Velimir Bugarin i Ivan Zec Dva stoljeća Slimenazupa-dolac.ba/wp-content/uploads/2018/08/Dva... · starije od svog današnjeg imena za čitavo jedno stoljeće. Franjev-ci su u Docu

Velimir Bugarin i Ivan Zec

Dva stoljeća Slimena

Autori:Velimir Bugarin

Ivan Zec

Nakladnik:Župni ured Uznesenja BDM Dolac

Za nakladnika: fra Zoran Livančić

Urednici:Velimir Bugarin

Sanja Ledićfra Zoran Livančić

Recenzent:fra Zoran Livančić

Lektura i korektura:Sanja Ledić

Fotografije: Arhiv župe Dolac, Ivan Zec, Foxmedia, Smiljan Peša, Marinko Slipac

Grafički dizajn i tehnička priprema:Vedran Jakupanec

Tisak: 2B multimediaPrint


4

UvodPovod za objavljivanje ove male monografije o Slimenima

jest dvije stotine godina postojanja groblja na Slimenima. Na mjestu ili u kraju gdje je toliko godina postojalo groblje, trajao je i život pripadajućeg naroda. Inače groblja su vrijedni spome-nici života, pogotovo u Bosni, gdje je čovjek tradicionalno lijen da zapiše važne događaje iz svoje povijesti. Ovo je prigoda da se spomenemo vrijednih podataka i o drugim grobljima naše naj-starije župe Dolac, koja će 2027. godine ubilježiti također dvjesto godina postojanja.

Zahvaljujući poslovičnoj čestitosti fratara, fra Mirka Džaje, fra Ladislava Fišića i fra Velimira Valjana danas imamo vrijedne informacije iz ovog dijela lašvanskog prostora i povijesti. Tako danas znamo mnogo više o starom groblju (svetog Mihovila) u Docu na kojemu je ukopano 28 fratara i 3 svjetovna svećenika. U tome istom groblju ukopane su i druge znamenite osobe kao i manje poznati ljudi, žene i djeca što su stradavali u ratovima, bo-lestima i drugim nepogodama. Na ovom groblju u Docu ukopan je i Anto Baltić (otac poznatog graditelja gučogorskog samosta-na fra Jake Baltića), koji je zajedno s fratrom fra Petrom Čuićem ukopan u ovo groblje.

Na isti način su nam ostali zapisani vrijedni podatci i o gro-bljima Derventa u Travniku, Briziku, Vilenici, Gostunju, Stojko-vićima i Slimenima. Upravo groblje Slimena svjedoči o bogatstvu života u selima i naseljima ovog kraja, čiji su žitelji tu našli svo-je posljednje počivalište. Slimena su mogla dobiti ime po izradi krovova kojima je slime bilo kao završna točka gradnje i odakle su majstori glasno pozivali susjede mještane da donesu darove na slime. Drugi će reći, što je i vjerojatnije, kako su Slimena do-bila ime po tome što su smještena na takvoj poziciji ili platou s kojega se voda može slijevati na sve strane. Iznad Slimena stajala je, pa i danas stoji prostrana kosa ravan, zvana Meraja, poznata


5

po folklornim smotrama u vrijeme proslave svetog Ilije, koje su se odžavale poslije ilindanske svete mise.

Slimena se redovito spominju kao razdjelnica na kući ili u prirodi, a to bi se moglo usporediti sa zagrebačkim Sljemenom na vrhu planine Medvednice, čiji završni hrbat Sljeme razdva-ja južnu zagrebačku od sjeverne zagorske padine. Sljemenača je inače završna pokrivka od crijepa ili drugog materijala, a poj-movno je poznat i izraz sljemena greda koja je na području Like nazvana i Ilijina greda, vjerojatno po udaru groma.

Sveti Ilija zaštitnik je slimenskog groblja i kapele u njemu od vremena fra Mate Krstičevića, koji je 1818. godine otvorio ovo groblje. Fra Mato je groblje opskrbio svim potrebnim za službu Božju koja se redovno održavala u vrijeme svetog Ilije kao i u drugim prigodama, posebno uz mise blagoslova polja i u vrijeme dok župna crkva u Docu nije bila sagrađena. Dakle, Slimena ove 2018. godine Gospodnje kao groblje broje dvije stotine godina postojanja.

Potaknuti međusobnom suradnjom i prikupljanjem materi-jala pripremili smo ovu monografiju kao znak jednog vremena u prostoru gdje su ljudi voljeli svoja imanja, gradili kuće te urodili plodom kroz brojne obitelji kako u Slimenima, tako i u Polju, Nević Polju, Grahoviku, Guvnima i Docu – odakle su se sve kroz povijest ukopavali njihovi pokojnici. Nadamo se da će svjedoci povijesti, svjedoci vjere i hrabrosti s prostora Slimena biti pri-mjer i uzor za život budućim generacijama, kako po svojim obi-teljima, tako i po vjeri u Boga i izgradnji zdravih ljudskih odnosa i prijateljstava sa svim žiteljima Slimena.

Na čast svetog Ilije Proroka, 20. srpnja 2018. godine

fra Zoran Livančić, župnik


6

Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije – DOLAC

Povijesni presjek i osnovne značajke župe DolacDanašnja župa Dolac nasljednica je srednjovjekovne župe

Lašva koja se prvi put spominje u Povelji hrvatsko-ugarskog kra-lja Bele IV. od 20. srpnja 1244. Tu se spominju posjedi bosanske biskupije u župi Lašva kod triju crkava. Prije nego što su franjevci stigli u Bosnu – koncem 13. stoljeća, sigurno je bila župa s istoi-menim središtem na ovom prostoru.

U izvješću fra Bartolomeja Pizanskog 1385. spominju se fra-njevački samostani u Sutjesci, Visokom, Lašvi i Olovu. Dolaskom Turaka i osvajanjem Bosne u drugoj polovici 15. stoljeća, srušena su 32 samostana i množina župnih crkava – kako veli povjesničar fra Mijo Batinić. U izvješću poglavara Bosanske franjevačke vi-karije 1506. godine ne spominje se više ni samostan Lašva. Iako


7

je dosta katoličkog stanovništva pobjeglo pred turskim osvaja-njem, 1528. bilo je u Lašvanskoj župi više od 5000 duša. 1708. ostalo ih je oko 400 duša.

1737. fra Mato Delivić piše da se u selu Guvnima još raspoz-naju ostatci samostana manje braće sv. Franje, ali do danas nisu nađeni tragovi tog nekadašnjeg velikog franjevačkog samostana Lašva. Negdje oko današnje tvornice šibica najvjerojatnija je lo-kacija samostana.

Ime Dolac prvi put se spominje 1777. godine. No mjesto je starije od svog današnjeg imena za čitavo jedno stoljeće. Franjev-ci su u Docu kupili zemljišni posjed već 1777. godine i ondje uskoro podigli kućicu, kojom su se koristili gvardijani triju starih samostana (Fojnica, Kraljeva Sutjeska, Kreševo) kada su išli pred vezira u Travnik.

1827. osnovana je današnja župa Dolac i od ove godine postoje matične knjige krštenih, vjenčanih i umrlih. U vrijeme osnutka župe u Docu nije bilo crkve. Bogoslužje se obavljalo na otvorenom, a kasnije u skromnoj kapelici. Početkom pedese-tih godina 19. stoljeća franjevci su dobili dopuštenje za gradnju crkve u Docu. Kamen temeljac dolačke crkve (33,30x18,40 m) postavljen je već u rujnu 1853. godine. Pod vodstvom graditelja Ivana Drinovca crkva je, osim zvonika, dovršena 1854. godine.

Franjevci su u Docu u turskom periodu vodili pučku školu već od postanka župe, odnosno u Travniku od 1847. Od god. 1872, kada su došle u Dolac, pučku su školu otvorile i sestre mi-losrdnice, najprije samo za djevojčice, a uskoro potom i za dje-čake. Iste su godine franjevci osnovali sirotište i povjerili ga se-strama, a sami su se brinuli za troškove izdržavanja. Sestre su u svojoj prosvjetnoj i karitativnoj misiji djelovale u Docu sve do 1949. godine kada su pod prisilom morale napustiti to mjesto.

Franjevci u Docu bili su organizatori i osnivači Čitaonice u listopadu 1899., a nakon osnutka Tamburaškog zbora, sudjelovali


8

su u izgradnji Hrvatskog doma 1900.-1902. godine. Crkva u to vrijeme ima harmonij i orgulje (10 registara), koje su postavljene 1906. godine, ali su izgrađene ranije. Na Malu Gospu, 8. rujna 1853. blagoslovljen je kamen temeljac za današnju crkvu. Sagra-đena je sljedeće 1854. godine. Crkva je posvećena Velikoj Gospi i spada u najstarije crkve u Bosni sazidane tvrdim materijalom.

U dolačku crkvu su uskoro s raznih strana pristigli darova-ni inventarski predmeti: Liječnik iz Bologne Bodecki darovao je sliku Uznesenje Marijino, fra Ivo Gutić također jednu Gospinu sliku, travnički kajmakam Ahmet-beg jedno zvono. Niko Jurkić, djed slikara Gabrijela Jurkića darovao je drugo zvono, udovica bana Jelačića misnicu, a književnik Ivan Kukuljević-Sakcinski umjetnički vrijednu baroknu sliku sv. Petra nepoznatog talijan-skog majstora iz 17. stoljeća.

Samo 5 godina poslije osnutka župa se počela dijeliti. Od dijelova dolačke župe formirano je tijekom 19. stoljeća nekoliko novih, a poslije su se od već odijeljenih župa, odvajale i otvarale župe sljedećim redom: Ovčarevo 1832., Guča Gora 1840., Buči-ći 1856., Pećine 1856., Zenica 1858., Vitez 1861., Travnik 1879., Brajkovići 1879., Podkraj 1879., Rankovići 1937., Nova Bila 1973., Turbe 1977., Novi Travnik Uzašašća Gospodnjeg 1983. i Novi Travnik Presvetog Trojstva 1998. godine.

Sadašnji župni stan izgrađen je 1902. god. po nacrtu upra-vitelja tvornice šibica u Docu Salomona Alkalaya. Kuća je za Drugog svjetskog rata neko vrijeme bila dijelom zaposjednuta. Nakon 1945. župniku je preostala samo jedna prostorija u prize-mlju jer su u kuću useljeni stanari. Posljednji su iselili tek 1970. godine. Kuća je obnovljena 1971.-1974. Za vrijeme nedavnoga rata tzv. Domovinskog rata (1992-1995.) kuća je devastirana i potpuno opljačkana. Zadnjih godina djelomično je obnovljena i osposobljena za stanovanje.

Iz Doca potječu 3 biskupa: fra Marijan Marković, banjoluč-ki biskup, dr. Dragutin Čelik, banjolučki biskup i dr. Tomislav


9

Jablanović, poslije smrti nadbiskupa Smiljana Čekade upravitelj Vrhbosanske nadbiskupije do imenovanja novog nadbiskupa.

Uskoro nakon zaposjedanja BiH od strane Austro-Ugarske izgrađen je jedan zvonik, a drugi pod konac osamdesetih ili po-četkom devedesetih godina 19. stoljeća. Crkva danas ima tri zvo-na. Uskoro su postavljeni novi oltari i propovjedaonica što ih je izradio franjevački brat laik Klarenz Hemmerlmayr iz Tirola. U crkvi se nalazi i Put križa od nepoznatog autora iz 18. stoljeća. Početkom 20. stoljeća dograđen je prezbiterij i povećani su pro-zori na crkvi, što je poboljšalo njezin izgled.

Župna crkva je obnavljana na prijelazu pedesetih u šezde-sete, te u prvoj polovici sedamdesetih godina 20. stoljeća. Oltar-sku menzu (drvo) izradio je kipar Zdenko Grgić 1983. god. U zadnjem ratu 1992-1995. crkva, koja je u bivšoj Jugoslaviji pro-glašena Spomenikom kulture s orguljama muzejske vrijednosti, vitrajima, oltarima i kompletnim interijerom potpuno je deva-stirana i uništena s velikim oštećenjima na krovu, stropu i podu. U jesen 1997. započelo je njezina sanacija. Izmijenjena je cijela drvena konstrukcija krova i postavljen je novi pokrov od oboje-nog trapeznog aluminija, a ostakljeni su i prozori.

Župna crkva u Docu teško je oštećena u ratu. Na sporednu lađu na zapadnoj strani, pala je granata, probila je krov i strop i tako je otvorila kiši put u crkvu. Na istočnoj strani Romi su ski-nuli veći dio limenog krova sa sporedne lađe pa je i na toj strani kisnula. Budući da je tako ranjena stajala tri godine, počela je tonuti na istočnoj strani. Srećom, na vrijeme je započeta sanaci-ja. Crkva je potpuno devastirana. Glavni oltar (tirolska škola) je jako oštećen, podnožje mu je prekopano, a sporedna dva oltara su uništena. Uništene su i dvije velike slike na platnu koje su sta-jale iznad sporednih oltara. Potpuno su uništene orgulje iz 1907. g. Svi kipovi svetaca su oštećeni, neki više, neki manje.

Grobljanske kapelice, iako na samim crtama razdvajanja, nisu porušene, oštećene jesu, ali su preživjele. Župna kuća je pot-


10

puno i temeljito opljačkana i iz nje je odneseno sve što se moglo odnijeti. Takvu sudbinu dijelile su i Osnovna škola sestara Milo-srdnica i Hrvatski dom sa Čitaonicom (koji je 2008. g. srušen iz sigurnosnih razloga)

Danas se župa pomalo pomiče prema Novoj Biloj i Novom Travniku, te se spaja s njima jer je tu najveća koncentracija hrvat-skog življa Lašvanske doline.

U ratu 1993. Dolac je jako stradao. Samo je jedna četvrtina župljana ostala u svojim kućama dok su drugi morali otići radi sigurnosti ili su protjerani iz svojih domova. Slika poginulih 112 župljana svake se godine 6. lipnja postavlja pred oltar uz godiš-njicu stradanja ovoga kraja. Rat je opustošio župu Dolac te u do-broj mjeri narušio stabilnost župne crkve.

Vjera živi dok zvone Zvona Doca moga Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije glavni je zaštitnik

župe Dolac, a uz svoj glavni patron, kao drugi patron slavi se sveti Anto Padovanski. Uz to u župnoj crkvi u zimskom peri-odu slavi se i sveti Antun Pustinjak. Ova župa traje već skoro dva stoljeća. Naime, prošle godine 2017. župa Dolac obilježi-la je 190 godina svoga postojanja. Uz patron Veliku Gospu u Docu nađe se i do 3-4 tisuće vjernika, ponajviše iz Lašvanske doline i Središnje Bosne.

U ovoj župi djelovala su do sada 45 župnika i skoro jednak broj župnih vikara. U prošlosti župe djelovale su sestre Kćeri Božje ljubavi i sestre Milosrdnice koje su imale svoju školu koja im je oduzeta u vrijeme Drugog svjetskog rata.

Danas, na početku 2018. Dolac broji 809 obitelji i 1991-og župljanina. U župnoj crkvi nedjeljom se slavi pučka misa, a sve-te mise se slave i na dvije filijale: U Nević Polju – sveta misa se slavi u dvorani sportskog centra od rata 1993. g. i na Putićevu


11

u filijalnoj crkvi posvećenoj Kristovom Uskrsnuću. Na tri mise nedjeljom bude u prosjeku oko 550 duša. U pastoralnom radu pomažu vrijedni i aktivni župljani kroz pastoralno i ekonomsko vijeće, veliki župni zbor, mali zbor zlatne harfe. Frama koja broji tridesetak mladih kao i članovi trećeg franjevačkog reda, te mi-nistranti.

Danas župi Dolac pripadaju sljedeća sela:

Gornji Dolac, Dolac Stanica, Vilenica, Guvna, Brizik, Gra-hovik, Slimena, Stojkovići, Polje, Nević Polje i Putićevo.

U jesen 1997. započela je sanacija župne crkve. Izmijenjena je cijela drvena konstrukcija krova i postavljen novi pokrov od obojenog trapeznog aluminija, a ostakljeni su i prozori. Budući da je narušena stabilnost crkve statičari su projektirali sanaciju temelja ove crkve što je uspješno izvedeno u vrijeme župnikova-nja fra Joze Marinčića, aktualnog provincijala Bosne Srebrene.

2013. i 2014. obnavljen je prostor oko župne crkve prema projektu arhitekta Josipa Ledića. Napravljena je nova zgrada, a prostor je uređen i kultiviran. Opremljena je također zgrada pa-storalnog centra u kojemu mladi kroz različite aktivnosti orga-niziraju svoje susrete. U župnoj crkvi kroz zadnju 2017. godinu uklonjeni su stari prozori i postavljeni novi u koje se postupno ugrađuju i novi vitraji. Tako su na koru crkve već postavljeni vi-traji kipara Zdenka Jurišića: Uznesenje BD Marije i Sveti Anto Pa-dovanski. Na koru je također postavljen vitraj akademske slika-rice Sonje Nikolić Jurišić: Duh Sveti. U svetištu crkve postavljena su dva veća vitraja autora Vlatka Blažanovića: Rođenje Isuovo i Uskrsnuće. Slijedi ugradnja novih vitraja u prostoru crkve, a već su urađene teme autora Zdenka Jurišića: Sveti Franjo Asiški, Sve-ta Cecilija, Blagovijest i Pieta. Izvedbu i ugradnju vitraja donirali su domaći vjernici, a nadamo se da će se kroz naredno vrijeme naći donatori i za preostale vitraje.


12

Stanje župe u razdoblju od 1995. do 2010. godine.Tijekom tih petnaestak godina u župu se bilo vratilo 1600.

vjernika, ali se njihov broj počeo ponovo smanjivati. U ovom periodu crkva je sanirana u temeljma i zaustavljeno je njezino tonjenje. Kuća je obnovljena od podruma do tavana. Na filijalnoj crkvi na Putićevu popravljeno je samo ono najpotrebnije, ali još nije bio izgrađen zvonik.

Interijer crkve: kameni pod, nova vrata, nove klupe, nova kamena menza, unutarnja fasada, ambon, krstionica, podno grijanje i osvjetljenje urađeno je prema ideji projektanta Škunce iz Zagreba. Svu je obnovu (od 2002.-2006.) organizirao i vodio fra Jozo Marinčić. Na sporedni oltar postavljen je drveni kip sv. Ante Padovanskog, rad akademskog kipara Zdenka Jurišića iz Doca. Obnovu glavnog oltara u suradnji s kiparom Jurišićem izveo je restaurator Frederik Levarda 2007. i 2008. godine. U jed-noj donaciji 2004. stigao je i Gospin kip izrađen u drvetu. Novo ozvučenje uradila je firma „Strässer” iz Njemačke.

Izgradnja, stradanje i obnova filijalne crkve na Putićevu

Na području župe Dolac u Putićevu, sagrađena je filijalna crkva s vjeronaučnom dvoranom. Ovu crkvu projektirao je fra Božo Borić. Izgrađena 1985.-1988. godine. Veliki mozaik Uskr-snuća Gospodnjeg, kao i manji Rođenja Isusovog, u crkvi na Pu-tićevu izradio je slikar Milun Garčević 1990. godine. Ni crkva Kristova Uskrsnuća nije ostala nepovrijeđena, što je posebno iznenađujuće jer njezino stradanje nije nastalo izravno u ratu. Naime, upravo kada se puk oko ove filijale počeo vraćati u svoje obiteljske kuće, jedne noći u ožujku 1997., uz snažnu ekslploziju u cijelosti je srušen crkveni zvonik.

Međutim, snaga vjere i ljubavi obnovila je ovu filijalnu crkvu novim zvonikom i portalom na kojemu ponosno stoji natpis: Mir


13

vama, aleluja. Podignut je novi zvonik i novi portal prema ide-ji arhitekta Josipa Ledića. Obnovom je zahvaćen i širi prostor, uređuje se i obnavlja prostor uokolo crkve. U vrijeme blagoslova novog zvonika i portala biskup fra Marko Semren lijepo je na-zvao ovo mjesto Svetom gorom vidjevši ljepotu obnovljenog pro-stora s novim portalom i zvonikom na Putićevu. U spomen na dan blagoslova novog zvonika svake godine prigodno se održava glazbeni koncert na platou ispred crkve.

Kapela u Nević Polju danas se tretira kao filijala jer je ona bila jedino utočište u župi u vrijeme rata koje je bilo na slobod-nom teritoriju župe. Kapela je posvećena Presvetom Srcu Isusovu.

Osim već spomenutih radova na obnovi, u zadnjih pet godi-na u smislu izgradnje ili restauracije objekata urađeno je sljedeće:

- Restaurirana je kapela u Slimenima i groblje koje je staro svojih 200 godina,

- U pripremi je monografija u povodu dvije stotine opstojno-sti groblja u Slimenima,

- Iz temelja je obnovljena kapela na Vilenici, - Urađena je nova kapela na groblju Brizik po ideji Zdenka

Jurišića.

Projekte obnove svih kapela uradio je arhitekt Josip Ledić sa suradnicima, a organizator obnove je aktualni župnik.

Zvona Doca moga – glazbeni koncert U župnoj crkvi u Docu svake godine uz Blagdan svetog Ante

Padovanskog organizira se koncert glazbenika lašvanskog kra-ja pod nazivom Zvona Doca moga. Ovim koncertom župnik sa suradnicima želi obnoviti neke stare dolačke vrijednosti. Do-lac je kroz svoju bogatu povijest imao značajan broj umjetnika, glazbenika, književnika, fratara i biskupa, kao i drugih osoba u društvenom i vjersko-kulturnom, pa i sportskom ozračju prošlih vremena. Na ovom prostoru bilo je središte župe Lašva i povije-


14

sni samostan koji su svakako ostavili u srcima i dušama ljudi još stvaralačkih tragova.

Današnja generacija koja se nastanila u Docu kao i genera-cija Dolačana koji su drugdje po svijetu - nose u sebi i oko sebe tihe tonove prastarih događaja, milozvučje starih crkvenih zvo-na, molitve i patnje, pa i snalaženja dolačkih fratara, zanatlija i uglednika; stihove i misli njegovih književnika iz povijesnih či-taonica, kao i svih drugih vrijednosti našeg podneblja.

Karta Slimena i okolnih naselja


15

Geografski smještajSlimena su naselje u općini Travnik, smještena na oko 3 km

udaljenosti jugoistočno od općinskog središta. Naselje je formi-rano na istočnim padinama Vilenice, odnosno na nizu razvođa koji blago prelaze u polje doline rijeke Lašve (Travničko polje). Niz padine Vilenice, jugozapadno od naselja, prostire se šuma Jažva. Dalje prema selu bila je nekada čistina – Meraja, koja je danas naseljena. Na ovom prostoru su groblja, katoličko i mu-slimansko, te izvor vode. U susjednom Grahoviku smješteno je staro pravoslavno groblje s kapelom. Domovi su nanizani u tri niza (nekada su bila dva) na razvođima od 460 do 560 metara nadmorske visine, tako da su maksimalno izloženi suncu. Jedan niz je mahala Korići u kojoj se nalazi džamija. Između ove ma-hale i središnjeg niza kuća usjeklina je kojom teče potok Jaruga. Prostor je pod utjecajem umjereno kontinentalne klime sa to-plim ljetima i prohladnim zimama, a osnovni klimatski elementi su uvjetovani lokalnim utjecajima.

Slimena kroz građanske popise bilježe porast broja stanov-nika. Prema podatcima popisa stanovništva iz 2013. godine, u Slimenima živi 1231 stanovnik, dok je prema popisu iz 1991. godine živjelo 934 stanovnika. Prema nacionalnoj strukturi sta-novništva prevladavaju Bošnjaci u odnosu na Hrvate i Srbe. Broj katolika na području Slimena prema blagoslovu kuća 31. prosin-ca 2017. godine, iznosio je 55 vjernika u 24 obitelji.

Slimena su do dolaska Austro-Ugarske brojila preko 400 katolika u sedamdeset do osamdeset obitelji. Zbog nagloga ise-ljavanja, Slimena bilježe ubrzani pad hrvatskog katoličkog sta-novništva. Pedeset godina nakon austrougarske okupacije broj katolika u Slimenima je pao na nešto više od 250 žitelja.

Tijekom dvadesetog stoljeća, iako blažim tempom, nastav-ljeno je iseljavanje hrvatskog življa iz Slimena. Ipak, pojedine katoličke obitelji naseljavale su se u Slimena. Takav je bio slučaj


16

s obiteljima Abaz, Faletar i Mujkić, koje su se doselile s područ-ja Šćita nakon izgradnje brane i potapanja toga kraja. Tijekom druge polovine dvadesetog stoljeća broj Hrvata u Slimenima se kretao između 150 i 200 sve do posljednjega rata.

Slimena kroz povijestSlimena su se počela razvijati u prvoj polovici osamnaestog

stoljeća kada je nastajao ili oživljavao veći broj naselja travničkog kraja jer su se katolici počeli vraćati iz izbjeglištva nakon pohoda Eugena Savojskog 1697. godine i velikoga zbjega bosanskih kato-lika koji je uslijedio. Crkveni izvještaji bilježe da je godine 1736. u Slimenima bilo samo tri kuće sa 22 župljana1. Naselje Slimena po tim prvim kućama, vjerojatno i danas nose ime. Tko su bili neki od ovih najranijih Slimenjana podatke nam daju sačuvani listovi najstarije Matice krštenih župe Dolac. Između ostalog, u

1 Džaja, Miroslav, Izvještaj apost. Vikara fra Mate Delivića, godine 1737. U strojopisu, str. 38.

Grafički prikaz kretanja katoličkog stanovništva u Slimenima


17

Matici krštenih spominje se izvjesni Matoš iz Slimena i njegova žena Lucija, koji su krstili kćer dana 2. kolovoza 1733. godine. Kasnije, iste godine kao kuma se spominje Lucija Ilijašević, a sljedeće godine Lucija Bonoić.2 Sedam godina kasnije, u popisu biskupa Dragičevića Slimena se vode zajedno s Poljem jer vjero-jatno još uvijek nisu niti imala status zasebnoga naselja.

Po sklapanju Beogradskoga mira 1740. godine granica se ustalila pa se izbjeglo kršćansko stanovništvo počelo učestalije vraćati u Bosnu. Porastu broja stanovnika pogodovao je i pre-stanak epidemije kuge koja je redovito pratila ratove i od kojih je jedna takva izbila 1742. godine. Kako navodi biskup fra Mato Delivić, katolici oko Travnika su u boljem stanju nego drugdje jer vezirova prisutnost suzbija turski bijes (sopprime la tirrania ne Turchi).3 Naime, nakon što je u jeku Bečkog rata Eugen Savojski u listopadu 1697. godine spalio Sarajevo, bosanski vezir Halil-paša Ćoso je 1699. godine prenio vezirsku stolicu u Travnik. Ta je od-luka za tadašnji gradić Travnik prouzročila velike promjene jer s vezirom nije došla samo njegova obitelj, sluge i dvorjanici, nego i bosanska pokrajinska uprava, vezirovo upravno vijeće i vojnič-ka pratnja. Brojna vezirova pratnja već je sama po sebi povećala broj travničkih stanovnika. Ona je isto tako privukla i druge u taj grad, prvenstveno trgovce. Osim trgovaca povećao se i broj obrtnika. Pored već postojećeg kožarskog obrta (tabaci), snažno se razvio kovački, stolarski i krojački obrt. Gradilo se mnogo, tako da je sagrađeno nekoliko novih mahala i Gornja čaršija, pet prostranih hanova uz koje su bile i štale za konje. Sagrađene su nove džamije i mektebi, medrese i hanovi. Voda je provedena po čitavom Travniku pa je bilo više od trideset javnih česama. Stoga su pune ruke posla imali mnogi graditelji i obrtnici pa je treba-lo zvati u pomoć majstore iz obližnjeg Doca i Slimena (Gavran, 2002:68). Mnoge obitelji vratile su se iz Dalmacije, Livna, Duvna

2 Isto, Ilijaševići se u maticama spominju kao Bojan i kao Gladinčić, str. 50-56.3 Isto, str. 36.


18

i Posavine sredinom i u drugoj polovici osamnaestog stoljeća. Prema podatcima iz Matice krštenih 1765. – 1784. sljedeće kato-ličke obitelji su naseljavale Slimena u to doba:

- Džombić (odnosno Čombić, kako se rjeđe navodi) je pojedi-načno najčešće prezime te uz obitelji Kovačević i Marković čini jezgru mjesta;

- Žepačkić, Sunarić i Miškić su druga učestalija prezimena;- zatim Pavlović, Gladničanin (Gladnik, Gladniković), Agatić,

Brekalo, Mlinarević, Kević, Radić, Marić, Grabovac, Čurčić, Barišić, Širić, Plišić i druga prezimena koja se nešto rjeđe spominju u crkvenim maticama.

Džombići su očito bili imućnija obitelj u Slimenima. Tako iz zapisnika župnika fra Mate Krstičevića stoji da je izvjesni Anto Džombić iz Slimena ostavio župi jednu njivu u Polju 1815. godi-ne.4 Tijekom osamnaestog stoljeća gučogorski su fratri u Slime-nima i Grahoviku imali svoje kmetove pa se tako zaselak Graho-vika koji vodi prema Polju zove Kmetići.5 Na ovo upućuje i tada prisutno prezime Novokmetović.

Kako su se Slimena ubrzano naseljavala, tako su se razvijali i zanati. Travnički kraj je imao posebnu atraktivnost za povratnike koji su bili vični u obrtu, a to je bila prilika za zaradu kroz trgovi-nu s vezirovom svitom. Uz zanate, stanovnici Slimena su se bavili zemljoradnjom i stočarstvom, a razvoju mjesta je pogodovalo i to što su Slimena na rubu Travničkog polja, gdje su imućniji ima-li oranice. U Travničkom je polju najbolje uspijevao kukuruz, a bilo je razvijeno i govedarstvo.

4 Isto, str. 68.5 sto, str. 152.


19

Slimena u posljednjem ratnom razdobljuMeđunacionalni odnosi u Slimenima do početka Domovin-

skog rata bili su uglavnom korektni te temeljeni na suživotu i uzajamnom razumijevanju kao i u drugim sredinama. Naznaku i najmanjih međunacionalnih incidenata jugoslavenski je repre-sivni aparat u začetku inače strogo kažnjavao. No, nakon prvih višestranačkih demokratskih izbora 1990. te referenduma 1992., isplivat će na površinu sva međunacionalna neslaganja kako na državnoj tako i na lokalnoj razini. Rat u Hrvatskoj, a potom i pojava uniformiranih osoba na području Travnika, bili su prvi nagovještaji nemilim ratnim scenama. Već u siječnju 1992. godi-ne pripadnici JNA su iz vojarne u Travniku, uz odobrenje lokal-nih službenih vlasti, otišli na strateški važan plato planine Vlašić kako bi, navodno, izveli kratkotrajnu vojnu vježbu. Dolaskom na predjele planine Vlašić zaposjeli su prostor Sportsko-rekre-acijskog centra te ga tako pretvorili u poligon. Djelatno osoblje hrvatske i bošnjačke nacionalnosti Centra i hotela Babanovac su otpušteni. U travnju su pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi otpočeli oružani napad na civilno stanovništvo opći-ne Travnik. Napadi na grad i obližnja sela dolazili su upravo s područja planine Vlašić. Hrvatsko stanovništvo općine Travnik organiziralo je obranu unutar postrojbi HVO-a (Hrvatsko vijeće obrane), te je uspjelo uspostaviti obrambene linije na padinama planine Vlašić.6 Na području Slimena JNA je imala vojarnu u sklopu koje se nalazilo skladište oružja i druge vojne opreme. Dana 3. svibnja 1992. združene postrojbe HVO-a iz Viteza, Trav-nika i Novog Travnika zauzele su skladište naoružanja u Slimeni-ma (Marjanović i dr., 2001:19). Prije povlačenja pripadnici JNA su minirali skladište oružja pa je dobar dio uništen, ali je ipak iza njih ostalo dosta oružja, streljiva i hrane. Nažalost, kako su sva skladišta, a i prostori vojarne bili minirani, došlo je do ranjavanja

6 Centar za prikupljanje dokumentacije (CPD). 1997. Ratni zločini musli-manskih vojnih postrojbi nad Hrvatima BiH, str. 42


20

jednog broja pripadnika HVO-a i TO-a (Teritorijalna obrana).7 Za bošnjačke snage bio je to idealan prostor podno planine Vile-nice s koje se mogao kontrolirati put prema Zenici kao i promet-ni pravac prema Novom Travniku iz smjera Putićeva.8 Odnosi između HVO-a i ARBiH krajem 1992. te početkom 1993. postali su sve napetiji, a oružani incidenti sve češći. Hrvati s područja Slimena bili su primorani napustiti svoja stoljetna ognjišta. Uto-čište su pronašli na slobodnom teritoriju pod kontrolom HVO-a u Novom Travniku, Novoj Biloj i Vitezu.

Groblje i kapela svetog Ilije na SlimenimaSlimenjani su u početku na svetu misu, koju bi ujak kriomice

držao u improviziranim kapelicama u privatnim kućama, išli u Dolac. Krizmalo bi se u Docu na groblju ili u kući jedne dolač-ke obitelji, a sahranjivalo na tom istom groblju i na Derventi. Prema pisanju fra Miroslava Džaje, groblje na Dervetni spomi-nje se zadnji put 1822. godine: Nalazi se na lijevoj obali Lašve, u Travniku ispod Šumeća, preko mosta ispod medrese, kasnijeg staračkog doma. Napokon, 1818. godine fra Mato Krstičević od-važi se otvoriti groblje na Slimenima, providio ga paramentom, tj. potrebnim priborom za službu Božju, a ostavio i novce da se za to groblje čerga providi, tj. da se nabavi pribor za šator pod kojim će se moći, za nevremena, govoriti misa (Fišić, 2004:235). Naime, imajući u vidu tadašnje stroge turske zabrane u pogledu izgradnje kršćanskih vjerskih objekata, fra Mato je bio praktičan i snalažljiv te je za potrebe službe svete mise na novome slimen-

7 Centar za prikupljanje dokumentacije (CPD). 1997. Ratni zločini musli-manskih vojnih postrojbi nad Hrvatima BiH, str. 428 Hercegbosna.org, Dolac kod Travnika, 3.-7. lipnja 1993. – smrt, ruševine, zbjegovi…, dostupno na: https://www.hercegbosna.org/kolumne/domovin-ski-rat/dolac-kod-travnika-3-7-lipnja-1993-%E2%80%93-smrt-rusevine-zbjegovi%E2%80%A6-3640.html (15.2.2018.).


