UPRAVLJANJE PROCESOM SPAJANJA I PREUZIMAJA BANAKA

UNIVERZITET U SARAJEVUEKONOMSKI FAKULTET U SARAJEVU

SEMINARSKI RAD IZ PREDMETA BANKARSKI MENADŽMENT

TEMA: UPRAVLJANJE PROCESOM SPAJANJA I PREUZUMANJA BANAKA

MENTOR: Prof. dr. Fikret HadžićAss. Velid Efendić

STUDENTI:Sućeska Dženana 64267-R-05Šabaredžović Asima 64342-R-05Šepo Mediha 64270-R-05

Sarajevo, decembar 2007.

Bankarski menadžmentUpravljanje procesom spajanja i preuzimanja banaka

SADRŽAJ

1. UVOD............................................................................................................................32. FUZIJE I AKVIZICIJE BANAKA..........................................................................................42.1. DETERMINANTE FUZIJA I AKVIZICIJA...............................................................................................................42.2. ANALITIČKO PROJEKTOVANJE FUZIJA/AKVIZICIJA...........................................................................................52.3. DA LI FUZIJE/AKVIZICIJE SMANJUJU KONKURENTNOST U BANKARSTVU........................................................6

3. MOTIVI KOJI SE KRIJU IZA NAGLOG RASTA SPAJANJA BANAKA......................................84. ODABIR PRIKLADNOG PARTNERA ZA SPAJANJE.............................................................95. RAZVOJNI PUT SPAJANJA I PREUZIMANJA...................................................................116. METODE IZVOĐENJA TRANSAKCIJA SPAJANJA.............................................................126.1 METODE ODBRANE KOD NEPRIJATELJSKOG PREUZIMANJA..........................................................................12

7. REGULATORNA PRAVILA ZA SPAJANJE BANAKA U SAD-u.............................................138. STVARANJE USPJEHA IZ SPAJANJA...............................................................................149. ZAKLJUČAK..................................................................................................................1510. LITERATURA................................................................................................................16

1. UVOD

U mnogim zemljama diljem svijeta veliki je val fuzija i akvizicija. Ovaj trend spajanja i pripajanja banaka prisutan je kako kod malih banaka, tako i kod velikih banaka. Pri ovakvom stanju, razumno je postaviti pitanje zašto se svake godine stvara tako puno pripajanja i spajanja banaka. Također, pitamo se kako upravljati takvim procesima?

Page 2


Stoga, izuzetno nam je zadovoljstvo bilo istraživati odgovore na ova pitanja i saznati mnoge druge odgovore koji se tiču ove teme.

S tim u vezi, u našem seminarskom radu govorit ćemo detaljno o fuzijama i akvizicijama banaka, zatim o determinantama fuzija/akvizicija, te o analitičkom projektovanju fuzija/akvizicija. Također, pokušat ćemo odgovoriti na pitanje da li fuzije/akvizicije smanjuju konkurentnost u bankarstvu.

Pored svega navedenog postavlja se i pitanje motiva spajanja, odnosno razloga zbog kojih banke pokreću ovakav proces. Naravno, od neizmjerne važnosti za ovaj rad bit će i odgovor na pitanje kako odabrati pravog partnera za spajanje, te koji je to razvojni put ovakvih procesa.

Na samom kraju rada obradit ćemo i slijedeće tematike: metode izvođenja transakcija spajanja, regualtorna pravila za spajanja banaka i stvaranje uspjeha iz spajanja, gdje imamo priliku upoznati se sa dvije osnovne metode izvođenja transakcija spajanja, zatim uvidjeti veliki značaj i uticaj regulatornih organa u procesu spajanja banaka. Na kraju seminarskog rada obuhvaćeni su potrebni koraci pri uspjehu spajanja - odnosno cilju svakog spajanja.

Page 3


2. FUZIJE I AKVIZICIJE BANAKA

rije nego što počnemo detaljno analizirati temu našeg seminarskog rada, definisat ćemo pojam fuzije i akvizicije. Fuzija (merger) je vlasnička integracija dvije ili više bankarskih institucija približno iste veleičine, dok akvizicija (acquisition) predstavlja vlasničko preuzimanje manje banke od strane

veće i finansijski jače banke, kada preuzeta manja banka prestaje pravno da postoji. PU kontekstu jačanja tržišne konkurencije, uvođenja novih informacionih tehnologija kao i globalizacije, postoji jaka tendencija ka stvaranju krupnijih bankraskih institucija. Krupnije banke imaju veću mogućnost diverzifikacije poslovanja kao i druge komparativne prednosti u neizvjesnom okruženju. Inače, tendencija preuzimanja vodi ka smanjenu broja banaka u finansijskom sistemu. U razvijenim zemljama došlo je posebno u toku poslijednjih dvadeset godina do jakog talasa fuzija i merdžera.1

2.1. DETERMINANTE FUZIJA I AKVIZICIJA

Determinante fuzija i akvizicija su vrlo različite. U nastavku našeg seminarskog rada navest ćemo neke od najosnovnijih determinanti ovih procesa.

Jedna grupa determinanti kod banaka koje preuzimaju druge banke sastoji se u tome da nastoje da povećaju tržišnu snagu (market power). U tom kontekstu jedna ekspanzivna banka može da bira između dvije opcije. Prva opcija sastoji se u strategiji internog rasta, što znači da ta banka sama stvara dodatnu mrežu preko koje geografski povećava zonu svog poslovanja. Druga opcija sastoji se u kupovini (akviziciji) drugih, uglavnom manjih banaka koje već imaju svoju filijalsku mrežu i, što je još važnije, komitentsku bazu (deponente i korisnike zajmova). Ova druga strategija daje znatno brže efekte.

Osnovni ciljevi banke koja vrši preuzimanje su:

ostvariti veći obim poslovanja dobiti pristup na nova tržišta finansijskih usluga, i povećati asortiman finansijskih proizvoda i usluga koje nudi.

