SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

KINEZIOLOŠKI FAKULTET ( studij za stjecanje visoke stručne spreme

i stručnog naziva: magistar kineziologije)

Tin Lekić

UTJECAJ TJELESNE AKTIVNOSTI NA

REGULACIJU DIJABETESA TIPA 1

( diplomski rad )

Mentor:

prof. dr. sc. Goran Sporiš

Zagreb, rujan 2017.

Sažetak

Diabetes mellitus je jedna od najraširenijih kroničnih bolesti koja pogađa sve dobne skupine.

Ukoliko se ne vodi računa o regulaciji same bolesti, komplikacije koje nastaju mogu biti po

život opasne za osobu oboljelu od dijabetesa. Ovisno o vrsti dijabetesa (tip 1 ili tip 2), regulacija

u velikoj mjeri ovisi o terapiji, načinu života, tjelesnoj aktivnosti kao i o prehrambenim

navikama bolesnika. Tjelesna aktivnost danas je neophodna za svakog čovjeka. Čovjek je

stvoren da se kreće, a ne da živi sjedilačkim načinom života. Upravo zbog tog sjedilačkog

načina života čovjek je danas suočen sa brojnim bolestima. Osobe oboljele od dijabetesa moraju

provoditi redovitu tjelovježbu, bilo da je to obična šetnja, bilo nekakva određena aktivnost kao

što su sportske igre, ili određene kineziološke aktivnosti u svrhu prevencije bolesti (kod

dijabetesa tipa 2) ili u svrhu regulacije same bolesti (kod dijabetesa tipa 1).

Ključne riječi: dijabetes, tjelesna aktivnost, regulacija

Abstract

Diabetes mellitus is one of the most widespread chronic disease which attack all people around

the world. If you doesn`t take care about regulation of this disease, complication which

appeared can be deadly for person with diabetes mellitus. Depending of which type of diabetes,

we talk about (type 1 or type 2), regulation of this illness depends about therapy, lifestyle,

physical activity, and eating habits. Physical activity is very important for people today.

Humans are made for moving, not for sedentary type of life. Sedentary way of life is reason for

many illnesses that which appear today. People with diabetes must have regular physical

activity, whatever it is a walk-in nature, or some specific activity like team sports to prevention

illness (in diabetic type 2), or regulation of illness (in diabetic type 1).

Key words: diabetes mellitus, physical activity, regulation

4

Sadržaj

1. UVOD ................................................................................................................................5

2. DIJABETES MELITUS ili ŠEĆERNA BOLEST ...............................................................7

2.1. Metabolizam glukoze u zdravih osoba..........................................................................7

2.2. Dijabetes neovisan o inzulinu .......................................................................................9

2.3. Dijabetes ovisan o inzulinu ..........................................................................................9

2.3.1. Razvojne faze dijabetesa ovisnog o inzulinu ........................................................ 10

2.4. Dijabetes u trudnoći ................................................................................................... 12

2.5. Akutne komplikacije bolesti ....................................................................................... 12

2.5.1. Hipoglikemija ..................................................................................................... 12

2.5.2. Hiperglikemija .................................................................................................... 13

2.6. Kronične komplikacije bolesti .................................................................................... 14

2.7. Ključni faktori u regulaciji dijabetesa ......................................................................... 15

3. TJELESNA AKTIVNOST ............................................................................................... 17

3.1. Profesionalni sport ..................................................................................................... 17

3.2. Rekreativne aktivnosti ............................................................................................... 19

4. UTJECAJ TJELESNE AKTIVNOSTI NA REGULACIJU ............................................... 20

5. ZAKLJUČAK .................................................................................................................. 27

6. LITERATURA ................................................................................................................. 28

6.2. Izvori fotografija ........................................................................................................ 30

5

1. UVOD

Kako bi uspješno napravili pregled istraživanja o učinkovitosti tjelesnog vježbanja na

regulaciju dijabetesa tipa 1, moramo prvo definirati što je to dijabetes melitus ili šećerna bolest,

koje su vrste tjelesne aktivnosti i kako pojedina aktivnost utječe na regulaciju same bolesti. U

ovom radu ćemo se posebno bazirati na dijabetes tipa 1.

Šećerna bolest je bolest koja se razvija zbog nedostatka inzulina. Inzulin je hormon koji

izlučuje gušterača, koji zatim odlazi u krv i djeluje posvuda po tijelu. Njegovo je glavno

djelovanje smanjivanje količine glukoze u krvi. Inzulin djeluje na staničnu membranu, koja

postaje propusna za glukozu. Kada glukoza uđe u stanicu, izgori i pri tome se oslobađa energija,

nužna za život svake stanice. Bitno je obilježje dijabetesa melitusa povišena razina glukoze u

krvi jer, nema dovoljno inzulina da se glukozu spremi u stanice (Kadrnka- Lovrenčić, 1998).

Razlikujemo 2 tipa šećerne bolesti. Kod tipa 1 ili „mladenačkog“ dijabetesa gušterača

je u potpuno ili gotovo potpuno prestala proizvoditi inzulin pa ga u tijelu uopće nema. Zato se

ta vrsta dijabetesa naziva i dijabetes ovisan o inzulinu. Kod šećerne bolesti tipa 2 inzulina ima,

ponekad i jako mnogo, ali on nije dovoljno vrijedan da obavi svoj posao, ili je osoba pretila, a

velike masne stanice trebaju znatno više inzulina kako bi propustile glukozu u sebe i dopustile

da ona tamo izgori. Zato dijabetes tipa 2 nazivamo još i dijabetes neovisan o inzulinu. Tip 1 ne

prelazi u starijoj dobi u tip 2, ali ako se onaj tko ima šećernu bolest tipa 1 jako udeblja, trebat

će znatno veću količinu inzulina (Kadrnka- Lovrenčić, 1998).

Zašto se treba liječiti? Dva su razloga, prvi je da ti dobro bude sada, a drugi da ti dobro

bude tijekom cijeloga života. Ako su vrijednosti glukoze u krvi visoke tijekom više dana, ona

se veže za bjelančevine. Osobito se rado veže za bjelančevine na stjenkama krvnih žila.

Bjelančevina za koju se vezala glukoza mijenja funkciju. Takve krvne žile, osobito one male,

više ne obavljaju svoju zadaću, ne hrane okolno tkivo, a bez hrane tkivo propada. Tako nastaju

komplikacije na očima, bubrezima i živcima, ali i drugdje u tijelu. Ako se čovjek dobro liječi,

on je zapravo zdrav. Stoga valja dobro poznavati sve načine liječenja. Jedini lijek koji je čovjeku

oboljelom od dijabetesa potreban, jest inzulin. Uz to je izrazito važna pravilna prehrana te

naravno tjelovježba (Kadrnka Lovrenčić, 1998).

6

Tjelovježba se danas može provoditi na različite načine, u različito vrijeme, sa različitim

rekvizitima ili bez njih, različitim intenzitetom i ekstenzitetom.

Tjelesno vježbanje možemo podijeliti na rekreativno i profesionalno. U rekreativnom

načinu tjelesnog vježbanja dovoljan je samo interes i motiviranost za tjelesno vježbanje te

nepostojanje zdravstvenih kontraindikacija za određenu tjelesnu aktivnost. Sa druge strane

postoji i profesionalni odnosno vrhunski sport kojeg karakterizira: izrazita usmjerenost na

postizanje ciljeva, selektivnost u odabiru onih kojima je namijenjen, profesionalizacija većine

njegovih sudionika (sportaša, trenera, sudaca i ostalih sportskih djelatnika ) te specifična

tehnologija pripreme, provedbe i kontrole trenažnog procesa (Milanović, 2013).

Neovisno o vrsti i stupnju tjelesne aktivnosti, bitno je da svaki čovjek zna svoj cilj. Bilo

da je to zdravstveni status, bilo fizički izgled, bilo psihološki osjećaj kvalitetnijeg života, čovjek

tjelovježbu mora provoditi redovito, kontinuirano i pod kontrolom stručne osobe. Pogotovo

kada se radi o nekakvim kompleksnijim kineziološkim aktivnostima. Ukoliko se radi o

jednostavnim aktivnostima kao što su šetnja u prirodi, vožnja bicikla i sl. bitno je da osoba

uživa u tim aktivnostima i provodi ih što češće, dok kompleksnije aktivnosti kao što su sportske

igre, vježbanje u fitnes centrima i sl. osoba mora provoditi u savjetovanju sa stručnim osobama

pod kojima smatramo liječnike, kineziologe, kineziterapeute, fizioterapeute, trenere i dr.