21

skom groblju nabavio materijal kojim se natkrivao provizorni oltar. To je ujedno bila prva kapelica na ovome groblju.9 Slična kapelica bila je i na dolačkom groblju u to doba. Bio je to oltar od plota pokriven ponjavom, ćilimom i mušemom. I misno ruho za kapelicu na Slimenima nabavio je fra Mato Krističević za svoga župnikovanja u Docu.

Treba istaknuti kako su se Slimenjani prije otvaranja ovog groblja djelomično kopali u Docu te u groblju na Derventi po-kraj Lašve. U slimensko groblje prvi je ukopan, 18. listopada 1818. godine, Anto Mačkoder iz Polja, kako su se tada zvali Ra-ići, a i neki Ćurići. Ovo je groblje ad humiles praeces fr. Stepha-ni Markovich, papa Leon XII, dne 3.9.1826., obdario potpunim oprostom uz obične uvjete, na tri dana u godini koje molitelj odabere. On je odabrao sljedeća tri dana: drugi dan Duhova, sv. Ivana Krstitelja i sv. Iliju Proroka, koji je malo prije toga progla-šen prvim zaštitnikom Bosne (umjesto sv. Grgura). Crkveni god u Slimenima bio bi na sv. Iliju uz znatan broj vjernika. Sveta misa bi bila u kapelici na slimenskom groblju. Na misi bi se obično okupilo po nekoliko tisuća ljudi iz okolnoga kraja. Kako je bio običaj, poslije mise momci i djevojke na Meraji bi zaigrali kolo. Prema slikovnim zapisima iz tog razdoblja pjesme i igre odvijale su se na zavidnoj razini. Postojalo je i ocjenjivačko povjerenstvo koje je bilježilo uspjehe i zapisivalo rezultate. Iako se radilo o za-bavi, nepisana pravila su bila izrazito stroga, što potvrđuje i slje-deći primjer. Naime, na Ilindan godine 1938. zabilježeno je da se jedan oženjeni muškarac uhvatio u kolo pored djevojke koja je bila vjerena, a nakon toga je smrtno stradao.

Zidanu kapelicu na Slimenima izgradio je fra Marijan Duić Bežić, dolački župnik, godine 1903. ili 1904. On je također uz kapelicu podigao i mali zvonik (Fišić, 2004:235-236). Godine 1940. tadašnji crkveni otac, rođeni Slimenjanin Mato Kukrić, sa znanjem župnika, prenio je krišom (po noći) u tu kapelicu jedno

9 Isto, str. 70.


22

manje zvono. Na ovom groblju su ukopana dvojica svećenika: fra Anto Marković (Mišić) iz Slimena, kojega je njegova rodbina prenijela u svoje groblje te don Anto Dujmušić iz Polja, koji je umro 1943. godine. U istom groblju leži i, u narodnoj pjesmi opjevani Tunjo (Anto) Komnjen-Brković.

U noći između 19. i 20. veljače 1945. godine vodile su se že-stoke borbe u samim Slimenima, nadomak groblja. Partizani su svoje poginule odnijeli, a na bojištu je ostalo četrnaest njemačkih vojnika (Fišić, 2004:236). Osim Slimenjana na ovome groblju sa-hranjivani su žitelji obližnjih sela: Polje, Grahovik, Nević Polje i Guvna. Zub vremena narušio je krovnu konstrukciju i pročelje pa je kapelica obnovljena početkom ‘70-ih godina XX. stoljeća. Tije-kom Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini kapelica je uvelike stradala budući da se nalazila pod kontrolom ARBiH, tako da je bila nužna potpuna sanacija. Zahvaljujući inicijativi župnika fra Zorana Livančića te donacijama župljana, radovi na rekonstrukci-ji kapelice započeli su 10. listopada 2014. godine prema projektu arhitekta Josipa Ledića. Tako je trošna kapela, koja ima i svoj mali pripadajući kor, iz temelja sanirana, zaštićena i obnovljena.

Sveti Ilija ProrokProrok Ilija djelovao je i naviještao Božju riječ u IX. stolje-

ću prije Krista u Sjevernom Izraelskom Kraljevstvu (današnjem Izraelu) za vrijeme kralja Ahaba. Sveti Ilija je biblijski prorok čija je slika stoljećima živa mjeđu vjernicima, osobito među vjerni-cima u Bosni. On je i zaštitnik Bosne u dugoj njezinoj tradiciji. Biblija svetog Iliju predstavlja kao borca protiv zastranjivanja, kako u vjerničkom odnosu prema Bogu, tako i u životnim i mo-ralnim vrednotama. On je čuvar-zaštitnik vjere i morala. Stoga ne čudi da je među vjernicima u Bosni stekao iznimnu popular-nost. Biskup fra Pavao Dragičević tražio je od Svete Stolice da se sveti Ilija slavi kao zaštitnik Bosanskog Kraljevstva. Sveta Stolica


23

je udovoljila njegovom zahtjevu dokumentom od 26. kolovoza 1752. godine.10

U tradicijskoj kulturi Hrvata Bosne, Ilija je svetac koji se u pučkoj tradiciji povezuje s grmljavinom te se doživljava poma-lo kao ljutiti svetac koji šalje munju na zemlju. Kada se u puku objašnjava što sv. Ilija radi i kako izaziva munje i grmljavinu, onda je to najčešće sljedeće kazivanje: „Ilija pred kišu po nebu goni svoja kola koja vuku konji. Kada Ilija zamahne bičem na konje, onda sijeva, a kada spusti bič na konja, onda udari grom“

10 Skoko, Iko. 2012. Sveti Ilija – Zaštitnik Bosne i Hercegovine, Večernji list, Dostupno na: https://www.vecernji.ba/sveti-ilija-zastitnik-bosne-i-hercego-vine-433510 (7. 2. 2018.).

Slika svetog Ilije iz slimenske kapele

Tekst darovnice iz 1909.


24

(Martić, 2013:122). U Bosni i Hercegovini o svetom Iliji postoji stroga zabrana rada, iako nije zapovjedni blagdan. Tako se pri-mjerice sijeno smjelo skupljati na blagdane svih svetaca koji pa-daju u vrijeme koševine, ali na Ilindan se nije smjelo uzeti ni-kakvo oruđe u ruke, a kamoli nešto raditi (Martić, 2013:123). Udarci groma u pučkoj se tradiciji objašnjavaju kao jeka nastala od udaranja kotača Ilijinih kola o kamen. Kao zaštita od udara groma u okolici Travnika, pa također i Slimena, molilo se Vjero-vanje uz škropljenje blagoslovljenim grančicama jelice, a nekad i tisovine, te uz stavljanje križa i dijela srebrenog djevojačkog na-kita janjoš na prozor. Također je u okolici Travnika nekada bilo ustaljeno vjerovanje po kojemu se kaže ako na Ilijindan (Ilinu) zagrmi, lišnjaci neće uroditi plodom.

Kuga i druge epidemijeKuga je dugo vremena bila jedna od najopasnijih zaraznih,

akutnih i epidemijskih bakterijskih bolesti. Smatra se kako kuga jako dugo prati ljudski rod. Još od antičkih vremena prostor Sre-dozemlja poznaje epidemiju kuge, iako je domovina te bolesti azijski kontinent (Cvetnić, 2014:85). Nekoć su i najumniji liječni-ci poput Hipokrata mislili kako kugu izaziva zrak zasićen otrov-nim tvarima. No, tek je tijekom devetnaestog stoljeća otkriven pravi uzročnik, a to je bakterija Yersinia pestis. Ona je primarno bolest divljih glodavaca (npr. štakora). S glodavaca na ljude kuga se prenosi ugrizom inficirane buhe (Gavran, 2002:66). Nakon što u sebi oko tjedan dana nosi klicu te bolesti, bolesnik dobije visoku temperaturu (od 39,5 do 41 oC), osjeća nesnosne bolove, mnoge druge poteškoće: mučnina, povraćanje, glavobolja, teš-ko disanje, buncanje, te bol u mišićima i malaksalost. Na tijelu se pojave karakteristični čvorovi s gnojem punim kužnih bacila, a na koži crne ili tamnoplave pjege (Gavran, 2002:67). Kuga je izazivala strah, ali i mirenje sa sudbinom, želju da se iskoristi preostalo vrijeme na zemlji i prihvaćanje smrti kao neizbježno-sti koja ispravlja zemaljske nepravde jer pogađa podjednako bo-


25

gatog i siromašnog.11 Ljudi su bili bespomoćni: nisu znali uzrok kuge ni kako se ona širi, a pogotovo nisu znali kako bi se ona mogla spriječiti. Budući da je Bosna dugo vremena bila pod oku-pacijom Osmanskog Carstva, ona nije mogla ostati pošteđena od onoga što se zbivalo na njegovim golemim prostorima. Tako bi u nju stigla kuga nekad iz Carigrada, nekad iz Rumunjske, a nekad iz Dalmacije, no često je zaraza prelazila i iz Bosne u Dalmaci-ju. Zabilježena su brojna pustošenja kuge po mnogim područ-jima Bosne i Hercegovine. Tako se u šesnaestom stoljeću kuga spominje 1507. (osobito u Mostaru), zatim 1533. i 1555., kada je bjesnjela po čitavom Balkanu, pa onda 1574. u dolini Vrbasa. U sedamnaestom stoljeću spominju se epidemije 1658., 1672., i osobito od 1690. do 1696. godine. U osamnaestom stoljeću valja navesti porazne godine: 1707., od 1729. do 1732. (tada je kuga u Bosnu stigla iz Dalmacije), od 1761. do 1765., 1772., od 1779. do 1781., i od 1783. do 1784., od 1788. do 1789. i 1796. godine. U devetnaestom stoljeću treba osobito istaknuti kugu od 1815. do 1818. godine, koja je bila jedna od najtežih, ujedno i posljednja epidemija kuge. Nije u isto vrijeme započela na čitavom prostoru Bosne i Hercegovine, nego se postupno širila iz gradskih cjelina na sela (Isto, 2002:67).

U Slimenima je od kuge koja je izbila u drugoj polovici 1815. godine, samo među katolicima, umrlo nešto manje od stotinu osoba; djece, odraslih, staraca, muškaraca i žena podjednako. Budući da su obitelji najčešće živjele zajednički u skučenim pro-storima, mogućnosti izolacije bolesnih bile su minimalne. Tur-ske vlasti malo su činile da bi zaustavile epidemiju. U nekim se-lima poput Orašja (današnje Ovčarevo) stradalo je po nekoliko stotina ljudi. U Slimenima su najteže stradale obitelji: Drinovac, Mlakić, Vidović, Zolotić, Mladinović, Klarić, Bralo, Lukendić, Mladinović, Sabljica, Marić, Pilipović, Vukadin, Borić, Čičković, Bojić, Kovačević, Novokmetović i Anđelić.

11 Buklijaš, Tatjana. 2002. Kuga: Nastajanje identiteta bolesti, Hrvatska revija 2, Dostupno na: http://www.matica.hr/hr/326/kuga-nastajanje-identiteta-bo-lesti-20909/ (13. 2. 2018.)


26

U rujnu godine 1836. izbila je veća epidemija kolere. Kolera je najviše harala po Docu, Grahoviku, Polju, Vilenici i na Slimenima, kao i u Travniku, Bučićima i drugim mjestima. No, ova bolest u Slimenima je bila relativno blaga u odnosu na smrtnost kuge.

U dvadesetom stoljeću se javljaju epidemije difterije i šar-laha, kao što je bio slučaj 1929. godine kada se zaraza difterije proširila među djecom u Slimenima i u Polju.

Različite zarazne bolesti dovele su uvelike do stagnacije bro-ja stanovnika na području Slimena. Ujedno, one su bile dijelom i posljedica loših zdravstvenih uvjeta, a k tomu treba pridodati glad i opću nesigurnost na ovome prostoru.

Travničke migracije stanovništvaDolazak Austro-Ugarske uprave u Bosnu i Hercegovinu do-

nio je ubrzanu modernizaciju i napredak, a katoličkom stanov-ništvu dugo očekivane vjerske i druge slobode. Nova uprava pru-žala je do tada nezamislive mogućnosti Slimenjanima.

U siječnju 1882. godine u Travnik stiže o. Erik Brandis, član Družbe Isusove i odmah prikuplja prve učenike za buduću Nad-biskupsku gimnaziju, jednu od prvih srednjoškolskih ustanova Bosne i Hercegovine. Slimenski abadžija Ivo Zec šalje svoga naj-starijega sina Franiku. Ivo je u čaršiji otvorio trgovinu maramama i pertlama skupa s bratom Markom Zec Baškaradom. On je pre-selio na Žitarnicu u Travnik, a Marko je nekoliko godina kasnije podigao katnicu koja i danas stoji na križanju Bosanske ulice i Ulice Erika Brandisa. Marko Zec Baškarad bio je veleposjednik, trgovac vlašićkim sirom i član ravnateljstva Hrvatske banke d.d. Travnik. Njegova obitelj dala je mnoge trgovce, političke i druš-tvene radnike, te ugledne svećenike. Markov sin Franjo bio je direktor na Šalati i rektor sjemeništa u Dubrovniku, unuk Anto bio je nadbiskupov tajnik, a unuk Stjepan isusovac.


27

Tada u Travnik seli i Ivo, sin drugoga slimenskoga abadžije Ante Krezića Božića. On je živio s obitelji u Podmusali i uskoro otvorio gostionicu na Žitarnici, malo istočnije od Sulejmanije. Ka-snije je preselio u Šumeće, gdje i danas stoji njegova kuća. Njegov sin Srećko bio je austrijski časnik i društveni radnik te je više go-dina vodio podružnicu HKD Napredak. Drugi sin Rudolf vodio je trgovinu na Žitarnici i bio starješina Hrvatskoga sokola u Travniku.

Jozo Krezić Božić, sin nadničara Nike i Ane r. Jurić, preselio je također u čaršiju. Živio je s obitelji u mahali Varoš i bio kavanar.

Sa Slimena je u Potrumahalu doselio Dragutin Kozina, a tu je doselio i Ivo Drinovac. Niko Kozina je preselio u Šumeće, a Pero Tuša doselio je u sokak Pašamahale, koji se tada zvao K-vo-jarni, dok je željezničar Pero Tandara doselio na Bojnu. Rijetki Slimenjani su se vratili natrag u Slimena.

Obitelj Peša sa Slimena: Anto i supruga Milka, snaha Štefica, unuk Smiljan i majka mu Janja, te susjeda. Fotografiju ustupio g. Smiljan Peša.


28

Slimenske obiteljiPred kraj devetnaestog stoljeća u Slimenima je živjelo osam-

desetak hrvatskih obitelji. Uglavnom su to bili zidari, dunđeri, ali bilo je i drugih zanata poput samardžija, abadžija, kalajdžija i grebenara. Da je bilo vrsnih graditelja u Slimenima potvrđuje i podatak o gradnji crkve Blažene Djevice Marije u Docu. Naime, ovu crkvu gradili su majstori pod vodstvom Ivana Drinovca iz Sli-mena. Među njima su bili i drugi Slimenjani: Anto, Stipo, Nikola i Ivo Drinovac, Pero Marković, Niko i Stipo Krezo, Ivan Zec i Anto Mlinarević (Fišić, 2014:88). Nažalost, bilo je i svodništva na Slime-nima. Tako je zabilježeno da je 1811. zbog ovoga posla vezir poslao jednoga iz obitelji Ćurić da ga se zatvori u fojnički samostan. I do-lački župni dvor podigli su Slimenjani Niko i Anto Brkić Komu-šanac i Šimo Marković. Bilo je to 1902. godine (Fišić, 2014:151).

Da smo imali priliku prošetati Slimenima u posljednjoj če-tvrtini devetnaestog stoljeća, ove bismo obitelji zatekli:- težaka Mije Sliškovića, - abadžije Mije (r. 1819.), samardžije Ante (r. 1849.), Pere

(1846. – 1887.), Marka (r. 1854.) i dunđera Šime (r. 1864.) Markovića zvanih Mišić,

- terzije Pere Domazeta (r. 1870.), - dunđera Jure Sučića (r. 1849.), - dunđera Nike Suše (r. 1840.), - težaka Nikole Munitića zvanog Mutapić (1820. – 1887.), - težaka Pere Peše, - prosjaka Nike (r. 1816.) i dunđera Ilije Šimunca, - težaka Ivana (1833. – 1889.), Stipana (r. 1849.), Joze i dun-

đera Ive (1847. – 1886.) Anića zvanih Mišković i težaka Joze Miškovića,

- nadničara Ante Jerkovića zvanog Skopljak, - težaka Petra Papića zvanog Poljar, - Stipe Matića,- težaka Joze Vukadina,


29

- grebenara Ive Babića (r. 1857.), - dunđera Ante Boškića (r. 1850.), - dunđera Ive (r. 1864.) i dunđera Stipe Piplice, - dunđera Ive Zloje zvanog Martinovića (r. 1861.), - dunđera Ante Brale (r. 1830.), - grebenara Ante Jurića, - dunđera Nike Bekića (r. 1857.), - dunđera Marka Šeremeta (1860. – 1893.), - samardžije Ante (1825.), samardžije Mate (r. 1851.) i dunđera

Ive (r. 1864.) Kukrića, - Ante Tolića, - nadničara Ive i Tome Ramljaka, - dunđera Ante Čivčije (r. 1845.) i dunđera Ive (r. 1830.) Čiv-

čije zvanog Đide, - trgovca Joze Pervana, - dunđera Ive, njegovoga strica dunđera Joze (čiji je otac Mato

doselio iz Dobretića i Orašja u Slimena) i Jozinog nećaka, abadžije Ive Zeca (1845. – 1917.) koji je bio slimenski knez,

- dunđera Joze Vile zvanog Sesar (1839. – 1888.), - kalajdžije Joze Leke, - kalajdžije Ante Bujadinovića (1850. – 1890.), - abadžije Ante (r. 1842.), Ive (1844. – 1890.) i nadničara Nike

(1848. – 1886.) Krezića (Kreze) zvanih Božić, - dunđera Ive (1859. – 1886.), dunđera Nike (r. 1861.) i dun-

đera Nike (r. 1860.) Komušanca koji su bili podrijetlom iz Komušine, a neki su se zvali i Jakovičići,

- nadničara Mate Čurčića zvanog Kasalo, - dunđera Nike (r. 1863.) i Pere (1856.) Cice, - abadžije Stipe Marića, - dunđera Ive (rođenog 1857., oca dr. Dragutina Čelika) i

dunđera Pere (r. 1862.) Čelika, - težaka Jure Jurkića iz Livna (r. 1826.), - nadničara Nike Tandare iz Livna (1820. – 1892.), - dunđera Ive (r. 1840.), vojnika Nike (r. 1865.), samardžije Ante

(r. 1847.) i dunđera Stipe i dunđera Pere (r. 1845.) Kozine, - dunđera Stipe Mlakića,


30

- dunđera Ive Ljubasa zvanog Stupar, - dunđera Ive Kaića, - dunđera Ante Prže zvanog Gavran (r. 1836.), - dunđera Nikole Džidžanovića, - dunđera Ante Kneževića zvanog Kneščić, - samardžije Ive Fišića (1862. – 1915.), oca fra Ladislava Fišića

starijeg,- dunđera i težaka Mate Kartića zvanog Katić iz Lovreća (1779.

– 1889.), - dunđera Ante Boića (r. 1862.),- dunđera Ante (1823. – 1890.) i dunđera Stipe (r. 1827.) Dri-

novca, - težaka Joze Antičevića, - dunđera Nike Kovača (r. 1859.), - dunđera Stipe Malića zvanog Pivelja (r. 1851.), a u to doba u

Slimenima je živio i dunđer Mato Šarić.12

Obitelji su u crkvenim maticama bilježene po kućnim bro-jevima (vjerojatno idući od Polja prema Meraji) od 1 do 74 te su i ovdje prikazane tim redoslijedom. U zaseoku Meraja bile su kuće Kartića i Zeca iz kojih su dolazili slimenski knezovi. Gore spomenuti abadžija Ivo Zec bio je slimenski knez na prijelazu u dvadeseto stoljeće, a njega je naslijedio Jozo Kartić, sin gore spomenutoga Mate Kartića.13 Jozin sin Anto držao je gostionicu na putu prema Polju.

Ispod njihovih kuća, na putu za muslimansku mahalu Ko-riće, nalazila se kuća Nikole Brkovića zvanoga Komnjen (Kom-njenović). Komnjeni su bili doseljeni iz Dervente. Nikola Kom-njen je bio grebenar, te je izrađivao grebene, kamene mlinove, češljeve, vage i druge stvari. Opis njegove kuće daje nam naslutiti kakve su bile životne prilike u to doba:

12 Podatci iz Stanja duša župe Dolac, knjiga I.13 Hrvatski dnevnik, str. 3.


31

Kuća je prizemna i ima oveću sobu sa 7 greda (šišeta) i 4 pro-zora, dva s prijeda i po jedan sa strane... Druga je soba manja s kiljerom (spremnicom), a u sredini kuće je vatrište, bez plafona. Zi-dovi su od brvana i šepera pa kuća nije dugovječna. Ispod kuće je bašča s pojatom, kasnije načinjenom, na mjestu gdje je bio viganj u kome se kovalo što je trebalo za zanat obiteljski.14

Nikolin sin Anto bio je zaručen za Anđu, kćerku spomenu-toga dunđera Joze Zeca. No, o njemu će biti riječi malo kasnije.

14 Džaja, Miroslav, „Pabirci kronoloških podataka o rimokatoličkim župama Docu i Travniku”, str. 235.

Obitelj Kozinović, godina 1935. Osobe na slici: Sofija Kozinović, supruga Drage (1), Drago Kozinović, sin Stipin (2), časna sestra Inviolata Kozinović, kćer Antina (3), Gizela Maroš, supruga Stipina (4), Stipo Kozinović, sin Antin (5 i 15), časna sestra Sabina Vlahović, kćer Ivina (6), fra Miron (Pero) Kozi-nović, sin Antin (7) , časna sestra Kate Kozinović, kćer Stipina (8), fra Vjen-ceslav Vlahović, sin Ivin (9), Jela Kozinović, kćer Stipina (10), Ana Vlahović, supruga Ivina (11), časna sestra Lujza Kozinović, kćer Antina (12), Alojzije Kozinović, sin Stipin (13), Jelena Kozinović, supruga Stipina (14), Anto Ko-zinović, sin Stipe (16), Julko Kozinović, sin Stipin (17), Ivo Kozinović, sin Stipin (18). Fotokolekcija Marinko Slipac.


32

Osobiti Slimenjani

Fra Marijan Marković, biskupKrsno mu je ime Franjo, rođen je 21. listopada 1840. godine,

od oca Jure i majke Luce rođene Čurčić. Njegova majka Lucija udala se već u poodmakloj dobi, kao udovica, za oca mu Juru, kr-znara. S prvim mužem Duićem imala je više djece od kojih sina Franju, kasnije fra Stjepana, koji je već bio bogoslov kada mu se rodio polubrat, također Franjo, 21 godinu mlađi od fra Stjepa-na. Odgojen u katoličkom duhu već je zarana pokazivao naklo-nost prema Kristovom naučavanju, te siromašnima i bolesnima u svome okruženju. U novicijat ga je primio u Fojnici, obukavši ga u franjevački habit, gvardijan fra Jako Baltić, 28. travnja 1856. godine. Na oblačenju je uzeo redovničko ime fra Marijan, ime svojih prvih učitelja, fra Marijana Jakovljevića i fra Marijana Šu-njića. Jednostavne zavjete položio je u ruke provincijala delegata fra Bonaventure Perišića, lektora, 28. travnja 1857. godine. Pet godina teološkog studija proveo je u Đakovu (1857.–1862.), a za svećenika je zaređen 3. svibnja 1863. godine. Iste godine odlazi za župnog vikara u Dolac kod Travnika (1863.–1864.). Od go-dine 1865.–1870. učitelj je redovničke mladeži Bosne Srebrene, te profesor filozofije i teologije u Gučoj Gori. Potom je službu župnika u Kotor Varošu obnašao od 1870.–1875. godine. Naime, tada je sjedište župe bilo u Sokolinama koje su bile zabačene i zaštićene od Turaka. Godinu dana po dolasku na župu završio je kapelicu i župni stan, te sjedište župe seli u Kotor Varoš. Bio je i župnik u Travniku, Vitezu i Docu, te gvardijan u Gučoj Gori. Ta-kođer treba istaknuti kako je biran za definitora Bosne Srebrene. Za banjalučkog biskupa imenovan je 23. studenog 1883. godine, a zaređen u Beču, u franjevačkoj crkvi, 4. svibnja 1884. i ustoli-čen 16. lipnja iste godine. Uz iznimno lijepu zgradu biskupske rezidencije koju je podigao, sagradio je u vremenskom razdoblju od 1885. do 1886. i malu katedralu, koja je u Banjoj Luci bila


33

prva katolička crkva nakon 226 godina. Također je pomogao i posredovao u gradnji mnogih crkava u biskupiji. U iznimno tur-bulentnom povijesnom razdoblju za biskupiju, od 1893. do 1903. godine sagrađeno je devet crkava i pet kapelica, a broj vjernika je porastao sa 36 000 na 73 200. Umro je 20. lipnja 1912. godine u 72. godini života te je pokopan u banjalučkoj katedrali. Njegov polubrat fra Stjepan Duić (zvan Dedo) umro je kod njega 19. studenog 1892. godine. Pisao je članke i surađivao s katoličkim glasilima: Srce Isusovo i Franjevački glasnik. Kao biskup uputio je vjernicima i svećenstvu preko 30 pastoralnih poslanica, od kojih je samo 6 objelodanjeno, dok su druge ostale u rukopisu. Osobito važan trenutak u njegovu životu odigrao se 28. travnja 1906. go-dine kada je proslavio 50-godišnjicu redovništva. Biskupija mu je tom prigodom darovala zlatni prsten s draguljima, a Livanjska dekanija u kojoj mu je kolega provincijal Ćurić bio dekanom, darovala je zlatni biskupski križ s lancem (Valjan, 2011:229-230).

Fra Miron Kozinović, svećenik i glazbenik Krsno mu je ime Petar, rodio se

27. rujna 1887. godine u Slimenima, župi Dolac, od oca Ante i majke Mare rođene Marković. Osnovnu školu pohađao je u Docu kod sestara mi-losrdnica (1896.-1900.), Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Viso-kom. Za svećenika je zaređen 15. ko-lovoza 1910. Bio je kapelan u Zenici, profesor u Visokom, na Petrićevcu tajnik banjalučkog biskupa, župnik u

Ovčarevu, župnik u Vitezu i Zenici, konzultor banjalučkog bi-skupa, upravitelj Banjalučke biskupije kao delegat, profesor i pre-fekt u Sarajevu, te vikar u Sarajevu. Biran je za definitora Bosne Srebrene u dva navrata. Od 1967. godine živio je i djelovao u Gu-


34

čoj Gori. Bio je glazbeno iznimno nadaren, pastoralno aktivan i poduzetan. Kao zenički župnik pomagao je Hrvatsko prosvjetno kulturno društvo Napredak i Hrvatskog radišu. Obnovio je za-drugu hrvatskog pjevačkog društva Zvečaj, vodio pjevački zbor i širio kulturu čitanja knjige među pukom. Bio je dobar orguljaš, sam je pisao skladbe i harmonizirao ih. Čitava života zanimao se poviješću naše glazbene kulture, crkvenog i pučkog pjevanja. Osim toga, kako navodi Valjan, bavio se i proučavanjem školstva svog rodnog kraja. Kao profesor teologije bavio se pitanjima i problemima pastoralne teologije te o tome pisao. Surađivao je u Serafinskom Perivoju i Glasniku sv. Ante kojega je kratko ure-đivao (1912.-1913.). Preveo je s njemačkog jezika Život sv. Ante Padovanskog od Nikole Heima. Bio je primjer redovničkog i du-hovnog života. Osobito je bio popularan među budućim sveće-nicima koji su prošli kroz ruke profesora i meštra fra Mirona. Bogoslovi su ga, kako navodi Valjan, zvali Austrija jer je njima bilo neobično da ih netko uči kako se zatvaraju vrata, kako se treba ponašati – a to je bila njegova ljubav prema urednosti, koja spada na opću kulturu. Obolio je od raka želuca i jednjaka, a po-sljednje dane proveo je u borbi s bolovima koji su bili neizdrživi. Umro je u Gučoj Gori 4. srpnja 1970. godine u 83. godini života, a pokopan na groblju Gorica (Valjan, 2011:183-186).

Dr. Dragutin Čelik, biskupRođen je 20. siječnja 1894. godi-

ne u Slimenima, od roditelja Ivana i Katarine rođene Dujmušić. Nakon što je osnovnu školu završio u Trav-niku (1906.-1914.), a bogosloviju u Sarajevu (1914.-1917.), za svećenika je zaređen 17. lipnja 1916. godine u Sarajevu. U Rimu je postigao dok-torat iz crkvenog prava 1926. godi-


35

ne. Kao svećenik sve vrijeme je djelovao u Sarajevu, osim raz-doblja provedenog na posebnom studiju iz crkvenog prava na Gregorijani u Rimu (1923.-1926.). U dva je navrata privremeno upravljao župom u Novom Sarajevu i bio kateheta u Zavodu sv. Vinka. Također je bio prefekt pa ravnatelj Napretkova konvik-ta Kralj Tomislav, potom kateheta u više sarajevskih osnovnih i srednjih škola, a 1940. godine postaje župnikom katedrale župe Srca Isusova u Sarajevu. Na toj ga je službi zateklo imenovanje biskupom i apostolskim administratorom banjalučke biskupije. Još kao svećenik bavio se pisanjem, posebno o socijalnim pitanji-ma. Objavljivao je u Vrhbosni, Katoličkom tjedniku, Katoličkom listu, itd. Bio je omiljen među narodom, što je za komunistički sustav bio njegov teški grijeh. Po dolasku na vlast 1945. godine, komunistički sud narodne časti u Sarajevu osudio ga je na trogo-dišnji zatvor, ali je nakon nekoliko mjeseci amnestiran. Po izla-sku iz zatvora vratio se na staru dužnost. Imenovan je naslovnim biskupom dionizijadskim (Dionysiada u Arabiji) i apostolskim upraviteljem Banjalučke biskupije 15. prosinca 1951. godine, a za biskupa je posvećen već sutradan, 16. prosinca, u crkvi Krista Kralja u Beogradu. Odmah je preuzeo upravu Banjalučke bisku-pije i to pred sam Božić, 18. prosinca 1951. godine. Djelovao je u veoma teškom razdoblju nakon Drugog svjetskog rata kada je do izražaja došao progon svećenika Katoličke Crkve, tako da je trebalo duboke vjere i odvažnosti prihvatiti službu upravitelja gotovo uništene biskupije iz koje je samo nekoliko mjeseci prije toga prognan biskup Čekada. Četiri godine prije Čelikova dola-ska u Banju Luku na smrt je osuđen i strijeljan jedan svećenik iz njegova naraštaja ređenika, banjalučki župnik mons. dr. Nikola Bilogrivić. Međutim, zloću i teško zlostavljanje rigidnog komu-nističkog sustava i sam je pretrpio zajedno s tajnikom Severinom Pernekom, kasnije dubrovačkim biskupom, 22. kolovoza 1953. godine, prigodom krizme koju je trebalo obaviti u Šurkovcu. Nije mu bilo dopušteno dočekati sutrašnju predviđenu krizmu nego je uz psovke, viku, pogrde, udarce, jaja i rajčice, koje je na


36

nj bacala nahuškana napredna omladina, vraćen kamionom u Prijedor te uz daljnja zlostavljanja stavljen u vlak i protjeran iz Bosne i Hercegovine. Jedva živi stigli su do Sunje, tu prenoćili, a sutradan nastavili put prema Zagrebu, gdje se biskup Čelik pola godine oporavljao od posljedica zlostavljanja nakon čega se vra-tio u Banju Luku. Posljedice zlostavljanja trpio je ostatak života, a od njih je pet godina poslije i preminuo. Glavna Čelikova briga bila je kako nadoknaditi velike ratne gubitke klera Banjalučke biskupije proizašle iz Drugog svjetskog rata. Poratna oskudica bila je prisutna na svakom koraku pa je i sam biskup živio kraj-nje skromno i siromašno, a nije mogao slobodno raspolagati ni dijelom vlastite kuće u kojoj su bili stanari koji su budno pratili tko je dolazio biskupu i to dojavljivali vlastima. Bio je jednostav-na i srdačna osoba, što se osobito vidjelo iz ophođenja prema ljudima. Umro je 11. kolovoza 1958. godine u Zagrebu na Re-bru, a sahranjen je u banjalučkoj katedrali 14. kolovoza. Crkvene obrede i misu zadušnicu predvodio je zagrebački nadbiskup dr. Franjo Šeper uz više biskupa te mnoštvo svećenika, redovnica i vjerničkog puka.15

Fra Ivo Marković-Mišić, svećenikRođen je u Slimenima 27. travnja 1861. godine, sin Stipe i

Ane rođene Sunarić. Na krštenju su mu dali ime Nikola. U no-vicijat ga je primio obukavši ga u franjevački habit u Fojnici eksprovincijal ad honores fra Marko Kalamut, 15. rujna 1876. godine. Tada je uzeo ime fra Ivo. Jednostavne zavjete položio je također u ruke fra Marka Kalamuta 25. rujna 1977. godine. Sve-čane zavjete položio je 12. ožujka 1880. godine. Zaredio ga je u Sarajevu biskup Josip Stadler 30. travnja 1884. godine. Postavljen

15 Biskupija-banjaluka.net, Dr. Dragutin Čelik, apostolski upravitelj od 1951.-1958., Dostupno na: http://www.biskupija-banjaluka.org/?page_id=1571 (11. 10.2017.).