Iz predhodno navedenih ciljeva može se zaključiti da se smisao vlasničkog preuzimanja sastoji u repozicioniranju banke u kontekstu njene razvojne strategije, pri čemu banka nastoji da na duži rok pojača svoji konkurentnost na finansijskom tržištu. Ovim putem, banke nastoje da povećaju ekonomiju obima i/ili ekonomije okvira.

Druga grupa determinanti sasatoji se u nastojanju da se smanje troškovi i rizici poslovanja banka. U ovom slučaju često se radi o fuziji banaka približno slične veličine koje kroz fuzije nastoje da smanje neke fiksne troškove. Smanjenje ukupnih bankarskih rizika odvija se kroz proces diverzifikacije, što je moguće učiniti u kontekstu stvaranja krupnijih bankarskih institucija.

Treća grupa determinanti vezana je uglavnom za mega fuzije koje imaju za cilj stvaranje vrlo velikih bankarskih institucija sposobnih da se uključe u globalnu konkurenciju. Pored ovih objektivnih faktora, kod mega fuzija postoje i subjektivni faktori, odnosno subjektivne ambicije velikih bankarskih menadžera da, preko povećanja tržišne pozicije tih banaka, sebi obezbijede povećani tržišni prestiž kao odgovarajuća direktna i indirektna primanja.

Četvrta grupa determinanti fuzija i akvizicija vezana je za kontrolisani izlazak nedovoljno efikasnih banaka iz institucionalnog sistema koji traži povećanje ekonomske efikasnosti u kontekstu povećanih

1 Primjerice, u SAD-u je od 1989. Do aprila 1999. godine izvršeno 3.844 fuzija i akvizicija. Na ovaj način ostvareno je vlasničko preuzimanje aktive u iznosu od 3.200 milijardi dolara.

Page 4


tržišnih neizvjesnosti. 2 Mnoge poljuljane banke vide izlaz u tome da budu preuzete od strane neke jake banke koja ima finansijsku snagu da izvrši njihovo dokapitalizaciju.

Mnoge činjenice ukazuju na to da se efekti fuzija i akvizicija znatno snažniji na planu povećanja tržišne snage tj. stvaranja krupnijih bankarskih institucija nego na planu povišenja profitabilnosti banaka, Naime, sigurno je da procesi vlasničke organizacione integracije banaka znače povećanje tržišne snage bankarskih institucija koje ostaju na tržištu. Međutim, ne zna se da li će procesi fuzije i akvizicije imati pozitivne efekte i na povećanje profitabilnosti banaka (preko snižavanja troškova), to uvijek zavisi od konkretnih okolnosti. Neke fuzije i akvizicije imau pozitivne efekte, dok kod drugih integracija izostaju projektovani efekti. Pri tome se posebno ukazuje na problem stapanja raznih "kultura“ koje su postojale u raznim bankama, što otežava postizanje projektovanih ciljeva na planu profitabilnosti.

2.2. ANALITIČKO PROJEKTOVANJE FUZIJA/AKVIZICIJA

Glavna dilema kod svake fuzije i akvizicije je da li će se time postići samo povećanje obima i diverzifikacije poslovanja ili će se istovremeno povećati i profitabilnost poslovanja izražena u prinosu po akciji banke i tržišnoj vrijednosti akcija. Načelno se teži tome da fuzije i akvizicije u bankarstvu treba da stvaraju vrijednost za akcionare3. Međutim, efekti fuzija i akvizicija su veoma različiti u pogledu efekata na prinose po akciji.

Kod analize koja predhodi projektovanoj fuziji i akviziciji banaka, nastoji se sagledati očekivana vrijednost proširene bankarske firme koja bi trebala da bude veća od zbira očekivane vrijednosti dvije bankarske firme. Ovaj odnos, matematički predstavljen, izgleda ovako:

V(AB) > V(A) + V(B)

V – vrijednost bankeA – banka koja vrši preuzimanjeB – banka koja se preuzima (targetna banka)

Prilikom projektovanja fuzije/akvizicije bitno je da se sagledaju sinergetski efekti, tj. da li je ukupna vrijednost nove bankarske firme veća od zbira vrijednosti dvije banke koje ulaze u integraciju. Evaluacija banke može da se izračuna na osnovu diskontovanog toka prinosa (profita) koji će nova banka ostvarivati u narednom periodu u odnosu na kombinovanu stopu prinosa koju bi dvije banke ostvarivale. Međutim, evaluacija vrijednosti buduće bankarske firme je nesigurna, jer zavisi od realne procjene budućih prihoda i rashoda nove bankarske firme u neizvjesnom okruženju. Također, teško je procijeniti adekvatnu diskontnu stopu koja treba da obezbijedi konverziju budućih tokova prinosa na vrijednost banke u sadašnjem momentu.

Kod fuzija i akvizicija koristi se koeficijent tržišne vrijednosti4. Ovaj koeficijent dobija se ka količnik:

tržišne vrijednosti akcija banke-kupca plus eventualno iznos transakcionog novca koji se nudi akcionarima banke koja se želi preuzeti, i

tržišne vrijednosti akcija kompanije koja se nastoji preuzeti.

Ako je koeficijent tržišne vrijednosti > 1, to znači da se prodavcima akcija banke nudi više nego što je sadašnja tržišna vrijednost tih akcija na berzi. Ta razlika predstavlja premiju koju nudi kupac akcija da bi stimulirao akcionare na prodaju. Ako je koeficijent tržišne vrijednosti < 1, tada bi holderi banke, koja je targetirana za tržišno preuzimanje, bili na gubitku i do preuzumanja ne bi došlo. Dakle, u tržišnoj igri preuzimanja, kompanija-kupac nastoji da ponudi dovoljnu premiju kako bi stimulirala akcionare trgetirane firme da prihvate uslove pruzimanja.

