobrovoljni mirovinski fondovi ...................................................... 34

3.4. ANALIZA INVESTICIJSKIH FONDOVA U REPUBLICI

HRVATSKOJ ............................................................................................... 37

3.4.1.Osnivanje investicijskih fondova i društava za upravljanje

investicijskim fondovima ........................................................................ 37

3.4.2.Otvoreni investicijski fondovi ......................................................... 39

3.4.3.Zatvoreni investicijski fondovi ........................................................ 43

3.4.3.Depozitna banka investicijskih fondova .......................................... 45

3.5. LEASING DRUŠTVA U REPUBLICI HRVATSKOJ ............................... 47

3.6. ZAGREBAČKA BURZA ............................................................................. 51

3.6.1.Nastanak i razvoj Zagrebačke burze ................................................ 51

3.6.2.Trgovanje vrijednosnim papirima na Zagrebačkoj burzi .................. 52

4. ULAGANJE NEDEPOZITNIH INSTITUCIJA U VRIJEDNOSNE

PAPIRE U REPUBLICI HRVATSKOJ .......................................... 57

4.1. ULAGANJE OSIGURAVAJUĆIH DRUŠTAVA U VRIJEDNOSNE

PAPIRE ........................................................................................................ 58

4.2. ULAGANJE MIROVINSKIH FONDOVA U VRIJEDNOSNE

PAPIRE ........................................................................................................ 62

4.3. ULAGANJE INVESTICIJSKIH FONDOVA U VRIJEDNOSNE

PAPIRE ........................................................................................................ 65

5. ZAKLJUČAK.................................................................................... 68

LITERATURA ....................................................................................... 70

POPIS TABLICA ................................................................................... 75

POPIS GRAFIKONA ............................................................................ 77

POPIS SHEMA ...................................................................................... 77

1

1. UVOD

Radi lakšeg shvaćanja ulaganja nedepozitnih institucija u vrijednosne papire u

Republici Hrvatskoj u nastavku se analiziraju: 1) problem, predmet i objekti

istraživanja, 2) radna hipoteza i pomoćne hipoteze, 3) svrha i ciljevi istraživanja, 4)

znanstvene metode i 5) struktura rada.

1.1. PROBLEM, PREDMET I OBJEKTI ISTRAŽIVANJA

Jedan od najznačajnijih elemenata institucionalne strukture svakog financijskog sustava

su financijske institucije. One svojim relativnim značenjem, bogatstvom vrsta i

poslovima koje obavljaju na financijskom tržištu upotpunjuju svaki financijski sustav.

Financijske institucije djeluju kao financijski posrednici koji prikupljaju novčana

sredstva i plasiraju ih na financijsko tržište. Značajna karakteristika svakog razvijenog

financijskog sustava je i raznovrsnost financijskih institucija koje u njemu djeluju, a

vrlo važnu ulogu imaju nedepozitne financijske institucije koje svoju osnovu imaju u ne

kreiranju obveza primanjem depozita. Uz financijske institucije, posebno mjesto

zauzimaju vrijednosni papiri iz kojih proizlaze neka prava koja, u pravilu, bez sačinjenja

pisane isprave ne mogu nastati, bez prijenosa tog papira ne mogu biti prenijeta, a bez

predaje papira dužniku ostvarena.

Navedeno upućuje na sljedeći problem istraživanja: iako se više desetljeća na brojnim

fakultetima i sveučilištima izučava značaj financijskih institucija, o ulaganju

nedepozitnih financijskih institucija u vrijednosne papire u Republici Hrvatskoj postoje

nedostatna saznanja.

Sukladno problematici i problemu istraživanja, određen je predmet istraživanja, a to je

istražiti i znanstveno utemeljeno dijagnosticirati aktualne probleme i pitanja vezana za

ulaganje nedepozitnih financijskih institucija u vrijednosne papire u Republici

Hrvatskoj, te predložiti moguća rješenja.

Iz već spomenutog proizlazi da su objekti istraživanja nedepozitne financijske

institucije i vrijednosni papiri u Republici Hrvatskoj.

2

1.2. RADNA HIPOTEZA I POMOĆNE HIPOTEZE

Sukladno problemu, predmetu i objektima istraživanja postavljena je radna hipoteza

koja glasi: proteklih godina na hrvatskom financijskom tržištu dogodio se značajan

razvoj nedepozitnih institucija, koji se utvrđuje usporedbom ukupne aktive i neto

imovine pojedinih nedepozitnih institucija, te utvrđivanjem njihovih temeljnih

poslovnih aktivnosti. Ostvarivanje zadanog cilja u vidu povećanja kapitala te

ostvarivanje prihoda, upravo nam omogućuju investicije u vrijednosne papire.

Prethodno postavljena radna hipoteza konkretizira se sa tri pomoćne hipoteze (kratica

P.H.), i to:

P.H. 1: teorijskim saznanjima o financijskim institucijama i njihovim

vrstama, sa posebnim naglaskom na nedepozitne financijske institucije,

moguće je odrediti relevantna obilježja tih institucija.

P.H. 2: objektivnim znanjima o osnovnim obilježjima financijskog

sustava u Republici Hrvatskoj, karakteristikama i poslovanju

osiguravajućih društava, mirovinskih fondova, investicijskih fondova,

brokerskih društava, leasinga i leasing društava i Zagrebačke burze

moguće je odrediti značaj i važnost nedepozitnih financijskih institucija

u Republici Hrvatskoj.

P.H. 3: povezanost nedepozitnih financijskih institucija sa vrijednosnim

papirima, te afirmacija ulaganja, prihvaćanje i implementacija istog,

neophodna je u financijskom sustavu Republike Hrvatske.

1.3. SVRHA I CILJEVI ISTRAŽIVANJA

Imajući na umu problem, predmet i objekt istraživanja te postavljenu radnu i pomoćne

hipoteze dolazi se do zaključka da su svrha i ciljevi istraživanja:

Analizirati i istražiti relevantne elemente, značajke i specifičnosti nedepozitnih

financijskih institucija i vrijednosnih papira u Republici Hrvatskoj, uspostaviti i

dokazati čvrstu vezu između njih te temeljem rezultata predočiti njihovu važnost u

znanstvenom istraživanju.

3

Neka od važnijih pitanja koja su relevantna za ovaj rad:

1) Kako se definiraju financijske institucije?

2) Koje su vrste financijskih institucija?

3) Koja su važnija obilježja nedepozitnih financijskih institucija?

4) Kakav je financijski sustav Republike Hrvatske?

5) Navedi nedepozitne financijske institucije u Republici Hrvatskoj!

6) Navedi obilježja nedepozitnih institucija!

7) Koje su poveznice nedepozitnih financijskih institucija i vrijednosnih papira u

Republici Hrvatskoj?

1.4. ZNANSTVENE METODE

Izravno u vezi sa rješavanjem problema istraživanja, ostvarenjem predmeta istraživanja

u vezi s objektima istraživanja te dokazivanjem radne hipoteze i pomoćnih hipoteza, u

istraživanju i formulaciji rezultata istraživanja korištene su navedene metode: metoda

analize i sinteze, metoda deskripcije, metoda indukcije, metoda dedukcije, metoda

klasifikacije, metoda vlastitog opažanja i metoda kompilacije.

1.5. STRUKTURA RADA

Diplomski rad je sistematiziran u pet međusobno povezanih dijelova.

U prvom dijelu, Uvodu, izloženi su problem, predmet i objekti istraživanja. Postavljena

je radna hipoteza i pomoćne hipoteze, te su prezentirane svrha i ciljevi istraživanja uz

navod znanstvenih metoda korištenih u istraživanju i formulaciji rezultata istraživanja.

Na kraju prvog dijela ukratko je obrazložena struktura završnog rada.

Drugi dio ima naslov Relevantna obilježja financijskih institucija. U njemu se

ukazuje na osnovna obilježja financijskih institucija, klasifikaciju financijskih

institucija, te osnovna obilježja nedepozitnih financijskih institucija.

U trećem dijelu s naslovom Značajke nedepozitnih financijskih institucija u

Republici Hrvatskoj prikazan je financijski sustav Republike Hrvatske te vrste

nedepozitnih financijskih institucija u Republici Hrvatskoj i njihova obilježja kroz

osiguravajuća društva, mirovinske fondove, investicijske fondove, brokerska društva,

leasing društva i Zagrebačku burzu.

4

Naslov četvrtog dijela rada je Ulaganje nedepozitnih institucija u vrijednosne papire

u Republici Hrvatskoj kojim je dokazivana postavljena hipoteza.

U petom, zadnjem dijelu, Zaključku, daje se sustavan i jezgrovit osvrt na izloženu

tematiku prolazeći pritom kroz prethodne dijelove.

5

2. RELEVANTNA OBILJEŽJA FINANCIJSKIH INSTITUCIJA

Financijski sustav neke zemlje čine njezina valuta, platni sustav, financijska tržišta,

financijske institucije te institucije koje reguliraju i nadziru njihov rad (Financijski

sustav Republike Hrvatske, 2011).

U tom financijskom sustavu najbitniju ulogu svakako imaju financijske institucije i

njihovo djelovanje. Među njima, najznačajniju ulogu imaju banke, no sve veću ulogu

imaju i druge financijske nebankovne institucije koje polako preuzimaju dio

dosadašnjeg bankarskog tržišta (Financijske institucije, 2013).

Relevantna obilježja financijskih institucija prikazana su u ovom dijelu diplomskog rada

obradom sljedećih tema: 1) pojam i osnovna obilježja financijskih institucija, 2)

klasifikacija financijskih institucija i 3) pojam i osnovne karakteristike

nedepozitnih financijskih institucija.

2.1. POJAM I OSNOVNA OBILJEŽJA FINANCIJSKIH INSTITUCIJA

Financijske institucije (engl. financial institutions) su posrednici na financijskom tržištu.

Zadatak im je prikupljati novčana sredstva i usmjeravati ih u financijske plasmane

(Financijske institucije, 2013).

Pojam financijske institucije je vrlo širok i obuhvaća sva poduzeća koja egzistiraju na

financijskim tržištima na način da sudjeluju u financijskim transakcijama, većinom kao

financijski posrednici, iako postoje i institucije koje nemaju posredničku ulogu

(Cingula i Klačmer Čalopa, 2009, str.14).

Od svih ostalih, nefinancijskih poduzeća, financijske se institucije razlikuju po tome što

posluju s nematerijalnom – financijskom imovinom, odnosno s novčanim oblicima i s

financijskim instrumentima koji predstavljaju novac i financijsku imovinu. Pravilo kaže

da financijske institucije trebaju posjedovati samo onaj minimum materijalne imovine

koji će im omogućiti da uspješno trguju financijskom imovinom, što je njihov glavni

posao.

Novčana sredstva prikupljaju primanjem oročenih depozita, depozita na transakcijskim

računima, uzimanjem kredita, emisijom zadužnica, udjela, emisijom dionica, uplatama

mirovinske štednje članova, prodajom udjela investicijskih fondova ili polica

6

osiguranja. Tako prikupljena sredstva plasiraju u obliku kredita, kupnjom vrijednosnica

i manjim dijelom ulaganjem u realnu imovinu i druge investicije.

