Upload
others
View
32
Download
3
Embed Size (px)
Citation preview
16
2
VELIKE SEOBE SRBA I UČVRŠĆIVANJE
OSMANLIJSKE VLADAVINE
Osmanlijsko osvajanje Balkana dovelo je do
značajnih, ali pojedinačnih pokreta stanovništva, jer
se lokalno stanovništvo selilo ili na sever ili na
jug, a nove etničke skupine dolazile su sa istoka.
Osmanlijsku vojsku su na Kosovu pratili i pripadnici
tursko-tatarskih plemena koji su se najčešće
nastanjivali po gradovima. Njima su se kasnije
pridružili Cigani i Čerkezi, koje su osmanlijske
vlasti podsticale da se naseljavaju na
novokolonizovanom prostoru Balkana. To je uzrok
stvaranja relativno kosmopolitskog okruženja u
gradovima kao što je Prizren, koji je sačuvao svoju
bogatu mešavinu stanovništva sve do povlačenja Turaka,
pedesetih godina devetnaestog veka. Krajem šesnaestog
veka, čobani su počeli da silaze sa severnih albanskih
planina u kosovske ravnice i da polako osnivaju male
naseobine. Većina je došla iz surovog Dukađin
područja, bežeći od krvne osvete ili nestašice zemlje
za ispašu. Taj stalni priliv albanskih porodica na
Kosovo svakako nije izazvalo dramatičnu demografsku
promenu etničkog sastava kosovskog stanovništva,
uprkos tome što se u savremenoj srpskoj istoriografiji
koriste fraze kao što je "pljačkaška plemena sa
albanskih planina",1 što stvara utisak da su se horde
albanskih razbojnika, rešenih da siluju i pljačkaju,
prosto izlile na Kosovo.Oko 1610. godine, na Kosovu je
još uvek bilo deset puta više katolika nego
muslimana.Centri rimokatoličanstva na Kosovu bili su
Gnjilane, Peć, Đakovica i Prizren, a mnogi tamošnji
katolici bili su potomci Dubrovčana koji su se
doselili u srednjem veku. Katoličko stanovništvo
povremeno je dopunjavano pridošlicama iz albanskih
planina. Crkveni izveštaji iz tog vremena daju korisne
statističke podatke o rasporedjenosti pripadnika
raznih vera u nekima od većih gradova tadašnjeg
Kosova. Priština, na primer, iako nije bila parohija,
imala je dvadeset katoličkih domaćinstava (činjenica
1 D.Bataković, The Kosovo Chronicles, Beograd, 1992, str. 44.
17
navedena u izveštaju katoličkog sveštenika, Pjetra
Mazrekua koji je 1623. godine propovedao veru u
jugozapadnom Kosovu). Pored brojnih "Turaka", naročito
spahija (istaknutih ratnika kojima je davan zemljišni
posed, timar/spahiluk bez gašenja njihove vojne
obaveze) tu su živeli i mnogi Srbi. Prizrenska
domaćinstva su se, 1638. godine, delila na dvadeset
dva katolička, trideset četiri pravoslavna i 3.000
muslimanskih. Te iste, 1638. godine, u Đakovici je
bilo dvadeset katoličkih, dvadeset pravoslavnih i 320
muslimanskih domaćinstava. Ovi izveštaji, kao što se i
moglo očekivati, sadrže i podatke o ekspanziji i
naseljavanju Albanaca, prvenstveno katolika. Mazreku,
1623.-24. godine, zapisuje da se deset katoličkih
porodica nedavno preselilo u Prištinu, a deset se iz
Pulata preselilo u Prokuplje. Šest porodica se, 1638.
godine, iselilo iz Pulata u Prizren. Petnaest
albanskih porodica iz Dukađina - ukupno 120 lica -
naselilo se u Suvoj Reci, selu kraj Prizrena. Bardi
(Bardhi) je 1638. pronašao dve porodice sa ukupno
trideset šest članova, koje su nešto pre toga
napustile Dukadjin i doselile se u Dobruš. Svi
katolici u Kratovu bili su albanski doseljenici iz
Debra.2 Tako se, sredinom sedamnaestog veka, više
stotina katoličkih albanskih porodica preselilo iz
prenaseljenih oblasti, kao što je bio Debar, na Kosovo
gde su prihvatili srpski, a povremeno i turski jezik,
ali su one, izgleda, postepeno više islamizovane
nego posrbljene. U Novom Brdu i Trepči je,po svemu
sudeći, prestanak obimnih iskopavanja u rudnicima
doveo do jenjavanja katoličanstva. Mazreku je, 1623.
godine, naveo da su, trideset godina pre toga, ovi
gradovi bili bogata nalazišta zlata i srebra, {to je
privuklo katolike iz Albanije, Bosne i sa drugih
mesta. Ipak, oko 1633. godine, katolici iz Trepče više
nisu mogli čak ni da izdržavaju sveštenika3 jer ih je
sve više preobraćano u islam. Broj preobraženih
povećavao se najpre zbog naglog povećanja glavarine za
hrišćane u strateški značajnim oblastima na zapadnim
granicama carstva. Porta je katolike smatrala
2 A. Pipa and S. Repishti, Studies on Kosovo, Columbia University Press,
New York, 1984, str. 30.
3 Ibid., str. 26. "Policies in Kosova", Kosova Historical Review (Tirana),
broj 3, 1994, str. 16.
18
neprijateljima, pa je povećanje glavarine u područjima
naseljenim hrišćanima, po svemu sudeći, namerno
uvođeno kako bi se podstaklo brzo preobraćanje
albanskih katolika u islam. Osmanlijsko carstvo je
katolicizam smatralo protivnikom sa kojim se ne
pregovara. Zapadne sile, s obzirom na to da su bile
bliske papskom Rimu, mogle su da napadnu u ime
katoličanstva, a kada je, 1645. godine, izbio
osmanlijsko-mletački rat, albanski katolici, ohrabreni
od visokog sveštenstva, stali su na stranu Mletačke
Republike. Zbog toga su protiv njih preduzete oštre
mere, tako da su mnogi među njima prevedeni u islam
ili su, u nekim slučajevima, prišli pravoslavnoj crkvi
i na taj način ostali odani Osmanlijskom carstvu.
Osmanlije su, 1649. godine, ugušile još jedan
promletački ustanak, što je izazvalo novi talas
odmetanja od katoličke vere. Progon je bio dovoljno
surov da primora misionare da napuste Albaniju.4 Posle
poraza Osmanlija pred Bečom, 1683. godine, i
Peloponeskog rata, 1684., u kome su njihove snage
pretrpele težak poraz od Mlečana, nastupilo je
razdoblje prinudnog preobraćanja, tokom kojeg je pećki
paša proterao stotine stanovnika, pretežno katolika,
iz severne Albanije u srpsku ravnicu, gde je većina
bila prinuđena da primi islam. To je obeležilo početak
rata koji je Osmanlijsko carstvo, na raznim
frontovima, vodilo sa habsburškim carstvom, Mletačkom
Republikom, Poljskom i Rusijom, a čiji vrhunac je bio
ponižavajući Karlovački ugovor iz 1699. godine. Njime
se predvidjalo pravo Beča da radi u prilog katoličke
crkve, i time ga učinio zaštitnikom jezika i kulturnog
nasleđa Albanaca katolika u severnoj Albaniji i na
Kosovu. Pre toga, tu nije bilo velike potrebe za
prinudnom islamizacijom, jer je većina područja u
niziji bila pod kontrolom novodošavših turskih
naseljenika i vojnih garnizona. Ipak, tada je sve više
Albanaca katoličke vere prelazilo u islam, naročito u
gradovima. Deo srpskog stanovništva je, takođe,
promenio veru da bi izbegao sve veće dažbine
nametnute hrišćanima. I Srbi i Albanci bili su pod
stalnim pritiskom da pređu u islam, ne samo da bi
izbegli novčane namete, već i sve veće vojne dažbine
4 S. Skendi, Religion in Albania during Ottoman Rule, Balkan Cultural
Studies, Boulder, Co., 1980, str. 155.
