Umijece ljubavi"Erich Fromm

Ljubav kao umijece

Ljubav kao emocija, to nam je poznato. Ali, ljubav kao umijece? To moze zvucati malo neobicno. Stoga, autor zapocinje svoje djelo objasnjavajuci nam da ljubav jeste vjestina. navodi nekoliko razloga koje smatra odgovornim za fenomen da se na ljubav gleda kao na nesto nad cim nemamo kontrole i sto nas stavlja u pasivan polozaj. Ti razlozi su:

a) U centar problema ljubavi, moderno drustvo stavlja sposobnost da budemo voljeni, privlacni, "vrijedni ljubavi" i za to trosimo svu svoju energiju, dok se to da mi znamo voljeti uzima zdravo za gotovo i ne trudimo se previse oko toga da to vjestinu i naucimo ili usavrsimo.

b) Obracamo previse paznje na objekat ljubavi, bjezeci od donedavno prisutne pojave ugovorenih brakova, uvjereni da je najvaznije pronaci pravu osobu i da se samo po sebi razumije da takvu osobu i volimo.

c) One sa kojim zelimo biti, osjecamo kao nagradu, potvrdu naseg statusa u drustvu, zarazeni virusom kupovine, ponude i potraznje. Trazimo osobu koje se odlikuje osobinama tog trena trazenim u drustvu, a naravno, takva "ljubav" nije iskrena niti potice od nas.

d) Pojam ljubavi izjednacavamo sa zaljubljenoscu, kratkotrajnim zblizavanjem dvije usamljene osobe, potakutim seksualnom privlacnoscu. Stoga ostajemo razocarani u gotovo uvrijedjeni kada otkrijemo da nasa "ljubav" nije vjecna.

Pomatrajuci ljubav kao nesto sto ona nije i ocekujuci od nje ono sto nam po svojoj pravoj prirodi ne moze pruziti, postajemo zrtve razlicitih razocarenja. Iako nam, zbog nase vlastite greske, zadaje bol, nismo u mogucnosti da je se odreknemo, te nam ostaje da je proucimo, upoznamo, zaronimo u njene korijene ishvatimo sta nam moze pruziti. Moramo shvatiti da je ljubav umijece, izbjeci uobicajenom misljenju da je ona nesto marginalno, sto nam se desava i na sta je luksuzno i neracionalno trositi odvise vremena. Nauciti voljeti mora nam postati cilj za koji cemo se boriti svim sredstvima.

Odakle ljubav i da li je zbilja aktivnost?

Igrom evolucije i svojim stalnim razvojem, covjek postaje prva vrsta izbacena iz svoje povezanosti sa prirodom. Od zivotinjskih medjuodnosa, vodjenih pretezno instiktom, u njemu ostaje samo trag i ono sto mu se desava kroz zivot, nije vise odredjeno sigurnim sponama prirode, vec njegovim vlastitim snagama i borbom. Svijest o tome da za njega nista nije predvidjeno, da njegova egzistancija nije osigurana i uljuljkana u narucje prirode vec zavisi od njega, svijest da ce taj zivot, ionako nesiguran neizbjezno zavrsiti, a on tu nece moci nista, svijest da je sam u svom postojanju - u covjeku izaziva strah i usamljenost, koju autor naziva "izoliranoscu". Ona izaziva stid, nelagodu i tjeskobu, ako je ne uspijemo savladati, ona izaziva povlacnje iz stvarnog svijeta, pri cemu on nestaje, sto nije nista drugo nego ludilo. Kroz historiju, razvili su se razliciti pokusaju savladavanja izoliranosti:

a) Orgijasticka stanja - ulazak u stanje transa, prilikom rituala, u grupi ljudi. Tako osjecamo povezanost sa grupom, sa drugim ljudima, a i ostatak svijeta nestaje, pa s nemamo iz cega

osjecati izolirani. Odjek ovakvih rituala u modernim, zapadnim kulturama, jeste uzivanje droge i alkohola, ili seksualni odnosi, potaknuti samo zeljom da se dozivi orgazam. Rezultat ovih stanja je intenzivan, kratkotrajan i snazno obuhvata i psihu i tijelo.

