SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

HALIĆ MIRNA

UZROCI SIROMAŠTVA NACIONALNIH MANJINA U EU

DIPLOMSKI RAD

RIJEKA, 2014.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

UZROCI SIROMAŠTVA NACIONALNIH MANJINA U EU

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Ekonomika razvoja

Voditelj: prof. dr. sc. Nada Karaman Aksentijević

Studentica: Mirna Halić

Studijski smjer: Gospodarstvo Europske unije

JMBAG: 0081125558

Rijeka, lipanj, 2014.

SADRŽAJ STRANICA

1. UVOD ................................................................................................................................ 1

1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja ................................................................ 2

1.2. Radna hipoteza i pomoćne hipoteze .................................................................... 2

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja .................................................................................... 3

1.4. Znanstvene metode .............................................................................................. 3

1.5. Struktura rada ....................................................................................................... 3

2. MANJINE: DEFINICIJA I PRAVA ............................................................................... 4

2.1. Nacionalne manjine u Europi ............................................................................. 5

2.2. Zagovaranje manjinskih prava u EU .................................................................. 8

2.3. Manjinska politika i Hrvatska kao članica EU ................................................. 13

3. SIROMAŠTVO U EU .................................................................................................... 20

3.1. Kriteriji za određivanje granice siromaštva ...................................................... 21

3.2. Siromaštvo u EU u odnosu na druge zemlje svijeta ........................................ 25

3.3. Uzroci siromaštva u EU ................................................................................... 29

4. DISKRIMINACIJA – MEHANIZAM SOCIJALNOG ISKLJUČIVANJA ........... 31

4.1. Diskriminacija Roma ..................................................................................... 33

4.2. Zbrinjavanje Roma u pojedinim članicama EU ............................................. 35

4.2.1. Primjer Njemačke ............................................................................. 36

4.2.2. Primjer Rumunjske ........................................................................... 37

4.3. Diskriminacija u obrazovanju ........................................................................ 37

5. STRATEGIJA ZA SMANJENJE SIROMAŠTVA NACIONALNIH MANJINA ...40

5.1. Obrazovanje i cjeloživotno učenje ............................................................... 43

5.2. Zapošljavanje i pristup zapošljavanju .......................................................... 46

5.3. Stanovanje i dostupnost energije ................................................................. 48

5.4. Pristup socijalnim naknadama i uslugama .................................................. 49

6. ZAKLJUČAK ................................................................................................................. 51

LITERATURA ................................................................................................................ 54

POPIS TABLICA ............................................................................................................ 62

1

1. UVOD

Nacionalna manjina je dio određenog naroda koji ne živi u svojoj nacionalnoj državi, već

zajedno sa drugim narodima. Položaj nacionalnih manjina određen je međunarodnim pravom,

ali uz veliki utjecaj društvenih prilika i političkih karakteristika države u kojoj nacionalne

manjine žive. Danas je uobičajeno da se položaj, pa tako i prava nacionalnih manjina

reguliraju na najvišem nivou. Također se smatra da je rješenje pravnog, političkog,

društvenog i kulturnog položaja manjina u nekom društvu mjerilo demokratizacije tog

društva.

Pravo na normalan život, temeljno je pravo svakog pripadnika određenog naroda, bilo da je

riječ o narodu koji se nalazi na vlastitom teritoriju ili o pripadnicima nacionalne manjine.

Uzroci isključivanja, su različiti čimbenici koji pritišću ljude iz određenih područja života u

društvu ili ih dovode u položaj siromaštva. U pronalaženju uzroka siromaštva i socijalne

isključenosti važno je razlikovati društvene i individualne uzroke. Karakteristike strukture

gospodarstva, ekonomskog rasta, nedostupnost radnih mjesta, obrazovanja i sl., predstavljaju

važne društvene čimbenike koji mogu voditi isključivanju pojedinaca i grupa. Međutim, neki

uzroci siromaštva i socijalnog isključivanja više su individualnog tipa. Bolest, smrt člana

obitelji, invaliditet, razvod, gubitak roditelja, prezaduženost, neupitno povećavaju rizike od

siromaštva i socijalnog isključivanja.

U ovom radu poseban je osvrt na Rome, kao najbrojnije manjinske skupine na području

Europske unije. Pitanje Roma je povijesni slijed. S jedne strane sve više izraženo

neprijateljsko okruženje u koje su dostizali, a s druge strane, romska snalažljivost i

prilagodljivost rezultirala je stvaranjem zajednice koja je, usprkos teškim socioekonomskim

prilikama, nekvalificiranosti i nekompetitivnosti, uspjela očuvati i pokazati iznimnu životnost.

2

1.1. PROBLEM, PREDMET I OBJEKT ISTRAŽIVANJA

Problem istraživanja je diskriminacija nacionalnih manjina, prava koja nacionalne manjine

imaju u Europskoj uniji, te su oni u problemu i nepovoljnom položaju što se tiče, obrazovanja,

zapošljavanja, zdravstva i dr. Predmet istraživanja su opće značajke nacionalnih manjina

koje borave na europskim prostorima, odnosno značajke Roma kao manjinske skupine. Stoga

se rad bazira na nacionalnim manjinama kao predmet istraživanja, prava vezana za njih, te

kako se to odvija u praksi. Objekt istraživanja su nacionalne manjine u Europskoj uniji.

1.2. RADNA HIPOTEZA I POĆNE HIPOTEZE

Hipoteza je u osnovi ideja koja će dovesti do rješenja problema istraživanja. Imajući u vidu

značaj, probleme njezinog definiranja, njenu funkciju, te u skladu s predmetom, problemom i

objektom istraživanja, postavljena je temeljna hipoteza koja glasi: Nacionalne manjine imaju

veći rizik od siromaštva u odnosu na ostalo stanovništvo. Tako postavljena radna hipoteza

implicirala je potrebu definiranja sljedećih pomoćnih hipoteza:

H1: Položaj nacionalnih manjina na području Europe, različito je uređen u pojedinim

državama i taj položaj uređuje zakonodavstvo svake pojedine države.

H2: Siromaštvo povlači za sobom niz nezadovoljenih osnovnih ljudskih potreba u

biološkom, socijalnom i psihološkom smislu.

H3: Vezu između diskriminacije i socijalne isključenosti, čini dinamički karakter u različitim

društvenim međuodnosima na različitim razinama, te u različitim dijelovima života i rada.

H4: Strategijom za smanjenje siromaštva nacionalnih manjina, podrazumijeva se zadovoljenje

osnovnih životnih potreba i aspekte vezane za nemogućnost zapošljavanja, neadekvatni

stambeni uvjeti, socijalna i zdravstvena zaštita i obrazovanje.

3

1.3. SVRHA I CILJEVI ISTRAŽIVANJA

Svrha istraživanja je da se na osnovi raspoloživih podataka i činjenica za Europsku uniju,

identificiraju i analiziraju dimenzije i obilježja siromaštva manjina.

Cilj istraživanja je pobliže upoznati značajke siromaštva nacionalnih manjina i dati određene

ideje o mogućnostima za postizanje boljitka.

1.4. ZNANSTVENE METODE

Da bi se ciljevi istraživanja uspješno ostvarili, prilikom izrade ovog rada, korištene su

odgovarajuće znanstvene metode. To su metode istraživanja i prikupljanja podataka, metoda

analize i sinteze, metoda klasifikacije, metode indukcije i dedukcije, metoda deskripcije i

statistička metoda.

1.5. STRUKTURA RADA

Diplomski rad s naslovom "Uzroci siromaštva nacionalnih manjina u EU" nakon istraživanja

napisan je u šest međusobno povezanih dijelova. U prvom dijelu, Uvodu, prezentirani su

problem, predmet i objekt istraživanja, radna i pomoćna hipoteza, svrha i ciljevi istraživanja,

znanstvene metode koje su korištene u radu i opis strukture rada. U drugom poglavlju,

Manjine: definicija i prava, objašnjava se pojam nacionalnih manjina, analiziran je i opisan

status manjina kroz povijest, te su izneseni problemi nacionalnih manjina na prostorima EU i

Hrvatske. Također, riječ je o njihovoj pravnoj sigurnosti i o njihovim pravima. Spomenuti su i

Romi, koji su jedna od najstarijih i najugroženijih manjina u EU. Treći dio, Siromaštvo u

EU, započinje definiranjem siromaštva i značaja njegovog istraživanja i mjerenja, prikazom

najznačajnijih identifikatora siromaštva i mjera nejednakosti, te usporedbom situacije u EU i

drugim zemljama svijeta. U četvrtom dijelu s naslovom "Diskriminacija – mehanizam

socijalnog isključivanja", fokus je na diskriminaciji i zbrinjavanju Romskih skupina u

4

pojedinim članicama EU, te su dati primjeri Njemačke i Rumunjske. Također, prikazan je

osvrt na diskriminaciju u obrazovanju Roma. Peto poglavlje, Strategija za smanjenje

siromaštva nacionalnih manjina u EU, prikazuje sugestije i teorije o unapređenju statusa

nacionalnih manjina u EU, putem obrazovanja, zapošljavanja, stanovanja i pristupa socijalnim

naknadama i uslugama. Zadnji dio, Zaključak, predstavlja sintezu rezultata istraživanja, te je

iznesen zaključak cijelog rada.

2. MANJINE: DEFINICIJA I PRAVA

“Put čovječanstva novog doba vodi od humanosti, nacionalnosti, do bestijalnosti”,

pretkazivao je austrijski književnik Franz Grillparzer još sredinom prošlog stoljeća. Danas je

dovoljno tek letimično pogledati udarne vijesti svih medija i priznati Grillparzerovu

dalekovidnost: ratovi, masakri, masovna izbjeglištva, prognanici, osiromašenje, ne samo u

nekadašnjim kolonijama, nego i u Europi. Nijedan sukob nije samo nacionalan, ali većina ih,

ipak, bez nacionalnog naboja ne bi eskalirala do te mjere, kakvi su danas poznati. Međutim,

valja ustvrditi da su nastojanja za ublažavanjem nacionalnih sukoba danas možda jača, nego

ikada prije u povijesti (Klemens, 1995, str. 7).

Za razliku od pojmova etničke i nacionalne manjine na koje ni društveni teoretičari, a još

manje donosioci političkih odluka ne gledaju jednoznačno, oko sadržaja pojma manjina

postoji svojevrsni konsenzus. U najširem smislu riječi manjina označava subordiniranu ili

marginalnu skupinu koju se može definirati etničkim, rasnim ili nekim drugim posebnim

obilježjem. Manjinske skupine nisu nužno manjinske u brojčanom smislu. Polazište im je

pritom manja društvena moć, odnosno neravnopravnost u politici, gospodarstvu i uopće u

društvu, na što se nadovezuje izloženost netrpeljivostima i ugnjetavanju, diskriminaciji i

kulturnoj isključivosti od većinskog stanovništva (Čačić-Kumpes, Kumpes, 2005, str.174).

Manje je poznato da su se manjine (prvo vjerske, a potom etnonacionalne) odavno pojavile

kao pitanje međudržavnih odnosa. One historijski prethode i konceptu nacionalne države i

konceptu (univerzalnih) ljudskih prava, koji će bitno određivati ukupan diskurs o nacionalnim

5

manjinama i osobito ustanovljenje njihovih prava u suvremeno doba. Obično se kao

historijski locus nastanka međunarodnopravnog pojma manjine uzimaju mirovni ugovori u

Westphalijin 1648. godine nakon vjerskih ratova u zapadnoj Europi, kojima je regulirana

zaštita vjerskih manjina. Koncept nacionalne manjine pojavio se nakon Francuske revolucije i

Bečkog kongresa 1815. godine. Dalje se razvijao, posebno u smislu prava nacionalnih

manjina, uvelike zahvaljujući procesima sekularizacije u zapadnoj Europi te nastanku

modernoga međunarodnoga prava. Naime, sekularizacija je značila potiskivanje vjerske

pripadnosti u privatnu sferu, uz istodobno sve veće isticanje nacionalnoga identiteta u javnoj

(političkoj) sferi društva (Mesić, 2013, str.108).

2.1. Nacionalne manjine u Europi

U Europi su se krajem 20. i početkom 21. stoljeća istovremeno odvijala dva procesa: s jedne

strane, proces integracije zapadnoeuropskih zemalja, koje su nastojale da se kroz Europsku

uniju što više međusobno integriraju i s druge strane, proces dezintegracije na prostoru

centralno-istočne Europe praćen bujanjem nacionalizma, separatizma te etničkih konflikata.

Nacionalni problemi i etničke konfrontacije našli su najplodnije tlo na prostoru Balkana, ali

nisu nepoznati ni u razvijenim demokratskim zemljama. Ako bi oživljavanjem i pojavom

novih etničkih žarišta integracijski procesi bili zamijenjeni dezintegracijskim, to bi značilo

"drugo lice Europe" i jednu sasvim drugačiju sliku od one zamišljene u Maastrichtu (Raduški,

2008, str.235)

Od 184 nezavisne države sredinom 1990-ih malo ih se moglo smatrati etnički i kulturno

homogenim. U njima je bilo oko 600 različitih jezičnih grupa te 5000 etničkih zajednica.

Federal Union of European Nationalities procijenio je da u 45 suvremenih europskih država

ima više od 300 nacionalnih manjina s preko 100 milijuna pripadnika. Gotovo je svaki sedmi

Europljanin, prema tome, pripadnik manjine (ne računajući "nove manjine" i asimilirane

doseljenike). Među autohtone europske nacionalne manjine se ubrajaju: Mađari u Slovačkoj,

Rumunjskoj, Sloveniji, Srbiji i Ukrajini; Turci u Bugarskoj i na Balkanu; Albanci na Kosovu i

u Makedoniji; Rusini, Rusi, Rumunji, Slovaci i Bjelorusi u Ukrajini; Moravci u Češkoj;

Austrijanci u sjevernoj Italiji; Talijani u južnoj Austriji i Sloveniji; Nijemci u južnoj Danskoj;

6

Danci u sjevernoj Njemačkoj; Rusi u baltičkim državama. Pritom se primjećuje da je

teritorijalni kriterij za sve navedene nacionalne manjine sasvim jasan, ali vremenski baš i nije.

Naime, dok su etnički Mađari u dunavskoj regiji živjeli stoljećima, ruske jezične manjine u

baltičkim zemljama doselile su se relativno nedavno. Autohtone nacionalne manjine u Europi,

uključuju i "starije" manjine kao što su Bretonci u Francuskoj (nisu priznati), Baski i

Katalonci u Španjolskoj te Velšani, Škoti i Irci u Velikoj Britaniji (Mesić, 2013, str.111).

Kako je ovaj rad ponajprije usmjeren na nacionalne manjine u EU i poseban osvrt na položaj

manjinske skupine Roma, u daljnjem tekstu slijedi osvrt najugroženije manjinske grupe.

Romi predstavljaju etničku zajednicu bez vlastite države rasprostranjenu gotovo po čitavom

svijetu. Romi se javljaju „pod različitim imenima od kojih su najpoznatija „Cigani“, „Gipsy“ i

„Gitanosi“. Pripadnici ovog naroda međusobno se zovu Romima (Rom, Roma), odnosno

Sintima (Sinto, Sintura). Ime je oznaka za etničku pripadnost, ali se javlja i u značenju

„suprug“, „supruga“, „čovjek“, „ljudi“. Kako Romi ne posjeduju pisanu kulturu, sjećanja na

njihovu pradomovinu nisu bila zabilježena. Fragmentarno su se sačuvala u različitim

mitovima i legendama koje su se usmeno prenosile mlađim generacijama. Dolaskom u

Europu, zainteresirali su dio znanstvenika koji su pokušavali odgonetnuti njihovo porijeklo. U

Europi se Romi prvi put spominju u 11. stoljeću na prostoru današnje Grčke gdje su se

također nešto duže zadržali. Prostorom jugoistočne Europe Romi se šire tijekom vladavine

Osmanskog carstva.

Tursku vojsku Romi su pratili na njenim pohodima zbog svojih kovačkih umijeća i

poznavanja rada s konjima. Specifični poslovi kojima su se Romi bavili bili su tada vrlo

traženi. Širenjem Osmanskog carstva u unutrašnjost europskog kopna, širili su se i Romi.

Interesantno je da su Romi u ondašnjem Osmanskom carstvu uživali poseban status van

uobičajene dihotomije vjernici-nevjernici. Upravo zbog toga imali su mogućnost sačuvati

svoje osnovne etničke i kulturne karakteristike poput nomadskog načina života ili bavljenja

tradicionalnim zanimanjima. U prostoru srednje i zapadne Europe javljaju se, uglavnom,

tijekom 15. stoljeća. U početku je domicilno stanovništvo bilo blagonaklono prema Romima,

no ubrzo započinje period neprihvaćanja, progona i rješavanja „ciganskog pitanja“ koje traje

gotovo do današnjih dana. „Poslije Indije, Irana, Armenije i Grčke, Rumunjska je postala

7

najveće i u kulturno – povijesnom smislu riječi, najznačajnije stjecište Roma“. Upravo u

prostoru Rumunjske započinju najteži dijelovi povijesti romskog naroda. Ondje su Romi već

od 16. stoljeća bili držani kao klasični robovi. Bili su svojina državnog aparata, crkve ili

privatnih vlasnika koji su njima mogli raspolagati kako su htjeli. Romski robovi često su

služili kao sredstvo plaćanja.

Živjeli su u nesnosnim uvjetima, gotovo svakodnevno fizički zlostavljani. Važno je

napomenuti da su postojale velike razlike u statusu između Roma u privatnom i onih u

državnom vlasništvu. Romi u vlasništvu države uživali su puno više slobode. Imali su

mogućnost djelomičnog nomadskog kretanja uz obvezu plaćanja poreza dvoru. U državnom

su vlasništvu uglavnom radili kao rudari, ispirači zlata. Romi su u Rumunjskoj ostali

robovima sve do druge polovice 19. stoljeća. Prvi zakon o oslobađanju državnih i crkvenih

Roma donesen je 1844. godine. Procjenjuje se da je tada ukupno oslobođeno oko 200 000

osoba. Mnogi su tada bili protiv oslobađanja jer su Romi svojim radom puno doprinosili

državnoj ekonomiji.

