60
1

USTANOVA U KULTURI GALERIJA KULA Kralja Tomislava bb ... att/KATALOG ZEC.pdf · Oblikovanje NEVEN MARIN Fotografija GORčIN ZEC FRANCESCO ALLEGRETTO FUAD FOčO Tisak DALMACIJAPAPIR

  • Upload
    others

  • View
    3

  • Download
    0

Embed Size (px)

Citation preview

  • 1

  • 2

    Izdavač USTANOVA U KULTURI GALERIJA KULA Kralja Tomislava bb, Splittel./fax 021 386 772gsm: 091 3867722, 091454 6666 E-mail: [email protected]

    Za izdavačaDUJE MRDULJAŠ

    Urednik STANKO MRDULJAŠ

    Autor predgovoraTONKO MAROEVIĆ xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

    Postav izložbeSAFET ZECSTANKO i DUJE MRDULJAŠ

    LektorIVAN BOŠKOVIĆ

    OblikovanjeNEVEN MARIN

    Fotografija GORčIN ZECFRANCESCO ALLEGRETTOFUAD FOčO

    Tisak DALMACIJAPAPIR – Split

    Naklada 800 primjeraka

    POKROVITELJI

    MINISTARSVO KULTURE REPUBLIKE HRVATSKE

    SPLITSKO-DALMATINSKAŽUPANIJA

    GRAD SPLIT

    HRVATSKO DRUŠTVO UMJETNIKA

  • 3

    ZECsafet

    srpanj - kolovoz 2011.Split - Zavod HAZU - Palača MilesiGalerija Kula

    m o ć s l i k a r s t v a

  • 4

  • 5

  • 6

  • 7

    Safet Zec je čovjek koji malo govori. često se čini utonuo u

    tihu meditaciju o stvarima i događajima. čini se neodlučnim

    intervenirati u realnost, na događaje koji mu mogu učiniti

    beznačajnima ili banalnima, nevažnima. Nasuprot, njegovo

    slikarstvo je nabujala rijeka koja plavi. Njegovo slikarstvo

    je snažno i zgusnuto, poetično ili tragično, bolno ili puno

    radosti. To je upravo impresija koju imamo pristupajući

    njegovom djelu: uznemirujući čvrsti rukopis, epski i klasičan,

    snažan i oniričan.

    Zec posjeduje stvaralačku sigurnost jezika starih majstora, a

    u isto vrijeme i uznemirenost jednog usamljenog istrazivača,

    freneziju jednog eksperimentatora. Količina (i kvaliteta!)

    njegove produkcije, završene i nezavršene, ostavljene u

    skici, beskrajno tvrdoglavo do perfekcije urađene, jest

    iznenađujuća. Ali čitljivost je kristalno jasna, kontrola je

    totalna, izuzetno lucidna i racionalana.

    Nema sumnje da je ovaj Bosanac, grub i nježan u isto

    vrijeme, autentičan protagonist neviđenog majstorskog

    rukopisa, samotnjak koji postaje preteča neminovnog

    vraćanja jezika, sintaktičke strukture, riječi čvrsto vezane

    za neuništive vrijednosti. Također nema sumnje da je on

    interpretator unutarnje uznemirenosti i likovnog kretanja

    prevedenog u kompleksne forme i partiture simfonija,

    Safet Zec: Demon slikarstva

    Giandomenico RomanelliPredgovor iz kataloga izložbe u Muzeju Correr u Veneciji,lipanj 2010.

  • 8

    pejzaža duše, lirske poeme koje i drugi vizionari u drugim relacijama i istraživanjima, s drugim snaznim metaforama i s ne manje važnim sintezama i izuzetnim žrtvovanjem su shvatili i predvidjeli, koji su ukazivali i iluminirali: umjetnici, kritičari umjetnosti, mislioci i strogi protivnici svih površnosti.Kod Zeca nema tajni ni dosjetki, nema misterije ni arhaičnih znanja koje nisu očigledne, svima prepoznatljive: očiglednost jedne neukrotive i usađene potrebe, jednog demona, jedne manije moćne i posjedujuće koja također ima dovoljnu, neizbježnu kompleksnost vokacije jednog svećenika i vječnost iskri jedne božje vatre.Ali ne bi bila istinita predstava o Zecu kao jednom

    misterioznom i nedostižnom eremitu; Zec je, u stvari, jedan

    iznenađujući majstor boje i forme, zaljubljen u materiju;

    materiju koju miješa i transformira – a da ne bude alkemija

    - u figure i predstave, u ambijente i stvari, u skorene

    obojene forme iz kojih proizlaze smjese silueta, uzbuđujući

    i stvarni skeleti vrata, namještaja i stolica, animiranih krpa,

    neraspremljenih kreveta, bogati svim bijelim tonalitetima,

    asketski i polihromni, gdje svjetlo zna evocirati sjećanja

    tragedija i fragmente preživljenog, između oproštaja i

    napuštanja, susreta i otkrivanja.

    Zec se rađa kao neoromantičarski pejzažist, enigmatičan

    i bezgraničan. Zatim ulazi u zatvorenu i skoro asketski

    skučenu dimenziju ateljea, u kome pribor njegovog

    rada i stvaranja postaju protagonisti jedne esencijalne

    predstave, i u isto vrijeme ekspanzivne. Postaju geografska

    karta njegovog razmišljanja, usporedbi ideja, asocijacija,

    naznačivanja i razlaganja koji prolaze kroz stilizaciju silueta

    i sjenki; u stvari, u naizgled kaotičnoj predstavi jedne

    mučne analize i autoanalize jednog kreativnog procesa,

    teškog i potpuno individualnog, zato što je to proces po

    kome on spaja i razdvaja, katalogizira i miješa, označava

    tonove, proporcije, siluete, volumen; zapravo, ostvaruje

    jedan svijet, svoj svijet, rastavljen i sastavljen, podijeljen i

    ponovno složen, ovisno od određenih trenutaka prevođenja

    u forme i boje, žive i pulsirajuće kao bilo njegovog urođenog

    poetičnog univerzuma.

    Govorilo se o kreativnom procesu, i ne slučajno. Atelje

    Zorana Zeca je vjeran odraz jednog načina rada, jedne

    dinamike i jednog projekta; perfektna kutija ili, ako hoćemo,

    točna forma, matrice i štampe njegove umjetničke i

    intelektualne avanture koja se taloži između platna i papira,

    štafelaja i radnih stolova, skica i albuma, crteža i metalnih

    grafičkih ploča, fotografija, kiseline i voska. Tragovi drugih

    sentimenata i strasti, drugi zaustavljeni trenutci su našli

    svoje mjesto među olovkama i kistovima. To je kolektivna i

    osobna priča Zorana Zeca i njegovog svijeta, njegove zemlje

    i njenih vrijednosti; tragedija jednog naroda i njihovog

  • 9

    raznovrsnog, izmiješanog korijena: u stvari, jedne ideje

    suživota, iskustva iz prijateljstva različitih ali nedijeljivih

    etniciteta, idilični putovi u pejzažima punih tragova

    civilizacije i kultura.