2 U tom smislu je 1991. godine u SAD-u donijet zakon (FDCIA) kojim je uvedena obavezna procedura tzv. brze korektivne akcije. Ova procedura omogućeje regulatorima banaka da mogu brže da zatvaraju one banke kod kojih kapital padne ispod propisanih kvantitativnih standarda.3 Create shareholder value4 Market value exchange ratio

Page 5


U procesu vlasničke transformacije koristi se i analitički postupak koji se zasniva na odnosu cijene i prinosa po akciji, tzv. Price/Earning Ratio ili PER. On se dobija kada se tržišna cijena akcije podijeli sa prinosom po akciji5. Pri tome se mogu koristiti podaci iz poslijednjeg godišnjeg izvještaja kompanije da bi se utvrdili godišnji prnosi po redovnoj akciji. Ako bi berzanska cijena redovne akcije iznosila 48 USD, a godišnji prinos po akciji 4 USD, onda je PER=12. To bi značilo da se na berzanskom tržištu za jednu redovnu akciju plaća toliko koliko iznose predpostavljeni prinos po akciji za 12 godina. U analitičkom primjeru se može predpostaviti da dvije trgetirane komapnije za preuzimanje – sa istim iznosima profita, istim brojem redovnih akcija i istim iznosom prinosa po akciji – imaju različite vrijednosti parametara PER. U tom slučaju će tržišna vrijednost redovnih akcija biti različita, pa prema tome i ukupna vrijednost akcijskog kapitala, što proističe iz tržišne procjene da te kompanije imaju različite šanse stvaranja profita u narednim periodima. Ako bi se kupovina ovih kompanija vršila tačno na bazi koeficijenata tržišne razmjenske vrijednosti (bez premije), kompanija-kupac morla bi da razmijeni različite iznose svojih redovnih akcija za akcije targetiranih kompanija u zavisnosti od visine njihovih parametara PER.

Na osnovu empirijskih istraživanja može se ocijeniti da ekonomija obima u bankarstvu nema tako veliku ulogu kao kod kompanija u realnom sektoru ekonomije. Naime, analize pokazuju da kod prelaza malih banaka u srednje postoji ekonomija obima, ali kasnije kod većih banaka ekonomija obima često prestaje da djeluje, vjerovatno usljed izvjesnog stepena birokratizacije i smanjene transparentnosti kod vrlo velikih bankarskih institucija. Doduše, načelno se može očekivati smanjenje jediničnih troškova kod povećanog obima poslovanja, poosebno kada kod preuzimanja dođe do eliminacije nekih dupliciranih kapaciteta, što pozitivnio djeluje na profitabilnost banaka. Ipak glavni je potencijalni efekat koji proističe iz preuzimanja banaka u tome da se isključe neefikasne manadžerske strukture iz preuzetih banaka, odnosno da menadžerske strukture iz efikasnijih banaka dobiju proširene mogućnosti upravljanja. Stoga se smatra da komponenta menadžmenta dominira u odnosu na ekonomiju obima.

2.3. DA LI FUZIJE/AKVIZICIJE SMANJUJU KONKURENTNOST U BANKARSTVU

Potrebno je da se predhodno dobije saglasnost regulatorne vlasti zemlje da bi se izvršila fuzija ili akvizicija. Svrha ove saglasnosti jeste da se spriječe takve fuzije/akvizicije koje bi dovele do stvaranja monopolističkih struktura u bankarstvu, odnosno do osjetnijeg smanjenja konkurencije na bankarskom tržištu. Pri tome se polazi od predpostavke da u zemlji funkcioniše tržišno-orijentisani bankarski sistem i da u takvom sistemu broj banaka, imajući u vidu njihovo učešće u strukturi ukupnih bankarskih depozita ili kredita u zemlji, utiče na ponašanje banka i preko toga na njihove preformanse. To je poznata paradigma:

struktura ponašanje preformanse

Ova paradigma naglašava da od strukture bankarskog sistema zavisi ponašanje banaka, odnosno da to u krajnjoj liniji determiniše njihove preformanse. Pod strukturom banaka podrazumijeva se ne samo broj banaka nego i strukturalna kompozicija banaka sa gledišta učešća u ukupnim depozitima i zajmovima. Ukoliko je struktura banaka više koncentrisana, to djeluje u pravcu smanjivanja konkurencije među bankama.Ukoliko je struktura banaka više disperzirana, utoliko postoje institucionalni uslovi za veći stepen konkurencije među bankama. Pri postojanju većeg stepena konkurencije u bankarskom sistemu, može se očekivati formiranje niže stope kamatnih marži, što ima pozitivan efekat na privredu i na stanovništvo.

Najčešće korišteno mjerilo koncentarcije u bankarstu koje koriste bankarski regulatori je Herfindahl-Hirschmanov indeks (HHI) koji je definisan kao zbir kvadrata učešća svih banaka u zemlji po osnovu zajmova ili depozita. U SAD-u regulatori banaka primjenjuju ovu metodologiju tako da ako je poslije integracije banaka HHI manji od 1.800 poena i ako je povećanje tog indeksa u odnosu na stanje prije integracije manje od 200 poena, tada se smatra da integracija banaka nema nepovoljne efekte na stanje konkurencije na sektoru bankarstva. Na bazi pravila 1.800/200 regulatore vlasti dozvoljavaju ili odbijaju fuziju/akviziciju banaka.

5 Earnings per share

Page 6


Na narednom primjeru pokazat ćemo kako se izračunava HHI.