Cilj ovog diplomskog rada je proučavajući stručnu literaturu, knjige, časopise, i

znanstvene radove, dokazati kako tjelesna aktivnost itekako pomaže u regulaciji dijabetesa tipa

1. Isto tako cilj je osvijestiti sve ljude koji čitaju ovaj rad o važnosti tjelesnog vježbanja u životu,

o povoljnim učincima vježbanja na zdravlje organizma i na prevenciju mnogih bolesti, a kada

govorimo o dijabetesu dokazati da tjelesna aktivnost ima veliku funkciju u prevenciji dijabetesa

tipa 2, te u regulaciji dijabetesa tipa 1. Kod dijabetičara tipa 1, dokazati da će tjelesna aktivnost

povoljno utjecati na smanjene glukoze u krvi, na smanjenje potrebe za davanjem inzulina, na

poboljšanje vrijednosti hemoglobina u krvi HbA1c, kao i mnoge druge pozitivne učinke koje

tjelesna aktivnost donosi kod dijabetičara.

7

2. DIJABETES MELITUS ili ŠEĆERNA BOLEST

Prema pronađenim spisima, koji potječu još iz vremena prije naše ere, šećerna bolest je očito

već odavno poznata ljudima. Međutim, unatoč tome tek početkom ovog stoljeća počela se

uspješno liječiti primjenom inzulina. Uočivši da ovi bolesnici mokre mnogo slatkaste mokraće,

stari su joj liječnici dali ime diabetes mellitus. Diabetes na grčkom znači protjecanje, a mellitus

na latinskom sladak. Bolest se inače mnogo češće javlja u odraslih nego u djece, no dok se u

odraslih nerijetko javlja u blažem obliku i ne zahtijeva trajnu primjenu inzulina, u djece je

terapija inzulinom praktički uvijek neophodna. Bolest nije nipošto rijetka u dječjoj dobi, a

učestalost se razlikuje u različitim krajevima i raznim etničkim skupinama (Dumić, 1993).

Cilj liječenja šećerne bolesti je otklanjanje simptoma vezanih uz hiperglikemiju, redukcija

odnosno eliminacija kroničnih mikrovaskularnih i makrovaskularnih komplikacija dijabetesa, i

omogućavanje što normalnijeg načina života (Kokić, 2009).

2.1. Metabolizam glukoze u zdravih osoba

Dijabetes melitus (šećerna bolest) je metabolička bolest, odnosno bolest u kojoj je poremećena

izmjena tvari u organizmu (Dumić, 1993).

Među brojnim metaboličkim procesima u organizmu jedan od najvažnijih je pretvorba hrane u

energiju i toplinu. Metaboličkim procesima oslobađa se energija iz hrane i koristi se za mišićni

rad, stvaranje topline i obnovu biliona stanica od kojih je izgrađen organizam. Tri su glavna

sastojka hrane: ugljikohidrati ili šećeri, bjelančevine i masti. U procesu probave prije nego uđu

u krv, ugljikohidrati se u najvećoj mjeri razgrađuju u jednostavni šećer (glukozu), bjelančevine

se razgrađuju u aminokiseline, a masti u masne kiseline. Da bi se glukozi iz krvi omogućio

ulazak u stanice, gušterača (pankreas), organ smješten u trbušnoj šupljini (slika 1). izlučuje u

krv hormon inzulin, koji se veže na površinu nekih stanica. Glukoza ulazi samo u one stanice

na čijoj je površini vezan inzulin (neke stanice poput moždanih su izuzetak jer koriste glukozu

i bez prisutnog inzulina). Ušavši u stanicu glukoza se odmah pretvara u energiju procesom u

kojem „izgori“ uz pomoć kisika koji udišemo, ili se pohranjuje unutar stanice i služi kao rezerva

energije. Ovo stvaranje energetskih rezervi neophodno je, jer za održavanje života organizam

mora stalno imati na raspolaganju određene količine energije (Dumić, 1993).

Jetra je odgovorna za sintezu većine proteina koji cirkuliraju u krvi, te predstavlja organ koji

ima ključnu ulogu u regulaciji razine šećera u krvi. Tjelesne potrebe za glukozom bilježe se u

8

jetri, te se glukoza osigurava organizmu probavom hrane ili razgradnjom glikogena - skladišnog

šećera u jetri i mišićima. Kod produljenog gladovanja, kada nije moguće osigurati glukozu

probavom, a rezerve u jetri su potrošene, u jetri se pokreće proces kojim iz aminokiselina ili

drugih molekula nastaje glukoza (Vranešić-Bender, 2006).

Hormoni su tvari koji se stvaraju u posebnim organima tzv. žlijezdama sa unutrašnjim

izlučivanjem. Jedan od njih je inzulin koji se stvara u gušterači. Putujući krvlju, veže se za

različite stanice (mišićne, jetrene, masne, itd.) i na njima djeluje kao ključ koji otvara bravu na

vratima kroz koja glukoza može ući u svaku stanicu. Velike količine inzulina se izlučuju u krv,

osobito nakon obroka, jer se tada u krvi nalazi mnogo glukoze koja mora ući u stanice. U to

vrijeme ne oslobađa se glukoza u jetri i mišićima, već se dešava obrnuti proces, odnosno višak

glukoze se pohranjuje u jetru i mišićne stanice, s ciljem da se stvore energetske rezerve za stanje

gladovanja. Ukoliko se jetra i mišići dovoljno opskrbe ovim rezervama glukoze, suvišak se

pretvara u mast i pohranjuje u masnim stanicama. U vrijeme gladovanja procesi idu obrnutim

putem. Kada inzulin obavi svoju funkciju on se razgrađuje i izlučuje iz organizma, što

objašnjava potrebu stalne nadoknade inzulina u krvi, posebno nakon obroka kada su potrebe za

njim i najveće (Dumić, 1993).

Dijabetes tipa 1, pojavljuje se u 5 do 10% slučajeva te bolesti, karakterističan je nedostatkom

inzulina koji se pripisuje nemogućnosti proizvodnje u beta- stanicama gušterače. Kod

dijabetesa tipa 2, receptori inzulina postaju neosjetljivi ili otporni na inzulin i zbog toga glukoza

ne može ući u stanice, što rezultira hiperglikemijom (Howley, E.T., Thompson, D.L., 2012;

vlastiti prijevod).

Slika 1. Smještaj gušterače u trbušnoj šupljini (Dumić, 1993).

9

2.2. Dijabetes neovisan o inzulinu

U nastanku šećerne bolesti tipa 2 postoji najčešće dvostruki poremećaj. Prvi je smanjenje

inzulinskih receptora u stanicama i nemogućnost inzulina da transportira glukozu u

stanice (inzulinska rezistencija), i to naročito u stanicama masnog tkiva, jetre, skeletnih mišića.

Inzulinska rezistencija remeti normalan ulazak glukoze u stanice, a utiče i na povećano

stvaranje glukoze u jetri. Inzulinska rezistencija je dijelom genetski poremećaj, ali i vanjski

čimbenici, kao što su debljina, povećana koncentracija slobodnih masnih kiselina u krvi,

smanjena tjelesna aktivnost, starija životna dob... doprinose njezinom razvoju. Tako

nastaje porast koncentracije glukoze u krvi, i zbog toga gušterača počinje lučiti veće količine

inzulina kako bi pojačala ulazak glukoze u stanice, što u početku djelomično rješava problem

suviška glukoze u krvi i taj period nazivamo oštećenom tolerancijom za glukozu. Kako u

stanicama i dalje postoji inzulinska rezistencija, tako proces dalje ide u krug sa sve većim

lučenjem inzulina, gušterača se vremenom iscrpljuje i lučenje inzulina se smanjuje, što u

konačnici ima nastanak šećerne bolesti (Jelić, 2008).

Naziv „dijabetes neovisan o inzulinu“ može biti točan samo u početku bolesti, no nakon niza

godina nerijetko se liječenje mora provoditi i malim dozama inzulina, posebno u situacijama

kada je organizam izložen velikim naporima odnosno stresu, kao što je to slučaj kod operacija,

težih infekcija i slično (Dumić, 1993).