Većina financijskih institucija su financijski posrednici koji pribavljaju novčana

sredstva kreirajući potraživanja investitora prema sebi, a zatim ih plasmanima

pretvaraju u vlastita potraživanja prema svojim dužnicima.

Isto tako postoje i financijske institucije koje samo asistiraju na financijskim tržištima

kao zastupnici (brokeri, investicijski bankari) koji nemaju posredničku ulogu i

financijske institucije nad kojima država ima neposredan nadzor kao što je Hrvatska

agencija za nadzor financijskih usluga.

Stoga je pojam financijske institucije vrlo širok i obuhvaća sva ona poduzeća koja

sudjeluju u financijskim transakcijama kao financijski posrednici, kao brokeri, dealeri

ili investicijski bankari (Leko, 2008, str.16).

Financijske institucije u svome poslovanju nastoje ostvariti mnoštvo ciljeva, a među

neke od njih spadaju (Rose i Fraser, 1985, str.173):

zadovoljavajuća ili maksimalna profitabilnost,

povećanje stope rasta imovine, prodaje izvora sredstava ili kreditnih računa,

poboljšanje pružanja usluga društvu,

očuvanje adekvatnosti kapitala,

povećanje udjela na tržištu,

povećanje efikasnosti i produktivnosti u korištenju resursa;

povećanje raznolikosti usluga koje se pružaju na tržištu.

2.2. KLASIFIKACIJA FINANCIJSKIH INSTITUCIJA

S obzirom na raznovrsnost i velik broj različitih tipova financijskih institucija uveliko je

otežana njihova podjela. Najvažnija podjela je svakako ona na financijske posrednike i

ostale financijske institucije. Prema geografskom obilježju dijelimo ih na nacionalne,

regionalne i međunarodne (Riječnik financijskih pojmova, 2013).

7

U literaturi se susreću različiti pristupi klasifikaciji financijskih institucija, a neki od

njih su sljedeći:

1) Leko pri podjeli financijskih institucija navodi dva pristupa (Leko, 2008,

str.16):

a) prvi pristup dijeli financijske institucije na: (1) bankovne financijske

institucije koje čine sve vrste banaka i (2) nebankovne financijske

institucije, iako sliče bankama (bankolike), ne zadovoljavaju temeljni

uvjet uvrštavanja među banke; odnosno ne primaju depozite i ne

odobravaju kredite najširoj javnosti istodobno – simultano, kao svoje

glavne poslove, iako ponekad obavljaju jedan od tih poslova ili ih

obavljaju oba, ali za određeni segment tržišta, kao što su npr.štedionice;

b) drugi pristup dijeli financijske institucije na: (1) depozitne financijske

institucije (među kojima je svakako najvažnija banka) koje primaju

novčana sredstva u obliku depozita i plasiraju ih na tržište u obliku

kreditnog plasmana. Kako su im u pasivi najvažnije obveze po

primljenim depozitima, a u aktivi potraživanja po odobrenim kreditima,

često se nazivaju i depozitnokreditne institucije ili depozitnokreditni

kompleks financijskih institucija i (2) nedepozitne financijske institucije

za koje je karakteristično da prikupljaju i pribavljaju novčana sredstva od

novčanosuficitarnih jedinica i plasiraju ih novčanodeficitnim na različite

načine, ali ne smiju kreirati obveze primanjem depozita, jer je to

zakonom utvrđena privilegija samo depozitnih institucija.

Grupiranje prema kriteriju depozita je najzastupljenije jer je u stručnom i u

pravnom smislu najbolje utemeljeno.

2) Novak navodi tri načina klasifikacije financijskih institucija (Novak, 2005,

str.38):

a) depozitne financijske institucije (komercijalne banke, štedionice i štedno

– kreditne zadruge),

8

b) ugovorne financijske institucije (osiguravajuća društva i mirovinski

fondovi);

c) investicijske institucije (investicijske kompanije i investicijski fondovi,

fondovi tržišta novca i investicijski trustovi u nekretnine).

Pregled financijskih institucija u svijetu pokazuje zastupljenost različitih tipova

financijskih institucija, a u Shemi 1. prikazano je grupiranje financijskih institucija na

određene vrste.

9

Shema 1: Pregled i grupiranje financijskih institucija

Izvor: Leko, 2008, str.18

Shema prikazuje grupiranje financijskih institucija na određene, prepoznatljive vrste,

sličnih zajedničkih karakteristike.

I. SREDIŠNJA (CENTRALNA, EMISIJSKA) BANKA

II. DEPOZITNE INSTITUCIJE – KREDITNE INSTITUCIJE

1. BANKE

2. DEPOZITNE ŠTEDNE INSTITUCIJE

- štedionice, štedne banke, štednokreditne kooperative, kreditne ili potrošačke zadruge,

stambene štedionice i stambena društva, hipotekarne štedionice i sl.

III. NEDEPOZITNE FINANCIJSKE INSTITUCIJE

1. UGOVORNE ŠTEDNE INSTITUCIJE

- osiguravatelji imovine i života, privatni i državni mirovinski fondovi, institucije

zdravstvenog osiguranja

2. FONDOVI ZAJEDNIČKOG INVESTIRANJA – INVESTICIJSKI FONDOVI

- Unit Trust, Investment Trust Co., Uzajamni fondovi, Fondovi za ulaganje u

nekretnine i Uzajamni fondovi novčanog tržišta

3. FINANCIJSKE KOMPANIJE (INTERNE BANKE) I KONGLOMERATI

4. DRŽAVNE I SPECIJALNE FINANCIJSKE KOMPANIJE

- eksportne, poljoprivredne, razvojne, stambene, studentske i sl.

5. INVESTICIJSKE BANKE, BROKERI I DEALERI-DRUŠTVA ZA POSLOVANJE S

VRIJEDNOSNICAMA

6. OSTALE MJEŠOVITE FINANCIJSKE INSTITUCIJE

- povjerbena društva, leasing i factoring tvrtke, izdavački kreditnih kartica, garantne

agencije, burze vrijednosnica, mjenjačnice, trgovci devizama, valutama i plemenitim

kovinama, financijski savjetnici, institucije kreditnog rejtinga, itd.

10

Financijski sustavi možda su u najvećoj mjeri određeni upravo bogatstvom vrsta

financijskih institucija koje u njima djeluju, njihovim značenjem, brojem institucija kao

i vrstama poslova koje obavljaju na financijskom tržištu.

2.3. POJAM I OSNOVNE KARAKTERISTIKE NEDEPOZITNIH

FINANCIJSKIH INSTITUCIJA

Nedepozitne financijske institucije prikupljaju i pribavljaju novčana sredstva od

novčanosuficitarnih jedinica i plasiraju ih novčanodeficitnim. Za njih je karakteristično

da za razliku od depozitnih financijskih institucija koje primaju novčana sredstva u

obliku depozita i plasiraju ih na tržište u obliku kredita; nedepozitne financijske

institucije ne smiju kreirati obveze primanjem depozita jer je to iz monetarnih razloga i

zbog zaštite ulagača zakonom utvrđena povlastica samo depozitnih financijskih

institucija (Leko, 2008, str.17).

Status banke stječe se postupkom odobravanja od stane posebnog tijela na temelju kojeg

banka dobiva dozvolu – licencu za rad. Sve ostale institucije, ma koliko bile važne na

tržištu ili čak i bile slične bankama, smatraju se nebankovnim financijskim institucijama

i podvrgnute su drugim zakonima kojima se uređuje njihovo osnivanje, poslovanje,

nadzor te opseg prava i odgovornosti na financijskom tržištu.

U nedepozitne financijske institucije spadaju mirovinski fondovi, osiguravajuće

institucije, investicijski fondovi, financijske kompanije, brokerske kuće i slične

institucije (Leko, 2008, str.53).

Neke od ovih institucija prikupljaju novčane fondove članarinama i ulozima, neke

prodajom polica osiguranja, neke su čisti posrednici, jedne usmjeravaju državne

fondove, dok jedne rukovode zakladama i skrbničkim sredstvima, a sve ih ulažu u

različite plasmane.

Teško je povući granicu između depozitnih i nedepozitnih financijskih institucija,

budući da banke sve više ulaze u sve novčarske poslove, a nedepozitne institucije

preuzimaju i neke bankarske poslove. No daleko su brojnije nedepozitne financijske

institucije.

Značaj nedepozitnih financijskih institucija u financijskom sustavu neke zemlje, pobliže

je objašnjen u nastavku.

11

Ugovorne štedne institucije su one koje nude legalne ugovore za zaštitu štednje od

rizika. To su mirovinski fondovi i institucije životnog osiguranja, kojima je priljev

sredstava dugoročno osiguran specifičnim ugovorima o štednji pojedinaca, njihovih

članova. Za razliku od depozitnih (štednih) institucija, osiguran im je stalni priljev

uplata, obično u mjesečnim intervalima, koje oni bez straha od nelikvidnosti mogu

plasirati dugoročno, uglavnom u obveznice i u dionice (Leko, 2008, str.61).

Osiguravajuća društva predstavljaju jedan od najznačajnijih stupova razvoja tržišta

kapitala. Danas se ubrajaju u skupinu institucionalnih investitora koji su svojom

imovinom i načinom poslovanja stekli pravo da sudjeluju u kreiranju većine razvojnih

procesa na financijskom tržištu. S druge strane, iz razloga što su organizirani kao

klasična dionička društva, i sama osiguravajuća društva su predmet ulaganja (Cingula i

Klačmer Čalopa, 2009, str.117).

Osnovanje i poslovanje osiguravajućih društava regulirano je Zakonom o osiguranju

(Narodne novine, br.151/05).

Ovim zakonom uređuju se uvjeti i način obavljanja poslova u društvima koja se bave

osiguranjem imovine i osoba kao i nadzorom nad njihovim poslovanjem (Cingula i

Klačmer Čalopa, 2009, str.117).

Glavna je funkcija osiguravajućih društava zaštita pravnih i fizičkih osoba od gubitaka

koji nastaju zbog različitih vrsta imovinskih i životnih rizika. Ove financijske institucije

naplaćuju premije za pokriće rizika osiguranja te tako prikupljenu štednju pojedinaca,

ali i pravnih subjekata najvećim dijelom zatim ulažu u dugoročne vrijednosne papire na

tržištu kapitala ili daju dugoročne zajmove. Najraširenija osiguravajuća društva su ona

koja se bave osiguranjem života i imovine (Novak, 2005, str.295).

Zaključeni ugovori o osiguranju jamče im predvidljiv priljev (životno osiguranje) ili

priljev koji je uz neredovitosti ipak predvidiv (osiguranje imovine) pa prikupljena

sredstva mogu ulagati u dugoročne oblike aktive, ali i na tržištu novca (Leko, 2008,

str.63).

Društva koja se bave životnim osiguranjem imaju dugu povijest u zemljama razvijene

tržišne privrede. Ova društva nude svojim klijentima zaštitu od rizika gubitka dohotka

koji proizlazi iz nastupanja smrti, invalidnosti ili kod umirovljenja. Vlasnici polica

osiguranja dobivaju zaštitu od rizika, a za uzvrat plaćaju premije osiguranja koje moraju

12

biti dovoljno visoke da bi pokrile procijenjene zahtjeve za naknadama, operativne

troškove i ciljnu profitnu maržu osiguravajućeg društva (Novak, 2005, str.295).

