Umrijeti i ugoditi

Umrijeti i ugoditi

umrijeti_ili_ugoditi4-finalno.indd 27.6.2006, 9:201

Naslov izvornikaLinda Howard

DYING TO PLEASE

Copyright © 2002 by Linda HowingtonCopyright za Hrvatsku © Naklada Uliks, 2006.

Sva su prava pridržana. Nijedan dio ove knjige nije dopušteno umnažati i prenositi na bilo koji način bez prethodnog pismenog odobrenja nositelja

prava.

NakladnikNAKLADA ULIKS

Čavalsko 1751000 Rijeka

Tel: 051/ 648068 051/ 648069

Za nakladnikaSilvano Frančišković

UrednikMiro Božić

PrijevodKatarina Travašić

LekturaMeri Farac Jemrić

Dizajn naslovne straneNaklada Uliks, Rijeka

Priprema za tisak i tisakmtg-topgraf, Velika Gorica

ISBN 953-7306-04-6

CIP-Katalogizacija u publikacijiSVEUČILIŠNA KNJIŽNICA RIJEKA

UDK 821.111 (73)-31=163.42

HOWARD, LindaUmrijeti i ugoditi / Linda Howard;

s engleskog prevela Katarina Travašić. -Rijeka : Naklada Uliks, 2006.

Prijevod djela: Dying to please

ISBN 953-7306-04-6

110716072


Umrijeti i ugoditi

S engleskog prevelaKatarina Travašić

Rijeka, 2006.


5


5

1

STROPNI JE VENTILATOR STAO.

Sarah Stevens bila se toliko priviknula na tiho zujanje venti-

latora da ju je tišina odmah razbudila. Otvorila je jedno oko i

virnula na digitalni sat, no nije bilo svijetlih crvenih brojeva koji

su inače sjali prema njoj. Trepnula je pospano i zbunjeno, a

zatim je shvatila što se dogodilo.

Struja je nestala. Oh, izvrsno.

Preokrenula se na leđa i slušala. Noć je bila tiha; nije bilo

huke gromova koja bi upozoravala na nasilnu proljetnu oluju u

blizini, i koja bi objasnila nestanak struje. Noću nije navlačila

zastore jer su prozori njezine sobe gledali prema stražnjem

dijelu, gdje je imanje bilo ograđeno. Kroz prozore spavaće sobe

mogla je vidjeti slab odbljesak zvijezda. Ne samo da nije kišilo,

već nebo i nije bilo oblačno.

Možda je transformator pregorio. Ili je zbog prometne nesreće

pao stup. Mnogo toga moglo je prouzročiti nestanak struje.


6 7

Umrijeti i ugoditi

Uzdišući, uspravila se i posegnula za baterijom koju je

držala na stolu uz krevet. Bez obzira na to što je struja nestala,

njezin posao bio je umanjiti posljedice koje bi zbog toga mogao

imati sudac Roberts i paziti da mu to ne bi smetalo više nego što

je nužno. Iako nije imao dogovore ujutro, starac je bio cjepidlaka

kada se radilo o vremenu doručka. Ne bi bio mrzovoljan, ali bi

ga bilo koja promjena njegove rutine sada uznemirila više nego

li prije samo godinu dana. Bilo mu je osamdeset pet godina i

zaslužio je doručkovati kada želi.

Podigla je slušalicu telefona; bila je to fiksna linija pa

gubitak struje nije smio utjecati na nju. Bežični telefoni bili

su izvrsni, dok je bilo struje. Osim ovog, Sarah se pobrinula da

i nekoliko dobro raspoređenih telefona u glavnoj kući budu s

fiksnom linijom.

Nikakav ton nije joj brujao u uhu.

Zbunjena, i malo zabrinuta, ustala je iz kreveta. Njezine

dvije sobe bile su iznad garaže,dnevna soba s kuhinjom s

prednje strane, i spavaća soba s kupaonicom sa stražnje stra-

ne. Nije upalila bateriju; ipak je ovo bio njezin dom i ona je

znala put prema drugoj sobi. Rastvorila je zastore na prednjem

prozoru i pogledala van.

Nijedna od važno postavljenih svjetiljki na sučevom

travnjaku nije gorjela, ali je na desnoj strani sjaj susjedovih

sigurnosnih svjetala bacao duge, guste sjene preko travnjaka.