    Iako je Zec jedan internacionalni umjetnik, često se vraća

    u ovaj svijet, s uzbuđenjem i nestrpljenjem zaljubljenog,

    s prikrivenom uznemirenošću, dobro svjestan užasne,

    neizlječive rane, koja je obilježila taj univerzum.

    Umjetnost Safeta Zeca je do srži etična i poetična; zato što

    je potpuno laička, i u isto vrijeme snažno religiozna. Malo

    puta motiv hljeb u suvremenom slikarstvu ima sakralnost

    kao onaj koji on slika. S delikatnim i svjesnim poštovanjem

    položen na bijelu krpu, na staru stolicu, na istrošenom

    kredencu: prije nego što će biti prelomljen u Emmausu i

    od gavrana odnesen Eliji u pustinju, bojažljivo položen od

    anđela na vrući kamen za askete Tebaida; poljubljeni u

    tradiciji seljaka ako su slučajno pali na zemlju.

    Zatim ta Zecova bolna poetika napuštanja. Koliko odjeće

    obješene na vješalicu, ostavljene na stolici, izgužvane na

    krevetu; koliko strastvenih zagrljaja mantila i kišnih kabanica

    ispunjenih ničim drugim osim vjetrom i neviđenim dušama;

    koliko zaboravljenih predmeta: cipele, krpe, boje, četke,

    korpe, kante, stolice, oblici hljebova, košulje, jedno ogledalo.

    Živa isprepletanost jedne mašte, konkretne i solidne; priče

    jedne sakrivene patnje; praznine iz koje izbijaju i u kojima se

    tiho kreću ruke, noge, šake, ramena, glave; metafizika bola

    i scena emocija bez daha, iznenadna nestajnja i uzbuđujuća

    kretanja, pojavljivanja, predstave života i, možda, radosti.

    I Zecove Barke kao da sadrže, u jednostavnosti svojih

    arhaičnih formi, s krpama i mrežama koje ih pokrivaju i

    nose, još jedno sjećanje na stare zanate; ništa nostalgično,

    ništa lokalno, ni jedan trag venecijanskog u tim čamcima

    za ribolov, u njihovim elementarnim formama, izguljene,

    istrošene, izbušene, dostojne dana ribolova na Tiberskom

    jezeru ili mala scena iscrpljene, epske i finalne borbe između

    starca i mora.

    Najnovija Safetova tema su velike bjeline, možemo reći

    monumentalne, izrezbarene sjenama, tragovi nestalih silueta, sindromi rasplinutih života, tragovi tijela i memorije osoba i priča. Tako moćni da onemogućuju svaki pokušaj bježanja, i tako nježni u čuvanju i najmanjeg traga svake prošaptale riječi; plastični kao mramorne statue i lagani kao leptiri, oni sigurno nose u sebi i pokazuju Zecovu tendenciju da pretvori svoje slikarstvo u totalni likovni jezik; velika scena svetih i profanih predstava, jedno neprekidno polaganje u kome hiljadu puta jedan Krist, pošto je završio vlastiti tragični pogrebni tranzit, ostavlja u jedan kut svoje sudarije iluminirane jednom neprirodnom svjetlošću da bi bile svjedočenje i dokaz, refleks božanskog u ateljeu jednog tihog umjetnika.

  • 10

    Zecovo slikarstvo je puno i gusto kao kod renesansnih majstora, sočno; potez je širok, siguran u znaku, bogat u plastičnosti, kipući u materiji; prepliću se velature, lome se udarcima svjetlosti, obuhvat forme definira ih do najmanjeg detalja, ali nikad u smislu minijaturista. Potrebno je udaljiti se od slike, dati joj da diše u širokom prostoru, i onda se sve uklapa, od pulsiranja vena na površini ruke do raspadujuće niti slame na jednoj stolici, jedan komad kanapa na prozoru, komadi stakla, čitava fasada jedne kuće, jedan čamac, jedan zid, jedan šešir, tuba boje. Portretirao je ogromne mase krošnji, čitave šume; stara probušena kofa; korpa s lukom; čudesna tužna priča Mauricea Duvala, neostvarenog

    akvareliste; ogromna gomila stolica; jedan list papira.Konstruira svoje podloge kao kolaž u trompe l’oeil, a onda ih pokriva jednom vrstom tekućine, smeđe kao pais, kao anilin ili neka vrsta starog ljepila, prljave tempere. Na ovu podlogu on zatim nabacuje prve tragove konstrukcije, koja se odmah pokazuje s kompleksnom strukturom jedne buduće ‘kompozicije’, jednog oltara, jedne freske, jednog murala. On polazi i u stanju je poći od bilo kakve podloge ili bilo koje sugestije. Najrađe od jedne fotografije (koje on koristi s velikom slobodom i velikim znanjem), od reza svjetlosti na tanjuru, od ostataka jednog doručka, od napuštenog komada namještaja, od jedne razvaljene stolice, od jedne

  • 11

    barke koja jedva opstaje na površini vode, od detalja jedne slike, od komadića kamena. To je Zecovo disanje, njegova epska dimenzija, sigurnost jedne trajne solidne vrijednosti, njegovo čvrsto moralno vjerovanje, povjerenje u slikarstvo, punopravna jasnoća prema klasičnim ambicijama. Bili bismo isprovocirani da navedemo imena, da tražimo prethodnike (one na koje bi svako mogao da pomisli: od Tintoretta do Palma il Giovanea, od Zurbarana do El Greca, od Caravaggia do Freuda). Možda bi to bile varke ili, možda, punopravne sugestije; prizivani duhovi na koje se možemo osloniti polazeći od motiva ili sigurnosti poteza ili neosporive virtuoznosti u perspektivi i kompoziciji. Kao da bismo rekli

    da on zna vidjeti i prepoznati, da je moćno osvojio tehnike slikarstva, da bira svoje vizuelne porive, da je pohađao akademije s velikim profitom. Ali sve to – iako je istinito – naravno, nije dovoljno za objasniti njegovo slikarstvo, uvrstiti ga na poziciju i na nivo gdje su ga doveli njegova ruka i njegovo oko, njegova misao i njegov trud, njegova strast, na kraju. Ta misteriozna snaga koja pokreće ruku i misao umjetnika, onih određenih sudbinom, pretvarajući ih u glasnike i svjedoke.

  • 12

  • 13

  • 14

    Prvi dojam što sam ga imao u davnom susretu sa slikarstvom

    Safeta Zeca bio je: njegovo djelo diše! Sigurno je moja

    asocijacija bila potaknuta i ikonografskim razlozima,

    slikarevim izborom motiva, jer su se na brojnim njegovim

    radovima posebno isticali golema stabla s bujnim

    krošnjama, što su tako reći prekoračivali granice kadra,

    svojim grananjima i tokovima sabirali energiju prema

    središtu i istodobno ekspandirali prema zračnom beskraju,

    slobodnom prostoru, nastavku univerzuma. Ali moja rana

    formulacija Zecova pristupa imala je pokriće i u ekskluzivno

    likovnim elementima: njegove su crte i mrlje bile organski

    ulančane, svijetle i tamne partije na njegovim platnima i

    papirima nizale su se poput arzi i teza, njegova kromatika

    nikad nije bila mimetički doslovna, lokalno obilježena, a

    pogotovo ne razglednički razmetljiva, ali je redovito čuvala

    svojstva i bitne razmjene tvari, pretvorbe nepokretnoga u

    pokretno, izmicanja vidljivoga, plošnoga, neposredno datoga

    u korist nevidljivoga, otajnoga, naslućenoga (pa bilo to sa

    zanosnim ili pak zastrašujućim konotacijama).