37

je za gvardijana, župnika i svetkovinskog propovjednika zamije-nivši na toj dužnosti fra Rudolfa Jablanovića (1920.-1922.). Na-kon gvardijanstva odlazi u samostan u Fojnicu de familia (1922), ali se već iduće godine vraća u gučogorski samostan i ondje osta-je do smrti obavljajući razne dužnosti. Umro je 1936. godine od kapi, u 76. godini života (Valjan, 2011:217-220).

Fra Jako Jurić, svećenikRođen je 24. travnja 1861. godine u Slimenima kao Franjo od

oca Ante i majke Ane rođene Baškarad. Krstio ga je fra Jeronim Mihaljević 25. travnja, a krsni kum bio mu je Ivo Zec. Kod fra-njevaca u Docu i Gučoj Gori podučavan je kao kandidat Reda. Obukao ga je u franjevački habit u Fojnici i tako primio u novicijat fra Marko Kalamut, eksprovincijal ad honores, 25. rujna 1876. go-dine. Na oblačenju je uzeo redovničko ime fra Jako. Svečane zavje-te položio je 14. listopada 1880. godine. Studirao je u Ostrogonu u Mađarskoj. Međutim, 1880. godine vraća se u Provinciju. Kao nastavnik u probandatu, predavao je latinski, hrvatski, zemljopis i povijest. Bio je definitor Provincije (1906.-1909.). Nakon trogo-dišnje službe gvardijana u Gučoj Gori, obavljao je službu župnika u Ovčarevu, zatim u Bučićima i na drugim župama. Bio je kratko župnik u Vitezu (1918.) te je ponovno imenovan župnikom i gvar-dijanom u Gučoj Gori (1918.-1919.). Po treći put 1931. godine od-lazi u Bučiće za župnika. Međutim, već sljedeće godine vraća se u samostan u Guču Goru za župnog vikara, nedjeljnog propovjed-nika i voditelja križnog puta. U samostanu ostaje sve do smrti, 18. rujna 1941. godine (Valjan, 2011:153).

Fra Stipo (Stjepan) Marković, svećenikO rođenju fra Stipe Markovića nemamo točnih podataka,

premda Baltić piše da je rođen na Slimenima. Znamo da je bio


38

župni vikar u Travničko-lašvanskoj župi 1811.-1812. i 1823.-1824., te župnik 1827. kada se za njegova župnikovanja ta župa razdijelila (Valjan, 2011:233). Ujedno fra Stipo je postao iste go-dine prvi dolački župnik. U Docu je ustanovio osnovnu školu u kojoj su za početak podučavali župski vikari (Šuman, 1999:550). Na župi u Docu ostao je do 1832. godine. Ostat će upamćen kao osoba koja je dala nemjerljiv doprinos širenju pismenosti te bra-neći interese katoličkog puka na ovome prostoru. Fra Jako Baltić ga često spominje u svome Godišnjaku: za definitora je izabran na kapitulu u Fojnici 1803., za kustosa Provincije izabran je na kapitulu u Fojnici 1826. godine. Fra Mijo Batinić navodi kako je fra Stipo (Stjepo) 1821. godine bio jajački župnik koji je morao platiti Turcima 300 talira zbog toga što je pokrivena crkvica u Podmilačju. Na redodržavnoj skupštini 1826. godine zaključeno je da se odmah otpočne s popravkom crkve i samostana u Foj-nici, a cijeli posao je bio povjeren fra Stipi Markoviću (Valjan, 2011:233-234). Umro je u Fojnici 7. svibnja 1852. godine, u 79. godini života i 63. godini redovništva. Na temelju godine njego-ve smrti, Valjan ističe kako se može zaključiti da je rođen 1773. godine (Valjan, 2011:235).

Fra Ladislav Fišić, stariji, svećenikRodio se u Slimenima 27. rujna 1883. godine. Roditelji su

mu Ivan, po zanimanju samardžija, i Luce rođena Medić. Krsno ime mu je Dragutin, koje je nosio do ulaska u novicijat. Osnovnu školu završio je kod časnih sestara u Docu. Pred školom je goto-vo svaki dan morao dobro očistiti cipele jer je ondje gusta zemlja, ilovača, cijeli jedan niski obronak, sve tamo od Slimena do sred-njega Polja. Zato su ondje napravili ciglanu jer nije bilo kamena nego crvenkasta glina, a na njoj velike izrovine, ponekad ispu-njene vodom, u kojoj su se djeca nekad znala kupati sve dok se ne bi zablatila. Dragutin je bio dobar dječak, vedrog duha te uvijek uljudan i dobar prijatelj. Kad je Dragutin krenuo u Dolac, upravo


39

u prvi razred, Petar Kozinović (fra Miron) je završio četvrti te je svojim uzornim ponašanjem uvelike djelovao na Dragutina pa je i njega ponio u fratre (Fišić, 2017:157-158). Nakon osnovne ško-le poslan je u gučogorski probandat (1897./98.), a 1900. godine odlazi u Visoko, pa u novicijat u Fojnicu 1902. gidine. Obukao ga je u franjevački habit u Fojnici 1902. godine gvardijan fra Augu-stin Tadić, delegiran od provincijala fra Augustina Čengića. Tom prigodom je uzeo redovničko ime fra Ladislav. (Valjan, 2011:90). Nakon ređenja imenovan je župnim vikarom u Zenici; 1909. go-dine odlazi za vikara u Guču Goru, odakle 1910. godine odlazi u Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom gdje djeluje do 1918. godine (obnašao je službe: prefekta sjemeništa, vikara i diskreta). Kada je 1918. godine Hrvatski sabor u Zagrebu prekinuo sve veze s Austro-Ugarskom Monarhijom i najavio osnutak nove države, pokrajinama su odijeljenim od monarhije upravljala privreme-na Pokrajinska Narodna Vijeća, a njima su za pojedine kotareve bila podvrgnuta Kotarska narodna vijeća. Jedan je od tih narod-nih vijećnika za travnički kraj bio fra Ladislav Fišić, kao viteški župnik, i ostao je do ukinuća te ustanove 1919. godine (Valjan, 2011:90-91). Iz Viteza fra Ladislav odlazi za gvardijana i župnika u Guču Goru, a istodobno je imenovan i dekanom Travničke de-kanije (1922.-1927.). Bio je krupan i zdrav čovjek, bolujući samo za prvog gvardijanstva Bazedovljevu bolest zbog koje je morao poći na liječenje u Zagreb. Krvave godine Drugog svjetskog rata sa sobom su donijele i brojne nevolje. Bilo je trenutaka kada nije imao što jesti pa su mu mještani donosili hranu. Jedanput su mu odnijeli i cipele pa je morao tražiti po selu kojekakve opanke kako bi mogao obilaziti bolesnike. U Ovčarevu ga je napao tifus pjegavac, od kojeg je umro 26. siječnja 1944. godine u 61. godini života (Valjan, 2011:91-92).


40

Časna sestra Lujza Kozinović, glazbenicaRođena je 3. ožujka 1897. godi-

ne u Slimenima u tradicionalnoj ka-toličkoj obitelji kao deseto, najmlađe dijete roditelja Ante i Marice rođene Marković. Krštena je na ime Zorica. Život je započela u kući ispunjenoj obiteljskom toplinom i pjesmom. Majka je u duše svoje djece ukreplji-vala duh religioznosti, a otac vedrinu i slast muziciranja, što je kulturna značajka travničkog kraja. Otac joj je bio natprosječno glazbeno nadaren, član tamburaškog mjesnog zbora i kad je kćeri otkrio zlatno glazbeno uho, nabavio joj je usnu har-moniku, a malo kasnije u njezinoj petoj godini i pravu harmo-niku. Tako je mlada Zorica ušla u svijet glazbe i nije ga napustila do trenutka kad je kao časna sestra Lujza Kozinović otišla iz ze-mnog života i ušla u svijet enciklopedije. Pohađala je travničku Građansku školu koju su vodile sestre milosrdnice koje su ubrzo primijetile i počele njegovati i obogaćivati glazbeni talent svoje učenice. Najviše joj je pomogla Vilibalda Špoljar, koja je vrlo brzo uvidjela kakav joj je biser došao u ruke. Kod nje je Zorica uči-la glasovir te postaje članicom tamburaškog školskog zbora. Za malo vremena gospodari gotovo svim instrumentima i u pouča-vanju drugih često zamjenjuje svoju učiteljicu. Sljedeća postaja životnog puta sestre Lujze bila je učiteljska škola u Zagrebu kamo je došla 1914. godine. Nakon što je prihvatila redovničko zvanje, što je učinio i njezin brat Miron kao i sestra Inviolata, Lujza se u Zagrebu nastavila glazbeno školovati (Fišić, 2000:50). Glazbu je studirala i diplomirala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Godi-ne 1921. položila je diplomski ispit iz glasovira, a 1924. godine iz solo pjevanja. Glasovir je studirala u klasi prof. Franje Dugana i prof. Sidonije Geiger. Kao pijanistica bila je odličan pedagog. Svojom uspjelom metodom sa đacima odgajala je više istaknutih


41

glazbenika, umjetnika, koji su polagali ispite na Muzičkoj aka-demiji u Zagrebu. Orgulje je studirala u klasi prof. Franje Du-gana i bila veliki majstor na orguljama, prava gospodarica svog instrumenta. Odlikovala se briljantnom tehnikom što se osobito očitovalo kod izvođenja velikih majstora glazbe. Kompoziciju je također studirala u klasi prof. Franje Dugana. Kao kompozito-rica sestra Lujza se isticala svojim posebnim originalnim glaz-benim stilom, koji se očituje u svim njezinim kompozicijama polifonog karaktera. Njezine kompozicije odaju veliku vještinu, formalnu jasnoću, harmonijski slobodno su komponirane i odli-kuju se originalnim bogatstvom invencije, bogatstvom harmoni-je, melodije i kontrapunkta.16 Od 1924.-1926. godine službovala je u Banjoj Luci, a poslije toga u Sarajevu do 1936., a od 1939. godine u Zagrebu. Svugdje je formirala pjevačke zborove s koji-ma je nastupala na crkvenim i državnim svečanostima. Dva puta je njezin zbor na javnom nastupu dobio prve nagrade. U crkvi sv. Vinka vodila je zbor od 50 pjevačica koje je glasovno toliko kultivirala da su im se divili kazališni pjevači i profesori glazbe, o čemu je posvjedočio skladatelj Mato Lešćan (Fišić, 2000:50). Uz iznimno uspješno vođenje zborova i poučavanje u glazbi, sestra Lujza se uspješno bavila skladanjem kao i proučavanjem glazbe-ne kulture hrvatskog naroda. Nju je Staroslavenska akademija iz Zagreba 1948. godine poslala u Kraljevicu da zapiše staroslaven-sku liturgiju kako se sačuvala u narodu. Dva puta je boravila u Kraljevici, a potom je skupljala napjeve u Novom Vinodolskom, Selcu, Vrbniku i Omišlju. Za svoj rad primila je prvu nagradu Staroslavenske akademije (Isto, 2000:50). U skladateljski opus se-stre Lujze spadaju djela religioznog i narodskog sadržaja. Sklada-la je 15 misa, od kojih je najpoznatija staroslavenska misa u čast sv. Ignacija, 47 moteta17, 3 psalma, 48 popjevaka na čast Kristu, Majci Božjoj i svecima, 3 rukoveti narodnih pjesama, 5 Tantum

16 Prema informacijama dobivenim iz Družbe Sestara Milosrdnica Provin-cija BDM, 7. 2. 2018.17 Motet je višeglasna zborska skladba s duhovnim tekstom.


42

ergo (Divnoj dakle), 5 litanija, nekoliko koralnih predigara za or-gulje, gudački kvartet u f-molu i mnogo prigodnih skladbi (Fišić, 2000:50). Godine 1944. izdala je u vlastitoj nakladi pjesmaricu za pučke škole Priručnik metodi DO. Svojim crkvenim kompozici-jama surađivala je u Cecilijanskom pokretu. Mnogi njezini crkve-ni moteti i crkvene pjesme tiskane su u Svetoj Ceciliji, časopisu za hrvatsku kulturu i umjetnost.

Pater Dalibor Renić, provincijal hrvatske pokrajine Družbe Isusove

Rođen je 18. travnja 1977. godi-ne u Travniku, a obiteljsko podrijetlo mu je iz Slimena. Kao vanjski đak završio je Nadbiskupsku klasičnu gi-mnaziju u Zagrebu. U Družbu Isuso-vu stupio je 20. rujna 1996. godine u Splitu. Studij filozofije završio je kod isusovaca na Jordanovcu u Zagrebu,

a studij teologije na PU Gregorijani u Rimu. Za svećenika je za-ređen 18. lipnja 2005. godine u Zagrebu. Godine 2010. dokto-rirao je u Dublinu na Milltown Institutu (National University of Ireland) s temom: Etički elementi u epistemickoj normativnosti: Lonergan i epistemologija intelektualnih vrlina (Ethical Elements Normatisvity: Lonergan and Virtue Epistemology). Profesor je na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti (FFRZ) Sveučilišta u Za-grebu, na Jordanovcu, gdje je i prodekan od 2014. godine. Ujed-no je i odgojitelj i poglavar zajednice mladih isusovaca u kući formacije p. Ante Gabrić na Fratrovcu u Zagrebu. Pater Renić je imenovan 27. svibnja 2017. godine za provincijala Hrvatske pokrajine Družbe Isusove na blagdan svetoga Ignacija Lojolskoga, utemeljitelja Družbe Isusove.18

18 Isusovci.hr. 2017. P. Dalibor Renić novi provincijal HPDI, Dostupno na


43

Alojz Renić, nogometašAlojz Renić rođen je 1942. go-

dine u Slimenima kod Travnika. Nogometnu karijeru je počeo u NK Lašva iz Doca na Lašvi, gdje je 1960. godine sa petnaest godina debitirao za prvi tim. Nakon toga četiri sezone je proveo u Travniku, a potom jednu u Sarajevu gdje je bio rezerva Asimu Ferhatoviću – Hasetu. Potom je sti-gao u NK Čelik 1965. gdje je igrao do 1975. godine te ostvario najveće

rezultate. Za to vrijeme postigao je više od 350 golova. S crve-no-crnima osvojio je dva srednjoeuropska kupa 1971. i 1972. godine. Igrao je pola sezone za zagrebački Dinamo u kojem je u 17 službenih utakmica postigao 4 pogotka. Po završetku kari-jere otišao je u trenere. Sa 32 godine kao trener NK Čelik postao je najmlađi prvoligaški trener u bivšoj Jugoslaviji. S Čelikom je osvojio Inter-toto kup 1977. godine. Još je trenirao NK Vitez, NK Šibenik i kakanjski FK Rudar u dva navrata kao i još neke klu-bove. Postigao je najviše golova u jednoj drugoligaškoj sezoni (Druga liga SFRJ), a bilo je to u sezoni 1967./1968. kada je dao čak 41 pogodak. U dva navrata obnašao je funkciju direktora NK Čelik. Nastupio je 12 puta za B reprezentaciju Jugoslavije i 17 puta za mladu reprezentaciju. Preminuo je 2013. godine u bolni-ci u Travniku, u 71. godini života.19

http://isusovci.hr/clanak/457-p_dalibor_renic_novi_provincijal_hpdi (10.2.2018.)19 Sportzdk.ba. 2013. Alojz Renić: Veterani su Čelikovi, vrijeme je da bude-mo prvaci, Dostupno na: http://www.sportzdk.ba/alojz-renic-veterani-su-ce-likovi-vrijeme-je-da-budemo-prvaci/ (10. 2. 2018.)


44

Darko Dujmušić, glazbenik Rođen je 10. travnja

1985. godine u Travniku. No, mjesto njegovog podrijetla i stanovanja su Slimena. Glaz-beno obrazovanje stekao je u Osnovnoj i Srednjoj glaz-benoj školi Jakova Gotovca u Novom Travniku u klasama prof. Aide Kaimović i prof. Lejle Alajbegović. Diplomirao je i magistrirao klavir na Mu-zičkoj akademiji u Sarajevu, u

klasi red. prof. Svetlane Chlaidze. Dobitnik je nekoliko nagrada na federalnim i međunarodnim natjecanjima. Godine 2004. na Festivalu muzike F. Chopina u Tuzli ostaje zapažen kao dobit-nik nagrade za najbolju interpretaciju. Godine 2005. na Osmom natjecanju učenika i studenata Federacije BiH u Tuzli kao matu-rant osvaja treću nagradu u akademskoj kategoriji. Godine 2007. sudjelovao je na međunarodnom festivalu Sarajevska zima, iste godine nastupa sa Sarajevskom filharmonijom izvodeći Bachov koncert za klavir i orkestar u d-molu pod dirigentskom palicom prof. Julija Marića. Dobitnik je stipendije Barokne akademije u Beču gdje se usavršavao kod Jory Vinikoura na čembalu i kod Jeremy Josepha na basso continuo. Na Prvom međunarodnom natjecanju učenika i studenata u Sarajevu 2008. osvojio je dru-gu nagradu. Dobitnik je specijalnog priznanja Fondacije Karim Zaimović za izuzetan kulturni doprinos Sarajevu i Bosni i Herce-govini. Tokom studija bio je član Udruge Muzičari bez granica u čijem je puhačkom sastavu Winds of change svirao u svim većim gradovima u Bosni i Hercegovini. Također je bio član katedral-nog mješovitog zbora Josip Stadler i bio je član muškog vokalnog sastava Bassett. Također je aktivan i kao orguljaš, održao je broj-ne koncerte te je svirao na svečanoj kolaudaciji u crkvi Presvetog


45

Trojstva u Sarajevu povodom inauguracije novih orgulja i na ko-laudaciji orgulja u Franjevačkom samostanu Guča Gora. Također je sudionik Međunarodnog festivala za staru glazbu Vrhbosna iz Hrvatske. Kroz Gradsko partnerstvo Travnik-Leipzig pozvan je da u Leipzigu sudjeluje u dobrotvornom koncertu za kupnju novih orgulja u Gučoj Gori 2016. godine. Također je pohađao majstorske kurseve kod eminentnih pijanista današnjice: Jeffrey Swan (SAD), Jerome Lowenthal (SAD), Ursula Oppens (SAD), Nadia Spachenko (SAD), Rita Kinka (Srbija), Aleksandra Ro-manić (BiH), Vladimir Krpan (Hrvatska), Colin Stone (Velika Britanija), Aleksandar Serdar (Srbija), Gregor Vidovich (Nje-mačka). Svirao je diljem BiH, u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Srbiji, Austriji, Njemačkoj i Kanadi. Također se bavi znanstveno-istra-živačkim radom, njegovi radovi su objavljeni u periodičnom glasilu za liturgijsku glazbu Magnificat iz Sarajeva. Suosnivač je Asocijacije muzičkih djelatnika Travnik (AMD), čiji je cilj una-prjeđenje i promocija umjetničke glazbe. Od 2009. godine radi kao nastavnik klavira u OGŠ Jakova Gotovca u Novom Travniku, a njegovi učenici su dobitnici brojnih nagrada na federalnim i međunarodnim natjecanjima.20

Josip Dujmušić, hrvatski kulturni djelatnik i znanstvenik

Rođen u Polju kraj Travnika 21. kolovoza 1874. od oca Ni-kole i majke Lucije rođene Plenkić, a umro u Zagrebu 14. listo-pada. 1942. godine. Studij klasične i slavenske filologije započeo u Innsbrucku, a nastavio i dovršio u Beču (1898.), gdje je i dok-torirao 1900. tezom Studium űber Osvetnici des Dichters fra Grga Martić. Službovao je kao namjesni učitelj u bihaćkoj gimnaziji,

20 Ttravnicki.info. 2014. Travnik: koncert klasične glazbe u crkvi sv. Alojza Gonzage, Dostupno na: http://www.travnicki.info/travnik-koncert-klasi-cne-glazbe-u-crkvi-sv-alojza-gonzage/ (18.2.2018.)


46

potom kao profesor u Sarajevu, Banjoj Luci i Tuzli, Derventi, Varaždinu, Kotoru i, pred samo umirovljenje, u Zagrebu. Autor je mnogobrojnih studija, rasprava, osvrta, polemika i prikaza iz hrvatske književne prošlosti, kulturne povijesti, jezikoslovlja, narodne poezije, povijesti školstva i nastave gramatike, koje je objavljivao u mnogim časopisima, novinama, školskim izvješći-ma i kalendarima (kao npr. Vienac, Školski viesnik, Peti godišnji izvještaj Velike gimnazije u Tuzli, Nastavni vjesnik, Sudslawisc-he Revie, Jugoslavenska smotra, Izvještaj Gimnazije u Derventi, Hrvatska sloga, Obzor, Hrvatski radiša, Hrvatska straža, Jutarnji list, Danica, Nova Danica, Nezavisnost, Hrvatski glas, Nedjelja, Katolički list i dr.). Dao je veliki prinos u osvješćivanju i pro-micanju znanstvene misli o hrvatskome jeziku. Također, treba istaknuti kako je jezik smatrao glavnim uporištem u političkoj i nacionalnoj borbi. Posebno je bio protiv rusizama, turcizama, slavenoserpštine i crkvenoslavenštine (Hrv. enc. BiH, 2009:635). Središnju istraživačku pažnju posvećivao je jezikoslovlju, zala-žući se za jezičnu i pravopisnu reformu te tražeći čišćenje hr-vatskoga jezika od stranih utjecaja. Bio je gorljiv protuvukovac, pristaša hrvatskog tradicionalizma i usmjerenosti prema zapad-noeuropskom kulturnom krugu. Dao je velik prinos promica-nju znanstvene misli o hrvatskom jeziku. U rukopisu je ostavio djelo Narod ili značaj – zla sudbina ili zao duh. Glavna djela: O sukladnosti slovjenskih poslovica (1904.), Nauka o pjesništvu (1906.), Nauka o prostoj rečenici (1908.), Repetitorij hrvatske slovnice (1933.), Loši tragovi naših gimnazija (1934.) i dr.21

21 Enciklopedija.hr. Dujmušić, Josip. Dostupno na: http://www.enciklopedi-ja.hr/natuknica.aspx?id=16533 (30.5.2018.)


47

Josip Dujmušić, glazbenikProfesor Glazbene kulture i te-

oretsko-glazbenih predmeta, rođen je 17. lipnja 1967. od oca Zvonke i majke Mare u Travniku, Polje Slavka Gavrančića 28a. U lipnju 1993. kada je dolačka župa prognana, odlazi u Novi Travnik te s djecom koja su pjevala u župnom zboru pokreće rad dječjeg zbora Zvončići, koji je svojim brojnim nastupima ostavio dubok trag i veliki pečat u ratnim i poslije-

ratnim kulturnim događanjima kako u gradu Novom Travniku, tako i u cijeloj Lašvanskoj dolini. Od rujna 1994. kao zaposlenik Osnovne glazbene škole Novi Travnik započinje svoje uspješno djelovanje na polju kulture. Na Valentinovo, 14. veljače 1996., u Novom Travniku sudjeluje u pokretanju Međunarodnog festivala dječje glazbe Dok teče Lašva, na kojem do 1999. obnaša dužnost glazbenog urednika festivala. 2009. inicira osnivanje istoime-ne Udruge Dok teče Lašva te od tada vrši funkciju predsjednika udruge i umjetničkog ravnatelja festivala. Skladatelj je duhovne glazbe i dječjih pjesama za koje je višestruko nagrađivan kako u zemlji, tako i u inozemstvu. Dužnost ravnatelja Osnovne glazbe-ne škole Jakova Gotovca Novi Travnik obnaša od lipnja 2006. do danas. U rodnoj župi od 2013. s ponosom sudjeluje u organizaciji koncerata glazbenika lašvanskog kraja Zvona Doca moga. U no-votravničkoj podružnici Hrvatskog kulturnog društva Napredak od studenog 2014. je na funkciji potpredsjednika - koordinator kulturnih manifestacija. Od ožujka 2018. aktivni je član uprav-nog odbora Udruženja muzičkih/glazbenih i baletnih pedagoga Federacije Bosne i Hercegovine. U lipnju 2017. u povodu Dana općine dobitnik je priznanja za doprinos promociji Općine Novi Travnik na području kulture.


48

Marko Martinović Car, književnik, pjesnik, književni kritičar

Rođen je u Polju kod Travnika, 8. ožujka 1933. godine. Na-kon što je diplomirao na Višoj poštanskoj školi, dugi niz godina radio je kao službenik, a potom neko vrijeme i kao ravnatelj po-šte u Vitezu. Zrelo životno razdoblje proveo je u Vitezu gdje je umro 23. listopada 2003. godine. Uvršten je u antologiju Hrvat-ska proza BiH od Matije Divkovića do danas (1995.) priređivača Veselka Koromana. Dobitnik je Zlatne povelje Matice hrvatske za knjigu Isus u podrumu 1995. godine. Smatra ga se i predvodni-kom novog književnog naraštaja u Središnjoj Bosni, među koje se ubrajaju Ivo Totić, Željko Kocaj i dr. Od obnavljanja podruž-nice Hrvatskoga kulturnoga društva Napredak tijekom rata bio je aktivan u viteškoj podružnici, posebno u izdavačkoj djelatno-sti. Objavio je sljedeća djela: Zvona i tišine (1962.), Tražio sam Augusta (1981.), Ljudi u vremenu (1987.), Ljubav i smrt u dolini Lašve (1989.), Vitez i lov (1990.), Isus u podrumu (1995.), Zvo-na i tišine (1996.), Propitivanje: post scriptum (1998.), Gutači žaba (1999.), Prosinačke kiše (2002.) i Salon namještaja (2003.).22 Kako bi se očuvala uspomena te popularizirala djela pokojnog književnika, 2007. godine utemeljena je književna nagrada Mar-ko Martinović Car.

Zlata Bartl, znanstvenica, Teta VegetaPremda se u literaturi gotovo redovito kao mjesto njezina

rođenja navodi Dolac, zapravo, Zlata Bartl rođena je 20. veljače 1920. u Slimenima, nedaleko od Doca. Potječe iz patrijarhalne katoličke dobrostojeće obitelji. Vjenceslav Topalović u Lašvan-skom Ljetopisu (2009.) navodi kako je pučku četverorazrednu

22 Matica.hr. 2003. Preminuo Marko Martinović, Dostupno na: http://www.matica.hr/vijenac/250/Preminuo%20Marko%20Martinović/ (30.5.2018.)


49

školu završila kod časnih sestara Milosrdnica u Docu (Topalović, 2017:274).23 Međutim, o njenom ranom djetinjstvu malo je pisa-nih tragova. Većina autora koji su pisali o njenom životu navo-de kako je djetinjstvo provela u Sarajevu gdje je i završila pučku školu. Bartlovi su u Sarajevu imali stan u naselju na Čengć Vili. Živjela je s roditeljima i dvije sestre, Ksenijom i Vesnom. U Sa-rajevu upisuje srednju školu 1930., a prvih pet razreda srednje škole završila je u Muškoj gimnaziji. Tada su sagradili Žensku gi-mnaziju u blizini rijeke Miljacke u kojoj je završila srednjoškolsko obrazovanje te maturirala 1938. (Nakić Alfirević, 2007:75). Posli-je velike mature odlazi u Zagreb gdje je iste godine upisala tadaš-nji Mudroslovni (filozofski) fakultet kojeg je završila 1942. te ste-kla zvanje profesorice kemije, fizike, matematike, meteorologije i mineralogije. Po završetku studija vraća se u Sarajevo gdje preda-je u gimnaziji. Nakon Drugog svjetskog rata čak je jedno vrijeme provela u zatvoru. Naime, poslijeratna vlast tadašnje Jugoslavije osudila ju je na kaznu od osam godina zatvora s prisilnim ra-dom jer joj je spočitavala kako je gimnazijalke vodila na izlet u Italiju te pripadala ustaškom pokretu. Kao mlada profesorica, školske godine 1942./43. zajedno s kolegama i gimnazijalkama otputovala je na ekskurziju u Italiju. Obilazeći talijanske gradove Veneciju, Padovu, Firencu i Rim bila je oduševljena povijesnim i kulturnim znamenitostima, što su komunističke vlasti kasnije okarakterizirale kako se oduševljavala talijanskim fašizmom. Io-nako krhka zdravlja u zatvoru je zbog iznimno loših uvjeta obo-ljela od tuberkuloze kostiju i deformacije kralježnice jer je radila u teškim uvjetima koji su uključivali niske vanjske temperature, dizanje posuda s vodom težine 30-40 litara za zalijevanje zatvor-skog vrta (Topalović, 2009:275). Otpuštena je uvjetno 1946. na-kon petnaest mjeseci zatvora u kaznionici u Zenici uz doživotni gubitak građanskih prava, kako je pisalo u otpusnici. No, Drugi svjetski rat ostavio je gorak trag i na ljubavnom planu. Tijekom

23 Pritom V. Pavlović ne navodi izvore kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje. O ranom razdoblju Zlate Bartl malo je provjerenih pisanih tragova. Stoga se autor ograđuje od netočnih informacija.


50

studentskih dana upoznala je mladića Dragutina Štanfela, in-ženjera elektrotehnike u kojega se veoma zaljubila. Nakon što su se zaručili, trebali su se vjenčati. Međutim, kako je zaručnik bio vojno angažiran u domobranima, nestao je 1945. u Križnom putu kod Daruvara te mu se tada gubi svaki trag.24 Kako zaruč-nika nije preboljela, nikada se nije udala. Život nakon izlaska iz zatvora bio je težak budući da je već bila okarakterizirana kao nepoćudna za mlado komunističko jugoslavensko društvo. Mla-da profesorica Bartl našla se na ulici bez novca uz obvezu da se svakih četrnaest dana javlja u UDB-u. U međuvremenu njezini su roditelji izbačeni iz stana. Sestra Vesna se preselila u Zagreb, a sestra Ksenija nešto kasnije je otputovala u Venezuelu. Zahva-ljujući pomoći prijatelja zaposlila se na neko vrijeme u Gradskoj plinari u Sarajevu radeći za plaću nisko kvalificiranoga radnika (Nakić Alfirević, 2007:75-76). Igrom slučaja, 1955. krenula je na službeno putovanje u Zagreb gdje se i zadržala zbog vremenskih neprilika. Kako je te godine pao veliki snijeg koji je paralizirao promet, profesorica Bartl nije se mogla vratiti u Sarajevo, već je ostala u Zagrebu. Vrijeme je kratila čitanjem stručnih časopisa i publikacija te traženjem oglasa za posao u novinama. Budući da je u to vrijeme Podravka tražila kemijskog tehničara za rad u laboratoriju, profesorica Bartl se javila na oglas. Ubrzo je obavi-ještena kako je dobila posao u Podravki. Dolazak u Koprivnicu, u to vrijeme još nerazvijen grad čije su ulice bile blatnjave, pred-stavljao je prekretnicu u životu profesorice Bartl. U Podravkinom laboratoriju nastavlja sa svojim radom, a na njezinu inicijativu 1957. počinje proizvodnja dehidratiziranih juha. Godine 1959. smislila je a potom i napravila recepturu za najuspješniji hrvatski proizvod svih vremena. Riječ je o univerzalnom dodatku jelima za poboljšavanje okusa, mirisa i boje kojeg su nazvali u početku Vegeta 40, a kasnije je preimenovan u samo Vegeta. Ubrzo je Ve-geta postala iznimno popularna u tadašnjoj Jugoslaviji. Gotovo svaka domaćica u kuhinji je imala Vegetu. Zahvaljujući profesori-

24 Bakalović, Rene. 2008. Pamtim samo sretne dane, Dostupno na: https://www.gloria.hr/arhiva/pamtim-samo-sretne-dane/5052647/ (30.5.2018.)


51

ci Bartl i njezinom izumu, Podravka je ovim proizvodom postala uspješna globalna kompanija. U Podravki je radila do 1976. kada je otišla u mirovinu. Dobitnica je mnogih priznanja, od kojih se posebno može izdvojiti visoko odličje predsjednika Republike Hrvatske - Red Danice s likom Nikole Tesle, Zlatna kuna za život-no djelo Hrvatske gospodarske komore, spomenica Podravke za životno djelo iz 1987., te nagrada za životno djelo za višegodišnji rad i iznimna dostignuća grada Koprivnice 1996. godine. Nakon duge i teške bolesti, preminula je 30. srpnja 2008. u koprivničkoj Općoj bolnici.25

Smiljan PavlovićRođen je u Docu kod Travnika 15. prosinca 1925. Osnovnu

školu završio je u Docu gdje je proveo i djetinjstvo. Gimnaziju je pohađao u Travniku, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na grupi VIII, diplomirao je narodni jezik i književnost. Kao profesor hrvatsko-srpskog jezika radio je u Bosanskom Novom, Livnu, Kiseljaku, Novom Travniku i Travniku. Kao savjetnik za hrvatsko-srpski jezik radio je u Prosvjetno-pedagoškom zavodu u Zenici. Odatle je prešao raditi u Arhiv Srednje Bosne u Trav-niku. Na toj je dužnosti umirovljen 1990. Objavio je više radova u stručnim časopisima, a pisao je i za lokalne listove. Na Obno-viteljskoj skupštini HKD Napredak Podružnica Travnik, izabran je za njenog predsjednika. Kao vrstan govornik bio je aktivan u predizbornoj kampanji HDZ-a pred prve višestranačke izbore u Bosni i Hercegovini. Nakon što se povukao iz rada u HKD Na-predak, objavio je 2002. knjigu Travnički ljetopis 1990-1995. g. i Zapis o Docu (Pavlović, 2002.).

25 Index.hr. 2008. Umrla Zlata Bartl, popularna „Teta Vegeta“, Dostupno na: https://www.index.hr/vijesti/clanak/umrla-zlata-bartl-popularna-teta-vege-ta/396750.aspx (30.5.2018.)