Tom policom osiguravateljna tvrtka obećava platiti određenu odštetu korisnicima u

slučaju osiguranikove smrti ili samom osiguraniku iznos osiguranja ako doživi

dospijeće police. Prva polica izdana je 1583.godine u Londonu, a prva institucija

osiguranja života osnovana je 1794. godine. Motivi osiguranja života vrlo su različiti:

štednja, ulaganje u nekretnine, otplata stambenih kredita, obrazovanje djece, osiguranje

prihoda za mirovinu, plaćanje poreza na nasljedstvo i sl.

Dodatna sredstva osiguravajuća društva ostvaruju investicijama u dugoročne

korporacijske obveznice, hipotekarne obveznice, u dionice poduzeća, u investicijske

fondove i slične, relativno sigurne plasmane, tj. uglavnom u dugoročnu financijsku

imovinu čime pomažu da se financiraju realne kapitalne investicije tvrtki i države

(Leko, 2008, str.64).

Posebno su važna za tržište kapitala jer mogu svoje novčane viškove usmjeriti u kupnju

dionica čime povećavaju potražnju za vrijednosnim papirima (Cingula i Klačmer

Čalopa, 2009, str.118).

Ona usmjeravaju svoja sredstva u dugoročna ulaganja zato što s visokom pouzdanošću

mogu predvidjeti svoje gotovinske ulaze i izlaze na dugi rok. Ova predvidljivost

normalno omogućuje društvima životnog osiguranja da prihvate značajan rizik

vrijednosnica koje kupuju. Međutim, zakon i tradicija zahtijevaju da se životna

osiguranja ponašaju kao „oprezan čovjek“. Ova ograničenja postoje kako bi se osiguralo

da na raspolaganju postoji dovoljno sredstava kako bi se moglo udovoljiti svim

opravdanim zahtjevima vlasnika polica u trenutku kada ta prava dospijevaju (Novak,

2005, str.297 i 298).

Uz to što predstavlja oblik životnog osiguranja, takvo osiguranje poseban je oblik

dugoročne štednje (Cingula i Klačmer Čalopa, 2009, str.117).

Društva koja se bave osiguranjem od mogućih šteta na imovini, takozvano općenito

osiguranje, zaključuje se na godišnjoj osnovi i predstavlja pokriće za stvoreni gubitak

imovine u slućaju nesreće, požara, krađe, potresa, nemara i drugih događaja koji

rezultiraju u povredi ljudi ili štete na imovini (Cingula i Klačmer Čalopa, 2009 str.117).

Osim tradicionalnih linija osiguranja (automobila, požara, pomorsko, osobne

odgovornosti, imovinska) mnogi od ovih osiguravatelja uključili su se u poslove

13

osiguranja zdravlja i medicinska osiguranja sučeljavajući se s društvima životnog

osiguranja. Osiguranje se od imovinskih šteta brzo razvija zbog učinka inflacije, rasta

kriminala te rasta broja tužbi zbog odgovornosti za proizvode ili zanemarivanja

profesionalnih obveza. Osiguranje od imovinskih šteta je rizičnije od životnog

osiguranja. Potraživanja vlasnika polica osiguranja proizlaze iz uzroka kakvi su

kriminal, vatra, vremenske nepogode, terorizam, osobni nemar, itd., što je manje

predvidivo od rizika smrti. Nadalje, inflacija ima potencijalni utjecaj na troškove

imovine i usluga za koje se uplaćuju ovi oblici osiguranja. Osnovne promjene u rizicima

najznačajnijih programa osiguranja stvaraju probleme u predviđanju prava vlasnika

polica i utvrđivanju visine premija (Novak, 2005, str.299).

Dakle, društvo za osiguranje može obavljati poslove životnih i neživotnih osiguranja,

odnosno reosiguranja. Poslovi se životnih osiguranja razvrstavaju na osiguranje života i

na rentna osiguranja. Poslovi se neživotnih osiguranja razvrstavaju na sljedeće skupine

osiguranja: osiguranje od nezgode, zdravstveno osiguranje, osiguranje od cestovnih

vozila – kasko, osiguranje tračnih vozila – kasko, osiguranje zračnih letjelica,

pomorskog, riječnog i jezerskog kaska, osiguranje robe u prijevozu, osiguranje imovine

od požara i nekih drugih opasnosti, ostala osiguranja imovine, osiguranje od

automobilske odgovornosti, osiguranje od odgovornosti u zračnom prometu, osiguranje

od odgovornosti brodara, ostala osiguranja odgovornosti, osiguranje kredita, osiguranje

jamstva, osiguranje pravne zaštite i turističkih usluga.

Osiguravatelji imovine najviše ulažu u obveznice države (zbog sigurnosti i likvidnosti),

u obveznice gradova i lokalnih organa vlasti (porezne olakšice), u korporacijske

obveznice, dionice poduzeća, kreditiraju trgovinu, drže depozite kod banaka (Leko,

2008, str.64).

Mirovinski fondovi vrsta su ugovorne štedne organizacije. U svijetu doživljavaju brzi

napredak i među najznačajnijim su institucionalnim investitorima na financijskim

tržištima. Novčana sredstva pribavljaju uplatama - doprinosima članova za njihovog

radnog vijeka, obećavajući im redovne mjesečne isplate tako ušteđenih sredstava

zajedno s prinosima poslije njihova odlaska u mirovinu. Prikupljena sredstva najviše

ulažu u dionice poduzeća, korporacijske obveznice, državne zadužnice, investicijske

fondove, rjeđe u osigurane hipotekarne vrijednosnice, a drže i velike oročene depozite

kod banaka. Jednako kao i izvori (obveze uplata članarina po određenoj dinamici),

14

priljevi od otplata glavnica i ostali prinosi predvidivi su im u budućnosti pa lako

održavaju likvidnosti i ulažu u dugoročne instrumente tržišta kapitala.

Mirovinski fond financijskom institucijom ne čini samo njegova pasiva, tj.mogućnost

štednje koju pruža članovima, već još više njegova aktiva. Veličinom i strukturom

ulaganja ovi fondovi postaju pojedinačno, uz banke i investicijske fondove, najvažnijim

financijskim posrednicima i financijerima (Leko, 2008, str.61).

Prvi mirovinski fond osnovan je u SAD-u, 1875. godine na željeznici (American

Express Company). Poslije Drugog svjetskog rata naglo se razvijaju u svim razvijenim

zemljama, brže privatni od državnih. Mirovinski fondovi u SAD-u imali su 2003.godine

čak 5 900 milijardi dolara aktive, a od toga privatni 3 658 milijardi (Leko, 2008, str.62).

Njihovom naglom širenju pridonosi više činitelja: služe poduzećima za privlačenje

obrazovanih radnika, ulozima u mirovinske fondove poduzeća plaćaju radnike

izbjegavajući ograničenja visine nadnica, poreze i sl. Njihovu rastu pomaže i to što član

trajno zadržava pravo na ušteđeni (uplaćeni) iznos, neovisno o tome napušta li

poduzeće, kao i mogućnost da svoje pravo prenese na drugu osobu. Posebni razlog

njihove ekspanzije je u tome što je radni vijek sve kraći, populacija je sve zdravija i sve

duže živi pa se tako povećava dio života koji se provodi u mirovini. Dio mirovinskih

fondova uključuje socijalno osiguranje i osiguranje života za svoje članove (Leko, 2008,

str.62 i 63).

Razlikujemo privatne mirovinske fondove povezane za poduzeće zaposlenja (velike

proizvođačke korporacije, trgovinski i uslužni sektor, sindikalna udruženja) i državne

mirovinske fondove, pod pokroviteljstvom države (obrazovanje, policija, vojska,

uprava, sudstvo) (Leko, 2008, str.63).

Postoje obvezni i dobrovoljni mirovinski fondovi. Obvezni mirovinski fondov je onaj u

kojem se obvezno osiguravaju na temelju individualne kapitalizirane štednje osiguranici

osigurani prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju i drugih zakona.

Dobrovoljni mirovinski fond je onaj u kojem se dobrovoljno osiguravaju osobe na

temelju individulane kapitalizirane štednje (Novak, 2005, str.318 i 319).

Fondovima, u pravilu, upravlja banka, osiguravateljno društvo ili druga financijska

institucija kao povjerenik (trustee), stoga ih ne treba doživljavati kao institucije, već kao

planove (pension plans) ili modele štednje za starost. Uz to, većina uplata dolazi od

poslodavca. Kako im je cilj očuvati realnu vrijednost i ostvariti prihode na prikupljena

15

sredstva članova radi većih isplata po njihovu odlasku u mirovinu, mirovinski su

fondovi i neoporezovane institucije (Leko, 2008, str. 63).

Investicijski fondovi, (fondovi zajedničkog ili uzajamnog ulaganja) su kanali putem

kojih se uštede velikog broja pojedinačnih investitora mogu usmjeriti u obveznice,

dionice ili vrijednosnice na tržištu novca (Novak, 2005, str.310).

Takva prikupljena novčana sredstva široke javnosti – individualnih investitora su udjeli

u imovini fonda (uniti). Udjeli, za razliku od dionica, daju pravo na dobit iz plasmana

fonda, ali ne daju pravo upravljanja ili je to pravo ulagača ograničeno (Leko, 2008,

str.65).

Posebno su privlačni malim investitorima kojima nude profesionalne usluge upravljanja

velikim portfeljem vrijednosnica, odnosno investicijskim fondovima koji tako nastaju.

Kupnjom vrijednosnica koje nudi investicijski fond, mali štediša postiže veću stabilnost

cijena i smanjuje rizik, dobiva mogućnost za kapitalne dobiti, te posredan pristup

vrijednosnicama s visokom prinosom koje se mogu kupovati samo u velikim blokovima

(Novak, 2005, str.310).

Fondove organiziraju posebne tvrtke za upravljanje fondovima, banke, štedionice,

brokerske kuće i osiguravateljna društva. Fondom upravljaju posebni manageri (grupa

ili kompanija) koji kreiraju fond, vode marketing, prodaju udjele, obavljaju reotkup,

vode administraciju fonda.

Prvi investicijski fond spominje se 1822.godine u Nizozemskoj kada je kralj William I

osnovao prvi „investment trust“ s namjerom ulaganja na inozemna tržišta (Cingula i

Klačmer Čalopa, 2009, str.102).

Fondova ima više vrsta. Razlikuju se prema pravnom statusu, organizaciji, naknadama

organizatoru, pravima članova, metodama kupnje i prodaje udjela, itd.

Neki fondovi ulažu u dionice, drugi u obveznice, neki strukturiraju portfelj

kombinirajući dionice i obveznice, neki nose fiksni prihod, mnogi su specijalizirani za

ulaganje u nekretnine. Gotovo 50% fondova u svijetu su dionički, 20% obveznički, 20%

su fondovi novčanog tržišta, a ostalo su „hibridni“, „indeksni“ i sl.

