Varšavski i krakovski regionalizam u suvremenom poljskom jeziku: asimilacije

NIKOLINA SOKOLIĆ

Sažetak

Iako konvencionalna s težnjom k standardizaciji i ustaljenosti, uzorna norma općepoljskoga

jezika nije sasvim monolitna te u jednoj mjeri dopušta varijantnost. Ovaj rad bavi se

regionalnim raslojavanjem jezika koje se odnosi na način asimiliranja suglasnika na granici

riječi i unutar riječi, a prema kojem se u opoziciji nalaze varšavski kao bezvučni i krakovski

kao zvučni način izgovora suglasnika. Pretpostavka o mogućim promjenama u izgovoru

Krakovljana nameće se prvenstveno zbog dinamične karakteristike jezika (govora) da se

konstantno mijenja, zbog sveprisutnog procesa globalizacije, ali i zbog postojanja

međugradske mobilnosti. Cilj ovoga rada je dati aktualnu sliku varšavskoga i krakovskoga

regionalizma koji se odnosi na asimilacije na granici riječi i unutar riječi, a zbog čega je

provedeno terensko istraživanje među stanovnicima obaju gradova (Varšave i Krakova).

Ključne riječi: poljski jezik, regionalizam, asimilacije, Varšava, Krakov

Općepoljski jezik i regionalizmi

Poljski, jezik kojim se govori na teritoriju Republike Poljske, naziva se još i narodni poljski

jezik. Njega čine njegove dvije varijante – dijalektalna i općepoljska, nekad zvana

književnopoljska (Karaś, 2009). Svakako treba naglasiti kako se općepoljski jezik razvio

upravo iz dijalekata, a ne suprotno te je kao takav kulturalna i nadregionalna varijanta

narodnoga jezika. Dijalekti su teritorijalno i sociološki ograničeni, što znači da se njima

govori samo na određenom području i da ih koristi određeni društveni sloj – seoski. S druge

strane, općepoljski jezik je opće govoren, odnosno govoren na cijelom teritoriju Poljske, a na

njegovu ispravnost utječe norma. Općepoljskim se jezikom, prema tome, koriste svi koji

raspolažu određenim stupnjem kulture jezika i jezične ispravnosti.

Općepoljski jezik, iako je nadregionalna varijanta narodnoga jezika, ipak je pomalo

regionalno različit. Ova kontradikcija dovodi do regionalnih varijanti poljštine koje se

definiraju kao teritorijalne varijante općega jezika, koje osim svih relevantnih obilježja

općega jezika imaju i ona jezična obilježja karakteristična za određenu regiju (Dubisz, Karaś i

Kolis, 1995). Jedna od poznatijih lingvistkinja koja je proučavala regionalne varijante

poljštine, Kwiryna Handke (u: Karaś, 2009) to jednostavno objašnjava kao 'varijantu

općepoljskoga jezika'. Nikako ne treba miješati regionalnu varijantu općepoljskoga jezika s

dijalektalnom varijantom narodnoga jezika, iako obje nose obilježje teritorijalne

ograničenosti. Regionalizmi, kao elementi koji obilježavaju regionalnu varijantu poljštine,

pojavljuju se u jeziku svih stanovnika regije, a to znači i u jeziku obrazovanoga sloja

(inteligencije), kako u govoru, tako i u pismu, prihvaćene su normom općepoljskoga jezika,

čime se razlikuju od dijalektizama koji su obilježje dijalekata i koji kao takvi nisu varijanta

općega jezika. U ovom je radu isključena dijalektalna varijanta narodnoga poljskoga jezika,

stoga će se rad baviti regionalnim varijantama općepoljskoga jezika i njihovim stanjem u

suvremenom poljskom jeziku.

Regionalne varijante općepoljskoga jezika

Još davno je Nitsch (u Karaś, 2009) teren Poljske podijelio na tri dijela s obzirom na

regionalnu raslojenost općepoljskoga jezika. Tako se razlikuju krakovska (malopoljska),

poznanjska (velikopoljska) i varšavska regija (mazovska) kao glavne regije, uz vilenjsku

(sjeverno-pograničnu) i lavovsku (južno-pograničnu) a koje obuhvaćaju teritorij izvan

poljskih granica. Svaka od regija nosi ime grada čija je aglomeracija oblikovala intelektualni

sloj samih regija te na taj način utjecala na sliku njihovoga jezika. To je omogućilo formiranje

jezika koji se odvija na razini uzorne norme, ali ipak nosi svoje regionalne karakteristike.