Primjer:6

Predpostavimo da u bankarskom sistemu postoji 5 banaka koje imaju slijedeća učešća u ukupnim depozitima/zajmovima:

Banka Učešće u depozitima/zajmovimaBanka 1 28%Banka 2 25%Banka 3 20%Banka 4 16%Banka 5 11%

Vrijednost HHI se izračunava tako što se sabiraju kvadrati učešća svih pet banaka. Time u momentu prije integracije vrijednost HHI je:

HHI = 282 + 252 +202 + 162 + 112 = 2.186 poena

Ukoliko se predpostavi da banka 3 i banka 5 traže integraciju, onda bi vrijednost HHI poslije te integracije bila:

HHI = 312 + 282 +252 + 162 = 2.626 poena

Na osnovu pravila 1.800/200 regulatorna vlast bi odbila projektovanu integraciju banke 3 i banke 5 iz dvostrukog razloga. Prvo, zato što bi vrijednost HHI bila znatno iznad maksimalnog nivoa od 1.800 poena. Drugo, zato što bi povećanje vrijednosti HHI bilo veće od 200 poena. Konkretno, u ovom primjeru povećanje bi iznosilo 440 poena.

Teoretski maksimum HHI iznosi 10.000 poena, jer u tom slučaju postoji u sistemu samo jedna banka koja samim time drži 100% depozita (ili zajmova). Iznos od 100% na kvadrat daje 10.000 poena i to je teoretski maksimum koji oslikava maksimalnu koncentraciju u bankarstvu.Teoretski minimum HHI se ne može tačno definisati ali on teži nuli. Da bismo dokazali da minimum HHI teži nuli navest ćemo jedan primjer. Uzmimo npr. da u sistemu postoji 100 banaka i da svaka im aučešće u depozitima/zajmovima od 1%. U tom slučaju bi vrijednost HHI bila 100 poena. Ako uzmemo da u sistemu djeluje 1.000 banaka i da svaka od njih ima učešće u depozitima/zajmovima od svega 1 promil, onda vrijednost HHI pada na svega 10 poena. Na ovaj način smo dokazali da minimum HHI teži nuli.

Iako metodologija na bazi HHI ima određenu logiku, ipak se mora ukazati da broj banaka sa ponderisanom strukturom učešća u depozitima/zajmovima nije apsolutan dokaz o stepenu konkurentnosti na sektoru bankarstva. Tako u nekim zemljama vrijednost HHI može da bude dosta niska, ali da se banke ponašaju nedovoljno konkurentno. Naime, na stepen konkurentnosti banaka vrlo mnogo utiče stepen primjene finansijskih (budžetskih) ograničenja kako na realnom tako i na finansijskom sektoru.7

3. MOTIVI KOJI SE KRIJU IZA NAGLOG RASTA SPAJANJA BANAKA

6 Primjer preuzet iz knjige „Bankarstvo“; Milutin Ćirović; Beograd, 2002. godine7 Jedna analiza italijanskog bankarstva u periodu od 1983. do 1993. godine pokazala je da su apsolutne vrijednosti HHI bile vrlo niske, ali da je stepen konkurentnosti bio znatno ispod nivoa perfektne konkurencije.

Page 7


Možemo razlikovati tri osnovna motiva zbog kojih obično nastaju bankovna spajanja :

1 dioničari (vlasnici) banaka očekuju da će povisiti svoje bogatstvo (vrijednost po dionici), ili smanjiti izloženost riziku, povećavajući tako svoje dobro;

2 menadžment banke očekuje da će ostvariti veće plaće i beneficije za zaposlenike, veću sigurnost pri radu ili veći ugled zbog upravljanja većom bankom;

3 dioničari i menadžment imaju korisiti od bankovnog spajanja.

U narednoj tabeli bit će pojašnjeni neki od najjačih motiva bankovnih spajanja posljednjih godina.

Tabela 1. Mogući motivi bankovnih spajanja i preuzimanja

MOTIV OBRAZLOŽENJE

Profitni potencijalNajveći broj bankovnih spajanja odražava očekivanje dioničara da će se profitni potencijal povećati kada se obavi spajanje. Ako organizacija koja pripaja drugu ima agresivniji menadžment od stečene banke, mogu se povećati bankovni prihodi jer su tržišta u potpunosti eksploatirana , a nove usluge razvijene. Osim toga, ukoliko je menadžment banke koja pripaja bolje obučen od stečene banke, efikasnost organizacije nastale spajanjem može porasti, rezultirajući boljom kontrolom nad operativnim troškovima. Bilo preko reducuranih troškova ili proširenih prihoda, spajanja mogu poboljšati profitni potencijal bankovnih organizacija.

Reduciranje rizikaMnoge banke prilikom spajanja očekuju reducirani rizik novčanog toka i reducirani rizik zarade. Manji rizik može nastati iz činjenice da spajanja povećavaju sveukupnu veličinu i ugled banke, otvaraju nova tržišta sa različitim ekonomskim karakteristikama u odnosu na tržišta na kojima već pružaju usluge ili omogućavaju ponudu novih usluga čiji su novčani tokovi vremenski drugačiji od novčanih tokova stvorenih postojećim uslugama. Pored ovoga, spajanja mogu pomoći u diverzificiranju udruženih izvora novčanih tokova i zarade bankovnih organizacija , rezultirajući stabilnijom bankovnom tvrtkom koja je sposobna oduprijeti se velikim fluktuacijama u ekonomskim uvjetima i u konkurentskom okruženju djelatnosti.

Spašavanje banaka koje propadaju

U SAD-u FDIC i ostale regulatorne agencije stimulirale su mnoga bankovna spajanja kao način da se sačuvaju oskudne rezerve osiguranja i izbjegnu prekid u pružanju potrošačkih usluga. Proglašenjem zakona o provođenju,reformi i oporavku finansijskih institucija iz 1989. godine, Kongres je izglasao bankovnim holding kompanijama dozvolu za sticanje snažnijih štednih institucija bilo gdje unutar SAD-a, što je podložno regulatornom odobrenju.