Međutim, osnovna podjela je ona na otvorene i zatvorene fondove.

Otvoreni fondovi (open-end) imaju promjenjivi broj udjela. Ulaganjem novca u fond

kreiraju se novi udjeli i povećava veličina fonda. Fond je na zahtjev člana dužan

16

reotkupiti prodane udjele pa svaki takav reotkup znači smanjenje broja udjela i veličine

fonda. Kod ovog tipa fonda ne postoje ograničenja u broju udjela.

Kod zatvorenog fonda (closed-end) stvara se skup točno određenih vrijednosnica i

emitiraju i prodaju udjeli u tome skupu po ponudbenoj cijeni. Broj udjela je fiksan i

fond ih ne otkupljuje, već se prodaju na burzi ili organizatoru fonda. Fond se organizira

ispravom o povjerbi (Leko, 2008, str.65-67).

Brokerska društva spadaju u burzovne posrednike, a to su ovlaštene osobe koje na

burzama posreduju između zainteresiranih prodavatelja i kupaca predmeta burzovnog

poslovanja. Dakle, brokerska društva su posrednici između svojih komitenata –

investitora koji su većinom iz javnosti i brokera na parketu burze koji su članovi burze.

Kontakt s brokerskim društvom prvi je korak prema realizaciji kupnje/prodaje

vrijednosnog papira na burzi. Proces poslovanja preko brokerskih društava započinje

tako da investitor, koji je najčešće iz javnosti, otvara svoj račun kod jednog ili više

burzovnih posrednika i na taj način postaje njihov komitent.

Fizičke osobe koje posluju na burzi ili rade u brokerskim društvima na poslovima

trgovanja, a imaju položen poseban stručni ispit nazivaju se brokeri (Cingula i Klačmer

Čalopa, 2009, str.91 i 92).

Broker je samostalan trgovac koji nema trajni ugovorni odnos, već na temelju

povremenih naloga posreduje između kupca i prodavatelja pri sklapanju kupoprodajnog

ugovora. Oni dakle spajaju, dovode u vezu prodavatelja i zainteresiranog kupca na

tržištu određene robe. Nastupaju kao agenti svojih nalogodavatelja (principal –

pretpostavljeni), te rade u njihovo ime i za njihov račun. Brokeri se smatraju posebnom

vrstom stručnjaka jer su u potpunosti upoznati s robom i uvjetima prodaje na tržištu.

Broker mora u potpunosti izvršiti svoj posrednički posao koji je dobio od svog klijenta.

Nalogodavatelj mora imati potpuno povjerenje u svog brokera. Poslovi koje brokeri

obavljaju za svoje komitente mogu biti najobičnija prodaja i nabava robe na tržištu,

davanje savjeta, povjereni poslovi na robnoj burzi, međunarodnoj ili nekoj drugoj

aukciji, ili kupoprodaja vrijednosnih papira na burzama efekata. Brokeri za obavljene

transakcije zaračunavaju proviziju, koju obračunava od ugovorene vrijednosti predmeta

kupoprodaje.

Važno je naglasiti da prema pravilima burze njihovi članovi mogu djelovati

naizmjenično kao posrednici ili kao trgovci u svoje ime, ali ni u kojem slučaju ne smiju

17

iskorištavati prednosti koje bi mogli steći u odnosu na svoje komitente. Pravilo koje

nikada ne smiju prekršiti glasi: broker ne smije izvršiti neku transakciju u svoje ime ako

ima nalog svog komitenta o izvršenju iste transakcije. Broker također ne smije bez

komitentova pristanka ispuniti njegov nalog prodajom ili kupnjom iz vlastitog računa

(Cingula i Klačmer Čalopa, 2009, str.93).

Leasing je u modernom poslovanju u svijetu prisutan već više od 40 godina. Leasing

predstavlja posebnu metodu srednjoročnog i dugoročnog financiranja koji se temelji na

korištenju, a ne na posjedovanju investicijskog dobra (predmeta leasinga). Riječ je o

posebnom aranžmanu o najmu nekog investicijskog dobra u kojem davatelj leasinga

nabavlja određeni predmet leasinga i predaje ga korisniku leasinga na korištenje, a

korisnk leasinga obvezuje izvršiti niz isplata (rata leasinga) davatelju leasinga u

vremenu trajanja leasinga. Leasingom se mogu financirati vozila (osobna, gospodarska,

specijalna, motocikli, plovila, zrakoplovi...), strojevi, nekretnine itd. Osnovne vrste

leasinga su operativni i financijski leasing.

Osnovni smisao operativnog leasinga je korištenje predmeta leasinga bez stjecanja

vlasništva. Pravni i ekonomski vlasnik predmeta leasinga je davatelj leasinga (leasing

društvo). Nakon isteka ugovora predmet leasinga vraća se vlasniku. Predmet leasinga

otpisuje se u knjigama davatelja leasinga te tako ne opterećuje bilancu korisnika

leasinga. Prilikom sklapanja ugovora korisnik leasinga uplaćuje jamčevinu, koja

umanjuje iznos financiranja i otplate, koja se nakon isteka ugovora vraća korisniku.

Primatelj leasinga mjesečno prima račun s posebno istaknutim PDV-om. Mjesečna rata

leasinga ulazi u trošak poslovanja, a PDV se odbija kao predporez. Operativni leasing

namjenjen je pravnim i fizičkim osobama, a naročito onima koji su u sustavu PDV-a.

Osnovni smisao financijskog leasinga je korištenje i stjecanje vlasništva. Pravni vlasnik

predmeta leasinga tijekom trajanja ugovora je davatelj leasinga, dok je ekonomski

vlasnik korisnik (svi rizici i koristi povezani s vlasništvom nad predmetom leasinga,

prelaze na korisnika). Po ispunjenju svih obveza iz ugovora vlasništvo nad predmetom

leasinga prelazi na korisnika. Predmet leasinga otpisuje se u knjigama korisnika

leasinga, a zaduženje je na ukupan iznos leasinga. PDV se može obračunati po isporuci

predmeta leasinga na ukupni iznos zaduženja (glavnica + kamata) i može se odbiti kao

predporez. Druga mogućnost je financijski leasing s financiranjem PDV-a, gdje se PDV

obračunava na neto vrijednost predmeta leasinga, a preostali PDV na kamatu

18

obračunava se mjesečno i ulazi u predporez. Prilikom sklapanja ugovora korisnik

leasinga uplaćuje akontaciju (učešće), koja umanjuje iznos financiranja i otplate.

Financijski leasing namjenjen je pravnim i fizičkim osobama.

Burza je stalno mjesto trgovanja prema strogo određenim pravilima i uzancama

istovrsnom robom koja nije stvarno prisutna. Zadatak burze je da djeluje na stabilnost

tržišta, da cijene robe kojom trguju drže koliko god je to moguće u granicama ne samo

ponude i potražnje, već i granicama realne vrijednosti (Hanžeković, 1990, str.26).

To je trgovačka institucija, odnosno organizirano i javno tržište na kojem se trguje

standardiziranom robom, uslugama, domaćom i stranom valutom što je sve pobrojano u

statutu i pravilima o trgovanju burze. Trgovanje se odvija u točno određeno vrijeme i po

unaprijed propisanim postupcima. Sudionici u trgovini na burzi mogu biti samo

ovlaštena društva koja su ujedno i članovi burze (Cingula i Klačmer Čalopa, 2009,

str.58).

Ime burze nastalo je od latinske riječi „bursa“. Počeci trgovanja vezani su uz

Amsterdam, oko 15.stoljeće, dok je prvo tržište dionica utemeljeno u Londonu oko

1670.godine. Najpoznatija burza na svijetu, New York Stock Exchange, započela je s

radom 1817.godine (Richardson, 1997, str.41).

Porodični grb plemićke obitelji Van de Burze, koji je krasio njihovu kuću na trgu

Bruggeu u Belgiji, predstavljao je inspiraciju za ime burza. Taj grb imao je oblik dvije

kožne torbe (borsa) (Cingula i Klačmer Čalopa, 2009, str.59).

Burza vrijednosnica organizirano je i centralizirano fizičko mjesto trgovanja dionicama

i obveznicama na kojem članovi burze trguju prema specifičnom skupu pravila i

regulacije i to kao posrednici (brokeri) ili za vlastiti račun (dealeri, traderi). Burza je

udruženje registriranih članova i na njoj mogu trgovati samo članovi burze koji na njoj

imaju jedno ili više uplaćenih mjesta. Zadatak burze je osigurati infrastrukturu i

trgovanje na njoj listiranim – uvrštenim vrijednosnicama. Prije uvrštavanja na listu

vrijednosnica kojima se trguje na burzi, emitent vrijednosnice dužan je podnijeti burzi

dokaze o ispunjavanju uvjeta za uvrštavanje (podaci o iznosu godišnje dobiti, broj

dionica ponuđenih javnosti, broj krupnih dioničara i slično). Na burzama se prema

posebnim pravilima danas omogućava i trgovanje neuvrštenim vrijednosnicama.

Uspjeh i priznanje ostvareno trgujući dionicama na tržištu vrijednosnih papira

predstavlja cilj svakog ulagača. Niti jedno drugo tržište ne privlači i uzbuđuje više ljudi

19

od tržišta vrijednosnih papira. Na burzi se susreću kupci, posrednici i prodavatelji

vrijednosnih papira (Leko, 2008, str.87 i 88).

Organizirane burze vrijednosnih papira pružaju poslovnom svijetu sljedeće koristi:

Burze vrijednosnih papira olakšavaju proces investiranja jer su one mjesta na

kojima se transakcije obavljaju učinkovito i relativno jeftino. Investitori su zato

sigurni da će imati mjesto na kojem će moći prodati svoje papire, ako to žele.

Porast likvidnosti koji na taj način osigurava burza omogućuje investitorima da

prihvate nižu stopu prinosa nego inače, a to znači da burza snižava troškove

kapitala.

Burza je kao tržište vrijednosnih papira institucija na kojoj se naprekidnim

transakcijama testira vrijednost ovih papira. Kupnja i prodaja predstavljaju

procjene vrijednosti i perspektive društva i njihovih vrijednosnih papira.

Perspektive koje se procjenjuju kao dobre, imat će veće vrijednosti, čime će

olakšati novo financiranje i rast.

Cijene vrijednosnih papira stabilnije su zbog operacija burze. Organizirana

tržišta poboljšavaju likvidnost čineći tržište kontinuiranim, što omogućava

češće, ali manje promjene cijena.

Prema predmetu poslovanje burze dijelimo na (Veselica, 1987, str.107):

efektne burze,

devizne burze,

novčane burze;

robne burze.

Efektne burze – prvoklasni vrijednosni papir kao npr.: dionice, certifikati, obveznice te

niz drugih vrijednosnih papira predstavljaju predmet poslovanja na efektnoj burzi. Prva

efektna burza osnovana je u Amsterdamu 1672. godine. Konstantan rast i razvoj

efektnih burzi utjecati će na izuzetno visok priliv i odliv, kratkoročnog i dugoročnog

kapitala.