2.3. Dijabetes ovisan o inzulinu

U ovom tipu dijabetesa stanice gušterače koje u normalnim uvjetima stvaraju inzulin su

uništene, pa se u krv izlučuje premalo inzulina, ili se on uopće ne izlučuje. Posljedica toga je

nemogućnost stanica da koriste glukozu iz krvi, pa unatoč njezinoj povećanoj koncentraciji u

krvi stanice „ gladuju“. To je i razlog davanja injekcija inzulina pod kožu, odakle on postepeno

ulazi u krv (Dumić, 1993).

Dijabetes tipa 1 često je udružen sa drugim autoimunim bolestima: Hashimotovim

tireoiditisom, Gravesovom bolešću, Addisonovom bolešću i pemicioznom anemijom (Lasinger,

2016).

Dijabetes ovisan o inzulinu uglavnom se javlja u mladih osoba i djece. Nakon što se bolest

jednom javi, nema više načina kojim bi se stanice gušterače koje su prestale lučiti inzulin

10

ponovo potakle na njegovo normalno stvaranje, pa je neophodno doživotno provoditi liječenje

inzulinom (Dumić, 1993).

2.3.1. Razvojne faze dijabetesa ovisnog o inzulinu

Za ovaj tip dijabetesa karakteristično je da bolest u svom razvoju prolazi kroz nekoliko tipičnih

faza, koje se mogu odijeliti, a međusobno se razlikuju prema količini inzulina koja je potrebna

za liječenje bolesti.

1. Akutni metabolički poremećaj

U vrijeme postavljanja dijagnoze oko 50% djece ima teški metabolički poremećaj tzv.

ketoacidozu, koja zahtijeva davanje inzulina i nadoknadu tekućine putem vene. U ostalih 50%

djece znaci bolesti su blaži, pa se inzulin može davati potkožno, a gubitak tekućine nadoknađuje

se davanjem na usta. Prvih dana ukupno potrebna količina inzulina je obično velika (i iznad 1

jedinice inzulina na kg tjelesne težine bolesnika tokom 24 sata), da bi se već nekoliko dana

nakon uvođenja terapije doza obično smanjila na manje od 1 jedinice inzulina na kg tjelesne

težine u 24 sata.

2. Remisija (period u kome se gube znaci bolesti)

Gotovo 90% novootkrivenih bolesnika ulazi u fazu remisije i to unutar 2 do 3 mjeseca nakon

postavljanja dijagnoze. Najčešće se radi o djelomičnoj remisiji, kada su potrebe za inzulinom

manje od 50% od količine koja se davala u početku liječenja. U to vrijeme u 5 do 10% djece,

količina inzulina potrebna za održavanje normalne koncentracije glukoze u krvi je minimalna

ili ga čak jedno vrijeme niti ne treba davati. Ova je faza remisije prolazna i traje od nekoliko

tjedana do nekoliko mjeseci dok se postepeno ne iscrpe stanice gušterače koje luče inzulin.

Nakon toga bolest neminovno prelazi u sljedeću fazu.

3. Intenzifikacija (pojačavanje)

Tri do pet mjeseci nakon postavljanja dijagnoze obično dolazi do postepenog porasta potrebe

za inzulinom, dok se doza ne stabilizira 1- 1.5 godinu kasnije. U pred pubertetskoj dobi doza je

obično 0.6- 0.7 jedinica inzulina na kilogram tjelesne težine na dan, a u pubertetu su potrebe za

inzulinom veće pa ponekad prelaze i 1 jedinicu na kilogram tjelesne težine na dan. Nakon toga

11

postepeno se smanjuje količina inzulina za 1/3 do ½ doze koja je bila potrebna u vrijeme

maksimalnog rasta i razvoja u vrijeme puberteta (Dumić, 1993).

Slika 2. Pojednostavljeni prikaz "renalnog praga" (Dumić, 1993).

12

2.4. Dijabetes u trudnoći

Pod trudničkom šećernom bolešću razumijeva se ona nastala tijekom trudnoće. Pojačani rizik

od pobačaja i morbiditeta majke može se izbjeći dobrom kontrolom glikemije tijekom trudnoće.

Porođajna težina djece obično je veća, a djeca su razvojem nezrela .Oko 70% žena s

gestacijskim dijabetesom nakon porođaja normalizira toleranciju glukoze, a 30% će imati

poremećaj tolerancije glukoze ili dijabetes (Petrač, 2009).

U svom preglednom članku „Dijagnostika i liječenje šećerne bolesti tipa 2“ (Kokić, S., 2009.)

rekao je: „ Metaboličke promjene tijekom kasne trudnoće uzrokuju inzulinsku rezistenciju koja

se očituje oštećenjem tolerancije glukoze – gestacijski dijabetes. Javlja se u otprilike 4%

trudnoća. U većine žena se nakon trudnoće tolerancija glukoze povrati u stanje normale, mada

se u tih žena u 30 do 60% slučajeva kasnije razvija T2DM (30-60%).“

2.5. Akutne komplikacije bolesti

Akutne komplikacije nastaju brzo i naglo i ako se brzo i adekvatno ne reagira, predstavljaju

opasnost po život. U akutne komplikacije spadaju hipoglikemija i hiperglikemija (Jelić, 2008).

2.5.1. Hipoglikemija

Hipoglikemija je najčešća akutna komplikacija šećerne bolesti u bolesnika na inzulinskoj

terapiji, pogotovo u onih na intenziviranoj konvencionalnoj terapiji gdje se želi postići niska

regulacija glikemije. Hipoglikemija se također javlja i u bolesnika koji uzimaju oralne

hipoglikemike, posebno u starijih osoba koje imaju oštećenu funkciju jetre ili bubrega.

Simptomi hipoglikemije nastaju kada koncentracija glukoze u krvi padne ispod 2,5 mmol/L

(normalne vrijednosti su između 3,5 i 6,1 mmol/L) i mogu se podijeliti u dvije kategorije: 1)

neuroglukopenijski simptomi koji su posljedica disfunkcije središnjeg živčanog sustava

izazvane hipoglikemijom: glavobolja, omaglica, otupljene mentalne aktivnosti, konfuznost i

bizarno ponašanje. Stupor, koma i smrt mogu nastati u teškoj hipoglikemiji. Postupni oporavak

središnjeg živčanog sustava može izostati ako je liječenje zakašnjelo (Petrač, 2009).

Ukoliko je osoba budna i pri svijesti najbolje joj je dati nekakve slatke napitke poput voćnog

soka, Coca-cole i sličnoga, ili nekoliko žličica šećera ili dekstroze. Nakon što je hitna terapija

13

pomogla osobi, najbolje joj je dati nekakav konkretniji obrok kao što je sendvič, kako bi se

spriječio ponovi pad glukoze u krvi. Ukoliko osoba nije pri svijesti, a razlog tome je niska razina

glukoze u krvi, najbolje je odmah dati injekciju glukagona, ili pozvati hitnu pomoć. Glukagon

je hormon koji proizvodi gušterača, a ima suprotno djelovanje od inzulina, jer oslobađajući

glukozu pohranjenu u jetri, povećava koncentraciju glukoze u krvi (Dumić, 1993).

2.5.2. Hiperglikemija

Mnogo je više hormona koji dovode do povećanja razine glukoze u krvi (glukagon koji se luči

iz gušterače, hormon rasta koji se luči iz hipofize, kortizol koji se luči iz kore nadbubrežnih

žlijezda, adrenalin koji se luči iz srži nadbubrežnih žlijezda), nego onih koji smanjuju razinu

glukoze u krvi (inzulin). Djelovanje tih kontrainsularnih hormona može biti spasonosno,

pogotovo u trenucima niske razine glukoze u krvi, jer oni podižu razinu glukoze u krvi njezinim

oslobađanjem iz tjelesnih rezervi, prvenstveno iz jetre (Dumić, 1993).