    Od prvotnoga zaključka da Zecovo slikarstvo ima ˝ kolorofilni

    karakter, u susretu s njegovim potonjim ciklusima i

    ostvarenjima – čime je temeljito proširen motivski repertoar,

    ali ne i napuštena ishodišna poetika i estetika – dolazim

    do tvrdnje kako je njegovo likovno stvaralaštvo u svim

    aspektima biofilno, okrenuto životu što ga podjednako

    nalazi u moćnim i pozitivno nabijenim manifestacijama

    stvorenog svijeta, koliko i afirmira u skromnim (pa i naizgled

    negativno, razorno usmjerenim) očitovanjima postojanja.

    Ta sposobnost ˝ oživljavanja˝ predmetnog i opredmećenja

    živog omogućila mu je da se u svojem stvaralaštvu

    podjednako uspješno posvećuje i tako suprotstavljenim

    ˝ žanrovskim ˝ opcijama kao što su himničnost zavičajnih

    prizora i tragičnost ljudskoga stradanja, elegičnost evokacije

    ambijenata impregniranih prošlošću i brojne trenodije

    povodom nasilnih smrti.

    Kroz više od četiri desetljeća intenzivnog djelovanja Safet

    Zec je prošao nemalu stvaralačku amplitudu, a bogme i

    određenu biografsku parabolu ( da ne kažemo kalvariju

    nekoliko selidbi, zaokruženih egzodusom ). Nećemo se

    međutim pozabaviti životnim mu mijenama i određenim

    modifikacijama stila, koliko kontinuitetom jer nam se čini

    da je slikar trajno održao čistoću svojega poziva i intenzitet

    svoje vizije. Pojavio se na samom početku osmoga desetljeća

    prošloga stoljeća i odmah izdvojio samosvojnošću,

    distancom u odnosu na dominantne tokove. Istina, moglo

    ga se dovesti u širi kontekst anakronizma, odnosno tada

    ažuriranoga ˝ povratka redu˝ nakon neoavangardističke

    euforije ( pogotovo ‘68. ), ali Safet Zec je radije uspostavljao

    svoj osobni dijalog s višestoljetnom tradicijom. Evokativno –

    programatskim tekstom ˝ Hvala ti, Van Rijn ˝ sam je autor

    nedavno najbolje izrazio svoje dugovanje i svoje divljenje

    neospornoj Rembrandtovoj veličini, te je pokazao kako

    njegovo slijeđenje ˝ starih majstora ˝ nije ni proizvoljno ni

    pomodno nego autentična potreba, izazov da se nastavi na

    svoj način.

    Od samoga početka podjednako je zanimanje pokazivao

    za eksterijere i enterijere, genius loci je tražio u širokim

    panoramskim prizorima, sa šumovitim brdima u pozadini

    do kojih vode vijugave ceste i puteljci, koliko i u prikazima

    kuća, isključivo onih starinskih, obilježenih prolaznošću.

    Svojevrsnu ranu sintezu našao je u motivu prozora, u

    uokvirenom kadru u kojemu se prozire unutrašnjost kuće

    ili pak reflektira na staklu sjaj dalekih vidika ( odnosno,

    nazire neko raslinje, gledamo li s nutarnnje strane ). Radio

    on vedute ili mrtve prirode njegov je izraz uvijek bio i ostao

    intimističkim, neposrednim, afektivno bliskim, jer je svakom

    motivu uspijevao pridati pečat osobnog sudjelovanja.

    Njegov crtež jest iznimno precizan ali nikad hladan, a kolorit

    mu također teži evokaciji sutonskih ili praskozornih ugođaja,

    dakle kaptira intenzitete svjetlosti neosporno emocionalno

    udarnog predznaka.

    Safet Zec je opravdano prepoznat kao slikar iskonske i

    duboke Bosne, interpret dubokih i pitomih krajolika i

    čednog ali autentičnog graditeljstva, zapravo svjedok

    Okvir za krošnju, krevet za slutnjuNekoliko motiva i povoda slikarstva Safeta Zeca

    Tonko Marojević

  • 15

    jednom dosegnutoga sklada prirode i čovjekova udjela.

    Istodobno je opravdano cijenjen i afirmiran kao pravi virtuoz

    u svim klasičnim tehnikama i disciplinama, no nipošto

    svrstan u uski rezervat konvencionalnih pristupa ili pukoga

    akademizma ( da ne kažemo ˝ ropotarnicu povijesti ˝ ).

    Dapače, bio je prihvaćen, posebno u beogradskoj sredini

    u kojoj je formiran i duže djelovao, kao sretno obogaćenje

    već pomalo zamorene tkz. nove figuracije ili, još radije,

    etiketiran kao glasnik neoromantične obnove senzibiliteta ili,

    možda točnije, kao iznimno daroviti predstavnik magičnog

    naturalizma.

    Cjelovito ostvarenoga, poetično ozarenoga i u prošlost

    zasanjanoga Zecova likovnog svijeta vrlo brzo su se

    dohvatili i brojni tumači iz literarnih redova ( od Danila Kiša

    i Predraga Matvejevića, preko Tvrtka Kulenovića i Ivana

    Lovrenovića, pa do Mile Stojića i Slobodana Blagojevića ).

    Pokazali su, dakako, zamjernu empatiju i dali lijep prinos

    svjetonaznornom čitanju. Srećom, ni ˝ čisti ˝ likovnjaci (

    poput Mira Glavurtića i Koste Bogdanovića ) nisu ostali

    gluhi na ekspresivne vrijednosti i neobičnu snagu Zecove

    likovne vizije, a likovna kritika je s razlogom uglavnom od

    početka vrlo pozitivno reagirala ( s time da se posljednjih

    godina zboru slikarevih sunarodnjaka ili civilizacijski

    bližih suputnika, značajno pridružila prava legija stručnih

    i utjecajno moćnih kritičarskih pera na francuskom i

    talijanskom jeziku ).