19
koje su morali da plaćaju muškarci hrišćanske vere.
Istovremeno, žene su i dalje ispovedale hrišćansku
veru. Takva preobraćanja opisuju mnogi putnici iz tog
vremena, kao što je Gregori Masareki, katolički
misionar iz Prizrena, koji je u izveštaju iz 1651.
godine napisao da je u selu Suva Reka, na levoj obali
Belog Drima, gde je nekad bilo 150 hrišćanskih kuća,
pronašao jedva nekih 36 žena hrišćanske vere, jer su
svi muškarci bili prešli u islam.5 Ta pojava, poznata
kao kriptohrišćanstvo, bila je česta u to vreme na
čitavom Balkanu.Kriptohrišćani su živeli u oblastima
koje su se nalazile blizu onih u kojima su živeli
muslimani i ispovedali su islam, ali su umirivali
savest time {to su privatno ispovedali hrišćanstvo i
slovili kao muslimani samo za vreme izliva
antihrišćanskog fanatizma. Na Kosovu je
kriptohrišćana, koje su nazivali laramani (Šareni),
bilo najviše u Prizrenskom pašaluku i živeli su
uglavnom oko Peći i u kosovskoj ravnici.
Kriptokatolici ukazuju da preobraćanje u islam nije
bilo dobrovoljno, i dugo pošto su svi članovi porodice
bili preobraćeni, bili su poštovani mnogi hrišćanski
običaji. Ta dvojakost je preovladavala do početka
osamnaestog veka, kada je osmanlijska verska
trpeljivost opala. Jer, Albanci su sopstveni verski
status videli kao nešto maglovito i prolazno, veomo
dobro iskazano njihovom izrekom "Ku eshte shpata eshte
feja" - "Gde je mač tu je i vera". Jedan albanski
naučnik je, 1994. godine, pravilno ocenio albanski
stav prema veri: "Albanci nikada nisu bili dobri
vernici ni jedne crkve. Njihova vera je sadržana u
tradicionalnom, visokom moralu, a ne u verskim
dogmama".6
Verske podele na Kosovu
Pre nacionalizma, verske razlike su bile te koje
su obeležile najoštriju i najvažniju liniju podele
između Srba i Albanaca. Značaj verske pripadnosti
odražavao se, isto tako, i kroz društvenu stvarnost:
5 H. Baerlin, A Difficult Frontier, Leonard Parsons, London, 1992, str.
19.
6 M. Krasniqi, "The Role of the Serbian Orthodox Church in Anti-Albanian
Policies in Kosova", Kosova Historical Review (Tirana), br. 3, 1994, str. 16.
20
mnogi Albanci na Kosovu gledali su na islam kao na
veru slobodnih ljudi, dok je hrišćanstvo - posebno
pravoslavlje - bilo vera robova.i Što se srpskog stava
o toj verskoj dilemi tiče, sva je prilika da njih
pravoslavni kaludjeri i sveštenici nisu podvrgavali
previše istančanom negovanju moralne svesti. Uporedo
sa nacionalnom politikom koju je vodila pravoslavna
crkva u tradicionalno patrijarhalnim društvima,
narodne priče su postepeno prerasle u usmene epske
hronike. One su pevane uz gusle, slavile su narodne
heroje i vladare, negovale duh nepokoravanja, nadu u
oslobađanje od osmanlijskog jarma. Narodne pesme o
Kosovskom boju, o tragičnoj sudbini poslednjih
Nemanjića, o junaštvu kneza Lazara i njegovog viteza
Miloša Obilića, a naročito o plemenitom i neustrašivom
Kraljeviću Marku, koji je uvek pobeđivao Turke i
spasavao Srbe, izražavale su poseban moralni kodeks
koji se vremenom oblikovao kao zajednički stav prema
životu, definisan tokom prvih vekova osmanlijske
vladavine.7
Stalno rastući broj Albanaca preobraćenih u islam,
kao i sve veća moć koju su oni prelaskom u islam imali
u odnosu na svoje hrišćanske susede, bili su prvi
koraci duž odvojenih puteva Albanca i Srba. Crkveni
izveštaji iz druge polovine sedamnaestog veka govore o
užasnim socijalnim uslovima na Kosovu. Misionari i
druga sveštena lica morali su da putuju u vreme
surovih zima i snegova kako bi izbegli epidemije kuge
koje su se javljale gotovo svakog leta. Bili su, isto
tako, dobro naoružani i kretali su se pod okriljem
noći, da bi izbegli napade razbojnika. U to vreme,
mnoge albanske porodice prilično su se obogatile
sakupivši ratni plen tokom osmanlijskih vojnih
pljačkaških pohoda na daleki Kurdistan i Arabiju. Ti
Albanaci, koji su bili u službi osmanlijske vojske,
vratili su se sa dragocenostima kao što su zlato,
srebrom optočeno oružje i vanredni arapski konji, čiji
se potomci i danas mogu videti Kosovu, upregnuti u
plugove ili kola.. Netrpeljivost prema hrišćanima
povećala se posle rusko-osmanlijskih ratova vodjenih
krajem osamnaestog veka. Osmanlije su pravoslavne
hrišćane sa Kosova smatrale saveznicima Rusa i zbog
toga su vršili pritisak na njih da se preobrate u
7 Batakovi}, Kosovo Chronicles, str. 46.
21
islam. Zbog ukidanja Pe}ke patrijaršije, 1766. godine,
Srbi sa Kosova su bili pod jurisdikcijom Grčke
patrijaršije u Carigradu, što je samo doprinelo
povećanju broja onih koji su prevedeni u islam. S
obzirom na to da više nije bilo Pećke patrijaršije, a
time ni pobornika svesti o srpskoj državnosti, Srbi
su, donekle opravdano, verovali da je temelj njihove
nacije ozbiljno ugrožen. Početkom devetnaestog veka,
prisilno preobraćanje u islam postalo je veoma
rasprostranjeno. U izveštaju koji je katolički
nadbiskup, Mateo Krasnići, poslao u Propaganda Fide u
Rimu, kaže se da je stanovništvo u Rugovskoj oblasti
(iznad Peći) silom prevođeno u islam 1815. godine. Tri
porodice su pokušale da se odupru tako što su glave
tih porodica prihvatile muslimanska imena, ali su i
dalje odlazili na misu u gradskoj crkvi. Njima je
suđeno i javno su pogubljeni, 13. novembra 1817.
godine.8
Istočni delovi Kosova, sa svojim kompaktnim
srpskim naseljima, poslednji su bili izloženi
islamizaciji. Prva generacija islamizovanih Srba tajno
je negovala i sačuvala svoj jezik i običaje, ali su
naredna pokolenja, koja su živela u sredini u kojoj
je bivalo sve više Albanaca, postepeno počela da
prihvataju albanski način odevanja i, osim u uskom
krugu svoje porodice, da govore albanski jezik. Do
početka devetnaestog veka, čitavo srpsko pravoslavno
selo Gora, u blizini Prizrena, prevedeno je u islam.