Ako se umjesto toga tokom bolesti uzima manje inzulina nego što je to uobičajeno, doći će do

daljeg porasta koncentracije glukoze u krvi, a stanice će istovremeno početi gladovati jer nema

inzulina koji im omogućava iskorištavanje šećera. Nastaje kada zbog apsolutnog ili relativnog

nedostatka inzulina, glukoza ne može ući u stanice, te se nagomilava u krvi do vrlo visokih

vrijednosti. Stanice ne mogu koristiti glukozu za svoj uobičajeni put metabolizma i "gladuju",

metabolizam u stanicama odvija se "neprirodnim" putovima, koristeći masti, a ne glukozu, što

rezultira stvaranjem štetnih produkata, poremećajem metabolizma vode i minerala. Izrazito

visoke vrijednosti šećera u krvi, dehidracija i nagomilavanje štetnih produkata razgradnje masti

dovode do daljnjih poremećaja, često i do kome, ugrožavajući život bolesnika. (Jelić, 2008).

Ako se ovo stanje produžava kroz više sati ili dana, javljaju se simptomi odnosno znaci koji se

vide i u osoba koji se ne liječe od dijabetesa a to su: izlučivanje velikih količina šećera urinom,

pojava acetona u urinu, učestalo mokrenje, osjećaj žeđi, gubitak na težini. Dugotrajno

povećanje koncentracije glukoze u krvi, kao i zakiseljenje krvi dovode do drugih simptoma kao

što su gubitak apetita, mučnina, bolovi u trbuhu, povraćanje, koji bitno pogoršavaju opće stanje.

U takvim situacijama kažemo da se bolesnik nalazi u ketoacidozi. To stanje je opasno i ako se

ne provede pravovremeno i odgovarajuće liječenje bolesnik može izgubiti svijest i pasti u

dijabetičku komu. Blaža ketoacidoza može se liječiti i kod kuće, gdje će se bolesniku povećati

davanje doza inzulina, i to na račun inzulina kratkog djelovanja, a uz to bolesniku treba i

14

nadoknaditi i tekućinu što se može napraviti tako da se daju manje količine tekućine kako

uslijed veće količine ne bi došlo do povraćanja kojemu su bolesnici u ketoacidozi skloni

(Dumić, 1993).

Gore su navedeni svi znaci hiperglikemije koji se razvijaju postepeno, od jednog sata do

nekoliko dana, dok ne pređu u stanje ketoacidoze. Za razliku od njih navedeni su i simptomi

hipoglikemije koji se razvijaju izrazito brzo i potrebno je veoma malo vremena kako bi se razvili

do onog najtežeg a to je inzulinska koma. Zato je potrebno izrazito dobro balansirati između

davanja inzulina i cjelodnevnih obaveza, što fizičkih što psihičkih, kako bi bolesnik bio u stanju

idealne regulacije same bolesti.

2.6. Kronične komplikacije bolesti

Nazivamo ih još i „kasnim“ komplikacijama bolesti, a javljaju se obično nakon što prođe niz

godina od početka bolesti. One se očituju prvenstveno promjenama na krvnim žilama i to očiju,

bubrega, živaca i srca. Još uvijek se sigurno ne zna dali te komplikacije dolaze „u paketu“ sa

dijabetesom ili su samo posljedica loše samokontrole bolesti. Sve više podataka i činjenica

govore u prilog tome da se kasne komplikacije mogu velikim dijelom prevenirati dobrom

kontrolom bolesti, odnosnom trajnim održavanjem skoro normalnih koncentracija razine

glukoze u krvi. Bolesnik s dijabetesom trebao bi barem jednom godišnje pregledati oči, ispitati

funkciju bubrega i živčanog sustava, 2 do 3 puta godišnje izmjeriti koncentraciju masti u krvi,

hemoglobina u krvi te redovito mjeriti krvni tlak (Dumić, 1993).

Sve to mora biti popraćeno redovitom kontrolom glukoze u krvi svakoga dana.

Dijabetička retinopatija - promjene koje nastaju na sitnim krvnim žilama očiju. Danas su u

svijetu i kod nas vodeći uzrok sljepoće.

Dijabetička nefropatija - promjene na krvnim žilama bubrega, koje kao filter čiste našu krv

od štetnih tvari. U oko 40% slučajeva je uzrokom svih bolesti bubrega. 30-50% osoba s tipom

1 šećerne bolesti razvija nefropatiju nakon 40 godina trajanja bolesti, a slični podaci odnose se

i na osobe s tipom 2 šećerne bolesti.

Dijabetička neuropatija - označava oštećenje živčanih stanica. Javlja se u 75% osoba sa

šećernom bolešću.

15

Kardiovaskularne bolesti - promjene na velikim krvnim žilama srca, mozga i udova, 4 puta

češće se javljaju u osoba sa šećernom bolešću i vodeći su uzrok smrti. (Metelko & Prašek,

2003).

Prema podacima američke dijabetičke asocijacije (ADA), u Sjedinjenim državama svaki dan

od šećerne bolesti oslijepi 65 osoba, 85 novih bolesnika sa šećernom bolešću započinje dijalizu

i svakoga se dana učini 180 amputacija udova. Glavni krivac nastanka kroničnih komplikacija

je dugotrajno povišena razina glukoze u krvi, koja svojom povećanom količinom uglavnom ne

smeta bolesniku jer "ne boli" (Metelko & Prašek, 2003).

2.7. Ključni faktori u regulaciji dijabetesa

Slika 3. Regulacija šećerne bolesti (vlastiti izvor)

1. Samokontrola- u nju pripadaju redovito mjerenje i kontroliranje glukoze u krvi na dnevnoj

bazi, kao i redovito mjerenje i kontroliranje glukoze i ketona u mokraći. Redovito davanje

pravilnih doza inzulina također igra veliku ulogu u redovitoj samokontroli šećerne bolesti te

redovna kontrola krvnoga tlaka.

2. Tjelesna aktivnost- neophodna za dobro reguliranje glukoze u krvi. Općepoznata stvar je da

je svakom čovjeku potrebno da živi aktivnim, a ne sjedilačkim načinom života. Tjelesna

REGULACIJA ŠEĆERNE BOLESTI

Samokotrola Tjelesna aktivnost

Pravilna prehrana Redoviti pregledi i savjetovanje sa liječnikom

16

aktivnost izrazito pozitivno utječe na regulaciju dijabetesa. Smanjuje razinu glukoze u krvi, za

vrijeme tjelovježbe čovjek je opušten, smanjuje se mogućnost psihičkog stresa. Psihički stres

najviše škodi u regulaciji same bolesti. Provođenjem tjelovježbe aktiviramo mišiće, a

smanjujemo količinu masnog tkiva, a mišići trebaju puno manje inzulina za rad, nego masno

tkivo.

3. Pravilna prehrana- hrana koja u sebi ima prirodno podrijetlo, a što manje umjetnog

podrijetla je definitivno pravilni izbor za svakog čovjeka, a pogotovo dijabetičare. Hrana se

sastoji od ugljikohidrata, bjelančevina i masti. Odnos tih sastojaka svaki dan treba biti isti. U

prehrani treba izbjegavati koncentrirane ugljikohidrate koji jako podižu glukozu. Treba jesti

dosta vlaknastih tvari koja sprečavaju brzi prijelaz šećera iz crijeva u krv.

4. Redoviti pregledi i savjetovanje sa liječnikom- najbolje je svaka 3 mjeseca napraviti

kontrolu glikoliziranog hemoglobina u krvi HbA1c. 2 do 3 puta godišnje izmjeriti koncentraciju

masti u krvi te jednom godišnje pregledati oči, ispitati funkciju bubrega i živčanog sustava.

17

3. TJELESNA AKTIVNOST

Tjelesna aktivnost danas je izrazito bitna za svakog čovjeka. Čovjek je stvoren da se kreće, a

ne da živi sjedilačkim načinom života. Sjedilački način života za sobom povlači brojne loše

posljedice, bilo da se radi o lokomotornim problemima (bolovi u koštano-zglobnom sustavu,

degenerativne promjene na kralježnici, ozljede), bilo to različite bolesti uzrokovane

nedostatkom kretanja (pretilost, problemi sa tlakom, šećerna bolest tipa 2, zloćudne bolesti,

osteoporoza, depresija). Brojne su blagodati tjelesne aktivnosti, a u ovom radu nabrojati ću

samo neke: bolja pokretljivost zglobova, povećanje mišićne snage, povećanje čvrstoće kostiju

što je izrazito potrebno pogotovo u starijoj životnoj dobi, kontrola tjelesne mase i regulacija

sastava tijela, bolji san i smanjenje osjećaja stresa, poboljšanje disanja, ravnoteže i koordinacije

kao i svih ostalih motoričkih sposobnosti koje su važne u čovjekovom životu. Puno je blagodati

i pozitivnih učinaka tjelesne aktivnosti, ali je i puno posljedica neaktivnog načina života. U

daljnjem tekstu opisati ću i podijeliti tjelesnu aktivnost prema kategorijama radi lakšeg

razumijevanja pojedinih aktivnosti.