U privatnom vlasništvu kao robovi ostali su do 1855. kada su oslobođeni u tadašnjoj

Moldaviji, odnosno 1856. u Vlaškoj. Nakon oslobođenja mnogi su Romi napustili prostor

današnje Rumunjske i krenuli ponajviše put Mađarske, Srbije, Poljske i Rusije. Oni koji su

ostali, velikim su djelom asimilirani kako bi se mogli uklopiti u većinsko društvo. U vrijeme

dok su u prostoru današnje Rumunjske Romi bili robovi, u drugim dijelovima Europe

situacija je bila samo nešto bolja. Iako nisu bili robovi, društveno su bili potpuno

marginalizirani i neprihvaćeni u krajevima gdje bi se pojavili. Od 15. pa sve do 20. stoljeća

doneseni su brojni zakoni i uredbe kojima se pokušavalo spriječiti nomadsko kretanje Roma i

prisiliti ih prihvatiti društvene norme tadašnje Europe. Vjerojatno najteži period svoje

povijesti Romi proživljavaju tijekom drugog svjetskog rata kada je nacistička ideologija

izvršila genocid nad Romima u velikom broju europskih država. Unatoč svim stradanjima,

Romi su do današnjih dana uspjeli opstati i sačuvati svoj identitet, kulturu i način života

(Šlezak, 2010, str.15).

8

Od početka prisutnosti Roma na prostoru Europe te odnos prema njima, bio je prožet

nepovjerenjem i odbojnošću. Položaj nacionalnih manjina na području Europe različito je

uređen u pojedinim državama, a taj položaj uređuje zakonodavstvo svake države. Općenito se

može reći da je razina prihvaćanja nacionalnih manjina, izraz demokratičnosti neke države, a

tolerancija prema manjinama pokazatelj demokratske usmjerenosti njezinih državljana. A što

se tiče Roma, oni žive u gotovo svim dijelovima svijeta, no najviše ih živi u Europi. U

mnogim zemljama Romi još uvijek spadaju u siromašne i socijalno ugrožene slojeve društva i

često žive u krajnjoj bijedi.

2.2. Zagovaranje manjinskih prava u EU

Politika zaštite ljudskih prava u Europskoj uniji obuhvaća prvenstveno zaštitu ekonomskih i

socijalnih, ali i građanskih, političkih i kulturnih prava. Europska unija također potiče države

članice na usvajanje mjera koje promiču jednakost, uglavnom u području zapošljavanja i rada.

Razlog je to što u misiji Europske unije od osnutka zapošljavanje i rad znatno pridonose

sudjelovanju državljana Unije u njezinu gospodarskom, kulturnom i društvenom napretku.

Naime, od samih početaka europskih integracija države članice teže postizanju pune

zaposlenosti i socijalnoj zaštiti zaposlenih, povećanju kvalitete njihova života, ekonomskoj i

socijalnoj koheziji te solidarnosti. Nadalje, zajedničkim djelovanjem država članica u

područjima pravosuđa i unutrašnjih poslova Unija nastoji stvoriti jedinstven prostor slobode,

sigurnosti i pravde, u kojem nema mjesta diskriminaciji kao kočnici društvene integracije.

Uzimajući u obzir univerzalnost i nedjeljivost ljudskih prava, EU ne samo da promiče i štiti

ljudska prava u zemljama članicama, nego njihovu zaštiti promovira i u trgovinskim

odnosima s trećim zemljama. U manjoj mjeri politika zaštite ljudskih prava u EU odnosi se i

na zaštitu prava nacionalnih manjina (Petričušić, 1993, str.1).

Težnja za solidarnošću i socijalnom uključenošću izvorno je navedena u Jedinstvenom

europskom ugovoru (The Single European Act, 1987), te je slijedom toga navedena u

Protokolu o socijalnoj politici iz Ugovora u Maastrichtu (The Protocol on Social Policy in the

Maastricht Treaty, potpisanog 1992, a na snazi od 1993). Ideja je bila utvrđivanje socijalne

9

zaštite kako bi se svim članovima društva poboljšale mogućnosti bez zanemarivanja cilja

jednakih mogućnosti.

Poštivanje prava osoba koje pripadaju manjinama jedan je od vrijednosti EU. Ova vrijednost

izrekom se spominje u članku 2. Ugovora o Europskoj uniji. Zakonodavstvo Europske unije i

programi teže doprinijeti rješavanju određenih poteškoća, uključujući i diskriminacije, koje su

vjerojatne da će utjecati na osobe koje pripadaju manjinama. Jedan od važnijih izazova EU je

i brinuti o siromaštvu, te pratiti pokazatelje siromaštva (Volkert, 2006, str. 359).

Članak 21. Povelje o temeljnim pravima EU-a izričito zabranjuje diskriminaciju na temelju

pripadnosti nacionalnih manjina. Komisija također osigurava da zemlje EU-a, pri provedbi

zakona EU, poštuje načelo nediskriminacije koje je predviđeno u članku 21. Povelje.

Komisija nema moć i ovlasti nad pitanjima koja se odnose na (Europska Komisija, 2014):

1.) priznavanje statusa manjina

2.) njihovo samoodređenje i neovisnost

3.) režim uporabe regionalnih ili manjinskih jezika

Koncept zaštite ljudskih prava uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata izričito se bazira na

zaštiti pojedinca, ne priznajući grupna prava koja su osnova za ostvarenje manjinskih prava

poput obrazovanja na manjinskom jeziku i pismu, ili očuvanja elemenata manjinskog

identiteta poput vjere, jezika, tradicije i kulturnog naslijeđa. Dakle, razlika između općih

ljudskih prava i manjinskih prava je u tome da se potonja mogu uživati pojedinačno ili u

zajednici s drugim pripadnicima manjine. Ne samo zbog ove konceptualne razlike, već

pretežito zbog potpunog nedostatka odredbi o pravima manjina u međunarodnim

dokumentima poput Opće deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih Naroda iz 1948. godine

ili Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe iz 1950. godine,

međunarodna je zajednica shvatila da treba razviti novi sustav mjera koje će urediti tematiku

manjinske zaštite.

10

Međunarodni sustav zaštite prava manjina razvijao se silovito u prošlom desetljeću, počevši

od dokumenata Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji s početka devedesetih, preko

Deklaracije Ujedinjenih naroda o pravima pripadnika nacionalnih ili etničkih, vjerskih i

jezičnih manjina iz 1992. godine, a kulminaciju doživljava pravnim osnaženjem Okvirne

konvencija za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe 1998. godine.

Nadalje, Organizacija za sigurnost i suradnju u Europi (OSSE) inicirala je izradu šest grupa

preporuka od strane stručnjaka za manjinska pitanja. U pravilu prema nazivima gradova u

kojima su preporuke predstavljene javnosti, poznate su kao Haške preporuke o pravu

nacionalnih manjina na obrazovanje iz 1996. godine, Preporuke iz Osla o jezičnim pravima

nacionalnih manjina iz 1998. godine, Preporuke iz Lunda o djelotvornom sudjelovanju

nacionalnih manjina u javnom životu iz 1999. godine, Smjernice o upotrebi jezika manjina u

elektronskim medijima iz 2003. godine, Preporuke o policijskoj djelatnosti u multietničkim

društvima iz 2006. godine, Preporuke iz Bolzana/Bozena o nacionalnim manjinama u

međudržavnim odnosima iz 2008. godine te Ljubljanske smjernice o integraciji raznolikih

društava iz 2012. godine. Spomenute preporuke i smjernice propisuju okvir za uobličavanje

politike i zakonskih tekstova u zemljama članicama OSSE-a, ali nemaju pravno obvezujući

karakter.

Okvirna konvencija za zaštitu prava nacionalnih manjina Vijeća Europe je prvi pravno

obavezujući međunarodni instrument posvećen upravo zaštiti nacionalnih manjina. Njen je

osnovni cilj uspostavljanje pravnih standarda kojih se države potpisnice obavezuju poštivati u

cilju ostvarenja zaštite nacionalnih manjina. Okvirna konvencija stupila je na snagu 1998.

godine nakon što ju je ratificiralo dvanaest država članica Vijeća Europe. Prilikom

Ratifikacijom Okvirne konvencije države preuzimaju sljedeće obveze: zabranu

diskriminacije; promicanje djelotvorne jednakosti; promicanje uvjeta koji pogoduju očuvanju

i razvijanju kulture, religije, jezika i tradicija; slobodu okupljanja, udruživanja, izražavanja,

mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti; pristup medijima i njihovo korištenje; jezične slobode:

upotrebu manjinskog jezika privatno i javno kao i njegovu upotrebu pred upravnim vlastima;

upotrebu vlastitog imena na manjinskom jeziku; prikaz informacija privatne naravi na

manjinskom jeziku; topografska imena na manjinskom jeziku; obrazovanje na manjinskom

jeziku; slobodu osnivanja obrazovnih ustanova; prekogranične kontakte; međunarodnu i

11

prekograničnu suradnju; sudjelovanje u gospodarskom, kulturnom i društvenom životu;

sudjelovanje u javnom životu; zabranu prisilne asimilacije.

Svaka od država članica koja se obvezala na provedbu i zaštitu manjinskih prava konvencijom

dužna je najprije pripremiti početno izvješće o provedbi odredaba Okvirne konvencije u roku

od godine dana od ratifikacije Konvencije, a nakon toga svakih pet godina periodično

podnositi nova izvješća. Izvješće o provedbi Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih

manjina je zapravo službeno očitovanje o primjeni članaka Okvirne konvencije u praksi, a

često sadrži i popis svih politika i mjera koje države potpisnice provode na svojim teritorijima

u cilju zaštite manjina i očuvanja kulturne, jezične i etničke raznolikosti. Budući je pitanje

priznanja manjinskog statusa strogo unutrašnje pitanje, mnoge države članice manjinsku

zaštitu jamče brojčano slabim, ali kroz duže povijesno razdoblje prisutnim manjinskim

zajednicama na njihovim područjima (tzv. autohtone manjine). U isto vrijeme, brojčano

znatno snažnijim etničkim zajednicama, koje su doselile u države članice kao rezultat

ekonomskih migracija (tzv. nove manjine ili imigranti) ne priznaju manjinski status, a time

niti dodatnu zaštitu.

Neke države zapadne Europe opće ne priznaju postojanje manjina na svojim teritorijima ili

pak odgađaju ratifikaciju Okvirne konvencije, što ni u kojem slučaju ne pridonosi

ujednačavanju standarda među svim državama članicama Vijeća Europe. Također, ovakva

praksa dovodi u pitanje legitimnost zahtjeva za poštivanjem međunarodnih manjinskih

standarda u novonastalim državama Europe koje streme pridruživanju europskim

organizacijama. Činjenica da je pitanje zaštite nacionalnih manjina gotovo dva desetljeća

uređeno na međunarodnoj razini u formi deklaracija i konvencija znači da države ne mogu

više tretirati manjine i stupanj njihovih prava kao isključivo unutrašnje pitanje. Naime,

međunarodni instrumenti koji su pravno obvezujući često sadrže propisan mehanizam

nadgledanja ili provedbe svojih odredbi.

Na primjer, činom ratifikacije Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih

sloboda države potpisnice priznaju nadležnost Europskog suda za ljudska prava da prima

zahtjeve fizičkih osoba ili nevladinih udruga koji tvrde da su žrtve povrede prava priznatih u

12

Konvenciji što ih je počinila država. Svaka država koja pak pristupi Okvirnoj konvenciji za

zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe obvezuje se pripremiti inicijalno izvješće u roku od

godinu dana po pristupanju Okvirnoj Konvenciji te periodična izvješća svakih sljedećih pet

godina o primjenama odredbi konvencije u nacionalnom zakonodavstvu i praksi državnih

institucija. Ova se izvješća ispituju, a potom Odbor ministara i Parlamentarna skupština

Vijeća Europe mogu vršiti pritisak na zemlju potpisnicu Okvirne konvencije u slučaju da ne

ostvaruje neko od propisanih manjinskih prava.

Međunarodni dokumenti nisu jedina osnova zaštite prava manjina. Na međunarodnoj razini

česti su primjeri bilateralnih rješenja putem međunarodnih ugovora između susjednih država.

U takvim slučajevima države se obvezuju, putem reciprociteta, garantirati i provesti određena

prava pripadnicima manjinskih naroda koji su većina u drugoj državi potpisnici. U cilju

dobrosusjedske suradnje i stabilnosti na području jugoistočne Europe, u skorijoj budućnosti za

očekivati je potpisivanje niza ovakvih bilateralnih sporazuma. Za sada je Hrvatska potpisala

sporazume s Italijom, Mađarskom, Srbijom, Crnom Gorom te Makedonijom. Države u kojima

pripadnici manjinskih naroda žive dužne su osigurati uspostavu zakonskog okvira za zaštitu

prava manjina (Šimonović-Einwalter, Petričušić, 2013, str.48).

EU je utvrdila novi strateški cilj za tekuće desetljeće: “postati najkonkurentnije dinamično

društvo u svijetu utemeljeno na znanju, sposobno za ostvarivanje održivog gospodarskog rasta

s većim mogućnostima zapošljavanja i većom socijalnom kohezijom”. Uspješna provedba

Lisabonske strategije ovisi o usklađenom i zajedničkom političkom djelovanju u širokom

području ekonomskih, socijalnih i ekoloških pitanja. Bez sumnje u ostvarivanje navedenog

cilja presudna su pitanja siromaštva, nejednakosti, socijalne isključenosti i politike socijalne

skrbi. Socijalna politika i socijalna kohezija izravno su uključene u najvažnija područja koja

su pod zajedničkim djelovanjem članica EU-a. Istodobno, među članicama EU-a postoje

znatne razlike u sadašnjem stanju i mjerama za smanjivanje siromaštva i poboljšanje socijalne

uključenosti, kao i u općem stavu o ulozi države i politici socijalne skrbi.

Stoga vjerojatno nije poželjno ni moguće razviti jedinstvenu sveobuhvatnu europsku

definiciju sadržaja i djelovanja politike socijalne skrbi koja bi bila općeprihvaćena. Ipak,

13

postojeće europsko zakonodavstvo politike socijalne skrbi sadržava brojne zajedničke

elemente koji mogu biti korisni pri utvrđivanju i provođenju zajedničkog koncepta politike

socijalne skrbi. Ti elementi imaju željena obilježja poput ekonomske učinkovitosti, socijalne i

teritorijalne kohezije i sigurnosti za sve građane. U određivanju odgovarajuće politike i mjera

za smanjivanje siromaštva i socijalne isključenosti potrebno je u svim zemljama predlagati i

provoditi zajednički budući koncept politike socijalne skrbi (Bejaković, 2005, str.80)

Zaključno se može reći da je u EU svakim proširenjem sve više rasla potreba za zaštitom

manjinskih prava, tj. samanjenjem diskriminacije. Tako članak 21. Povelje o ljudskim

pravima zabranjuje svaku diskriminaciju. Zemlje članice su zadržale ovlasti za donošenje

odluka o manjinama, no moraju jamčiti da će štititi temeljna ljudska prava.

2.3. Manjinska politika i Hrvatska kao članica EU

Politika zaštite nacionalnih manjina u zemljama članicama EU nije dio “acquis

communautaire”, a ne postoje niti zajedničke europske politike koje bi se ticale manjinske

zaštite. Međutim, podrazumijeva se da je zaštita manjina dio politike svake zemlje članice, jer

manjinska prava predstavljaju dio kompleksa ljudskih prava treće generacije, pa je i zaštita tih

prava dio konteksta zaštite ljudskih prava. Kao i s ljudskim pravima općenito, manjinska

prava unutar EU štite se na osnovi “mekoga” i “tvrdog” zakonodavstva Vijeća Europe.

Najvažnija je pritom Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe, koja

je stupila na snagu 1998. godine. To je obvezujući dokument koji se odnosi na sve članice

Vijeća Europe koje su ratifcirale Konvenciju, a nakon početnog izvješća o stanju manjinske

zaštite ona obvezuje sve zemlje koje su je prihvatile da redovito, svakih pet godina, podnose

izvještaje o stanju manjinskih prava (Babić et al, 2012, str.88).

Budući da je Europska unija zasnovana na načelu vladavine prava i da je poštivanje normi

koje su ugrađene u političke i društvene sisteme zemalja članica jedna od važnih odrednica

EU; pitanje zaštite manjinskih prava dobiva novu dimenziju. U tom kontekstu u najvećoj

mjeri će se na manjinske zajednice odnositi činjenica da je Europska unija utemeljena na

14

načelu ravnomjernog i održivog razvoja. To znači da se unutar Europske unije striktno vodi

računa o tome da zemlje članice ravnomjerno razvijaju sva svoja područja i da se ne događa

to da neki dijelovi zemlje ostanu isključeni iz društvenog razvoja što je u prošlosti posebno

pogađalo i pojedine manjinske skupine. Za nove postjugoslavenske manjine otvaraju se

također nove političke mogućnosti jer u novim okolnostima te manjine mogu postati na neki

način most komunikacije i suradnje sa svojim matičnim državama koje su još uvijek izvan

EU pa se preko tih manjina mogu organizirati prekogranični europski projekti s Bosnom i

Hercegovinom, Srbijom itd. i na taj način doprinositi svojevrsnoj kapilarnoj europeizaciji

susjednih država.

Osim toga, kako bi se osiguralo djelovanje načela vladavine prava u zemljama članicama, ali i

radi osiguranja jednakosti svih građana Unije, Europska komisija - koja europsko pravo

kreira uredbama, mišljenjima, direktivama i odlukama - u mnogim je od tih dokumenata

regulirala antidiskriminacijske mjere i mjere koje se odnose na zaštitu kulturne i jezične

raznolikosti. Među tim dokumentima najvažnije su Direktiva o rasnoj jednakosti, koja

europske državljane štiti od diskriminacije na osnovi rase i etničkog porijekla i Direktiva o

jednakosti pri zapošljavanju koja štiti od diskriminacije na osnovi vjerskog uvjerenja,

vjeroispovijesti, dobi, seksualne orijentacije… Sve zemlje članice dužne su sadržaje ovih

direktiva unijeti u nacionalno zakonodavstvo, a Sud europskih zajednica ima ovlasti nadzora

provođenja njihova sadržaja (Cenzura plus, 2012).

U Republici Hrvatskoj, pitanje manjinske zaštite uređeno je Ustavom, Ustavnim zakonom o

zaštiti prava nacionalnih manjina, Zakonima o uporabi manjinskog jezika i pisma, te o

obrazovanju na jeziku i pismu nacionalne manjine, izbornim zakonodavstvom i u

mnogobrojnim odredbama drugih zakona. Stručnjaci se uglavnom slažu u ocjeni da je

propisanom pravnom regulacijom Republika Hrvatska postigla visoku razinu normativnih

pretpostavki za zaštitu prava manjina. Ustav jamči ravnopravnost pripadnicima svih

nacionalnih manjina, a predviđa i da se uređenje zaštita prava nacionalnih manjina tekstom

ustavnog zakona, koji se, kao organski zakon, donosi dvotrećinskom većinom zastupnika u

Saboru, čime je osiguran širok konsenzus osiguranja prava nacionalnih manjina (Einwalter,

Petričušić, 2013, str.77).

