Vampirski dnevnici: Borba 7

1

“Damone!”Ledeni vjetar joj je šibao kosom po licu, trgao njezin lagani

džemper. Hrastovo lišće se kovitlalo među redovima granitnih nadgrobnih spomenika, a grane stabala zaplitale se u divljem zanosu. Elenine ruke su bile hladne, usnice i obrazi ukočeni od studeni, ali ona je stajala prkoseći urlajućem vjetru, vičući u njega.

“Damone!”To nevrijeme je bilo iskazivanje njegove Moći, s ciljem da

je preplaši. Neće uspjeti. Pomisao da je ta ista Moć okrenuta protiv Stefana pobudila je u njoj žestoki bijes koji je plamtio protiv vjetra. Ako je Damon učinio nešto Stefanu, ako ga je Damon ozlijedio…

“Proklet bio, odgovori mi!” vikala je prema hrastovima koji su obrubljivali groblje.

Uveo hrastov list poput smežurane smeđe ruke doplovio je po zraku do njezina stopala, ali odgovora nije bilo. Nebo iznad nje bilo je sivo poput stakla, sivo kao nadgrobni spomenici koji su je okruživali. Elena je osjetila kako je bijes i razočaranje peku u grlu i klonula je. Bila je u krivu. Damon ipak nije bio ovdje; bila je sama s vjetrom koji je urlao.

8 L. J. Smith

Okrenula se – i zgrozila se.Bio je točno iza nje, toliko blizu da je njezina odjeća lagano

dotakla njegovu dok se okretala. Na toj udaljenosti trebala je osjetiti drugo ljudsko biće kako tamo stoji, trebala je osjetiti toplinu njegova tijela ili ga čuti. No, Damon, naravno, nije bio ljudsko biće.

Ustuknula je nekoliko koraka unatrag prije negoli se uspjela zaustaviti. Svi instinkti koji su mirovali dok je vikala u silinu vjetra sada su je preklinjali da pobjegne.

Stisnula je šake. “Gdje je Stefan?”Crta se pojavila između Damonovih tamnih obrva. “Koji

Stefan?”Elena je zakoračila prema naprijed i pljusnula ga.Nije promislila prije nego što je to učinila, a nakon toga jedva

je mogla povjerovati što je napravila. No bila je to dobra, teška pljuska iza koje je stajala sva snaga njezina tijela, a Damonova glava je poletjela u stranu. Dlan ju je zapekao. Stajala je, poku-šavajući smiriti dah i promatrala ga.

Bio je odjeven kao i prvi puta kada ga je vidjela, u crno. Mekane crne čizme, crne traperice, crni džemper i kožna jakna. I bio je nalik na Stefana. Nije znala kako joj je to ranije promaklo. Imao je istu tamnu kosu, istu blijedu kožu, izgledao je dobro na isti uznemiravajući način. No, njegova kosa je bila crna, nije bila valovita i oči su mu bile crne kao ponoć, a usta okrutna.

Polagano je okrenuo glavu kako bi je pogledao, a ona je vidjela kako mu se krv penje u obraz po kojem ga je pljusnula.

“Ne laži mi”, rekla je, a glas joj je podrhtavao. “Znam tko si ti. Znam što si. Ti si sinoć ubio gospodina Tannera. A sada je Stefan nestao.”

“Doista?”“Znaš da je tako!”

Vampirski dnevnici: Borba 9

Damon se nasmijao, a onda se istog trena okrenuo.“Upozoravam te; ako si ga ozlijedio—”“Onda, što?” rekao je. “Što ćeš onda učiniti, Elena? Što ti

možeš učiniti, protiv mene?”Elena je zašutjela. Prvi put je shvatila da je vjetar oslabio.