b) Komformizam - utapanje u grupi ljudi, potreba da ugusimo ili sakrijemo sve sto nas cini posebnim, da bi smo bili dio necega, da ne bismo bili sami. Gubi se individualnost, prihvata nametnuto misljenje, a potreba da budeo drugaciji zadovoljava se nevaznim, sitnim detaljima. Komformizam je prisutan u religiji, u Kantovoj filozofiji, u izjednacavanju spolova.

c) Stvaralacka aktivnost - stvaranje kreativnog ili umjetnickog djela sa kojim umjetnik srasta, spaja se i prestaje biti izoliran.

Kako ovi nacini sjedinjavanja, ocito, nisu zadovoljavajuci ni trajni, ljudskom rodu ostaje samo - ljubav, sila koja drzi na okupu porodicu, drustvo i sprjecava plimu ludila. "Bez ljubavi ljudski rod ne bi mogao opstati ni jedan dan." (E. Fromm, "Umijece ljubavi", str. 29). Ljubav nije sve ono sto njome smatramo. Ponekad je to simbioticka povezanost, slicna vezi majke i fetusa, u kojoj su oboje potrebni jedno drugome. Psihicka simbioza ima dva oblika, sadisticki - aktivan i mazohisticki - pasivan. Potcinjavanje drugih pod svoju kontrolu ili stavljanje sebe pod tudju vlast - nista od toga nije ljubav. Ona je aktivnost u kojoj pojedinac ne gubi, vec zadrzava ili cak pronalazi svoje ja. Iako je aktivnost, ona nije poput radnog vremena, provedenog u mukotrpnom radu za tudje ciljeve, neusmjerenog na vlastito zadovoljstvo, izgradjivanje i pronalazenje, ali materijalno produktivnog. Ljubav ne proizvodi nista, ali smo usmjereni na to da dajemo, u nju ulazemo aktivno ucesce. Davanje nije odricanje od svoga, vec dokaz da u nama postoji zivot, da imamo sta pruziti onoj osobi koju volimo. Davanje znaci i dobijanje. "U cinu davanju nesto je rodjeno i obe osobe koje ucestvuju u tom cin zahvalne se za zivot koji je za njih rodjen." (E. Fromm "Umijece ljubavi" str. 37).

Sta nam je to potrebno za ljubav?

Davanje koje znaci primanje, nemoguce je bez iskrenosti i odsustva sebicnosti. Ljubav je moguca samo za zreo karakter, jer se on, kao takav, ne plasi dati sebe. Potrebne su jeos neke osobine.

a) Briga - nju najbolje pokazuje briga majke za dijete. Ljubav trazi da nesebicno i aktivno podstaknemo razvoj i rast osobe koju volimo. "Covjek voli ono oko cega se trudi i trudi se oko onoga sto voli." (E. Fromm "Umijece ljubavi" str. 39)

b) Odgovornost - u ljubavi imamo dovoljno energije da odgovorimo na potrebe osobe koju volimo, otkrivsi ih sami ili vodjeni njenom sugestijom.

c) Postovanje - znamo ko je zbilja objekat nase ljubavi, pruzamo sve sto imamo, dobro znajuci sve mane voljene osobe, ne pridajuci joj osobine koje bi smo zeljeli da je karakterisu.

d) Poznavanje - omogucava da zanemarimo svoju emotivnu reakciju i voljenu osobu vidimo kao sto se ona vidi. Prodiremo u dubinu njene licnosti i znamo kako joj pomoci. Na ovaj nacin pokusavamo otkriti tajnu ljudske prirode, jer ako se odreknemo kognitivnog puta, misli i destrukcije, nasilja i rastavljanja jedinke sto je samo unistava, ostaje nam samo put ljubavi. To sjedinjenje daje nam osjecaj da smo postali jedno sa voljenom osobom i sa cijelim svijetom, da smo upoznali. No ovom osjecaju spajanja mora predhoditi kongitivno poznavanje psihickih osobina osobe koju volimo.