Struja, dakle, nije nestala. Osigurač je mogao iskočiti, ali

tada struje ne bi bilo samo u jednom dijelu kuće, a ne u cijeloj.

Stajala je u tišini, kombinirajući logiku i intuiciju: (A) struja je

nestala, (B) telefonske linije bile su mrtve, (C) susjed je imao

struju. Zaključak do kojeg je došla nije zahtijevao mnogo truda:


6 7

Umrijeti i ugoditi

netko je prerezao linije, i jedini razlog za to jest da je pokušavao

upasti u kuću.

Potpuno tiha, golih stopala, trčala je natrag prema spava-

ćoj sobi i uzela svoj devetmilimetarski automat sa stola pored

kreveta. Njezin mobilni telefon, prokletstvo, bio je u njezinom

kamionetu, koji je bio parkiran pod trijemom sa stražnje strane.

Trčala je prema vratima, samo kratko razmišljajući, da ode

po mobitel u kamionet jer je njezin prioritet bio štititi suca.

Morala je doći do njega i uvjeriti se da je na sigurnom. Primio

je nekoliko ozbiljnih smrtnih prijetnji tijekom prošlih godina

i, iako je uvijek govorio da to nije ništa, Sarah si nije mogla

dopustiti takav stav.

Njezine prostorije spajale su se s kućnim stubištem, s

vratima na vrhu i na dnu; morala je upaliti bateriju dok je sila-

zila niza stube tako da ne bi promašila i pala, ali čim je dotakla

dno, opet ju je ugasila. Zastala je na trenutak i pustila da joj se

oči ponovo naviknu na mrak, i slušala je, jako naprežući uši ne

bi li čula koji nepoznati zvuk. Ništa. Tiho je okrenula kvaku i

otvorila vrata, centimetar po centimetar, a svaki živac njezi-

nog tijela bio je uznemiren. Nije bilo čudnih zvukova pa je

koraknula naprijed.

Stajala je u kratkom hodniku; s njezine lijeve strane bila su

vrata prema garaži. Tiho je pokušala okrenuti kvaku, no bila je

zaključana. Jedna vrata dalje bila je praonica rublja; ravno preko

puta hodnika kuhinja. Baterijski zidni sat u kuhinji tiktakao je

jednolično, no glasno, posebno sada kada ga brujanje hladnjaka

nije moglo nadjačati. Ušla je u kuhinju i osjetila pod stopalima

hladnu keramiku. Zaobilazeći golemu kuhinjsku radnu ploču,

zastala je prije ulaženja u blagovaonicu. Tu je bilo više svjetla,

zbog velikog prozora koji je gledao na ružičnjak, to je značilo


8 9

Umrijeti i ugoditi

da će je, eventualan, uljez lakše vidjeti. Pidžama joj je bila

blijedoplava, pamučna, i, stoga, vidljiva. Bila bi laka meta.

To je bio rizik koji je morala prihvatiti.

Srce joj je lupalo uz rebra, duboko je disala da se umiri

pokušavajući kontrolirati adrenalin koji joj je jurio kroz cijelo

tijelo. Nije si mogla dozvoliti da ju ponese vrtlog uzbuđenja;

morala je biti iznad toga, hladna i sjetiti se svog treniranja. Još

je jednom duboko udahnula i krenula naprijed, umanjujući

svoju izloženost priljubljivši se uza zid što je više mogla. Sporo

i lagano, mislila je. Korak po korak, pažljivo stajući na gola

stopala zbog ravnoteže, obilazila je sobu i kretala se prema

vratima koja su vodila u stražnji hodnik. Opet je zastala i

slušala.

Tišina.

Ne. Poluglasan zvuk, tako tih da nije bila sigurna je li uopće

što čula. Čekala je, zaustavljajući dah, očiju namjerno neusre-

dotočenih tako da krajičkom oka može otkriti bilo čije kretanje.

Hodnik je bio prazan, ali se za koji trenutak ponovo začuo isti

zvuk, malo glasnije, iz. . . sobe za odmor?

Dva formalna salona i blagovaonica bili su na prednjoj stra-

ni kuće; kuhinja, mala blagovaonica, knjižnica i soba za odmor

bile su sa stražnje strane. Soba za odmor bila je kutna soba, s

dvama zidovima napravljenima uglavnom od prozora i dva para

pomičnih francuskih vrata koja su se otvarala prema dvorištu.