Dan je pogubno utihnuo oko njih dok su stajali nepomično u središtu nekog velikog prstena moći. Izgledalo je kao da je sve povezano s njim, olovno nebo, hrastovi i grimizne bukve, čak i samo tlo, kao da iz svega toga crpi svoje Moći. Stajao je s glavom lagano zabačenom unazad, a oči su mu bile nedokučive i ispunjene neobičnim svjetlima.

“Ne znam,” prošaptala je, “ali naći ću nešto. Vjeruj mi.”Iznenada se nasmijao, a Elenino srce se trgnulo i počelo jako

udarati. Bože, bio je prelijep. Zgodan je bila preslaba i preblijeda riječ. Kao i obično, smijeh je trajao samo trenutak, ali čak i kada su mu se usnice uozbiljile, ostavio je traga u njegovim očima.

“Doista ti vjerujem”, kazao je, opuštajući se, gledajući unaokolo po groblju. Zatim se okrenuo i ispružio ruku prema njoj. “Ti si predobra za mog brata”, rekao je nehajno.

Elena je poželjela udarcem odgurnuti njegovu ruku, no nije ga željela ponovo dodirnuti. “Reci mi gdje je.”

“Kasnije, možda – uz cijenu.” Povukao je ruku, neposredno nakon što je Elena uočila da je na njoj nosio prsten poput Stefanova: srebrni s kamenom lapis lazuli. Zapamti to, pomislila je naglo. To je važno.

“Moj brat”, nastavio je, “je budala. Misli da si zato što izgledaš kao Katherine slaba i da te je poput nje lako zavesti. No griješi. Mogao sam osjetiti tvoj bijes s druge strane grada. Mogu ga osjetiti i sada, bijelu svjetlost poput pustinjskog sunca. Elena, ti imaš snagu, čak i ovakva kakva si. No, mogla bi biti puno moćnija…”

10 L. J. Smith

Zurila je u njega bez razumijevanja, nije joj se sviđala pro-mjena teme. “Ne znam o čemu govoriš. A i kakve to veze ima sa Stefanom?”

“Govorim o Moći, Elena.” Iznenada je zakoračio bliže njoj, njegove oči usredotočene na njezine, njegov glas blag i ustrajan. “Iskušala si sve i ništa te nije zadovoljilo. Ti si djevojka koja ima sve, ali uvijek je postojalo nešto izvan tvog dosega, nešto što očajnički trebaš i ne možeš imati. To je ono što ti nudim. Moć. Vječni život. I osjećaje koje nikad prije nisi doživjela.”

Onda je doista shvatila, a gnjev joj je nabujao u grlu. Gušila se od užasa i odbojnosti. “Ne.”

“Zašto ne?” prošaptao je. “Zašto ne pokušaš, Elena? Budi iskrena. Zar ne postoji dio tebe koji to želi?” Njegove tamne oči bile su pune bijesa i žestine koji su je prikovali, onemo-gućavajući joj da skrene pogled. “Mogu probuditi stvari koje su spavale u tebi cijeli tvoj život. Dovoljno si snažna da živiš u tami, da uživaš u njoj. Možeš postati kraljica sjena. Zašto ne prihvatiš tu Moć, Elena? Dopusti mi da ti pomognem da je prihvatiš.”

“Ne”, rekla je silom otrgnuvši pogled od njegova. Neće pogle-dati u njega, neće mu dopustiti da joj to učini. Neće mu dopustiti da je natjera da zaboravi… natjera da zaboravi…

“To je ona konačna tajna, Elena”, izjavio je. Glas ju je milovao poput vršaka prstiju koji su doticali njezin vrat. “Bit ćeš sretna kao nikada dosada.”

Postojalo je nešto strašno važno čega se mora sjetiti. Koristio je Moć kako bi je natjerao da to zaboravi, ali neće mu dopustiti da je natjera da zaboravi.

“A mi ćemo biti zajedno, ti i ja.” Hladni vršci prstiju milovali su bočnu stranu njezina vrata, skliznuvši joj pod ovratnik džempera. “Samo nas dvoje, zauvijek.”