Devizne burze – ponuda i potražnja deviznih sredstava usklađuje se na deviznim

burzama. Na deviznim burzama također se određuje tečaj pojedine valute. Međunarodni

monetarni fond i Europski monetarni sporazum te njihov multilateralni sporazum bio je

20

temelj formiranja deviznih tečajeva na deviznom međubankarskom tržištu i deviznim

burzama. Te su se aktivnosti odvijale do ožujka 1973. godine.

Novčane burze – likvidnost banaka koje uzimaju kredit, realizacija kamatne arbitraže i

realizacija određene špekulacione aktivnosti temeljne su aktivnosti na međunarodnom

novčanom tržištu. Novčano tržište može biti nacionalno i međunarodno.

Robne burze – promptni i terminski poslovi koji se obavljaju na robnim burzama. Njih

razlikujemo prema danu izvršenja zaključenog posla. Kod promptnih poslova izvršenje

je odmah, a prodana roba se isporučuje i plaća. Terminski burzovni poslovi najčešće su

špekulativnog karaktera. Samo roba koja ima točno označene određene standarde, roba

koja je pravilno sortirana te klasificirana može biti ponuđena na robnom burzovnom

tržištu.

21

3. ZNAČAJKE NEDEPOZITNIH FINANCIJSKIH INSTITUCIJA U

REPUBLICI HRVATSKOJ

Značajke nedepozitnih financijskih institucija u Republici Hrvatskoj u ovom dijelu

diplomskog rada elaborirane su kroz sljedeće teme: 1) financijski sustav u Republici

Hrvatskoj, 2) analiza osiguravajućih društava u Republici Hrvatskoj, 3) analiza

mirovinskih fondova u Republici Hrvatskoj, 4) analiza investicijskih fondova u

Republici Hrvatskoj, 5) leasing i 6) Zagrebačka burza.

3.1. FINANCIJSKI SUSTAV U REPUBLICI HRVATSKOJ

Korjenite promjene u financijskom sustavu počele su odmah po osamostaljivanju

Republike Hrvatske, tako da je rast i razvoj Hrvatskog gospodarstva određen napretkom

Hrvatskog tržišta kapitala. Od samog početka namjera je bila izgraditi tržištu primjeren,

učinkovit, svijetu kompatibilan i usporediv financijski sustav uz obvezu cjelokupnog

gospodarstva da se što adekvatnije prilagodi svjetskim trendovima (Leko, 2008,

str.127).

Zadatak je financijskog sustava da osigura da većina sredstava koja su ostavljena kao

štednja bude usmjerena kroz financijska tržišta kako bi podržala investicije koje

poduzimaju pojedinci, poduzeća ili država. Investicije se općenito odnose na nabavu

kapitalnih dobara, kakve su zgrade i oprema te nabavu sirovina i robe namijenjene

prodaji. No isto tako za onoga koji kupuje vrijednosni papir to predstavlja investiciju

(Novak, 2005, str.8).

Cilj svakog tranzicijskog gospodarstva je znatno razviti te povećati kulturu investiranja

u vrijednosne papire od strane domaćih ulagača. Da bi ostvarila zadane ciljeve u vidu

funkcionalnog trgovanja vrijednosnim papirima na svom tržištu vlada RH predlaže

Zakon o vrijednosnim papirima koji donosi Hrvatski Sabor na sjednici 3. srpnja 2002.

godine.

Postupak izdavanja vrijednosnih papira, uvjeti za organizirano javno trgovanje

vrijednosnim papirima, poslovi s vrijednosnim papirima, osobe ovlaštene za obavljanje

poslova s vrijednosnim papirima, cjelokupna zaštita ulagatelja i nositelja prava iz

vrijednosnih papira, ustrojstvo i ovlaštenja središnje depozitarne agencije, burza i

22

uređenje javnih tržišta te nadležnost Komisije za vrijednosne papire detaljno su

utvrđene Zakonom o tržištu vrijednosnih papira (Narodne novine br.84/02).

Bankocentričnost predstavlja osnovno obilježje hrvatskog financijskog sektora što znači

da u Republici Hrvatskoj dominantnu poziciju u financijskom sustavu zauzimaju

poslovne banke, čiji rad regulira i nadzire središnja banka – Hrvatska narodna banka

(HNB). Poslovne banke najaktivnije su financijske institucije u platnom sustavu i na sva

tri financijska tržišta: novčanom, deviznom i tržištu kapitala. Popis banaka 3.ožujka

2009. godine iznosio je 32 poslovne banke (Financijski sustav Republike Hrvatske,

2011).

Domaća valuta u Republici Hrvatskoj je kuna. U platnom sustavu fizičke i pravne osobe

obavljaju sve bezgotovinske platne transakcije u zemlji i s inozemstvom preko

poslovnih banaka. Same poslovne banke svoje međusobne bezgotovinske platne

transakcije obavljaju preko HNB-a. S druge strane, HNB preko poslovnih banaka

regulira količinu gotovog novca u optjecaju. Funkcioniranje platnog sustava u zemlji

regulira i nadzire HNB.

Na novčanom tržištu poslovne banke prikupljaju slobodna novčana sredstva i

pozajmljuju ih fizičkim i pravnim osobama. Banke pozajmljuju likvidnost i međusobno

na tzv. međubankovnom tržištu, a povremeno uzajmljuju likvidnost na novčanom

tržištu i od drugih pravnih osoba koje nisu banke. Banke to mogu činiti neposredno ili

uz posredovanje Tržišta novca i kratkoročnih vrijednosnica d.d. (poznato kao Tržište

novca Zagreb, TNZ).

Na tržištu kapitala banke se pojavljuju u dvostrukoj ulozi, neposredno pozajmljujući

kapital fizičkim osobama te pravnim osobama koje nemaju neposredan pristup tržištu

kapitala, i ulažući u instrumente tržišta kapitala koje su izdale pravne osobe koje imaju

neposredan pristup tom tržištu. Ulagati u instrumente tržišta kapitala mogu i sve druge

pravne i fizičke osobe, uz posredovanje licenciranih brokera, koji tim instrumentima

trguju preko Zagrebačke burze (ZB ili, engleskom kraticom, ZSE). Za urednu namiru

transakcija kupnje i prodaje vrijednosnih papira na domaćem tržištu kapitala zaduženo

je Središnje klirinško depozitarno društvo (SKDD).

Na deviznom tržištu banke zadovoljavaju domaću potražnju za stranom valutom kao i

inozemnu potražnju za domaćom valutom. Uz banke, na ovom su tržištu aktivni i

ovlašteni mjenjači, čije poslovanje regulira HNB, a nadzire Devizni inspektorat

23

Ministarstva financija. Preko ovlaštenih mjenjača odvija se trgovina fizičkih osoba

stranom gotovinom i čekovima, dok uz te poslove banke obavljaju i sve druge vrste

trgovine stranom valutom, s fizičkim i pravnim osobama. Banke (i država) povremeno

trguju stranom valutom i s HNB-om, neposredno ili na tzv. deviznim aukcijama, a HNB

kroz te transakcije regulira cijenu domaće valute na deviznom tržištu.

Uz poslovne banke, bankarski sektor financijskih posrednika u Republici Hrvatskoj čine

još stambene štedionice te štedne banke i kreditne unije. Stambene štedionice potiču

nacionalnu štednju i stambeno zbrinjavanje tako što prikupljaju štednju fizičkih osoba s

ciljem da je nakon zakonski propisanog roka plasiraju tim istim osobama u obliku

povoljnih stambenih kredita. Štedne banke i kreditne unije nastale su transformacijom

štedno-kreditnih zadruga, a njihovo poslovanje regulira i nadzire HNB.

1. rujna 2010.godine, broj stambenih štedionica koje imaju odobrenje za rad iznosio je 4

stambene štedionice.

Na popisu štednih banaka iz 1. lipnja 2011.godine, nalazila se samo jedna štedna banka.

Stanje na dan 23. travnja 2013.godine, broji 26 kreditnih unija koje su upisane u sudski

registar (Popis kreditnih unija upisanih u sudski registar, 2013).

Hrvatska banka za obnovu i razvitak (HBOR) ima ulogu razvojne i izvozne banke

osnovane sa svrhom kreditiranja obnove i razvoja hrvatskoga gospodarstva. Interese

bankarskog sektora kod nadzorno-regulatornih institucija i u javnosti zastupaju

Hrvatska udruga banaka (HUB) i Udruženje banaka pri Hrvatskoj gospodarskoj komori

(HGK).

Nebankarski sektor financijskih posrednika čine društva za osiguranje, društva za

leasing, društva za upravljanje mirovinskim fondovima i društva za upravljanje

investicijskim fondovima, čije poslovanje regulira i nadzire Hrvatska agencija za nadzor

financijskih usluga (HANFA). HANFA regulira i nadzire i poslovanje tzv. pomoćnih

financijskih institucija kao što su brokerska društva, društva za investicijsko

savjetovanje, uređene burze, posrednici u osiguranju i sl.

Republika Hrvatska broji 17 društava za osiguranje (životno) i 20 društava za

osiguranje (neživotno), te jedno društvo za reosiguranje; 24 leasing društva; 4 obvezna

mirovinska fonda, 6 dobrovoljnih mirovinskih fondova i 17 zatvorenih mirovinskih

fondova; 118 otvorenih investicijskih fondova i 7 zatvorenih investicijskih fondova, te

24

26 društava za upravljanje investicijskim fondovima (Hrvatska agencija za nadzor

financijskih usluga, 2013).

Uz aktivnosti HNB-a i HANFA-e, glatko funkcioniranje hrvatskoga financijskog

sustava ovisi i o aktivnostima nekih drugih nadzorno - regulatornih i pomoćnih

financijskih institucija. To su, primjerice, Državna agencija za osiguranje štednih uloga i

sanaciju banaka (DAB), koja nadzire sustav zaštite depozita kod bankarskih financijskih

posrednika, i Uprava za financijski sustav Ministarstva financija RH, koja u suradnji s

drugim institucijama priprema zakonske prijedloge iz sfere financijskog poslovanja. Tu

su također Hrvatski registar obveza po kreditima (HROK), Središnji registar

osiguranika (Regos) i Financijska agencija (Fina), institucije koje pružaju specifične

pomoćne uloge ostalim sudionicima na domaćem financijskom tržištu.

3.2. ANALIZA OSIGURAVAJUĆIH DRUŠTAVA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Osiguravajuća društva predstavljena su kroz cjeline: 1) karakteristike i razvoj, 2)

poslovanje društava za osiguranje, i 3) potrebna sredstva društva za osiguranje.

3.2.1. Karakteristike i razvoj

Vodeća osiguravajuća društva u Hrvatskoj su Croatia osiguranje d.d., Allianz Zagreb

d.d., Grawe Hrvatska d.d., Kvarner VIG d.d., Euroherc osiguranje d.d., i ostali, te kao

takvi u svojoj ponudi imaju proizvode životnih osiguranja, osiguranje kuće ili stana,

kasko osiguranja vozila, putnog osiguranja, osiguranja od nezgode i proizvode

pomorskog osiguranja (Osiguravajuća društva, 2013).