Regionalizmi se mogu odnositi na sve slojeve jezika – sintaktički, leksički, tvorbeni (…),

međutim, ovaj rad se bavi onim fonetskim, izgovornim slojem i to na razini dvije regionalne

varijante općepoljskoga jezika – krakovske i varšavske – jer su one u tome međusobno

suprotne. Varšavska se i krakovska regija na fonetskoj razini razlikuju u dva segmenta –

asimilacijama na granici riječi i unutar riječi ispred vokala, poluvokala i sonanata te u

realizaciji fonema /n/ ispred velarnih /k/ i /g/. Ovaj se rad bavi regionalnom raslojenošću

asimilacija u poljskom jeziku.

Asimilacije u poljskom jeziku

U općepoljskom jeziku, na razini uzorne norme, uobičajena su pojava asimilacije na granici

dviju riječi ili unutar jedne riječi gdje se prethodni suglasnik mijenja pod utjecajem zvučnoga,

odnosno bezvučnoga suglasnika koji slijedi. O tome je još 1903. pisao T. Benni. Ako se na

granici dviju riječi nađu dva suglasnika različita po zvučnosti, oni će se jednačiti, uvijek

regresivno; prvi prema drugomu. Ako je drugi suglasnik bezvučni, a prvi zvučni, prvi će zbog

drugoga postati bezvučni: (sad Krystyny > /sat krystyny/). U slučaju da je prvi suglasnik

također bezvučni, neće doći do promjene (brat Kasi > /brat kasi/). Ako je pak drugi

suglasnik zvučni, a prvi bezvučni, prvi će se ozvučiti (brat Bożeny > /brad bożeny/). U

slučaju da je i prvi zvučni, do asimilacije ne dolazi (sad Bożeny > /sad bożeny/). Jednačenja

prema zvučnosti uobičajena su pojava i unutar riječi: prośba > /proźba/, ławka > /łafka/. Ova

se vrsta asimilacije kada se zvučni, odnosno bezvučni suglasnici pod utjecajem suglasnika

koji slijedi asimiliraju kao bezvučni, odnosno zvučni ne razlikuje regionalno, već se ostvaruje

jednako na cijelom teritoriju Poljske.

Asimilacije na granici riječi1 regionalno se različito realiziraju samo kada početni slog druge

riječi u nizu započinje vokalom (i, e, a, o, u), poluvokalom (j, ł) ili sonantom (r, l, w, m, n, ń).

Prvi je o tome pisao Baudouin De Courtenay, a slijedili su ga i Rudnicki i Brückner (u:

Nitsch, 1912). Ipak, čini se kako niti jedan od njih nije tome pridao neku važnost, već se

smatralo kako ta pojava 'nema dubljeg značenja' i da je 'slučajna'. Ozbiljnije je asimilacijama,

kada se radi o regionalnim razlikama, pristupio tek Nitsch 1912. godine, te je detaljno opisao

pojavu koju je nazvao poljski sandhi, a koja se odnosila na ozvučivanje završnih suglasnika

ispred vokala i sonanata. Primijetio je kako se ta pojava različito realizira u cijeloj Poljskoj.

Danas se ta varijantnost asimiliranja glasova na granici riječi pod utjecajem sonanata, vokala

ili poluvokala naziva regionalizmom, a javlja se na području malopoljske i mazovske regije,

sa središtem u Krakovu, odnosno, u Varšavi, pa se može reći i da se radi o krakovskom, tj.

varšavskom regionalizmu. H. Karaś (2009) u svojem multimedijalnom vodiču Gwary polskie2

navodi i poznanjski regionalizam toga tipa koji pokriva teritorij velikopoljske regije i čije je

ostvarenje uvijek zvučno, kao i u Krakovu, pa se zvučna fonetika na granici riječi ponekad

naziva i krakovsko-poznanjskom u opoziciji prema varšavskoj bezvučnoj. Teritorij Poljske je

s obzirom na regionalno raslojavanje fonetike na granici riječi podijeljen na sjeveroistočni dio

sa središnjicom u Varšavi gdje dominira bezvučni izgovor i jugozapadni dio sa središnjicom u

Krakovu za koji je karakterističan zvučni izgovor (Dunaj, 1989).

Najstariji opisi jezika kažu kako će u Krakovu fonetika na granici riječi uvijek biti zvučna

(Nitsch, 1912; Wierzchowska, 1971; Karpowicz, 2008). Ako posljednji slog prethodne riječi

1 U poljskoj se literaturi uz termin upodobnienie międzywyrazowe (hrv. asimilacija na granici riječi) javlja i termin fonetyka

międzywyrazowa što bi se moglo prevesti kao fonetika na granici riječi.

2 http://www.gwarypolskie.uw.edu.pl/

završava bezvučnim glasom, a iduća riječ počinje vokalom, poluvokalom ili sonantom (brat

Ali; brat Joli; brat Marka), posljednji će se glas prve riječi ostvariti zvučno (/brad ali/; /brad

joli/; /brad marka/). U slučaju da posljednji slog prve riječi završava zvučnim glasom (sad

Ali; sad Joli; sad Marka), njegovo će ostvarenje ostati zvučno (/sad ali/; /sad joli/; /sad

marka/). (usp. Tablica 1.)