Kad bi ona planirala upad u kuću, razmišljala je, izabrala bi sobu

za odmor kao najbolji ulaz. Očito je i netko drugi tako mislio.

Približavala se plaho hodnikom. Malo je zastala, zatim

napravila dva brza koraka koja su je odvela prema strani gole-

mog, sto godina starog bifea, koji se sada koristio za spremanje


8 9

Umrijeti i ugoditi

stolnog rublja. Spustila se jednim koljenom na debeli tepih,

sakrivena zbog veličine bifea, kada je netko izašao iz knjižnice.

Bio je obučen u tamnu odjeću i nosio nešto veliko. Računalo,

pomislila je, ali je hodnik bio previše mračan da bi bila sigurna.

Nosio je svoj teret u sobu za odmor i čula je još tih poluglasnih

zvukova, poput kretanja cipela po tepihu.

Srce joj je teško udaralo, ali je svejedno osjećala malo olak-

šanje. Uljez je, očito, bio kradljivac, a ne kriminalac koji se želio

osvetiti sucu. No to nije značilo da nisu bili u opasnosti; krad-

ljivac bi mogao biti nasilan, iako je svojim dosadašnjim postup-

cima ukazivao na nekoga tko je želio ukrasti što je htio i otići.

Bio je organiziran, a o tome su svjedočile i onesposobljene

električne i telefonske linije. Zasigurno je prerezao električne

žice kako bi onesposobio alarmni sustav, a zatim i telefonske

linije kao dodatan oprez.

Pitanje je bilo, što bi ona trebala učiniti?

Bila je vrlo svjesna oružja u svojoj ruci, ali situacija nije pozi-

vala smrtonosnu silu. Pucala bi ako bi bilo potrebno spašavati

sučev, ili svoj, život, ali nije željela pucati u nekoga zbog nešto

elektronske opreme. Što nije, međutim, značilo da ga želi pustiti

da pobjegne s njom.

Možda je i on bio naoružan. Provalnici, uglavnom, ne nose

oružje jer je zatvorska kazna zbog oružane pljačke puno stroža

nego zbog obične pljačke. Samo zato što provalnici, uglavnom,

nisu bili naoružani, nije si mogla dopustiti pretpostavku da ovaj

nije bio naoružan.

Po onome što je mogla razaznati u mraku hodnika, bio je

visok oko metar i devedeset, i nabit. Vjerojatno bi se mogla

nositi s njim u situaciji licem u lice, ali ako je bio naoružan, tada

sva obuka na svijetu ne bi zaustavila metak. Postojala je velika


10 11

Umrijeti i ugoditi

razlika, rekao joj je otac, između samouvjerenosti i gluposti;

glupost bi te mogla ubiti. Bolje bi bilo iznenaditi ga odostraga,

nego riskirati i zadobiti metak.

Šapat ju je zvuka upozoravao pa je mirovala dok je on

hodnikom, krećući se, prolazio od sobe za odmor prema knjiž-

nici. Sada bi bilo pravo vrijeme za njezinu akciju- uhvatiti ga

kad se bude vraćao van s rukama punim ukradene robe. Stavila

je bateriju na pod, premjestila pištolj u lijevu ruku i tiho se

počela dizati iz čučnja.

Drugi čovjek izašao je iz sobe za odmor.

Sarah se smrznula, dok joj je glava bila izložena iznad ruba

bifea. Srce joj je silovito udaralo, skoro joj oduzimajući dah.

Sve što je tip morao učiniti bilo je pogledati u njezinom smjeru;

njezino lice, blijedo i istaknuto u mraku, bilo bi jasno vidljivo.

Na sreću nije zastao, već je slijedio prvog čovjeka u

knjižnicu.

Potonula je natrag uza zid, drhteći od olakšanja. Nekoliko je

puta duboko, tiho udahnula, pokušavajući si umiriti srce. To je

bilo previše blizu; za sekundu bila bi potpuno otkrivena.