Osnivanje i poslovanje osiguravateljnih društava u Republici Hrvatskoj regulirano je

Zakonom o osiguranju iz 1994., 1997., 1999. i 2005. Ovim zakonom uređuju se uvjeti i

način obavljanja poslova u društvima koja se bave osiguranjem imovine i osoba, kao i

nadzor nad njihovim poslovanjem (Narodne novine, br.151/05).

Poslove osiguranja obavljaju slijedeća društva za osiguranje (Novak, 2005, str.299):

dioničko društvo za osiguranje,

društvo za uzajamno osiguranje,

vlastito društvo za osiguranje;

javno društvo za osiguranje.

25

Regulaciju i nadzor te izdavanje odobrenja za rad društva za osiguranje, od 1.siječnja

2006. daje Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (HANFA). Ova agencija

također obavlja nadzor da li društvo posluje sukladno Zakonu o osiguranju i drugim

propisima (Leko, 2008, str.164).

Uz Hrvatsku agenciju za nadzor financijskih usluga u Hrvatskoj postoji i Hrvatski ured

za osiguranje. Hrvatski ured za osiguranje je neprofitna pravna osoba koja u pravnom

prometu s trećim osobama predstavlja udruženje društava za osiguranje sa sjedištem u

Republici Hrvatskoj.

Osiguravajuća društva u Republici Hrvatskoj osnivaju se kao klasična društva, a njihov

broj se je mijenjao tijekom vremena, što se može vidjeti u sljedećoj tablici.

Tablica 1: Broj društava za osiguranje i društava za reosiguranje u razdoblju od 2006.

do 2012.godine u Republici Hrvatskoj

2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012.

Životno

osiguranje 4 5 8 8 6 7 7

Neživotno

osiguranje 5 8 9 10 10 10 10

Složeno

osiguranje 11 10 10 10 10 10 10

Reosiguranje 2 2 2 2 1 1 1

UKUPNO 22 25 29 30 27 28 28

Izvor: Regulatorno informativni publikacijsko edukacijski servis Hanfe (17.05.2013.)

Na temelju podataka Regulatorno informativnog publikacijsko edukacijskog servisa

Hanfe (zaključno sa 31.12.), za uočiti je kako najmanji broj društava bilježi

2006.godina, što bi se moglo pripisati financijskoj krizi. Od ukupnog broja društava,

najmanji broj bilježe društva životnog osiguranja i društva za reosiguranje. 2007. i

2008.godina bilježe blagi porast, dok razdoblje od 2009. do 2012.godine bilježi

smanjenje. Danas u Republici Hrvatskoj posluje ukupno 28 društava za osiguranje

(zaključno sa 31.12.2012.godine, budući da podaci za 2013.godinu nisu dostupni).

Sljedećom tablicom prikazana je ukupna bruto premija i ukupna aktiva osiguravajućih

društava.

26

Tablica 2: Ukupna bruto premija i ukupna aktiva osiguravajućih društava u razdoblju

od 2006. do 2012.godine u Republici Hrvatskoj

Godina

(31.12)

Ukupna bruto premija

(u mil. HRK)

Ukupna aktiva

(u mil. HRK)

2006. 8.180.154 19.662.801

2007. 9.064.932 23.245.868

2008. 9.686.102 25.690.094

2009. 9.411.336 27.919.627

2010. 9.230.986 30.114.673

2011. 9.145.245 31.922.647

2012. 9.038.475 34.049.932

Izvor: Regulatorno informativni publikacijsko edukacijski servis Hanfe (08.07.2013.)

Ukupna zaračunata bruto premija u 2006.godini zbog financijske krize bilježi najmanji

iznos od 8.180.154 kuna, u odnosu na nadolazeće godine. 2008.godina bilježi najveći

porast i zaračunata bruto premija iznosi 9.686.102 kuna, te narednih godina počinje

lagano padati. Svoj najmanji rast zabilježila je posljednja, 2012.godina, u odnosu na

prethodne godine te ukupna bruto premija iznosi 9.038.475 kuna. Premija po stanovniku

bilježi rast sve do 2009.godine, kada je on zaustavljen kao posljedica financijske krize.

Ukupna aktiva svoj najveći porast bilježi 2012.godine, u iznosu od 34.049.932 kuna,

dok svoj najmanji porast bilježi 2006.godina sa svega 19.662.801 kuna. Uzimajući u

obzir te dvije godine, bilježi se razlika u iznosu od 14.387.131 kuna. Prema podacima

HANFA -e, u razdoblju od 1. siječnja 2011. do 31. prosinca 2011. kao rezultat

poslovanja društava za osiguranje i društava za reosiguranje ostvarena je neto dobit od

410,3 mil. kuna, što predstavlja povećanje neto dobiti u iznosu od 119,7 mil. kuna u

odnosu na 2010. kada je ostvareno 290,6 mil. kuna neto dobiti.

27

3.2.2. Poslovanje društava za osiguranje

Poslove osiguranja i reosiguranja društvo za osiguranje obavlja u svoje ime i za svoj

račun, a društvo za osiguranje može obavljati poslove i u svoje ime, a za račun drugih

osoba ili u ime i za račun drugih osoba ili može posredovati kod tih poslova. Za obveze

iz ugovora o osiguranju i ugovora o reosiguranju društvo za osiguranje odgovara svim

sredstvima.

Za ukupni iznos naknade nastalih šteta i ostalih obveza društva za uzajamno osiguranje

koje se ne mogu namiriti iz sredstava društva jamče osiguranici svojim sredstvima

sukladno ugovoru o osnivanju društva.

Sredstva s kojima društvo za osiguranje posluje su: sredstva temeljnog kapitala, premija

osiguranja, tehničke pričuve, sredstva preventive, pričuve sigurnosti i ostala sredstva

društva.

Sredstva osiguranja života društvo za osiguranje dužno je voditi na posebnom računu i

ona se ne mogu koristiti niti se nad njima može provoditi prisilno izvršenje za

pokrivanje obveza društva za osiguranje koje ne proizlaze iz osiguranja života. Sredstva

osiguranja života imaju karakter štednje. Iz sredstava osiguranja života društvo za

osiguranje dužno je oblikovati matematičku pričuvu osiguranja života. Matematička

pričuva osiguranja života jest razlika između sadašnje vrijednosti svih budućih obveza

osiguratelja po ugovorima iz osiguranja života i sadašnje vrijednosti svih budućih

obveza ugovaratelja osiguranja po tim ugovorima (Novak, 2005, str.305).

Pod osiguranjem se života smatraju sve vrste dugoročnih ugovora o osiguranju osoba

kod kojih se kumuliraju sredstva štednje ili sredstva za pokriće povećanih rizika u

kasnijim godinama osiguranja (mirovinsko osiguranje, osiguranje invalidskih renti i sl.).

Prihodi društva za osiguranje jesu premije osiguranja, ispravljene za iznose prijenosnih

premija i premija predanih u reosiguranje, potom premije aktivnih poslova suosiguranja

i reosiguranja, ostali prihodi poslova osiguranja, prihodi od sudjelujućih interesa i

ostalih ulaganja, ostali poslovni prihodi i izvanredni prihodi.

Pod rashodima društva za osiguranje razumijevaju se troškovi za štete po osnovi

osiguranja, suosiguranja, ugovorenih svota, umanjeni za udio reosiguravatelja u

štetama, rashodi za preventivu, ostali troškovi poslova osiguranja, troškovi za provedbu

djelatnosti osiguranja i reosiguranja te izvanredni troškovi (Novak, 2005, str.306).

28

3.2.3. Potrebna sredstva društva za osiguranje

Društvo za osiguranje mora trajno raspolagati jamstvenim kapitalom dovoljnim da se

njime jamči stalno ispunjenje obveza društva iz ugovora o osiguranju.

Jamstveni kapital čine:

temeljni kapital,

pričuve sigurnosti,

druge pričuve društva,

zadržana dobit;

dio dobiti tekuće godine – koji se predviđa za raspored u temeljni kapital,

pričuve i zadržanu dobit.

Društvo za osiguranje drži sredstva na računima i u plasmanima u Republici Hrvatskoj i

u poslovanju tim sredstvima dužno je brinuti o sigurnosti plasmana, odnosno ulaganja,

kako ne bi ugrozilo njihovu vrijednost i vlastitu likvidnost u izvršenju svojih obveza.

Ulaganje sredstava u nekretnine, opremu i uređenje poslovnog prostora, vlasničke uloge

u društvu za osiguranje i druga trgovačka društva ne može prijeći 50% jamstvenog

kapitala društva.

Ulaganje u zajmove osigurane hipotekom upisanom na nekretninama i pokretnim

stvarima ili garancijom na puni iznos zajma s kamatama, koju daje banka, država,

županija, grad ili kotar, ne mogu prijeći 40% raspoloživih sredstava društva, time da

iznos zajma koji se osigurava hipotekom ne može prijeći 60% prometne vrijednosti

stvari na kojoj je hipoteka upisana.

Ulaganje u dionice i druge utržive vrijednosne papire, kao obveznice, udjele u

investicijskim fondovima i druge instrumente tržišta novca i kapitala, kojima se trguje

na uređenim tržištima, ne može prijeći 40% raspoloživih sredstava društva.

Ulaganje u vrijednosne papire kojima se ne trguje na uređenim tržištima novca i

kapitala ne može prijeći 10% raspoloživih sredstava društva. Pojedinačno ulaganje

sredstava društva za osiguranje u dionice ili udjele u trgovačkim društvima i zajmove ne

može prijeći 5% raspoloživih sredstava društva.

Akontacije i zajmovi, koje društvo prema općim uvjetima osiguranja odobrava uz

predočenje svojih vlastitih polica, ne mogu prijeći 10% raspoloživih sredstava društva.

29

Zajmovi osiguranicima, obrtnicima, poljodjelcima ili slobodnim profesijama osigurani

hipotekom upisanom na nekretninama i pokretnim stvarima ne mogu prijeći 20%

raspoloživih sredstava društva. Pojedinačno ulaganje društva u ovakve zajmove ne

može prijeći 3% raspoloživih sredstava društva (Novak, 2005, str.306-307).

3.3. ANALIZA MIROVINSKIH FONDOVA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Mirovinski fondovi prikazani su obradom sljedećih tema: 1) mirovinski sustav

osiguranja u Republici Hrvatskoj, 2) obvezni mirovinski fondovi, 3) dobrovoljni

mirovinski fondovi.

3.3.1. Mirovinski sustav osiguranja u Republici Hrvatskoj

Na osnovu Zakona o mirovinskim osiguravajućim društvima i isplati mirovina na

temelju individualne kapitalizirane štednje (1999, 2000), Zakona o obveznim i

dobrovoljnim mirovinskim fondovima (1999, 2000, 2003, 2007) i Zakona o

mirovinskom osiguranju (1998, 2000, 2001, 2002), u Republici Hrvatskoj je 1.siječnja

2002.godine započeo proces mirovinske reforme i stvaranja novog sustava mirovinskog

osiguranja temeljenog na individualnoj kapitaliziranoj štednji.

Zakon sadrži i odredbe koje stupaju na snagu danom prijama Republike Hrvatske u

Europsku uniju (Tržište kapitala u Republici Hrvatskoj, 2010).