Tablica 1. Krakovska regionalna varijanta asimilacija na granici riječi

BEZVUČNI

SUGLASNIK

brat Ali

↓

brat Joli

↓

brat Marka

↓

zvučna

asimilacija

/brad ali/

/brad joli/ /brad marka/

ZVUČNI

SUGLASNIK

sad Ali

↓

sad Joli

↓

sad Marka

↓

zvučna

asimilacija

/sad ali/ /sad joli/ /sad marka/

U Varšavi će se posljednji glasovi prethodne riječi ostvarivati drugačije – uvijek bezvučno

(Nitsch, 1912 i Wierzchowska, 1971; Karpowicz, 2008). Ako prethodna riječ završava

zvučnim glasom, a iduća počinje vokalom, poluvokalom ili sonantom (sad Ali; sad Joli; sad

Marka), taj posljednji glas će se ostvariti bezvučno (/sat ali/; /sat joli/; /sat marka/). U

slučaju da je posljednji glas prethodne riječi bezvučni (brat Ali; brat Joli; brat Marka),

njegovo ostvarenje ostat će bezvučno (/brat ali/; /brat joli/; /brat marka/).

Tablica 2. Varšavska regionalna varijanta asimilacija na granici riječi

ZVUČNI

SUGLASNIK

sad Ali

↓

sad Joli

↓

sad Marka

↓

bezvučna

asimilacija

/sat ali/ /sat joli/ /sat marka/

BEZVUČNI

SUGLASNIK

brat Ali

↓

brat Joli

↓

brat Marka

↓

bezvučna

asimilacija

/brat ali/

/brat joli/ /brat marka/

Wierzchowska (1971) navodi i važnu iznimku u asimilacijama na granici riječi koja se javlja

u oba regionalna izgovora. Kada se prijedlozi w, z, bez, nad, pod, od, przed, przez nađu ispred

vokala, poluvokala i sonanata, realiziraju se uvijek zvučno u cijeloj Poljskoj: /pod oknem/,

/od was/, /przez morze/ i sl.

Dunaj (1989) osim razlika u asimilaciji suglasnika na granici riječi navodi i razliku u izgovoru

u još nekim jezičnim oblicima. Kaže kako je u Krakovu izgovor zvučni u glagolskom obliku

prvoga lica množine imperativa na granici osnove i nastavka: liczmy > /lidżmy/; zatim u

nastavku prvoga lica množine prošloga vremena i kondicionala: robiliśmy > /robiliźmy/,

bylibyśmy > /bylibyźmy/ te u oblicima prezenta glagola biti: jestem > /jezdem/, jesteś >

/jezdeś/ i sl. Ipak, ne kategorizira zvučno asimiliranje glasa u svim navedenim formama kao

krakovski regionalizam te navodi kako nemaju svi isti sociološki doseg. Jedino se zvučno

asimiliranje suglasnika u u nastavku za prošlo vrijeme i kondicional –śmy kategorizira kao

regionalizam, dok se ostale forme kod kojih dolazi do zvučnog asimiliranja suglasnika ispred

vokala, poluvokala i sonanata kategoriziraju kao dijalektizmi.

Kako se ovaj rad bavi regionalnim raslojavanjem asimilacija, u obzir će se uzeti samo

asimilacije na granici riječi te asimilacije unutar nastavka za prošlo vrijeme i kondicional –

śmy.

Obrazloženje teme

Još otpočetka, pa do kraja prvoga dijela druge polovice 20. stoljeća krakovski izgovor je

opisivan i prepoznavan kao zvučni, a varšavski kao bezvučni. Kroz cjelokupnu dostupnu

literaturu koja prati regionalnu varijantnost fonetike na granici riječi i unutar riječi najčešće se

proteže dihotoman opis te pojave s podjelom na krakovsku (krakovsko-poznanjsku) i

varšavsku regionalnu varijantu, bez ikakvih napomena o mogućnoj promjeni u praksi i

nedosljednosti literaturi.

A. Zaręba je 1973. (u: Karaś, 2009) prvi upozorio na brzo nestajanje većine regionalizama

upravo zbog utjecaja medija (radija, televizije, tiska) te čak i administracije koji propagiraju

monolitnu poljštinu s regionalno varšavskom podlogom, jednostavno zbog toga jer se njihov

centar (medija i administracije) i nalazi u glavnom gradu - Varšavi.