Imati dvojicu umjesto jednog neprijatelja definitivno je

drukčije. Njezin rizik sada je bio udvostručen i prilika za uspjeh

bila je prepolovljena. Išuljati se van prema svom kamionetu i

nazvati 911 mobilnim telefonom činilo joj se kao najbolji izbor,

pod pretpostavkom da bi mogla otići neprimijećeno. Najveći

joj je problem bio ostaviti suca nezaštićenog. Kako on dobro ne

čuje, mogli bi biti u njegovoj sobi prije nego bi to znao i ne bi se

mogao sakriti. Starac je bio dovoljno herojski nastrojen da bi se

borio s bilo kojim uljezom, zbog čega bi, u najboljem slučaju, bio

samo ozlijeđen, a u najlošijem ubijen.


10 11

Umrijeti i ugoditi

Njezin posao bio je spriječiti taj događaj. A to ne bi mogla

ako bi vani telefonirala.

Živci su titrali, a zatim se smirila. Donijela je odluku; sada je

morala zaboraviti na sve osim na svoju obuku.

Iz knjižnice su se čuli zvukovi vuče i slabo gunđanje. Una-

toč svojoj napetosti, počela se smiješiti. Ako su pokušavali po-

maknuti televizor od sto deset centimetara, obje su im ruke bile

pune. Možda je sada pravo vrijeme za hvatanje.

Koraknula je tiho prema knjižnici, stavila leđa uza zid pokraj

vrata i brzo, poput munje, provirila unutra. Jedan je kradljivac

imao malu bateriju među zubima, koja joj je pomogla vidjeti da

su se doista hrvali s ogromnim televizorom. Na svu sreću, ona

im je i pokvarila noćni vid, pa će je teško vidjeti.

Čekala je. Nakon mrmljanja i prošaptanih kletva, jedan je

od kradljivaca izlazio iz knjižnice, držeći objema rukama jednu

stranu televizora, dok je drugi držao suprotnu stranu. Mogla

je gotovo čuti kako im škripe kosti pod težinom, i zahvaljujući

tankoj zraci njihove baterije, koja je sjala ravno u oznojeno lice

prvog muškarca, vidjeti napetost u njegovom izrazu.

Ništa strašno.

Sarah se nasmiješila. Čim je prvi kradljivac bio izvan ulaz-

nih vrata, ispružila je svoje golo stopalo i zahvatila njegov lijevi

gležanj, zanoseći ga uvis. Uplašeno je uzviknuo i pao leđima

prema hodniku. Golemi televizor udario je postrance po vrat-

nicama, a on izgubio tlo pod nogama. Viknuo je zaprepašteno,

iznenada vrlo visoko kada se televizor srušio na njegovu zdjelicu

i noge.

Njegov partner pokušao je uhvatiti ravnotežu. Baterija mu

je ispala iz usta i u iznenadnom je mraku rekao: “ Jebbemu!”


12 13

Umrijeti i ugoditi

dok je padao naprijed. Sarah mu je pomogla u tome udarivši ga

u sljepoočnicu. Udarac nije bio silovit jer je čovjek već padao,

ali je bio dovoljan da nju zabole zglobovi i da se on ispruži

preko velikog televizora. Onesviješten čovjek polako je kliznuo

prema jednoj strani jer je obično udarac u sljepoočnicu imao

takav učinak.

“Sarah? Što je bilo? Zašto nema struje?” Sučev glas dolazio

je s vrha stražnjih stuba, nadjačavajući galamu čovjeka ispod

televizora.

Točno procjenjujući da nijedan čovjek neće nikamo otići

u nekoliko sljedećih minuta, Sarah je išla prema dnu stuba.

“Dvojica su upala u kuću”, rekla je; zbog sučeve nagluhosti i

uzvika boli, morala je vikati kako bi bila sigurna da ju je čuo.

“Sredila sam to. Ostanite tamo dok ja odem po bateriju.” Po-

sljednje što je trebala bilo je da se on sruši po stubama u mraku,

pokušavajući joj pomoći.

Vratila se po bateriju na podu pokraj bifea, uputila u pod-

nožje stuba osvijetliti sucu put prema dolje, koji je on prešao

brzinom koja je proturječila njegovim godinama.“ Provalnici?

Jeste li nazvali policiju?”

“Ne još. Prerezali su telefonske linije, a nisam mogla doći do

svoga mobitela u kamionetu.”