15

Pristupanjem Hrvatske Europskoj uniji otvara se nekoliko novih niša za djelovanje i

financiranje manjinskih samouprava. Naime, budući da u Hrvatskoj manjine pretežno žive u

dvjema slabije razvijenim NUTS regijama, najvećem dijelu vijeća otvoren je put prema

strukturnim fondovima EU. S obzirom da sve aktivnosti manjinskih samouprava, od onih

prosvjetnih i kulturnih, do informativnih i političkih, doprinose održivosti manjinske

zajednice, a time i postojećega kulturnoga i društvenog identiteta lokalnih zajednica u kojima

manjine žive, širok je prostor za financiranje tih aktivnosti iz strukturnih fondova. Međutim,

problem dosadašnjeg funkcioniranja manjinskih samouprava predstavljaju relativno skromni

administrativni kapaciteti i još skromnija financijska snaga manjinskih samouprava. Njihovo

se djelovanje dosad pretežno financiralo iz lokalnih proračuna, a prevladavalo je financiranje

“hladnog pogona”, a financiranje projekata bilo je zanemareno. Projektno djelovanje poticale

su samo neke organizacije, poput Vladina Savjeta za nacionalne manjine, ali tek se mali dio

manjinskih samouprava osposobio do te mjere da je mogao osmisliti projekte i prijaviti ih za

financiranje na razini središnje države (Babić et al, 2012, str.91).

Na području Hrvatske, tradicionalno prebivaju stanovnici različitih etničkih, kulturnih i

vjerskih obilježja, koji na poseban način pridonose bogatstvu i raznolikosti hrvatskog

gospodarskog, političkog i kulturnog života. U nastavku su prikazane tablice o broju

nacionalnih manjina u Hrvatskoj, postotak osoba koje prihvaćaju da pripadnici manjina žive u

Hrvatskoj i da s pripadnicima manjina stupe u rodbinske odnose, te boravku manjina u

ostalim europskim zemljama.

16

Tablica 1: Nacionalne manjine u Hrvatskoj u % 2011. godine

NACIONALNA MANJINA

BROJ PRIPADNIKA

NACIONALNIH MANJINA U

UKUPNOM STANOVNIŠTVU, %

Albanci 17 513 0,41 %

Austrijanci 297 0,01 %

Bošnjaci 31 479 0,73 %

Bugari 350 0,01 %

Crnogorci 4 517 0,11 %

Česi 9 641 0,22 %

Mađari 14 048 0,33 %

Makedonci 4 138 0,10 %

Nijemci 2 965 0,07 %

Poljaci 672 0,02 %

Romi 16 975 0,40 %

Rumunji 435 0,01 %

Rusi 1 279 0,03 %

Rusini 1 936 0,05 %

Slovaci 4 753 0,11 %

Slovenci 10 517 0,25%

Srbi 186 633 4,36%

Talijani 17 807 0,42 %

Turci 367 0,01 %

Ukrajinci 1 878 0,04 %

Vlasi 29 0,01 %

Židovi 509 0,01 %

UKUPNO 328 738 7,71 %

Izvor: Izrada studentice prema podacima Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina

17

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine u Hrvatskoj je popisano 4 284 889 stanovnika od

čega je 328 738 pripadnika nacionalnih manjina. Iz tablice je vidljivo kako na području

Republike Hrvatske najviše ima Srba, 186 633 odnosno 4,36%. A najmanje Vlaha, 29

odnosno 0,01%.

Pripadnici različitih naroda često dolaze u bliske međusobne odnose. U nastavku slijede dvije

tablice koje prikazuju postotak ispitanika koji prihvaćaju da pripadnici albanske, bošnjačke,

srpske i romske manjine žive u Hrvatskoj, te da s pripadnicima istih manjina stupe u

rodbinske odnose.

Tablica 2: Postotak osoba koje prihvaćaju da pripadnici manjina žive u Hrvatskoj od 1995.

do 2012. godine

Izvor: Petričušić, A. 2009, Izgradnja građanske političke kulture-dugoročni okvir za

prihvaćanje i promicanje manjinskih prava, str. 20

Brojke u tablici izražavaju postotak onih koji prihvaćaju i odobravaju određeni tip odnosa

prema navedenim manjinama, odnosno prihvaćanje da pripadnici manjina žive u Hrvatskoj. U

zagradama je navedena promjena u odnosu na prethodnu vremensku točku, a u posljednjem

retku ukupna promjena koja se dogodila u razdoblju od 1995. do 2012. godine. Tako je u

navedenom razdoblju postotak onih koji prihvaćaju da Albanci žive u Hrvatskoj porastao za

26%, u slučaju Bošnjaka za 30%, a u slučaju Srba za 29%.

18

Tablica 3: Postotak osoba koje prihvaćaju da s pripadnicima manjina stupe u rodbinske

odnose od 1995. do 2012. godine

Izvor: Petričušić, A. 2009, Izgradnja građanske političke kulture-dugoročni okvir za

prihvaćanje i promicanje manjinskih prava, str. 20

Vrlo slična situacija vidljiva je u slučaju izražavanja spremnosti na stupanje u rodbinske

odnose, pa je tako u navedenom razdoblju taj postotak porastao u slučaju Albanaca za 20,

Bošnjaka za 32 te Srba za 24%.

Iz toga bi se dalo zaključiti kako sve manji broj građana u Hrvatskoj gleda na multietničnost

kao na prijetnju stabilnosti zajednice u kojoj žive i kako postoji potencijal za percipiranje

multietničnosti kao bogatstva. S druge strane rezultati pokazuju kako u Hrvatskoj i dalje

postoji značajan dio građana koji na pripadnike etničkih manjina gledaju sa sumnjom, pri

čemu je kod jednog, nasreću sve manjeg dijela, prisutna izrazita netolerancija koju obilježava

želja za etnički homogenom političkom zajednicom (Petričušić, 2009, str. 20).

Od davnina su pojedine manjinske skupine sa hrvatskih prostora stizale u europske zemlje, pa

se tako kroz njihov boravak i djelovanje, stvarala veza između zemalja i kultura. Slijedi

tablica koja prikazuje brojčano stanje pripadnika hrvatskih nacionalnih manjina u pojedinim

europskim zemljama.

19

Tablica 4: Hrvatske manjine u europskim zemljama, 2011. godine

ZEMLJA BROJ PRIPADNIKA MANJINA

Austrija 50 000

Bugarska 1 500

Crna Gora 7 000 – 10 000

Češka 800

Italija 3 000

Kosovo 350

Mađarska 50 000

Makedonija 4 000

Rumunjska 7 500

Slovačka 4 000

Slovenija 35 000 – 45 000

Srbija 150 000 – 200 000

Izvor: Izrada studentice prema podacima Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske

Pod utjecajem različitih povijesnih, političkih i ekonomskih razloga Hrvati su se kontinuirano

iseljavali s hrvatskih prostora u europske države u kojima danas većinom imaju priznati status

nacionalne manjine. Iz tablice se može zaključiti kako najviše Hrvata boravi u Srbiji i

Sloveniji, dok se najmanji broj Hrvata nalazi u Kosovu i Češkoj.

Iz prethodno tumačenog teksta, ističe se važnost Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih

manjina Vijeća Europe, kojoj je cilj zaštititi prava pripadnika nacionalnih manjina. U

Hrvatskoj su manjine većinom raspoređene u slabije razvijenim NUTS regijama, gdje

dobivaju najviše pomoći iz EU fondova. Manjinska samouprava još nije razvijena do te mjere

da bi mogla sama osmišljavati projekte koji bi nosili financijsku korist. Tako je posljednjih

godina u Hrvatskoj ostvaren značajan napredak u prihvaćanju etničkih manjina, očito je da još

uvijek postoji značajan prostor za napredovanje. Slijedi poglavlje s prikazom najznačajnijih

20

identifikatora siromaštva i mjera nejednakosti, te usporedbom situacije u EU i drugim

zemljama svijeta.

3. SIROMAŠTVO U EU

U svijetu je poraslo zanimanje za probleme siromaštva, ali i za učinkovitost (relativno) velikih

sredstava koja se izdvajaju za raznovrsne oblike socijalne skrbi u širem smislu. Razlozi tome

su prije svega veliko raslojavanje stanovništva u razvijenim zemljama, te sve veća razlika

između razvijenih i onih koji to nisu. Kako je siromaštvo multidimenzionalna i složena

pojava, uspjesi jedne zemlje u njegovu ublažavanju mogu polučiti polovične rezultate, pa je

Svjetska banka pojačala aktivnosti i globalnu suradnju na ublažavanju siromaštva u cijelom

svijetu.

U razmatranju siromaštva u povijesti navodi se da je ono staro kao i čovječanstvo, iako se

cijelo vrijeme mijenjala slika siromaštva, tako da je moguće uočiti nekoliko evolucija

predodžbe siromašnih i odnosa prema njima. Siromaštvo se u suvremenom društvu

promijenilo utoliko što je nekada ono bilo obilježje većine, a danas pogađa tek manjinu

stanovništva. Ujedno, dok je siromaštvo početkom 20. stoljeća bilo akutno i ciklično, a

siromašni su živjeli u potpuno različitoj kulturi od kulture srednjih slojeva, nakon sredine

dvadesetog stoljeća ono postaje kronično i strukturno, a uvelike nestaju razlike u težnjama i

načinu života siromašnih i srednje klase.

Iako su nezaposlenost i slaba razina obrazovanja glavni uzroci siromaštva, zaposlenje danas

više nije sigurna brana protiv egzistencijalnih nedaća, pa siromaštvo pogađa i one koji stalno

rade ali slabo zarađuju. Tehnološki napredak i globalizacija gospodarstva znači pojačanu

ugroženost pojedinih, najčešće klasičnih niskoakumulativnih grana gospodarstva, pa su

zaposleni u njima jače izloženi ostajanju bez posla, nesigurnosti i/ili malim primanjima

(Šućur, 2001).

21

Rasprave o zajedničkoj socijalnoj politici i politici socijalne skrbi već se dugo vode na

nacionalnim razinama te polako ali sigurno dobivaju na značenju na razini EU-a. Političkim

rječnikom, Europa je postigla znatne uspjehe na ostalim područjima osim socijalne politike,

stvaranjem zajedničkog tržišta i prelaskom na treću fazu ekonomske i monetarne unije, kao i

uvođenjem eura. Naravno, ne može se reći da ti uspjesi nemaju i odgovarajuće socijalno

značenje. Ipak, često se navodi da su stvorili veće socijalne probleme nego što ih mogu

riješiti, pa to onda zahtijeva djelovanje na europskoj razini (Bejaković, 2009, str.76).

3.1. Kriteriji za određivanje granice siromaštva

Iako se siromaštvo najjednostavnije objašnjava kao neposjedovanje novaca ili dovoljno novca

te malo ili nedovoljno imovine, zapravo ne postoji jedinstvena općeprihvaćena definicija

siromaštva. Siromaštvo se tako očituje na različite načine, među kojima su nedostatak

dohotka i sredstava potrebnih da se osigura održiva egzistencija; glad i neuhranjenost, slabo

zdravlje, nedostupnost ili ograničena dostupnost obrazovanja i drugih temeljnih usluga;

povećana smrtnost, uključujući smrtnost od bolesti; beskućništvo i neodgovarajući stambeni

uvjeti; nesigurno okruženje, društvena diskriminacija i izolacija.

Siromaštvo se obično dijeli na dohodovno – bez mogućnost i zadovoljavanja minimalnih

životnih potreba – i nedohodovno – koje obuhvaća i neka druga životno važna obilježja,

najčešće vezana uz razinu obrazovanja, zdravlja i sl. U razmatranju nedohodovnog siromaštva

uključuju se zdravstveno stanje, pokazatelji o prehrani i pismenosti stanovništva. Ipak,

općenito se veća pozornost pridaje apsolutnom i relativnom dohodovnom siromaštvu.

Svjetska banka utvrđuje da je osoba siromašna ako je njezin dohodak nedovoljan za

zadovoljavanje razine nužnih potreba. Razina tih potreba se mijenja tijekom vremena i u

različitim društvima, u skladu s stupnjem razvoja, društvenim normama i vrijednostima.

Vrlo je bitno kako se siromaštvo mjeri jer to određuje (ili otežava) pokušaje utvrđivanja

odgovarajuće politike pomoći siromašnima te raspodjelu dohotka. Najuobičajeniji načini

mjerenja temelje se na razini raspoloživog dohotka ili potrošnje. Informacije o dohotku ili

22

potrošnji dobivaju se odgovarajućim istraživanjima reprezentativnog uzorka stanovništva,

kada se članove kućanstva pita o pojedinostima njihovih potrošačkih navika i izvorima

dohotka. Ta se ispitivanja provode u većini zemalja. Načini i metode prikupljanja podataka na

temelju uzorka vrlo su složeni, a obično se ispituje koje su osnovne životne potrebe ispitanika

i što za njih znači siromaštvo (Bejaković, 2005).

Posljednjih desetljeća u Europi su se općenito povećali nezaposlenost, siromaštvo i

nejednakost, iako je bilo razdoblja i zemalja u kojima se socijalno stanje poboljšalo ili se

barem nije pogoršalo. U gotovo svim članicama Europske unije, najvažniji čimbenik

siromaštva i socijalne isključenosti je nezaposlenost, pogotovo dugotrajna isključenost iz

svijeta rada. U nastavku slijede tablice koje potkrijepljuju iznesenu činjenicu.

Tablica 5: Osobe u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti prema dobnoj skupini u %

2012. godine

UKUPNO

DJECA

(0-17)

ODRASLI

(18-64)

STARIJI

(65 i više)

EU -28 24,8 28,1 25,4 19,3

Eurozona 23,2 25,5 24,2 17,4

Belgija 21,6 23,4 21,5 19,5

Bugarska 49,3 52,3 45,6 59,1

Češka 15,4 18,8 15,5 10,8

Danska 19,0 15,3 21,5 14,6

Njemačka 19,6 18,4 21,2 15,8

Estonija 23,4 22,4 24,2 21,8

Irska : : : :

Grčka 34,6 35,4 37,7 23,5

Španjolska 28,2 33,8 29,7 16,6

Francuska 19,1 23,2 19,8 11,1

Hrvatska 32,3 33,8 31,5 33,2

Italija 29,9 33,8 30,4 25,2

Cipar 27,1 27,5 25,8 33,4

Latvija 36,6 40,5 36,2 34,0

Litva 32,5 31,9 31,7 35,7

Luksemburg 18,4 24,6 18,8 6,1

Mađarska 32,4 40,9 32,9 20,6

Malta 22,2 29,7 20,1 21,9

Nizozemska 15,0 16,9 16,5 6,2

Austrija : : : :

Poljska 26,7 29,3 26,7 23,4

23

Izvor: Izrada studentice prema podacima Eurostata

Iz prethodne tablice koja prikazuje postotak osoba kojima prijeti siromaštvo i socijalna

isključenost u EU, može se vidjeti kako u EU-28, siromaštvo najviše pogađa djecu od 0 do 17

godina starosti. Ta stopa u 2012. godini iznosi 28,1%. Dok su najmanje pogođene starije

osobe u dobi od 65 godina i više, čija stopa iznosi 19,3%. Uzevši u obzir ova dva podatka, u

2012. godini djeca su imala za 8,8 postotnih poena veću stopu rizika od siromaštva i socijalne

isključenosti negoli starije osobe u dobi od 65 godina i više. U Hrvatskoj kao članici EU,

najviše su pogođena djeca, sa stopom od 33,8%, a najmanje odrasle osobe u dobi od 18 do 64

godine, sa stopom od 31,5%. U slučaju Hrvatske, djeca su imala za 2,3 postotna poena veću

stopu rizika od siromaštva negoli odrasle osobe. Ovi podaci upozoravaju na velike

nejednakosti, te pokazuju da je koncentracija siromaštva među djecom najizraženija. Za

Hrvatsku, ovo je još jedan podsjetnik da treba puno toga učiniti kako bi svako dijete dobilo

priliku za bolju budućnost i ostvarenje svojih potencijala.

Portugal 25,3 27,8 25,5 22,1

Rumunjska 41,7 52,2 40,2 35,7

Slovenija 19,6 16,4 19,7 22,8

Slovačka 20,5 26,6 19,9 16,3

Finska 17,2 14,9 17,3 19,5

Švedska 18,2 19,4 17,9 17,7

Velika Britanija 24,1 31,2 23,8 16,9

Island 12,7 16,6 12,9 5,0

Norveška 13,8 13,0 15,6 9,7

Švicarska 17,5 18,8 13,9 30,2

24

Tablica 6: Stopa nezaposlenosti u zemljama EU, u % od 2006. do 2012. godine

Izvor: Izrada studentice prema podacima Eurostata

Za tri odabrane godine najveća stopa nezaposlenosti u EU-27 zabilježena je 2012. godine sa

10,5%, a najmanja 2006. godine sa 8,3%. Također je vidljivo kako kroz dotično razdoblje

stopa nezaposlenosti u EU-27 postupno raste. Tako se 2009. godine u odnosu na 2006.

2006.

2009.

2012.

razlika

2012.-2006.