Ljubav i spolnost

Ljubav, osim odgovora na problem izolovanosti, pruza jos jedno rjesenje - bioloske potrebe za sjedenjenjm suprotnih spolova. Osim seksualnog na, imamo zelju da se psihicki spojimo sa drugim spolom. U cinu tjelesnog spajanja nataje novo bice, pa se tako i u psihickom spajanju, ljubavnici se ponovo radjaju. Autor se suprostavlja Freudu, tvrdeci da libid nije samo muski, spol za sobom povlaci osobine licnosti, karakteristicno izrazene kod muskaraca i zena. Za sjedinjenjem tih osobina i tezimo.

Koga mi volimo?

Ljubav je aktivnost usmjerena na jednu osobu, ali tako da kroz nju ucimo da volimo cijeli svijet i sve ljude. Ljubav se ne mjeri objektom koji volimo, vec umjecem kojim ga volimo, njega i cijeli svijet. Usmjerena je na razlicite objekte, i tako razlikujemo razlicite vrsta ljubavi:

a) Bratska ljubav - osnova svih vrsta ljubavi. Prema svakom ljudskom bicu osjecamo brigu, odgovornost, postovanje i poznavanje. Ona povezuje ravnopravne ljude, vodjena je potrebom da se upozna, da se ne sudi povrsno, vec da se prodre u dubinu tudje tuge, straha, nemoci. Odlikuje se suosjecanjem i zeljom da se pomogne.

b) Majcinska ljubav - javlja se u dva vida. Prvi je briga i odgovornost za tjelesni rast i razvoj, a drugi je ulijevanje volje i ljubavi za zivotom. Razvija osjecaj da je divno biti ziv, ali je moguc samo ako i sama majka to osjeca. Usmjerena je ne na malo dijete, vec na dijete koje raste, razvija se i osamostaljuje se, sto je najtezi trenutak za majku ako nije naucila voljeti druge ljude. Nesebicna je i bezuslovna, pruze nam je samo zato sto postojimo, i ne moramo se boriti za nju. sa druge strane, postoji oceva ljubav, koja je uslovljena i koju moramo zasluziti zadovoljavajuci postavljene kriterije.

c) Erotska ljubav - zelja za potpunim sjedinjenjem i stapanjem sa drugim ljudskim bicem. Ova ljubav nije zaljubljenost, ni seksualno privlacenje, ni razgovor o intimnim stvarima, ni sloboda da se svadjamo, ni zajednicki pogled na zivot, ni sebicnost u dvoje. Ona je pomalo od toga svega, i odluka da cemo zivjeti za tu osobu koju odlikuju osobina svojstvene samo njoj. Ljubav je i cin volje i individualna privlacnost.

d) Ljubav prema sebi - briga za sebe, kao posebnu licnost, bez koje ne bismo imali hrabrosti otvoriti se i dati sebe. Razlikuje se od sebicnosti, jer sebicnst nije ljubav - samo prazna osoba pokusava da se utopi u samo za sebe milanim bogatstvima. Covjek koji voli ljudska bica, sasvim prirodno, voli i sebe jer je i on ljudsko bice.

e) Ljubav prema Bogu - potreba za sjedinjenjem sa vrhovnom bicem. Mozemo je posmatrati kroz razvoj ljudskog drustva i kroz razvoj pojedinca. Pokusavajuci da se sjedini sa prirodom od koje se postepeno odvajao, covjek je najprije obozavao njene dijelove (zivotinje, biljke), potom toteme, zadim predmete, kao proizvode svojih ruku, da bi napokon, postavsi svjestan sebe, dao bogovima ljudsko oblicje. Najprije je vladfao matrijarhat, potreba za majcinom bezuslovnom ljubavlju, a potom se pojavio lik Boga koji zahtjeva, kaznjava, uslovljava i nagradjuje, dakle Bog koji je imao lik oca. Dalji razvoj pojma Bog ogleda se u tome sto se on gubi kao lik, kao bice i poistovjecuje se sa onim sto jesu njegove vrijednosti - pravda, ljubav, samilost... Od stepena razvoja pojedinca zavisi da li ce u Bogu traziti majku ili oca, dakle da li ce uciti o Bogu, ili ga prihvatiti kao nacin zivota i postati dio pravde, samilosti i ljubavi.