Dotaknuvši dno stuba, virio je na desnu stranu, prema

čitavom metežu. Uslužno, Sarah je okrenula svoju bateriju prema

sceni, i nakon sekunde zadovoljno se smijuckao.“ Ako mi date

taj pištolj, vjerujem da bih mogao držati ovu dvojicu pod kon-

trolom dok vi ne odete nazvati.”

Dala mu je svoj pištolj, a zatim izvukla telefonsku žicu iz

telefona u hodniku i nadvila se nad onesviještenim kradljivcem.


12 13

Umrijeti i ugoditi

Bio je velik i gunđala je dok ga je s naporom okretala. Brzo mu

je povukla ruke iza njega, omotala ih telefonskom žicom oko

zapešća, zatim mu podignula jednu nogu unatrag i osigurala mu

zapešća uz gležanj. Osim ako nije bio krajnje okretan u skakanju

na jednoj nozi- i uz potres mozga- nije išao nikamo, bez obzira

na to je li ili nije pištolj bio uperen u njega; kao ni tip koji je bio

prikliješten ispod televizora.

“Odmah se vraćam”, rekla je sucu i dala mu bateriju.

Kao pravi gospodin, pokušao ju je vratiti njoj. “ Ne, vi ćete

trebati svjetlo.”

“Kamionska svjetla upalit će se kada ga otključam daljin-

skim; to je sve svjetlo koje ću trebati.” Razgledala je uokolo.

“Jedan od njih imao je malu bateriju, ali ju je ispustio i ne

znam gdje je završila.” Zastala je. “Uostalom, ne bih je željela

dotaknuti; držao ju je u ustima.”

Opet se zadovoljno smijuckao. “Ne bih ni ja.” U svjetlosti

baterije, mogla je vidjeti, kroz naočale, iskru iz njegovih očiju. Pa

on je uživao u ovome! Kada bolje razmisli, mirovina i nije mogla

biti tako kao zanimljiva kao posao federalnog suca. Morao je

žudjeti za pustolovinom, ili barem za malo drame, i, evo, mu je.

Detalje o ovom pričat će svojim prijateljima čitav idući mjesec.

Ostavila ga je da čuva dvojicu kradljivaca i vraćala se kroz

malu blagovaonicu i kuhinju. Ključevi su joj bili u torbi, pa se

pažljivo uspinjala stubama gore u skoro potpunom mraku.

Hvala nebesima, ostavila je vrata na vrhu otvorena; blijed pravo-

kutnik davao joj je osjećaj orijentacije. Otišla je u malu kuhinju

i uzela drugu bateriju iz ladice, a zatim se požurila prema svojoj

spavaćoj sobi i uzela ključeve.

Zahvaljujući bateriji, silaženje niza stube bilo je mnogo

brže nego uspinjanje. Otključala je stražnja vrata i pritisnula


14 15

Umrijeti i ugoditi

gumb za otključavanje na daljinskom dok je koračala van.

Prednja i stražnja svjetla na njezinu kamionetu s pogonom na

sva četiri kotača, upalila su se kao i unutarnja svjetla. Brzo mu je

prišla. Beton je bio hladan i grub pod njezinim golim stopalima;

k vragu, nije se sjetila obuti par cipela dok je bila na katu.

Kliznuvši na sjedalo vozača, zgrabila je mali mobitel s dr-

žača, gdje ga je držala, i pritisnula gumb za paljenje čekajući

nestrpljivo da se podigne program, a zatim je birala brojeve pal-

cem oprezno se vraćajući u kuću.

“Devet-jedan-jedan.” Odzivni glas bio je ženski, miran i ispu-

njen dosadom.

“Dogodila se pljačka na adresi Briarwood Road, 2713” , rekla

je i počela objašnjavati situaciju, ali ju je operater prekinuo.

“Odakle zovete?”

“S iste adrese. S mobitela jer su prerezali telefonske linije.”

Obišla je kuhinjski otok i ušla u malu blagovaonicu.

“U kući ste?”

“Da. Dvojica su.”

“Jesu li još uvijek u kući?”

“Da.“

“Jesu li naoružani?”

“Ne znam. Nisam vidjela oružje, ali prerezali su i strujne

žice, pa ne bih mogla reći u mraku jesu li naoružani ili ne.”