    Ne zapustivši stečene vrline, a obogativši svoje životno

    iskustvo bolnim, traumatičnim zbivanjima ( ali i proširenjem

    radnih mogućnosti ) Safet Zec u novijemu razdoblju

    temeljito obogaćuje svoj opus i svojemu djelovanju daje

    sve univerzalnije značenje ( postižući i širi međunarodni

    odjek ). U tu svrhu bilo je neophodno da se još odlučnije

    okrene samome sbi i svojim sredstvima, da u izdvojenosti

    od nekoć nadahnjujućih ambijenata i predmeta preispita

    svoje radne premise. Znakovite su u tom smislu scene iz

    ateljea, posebno stolovi i stolice na kojima su naslagani

    lončići s bojom, olovke, kistovi, boce, kutije akvarela, sve u

    živom prepletu konkavnih i konveksnih sugestija, neka pina i mrlja, tvrdorubnih i zasjenjenih, prelijevajućih se dionica. A simboličnom mi se posebno čini figura ˝ Akvarelista ˝ ( serije slika što ih Zec izvodi po fotografiji što prikazuje anonimnog amatera ). Gotovo jednakom pobožnošću s kojom je pristupao Rembrandtu, naš slikar sad goneta smisao predstavljenoga skromnog cehovskog pobratima, a naročitom ljubavlju akcentirajući kutiju s obojenim kružićima dekodirajući u njoj kromatsku ljestvicu ili abecedu jezika koji će se poslužiti u građenju svojih evokativnih oblika.U definitivno zreloj fazi svojega rada posebno rado tretira bliske predmete, izdvajajući ih iz okoline, posvećujući se detalju ili mikrovizuri ( stolice, košare, cipele, kruh na stolu, kuhinjski ormar, obješeno meso, lađa, vrata ). U pripremnim crtežima akvarelnim skicama postiže gotovo nevjerovatnu svježinu viđenja, da bi u slikama zatim došao do iluzionističkih relativiziranih ili filtriranih kroz koloristički registar nevelikoga raspona, što afirmira tvarnost same slike kao predmeta. Kod akvarela i tempere antiiluzionistički korektiv često nudi i sama podloga namjerno načinjena od starih papira nalijepljenih stranica s otisnutim slovima.Kada zatim izađe u plener, najveću će pažnju posvetiti venecijanskim fasadama, zidovima što ih nagriza vlaga

  • 16

    i s kojih se runi ili pljesnivi boja. Tako će opet doći do dominantnoga kompozicionog binoma: geometrizam otvora ( prozora, vrata ) u dijalogu s organičnom razvedenošću ostalih ploha, gotovo enformelistički treperavih i zagasito stišanih površina. Naravno, moguća su i razvedenija rješenja s perepektivnim prodorima u dubinu, pa čak i s ogledalom u pozadini koje umnožava prostor, reflektirajući dio vidnoga polja.Ne znamo zašto se većim dijelom svojega stvaralaštva Zec klonio predstavljanja ljudskoga lika ( slijedeći međutim revno njegove metaforičke tragove ), ali osjećamo i vidimo kako se u najnovijoj fazi više nije mogao osloboditi antropomorfnih

    aluzija i figura. Razlog tomu jamačno jest potreba da nađe korelativ ratnoj drami i, posebno, pretrpljenoj patnji i brojnim žrtvama svojih sunarodnjaka. Ali Safet Zec ni sada nije ni ilustrativan ni patetičan, ne predstavlja izravno izmučene i ubijene ljude u progonima i ratnim zbivanjima na bosanskome prostoru, nego se konačno posvećuje apologiji tjelesnosti, svojim ˝ antropometrijama ˝ želi posvjedočiti strastvenu vezanost uz sudbinu prolaznog bića, biti rapsodom egzistencijalne ˝ bačenosti u svijet ˝ .Cjelovite figurativne sklopove ostvaruje zapravo isključivo u ciklusu nazvanom ˝ Luigi ‘’, premda je i tu više riječ o gestama i mimici pojedinačnih udova nego li o integralnom

  • 17

  • 18

    prikazu lika. Već u nekoliko ‘’ Autoportreta ‘’ slikar reducira svoju akciju na konturu i stav tijela, na predstavljanje haljetka i svjesno odbijanje svih fizionimijskih i psihološki motiviranih crta ( odnosno, lica u cjelini ). Još korak dalje učinio je u opsežnom ciklusu košulja i kaputa, gdje je uskraćena izričitost kože i udova posebno ekspresivno rječita, te pregibi i nabori sugeriranog predmeta bolno zastupaju nepostojeće tjelesne protege. Slično je i s ciklusom ‘’ Zagrljaja ‘’, u kojima kao da fantazmi djeluju umjesto ljudi, prikaze su zauzele mjesto onih kojih više nema.Maksimalnu pročišćenost i najveći ekspresivni učinak Safet Zec postiže u brojnim slikama raspremljenih, napuštenih kreveta, grčevito zbijenih i pritisnutih jastuka, rastrtih i zgužvanih plahti ili komada platna prebačenih preko stolica. Tu se upravo dramatično osjeća izostanak nekoga koji je netom ( sluti se, nasilno ) napustio mjesto čina. Krečna i kredna bjelina predmeta denotira morbidnost situacije.

    Zanijekana figurativnost nije investirana u ‘’ apstraktnu ‘’ autonomiju kompozicije, nego baš naprotiv uzdignuta u hiperrealističku predstavu predmetnosti, koja postaje korelativom tjeskobne napuštenosti, amblemom uklanjanja čovjeka iz autentičnog mu ambijenta. Prizori bez ljudi su i prizori neljudskih uskrata i oduzimanja, te imaju vrijednost i značenje prigušenoga krika.Ispunivši svoju dužnost egzistencijalnog svjedočenja Safet Zec se još jednom okrenuo i vratio motivici kuće, evociranju duha i smisla sačuvanoga unutar kamenih zidova. Melankolična ljepota starih zdanja animirala je još jednom njegove potencijale i navela ga da se katarktično oslobodi pritiska aktualiteta i dugovanja angažmanu. Ne smatramo kako time definitivno zatvara krug svojih emocionalnih preokupacija i slikarskih predilekcija, ali s radošću primjećujemo kako je, uz nesmanjen radni ulog i metjersko majstorstvo, još jednom na djelu vrlo vitalna motivacija i prava radost stvaranja.

  • 19

  • 20

  • 21

  • 22

  • 23

  • 24

  • 25

  • 26

  • 27

  • 28

  • 29

  • 30

  • 31

  • 32

  • 33

  • 34

  • 35

  • 36

  • 37

  • 38

  • 39

  • 40

  • 41

  • 42

  • 43

  • 44

  • 45

  • 46

    Boraveći prošlog ljeta na ostrvu Šolti kraj Splita, obilazili smo, Ivanka i ja, okolna sela, Grohote, Zamasline…Razgledali, želeći snimiti, dokumentovati, možda poslednje primjerke autohtonih, originalnih kamenih kuća, “kuća od kamena”, cijelih grupa tih istih pa i čitavih sela. Vidjeti njihovu materijalnu i stilsku čistotu, jednostavnost, sklad proporcija, harmonija kamenog zidanja i pokrivanja, jedinstva sa tlom i podnebljem.Nažalost, zaticali smo, tužnu napuštenost i zapuštenost tih kuća, praznih, polusrušenih ili potpuno srušenih. One u kojima neko živi ili one koje se pokušavaju popraviti, su poružnjene, da ne kažem upropaštene, jeftinim intervencijama betona, i neukim imitacijama zidanja kamenom, te industrijskim pokrovima, otvorima, balkonima.Vraćali smo se rezignirani, tužni, gledajući tu “ljepotu” koja umire i nestaje. Pitali smo se, gde je ovde ta nacionalna svijest, ljubav, ponos, nacionalna pripadnost, koja dozvoljava, gleda, da nestaje graditeljstvo djedova i očeva. “Kuća i oko kuće” je temeljna odrednica uz tlo i sunce,svih naših osobina, dobrih ili loših, ali i jedina ljepota i vrijednost RAZLIčITOSTI, različitosti onih sa ostrva, od onih sa obale, onih iz zaleđa, od onih uz rijeku, drugih na brdu, jednih u ravnici, trećih visoko gdje snjegovi viju, od onih što ga sanjaju. Jednih u naseljima i gradovima, drugih u dalekim selima. Onih koja svoja prebivalištva prave od kamena, drugih koji to čine sa drvetom, ciglom…Već decenijama pravimo i gledamo naše dokumente, fotografije, kao i svih onih prije nas, kako je OVO, nacionalno narodno blago ostavljeno da prezreno i poniženo propada. čak se sa dozom ostrašćene “mržnje” ruši djedovina ili očevina da bi, kojeg li apsurda, napravili na tim mjestima, tvorevine, “mnogo starije i ljepše”.Širok je prostor, ove nam bivše zemlje, iliti Balkana, gdje se ovaj URBICID strastveno provodi, i ne zna se je li gori i pogubniji u gradovima ili selima, tamo gdje vlada siromaštvo ili tamo gdje ima novca. Je li nesretnija siromašna neuka popravka i dogradnja sa svim apsurdima kojom se ona