Porezni motivi, motivi tržišnog pozicioniranja

Mnoga spajanja nastaju iz očekivanih poreznih beneficija , posebno kada pripojena banka ima gubitke koji se mogu iskoristiti za ublažavanje oporezivih profita banke koja pripaja drugu. Također mogu postojati i beneficije tržišnog pozicioniranja , pomoću kojih će spajanje omogućiti sticanje baze na potpuno novom tržištu banci koja pripaja drugu. Pripajanje postojeće banke umjesto osnivanja nove sa novim osobljem, može značajno smanjiti troškove pozicioniranja na novom tržištu.

Uštede u troškovima ili motiv efikasnosti

Uštede u troškovima mogu nastati i velikim reduciranjem osoblja i uštedama eliminiranjem udvostručene opreme koja je nastala nakon megaspajanja. Nakon spajanja mnogo podružnica se zatvara, eliminišu se dupla odjeljenja, te otpuštaju zaposlenici, što sve doprinosi smanjenju troškova.

Ostali motivi spajanja

Menadžment može vjerovati kako će spajanje rezultirati povećanim kapacitetom rasta, a da ne mijenja povijesnu stopu rasta banke koja pripaja drugu. Osim toga, spajanje omogućuje banci proširenje kreditnog limita kako bi bolje pružala usluge svojim komitentima. Manjim bankama spajanja često pružaju pristup novom sposobnom menadžmentu, savremenijoj elektronskoj bankarskoj tehnologiji itd.

Page 8


Motivi za spajanja koje identificiraju rukovoditelji banke

Istraživanje je pokazalo da višim rukovoditeljima najvećih banaka SAD-a, glavni faktor pri izboru banaka koje žele pripojiti jeste kvaliteta menadžmenta, zatim učinkovitost operacija i održavanje tržišnog udjela.

4. ODABIR PRIKLADNOG PARTNERA ZA SPAJANJEGlavno pitanje pri donošenju odluke o spajanju banaka jeste :' da li je predloženo spajanje dobro za

organizaciju?'. Odgovor uključuje mjerenje koristi ali i troškova predloženog spajanja. Ta procjena nije jednostavna jer banka koja pripaja drugu banku i stečena banka mogu imati različite motive za izvođenje spajanja. Uprkos tome, najvažniji cilj svakog spajanja trebao bi biti povećanje tržišne vrijednosti institucije koja će opstati na način da njeni dioničari prime veće povrate na sredstva koja su uložili, i to srazmjerno riziku koji su preuzeli.

Dakle, na dugi rok je spajanje korisno dioničarima ako povećava tržišnu cijenu dionice kapitala banke. Cijena kapitala banke zavisi od :

1. Očekivanog toka budućih dividendi koje pritiču dioničarima,i2. Diskontnom faktoru primijenjenom na budući tok dividendi bankovonog kapitala, baziranog na

stopi povrata koju zahtjevaju tržišta kapitala na investicije uporedivog rizika.

Dakle, matematički izraz za prethodno navedeno je :

Tržišna cijena dionice kapitala banke = ∑t

❑ Dt

(1+c )t

Vidimo da će dioničari profitirati od predloženog spajanja ukoliko se : a) poveća očekivana buduća dividenda dioničara, ili b) smanjuje tražena tržišna stopa povrata investitora od organizacije reducirajući njen rizik,ili c) oboje istovremeno.

Za mnoge bankare je najvažniji predmet proučavanja u svakom predloženom spjanju njen vjerovatni uticaj na zaradu po dionici – EPS kompanije koja opstaje. Općenito govoreći, dioničari obiju banaka, banke koja spaja i stečene banke, doživjet će dobit u zaradi po dionici kapitala ako : a) banka ili bankovna kompanija s većim omjerom cijene i zarade (P-E omjer) stiče banku sa manjim P-E omjerom, b) ako se udružena zarada obiju banaka ne smanji nakon spajanja. To ćemo potkrijepiti odgovarajućim primjerom.

P-E omjer banke A = 20KM cijena po dionici25KM zarada podionici = 4

P-E omjer banke B = 16KM cijena podionici5KM zarada podionici = 3,2

Neka su te dvije banke imale 100 000 , odnosno 50 000 izdatih običnih dionica, i neka je banka A prijavila neto zaradu od 500 000 KM, dok je banka B prijavila neto zaradu od 250 000 KM. Tada bi njihova udružena neto zarada iznosila 750 000 KM. Ako se dioničari banke B slože prodati dionice po trenutnoj tržišnoj cijeni od 16 KM po dionici, primit će 16KM/20KM = 4/5 po dionici kapitala banke A za svaku dionicu kapitala banke B. Ukupna količina od 40 000 dionica banke A će se izdati dioničarima banke B za dovršenje spajanja. Udružena bankovna

Prijmjer 1a. Dioničari banke A, čija je trenutna vrijednost dionice 20 KM, složili su se da spoje banku B čije dionice trenutno vrijede 16 KM. Ako je banka A po svom posljednjem izvještaju zaradila 5 KM po dionici, a banka B također 5 KM po dionici, one bi imale slijedeće P-E omjere:

Page 9


organizacija će tada imati 140 000 neplaćenih dionica. Ako zarada ostane ista nakon udruživanja, profiti dioničara po dionici će biti :

Zarada po dionici =udružena zaradaizdate dionice =

750.000KM140.000

=¿5,36 KM

što je više od 5KM po dionici, koje su banka A i banka B zaradile za svoje dioničare prije njihovog spajanja. Sve dotle dok je P-E omjer banke koja spaja drugu veći od P-E omjera stečene banke, postoji mogućnost plaćanja umjerene premije spajanja dioničarima stečene banke. Premija spajanja izražena u postocima se računa prema formuli:

Premija spajanja u % =trenutne cijenedionica stečenebanke+dodatni iznos koji plaćabanka kojaspaja drugu

trenutna tržišnacijena dionice stečene banke x100

Ako je odnos cijene i zarade banke koju će se steći veći od P-E omjera banke koja prisvaja tu banku , EPS institucije nastale tim spajanjem past će ispod originalne razine, bit će žrtva širenja raspoložive zarade nad većim brojem dionica kapitala – razrjeđivanje zarade.