EU-27 8,3 9,0 10,5 2,2

Eurozona 8,5 9,6 11,4 2,9

Belgija 8,3 7,9 7,6 -0,7

Bugarska 9,0 6,8 12,3 3,3

Češka 7,1 6,7 7,0 -0,1

Danska 3,9 6,0 7,5 3,6

Njemačka 10,3 7,8 5,5 -4,8

Estonija 5,9 13,8 10,2 4,3

Irska 4,5 12,0 14,7 10,2

Grčka 8,9 9,5 24,3 15,4

Španjolska 8,5 18,0 25,0 16,5

Francuska 9,2 9,5 10,2 1

Italija 6,8 7,8 10,7 3,9

Cipar 4,6 5,4 11,9 7,3

Latvija 7,3 18,2 14,9 7,6

Litva 5,2 13,6 13,3 8,1

Luksemburg 4,6 5,1 5,1 0,5

Mađarska 7,5 10,0 10,9 3,4

Malta 6,9 6,9 6,4 -0,5

Nizozemska 4,4 3,7 5,3 0,9

Austrija 4,8 4,8 4,3 -0,5

Poljska 13,9 8,1 10,1 -3,8

Portugal 8,6 10,6 15,9 7,3

Rumunjska 7,3 6,9 7,0 -0,3

Slovenija 6,0 5,9 8,9 2,9

Slovačka 13,5 12,1 14,0 0,5

Finska 7,7 8,2 7,7 0

Švedska 7,1 8,3 8,0 0,9

Velika Britanija 5,4 7,6 7,9 2,5

Hrvatska 11,2 9,1 15,9 4,7

Turska 8,7 12,5 8,1 -0,6

Norveška 3,4 3,2 3,2 -0,2

Japan 4,1 5,1 4,3 0,2

SAD 4,6 9,3 8,1 3,5

25

povećala za 0,7 postotna poena. Dok se 2012. u odnosu na 2009. godinu, stopa nezaposlenosti

povećala za 1,5 postotna poena. Hrvatska koja u tom razdoblju nije bila punopravna članica

EU, najveću stopu nezaposlenosti bilježi 2012. godine sa 15,9%, a najmanju 2009. godine

kada je stopa iznosila 9,1%. U razdoblju od 2006. do 2009. godine stopa nezaposlenosti se

smanjila za 2,1 postotna poena. Ali nakon smanjenja, u 2012. godini zabilježen je rast stope

nezaposlenosti od 6,8 postotna poena u odnosu na 2006. godinu.

Nejednakost i socijalno isključivanje jedni su od najvećih problema današnjice, ne samo na

prostoru Europe, nego i ostatku svijeta. Podaci o porastu siromaštva i nezaposlenosti u

"prosječnim" državama EU i država koje glase kao najrazvijenije, su zapanjujući. Većina ljudi

koji žive u siromaštvu su djeca, a stopa siromaštva među djecom je znatno viša nego kod

odraslih osoba. Smatram da je ovaj problem rješiv, ali izuzetno teško. Investiranjem u

obrazovanje, zdravlje, ishranu i društveni razvoj, može se postići produktivnije stanovništvo i

dugotrajni gospodarski rast.

3.2. Siromaštvo u EU u odnosu na druge zemlje svijeta

Siromaštvo je nezaobilazan fenomen današnjeg svijeta o kojem se svakodnevno raspravlja na

različitim razinama. Ono pogađa jednu petinu svjetskog stanovništva, a iz godine u godinu

svijet se suočava sa sve većim raslojavanjem stanovništva. Problem pri razumijevanju

siromaštva nastaje s problemom pokušaja definiranja i mjerenja siromaštva. Definiranje

siromaštva u SAD-u zasigurno je drugačije nego u Indiji, Bangladešu, Etiopiji ili u nekim

drugim krajevima svijeta. Djeca koja žive u siromaštvu u primjerice Moldaviji, Kavkazu ili u

Indiji žive u sasvim drugačijim i teško usporedivim uvjetima u odnosu na djecu koja žive u

siromaštvu u zemljama razvijenog svijeta (Družić-Ljubotina, Kletečki-Radović, 2011, str.7).

Pojedine su zemlje ostvarile uvelike različite rezultate u smanjivanju siromaštva. Najveći je

uspjeh postigla Moldavija gdje je iz apsolutnog siromaštva izašlo 22% stanovnika.

Podjednako su dojmljivi uspjesi Tadžikistana gdje je više od 15% stanovništva uspjelo

napustiti apsolutno siromaštvo. S druge strane, siromaštvo se uopće nije smanjilo u Gruziji i

26

Poljskoj, nego se čak i povećalo, dok se uglavnom zadržalo u istom obujmu u Litvi. Važno

obilježje istraživanja siromaštva je i jaz siromaštva – odnosno, koliko bi sredstava trebalo

potrošiti da se siromašne dovede do utvrđene granice siromaštva. Taj je jaz osjetno manji u

razvijenijim i bogatijim zemljama – oko 25%, a mnogo veći u siromašnim zemljama –

uglavnom između 35 i 45% (Alam et al, 2005, str.382).

Ponovno su neke zemlje – posebice Moldavija i Kirgistan - znatno smanjile taj jaz, a njegovo

povećanje je zabilježeno samo u razmjerno bogatijim zemljama i to u Poljskoj, Litvi i

Rumunjskoj. Iako se opseg siromaštva znatno promijenio u promatranom području, uglavnom

su iste društvene skupine naročito izložene siromaštvu i to nezaposleni, loše obrazovani i

stanovnici udaljenih ruralnih područja. Pozornost je usmjerena i na istraživanje nedohodovnih

obilježja siromaštva, odnosno dostupnosti zdravstvene zaštite, odgovarajućih stambenih

uvjeta i adekvatne razine potrošnje. U Rusiji oko petine stanovništva u stambenim objektima

nema tekuću vodu, a gotovo 40% nema odgovarajući pristup zdravstvenoj zaštiti. Vrlo

nezadovoljavajuća razina potrošnje pogađa oko 8% stanovništva, a znatan dio trpi od sva tri

oblika lišenosti, odnosno nedostatka tekuće vode, nedostupnosti zdravstvene zaštite i

nezadovoljavajuće razine potrošnje.

U Gruziji su pokazatelji još nepovoljniji pa skoro polovica stanovnika nema odgovarajuću

razinu potrošnje. Slijedom navedenog, stanovnici cijele regije su nezadovoljni svojim životom

s time da su posebno kritični žitelji Armenije, Bjelorusije, Moldavije, Rusije i Ukrajine. S

druge strane, građani novih članica EU iskazuju mnogo veću razinu životnog zadovoljstva, pri

čemu sa zadovoljstvom prednjače Slovenci – koji su zadovoljniji od Francuza i tek nešto

manje zadovoljni u odnosu na Britance i Nijemce (Alam et al, 2005, str.382).

Usporedno sa stanjem u Europskoj Uniji, na temelju najnovijeg Tromjesečnog izvješća o

zapošljavanju i socijalnoj situaciji (Employment and Social Situation Quarterly Review),

nedavni gospodarski oporavak još nije doveo do stvaranja novih radnih mjesta, a socijalna

situacija u EU dosad je pokazala neznatne znakove poboljšanja. U analizi se ističe i očekivano

povećanje razine siromaštva te neznatno poboljšanje djelotvornosti izdataka za socijalnu

zaštitu u 2013., iako je utjecaj tih izdataka i dalje vrlo slab. U izvješću se iznose i empirijski

27

dokazi da je kriza, dok je bila na vrhuncu, najviše negativno utjecala na zaposlenost

muškaraca i mladih.

Siromaštvo i socijalna isključenost nastavili su rasti tijekom 2011. i 2012., a prema zadnjim

dostupnim podacima za 2013., procjenjuje se njihov daljnji porast u onim zemljama u kojima

su se gospodarski uvjeti i uvjeti na tržištu rada nastavili pogoršavati. U 2011. i 2012.

prosječna stopa ljudi na granici siromaštva bila je stabilna na razini EU-a, iza čega se

međutim skrivaju različiti trendovi na nacionalnim razinama. Broj stanovnika na granici

siromaštva ili socijalne isključenosti povećao se u jednoj trećini država članica EU-a,

uključujući neke zemlje u kojima je ranije bio nizak. U Grčkoj je zabilježeno iznimno snažno

povećanje siromaštva, a u Grčkoj i nekoliko istočnoeuropskih zemalja se između 2011. i

2013. očekuje njegov daljnji rast (European Commission, 2014).

Što se tiče situacije u pojedinim zemljama članicama, u Hrvatskoj svaka peta obitelj nikako ne

može svojim prihodima pokriti osnovne mjesečne troškove života, svaka četvrta kasni s

plaćanjem režija, 17% ne može si priuštiti obrok s mesom ili ribom svaki drugi dan, 10% ne

može osigurati grijanje u najhladnijim mjesecima, a godišnji odmori davno su postali luksuz.

Porazni su to podaci o pokazateljima siromaštva u 2011. godini: 21,1% hrvatskih građana ne

može zaraditi za osnovne životne potrebe. Preračunato u konkretne brojke, nešto više od

900.000 građana Hrvatske živi u riziku od siromaštva, odnosno s manje od 2.020 kuna

mjesečno ako su samci ili 4.242 kune ako se radi o četveročlanoj obitelji. Za gotovo 100.000

narasla je brojka siromašnih u Hrvatskoj u odnosu na pretkriznu 2008., kad je stopa

siromaštva iznosila 18,9% (Turčin, 2013).

Ne imati dovoljno novca za stanarinu, za grijanje ili za redovite obroke – svaki peti stanovnik

Njemačke je u međuvremenu pogođen rastućim siromaštvom. Mnogi zbog manjka novca u

domaćinstvima više nemaju ni perilice, ni televiziju a neki ni telefon. Pri tome je naravno

slaba utjeha, da u usporedbi s drugim europskim zemljama, Njemačka zapravo još jako dobro

stoji. Prema rezultatima jednog EU istraživanja pod naslovom „Život u Europi 2011.“, u

Njemačkoj oko 5,3% stanovništva živi u siromaštvu. 11,1% živi u domaćinstvu s izuzetno

niskim primanjima, dok oko 15,8% stanovnika ove zemlje prijeti opasnost od života u

28

siromaštvu – oni se za sada takoreći, nalaze u „situaciji na rubu“. Drugim riječima, kada se

ovi postoci pretvore u stvarne brojke, dolazi se do podatka da je 2011. godine oko 16 milijuna

osoba u Njemačkoj živjelo u siromaštvu, odnosno, u neposrednoj opasnosti od njega kao i s

time povezanoj socijalnoj izolaciji. Gledajući prema spolovima, žene su u Njemačkoj češće

pogođene (21,3%) siromaštvom nego muškarci (18,5%) (Telišman, 2012).

Iako se Češka Republika još uvijek suočava s društvenim problemima, situacija se popravlja,

a zemlja je u relativno dobrom stanju u usporedbi sa starijim članicama. Samo 9% čeških

građana je u riziku od siromaštva. Nedavni indeks kvaliteta života, koji je objavio

International Living magazin, zaključio je da je Češka 24. najbolja zemlja za življenje

(Centar za podršku i promociju evropskih integracija, 2009).

Više od 13% talijanskih obitelji 2012. je bilo u situaciji relativnog siromaštva, što je rekord

otkad se počela voditi statistika 1997., pokazalo je izvješće ministarstva rada. Po izvješću o

socijalnoj koheziji koje su realizirali Talijanski statistički institut, Nacionalni institut za

socijalnu skrb te ministarstvo rada, 3,2 milijuna obitelji, ili njih 12,7%, bilo je u situaciji

relativnog siromaštva. Relativno siromaštvo pogađa i 15,8% pojedinaca koji žive u Italiji. Što

se tiče apsolutnog siromaštva, njime je pogođeno 6,8% obitelji i 8% pojedinaca. Ono se

udvostručilo od 2005. a čak i utrostručilo u tradicionalno bogatim regijama sjevera, gdje

pogađa 6,4% pojedinaca.

Danas na svijetu ima oko 7 milijardi ljudi i od tih 7 milijardi vrlo veliki broj živi u

ekstremnom siromaštvu. U ovom poglavlju osvrt nije bio samo na siromaštvo kakvo imamo u

pojedinim dijelovima Europske Unije, nego na ozbiljno, smrtonosno siromaštvo. Siromaštvo

je globalni problem koji zahvaća velik postotak ljudi od kojih mnogi žive s čak manje od 1 $

dnevno. U razvijenim zemljama krajnji oblik siromaštva uglavnom ne postoji. Smatram da bi

se ekstremno siromaštvo moglo umanjiti kada bi bogatije zemlje uložile više truda u pružanju

pomoći. Pa se ovdje uklapa misao Nelsona Mandele koja glasi: "O narodu ne treba suditi

prema tome kako skrbi za svoje građane najvišeg sloja, nego kako skrbi za one najnižeg

sloja."

29

3.3. Uzroci siromaštva u EU

Neki smatraju da ljudi postaju siromašni zbog toga što u životu donose loše odluke. U nekim

slučajevima to može biti točno. Ljudi koji se odaju piću, drogi ili igranju igara na sreću lako

mogu izgubiti svu svoju imovinu. No nisu svi ljudi sami krivi za to što su siromašni. Mnogi

su izgubili posao zbog promjena koje se događaju u privredi i na tržištu rada. Mnogi drugi

koji imaju posao izgubili su svu svoju ušteđevinu zbog vrtoglavog porasta cijena medicinskih

usluga. U zemljama u razvoju stotine milijuna ljudi živi u siromaštvu i većina njih nije sama

kriva za to. Oni koji su pogođeni siromaštvom najčešće ne mogu utjecati na uzroke

siromaštva (Internetska biblioteka, 2014).

Siromaštvo kao društveni problem je duboko ukorijenjena rana koja prožima svaku dimenziju

kulture i društva. To uključuje i niske razine prihoda za članove zajednice, nedostatak

pristupa uslugama kao što su obrazovanje, tržištima, u zdravstvu, nedostatak sposobnosti

donošenja odluka i nedostatak zajedničkih sredstava, kao što su voda, kanalizacije, ceste,

prijevoz i komunikacije. Siromaštvo, pogotovo faktori koji pridonose tome, je društveni

problem i njegovo rješenje je društveno. Siromaštvo na svjetskoj razini ima mnogo povijesnih

uzroka: kolonijalizam, ropstvo, rat i osvajanja. Ne možemo se vratiti u povijest i promijeniti

prošlost. Siromaštvo postoji. Siromaštvo je uzrokovano. Ono što mi potencijalno možemo

promijeniti, su faktori koji doprinose siromaštvu (Bartle, 2007).

Većinu društvenih uzroka siromaštva i socijalne isključenosti moguće je svrstati u četiri

najvažnije skupine: (Secons, 2010)

1. Procesi društvenih promjena, mogu djelovati u pravcu isključivanja pojedinih grupa iz

društvenih tokova i sfera društvenog života. Grupe koje su imale relativno integriran položaj u

prethodnom sustavu, u novim uvjetima mogu izgubiti taj položaj i biti gurnute na margine

društva. To je, primjerice, slučaj s poljoprivrednicima u razdoblju industrijalizacije, ili sa

tvorničkim radnicima u razdoblju prelaska razvijenih zemalja od industrijskih na uslužne

ekonomije.

30

2. Politike mogu voditi siromaštvu i socijalnoj isključenosti zbog toga što definiraju ciljeve i

sredstva oblikovanja društva na način koji istiskuje skupine iz društvenih tokova. Tako,

nedovoljno uravnotežena politika regionalnog razvoja može isključiti čitava geografska

područja iz ekonomskih tokova. Nekada već odsustvo politike u određenoj oblasti predstavlja

uzrok socijalnog isključivanja, kao u slučaju zanemarivanja ruralnih sredina (odsustvo

ruralnih politika) u društvima koja prioritet daju industriji ili uslužnom sektoru.

3. Institucije mogu voditi siromaštvu i socijalnoj isključenosti pojedinaca i grupa zbog

selektivnog pristupa, neefikasnog funkcioniranja, loše kvalitete usluge ili jednostavno

odsustva iz pojedinih geografskih regije ili područja društvenog života. Recimo, zakonom

definirani kriteriji za pristup određenoj instituciji mogu spriječiti pojedine skupine da ostvare

prava na usluge te institucije. Sami zakoni su sredstva preko kojih se oblikuju institucije i

nekada odsustvo zakona ili njihova neučinkovita primjena mogu se nalaziti u korijenu

diskriminativnih ili neučinkovitih institucija.

4. Vrijednosti i norme mogu voditi socijalnoj isključenosti preko diskriminacijskog ponašanja

pojedinaca i grupa prema drugim članovima društva. One su najmanje transparentne i djeluju

najčešće kroz svakodnevne prakse u raznim područjima života. Upravo zbog toga ih je najteže

promijeniti politikama, zakonima i mjerama.

Konkretnih uzroka siromaštva u EU nema. Ono što je zajedničko članicama, koje još uvijek

znatno osjećaju posljedice krize; da je siromaštvo prisutno u velikoj mjeri, te ozbiljno

usporava ljudski razvoj. Nužno je neprestano provoditi istraživanja i pratiti sve sastavnice

siromaštva, da bi se u EU mogla razviti primjerena politika, učinkovita u suzbijanju

siromaštva, te da bi se potaknuli procesi društvenoga uravnoteženja. Siromašni neće postati

bogatiji preko noći, nego na isti način kako su to napravili bogati: inovacijama, investicijama,

radom i trgovinom.

31

4. DISKRIMINACIJA KAO MEHANIZAM SOCIJALNOG ISKLJUČIVANJA

Diskriminacija je pojam koji označava da se određena skupina ljudi nejednako tretira u smislu

razlikovanja, isključivanja, ograničenja ili dovođenja u povoljniji položaj u odnosu na ostale

skupine. Diskriminira se zbog rase, nacionalnog ili etničkog podrijetla, vjere, političkog ili

drugog opredjeljenja, socijalnog ili imovinskog statusa, rođenja, kulture, dobi, spola ili

seksualne orijentacije što je u suprotnosti od jednakosti, uključenosti i neograničenosti u

priznanju ili korištenju ljudskih prava i temeljnih sloboda (Šućur et al, 2006, str.48).

Diskriminatorno postupanje tj. oblici diskriminacije su: izravna diskriminacija, neizravna

diskriminacija, uznemiravanje, spolno uznemiravanje, poticanje na diskriminaciju,

propuštanje razumne prilagodbe. Izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano nekom od

navedenih diskriminacijskih osnova kojima se osoba stavlja, bila je stavljena, ili bi mogla biti

stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji. Primjer izravne

diskriminacije bio bi natpis na vratima teretane “Zabranjen ulaz Romima”. Međutim, u

stvarnosti diskriminacija najčešće poprima suptilnije oblike (Boombar, 2011, str.7).

Radi suzbijanja diskriminacije 2000. su donesene dvije direktive: (European Commission,

2014)

1. Direktiva o jednakosti pri zapošljavanju

2. Direktiva o rasnoj jednakosti

Navedene direktive EU postale su nacionalnim zakonom u svih 28 država EU-a. Međutim,

praksi je potrebno poduzeti mjere na razini nadležnih nacionalnih tijela kako bi se žrtvama

diskriminacije zajamčila učinkovita zaštita. Među ključnim izazovima su nedostatak javne

svijesti o pravima te velik broj neprijavljenih slučajeva diskriminacije. Kako bi poduprla taj

postupak, Komisija dodjeljuje financijska sredstva za podizanje svijesti i izobrazbu

pravosudnih djelatnika u području zakona o jednakosti.

