Župa Karmelske Gospe Bagalović liturgijsko-pastoralni listić

Raspored misnih slavlja i liturgijski

kalendar: od 13. do 19. VI. 2016.

Pon.

13.

VI.

Sv. Antun Padovanski

Komin/Nova Sela/Dubravica

Uto.

14.

VI.

Elizej, Valerije, Rufin

19,30 +Ivka Gnječ KRVAVAC

Sri.

15.

VI.

Sv. Vid

7,30 Ad. Int. KRVAVAC

Čet.

16 VI.

Similijan

19,30

+Ana Ujdur KRVAVAC

Pet,

17.

VI.

Emilija

19,3

0 +Ivan i Mara Vučković KRVAVAC

Sub.

18.

VI.

Marcelijan

7,30 Ad. Int KRVAVAC

Ned.

19.

VI.

DVANAESTA KROZ GODINU

8,00 Jutarnja sv. misa /+Jure, Nediljka, Mladenka Ćelić/

MOMIĆI

9,00 Župna Sveta Misa BAGALOVIĆ

19,30 Večernja sv. Misa /+Tugomir Rakić/ KULA NORINSKA

Nedjelja Presvetog sakramenta; 19. 06. 2016. Bratimi u službi: 1.Ivo Jelčić p. Srećka; 2.Jozo Jerković p. Vjencislava; 3.Zvonimir Krstičević Ivanov; 4.Vlaho Marević p. Joze

Po svojoj vjeri se spašavamo. Kako

vjerujemo, tako nam je. Može li se ovo zaključiti iz Isusovih riječi u Evanđeljima? U mnogim situacijama Isus govori ljudima koje ozdravlja:

Vjera te tvoja spasila, ili, neka ti bude kako si vjerovao! Vjera te tvoja spasila – zvuči kao otajstvena formula koju izriče sam Gospodin. Na mnogim mjestima hvali vjeru nekih ljudi, kao, na primjer, vjeru rimskog satnika: „Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere.“ (Mt8,10) Na koncu Isus satnika, nakon što mu je ozdravio slugu, otpušta s riječima: „Idi, neka ti bude kako si vjerovao!“ (Mt8,13) U drugom slučaju, bolesnoj ženi koja se samo dotaknula njegovih haljina u želji da je iscijeli, kaže: „Hrabro, kćeri, vjera te tvoja spasila!“ (Mt9,22) Slijepcima koji su progledali govori: „Neka vam bude po vašoj vjeri!“ (Mt9,29) Slično je rekao i jerihonskom slijepcu Bartimeju: „Idi, vjera te tvoja spasila!“ (Mk10,52) Ženi koja mu je noge pomazala kaže isto: „Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!“ (Lk7,50) Hvalio je vjeru i žene Kanaanke koja ga je molila da joj ozdravi bolesnu kći: „O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš!“ (Mt15,28)

Čudesno, zar ne? Toliko toga ovisi o našoj vjeri. Isus želi djelovati u nama po našoj vjeri u Njega i u Onoga koji ga je poslao. Vjera je ključ našega opravdanja i spasenja. Vjera je milost i dar, ali ne može zaživjeti bez naše unutarnje otvorenosti, bez raspoloživosti i volje i srca. Čudo nije jednosmjerna ulica. Koliko god čudo bilo neočekivano i neovisno o nama, ono ipak na jedan neobjašnjiv način ovisi o onomu što se događa u nama, o tomu kako i koliko vjerujemo. Uostalom, sama vjera je čudo. Vjera je slutnja, intuicija, ali i čin, djelo. Ona je sublimacija onoga što uistinu mislimo, vjerujemo i činimo. Vjera nas oblikuje čak i kad mislimo da ne vjerujemo. Vjera nije samo svjesni, izvanjski pristanak na Božja obećanja. Vjera može biti i duboko nesvjesna, potisnuta, ali ipak prisutna u ljudskom biću. Vjeru nitko ne može snimiti, nacrtati, uloviti, okovati, ukalupiti, vjera je nešto najtajnovitije u čovjeku. Ona je iznad svih pokušaja da je opišemo pa čak i ozakonimo. Vjera nadahnjuje, prožimlje, ali i nadilazi. Ona je sposobnost čovjeka da transcendira i stvari i sebe, i ovaj vidljivi svijet. Vjera je neočekivana, ona se pojavljuje tamo gdje je najviše zatiru. I kad pomisle da je nema, ona bukne svom silinom.