52

Anto Budimirović, političarAnto Budimirović vjerojatno je

najznačajniji hrvatski političar Sre-dišnje Bosne u periodu između dva rata i narodni poslanik. Otac Marko bio je trgovac i posjednik iz Doca, a majka mu je bila Ana Gjebić Marušić. Anto je rođen 8. veljače 1894. godi-ne. Bio je ekonomist po zanimanju, no glavnina njegovoga rada bila je u političkoj sferi. Još za vrijeme stu-dija afirmira se u Hrvatskoj republi-

kanskoj seljačkoj stranci. Počev od 1923. njegova stranka dobiva najviše glasova na izborima u travničkom okružju. Budimirović 1926. godine postaje komesar Okružnoga suda u Travniku. Na-kon što Radić 1927. godine istupa iz koalicije s radikalima, Bu-dimirović se povlači iz sudjelovanja i suradnje s upravnom vlasti. Zajedno s dr. Nikom Ljubičićem predstavlja travničku oblast u organizaciji Hrvatske seljačke stranke 1928. godine. Aktivan je u radu HKD Napredak kao član travničke podružnice, a 1932. go-dine i u središnjoj upravi Napretka. Nakon smrti Stjepana Radića, vatreni je pobornik politike Vlatka Mačeka. Na izborima 1935. godine postavljen je za nositelja na Mačekovoj listi za kotar Bu-gojno. Tri godine kasnije ponovno je kandidat u Bugojnu i ovoga puta pobjeđuje na izborima te dobiva zastupnički mandat u Na-rodnoj skupštini (Dubravica, 2004:198). Kako je HSS odnio po-bjedu u travničkom i fojničkom kotaru, Budimirović u to doba postaje najutjecajniji političar srednje Bosne (Išek, 1991:54 – 70). Nakon proglašenja Banovine Hrvatske 1939. godine njegova vlast dodatno je učvršćena preko upravnih tijela Banovine i organi-zacija HSS-a. U narodu je bio poznat po nadimku Lakača zbog njegovih obećanja: Lako ćemo. Iako se pred ulazak Jugoslavije u rat HSS počeo polarizirati na desno-ustaško i lijevo-komunistič-ko krilo, Budimirović uspijeva balansirati i održavati vlast i red.


53

Širenje rata po Europi znatno je otežalo gospodarske prilike, no uz pomoć Gospodarske sloge i drugih organizacija uspijeva osigu-rati dopremu hrane i pomoć stanovništvu. Po proglašenju NDH nije želio pristupiti ustašama. Zbog toga je boravio jedno vrijeme u Jasenovcu. Godine 1942. saborski je zastupnik u Zagrebu kao predstavnik travničkog okruga. Kasnije je interniran od ustaša u hotel Esplanada u Zagrebu. Godine 1945. povlači se na Bleiburg. Preko Krumpendorfa se uspijeva prebaciti za Italiju u logore na obali Jadrana gdje boravi na više mjesta. U Padovi intervenira kod Krunoslava Draganovića za grupu od više stotina zarobljenih Hr-vata, koju ovaj uspijeva spasiti kao displaced persons. U Rimu, u Zavodu sv. Jeronima organizira Hrvatsku menzu kako bi osigurao hranu za hrvatske izbjeglice (Sančević, 1982: 245. – 254). Posli-je 1945. godine bio je predsjednik prvog hrvatskog akademskog kluba u Italiji. Umro je u Rimu 5. ožujka 1963. godine.

Slimena: selo hajduka i pobožnih mučenikaSlimena devetnaestog stoljeća bila su mjesto u kojem su

istovremeno živjeli hajduci uzavrele krvi, ali i izrazito pobožni i ponizni ljudi. Zbog ove prve grupe Dolačke bi u panici vikale: Mandal mati, eto Slimenjana! Uzavrela krv slimenskih momaka bila je takva da se skoro cijelo devetnaesto stoljeće nije moglo bez straha proći noću ili u predvečerje putom što vodi od Malte do Slimena. Dočikanje je bilo omiljena navika Slimenjana, odnosno zasjede koje bi momci postavljali prolaznicima. U obitelji Zec je ostala predaja o Franiki Zecu (sinu kneza Ive), koji bi da zastra-ši one što dočikaju i osigura prolaz na Malti, propinjao konja, krisnuo i sijevao nožem na mjesečini. Nažalost zabilježeni su i slučajevi pojedinaca koji nisu tako dobro prošli. Tako je krajem srpnja 1824. godine devetnaestogodišnji momak iz Grahovika pošao na prelo u Slimena. Tu su ga domaći momci dočekali i smrtno izranili, tako da je sedmi dan umro opraštajući uboji-


54

cama. Zbog ljubavi je izgubio glavu i poznati slimenski hajduk Anto Komljenović – Tunjo, o kojem slijedi priča.

Dva pobratimaČovjek ne može ostati ravnodušan pročitavši istinitu ispovijest o Tunji, mještaninu Slimena, naselja nadomak Travniku. Nije to tipična anegdota o narodnom junaku koja se prepričava iz ge-neracije u generaciju. Priča je to o ljubavi, prijateljstvu, zavičaju, slobodi, poštenju i hrabrosti. Kroz istinitu pripovijest o mladi-ću koji je živio u nekom drugom vremenu kad su vladala neka druga pravila, ali i moralne vrijednosti, mi učimo o sebi danas, o nama kakvi jesmo ili kakvi bismo trebali biti. Ovo je epska priča o prijateljstvu, pobratimstvu dva mladića, dva prijatelja, dva junaka... Unatoč vjerskim razlikama koje su na ovom po-dručju uvijek bile stup spoticanja, ali i spajanja, dvojica mladića prepoznaju jedan u drugome one prave istinske vrline - ljud-skost i plemenitost. Dokaz da su sve te razlike samo vanjske, ono unutra je isto - čovjek. Biti i ostati čovjek. Povezali su ih isti stavovi, hrabrost i svijest o poštenju, a vječno ih je poveza-lo pravo istinsko prijateljstvo. Lirski trenutak koji je okosnica radnje jest ljubav Tunje i Anđe koja ustraje unatoč svim prepre-kama. Ljubav je to koja prolazi sve prepreke i dokazuje nam da ustrajnost, požrtvovanost i upornost uvijek pobjeđuju. Veoma važan trenutak je ljubav prema rodnom kraju, prema netaknu-tim prirodnim ljepotama, prema tradiciji i narodu, prema jezi-ku, prema onome gdje si rođen i odrastao. Sloboda je ključna za opstanak čovjeka, jer tko slobode nema, taj o slobodi sanja. Naš junak Tunjo upravo daje svoj život jer mu sloboda u tuđini nije značila ništa. Život bez svoje drage Anđe, bez prijatelja i rodne grude nije život! Upravo je to ono što ovu priču o nekom dru-gom vremenu čini aktualnom i danas.


55

Istinita priča o hajduku Tunji i njegovom pobratimuTeške su, zapravo nesnošljive prilike bile u Bosni godine

1875. do 1878. Turci potučeni više puta od Crnogoraca u raznim okršajima, vraćajući se kućama, iskaljivali su sav svoj jal na si-

romašnoj raji i počinjali stotinu bezakonja. Sav ugled i sva vlast carskih namjesnika bijaše

spala na ništicu. Tko je bio jači, taj je i kva-čio! Sila, moć, pa i neograničena vlast bi-

jaše u rukama mogućnijih dahija, za koje nije vrijedio nikakav zakon i koji carskog vezira držahu samo za neku reprezentativnu figuru, inače njegove vlasti nad sobom

ne priznavahu. U ovoj općoj anar-hiji, gdje mlađi ne poznaje starije-ga, pa ni samoga carskog autori-teta, bijahu glave vrlo jeftine, ne samo siromašne raje, nego i istih muslimana. Tko je jutrom živ i zdrav izašao iz svoje kuće, nije bio siguran da će se navečer živ u nju povratiti. Zato se goto-

vo svaki dan čulo da je sad ovaj ovdje, sad onaj ondje

poginuo. Izazivali su se ljudi ob-

noć pred kućna

vrata

Tunjo Komljenović


56

i umirali, i zločinac se sutra dan mirno čaršijom šetao, ko da se ništa ni dogodilo nije. A šta sudovi? Kakvi sudovi! Pošalju se za-ptije (oružnici), da zločinca uhvate i pred oblast dovedu. Ne nađu ga kod kuće ili u selu, vrate se i to vlasti prijave, i na tome se sav postupak svrši.

Uslijed ovakva bezvlađa, nije ni začudno da su sve šume bile uprav prepune hajducima, te se nikud maknuti nije moglo bez pogibelji da te hajduci ne dočekaju i ne orobe, pa uz novac re-dovito i glavu ne oduzmu. Ne samo po šumama, bili su hajduci strah i trepet stanovništva, nego – osobito po noći – ni u vlastitoj kući nijesi bio siguran, da te neće svojim posjetom iznenaditi, a onda daj obilnu večeru, novčani dar na opanke, pa najzad i opet glavu. Nu nijesu ovakvi bili svi hajduci. To su bile obične skita-lice, prosti lupeži i zato ih je svatko mrzio; oni su samo zato po-traživali šumu da uzmognu u općem metežu i bezvlađu na tuđi račun lakše živjeti; dočim su pravi hajduci – o kojima je ovdje govor – od naroda smatrani, ne razbojnicima i lupežima, nego osvetnicima povrijeđene časti, slobode i osobnog vlasništva; oni su se odmetnuli u šumu, ne iz obijesti, nego od nevolje, jer su branili čast (rz) i imetak, i osvećivali nasilje. Čim bi oni silnika sa zemljom sravnili, drugo im i nije preostajalo, nego da potraže zaklonište u šumi, ako nijesu bili voljni da se vrte na kocu ili na ličini – vješalima. Ove je hajduke narod volio i cijenio, i zakloni-šta im pružio i kao junake ih slavio.

Da je u ovakvim junacima više puta kucalo plemenito i ro-doljubno srce, pokazat će nam ova istinita crtica dvojice pobra-tima, junaka, koju bih želio oteti zaboravu i ostaviti je poznijem naraštaju u spomen.

Opisat ću život dvojice pobratima: Tunje (Ante) Komlje-novića i Hasana Karaulca. Iz ovoga životopisa uvidjet će čitate-lji kako je i za onih najburnijih vremena vladala upravo nježna ljubav među jednokrvnom braćom, a to mlađem naraštaju ima da bude poticalom, da i nadalje goje međusobnu ljubav, i da se


57

međusobno potpomažu u svojim potrebama, bez obzira na to koje je tko vjere.

Tunjo (Anto) Komljenović, rodio se oko godine 1850., od oca Nikole, zanatom grebenara, u dražesnom mjestu kod Travni-ka – Slimenima. Imao je još dva brata, starijeg Ivana i mlađeg od sebe – Nikicu. Sva trojica su bila vrlo živahne naravi, živa vatra, ali vrlo plemenita srca. Sva trojica su od svog oca izučili grebe-narstvo i s njime skupa radili. Kako su bili živahne naravi, iza teškog posla bio im je odmor bacanje kamena s junačkog rame-na, uskakivanje, preskakivanje u vis ili ciljanje iz puške u nišan – cilj. Naravno da im u tome hojinu u cijeloj okolici nitko nije bio ravan, a naš Tunjo u svakome hojinu daleko natkriljivaše i svoju braću i sve druge momke u okolici. Uz okretnost tijela imao je upravo divovsku snagu, zato je slabijim momcima bio vrlo drag prijatelj i drug. Je li koji momak htio obaći svoju curu da s njo-me proašikuje, ako je ona iz drugoga mjesta pa se nije usudio od onomjesnih momaka, uz Tunjinu pratnju bio je siguran jer onoga vremena, ako je momak želio otići iz svoga mjesta u drugo da traži sebi curu, trebao je staviti glavu u torbu jer bi momci iz mjesta u kojem je cura znali strane momke iz zasjede dočekati i na njih navaliti. Tu bi obično bilo razbijenih glava. Nu gdje bi se pokazao Tunjo Komljenović, tu bi svaka sila iščezla. A i jest bio momak od oka, prava junačina! Bio je momak od 23-24 godine, visok, plećat, prekrasne crnomanjaste masti i zafrkanih brčića, oka vatrena, a desnice zamašite, uz to hitar da bi zeca u polju sustići mogao. Trkača mu ravna nigdje ne bješe. Makar da bješe u svemu momak od oka i pravi tip opjevanih narodnih junaka, ipak bijaše dosta dobroćudan te nikada prvi ne zapodijevaše ka-vge, ali, je li mu tko uz nos pošao, jao ti se njemu!

Ovakav junak, lijep, stasit, živahan, naravno da ni kod cura nije neopažen ostao, nego je mnoga za njim uzdisala i u sre-ći ga poželila, ali on svoje crno, vatreno oko samo na jednu baci, na lijepu svoju komšinicu Angju, kćer uglednog i dosta imućnog Josipa Zeca. Angja se je ponosila time i svome junaku ljubav uz-vraćala, jedva čekajući čas kad će s njime stupiti pred oltar. Svoju


58

vatrenu ljubav podgrijavali su češćim nevinim sastancima, snu-jući kako će vlastito svoje gnijezdo saviti i provoditi dane pune sreće i veselja.

II.Ovo što dosad rekosmo zbivalo se burnih godina 1873. do

1877. Godine 1873. Tunjo stalno odluči svoju lijepu Angju slje-deće jeseni povesti pred oltar. Zato sporazumivši se s njome već u mjesecu ožujku ostavi rodno mjesto Slimena i otvori za se radnju u Derventi. Tude odluči marljivo radeći i štedeći prikupiti što više novaca da svojoj Angji pripravi što udobniji život. Posao mu je dobro išao za rukom. Groši su se množili u njegovom džepu te je svake hefte najvećim zadovoljstvom lijepu svotu bacio na stranu veseleći se pri tom kako će svoje milče što bolje iznenaditi ušte-đenom glavnicom i lijepim darovima. Nu čovjek snuje, a Bog odlučuje. Tako je bilo i s našim Tunjom! Na Ilindan, 20. srpnja, obdržaje se godišnji sajam u rodnom mjestu Zmaja od Bosne, Hu-seina Gradaščevića, u Gradačcu. I naš Tunjo, da svoju robu što bolje unovči, u zao čas po se, pođe na vašar u Gra-dačac. Na 18. srpnja 1873. natovari svoju robu, grebene, na iznajmljeno kljuse i krene veseo put Gradačca. Nije niti puna 3-4 sata od Dervente odmakao, zla kob htjede te ga putem sustigne turski šeh (kalugjer) i kako je umoran bio, a nigdje blizu žive duše, zatraži od Tunje konja da ga pojaši. Uljudno, ali odlučno mu odvrati Tu-njo da to ne može učiniti jer je konj natovaren robom.- Moraš mi, vlaše, dati konja da jašim jer sam umoran, inače si

svoje svršio – žestoko će šeh.- A kud ću, brate, sa grebenima? Mirno će Tunjo.

Grebena za češljanje vune


59

- Lako zato – šeh će, te izvadi nož i prereže špagove, a grebeni se razlete po cesti na sve strane. Zatim, kako je Tunjo držao konja za povodac, prereže mu povodac pri ruci, preuzme ga i stane se spremati da zajaši konja.

- Aja, bogme, šêho, ne ćemo tako! Kud ću ja sa svojom robom?- Sikter, vlaše, što mi je briga, ja hoću da jašim.

Tunjo takodjer prihvati za povodac i stane se sa šehom na-tezati. Šeh kao ris razjaren ispusti povodac i svom silom navali na Tunju. Bilo, ili da je šeh vrlo jak bio, ili se Tunjo nije nadao da će do gusta doći, te se na borbu nije bio ni spremao, bismillah (pomozi Bože), zasuče rukave i zamahne nožem da će ga ubiti26. Vidjevši se Tunjo u smrtnoj pogibelji i razabravši da se šeh ne šali, uzavre mu krv te jednim trzajem tijela zbaci šeha sa sebe, a sam se popne na njega, istrgne mu nož iz ruke i vlastitim ga no-žem ubije. Zatim ga baci pod obližnji most, sabere svoju robu i nekako je na konja poveže, te mjesto u Gradačac, povrati se opet u Derventu, u svoj viganj.

Mislio jadni Tunjo da ovaj krvavi prizor nije nitko gledao, ali je s obližnjeg brežuljka ovu krvavu dramu gledalo više od deset kopača kukuruza, a da se ni makli nijesu. Tunjo njih nije vidio!

Iako je Tunjo mislio da za njegov zločin nitko ne zna, ipak je uvidio da je baš svojim povratkom u Derventu oblast na sebe kao krivca upozorio.

Nadao se je potjeri, zato je za svaki slučaj otrag u vignju izbio dvije daske i time sebi za slučaj potjere osigurao uzmak. Čemu se je nadao, to se je i zbilo! Već sutra dan dok je Tunjo u vignju mirno, ali kao uvijek tako i taj dan na oprezu radio, banuše pred viganj zaptije – oružnici i zaviču: Kokmljene! Ti si jučer na car-skoj gjadi (cesti) ubio našega šeha, polazi u konak (sud), zovu te.- Odmah, odmah, zavika Tunjo iz vignja, samo malo čeknite

dok se opašem. Zatim zamakne za mijehove, oprezno daske

26 Priklati


60

razmakne, iskoči van i dadne tabanima vatru. Kad je zaptija-ma čekanje dojadilo i sumnjivim se pričinilo, poviknu:

- Šta toliko radiš! Izlazi napolje Komljene!Šutnja!Preneraženi zaptije ulete u viganj, polete za mijehove, ali sve

prazno, razmaknute daske zjaju, i bude im sve jasno! Stanu se okolo ogledati i daleko preko Ukrine opaze Tunju kako poput srne bježi pravcem naspram šumi. Polete tobože za njim, ali im se za 5-6 časnika Tunjo izgubi s vida. Nakon 5 do 6 sati potra-živanja vrate se natrag u Derventu i prijave vlasti cijeli dogagjaj. Slale su se za njim potjere na sve strane, ali Tunji ni traga ni glasa, kao da je u zemlju propao!

III.Glas o Tunjinu sukobu sa šehom i o njegovu odmetnuću u

šumu brzo je dopro u Slimena – Tunjino rodno mjesto. Zakuka jadni ostarjeli otac, zajadikovaše draga braća kao guje u procjepu jer su znali da im je time Tunjo zauvijek izgubljen.

Vijest o Tunjinu odmetnuću u hajduke najkobnije se kosnu njegove zaručnice, lijepe Angje. Zacvili kao sinja kukavica i u svojoj tuzi ga često dozivaše najmilijim riječima. Svačije se je srce od boli cijepalo ko ju je čuo kako cvili i nariče za svojim vjere-nikom Tunjom. - Sve, sve je propalo zauvijek – mišljaše sama u sebi. Šta propalo? Ne, naša ljubav ne može i ne smije da propad-ne, mi ćemo se ipak do smrti vjerno ljubiti. Znam ja, vjera je ju-naka neslomiva! Doći će on meni, ma kako bilo! Dovest će njega meni crna noć i gusta šuma! Molit ćemo onda fratra neka nas potajno vjenča, pak ćemo skupa bježati u Slavoniju, slobodnu zemlju, i ondje se slobodno – vječno ljubiti. Ali kako ću ostaviti ovaj krsni i mili zavičaj? Kako ću odseliti sa rogjene grude? To ne mogu, možda ipak Turci s vremenom zaborave na Tunjin čin, pak ćemo mi onda biti vječno sretni. Molit ću Tunju neka se ide boriti protiv Srba, ne bi li time kod Turaka oprao svoj zločin.


61

Ovako je lijepa Angja Zec iz dana u dan bugarila za svojim Tunjom i stade malo po malo u licu opadati. Punano, svježe i rumeno njezino lice pojde venuti, a bljedilo se poče pojavljivati u dosad rumenim jagodicama. S krsnog njena lica posve nesta-de onoga veselog i ljupkog posmjeha, a napade je posvemašnja nujnost i sjeta. Drugarice i susjetkinje je tješile što su bolje mogle i znale, ali sa vrlo malo uspjeha. Ona je iz dana u dan za svojim Tunjom tugovala i potoke suza ronila!

Na glas, da Tunjo u Derventi nije uhvaćen, nego da se je u šumu odmetnuo, Turci su se u prvi čas uprepastili jer su dobro znali tko je i što je Tunjo, pa stoga odlučiše da će gledati više lu-kavošću nego li nasrtljivošću da ga u svoje ruke dobiju, što im je uistinu i pošlo za rukom prije nego li da su se s velikom spremom za njim u potjeru dizali.

*Kako je Angja slutila, tako se je i dogodilo. Nakon tri mjese-

ca dana što je lutao po planini Vučijaku i sakrivao se po dvorovi-ma posavskih katoličkih župnika, koji su ga i oružjem i prahom opskrbljivali, koncem listopada nenadano izbije Tunjo u Slime-na. Naravno da je iza posjeta kod braće, otac mu bio već umro, slijedio posjet kod drage Angje. Kako da se opiše taj susret, ono ushićenje, veselje i neopisivu radost, kojom je Angja svoga Tunju primila! Pustimo dvoje dragih u njihovom milovanju, a mi na-stavimo pripovijest kako je dalje tekla.

Pri svom dolasku u Slimena Tunjo je bio vrlo oprezan te se je s početka – i to samo pod zaštitom noći – pokazivao jedino braći, Angji, najbližoj rodbini i najvjernijim prijateljima, a preko dana sakrivao se je po skrovištima kod najpouzdanijih prijatelja. Tako je u Slimenima sproveo cijeli mjesec listopad i studeni, a da se nije nitko od oblasti na njega ni osvrtao. To našeg Tunju osokoli te posve zaboravi na opreznost, i pojde se i u pol bijela dana po Slimenima pokazivati, a o nedjeljama i blagdanima stade i javno prelovati sa svojim drugovima – momcima. Nu nije to trajalo


62

zadugo. Budući bila Tunjina kuća baš u neposrednoj blizini tur-skih kuća, koji su mu i najbliži susjedi bili, oni su ga brzo zapazili i odmah prijavili oblasti u Travniku, ali se nijesu usudili da ga sami napanu. Oblast došljedna svojoj lukavoj taktici, nije se regbi ni osvrtala na sve te prijave. Činilo se je da su na Tunju posve i zaboravili. Megjutim, nije tako bilo! Čekali da im Tunjo sam u stupicu pane. I pao je!

Videći Tunjo da ga Turci ne progone, usmjeli se na toliko, da je na svoj pogibeljni položaj posve zaboravio. Pojde svoju Angju u svako doba posve očito posjećivati, s braćom u vignju raditi, u Dolac s društvom u crkvu ići i napokon i u sam Travnik dolaziti, s početka zakinutim putevima, preobučen i sakrivajući se, a za-tim javnim drumom i na očigled svega svijeta. Tolika smjelost i neopreznost imala mu se je ljuto osvetiti, pa to se i zbide naskoro!

IV.Već sam rekao kako se je Tunjo odveć osmjelio te se i previše

slobodno kretao. Malo po malo pojde on zalaziti i u mehane u Travniku, a to su Turci valjda i čekali da ga ovamo namame pa da ga opiju i posve nemoćna ulove. Tako je i bilo.

Baš koncem siječnja 1874. nalazio se je Tunjo u jednoj me-hani s raznim sumnjivim društvom, a najviše je bilo Turaka. Od svakoga je bio nugjen i čašćen rakijom. Kad se je posve opio i na klupu privalio da malo prespava, na jednom kao naručeni nahrupe zaptije (oružnici), čvrsto ga okuju i u tamnicu odve-du. Tko da opiše njihovo veselje! Na sve je strane orilo i veselo kliktalo: Uhvaćen je Komljen, uhvaćen je Komljen! Jadni Tunjo, istom sutra dan, kad se je otrijeznio, vidio je u kakvu je vražju stupicu upao, ali kasno!

Derventa, u čijemu se je kotaru zbio onaj Tunjin sukob sa šehom i onda je spadala na banjalučko okružje, to se je Tunjo imao otpremiti u Banjaluku pred mutesarifa (okružnika) da mu se onamo sudi. Izlaz osude bio je već unaprijed poznat – vješala. Zato, kad je oblast otpremila Tunju u Banjaluku, nije se ni go-


63

vorilo da ga vode pred sud, nego na vješala. To je i sam Tunjo vrlo dobro znao, zato je neprestano smišljao kako bi se još sada oslobodio dušmanskih ruku. Početkom veljače 1874. bila je uža-sna zima i veoma debeo snijeg. Po tome nevremenu bude Tunjo petog veljače otpremljen u Banjaluku, čvrsto svezan i u pratnji dvojice zaptija – nekoga Huseina-čauša Tokalije i još jednoga. Husein-čauš Tokalija bio je podrijetlom iz Albanije i sam negda glasovit razbojnik, koji je po Albaniji puno zla i nevolje počinio. Husein, bivši i sam hajdukom, razumio je nevolju Tunjinu, te je s njime na putu vrlo obzirno postupao i nije ga ni zlostavljao.

Dakle, čvrsto svezanog Tunju povede Husein-čauš u Banjalu-ku po najvećoj zimi i dubokom snijegu preko Ugra. Na prvo ko-načište stignu u han-ploču nedaleko Skender –Vakufa. Budući je Tunjo bio čvrsto špagovima stegnut, tako da su mu se svi špagovi u meso upili, zamoli on ovdje Husein-čauša, da mu malo popusti špagove na rukama. Husein se pokaza susretljivim te mu reče: ako mi tvrdu junačku vjeru zadadeš da ne ćeš pobjeći dok se budeš nalazio pod mojom paskom, ne samo da ću ti špagove popustiti, nego ću te i posve razriješiti, te ćeš biti slobodan – nesvezan – pre-da mnom ići. Ja vjerujem junačkoj vjeri. Tunjo mu obeća, a on ga posve razriješi te ga stade u hanu još i obilno častiti.

Sretan je slučaj htio te istu noć u isti han-ploču stigoše na konak i dvojica zaptija iz Banjaluke, koji su takogjer iz Banjaluke vodili jednoga sužnja u Travnik. Tude skupa prenoće i izmijene sužnje. Husein-čauš sa svojim drugom primi banjalučkog sužnja i s njim se rano vrne put Travnika, a Tunju uruči banjalučkim za-ptijama. Kako su banjalučke zaptije od Husein-čauša primili Tu-nju prosta – nesvezana, nijesu ga niti oni vezali, nego su s njime posve uljudno postupali i ne sluteći da je njihov sužanj glasoviti Komljen, koji je njihova šeha ubio27, već misleći da je trgovac i da ga valjda radi trgovačke kride banjalučka oblast traži preda se. Husein-čauš im nije kazao tko je njihov sužanj, nego im Tunju i zapečaćene spise uručio i vrnuo se natrag u Travnik.

27 Zaklao


64

Iza odlaska Husein-čauša Tunjo se pričinjao kao da tvrdo spava, megjutim je itekako budan bio, cijelu je noć mozgao kako da se do Banjaluke oslobodi nemilih pratilaca svojih. E da on ima makar samo nož, on bi brzo svršio s njima, ali on goloruk, a oni takorekuć do zubi naoružani.

Kad se je izjutra Husein-čauš spremao i opraštao sa svojim banjalučkim drugovima, mislio je i Tunjo: eto zgode da uma-knem, pa onda šta Bog i sreća junačka dade. Ali kako se gorko razočara kad je izjutra ispod gunja čuo kako je hangjija Huse-in-čauša do na vrata ispratio, otkračunio mu ih i njega s drugom i sužnjem ispustio, zatim opet vrata pritvorio i teškim lancem ih zakračunio. Mislio je, sve je izgubljeno! U isto vrijeme banjaluč-ke zaptije okrijepivši se kavom i rakijom poviču: - Ustaj, vlaše, i spremaj se da idemo jer je daleko Banjaluka. Tunjo skoči i reče: - Odmah, odmah, ago, samo dok se umijem. Zatim raspasan i bez gunja uzme posudu s vodom, izađe pred vrata i pojde se umivati. Vidjevši ga zaptije raspojasana i bez gunja nijesu ni pomislili na bijeg, nego se i dalje častili rakijom. Megjutim je Tunjo umiva-jući se neprestano samo na vrata pogledavao: vrata debela, lanac težak. Lokot vrlo jak, gotovo nikakve nade, ali glava je po srijedi! Zato tobož zaprskajući se vodom, skalin po skalin spuštao se je u podrum, a onda jednim skokom do vrata, te zazvavši ime Isu-sovo, sabra svu snagu, trže lokotom, ovaj popusti, lanci spanu, vrata se otvore, a moj Tunjo sukne van u slobodnu prirodu. Bježi, ni tane ga puščano ne bi sustiglo.

Na zveket lanca i škripu vrata dosjete se zaptije jadu, jurnu na vrata i polete u podrum, ali vrata širom otvorena, a Tunjo poput brze srne sve dalje i dalje odmiče. Bez pušaka su, vrnu se brzo u sobu i kroz prozor opale puške, ali Tunjo sve dalje i dalje odmiče. Polete za njim, ali snijeg dubok, pa ni makac sa prtine, a Tunji je za glavu, pa ko zec preskače namete i grmove dok im se napokon ne izgubi u obližnjoj šumi, a oni praznih ruku put Banjaluke!


65

Dočepavši se Tunjo ponovno zlatne slobode zadovoljno je u prirodi iza silnoga napora odahnuo. Kako je sam kasnije kazivao, neopisivih ga je muka i patnja stajalo dok se je domogao jajačkog i travničkog kotara. Golotrb i bez zimskog gunja morao je na cičoj zimi više noći probditi, a uza sve to ga je morio nepodnosiv glad. U okolici sami Turci i rišćani, a on bez oružja, dakle ni blizu sela nije smio. Sa tisuću muka nekako stigne u selo Dobratiće, gladan i žedan, a uz to do kosti premrzao, držeći se daleko od javnog druma, verući se kroz šumu i namete snijega. Tude ga župnik fra Jako Duić gostoljubivo primi u svoj stan, izgrije ga i nahrani; providi ga toplim zimskim odijelom, oružjem, prahom i olovom, te dovoljnom hranom za put i napokon ga ispovjegjena i pričešćena otpusti! Sad naš Tunjo ovako sa svim potrebitim op-skrbljen krene izravno u Vlašić-planinu da se s njome za navijek pobrati. Nije bio posve zadovoljan oružjem jer u ona burna vre-mena kad se je jedna dobra i sigurna puška više cijenila nego li nebrojeno blago, nije mu fra Jako mogao dati svoje dobre puške, a sam s lošijom ostati u šumi, gdje je još i danas župski stan. Nu i u tome Tunju posluži dobra kob. Već na putu na Vlašić susretne se Tunjo u Vitovlju s jednim travničkim begom i njegovim do zubi naoružanim slugom. Čim ga je Tunjo spazio, zajde s puta, zakloni se za odebelu bukvu, naperi pušku i gromkim glasom zavikne: - Beže! Odbacujte oružje ili ste oba poginuli, zapovije-da vam gorski car Tunjo Komljen. Na taj poziv i na riječ beg se i njegov sluga na toliko uprepaste, da im nije ni na pamet palo upotrijebiti oružje protiv Tunje, što bi u ostalom i posve izlišno bilo jer je Tunjo bio debelom bukvom dobro zaštićen, a cijev nje-gove puške je na njih zijevala, spremna svaki čas da vatru saspe i da ih skine s konja. Uvidjevši oni svoj nepovoljni položaj, pokore se i – na zapovijed Tunjinu – sve oružje daleko od sebe odbace.

Tunjo pokupi sve oružje i naboje, a svoju pušku isprazni i dadne je begu govoreći: - Beže, mijenjat ćemo oružje i ne budi ti žao; ti si na slobodi, pa ga možeš sebi nabaviti kakva hoćeš. Nov-ca ti neću ni života jer nijesam hajduk od zanata, nego za nevolju


66

ljutu. Halali mi, beže, tako ti dina, to oružje, a sad idi s milim Bo-gom i kaži Turcima u Travniku da si vidio Tunju Komljena i da ih sve pozdravljam i da ih očekujem na Vlašiću gdje no kosovica sudi, a ne nepravedne i podmitljive kadije!

Tronut beg Tunjinim ganutljivim govorom reče: - Halal ti oružje na obadva svijeta, a jer vidim da si u istinu pošten čovjek i da te je samo nevolja na taj put nagnala, evo ti malo i novca i duhan.

- Hvala, beže, neću, moja mi vjera brani otimati i guliti pa ni-jesam preda te ni izišao da te ubijem niti da te orobim, nego samo – kako već rekoh – da do dobra oružja dojdem, koje mi je sada, kako eto i sam vidiš, dragocjenije nego sve blago ovoga svijeta. Novaca ti neću jer mi u šumi ne trebaju, ali bih te molio za malo duhana.

Dobivši od bega i duhana, premda ga je dosta imao jer ga je fra Jako i duhanom za više dana providio, mirno se razigjoše – beg u Travnik, a Tunjo na Vlašić.

Glas o Tunjinom ponovnom izmaknuću ispred zaptija, kao i o prvom dočeku bega iz Travnika na Vitovlju puče na sve strane. Turci se uzrujaše, staviše tešku ucjenu od 200 dukata na njegovu glavu i na sve strane razaslaše za njim u potjeru asker i zaptije, nu od svega toga Tunju ne zaboli glava. Oko njega se okupi još nekoliko drugova, mala četa, ali izabrana; izabraše ga za svog ha-rambašu i prisegoše mu na vjernost. Turci su Tunju i družinu mu više puta zatjecali po čobanskim kućarcama na Vlašiću kako se časte debelom ovnovinom i na nj su navaljivali, ali je dosta bilo da su Tunjo i družina nekoliko hitaca opalili i van prodrli. Turci bi se već u bijeg dali, a Tunjo i družina mogli su se onda ukloniti i sigurnije zaklonište potražiti. A jer se je više puta trefilo da su Turci za Tunjom kišu taneta sasuli, a da ga nijedno nije pogodilo, oni sami prosuše glas da ga puška ni ubiti ne može i otalen onaj veliki strah pred njim. Bio im je strah i trepet!