    izvodi, ili ona gdje novca ima, i gdje se prilazi potpunom rušenju i ponovnom podizanju nečega što ničim ne podsjeća na tradiciju, duh gradnje, gradnje prirodnim autohtonim materijalima. Sačuvati i obnoviti staro, ispoštovati i napraviti kako je bilo, su pojmovi koji su omraženi u našem narodu. Put u svijetlu novu budućnost već dugo traje.Nedavno, odgovarajući mome sinu Gorčinu, zašto sam čitave likovne opuse posvetio, kućama, sobama, baštama, prozorima, krošnjama…Rekao sam, prvo, zato što su uokvirivali moje Sarajevsko djetinstvo i mladost, i dakle tada su već bili moja prošlost, te sam samim tim fiziološki čeznuo za nečim što su već bila sjećanja, a drugo, tako je stvoren sentiment i ljubav za čitavim arsenalom stvari, koje su nestajale ili ih više nije bilo, kao što je “PROZOR, TARABA, KUĆA, KUĆA OD KAMENA,…”. Dakle kreirajući te slikarske, likovne predstave, emituješ svoju ljubav spra njih, i činiš svojevrstan apel za njihov “spas”, a na taj način sa njima ili u njima ponovo živiš i traješ.Valjda sam, zato, pravio i još pravim ove moje virtualne likovne zidanije, ne vjerujući i ne želeći da ostanu samo moje sentimentalne rukotvorine. Ako ONE u nekome promjene odluku umjesto da sruši, krene u obnovu sa poštovanjem i ljubavlju kuće kakva je bila, moje zidanije će imati smisla. Kako bi bilo lijepo, da recimo, na ostrvu Mljetu, nacionalnom parku i nacionalnom ponosu jedne zemlje, uza zaista jedinstvenu mediteransku ostrvsku šumu, o kojoj svi s pravom danonoćno brinu, u jednom obalnom mjestu koje se zove, recimo Polače, možete vidjeti, boraviti ili ručati u BAR JEDNOJ pravoj staroj priobalnoj ostvrskoj kući. NE, takve u Polačama ne postoje. Sve su novokomponovane i ružne “starije i ljepše”.Zašto je šuma nacionalno blago, i nacionalno zaštićena i o njoj s pravom svi brinu, a tradicionalna ostvrska kuća ili kuće u kojima su živjeli naši djedovi, očevi i mi sami, bezvredna masa kamenja.

    Kuća od kamena

    Šolta, kolovoz 2010.Safet Zec

  • 47

  • 48

  • 49

  • 50

  • 51

  • 52

  • 53

  • 54

    Safet Zec, slikar i grafičar,rođen je 1943. godine u Rogatici.Već kao dječak strastveno seposvećuje crtanju i slikanju.Rijetkom marljivošću i zanosom,pogotovu kroz petogodišnjestudiranje na Umjetničkoj školiu Sarajevu, ostvaruje brilijantna ivirtuozna likovna djela. 1964. upisujese na Akademiju likovnih umjetnostiu Beogradu. 1969. diplomira, a 1972.završava i poslijediplomski studij u klasiprofesorice Ljubice Sokić.Sedamdesetih godina za likovnukritiku postaje jedan od glavniheksponenata poetskog realizma.Početkom devedesetih godina jedanje od najznačajnijih umjetničkihstvaralaca u zemlji i njen predstavnikna mnogim internacionalnimizložbama. Do 1989. živi i radi, sporodicom, u Beogradu. Narednihgodina je ponovo u Sarajevu. Tu ga1992. zatječe rat, zbog kojeg napuštagrad i zemlju. Iste godine dolazi uItaliju, u Udine. Sva djela ostaju usarajevskom ateljeu. Počinje sve izpočetka. Ponovo se strastveno predajeradu. Napušta poetski realizam, da bise vratio prvo crtanim strukturamana grafičkim pločama i tuš-peromcrtanim slikama na kartonima ipanoima. Ubrzo se vraća i crtačkomateričnomekspresivnom rukopisu,virtuoznim senzacijama, onoj energijii temama koje je na žalost napustioodlazeći na Akademiju.

    U Udinama upoznaje tiskaraCorrada Albicocca, u čijem ateljeu idan danas realizira grafička izdanja.1994. godine postavljena je prvamuzejska izložba u Italiji, gdje setalijanskim radovima priključujedesetak radova iz prethodnogperioda, doneseni iz galerije Hoeppner.1996. dobitnik je značajnogGrand prix-a za crtež Alpe Jadranu Ljubljani. U istom gradu 1998.održava se velika samostalna izložbaSlike, crteži i grafike (1992-1998), udva izložbena prostora, MGLC VilaTivoli i Cankarjev Dom. Tom prilikomje promovirana i prva likovnamonografija Safet Zec.Od 1998. godine umjetnikživi i radi, s porodicom, u Veneciji.U svibnju 2001. u Sarajevu je poprvi put prikazan čitav raspon Zecova stvaralaštva. Prvi put je izloženmalobrojni rani sarajevski opus,na koji je Zec posebno ponosan.Također su po prvi put spojena djelaiz Italije sa djelima iz sarajevskogateljea. Želja umjetnika je bila dasvoju retrospektivnu izložbu prvopokaže u Sarajevu, gdje je za njegasve i počelo. Nakon Sarajeva izložbaje postavljena u francuskom graduLilleu, iste godine.Danas živi i radi u Veneciji, uSarajevu i u Počitelju, a njegova su djela izloženau značajnim europskim i svjetskimgalerijama i muzejima.