Župa Karmelske Gospe Bagalović liturgijsko-pastoralni listić

JEDANAESTA KROZ GODINU

12. 06. 2016.

NEDJELJNO EVANĐELJE Lk 7, 36-50

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Neki farizej pozva Isusa da bi blagovao s njime. On uđe u kuću farizejevu i priđe stolu. Kad eto neke žene koja bijaše grešnica u gradu. Dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući pa ponese alabastrenu posudicu pomasti i

stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću. Kad to vidje farizej koji ga pozva, pomisli: »Kad bi ovaj bio prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da

je grešnica.« A Isus, da mu odgovori, reče: »Šimune, imam ti nešto reći.« A on će: »Učitelju, reci!« A on: »Neki vjerovnik imao dva dužnika. Jedan mu dugovaše pet stotina denara, drugi pedeset. Budući da nisu imali odakle vratiti, otpusti obojici. Koji

će ga dakle od njih više ljubiti?« Šimun odgovori: »Predmnijevam, onaj kojemu je više otpustio.«

Reče mu Isus: »Pravo si prosudio.« I okrenut ženi reče Šimunu: »Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi

suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza. Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo.

Komu se malo oprašta, malo ljubi.« A ženi reče: »Oprošteni su ti grijesi.« Sustolnici počeli nato među sobom govoriti: »Tko je ovaj da i grijehe

oprašta?« A on reče ženi: »Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!« Riječ Gospodnja.

Čitanja koja smo čuli imaju

zanimljivu tematiku, ali i problematiku. U Evanđelju Isus kaže farizeju: „oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi.“ Želi li to Isus reći da je potrebno što više griješiti, kako bi mi se što više oprostilo i kako bih onda ja više ljubio Isusa? Poziva li to Isus sve nas na grijeh? Je li uvjet ljubavi prema Kristu što veća grješnost? Pavao, s druge strane, u drugom čitanju jasno kaže da se spašavamo po vjeri u Isusa Krista, a ne po djelima zakona. Drugim riječima, spašavamo se vjerujući u Isusa Krista, po njegovoj milosti, a ne po dobrim djelima i vršenju zapovjedi Božjih. Jeli to Pavao dokida važnost dobrih djela i vršenje Božje zapovjedi? Može li netko vjerovati u Isusa Krista, primati njegovu milost i spasiti se bez obzira na to što je činio u životu? Sve su ovo pitanja na koja nastojimo dati odgovore.

Pogledajmo situaciju u Evanđelju. Evanđelist Luka iznosi kako Farizej Šimun zove Isusa u svoju kuću s nakanom da zajedno s njime jede. Šimun je očito cijenio Isusa i njegovo društvo i bila je nakana nešto pojesti s njime, imati zajedništvo s njime. Odjednom, bez najave, pojavljuje se žena, javna grešnica i čini jedan duboko intiman čin ljubavi prema Isusu. Isus dopušta da ga se ta grešnica dotiče i na tako intiman način iskazuje svoju ljubav prema njemu i svoju želju za njim. Farizej je došao k Isusu sa željom da blaguje s njime, a ova žena je došla k Isusu radi potrebe za njim, želi njegovo oproštenje, želi da joj podari mir.

Župa Karmelske Gospe Bagalović liturgijsko-pastoralni listić

Za Židove doticati grešnika znači onečistiti se, postati kao on. Zato farizeji nikada nisu jeli sa grešnicima niti ih se doticali, a Isus to dopušta.