Osnovni ciljevi provedene mirovinske reforme bili su da se socijalna odgovornost s

države prenese na pojedinca i da se uspostavi dugoročni održivi mirovinski sustav koji

će biti usklađen s gospodarskim i demografskim kretanjima (Leko, 2008, str.165).

Mirovinski je sustav u Hrvatskoj tijekom 2001. i 2002. godine znatno promijenjen.

Način financiranja mirovina isključivo iz državnog sustava promijenjen je u mješoviti

(koji je danas na snazi) - državni i privatni (Mirovinski sustav, 2013).

U sklopu mirovinske reforme osiguranje na prvoj razini dio je starog sustava i temelji se

na načelu međugeneracijske solidarnosti, u nadležnosti je Hrvatskog zavoda za

mirovinsko osiguranje (države) i obvezan je za sve zaposlene osobe. Drugi i treći stup

uvedeni su mirovinskom reformom. Dijelom je zadržan stari način prikupljanja

sredstva, a drugim je dijelom u sustav uvedena osobna štednja za starost.

30

Osiguranje na drugoj razini čine posebno osnovani mirovinski fondovi i mirovinska

osiguravajuća društva i osiguranje na trećoj razini čine uz mirovinska osiguravajuća

društva i dobrovoljni mirovinski fondovi.

Još uvijek postoji međugeneracijska solidarnost, ali zaposlenici i osobno štede u

drugom mirovinskom stupu, a omogućena im je i dobrovoljna štednja u trećem

mirovinskom stupu. Znači mirovinski fondovi mogu poslovati na dva principa. Mogu

poslovati na principu međugeneracijske solidarnosti gdje se mirovine isplaćuju preko

naknada osoba koji još rade ili zaposlenici mogu tijekom svog radnog vijeka štedjeti za

mirovinu koja će im tada biti isplaćena – kumulacija uplata (Cingula i Klačmer Čalopa,

2009, str.114).

Novi mirovinski sustav funkcionira tako da se osigurava mirovina iz tri nezavisna

izvora. Time se otklanja rizik i povećava očekivana visina mirovine (Mirovinski sustav,

2013).

Reformirani sustav mirovinskog osiguranja u Republici Hrvatskoj zasniva se na tri

stupa mirovinskog osiguranja, a to su:

Prvi mirovinski stup je obvezan i kod njega se ispata vrši po načelu

međugeneracijske solidarnosti, odnosno zaposleni građani izdvajaju 15% bruto

plaće što odlazi Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (HZMO) za

financiranje mirovina postojećih umirovljenika. Kada ti osiguranici steknu

uvjete za mirovinu Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje će im početi

isplaćivati mirovine u skladu sa Zakonom. Mirovina iz prvog mirovinskog stupa

ne može se prenijeti na drugu osobu, niti se može naslijediti.

Drugi mirovinski stup je također obvezan i kod njega se vrši isplata na principu

kumulacije uplata, odnosno zaposlenici izdvajaju 5% svoje bruto plaće na

osobne račune,

Treći mirovinski stup koji je dobrovoljan, nije obavezan, mogu ulagati svi

građani neovisno od zaposleničkog statusa, samostalno se određuje iznos i

dinamika uplata.

U sklopu mirovinske reforme u Hrvatskoj su osnovane dvije institucije, a to su Hrvatska

agencija za nadzor mirovinskih fondova i osiguranja (HAGENA) koja je obavljala

nadzor nad institucijama novog mirovinskog sustava i Središnji registar osiguranika

(REGOS). Nadzor nad poslovanjem mirovinskih fondova preuzela je Hrvatska agencija

31

za nadzor financijskih usluga (HANFA), a REGOS predstavlja središte reformiranog

mirovinskog sustava čiji su osnovni zadaci povezani s kontrolom i osiguranjem uplate

doprinosa (Cingula i Klačmer Čalopa, 2009, str.116).

Mirovinsko društvo upravlja mirovinskim fondom, ono se formira kao dioničko društvo

ili društvo s ograničenom odgovornošću.

Prvi mirovinski fondovi u Hrvatskoj osnovani su 2002.godine (Cingula i Klačmer

Čalopa, 2009, str.115).

U tablici 3. prikazani su broj, struktura te broj članova mirovinskih fondova i kao takvi

mogu se osnovati kao obvezni ili kao dobrovoljni mirovinski fondovi, a u oba slučaja

posluju kao otvoreni i zatvoreni fondovi.

Tablica 3: Broj, struktura i broj članova mirovinskih fondova u razdoblju od 2006. do

2012.godine u Republici Hrvatskoj

Struktura 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012.

Obvezni

mirovinski

fondovi

4 4 4 4 4 4 4

Otvoreni

dobrovoljni

mirovinski

fondovi

6 6 6 6 6 6 6

Zatvoreni

dobrovoljni

mirovinski

fondovi

10 12 15 15 15 15 17

UKUPNO 20 22 25 25 25 25 27

Broj

članova

(UKUPNO)

1.407.8 1.511.5 1.620.7 1.686.3 1.748.9 1.806.6 1.866.9

Izvor: Regulatorno informativni publikacijsko edukacijski servis Hanfe (19.05.2013.)

U ovoj tablici prikazani su broj i struktura mirovinskih fondova u Republici Hrvatskoj

te broj članova mirovinskih fondova, za razdoblje od 2006. do 2012.godine gdje se vidi

32

kako se tokom godina jedino mijenjao broj zatvorenih dobrovoljnih mirovinskih

fondova. Uzimajući u obzir 2006. i 2007.godinu, 2007.godina bilježi porast za dva

fonda kao i 2012.godina dok 2008. godina bilježi porast za tri fonda u odnosu na

2007.godinu. Uz porast zatvorenih dobrovoljnih mirovinskih fondova, raste i broj

članova iz godine u godinu.

Sljedećim grafikonom prikazana je ukupna neto imovina mirovinskih fondova.

Grafikon 1: Ukupna neto imovina mirovinskih fondova u razdoblju od 2006.do 2012.

godine u Republici Hrvatskoj (u mil. HRK)

Izvor: Regulatorno informativni publikacijsko edukacijski servis Hanfe (08.07.2013.)

Ukupna neto imovina mirovinskih fondova se svaku narednu godinu povećava, što

pokazuje i sam rast industrije mirovinskih fondova. Uspoređujući 2006.godinu, kao

godinu početka financijske krize sa 2009.godinom, kao godinom završetka financijske

krize, 2009.godina bilježi rast za 14.250.727 kuna. Najveću vrijednost ima 2012.godina

u iznosu od 53.562.996 kuna, dok najmanju vrijednost ima 2006.godina u iznosu od

16.377.061 kuna.

Sa povećanjem imovine dolazi do potrebe za sve većim ulaganjem na tržištu kapitala,

odnosno mirovinski fondovi postaju jedan od najaktivnijih institucionalnih investitora.

Važnost mirovinskih fondova u Republici Hrvatskoj je sve veća, te oni postaju jedan od

najznačajnijih investitora na financijskom tržištu. Prednost pred drugim oblicima

štednje je što su doprinosi mirovinskom fondu oslobođeni poreza, a i na bilo kakve

dobitke na kapitalu koje se može ostvariti temeljem fondovskih investicija se također ne

16.377.061

21.813.778 23.538.977

30.627.788

38.088.061

43.035.827

53.562.996

0

10.000.000

20.000.000

30.000.000

40.000.000

50.000.000

60.000.000

2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012.

Neto imovina mirovinskih fondova

Neto imovina

33

plaća porez. Kao dodatak tome, niti jedan oblik korporacijskog poreza ne primjenjuje se

na prihod koji ostvaruje fond. Ovakav porezni tretman uglavnom objašnjava

iznenađujući rast veličine mirovisnkih fondova (Cingula i Klačmer Čalopa, 2009,

str.117).

3.3.2. Obvezni mirovinski fondovi

U Hrvatskoj su zaključno s prosincem 2007.godine osnovana četiri obvezna mirovinska

fonda (Mirovinski fondovi, 2013).

Najniži temeljni kapital obveznoga mirovinskog fonda iznosi 40 milijuna kuna (Tržište

kapitala u Republici Hrvatskoj, 2010).

Broj obveznih mirovinskih fondova (OMF) u Republici Hrvatskoj konstantan je od

2003.godine, kada je došlo do spajanja nekih ranije osnovanih fondova; i broji četiri

obvezna fonda. 2002.godina broji sedam obveznih mirovinskih fondova.

Broj članova i neto imovina obveznih mirovinskih fondova prikazani su sljedećom

tablicom.

Tablica 4: Članstvo i neto imovina obveznih mirovinskih fondova u razdoblju od 2006.

do 2012.godine u Republici Hrvatskoj

Godina

(31.12.)

Članstvo u obveznim mirovinskim

fondovima

Neto imovina obveznih

mirovinskih fondova

(u mil. HRK)

2006. 1.322.010 15.919.423

2007. 1.395.693 21.001.886

2008. 1.475.729 22.590.933

2009. 1.522.149 29.264.636

2010. 1.561.454 36.328.054

2011. 1.604.336 41.067.099

2012. 1.652.802 51.133.725

Izvor: Regulatorno informativni publikacijsko edukacijski servis Hanfe (08.07.2013.)

Analizirajući podatke na temelju HANFA-e, obvezni mirovinski fondovi su 2006.

godine bilježili najmanji broj članova, ukupno 1.322.010 člana, dok naredne godine

34

bilježe blagi rast. Največi broj članova obveznih mirovinskih fondova zabilježen je

posljednje 2012.godine, i te godine iznosi 1.652.802 člana.

Neto imovina mirovinskih fondova konstantno raste, a najveću vrijednost neto imovine

imaju obvezni mirovinski fondovi. Stavljajući u odnos 2006. i 2009.godinu, zabilježen

je veliki porast neto imovine za 13.345.213 kuna u 2009. godini. Uspoređujući 2009. i

2012.godinu, 2012.godina bilježi porast. Ona iznosi 51.133725 kuna dok neto imovina

2009.godine iznosi 29.264.636 kuna.

Referentni prinos obveznih mirovinskih fondova se prati uz pomoć indeksa Mirex. On

predstavlja prosječnu vrijednost obračunske jedinice obveznih mirovinskih fondova, a

utvrđuje se svakodnevno i objavljuje na stranicama Hrvatske agencije za nadzor

financijskih usluga.

3.3.3. Dobrovoljni mirovinski fondovi

Najniži temeljni kapital dobrovoljnoga mirovinskog društva iznosi 15 milijuna kuna.

Za članove dobrovoljnoga mirovinskog fonda odobravaju se dobrovoljnome

mirovinskom društvu poticajna sredstva iz državnog proračuna u iznosu 25% uplaćenog

doprinosa pojedinog člana fonda u prethodnoj kalendarskoj godini, ali najviše do uloga

5000 kuna po članu u jednoj kalendarskoj godini (Tržište kapitala u Republici

Hrvatskoj, 2010).