Desetak godina kasnije B. Dunaj izdaje rad o jeziku stanovnika Krakova (Dunaj, 1989) te

navodi kako je zvučno asimiliranje glasova na granici riječi i unutar riječi ispred vokala,

poluvokala i sonanata znak kako osoba dolazi iz Krakova (ili općenito Malopoljske ili šire, iz

jugozapadne Poljske). U svojem je istraživanju ipak primijetio kako se uz tipične zvučne

forme pojavljuju i bezvučne, međutim, kako navodi, njihov je postotak toliko malen da je

zanemariv.

Nešto detaljnije se tim problemom pozabavila i E. Horwath (1984). Na temelju čitanih i

govorenih tekstova analizirala je govor stotinjak osoba rođenih i odraslih u Krakovu. Osobe

su bile različitoga društvenog porijekla, statusa, dobi i spola. Kriteriji su bili postavljeni s

obzirom na postotak zvučnih formi pa je iznad 85% zvučnih formi značilo da osoba ima

zvučan izgovor, manje od 15% zvučnih formi značilo je da je izgovor bezvučan, a 15-85%

ostvarenih zvučnih formi Horwath je klasificirala kao fakultativan izgovor. Ispitivala je

asimilacije na granici riječi kao i ponašanje nastavka za 1. lice množine –śmy. Rezultati koje

je dobila govore kako najviše ima osoba s fakultativnim izgovorom, zatim bezvučnim, a

najmanje zvučnim.

Oba istraživanja svakako su predstavljala nov pristup problematici regionalne raslojenosti

asimilacija, jer uz Dunaja koji je prvi pokušao doći do aktualne slike krakovskoga izgovora u

tadašnje vrijeme, Horwath je istom pristupila iz malo drugačije, sociofonetske perspektive,

Međutim, rezultati obaju istraživanja ili nisu dali rezultate koji govore o značajnijoj promjeni

u izgovoru Krakovljana ili su bili netransparentni i nedovoljno jasno interpretirani.3

Čak niti zadnjih, novijih godina nema radova koji detaljnije i ozbiljnije pristupaju problemu

nestajanja regionalnih izgovornih varijanti. Budući da je jezik (govor) po svojoj prirodi

dinamičan, lako je za pretpostaviti da se do danas govor Krakovljana uvelike promijenio.

Kako se centar medija, administracije i političkoga života nalazi upravo u Varšavi koja je

ujedno i glavni grad Poljske, varšavski se izgovor može smatrati prestižnim izgovorom

urbanoga gradskoga središta. Normalna su pojava postale i dnevne ili tjedne migracije, u

Varšavu zbog posla, u Krakov na odmor za vikend, što pokazuje kako su govornici obaju

regionalnih varijanti općepoljskoga jezika u stalnom dodiru s jezikom onoga drugoga. Ovim

se istraživanjem, a na temelju gore navedenih činjenica željelo provjeriti jesu li se promjene u

izgovoru Krakovljana pod utjecajem varšavskoga izgovora, zaista dogodile.

3 Iako je Horwath navela kako se ispitanici međusobno razlikuju s obzirom na društvene parametre, u radu nije dana precizna

informacija o broju ispitanika kao niti o tome kako su oni prema tim društvenim parametrima podijeljeni. To je važno jer se

pri uspoređivanju rezultata mora znati točan brojčani odnos ispitanika s obzirom na njihove društvene karakteristike. S druge

strane, nejasno je po kojem se kriteriju odredio postotak koji je određivao granicu između zvučnog, fakultativnog i

bezvučnog izgovora . Ako je doista tako, neprimjereno je donositi konačne zaključke na temelju rezultata koji nisu prethodno

statističkim postupcima provjereni, a čini se da je Horwath učinila upravo to budući da se niti jednom ne spominje statistička

obrada i provjera.. Autorica također nije dala niti detaljan pregled rezultata s obzirom na razlikovanje uzrokovano društvenim

čimbenicima, a budući da podaci nisu verificirani ne možemo se u potpunosti na njih osloniti.

Hipoteze

S obzirom na dosadašnja istraživanja i lingvističke zapise, pretpostavlja se kako će se

Varšavski regionalizam pokazati kao postojan i nepromijenjen, što znači da će se suglasnici

pod utjecajem vokala, poluvokala i sonanata asimilirati uvijek bezvučno. Budući da se u

govoru Varšavljana ne očekuju promjene, on će ipak biti analiziran kako bi se rezultati mogli

međusobno uspoređivati s rezultatima dobivenima analizom govora stanovnika Krakova.

S druge strane, krakovski regionalizam neće pokazati dosljednost svojoj zvučnoj realizaciji

suglasnika pod utjecajem vokala, poluvokala i sonanata, već se očekuje i bezvučni izgovor,

upravo onaj koji se klasificira kao varšavski.