Tjelesnu aktivnost možemo podijeliti na dvije velike grupacije, a to su profesionalni sport i

rekreativne aktivnosti.

3.1. Profesionalni sport

Profesionalni sport razlikuje se od rekreacije prema pristupu sportu. Sportaši, baveći se

profesionalnim sportom, zarađuju za život. Okruženi su profesionalnim suradnicima kao što su

treneri, fizioterapeuti, menadžeri, ostali sportaši i slično. Samo su dva razloga koji potiču

sportaše da bi se bavili profesionalnim sportom, a to su ljubav prema tom sportu i vlastita

apstinencija. Profesionalni sport možemo podijeliti prema Milanoviću (2013:81): „ Prema

kriteriju strukturne složenosti, odnosno prema složenosti struktura gibanja i struktura situacija,

sportovi se mogu podijeliti u više skupina:

Monostrukturalne sportske aktivnosti

Polistrukturalne sportske aktivnosti

Kompleksne sportske aktivnosti

Konvencionalno-estetske sportske aktivnosti

18

Monostrukturalne sportske aktivnosti

Prvu skupinu monostrukturalnih sportskih aktivnosti čine ciklične monostrukturalne sportske

aktivnosti. U njihovoj osnovi su jednostavne strukture kretanja zatvorenog ili poluotvorenog

tipa koje se sukcesivno ponavljaju. Radi se o ponavljanju istovrsnih pokreta, odnosno ciklusa,

kao što su korak u hodanju ili trčanju, zaveslaj u plivanju ili veslanju, okretanje pedala u

biciklizmu i slično.

Drugu skupinu monostrukturalnih sportskih aktivnosti čine aciklične monostrukturalne

sportske aktivnosti u čijoj su osnovi složenije strukture kretanja poluotvorenog i otvorenog tipa

koje se sastoje od više faza. Aktivnosti se izvode u standardnim formama uz poštivanje

biomehaničkih zakonitosti pri svladavanju prostora vlastitim tijelom, projektilom ili uz pomoć

vanjske sile (atletski skokovi i bacanja, alpsko skijanje, dizanje utega, jedrenje..).

Polistrukturalne sportske aktivnosti

U njima dominiraju poluotvorene i otvorene motoričke strukture. Izvode se u varijabilnim

uvjetima. Sadrže složene strukture kretanja acikličnoga karaktera u kojima dolazi do direktnog

hrvačkog (hrvanje, judo) ili indirektnog, udaračkog (boks, karate, taekwondo, mačevanje)

svladavanje protivnika ili suprotstavljanja protivnikovu djelovanju.

Kompleksne sportske aktivnosti

Ovu skupinu aktivnosti čine kompleksi jednostavnih i složenih gibanja jednog ili više sportaša

u uvjetima sportskog nadmetanja između pojedinca ili ekipa. U ekipnim sportskim igrama bitna

je što viša razina suradnje između članova sportske ekipe tijekom igre. Cilj ove suradnje je

postizanje igračke, tj. rezultatske nadmoći nad suprotstavljenim pojedincem ili ekipom. Mogu

se razlikovati jedno- i dvosubjektne (tenis, stolni tenis) i višesubjektne (ekipne sportske igre)

aktivnosti. U tim sportskim granama postavljaju se najviši mogući zahtjevi u odnosu na vrste

taktičkog odlučivanja i djelovanja.

Konvencionalno-estetske sportske aktivnosti

Ova skupina aktivnosti sadrži estetski oblikovane i koreografski postavljene aciklične strukture

kretanja. Izvode se najčešće u standardnim, ali i varijabilnim uvjetima. Toj skupini pripadaju:

umjetničko klizanje, ritmička i sportska gimnastika, skokovi u vodu, plesovi i drugo.“

19

3.2. Rekreativne aktivnosti

Rekreativne aktivnosti su jako velika skupina aktivnosti. U ovu vrstu aktivnosti možemo

smjestiti apsolutno sve vrste aktivnosti pa i sportove.

Za sudjelovanje u masovnom sportu, odnosno sportu za sve, dovoljan je samo interes i

motiviranost za redovito tjelesno vježbanje te nepostojanje zdravstvenih kontraindikacija. Bez

obzira na to koliko je široko zahvaćena populacija, sustav rada u takvoj vrsti sporta ne može

(niti mu je cilj) osigurati vrhunske sportske rezultate (Milanović, 2013).

Osim sportova tu se mogu naći i razne kineziološke i ne kineziološke aktivnosti koje ljudi svaki

dan provode u svrhu ispunjenja svoga slobodnoga vremena. Kineziološki organizirane

aktivnosti su različiti oblici vježbanja u fitnesu,, wellness, korektivni i preventivni programi i

sl. Tu dakako možemo ubrojiti i različite aktivnosti u prirodi poput planinarenja, izleta,

ronjenja, veslanja, alpinizma, raftinga i sličnih aktivnosti koje se mogu izvoditi pod vodstvom

kineziologa ili voditelja aktivnosti, ali ih svaki čovjek može provoditi i samostalno bez vodstva

druge osobe. U ne kineziološke aktivnosti rekreacije ubrajamo sve vrste aktivnosti koje ljudi

provode u svom slobodnom vremenu, a nisu kineziološke aktivnosti (slika 4).

Slika 4. Prikaz podjele rekreacije prema vrstama i sadržajima aktivnosti (Andrijašević, 2010).

20

4. UTJECAJ TJELESNE AKTIVNOSTI NA REGULACIJU

DIJABETESA TIPA 1

Tjelesna aktivnost danas je neophodno važna svako čovjeku. Ima izrazito povoljne učinke na

regulaciju mnogih bolesti, ali je i veoma važna u prevenciji mnogih bolesti. Kod dijabetičara

ima jako veliku ulogu. Neophodna je za prevenciju i regulaciju dijabetesa tipa 2, a kod

dijabetičara tipa 1 ima veliku ulogu u regulaciji same bolesti što ćemo vidjeti u narednim

znanstvenim i stručnim radovima.

U znanstvenom članku „Učinci tjelesne aktivnosti aerobnog i anaerobnog tipa na smanjenje

doze inzulina kod dijabetičara“ (Brlečić, H., Ružić, L., 2014.) su istraživali u kojoj mjeri

aerobna i anaerobna tjelesna aktivnost utječe na razinu glukoze u krvi i potreban broj jedinica

inzulina kod pacijenata oboljelih od dijabetesa tipa 1 koji prethodno nisu redovito vježbali.

Trideset ispitanika (prosječne dobi 26,8±8,6; starosti 16-49 godina), 17 ženskih i 13 muških,

pohađali su jedan mjesec treninga koji se sastojao ili od dominantno aerobnog tipa treniranja

(34% ispitanika) ili od anaerobnog tipa treniranja (20% ispitanika) ili mješovitog (46%

ispitanika. Svi ispitanici bolovali su od dijabetesa tipa 1 i primali su inzulinsku terapiju.

Vrijednosti HbA1c, prosječne visine glukoze u krvi i dnevnog broja jedinica inzulina bile su

zabilježene prije i poslije razdoblja treniranja. Rezultati Student t-testa za nezavisne uzorke

pokazali su da su srednje vrijednosti HbA1c značajno smanjene. Također, smanjenje dnevne

potrošnje inzulina bilo je statistički značajno, kao i GUK. Nije bilo razlika između aerobnog,

anaerobnog i mješovitog tipa treninga, ali zbog problema malog uzorka nisu mogli tvrditi da

one ne postoje. Zaključak ovog rada je da je istraživanje potvrdilo i da se dužim trajanjem

treninga bolje regulira glikemija i kao i smanjuje potreba za inzulinom tj. ispitanicima koji su

u prosjeku vježbali ispod sat vremena dnevno GUK u krvi smanjio se u prosjeku za 3,08%, dok

se ispitanicima koji su vježbali preko sat vremena dnevno GUK smanjio za u prosjeku 6,48%.