    Kratka biografija

  • 55

    Samostalne izložbe

    2011Pocitelj, Pocitlejski Han2010Bled, Galerija 14Cetona, Galleria ImpressionVenezia, Museo CorrerRavenna, Biblioteca OrianiParis, Galerie Michèle BrouttaAmman, Jordan National Gallery 2009Sarajevo, Collegium Artisticum Zenica2008Praha, Museum Kampa StolacOpatija, Bejahad2007Parigi, Galleria Agnès Dutko Sarajevo, Rencontres européennes du livre, Vijecnica Studio-collection Zec, Livres d’artFirenze, Galleria Falteri 2006Parigi, Galleria Agnès Dutko Venezia, Scuola Grande di San Giovanni EvangelistaColonia, Kunsthandlung Goyert Parigi, Galleria Michèle Broutta 2005Venezia, Scuola Grande di San Giovanni EvangelistaPordenone, Galleria Sagittaria, «Il segno e il silenzio»2004

    Sarajevo, Studio-collezione Zec, «Grazie Van Rijn»Brcko, Galleria d’atre contemporaneaMostar, Galleria DomicilMostar, Centro culturaleUrbino, Casa RaffaelloFiume, Museo della CittàUdine, Stamperia d’arte Albicocco, «Grazie Van Rijn»Parigi, Galleria Jean-Jacques DutkoParigi, Sale Miró, UNESCO2003Metz, Maison de la culture et des loisirs de MetzSarajevo, Studio-collezione Zec, apertura al publicoSarajevo, Bosnjacki Institut, «Opere 2001-2003»Parigi, Galleria Michèle Broutta, «Red table rouge»Sarajevo, Foyer del Teatro nazionale, «La fortezza»2002Venezia, Galleria del Leone, «Red table rouge»Parigi, Galleria Le Lys, «Grazie Van Rijn»Tuzla, Galleria internazionale del ritratto, «Le mani sul volto»2001Sarajevo, Collegium Artisticum, «Opere 1958-2001»Feurs, Museo d’AssierLille, chiesa Sainte Marie-Madeleine «Pitture, disegni, incisioni»Rosazzo, Abbazia di Rosazzo, «Con-divisioni»Abeville, Museo d’Abeville2000Parigi, Galleria De l’EuropeVenezia, Ca’ del DucaParigi, Galleria Michèle BrouttaNew York, Mark Murray Fine Paintings, «Venezia»1999Gorizia, Centro culturale Lojze Bratuz

  • 56

    Bihac, Galleria della CittàSarajevo, Holliday Inn Congress HallParigi, Galleria Le LysBudapest, City GalleryVenezia, Galleria Del Leone, «Le Finestre»Parigi, Galleria-ristorante Mezzo1998Zagabria, Centro culturale della Bosnia ErzegovinaDubrovnik, Galleria Marin DrzicMostar, Centro culturaleLubiana, Galleria Vila TivoliLubiana, Galleria Cankarjev Dom1997 Parigi, Galleria Le LysSarajevo, Collegium Artisticum, «L’artista, la lastra, il racconto»1996 Belluno, Galleria A. BoitoComiso, Galleria Degli ArchiMilano, Biblioteca Trivulziana, Castello SforzescoPesaro, Galleria La PergolaUdine, Stamperia d’arte Albicocco, «Il tavolo rosso»1995Chamalières, Galleria d’arte contemporaneaGradisca d’Isonzo, Galleria d’arte contemporanea «L. Spazzapan»,«L’artista, la lastra, il racconto»1994Conegliano, Palazzo Sarcinelli, «Opere 1960-1994»1993 Udine, Galleria Colussa1992 Mostar, Galleria Domicil1991 Dubrovnik, Galleria Sebastijan1990 Sarajevo, Galleria Dom PisacaFrancoforte, Galleria Hans Hoeppner1989 Belgrado, Galleria ArheoMostar, Galleria DomicilSubotica, City Gallery1988 Skopje, Galleria d’arteDubrovnik, Galleria Studio 57New York, Yugoslav Press and Cultural Center1987 Amburgo, Galleria Hans HoeppnerTrebinje, Centro culturale

    1986 Novi Pazar, Galleria Sopocanska vidjenja

    Zagabria, Galleria Josip RajcicLubiana, Galleria Ars1985 Spalato, Galleria AlfaKoprivnica, Galleria PodravkaMostar, Università di Mostar Stolac, Museo Branko SotraMladenovac, Centro culturaleBelgrado, Galleria del Centro culturale1984 Sarajevo, Galleria della graficaNovi Sad, Piccolo salone figurativoIstra (Pazino, Parenzo, Pola, Rovigno)Sarajevo, Galleria d’arte della Bosnia-ErzegovinaBarcelona, Toledo, Escorial, Gallerie Caja postalVisoko, Atelier figurativoZenica, Museo della CittàBanja Luka, Centro culturaleBelgrado, Galleria Del Teatro1983 Belgrado, Galleria AZ1981 Cambridge, MA., Galleria BAKK1980 Monaco di Baviera, Galleria Hans HoeppnerNew York, Customhouse, Museum Area World Trade Center1979 Amburgo, Galleria Hans Hoeppner1978 Cacak, Galleria Nadezda PetrovicPriboj, Galleria del Centro culturaleNova Varos, Centro culturaleZagabria, Galleria Dom J.N.A.1977 Belgrado, Galleria del Centro culturale1975 Lubiana, Mala galerijaSorrento, Chiostro di San Francesco1974 Novi Sad, Galleria Radivoj CirpanovDubrovnik, Galleria Sebastijan1973 Rabat (Marocco), Ministero della cultura, con Ivanka LekajBelgrado, Galleria del Centro culturale1972 Sarajevo, Padiglione artisticoBelgrado, Collettivo della grafica1970 Djakovo, Salone figurativo August Cesarec

  • 57

    str naslov dimenzije tehnika Godina

    4,5 Krevet 220×160 Ulje na platnu 2009/1012 Krevet II 220×160 Ulje na platnu 2009/1017 Skidanje košulje 160×120 Ulje na platnu 2009/1019 Skidanje košulje II 160×120 Ulje na platnu 2009/1020 Skidanje košulje III 160× 120 Akvarel, tempera na papir 201021 Kaput 160×120 Akvarel, tempera na papir 201022 Žena sa peškirom, detalj 23 Žena sa peškirom 160×120 Ulje na platnu 2009/1024 Luigi I, detalj 25 Luigi I 160×120 Ulje na platnu 2009/1027 Luigi II 160×120 Ulje na platnu 2009/1028 Košulja 100×80 Ulje na platnu 2009/1029 Košulja 100×80 Ulje na platnu 200931 Žena sa peškirom 100×80 Tempera na papir na platno 2009/1032 Luigi IV, detalj 200×150 Akvarel, tempera, kolaž 2009/1033 Luigi IV 200×150 Akvarel, tempera, kolaž 2009/1034 Kaput (braon) 100×80 Ulje na platnu 200935 Kaput (autoportret) 160×120 Ulje na platnu 200936 Casablanca 100×70 Ulje na platnu 2009/1037 Casablanca 100×70 Tempera na papir na platno 200838 Kredenac 100×70 Tempera na papir na platno 200839 Venecijanska vrata 100×80 Tempera na papir na platno 201040 Vrata 220×160 Tempera na papir na platno 200741 Vrata 220×160 Tempera na papir na platno 200742, 43 Hljeb 80×100 Tempera na papir na platno 200144, 45 Hljeb i po 80×100 Tempera na papir na platno 200848, 49 Kamena kuća 70×100 Bakropis, akvarel, suha igla, olovke u boji 201150 Vrata 1, Vrata 2 40×30 Tempera na platnu 201151 Kamena kuća 100×80 Tempera na papiru na platnu 199852 Kamena kuća 70×100 Tempera na papiru na platnu 199753 Kamena kuća 1 40×30 Tempera na platnu 201153 Kamena kuća 2 40×30 Tempera na platnu 2011