“Gospođo, ako možete, izađite iz kuće. Poslala sam patrolne

jedinice prema vama i trebale bi stići za nekoliko minuta, a vi

biste trebali sada izaći iz kuće.”

“Pošaljite i hitnu”, rekla je Sarah i ignorirala savjet opera-

tera dok je ulazila u hodnik i usmjeravala zraku svoje baterije na

suca. Sumnjala je da bi se mogli pomaknuti. Vikanje onog ispod


14 15

Umrijeti i ugoditi

televizora bilo je splasnulo u mješavinu stenjanja i kletve, a onaj

kojeg je bila udarila u sljepoočnicu nije se još pomaknuo.

“Hitnu?”

“Veliki televizor pao je na jednog od njih, možda mu je slo-

mio noge. Drugi je izgubio svijest.”

“Televizor je pao na njih?”

“Samo na jednog od njih”, rekla je, potpuno iskreno. Počela

je uživati u telefonskom pozivu. “Stvarno je težak. Obojica su ga

pokušavala iznijeti van kada se jedan spotaknuo, i televizor je

pao na njega. Drugi je sletio na vrh.”

“I čovjek na kojeg je televizor pao izgubio je svijest?”

“Ne, on je svjestan. Drugi je bez svijesti.”

“Zašto je bez svijesti?”

“Udarila sam ga u glavu.”

Sudac Roberts pogledao je okolo i nasmiješio joj se.

“Obojica su onemogućena?”

“Da.” Dok je govorila, tip je malo pomaknuo glavu zaste-

njavši. “Mislim da dolazi k sebi. Upravo se pomaknuo.”

“Gospođo?”

“Njega sam vezala telefonskom žicom”, rekla je.

Na trenutak se ništa nije čulo. “Ponovit ću što ste govorili da

se uvjerim jesam li shvatila. Jedan je čovjek bio onesviješten, ali

se sada pribirao, i vezali ste ga telefonskom žicom. “

“Da. Točno.”

“Drugi je čovjek ispod velikog televizora i možda ima slo-

mljene noge.”

“Točno.”

“Mrak.” Sarah je čula nekoga straga da govori.

Operater je ostao profesionalan. “Bolničari i dva automo-

bila prve pomoći su na putu. Je li još tko ozlijeđen?”


16 17

Umrijeti i ugoditi

“Ne. “

“Imate li kakvo oružje?”

“Jedan pištolj.”

“Vi imate pištolj?”

“Sudac Roberts ima pištolj.”

“Molim Vas, kažite mu da spusti pištolj.”

“Da, naravno.” Nijedan policajac zdravog razuma nije želio

ući u mračnu kuću kada netko unutra ima pištolj. Prenijela je

poruku sucu Robertsu, koji je nakratko izgledao tužno, no, zatim

je uzdahnuo i bacio pištolj u ladicu bifea. S obzirom na stanje

dvojice kradljivaca, nije bilo potrebno držati pištolj prema njima,

čak i ako je to odgovaralo njegovom muževnom instinktu.

“Pištolj je u ladici”, izvijestila je Sarah.

“Hvala, gospođo. Patrolne jedinice bit će tamo za trenutak.

Htjet će osigurati oružje, pa surađujte.”

“Nema problema. Idem prema vratima dočekati ih.” Osta-

vljajući suca Roberts da čuva njihove zatočenike, ušla je u

prednji hodnik i otvorila jedna od visokih duplih vrata kada su

se dva automobila s rotirajućim krovnim svjetlima zaustavila na

prilazu ispred širokih stuba. “Ovdje su”, izvijestila je operatera,

izlazeći tako da je policajci mogu vidjeti. Jake zrake baterije

igrale su se preko nje, pa je digla jednu ruku da si zaštiti oči od

bliještanja. “Hvala vam.”

“Zadovoljna sam što mogu biti od koristi, gospođo.”

Sarah je završila poziv kada su joj dvojica uniformiranih

časnika pristupila, s rukama na oružju. S njihovih automobilskih

radija dopirale su smetnje i poruke koje nije mogla razumjeti,

a zbog rotirajućih automobilskih svjetala travnjak je sličio na

čudan, napušten disko. Dok su susjedi dolazili gledati akciju, na

desnoj su se strani upalila reflektorska svjetla Cheatwoodovih.