Unutar glavne hipoteze o krakovskom regionalizmu, postavljene su i dvije pod-hipoteze koje

se odnose na dvije podskupine ispitanika – dobnu i spolnu. Pretpostavlja se kako će mlađi

govornici u Krakovu više od starijih odstupati od tipičnoga zvučnoga krakovskoga izgovora,

dok će se žene, u odnosu na muškarce, više približavati bezvučnome varšavskome izgovoru.

Materijali i metode

Za analizu su korištene akustičke snimke izvornih govornika poljskoga jezika: 30 govornika

je snimljeno u Varšavi, a 34 u Krakovu. Svaki je ispitanik, prije nego što je pristupio zadatku,

ispunio i upitnik koji je tražio informaciju o dobi i spolu. Na taj su se način formirale dvije

podskupine što je analizu učinilo detaljnijom. Svi su ispitanici rođeni i odrasli u Krakovu ili

Varšavi zbog čega su rezultati dobiveni analizom njihovog izgovora reprezentativni. Valja

naglasiti i kako su svi pripadnici gradske inteligencije tj. visokoobrazovanoga stanovništva.

Ispitanici su dobili zadatak što spontanije pročitati kratak tekst u koji je bilo uvršteno 20

primjera asimilacija na granici riječi te unutar nastavka za prošlo vrijeme i kondicional -śmy.

Nakon toga, isti primjeri iz teksta čitani su i kao izolirane sintagme, što je poslužilo kao

kontrolna skupina.

Nakon provedenoga istraživanja snimke su preslušane i analizirane. Kriterij prema kojem se

analiza provodila jest zvučni (vrijednost 0), odnosno bezvučni (vrijednost 1) izgovor

suglasnika u asimilacijama ispred vokala, poluvokala i sonanata. Dobiveni su rezultati zatim i

statistički obrađeni te međusobno uspoređeni.

Rezultati i rasprava

Varšava

Sukladno početnoj hipotezi, varšavski se izgovor pokazao kao bezvučni, što potvrđuje i

srednja vrijednost bezvučno asimiliranih suglasnika cijeloga uzorka, 0,99 u tekstu i

sintagmama (usp. Slika 1.).

Slika 1. Varšavski regionalizam (tekst i sintagme)

Ovaj maleni postotak zvučnoga izgovora suglasnika potpuno je zanemariv te se može

zaključiti kako se Varšava nije odmaknula od svojega tipičnoga izgovora i kako je obilježje

varšavskoga regionalizma, kada se radi o načinu izgovora suglasnika na granici riječi i u

nastavku –śmy, a ispred vokala, poluvokala i sonanata, i dalje bezvučnost. Ovakvi rezultati

otvaraju prostor za daljnju analizu i međusobnu usporedbu s rezultatima dobivenima u

Krakovu.

Krakov

Srednje vrijednosti cjelokupnoga uzorka snimljenoga u Krakovu, dobivene analizom čitanoga

teksta i sintagmi potvrđuju početnu hipotezu kako se izgovor Krakovljana odmiče od

njihovoga tipičnoga zvučnoga izgovora. Rezultati su prikazani na Slici 2.

Slika 2. Krakovski regionalizam (tekst i sintagme)

Visokih 66% bezvučnoga izgovora suglasnika u tekstu i 76% u sintagmama potvrđuju kako se

Krakov poprilično približio bezvučnom varšavskom izgovoru te time promijenio sliku

vlastitoga izgovora.

Kako je ranije navedeno, kod analize je 1 bila oznaka za bezvučni izgovor, 0 za zvučni

izgovor. Što se srednja vrijednost više primicala vrijednosti 1, izgovor je bio bezvučniji.

Rezultatima je dobiven krakovski izgovor koji se uvelike razlikuje od onoga opisanoga u

literaturi. Taj opisan izgovor je 100% zvučni i u njemu se ostvaruje 0% bezvučnoga izgovora.

Međutim, rezultati pokazuju kako je danas krakovski izgovor 66%, odnosno 76% bezvučni,

što znači da je bliži bezvučnom varšavskom izgovoru, nego zvučnom krakovskom. Navedeni

odnosi su prikazani na Slici 3.

Iz ovoga je grafičkoga prikaza jasno kako su dobiveni rezultati u puno većem odmaku od

tipičnoga zvučnoga krakovskoga izgovora, a u manjem od tipičnoga bezvučnoga varšavskoga

izgovora. Tipični krakovski izgovor se počeo mijenjati pa nije isključivo kako će se u

dogledno vrijeme u potpunosti i izgubiti.