Razlika se pokazala i kod smanjenja HbA1c, gdje se ispitanicima koji su vježbali ispod sat

vremena dnevno smanjio u prosjeku 1,28%, dok se ispitanicima koji su vježbali preko sat

vremena smanjio u prosjeku 3,69%. Najveći utjecaj vidi se na smanjenje broja jedinica inzulina,

gdje se kod ispitanika koji su trenirali ispod sat vremena dnevno u prosjeku broj jedinica

inzulina smanjio za 13,87%, dok se onima koji su trenirali preko sat vremena smanjila za

25,4%. Sve troje navedeno će u konačnici dovesti do bolje regulacije bolesti i prevenirati

komplikacije.

21

U idućem radu „Impact of Exercise on Overnight Glycemic Control in Children with Type 1

Diabetes“ ( The Diabetes Research in Children Network (DirecNet) Study Group, 2005.)

istražuje se utjecaj tjelesne aktivnosti na regulaciju glukoze u krvi tokom noći. U 5 bolnica, 50

subjekata sa dijabetesom tipa 1 (od 11 do 17 godina) su testirani dva dana jedan za drugim.

Jedan dan je uključivao i poslijepodnevnu tjelovježbu na pokretnom sagu. Obadva dana su se

redovno mjerile razine glukoze u krvi. Ono što je posebno zanimljivo za ovaj rad su rezultati

istraživanja koji kažu da je tijekom tjelovježbe, razina glukoze u krvi pala kod skoro svih

subjekata. Glukoza je bila puno niža između u razdoblju između 22h i 6h na dan tjelovježbe, u

odnosu na dan bez tjelovježbe (slika 5).

Slika 5. Grafikon vrijednosti glukoze na dan tjelovježbe i na dan bez tjelovježbe (The Diabetes Research in Children Network

(DirecNet) Study Group, 2005.)

Ovaj rad nam potvrđuje kako i kod djece vrijedi jednako pravilo kao i kod odraslih, a to je da

tjelovježba učinkovito pomaže u regulaciji glukoze u krvi, odnosno da je uz tjelovježbu puno

lakše sniziti razinu glukoze u krvi, što za sobom vuče i manje doze inzulina, nego bez

tjelovježbe. Iako cilj ovog rada nije bio potvrditi tezu ovog diplomskog rada, indirektno su sa

rezultatima istraživanja uspjeli potvrditi tezu ovog diplomskog rada.

22

U pregledu radova i meta-analizi „Quantifying the Acute Changes in Glucose with Exercise in

Type 1 Diabetes“ (Garcia-Garcia, F., Hernando, M., E., 2015.) istraživan je utjecaj pojedinog

načina treniranja na regulaciju glukoze u krvi tokom tjelovježbe i oporavka kod subjekata sa

dijabetesom tipa 1. Isto tako su i uspoređivali utjecaj različitih vrsta aktivnosti na regulaciju

glukoze u krvi. Pretraživali su izvorne članke u PubMed, MEDLINE, Scopus, i Cochrane

bazama podataka. Pretraživani pojmovi bili su dijabetes tipa 1, glukoza u krvi, tjelesna

aktivnosti i tjelovježba. Reference za pretraživanje bile su aerobni kontinuirani trening

umjerenog intenziteta, visoko intenzivni intervalni trening, trening s otporom i dan bez

aktivnosti te izvještaji o razini glukoze u krvi tijekom i nakon aktivnosti. Sveukupno je

pronađeno 10 članaka koji u potpunosti odgovaraju kriterijima pretraživanja. Rezultati

istraživanja pokazuju da aerobna kontinuirana aktivnost umjerenog intenziteta značajno

smanjuje razinu glukoze u krvi, tijekom same aktivnosti, u odnosu na dan bez aktivnosti ili dan

odmora. Isto tako zabilježen je blagi porast glukoze u krvi neposredno nakon aktivnosti, koji

ima tendenciju povratka na normalnu razinu u fazi oporavka. Odnos između visokog

intenzivnog intervalnog treninga i treninga s otporom te dana bez treninga također idu u prilog

dana sa treningom gdje se pokazuje značajan pad glukoze u krvi. Odnos između treninga s

otporom i aerobnog treninga umjerenog intenziteta pokazuje da su blaža smanjenja glukoze u

krvi tokom treninga s otporom u odnosu na aerobni trening {RESIST vs. REST} = -2.61

mmol/L h-1 u prosjeku u usporedbi sa {CONT vs. REST} = -4.43 mmol/L h-1), a u direktnoj

usporedbi {RESIST vs. CONT}= +2.86 mmol/L h-1). Odnos visokog intenzivnog intervalnog

treninga i aerobnog treninga umjerenog intenziteta pokazuju sporiji pad glukoze u krvi kod

visokog intenzivnog intervalnog treninga. {IHE vs. REST}= -5.25 mmol/L h-1 u prosjeku u

odnosu na usporedno niže vrijednosti za {CONT vs. REST} = -4.43 mmol/L h-1); a u direktnoj

usporedbi {IHE vs. CONT}= +1.57 mmol/L h-1).

Zaključak ove meta- analize je da bilo koja vrsta tjelesne aktivnosti ima puno povoljniji utjecaj

na regulaciju glukoze u krvi, pritom misleći na smanjenje glukoze u krvi, u odnosu na dane

provedene bez ikakve tjelesne aktivnosti. Čovjek sam mora odrediti koja mu vrsta aktivnosti

najviše odgovara, u odnosu na njegov životni stil, navike i obaveze. Svaka aktivnost drugačije

utječe na regulaciju same bolesti i smanjenje glukoze u krvi, svaka aktivnost drugačije reagira

na čovjeka, a na svakom dijabetičaru je da sam odabere ono što mu najviše odgovara.

23

U izvornom članku „Fitness and physical activity in youth with type1 diabetes mellitus in good

or poor glycemic control” (Willey, J., & Sons, 2014.) govore o lošijoj mišićnom funkciji kod

djece dijabetičara sa lošim hemoglobinom, odnosno lošijom regulacijom šećerne bolesti, u

odnosu na djecu sa dijabetesom koja se dobro reguliraju. Cilj je bio utvrditi povezanost između

fitnes varijabli koje se odnose na mišićni sustav kod djece dijabetičara tipa 1 sa dobrom

regulacijom glukoze u krvi i dijabetičara sa lošijom regulacijom te djece koja ne boluju od

dijabetesa. Osmero djece sa hemoglobinom (HbA1c)≤ 7.5% u zadnjih 9 mjeseci, osmero djece

sa hemoglobinom (HbA1c)≥ 9.0% u zadnjih 9 mjeseci i osmero djece bez zdravstvenih

problema kao kontrolna skupina su proveli tjelovježbeni period. Aerobne i anaerobne mišićne

funkcije su testirane izometričkim testom maksimalnog pritiska, Wingate-ovim testom te

progresivnim testom do otkaza na bicikl ergometru. Uzorci krvi su prikupljani u odmoru kako

bi se procijenila vrijednost hemoglobina prilikom testiranja. Rezultati istraživanja kažu da su

djeca sa lošijom kontrolom glukoze pokazala lošije rezultate u odnosu na djecu sa dobrom

kontrolom glukoze, gdje se mjerio odnos između lošije kontroliranih u odnosu na kontrolnu

grupu i dobro kontroliranih u odnosu na kontrolnu grupu. Lošije regulirana grupa pokazala je

manju mogućnost konzumacije kisika (VO2peak) (T1DM-P: 33.2±}5.6, kontrolna: 43.5±}6.3,

p<0.01), dok je dobro regulirana skupina djece pokazala slične rezultate kontrolnoj skupini

T1DM-G (43.5•}6.3). U ostalim varijablama pokazali su se slični rezultati. Zaključak

istraživanja je da djeca koja imaju dobru regulaciju glukoze u krvi ne pokazuju nikakve znakove

promjene mišićne funkcije, dok djeca koja lošije reguliraju glukozu u krvi pokazuju znakove

promjene na aerobnom kapacitetu mišića.

Slika 6. Grafikon konzumacije kisika (T1DM-G)- djeca sa dobrom kontrolom glukoze, (T1DM-P)- djeca sa lošom kontrolom

glukoze, (CONTROLS)- kontrolna skupina, *Značajna razlika p < 0.01 ” (Willey, & Sons, 2014.)

24

U izjavi Američke udruge dijabetičara stoji sljedeće: „ Tjelesna aktivnosti i dijabetes tipa 1:

Mladi i odrasli oboljeli od dijabetesa tipa 1, mogu imati mnogo prednosti ukoliko su

fizički aktivni i tjelesna aktivnost se preporučuje svima.