    Katalog Izložaka

  • 58

    • prosinac 1994. BOŽIDAR KOPIĆ • prosinac 1994. OD VIDOVIĆA DO PAVIĆA • svibanj 1995. ZLATKO PRICA • studeni 1995. LUKŠA PEKO • prosinac 1995. STIPE NOBILO • prosinac 1995. HRVATSKI SLIKARI (Božićna) • travanj 1996. EDO MURTIĆ • lipanj 1996. MILE SKRAčIĆ • kolovoz 1996. V. JOSIP JORDAN • rujan 1996. JOSIP VANIŠTA • listopad 1996. DALIBOR PARAĆ • prosinac 1996. J. BOTTERI DINI i MILE SKRAčIĆ (Božićna) • veljača 1997. EDO MATKOVIĆ • ožujak 1997. BRANKO BAHUNEK • lipanj 1997. JOSIP VANIŠTA, EDO MURTIĆ, V. JOSIP JORDAN I MATKO TREBOTIĆ (iz serije Galerije Dalmacijavino) • lipanj 1997. MUNIR VEJZOVIĆ • srpanj 1997.ĐURO SEDER • kolovoz 1997. DRAGICA CVEK JORDAN • studeni 1997. IVO ŠEBALJ • prosinac 1997. VASKO LIPOVAC • prosinac 1997. BRANKO BAHUNEK, LUKŠA PEKO, ZLATKO PRICA, ĐURO PULITIKA, MILE SKRAčIĆ i MLADEN VEŽA (iz serije Galerije Dalmacijavino) • veljača 1998. ANDRIJA JAKELIĆ • veljača 1998. JOSIP VANIŠTA (Mrtve prirode 1952.-1997.) • svibanj 1998. ZLATKO PRICA (Opatijski kišobrani)• srpanj 1998. MLADEN VEŽA (Iz ateliera 1972.-1997.) • studeni 1998. NIVES KAVURIĆ KURTOVIĆ (Usputnice) • prosinac 1998. STIPE NOBILO (Pod odrinom)• travanj 1999. MIRJANA KAROLINA KOREN • srpanj 1999. JOSIP TROSTMANN (Radost krajolika)• rujan 1999. JOSIP BIFFEL • studeni 1999. ŽELJKO HEGEDUŠIĆ • prosinac 1999. TOMA PETRANOVIĆ-RVAT

    • prosinac 1999. KRŠĆANSTVO, IZVORIŠTE I NADA, JOSIP BIFFEL, JOSIP BOTTERI DINI, VASILIJE JOSIP JORDAN, JAKOV PAVIĆ, LUKŠA PEKO, DIMITRIJE POPOVIĆ, ĐURO PULITIKA, ĐURO SEDER, MILE SKRAčIĆ, JOSIP TROSTMANN, STIPE NOBILO, EUGEN KOKOT (Zavod HAZU Palača Milesi) • travanj 2000. LUKŠA PEKO (Onkraj mora) • lipanj 2000. IZLOŽBA I PREZENTACIJA MONOGRAFIJE ANTUNA ZUPE (Zavod HAZU Palača Milesi) • srpanj 2000. V. JOSIP JORDAN (1985.- 2000.) - palača Milesi • srpanj 2000. VATROSLAV KULIŠ (slike ulje) • kolovoz 2000. TIHOMIR LONčAR (Krajolici mora) • rujan 2000. EUGEN KOKOT • studeni 2000. LJUBO ŠKRNJUG • travanj 2001. RUDOLF LABAŠ (akrilici) • svibanj 2001. OTON GLIHA (Hommage, ulja i komb. teh. 1955.-1997.) • srpanj 2001. ŽELJKO LAPUH (Pedeset godina života) • listopad 2001. VJEKOSLAV - VOJO RADOIčIĆ • studeni 2001. ANTE STRINIĆ • siječanj 2002. KUZMA KOVAčIĆ (Stari i novi kipovi) • ožujak 2002. LJUBO ŠKRNJUG (Pariz u Splitu) • travanj 2002. JOSIP BOTTERI DINI (Procesije) • svibanj 2002. DALIBOR JELAVIĆ (The Space Theatre) • srpanj 2002. VLADIMIR MEGLIĆ (Interijeri) • rujan 2002. OTOK 2001. • listopad 2002. HRVOJE MARKO PERUZOVIĆ (Corpus mysticum) • studeni 2002. JOZO VRDOLJAK • travanj 2003. RATKO JANJIĆ JOBO (Ploveće more)• travanj 2003. ŽELJKO SENEčIĆ (Senečićeve vedute)

    • svibanj 2003. JURGEN MITRANSKY (Dalmatinske impresije) • svibanj 2003. ANTON VRLIĆ (Zid-palača) • lipanj 2003. HARI IVANčIĆ (Zemlja) • srpanj 2003. EDO MURTIĆ (akrilici) • kolovoz 2003. GORAN PETRAč (Rezek) • kolovoz 2003. MICHAEL HUTH • listopad 2003. TIHOMIR LONčAR (Godišnja doba) • studeni 2003. ANTUN BORIS ŠVALJEK • siječanj 2004. STANKO JANčIĆ (čaj u pet) • veljača 2004.PREDSTAVLJANJE MONOGRAFIJE ŽELJKA RADMILOVIĆA, ak. kipara • veljača 2004. JOSIP BIFFEL, JOSIP BOTTERI DINI, RUDI LABAŠ, VJEKOSLAV BREŠIĆ, VASKO LIPOVAC, RATKO JANJIĆ JOBO, LJUBO ŠKRNJUG, MUNIR VEJZOVIĆ (iz serije Galerije Dalmacijavino) • travanj 2004. VINKO FABRIS (Sanjalice) • svibanj 2004. IZLOŽBA SV. DUJMA - STANKO JANčIĆ, ZLATKO ZLATIĆ, VINKO FABRIS, ANTE STRINIĆ, IVA SESARTIĆ, KUZMA KOVAčIĆ, KAŽIMIR HRASTE, JOZO VRDOLJAK, MATKO MIJIĆ, RATKO JANJIĆ JOBO, VLADIMIR MEGLIĆ, ANTUN BORIS ŠVALJEK, VLADO JAKELIĆ, TIHOMIR LONčAR, JOSIP BOTTERI DINI, VJEKOSLAV BREŠIĆ, LUKŠA PEKO, STIPE IVANIŠEVIĆ, MILE SKRAčIĆ, ANA MARIJA BOTTERI PERUZOVIĆ, STANISLAV BAVčEVIĆ, ZLATKO čULAR, HRVOJE MARKO PERUZOVIĆ, JOSIP BIFFEL, RUDI LABAŠ, MARKO GUGIĆ, ALEMKA ĐIVOJE, TOMISLAV OSTOJA, KRUNO BOŠNJAK, MATE čVRLJAK, VOJO RADOJIčIĆ • srpanj 2004. VASILIJE JORDAN • kolovoz 2004. VLADIMIR VRLJIĆ ANKIN • rujan 2004. VELJKO TOMAN • listopad 2004. IGOR DRAGIčEVIĆ • studeni 2004. ISMAR MUJEZINOVIĆ • travanj 2005. PERO JAKŠIĆ • travanj 2005. LUKŠA PEKO • svibanj 2005. BANE MILENKOVIĆ