Iako su hrišćani gledali na preobraćanje kao na nužno
i privremeno zlo, mnogi su se već u trećoj, a neki čak
i u drugoj generaciji, oženili muslimankama -
Albankama. Na Golom Brdu, "Bald brdima", trideset
sela i zaselaka bilo je nastanjeno islamizovanim
Srbima, koji su, s retkim izuzecima, govorili samo
srpski jezik. Do njihovog preobraćanja u islam došlo
je uglavnom zbog toga što je Grčka pravoslavna crkva,
sredinom devetnaestog veka, ostavila ovo područje bez
ijednog jedinog sveštenika, tako da su deca ostajala
nekrštena, a ogorčeno stanovništvo je prelazilo u
islam. I konačno, ti islamizovani Srbi počeli su da
sklapaju brakove sa članovima albanskih porodica i
stopili su se sa u albanskom zajednicom. Po mnogim
srpskim svedočenjima, sami Albanci su štitili
8 Pipa and Repishti, Studies on Kosovo, str. 33.
22
pravoslavna groblja od skrnavljenja jer su znali da na
njima možda počivaju i njihovi preci.9
Pokreti hrišćanskog stanovništva
U vreme austrijsko-osmanlijskih ratova, vodjenih u
drugoj polovini sedamnaestog i početkom devetnaestog
veka, odigrali su se događaji koji su naveli veliki
deo slovenskog stanovništva da napusti Kosovo.
Austrijska vojska je, 1690. godine, napredovala kroz
Srbiju i Kosovo, sve do Skoplja, gde su ih Osmanlije
konačno zaustavile. Strah od okrutne odmazde Porte
doveo je do velikih socijalnih poremećaja. Pošto nisu
bili u stanju da se bore protiv Osmanlija, veći deo
Srba nastanjenih u unutrašnjosti prihvatio je ponudu
austrijskog cara Leopolda I da se skloni na habsburške
teritorije. I tako je, 1690. godine, 37.000 srpskih
porodica sa Kosova, pod vođstvom patrijarha, Arsenija
Čarnojevića III, krenulo u izbeglištvo u Mađarsku,
pošto su dobili uveravanja da će Srbima tamo biti dat
poseban politički i verski status. Drugi su se
naselili u oblasti Srema, Slavonije, Banata i Bačke.
Bio je to početak premeštanja srpskog verskog,
kulturnog i političkog centra okupljanja na sever i,
na kraju, u Beograd. Mnogi Albanci katoličke vere, iz
bratstva Klementi preselili su se, takodje, na sever,
zajedno sa Srbima, i naselili se u Sremu, u zapadnom
delu Vojvodine, u Hrtkovcima i Nikincima. Oni su se
stopili sa hrvatskim stanovništvom, ali su sačuvali
sećanje na svoje albansko poreklo.ii Deo preostalog
albanskog stanovništva katoličke vere sa Kosova
odselilo se na jug, u oblast Berata i Valone, u
južnoj Albaniji. Kao i mnogi drugi Srbi koji su se u
to vreme selili, i oni su verovali da je to samo
privremeno i da će uskoro moći da se vrate svojim
napuštenim kućama. Tako su pokrenute snage koje su
težile da razdvoje ova dva naroda koja su, skoro 900
godina, živela zajedno u relativnom skladu i slozi.
Verske razlike su izazvale trvenja tek pošto su
mileti izgubili svoju prvobitnu strukturu u dubokim
promena koje su se odigrale u osamnestom i
devetnaestom veku, u vreme uspona nove trgovačke elite
9 Za detaljnija obja{njenja ovih događaja videti D.T. Bataković (ed.),
Savremenici o Kosovu i Metohiji, 1852-1912, Beograd, 1988.
23
u gradovima, kao i razvoja svetovne inteligencije. Ove
dve grupe postale su politički značajne jer su se
prve, među nemuslimanima, zajedno sa hrišćanskim
trgovcima, založile za reformu mileta. Isticanje
jezika,umesto vere, kao sredstva koje zajednicu čini
jedinstvenom, bilo je oprečno samoj suštini mileta.
Tako je to nasatojanje da se naglasak prenese na jezik
i etničku pripadnost otvorilo put svetovnjaštvu i
nacionalizmu.
Kada se srpsko stanovništvo sklonilo u relativnu
bezbednost Mađarske, na Kosovu su stotine sela ostala
pusta, a Pećka patrijaršija je ostala bez vrhovnog
sveštenstva. Demografski poremećaji do kojih je došlo
zbog masovnog iseljavanja Srba, kasnije poznatog kao
Velike seobe, otvorili su prostor za ponovno
naseljavanje Kosova Albancima, koje je sa njihovih
planina mamila plodna zemlja, a uz to su ih i
Osmanlije podsticale. Oni su naselili Kosovo, Novi
Pazar i Niš - pa i Peć, gde je šest vekova bilo
sedište Srpske crkve, a sada je, kao i Đakovica, to
postao pretežno albanski grad. Od osamnaestog veka
učestale su i seobe Albanaca u Makedoniju, posle kojih
je veliki broj Slovena , koji su ostali na Kosovu,
prešao u islam.10 Oni Albanci koji su se na Kosovo
doselili u sedamnaestom i osamnaestom veku bili su
rasuti, u malim porodičnim grupama, po prostranoj
oblasti, zbog čega su izgubili osećaj sigurnosti koju
im je pružao život unutar čvrsto povezanih bratstava,
kakav su vodili u severnoj Albaniji iz koje su
potekli, ali su oni to nadoknadili prihvatanjem
patrijarhalnog sistema porodičnih zadruga, koje su
često imale i do pedeset članova, što je bilo
uobičajeno među Južnim Slovenima.
U međuvremenu su Osmanlije na svim frontovima
bivale izložene sve većim pritiscima. Tek što se,
1711. godine, završio rat sa Rusijom, Osmanlije su već
obnovile neprijateljstva sa Mletačkom Republikom,
1715. godine, a godinu dana kasnije, ponovo su
ratovali i sa Austrijom. Posle rata između Porte i
Austrije, 1739. godine, srpsko stanovništvo je ponovo
bilo izloženo pritisku preobraćanja u islam. To je
dovelo do novog velikog iseljavanja, pod vodjstvom
10 Za podatke o procesu islamizacije Srba na Kosovu pogledati: Atanasije
Urošević, "Gornja Morava i Izmornik" u Srpskom etnografskom zborniku, Naselje,
tom. 28, Beograd, 1935.
24
patrijarha Arsenija IV Šakabente. Nekoliko stotina
srpskih porodica iselilo se iz rudarskih naselja u
okolini Janjeva, Prištine, Novog Brda i Kopaonika. I
Albanci su se selili kako bi izbegli osmanlijsku
vlast. Albanski doseljenici su osnivali nove
zajednice, i to uglavnom u Italiji, Grčkoj i na
dalmatinskoj obali, kao što je to bio slučaj u selu
Arbanasi koje su, 1726. godine, osnovali albanski
doseljenici iz Briska i Šestana, zapadno od Skadarskog
jezera.11 Izbor između preobraćanja u islam i
potčinjavanja moćnom gospodaru koji bi ih štitio naveo
je i Srbe i Albance da se isele van domašaja
osmanlijske vlasti, da bi im život bio podnošljiviji.