Evanđelje kaže kako žena „sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću.“ To je jedan duboki čin poniznosti, jedna vrst pokajanja za svoje grijehe i želje za drugačijim životom. Ali u centru nije ta žena i njezin grijeh, nego u centru je Isus kojem ta žena želi iskazati svoju ljubav i potrebu za njim. Zato ta žena Isusa maže dragocjenom pomašću, želi mu iskazati ljubav, želi mu dati nešto dragocjeno, najbolje što ima.

Drugi evanđelisti čak iznose detalj kako su se Apostoli, a posebno Juda, protivili rasipnosti te žene, jer se to ulje moglo prodati i dati siromasima. Tako razmišljaju i mnogi ljudi danas - što će Crkvi sva ta zlata, ali ne shvaćaju da su to darovali Isusu ljudi koji ga smatraju dragocjenim. Za vjernika Isusu ide sve najbolje, sve najvrjednije. A za svjetovnjaka pametnije je dati zlato nekom bogatašu nego Isusu, jer to je onda rasipanje, luksuz. Isus odgovara farizeju: „oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi."

Čovjek se onda pita: dali i ja moram mnogo griješiti, da mi se mnogo oprosti, pa da onda Isusa zbog toga i više ljubim? Ne! Isus uopće ne želi reći to. Isus je ovo rekao Farizeju Šimunu, a ne ženi. Isus ovdje govori o potrebi za Bogom, za njegovom milošću. Ova žena je mnogo griješila, upoznala je što to znači „valjati se u blatu grijeha“ i zato je više vapila za Isusom nego ovaj Farizej koji je pozvao Isusa k sebi samo da bi blagovao s njime. Isus kao da govori: onaj koji me više treba, više me i dobiva ili više od mene dobiva.

To je vjernik! Vjernik je onaj koji žeđa za Isusom, koji želi biti blizu njega, koji treba njegovo oproštenje, njegov mir, njegovu pomoć da promijeni svoj život. Ova žena žeđala je za Isusom više nego farizej, zato što je bila svjesna svojeg stanja. Farizej, s druge strane, nije bio svjestan svoje grješnosti i potrebe za Isusom, već je samo uživao u njegovu društvu. Zato nas Isus ne poziva na grijeh, nego nam želi ukazati kako moramo biti svjesni svojeg stanja i svoje potrebe za Njim, njegovom osobom, njegovom milošću. Isto je i David sagriješio protiv Boga kada je počinio preljub sa tuđom ženom. On je to učinio onda kada je bio na vrhuncu svoje moći, kada je dobivao svaki rat koji je vodio sa okolnim narodima, kada ga je sav narod cijenio. Čovjek je upao u grijeh oholosti, mislio je da mu Bog više ne treba, nije žeđao za njim, pa je počinio težak grijeh. Ali se kasnije pokajao i Bog mu je oprostio njegov grijeh. Zato Pavao u drugom čitanju kaže da se „čovjek ne opravdava po djelima Zakona, nego vjerom u Isusa Krista.“ Drugim riječima, čovjek se ne spašava pred Bogom čineći dobra djela i vršeći Božje zapovjedi, već vjerujući u Isusa Krista, po njegovoj milost. Ova žena iz Evanđelja prije će se spasiti nego onaj farizej. Žena je mnogo griješila, nije vršila zakon Božji, ali je više trebala Isusa i zadobila je oproštenje i mir. Onaj farizej možda je vršio Božje zapovjedi, ali nije imao potrebu intimnijeg odnosa s Isusom. Zato, nije dovoljno da sam ja samo dobar čovjek i da ću se tako spasiti. Mnogi ljudi tvrde da su dobri vjernici, da vrše Božje zapovjedi, ali nikada neće na Sv. Misu, neće na sakrament ispovijedi. Oni se smatraju dobrim vjernicima jer vrše Božje zapovijedi.