67

Bili su u vječnom strahu pred njim, ter se bez vrlo jake prat-nje po noći, a ni po danu nijesu smjeli ni maknuti izvan kuća, a osobito kroz Vlašić i Vitovlje. Svaki se je čas čulo da je Tunjo sad ovoga sad onoga bega dočekao ili kod njega i u kući posjet napravio; ali za čudo, nitko se nije tužio da ga je Tunjo zlostavljao ili orobio. On bi sa družinom iznenada obnoć došao, dao se do-voljno nahraniti, uzeo bi nešto hrane za puta, i to je bilo sve! No-vaca je vrlo rijetko tražio i to samo onda kada je trebalo njemu i družini promijeniti obuću ili odijelo, ili kada im je ponestalo duhana. A i tada bi uzeo samo nekoliko groša, koliko je od pri-jeke potrebe bilo. Pa i u tom slučaju tražio je samo od bogatijih, a nikada od sirotinje. Za primljeni novac nabavljali bi sebi kroz pouzdanike, a vrlo često i sami u seljačko odijelo obučeni u gra-dovima odijelo, obuću, prah, olovo i duhan. Sirotinji bez razlike vjere bio je prvim dobrotvorom. Ne samo da ih je branio protiv nasrtaja nasilnika, nego je više puta darivao sirotinji i sav novac što ga je uza se imao. Često se je trefilo da mu se je sirotinja tužila kako taj i taj nasilnik hoće da mu obeščasti kćer ili mladu snašu, i kako će tu i tu večer doći da ovrši svoje zlodjelo. Došao je, ali je tu našao i Tunju, koji ga je pošteno isprašio.

Radi toga sirotinja ga je povjerljivo susretala te kad bi im Tunjo u kuću došao, smatrali su ga kao prijatelja i svoga obrani-telja, pa bi ga ne samo rado podvorili onim što su imali, nego bi mu hrane i na put spremili, a osim toga bi ga prahom i olovom opskrbili; o kretanju zaptija protiv njega pravodobno bi ga oba-vješćivali i u svemu mu na ruku išli.

Pokraj svih opasnosti kojima je Tunjo bio izvrgnut, pokraj goleme ucjene na glavu njegovu, Tunjo ipak nije zaboravio ni na svoju Angju. Ona je često kroz pouzdane osobe poručivala po njega da je posjeti, da se nadragaju. Dakako, da se je redovito odazivao pozivu zlata svoga i po cijele noći gukali bi o nesretnoj ljubavi svojoj.

Turci su znali za ljubav Tunjinu s Angjom, a znajući što je


68

junačka ljubav, znali su i to da Tunjo neće moći odoljeti srcu, a da češće ne posjeti svoje drage. Zato su zaptije znale često probjdeti cijele noći u zasjedi blizu Angjine kuće čekajući na Tunju. Trefilo se jednom da su ga opazili kako je ušao u kuću te su kuću opkolili i na nju naložili vatru iz pušaka, ali uvjerenje da Tunju puška ne može ubiti omelo je svaki njihov pothvat jer čim bi Tunjo potkri-snuo i otvorio vrata da sebi uzmak probije, oni bi se dali u bijeg, a strašljiviji bi se sakrili za grm, te ni za sav svijet ne bi za njim puške opalili. Tako su sami Turci priregjivali uzmak kad je baš bio u sigurnoj stupici da im u ruke upane.

V.Bilo je prvom polovicom mjeseca ožujka godine 1874. Snijeg

se je po nizinama bio otopio, ali je Vlašić još sav bijel kao jaje, zato bijaše veoma hladno. U selu Orašju kod starine župnika fra Marka Barača zvonio je ranim jutrom 10-godišnji dječak Niko Marković u zvoniku seoske crkvice na Pozdrav angjeoski. Najed-nom iz sumraka upane k njemu u crkvu visok snažan čovjek, na tursku odjeven, od galve do pete naoružan. Naravno da se je mali zvonar silno uplašio, pomisliv odmah na kojeg slobodnog razboj-nika, kojih u ono doba ne bijaše malo te su se obično po selima klatarili i jadnu raju do kosti robili. Ali, kolikog li razočaranja! Stranac snimi kapu s glave, pobožno se prekrsti i svetom vodom poškropi, te prigje pred veliki oltar, skrušeno se predanj prostrije i stade zemlju pred oltar ljubiti i neku molitvu moliti. Pobožno je molio i često se u prsa tukao dosta glasno uzdišući: - Isuse, smi-luj mi se, Isuse budi mi u pomoći! Isuse oprosti mi moje grijehe, koje i posve nerado možda počinjam! Dok je stranac tako molio, mališan je čekao tresući se od straha da zatvori crkvu. Kad je stranac svršio svoju zaista pobožnu i od srca prodiruću molitvu, pristupi k malom i vidjevši ga preplašena sa smiješkom na licu reče: - Ne boj se ništa, mališu, nego mi reci, čiji si? Kad je mali to rekao, milo mu se junak nasmiješi, podiže ga na svoje junačke grudi, počne ga po licu milovati i slatko ljubiti – govoreći mu: -


69

Bolan Nikica, mi smo i rogjaci i komšije, ne boj se - ja sam Tunjo Komljen!

Raspitavši zatim da li su ujaci kod kuće i doznavši da jesu, reče: - Vodi me gori, ja ću kod stare Kate – gazdarice – pričekati, dok ujaci ustanu, pa kad otsluže mise, kaži fra Marku, da sam ja ovdje.

Tunjo je kod fra Marka u Orašju ostao punih osam dana, naravno u sobi, u koju izvan ukućana nitko pristupa nije imao. Fratri su ga prijateljski primili i lijepo pogostili. Kapelani su svegjer uz njega bili, i ko mladež, puno se za njegove pustolovine zanimali, a Tunjo im je bez prestanka svoje doživljaje pripovi-jedao. Tu sam svjedokom Tunjine žarke ljubavi spram rogjene grude – drage domovine. Oba kapelana, fra Grgo Kotromanović i fra Andrija Erceg, vruće su Tunju nagovarali da se zakloni izvan domovine u blizu nam Slavoniju megju isti i jednokrvni narod, a ipak izvan dohvata turske vlasti. Fra Andrija mu je posve uvjer-ljivo govorio: - Ti, Tunjo, samo pristani na to i ni zašto te više ne budi briga; mi ćemo sve ostalo urediti. Naši gjaci idu u Djakovo na nauke. Mi ćemo ti izvaditi „teskeru“ - pasoš, kao za našeg jednog gjaka, obući ćemo te u redovnički habit te ćeš tako pre-obučen moći nesmetano s drugim našim gjacima prijeći Savu, i eto te onda vječno slobodna. Preporučit ćemo te dobrotvoru svih nas Bošnjaka, slavnom biskupu Strossmayeru, on će se za te pobrinuti da ti tamo ništa ne uzmanjka, osim – šaljivo će fra Andrija – Angje. Pa ni Angja ti neće faliti. Kad se tamo smiriš i udomiš, poslat ćemo za tobom i Angju pa se tamo s njome vjen-čaj te sretno i zadovoljno slobodan živi!

Dok je ovo fra Andrija govorio, Tunjo ga je pomnjivo slušao, a kad je fra Andrija svršio, Tunji se skotrlja debela suza niz junač-ko lice, duboko uzdahne i reče: - Hvala ti, ujače, ali toga nikako ne mogu učiniti. To su mi isto ujaci i u Tolisi preporučivali, i oni su mi govorili o tome dobrom biskupu, prijatelju nas Bošnjaka. Stari fra Martin puno mi je lijepa o njemu pripovijedao. Njego-


70

vo pripovijedanje bilo me je u prvi mah sklonulo da i prijegjem Savu pa sam s fra Martinovim ljudima bio i pošao da me prevezu prijeko, ali kad sam došao na obalu Save i obazreo se po svojoj dragoj Bosni da joj zadnji zbogom rečem, prije nego zakoračim u čamac, osvoji me tolika bol i žalost, da su noge poda mnom gore podrhtavale nego li onda kad su me zaptije vodile u Banja-luku na vješala, a srce mi je htjelo da pukne od žalosti. Nije mi se dalo zakoračiti u već spreman čamac, zato rečem ljudima: - Ne mogu, braćo, ne da mi se, ragje ću se u Bosni po šumama skrivati i svaki dan glavu u torbi nositi, nego li drugdje u slobodi živjeti: ragje ću u Bosni i poginuti, nego li je ostaviti. Hvala fra Martinu, pozdravite mi ga, rekoh ljudima, ali iz Bosne živ ne idem!

Zatim sam preko šuma krenuo u gornje krajeve Bosne. To je bilo odmah onih dana iza moga bijega iz Dervente.

- Istina je, - nastavi dalje Tunjo, - da svoju zaručnicu Angju neizmjerno ljubim; istina je i to da bih u Slavoniji s njome mogao nesmetano živjeti, ali nikada ne bih mogao sretno živjeti izvan svoje drage domovine – Bosne. Istoga je mišlje-nja i Angja. I ona – rekla mi je – ne bi mogla nipošto ostaviti svojih dragih i lijepih Slimena. U tome smo oboje složni: ili se u Bosni ljubiti, ili u grob poći s našom ljubavi, a i taj grob samo u Bosni mora biti. – Ovdje nam je sve dobro naše!

Na ovaj izljev tolike domovinske ljubavi ne uzmože fra An-drija reći niti jedne rječice, nego do kraja tronut primijeti: - To je istina, brate, i ja isto tako mislim, pa možda bih na tvom mjestu isto tako učinio, ali mlad si, junak si, pa mi je žao tvoga mladoga života koji u vječnoj pogibelji lebdi, te ne samo ja, nego i svi dru-gi ujaci, htjedosmo te na taj način spasiti. Medjutim, kad nećeš, budi tvoja volja, samo, molim te, pazi se da te Turci ne ulove.

- Još, ujače, nijesam sve rekao, Tunjo će; ja imam još osam drugova koji mi prisegoše vjernost i poslušnost, a ja njima da ih ne ću napustiti do groba, nego da ću se za njih brinuti kao za rogjenu braću svoju; da ćemo skupa zlo i dobro dijeliti; da


71

ćemo se skupa boriti i ginuti, pa kakav bih ja bio čovjek da ih na cjedilu ostavim? Svaki bi mi rekao: - Tunjo je kukavica, izdade i ostavi na cjedilu vlastite drugove svoje. Njih ostavi izvrgnute pogibelji života, a sam preko megje pobježe – stid ga bilo! Toga Tunjo nikada neće učiniti! Zaprisegosmo jedan drugom vjernost pa ćemo se prisege i držati – skupa ćemo se boriti pa skupa i mrijeti.

- Bog ti bio na pomoći, radi kako znaš, fra Andrija će, i tim se završi razgovor o Tunjinoj seobi u Slavoniju.

Nakon osam dana Tunjo se fra Marku lijepo zahvali na go-stoljubivosti, a kapelanima na prijateljskom razgovoru i ostavi župski dvor u Orašju da potraži drugove svoje. I od sada se je re-dovito čulo kako je sad ovdje, sad ondje, napadnut bio od zaptija, osobito u Slimenima, Kopilu, Prosičenici i Vlašiću, ali je svakom zgodom sretno sebi put prokrčio i neozlijegjen umakao.

Slimenjani su trpjeli silne progone od strane turskih oblasti jer se je Tunjo najviše megju njima zadržavao, a oni su ga kao svoga sumješćanina vrlo rado gostili i vješto sakrivali, i da su svi katolici jednodušni bili sa Slimenjanima u obrani Tunje, možda bi Tunjo dočekao i dane svoje slobode, ali, nažalost, nije tako bilo.

VI.Godine 1874. ljeto je rano otpočelo. Snijeg, kako se je u ožuj-

ku digao, nije ga više ni bilo, zato je mjesec svibanj bio veoma topao, a noći bile kao ljetne. Jedne takve svibanjske noći više sela Paklareva na Devećanskim stijenama, tom vilinskom sastajalištu, planula je vatra visoko prema nebu. Okolo vatre se u naokrug sastala čudna četica. Čelo ove mlade četice zauzeo je ljudeskara crnomanjaste masti, širokih pleća, crnih zafrkanih brčina, a pi-toma, što više mila izražaja lica. Uz njega slijedi lijep Turčin kao zlatna jabuka, isto tako vitak, plećat, gizdavo obučen, a do ovoga opet omalen Turčin na skopaljsku obučen. Prvi nakrenut ovomu u pročelju živo nešto pripovijeda, sva ga družina pozorno sluša, i


72

čas škrine zubima, a za čas opet prasne u grohotan smijeh. Ovca cvrči na vatri, a mast pada na žeravicu i povećava cvrkut.

Na prvi mah će svatko prigovoriti da je ono Tunjo Komljen sa svojom družinom. Ali otkuda ona dva Turčina? Sigurno zaro-bljenici Tunjini? Ne! Onaj prvi stasiti, gizdavi Turčin jest Hasan Karaulac, nazvan Hodža, iz sela Karaulske gore poviš Travnika, a drugi je neki Mumin iz Skoplja. Oba danas stupiše u Tunjinu družinu i zaprisegoše: zajedno se boriti i zajedno umrijeti. Hasan je već i od prije Tunji dobro poznat. Znao je Tunjo za Hasanov značaj: da, što reče, ne poreče, pa to bilo makar samo na prostu riječ rečeno, a kamoli kad on, bivši hodža, još i zaprisegne sa vallahi i billahi, prije će se zemlja srušiti, nego li bi on tu prisegu pogazio.

Rekoh da je Tunjo Hasana još od prije, dok je bio na slobodi, poznavao i bili su vrlo dobri prijatelji, zato se je veoma obrado-vao kad je Hasan došao u njegovu četu pa mu još doveo, istina sitničavog, ali okopernog Mumina. Čim su se sastali, odmah su se stari prijatelji upoznali i jedan drugom stisli prijateljski desni-ce. A kad je Hasan kazao da ga nikad ostaviti neće, ozbiljno se smiješeći reče Tunjo:

- A zar zaboravljaš, Hasane, da sam ja vašeg šeha ubio i zar ti to neće smetati da mi vjeran budeš?

- Neće, vjera je junačka! Poznat mi je tvoj susret sa šehom; morao si onako učiniti jer da ti njega nisi ubio, on bi tebe, a naša poslovica kaže: Pri glavi i oca po glavi. Da sam i ja na tvom mjestu bio, isto bih učinio što i ti. Da se uvjeriš da čistu istinu govorim, najveće bi mi veselje učinio kad bi se htio sa mnom pobratimiti – posve otvoreno reče Hasan.

Na ove Hasanove riječi trže Tunjo handžar iza pojasa i za-siječe u svoju junačku desnicu, isto učini i Hasan, krv poteče i oni liznuše krv jedan drugoga, padoše jedan drugome u naru-čaj i srdačno se izljubiše, i tim se svrši ceremonija svečanog po-


73

bratimstva! Da se svečano proslavi Hasanov pristup u Tunjinu četu, a napose pobratimstvo s Tunjom, priredi Tunjo uprav na Devećanskim stijenama gozbu u čast svoga pobratima Hasana i Mumina. Ovcu mu je darovao stari Valjančić, a kruh, pite i rakiju drugi paklarski katolici. Mi smo ih zatekli oko vatre baš u času kad je Hasan Tunji i družini pripovijedao kako se je u Karauli zaljubio u lijepu Zeilu Askićevu, kako mu je djevojka uzvraćala ljubav, ali su roditelji Zeilini bili protivni toj ljubavi, ter, da rasta-ve milo i drago, dadoše je na silu drugome baš u prošli petak, a Hasan, ne budavši lijen, izajde pred svatove, te nuzljuba iz puške svali s konja pa bjež’ u planinu Tunju tražiti. Na Karaulskoj gori najdoh Mumina koji je takogjer pošao tvoju četu tražiti i evo nas sada obojice ovdje da se s tobom skupa borimo i skupa umremo.

Hasan Karaulac bio je nadaleko poznat kao junak, snažan i odvažan, samo nešto naprasite ćudi, zato ga i Tunjo i sva družina s najvećim veseljem primiše u svoje kolo i srdačno se s njime i s Mumom izljubiše. Zatim nastane gošćenje cijelu noć. Tek u zoru zakloniše se u košare na Gornjem Vlašiću da malo prospavaju.

*Tunjo je uistinu u Hasanu Karaulcu dobio iskrena prijatelja i

vjerna pobratima, koji je pravom bratskom ljubavi ljubio Tunju i svaki čas spreman bio za njega i vlastitu glavu založiti. Radi svoje iskrenosti i prevelike odvažnosti Hasan ubrzo omili svoj družini te ga za kratko vrijeme izabraše podharambašom, i uživao je kod družine ugled ne manji i od samoga Tunje.

Hasan je u svakome Turčinu gledao svoga zakletoga neprija-telja, te, je li samo gdjegod kojeg uočio, odmah se je laćao ubojite šarke da mu prosvira srce. Zato je Tunju puno truda stajalo, oso-bito prvih dana iza Hasanova dolaska u njegovu četu, susprežući njegovu zatornu ćud i vruću krv dok nije podučio Hasana da oni nijesu zato odbjegli u goru da dočikaju i ubijaju Turke, koji su uostalom naša braća i krv od naše krvi, te da i od njih mnogi trpe


74

kao i oni od Osmanlija, - nego smo pribjegli u goru, - govorio je Tunjo, - da se uklonimo sigurnoj smrti, koja nam je već za šijom sjedila.

Hasan, kako je poštivao i ljubio Tunju, tako je rado i njegove savjete primao te postade umjerenijim, a Tunju je još više zavo-lio. Nu Hasan je dobro znao, ma koliko oni bili umjereni i miro-ljubivi, da ih ipak Turci nikada pomilovati neće, nego da će sva-ku zgodnu priliku upotrijebiti kako bi se njegove i Tunjine krvi napili, zato neprestance brižljivo bdijaše nad Tunjom i svuda ga kao vjeran pobratim pratijaše. Njih dva mogao si svuda zajedno vidjeti, šta više i u samoj kući Hasanovoj čija se čeljad – ženskinje – od Tunje kao od pobratima Hasanova ni krila nijesu.

Tunjo je više puta zaželio da bude sam na kojem pohodu, osobito kad bi pošao na prelo svojoj Angji i onda bi zabranio Ha-sanu da ga prati, nu vjerni pobratim bi naoko poslušao zapovijed Tunjinu, ali bi ga ipak neopažen iz daleka slijedio te bi u kojoj uvali ili bašći stražu stražio dok bi Tunjo sa svojom Angjom aši-kovao, i onda bi ga opet dopratio do sigurna zakloništa. Tunjo je doznao za toliku privrženost i ljubav svoga vjernog Hasana te bi znao više puta sav razdragan privinuti Hasana na junačke grudi, i dva bi se pobratima izljubila kao dva rogjena brata.

Nu ipak je Tunjo pokraj svega toga morao svoju lakomišlje-nost skupo platiti, a to se naskoro i dogodi!

VII.U Bosni se momci žene, a cure udavaju najviše izmegju Sveta

tri kralja i pokladne nedjelje. Obično se svake nedjelje vjenča po koji par, a zadnje pokladne nedjelje znade se pred oltarom naći po 15, 20 pa i više pari. Tako je bilo i početkom godine 1875. Svake gotovo nedjelje, sad u Dcu, sad u Slimenima, Polju, Gra-hoviku itd., bilo je na pretek svatovskog veselja. Reg’ bi, kao da su Turci počeli zaboravljati na Tunju i družinu mu jer je više vre-mena prošlo, a da za njim u potjeru ni asksera ni zaptija nijesu


75

izašiljali, premda su čuli da se Tunjo pojavljuje sad ovdje, sad on-dje. To je bilo i uzrokom da je neoprezni Tunjo posve zaboravio na pogibelj u kojoj se je nalazio, te se je posve podao bezbrižnom životu i iz dana u dan posjećivao razne veselice i svatovska prela na kojima se je sa znancima i prijateljima veselio i s curama aši-kovao. Tako je bilo i 3. veljače 1875. Toga kobnog dana slavio se je u Polju pir sina njekoga Marka Ružića, dosta ugledna majsto-ra. Na veselje se zgrnula sila naroda iz Polja i Slimena. U svatove bila pozvana i lijepa Angja Zec, Tunjina zaručnica, a gdje je ona, eto ti tu i Tunje, ali ovaj put u zao čas po se!

Rekao sam na početku da je od turske oblasti na Tunjinu glavu bila raspisana velika ucjena – 200 dukata, što je u ono doba značilo ogromnu svotu. Na žalost i našu veliku sramotu u Bosni se uvijek najde dosti Radaka – izdajicâ. Tako je bilo i ovaj put. Izrod od čovjeka, izmet hrvatskoga roda, neki Ivo Čuić iz Po-lja, polaomi se na zlato te dogovorivši se sa još nekima gorjim od sebe, potajno megju sobom zaključe da Tunju izdaju i da se tako domaknu masne ucjene. Ali kako da to izvedu? Tunjo je do zubi oboružan izvrsnim oružjem pa tko mu se usudi približiti? Tunjina diljka cilja ne promaši. Kao i sve druge izdajice, odluče i oni poslužiti se lukavošću: posve ga opiti i onda na njega zaptije navesti. Što zaključiše, to i izvedoše. Nekoliko ih se odmah posa-di kraj Tunje te mu stanu kao najbolji prijatelji kićenim riječima nazdravljati, a jadni bi Tunjo u kap ispijao i bez prestanka iz svo-jih pušaka pucao dok se nije posve opio i sve fišeke ispucao. Kad su se izdajice uvjerile da je Tunjo zbilja posve pijan, nemoćan i bez svake obrane, dadnu migom Čuiću ugovoreni znak, i on, što ga noge nose, poleti put Travnika. Za par časaka doletiv u Trav-nik zatraži da ga odmah pripuste kajmakamu te mu sve saopći.

S mjesta bude izdata zapovijed da 20 zaptija sa Husein-čau-šom Tokaliom –Arnautom na čelu, pojdu s Ivom Čuićem u Polje i da Tunju Komljena živa ili mrtva dovedu. Do kuće Ružićeve su se prišuljali, a da ih nitko ni opazio nije.


76

Husein-čauš dadne po dvanaestorici zaptija kuću opkoliti, a sam s osmoricom pojde u kuću. Dok se ovo zbivalo, bilo je već 6 sati, dakle gotovo noć, te su svi svatovi bili u sobi.

Na pojavu zaptija povikaše preplašene žene: - Zaptije! Na ovu riječ ugasi se svijeća u sobi i najednom nestane svih svatova iz sobe, a Tunjo priskoči vratima te ih podboči svojim legjima. Šta se još dogodilo sa svatovima? Izdajice su se već dan prije spremili za svoju osnovu te prorezali pod i šupljinu daskom poklopili. Na riječ zaptije! svatovi su digli dasku i svi u podrum poskakali i opet za sobom zatvorili prostor. Sam Tunjo je ostao u sobi s najmlagjim bratom svojim Nikicom. Trijezni Nikica prileti k prozoru i jednim trzajem izvrgne drvene letve i ponudi bratu da kroz prozor bježi, ali jao! pod prozorom zaptije s naperenim puškama! Smrt zijeva! Ne preostade drugo, nego se držati makar i slabih vrata.

Izvana zagrmi strahoviti glas Husein-čauša: - Tunjo, predaj se, jer žive glave ne ćeš iznijeti da si soko!

- Nikada! otpovrnu iznutra Tunjo. Počekaj dok napunim puš-ke pa ćeš vidjeti kako se predaje Tunjo Komljen, Turčine!

Nalazeći se Tunjo u smrtnoj stisci otrijezni se i vidjevši da mu spasa nema, odluči barem glavu skupo prodati, te dok mu brat drži poduprta vrata, traži fišeke da puške nabije, ali ni jed-noga! Traži po džepovima baruta, nigdje ni zrna! Izvana doviku-je Husein-čauš:

- Tunjo, otvaraj, nema ti spasa ili mi možda misliš kroz prozor pobjeći?“

Na ove riječi javi se zaptija Mustafa Baltić: - Huso, murtate jedan, što mu napominješ prozor, zar hoćeš da nam iz ruku iz-makne? Pucaj ili ću te prijaviti juzbaši.

Na ovu prijetnju Husein-čauš proviri kroz pukotinu vrata i opali. Tunjo se sruši i za sobom izvali vrata. Tane mu je prošlo kroz pluća. Zaptije navale u sobu i stanu Tunju nemilice tući pu-


77

ščanim kasama da su ga učinili svega kao vosak mekana. Zatim brže bolje narede kola, uvale u njih polumrtva Tunju i odvedu ga u Travnik uz najveće slavlje te ga bace u tamnicu gdje je iste noći izdahnuo, pokajavši se prije za svoje grijehe jer se je u istoj ta-mnici trefilo i više utamničenih katolika, koji vidjevši da se Tunji neće dozvoliti zadnja vjerska utjeha, stanu sami kod Tunje po-bugjivati čin savršenog pokajanja i ufanja u neizmjerno milosr-gje Božje. I tako pade jedan junak žrtvom izdajstva vlastite svoje braće katolika. Prokleta pohlepa za zlatom ugasi mu mlagjahni i junački život.

Vjerni Slimenjani sutradan, 4. veljače, dojdu i od oblasti iz-mole mrtvo tijelo svoga sumješćanina Tunje i odnesu ga te ga ukopaju u svome groblju.

Ne trebam tek spominjati da je bijedna Angja zacvilila kao sinja kukavica i dugo, dugo za njim tugovala dok se nije nakon dvije godine iz Slimena iselila i u Bugojnu se udala, ali shrvana tugom i žalošću brzo je i ona Tunju u vječnost slijedila.

VIII.Dok se je u Polju odigravao zadnji tragični prizor Tunjina

života, pitat će se možda čitatelj, a gdje je njegov toli hvaljeni po-bratim Hasan? Zar je njegova ljubav naspram Tunji ohladnjela? Ne, čitatelju, Hasanova vjernost i odanost Tunji nepokolebiva je, njegov svijetli ne potamnjuje. Hasan je i onoga kobnoga dana bdio nad Tunjom s osmoricom svojih drugova po okolici se ne-opaženo vrzući, a buduć je studen bila užasna, bio je siromah do kosti promrzao. Konačno vidjevši da se je posve smrklo i svijeće se u kućama požegle, mislio je da je Tunjo sada posve siguran od svakog progona. Da se ogrije, otigje Hasan s družinom u Nević Polje, 3 kilometra daleko od Polja, i zakloni se u kuću nekog Fiši-ća te si dade donijeti rakije da se i on malo s družinom okrijepi. I tako je Tunjo poginuo, a da za to ništa nije znao vjerni mu po-bratim Hasan.


78

Čudnovata neka slutnja poduzimala je tu noć našeg Hasana Karaulca. On, od prirode živahan, veseo i odvažan, za čudo te noći bijaše tugaljiv, šutljiv i zamišljen. Rakija je svima njegovim drugovima, štono pjesnici pjevaju, eglen otvorila i kod tople peći živce razdražila te su veselo jedan drugome nazdravljali i udarali u objesnu šalu, samo je Hasan bio ozbiljan i jednako zamišljen, tako da ni opazio nije kad je do njega redna čaša rakije doprla. K preko srca primi ponugjenu mu čašu rakije i dalje se zanese u osebujne misli. Drugovi i Fišić držeći da će i Hasan nazdraviti, poštovali su njegovu šutnju i davši jedan drugome znak, svi su zašutjeli očekujući kad će vogja usta otvoriti. Nastade šutnja da bi se zvuk muhe mogao čuti. Ova šutnja još više uspava našeg Hasana, ter držeći čašu u ruci, oborene glave na prsima daleko se zanese u misli, čak tamo u Polje, gdje mu je pobro boravio. Na jednom mu ruka klone i čašu ispusti. Čaša padne, rakija se prili-je, i za čudo, makar da čaša nije pala na tvrdo tlo, ipak se razbije! Hasan problijedi, zadršće i sav uprepašćen reče: - Aja, drugovi! Zlo je pobratimu mome, našemu Tunji! Na noge se pa poletimo u Polje. S mjesta skoče i što ih noge nositi mogu, polete za Ha-sanom put Polja. U Polju doznadu svu gorku istinu. Doznade Hasan da mu je prijatelj ubijen i prije pol sata u Travnik odvezen.

Zaptije kao da su predvigjali za sobom potjeru, krenuli su s Tunjom u Travnik malo duljim, ali sigurnijim putem, državnom cestom, a Hasanov pokušaj da kraćim putem izigje pred njih, da ih dočeka i otme im Tunju – ostao je bezuspješan. Dok je on ispod Guvana pod Šuvinim krastovima neustrpljivo bdio i oče-kivao prolaz zaptija, oni su, megjutim, već davno bili u Travniku, a i njegov plemeniti pobratim Tunjo je već svoju patničku dušu ispustio bio i rastao se s ovim svijetom.

Sutradan je gledao Hasan s obližnjeg brda Vilenice kako su Slimenjani pronijeli Tunju na groblje i pokopali ga. Iste noći kriomice se provuče do groblja, pade po još svježem Tunjinom grobu, a jecaj i srce razdirajući plač čuo se je sve do u kuću Sti-


79

pe Markovića-Mišića, rogjaka Tunjina. Tu se je Hasan na grobu pobratima zakleo da će ga strašno osvetiti i sve njegove izdajice i ubojice uništiti. Srce probadajući plač Hasanov ganuo je rogja-ka Tunjina, a oca pisca ovih redaka, te se isti otputi na groblje, gdje Hasana jedva rastavi od Tunjina groba, dovede ga u kuću i ponudi mu konak, što Hasan sa zahvalnošću i primi. Ovdje se ponovno zakune strahovitom zakletvom da će pobratima Tunju osvetiti. Poslije toga se je, naime, Hasan proglasio harambašom Tunjine čete i stao nemilice harati po okolici travničkoj te zado-bije ime gazija – junak; njega se je bojalo sve bez razlike vjere i ako nije nikome od kršćana nikakva zla činio, osim što je uvijek snovao osvetu Ćuiću i Ružiću. Nije im nikako mogao oprostiti izdajstvo svoga pobratima Tunje, nego je i fratre u Gučoj Gori molio neka ni u crkvu ne daju dolaziti onim izrodima kršćan-skog naroda, te neka to i drugim župnicima poruče. Hasan je prijetio da će svakoga ubiti i imanje mu popaliti tko one izdajice primi pod svoj krov.

Zlosretni Ćuić i Ružić doznali su za prijetnje Hasanove te su se pomnjivo uklanjali Hasanu, a po noći su zaptije čuvale njihove kuće. Kad ni pri tome nijesu bili sigurni, zaklonili su se u Tuzlu, dokle i Hasanu zadnji čas ne kucne. Nemirna savjest nije im nig-dje dala mira, te su se i u Tuzli pod policajnu pasku stavili. Izbje-gli su osvetnoj ruci Hasanovoj, ali nijesu Božjoj. Oba su nesretno svršila. Krv Tunjina im se je osvetila!

Hasan je poginuo posve slično kao i njegov pobratim Tunjo. Kao što Tunjo i on se je sa svojim drugovima Muminom Skoplja-kom i Cvitkom Cvijićem isključivo zadržavao po selima u okolici Travnika i podavao se piću i rakiji. Vrlo je rado zalazio u selo Krpeljiće kod Guče Gore, a i nije to za pravo posebno selo, nego je to skrajni ogranak sela Guča Gora. U ovome su selu izmiješani katolici s muslimanima, i jer su tu bile dvije odrasle muslimanske djevojke, a na glasu ljepotice, to su tamošnji muslimani mislili da Hasan onamo zalazi radi djevojaka i zato su ga prijekim okom


80

gledali, štaviše i prijetili mu da neće dugo onuda hodati. Za ovu je prijetnju Hasan doznao, ali kako je bio naprasite ćudi, ne samo da ne posluša savjet prijatelja da ostavi Krpeljiće, nego se zapri-jeti da će baš usprkos Krpeljičanima još češće u njihovo selo do-laziti. Tako u zao čas po se dojde i 28. prosinca 1875. s drugom Muminom u isto selo i odsjede u kući nekog katolika Volića. Ali toga je sada već previše bilo dotičnim Turcima, stoga odlete u Travnik i prijave boravak Hasanov zamoliv da se protiv njega iza-šalju zaptije. Oblast odmah pošalje protiv njega 25 zaptija i opet s poznatim nam već Husein-čaušem Arnautom na čelu. Gvardi-jan gučogorski fra Marijan Marković, doznavši da se Hasanu zlo sprema, odmah posla slugu s porukom neka bježi odanle jer se je otišlo po zaptije. Hasan toga nije vjerovao, nego je poruku gvar-dijanovu uzeo kao prekomjernu, a ničim neopravdanu skrb za njega. Zato je rekao sluzi: - Pozdravi mi gvardijana i hvala mu na brizi, ali jedan gazija ne boji se ni svih zaptija travničkih. Zatim nastavi piti i iz pušaka pucati.

Bilo je dva sata popodne. Fratri su se iza ručka šetali ispred samostana kad najednom netko iza njih zaviče: - Nuto askera kako leti! Svi obrate oči napram Gostunju i opaziše kako zap-tije uprav trkom trče naspram Krpeljićima. Još zadnji čas htje-doše fratri spasiti Hasana, ter pošalju slugu da Hasana upozori na predstojeću pogibelj, ali nažalost, bijaše prekasno; zaptije su već pretekle slugu i munjevitom brzinom ulete u selo te odmah u Volića kuću. Husein-čauš okupi oko sebe svoju četu i prodre u kuću. Naperenim puškama otvori sobnja vrata i zaviče: - Gazija! Predaj se ili si propao! Hasanov je odgovor bio prasak iz pištolje, koja mu se je u taj čas u krilu nalazila. Pograbi pištolju i opali spram vrata u zaptije. Prasak pištolje odjekne, a zaptija Mustafa Baltić sruši se mrtav na zemlju. Kugla mu je prošla kroz grkljan. U taj čas opale i zaptije, a Hasan se prihvati za trbuh i stane ste-njati, a mali se Mumin stane u krvi valjati. Petero je tanata zgo-dilo Hasana u trbuh, a Mumina dvoje, i to jedno u nogu, a drugo u lakat desne ruke. Zaptije brzo prilete ranjenim i pokupe im


81

oružje. Sada nastane silno veselje megju zaptijama. Husein-čauš je slavodobitno svakome pokazivao svoju pušku: - Evo, ona je Tunjino srce probila, a sada eto i gazino! Brzo budu naregjena troja kola i ranjenici u njih uvaljeni te uz prasak pušaka i pjevanje krenu put Travnika. Kola se s ranjenicima ustave pred samosta-nom u Gučoj Gori.