U tom razdoblju, stanovništvo Kosova je desetkovano
kugom, pa je zato, kao i zbog seoba, koje su joj
prethodile, stotine sela ostalo pusto, a veliki deo
zemljišta je zaparložen. Uporedo sa demografskim
poremećajem izazvanim seobom Srba, odvijalo se i
pristizanje novih doseljenika iz siromašnih planinskih
predela severne Albanije na praznu, bogatu, plodnu
zemlju, opustošenu ratom. Položaj pravoslavaca na
Kosovu počeo je da se poboljšava negde posle rusko-
osmanlijskog Ugovora u Kučuk-Kajnardži (1774), kada je
Rusija zatražila zaštitu za sultanove pravoslavne
podanike. Uticaj malobrojne, ali snažne srpske
inteligencije u Mađarskoj, njeni rodoljubivi spisi i
borba za književni jezik, prenošen je na sve Srbe,
najviše zahvaljujući crkvi, koja je, i pored toga što
je još uvek bila oruđe osmanlijskog feudalizma i
ugnjetavanja, još uvek negovala i čuvala srpsku
tradiciju, a ova je, opet, nadahnjivala srpsku
nacionalnu svest u nastajanju. Neprekinuti razvoj
srpske narodne književnosti bio je, u ovom razdoblju,
značajan za razvoj te nacionalne svesti i ona je u
nju, osim duha osvete Turcima, unosila idealizovano
sećanje na srpsku prošlost. Narodni pesnici su,
medjutim, uglavnom bili nepismeni i nisu se razumeli u
privredna i politička pitanja, tako da nisu mogli
neposredno da podstaknu neki intelektualni ili
politički pokret.12 To je ostalo tako sve do srpske
11 R. Elsie, The History of Albanian Literature, tom. II, Njujork, 1995, str.
65.
12 Zanimljive podatke o srpskim narodnim pesmama videti u H. Rootham, Kossovo:
Heroic Songs of the Serbs, Oxford, 1920.
25
pobune protiv elitnih osmanlijskih jedinica, janičara,
u Beogradskom pašaluku (oblast pod vlašću paše ili
bega), 1804. godine, pod vođstvom Karađorđa (Crni
Đorđe).13 Neposredno posle srpske pobune, od 1804.-15.
godine, Kosovo je dobilo poseban politički značaj za
albanske paše koji su se tada, donekle opravdano,
bojali da bi se plamen pobune mogao proširiti i na
druge oblasti u kojima žive Srbi. Stoga je Porta
podsticala muslimanske paše da, u oblastima pod svojom
vlašću, suzbijaju svaki pobunjenički pokušaj Srba.
Ali, sve veća politička nezavisnost Srbije, koja je,
1833. godine, imala jednu autonomnu kneževinu unutar
otomanskih suverenih oblasti, probudila je nade Srba
na Kosovu, od kojih su se mnogi, za vreme prve
vladavine kneza Miloša (1830-39), upustili u potragu
za zemljom u toj kneževini. Oni su se nadali da će se
tamo nastaniti i naći izvesnu sigurnost koja je
nedostajala gotovo svima koji su živeli pod vladavinom
Osmanlija. Knez Miloš je nastojao da poboljša položaj
svojih sunarodnika uspostavljanjem veza sa porodicom
Mahmud paše Rotulovića iz Prizrena i porodicom Mahmud
Begovića iz Peći, a uz to je pokušavao i da poboljša
stanje medju kosovskim pravoslavnim sveštenstvom, koje
je bilo prilično klonulo duhom, tako što je davao
poklone siromašnim kalu|erima i dopuštao im da
sakupljaju priloge za svoje manastire u Srbiji.
Njegovom zaslugom su obnavljeni Visoki Dečani, 1836.
godine.14
Zbog rasula nastalg zahvaljujući skoro neprekidnom
ratovanju i previranjima Kosovo je gotovo opustelo, a
velika manastirska imanja počela su da zarastaju u
travu i korov jer nije bilo nikog da ih održava i
obrađuje - a takvo stanje je vladalo u čitavom tom
području. Život običnog seljaka, već pritisnutog
visokim porezama, bio je veoma težak i u mnogo čemu
nepodnošljiv. Tokom devetnaestog veka, kosovski
drumovi nisu bili bezbedni jer su po njima harale
odmetničke bande. Moglo se putovati samo uz dobro
naoružanu pratnju, ali to je mnogima bilo preskupo,
13 Janičari, koji su se bojali da će izgubiti svoj povlašćeni status,
suprotstavili su se programu reforme sultana Selima III koji je pokušao da
stvori novu vojsku i sa njom i nov finansijski sistem. Potpuni izveštaj o
srpskoj revoluciji videti u M.B. Petrović, A History of Modern Serbia, 1804-
1918, Njujork, 1976.
14 D. Bataković, The Kosovo Chronicles, str. 92.
26
tako da su i muslimani i hrišćani iz tog kraja molili
Portu da im pruži zaštitu. Pokazalo se, medjutim, da
su kaznene ekspedicije koje su Osmanlije slale da se
obračunaju sa tim buntovničkim bezakonjem potpuno
nedelotvorne, tako da se Kosovo izrodilo u područje u
kojem je carevalo bezakonje i razbojništvo. Među ovim
razbojnicima, koji su na čitavom Balkanu bili poznati
kao hajduci, ili "odmetnici od društva" ("social
bandits"), bili su, ne samo begunci od zakona,
dužnici i pustolovi, već i oni koji su bežali od krvne
osvete. Njihovo pojavljivanje bilo je posledica opšte
nebezbednosti života i imovine, posledica strane
vladavine, kao i terena i načina privredjivanja koji
su pogodovali bezakonju uopšte, a posebno
razbojništvu. Te razbojničke bande su nudile
pristupačno dodatno pribežište svakom pojedincu koji
je bio izložen pritisku svog gospodara, države ili
opasnosti od krvne osvete. Oni su delovali kao tesno
povezane družine, često uz punu saradnju lokalnog
stanovništva. Po lepom vremenu živeli su po šumama i
brdima, ali pošto je razbojništvo uglavnom bilo
sezonski posao, oni su se zimi često vraćali
uobičajenom seoskom životu.
U takvom okruženju stalnog ratovanja na obodima
carstva, tužno su propadali pokušaji vlasti da primene
odlučne mere protiv odmetnika kojima su na meti bili,
pre svega, turski skupljači poreza za koje se pouzdano
znalo da sa sobom nose prilično velike sume novca. Tek
je trebalo ustanoviti mnoge slučajeve razbojničkih
napada na njih čiji su počinioci bili i hrišćani i
muslimani. Kako se osmanlijski feudalni sistem
postepeno raspadao, razbojnički napadi, iako
nekoordinirani, izazivali su trajne sukobe između
vlasti i velikih delova stanovništva, i hrišćanskog i
muslimanskog. Uz to, troškovi koje su iziskivale mere
kojima se pokušavalo izaći na kraj sa razbojnicima na
Balkanu, bile su jedan od činilaca koji je, na kraju,
doprineo bankrotstvu osmanlijske blagajne.15 Da bi
zaustavila pogoršanje prilika izazvano seobama, koje
su znatno umanjile prihod od poreza, Porta je smanjila
ograničenja nametnuta hrišćanima.
15 Više podataka o ulozi banditizma u balkanskom društvu videti J.
Koliopoulos, Brigands with A Cause, Clarendon Press, Oxford, 1987.