Ljubav u doba... kapitalizma

Ljubav je aktivnost karaktera. Stoga je neosporan uticaj sredine koja mijenja i oblikuje karakter. Zbog zakona ponude i potraznje, , gubljenja individualnst u procesu rada, zbog zavisnosti od ogromnog broja ljudi, kapitalizam zahtjeva (i stvara) robote zadovoljne zivotom, jednostavne za upotrebu, "podesene da trguju i da trose" (E. Fromm "Umijece ljubavi" str. 107). Nedostatak ljubavi medju pomenutim robotima je primjetan. Osjecajuci da nesto nije u redu, ljudi grijese u dve shvatanja. Prvo, tumace brak kao tim dvoje ljudi, koji suradjuju i potpomazu se, svaki okrenut svojim ciljevima i zatvoren za ostatak svijeta. Drugo, ljubav se shvata kao nesto sto proizilazi iz savrsene seksualne tehnike. Kritikujuci Freuda, autor zakljucuje da je relacija upravo obratna - da je savrsen seksualni zivot, rezultat ljubavi. Iz ova dva shvatanja proizlaze razlicite "pseudo ljubavi". To su:

a) vezanost za majku - muskarac u zeni trazi majku, ocekuje od nje nesebicnu ljubav, podrsku, divljenje, sve ono sto pruza majka djetetu.

b) vezanost za oca - muskarac stalno trazi pohvalu, veze se za nadredjenog, uspjesan je u karijeri, ali je prema zenama hladan i rezervisan ili u odnosu sa njima uzima ulogu strogog oca.

c) losi odnosi medju roditeljima - nisu spontani u odnosu prema djeci, atmosfera je cesto napeta, dijete se povlaci u sebe, a kada odraste pokusava da u odnosu sa voljenom osobom namjerno izazove svadju, kako bi se rijesila napetosti.

d) idolopoklonicka ljubav - osoba gubi svoje "ja", voljena osooba je objekat obozavanja, idealna i bezgrjesna, sve dok razocarenje u nju ne dovede do trazenja novog idola.

e) sentimentalna ljubav - ljubav se prozivljava ili kroz druge ljude, ili kroz sanjarenje nekog para o idealizovanoj proslosti i buducnosti, umjesto zivljenja u sadasnjosti.

f) projekcija - svojih mana na partnera ili svojih ambicija na djecu.

"Prakticna" upotreba

Zavrsavajuci svoju knjigu, Fromm navodi nekoliko zahtjeva koji se moraju savladati prije bilo kojeg umijeca. To su disciplina, koncentracija, strpljenje i fokusiranost na zeljeno umjece kao na glavni cilj. Za umijece ljubavi, vazno je da prevazidjemo vlastitu sebicnost i ljude prihvatimo objektivno, a ne kroz sebe. Vazno je imati i vjeru - "kvalitet izvjesnosti i cvrstina koju imaju nasa uvjerenja" (E. Fromm "Umijece ljubavi" str. 147) Vjerujemo u osobu koju volimo, u njenu ljubav, u njenu licnost, ali i u sebe i svoje "ja". Moramo, vjerujuci u ljude, vjerovati u covjecanstvo, vjerovati da su "covjekove mogucnosti takve da ce ... biti sposobne da izgrade socijalni poredak kojim vladaju principi jednakosti, pravde i ljubavi. Pored vjere, moramo imati hrabrost da se predamo i shvatiti da je teze voljeti nego biti voljen.

Nakon sto je naveo tolike brojne primjere u kojim okolina porice vaznost i sustinu ljubavi, Fromm postavlja zavrsno pitanje. Da li je moguce voljeti, a zivjeti u toj takvoj okolini? I daje odgovor. Oslanjajuci se na vjeru u covjecanstvo, kao jedan od stepenika ka ljubavi, zakljucuje: potreba za ljubavlju skrivena je, ali postoji. Postoji sansa da ona jednom prevlada, da se stvarnost promijeni i ljubav bude prihvacena kao vrhovni zakon.