Odgovor tijela u vidu koncentracije glukoze u krvi, kao reakcije na tjelesnu aktivnost,

je varijabilan kod svih dijabetičara tipa 1 i ovisi o vrsti aktivnosti, trajanju i zahtijeva

različitu prilagodbu na svaku pojedinu aktivnost.

Za balansiranje glukoze u krvi tijekom i nakon fizičke aktivnosti potrebni su različiti

unosi ugljikohidrata i/ili doze inzulina. Učestalo mjerenje glukoze u krvi je neophodno

kako bi se održavala razina glukoze u krvi u normalnim vrijednostima, a u slučaju

odstupanja potrebno je intervenirati ili sa unosom hrane ili inzulina kako bi se razina

glukoze vratila na normalnu.

Dijabetičari koji koriste inzulin mogu provoditi tjelovježbu koristeći ili injekcije

inzulina ili inzulinsku pumpu za regulaciju bolesti, a tu postoje i prednosti i nedostatci

primjene pojedine terapije u regulaciji bolesti.

Učestalo mjerenje glukoze tijekom fizičke aktivnosti može nam pomoći u detektiranju

hipoglikemije ili pada glukoze u krvi, tijekom fizičke aktivnosti, kada ga koristimo kao

dodatak u kapilarnim testovima glukoze“. (Diabetes care, 2016:2067*;vlastiti prijevod)

Ovo su savjeti Američke udruge dijabetičara u kojima jasno daju do znanja koliko je tjelesna

aktivnost bitna u regulaciji glukoze u krvi kod dijabetičara tipa 1 te da različite aktivnosti,

različito djeluju na održavanje glukoze u krvi, a dijabetičari sami moraju pronaći svoj balans.

Na kraju u zadnjem preglednom članku „Why should people with type 1 diabetes exercise

regularly?“ (Codella, R., Terruzzi, I., Luzi, L., 2017.) iznesen je čitav popis istraživanja koja

ukazuju na to koliko tjelovježba pozitivno utječe na regulaciju dijabetesa tipa 1, u vidu

smanjenja glukoze u krvi, smanjenja prosjeka hemoglobina (HbA1c) te smanjenja jedinica

inzulina koje si moraju dijabetičari tipa 1 davati u svrhu regulacije bolesti (tablica 1).

Tablica 1. Studije ispitivanja efekata vježbanja na regulaciju dijabetesa tipa 1 (Codella, Terruzzi,, Luzi,, 2017).

Authors Subjects Type of exercise Main outcomes

Campbell et al.

Male adults on MDI, with CGM

450 treadmills running

Preventing post-exercise hypoglycemia with ↓ basal insulin and ↓ prandial bolus insulin

McAuley et al.

Adults with T1D on CSII

300 moderate-intensity stationary bicycle, 600 after ↓ post-basal

Exercise-induced hypoglycemia was prevented only with ↑ insulin basal rate supplemental CHO

25

Luzi et al.

Adults with T1D

Regression analysis on between autoimmunity markers (GAD, IA) and weekly energy expenditure (EE) derived from physical exercise

↓ autoimmunity and longer honeymoon in ↑ physically active subjects

Sherr et al.

Adolescents and young subjects with T1D

60 min treadmill walking @ 65–70% HRmax

↓ Nocturnal hypoglycemia w/closed-loop insulin delivery, regardless of activity level in the mid-afternoon

Martinez-Ramonde et al.

Diabetic adults from one to two-yr period

Retrospective diary on PA programmed adherence

↑ PA allows better glycemic control, residual pancreatic mass and insulin requirements

Adamo et al Adults with T1D on CSII + CGM

3-month observational study on PA levels

↑ PA allows better metabolic control and body composition, ↓ hypoglycemic events

Davey et al.

Adolescents with T1D

Hyperinsulinemic euglycemic clamps during either resting or 45 min cycling on an ergometer @ *65% VO2 max

No evidence of biphasic pattern of post-exercise risk of hypoglycemia

Tunar et al.

Adolescents with T1D

12 week of Pilates session

↔ HbA1c, ↑peak power, ↑ mean power, vertical jump and ↑ flexibility

Bally et al.

Young male adults with T1D

High-intensity intermittent training versus continuous moderate-intensity exercise

↓ Glucose disposal and ↑ flexibility in high-intensity intermittent training

Shetty et al. Young adults with T1D

Euglycemic clamps during and for 2-h after different intensity exercise (35–80% O2 peak)

Inverted U relationship between exercise intensity and glucose requirement

Yardley et al. Young adults with

T1D

AE (45 min running @ 60% VO2 peak) before RE (3 sets

9 8–7 different exercises) or vice versa

Re before AE improves glucose

stability during exercise and ↓

hypoglycemia post-exercise

Guelfi et al. Young adults with

T1D

Euglycemic clamps during Moderateintensity exercise (30

min cycling @ 40% VO2 peak) versus intermittent high-

intensity exercise (30 min continuous exercise @ 40%

VO2 peak interspersed with additional 4-s maximal sprint

efforts performed every 2 minutes

Decline in blood glucose in the

early recovery is less with high-

intensity intermittent exercise vs

moderate one

Iscoe et al.

Trained athletes

with T1D

Interstitial glucose levels measured during two sedentary

days and during 2 days in which 45 min of afternoon

continuous moderate-intensity exercise occurred either

with or without intermittent high-intensity exercise

↓ Nocturnal hypoglycemia with

intermittent high-intensity

exercise + moderate one

Harmer et al. Young adults with

T1D

Sprint training (cycling @ 130% VO2 peak) for 7-wk ↓metabolic destabilization (of

lactate, H+, glycogenolysis/

glycolysis, and ATP) during

intense exercise, ↑ Muscle

oxidative metabolism

Komatsu et al. Children,

adolescents, and

young adults with

T1D

Incremental aerobic exercising test on a motorized

treadmill

Aerobic capacity 20% ↓ in T1D

vs peer controls

Veves et al. Young adults with

T1D

Observational study between physically active and

sedentary subjects

Aerobic capacity ↔ in

physically active people with

T1D

Gusso et al. Adolescents with

T1D, T2D and

obese

Evaluation of maximal aerobic capacity on a cycle

ergometer during submaximal exercise

↓ Exercise stroke volume

response and; aerobic capacity in

diabetic adolescents

Salem et al. Adolescents with

T1D

Mixed exercise programs (AE + RE) 3 times/week for 6

months

↓ HbA1c, ↔ hypoglycemic

episodes, BMI improved, ↓

insulin requirements,

dyslipidemia improved

26

Codella et al. An islet-

transplanted ultra-

endurance runner

Monitoring of glucose, insulin, autoimmunity and

inflammatory markers before, during and after marathon

periods

Marathons were accompanied by

marathon’’ period was

accompanied by ↓ HbA1c, ↓

exogenous insulin requirement,

↔ autoimmune profile, with

systemic inflammation

Herbst et al. Children and

adolescents with

T1D

Self-reported regular physical activity ↓ total cholesterol, ↓low-density

lipoprotein cholesterol, ↓

triglyceride levels

Huber et al.

Children and

adolescents with

T1D

Two training sessions (lasting 90–120 min) per d (soccer,

biking, hiking, swimming, ball games)

↓in mean insulin dosage, ↓mean

HbA1c, ↓ total ghrelin levels

Laaksonen et

al

Adults with T1D

30–60 min moderate-intensity running 3–5 times/week for

12–16 week

Better body composition, ↔

HbA1c, better lipid profile

U tablici jasno možemo iščitati kako redovita tjelovježba u mnogim aspektima poboljšava

čovjekov zdravstveni status, morfološke karakteristike, motoričke i funkcionalne sposobnosti,

ali i pomaže u regulaciji bolesti kod dijabetičara tipa 1. Na kraju jednostavno označen prikaz

(slika 6). prikazuje odnos i utjecaj na tijelo osobe sa dijabetesom ukoliko je prisutna fizička

aktivnost i ukoliko ljudi nisu fizički aktivni.

Slika 7. Razlike između aktivnih i neaktivnih dijabetičara tipa 1 (Codella, Terruzzi,, Luzi,, 2017).