EPS= 750 000 KM /162 500 dionica= 4,62 KM

što je manje od 5 KM EPS-a koji je banka A oglasila prije spajanja. U tom slučaju postoji značajno razrjeđenje zarade, jer je veliki broj novih dionica izdat kako bise platile visoke premije spajanja obećane dioničarima stečene banke.

5. RAZVOJNI PUT SPAJANJA I PREUZIMANJA

Bez obzira na to koji su motivi , svako spajanje je zapravo finansijska transakcija koja rezultira preuzimanjem jedne ili više banaka od strane druge bankovne institucije. Stečena banka, koja je obično

Prijmjer 1b. Neka se uprkos razlikama u trenutnim tržišnim vrijednostima između kapitala banaka A i B , dioničari banke A slože ponuditi dioničarima banke B bonus od 4 KM po dionici (premija spajanja= (16KM + 4KM)/16KM = 1,25 ili 125% ) . To znači da će dioničari banke B mijenjati svoje dionice za dionice banke A u omjeru razmjene 1:1. Dakle dioničari banke B koji trenutno drže 50 000 dionica u banci B , završit će s 50 000 dionica u banci A. Udružena organizacija imat će 150 000 izdatih dionica. Ako zarada ostane na 750 000 KM nakon spajanja, konsolidirana bankovna organizacij bit će u mogućnosti zadržati svoju zaradu po dionici na trenutnoj razini od 750 000 KM/ 150 000 dionica = 5 KM.

Prijmjer 1c. Neka banka A sa P-E omjerom 20KM po dionici/5 KM EPS-a = 4 i 100 000 neplaćenih dionica pokuša steći banku B, s P-E omjerom 25 KM cijena dionice/ 5 KM EPS-a= 5 i 50 000 izdatih dionica. Pretpostavimo da ukupna zarada nakon spajanja 750 000 KM odgovara udruženoj zaradi banaka prije spajanja. Ako se dioničari banke A slože da dioničarima banke B odobre 1,25 dionica ( 25 KM cijena po dionici banke B i 20 KM po dionici banke A) u banci nastaloj spajanjem za svaku dionicu koju trenutno drže, nova banka će imati 62 500 novih dionica, tj. 1,25 x 50 000 dionica banke B) , uključujući 100 000 dionica koje banka koja prisvaja već ima. Bankovna kompanija nastala spajanjem tada će imati zaradu po dionici od :

Page 10


manja, ostavlja svoje isprave o osnivanju i prihvaća novo ime, a to je obično ime kompanije koja prisvaja drugu. Aktiva i pasiva stečene banke se pribajaju aktivi i pasivi banke koja spaja drugu.

Upravni odbor svake organizacije mora odobriti predloženu transakciju, a po mogućnosti za nju moraju glasati i obični dioničari svake organizacije. Ukoliko su dioničari odobrili predloženu transakciju , o njoj mora biti obavještena vladina jedinica koja je izdala originalnu ispravu o osnivanju, zajedno sa bankovnim agencijama koje imaju nadzornu direkciju nad dotičnim bankama.

Prilikom donošenja odluke da li započeti spajanje ili ne , menadžment i upravni odbor kompanije koja pripaja drugu uzimaju u obzir mnoge karakteristike institucije koja im je cilj. Najvažniji faktori koje je razmotrila većina analitičara spajanja banaka svrstavaju se u 6 općih kategorija:

Historija banke, vlasništvo i menadžment Stanje bilansa Evidencija uspješnosti razvoja i poslovanja banke Stanje računa dobiti i gubitka i novčanog toka Stanje i mogućnost lokalne privrede kojem ciljana institucija pruža usluge Struktura konkurencije na tržištu finansijskih usluga na kojem djeluje banka.

Pored svega navedenog, mnoge organizacije koje spajaju druge posmatrat će i slijedeće :

Komparativne stilove menadžmenta organizacija koje se spajaju Najvažnije komitente koje opslužuje ciljana banka Trenutno osoblje i povlastice zaposlenih Usklađenost računovodstvenih sistema i sistema upravljanja informacijama između kompanija

koje se spajaju Stanje fizičke imovine ciljane banke Razrjeđenje vlasništva i zarade prije i poslije predloženog spajanja.

Na osnovu svega navedenog može se zaključiti da je apsolutno potrebna temeljita procjena svakog predloženog spajanja prije nego li do toga uopće dođe.

6. METODE IZVOĐENJA TRANSAKCIJA SPAJANJA

Spajanja se općenito izvode koristeći jednu od dvije tehnike:

1. kupovina sredstava2. kupovina običnih dionica

Metodom kupovine sredstava institucija koja pripaja kupuje svu ili dio aktive stečene organizacije organizacije, koristeći gotovinu ili svoj vlastiti kapital. U spajanjima nastalim ovom metodom stečena institucija obično dijeli gotovinu ili dionice svojim dioničarima u obliku likvidacijske dividende, a nakon toga se ta institucija likvidira. Međutim, ona može nastaviti obavljati poslove kupnje imovine kao posebna, ali manja koeporacija.

S druge strane, metodom kupnje dionica stečena tvrtka i dalje postoji; tvrtka koja pripaja preuzima sva sredstva i obveze stečene tvrtke. Dok se gotovina može upotrijebiti za rješavanje bilo kojeg djela transakcije spajanja. Bankovne odredbe zahtijevaju da sva, pa čak i najmanja spajanja i preuzimanja budu plaćena izdavanjem dionica tvrtke koja pripaja drugu. Osim toga, transakcija dionica ima prednost jer nije predmet oporezivanja do prodaje dionica, dok su gotovinska plaćanja obično predmet izravnog oporezivanja. Transakcije dionica mijenjaju trenutačne dobitke za one u buduće, za koje se očekuje da će biti veći ukoliko sve teče kako je planirano.