Slika 3. Usporedba rezultata dobivenih u Krakovu s tipičnim varšavskim i krakovskim

izgovorom

Krakov, nekad glavni grad Poljske, a kasnije jedan od najvažnijih centara kulture i znanosti

oduvijek se smatrao jednom posebnom intelektualnom elitom koja revno čuva svoje, između

ostaloga i svoj izgovor. Hudson (2004) kaže kako se neke izgovorne varijante pojavljuju kod

govornika kao pokazatelj pripadnosti zajednici. Upravo je zato neobično da ono što je

identitet Krakova, a to je u ovom slučaju jedna regionalna fonetska značajka, nestaje te da

izgovor Krakovljana poprima karakteristike koje se identificiraju kao tipično varšavske. Ova

je jezična situacija tim više zanimljivija jer nije manje poznata ni činjenica kako je između

Krakova i Varšave oduvijek prisutan svojevrsni antagonizam, koji je pomalo asimetričan, jer

je ipak izraženiji u Krakovu. Ovakvi se rezultati mogu objasniti i utjecajem izgovora glavnoga

grada Varšave, izgovora koji je prezentiran kao prestižan, i nikako nametnut. U pitanju je

vjerojatno želja govornika poistovjetiti se i približiti urbanom idiomu najvećega središta

novoga i modernoga života Poljske, poslovnoga i političkoga centra te centra medija. Kako se

krakovski izgovor odmiče od svojega tipičnoga izgovora, koji ujedno predstavlja njegov

jezični identitet te se približava tipičnome varšavskome izgovoru, koji predstavlja varšavski

identitet, je li moguće da se radi o (namjernoj) promjeni jednoga i stvaranju novoga jezičnoga

identiteta (Granić, 2010)?

Kako je analizirani materijal bio čitani tekst, lako je pretpostaviti kako je visok postotak

bezvučnoga asimiliranja suglasnika rezultat utjecaja grafije na izgovor ispitanika. Međutim,

kada bi utjecaj grafije bio odraz rezultata istraživanja, i u Varšavi bi rezultati pokazivali

zvučnost u izgovoru. Budući da rezultati dobiveni u Varšavi pokazuju isključivo bezvučnost u

izgovoru, ovu mogućnost interpretacije rezultata ne treba uzeti kao pretjerano relevantnu.

Dobne skupine

Kako je navedeno u prethodnom poglavlju, ispitanici su kroz upitnik prije početka istraživanja

dali informaciju o dobi. Prva dobna skupina, ona mlađa, prosječne je starosti 23 godine, jer se

starost ispitanika proteže od 20 do 26 godina. Starija skupina dobno seže od 33 do 70 godina

te je prema tome prosječne starosti 50 godina. Od ukupno 34 ispitanika snimljenih u Krakovu,

njih 16 pripada starijoj dobnoj skupini, a 18 mlađoj.

Srednje vrijednosti pojedinih dobnih skupina nisu potvrdile početnu hipotezu (usp. Slika 4.).

Starija dobna skupina neočekivano je više bezvučno asimilirala glasove (75% u tekstu i 82% u

sintagmama) od mlađe skupine (57% u tekstu i 69% u sintagmama).

Slika 4. Razlika u izgovoru između mlađe i starije dobne skupine u Krakovu

Da ova razlika nije slučajna potvrdio je i hi-kvadrat test koji je dao p vrijednosti manje od

0,01. Za tekst ona iznosi 0,0000005, a za sintagme 0,00008.

Početna je hipoteza davala prednost mlađoj dobnoj skupini te se očekivalo kako će ona u

odnosu na stariju skupinu u većem postotku bezvučno asimilirati glasove. Mlađi pripadnici

društva obično su u svim životnim aspektima skloniji povodljivosti za novitetima i prestižem.

Ako se u društvu pojavi tehnološki novitet, novi modni trend, novi obrazac ponašanja, prije će

se za njime povesti mlađa, no starija osoba. U ovom slučaju, novitet je novi izgovorni obrazac

koji se odnosi na bezvučno asimiliranje glasova ispred vokala, poluvokala i sonanata.

Rezultati dobiveni istraživanjem opovrgnuli su početnu hipotezu. Veći postotak bezvučnoga

izgovora pojavio se kod govornika starije dobne skupine. U jednom svom istraživanju iz

1994., vezanom uz generacijske razlike, Labov je proučavao rasprostranjenost novog načina

izgovora fonema /r/ kao [r] u New Yorku (u: Hudson, 2004) te je pretpostavio isto – za

razliku od mlađih, stariji će ljudi u manjoj mjeri mijenjati svoj izgovor i povesti se za novim.

Ipak, kao i u ovom istraživanju i kod Labova su rezultati opovrgnuli početnu hipotezu –

starija generacija se više povela za novim izgovornim obrascem te je u većoj mjeri

promijenila svoj tipični izgovor. Budući da je Labov proučavao rasprostranjenost izgovora [r]

s obzirom na dob unutar tri različita društvena sloja, on dolazi i do sljedećeg zaključka –

ovakav rezultat suprotan početnoj hipotezi također je moguć, ali kod starijih ljudi srednjeg

socijalnog statusa, dok stariji pripadnici višeg socijalnog statusa potvrđuju početnu hipotezu.