27
Pritisak na muslimansko stanovništvo
U razdoblju od 1835. do 1836. godine, posle
rušenja s vlasti nepokornih bosanskih begova,
osmanlijska vojska je konačno uklonila nezavisne paše
sa Kosova - Mahmud pašu Rotulovića iz Prizrena, Arslan
pašu iz Peći, Sejfudin pašu iz Đakovice, kao i
naslednike bratstva Đinića iz Prištine, na čijoj su se
strani borili feudalni gospodari iz Peći, Debra i
Đakovice. Ukinut je zakon kojim su uvedeni spahiluci i
uprava je potom poverena vojnim zapovednicima, s tim
što su sprovedene mere kojima je cilj bio da se ona
centralizuje, kao i poreski sistem. Skadarski,
prizrenski i pećki sand`ak bili su stavljeni pod
kontrolu rumelijskog vilajeta čije je sedište bilo u
Bitolju (Monastir).iii
Što je devetnaesti vek više odmicao, to je
postajalo sve jasnije da je muslimansko "plemstvo" na
Balkanu osuđeno na propast, jer su centralne
osmanlijske vlasti nastavile da donose mere kojima je
cilj bio znatno smanjenje moći begova i paša u
centralnom delu Albanije i na Kosovu, a koje su išle
dotle da su neki medju njima bili deportovani u Malu
Aziju, a njihova utvrdjenja srušena. Naslednik Mahmuda
II - sultan Abdul Medžid (1839-61) - objavio je 1839.
godine čuveni hatišerif od Gilhane koji će kasnije
postati neka vrsta "povelje o slobodi" podanicima
osmanlijskog carstva. Hrišćani su tada i zvanično
izjednačeni sa muslimanima. Njime se predviđa uvođenje
redovne vojne obaveze, centralizacija vlasti i
reorganizacija poreskog sistema, kao i evropeizacija
pravosuđa i obrazovanja.16 Reforme su naišle na snažan
otpor medju Albancima, a naročito regrutovanje u
osmanlijsku vojsku.
Mnogi Albanci su odgovorili tako {to su počeli
ponovo da se preobraćaju u katolike kako bi izbegli
vojnu obavezu i uživali jednaka prava koja su imali
hrišćani. Oni su, isto tako, bili pod uticajem
evropskih sila, koje su se sve više mešale u balkanske
poslove. Tim ponovnim pokrštavanjima su se, medjutim,
suprotstavljali konzervativni osmanlijski krugovi i na
Kosovu i u Carigradu i 1846. godine, na podsticaj
lokalnog osmanlijskog paše, dvadeset četiri albanske
16 Ibid., str. 83.
28
porodice kriptokatolika, odnosno, laramana - preko 160
osoba - deportovano je iz kosovske parohije Letnice u
Anadoliju, pošto su odbacili svoje lažno muslimanstvo
i otkrili svoju pravu, ali prikrivanu odanost
katoličanstvu. Takve mere su preduzimane da bi se
zastrašili drugi muslimani, ili navodni muslimani i
tako odvratili od otvorenog ispovedanja katoličke
vere, kao i da bi se zaustavio proces reforme koji bi,
čega su se plašili konzervativci, mogao da ohrabri
nove slučajeve kolektivnog otpadništva od vere.17
To je bilo vreme kada su Osmanlije spale na niske
grane. Porta je sve manje bila u stanju da kontroliše
svoje službenike u provinciji i vidjenije lokalne
muslimane. Reforme, koje su uvedene 1839. godine,
imale su za cilj da ponovo ojačaju carstvo koje je
bilo izmučeno upravljačkim rasulom i vojnom slabošću,
ali je većina muslimana bila ogorčena zbog gubitka
apsolutne vlasti. Otpor je bio posebno jak među
Albancima i, 1844. godine, izbijaju pobune u Skoplju,
Prištini i Tetovu koje su ugušene tek posle žestokih
sukoba. S obzirom na to da su morali, kao i hrišćani,
da se povinuju novoj vojnoj obavezi i novim poreskim
zakonima, muslimani iz ovih oblasti su reforme
smatrali ozbiljnom pretnjom svojim povlasticama. Druga
faza reforme Hatt-i-Humayun (hatihumajun - hatišerif),
usvojen 1856. godine, posle snažnog pritiska velikih
sila, ističe jednakost svih građana. Očekivalo se da
će se, uvođenjem nekih evropskih organizacionih
standarda i svetovnijim zakonima i ustanovama,
sačuvati i ojačati carstvo. Što je još značajnije,
uvodjenjem jednakih prava za sve gradjane trebalo je
umiriti hrišćane u carstvu i na taj način sprečiti da
nacionalistička plima zapljusne čitav Balkan. Dobijeno
pravo na otvaranje sopstvenih crkava i škola ohrabrilo
je Srbe sa Kosova da počnu sa prikupljanjem priloga
kako bi osnovali sopstvene škole i održavali oronule
manastire i crkve. Prve srpske svetovne škole smele su
se otvoriti na Kosovu od sredine tridesetih godina
devetnaestog veka.
Kako je osmanlijska vlast slabila, tako su sve
češći bivali domaći nemiri. U međuvremenu, privredni
razvoj carstva sve više je zavisio od njegovih
podanika koji nisu bili Turci. Zbog gnušanja prema
17 G. Duijzings, "The Martyrs of Stubla...", str. 1.
29
trgovini većina Turaka ostala je u gradskim oblastima
gde su se bavili tradicionalnim zanatima. Reforme su
dovele do oživljavanja trgovine i zanatstva u
gradovima širom Kosova, a inače spora urbanizacija
napredovala je kada su ljudi počeli da se slivaju u
gradove gde su učili razne zanate ili počinjali da se
bave nekom trgovinom. "Turski" gradovi na Balkanu
počeli su da primaju sve veći broj slovenskih
stručnjaka. Hrišćanski trgovački sektori su
napredovali, dok je osmanlijska aristokratija sve više
propadala zbog postepenog gubitka materijalne baze.
Gradovi kao što su Skoplje, Prilep, Ohrid, Bitolj i
Solun privlačili su dinamične i preduzimljive
hrišćane, jevreje i jermene. U novom, otvorenom
društvu, privredna sreća se okrenula protiv Osmanlija
koji su gubili svoju zemlju, a u gradovima nisu umeli
da iskoriste mogućnosti za unosne poslove koje je
donosio novonastajući kapitalizam. Oni su sedeli,
gunđali, pušili čibuke, pili kafu i posmatrali kako
hrišćani preuzimaju inicijativu.18
Tokom Krimskog rata, 1853-56. godine,
antipravoslavno i antislovensko raspoloženje u
carevini dostiglo je vrhunac. Albanci na Kosovu bili
su vodiči engleskom konzulu koji je došao u pećki i
dečanski okrug u potrazi za regrutima kojima je, kao i
drugim muslimanima, ponuđena dobra naknada za posao
plaćenika. Srbima, kao hrišćanima, nije bilo
dozvoljeno da nose oružje i zato nisu imali mnogo čime
da se brane. Kaluđeri iz Dečana i Pećke patrijaršije
obratili su se vladi Srbije, tražeći zaštitu. Bilo
je, isto tako, više slučajeva ponovnog prelaska
Slovena u islam, ovog puta da bi se izbegli novi
progoni, ali, bilo je mnogo više onih koji su se, sred
ratnog rasula, radije opredelili za iseljavanje. U
nekim slučajevima su čitava sela prebegla u Srbiju
ili Crnu Goru. Srpska vlada je pokušala da pridobije
uticajne Albance za svoje ciljeve, ali se u tom
razdoblju, osim iz povremenih izveštaja kaluđera i
učitelja, malo toga moglo saznati o političkom
položaju Srba na Kosovu, koji su u to vreme gotovo
potpuno bili prepušteni sami sebi. Samo nekolicina
osmanlijskih službenika živela je u gradovima, a
većina najistaknutijih poglavara bili su Albanci.