Dok su se zaptije okupili oko gvardijana tražeći rakije da se okrijepe, drugi su se fratri okupili oko kola Hasanovih i sažali-jevali ga. Hasan već gotovo izdišući pridiže glavu i vidjevši oko sebe fratre, prošapće: - Braćo, dajte mi malo sirćeta jer izgorih! Brzo bude donešena čaša sirćeta koju Hasan na dašak iskapi, za-tim malo krepčije progovori: - Braćo, hvala vam, Bog vam platio! Vidjevši okolo sebe osobito neke mlagje fratre suznih očiju reče: - Ne žalite me, braćo, rado umirem da se sastanem sa svojim dra-gim pobratimom Tunjom, samo u času – razgleda na sve strane oko sebe – kad se sa ovim svijetom rastajem, žao mi je što vidim da i kod vas katolika i kod nas muslimana nestaje prave junačke vjere i bratske ljubavi. Tunju izdadoše izrodi katolici, a mene ne-braća muslimani! Oh, to, braćo, boli tisuć puta više i teže, negoli i najgroznija smrt.“ To rekavši, zališe mu se oči suzama, pomodri sav u licu i onesviješten se sruši u kola. Stadoše ga dozivati, ali badava! Hasan ne odgovaraše.

Goniči hajeknuše, kola se maknuše i otkotrljaše put Travnika. Hasan je u putu do Travnika umro, a Mumin je u hapsu do-

čekao burnu godinu 1878., onda je pušten na slobodu i možda se još i danas gdje u životu nalazi!

Nevjerom jednovjerne i jednokrvne braće legoše u jednoj godini u hladni grob dva vrla pobratima. Bog dao te njihova ne-vina krv bila zalogom bolje sloge i ljubavi megju jednokrvnom braćom dviju vjera (Maslacky, 1911:119-149).

No, nisu svi onodobni Slimenjani bili žestoke ili prijeke na-ravi, sljedeći primjer govori o čovjeku koji je živio životom asketa i sveca, o bosanskom Jobu sa Slimena.


82

Bosanski JobU tekstu I. Gartlera Bosanski Job nalazimo dirljivu priču o

iskušeniku Ivi Juriću iz Slimena koji zadivljujućom vjerom nadi-lazi sva moguća iskušenja ostajući vjeran čestitosti duše pravog obraćenika. Priča je motivirana biblijskim reminiscencijama, ali i stvarnošću u kojoj se odvija. Teška, gotovo okrutna materijal-na ograničenja seoskog života, još teža osobna sudbina, ovdje se prevladavaju trpljenjem i neupitnom vjerom koja se definira odanošću Kristu i poistovjećenju s njegovom patnjom. Impresio-nira nas hrabrost, istrajnost i dobrota (ne)običnog malog čovjeka koji je opravdano ponio onaj biblijski nadimak: Bosanski Job.

„Tko se zimi godine 1891. desio izjutra u vezirskom gradu Travniku (Bosna) pred sjemenišnom crkvom oo. Isusovaca mo-gao je promatrati čudan prizor: Turčin hamal (trhonoša) nosi na leđima sepet (koš), a iz sepeta proviruje čovječja glava i gornji dio štaka. Ide prema crkvi. Šta? Turčin, pa ide u crkvu! – Čekaj samo, ne nagli! Dođe Turčin pred vrata crkvena, skine sepet s leđa i vadi ili bolje istresava iz njega jedno malešno, suhonjavo

Slimensko groblje na prijelazu XIX. u XX. stoljeće


83

i zgureno čeljade. Taj kržljavac uzimlje svoje štake i sav blažen otpuže na sve četiri u crkvu. A Turčin sepet na leđa pa natrag da se opet iza sat-dva povrati. Onda će opet patnik iz crkve u sepet pa u sepetu kući svojoj.

Tko je taj nevoljnik? Pitaš me začuđeno? To ti je nevoljnik koji radi silnih rana već ne može ni da ide, a ipak žudi u crkvu, čezne za tim da vidi i da primi svog dragog Isusa, da porazgovo-ri s njegovim Presvetim Srcem, on, veliki prijatelj Srca Isusova. Čovjek je to, vanjštinom slabić, kržljav, jedna rana; ali duša mu je alem-kamen prave kreposti; to je bosanski Job. O njem ću pričati.

Zamjerna ustrpljivost onoga starozavjetnoga Joba izbi tek onda potpuno na javu kad Gospod dopusti sotoni da ga kuša svakovrsnim mukama i nevoljama. A i naš bosanski Job za cije-loga skoro života svog mnogo je trpio; ipak podnese sve mirno, da, i veselo, posve odan u volju Božju. I za nj bismo mogli punim pravom reći:

U svemu tom ne ogriješi se Job ustima i ne reče ništa be-zumno proti Gospodu. Već uvijek: Gospodin je dao, Gospodin je uzeo; kako se Gospodinu svidjelo, tako se dogodilo. Neka bude Ime Gospodnje blagoslovljeno! (Job, 1,22. i 21)

Prvi teški križNaš Job zvao se pravim imenom Ivo Jurić. Rodio se 9. listo-

pada godine 1857. u Slimenima, selu pola sata hoda od Trav-nika. Roditelji njegovi bili su bogobojazni, ne baš siromašni, te tako naš Ivo nije bio naučen na glad, već na bolji život. Tek ka-snije oćutješe siromaštvo i bijedu. Istom Ivi bilo dvije godine, a on već započeo školu križa. Dijete sjedilo bezazleno pred kućom kad eto ti bijesne krave; navali na nj rogovima, obori ga na tle pa stade nogama gaziti po leđima Ivinim. Zato ostade vazda ma-lešan i nejak, suh i boležljiv. Nije više mogao uspravno hodati,


84

leđa mu bila iskrivljena, a glava u ramenima kao utučena. Tko bi ga vidio, svakome bi se sažalilo. Nu ova tjelesna nemoć nije mu oslabila duševnih sila. To je odavalo bistro, plemenito oko njegovo. Još kao dijete bio je bistra uma i na dobro veoma sklon. Učio je čitati, pisati, a kasnije i krojački zanat, koji je sve pomalo tjerao do posljednjeg dana zemnog života svoga. Osim toga bio je i grebenar, a znao je ponešto i urezivati natpise na nadgrobnim spomenicima. Neko vrijeme držao je i mali dućan.

Ispočetka nije naš Ivo bio među najpobožnijima, nego se istom kasnije obratio i posvetio, kako to drugi o njem kažu; no ne zna se kojom zgodom. Među spisima što su se našli iza smrti kod njega nalazi se jedan od godine 1880.: Zavitnica svrhu posta i molitve, gdje točno određuje kako i kada će postiti i što će svaki dan moliti. Iz tog se vidi da je već onda bio na putu k savršenosti. Kad je bilo Ivi oko 30 godina, umre mu žena i odsele (odsada) Ivo čvrsto obećava da će u čistoći živjeti i volju Božju preko svih dana života svoga ispunjavati. Osim toga čvrsto odlučuje da će se svake nedjelje pričešćivati jer me je kako to reče htio neprijatelj od te svete navade odstraniti; da će svaki dan slušati sv. misu, i ljeti i zimi rano ustajati. Obećava osim toga da se ništa na svijet više njegovo zvati neće, niti kuća, niti zemlja, niti radnja. Okanio se i svakog opojnog pića.

U namjeri da se odrekne svijeta, da uzmogne laglje služiti Bogu u samozataji do svoje smrti, umoli da ga prime u dječačko sjemenište travničko kao slugu. Teško je bilo primiti čovjeka tako slaba i nesposobna za teži rad, ali iz smilovanja prema njemu pri-miše ga kao podvornika u gimnaziji. No ovdje nije mogao ostati dugo jer se doskora pokazaše znaci bolesti koja našeg Ivu učini pravim Jobom.


85

Prve muke i nevoljeKada Gospodin Bog pohodi sv. Joba, uze mu ponajprije sve

što je posjedovao, sve što mu je bilo milo i drago. A kada je ovako bio svega lišen, dopusti sotoni da ga udari na svakovrsne muke, tjelesne i duševne. I našem trpniku pošalje Gospodin uz veliko siromaštvo i velike boli i muke svakojake; i to u izobilju.

Zadužio se pa mu Židov prodao kuću. Potom oteče Ivi cijelo tijelo pa je sav požutio; onda mu se otvori na leđima pet rana po-put šake velikih. Svi su mislili da mu je kucnuo zadnji čas pa ga zato opremiše sv. sakramentima za umiruće. Dođe svećenik dva, tri dana kasnije i nemalo se začudi kada opazi Ivu sasvim vesela. – Što si, Ivo, radio? – Pojeo sam nekoliko glavica luka i bolje mi sada! Ubogi Ivo patio je puno rad onih rana iz kojih mu je dan i noć teklo. Tješio ga je svećenik: -Nećeš, Ivo, još umrijeti, dok su ti rane potekle.

Tako i bi. Naš putnik morao sve muke još pune dvije godine podnašati. Premda su mu se uz to rane još i povećale, nije ipak izgubio nikada duševni mir, pače uvijek je bio nekako vesela i vedra lica.

Nije Ivo trpio da se puno jadikuje oko njega, već bi tugu ra-stjerao duhovnim razgovorima. Dok je bio zdrav, bio je veliki šaljivdžija, ali u bolesti nije volio takvih razgovora, pa nije ni htio da mu drugi time tobože vrijeme prikraćuju. On si je vrijeme prikraćivao molitvom, duhovnim štivom i pjevanjem crkvenih pjesama ako nije bilo posla.

Saznavši u to doba liječnik za Ivu, pohodi ga, te vidjevši tuž-no stanje njegovo, smiluje mu se i pozva ga u bolnicu da ga on-dje liječi. Ali Ivo ne htjede; ne zato, što se možda plašio bolnice, nego jer se bojao da u bolnici neće moći onako lijepo obavljati običajne bogoljubnosti svoje. Pošalje ipak po svoga ispovjednika da čuje što će on na to. Ovaj ga potakne neka samo ide u bolnicu; ma bolje će ga ondje njegovati, nego kod kuće; a bojati se ne treba


86

ništa za svoje pobožnosti jer će moći i tamo moliti se, ispovijeda-ti se i pričestiti. Napokon se bolesnik odluči da će u bolnicu. No, prije toga htjede još jednom da primi sv. sakramente.

Bilo je to za ljute studeni mjeseca veljače kad malo iza četiri sata ujutro zazvoni zvonce na sjemenišnim vrati-ma. Tko je bio? – Ivo, koga je brat njegov na leđima donio do sjeme-nišne crkve. Zamoli da se još jednom ispovjedi kod svog ispovjednika i pričesti. Iza toga u prat-nji svećenika hajd da-lje po snijegu i ledu do bolnice. Tu mu liječnik rane pregleda i očisti te Ivi bude nešto lakše. Dakako da je pri tom liječenju podnašao silne boli, no ipak ga više bo-

ljelo što se nije mogao onako moliti ni postiti kako bi bio hotio, a osobito što je petkom i subotom morao mesa jesti.

Zlato se u vatri kušaČim se pomoli proljeće, zaželi Ivo da ide kući. A kakva mu

je bila kuća! Ma nije imao ni svoje kućice, nego je stanovao u tu-đoj. Pa i taj stan kako li je kukavan, kako li bijedan! Sobica niska i tamna jer su prozori maleni; vrata ne zatvaraju dobro. Dok je ikako mogao, rezao bi natpise na grobnim spomenicima pa bi se

Brat i sestra Ive Jurića 1915. godine


87

od toga uzdržavao i hranio. Pod ovakve natpise stavio bi obično Srce Isusovo i to bi naslikao živim bojama.

Često je dakako zavladala u kući velika nevolja; no on se uvi-jek pouzdao u Boga. Navečer se nije puno brinuo što će sutra jesti; govorio bi: „Opet će dati Isus.“ Kad bi majka, starica od 70 godina, stala često naglas uzdisati i kazivati: „Moj Ivo, što ti to trpiš, a što sam i ja bijedna dočekala pod stare dane!“ Tada bi Ivo mirno od-vratio: „Mila majko, ne govori tako! Isus je tako naredio, budimo time zadovoljni; Isus će ti već naplatiti i njegovo Presv. Srce; ja se uzdam u Presv. Srce Isusovo.“ I kada bi ona dalje jadikovala: „Ta ne možeš mi ništa raditi i zaslužiti, a ni ja ne mogu od tebe otići“, na to bi Ivo: „Majko, Isus će već providjeti; on ni na koga nije zaboravio, tko se njemu utekao. Idi u crkvu, moli tamo, pa se ispovjedi.“ I bra-ća mu bila siromašna te su jedva sami sebe uzdržavali.

Premda i sam siromah, davao je ipak i od svoje kukavne si-rotinje što je god samo mogao. Siromahu, tako jednom reče, dao bih i pola košulje. Kada ga majka odgovarala od toga sjećajući ga vlastite sirotinje, reče: Isusovih para ne možemo nikada potrošiti; samo podaj, nećemo se napatiti, dok sam god ja živ.

Kad bi ga skrajnja nevolja pritisla te u kući ma baš ni jed-nog novčića nije bilo i on s majkom morao gladovati, tada bi se obratio na darežljive osobe moleći za potporu; a ne bi je nikada primio ako je još štogod imao. Ispovjednik njegov darivao bi ga kadikad novcem, no Ivo je primao novac samo onda kad ga je nužno trebao. Jednom ga opet posjeti ispovjednik. Čim ga Ivo opazi, nasluti da mu želi dati opet nešto milostinje te mu stoga smiješeći se reče: - Nosi, nosi, gospodine, ne primam ništa, ama baš ništa! Nosi pare samo kući, sad sam bogat. Imam hvala Bogu i svetom Anti, dosta. – Kako to, Ivo? reče mu začuđeno svećenik. Otkad si mi ti postao bogataš? – E, sad mi je poslala prija iz B. pet groša (80 fil.) i malo mliva, a to mi je dosta.

Uzrok zašto je Ivo bio uza sve bijede i nevolje uvijek sretan i zadovoljan, bio je taj što je on svoje veselje nalazio u Bogu i Bož-


88

jim stvarima. Nijesi ga nikada vidio srdita ili turobna, ili da bi bio zle volje. Već u ranu zoru vidio si ga kako podupirajuć se na svoju palicu mučno ide k sjemenišnoj crkvi i tuj bi slušao sve sv. mise do 8 sati. Svakog tjedna bi se dva puta ispovjedio i pričestio, nai-me u nedjelju i u petak u čast Presv. Srca Isusova. Htio je naš Ivo, da se, dok je živ, naprima sv. sakramenata, kako se jednoć izrazio u listu na o. rektora jer je držao da se najviša čast i poštenje Bogu učinit može ako se primaju često sveti sakramenti.

Kod kuće je svaki sat imao svoje bogoljubnosti, a molio se iz jednog velikog molitvenika. Dok je još mogao hodati, nije bilo oprosta, a da ga ne bi gledao zadobiti. Kada bi bio dan oprosta – a tih imade mnogo u trećem redu sv. Franje, komu je i Ivo bio članom – svaki put bi se ispovjedio, pričestio i pohodio koju fra-njevačku crkvu.

Stalna mu je odluka bila; nikada ne jesti mesa: pače ni kuku-ruza niti okusiti vina ili kave. Pored toga postio je četiri puta na nedjelju: u utorak, kako to mnogi u Bosni rade, u čast sv. Ante Padovanskog, srijedu u čast sv. Josipa, u petak Srcu Isusovu, a u subotu Gospi u čast. I od pušenja se odlučio te bi ovako prišteđe-ni novac dao za školovanje siromašne poganske djece.

Za Isusa i grješnikeOsobito je Ivu veselio kada bi se nedjeljom ili svecom mogao

porazgovarati sa svojim duhovnim ocem. –Nitko me ne izliječi više, govorio bi mu on, pa ja to i ne želim, nego samo za Isusa trpjeti i grešnike obratiti. – Tako valja, moj Ivo! odvratio mu is-povjednik. Prikaži rane svoje za grešnike, one na leđima opet za one, one na nozi za druge. Prikaži jednu ranu za me, a ovu veliku za naše sjemenište. – Da, tako ću ja i činiti, Ivo će posve veselo.

I doista jedva se može reći kako je naš Ivo gorio od želje za spasom duša. Na sudnjem danu bit će jasno koliko ih je spasio molitvom i pokorničkim djelima.


89

Kako je mrzio na grijeh, vidi se iz ove zgode. Jednom je net-ko pred njim hvalio razuzdan život. Ivo ukori tog čovjeka, ali ovaj kao da i ne mari za to. Na to Ivo plane, oči mu se zakrijese, stisne šaku, digne kažiprst i odsječe srdito: „Znaš, brate, ako tim putem pođeš, lica Božjega vidjeti nećeš!“ Kad se malo razabrao, uplaši se da nije srdžbom sam sagriješio, i pošalje majku po sve-ćenika jer sam, reče, plaho (teško) sagriješio!“

Bolest njegova išla sve na gore. Nerijetko stavio bi na se pi-javice; i to ne jednu ili dvije, nego do 30, 40 njih. Kada mu neki prijatelj primijeti: „Ivo, ma to je previše!“ on bi ljubazno odgovo-rio: „Makar, ali ja čutim, meni je lakše; tada mogu i bolje moliti i laglje na Boga misliti; pa onda mogu i bolje jesti.

Dosele je redovito Ivo svaki dan polazio u crkvu da sluša sve sv. mise što se u crkvi služile, a dva puta na tjedan, kako već re-kosmo, primao bi sv. sakramente i nikada se ne bi usudio pri-stupiti k stolu Gospodnjem bez dozvole ispovjednikove. Želja za kruhom nebeskim rasla u njem sve to više, što je većima bolest mah preotimala. „Samo da mi je Isusu otići!“ govorio bi on.

Ivo zadobi novih rana na nogama pa mjesto palice morade sada uzeti dvije štake. No ipak ne izostane od crkve. Ustao bi rano ujutro te se lagano i mučno vukao do hrama Božjega – zai-sta ukor - uzor sa sve one koji radi sitnarije često ne idu k službi Božjoj. Tko je bio sretniji od našega Ive kad bi otvorivši crkvena vrata zapazio svoga ispovjednika komu bi se iz daleka nasmije-šio! Stavivši svoje štake uz klupu, podupro bi se o lakte te stao moliti iz velikog molitvenika svog misne ili ispovjedne molitve.

Koš i kolicaTako potraja sve do zime godine 1889. No odsad nije mogao

radi bolesti nikako u crkvu; a ostati bez sv. mise, u crkvu ne ići, to ga je ljuto boljelo. Ali ljubav što nije kadra učiniti! Opazi Turčina gdje u velikom košu na leđima nosi velik teret. Ivo ga pozove k


90

sebi i upita, ne bi li ga u košu htio odnijeti u crkvu. – Bih, odvrati ovaj; ali što ćeš mi platiti? – Pa koliko? – Sekser!

Ivo mu plati i sada si mogao vidjeti prizor koji sam ti na po-četku opisao. U crkvi ne mogaše naš Ivo više klečati u klupi nego na tlu. Naslonio bi se na lakte, u ruci držao knjigu ili krunicu, te bio nadasve veseo, što se može Isusu svome približiti i moliti se Presv. Srcu njegovu. Tako bi se on uvijek dao donijeti u crkvu kad bi god imao 10 novčića, što ih je većinom morao isprositi.

Nu dugo se ne može tako raditi. Jer je imao velikih rana, nije mu bilo baš ugodno u sepetu (košu); sav bi se u njem isprebijao. Ele dosjeti se on nečemu novome. U komšiluku stanovao kolar koji imađaše kolica za djecu. „To bi bilo nešto za me!“ mišljaše Ivo, te upita kolara pošto bi mu kolica prodao.

- Za tri forinta i po, odvrati ovaj.

Dao bi naš Ivo te novce, samo da ih ima! Što će jadan? Zar da ne ide više k Isusu svome? Ne preostade ino nego posredovanjem ispovjednika tražiti u plemenitih ljudi milodare. I kupio ih je!

Dobivši kolica vozio se Ivo dnevice u crkvu. Ljudi puni saža-ljenja i pobude motrili ga te bi koji taj bacio darak u kolica.

Al’ eto zime, ciče zime godine 1891. I opet bi se vozio Ivo u crkvu kad bi se god samo tko našao koji bi mu vozio kolica. Zato je prišteđivao svaki novčić, samo da može platiti onome koji bi ga vozio.

Kako je rasla njegova želja za sv. sakramentima, tako je rasla i bolest njegova. Liječnik ga uze opet u bolnicu da mu liječi rane ili boljem da mu ih iščisti jer su rane bile neizlječive. Ali, jer se nije mogao tuj mirno s Bogom zabavljati, volio se vratiti u ne-voljni svoj stanak. Kako je tada izgledao pokazuje nam pismo što ga je pisao ispovjedniku svome moleći ga za stare platnene krpe da si zaveže rane što mu neprestano teku.


91

Sav u ranama„I Gospod reče sotoni: Jesi li promatrao slugu moga Joba, da

mu nema para na zemlji: čovjek priprost i pravedan i bogoboja-zan… A sotona odgovarajući mu reče: Kožu za kožu i sve, što ima čovjek, dat će za život. Nego pruži ruku i takni mu se kostiju i mesa, pa ćeš vidjeti, da će te u oči izružiti. Na to će mu Gospod: Nuto, u tvojim nek bude rukama; ali mu čuvaj život!... Sotona udari Joba najgorom gubom od pete do glave“ (Job, 2, 3-6).

Tako je bio i naš Job dopuštenjem Božjim malo po malo go-tovo jedna rana. Dosad je mogao Ivo leći barem na lijevu stra-nu, ali sada već nije ni tog mogao jer se i tu pokazale nove rane. Hlača nije mogao više obući, već bi nosio uz rubeninu dugu ka-banicu koju su mu dobročinitelji dali. U tom odijelu bi se dao voziti u sjemenišnu crkvu. Rane mu se dan na dan povećavale i umnažale. Napokon ih bilo dvanaest na broju. Jednu od njih pokaza nekome prijatelju svome. Bila je tolika da si mogao ruku staviti unutra. Pa kada ga prijatelj upita: - Ivo, boli l’ te? Odvrati Ivo posve mirno: - Ja, boli; ali Isus će se već brinuti.

Od tog doba ne mogaše više niti nauznak u krevet ležati, nego bi se zgurio i onako klečeći provodio dane i noći. Laktima se podupirao o nizak krojački stolić kakav nalazimo u bosanskih krojača. Pred njim bio križ, kraj križa krunica i molitvenik, na lijevoj strani boca sa svetom vodom i oruđe za urezivanje imena na nadgrobnim spomenicima.

Svatko može lako pomisliti kako je Ivi teško bilo što ne može odsele u crkvu na sv. misu, pričesti i propovijed. Svake mu je nedjelja morao brat Anto reći sadržaj propovijedi. Uza sve te ne-volje bio je Ivo uvijek veseo, uvijek strpljiv; ne bi se ni na što potužio. Zašto je tako ustrpljivo podnašao boli, vidi se lijepo iz ove crtice koju nam brat Anto pripovijeda. Imao Ivo veliku ranu na nozi. Trebalo je obnoviti zavoj, ali se pamuk bio prelijepio za ranu. Vidjevši to mati njegova, udari u plač; ali Ivo joj odgovo-ri: „Ne plači, majko; nije to ništa spram one boli, koju je oćutio


92

Spasitelj naš, kad je išao preko potoka Cedrona i u potok pao“. To rekavši otkine naprosto pamuk s rane ne mareći za silne boli.

U svem tom ne ogriješi se Job ustima i ne reče ništa bezumno proti Gospodu.

Ovako potrajalo sve do 25. siječnja 1891. Tad mu se i na ko-ljenu otvori rana i jadni mučenik nije više znao kako će se u kre-vetu namjestiti. Opremiše ga sv. sakramentima. Kad ga duhovni vođa njegov posjeti još na dan smrti, lice mu bilo rek bi prozirno te se oduljilo kako to obično biva pred smrt. Vidjelo se: ne će dugo. – Ne boj se, Ivo! reče mu ispovjednik. –Ne bojim se; samo znate, šta? –Šta? –Tu se Ivo zastidi kao nikad prije. Još je nešto imao na srcu, a teško mu bilo reći. Napokon se usmjeli:

- Velečasni, bih li bi Vas smio zamoliti da reknete za me misu kad umrem?

- Veoma rado, Ivo! odvrati svećenik pripravno, a Ivo se sasvim umiri.

Put nebaBlago onima koji rado umiru jer oni i mirno umiru. Nije naš

Ivo bio uvijek tako pripravan na smrt kao sada. Dugo prije smrti razgovarao se s nekim Ilijom Šupljikićem; jadnikom kao i on jer je i ovaj imao istu bolest.

- Znaš brate, reče Ilija Ivi, da mi je samo umrijeti pa makar me ko i ubio; svejedno, samo da Boga čas prije vidim!

- Ivo se na te riječi zamisli jer opazi da nije tako spreman na smrt. Bilo mu je žao mladu umrijeti. Stoga stane odsele raz-mišljati i često se Bogu moliti da mu Gospodin poda žarku ljubav prema njemu, ne bi li on rado primio smrt iz ruku Božjih. I doista Ivi sve više rasla težnja za lijepim nebom i da vidi Presv. Srce Isusovo.


93

Bilo to na svetkovinu sv. Ivana Zlatousnog (27. siječnja) pred večer kada je Ivo oćutio da mu se primiče zadnji čas. Zamoli da ga obuku u haljinu za trećorece, a onda pozove brata, sestre i svu rodbinu. Anto nije mislio da je Ivi kucnuo zadnji čas te stoga htjede svojoj kući na počinak jer je bio cijeli dan kod njega. No Ivo mu reče: - Ne idi, brate, znaš, umrijet ću danas na večer. Tebe ne bi tvoj brat ostavio u takoj muci i boli.

- I ostade Anto kod svoga brata. Kad su se svi skupili, reče Ivo jednoj rođakinji svojoj, starici:

- Prijo, uzmi krunicu i molite za sretnu i ugodnu smrt moju. – Na to stadoše moliti krunicu mati, brat i rodbina, a Ivo odgovaraše. A kad izmoliše, zaželi, neka mole litanije Sviju svetih. Ivo sveđer odgovarao glasno i jasno. Na to reče bratu: - Povali me malo. Anto ga uspravi i položi natraške na jastu-ke. Tako je ležao kratko vrijeme. Brat mu govoraše strjelovi-te molitvice: Oprosti mi, Gospodine; smiluj mi se, Gospodine! Anto mu pokaže rukom, nek se bije u prsa; ali Ivo mogaše tek ruku pružiti i malo prstima micati. Tad reče opet Anti:

- Podigni me, brate! Te zauze opet prijašnji položaj. I opet će Ivo zamoliti brata, neka počne molitve za umiruće. Brat je malo krzmao jer se Ivo veoma umorio. Tad će mu Ivo: - Mo-lim te, moj brate Ante, ne odbij mi ovu zadnju molbu!

- Svi, što su bili oko kreveta, padoše na koljena i stadoše mo-liti. Pa i Ivo odgovarao jakim glasom. Kad dođoše do riječi: Gospodine, u ruke tvoje predajem duh svoj, uspravi se Ivo na koljenima, poduprije se na ruke, digne glavu visoko i zavapi: - Isuse! –Isuse! Pogleda prema nebu, nasmiješi se tiho, od-mah zatim spusti glavu na ruke i – izdahnu.

- Znaš li, što bih ja? Reče prije nekoliko dana jednome od svo-jih prijatelja, ja bih želio Isusa vidjeti i Presveto Srce njegovo! –Vidjet ćeš, Ivo, ne boj se! –Ama, već ne mogu dočekati, reći će Ivo, a lice mu se razvedri, oči rasplamte, grudi uzdignu.


94

Ova vruća želja – pouzdano se nadamo – sad mu se ispunila.

Drugi dan evo opet duhovnog vođe Ivinog u kuću njegovu. Ivo ležao tuj u svome crnom habitu kao pobjeditelj, slavodobit-nik jer doista on je nadvladao svijet kao i Božanski Učitelj njegov. Na polasku reče pratilac svećeniku:

- Ta ovaj nije umro, on samo spava! – I jest, on samo počiva samo na Srcu Onoga, komu je u križevima bio tako sličan“ (Gartler, 1916:74-82).

Slimena početkom XX. stoljeća, dućan Ive Jurića, bosanskoga Joba s desne strane


95

Velika seljačka smotra na Slimenima 1940. godine

Na Slimenima se 11. kolovoza 1940. godine održala II. po-krajinska smotra hrvatske seljačke autohtone kulture za Bosnu i Hercegovinu. Bio je to prvorazredni kulturni događaj u organi-zaciji Hrvatske seljačke stranke i revija narodne nošnje i narodne pjesme. Nastupili su seljački zborovi i kulturna društva iz cijele Bosne i Hercegovine uključujući Travnik, Bugojno, Livno, Duv-no, Cazin, Stolac, Doboj, Tuzlu, Derventu, Prozor, Maglaj, Ze-nicu, Žepče, Visoko i druge krajeve. Za organizaciju programa bio je zadužen profesor Ante Martinović, pročelnik Napretkovog odbora za suzbijanje nepismenosti.

Seljačka smotra na Slimenima 1940. godine


96

Program je otvorio narodni zastupnik iz Guče Gore, Anto Matković, koji je podsjetio kako je šesnaest godina ranije upra-vo na Slimenima Stjepan Radić pokrenuo seljački pokret koji se proširio diljem Bosne i Hercegovine. Nastupilo je preko 30 zborova u svojim nošnjama od kojih su bile najčešće iz travnič-kog, tuzlanskog i duvanjskog kraja. Zbor iz Eminova kraj Duvna otpjevao je jednu od najstarijih narodnih pjesama: Legom legla ditelina i odigrao staro kolo Sitan lanac. Ženski zbor iz Gabele otpjevao je Kome se kunja nek ide spavat.

Mnogi tadašnji uglednici našli su se u publici poput glavno-ga tajnika HSS-a, dr. Juraja Krnjevića, ministara dr. Juraja Šuteja i dr. Bariše Smoljana, narodnih zastupnika dr. Nike Ljubičića, Alojza Pečnika, Ive Čelana, Pere Ravlića, Aleksandra Preke, Ante Budimirovića, senatora Izidora Vukovića, predsjednika Seljač-ke sloge dr. Rudolfa Hercega, predsjednika Gospodarske sloge

Narodne nošnje na folklornoj smotri


97

prof. Ljudevita Tomaševića, te mnogih umjetničkih, kulturnih prosvjetnih i društvenih radnika. Bio je to onodobni vrhunski kulturni događaj na Slimenima koji je ostao zabilježen filmskim kamerama, te se kasnije prikazivao u Zagrebu i drugdje.

Detalj s folklorne smotre 1940.

Igra kola sa smotre 1940.


98

Akademski slikar, Ljubo Babić bio je u publici i skicirao nastupe i scene seljačkih društava. U publici su bili još i inten-dant hrvatskog kazališta u Zagrebu, Tito Strozzi, skladatelj Fran Lhotka, povjesničar profesor Stjepan Pavičić, pedagog i sklada-telj Zlatko Špoljar, političar Ljudevit Tomašić, profesor i numiz-matičar Ivan Renđeo i drugi. Sudjelovali su predstavnici raznih hrvatskih kulturnih društava i organizacija.

Po završetku priredbe narodni zastupnik Anto Budimirović ugostio je ugledne posjetitelje u svojoj kući na Slimenima.

Plakat za smotru na Slimenima Gledateljstvo na smotri


99

Etnografski prikazi

Predbožićno vrijemeBlagdan svete Kate odnosno Katarine Aleksandrijske (25.

studeni) prema pučkom kalendaru označavao je posljednje dane jeseni te početak zime. Poznata narodna izreka Sveta Kata, snijeg na vrata povezuje ovu sveticu uz snijeg i zimu, jer obično u ovo doba dolazi do znatnijeg pogoršanja vremena i osjetnog zahla-đenja. Od sv. Kate pa sve do Božića nema više vjenčanja i većih proslava.28

Blagdanu svetog Nikole (6. prosinca) posebno su se veselila djeca koja su tijekom godine bila uzorna i dobro slušala. Dan uoči sv. Nikole prale bi se čizmice te stavljale na prozor. Ujutro bi u čizmama djeca nailazila na skromne poklone poput sušenog voća ili nekog slatkiša (Papić, 2017:99).

Nakon blagdana svetog Andrije apostola (30. studenoga) sli-jedi došašće (advent), razdoblje u crkvenoj liturgijskoj godini. To je radosno vrijeme iščekivanja i pripreme za blagdan Božića. Kroz mise zornice u ranim jutarnjim satima vjernici pohode crkvu gdje se uz razmatranja i molitve pripremaju za božićne blagdane.

Razdoblje došašća ujedno je početak crkvene godine, a u zapadnom kršćanstvu počinje četiri nedjelje prije Božića i tra-je do Badnjaka. Stoga se na adventski vijenac koji se spleten od zimzelenog granja stavljaju četiri svijeće koje simboliziraju četiri nedjelje u došašću te svake nedjelje se pali po jedna dodatna svi-jeća.29 Svećenici su tijekom svih dana došašća običavali vjernike ispovjediti u crkvi prije rane mise. U posljednje vrijeme zakazuju

28 Hercegovina.info. 2017. Blagdan Svete Katarine, Dostupno na: https://www.hercegovina.info/vijesti/vijesti/religija/blagdan-svete-katarine-136112 (3.5.2018.)29 Večernji.ba 2015. Danas počinje vrijeme došašća, Dostupno na: https://www.vecernji.ba/vijesti/danas-pocinje-vrijeme-dosasca-1040926 (10.3.2018.)