Kako se u ovom istraživanju u Krakovu nije tražila informacija o socijalnom statusu ne može

se donijeti nikakav konkretan zaključak i objašnjenje ovakvih rezultata4.

Spolne skupine

Od ukupnoga broja snimljenih govornika u Krakovu, njih 11 je muškoga spola, a 23

ženskoga. Analizom snimki dobivene su veće prosječne vrijednosti za žensku skupinu

ispitanika, nego za mušku. Ovakvi rezultati potvrđuju početnu hipotezu da se žene više od

muškaraca približavaju bezvučnom varšavskom izgovoru. Rezultati su i grafički prikazani na

Slici 5.

Slika 5. Razlika u izgovoru između muške i ženske skupine u Krakovu

4 Budući da su dobiveni rezultati suprotni očekivanjima, moguće je pretpostaviti i kako se radi o svojevrsnom

snobizmu koji se proteže među mlađom generacijom, a kojim se ona kao obrazovana uporabom izgovornih

oblika koji su opisani kao krakovski želi na neki način izdvojiti od onoga neobrazovanoga ostatka. Zato bi bilo

dobro istražiti i stupanj jezične osvještenosti mlađe generacije s obzirom na njezinu jezičnu osjetljivost.

Visoki postotak bezvučnoga asimiliranja glasova pripadnica ženskoga spola – 72% u tekstu, i

82% u sintagmama i statistički je značajan (p=0,000000001 za tekst; p= 0,000000007 za

sintagme. Ewa Horwath (1984) je provela slično istraživanje te je za zvučnost na granici riječi

u Krakovu dobila slične rezultate – muškarci su kao i ovdje bili skloniji zvučnom izgovoru,

međutim, kako navodi, takav rezultat ne može objasniti. Već je ranije navedeno kako se

približavanje krakovskog izgovora bezvučnom varšavskom može tumačiti kao trend

približavanja prestižnom izgovoru, a to je urbani idiom najvećega gradskoga središta (Granić,

2010). Prema Trudgillu (2000) žene više slijede trendove te se natprosječno približavaju

prestižnom izgovoru za razliku od muškaraca. Istraživanja provedena na engleskom jeziku u

Velikoj Britaniji, Australiji, Africi i Novom Zelandu potvrdila su da ženski govornici imaju

tendenciju korištenja lingvističkih formi koje se smatraju boljima; formi koje su

karakteristične za urbani idiom najvećega središta i radije ga prihvaćaju jer će im, barem tako

misle, osigurati bolje i ravnopravnije mjesto u društvu i javnoj komunikaciji.

Zaključak i perspektiva

Davno opisana pojava specifično poljskoga sandhi kada se suglasnik prethodne riječi

asimilira pod utjecajem vokala, poluvokala ili sonanata s početka iduće riječi, kao i

asimilacija suglasnika unutar nastavka za prvo lice množine prošloga vremena –śmy podijelila

je Poljsku na dva dijela – zvučni i bezvučni, odnosno na Krakov i Varšavu. Ova se pojava

klasificira kao regionalna varijanta općepoljskoga jezika i dijeli Poljsku na sjeveroistočni i

jugozapadni dio, ovisno o tome asimilira li se ključni suglasnik zvučno ili bezvučno.

Ovim se istraživanjem željelo vidjeti kakva je trenutačna situacija u Krakovu i Varšavi kada

se radi o regionalnoj raslojenosti fonetike na granici riječi i unutar riječi te se pokušalo

objasniti zašto je došlo do nestajanja jednoga od regionalizama.

Potvrđena je početna hipoteza – varšavski regionalizam je još uvijek čvrsto dosljedan,

međutim, njegove karakteristike polako preuzima krakovski regionalizam te na taj način

mijenja svoje obilježje. Kako se i očekivalo, stanovnici Varšave gotovo 100% čuvaju svoju

regionalno obilježje bezvučnoga asimiliranja suglasnika, dok se stanovnici Krakova polako u

svom izgovoru približavaju bezvučnom varšavskom, pritom napuštajući za njih tipičan zvučni

izgovor. Te su promjene veće kod ženskoga dijela ispitanika kao i kod pripadnika starije

generacije. No, bez obzira na prevagu bezvučnoga izgovora asimilacija s obzirom na različite

sociološke karakteristike ispitanika, generalno, kod svih Krakovljana je zabilježen izražen

postotak odstupanja od zvučnoga izgovora te odmak prema bezvučnom varšavskom izgovoru.

Ovakva bi se promjena u izgovoru Krakovljana mogla tumačiti utjecajem grafije i

hiperkorektnosti govornika, budući da su se u analizi koristile snimke čitanoga teksta koji je

daleko manje reprezentativan od spontanoga govora. Ipak, treba onda uzeti u obzir i podatak

koji govori kako Varšava nije uopće promijenila svoj izgovor. Da je utjecaj grafije ključan u

tumačenju rezultata, u Varšavi bi se također dobili neujednačeni rezultati koji bi upućivali na

promjenu u izgovoru.