Vampirski dnevnici: Borba 11

Osjetila je iznenadnu oštru bol kada su njegovi prsti lagano dotaknuli dvije sićušne ranice na njezinu vratu i um joj se razbistrio.

Natjerati je da zaboravi… Stefana.To je bilo ono što joj je želio istjerati iz uma. Sjećanje na

Stefana, na njegove zelene oči i njegov osmijeh iza kojeg je uvijek bila pritajena tuga. No, sada ništa nije moglo istjerati Stefana iz njezinih misli, ne nakon onoga što su podijelili. Istrgla se od Damona, gurnuvši u stranu te hladne vrške prstiju. Pogledala ga je ravno u lice.

“Već sam pronašla što želim”, rekla je hladno. “I onoga s kim želim biti zauvijek.”

Njegove oči su se ispunile tamom, hladan bijes prohujao je zrakom između njih. Gledajući u te oči, Elena je pomislila na kobru koja se sprema na napad.

“Nemoj i ti biti glupa kao što je moj brat”, izgovorio je. “Ili ću možda morati i s tobom postupiti na isti način.”

Sada je bila preplašena. Nije si mogla pomoći, ne dok je hlad-noća pritjecala u nju, prodirući joj do kostiju. Vjetar se ponovo podizao, grane su se komešale. “Reci mi gdje je, Damone.”

“U ovom času? Ne znam. Zar ne možeš na trenutak prestati misliti na njega?”

“Ne!” Protrnula je, a kosa joj je ponovo šibala po licu.“I to je tvoj konačni odgovor danas? Budi jako sigurna da želiš

sa mnom igrati tu igru, Elena. Posljedice nisu nimalo zabavne.”“Sigurna sam.” Morala ga je zaustaviti prije negoli ponovo

počne djelovati na nju. “I ne možeš me zastrašiti, Damone, ili to nisi primijetio? Onog trenutka kada mi je Stefan rekao što si, što si sve napravio, izgubio si svu moć koju si mogao imati nada mnom. Mrzim te. Gadiš mi se. I nema ničega što mi možeš učiniti, više ne.”

12 L. J. Smith

Njegovo lice se promijenilo, iskrivilo se i ohladilo njegovu senzualnost, postalo okrutno i izrazito nemilosrdno. Nasmijao se, ali se taj smijeh nastavio. “Ništa?” rekao je. “Mogu tebi i onima koje voliš učiniti bilo što. Nemaš pojma, Elena, što ja mogu učiniti. Ali saznat ćeš.”

Zakoračio je unatrag, a vjetar je porezao Elenu poput noža. Činilo joj se da joj se vid zamagljuje; kao da su joj mrlje svjetlosti ispunjavale zrak ispred očiju.

“Zima stiže, Elena“, rekao je, a glas mu je bio jasan i jeziv čak i kroz zavijanje vjetra. “Godišnje doba koje ne prašta. Prije negoli stigne, doznat ćeš što ja mogu i ne mogu učiniti. Prije negoli zima stigne, pridružit ćeš mi se. Bit ćeš moja.”

Komešajuća bjelina ju je zaslijepila i više nije mogla vidjeti tamnu masu njegova lika. Sada je čak i njegov glas iščezavao. Obgrlila se rukama, sagnute glave, a cijelo tijelo joj se treslo. Prošaptala je: “Stefane—”

“O, i još jedna stvar”, Damonov glas se vratio. “Ranije si pitala za moga brata. Nemoj se truditi tražiti ga, Elena. Ubio sam ga sinoć.”

Glava joj se trgnula prema gore, ali nije mogla ništa vidjeti, samo vrtoglavu bjelinu koja joj je pekla nos i obraze i otežavala trepavice. Tek tada, dok su joj se fina zrnca smirivala na koži, shvatila je što je to: pahuljice.

Sniježilo je na prvi dan studenoga. Iznad nje sunce je nestalo.