    Dosadašnje izložbe u galeriji Kula i palači Milesi

  • 59

    • lipanj 2005. ANTON CETIN • srpanj 2005. RATKO JANJIĆ JOBO • kolovoz 2005. BORIS GLUMAC • kolovoz 2005. LÚCIJA de FIGUEIREDO • rujan 2005. ŽELJKO LESAR • listopad 2005. ZLATKO čULAR • studeni 2005. MATKO MIJIĆ - Zapisi iz Salbunare • studeni 2005. MRTVE PRIRODE iz kolekcije Mrduljaš • siječanj 2006. VLADIMIR MEGLIĆ • veljača 2006. TONI FRANOVIĆ • veljača 2006. izložba i predstavljanje monografije slikara MILANA TOLIĆA • veljača 2006. RUDOLF SABLIĆ • ožujak 2006. DIJANA IVA SESARTIĆ - Pred(F)okus • travanj 2006. ANTE STRINIĆ • travanj 2006. MIRJANA KAROLINA KOREN • svibanj 2006. JOSIP IVANOVIĆ • svibanj 2006. DALIBOR JELAVIĆ The Space Theatre Big Bang (Zavod HAZU Palača Milesi) • svibanj 2006. GORAN PETRAč • lipanj 2006. Jelenka Galić Bellagi • srpanj 2006. JOSIP TROSTMANN (Zavod HAZU Palača Milesi i galerija Kula) • kolovoz 2006. ARMIN GUERINO • rujan 2006. TISJA KLJAKOVIĆ • prosinac 2006. HOMMAGE SLIKARIMA (KOLEKCIJA MRDULJAŠ)• veljača 2007. STJEPAN GRAčAN (lice i naličje skulpture) • ožujak 2007. MLADEN PEJAKOVIĆ • travanj 2007. ZDRAVKO ĐEREK • travanj 2007. JASIKA VUCO čEŠNOVAR • svibanj 2007. MIRO VUCO (anđeli) • svibanj 2007. grupa CONTRA - LONčAR, RAčKI, BLAŽANOVIĆ, MEGLIĆ, UJEVIĆ I GOST IVANIŠEVIĆ (Zavod HAZU Palača Miles) • lipanj 2007. Željko Mucko • srpanj 2007. MUNIR VEJZOVIĆ

    (ulja, skulture i crteži) Zavod HAZU Palača Milesi i galerija Kula) • kolovoz 2007. ŽELJKO SENEčIĆ (Split, Dubrovnik, Venecija) • kolovoz 2007. TONI FRANOVIĆ (izložba i promocija monografije)• rujan 2007. MILJENKO Bengez • listopad 2007. DINO TRTOVAC (Zavod HAZU Palača Milesi i galerija Kula) • studeni 2007. ANA MARIJA PERUZOVIĆ BOTTERI • prosinac 2007 HAMO čAVRK • prosinac 2007. TIHOMIR LONčAR • siječanj 2008. IGOR GUSTINI • veljača 2008. KREŠIMIR NIKŠIĆ • veljača 2008. IVAN BALAŠEVIĆ • ožujak 2008. DAVORIN RADIĆ • travanj 2008. ROBERT BUDOR • svibanj 2008. PETAR UJEVIĆ • svibanj 2008. TONI FRANOVIĆ (Zavod HAZU Palača Miles) • svibanj 2008. RADO JERIč • lipanj 2008. VIKTOR ŠEST • srpanj 2008. JANEZ KNEZ • srpanj 2008. JANKO ORAč • srpanj 2008. STIPE NOBILO (Zavod HAZU Palača Miles) • kolovoz 2008. KATE MANDARIĆ • kolovoz 2008. Trogir, Međunarodno biennale slikara i kipara - Mediteran 2008 • rujan 2008. Split, Međunarodno biennale slikara i kipara - Mediteran 2008 • listopad 2008. ANDREA MUSA • studeni 2008. VLADIMIR VLATKO BLAŽANOVIĆ • studeni 2008. MICHAEL HUTH (Zavod HAZU Palača Miles) • prosinac 2008. Animalija (KOLEKCIJA MRDULJAŠ) • siječanj 2009. IGOR KONJUŠAK • veljača 2009. STJEPAN JOZIĆ • ožujak 2009. JOSIP ALEBIĆ • ožujak 2009. VLADMIR DŽANKO

    • travanj 2009. GORAN ŠTIMAC • travanj 2009. SAVO STOJKOV • svibanj 2009. VATROSLAV KULIŠ (zavod HAZU Palača Milesi) • svibanj 2009. IVAN BRANKO IMROVIĆ • lipanj 2009. JOŽE MARINč • lipanj 2009. ALEKSANDRA ROTAR • srpanj 2009. VLADIMIR MEGLIĆ (Zavod HAZU Palača Milesi i galerija Kula) • kolovoz 2009. JOŽE CIUHA (Zavod HAZU Palača Milesi i galerija Kula) • rujan 2009. JOSIP ŠKERLJ • listopad 2009. MARIO ŠUNJIĆ • studeni 2009. VESNA PAVLAKOVIĆ • prosinac 2009. RATKO JANJIĆ JOBO (Zavod HAZU Palača Milesi i galerija Kula) • prosinac 2009. Splitski slikari - OD VIDOVIĆA DO IVANIŠEVIĆA • siječanj 2010. IVANA PULJIĆ • siječanj 2010. IVANA JOVANOVIĆ TROSTMANN • veljača 2010. ŽELJKO LESAR • ožujak 2010. GOCE TRAJKOVSKI • travanj 2010. DUŠKO ŠIBL • svibanj 2010. BAHRAM HAJOU (Zavod HAZU Palača Milesi i galerija Kula) • lipanj 2010. NIKOLA VRLJIĆ • srpanj 2010. HARI IVANčIĆ(Zavod HAZU Palača Milesi i galerija Kula) • kolovoz 2010. BANE MILENKOVIĆ (Zavod HAZU Palača Milesi)• rujan 2010. Split, II. Međunarodno biennale slikara i kipara - Mediteran 2010(Zavod HAZU Palača Milesi)• rujan 2010. ECKHARD GEHRMANN• listopad 2010. TOMISLAV BUNTAK• prosinac 2010. JOŽE CIUHA• siječanj 2011. BORIS DRAGOJEVIĆ• travanj 2011. PETAR DOLIĆ• svibanj 2011. JOSIP TROSTMANN (Zavod HAZU Palača Milesi i galerija Kula)• lipanj 2011. VELIMIR TRNSKI• srpanj 2011. SAFET ZEC

  • 60

    Ovih toplih julskih dana, sjećanja će nam se, sve dok živimo,

    neminovno vraćati na užasan kraj, hiljada nevinih bića,

    u pitomoj bosanskoj varošici Srebrenici

    jula mjeseca 1995. godine.

    Da se nikad i nigdje više ne ponovi.