Page 11


Najčešći oblik spajanja u bankarstvu danas uključuje spajanja velikih banaka s manjim bankama. To dozvoljava bankama iz novčarskih centara stjecanje pristupa potrošačkim računima relativno niskih troškova, manje osjetljivih na kamatu i usmjeravanje deponiranih sredstava u korporacijske kredite. Neka bankovna preuzimanja su prijateljska – sve strane voljno surađuju – dok su neka neprijateljska kojima se opiru postojeći menadžment i dioničari.

6.1 METODE ODBRANE KOD NEPRIJATELJSKOG PREUZIMANJA

Investitori se slažu da kompanija koja postane meta preuzimanja nema puno šansi da se obrani. Ipak, postoje neke poznate metode, a samo su najpoznatije medu njima: 8

otrovna pilula, zlatni padobran, bijeli vitez ili obrana makarona

Menadžment kompanije obično formira čitav tim savjetnika – advokate i investicijske bankare kako bi kreirao model odbrane, te stručnjake za odnose s javnošcu kako bi osmišljenim postupcima u javnosti kompanija iz defanzivnog zauzela ofenzivni položaj.

«Otrovna pilula» je model odbrane od neprijateljskog preuzimanja koja se sastoji u tome da se dionice tvrtke učine što manje privlačne potencijalnom preuzimatelju. To se može postići na nekoliko načina npr. izmjenom statuta i ponudom dionica svim postojećim dionicarima osim preuzimatelju, uz značajan diskont, pa se na taj način «razrjeduje» neprijateljsko stjecanje koje postaje dugotrajno i skuplje.

«Zlatni padobran» je model obrane gdje meta preuzimanja nudi svojoj upravi i top menadžerima primamljive beneficije kao što su opcije i milijonski bonusi. Za preuzimatelja jeto nepovoljno jer u trenutku preuzimanja menadžment u pravilu koristi svoje opcije, a troškovi se zbog više-milijonskih bonusa vrtoglavo penju.

«Bijeli vitez» je model kada usred neprijateljskog preuzimanja kompanija koja je meta preuzimanja pronade drugog strateškog partnera, spasioca (bijelog viteza) koji joj nudi prijateljsko preuzimanje.

«Obrana makarona» je model odbrane gdje banka koja je meta preuzimanja izdaje obveznice u velikom iznosu koje imaju garanciju da će u slučaju preuzimanja tvrtke biti iskupljene po značajno višoj cijeni. Naziv «makaroni» dolazi zbog toga što iskupna cijena obveznica «raste» poput makarona. Ova je metoda odbrane uspješnija od drugih, ali postoji opasnost da kompanija izda previše obveznica i na taj se način prezaduži.

7. REGULATORNA PRAVILA ZA SPAJANJE BANAKA U SAD-u

Dvije grupe pravila utječu na spajanja banaka – odluke suda i statuti ozakonjeni od strane zakonodavstva podržani specifičnim regulacijama. Po uvjetima Zakona o spajanju spajanju banaka, svaka federalna agencija mora najveći prioritet dati konkurentskim učincima predloženog spajanja. To znači procjenjivanje mogućih učinaka spajanja na određivanje cijena i raspoloživost bankovnih usluga u lokalnoj zajednici, te na stupanj koncentracije bankovnih depozita ili imovine u nejvećim organizacijama na lokalnom tržištu.Dakle, sadašnji zakoni u banakarstvu koji se odnose na spajanja počivaju na tri polazne predpostavke:

8 www.ognjenoviclovegrove.com

Page 12


Skupina istovrsnih proizvioda koje nudi banka je relevantna proizvodna linija koju treba razmatrati u bankovnom spajanju i preuzimanju;

Relevantno tržište o kojem treba razmišljati je lokalno (gradska ili prigradska područja; i

Struktura lokalnog tržišta (obično se mjeri stupnjem koncentracije) najvažniji je faktor pri određivanju koliko konkurencije već postoji, a koliko bi spajanja moglo naštetiti ili pomoći toj konkurenciji.

Gdje je konkurencija visoka – tamo gdje najveće bankovne institucije kontroliraju dominantan dio lokalnih depozita i imovine – veći je rizik od nanošenja štete konkurenciji, a manje je vjerovatno da će spajanje dobiti regulatorno odobrenje, osim ako se institucije koje sudjeluju u spajanju ne slože da će lišiti nekih svojih pridruženih banaka i podružnica.

Osim toga, trend koncentracije također potpada pod strogu kontrolu regulatornih bankovnih agencija. Menje je vjerovatno da će se spajanje odobriti bankarskim tržištima koja su nedavno iskusila povećane omjere koncentracije ili opadanje broja dobavljača finansijskih usluga, za razliku od tržišta na kojima je koncentracija u padu. Ostali faktori koji kojima treba pridati pažnju, uključujući financijsku prošlost i stanje banaka koje sudjeluju u spajanju su:

adekvatnost njihovog kapitala; mogućnost zarade banke; snagu menadžmenta; i korist i potrebe zajednice kojoj se pružaju usluge.

Spajanja s nekonkurentnim učincima ne mogu proći neosporavana od strane federelne vlasti ukoliko banke kandidati ne mogu pokazati da bi takve kombinacije mogle rezltirati bitnim javnim koristima. Među mogućim koristima su obsrkrbljivanje bankovnim uslugama tamo gdje one nisu prakstično dostipne i spas neuspješne banke čiji bi kolaps imao štetne posljedice za javno blagostanje.