32

Kako bi osigurala da se prava EU-a na jednako postupanje pravilno primjenjuju u praksi,

Komisija državama članicama preporučuje da: (European Commission, 2014)

- nastave podizati svijest u javnosti o pravu na zaštitu od diskriminacije te napore

usmjere na skupine koje su najizloženije riziku, pri čemu je potrebno uključiti

poslodavce i sindikate. Komisija dodjeljuje sredstva za podupiranje tih aktivnosti te je

objavila praktični vodič za žrtve diskriminacije

- žrtvama olakšaju prijavljivanje diskriminacije poboljšanjem pristupa mehanizmima

tužbi. U tome ključnu ulogu imaju nacionalna tijela za promicanje jednakosti, a

Komisija će i dalje podupirati umrežavanje tih tijela te im omogućiti da učinkovito

obavljaju svoj posao u skladu s propisima EU-a

- osiguraju pristup pravosuđu žrtvama diskriminacije. Komisijin priručnik za žrtve

sadržava konkretne naputke o tome kako pokrenuti i voditi tužbu zbog diskriminacije,

a iz Komisijinih se sredstava financira edukacija o primjeni propisa EU-a o jednakosti

namijenjena pravosudnim djelatnicima i nevladinim organizacijama koje zastupaju

žrtve diskriminacije

- pristupe rješavanju problema diskriminacije Roma u okviru nacionalnih strategija za

uključivanje Roma, između ostalog provedbom smjernica Komisije iz nedavno

donesene Preporuke vijeća o uključivanju Roma

Za uspostavu veze između diskriminacije i socijalne isključenosti, su ključni relativnost,

djelovanje i dinamički karakter u različitim društvenim međuodnosima na različitim razinama

(interpersonalnim, međugrupnim i institucionalnim), te u različitim dijelovima života i rada

(sudjelovanju u aktivnostima lokalne zajednice, kulturi, obrazovanju, gospodarstvu i tržištu

rada, socijalnoj i zdravstvenoj skrbi, sudjelovanju u političkim procesima i odlučivanju)

(Šućur, et al, 2006, str.48). U ovoj cjelini govoriti će se o diskriminaciji Roma i kako je

njihovo zbrinjavanje danas postalo prioritet svake zemlje članice EU.

33

4.1. Diskriminacija Roma

Romi su jedinstvena manjina u Europi. Oni nemaju povijesnu domovinu i nalaze se u gotovo

svim europskim zemljama. Trenutne procjene ukazuju na to da 7-9 milijuna Roma živi diljem

Europe, što ih čini najvećom manjinom u Europi. Raspadom socijalističkih režima u

jugoistočnoj Europi, stvaraju se nove mogućnosti za sve građane, uključujući i Rome. Po prvi

put u nekoliko desetljeća, manjine su mogle slobodno izraziti svoj etnički identitet,

sudjelovati u društvu, te sudjelovati u prethodno zabranjenim gospodarskim aktivnostima. Ali

ti uspjesi su neutralizirani, dramatičnim smanjenjem mogućnosti u mnogim pogledima. Za

mnoge Rome, kolaps socijalističkog sustava dovela je do erozije sigurnosti radnih mjesta,

stambenih i drugih usluga, a nedostatak gospodarskih mogućnosti, dovelo do povećanja

siromaštva (Milcher, Fischer, 2011, str.773).

Povijesne studije pokazuju da su Romi bili jako progonjeni od strane većine od samog

početka svog dolaska u Europu. Mjere poduzete protiv njih su se kretale od vješanja, utapanja,

crvenila sa željezom, do zatvora, porobljavanja, te deportacije (Olah et al, 2011, str. 137).

Danas su se počeli mijenjati uvjeti za europski najprezrenije manjine. S padom komunizma,

velika većina Roma u središnjoj i istočnoj Europi ponovno je otkrila svoju narodnost i

formirala vlastite grupe, te zagovaranje grupe.

U međuvremenu Europa ubrzava proces političke integracije, te se pojavljuju veći izgledi za

bolju pravnu zaštitu Roma i drugih manjina, kroz zaštitu ljudskih prava i strogih zakona

zemalja članica EU (Goldston, 2002, str.146). Poboljšanje položaja romskog naroda jedan je

od najvećih izazova s kojima se suočava Europa. Većina Roma u središnjoj i istočnoj Europi i

na Balkanu živi u iznimnom siromaštvu. Razine obrazovanja i pismenosti su niske, dok su

stope nezaposlenosti vrlo visoke. Mnogi su i službeno osobe bez državljanstva, bez

identifikacijskih dokumenata, te nemaju pristup socijalnim programima i pravima (Lovaković,

2013).

34

Nekoliko je skupina posebno pogođeno socijalnom isključenošću i siromaštvom u Hrvatskoj

– osobe s invaliditetom, osobe s duševnim smetnjama, beskućnici, nezaposleni, umirovljenici

i Romi (Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, 2012, str.6). Republika Hrvatska u

međunarodnom kontekstu posebnu pažnju posvećuje poštivanju prava Roma i snaženju

njihovog uključivanja u sve aktivnosti u društvu, dok na nacionalnom planu svoje aktivnosti

temelji na međunarodnim standardima i međunarodnim instrumentima, globalnim i

regionalnim, kojih je na području ljudskih prava Hrvatska stranka. Temeljem istih, također

redovito izrađuje i predstavlja svoja nacionalna izvješća. Glede promicanja i zaštite prava

Roma, RH aktivno surađuje s međunarodnim organizacijama koje se bave ljudskim pravima.

Pri tome se posebna pažnja pridaje suradnji s Ujedinjenim narodima, posebice Vijećem za

ljudska prava kao i suradnji s tematskim procedurama Vijeća za ljudska prava.

Na području suradnje s Vijećem Europe, Hrvatska uz poštivanje odredbi regionalnih

instrumenata koje je ratificirala, izvršava odluke Europskog suda za ljudska prava, te provodi

preporuke Parlamentarne skupštine i Odbora ministara kao i Europske komisije protiv rasizma

i nesnošljivosti. U Hrvatskoj se provodi kampanja Vijeća Europe “Dosta” kojoj je RH

pristupila u 2008., a koja je namijenjena borbi protiv diskriminacije Roma. Hrvatska također

surađuje s Organizacijom za europsku suradnju i sigurnost, koja na ovom području, posebice

kroz Ured za demokratske institucije i ljudska prava, prati situaciju vezanu za promicanje i

zaštitu prava Roma.

Hrvatska daje punu potporu dokumentu “Okvir EU za nacionalne integracije Roma do 2020.”

koji poziva na jačanje mjera na području obrazovanja, zapošljavanja, zdravstva i stanovanja u

kontekstu smanjivanja postojećih problema u odnosu na integraciju Roma u društvo.

Republika Hrvatska aktivna je i u Desetljeću za uključivanje Roma, uključujući predsjedanje

od srpnja 2012. do prosinca 2013. Stoga, kako bi se postigla održiva socijalna uključenost i

smanjivanje siromaštva Roma u Republici Hrvatskoj, politika sprječavanja ili smanjivanja

isključenosti zahtijeva dinamičan i sveobuhvatan pristup koji kombinira ekonomske i

socijalne mjere (Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, 2012, str.10)

35

Može se reći da je na predrasude i diskriminaciju važno reagirati kako bi se spriječile

negativne posljedice koje diskriminacijska ponašanja mogu imati. Činjenica je da su Romi

uvijek bili najbolje diskriminirana i zlostavljana skupina, no danas su se njihovi uvjeti počeli

mijenjati na bolje zahvaljujući mnogim zaštitama njihovih prava i smanjenjem diskriminacije.

Počeli su formirati grupe i nalaziti sebe u mnoštvu ljudi.

4.2. Zbrinjavanje Roma u pojedinim članicama EU

Okvir EU-a za nacionalne strategije integracije Roma, predstavljen 5. travnja 2011. godine

smjera poboljšanju kvalitete života Roma, premošćujući društveno-ekonomski jaz koji ih

razdvaja od većinskog društva.

Postavljeni ciljevi su:

ü Završetak osnovnog obrazovanja sve romske djece – istraživanje u šest zemalja EU

ustanovilo je da samo 42% romske djece završi osnovnoškolsko obrazovanje

ü puni pristup strukovnom obrazovanju, tržištu rada i mogućnostima samozapošljavanja

stope zaposlenosti, osobito za žene, znatno su ispod prosjeka EU

ü jednak pristup zdravstvenoj skrbi, preventivnoj medicini i socijalnim službama – pri

čemu je prioritet smanjivanje stope mortaliteta kod djece

ü uklanjanje diskriminacije u rješavanju stambenog pitanja, uključujući i društveni

smještaj – primjerice, priključivanjem romskih naselja na javnu vodovodnu i

električnu mrežu

Od zemalja članica EU-a zahtijeva se razvijanje vlastitih strategija za Rome. Plan predlaže i

načine za poboljšanje korištenja raspoloživih sredstava EU-a kako bi se bolje odgovorilo na

potrebe Roma. Većina zemalja članica danas ne koristi dovoljno dobro novac koji im EU

odobrava za potporu projektima za pomoć Romima. S tim u vezi Ured za nacionalne manjine

podsjeća da je Vlada Republike Hrvatske još 2003. godine donijela Nacionalni program za

Rome, koji se temelji na odredbama međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima i pravima

nacionalnih manjina kojih je Republika Hrvatska stranka. Nacionalni program za Rome

podijeljen je na područja u kojima se smjera poboljšanju položaja romske nacionalne manjine.

36

Ta područja su sljedeća: usklađenost Programa s međunarodnim ugovorima na području

ljudskih i manjinskih prava, uključivanje Roma u društveni i politički život, očuvanje

tradicijske kulture Roma, statusna pitanja, suzbijanje diskriminacije i pravna pomoć, odgoj i

obrazovanje, zdravstvena zaštita, zapošljavanje, socijalna skrb, zaštita obitelji, materinstva i

mladeži, prostorno uređenje te praćenje i provedba Nacionalnog programa za Rome (Ured za

ljudska prava i prava nacionalnih manjina, 2012).

Europske institucije i svaka zemlja EU ima zajedničku odgovornost za poboljšanje života

građana u EU, pa tako i Roma. Mnogi Romi u EU su žrtve predrasuda i socijalne

isključenosti, unatoč činjenici da su zemlje EU, zabranjuju diskriminaciju. Međutim, doneseni

su i provedeni mnogi programi i akcije za zbrinjavanje Roma. Jer upravo se tim planovima i

programima potiče rješavanje teškoća s kojima se suočava romska populacija.

4.2.1. Primjer Njemačke

Romi sve češće migriraju od jedne do druge zemlje članice, pogotovo u današnje vrijeme.

Svakoj državi članici EU njihovo doseljavanje predstavlja velik financijski problem, jer

integracija tih doseljenika često započinje na nuli.

Od ulaska Rumunjske i Bugarske u EU 2007., useljavanje Roma u Njemačku se više nego

udvostručilo. Njemački gradovi poput Dortmunda, Mannheima i Berlina se nalaze pred teško

rješivim problemima jer masovno useljavanje Roma iz Rumunjske i Bugarske donosi

ogromne financijske troškove za socijalne sustave. I s Romima je u Njemačku uselila i čitava

paleta socijalnih napetosti koje svojim načinom života ovaj narod uzrokuje i u zemljama

porijekla (Spasovska, 2013). Savez njemačkih gradova izrazio je „duboku zabrinutost“

razvojem događaja u vezi s useljavanjem najsiromašnijih slojeva bugarskog i rumunjskog

društva u Njemačku, jer su pojedine dijelove njemačkih metropola dovele do „socijalnog

usijanja“. Pojačanoj geotizaciji pridonosi činjenica da se Romi useljavaju u „neprikladne

nekretnine“ te da su izloženi samovolji neodgovornih vlasnika nekretnina što dodatno otežava

socijalnu situaciju doseljenika (Fesus et al, 2012, str. 25).

37

Ulaskom Roma u Njemačku, zemlja se suočava sa velikim problemom ogromnih financijskih

troškova, a neke dijelove njemačkih metropola doveli su do „socijalnog usijanja“.

4.2.2. Primjer Rumunjske

Romi su značajna manjina u Rumunjskoj, ali njihov je status u toj zemlji jako loš iako je

Rumunjska članica EU. Romska manjina u Rumunjskoj obuhvaća pet do deset posto ukupnog

stanovništva, ali njezini pripadnici još većinom žive u siromaštvu, izloženi bolesti i

diskriminaciji. U Rumunjskoj su romska djeca cijeli život bez pristupa školi. Iako je

školovanje besplatno, roditelji moraju kupovati sami knjige i bilježnice za školu, kao i čistu

odjeću, te sami financirati prijevoz. Tu je još i hrana koju treba financirati da se prehrani

cijela obitelj. Zato roditelji radije djecu šalju da odu moliti ili da nešto zarade na crnom tržištu

(Harding, Eleanor, 2008, str. 28). No ipak se u Rumunjskoj posljednjih godina poboljšalo

stanje Roma. To se može zaključiti po višem obrazovanju djece od roditelja, te boljem

pronalaženju poslova (Cekota, Trentini, 2011, str. 45).

Za razliku od Roma koji su uselili u Njemačku, rumunjski Romi imaju jako loš status, te žive

u siromaštvu, bez obrazovanja, te osnovnih životnih potreba kao što su voda i hrana.

4.3. Diskriminacija u obrazovanju

Jedno je od osnovnih načela prosvjetne politike u demokratskim društvima – osigurati svim

članovima zajednice pristup svim stupnjevima obrazovanja i omogućiti uvjete za uspješno

cjeloživotno učenje. Ljudi kojima potrebno obrazovanje, zbog različitih razloga, nije

dostupno, imaju ograničenu mogućnost zadovoljavanja mnogih potreba, a time i mogućnost

korištenja određenih ljudskih prava. Stoga se u popisu ciljeva obrazovanja u zemljama EU-a i

OECD-a sprječavanje i smanjivanje socijalne isključenosti pomoću obrazovanja navodi kao

jedan od četiri prioritetna obrazovna cilja (trajna zapošljivost, osposobljenost za aktivno –

38

demokratsko – građanstvo, povećanje socijalne kohezije te smanjenje socijalne isključenosti)

(Šućur et al, 2006, str.60).

Dok se pojam zaštite manjina odnosi na manjinske skupine bez obzira na veličinu i status,

prepreke integraciji su najozbiljnije glede marginaliziranih skupine kao što su Romi. Iako su

podaci o Romima općenito rijetki, nedostatak pouzdanih statističkih podataka o sudjelovanju

Roma i odgojno-obrazovanim postignućima predstavlja posebnu slabost. Ne postoji skup

priznatih i usvojenih obrazovnih pokazatelja koje bi zemlje trebale pratiti, pa stoga kvantiteta

i kvaliteta dostupnih podataka drastično variraju od zemlje do zemlje. Romi su također jedna

od najranjivijih skupina u Europi. Nepovoljan položaj romskih zajednica općenito je

prepoznat kao problem na međunarodnoj i nacionalnoj razini, a iznimno širok raspon

inicijativa razvijen je kako bi se takva situacija riješila i poboljšala, premda se do pozitivnih

promjena sporo stiže. (Open socitety institute, 2007, str.18).

Hrvatsko manjinsko zakonodavstvo jamči ostvarenje prava nacionalnih manjina na

obrazovanje u nekoliko zakonskih izvora. Naime, pripadnicima nacionalnih manjina

omogućeno je školovanje na njihovim jezicima ili učenje manjinskih jezika u predškolskim,

osnovnoškolskim i srednjoškolskim ustanovama, čak i kada ovakve ustanove pohađa manji

broj učenika od broja utvrđenog za početak rada školske ustanove s nastavom na hrvatskom

jeziku i pismu. Nastavni plan i program odgoja i obrazovanja na jeziku i pismu nacionalne

manjine obuhvaća i manjinski materinski jezik, književnost, povijest, zemljopis i kulturno

stvaralaštvo nacionalne manjine. Međutim, pripadnici nacionalne manjine dužni su učiti i

hrvatski jezik i latinično pismo. Dakle, hrvatsko zakonodavstvo preslikava standarde iz

Haških preporuka koje kombiniraju mjere kulturne autonomije i integracije u šire društvo

(Šimonović-Einwalter, Petričušić, 2013, str.79).

Nemogućnost obrazovanja najveći je problem Roma kao naroda. Društvo ne prihvaća Rome

kao takve, a oni se zbog toga teže ili nikako ne integriraju u društvo. Bez adekvatnog

obrazovanja Romi ostaju uskraćeni u znanju, ali i u samom zapošljavanju i pružanju boljih

uvjeta života. Školovanje je danas vrlo skupo i za romski narod koji živi u vrlo lošim

uvjetima, teško je školovati generacije svoje djece. Romske zajednice su vrlo prilagodljive

39

okruženju te s obzirom na to ne bismo mogli reći da im je jezik prepreka u obrazovanju. Ono

na što treba obratiti pozornost je tradicija romskih porodica, nivo obrazovanja roditelja,

ekonomski status te nerazumijevanje šire sredine za specifičnosti romskog načina života.

Zbog silnih diskriminacija koje doživljavaju u školi, još je teže uvjeriti roditelje Rome da

podržavaju obrazovanje svoje djece. Veliki problemi se javljaju zbog neadekvatnih nastavnika

za rad s Romima. Nastavnici bi se trebali obučavati na području romskog jezika te romske

kulture i tradicije te bi se trebalo zaposliti više romskih nastavnika. Također nepostojanje

romskih udžbenika i početnica stvara dodatan problem u učenju djece. Isto tako ono što utječe

na izobrazbu Roma je poštivanje obiteljskih vrijednosti s obzirom na način privređivanja jer

se djeca vrlo rano uključuju u privređivanje. Tradicija romskog naroda je i rano stupanje u

brak, sa svega 15 godina, zbog čega djevojčice i dječaci, kako bi osnovali obitelj, napuštaju

školu (Jakić, 2011, str.5).