18 Dragnich and Todorovich, The Saga of Kosovo, str. 78.
30
Stiče se utisak da ni seljaci muslimanske vere nisu
bolje živeli od svojih hrišćanskih suseda. Hrišćanski
trgovci, zemljoposednici i više sveštenstvo počeli su
tesno da sarađuju sa osmanlijskim vlastima, kao i
njihove muslimanske kolege, prepuštajući seljacima, i
hrišćanima i muslimanima, da nose breme poreza i vojne
službe. Često se moglo videti kako osmanlijski pukovi
lenstvuju po malim kosovskim gradovima. Mnogi od njih
bili su Kozaci koji su dezertirali iz ruske vojske,
ili Poljaci (koji su mrzeli Srbe i Crnogorce,
smatrajući ih ruskim štićenicima) i Mađari.
Prizren
U međuvremenu, Prizren je ponovo postao
najznačajniji grad u ovom području. Smešten je na
obodu široke doline,a blizu planinama, tako da se
najmanje polovina ovog grada uspinjala po strmim
obroncima na čijem se vrhu nalazila ogromna siva
tvrđava Kaljaja. U centru grada, duž obe obale brze
reke, nizali su se prostrani haremi bogatih Turaka.
Trgovina i zanatstvo su cvetali, a sarači, zlatari i
krojači prodavali su svoju skupu robu na pijacama
Srbije, Crne Gore, Kosova i Makedonije. Ovaj
multietnički grad, smešten na značajnoj raskrsnici
puteva između Skadra i Soluna, naseljavali su Srbi,
Albanci, Turci, Jevreji, Cigani i Čerkezi, koji su
sebe nazivali Adigejcima, a poreklom su bili sa
severozapadnog Kavkaza, iz područja u blizini izvora
reke Terek. Njih su u trinaestom veku prvo preveli u
hrišćanstvo Gruzijci, a kasnije, u šesnaestom i
sedamnaestom veku, Tatari su ih preobratili u islam.
Oni su došli na Balkan preko Varne i nastanili se u
Drami i u ravnici oko Sera i u drugim oblastima
Egejske Makedonije. Kao i Albanci, bili više stočari
nego ratari. U drugoj polovini devetnaestog veka,
posle rusko-osmanlijskih ratova, naselili su se dalje
na zapadu, u području Balkana, u osetljivim
pograničnim oblastima, uglavnom u vojno utvrdjenom
Vučitrnu i Prištini.iv
Imajući u vidu prisustvo jedinica redovne vojske i
mešavine osmanlijskih porodica, kao i to da su sinovi
iz imućnijih porodica odlazili u Carigrad na
školovanje, Albanci iz Prizrena su manje prkosili
centralnoj vlasti i hrišćanskom stanovništvu nego oni
iz okoline Peći i Đakovice. Iako je u Peći i Djakovici
31
bio potisnut, turski jezik je bio u širokoj upotrebi u
Prizrenu zbog značajnog osmanlijskog prisustva. Iako
su Albanci, kako hrišćani tako i muslimani,u svojim
kućama i javno govorili albanski jezik, on u školama
nije bio dozvoljen, čak ni posle hatihumajun (Hatt-i-
Humayun) ukaza iz 1856. godine, kojim je obećana
ravnopravanost u obrazovanju svim narodima u carstvu.
Porti i Carigradskoj patrijaršiji odgovaralo je da se
održi verska podeljenost Albanaca19 nasuprot novim
srpskim školama koje su tada počele da se otvaraju.
Trgovci i zanatlije iz Prizrena, Prištine i Peći
novčano su pomagali njihovo osnivanje i opremanje, a
osim toga, podsticali su obrazovanije učitelje da dođu
u te zabiti. Prizren, srpski privredni centar u
južnom delu Kosova, bio je dom najstarijoj i
najpoznatijoj srpskoj crkvenoškolskoj zajednici,
osnovanoj 1836. godine sa ciljem da se suprotstavi
grćko-pravoslavnoj propagandi. Mnogi dobri učenici sa
Kosova mogli su da uče za nastavnike, zahvaljujući
stipendijama bogatog prizrenskog trgovca, Sime
Andrejevića Igumanova (1804-82).20
U Prizrenu je, 1871. godine, otvorena srpska
bogoslovija. Srpska vlada nije mogla da pruži nikakvu
političku pomoć, ali je sistematski pomagala crkve i
škole šaljući nastavnike i podstičući najbolje učenike
da nastave školovanje. U prizrenskoj bogosloviji
obrazovali su se nastavnici i sveštenici za službu u
svim srpskim zajednicama koje su bile pod osmanlijskom
vlašću i ona je postala središte delovanja vezanog za
nacionalna pitanja. Bez znanja vlasti, ova škola je
uspostavila redovne veze sa vladom u Beogradu od koje
je dobijala uputstva i sredstva za političko
delovanje. 21Ispostavilo se da je njeno otvaranje
predstavljalo sigurnu zaštitu od pokušaja Carigradske
patrijaršije da helenizuje srpsko stanovništvo na
Kosovu, kao i Bugarskog egzarhata (1870) da stvori
uporišta u oblasti Gnjilana. Sve do otvaranja srpskog
konzulata u Prištini, 1889. godine, ova bogoslovija je
bila jedino središte srpskog političkog života na
Kosovu, a iz Beograda su stizale knjige, časopisi i
19 Skendi, The Albanian National Awakening, str. 18.
20 D. Bataković, The Kosovo Chronicles, str. 98.
21 Ibid., str. 55.
32
novine sa ciljem da se učvrsti nacionalna samosvest.
Osmanlijske vlasti su, medjutim, od samog početka
bile sumnjičave prema radu bogoslovije, smatrajući je
središtem srpskog nacionalnog delovanja, pa su, iz
predostrožnosti, politički kontakti sa Beogradom
održavani preko ruskog konzulata u Prizrenu, koji je
obezbeđivao prenošenje poverljive prepiske.22
Prizrenska bogoslovija je ubrzo postala sedište
ukupnog duhovnog i obrazovnog života i uporište
političkog rada na nacionalnim poslovima. Ali, još
značajnije je bilo to što je prvi put je uspostavljen
kontakt sa vladom u Beogradu koja je, zahvaljujući
tome, mogla neposredno da utiče na nacionalno
delovanje među Srbima na Kosovu. Od osnivanja, 1871.
godine, do ponovnog srpskog zauzimanja Kosova, 1912.
godine, bogoslovija je radila u skladu sa uputstvima
srpske vlade. Njen rad je u početku bio u nadležnosti
Ministarstva za obrazovanje i verska pitanja, a
kasnije Ministarstva inostranih dela. Sve troškove je
plaćala srpska vlada, ali su sredstva za njeno
održavanje dolazila i od crkve, kao i iz zadužbine
Sime Igumanova.23 Tako je ova škola imala propagandni
zadatak da pobudjuje i neguje nacionalnu svest,
sprečava preobraćanje, i uopšte, da nastavi da radi na
nacionalnoj prosvećenosti. Ipak, iako nije bilo nekih
većih teškoća da se u uzavreli, kosmopolitski Prizren
privuku nastavnici, slovenska zajednica nikako nije
mogla da nađe učiteljice koje bi radile na Kosovu.
Prvu prepreku je predstavljalo to što bi žena
školovana u Beogradu zahtevala visoku platu da bi
došla da živi u takvoj divljini kao što je Kosovo.
Drugo, one su želele da se udaju, što je značilo da su
sve te mlade žene napuštale službu čim bi uštedele
dovoljno za miraz. Tako su, u većini srpskih škola,
jedini učitelji bili kaluđeri i kalu|erice.