27

5. ZAKLJUČAK

Dijabetes melitus ili šećerna bolest je danas veoma česta bolest, koja zahvaća cijelo

stanovništvo. Od najmlađih do najstarijih. Razlikujemo 2 tipa koja se pojavljuju. Tip 1 ili

mladenački koji je potpuno ovisan o inzulinu i tip 2 ili starački dijabetes koji se većinom

pojavljuje zbog lošeg načina života (debljina, pretilost, neaktivnost i slično). Ukoliko do bolesti

dođe svaka osoba se ne smije sažalijevati nego se treba uhvati u koštac sa bolešću. Redovita

samokontrola glukoze u krvi, tjelesna aktivnost, pravilna prehrana i redoviti pregledi kod

liječnika su 4 stavke koje svaki dijabetičar treba uredno provoditi u samoregulaciji bolesti.

Najlakši način za dobru samokontrolu, uz pravilnu prehranu je tjelesna aktivnost. Svaki čovjek

je može provoditi na razini koja njemu odgovara, bila to rekreativna, bila profesionalna. Vrsta

tjelesne aktivnosti koju će čovjek provoditi, je opet prepuštena svakom individualcu na odabir.

Bila to aerobno, anaerobna, kontinuirana, intervalna, trening s otporom ili bez njega, važno je

samo jedna stvar, a to je da se ta aktivnost mora provoditi svakodnevno i redovito, bez dužih

prekida aktivnosti. Svaka vrsta aktivnosti na svoj način povoljno utječe na regulaciju glukoze

u krvi, a sve zajedno imaju jedan cilj, a to je smanjenje razine glukoze u krvi, smanjenje unosa

jedinica inzulina, smanjenje hemoglobina koji su ključni faktori u pravilnoj regulaciji bolesti.

Sva literatura koju sam koristio (knjige, časopisi, radovi) usmjerava našu misao u samo jednom

cilju. Tjelesna aktivnost nam pomaže u samoregulaciji bolesti i uvelike nam olakšava sve

moguće probleme koje bolest donosi. U svrhu prevencije teških posljedica dijabetesa tipa 1 kao

što su sljepoća, otkazivanje pojedinih organa, amputacija pojedinih dijelova tijela čovjek treba

što više aktivirati svoje tijelo kao bi mogućnosti ostvarenja tih posljedica sveo na minimum.

Svaki čovjek, bio dijabetičar ili zdrava osoba ili osoba koja boluje od neke druge bolesti, uz

pomoć tjelesne aktivnosti će puno pomoći sebi i svom zdravstvenom statusu. U današnje

vrijeme kada se sve više bolesti pojavljuju i zahvaćaju i mlado i staro stanovništvo, jedini pravi

lijek protiv tih bolesti je redovita tjelovježba kojom jačamo svoj imunitet u obrani protiv svih

bolesti. Čovjek je biće stvoreno da se kreće, a ne da živi sjedilačkim načinom života. Upravo

taj sjedilački način života je i doprinio pojavi mnogih bolesti sa kojima ljudi prije i nisu imali

toliko problema. Učinimo sebi uslugu i pokrenimo se, zbog sebe, zbog svog zdravlja i svoje

okoline.

28

6. LITERATURA

1. Andrijašević, M. (2010). Kineziološka rekreacija. Zagreb: Kineziološki fakultet Sveučilišta

u Zagrebu

2. Božić, K. (2015). Dijabetičari u sportu (Doctoral dissertation, Polytechnic of Međimurje in

Čakovec. Management of tourism and sport.).

3. Brlečić, H., & Ružić, L. (2014). UČINCI TJELESNE AKTIVNOSTI AEROBNOG I

ANAEROBNOG TIPA NA SMANJENJE DOZE INZULINA KOD DIJABETIČARA.

Hrvatski športskomedicinski vjesnik, 29(2), 60-66.

4. Codella, R., Terruzzi, I., & Luzi, L. (2017). Why should people with type 1 diabetes exercise

regularly?. Acta Diabetologica, 1-16.

5. Colberg, S. R., Sigal, R. J., Yardley, J. E., Riddell, M. C., Dunstan, D. W., Dempsey, P. C.,

... & Tate, D. F. (2016). Physical activity/exercise and diabetes: a position statement of the

American Diabetes Association. Diabetes Care, 39(11), 2065-2079.

6. Diabetes Research in Children Network (DirecNet) Study Group. (2005). Impact of exercise

on overnight glycemic control in children with type 1 diabetes mellitus. The Journal of

pediatrics, 147(4), 528-534.

7. Dumić, M. (1993). Šećerna bolest u djece. Zagreb: Novinsko- izdavačka i tiskarska kuća

„Epoha“ Zagreb, Gajeva 35

8. García-García, F., Kumareswaran, K., Hovorka, R., & Hernando, M. E. (2015). Quantifying

the acute changes in glucose with exercise in type 1 diabetes: a systematic review and meta-

analysis. Sports Medicine, 45(4), 587-599.

9. Howley, E.T., Thompson, D. L. (2012). Fitness Professional's Handbook-6th Edition.

Knoxville: Human Kinetics

10. Jelić, J., (2008). PLIVAzdravlje. Šećerna bolest tip 2. /on line/. S mreže skinuto 28.

kolovoza 2017. s adrese https://www.plivazdravlje.hr/aktualno/clanak/14436/Secerna-bolest-

tip-2.html

11. Kadrnka Lovrenčić, M. (1998). Moja šećerna bolest. Zagreb.

29

12. Kokić, S. (2009). Dijagnostika i liječenje šećerne bolesti tipa 2. Medix, 15(80/81), 90-8.

13.. Lesinger, D. (2017). Tjelesna aktivnost i šećerna bolest (Doctoral dissertation, University

North. University centre Varaždin. Department of Biomedical Sciences.).

14. Metelko, Ž., Prašek, M., (2003). Glukoza i inzulin glavni akteri zbivanja. Vaše zdravlje 33

(12/03). S mreže skinuto 28. kolovoza 2017. s adrese

http://www.vasezdravlje.com/printable/izdanje/clanak/111/

15. Milanović, D. (2013). Teorija treninga. Zagreb: Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu

16. Nguyen, T., Obeid, J., Walker, R. G., Krause, M. P., Hawke, T. J., McAssey, K., ... &

Timmons, B. W. (2015). Fitness and physical activity in youth with type 1 diabetes mellitus in

good or poor glycemic control. Pediatric diabetes, 16(1), 48-57.

17. Petrač, D. i suradnici (2009). Interna medicina. Zagreb: medicinska naklada Zagreb

18. Vranešić- Bender, D., (2006). PLIVAZDRAVLJE. Jetra- Glavni „labaratorij“ organizma.

S mreže skinuto 28. kolovoza 2017. s adrese

http://www.plivazdravlje.hr/aktualno/clanak/8793/Jetra-glavni-laboratorij-organizma.html

19. Wadén J, Forsblom C, Thorn LM. Physical activity and diabetes complications in patients

with type 1 diabetes; the Finnish Diabetic Nephropathy (FinnDiane) Study. Diabetes

Care.2008;31:230–2

30

6.2. Izvori fotografija

Slika 1. Dumić, M. (1993). Šećerna bolest u djece. Zagreb: Novinsko- izdavačka i tiskarska

kuća „Epoha“ Zagreb, Gajeva 35

Slika 2. Dumić, M. (1993). Šećerna bolest u djece. Zagreb: Novinsko- izdavačka i tiskarska

kuća „Epoha“ Zagreb, Gajeva 35

Slika 3. vlastiti uradak

Slika 4. Andrijašević, M. (2010). Kineziološka rekreacija. Zagreb: Kineziološki fakultet

Sveučilišta u Zagrebu

Slika 5. Diabetes Research in Children Network (DirecNet) Study Group. (2005). Impact of

exercise on overnight glycemic control in children with type 1 diabetes mellitus. The Journal

of pediatrics, 147(4), 528-534.

Slika 6. Nguyen, T., Obeid, J., Walker, R. G., Krause, M. P., Hawke, T. J., McAssey, K., ... &

Timmons, B. W. (2015). Fitness and physical activity in youth with type 1 diabetes mellitus in

good or poor glycemic control. Pediatric diabetes, 16(1), 48-57.

Slika 7. Codella, R., Terruzzi, I., & Luzi, L. (2017). Why should people with type 1 diabetes

exercise regularly?. Acta Diabetologica, 1-16.