16 17

Umrijeti i ugoditi

Uskoro, shvatila je, čitavo susjedstvo bit će budno, iako će ih

samo nekoliko biti dovoljno radoznalo da osobno odu istraživati.

Ostali će telefonom sakupljati informacije.

“Pištolj je u bifeu u hodniku”, rekla je časnicima unaprijed.

I onako su bili napeti; njihovo oružje nije bilo vani, ali svaki od

njih imao je ruku na svom pištolju, za svaki slučaj. “Pripada meni.

Ne znam jesu li ili nisu kradljivci naoružani, ali obojica su one-

mogućena. Sudac Roberts pazi na njih.”

“Kako se zovete, gospođo?” pitao je zdepastiji od njih dvo-

jice dok se približavao otvorenim ulaznim vratima, prelazeći

baterijom s jedne strane na drugu stranu.

“Sarah Stevens. Ja sam batler suca Robertsa.”

Vidjela je pogled koji su razmijenili- ženski batler? Bila je

naučena na tu reakciju, ali zdepast časnik samo je pitao: “Sudac?”

“Lowell Roberts, bio je federalni sudac.”

Promrmljao je nešto u radio na svom ramenu dok ih je Sarah

vodila kroz taman ulaz, kraj prednjeg stepeništa, u stražnji hodnik.

Njihove baterije igrale su se preko dvojice na podu i visokog

čovjeka bijele kose, koji ih je pazio sa sigurne udaljenosti.

Kradljivac, kojeg je bila udarila, bio je pri svijesti, ali, defi-

nitivno, ne potpuno. Trepnuo je više puta i uspio progunđati:

“Što se dogodilo?” Ali nitko nije odgovorio. Onaj ispod televizora

naizmjence je ridao i proklinjao, gurajući težinu na svojim no-

gama, ali nije imao polugu, i bolje mu je bilo brisati nos; time će

barem nešto postići.

“Što mu se dogodilo?” pitao je viši časnik, osvjetljavajući

lice onog kojeg je zavezala.

“Udarila sam ga u glavu.”

“Čime?” pitao je, čučeći pokraj čovjeka i brzo ga, ali te-

meljito, pretražujući.

“Svojom šakom.”


18 19

Pogledao ju je začuđeno, a ona je slegnula ramenima.

“Zahvatila sam ga u sljepoočnicu”, objasnila je i on je kim-

nuo. Udarac u sljepoočnicu omamio bi i King Konga. Nije dodala

da je trenirala nebrojene sate da bi mogla izvesti takav udarac.

Ako bude potrebno, objasnit će, kada je policajci budu, izričito,

pitali o njezinim vještinama, no ona i njezin poslodavac više su

voljeli držati dio o njezinim dužnostima tjelohranitelja tajnim.

Potraga je rezultirala nožem s dvanaest centimetara dugom

oštricom iz futrole privezane za muškarčev gležanj.

“Nosili su stvari van, onuda”, rekla je, pokazujući na vrata

sobe za odmor. “Tamo su klizna vrata i dvorište vani.”

Iz daljine se čulo zavijanje sirena- mnogih sirena- koje je

upozoravalo na dolazak čitave flote policajaca i medicinskog

osoblja. Uskoro je kuća bila puna ljudi, a ona je još imala posla.

“Sjest ću tamo”, rekla je, pokazujući na stube.

Murjak je kimnuo, i Sarah je sjela na četvrtu stubu, golih

stopala podvijenih ispod sebe. Prije svega, trebala se pobrinuti

da se u kući vrati struja, zatim telefon, iako bi se mogli snaći

mobitelima. Protuprovalni alarm imao je baterijsku rezervu,

pa je pretpostavila da su kradljivci učinili neku štetu i tamo,

ili barem bili dovoljno pametni da je zaobiđu. Ovako ili onako,

ljudi koji se brinu za sustav trebali su doći i provjeriti sve. Vje-

rojatno će se i pomična staklena vrata trebati zamijeniti, ali to je

moglo čekati do jutra.

S listom prioriteta u mislima i mobilnim telefonom u ruci,

Sarah je nazvala elektranu u Alabami da podnese izvješće o

kvaru. Dobar batler pamti sve takve odgovarajuće brojeve, a

Sarah je bila vrlo dobar batler.


Documents

Umrijeti i ugoditi