Prvenstveni cilj tadašnje srpske spoljne politike bilo
je potpuno uklanjanje osmanlijskog prisustva u zemlji.
To je, pre svega, značilo uzeti od Turaka nekoliko
utvrdjenja. Po ostvarenju tog cilja, moglo se
razmišljati o načinu preuzimanja susednih srpskih
oblasti, uključujući Kosovo. Da bi se pripremio za ove
poduhvate, srpski vladar, knez Mihajlo Obrenović,
22 Ibid., str. 98-100.
23 Ibid., str. 99.
33
nastojao je da sklopi saveze sa drugim hrišćanskim
narodima na Balkanu, kao front protiv Osmanlija.24
Tokom šezdesetih godina devetnaestog veka, srpski
ministar inostranih poslova, Ilija Garašanin,
podozrevajući da su Rusija i Austrija u to vreme
sklopile tajne sporazume sa Portom, kao i da Albanci u
svemu tome imaju negativnu ulogu, odlučio je da
uspostavi prijateljske odnose sa raznim albanskim
vođama u severnoj Albaniji, naročito sa onima koji su
bili katoličke vere. Zbog toga su beogradska
diplomatija i srpski novac postali veoma učestala
pojava u bratstvima Mirdita, a cilj im je bio da ih
pridobiju na svoju stranu i tako umanje italijanski i
austrijski uticaj. Zato je najmanje pet poglavara
albanskih bratstava posetilo Garašanina u Beogradu
tokom samo jedne godine.25 Njegova politika
pridobijanja Albanaca naglo je, medjutim, prekinuta
ubistvom kneza Mihajla Obrenovića, 1868. godine.
Slabljenje carstava
Što se vek više primicao kraju, to je bivala sve
uočljivija ranjivost oba carstva, i Osmanlijskog i
Austrijskog. Nacionalističke revolucije iz 1848-49. i
1866-67. godine ukazale su habsburškim vladarima na
osnovne slabosti sopstvenih režima. Postepeno
sužavanje teritorija Osmanlijskog carstva, koje je
počelo 1699. godine, ubrzalo se u devetnaestom veku
uprkos brojnim naporima njegovih vođa da, njegovim
osavremenjivanjem i unutrašnjim reformama, povrate
njegovu nekadašnju moć. Da bi učvrstila svoj sve
slabiji položaj na zapadnim granicama Balkana, Porta
je, 1865. godine, sprovela zakon o organizovanju svoje
uprave pod koju je nameravala da podvede značajnu i
kompaktnu grupu muslimana u provincijama Bitolj,
Janjina, Skadar i Kosovo u kojima su živeli Albanci.
Nadali su se da bi one tako, ideološki, politički i
socijalno bile privržene suštinskim interesima
carstva i da bi predstavljale izvor za regrutovanje
snaga koje bi obezbeđivale mir na njenim sve
ranjivijim granicama. Područja naseljena Albancima,
24 Charles and Barbara Jelavich, The Establishment of the Balkan National
States, 1804-1920, University of Washington Press, Seattle, 1977, str. 64.
25 Dragnić and Todorović, The Saga of Kosovo, str. 82.
34
kao i brojno stanovništvo drugih nacionalnosti,26
podeljena su, 1866. godine na tri vilajeta - Skadar,
Bitolj i Janjinu, s tim {to im je četvrti - Kosovo -
dodat 1878. godine. Svaki je imao svog upravitelja i
svoj garnizon. Namera je bila da se spreči da Albanci
u doglednoj budućnosti uspostave sopstveni poredak. S
obzirom na to da su Albanci zauzimali tako značajan
strateški položaj na Balkanu, Porta je želela da
izbegne uspostavljanje konačnih graničnih odrednica
još uvek neodredjenog geografskog pojma "Albanija".
U to vreme, kada je u svetu raslo zanimanje za
sudbinu Osmanlijskog carstva, dve Britanke, gospođice
Irbi i Mekenzi, upustile su se u otkrivanje i
beleženje činjenica o životu u evropskim provincijama
Osmanlijskog carstva. One su, 1867. godine, objavile
jedan, više nego povoljan prikaz svojih putovanja u
kojem se govori o"čistom, vrednom, poštenom
hrišćanskom stanovništvu", oštro se kude "lenji,
tromi, nemarni, besposleni muslimani", među koje su
uvršteni i Albanci sa Kosova. One su smatrale, a to
mišljenje je bilo veoma rasprostranjeno u to vreme, da
je u pitanju civilizovanost nasuprot varvarstvu.
Evropa je za ove dve putnice predstavljala sve što se
tada smatralo civilizovanim, pa ih je to navelo da
istaknu: "Pošto smo sada videle kako je Stara Srbija
izgubila svoje hrišćanske i već skoro civilizovane
stanovnike, ispitaćemo kako se dogodilo da je sada
drže varvari i islam". 27Strani posetioci su uvek
smatrali hrišćane najprosvećenijinm i civilizovanim
članovima kosovske zajednice, dok su stereotipne
predstave o Albancima dopunjavali ljudi kao što je bio
novinar Henri Berlejn (Henry Baerlein): "Primitivan
narod, kao što su Albanci, najviše veliča ratničke
odlike".28
S obzirom na to da je Kosovo šezdesetih i
sedamdesetih godina devetnaestog veka bilo poznato,
pre svega, po propadanju i bezakonju, Irbi i Mekenzi
26 Teško je odrediti stanovništvo Kosova u devetnaestom veku. Osmanlijski
godišnji popisi su uglavnom nepouzdani, pošto se pravi broj članova porodice
krio da bi se izbegli neki porezi. Posebno su muslimani odbijali da im se
popišu žene i deca.
27 G.M. Mackenzie, and A.P. Irby, Travels in the Slavonic Provinces of Turkey-
in-Europe, tom. 1, London, 1877, str. 217.
28 H. Baerlein, A Difficult Frontier, Leonard Parsons, London, 1922. str. 35.
35
su poredile bedu kosovskih Srba sa relativnim
napretkom onih Srba koji su živeli u slobodnoj srpskoj
državi. Ove dve engleske dame bile šokirane kada su
im, u Peći, srpski djaci bukvalno ničice padali pred
noge, na šta su one gledale s gnušanjem: "Upitale smo
kako im je, za ime boga, uopšte palo na pamet da mi
želimo da nas tako dočekaju? Njihov učitelj je
odgovorio: 'Turci su nas tome naučili, njihovi
velikodostojnici zahtevaju od nas hrišćana da im se
ničice prostremo pred noge'."29 Velika prepreka
napretku srpske zajednice u Prizrenu bio je odlazak
njenih najsposobnijih članova koji su je napuštali da
bi okušali sreću u slobodnoj Srbiji. Zbog čega, onda,
nisu svi otišli da tamo žive? Razlog tome je što su se
neki Srbi, mada su već bili otišli u Srbiju, često
vraćali jer im je sva porodična imovina, bilo da je
reč o komadu zemlje ili radnji, ostajala na Kosovu, u
vlasti Osmanlija. Uz to, njih su Srbi iz slobodne
Srbije smatrali lenjima i nepouzdanima, možda zbog
toga što su tako dugo živeli uz muslimane. Što je još
značajnije, vlada Srbije je odlučno odvraćala Srbe sa
Kosova od preseljavanja u Srbiju, jer bi to značilo
potpuno prepuštanje Kosova muslimanima.