Župa Karmelske Gospe Bagalović liturgijsko-pastoralni listić

Ali mi se ne spašavamo po djelima zakona, već po Božjoj milosti. Jer, da je dovoljno spasiti se po svojim djelima, onda Isus ne bi morao umrijeti na križu za nas! Tako razmišlja farizej, a žena razmišlja drugačije. Isus je rekao ženi: "Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!" Spasenje je milost koju je za mene zaslužio Isus Krist. Bez milosti ne mogu se spasiti. S druge strane, to ne znači da ja sad mogu vjerovati i griješiti koliko god hoću. To je druga krajnost. Vjera se mora vidjeti i djelima. To je jedinstvo. Isus je i onoj ženi bludnici: „idi i ne griješi više“. I ova žena iz evanđelja, promijenila je svoj život. Ona je od sada na dalje slijedila Isusa. Mnogi tumači će reći da je ova žena zapravo Marija Magdalena. Ona je slijedila Isusa do kraja, do križa, dok su se apostoli skrivali od straha. Ova žena je zaista promijenila svoj život. Tu se vidi da su vjera i djela povezana, idu jedno s drugim i ne mogu jedno bez drugog. Isus želi da mi žeđamo za njim, da ga trebamo. Onda ćemo i primiti potrebite milosti koje će nam dati snagu da mijenjamo svoj život na bolje i da slijedimo Isusa do kraja.

Sjedeći ili klečeći usmjeri pogled na Boga. Dugo tako ostani usredotočen na Boga, dokle god ne osjetiš da te to čisti. Zatim takvim čistim pogledom pođi od jednog do drugog čovjeka koga poznaš i u svakome gledaj samo svjetlo i dobrotu. Sva negativna iskustva s njima odbaci s njih kao masku i gledaj ispod toga ono djetinje, nevino, Božje, čisto. Prepoznaj u svakome svoga brata koji vapi za tvojom ljubavlju, koji te moli da ga ne osudiš. Budi odlučan i ne daj da i

sjenka zlih misli uđe u tebe dok u mašti promatraš ljude. Na kraju zahvaljuj Isusu za nove oči.

Ako ti je oko zdravo, cijelo ti je tijelo u svjetlu – govorio je Isus. Ako ti je pak oko tamno, kakva će tek biti tama u tebi? Dobro i zlo su izmiješani. Nitko nije potpuno zao i nitko nije potpuno dobar. Ako gledaš samo zlo u čovjeku, i sam postaješ zao, ulaziš u prostore zla i druge sudiš i osuđuješ. Ako pak gledaš dobru stranu u ljudima, sam postaješ dobar, optimist, i u drugima potičeš razvoj dobrote.

Bog je samo dobar. U njemu nema ni sjenke zla. On je stvorio čovjeka dobrog. On ga je i nakon grijeha ponovno “stvorio” čistoga. Zli je zao, zavodi ljude, laže im, vara ih, i usmjeruje ih jedne protiv drugih. On je zato posredno ubojica ljudi. Želi samo zlo, laž, prijevaru, smrt. Tko čovjeka gleda negativno taj gleda njegovim očima. Zlo je kao tama. Dobrota je svjetlost. Tama se tjera samo tako da unosimo svjetlo. Želimo li, dakle, popraviti čovjeka, ne treba i ne smije se upozoravati na zlo, nego u njega unositi dobro. Ljubiti neprijatelja jedini je način da se trajno oslobodimo njegove opasnosti.

Tko u čovjeku ne gleda zlo nego dobro, taj je na Božjoj strani, ima Božje oko. Tko gleda zlo, a ne dobrotu, taj je na strani zloga i ima njegov pogled. Ne suditi i ne osuđivati, gledati dobro – to znači biti na Božjoj strani i biti jak kao Bog – imati zdrave oči. /Tomislav Ivančić/