U posljednjih deset godina došlo je do stalnog porasta aktivnosti u području odgoja i

obrazovanja Roma. Slijedi prikaz nekoliko projekata za pomoć i podršku obrazovanja Roma

na području Republike Hrvatske.

a) Ljetna škola djece Roma

Namjera i potreba Ljetne škole 2009./2010. bila je učvrstiti dosadašnje napore i

uspjehe u vaninstitucionalnom obrazovanju romske djece i mladeži, pružiti im ljetnu

nadopunu godišnjim aktivnostima kako bi održali dugo građen i teško postignuti

interes djece za edukativne programe koje organiziramo, te ih zadržali u radnom

ritmu, uz nadopunu njihovih znanja i vještina (Udruga Roma Zagreba i Zagrebačke

županije, 2010).

b) Projekt "Romska odgojna zajednica"

Kroz projekt, se nastoji podržati i pomoći djeci Roma u jačanju i razvijanju vlastitog

romskog nacionalnog identiteta, vlastitog ponosa, u razvoju poštovanja prema sebi i

40

prema drugima, u ljubavi prema vlastitoj romskoj tradiciji i kulturi te ih odgajati u

vjeri i pomoći im da se uključe u život zajednice ondje gdje žive (Regionalni tjednik 7

plus, 2010).

c) Romski predškolski centar "Ceferino Jimenez Malla"

Centar su osnovali sami Romi uvidjevši koliko je obrazovanje bitno za život njihove

djece. Nakon osnivanja centra povećao se broj djece koja su polazila osnovnu školu.,

poboljšao im se uspjeh, a djeca su počela upoznavati i hrvatski i romski jezik te su

stekla bolje higijenske navike. Glavna ideja programa je priprema djece za redovitu

školu (Bičvić, 2013).

Romi su narod s vrlo bogatom kulturom i tradicijom. Pripadaju najugroženijim skupinama

društva i žive na rubu egzistencije što loše utječe na njihove živote i obrazovanje. Većina

romskih učenika koji pohađaju nastavu, izloženi su diskriminatornom ponašanju i nižoj

kvaliteti nastave. Svako dijete ima pravo na školovanje kako bi kasnije imalo veće

mogućnosti pri zapošljavanju, a kada govorimo o Romima, oni imaju niz velikih problem po

tom pitanju. Mogućnost za unapređenje obrazovanja romskih učenika, leži u programima

visokoškolskih ustanova, pa i programima Europske unije i Republike Hrvatske.

5. STRATEGIJA ZA SMANJENJE SIROMAŠTVA NACIONALNIH MANJINA U EU

Kraj siromaštva zahtijevat će globalnu mrežu suradnje među ljudima koji se nisu nikad susreli

i koji ne moraju nužno vjerovati jedni drugima. jedan dio slagalice relativno je lak. Većina

ljudi na svijetu, ako ih se malo potakne, prihvatila bi činjenicu da su škole, klinike, ceste,

struja, luke, hranjivi sastojci za tlo, čista voda za piće, i tome slično osnovne potrebe za

dostojanstven i zdrav život te za gospodarsku produktivnost. Ljudi bi prihvatili i činjenicu da

je siromašnima možda potrebna pomoć za ispunjavanje osnovnih potreba, ali mogu biti

sumnjičavi prema tome da će svijet smisliti učinkovit način pružanja te pomoći.

41

Ako su siromašni takvi da su lijeni ili imaju pokvarene vlade, kako bi im mogla pomoći

globalna suradnja? Srećom, ta su uvriježena vjerovanja pogrešna i možda tvore samo mali dio

objašnjenja siromaštva. Većina zemalja sa dobrim lukama, bliskim kontaktima s bogatim

svijetom, povoljnom klimom, adekvatnim izvorima energije i bez epidemijskih bolesti izišla

je iz siromaštva. Preostali izazov svijeta nije prevladavanje lijenosti i korupcije, nego

zemljopisne izolacije, bolesti, osjetljivosti na klimatske šokove i tako dalje, s novim

sustavima političke odgovornosti pomoću kojih se to može ostvariti (Sachs, 2007, str.259).

Europa treba, da svi njezini građani imaju aktivnu ulogu u društvu. Različitost njezinih

naroda, regija i konačno zemalja članica Europske unije čini mnogo od njezinog bogatstva.

Od svog nastanka, Europska unija je povezivala socijalne i ekonomske vrijednosti kako bi

osigurala pravedan pristup zapošljavanju i jednaki tretman u životu. Sve zemlje članice dijele

te vrijednosti i njihove su vlade aktivne u stvaranju radnih mjesta, smanjivanju siromaštva i

socijalne uključenosti, pružanju socijalne zaštite i poticanju jednakih mogućnosti (Institut za

javne financije, 2010)

Podržavajući države članice u borbi protiv siromaštva, socijalne isključenosti i diskriminacije

Europska unija nastoji ojačati uključenost i koheziju u europskom društvu te omogućiti svim

građanima jednak pristup mogućnostima i resursima na raspolaganju. Borba protiv siromaštva

i socijalne isključenosti jedan je od specifičnih ciljeva Europske unije i njezinih država

članica u području socijalne politike (Europski parlament, 2013).

Romi su u Republici Hrvatskoj, kao i u mnogim zemljama u kojima žive, zbog slabe

obrazovanosti, neuključenosti u formalne oblike rada, specifičnog načina življenja i drugih

karakteristika, u većoj ili manjoj mjeri marginalizirani: ekonomski, prostorno, kulturološki i

politički. Ocijenivši položaj romske zajednice težim od položaja drugih manjinskih zajednica

u Europi, Vijeće Europe i Europska unija od 1993. godine, a posebice posljednjih desetak

godina, posvećuju osobitu pozornost problematici Roma kao najbrojnijoj nacionalnoj manjini

u Europi te potiču zemlje članice i druge zemlje u regiji na sustavno rješavanje problema

romske zajednice, kako bi se zatečeni jaz što brže prebrodio, a uvjeti življenja Roma

poboljšali. Pri tomu svojim rezolucijama i preporukama apeliraju na multidisciplinarni i

42

sustavni pristup u rješavanju problema na svim područjima, a posebice se zalažu za

ostvarivanje prava djece, žena, omogućavanje stjecanja obrazovanja, osiguravanje

zdravstvene i socijalne zaštite, primjerenog stanovanja, te iskorjenjivanje diskriminacije po

bilo kojoj osnovi, uključujući rasnu, nacionalnu, vjersku i spolnu (Ured za ljudska prava i

prava nacionalnih manjina, 2012, str.1).

U cilju poduzimanja mjera za poboljšanje uvjeta života romske nacionalne manjine i njihovog

uključivanja u društveni i javni život, usporedo s provođenjem Nacionalnog programa za

Rome iz 2003. godine, Republika Hrvatska izrazila je spremnost da zajedno s još nekoliko

europskih zemalja (Bugarska, Češka, Mađarska, Makedonija, Rumunjska, Slovačka, Srbija i

Crna Gora) pristupi Desetljeću za uključivanje Roma 2005.-2015., koje su pokrenuli Svjetska

banka i Institut Otvoreno društvo. Time se ujedno primjenjuju osnovni ciljevi Milenijskog

razvoja Ujedinjenih naroda i Programa socijalnog uključivanja Europske unije na programu

namijenjenom najranjivijoj manjinskoj populaciji u Europi, Romima.

Republika Hrvatska, kao i sve ostale države članice Desetljeća, izradila je svoj Akcijski plan i

preuzima obvezu za njegovo provođenje u narednih deset godina. Akcijski plan za Republiku

Hrvatsku komplementaran je Nacionalnom programu za Rome iz 2003. godine i njime se

potiče rješavanje teškoća s kojima se suočava romska populacija u četiri područja:

obrazovanje, zdravstvo, zapošljavanje i stanovanje. Mjere predviđene u Akcijskom planu

pridonijet će uklanjanju dugogodišnje marginalizacije i diskriminacije romske manjine, te

iskorjenjivanju siromaštva, a shodno gospodarskom razvoju i osiguravanje višeg životnog

standarda. U sva četiri područja posebna pozornost se posvećuje pravima djece i žena,

njihovom obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti, te uključivanju Roma u svekolike oblike rada.

Time Vlada Republike Hrvatske izražava spremnost preuzeti daljnje obveze za svladavanjem

teškoća s kojima se suočava romska nacionalna manjina dugi niz godina, što je slučaj i s

gotovo svim drugim europskim državama (Vlada Republike Hrvatske, 2005, str.2).

Za ostvarenje navedenih prioriteta, u daljnjem tekstu su izložene aktivnosti u okviru četiri

strateška područja: obrazovanje i cjeloživotno učenje, zapošljavanje i pristup zapošljavanju

43

stanovanje i dostupnost energije, te pristup socijalnim naknadama i uslugama, za smanjenje

siromaštva Roma, kao najbrojnije manjinske skupine na području Europske unije.

5.1. Obrazovanje i cjeloživotno učenje

Suvremena istraživanja ekonomskih nejednakosti i siromaštva sve više naglašavaju da se

njihovi ključni uzroci nalaze u području porezne politike, politike radne snage i zapošljavanja,

te posebice obrazovanja i obrazovanosti. Smatra se da buduće tendencije kretanja

nejednakosti i siromaštva, odnosno mogućnosti njihova smanjenja, značajno ovise o

smanjenju razlika u dostupnosti obrazovanja svim dohodovnim kategorijama stanovništva. U

novijoj ekonomskoj literaturi očita je zastupljenost radova koji tretiraju problematiku

obrazovanja i ekonomskih nejednakosti. Neki od njih obrađuju stupanj korelacije između

dohotka stanovništva i obrazovanosti te uz pomoć kvantitativne analize dokazuju da

distribucija dohotka ovisi o obrazovanju (Karaman Aksentijević, 2012, str.144).

Obrazovanje je temeljno ljudsko pravo koje je neophodno za ostvarivanje svih drugih ljudskih

prava. Obrazovanje gradi temelje za "permanentno povezivanje znanja, vještina i sposobnosti

u složen sklop kompetencija potrebnih za uspješno sudjelovanje u društvenome

gospodarskom, kulturnom i političkom životu zajednice". Drugim riječima, obrazovanje je

moćan alat zahvaljujući kojem ekonomski i društveno marginalizirani pojedinci i skupine

mogu izaći iz siromaštva i socijalne isključenosti te punopravno sudjelovati u društvu kao

aktivni građani. Međutim, realnost je ta da postoji začarani krug prema kojem djeca iz

siromašnih obitelji i drugih ranjivih skupina imaju znatno veću vjerojatnost ranijeg napuštanja

obrazovanja, čime su smanjene njihove mogućnosti zapošljavanja i pojačana opasnost od

ostajanja u socijalnoj isključenosti. Danas je milijunima pojedinaca diljem svijeta uskraćeno

obrazovanje, mnogima kao rezultat siromaštva (Farnell, 2012, str.16).

Ako (vrijednosnoj krizi usprkos) prihvatimo tezu da je obrazovanje jedno od osnovnih alata

socijalne promocije, a da upravo studenti slabijeg ekonomskog statusa, studenti iz redova

nacionalnih manjina i imigranti spadaju u tzv. „premalo zastupljene“ skupine u visokom

44

obrazovanju, onda nam jasna postaje društvena perspektiva pripadnika romske nacionalne

manjine. Osim što njihov položaj ujedinjuje niz rizičnih faktora za jednak pristup

obrazovanju, obrazovni sustav nije dovoljno senzibiliziran da bi spriječio asimilaciju koja se u

tom procesu vrlo često događa, pa nam se na pitanje kako postati visokoobrazovan i društveno

ugledan, a pritom ostati Rom, nameće logičan odgovor: vrlo, vrlo teško (Novak, 2008).

Podržavajući države članice u borbi protiv siromaštva, socijalne isključenosti i diskriminacije

Europska unija nastoji ojačati uključenost i koheziju u europskom društvu te omogućiti svim

građanima jednak pristup mogućnostima i resursima na raspolaganju (Smajda, 2014). U 2011.

godini UNDP (Program Ujedinjenih Naroda za razvoj), Svjetska banka i Europska Komisija

provele su istraživanje među 750 romskih domaćinstava i 350 neromskih domaćinstava

smještenih unutar ili u blizini romskih zajednica u 12 zemalja, uključujući Albaniju, Bosnu i

Hercegovinu, Hrvatsku, Bivšu Jugoslavensku Republiku Makedoniju, Crnu Goru i Srbiju.

Rezultati ovog istraživanja, neki od kojih su uvršteni u tabeli koja slijedi, pružaju uvid u

situaciju Roma, kako u odnosu na njihove neromske susjede tako i u odnosu na Rome u

drugim zemljama regije (OSCE, 2013, str.12).

Tablica 7: Obrazovanje Roma i neroma u odabranim zemljama u %, 2011. godine

ZEMLJA

PISMENOST

(dob 16+)

POHAĐANJE

ŠKOLE

(dob 7-15)

POHAĐANJE

ŠKOLE

(dob 16-19)

Romi neromi Romi neromi Romi neromi

Albanija 65% 95% 48% 91% 13% 60%

BIH 82% 97% 61% 96% 15% 72%

Hrvatska 84% 99% 87% 93% 31% 77%

Bivša

JR Makedonija

83% 96% 74% 90% 27% 65%

Crna Gora 73% 99% 55% 94% 13% 61%

Srbija 85% 98% 80% 95% 25% 71%

45

Izvor: Izrada studentice prema podacima OSCE; Ured za demokratske institucije i ljudska

prava 2013, str. 12

U gore prikazanoj tablici možemo vidjeti postotak pismenosti i pohađanja škole Roma i

neroma prema dobi u postocima. Pa je vidljivo da u Srbiji ima najviše pismenih Roma u dobi

od 16 godina i nagore (85%), a najmanje u Albaniji (65%). Što se tiče neroma, rezltati su

daleko bolji. Najviše pismenih neroma ima u Crnoj Gori sa 99%, dok najmanje u Albaniji sa

95%. Situaciju sa pohađanjem škola, možemo vidjeti u drugoj kategoriji navedenoj u tablici.

Može se vidjeti kako je najbolje stanje u Hrvatskoj, gdje postotak od 87% čine Romi u dobi

7-15 godina, dok je najgore stanje u Albaniji sa 48%. Neromska djeca najviše pohađaju školu

u BIH (96%), a najmanje u Makedoniji. I posljednja kategorija, također vezana za pohađanje

škole ali ovaj put u dobi 16-19, najbolje stanje Roma je vidljivo u Hrvatskoj (31%), a

najangore u Albaniji i Crnoj Gori (13%). A pohađanje škole neromske djece, najbolje je u

Hrvatskoj (71%), a najgore u Albaniji (60%).

Romske zajednice očekuju konkretne korake od strane država članica EU u cilju poboljšanja

njihove socijalne i ekonomske integracije, po osnovu sporazuma postignutog u prosincu 2013.

godine, koji je predstavljen kao prvi "pravni instrument" za uključenje Roma na nivou EU.

Taj sporazum predstavlja snažan signal da su države članice voljne rješavati izazovan zadatak

direktne integracije Roma. Na osnovu ranijih izvještaja Europske Komisije, tim sporazumom

poziva se na konkretne mjere u cilju djelotvorne integracije i jačanja Roma, usmjerene na

ostvarivanje pristupa obrazovanju, radnim mjestima, zdravstvenim uslugama i stambenom

smještaju. Prema tom sporazumu, od država članica se traži da štite romske zajednice,

poduzimaju specijalne mjere protiv diskriminacije romskih žena i djece, te smanjenja

siromaštva. U svrhu postizanja tih ciljeva, EU preporučuje da se 28 država članica ne oslanja

isključivo na europske fondove, nego da koriste i državna i privatna sredstva financiranja

(Ciocoiu, 2014).

Uključivanje Roma u obrazovni sustav nije samo moralna dužnost, nego je u interesu država

članica, a posebno onih s velikom populacijom romske zajednice. Romi predstavljaju

značajan i rastući udio radne snage. Prema gore iznesenim činjenicama u EU se počinje

46

vidjeti napredak pružanja obrazovanja Romskom narodu. Međutim, smatram da još mnogo

toga treba biti učinjeno u uključivanju Roma u obrazovanje, kako bi se smanjilo siromaštvo i

kako bi Romi ostvarili adekvatno i ravnopravno sudjelovanje u gospodarstvu i društvu.

5.2. Zapošljavanje i pristup zapošljavanju

Prisutnost kućanstva u kojima niti jedan član nije zaposlen, jedan je od standardnih europskih

pokazatelja socijalne isključenosti. Članovi takovih kućanstva moraju se snalaziti bez prihoda

od zarade i veza sa svijetom rada – što ih čini posebno ranjivima. S druge strane, kućanstva u

kojima postoji više od jedne zaposlene osobe u pravili imaju na raspolaganju značajnu veću

količinu resursa, te su u slučaju gubitka posla jednog od članova još uvijek zaštićeni od

socijalne isključenosti radnim angažmanom ostalih članova (Matković et al 2007, str.43).

Zbog nedovoljnog otvaranja novih radnih mjesta, ima poteškoća u zapošljavanju gotovo svih

kategorija stanovništva, a poglavito onih nižeg stupnja zapošljivosti, npr. mladih osoba bez

radog iskustva, osoba nižeg obrazovnog statusa, dugotrajno nezaposlenih osoba, osoba starije

dobi itd. U teže zapošljive osobe spadaju i pripadnici romske populacije, kako zbog obilježja

koja se vrednuju na tržištu rada (stručno obrazovanje, radno iskustvo itd.), tako i zbog još

uvijek prisutnih predrasuda (Vlada Republike Hrvatske, 2003, str.45).

Traže se odlučne akcije kroz aktivan dijalog sa Romima na nacionalnom i EU nivou. Dok

primarna odgovornost leži na vlastima kao izazov ostaje promjena svijesti većine ljudi kao i

članova romskih zajednica uzimajući u obzir da je socijalna i ekonomska integracija Roma

dvosmjerni proces. Potrebno je da zemlje članice prije svega osiguraju da Romi nisu

diskriminirani nego tretirani kao bilo koji EU građanin osiguravajući ravnopravan pristup

osnovnim pravima kako je to predviđeno u Povelji EU o osnovnim pravima. Uz to, potrebno

je poduzeti akcije kojima će se razbiti začarani krug siromaštva koji se prenosi sa jedne na

drugu generaciju.

47

Europska strategija 2020 cilja na 75% zaposlenost populacije između 20 64 godina. S druge

strane pokazatelji govore o značajnom raskoraku u zapošljavanju između Roma i ostale

populacije. Svjetska banka pokazuje da stopa zaposlenosti među Romima, naročito među

ženama, je manja u odnosu prema neromskoj većini. Stoga zemlje članice trebaju garantirati

Romima puni nediskriminacijski pristup obukama za posao, tržištu radne snage, sredstvima i

inicijativama za samozapošljavanje. U javnom sektoru, posebnu pažnju treba usmjeriti na

zapošljavanje kvalificiranih Roma kao državnih službenika. Agencije za zapošljavanje trebaju

pomoći putem personaliziranih servisa i posredovanja prilikom zapošljavanja (Prava za sve,

2012).