U to vreme, gradovima na Kosovu upravljao je ili
osmanlijski službenik, ili, u mnogim slučajevima,
Albanac koji je služio u redovnoj vojsci. Prištinski
mudir, sedamdesetih godina devetnaestog veka, bio je
Albanac. Ti službenici su imali nekolicinu lokalnih
pomoćnika (kavasa) koji su često dopunjavali svoje
prihode pljačkanjem stanovništva. Poglavar hrišćanske
zajednice bio je često arhiepiskop ili rukopoloženi
starešina, čiji je turski naziv bio kodgia bashi. Osim
pomoći u odmeravanju poreza i donošenju presuda u
građanskim parnicama, takve hrišćanske starešine imale
su malu političku vlast, ali su bile dosta uticajne u
društvu. Gospođice Irbi i Mekenzi su zabeležile
sledeće: "Mudir, ili paša, počinje tako što kupuje
svoj položaj, a zatim mu se dozvoljava da ostane na na
tom položaju onoliko dugo koliko mu je potrebno da
ostvari svoj glavni cilj - da što pre nadoknadi svoj
novac. Svi su to znali, pa su ga i muslimani i
hrišćani podjednako obasipali mitom, ali, i pored toga
što je želeo sam da se obogati, on je morao da ubira i
29 Mackenzie and Irby, Travels in the Slavonic provinces..., str. 199.
36
porez za sultanovu kasu. Ukoliko muslimani ne bi
platili svoj deo, on je morao dvostruko da oporezuje
hrišćane; jer, sa muslimanima se nije bilo šaliti zbog
toga što bi oni, ukoliko ih uvredi, mogli da podmite
nekog višeg carskog službenika da ga ukloni sa
položaja. U Prištini se to stalno događalo; mudir koga
smo tamo zatekle, bio je već drugi za godinu dana, a
pre nego što smo napustile tu oblast, on je već bio
smenjen".30
Prilike u toj oblasti tada su već bile toliko
rdjave da je svo stanovništvo dovedeno do očajanja.
Albanci nisu hteli da pokore osmanlijskoj vlasti i
zbog toga je u tom području vladao nered. Osnovni cilj
Albanca, bilo da je bio bekd`i (bekji - seoski
stražar) u vreme primirja, ili bašibozuk (bashibazouk
- povremeni pomagač osmanlijskih trupa) u vreme
nemira, bio je da na silu zgrabi {to može u svetu koji
mu nije omogućavao da na drugi način zaradi za život.
U leto 1867. godine, Albanci su ubili pećkog
zapovednika dok je prikupljao danak za sultana.
Namučeni članovi srpske zajednice u Peći rekli su
gospođicama Irbi i Mekenzi sledeće: "Naše patnje se
rečima ne mogu iskazati, a naša tela to više ne mogu
podnositi; naši životi i imovina, naše žene i
deca,prepušteni su na milost i nemilost šačici
razbojnika. Naše starešine i medžlisi, naše sudije i
policija, svi su lopovi, razbojnici i ubice".31
Jedan srpski starešina je to ovako objasnio:
"Dobro bi nam došao konzul koji bi se založio za
hrišćane; ali, takvi konzuli, kakve sam video u
Prizrenu, nemaju vlast, te od njih nema koristi. Ne
kažem da se stvari ne mogu poboljšati, ali kažem da,
ukoliko se one u potpunosti ne izmene, mi Srbi iz Peći
moramo da učinimo ono što su učinili naši očevi -
moramo da odemo".32
Sve malobrojnijem slovenskom stanovništvu, nepoželjnom
u slobodnoj Srbiji i zastrašenom u svojoj sredini u
kojoj je vladalo sve veće bezakonje, preostalo je samo
30 Ibid., tom. 1, str. 223.
31 Ibid., tom. 2, str. 56
32 Ibid., tom. 2, str. 56
37
da se povuče u svoju zajednicu, da pogne glavu i da se
moli za međunarodnu intervenciju.
Iako znatno kasnije nego što je to bio slučaj sa
njihovim susedima, i nacionalna svest Albanaca je
počela da se budi uporedo sa otvaranjem takozvanog
istočnog pitanja. Albanski begovi su bili sve
razočaraniji osmanlijskom upravom. Porta nije želela
razbijanje islamskog jedinstva, niti da, u bilo kom
delu muslimanskog sveta, dodje do budjenja nacionalne
svesti koja bi bi vremenom odnela prevagu nad verskom
solidarnošću. Zbog toga je Porta, koja je bila dosta
popustljiva prema drugim nacionalnostima, za razliku
od najodanije i najomiljenije prema kojoj nije bila
tako trpeljiva, pa je zabranu upotrebe nacionalnog
jezika u školama proširila na Albance hrišćanske vere,
za razliku od drugih hrišćana za koje ova zabrana
nije važila. Porta je bila svesna bliskih odnosa
između Albanaca hrišćanske i onih koji su bili
muslimanske vere, kao i toga da će oni biti sve
bliskiji, zahvaljujući zajedničkom jeziku i
nacionalnom osećanju.33
Pre nego što je postavljeno istočno pitanje, Srbi
i Albanci, mada nikada nisu bili tako bliski, kao što
je bio slučaj sa raznim albanskim verskim zajednicama,
bili su, što se društvenog života tiče, veoma slični,
što je dolazilo do izražaja kroz brojne zajedničke
običaje i tradicije, kao kroz zajedničku borbu protiv
osmanlijskih vlasti, a kroz često krvno srodstvo.
Razmere tih bliskih veza na koje albanski narod
podseća, vide su u rečima upućenim Dositeju
Obradoviću, prvom srpskom ministru za obrazovanje,
prilikom njegove posete Albaniji: "Mi i Srbi smo
članovi iste porodice i bratstva".34 Na tromedji
između Kosova, Crne Gore i Sandžaka, stanovništvo je
uglavnom bilo dvojezično i imalo mnogo zajedničkog u
kulturni, kao, na primer, epske junačke pesme, poznate
u čitavoj ovoj oblasti, u kojima su opevani i Albanci
i Bosanci i Srbi. Nepoverenje između Srba i Albanaca
produbilo se kada su Balkan počeli da potresaju
nacionalni nemiri. Kako je srpska vlada nastojala da
podstakne nacionalno osvešćenje kosovskih Slovena,
33 S. Skendi, The Albanian National Awakening, Princeton University Press,
1967, str. 133.
34 D. Tuković, Srbija i Albanija, Beograd, 1914, str. 113.
38
tako je počinjalo i nacionalno buđenje albanskog
stanovništva. Proći će, medjutim, nekoliko decenija
pre nego što bude bio moguć bilo kakav, makar i
delimični, albanski nacionalni uspon.
i. .D. Bataković in Duijzings, Janjić and Maliqi (eds), Kosovo -
Kosova, str. 3.
ii. Duijzings, "The Martyrs of Stubla: Religion nad the Politics
of Identity in Kosovo", unpublished Ph.D. thesis, Univ. of
Nijmegen, str. 20.
iii. D. Bataković, The Kosovo Chronicles, str. 82-3.
iv. Kada su se Osmanlije povukle posle Balkanskih ratova 1913.
godine, Čerkezi su otišli s njima, izuzev malog broja koji je
ostao na Kosovu, uglavnom u Donjem Spasovcu. Njihova imena
sačuvana su u mnogim nazivima gradova i sela, na primer,
39
Čerkes, Tikve{, Novo Selo i Železnik, itd. Za dalje informacije
o Čerkezima videti G. Elezovi}, Glava o postanku i poreklu
naroda arnautskog, Beograd, 1936, str. 256-63, i T. Đorđević,
Čerkezi u našoj zemlji, Glasnik Skopskog naučnog društva,
Beograd, 1928, str. 143-53.