Federalne supervizorske agencije preferiraju odobravanje spajanja koje će povećati financijsku snagu institucija koje sudjeluju u spajanju. Regualtorni organi stalno naglašavaju potrebu za poboljšanjem menadžerskih vještina i jačanjem vlasničkog kapitala. Postojanje takvih zakona i odredbi stvara barijeru za bilo koje spajanje koje bi dovelo do značajnih promjena u tržišnom udjelu i koncentraciji, eventualno nanoseći štetu konkurenciji na lokalnom tržištu (državnom tržištu ili tržištu glavnih gradova). To stvara dilemu kod nasvrtljivih bankovnih organizacija. Bankari koji naginju širenju moraju razlikovati predložene kombinacije koje će vjerovatno biti predložene i kritici vlade, rezultirajući skupim pravnim bitkama, pa sve do onih koje će se vjerovatno lako ostavriti uz tek nekoliko problema.

8. STVARANJE USPJEHA IZ SPAJANJA

Mada postoji mnogo ključnih elemenata za uistinu uspješna bankovna spajanja, nedavna su iskustva i istraživanja nataknula nekoliko korisnih koraka kako bi se poboljšaliželjeni rezultati spajanja. Ti koraci obuhvaćaju:

1. Preuzimaći moraju poznavati sami sebe! Svaka bankovna kompanija koja se namjerava razvijati posredstvom spajanja mora u potpunosti vrijednovati svoje vlastite financijske uvjete, evidentirati uspješnost poslovanja, snage i slabosti, te pri razjašnjavanju da li bi spajanje ili serije spajanja mogle usitinu pomoći da se uvećaju snage banke, te kompenziraju njene slabosti.

Page 13


2. Organizirajte detaljnu analizu mogućih novih tržišta na koja bi se trebalo ući i banaka koje bi se trebalo pripojiti! Banke koje su fokus spajanja trebale bi formirati ekipu menadžmenta/dioničara (uključujući konzultante izvana, kao što su stručnjaci za investicijsko bankarstvo) koji posjeduju vještine potrebne za uspješnu ocjenu potencijalnih novih tržišta, potencijalnih preuzimanja te njihovih očitih snaga i slabosti.

3. Ustanoviti realnu cijenu za ciljanju banku na temelju pažljive procjene njenih projiciranih budućih zarada diskontiranih za stopu kapitalnog troška koja u potpunosti odražava rizik ciljanog tržišta i ciljane kompanije, te uz to odražava i sve očekivanje troškove koje će morati pokriti kompanija koja stječe drugu (kao što su zatvaranje i osavremenjivanje podružnica koje su na lošim lokacijama ili koje su neadekvatno opremljene, zamjena zastarjelih i neuskladivih upravljačkih informacijskih sistema, educiranje neadekvatno obučenog osoblja kako bi mogli baratat novim uslugama, te korigiranje nejednakosti u platama koje mogu postojati između dvije organizacije koje se spajaju).

4. Kada je jednom dogovoreno spajanje, formirajte kombiniranu upravljačku ekipu (sa sposobnim menadžerima koji potječu iz jedne i druge organizacije) koja će upravljati, kontrolirati i kontinuirano ocjenjivati kvalitetu napretka u svrhu konsolidovanja ove dvije organizacije u jednu efikasnu bankovnu jedinicu.

5. Ustanoviti sisteme izvješćivanja i komuniciranja između višeg menadžmenta, menadžera iz podružnica i linijskih menadžera, te osoblja koje zagovara brzu dvosmjernu komunikaciju vezano za ciljeve, probleme poslovanja, zamisli za unapređenje tehnologije i postupaka tako da se zaposleni na svim nivoima osjećaju uključenima u spajanje, uvjereni su da će se njihov napor i inicijative nagraditi, te vjeruju da su pridonijeli konačnom uspjehu spajanja.

6. Formirati komunikacijske kanale za zaposlene i komitente kako bi stimulirali a. shavaćanje zašto se nastavilo s spajanjem i preuzimanjem; b. koje su vjerovatne posljedice za zabrinute komitente i zaposlene koji mogu strahovati za

prekid pružanja usluga, gubitak posla, više naknade za usluge, nepostojanje poznatih lica u banci, itd. Ovo može zahtjevati uspostavljanje „vrućih linija“ za komitente i zaposlene kako bi se umirili zabrinuti, te im dale upute i garancije koje traže.

7. Osnovati šaltere za pružanje savjeta komitenata kako bi vrijednovali i kritički ocjenili imidž banke nastale spajanjem, usluge i marketinšku efikasnost, njene napore za otkrivanje valjanih i lojalnih komitenata, redoslijede plačanja te opčenitih pogodnosti za komitente.

Navedeni koraci, čak i ako se vjerni slijede ne obećavaju uspješna bankovna spajanja, ali će povećati vjerovatnost da će se spajanje glatko odvijati i vjerovatno ostvariti svoje dugoročne ciljeve.

9. ZAKLJUČAK

pajanja među banakama i dalje će biti u središtu pažnje, budući da se vodeće banke sve teže pozicioniraju na dinamičnom, promjenljivom finansijskom tržištu. U nekim slučajevima, spajanje banaka bit će potaknuta od strane države, jer će zdrave institucije, koje naginju preuzimanjima,

spašavati problematične institucije. Drugi će se temeljiti na potrazi za ekonomijom troškova i sinergetskim pogodnostima koje unapređuju učinkovitost. Oni će i dalje predstavljati napore za ulazak na nova tržišta i prelazak državnih granica, u pokušaju iskorištenja nedavnih trendova liberalizacije države i federalnih bankovnih zakona, koji dopuštaju bankama iskorištavanje prednosti koje pruža veća geografska diverzifikacija i reduciranje vlastite izloženosti riziku.

S

Page 14


Page 15


10. LITERATURA

1. BANKARSTVO: Milutin Ćirović; Beograd, 2001. godina 2. MENADŽMENT KOMERCIJALNIH BANAKA: Peter S. Rose; Texas A & M University

Page 16

Documents

UPRAVLJANJE PROCESOM SPAJANJA I PREUZIMAJA BANAKA