Cilj je dakle, osigurati veće zapošljavanje Roma. Kao konkretan primjer, predstavljen je

projekt "Društveno uključivanje i zapošljavanje Roma kroz biodinamičku poljoprivredu" koji

ima za cilj povećati zapošljivost pripadnika/ica romske nacionalne manjine u Međimurskoj

županiji, kao jedne od najranjivijih marginaliziranih skupina u ovoj regiji, te pridonijeti

njihovoj društvenoj uključenosti kroz stvaranje poticajnog okruženja za socijalno

zapošljavanje. Specifični cilj projekta je izgraditi kapacitete nezaposlenih Roma/Romkinja iz

Međimurske županije za (samo)zapošljavanje i izgraditi održivi model za njihovo

zapošljavanje kroz osnivanje socijalne zadruge za ekološku/biodinamičku poljoprivredu.

Projekt će provoditi udruga Autonomni centar – ACT u periodu od 1. kolovoza 2013. do 1.

kolovoza 2014. Projekt je djelomično financiran iz IPA fondova Europske unije, a provodi se

u suradnji s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje, PU Čakovec, Centrom za socijalnu skrb

Čakovec i udrugom Duga plus iz Čakovca (Međimurska županija, 2013).

Mogu zaključiti kako nezaposlenost ima presudan utjecaj na sudbinu pojedinca i obitelji, a

time i izravan utjecaj na društvo. Europska unija predlaže niz mjera koje bi mogle povećati

zapošljavanje manjina i naposljetku poboljšati njihov socioekonomski položaj, te stvoriti

jednak pristup zapošljavanju za sve. Romska manjina, kao jedna od najranjivijih skupina, još

uvijek ima ograničen i nedostatan pristup tržištu rada, na kojemu su u prilično nepovoljnoj

poziciji zbog loše obrazovne razine, dugotrajne nezaposlenosti i nedostatka radnog iskustva.

Isto tako smatram, da će se projekt koji provodi ACT (Autonomni centar) na području

Međimurske županije, pokazati uspješnim. S obzirom da je poljoprivreda u Međimurju važna

48

djelatnost, edukacijom u tom segmentu djelatnosti omogućit će lakše zapošljavanje i

poboljšati trenutačno stanje Roma kako u Međimurju, tako i šire.

5.3. Stanovanje i dostupnost energije

Romi u Europi žive u daleko lošijim uvjetima nego ostatak stanovništva: uglavnom stanuju u

prenapučenim naseljima loše kvalitete u izoliranim krajevima, bez vode, struje i mokrog

čvora. Život u takvim uvjetima ima negativan utjecaj na njihovo zdravlje. Izloženi su

povećanom riziku od invaliditeta, kroničnih bolesti, a povećan je i rizik od izloženosti

drogama. Pitanje položaja Roma postalo je posebno aktualno u EU nakon iseljavanja Roma iz

Italije i Francuske i vraćanja u Rumunjsku i Bugarsku 2010. godine. Podaci o broju Roma u

Europi nisu ujednačeni i razlike u procjenama idu i do 3,5 milijuna. Jedan od glavnih

problema s kojim se Romi suočavaju na području stanovanja je nedostatak pristojnog

sanitarnog čvora kao što je unutarnji toalet, kupaonica ili tuš. U prosjeku 0,62% Roma nema

pristup "unaprjeđenim" oblicima mokrog čvora u usporedbi sa 31% ostatka populacije koja

živi u izdvojenim naseljima. Situacija je naročito ozbiljna u Rumunjskoj, gdje 69% Roma ali i

većina Rumunja, nema pristup suvremenim izvorima vode, a 88% Roma nema pristup

unaprijeđenim oblicima sanitarnog čvora.

Druge karakteristike stanovanja Roma je prenapučenost, osobito nakon promjene lokacije

putem prisilnog iseljavanja. Ovaj problem je najozbiljniji u Slovačkoj i Mađarskoj gdje u

prosjeku na jednu sobu dolaze dva Roma. Većina Roma koji žive u gradovima, žive u

izdvojenim gradskim kvartovima. Podaci o razini izdvojenosti romskih naselja u balkanskim

zemljama idu od 40% i 50% pa sve do 70% Roma koji žive u izoliranim naseljima. Recimo u

Bugarskoj, više od 70% gradskih Roma živi u izdvojenim naseljima. Nasuprot lošim

primjerima, u mnogim europskim zemljama raste zanimanje za rješavanje pitanja lošeg

smještaja Roma. Primjerice, u Sloveniji 75% romskih kućanstava je reklo da ima pristup

tekućoj vodi, a u Španjolskoj 80% njih je prijavilo da ima zadovoljavajući pristup osnovnim

potrebama. Vrsta smještaja Roma također varira od zemlje do zemlje. Više od 80% Roma u

Bugarskoj živi u pojedinačnim kućama, dok u Češkoj većina živi u stanovima (Centar za

podršku i promociju evropskih integracija, 2012).

49

Pripadnici Roma i drugih skupina građana u Europskoj uniji koje su u lošijem položaju

ubuduće bi trebali živjeti u boljim uvjetima. Za to će se pobrinuti financijska sredstva

Europske unije i regionalnih fondova za koje ubuduće vrijede nova pravila dodjele novca. Za

manjinske skupine, poput Roma bit će moguće da dobiju lakši pristup boljem smještaju u

stambenim jedinicama. Sredstva će se ubuduće moći koristiti za izgradnju socijalnih stanova

ne samo kao do sada u urbanim već i u ruralnim područjima, gdje inače živi veliki broj Roma

(Legović, 2010).

Stanovanje je jedan od najvećih problema koji se tiču Roma. Naselja koja naseljavaju Romi i

druge manjinske skupine, su neadekvatna i bez infrastrukture. Isto tako je poznato da su to

uglavnom brojne obitelji, sa više djece koja žive u uvjetima koji su opasni za zdravlje i

opstanak. Taj problem je prisutan na gotovo svim područjima Europske unije sa romskom

populacijom. To nisu jedini problemi koji se tiču stanovanja. Postoje i drugi, a vezani su uz

ostala prava koja se Romima oduzimaju i time stvaraju nove probleme.

5.4. Pristup socijalnim naknadama i uslugama

U doba socijalizma pretpostavljalo se da socijalna pomoć siromašnima nije potrebna, jer nema

siromašnih. Siromaštvo je ipak postojalo. Za razliku od zemalja Europske unije u kojima

garantirani minimum prihoda označava razinu sredstava potrebnih za preživljavanje, u

Srednjoj i Istočnoj Europi linija siromaštva često je služila kao prag za političku intervenciju.

Usprkos postojećem siromaštvu, u zemljama Srednje i Istočne Europe socijalna je pomoć u

velikoj mjeri bila rezidualna, Sustav je razmrvljen i poklanjano mu je malo važnosti. Većina

naknada označenih kao privremene dohodovne potpore bile su diskrecione, proizlazile su iz

arbitrarnih odluka, praćene su snažnom stigmom i dobivalo ih je malo ljudi od onih koji su na

njih imali pravo. Naime, visok postotak pojedinaca kojima su zaista potrebno ne uspijeva

dobiti takve naknade. Na siromaštvo se gleda kao na patologiju s visokom osobnom

odgovornošću, a ne kao na pomanjkanje prihoda (Sipos, 1995, str.173).

50

Dva temelja politike zapošljavanja i socijalne politike su Europska strategija za zapošljavanje

o stvaranju novih radnih mjesta i strategije za reformu tržišta rada te Socijalna agenda

osmišljena kako bi osigurala da svatko u društvu i u svakoj regiji ima koristi od pogodnosti

rasta Europske unije. Socijalni fond pruža financijsku podršku tim ciljevima. Socijalna

politika na europskoj razini od osnivanja Europske zajednice 1958. godine bila je usmjerena

prije svega na gospodarska pitanja, da bi se kasnije, osobito nakon stupanja na snagu ugovora

o EU 1993. godine, pozornost posvetila izgradnji Europe na socijalnom planu (Majstorović,

2011).

Europska je komisija 2013. donijela „Paket mjera za socijalno ulaganje u rast i koheziju” koji

će pomoći Europskoj uniji u postizanju uključivog rasta do 2020. U paketu se utvrđuje okvir

politike i predlažu konkretne aktivnosti koje države članice trebaju poduzeti na razini EU-a,

kao i smjernice za korištenje financijskih sredstava EU-a za potporu reformama. Njime se

rješavaju problemi kao što su razbijanje začaranog kruga djece u nepovoljnom položaju,

demografsko starenje, aktivno uključivanje ljudi isključenih s tržišta rada, beskućništvo,

usluge socijalne skrbi od općeg interesa te dugoročna skrb i zdravstvena zaštita. Socijalno

ulaganje jedna je od zadaća socijalne politike, uključujući socijalnu zaštitu i stabilizaciju

gospodarstva (Europska Komisija, 2013, str.14).

Sustavi socijalne zaštite država članica su uspostavljeni kako bi se upravljalo manjinskim

pitanjima, obiteljskim prilikama, nezaposlenošću, narušenim zdravljem i invaliditetom. Kako

je već poznato, životni standard većine Roma je izrazito nizak. Niska razina obrazovanja,

smanjena dostupnost zdravstvene zaštite, stanovanje u vrlo lošim uvjetima, te niska stopa

zaposlenosti samo su neki čimbenici koji doprinose ovisnosti o socijalnoj, tj. društvenoj skrbi.

Međutim, usprkos ovim činjenicama smatram da se percepcija o Romima pa tako i ostalim

manjinama kao siromašnom narodu treba promijeniti.

51

6. ZAKLJUČAK

Namjera diplomskog rada bila je analizirati postojanje različitih etničkih manjina u Europi, te

njihova definiranja i doći do odgovora, što zapravo uzrokuje njihovo siromaštvo. Pojam

etničke manjine shvaćen je kao pojam koji se odnosi na položaj skupine u sociološkom smislu

riječi i postojanje razlikovnih svojstava u odnosu na ostale skupine u društvu. Činjenica je, da

je Europa etnički raznolika, te da u gotovo svakoj državi postoje skupine koje se etnički

razlikuju od većinskog naroda određene države, postavlja se pitanje tko se smatra

pripadnikom manjina, koliko ih je i gdje žive. Tako primjerice u Hrvatskoj od ukupno 4 284

889 stanovnika 2011. godine, 328 738 čine pripadnici nacionalnih manjina, odnosno 7,71 %.

Iako pojedine europske zemlje ne priznaju status manjine određenim manjinskim skupinama

na svom podrčju, većina je europskih država ipak prepoznala etničnost svoje države te se

posvetila zaštiti manjina.

Budući da zaštita manjina pripada nadležnosti države koju manjine nastanjuju, državljanstvo

ili dugoročna prisutnost na području neke države tradicionalni su kriteriji definiranja

nacionalne manjine. Nikog se ne može natjerati da pripada određenoj društvenoj skupini, čak i

kada ga drugi vide kao takvog. Stoga, kada pripadnici određene manjinske skupine ne

pokazuju volju za održavanjem vlastitih kulturalnih specifičnosti, ne postoje mjere kojima se

može inzistirati na očuvanju njihove društvene skupine. Zajedničko obilježje koje još više

dijeli pojedine etničke manjine, je to da se pravo na različitost, u stvarnosti ne provodi

učinkovito.

Prilikom potrage za demokratskim rješavanjem problema nacionalnih manjina i njihovog

odnosa sa većinskim stanovništvom, naglasak se stavlja na kulturna stanja čijim bi utjecajem

došlo do promjene ukupne atmosfere društva. Stoga je cilj stvoriti kulturno ozračje koje će

razviti toleranciju i potaknuti na rješavanje problema etničkih manjina. Republika Hrvatska se

također našla pred velikim izazovom zaštite i smanjenja siromaštva nacionalnih manjina, koje

na njezinim prostorima žive već stoljećima. Zaštita i ostvarivanje slobode za pripadnike

nacionalnih manjina odražavalo je stupanj demokratičnosti društva, ali i jedan od bitnih uvjeta

za uključivanje u zajednicu Europe.

52

Dok se pojam zaštite manjina odnosi na manjinske skupine bez obzira na status i veličinu,

prepreke integraciji su najozbiljnije glede skupine kao što su Romi. Praćenje smanjenja

siromaštva nacionalnih manjina jasno je pokazalo da i uz znatne političke i financijske

investicije, postoji veliki jaz između Roma i većinskog stanovništva. Romi, s populacijom

oko deset milijuna, koji su raspršeni diljem kontinenta, najbrojnija su manjina u Europi.

Većina romskog naroda živi u zemljama Srednje i Istočne Europe, koje su već članice

Europske unije, te u zemljama Jugoistočne Europe. Romi su i jedna od najranjivijih skupina u

Europi. Romi u svim aspektima života lošije stoje od prosjeka.

Nepovoljan položaj romske zajednice općenito je prepoznat kao problem na nacionalnoj i

međunarodnoj razini, a iznimno širok raspon inicijativa razvijen je kako bi se takva situacija

poboljšala i riješila, premda se do pozitivnih promjena sporo stiže. Uz pristanak zemalja da

sudjeluju u "Desetljeću za uključivanje Roma", stvorene su nove prilike da vlade sudjeluju i

surađuju u rješavanju problema s kojima se suočava romski narod. Veoma nizak nivo

obrazovanja među Romima pretvara se u isključenost iz tržišta rada i posljedično u

ekonomske gubitke. Stoga je od iznimne važnosti ulagati u obrazovanje Roma, jer riješiti

nesklad u obrazovanju predstavlja i ekonomski nužan izbor.

Na važnost ove činjenice upućuju podaci iz 2011. godine, kada su UNDP, Svjetska banka i

Europska Komisija provele istraživanje među romskim i neromskim domaćinstvima u 12

zemalja, uključujući i zemlje koje nisu članice EU ali u kojima je visoka koncentracija

romskog stanovništva. Najgora situacija je u Albaniji u kojoj ima 65% nepismenih Roma u

dobi od 16 i više, samo 48% njih pohađa škole u dobi od 7-15 godina, te 13% njih pohađa

školu u dobi od 16-19 godina.

Postizanje zacrtanih ciljeva zahtijeva sveobuhvatan pristup koji će međusobno povezivati

mjere i intervencije u različitim područjima. Tako su mjere usmjerene na zapošljavanje blisko

su povezane s mjerama usmjerenim na obrazovanje, mjere usmjerene na obrazovanje,

zdravstvenu i socijalnu skrb u uskoj su vezi s mjerama za rješavanje statusnih pitanja, mjere

za poboljšanje zdravstvene slike romske populacije povezane su s mjerama za poboljšanje

53

uvjeta stanovanja. Provedba svih mjera zahtijeva dobru koordiniranost tijela i sektora ali i

aktivnu uključenost same romske zajednice.

Borba protiv siromaštva, ne samo nacionalnih manjina nego i ostatka čovječanstva, postala je

prioritet na globalnoj razini. U toj se borbi sve veći naglasak stavlja na osiguranje jednakih

mogućnosti za sve. Mnogo je čimbenika koji pokazuju na to koliko je neka zemlja siromašna.

To je u prvom redu nezaposlenost, pogotovo dugotrajna isključenost iz svijeta rada. Tako je

2012. godine u EU-27, najveća stopa nezaposlenosti zabilježena u Španjolskoj sa 25,0%, u

Grčkoj sa 24,3% i Portugalu sa 15,9%. Istu stopu nezaposlenosti sa Portugalom dijeli i

Hrvatska koja u to vrijeme nije bila članica EU.

Da bi se stvari počele mijenjati, potrebno je možda prije svega, buđenje svijesti ljudi o

njihovoj odgovornosti. U tom procesu, značajnu ulogu trebaju imati građani, koji trebaju

započeti promjene za globalnu demokratizaciju, jer je ona neophodna za ostvarenje globalne

pravednosti, kako bi bila zajamčena temeljna ljudska prava. Dokle god države više vode

računa o tome koja će od njih biti bolje naoružana ili koja će proizvesti novo nuklearno

oružje, dotle će ne samo biti više siromašnih, nego će njihov broj rasti i rasti. Ovakva situacija

ne samo da će dovesti do propadanje većeg dijela stanovništva, već će se ovakvim potezima

svijet suočiti sa još većim i težim posljedicama koje će uzrokovati narušavanje same

egzistencije ljudi, a najviše manjina i ljudi u nerazvijenim zemljama. Može se zaključiti da u

mnogim razvijenim europskim državama nacionalni problemi nisu riješeni na potpuni i

zadovoljavajući način, a uzroci, kako ekonomski, politički i socijalni, su različiti u gotovo

svim zemljama.