Kao glavni razlog nestajanja krakovskoga regionalizma treba uzeti u obzir utjecaj glavnoga

grada i njegovoga bezvučnoga izgovora. Pojam globalizacije obično je europskoga ili

svjetskoga razmjera, međutim, na neki se način odvija i na razini same Poljske. Kao

administrativni i medijski centar te središte modernoga i urbanoga života, može se reći kako

Varšava utječe na način asimiliranja suglasnika u Krakovu, a na promjenu zasigurno utječe i

(nesvjesna) želja Krakovljana približiti se i poistovjetiti s urbanim idiomom glavnoga grada.

Kako bi se znalo što će se dalje događati s varšavskim i krakovskim regionalizmom, važno je

provoditi daljnja istraživanja. Svakako bi trebalo snimiti veći i raznolikiji broj govornika.

Ispitivanje bi trebalo proširiti i drugim sociološkim parametrima kao što su informacija o

stupnju obrazovanja, socijalnom statusu te podacima o porijeklu članova obitelji. Za daljnje

istraživanje razlika u regionalnoj raslojenosti asimilacija, ispitivani materijal svakako treba

upotpuniti i različitijim primjerima.

Ovim je rezultatima potvrđena početna hipoteza istraživanja, a to je nestanak krakovskoga

regionalnoga zvučnoga asimiliranja suglasnika na granici riječi i unutar riječi ispred vokala,

poluvokala i sonanata te odmak prema varšavskom bezvučnom izgovoru. Ipak, unatoč tomu

što je postojanje bezvučnog izgovora u Krakovu potvrđeno, s obzirom na relativno malen broj

ispitanika i nedostatak nekih socioloških parametara, rezultate ovog pilot-istraživanja nikako

ne bi trebalo uzeti kao apsolutno reprezentativne, ali oni svakako predstavljaju čvrst temelj za

daljnja istraživanja te su poticaj za opsežniji i temeljitiji rad na većem uzorku.

Literatura

Benni, T. (1903). Z dziedziny akomodacji międzywyrazowej. Materiały i prace komisji

językowej AU, I, 275-284.

Dubisz, S., Karaś, H. i Kolis, N. (1995) Dialekty i gwary polskie. Warszawa: Wiedza

Powszechna

Dunaj, B. (1989). Język mieszkańców Krakowa. Zagadnienia teoretyczne, fonetyka, fleksja.

Część I. Warszawa-Kraków: Państwowe Wydawnictwo Naukowe.

Granić, J. (2010). Sociofonetika: prestižne izgovorne varijante. Govor, XXVII, br.1, 3-15.

Horwath, E. (1984). Udźwięcznienie międzywyrazowe w Krakowie. Zeszyty Naukowe

Uniwersytetu Jagiellońskiego. Prace Językoznawcze, DCCLIX, z.79, 44-50.

Hudson, R.A. (2004). Sociolinguistics. Cambridge: Cambridge University Press.

Karaś, H. (2009). Gwary polskie. http://www.gwarypolskie.uw.edu.pl/ (12.2.2012.)

Karpowicz, T. (2008). Kultura języka polskiego. Wymowa, ortografia, interpunkcja.

Warszawa: Wydawnictwo Naukowe PWN SA.

Nitsch, K. (1912). Polska fonetyka międzywyrazowa. Materiały i prace komisji językowej

AU, V, 393-422.

Trudgill, P. (2000). Sociolinguistics: An Introduction to language and society. London:

Penguin Group.

Wierzchowska, B. (1971). Wymowa polska. Warszawa: Państwowe Zakłady Wydawnictw

Szkolnych.

Summary

Warsaw and Cracow Regionalism in the Contemporary Polish Language: Assimilations

Although conventional with the tendency towards standardization and continuity, standard

Polish language is not completely monolithic, and allows variation to an extent. This paper

deals with the regional stratification of the language that refers to the way of assimilation of

the consonants at the border of words and within words, manifested as a devoiced and voiced

way of pronouncing consonants, thus creating an opposition between the speech of Warsaw

and Cracow. The assumption of possible changes in the pronunciation of inhabitants of

Cracow arises primarily because of the dynamic tendency of language (speech) to constantly

change, the omnipresent process of globalization, but also because of the intercity mobility.

The aim of this paper is to provide a current overview of the Warsaw and Cracow

regionalism that refers to the assimilation both at word boundaries and within words, for

which a field research among the residents of both cities (Warsaw and Cracow) was

conducted.

Key words: Polish language, regionalism, assimilations, Warsaw, Cracow