100

se velike ispovijedi na koje dođe više svećenika i svi župljani koji mogu doći. Bolesne i nemoćne svećenici obilaze po obiteljskim kućama te ih ispovijedaju.30

Za svetu Luciju (13. prosinca) posije se pšenica, simbol plod-nosti i novog života kod kršćana. Vjerovalo se da će ljetina biti bolja i rodnija što je pšenica gušća i zelenija. Obično se posuda s pšenicom stavljala na stol ili u kut sobe, a unutar posude stav-ljaju se tri svijeće. Od svete Lucije do Božića bio je običaj da se prati i zapisuje vrijeme kroz dvanaest dana. Prema narodnom vjerovanju sljedeće će godine biti u pojedinom mjesecu takvo vrijeme kakvo je u odgovarajući dan od svete Lucije do Božića (Isto, 2017:99).

Materice su običaj koji se nekada slavio na treću nedjelju do-šašća. Na dan Materica djeca ustaju rano u zoru, svakako prije nego majka ustane, a onda ju iznenade i svežu te traže otkupninu. Da bi povratila slobodu, majka je darivala svoju djecu slatkišima, orasima, lješnjacima ili voćem.31

Tjedan dana kasnije na zadnju nedjelju došašća slave se Oči-ći, običaj koji je bio posvećen očevima. Za razliku od matera, koje su za otkup obično davale orahe i lješnjake, očevi su se naj-češće otkupljivali sušenim mesom.32

BožićNa sam dan Badnjaka ukućani su rano ustajali kako bi se sve

pripreme za proslavu Božića završile. Za Badnjak žene su po-

30 Narodni.net. Božić i slavljenje Božića u Hrvatskoj i susjednoj BiH, Dostu-pno na: http://narodni.net/bozic-slavljenje-bozica/ (4.5.2018.)31 Majdandžić – Gladić, Snježana. Materice - stari narodni i crkveni običaj 3. nedjelje došašća, Dostupno na: http://www.vjeraidjela.com/materice-sta-ri-narodni-i-crkveni-obicaj-3-nedjelje-dosasca/ (3.5.2018.)32 Narodni.net. Adventski običaj posvećen očevima, obiteljski blagdan Očići.


101

spremale kuću i spravljale božićni objed. Muškarci su obavlja-li poslove u svezi pripremanja ogrjeva i hranjenja stoke koja je trebala biti spokojna zbog božićnih svetkovina. Svetom vodom domaćica bi poškropila kuću i okućnicu. Budući da je Badnji dan nalagao strogi post, za večeru se spravljala nemrsna hrana. Na-sred kuće bi se postavila sofra, a na njoj u posudi iznikla pšenica s tri svijeće (trojstvo), koje se tada pale, ali i uz sve objede tijekom božićnih blagdana (Valjan, 2014:166). Domaćica bi prije večere, svetom vodom poškropila kuću i okućnicu uz molitvu Vjerova-nja. Potom bi cijela obitelj sjela za sofru i večerala. Prije večere za-jednički bi se pomolili uz upaljenu svijeću. Večera se obično sa-stojala od posnog graha, potkriže te gibanice, (Kvasina, 1999:12). Nakon večere pjevalo se božićne pjesme. Potom bi se spremalo i odlazilo na misu ponoćku na kojoj bi se dočekao Božić. Poslije mise ispred crkve čestitao se Božić: Čestit Božić i porođenje Isu-sovo uz odgovor Čestita ti duša (Kvasina, 1999:13). Nakon mise na Božić obiteljskim kućama iz crkve se prve vraćaju domaćice kako bi pripremile svečani obiteljski ručak. Ručak je protkan raz-govorima te je ispunjen prepričavanjem uspomena o slavljenju Božića u prošlosti, ali bi se prisjetilo i preminulih članova obitelji (Valjan, 2014:166). Za Božić bi se obično jela potkriža, burek, sirnica, pečenje, pečenica, sarma, keške te božićni kolači (Kvasi-na, 1999:13). Bez obzira na socijalne prilike svaki domaćin bi se potrudio da za Božić nešto okrene na ražnju.33 Nakon što ručak završi, domaćin gasi svijeće tako što kruh umoči u rakiju i onda njime gasi svijeće. Kako je Božić dan mirenja i praštanja, bio je običaj da se osobe koje su u zavadi na Božić pomire, rukovanjem i poljupcem (Valjan, 2014:166). Poslije ručka odlazi se bližoj rod-bini i prijateljima u goste čestitati Božić, a potom i susjedima. Na Božić su se međusobno darivali djevojke i mladići kao znak sklonosti pa i ženidbenih namjera, prije svega jabukom, orasima, lješnjacima itd. Od drugog dana božićnih blagdana, dana svetog

33 Narodni.net. Božić i slavljenje Božića u Hrvatskoj i susjednoj BiH, Dostu-pno na: http://narodni.net/bozic-slavljenje-bozica/ (4.5.2018.)


102

Stjepana, mladi su imali više prilike za susrete i zabavu jer bi tada započeo zimski društveni život naselja (Vitez, 1998:196-197).

Sveta tri kralja (Bogojavljenje, Vodokršće) predstavljaju zavr-šetak božićnih blagdana te bi se toga dana iz kuće iznosio božićni bor. U crkvi se istog dana blagoslivljala voda koja se kroz godinu koristila za škropljenje kućanstva kao znak blagoslova obitelji i njezinog blaga.

Svijećnica (Marina)Spomendan Prikazanja Gospodinova u Hramu ili Svijećnica

slavi se drugog veljače. Na ovaj dan starac Šimun uzeo je Isusa u naručje, nadahnuto prepoznao u njemu budućega Mesiju. Kato-lici toga dana blagoslivljaju svijeće i mukete.34 Na Svijećnicu se održavaju procesije u znak svjetla božanske objave koju donosi Krist. U Bosni za Svijećnicu se uvriježio naziv Marina u spomen na Marijinu žrtvu koju prihvaća u Božjoj službi trpeći sa svojim sinom. Isto tako poznat je i naziv Kalandora što potiče od latin-skog izraza candelora (candela, -ae, f. – svijeća). Blagoslovljene svijeće upotrebljavaju se u posebnim prilikama kao što su mo-litve za božićnih i uskršnjih objeda, prilikom posvete kuće, na mladu nedjelju, na Jurjevo tijekom blagoslova polja te u slučaju smrti (Krivić-Lekić, 2014:67).

Sveti Blaž i grličanjeSveti Blaž živio je krajem trećeg i početkom četvrtog stoljeća.

Umro je 316. godine. Pripovijeda se da je stanovao u jednoj peći-

34 Izrađivali su se od pčelinjeg voska, tj. namotavao se u muket (franc. mo-uchette). Kroz rastopljeni se vosak provlačio pamučni konac koji se na vrhu palio (Papić, 2017:122).


103

ni. Umro je mučeničkom smrću. Dubrovčani ga slave kao svoga zaštitnika jer je on, prema predaji 971. godine spasio Dubrovnik kada su ga pokušali osvojiti Mlečani. Ta predaja govori da se sve-ti Blaž pojavio u viđenju neposredno pred napad na Dubrovnik u noći kada su Mlečani prijevarom namjeravali napasti Dubrov-nik. O tome je bio obaviješten dubrovački knez i tako se Du-brovnik obranio. U Dubrovniku se i danas nalazi svečeva glava.

Postoji još jedna pripovijest iz života sv. Blaža. Za njega tra-dicija kaže da je spasio jedno dijete kojemu je bila zapala riblja kost u grlu. Nakon što se ništa nije moglo učiniti, sveti Blaž je nad djetetom izmolio molitvu i dijete je ozdravilo – kost se vra-tila iz grla. Tako je nastala i tradicija da se s prekriženim svijeća-ma moli molitva u spomen na sv. Blaža. U toj se molitvi vjernici mole za pomoć u svakoj bolesti, a osobito bolesti grla – i taj se obred naziva grličanje. Za vrijeme mise svećenik pristupa sva-kom pojedinom vjerniku s dvjema prekriženim svijećama i go-vori: „Po zagovoru sv. Blaža, biskupa i mučenika, oslobodio te Bog od bolesti grla i svakog drugog zla. Amen!“

PokladePoklade i pokladni običaji pripadaju vremenu prije počet-

ka korizme. Uz pjesmu i veselo raspoloženje maskirne povorke idu od kuće do kuće u svome naselju pa i dalje. Pokladni običaji započinju tri dana prije Čiste srijede ili Pepelnice. Osim vremen-skog uklapanja u kršćanski kalendar, poklade nemaju nikakvih dodirnih točaka s kršćanstvom. (Vitez, 1998:199). U maskiranoj skupini obično su se nalazila dva lika did i baba obučeni u otr-canu odjeću. Također čest prizor većih maskirnih skupina bilo je imitiranje svatova gdje bi se uz mladu imitirali i ostali članove svadbene povorke (Valjan, 2014:167).


104

Običaji uz korizmu i UskrsNa Čistu srijedu ili Pepelnicu započinje korizma odnosno

vrijeme četrdesetodnevne priprave i skrušenosti koja prethodi Uskrsu. Brojni se kršćani kroz četrdeset dana u korizmi odreknu nečega što im je drago poput mesa, alkohola ili cigareta. Tije-kom korizme nekada se skromnije odijevalo, a na tijelo se nije stavljao nakit. Također nije bilo sijela niti zabavljanja (Kvasina, 1999:15). Nemrs, koji je propisan za sve petke u korizmi, znači odricanje od mesa toplokrvnih životinja, a obvezuje sve vjerni-ke koji su navršili 14 godina. Za sve katolike Crkva u korizme-nom vremenu propisuje molitvu, post i dobra djela.35 Korizma ima šest korizmenih nedjelja te svaka ima svoje ime. Prva ko-rizmena nedjelja zove se Čista, druga je Pačista, treća Bezimena, četvrta Sredoposna, peta Gluha, a šesta je Cvjetnica (Cvitnica). Poseban značaj kroz korizmu, pridavao se Gluhoj nedjelji, Cvjet-nici, Velikom četvrtku, Velikom Petku i Velikoj suboti. Tijekom korizme domaćice započinju sa temeljnim čišćenjem kućanstva i okućnice.36 Na Gluhu nedjelju djeci bi se zabranilo prati uši jer se vjerovalo da bi na taj dan mogla oglušiti. Uskrsni običaji počinju Cvjetnicom kada se Crkva prisjeća Isusovog ulaska u Jeruzalem u dane prije Pashe. Cvjetnica je ujedno i posljednja nedjelja ko-rizme kada se u crkve nose na blagoslov vijenci svježeg cvijeća ili zelene grančice jele (Vitez, 1998:205). Na Veliki četvrtak vjer-nici započinju trodnevni post i tako se spremaju za velike dane koji prethode Uskrsu. Veliki petak je dan žalosti i kroz sela bi vladala pobožna tišina, a na crkvama zvono nije zvonilo. Običaj je da se na ovaj dan ne dira u zemlju, tj. da se ne kopa niti ore, poštujući tako Isusovu muku na križu i ukop u grobu. Na Veliku subotu ponajviše su se obavljale posljednje pripreme za Uskrs. Majke bi pripremile, a djeca su s veseljem nosila jelo (posvećenje)

35 Ktabkbih.net. 2018. Korizma – vrijeme posta i obračenja, dostupno na: http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=19474 (30.4.2018.)36 Vitez, Zorica. 1998., str. 205.


105

na blagoslov. Međutim, najzanimljiviji trenutak za djecu tijekom Velike subote bilo je bojanje jaja, uz goruću svijeću, jednog od simbola Uskrsa. Jaja su se najčešće bojala prirodnim bojama u lučini, a isto tako poznata je starinska forma šaranja jaja voskom. Također treba istaknuti kako je bojenje i šaranje jaja bio ženski posao pa se najčešće pojavljuju ženski motivi veza, tetoviranja, križići i jelica (Valjan, 2014:169). Uskrsno jutro započinjalo je zajedničkim obiteljskim blagovanjem posvećenja jela blagoslov-ljenog u crkvi prethodnog dana. Također treba istaknuti kako posvećenje nije smio jesti onaj tko se za Uskrs nije ispovjedio (Kvasina, 1999:17).

Markovdan i blagoslov poljaDana 25. travnja Crkva slavi blagdan sv. Marka, pisca jednog

od četiriju Evanđelja, aleksandrijskog biskupa, mučenika crkve i zaštitnika Venecije. Sveti Marko se štuje i kao zaštitnik polja i usjeva, a njemu se utječe i protiv nevremena, tuče i munje. Mar-kovdan je proljetni blagdan s kojim na području Bosne započi-nju mise po grobljima s blagoslovom polja. Obred blagoslova po-lja predvodi svećenik te započinje litanijama u kojima se zaziva pomoć sviju svetih; da Bog da mir te sačuva puk od kuge, gladi i rata, a plodove umnoži.37 Kroz ovu pučku pobožnost vjernici mole za blagoslov plodova i svega truda te rada kojim se ostva-ruje dostojan život.38 Kako se nekada od zemlje živjelo, blagoslov je seljaku bio od neizmjerne važnosti jer je ovisio o neprilikama prirode, ali i povijesnim okolnostima. Kao začetnika ove puč-ke pobožnosti Jakobus de Voragine (1230.-1298.) u svojoj knjizi

37 Dobrkovici.com. 2012. Blagoslov polja. Dostupno na: http://www.dobrko-vici.com/index.php/blagoslov-polja/ (30.3.2018.)38 Majdandžić-Gladić, Snježana. 2015. Blagdan sv. Marka i blagoslov polja na Markovo, Dostupno na: https://www.vjeraidjela.com/blagdan-sv-mar-ka-i-blagoslov-polja-na-markovo/ (30.3.2018.)


106

Zlatna legenda navodi papu Grgura Velikog koji je Katoličkom crkvom upravljao krajem VI. i početkom VII. stoljeća. Jakobus se ne služi nazivom blagoslov polja, već molitveni ophod u Rimu na svetkovinu sv. Marka zove litanijama, a ustanovljene su zbog teške kuge (Pavić, 2012:126). Majdandžić – Gladić ističe kako je ophod na Markovo povijesno gledano bio vezan uz tzv. prosne dane. Prosni su se dani latinski nazivali Litaniae, a obuhvaćale su tzv. Litania maior (Velike prošnje) i Litaniae minores (Male prošnje). Prve su se odnosile na ophod na Markovo, a druge na tri dana prije Uzašašća. Ophod je uveo papa Grgur Veliki 590. godine kako bi preko njega odvratio od naroda pošasti koje su nahrupile. Naime, te je godine u Rimu nastala velika poplava.39 Nakon strahovite poplave rijeke Tiber, u more je otplovio i veliki zmaj, u kršćanskoj tradiciji simbol đavla koji se u moru ugušio, a onda ga je voda izbacila na obalu. On je svojim raspadanjem okužio zrak pa je zavladala strašna kuga. Jakobus tumači i što je Gospodina izazvalo da je na rimski puk poslao kugu: nakon što su u korizmi postili i o Uskrsu se pričestili, Rimljani su potom pustili uzde jelima, igrama i tjelesnim užicima. Kuga je bila tako strašna da su ljudi iznenada umirali, za stolom, za vrijeme javnih igara ili u razgovoru, i to tako da bi oboljeli čovjek ispustio dušu čim bi kihnuo. Pa kad bi tko vidio nekoga kako kiše povikao bi: Bog ti pomogao (Pavić, 2012:126). Papa je kako bi izmolio milo-srđe od Boga, zapovjedio sveopću procesiju koja je bila podijelje-na na sedam manjih, a sve su se na kraju sastajale u crkvi Maria Maggiore. Papa je odredio da se po cijeloj Zapadnoj crkvi održa-va taj ophod, te je odredio da to bude na Markovdan.40

39 Majdandžić-Gladić, Snježana. 2015. Blagdan sv. Marka i blagoslov polja na Markovo, Dostupno na: https://www.vjeraidjela.com/blagdan-sv-mar-ka-i-blagoslov-polja-na-markovo/ (30.3.2018.)40 Isto


107

JurjevoBlagdan sv. Jurja slavi se 23. travnja. Običaji o Jurjevu pripa-

daju proljetnom ciklusu običaja i povezani su uz plodnost zemlje i zdravlje stoke. Nekada su na taj dan momci biljem ukrašavali vrata i prozore djevojaka. Ujedno ovaj blagdan u tradicijskoj kul-turi označava početak poljoprivrednih radova i početak ispaše stoke na otvorenom. Na Jurjevo se besplatno oralo siromašnim obiteljima. Također prije izlaska sunca uobičavalo se umivati u jurjevskoj rosi u nadi da će onaj koji se umije biti ljepši i zdraviji.

IvandanUoči blagdana sv. Ive (24. lipnja) palio se cvitnjak obliko-

van kao stožac od naslaganog granja. Cvitnjak se palio u ranim večernjim satima. Obično bi svaka obitelj palila svoj cvitnjak, a ponekad bi više kuća palilo zajednički. Dok bi stariji uz vatru obično nešto prizalogajili pa i popili, mladi i djeca pjevali su i preskakali vatreni oganj što je proizlazio iz cvitnjaka. Sutradan rano ujutro, prije izlaska sunca, bosim nogama bi se pogazao pe-peo cvitnjaka u uvjerenju da će se na taj način spriječiti bolesti kroz godinu (Valjan, 2014:170). Također uoči blagdana Slime-njani su se znali uputiti na hodočašće svetom Ivi u Podmilačje pješice preko Vlašića. Tek uz Ivandan se djeci dopuštalo kupanje u rijekama (Kvasina, 1999:18).

KosidbaŽivot na selu nekada je zahtijevao mnogo odricanja, truda

i napora kako bi se svi poslovi na vrijeme završili a članovima kućanstva osigurala egzistencija. Budući da se znatan broj Slime-njana nekada bavio stočarstvom, bilo je potrebno za zimu pri-premiti sijeno za blago (stoku). Jedan od najvažnijih poslova na selu bila je kosidba koja bi započela poslije Petrova (29. lipnja)


108

kad bi trava dozrela. Kosce je sazivao domaćin, a odazivali su se kosci iz sela koji su zajednički obavljali ovaj važan i težak posao. Dakle, sazivala se neka vrsta mobe.41 Ovisno o površini livade bilo je potrebno između pet i deset kosaca.42 U ranu zoru kosci bi se zaputili prema livadi gdje bi se okupili i doručkovali. Kad se okupe kosci, prvi započinje kosibaša (kosinbaša), najiskusni-ji i najbolji među sabranim. Biti kosibaša, značilo je predvodi-ti kosce, biti brz i vješt odnosno diktirati tempo košnje te imati najširi otkos i sjeći travu što niže. S košenjem bi započeli za rose prije izlaska sunca kako bi se što više pokosilo do podnevne žege. Kada sunce jako ugrije, onda bi kosci napravili stanku te odma-rali u hladovini ležeći ili otkivajući kose. Svaki kosac je imao svoj pribor i oruđe: kosa, vodir s belegijom, čekić i nakovanj. Sama

41 Narodni.net. Košnja trave i narodne pjesme kosaca, Dostupno na: http://narodni.net/kosnja-trave-narodne-pjesme-kosaca/ (24.3.2018.)42 Narodni.net. Narodni običaji kosidbe!, Dostupno na: http://narodni.net/narodni-obicaji-kosidbe/ (24.3.2018.)

Kosidba


109

kosa, kovana od najboljeg čelika, obično se na pijaci kupovala u Travniku ili kod kovača, dok su kosište, kao i ostali drveni pribor obično izrađivali sami u kućnoj radinosti. Vodir je duguljasta izdubljena posuda od drveta koja je mogla biti jednostavna ili drvorezom ukrašena. Kožnim kajišem ili uzicom (kanapom) vo-dir se vezao oko pasa. U njemu je kosac držao čistu vodu i u njoj belegiju i mazalicu.43 U kasno podne, kada mine žega, te sparina popusti nastavljali su s košenjem do sumraka. I pored napornog rada, cijeli dan tijekom kosidbe, znalo se zapjevati te našaliti i podvriskivati uz dobru domaću šljivovicu. Bilo je tu natjecanja pa i opklada. Golobradi mladići željni dokazivanja napadali su kosibašu, a on bi im pobjegao te klečeći kosio kako bi im poka-zao da mu nisu dorasli. Obveza žena i mlađih djevojaka bila je da koscima donesu hranu, a ponekad i rakiju.44 Domaćice bi u kući koscima pripremale jaku (kaloričnu) hranu kako bi pošto se okrijepe bolje kosili. No, raznolikost pripremljene hrane ovisila je o mogućnostima domaćina. Za doručak: slanina, sir, jaja, pita krumpiruša; za ručak: pite jajuša i sirnica, burek, pilav, grah; za večeru: potkriža, pečeno pile, a kod dobrostojećeg domaćina i odojak (Kvasina, 1999:20). Hrana se do livade nosila u zavežlja-jima, a ukoliko se livada nalazila dalje od kuće, npr. u planini, onda se hrana dopremala na konju. Djeca ili koji drugi mlađi član obitelji koscima je stalno donosio hladnu vodu kako bi uta-žili žeđ i osvježili oznojena lica. Međutim, donošenje vode zna-lo je biti poprilično naporno, pogotovo ako je izvor bio udaljen. Tako je nastala uzrečica u puku isto ti je il’ kosio il’ vodu nosio. Kad se završi s košenjem, otkosi se s vilama raskopaju kako bi se trava osušila. Sušenje je moglo potrajati do dva dana. Potom se sijeno skuplja; mladi grabe odozdo i odozgo u krug. Nakon toga kupilo se u naviljke (veće hrpe) da bi se naposljetku naviljci uz

43 Narodni.net. Košnja trave i narodne pjesme kosaca, Dostupno na: http://narodni.net/kosnja-trave-narodne-pjesme-kosaca/ (24.3.2018.)44 Narodni.net. Narodni običaji kosidbe!, Dostupno na: http://narodni.net/narodni-obicaji-kosidbe/ (24.3.2018.)


110

pomoć drvenih podvora nosili u krug iz kojeg se pravio plast.45

Svinjokolja u tradicijskoj kulturiJedan od dugo iščekivanih događaja tijekom godine na se-

oskim imanjima bila je svinjokolja. Bile su uglavnom upriličene u studenom da se za predstojeće blagdane na vrijeme na trpezi nađe obilje mesa, a i temperatura bi se spustila, pa mesu nije pri-jetila opasnost od kvarenja. Svinjokolje su se odvijale ponajviše tijekom vikenda. U vrijeme višednevnih priprema za svinjoko-lju, žene su trebale oprati posuđe koje će se koristiti: korito, kan-te, lonce, kotao te osigurati dovoljno soli i začina. Muškarci su se morali pobrinuti za korito, drva te oštre i kvalitetne noževe razli-čite namjene. Domaćin ustaje oko pet ujutro, potom pije jutarnju rakiju te oblači radno odijelo. U sam cik zore, dok je još mrak, domaćin vani loži vatru ispod kazana u koji sipa vodu kako bi prokuhala dok stignu rodbina i susjedi u mobu. Netom prije sva-

45 Narodni.net. Košnja trave i narodne pjesme kosaca, Dostupno na: http://narodni.net/kosnja-trave-narodne-pjesme-kosaca/ (24.3.2018.)

Svinjokolja


111

nuća ustajali su i ostali ukućani. Svinjokolja je obično započinjala u jutarnjim satima kada bi došao mesar odnosno osoba vična tome poslu, nakon ispijanja kave i domaće rakije uz koji zalo-gaj prošlogodišnje slanine i pogače. Naime, u svakom je selu bila jedna ili više osoba koja se razumjela u klanje i mesarski posao. Za obavljeni posao plaćalo bi im se u novcu ili mesu ili bi im se pomoglo kod njihove svinjokolje. Mesar je morao biti snaž-na osoba koja bi po utvrđenom scenariju zaklala svinju. Dvojica muškaraca svezali bi svinju preko njuške i gornje čeljusti te bi je izvukli iz krmetnjaka. Sinkroniziranim podmetanjem nogu, svi-nju bi oborili na zemlju, potom bi ju mesar opkoračio pod bradu i zario oštricu te presjekao vrat i grkljan (Belović, 2008:75).

Mjesto na kojem se svinja zakolje trebalo je prethodno do-bro očistiti i oprati kako bi se krv mogla uhvatiti u čistu posudu te kasnije upotrijebiti za spravljanje krvavice. Nakon što se krv prikupi, odmah se posoli i dobro pomiješa kako se ne bi zgrušala (Jeličić, 2003: 289-290). Također treba istaknuti kako je od kvali-tete uboda i kondicije svinjčeta zavisilo i vrijeme trajanja agonije (Belović, 2008:75). Nakon što se svinja zakolje, a krv prestane teći i srce kucati, slijedi šurenje ili brijanje. Šurenje se odrađuje u koritu koje može biti drveno, načinjeno od hrastovog debla ili metalno. Zatim se svinja stavlja u korito u kojem se polije-va kipućom vodom iz kazana čime se uništava korijen dlake na koži. U kazanu se nalazila kipuća voda koja bi se rashadila s malo hladne vode kako bi dlake otpale zajedno s prljavštinom. Ideal-na temperatura za šurenje kretala se između 60 i 70 oC. Nakon uklanjanja dlake, svinja se dobro obrije brijačem da se odstrane i najmanje dlačice.

Ostaci dlaka mogu se spaliti, premda se treba paziti da se koža ne ošteti (Jeličić, 2003:290). Ako nije bilo nepredvidivih teškoća oko skidanja čekinja, uslijedilo je podizanje na vješala gdje je zakačena čenglama (vrsta kuka) za tetive stražnjih nogu glavom prema dolje. Svinja se još jedanput izvana dobro opere i posuši, a onda joj se raspara trbuh. Izvade se unutarnji organi:


112

pluća, srce, jetra, želudac, slezena, bubrezi i crijeva. Kada se sve izvadi iz trbušne šupljine, unutrašnjost se obično ispere vodom. Potom slijedi rezanje svinje na dijelove po kvaliteti. Prvo se ra-zreže, tj. raspolovi po dužini kralježnice. S obje polovice prvo se odrežu šunke i plećke. Taj posao treba stručno obaviti kako bi se dobili lijepi komadi za sušenje. Noge se odrežu u predjelu gležnja. S ostataka svinje oštrim nožem se odvoji slanina. Kada se slanina skine, izrežu se i ostali dijelovi mesa. Kotleti koji su s obje strane kralježnice odvoje se od rebara sjekirom i razdje-le se po dužini u 2-3 komada. Od vrata se dobiju dvije vratine. Ovim postupkom svinja je razdijeljena na grublje dijelove (Jeli-čić, 2003:291).Potom se komadi mesa objese na klinove kako bi se dobro ohladili. Od slanine treba prvo izabrati komade koji će se podvrgnuti sušenju na dimu. To je obično slanina iz predjela potrbušnice koja ima nekoliko slojeva mesa. Dijelovi slanine, od kojih će se topiti mast, izrežu se na komade duge 1/2 m, a široke 20 cm, s kojih se oštrim nožem odstranjuje koža (Isto, 2003:291).

U tradicijskoj kulturi svinjska mast je bila iznimno cijenje-na u svakodnevnoj prehrani. Kriška kruha namazana svinjskom mašću blago posoljena i posuta crvenom paprikom i češnjakom bila je neizostavan obrok većini djece. Crijeva su se prala te ka-snije koristila za punjenje kobasica i krvavice. Na posebno pri-premljenom stolu započelo bi se s odvajanjem mesa od slanine i nastavila daljnja obrada. Slanina se prema običajima u Lašvan-skoj dolini siječe u paše dužinom svinje (Belović, 2008:77). Do-maćice i susjede koje su pomagale pri svinjokolji obično bi rezale meso namijenjeno za burek i pospremale ga u posude. Potom bi iste posude napunjene mesom zalile vrelom masti koja bi nakon hlađenja, konzervirala meso. Takve posude bi se pospremile u hladne podrume gdje su mogle odstajati i dočekati ljeto te vrije-me kopanja, koševina i žetve. No, na sam dan svinjokolje nije se štedjelo. Za doručak bi u Lašvanskoj dolini domaćice spravljale jela od iznutrica, najčešće jetra s češnjakom ili s lukom. Tijekom dana pekli bi se ražnjići (šiševi), nove svježe kobasice, čvarci, ku-


113

hana jetrica na kiselo s purom od kukuruznog brašna, tako da za objedom i nije bilo potrebe. Međutim, domaćice bi pripra-vile bogatu večeru na koju će biti pozvani prijatelji i susjedi. Za večeru se posluživala potkriža, burek, sarma, svinjska čorba od temeljca u kojem se kuhala krvavica i tarana, a sve se na kraju na-pornog dana zalijevalo i novom šljivovicom (Kvasina, 1999:22). Djeca bi se posebno radovala što će dobiti mijur (mjehur svinje), kojega bi dobro utrljali u lugu (pepelu), te ga napuhali. Kada se mijur mali osuši dobili bi loptu s kojom bi se mogla igrati.

Priprema i pečenje rakije U tradicijskoj kulturi Hrvata na području Bosne nije se mo-

gao zamisliti nijedan prigodan događaj (krštenje, pričest, kriz-ma, svadba, sahrana) bez nazdravljanja rakijom. Njena ljekovita svojstva osobito su cijenjena u narodnoj medicini: za bol u želu-cu, prehladu ili prilikom gripe. Također, bolna mjesta od povre-da ili rane na koljenima masirane su gazom natopljene rakijom. Čašica rakije prije i poslije svakog objeda bila je uobičajena poja-va kod katoličkog stanovništva u okolici Travnika. Rakiju su ta-kođer konzumirali i muslimani bez obzira na vjerske zabrane. S

Pečenje rakije


114

druge strane neumjereno konzumiranje rakije mnoge je otjeralo u alkoholizam. Tako je početkom devetnaestog stoljeća francuski konzul u Travniku smatrao kako je surovost njegovih domaćina posljedica njihove neobične prehrane i navika prilikom objedo-vanja: „Kad ustane iz kreveta, Bosanac počinje dan čašom šlji-vovice. Malo prije ručka on popije još najmanje dvije koje kom-binira sa slatkim. Da bi ublažio nepodnošljivo pečenje u trbuhu izazvano pićem, on proždire luk i bućkuriš od isjeckane repe, bez kruha, za tim slijede obilne količine čorbe od graha; jelo se opet završava šljivovicom (Jezernik, 2007:51). No, da bi se rakija is-pekla bilo je potrebno dobro zasukati rukave. Između sv. Josipa i Uskrsa debla šljiva trebalo je okrečiti kako bi se odbili glodari te uništili uzročnici raznih bolesti. Bilo je važno da mješavina od kreča bude što bjelja jer bijela boja odbija sunčeve zrake i otežava zagrijavanje debla. Nakon što šljive sazriju uslijedilo bi njihovo branje po lijepom i suhom vremenu koje su obavljali ponajvi-še mlađi članovi obitelji za vrijeme školskih praznika. Šljive su se prikupljale u drvenim kacama gdje se odvijalo vrenje. Naime, voćni šećer pretvarao se u alkohol. Kada bi sadržaj u kaci postao kom moglo se početi s pečenjem rakije. Budući da je kazan bio jako skup, imali su ga samo rijetki. Stoga je iznajmljivanje kazana bilo uobičajeno. Iznajmljeni kazan plaćao se u naturi ili u novcu. Kazan je bio načinjen od kvalitetnog bakra s ložištem, buretom – kondenzatorom, cijevima te željeznim kotačima. Iz kaca se kom pretakao u kazan s čvrstim poklopcem.46 U metalnom buretu pokraj kotla se nalazi hladna voda kroz koju ide spiralna cijev. Rakija nastaje kada se u kotlu uskuha kom i počne isparavati, para se pod tlakom vodi kroz cijev do kace i kada prolazi kroz ci-jev u hladnoj vodi para se pretvara u tekućinu odnosno alkohol, tj. rakiju.47 I dan danas je običaj da se kod domaćina koji peče ra-

46 Šušnjara – Sarić, Ružica. Pečenje rakije, Dostupno na: https://www.hasicani.com/obicaji/obicaji-hrvatskog-naroda-u-bosanskoj-posavini/pecenje-rakije.html (30.4.2018.).47 Narodni.net. Pečenje rakije. Dostupno na: http://narodni.net/pripre-ma-rakije/ (2.5.2018.)


115

kiju okupe susjedi i prijatelji te se uz pjesmu našali i porazgovara. Ispod kotla kazana u žari bi se znao ispeći koji slasni krumpir. Is-pečena rakija pospremala se u drvene, hrastove ili dudove bačve gdje bi dozrijevala te dobila zlatnu boju.