Otvoreni mirovinski fondovi su oblik mirovinskog fonda kod kojeg mogu biti uključeni

svi punoljetni građani. U Republici Hrvatskoj posluje 6 otvorenih dobrovoljnih

mirovinskih fondova i 17 zatvorenih dobrovoljnih mirovinskih fondova (Mirovinski

fondovi, 2013).

Broj članova otvorenih dobrovoljnih mirovinskih fondova te njihova neto imovina

obrađena je u idućoj tablici.

35

Tablica 5: Članstvo i neto imovina otvorenih dobrovoljnih mirovinskih fondova u

razdoblju od 2006. do 2012.godine u Republici Hrvatskoj

Godina

(31.12.)

Članstvo u otvorenim dobrovoljnim

mirovinskim fondovima

Neto imovina otvorenih

dobrovoljnih mirovinskih fondova

(u mil. HRK)

2006. 75.161 397.335

2007. 103.923 692.810

2008. 127.738 799.665

2009. 146.410 1.144.809

2010. 169.851 1.472.212

2011. 184.125 1.642.130

2012. 190.994 1.987.416

Izvor: Regulatorno informativni publikacijsko edukacijski servis Hanfe (21.05.2013)

Na temelju podataka HANFA-e, moguće je uočiti kako 2006.godina bilježi najmanju

neto imovinu i broj članova u otvorenim dobrovoljnim mirovinskim fondovima.

2009.godina, kao godina završetka financijske krize bilježi neto imovinu u iznosu od

1.144.809 kuna što je za 842.607 kuna manje u odnosu na 2012.godinu.

Uz otvorene dobrovoljne mirovinske fondove djeluju i zatvoreni dobrovoljni mirovinski

fondovi, a za njih je karakteristično da se osnivaju za samo jednu grupu građana.

Njihova osnovna prednost je mogućnost uplate doprinosa od strane poslodavaca,

odnosno pokrovitelja dobrovojnog mirovinskog fonda zaposlenicima, odnosno

članovima fonda.

Od provođenja mirovinske reforme najveći porast u broju fondova vidljiv je kod

zatvorenih dobrovoljnih mirovinskih fondova. U Hrvatskoj je 2006.godine poslovalo 10

dobrovoljnih mirovinskih fonodva dok je u razdoblju 2009.-2011.godine poslovalo 15

zatvorenih dobrovoljnih mirovinskih fondova. Danas u Hrvatskoj djeluje 17 zatvorenih

dobrovoljnih mirovinskih fondova (Mirovinski fondovi, 2013).

Broj članova zatvorenih dobrovoljnih mirovinskih fondova te njihova neto imovina

obrađena je u idućoj tablici.

36

Tablica 6: Članstvo i neto imovina zatvorenih dobrovoljnih mirovinskih fondova u

razdoblju od 2006. do 2012.godine u Republici Hrvatskoj

Izvor: Regulatorno informativni publikacijsko edukacijski servis Hanfe (22.05.2013)

Kao i u otvorenim dobrovoljnim mirovinskim fondovima, 2006.godina bilježi najmanji

broj članova i najmanji iznos neto imovine, dok 2012.godina bilježi najveći porast sa

23.146 člana i 441.855 kuna neto imovine, što je za 381.552 kuna više u odnosu na

2006.godinu.

Godina

(31.12)

Članstvo u zatvorenim

dobrovoljnim

mirovinskim fondovima

Neto imovina zatvorenih

dobrovoljnih mirovinskih

fondova

(u mil. HRK)

2006. 10.633 60.303

2007. 11.943 119.082

2008. 17.285 148.378

2009. 17.733 218.343

2010. 17.618 287.794

2011. 18.155 326.598

2012. 23.146 441.855

37

3.4. ANALIZA INVESTICIJSKIH FONDOVA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Investicijski fondovi obrađeni su kroz sljedeće teme: 1) osnivanje investicijskih

fondova i društava za upravljanje investicijskim fondovima, 2) otvoreni

investicijski fondovi, 3) zatvoreni investicijski fondovi, 4) depozitna banka

investicijskih fondova.

3.4.1. Osnivanje investicijskih fondova i društava za upravljanje investicijskim

fondovima

Investicijski fondovi nove su financijske institucije u hrvatskom financijskom sustavu i

od njih se, s obzirom na njihov dinamičan razvoj u svijetu i na strukturu ponude

novčanih sredstava u Republici Hrvatskoj, gdje su pojedinci i kućanstva najznačajniji

sektor štednje, očekuje brz i uspješan razvoj (Leko, 2008, str.156).

U Republici Hrvatskoj razvoj fondovske industrije započeo je 1997.godine osnivanjem

sedam privatizacijskih investicijskih fondova (PIF), koji su poslovali u skladu sa

Zakonom o privatizacijskim investicijskim fondovima. Danas investicijski fondovi

predstavljaju vrlo atraktivne financijske institucije Republike Hrvatske (Cingula i

Klačmer Čalopa, 2009, str.104).

Investicijski fondovi i društva koja njima upravljaju u Republici Hrvatskoj se tek

razvijaju kao sastavnica budućeg suvremenog financijskog sustava. S obzirom na

njihovu moguću zlouporabu i moguće opasnosti potrebno je njihovo osnivanje i

djelovanje zakonski regulirati, kao i u najrazvijenijim državama. U Republici Hrvatskoj

je to regulirano Zakonom o investicijskim fondovima koji kao takav propisuje uvjete za

osnivanje investicijskih fondova i društava za upravljanje investicijskim fondovima te

uređuje način njihovog djelovanja (Novak, 2005, str.311 i 312).

Prema zakonu o investicijskim fondovima, investicijski fond se osniva na temelju

odobrenja HANFA – e isključivo radi javnog prikupljanja novčanih i imovinskih

sredstava javnom prodajom, odnosno izdavanjem dokumenata o udjelu fonda ili

dionica, čija se sredstva, uz primjereno uvažavanje načela sigurnosti, profitabilnosti,

likvidnosti i razdiobe rizika, ulažu u prenosive vrijednosne papire i nekretnine te u

depozite u financijskim institucijama (Narodne novine, br.150/05).

38

Investicijskim fondom na temelju statuta fonda i odredbi iz zakona, upravlja društvo za

upravljanje fondovima. Imovina fonda mora se držati odvojeno od imovine društva

(Cingula i Klačmer Čalopa, 2009, str.104).

Temeljni akt u kojem su naznačeni svi bitni elementi i uvjeti pod kojima se fond osniva

se zove statut investicijskog fonda. Statut mora biti odobren od strane HANFA – e, a

odobrava se isključivo kad sadrži slijedeće podatke: (1) smije li fond stjecati

vrijednosne papire, (2) osnovna načela i granice ulaganja, (3) maksimalni dio fonda koji

se smije držati u depozitima, (4) drži li se i koji se minimalni dio fonda drži u

depozitima, (5) po kojoj će metodi, u kojoj visini i na temelju kakvog će obračuna iz

fonda biti isplaćene naknade troškova društvu za upravljanje fondom, depozitnoj banci i

trećim osobama, (6) koliko je trošak izdavanja dokumenta o udjelu, (7) o poslovnoj

godini fonda, o načinu vođenja računovodstva, (8) isplaćuje li se čista dobit fonda ili se

ponovno ulaže, postupak podjele čiste dobiti i (9) smiju li se i u kojem opsegu sklapati

opcijski i terminski poslovi te primjenjivati slični instrumenti i tehnike.

Zakon o investicijskim fondovima propisuje oblik i sadržaj prospekta kao dokumenta

usmjerenog prema javnosti, te se u istom prospekt definira kao javna ponuda i poziv na

kupnju dokumenta o udjelu otvorenog fonda ili upis dionica zatvorenog fonda. Prospekt

mora sadržavati one informacije i podatke na osnovi kojih bi ulagači mogli stvoriti

utemeljeni sud o stvarnom stanju fonda (Cingula i Klačmer Čalopa, 2009, str.105).

Prospekt obavezno sadrži (Novak, 2005, str.312):

podatke o fondu,

podatke o društvu za upravljanje fondovima;

podatke o depozitnoj banci.

Investicijske fondove mogu osnivati i njima upravljati samo posebna društva za

upravljanje fondovima (Leko, 2008, str.156).

Društvo za upravljanje fondovima jest trgovačko društvo u smislu Zakona o trgovačkim

društvima osnovano u pravnom obliku dioničkog društva ili društva s ograničemom

odgovornošću, kojemu je predmet poslovanja isključivo osnivanje investicijskih

fondova i upravljanje tim fondovima, odnosno ulaganje novčanih sredstava u vlastito

ime i za račun vlasnika udjela otvorenih fondova i u ime i za račun dioničara zatvorenih

fondova te upravljanje tim sredstvima prema načelima iz zakona. Ako je društvo

39

osnovano u obliku dioničkog društva može izdati samo dionice koje glase na ime. Jedno

društvo može upravljati s više investicijskih fondova. Društvo za upravlnaje fondovima

smije početi poslovati tek kad dobije odobrenje od HANFA – e. Temeljni kapital

društva mora iznositi najmanje 1 milijun kuna i mora biti uplaćen u trenutku podnošenja

zahtjeva za odobrenje rada društtva. O zahtjevu za odobrenje odlučuje HANFA u roku

od 60 dana od dana njegova podnošenja. Ako HANFA u tome roku ne donese odluku o

zahtjevu za odobrenje poslovanja, smatra se da je poslovanje odobreno. Ako navedeni

uvjeti više ne postoje, HANFA može društvu oduzeti odobrenje za poslovanje (Cingula

i Klačmer Čalopa, 2009, str.105 i 106).

Investicijski fondovi mogu se osnivati kao otvoreni i zatvoreni fondovi, svih vrsta i

namjena (Leko, 2008, str.156).

3.4.2. Otvoreni investicijski fondovi

Prema Zakonu o investicijskim fondovima (Narodne novine, br.150/05) otvoreni

investicijski fond definira se kao zasebna imovina, bez pravne osobnosti, što ga uz

odobrenje HANFA – e osniva društvo za upravljanje fondovima, kojemu je predmet

poslovanja isključivo prikupljanje novčanih sredstava od pojedinačnih investitora i

diverzificirano ulaganje u vrijednosne papire za koje se očekuje porast cijene u

budućem razdoblju. Novčana sredstva prikupljena pomoću javne prodaje izdanih

dokumenata o udjelu u fondu te imovina stečena njihovim ulaganjem, uključujući

prihode i prava (imovinske stvari), tvore otvoreni fond, odnosno zasebnu imovinu u

zajedničkom vlasništvu svih udjela u fondu (Cingula i Klačmer Čalopa, 2009, str.107 i

110).

Za osnivanje otvorenog investicijskog fonda društvo mora izraditi statut i prospekt, te

tek nakon što ih HANFA odobri u skladu sa Zakonom, društvo može izdavati

dokumente o udjelu (Cingula i Klačmer Čalopa, 2009, str.111).

Danas Republika Hrvatska broji 121 fond, a broj otvorenih investicijskih fondova za

razdoblje od 2006. do 2012.godine prikazano je sljedećim grafikonom.

40

Grafikon 2: Broj otvorenih investicijskih fondova u razdoblju od 2006.do 2012.godine

u Republici Hrvatskoj

Izvor: Regulat