54

LITERATURA

KNJIGE

1. Karaman Aksentijević N 2012, Ljudski potencijali i ekonomski razvoj, Sveučilište u

Rijeci, Ekonomski fakultet, Rijeka

2. Matković T, Dobrotić I, Hromatko A, Japec L, Šućur Z 2007, Kvaliteta života u

Hrvatskoj:Regionalne nejednakosti, program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDTP)

u Hrvatskoj, Zagreb

3. Sachs J 2007, Kraj siromaštva: ekonomske mogućnosti našeg doba, Algoritam,

Zagreb

4. Šućur Z, Matković T, Štulhofer A, Šverko B, Bejaković P, Papa J, Pastuović N,

Škegro M 2006, Siromaštvo, nezaposlenosti socijalna isključenost, Program

Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) u Hrvatskoj, Zagreb

INTERNET IZVORI

1. Babić D, Bagić D, Gjenero D, Ivanović M, Mikić Lj, Petričušić A, Roksandić D, Šalaj

B, Tatalović S, Tolnauer A, Vilović G 2012, Multietičnost, povratak, razvoj, Institut

Stine, pogledano 18.3.2014.,

<http://www.stina.hr/download/brosura_2012.pdf>

2. Bartl F 2007, Faktori siromaštva, Community Empowerment Collective, pogledano

6.4.2014.,

<http://cec.vcn.bc.ca/gcad/modules/emp-pvsb.htm>

3. Bejaković P 2010, Siromaštvo, nejednakost i socijalna isključenost u Europskoj uniji i

Hrvatskoj, Institut za javne financije, pogledano 18.3.2014.,

<http://www.ijf.hr/Eu2/Bejakovic.pdf>

4. Bejaković P 2005, Siromaštvo, Institut za javne financije, pogledano 1.4.2014.,

<http://www.ijf.hr/pojmovnik/siromastvo.htm>

5. Bičvić M 2013, Integracija romske djece u hrvatski obrazovni sustav – obrazovanje

kao korak prema boljem životu, kultura u Osijeku, pogledano 8.4.2014.,

<http://www.kultura-osijek.com/kulturne-razlicitosti/item/529-integracija-romske-

djece-u-hrvatski-obrazovni-sustav-%E2%80%93-obrazovanje-kao-korak-prema-

boljem-zivotu>

55

6. Boombar, 2011, Diskriminacija na radnom mjestu, pogledano 4.4.2014.,

<http://www.boombar.org/a/diskriminacija.pdf>

7. Centar za podršku i promociju evropskih integracija, 2012, Romi u EU imaju loše

uslove stanovanja, pogledano 23.4.2014.,

<http://ceppei.ba/bos/index.php?option=com_content&view=article&id=8997&Itemid

=72>

8. Centar za podršku i promociju evropskih integracija, 2009, Češka:Kvalitet življenja

veća briga od siromaštva, pogledano 11.6.2014.,

<http://www.ceppei.ba/bos/index.php?option=com_content&view=article&id=2969:e

kakvalitet-ivljenja-vea-briga-od-siromatva&catid=34:tragom-vijesti&Itemid=37>

9. Cenzura plus, 2014, Politika zaštite nacionalnih manjina, pogledano 30.3.2014.,

<http://www.cenzura.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=381:politi

ka-zatite-nacionalnih-manjina-&catid=103:najave-radio-emisija&Itemid=280>

10. Ciocoiu P 2014, EU pokrenula prvi 'pravni instrument' za integraciju Roma, Setimes,

pogledano 20.4.2014.,

<http://www.setimes.com/cocoon/setimes/xhtml/bs/features/setimes/features/2014/02/

21/feature-02>

11. Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, 2014, Stanje hrvatskih manjina u

inozemstvu, pogledano 24.3.2014.,

<http://www.mvep.hr/hr/hmiu/hmiu/stanje-manjina/>

12. European Commission, 2014, Zapošljavanje i socijalna situacija: Unatoč prvim

znacima oporavka, tromjesečno izvješće ne ukazuje na znatna poboljšanja, pogledano

26.3.2014.,

<http://europa.eu/rapid/press-release_IP-14-346_hr.htm>

13. Europska Komisija, 2013, Zapošljavanje i socijalna pitanja, Europska unija,

pogledano 25.4.2014.,

<http://europa.eu/pol/pdf/flipbook/hr/employment_hr.pdf>

14. Europski parlament, 2013, Borba protiv siromaštva, socijalne isključenosti i

diskriminacije, pogledano 15.4.2014.,

<http://www.europarl.europa.eu/aboutparliament/hr/displayFtu.html?ftuId=FTU_5.10.

9.html

15. Eurostat, 2014, Unemployment rate, pogledano 2.4.2014.,

<http://epp.eurostat.ec.europa.eu/statistics_explained/index.php?title=File:Unemploy

ment_rate,_2001-2012_(%25).png&filetimestamp=20140108102114>

56

16. Eurostat, 2014, People at risk of poverty or social exclusion by age group, pogledano

2.4.2014.,

<http://epp.eurostat.ec.europa.eu/statistics_explained/index.php?title=File:People_at_r

isk_of_poverty_or_social_exclusion_by_age_group,_2012.png&filetimestamp=20131

203134426>

17. Farnell T 2012, Jednake prilike u obrazovanju u globalnoj perspektivi, Institut za

razvoj obrazovanja, pogledano 16.4.2014.,

<http://www.iro.hr/userdocs/File/Publikacije/Jednake_prilike_u_obrazovanju.pdf>

18. Index.hr, 2013, Sirtomaštvo talijanskih obitelji doseglo novi rekord, pogledano

10.6.2014.,

<http://www.index.hr/vijesti/clanak/siromastvo-talijanskih-obitelji-doseglo-novi-

rekord/719121.aspx>

19. Inkluzijakurs, Uzroci i posljedice siromaštva i isključenosti, pogledano 6.4.2014.,

<http://www.inkluzijakurs.info/modul.php?headerbar=4&m=5&p=30&t=b&kp=0>

20. Internetska biblioteka, 2014, Zašto u bogatom svijetu ima tako mnogo siromašnih?,

pogledano 4.4.2014.,

<http://wol.jw.org/hr/wol/d/r19/lp-c/102007162>

21. Institut za javne financije, 2010, Izgradnja socijalne Europe, pogledano 15.4.2014.,

<http://www.ijf.hr/socijalna_ukljucenost/hr/socijalna-ukljucenost>

22. Jakić M 2011, Obrazovanje Roma – usporedba Republike Hrvatske s Republikom

Slovenijom,Pedagogija, pogledano 8.4.2014.,

<http://www.pedagogija.hr/ekvilibrij/pdf/obrazovanje-roma-usporedba-republike-

hrvatske-s-republikom-slovenijom.pdf>

23. Klemens L 1995, Leksikon etničkih manjina u Europi, Srpsko cincarsko društvo

Lunjina, pogledano 18.3.2014.,

<http://dokumenta.scd-lunjina.org/free/Leksikon_manjina_Evrope.pdf>

24. Legović A 2010, EU gradi kuće za Rome, Deutsche Welle, pogledano 24.4.2014.,

<http://www.dw.de/eu-gradi-ku%C4%87e-za-rome/a-5592380-1>

25. Lovaković A 2013, Suočeni sa diskriminacijom, Romi se bore za uspeh, Setimes,

pogledano 6.4.2014.,

<http://www.setimes.com/cocoon/setimes/xhtml/sr_Latn/features/setimes/features/201

3/04/15/feature-02>

57

26. Majstorović I 2011, Zapošljavanje i socijalna pitanja, Entereurope, pogledano

25.4.2014.,

<http://www.entereurope.hr/page.aspx?PageID=106>

27. Međimurska županija, 2013, Predstavljanje projekta “Društveno uključivanje i

zapošljavanje Roma kroz biodinamičku poljoprivredu”, pogledano 22.4.2014.,

<http://www.medjimurska-zupanija.hr/europske-integracije/predstavljanje-projekta-

drustveno-ukljucivanje-i-zaposljavanje-roma-kroz-biodinamicku-poljoprivredu>

28. Mesić M 2013, Pojam nacionalnih manjina i njihovo političko predstavljanje: slučaj

Hrvatske, Hrčak srce, pogledano 20.3.2014.,

<http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=164716>

29. Novak J 2008, Romi i Romkinje u visokom obrazovanju ili dok temelji klize, Institut za

razvoj obrazovanja, pogledano 19.4.2014.,

<http://www.iro.hr/hr/razvoj-visokog-obrazovanja/pravo-na-

obrazovanje/kolumna/romi-i-romkinje-u-visokom-obrazovanju/>

30. Open socitety institute, 2007, Ravnopravan pristup Roma kvalitetnom odgoju i

obrazovanju, pogledano 10.4.2014.,

<http://www.opensocietyfoundations.org/sites/default/files/croatia2_20071217_0.pdf>

31. Petričušić A 1993, Zaštita prava manjina u Europskoj uniji: Izvori dvostrukih mjerila

za zemlje članice i kandidatkinje, Hrvatska znanstvena bibliografija, pogledano

25.3.2014.,

<https://bib.irb.hr/datoteka/418126.PRAVA_MANJINA_U_EUROPSKOJ_UNIJI_Pe

tricusic.pdf>

32. Petričušić A 2009, Izgradnja građanske političke kulture-dugoročni okvir za

prihvaćanje i promicanje manjinskih prava, Academia, pogledano 23.3.2014.,

<http://www.academia.edu/2541084/Izgradnja_gradanske_politicke_kulture_-

_dugorocni_okvir_za_prihvacanje_i_promicanje_manjinskih_prava>

33. Regionalni tjednik 7 plus, 2010, Projekt "Romska odgojna zajednica", pogledano

8.4.2014.,

<http://regionalni.com/aktualno/novosti/projekt-romska-odgojna-zajednica-763/>

34. Prava za sve 2012, Evropski standardi u inkluziji Roma, pogledano 22.4.2014.,

<http://www.pravazasve.ba/publikacije-bs/docs-

bs/Evropski_standardi_u_inkluziji_Roma.pdf>

58

35. Smajda L 2014, Borba protiv siromaštva, socijalne isključenosti i diskriminacije,

Europski parlament, pogledano 20.4.2014.,

<http://www.europarl.europa.eu/aboutparliament/hr/displayFtu.html?ftuId=FTU_5.10.

9.html>

36. Spasovska V 2013, Siromašni Romi - europski problem, Deutsche Welle, pogledano

6.4.2014.,

<http://www.dw.de/siroma%C5%A1ni-romi-europski-problem/a-16616708>

37. Šimonović-Einwalter T, Petričušić A 2013, Priručnik o ljudskim pravima s naglaskom

na zaštiti prava nacionalnih manjina, Centar za mirovne studije, pogledano

26.3.2014.,

<http://www.cms.hr/o-nama/prirucnik-o-ljudskim-pravima-s-naglaskom-na-zastiti-

prava-nacionalnih-manjina>

38. Šlezak H 2010, Demogeografska i sociokulturna obilježja romske populacije u

Međimurju, Hrvatska znanstvena bibliografija, pogledano 24.3.2014.,

<http://bib.irb.hr/datoteka/568319.Magistarski_rad_Hrvoje_Slezak.pdf>

39. Šućur Z 2001, Siromaštvo: Teorije, koncepti i pokazatelji, Revija za socijalnu politiku,

pogledano 1.4.2014.,

<http://www.rsp.hr/ojs2/index.php/rsp/article/view/208/212>

40. Telišman Ž 2012, Svaki peti Nijemac pogođen siromaštvom, Deutsche Welle,

pogledano 10.6.2014.,

<http://www.dw.de/svaki-peti-nijemac-pogo%C4%91en-siroma%C5%A1tvom/a-

16326578>

41. Turčin K 2013, Dramatičan pad standarda u pet godina 100.000 Hrvata postalo je

siromašno, Jutarnji.hr, pogledano 10.6.2014.,

<http://www.jutarnji.hr/siromastvo-u-hrvatskoj--u-5-godina-100-000-hrvata-postalo-

je-siromasno--/1082557/>

42. Udruga Roma Zagreba i Zagrebačke županije, 2010, Ljetna škola 2009./2010. -

očuvanje tradicijskih kultura Roma, pogledano 8.4.2014.,

<http://www.umrh.hr/Novo/Projekti_programi/ljetnaskola.htm>

43. Ured za demokratske institucije i ljudska prava, 2013, Regionalni izvještaj o borbi

protiv diskriminacije i učešću Roma u procesu donošenja odluka na lokalnom nivou,

pogledano 19.4.2014.,

<http://www.osce.org/bs/odihr/102084?download=true>

59

44. Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, 2012, Nacionalne manjine u

Republici Hrvatskoj, pogledano 24.3.2014.,

<http://www.uljppnm.vlada.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=9&I

temid=51>

45. Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, 2012, Nacionalna strategija za

uključivanje Roma, za razdoblje od 2013. do 2020.godine, pogledano 27.3.2014.,

<http://www.ured-ravnopravnost.hr/site/images/pdf/64.-16.pdf>

46. Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, 2012, Strategija za integraciju

Roma u EU, pogledano 27.3.2014.,

<http://www.uljppnm.vlada.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=59:s

trategija-za-integraciju-roma-u-eu&catid=2:novosti>

47. Vlada Republike Hrvatske, 2005, Akcijski plan desetljeća za uključivanje Roma 2005.-

2015., pogledano 16.4.2014.,

<http://www.romadecade.org/cms/upload/file/9296_file12_croatia-ap-

desetlje%25C4%2587a-hr.pdf>

48. Vlada Republike Hrvatske 2003, Nacionalni program za Rome, Udruga Roma

Zagreba i Zagrebačke županije, pogledano 20.4.2014.,

<http://www.umrh.hr/Nacionalni%20program%20za%20Rome.pdf>

ZNANSTVENI ČLANCI

1. Alam A, Murthi M, Yemstov R, Murrugarra E, Dudwick N, Hamilton E, Tiongson E

2006, Growth, poverty and inequaliti: Easter Europe and Fformer soviet union,Hrčak

srce, pogledano 4.4.2014.,

<http://hrcak.srce.hr/search/?q=GROWTH%2C+POVERTY+AND+INEQUALITY%3A

+EASTERN+EUROPE+AND+FORMER+SOVIET+UNION>

2. Cekota J, Trentini C 2011, The educational attainment, labour market participation and

living conditions of young Roma in Bulgaria, Hungary and Romania, UNECE, ECE

Discussion Papers Series, pogledano 8.4.2014.,

<http://web.a.ebscohost.com/bsi/detail?vid=3&sid=20a1f6e1-e806-4500-9980-

e1d70cd3467e%40sessionmgr4002&hid=4107&bdata=JnNpdGU9YnNpLWxpdmU%3d#

db=eoh&AN=1269411>

60

3. Čačić-Kumpes J, Kumpes J 2005, Etničke manjine: elementi definiranja i hijerarhizacija

prava na razliku, Hrčak srce, pogledano 18.3.2014.,

<http://hrcak.srce.hr/4775>

4. Družić-Ljubotina O, Kletečki-Radović M 2011, Siromaštvo i socijalni rad: Koliko je

siromaštvo doista tema socijalnog rada?,Hrčak srce, pogledano 4.4.2014.,

<http://hrcak.srce.hr/search/?q=SIROMA%C5%A0TVO+I++SOCIJALNI+RAD%3A+K

OLIKO++JE+SIROMA%C5%A0TVO+DOISTA++%C2%BBTEMA%C2%AB+SOCIJ

ALNOG++RADA%3F>

5. Fesus G, Ostlin P, McKee M, Adany R 2012, Policies to improve the health and well-

being of Roma people: The European experience, Health Policy, Vol. 105, Issue 1,

pogledano 7.4.2014.,

<http://web.b.ebscohost.com/bsi/detail?sid=bdc2f135-0d1f-4536-957f-

644ee48548f0%40sessionmgr111&vid=1&hid=118&bdata=JnNpdGU9YnNpLWxpdmU

%3d#db=bth&AN=73765682>

6. Goldston J 2002, Roma Rights, Roma Wrongs, Foreign Affairs, Vol. 81, Issue 2,

pogledano 11.4.2014.,

<http://web.b.ebscohost.com/bsi/detail?sid=40a10be5-b831-44f8-af45-

5642c6e49d91%40sessionmgr110&vid=1&hid=118&bdata=JnNpdGU9YnNpLWxpdmU

%3d#db=bth&AN=6249426>

7. Harding E, Eleanor B 2008, The eternal minority, New Internationalist, Issue 408,

pogledano 7.4.2014.,

<http://web.ebscohost.com/ehost/pdfviewer/pdfviewer?sid=48ac2355-634a-4626-84cc-

0c57ad181630%40sessionmgr12&vid=2&hid=27>

8. Milsher S, Ficher M 2011, On labour market discrimination against Roma in South East

Europe, Vol. 90, Issue 4, Papers in Regional Science, pogledano 10.4.2014.,

<http://web.a.ebscohost.com/bsi/detail?sid=9eaecdb6-e253-4c17-9e66-

1bc4a926ddde%40sessionmgr4003&vid=1&hid=4207&bdata=JnNpdGU9YnNpLWxpdm

U%3d#db=bth&AN=66953233>

9. Olah G, Olah S, Flora G, Szekedi L 2011, Poverty and living. Romapoor neighborhoods

in Romania and Hungary, Annals of the University of Oradea, Economic Science Series,

pogledano 10.4.2014.,

<http://web.b.ebscohost.com/bsi/detail?sid=84368c84-9ae2-4b56-91ca-

f69fb9b9a3d0%40sessionmgr111&vid=1&hid=118&bdata=JnNpdGU9YnNpLWxpdmU

%3d#db=bth&AN=69878615>

61

10. Raduški N 2008, Položaj nacionalnih manjina u razvijenim evropskim zemljama, Hrčak

srce, pogledano 21.3.2014.,

<http://hrcak.srce.hr/search/?q=Polo%C5%BEaj+nacionalnih+manjina+u+razvijenim+evr

opskim+zemljama>

11. Sipos S 1995, Obiteljske naknade i pomoć siromašnima u Srednjoj i Istočnoj Europi,

Hrčak srce, pogledano 24.4.2014.,

<http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=46833>

12. Volkert J 2006, European Union Poverty Assessment: A Capability Perspective, Journal

of Human Development, Vol. 7, No. 3, pogledano 26.3.2014.,

<http://web.b.ebscohost.com/bsi/pdfviewer/pdfviewer?sid=58028c04-66bb-4773-8d60-

60c6c802f745%40sessionmgr115&vid=4&hid=112>

62

POPIS TABLICA

R.B. NASLOV TABLICE STR.

1. Nacionalne manjine u Hrvatskoj u % 2011. godine 16

2. Postotak osoba koje prihvaćaju da pripadnici manjina žive u Hrvatskoj

od 1995. do 2012. godine

17

3. Postotak osoba koje prihvaćaju da s pripadnicima manjina stupe u

rodbinske odnose od 1995. do 2012. godine

18

4. Hrvatske manjine u europskim zemljama, 2011. godine 19

5. Osobe u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti prema dobnoj

skupini u % , 2012. godine

22

6. Stopa nezaposlenosti u zemljama EU, u % od 2006. do 2012. godine 24

7. Obrazovanje Roma i neroma u odabranim zemljama u %, 2011. godine 44

63

(Primjer sadržaja "Izjave" koju potpisanu student "stavlja" na kraju teksta diplomskog rada iza "Literature", "Popisa ilustracija" i "Priloga".)

IZJAVA

kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom UZROCI SIROMAŠTVA

NACIONALNIH MANJINA U EU izradila samostalno pod voditeljstvom prof.dr.sc. Nade

Karaman Aksentijević, a pri izradi diplomskog rada pomagao mi je i asistent Zoran Ježić. U

radu sam primijenila metodologiju znanstvenoistraživačkog rada i koristila literaturu koja je

navedena na kraju diplomskog rada. Tuđe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i zakonitosti

koje sam izravno ili parafrazirajući navela u diplomskom radu na uobičajen, standardan način

citirala sam i povezala s korištenim bibliografskim jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog

jezika.

Također, izjavljujem da sam suglasna s objavom diplomskog rada na službenim stranicama

Fakulteta.

Studentica

Mirna Halić

63