Tradicionalno tetoviranjeNa blagdan sv. Josipa (19. ožujka), nakon mise u travničkom

kraju nekada je bilo uobičajeno tetoviranje tradicionalnom teh-nikom (bocanje, sicanje) koje su izvodile starije žene dične tome poslu. Tetoviralo se pomoću prirodnih materijala kao što su ugljen, pljuvačka, med, majčino mlijeko itd. Sadržaj smjese za tetoviranje ovisio je o kraju u kojem se ona pripremala. Na ono-me mjestu koje se htjelo tetovirati zategne se koža te se nacrta ornament tupim krajem igle, namočenim u crnilo, pa se onda po crtežu šiljastim rtom dotle boca dok ornament ne bude gotov (Truhelka, 1894:246). Ubodi su bili vrlo česti i jednaki. Nakon što se izbockano mjesto natopi bojom zavije se zavojima. Rana se također mogla obložiti svilenim ili voštanim tvrđim papirom. Nakon tjedan dana tetovirano mjesto može se odviti i oprati hlad-nom vodom. Negdje se zamakala igla u boju i s njom se bockalo. Takav je posao bio kraći, jer se u isto vrijeme izbockana koža i napijala bojom. Međutim, boje su se ponajviše pravile od lučeve čađi, obične čađi ili i to rjeđe od baruta. Luč bi se zapalila i dr-žala iznad kakve šalice. U tu šalicu nahvata se smola koja kaplje. Iznad luči u isto vrijeme drži se komad pleha ili tanjur tako da se čađ nahvata na donjoj strani. Tada se smola i čađ pomiješaju. Tom smjesom, pošto se koža najprije zategne, zašiljenim drve-tom premaže se na koži mjesto onako kakav se znak želi istetovi-rati. Poslije toga iglom, koja je skoro do vrha obmotana koncem, bocka se na koži znak sve dok ne poteče krv. Tako se nabockano mjesto zavije i nakon tri dana opere (Pilja, 1938:11). Boje od čađi pravile su se i na drugačiji način. Tako npr. nad zapaljenom svi-jećom ili svjetiljkom od nafte koja se dimi drži se komad pleha


116

na koji se nahvata čađ. Taj čađ se kasnije skupi i razmuti s vodom pa se takvom smjesom premaže mjesto koje se želi tetovirati te se postupa kao u prethodno navedenom primjeru (Isto, 1938:11). Prilikom tetoviranja, koje su u većini slučajeva vršile žene, do-gađalo se često i to da su one smjesu od čađi i smole zakuhavale pljuvačkom. Tako su preko nabockanog mjesta prenosile sifilis. Zbog toga se događalo da mnoge od tetoviranih osoba imaju ožiljak na tetoviranom mjestu koji nije mogao dugo zarasti kao posljedica sifilisa (Isto, 1938:11). Kako piše Truhelka, tetoviranje je obuhvaćalo ruke i prsa, a katkad se uradi jednostavan motiv na čelu. Kod ženskih osoba tetovaže su mahom bile obilatije nego u muškaraca koji su se zadovoljavali po jednim ornamentom na desnoj ruci nad laktom i križićem na kažiprstu. Kod ženskih oso-ba obično je bila tetovirana desna strana ruke, pregib, ruka ispod lakta, a često i nad laktom. Također treba istaknuti kako je teto-viranje često produženo i na donju stranu ruke, a katkad tako gu-sto da se prava boja kože jedva može razabrati. Obično su se obje ruke približno podjednako tetovirale. Prsa su se obično tetovira-la nasred grudne kosti (Truhelka, 1894 244-245). Ovaj običaj je bio prisutan među svim slojevima katoličkog puka. Na području Bosne, ali i Slimena, polako nestaje do sredine dvadesetog stolje-ća. Učestalost tetoviranja znatno gubi na značaju nakon Drugog svjetskog rata, a zasluga za to pripisuje se komunističkom sustavu bivše države koji je nerado gledao na tetovirane križeve.48 Razlog zašto se tetoviralo na blagdan sv. Josipa leži u činjenici što se ovaj datum povezuje s buđenjem prirode odnosno proljećem. Teto-virale su se djevojčice u dobi od trinaest do šesnaest godina, što znači da su već ulazile u mladenačko doba, tj. razdoblje puberte-ta. Pretpostavlja se da je ovaj običaj imao svrhu uvođenja osobe u odraslo doba, ali je onda s promjenama vjerskih i kulturnih paradigmi u osmanlijskom razdoblju poprimio vrlo naglašenu

48 Duilo, Dražen. 2016. Sicanje, bocanje: što se skriva iza tetovaža na rukama baka diljem Bosne i Hercegovine, Dostupno na: https://www.slobodnadalma-cija.hr/scena/mozaik/clanak/id/322869/sicanje-bocanje-sto-se-skriva-iza-te-tovaza-na-rukama-baka-diljem-bosne-i-hercegovine


117

funkciju vjerskog razlikovanja.49 Naime, nakon pada Bosne pod Osmanlije 1463. godine, katoličko stanovništvo našlo se u neza-vidnom položaju. Kako su Osmanlije otimali mušku djecu kr-šćanskih seljaka koja su se činila fizički i psihički sposobnima te ih potom slali u Carigrad na odgoj kako bi postali janičari, katolici su željeli zaštitili svoju djecu i zauvijek ih obilježiti kako bi znali kome pripadaju. Kasnije su Osmanlije običavali iskori-stiti pravo prve bračne noći, tj. spavali bi s tek vjenčanom djevoj-kom prije nego to učini njezin muž. Stoga su katolici obilježavali različitim križićima svoje djevojke na lako vidljivim dijelovima tijela kako bi bile odbojne Osmanlijama te kako bi spriječili pri-silno udavanje djevojaka, njihovo odvođenje u roblje i hareme.50 Budući da je tetovaža predstavljala trajno obilježje, ona je prema narodnom shvaćaju smatrana neizbrisivim simbolom katoličan-stva u Bosni i Hercegovini (Truhelka, 1894:243).

Porod i rođenjeDanas je sasvim uobičajeno da trudnica ako je zaposlena

tijekom trudnoće uzme bolovanje, a rodi u bolnici. Međutim, nekada je bilo sasvim normalno da se žene porađaju u svojoj kući uz prisutnost seoske babice. Mladim parovima nakon stu-panja u brak primarni cilj bio je izroditi potomstvo. Za vrijeme svadbenih ceremonija vršeni su mnogi običaji i magijske radnje kojima je svrha da brak bude plodan i sretan. Naime, neplodan brak smatrao se nesretnim, a ženu se uglavnom za to okrivljiva-lo. Neplodnu ženu nazivalo se podrugljivo jalovom, te se često smatralo niže vrijednom u ženskom društvu. Žene iz Slimena

49 Vecernji.ba. 2017. Tisućljetna tradicija tetoviranja bosanskih Hrvatica, Dostupno na: https://www.vecernji.hr/vijesti/tisucljetna-tradicija-tetovira-nja-bosanskih-hrvatica-1158226 (30.30.2018.)50 Stojanović, Dražen. 2017. Tradicionalno tetoviranje Hrvata katolika u Bo-sni, Dostupno: http://www.obnova.com.hr/blog/autori/46-tradicionalno-te-toviranje-hrvata-katolika-u-bosni-i-hercegovini (30.3.2018.)


118

koje su bile neplodne često su znale odlaziti na zavjete pojedi-nim svecima. Prema kazivanju sugovornika Marinka Slipca, u travničkom kraju za neplodne žene zavjetno mjesto nalazilo se u selu Čukle na mjestu starog kamena križa koji se i danas čuva u kapelici sv. Mihovila u istoimenom mjestu. Nakon što je saznala da je u drugom stanju, trudnica bi se najprije povjerila svekr-vi (Alaupović-Gjeldum, 1999:150). Trudnu ženu svi su ukućani nadgledali i pazili jer su smatrali da je dijete najuzvišenije što žena može i mora donijeti na svijet.51 No, to ipak nije značilo da je bila pošteđena od svakodnevnih poslova. Znalo se često dogo-diti, radeći uobičajene kućne poslove, pa i najteže u polju, zateći i sam porod (Vitez, 1998:153). Odnos seoske zajednice prema trudnoj ženi najviše se iskazivao hranom i pićem. Ukoliko se to ne uradi, trudnica i onaj koji joj ne ispuni tu želju snosit će po-sljedice: dijete kad se rodi bit će obilježeno nekim biljegom slič-nim onoj hrani koju je trudnica zaželjela, a osoba koja joj nije ispunila želju dobiti će jačmer kraj oka. Stoga je trudnici trebalo ispuniti svaku želju za hranom. (Alaupović-Gjeldum, 1999:150). Međutim, treba uzeti činjenicu kako nekada nije bilo trgovina u kojima se moglo kupiti namirnica široke potrošnje te je opskrba hranom najviše ovisila o čudima prirode u pojedinoj godini pa su obilata hrana i piće bili rijetkost.52 Premda se Travnik nalazi blizu, težak život i nedostatak novčanih sredstava uvelike je utje-cao na kupovnu moć Slimenjana. Za ženu je trudnoća bila veliki rizik pa se morala čuvati od uroka i mraka te izbjegavati određe-nu hranu. Trudnoću je pratilo i niz zabrana. Tako primjerice nije smjela gledati mrtvaca, posjećivati kuće u kojima leži mrtvac, odlaziti na sahrane, piti alkohol i pušiti, morala je se kloniti svega ružnog jer u protivnom dijete može imati loše karakterne osobi-

51 Narodni net. Običaji uz trudnoću, rođenje petrinjskom kraju, Dostu-pno na: http://narodni.net/obicaji-uz-trudnocu-rodenje-petrinjskom-kraju/ (26.3.2018.)52 Narodni net. Običaji uz trudnoću, rođenje petrinjskom kraju, Dostupno na: http://narodni.net/obicaji-uz-trudnocu-rodenje-petrinjskom-kraju/ (26.3.2018.)


119

ne pa čak i tjelesne mane.53 Neizostavan dio razdoblja trudnoće bila su i proricanja o spolu budućeg djeteta po izgledu trudniči-na lica ili obliku i visini trbuha. Za vrijeme rađanja većinom su bile izdvojene od ukućana u posebnoj prostoriji. Dolazak djeteta na svijet pomagale su žene zvane babice koje su imale narodno iskustvo porađanja. Porođajne muke i krikovi prilikom trudova bili su neizostavna pojava, a njih su pratile molitve žena iz ku-ćanstva i susjedstava. Ukoliko je porod bio uspješan, uslijedilo bi slavlje. Radost bi bila veća ako je u pitanju bio sin. A vijest po selu djeca bi vrlo brzo proširila, pa bi susjedi i bliža rodbina na brzinu pripremili jela te došli na oblazak pozdraviti novog člana zajednice. Također treba istaknuti kako je na području Slimena ali i cjelokupnom području župe Dolac prema Maticama umrlih zabilježen je nemali broj djece koja su umrla već u prvoj godini života. U tu brojku spadaju i novorođenčad koja su umrla po porodu. Uzroci smrti postavljene od strane laika – mrtvozornika i župnika navedeni u Maticama umrlih bile su sljedeće: slabina, sušica, prehlada, trbobolja, upala pluća, kašalj, proljev, zapetljaj crijeva, itd. Zbog visoke stope smrtnosti krštenje se nastojalo obaviti čim prije. Svečanost koja se upriliči u kući roditelja zove se babine ili kumstvo (Valjan, 2014:163). Ukoliko bi žena rodila mrtvo dijete, obično bi se zavjetovala svetoj Ani za iduće živo i zdravo novorođenče. Ukoliko bi joj zavjet bio uslišan, ako se radilo o ženskom djetetu nadjenula bi mu ime Ana. Inače je bio običaj prvorođenom djetetu nadjenuti djedovo ime po muškoj lozi, a ženskom djetetu po babi, a drugoj djeci po nadolazećem blagdanu pojedinih sveca. (Alaupović-Gjeldum, 1999:152-153).

Običaji uz smrt i sahranuPremda je smrt sastavni dio života, za članove obitelji pred-

stavljala je osjećaj izgubljenosti, tuge, neizmjerne boli i nezadr-živih suza. U vrevi svakidašnjice suvremenoga čovjeka u trenu-

53 Isto


120

cima smrti nerijetko se ističe nespremnost i otuđenost umirućih u zdravstvenim ustanovama. Etnologinja Zorica Vitez ističe kako je odrastanje u više generacijskoj obitelji te izravan doticaj s prirodom, biljnim i životinjskim svijetom drugačije oblikovalo pojedinca budući da se lakše nosio sa sviješću umiranja. Stoga je seljačko društvo pozitivno vrednovalo starost te bi se samo u iznimnim situacijama izdvajalo bolesne i stare. U takvim okol-nostima briga za umiruće bila je trenutak od neizmjerne važ-nosti kako za obitelj tako i seosku zajednicu. Umiruća osoba, svjesna svoga stanja, posljednje dane uz pomoć obitelji, nastojala je svesti sve svoje račune sa životom. Bio je to ujedno trenutak opraštanja od obitelji i prijatelja, raspoređivanje ostavštine i pod-mirenja nekakvih neizravnatih računa s onima u zavadi (Vitez, 1998:184). U slučaju dugotrajnog i teškog umiranja, osim po-moći svećenika, članovi obitelji uticali su i drugim sredstvima i postupcima, u želji za olakšanjem agonije, zavjetom ili postom određenom svecu (Vitez, 1998:185). Trebalo je strogo voditi ra-čuna da se umirućem dok je pri svijesti, dovede svećenik koji bi obavio svetu ispovijed. Potom bi se umirući pričestio te primio bolesničko pomazanje. Kada bi osoba umrla, vrlo brzo bi se sa-znalo jer bi netko iz kuće zajaukao i zaplakao, a začulo bi se i mr-tvačko zvono.54 Nakon što smrt nastupi umrloga operu i obuku u posmrtno odijelo dalji rođaci ili susjedi istog spola. Pokojnika bi se stavilo u lijes koji je uglavnom bio skromno napravljen. Potom bi se lijes stavio na posebno uređen odar koji se nalazio u blizini prozora. Uz upaljene svijeće neprestano se molilo. No, molitve su često bile prekidane jaucima i nabrajanjem pristigle ožalošćene rodbine. Uz pokojnika obavezno je bila i čaša posvećene vode kao i grančica šimšira ili borovine kako bi oni koji dolaze najpri-je poškropili mrtvaca, pomolili se za pokoj duše, te nakon toga izrazili sućut. Oko pokojnika obično je bio red stolica na kojima su sjedili ožalošćeni članovi obitelji te bliski susjedi. Uz pokoj-nika se bdjelo cijelu noć odnosno sve do odlaska na groblje u

54 Šušnjara – Sarić, Ružica. Običaji Bosne pri smrti i sprovodu, Dostupno na: http://narodni.net/obicaji-bosne-pri-smrti-sprovodu/ (27.3.2018.)


121

skladu s uvjerenjem da ga se ne treba u mraku ostaviti. Susjedi, rodbina i prijatelji zajedno s ožalošćenim članovima obitelji pri-sjetili bi se života preminuloga. Žene su bile podijeljene tako da su neke bile u sobi s pokojnikom i najužom obitelji i molile kru-nicu za pokojnika uz svijeće, dok bi druge pomagale oko poslova u kući i posluživanja okupljenih susjeda i poznanika.55 Kako su se ovakva druženja odvijala uz hranu i piće, najčešće pod utje-cajem rakije postala vrlo opuštena, pa bi se o pokojniku katkada pričalo kroz anegdote i zajedničke zgode. U takvim se situacija-ma smijeh nije smatrao neprikladnim.56 Brižno se pazilo da mač-ka ne uđe u kuću kako ne bi preskočila preko mrtvaca jer onda postoji vjerojatnost da će se vratiti među žive kao vukodlak. U kući su se prikrivala sva ogledala krpom ili se okrenu prema zidu jer se vjerovalo da duh mrtve osobe može ući u ogledalo te tako ostati u kući. Odmah po nastupanju smrti ukućani su oblačili crninu iskazujući time žalost. Pokojnika se sutradan pokapalo poslije podne, ako to drugačije svećenik nije odredio zbog svoje zauzetosti. Svećenik je često molitvu najprije obavljao u kući, a iza molitve slijedilo je opraštanje od pokojnika. Također na dan ukopa ljudi bi dolazili prije sahrane te molili za pokojnika. A za-tim bi se formirala pogrebna povorka te bi svi zajedno odlazili u procesiji do groblja. Na čelu povorke bila je osoba koja bi nosila križ s bijelim ručnikom, potom svećenik te zaprežna kola na ko-jima se vozio lijes oko kojeg je hodila uža rodbina. Cijelim putem do groblja bi se molilo. Na groblju su povorku dočekivali grobari koji su prethodno iskopali raku.57 No, prije uspostavljanja po-grebnih društava, grob bi iskopao netko od rodbine ili prijatelja preminulog. Također, čest stari običaj bio je da se osobe ukapa-ju u grobnicu u kojoj je bio ukopan član njihove obitelji ako je

55 Rogić, Viktorija. 2017. Pogrebni običaji u Lici, Dostupno na: http://likac-lub.eu/pogrebni-obicaji-lici/ (26.3.2018.)56 Pokop.hr. Dostupno na: pokop.hr http://www.pokop.hr/obicaji/narod-na-vjerovanja-i-narodni-obicaji-u-hrvatskoj.aspx (26.3.2018.)57 Šušnjara – Sarić, Ružica. Običaji Bosne pri smrti i sprovodu, Dostupno na: http://narodni.net/obicaji-bosne-pri-smrti-sprovodu/ (27.3.2018.)


122

od prethodnog ukopa prošlo sedam do deset godina. Pri takvom ukopu zemni ostatci prethodno ukopane osobe umotali bi se u platno i položili kraj novog pokojnika. To se obično događalo zbog nedostatka grobnih mjesta.

Kršćanski ukop je liturgijski obred zajednice vjernika kroz kojega se želi navijestiti vjera u vječni život. Sprovod prema obredu Katoličke crkve pripada svakom njezinom članu koji je u Katoličkoj crkvi kršten, a okupljena zajednica oko pokojnikova groba moli u ozračju nade i vjere u iščekivanju vječnoga života. Tijekom Službe riječi svećenik naviješta riječ Božju iz svetopi-samskih tekstova Staroga i Novoga zavjeta. Uvijek odzvanjaju Isusove riječi iz Evanđelja po Ivanu: Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.58 Nakon sahrane običaj je da se s groblja dođe kući na daču i odsjedi uz jelo i piće. Isti dan ili sutra dan održava se misa zadušnica u crkvi. Na ukope se redovito išlo u crnini, a na sam obred ukopa nisu išli trudnice i mala djeca.

58 Kurečić, Zvonimir. Katolički sprovod i pogrebni običaji, Dostupno na: http://www.spomen.hr/stranica.php?s=odnos-prema-smrti-katolicka-crkva (26.3.2018.)

Slimensko groblje i stara kapelica u drugoj polovici XX. stoljeća. Fotografiju ustupio g. Smiljan Peša.


123

Obnova kapele svetog Ilije i uređenje groblja

Početak obnove, Josip Ledić, arhitekt

Zvono kapele na Slimenima

Kapela prije obnove

Rekonstrukcija temelja kapele


124

Stara kapela svetog Ilije u Slimenima

Župljani u akciji pokrivanja kapele


125

Unutrašnjost kapelice nakon obnove

Unutrašnjost kapelice nakon obnove

Sveti Ilija prorok, zaštitnik Slimena. Mozaik, Zdenko JURIŠIĆ,

akademski kipar, rad je donacija autora


126

Sastanak odbora za Slimena

Groblje na Slimenima


127

Obnovljena kapela svetog Ilije na Slimenima

Dedalj projekta uređenja groblja


128

Groblje i kapela na Slimenima

Groblje na Slimenima


129

Kapela svetog Marka na Gostunju

Groblje na Gostunju


130

Kapelica na Vilenici

Kapela svetog Josipa u Stojkovićima


131

Staro dolačko groblje

Nadgrobni spomenik u dolačkom groblju


132

Kapelica na Briziku. Ideja Zdenko Jurišić Izvedbeni projekat Ledić arhitektura


133

Kapela Presvetog srca Isusova u Nević Polju

Unutrašnjost kapele u Nević Polju


134

Portal i zvonik filijalne crkve na Putićevu

Crkva uskrsnuća Gospodnjeg u PutićevuIdejni koncept zasnovan je na povijesnom kontekstu vezanom za župu Dolac i samu crkvu na Putićevu koja je devastirana u ratu 1993. godine. Njen zvonik miniran je i srušen u jednoj tužnoj noći, ožujka 1997. godine. Ostalo je samo ZGARIŠTE. Na mje-stu starog zvonika niče NOVI, čija nagorena opeka simbolizira da raste iz zgarišta jednog vremena te svjedoči i uči povijesti. Verti-kalni procjepi sa svih strana zvonika također aludiraju na njegovo razaranje u prošlosti. Zvonik se iz pepela diže u vidu KRIŽA koji simbolizira opstojnost vjernika - katolika na ovom mjestu i u ovoj župi. Stilizirani svijećnjak daje konačni pečat sjećanja na prošlost dok ujedno svijetli za ljepšu budućnost. Zvonik u svojoj bazi ima dimenzije 2,80 x 2,80m te doseže ukupnu visinu od 21m.


135

Filijalna crkva Uskrsnuća Gospodnjeg na Putićvu


136

Oltar župne crkve u Docu

Župna crkva Uznesenja BD Marije u Docu


137


138

Frama župe Dolac sa fra Darijom Džigumovićem

Šesta godina koncerta Zvona Doca moga


139

Literatura1. Alaupović-Gjeldum, Dinka. 1999. Običaji životnog ciklusa u

Imotskoj krajini i zapadnoj Hercegovini, od konca XIX. sto-ljeća do Drugog svjetskog rata, Ethnologica Dalmatica, Vol. 8, No. 1, str. 149-168.

2. Belović, Stjepan. 2008. Zavičajni sentimenti. Pučko otvoreno učilište „Dragutin Novak: Ludbreg

3. Centar za prikupljanje dokumentacije. 1997. Ratni zločini muslimanskih vojnih postrojbi nad Hrvatima BiH, CPD: Sa-rajevo

4. Dubravica, Branko. 2004. Parlamentarni izbori u Hrvatskoj i Velikoj Gorici: 1848. – 1938., Albatros: Velika Gorica

5. Džaja, Miroslav. 1959. U strojopisu: Lašvansko-travnička župa i franjevački samostan u Gučoj Gori

6. Fišić, Ladislav Z. 2000. Životna melodija sestre Lujze, god. XVIII, br. 212, Svjetlo riječi: Sarajevo, str. 50-51.

7. Fišić, Ladislav Z. 2004. Korijeni i život: povijest župe Dolac, Svjetlo riječi: Sarajevo-Zagreb

8. Fišić, Ladislav Z. 2017. Sve manje vidimo: kratke priče (III), Franjevački samostan u Gučoj Gori: Guča Gora

9. Gartler, Ivan. 1916. Bosanski Job, u: Kalendar Srca Isusova i Marijina za prostu godinu 1916, Zagreb, str. 74-82.

10. Gavran, Ignacije. 2002. Kuga u svijetu i u Bosni, god. XX, br. 229, Svjetlo riječi: Sarajevo, str. 66-68.

11. Gavran, Ignacije. 2002. Travnik vezirskog vremena, god. XX, br. 236, Svjetlo riječi: Sarajevo, str. 66-68.

12. Hrvatski dnevnik, broj 190., str. 3, 23. 8. 1908.13. Hrvatska enciklopedija BiH, sv. 1. 2009. Hrvatski leksikograf-

ski institut Bosne i Hercegovine: Mostar, str. 635


140

14. Išek, Tomislav. 1991. Hrvatska seljačka stranka u Bosni i Her-cegovini 1929. – 1941. Institut za istoriju: Sarajevo

15. Jeličić, Slavko. 2003. Prerada i sušenje svinjetine. Kalendar svetog Ante 2004, Svjetlo riječi: Sarajevo, str. 289.-298.

16. Krivić – Lekić, Martina. 2014. Godina dana običaja, u: Ravne Brčko: prošlost, običaji, životna svakidašnjica, Zadar: Sveučili-šte u Zadru i Župa Boće, str. 57-78

17. Kvasina, Malina (ur.). 1999. Lašvanska dolina: Običaji i jela, Društvo „Hrvatska žena“ Novi Travnik: Novi Travnik

18. Lašvanski ljetopis. Godina XII. Profesor i inžinjer. Život i djelo, str. 274.

19. Martić, Zvonko. 2013. Sveti Jure i sveti Ilija u pučkoj po-božnosti katolika u BiH. Kalendar svetog Ante 2014, Svjetlo riječi: Sarajevo, str. 119.-124.

20. Maslacky, J. 1911. Dva pobratima, u: Napredak. Hrvatski na-rodni kalendar za prestupnu godinu 1912, Napredak: Sarajevo, str. 119-149.

21. Nakić Alfirević, Josip. 2007. Zlata Bartl. Putokaz prema izvr-snosti, Podravina, vol. VI, br. 12, str.74-81.

22. Papića, Ana. 2017. Tragom narodne baštine, Svjetlo riječi: Sarajevo

23. Pavić, Stjepan. 2012. O porijeklu blagoslova polja. Kalendar svetog Ante 2013, Svjetlo riječi: Sarajevo, str. 125.-130.

24. Pavlović, Smiljan. 2002. Travnički ljetopis 1990-1995. g. i Zapis o Docu, Smiljan Pavlović: Travnik

25. Pilja, I. 1938. Tetoviranje kao vjerski znak kod katoličkog ženskinja u Bosni, Jugoslovenska pošta /Božićno izdanje/, br. 2914, str. 11.

26. Sančević, Mirko. 1982. Od bosanskih šuma do Venezuele, Knjižnica Hrvatske revije: Munchen- Barcelona


141

27. Topalović, Vjenceslav. 2009. Profesor i inžinjer Zlata Bartl. Život i djelo. Lašvanski ljetopis, god. XII, HKD Napredak: Vitez, str. 274-277.

28. Truhelka, Ćiro. 1894. Glasnik zemaljskog muzeja: Sarajevo, str. 241-257.

29. Valjan, Velimir. 2011. Leksikon franjevaca Bosne Srebrene iz travničkog kraja, Svjetlo riječi: Sarajevo

30. Valjan. Velimir. 2014. Župa sv. Ilije proroka – Spomenica 1836-2014., Svjetlo riječi: Sarajevo

31. Vitez, Zorica. 1998. Blagdani tradicijskog kalendara. u: Etno-grafija: Svagdan i blagdan hrvatskoga puka, Zagreb: Matica hrvatska


142

Internet izvori1. Bakalović, Rene. 2008. Pamtim samo sretne dane, Dostupno

na: https://www.gloria.hr/arhiva/pamtim-samo-sretne-da-ne/5052647/ (30.5.2018.)l

2. Biskupija-banjaluka.net, Dr. Dragutin Čelik, apostolski upra-vitelj od 1951.-1958., Dostupno na: http://www.biskupija-ba-njaluka.org/?page_id=1571 (11.10.2017.).

3. Buklijaš, Tatjana. 2002. Kuga: Nastajanje identiteta bolesti, Hr-vatska revija 2, Dostupno na: http://www.matica.hr/hr/326/kuga-nastajanje-identiteta-bolesti-20909/ (13. 2. 2018.)

4. Dobrkovici.com. 2012. Blagoslov polja. Dostupno na: http://www.dobrkovici.com/index.php/blagoslov-polja/ (30.3.2018.)

5. Duilo, Dražen. 2016. Sicanje, bocanje: što se skriva iza te-tovaža na rukama baka diljem Bosne i Hercegovine, Dostu-pno na: https://www.slobodnadalmacija.hr/scena/mozaik/clanak/id/322869/sicanje-bocanje-sto-se-skriva-iza-tetova-za-na-rukama-baka-diljem-bosne-i-hercegovine Enciklope-dija.hr. Dujmušić, Josip. Dostupno na: http://www.enciklo-pedija.hr/natuknica.aspx?id=16533 (30.5.2018.)

6. Ktabkbih.net. 2018. Korizma – vrijeme posta i obraćenja, dostupno na: http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=19474 (30.4.2018.)

7. Hercegbosna.org, Dolac kod Travnika, 3.-7. lipnja 1993. – smrt, ruševine, zbjegovi…, dostupno na: https://www.hercegbosna.org/kolumne/domovinski-rat/dolac-kod-travnika-3-7-lipnja-1993-%E2%80%93-smrt-rusevine-zbjegovi%E2%80%A6-3640.html (15.2.2018.).

8. Isusovci.hr. 2017. P. Dalibor Renić novi provincijal HPDI, Dostupno na: http://isusovci.hr/clanak/457-p_dalibor_re-nic_novi_provincijal_hpdi (10.2.2018.)


143

9. Kurečić, Zvonimir. Katolički sprovod i pogrebni običaji, Dostupno na: http://www.spomen.hr/stranica.php?s=od-nos-prema-smrti-katolicka-crkva (26.3.2018.)

10. Hercegovina.info. 2017. Blagdan Svete Katarine, Dostupno na: https://www.hercegovina.info/vijesti/vijesti/religija/blag-dan-svete-katarine-136112 (3.5.2018.)

11. Index.hr. 2008. Umrla Zlata Bartl, popularna „Teta Ve-geta“, Dostupno na: https://www.index.hr/vijesti/clanak/umrla-zlata-bartl-popularna-teta-vegeta/396750.aspx (30.5.2018.)

12. Majdandžić-Gladić, Snježana. 2015. Blagdan sv. Marka i bla-goslov polja na Markovo, Dostupno na: https://www.vjerai-djela.com/blagdan-sv-marka-i-blagoslov-polja-na-marko-vo/ (30.3.2018.)

13. Majdandžić – Gladić, Snježana. Materice - stari narodni i crkveni običaj 3. nedjelje došašća, Dostupno na: http://www.vjeraidjela.com/materice-stari-narodni-i-crkveni-obi-caj-3-nedjelje-dosasca/ (3.5.2018.)

14. Matica.hr. 2003. Preminuo Marko Martinović, Dostu-pno na: http://www.matica.hr/vijenac/250/Preminuo%20Marko%20Martinović/ (30.5.2018.)

15. Narodni.net. Božić i slavljenje Božića u Hrvatskoj i susjednoj BiH, Dostupno na: http://narodni.net/bozic-slavljenje-bozi-ca/ (4.5.2018.)

16. Narodni.net. Običaji uz trudnoću, rođenje petrinjskom kraju, Dostupno na: http://narodni.net/obicaji-uz-trudnocu-rode-nje-petrinjskom-kraju/ (26.3.2018.)

17. Narodni.net. Košnja trave i narodne pjesme kosaca, Dostupno na: http://narodni.net/kosnja-trave-narodne-pjesme-kosaca/ (24.3.2018.)

18. Narodni.net. Narodni običaji kosidbe!, Dostupno na: http://narodni.net/narodni-obicaji-kosidbe/ (24.3.2018.)


144

19. Narodni.net. Pečenje rakije. Dostupno na: http://narodni.net/priprema-rakije/ (2.5.2018.)

20. Pokop.hr. Narodna vjerovanja i narodni običaji u Hrvat-skoj, Dostupno na: pokop.hr http://www.pokop.hr/obica-ji/narodna-vjerovanja-i-narodni-obicaji-u-hrvatskoj.aspx (26.3.2018.)

21. Rogić, Viktorija. 2017. Pogrebni običaji u Lici, Dostupno na: http://likaclub.eu/pogrebni-obicaji-lici/ (26.3.2018.)

22. Skoko, Iko. 2012. Sveti Ilija – Zaštitnik Bosne i Hercegovine, Večernji list, Dostupno na: https://www.vecernji.ba/sveti-ili-ja-zastitnik-bosne-i-hercegovine-433510 (7.2.2018.)

23. Sportzdk.ba. 2013. Alojz Renić: Veterani su Čelikovi, vrijeme je da budemo prvaci, Dostupno na: http://www.sportzdk.ba/alojz-renic-veterani-su-celikovi-vrijeme-je-da-budemo-pr-vaci/ (10. 2. 2018.)

24. Stojanović, Dražen. 2017. Tradicionalno tetoviranje Hrva-ta katolika u Bosni, Dostupno: http://www.obnova.com.hr/blog/autori/46-tradicionalno-tetoviranje-hrvata-katoli-ka-u-bosni-i-hercegovini (30.3.2018.)

25. Šušnjara – Sarić, Ružica. Običaji Bosne pri smrti i sprovo-du, Dostupno na: http://narodni.net/obicaji-bosne-pri-smr-ti-sprovodu/ (27.3.2018.)

26. Šušnjara – Sarić, Ružica. Pečenje rakije, Dostupno na: https://www.hasicani.com/obicaji/obicaji-hrvatskog-naroda-u-bo-sanskoj-posavini/pecenje-rakije.html (30.4.2018.).

27. Travnicki.info. 2014. Travnik: koncert klasične glazbe u crkvi sv. Alojza Gonzage, Dostupno na: http://www.travnicki.info/travnik-koncert-klasicne-glazbe-u-crkvi-sv-alojza-gonzage/ (18.2.2018.)

28. Večernji.ba. 2017. Tisućljetna tradicija tetoviranja bosanskih Hrvatica, Dostupno na: https://www.vecernji.hr/vijesti/ti-sucljetna-tradicija-tetoviranja-bosanskih-hrvatica-1158226 (30.30.2018.)


145

29. Večernji.ba 2015. Danas počinje vrijeme došašća, Dostupno na: https://www.vecernji.ba/vijesti/danas-pocinje-vrije-me-dosasca-1040926 (10.3.2018.)


146

Sadržaj

Uvod ................................................................................................ 4

Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije – DOLAC ................. 6

Geografski smještaj ..................................................................... 15

Slimena kroz povijest .................................................................. 16

Slimena u posljednjem ratnom razdoblju ................................ 19

Groblje i kapela svetog Ilije na Slimenima ............................... 20

Sveti Ilija Prorok .......................................................................... 22

Kuga i druge epidemije ............................................................... 24

Travničke migracije stanovništva .............................................. 26

Slimenske obitelji ......................................................................... 28

Osobiti Slimenjani ...................................................................... 32

Slimena: selo hajduka i pobožnih mučenika ........................... 53

Dva pobratima ............................................................................. 54

Istinita priča o hajduku Tunji i njegovom pobratimu............. 55

Bosanski Job ................................................................................. 82

Velika seljačka smotra na Slimenima 1940. godine ................ 95

Etnografski prikazi ...................................................................... 99

Obnova kapele svetog Ilije i uređenje groblja ........................ 123

Literatura .................................................................................... 139

Internet izvori ............................................................................ 142

Zahvala svima koji su potpomogli rekonstrukciju i obnovu kapele i groblja na Slimenima kao i izdavanje monografije: Dva stoljeća Slimena.

Documents

Velimir Bugarin i Ivan Zec Dva stoljeća Slimenazupa-dolac.ba/wp-content/uploads/2018/08/Dva... · starije od svog današnjeg imena za čitavo jedno stoljeće. Franjev-ci su u Docu