Vicki Mackenzie ŠPILJA U SNIJEGU - Ljevak · tibetski budizam. Pretpostavljam da je to čini najstarijom tibetskom budističkom redovnicom u zapadnom svijetu. Ipak, trideset godina

Vicki MackenzieŠPILJA U SNIJEGU

Špilja u snijegu AMEN.indd 1 1/15/16 9:23 AM

z a n a k l a d n i k a

Ivana Ljevak Lebeda

u r e d n i c a

Ana Pojatina


Zagreb, siječanj 2016.

s e n g l e s k o g p r e v e o Petar Softa

Vicki Mackenzie

Špilja u snijegu

Potraga jedne zapadnjakinje za prosvjetljenjem


Naslov izvornika:Vicki MackenzieCAVE IN THE SNOW: A Western Woman's Quest for Enlightenment

Copyright © 1998 by Vicki Mackenzie

All rights reserved.

© za hrvatsko izdanjeNaklada Ljevak d.o.o. 2016.

Karta Lahoula na 9. stranici: Neil Hyslop

Sve fotografije pribavila je Tenzin Palmo;autorica zahvaljuje vlasnicima prava za dopuštenje da koristi njihove fotografijeu ovoj knjizi.

ISBN 978-953-303-869-8 (meki uvez)

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000920872.

ISBN 978-953-303-870-4 (tvrdi uvez)

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000920873.


Mojoj majci, Rene Mackenzie (1919. – 1998.), prvoj duhovnoj ženi u mom životu; s dubokom zahvalnošću za njezinu

postojanu ljubav, mudrost i podršku.



SADRŽAJ

Karta Lahoula 9

1. Susret 11 2. Krivo mjesto 19 3. Svitanje – pronalaženje puta 32 4. Prvi korak 48 5. Guru 59 6. Strah od ženskog 71 7. Lahoul 88 8. Špilja 102 9. Suočavanje sa smrću 124 10. Yogini 141 11. Ženski put 157 12. Izlazak 172 13. Vizija 189 14. Učiteljica 201 15. Izazovi 216 16. Je li špilja neophodna? 232 17. Sada 246

Bibliografija 255Zahvale 257Bilješka autorice 259Bilješka o autorici 261





11

1.

Susret

P risjećam se: začuđujuće je bilo mjesto gdje sam je srela. Vrijeme – sredina ljeta, mjesto – Pomaja, gradić

ugnijež đen među čarobnim brežuljcima Toskane, na uru udaljen od Pise. Kasnoposlijepodnevni zrak odiše okusom suhe jare i mirisom borovine. Negdašnja velebna građevina zemljane boje zidova, s visokim lučno zaobljenim vra tima i obrambenim krovnim tornjićima kao na zamku, svjet luca na kolovoškom suncu, tišina sieste napuknuta cvrčanjem cvrčaka. Za nekoliko sati, spuštanjem večeri, obližnji bi gradić trebao oživjeti. Pootvarat će se dućančići s neobičnim iz borom salama, keksića i sandala, a starci će se sastati na trgu da pretresu događaje iz okruga i poslovanje mjesne komunističke partije. Ovaj privlačni vrtlog senzualnosti Italije, gdje se čini da su se sve stvari urotile samo kako bi čula ispunile užitkom, nije mogao biti žešće suprotstavljen svijetu iz kojega je ona došla. Kad sam je prvi put vidjela, stajala je u hladu malog šumarka, blizu kuće u kojoj smo odsjeli – naizgled krhka žena ranih srednjih godina, svijetle puti i zaobljenih leđa. Odjevena je u kestenjastozlatnu halju zaređene budističke redovnice i kratko ošišana na tradicionalni način. Okružena je skupinom žena. Razgovor je živahan, a atmosfera prisna, osjeti se to na prvi pogled. Bio je to čaroban prizor, no uobičajen na mjesec dana dugom budističkom tečaju me ditacije.


12

Š P I L J A U S N I J E G U

Nas pedesetak iz svih krajeva svijeta okupili smo se tamo kako bismo prisustvovali tom tečaju. Otkako sam 1976. nabasala na lame iz Nepala i otkrila svo bogatstvo nji hove poruke, takva su mi okupljanja omilila i postala redoviti dio moga života. Živi razgovori poput ovoga ko jem sam prisustvovala, dobro su mi došla promjena, od mor od dugih sati zamornoga nepomičnog sjedenja prekriženih nogu, dok smo slušali Buddhine riječi ili meditirali. Kasno te noći, večerali smo pod zvijezdama. Dok sam velike komade kruha umakala u maslinovo ulje, čovjek pokraj mene ponovno mi je skrenuo pažnju na tu ženu. Sjedila je za stolom okružena ljudima i zaokupljena živim razgovorom. Rekao mi je: „To je Tenzin Palmo, Engleskinja koja je provela dvanaest godina meditirajući u špilji na više od 4000 metara nadmorske visine u Himalaji. Većinu tog vremena bila je potpuno sama. Tek je nedavno izašla.“ Sada sam se zainteresirala. Tijekom godina sam se načitala o takvim osobama – velikim yoginima iz Tibeta, Indije i Kine koji su se odrekli sveg svjetovnog komfora kako bi odlutali u neku zabačenu špilju i posvetili se dubokoj meditaciji, godinama i godinama. Njihova tijela postaju užasno mršava, kosa slijepljena i duga do struka. To su oni istinski duhovnjaci, virtuozi na najtežem i najosamljenijem od svih putova. Potpuno sami, prepušteni su hirovima okrutne prirode: olujama koje zavijaju i bijesnim mećavama, smrzavaju se odjeveni samo u jednostavne halje ili pohabani komad tkanine. Suočavaju se s divljim životinjama i bandama pljačkaša koji ih često, bez obzira na njihovu svetost, nasmrt prebiju i ostave da umru. Ali to je sve ništa u usporedbi s onim što ih čeka u zakutcima njihova vlastitog uma. Ondje, lišeni svih razonoda svakodnevnog života koje odvlače pažnju, isplivaju demoni koji vrebaju ispod površine i – počinju


13

S U S R E T

se podsmjehivati. Bijes, strah, žudnju, pogotovo požudu – sve njih treba nadvladati na putu do pobjede. Ipak, oni ne odustaju. Ono čemu teže najsjajnije je od svih blaga – prosvjetljenje, širom otvoren um koji obuhvaća univerzalnu stvarnost, stanje u kojem se spoznaje nespoznatljivo, ni manje ni više nego sveznanje. A uz njega i uzvišena sreća i nepojmljivi spokoj. To je najviši stupanj spoznaje koji čo vječanstvo može postići. O tome sam čitala. Nikad nisam mislila da ću doista upo znati nekoga takvog, no ovdje u Pomaji, usred Italije, nalazi se osoba naizgled izronila iz mita i legende. Sjedi tako bezbrižno među nama kao da nije učinila ništa značajnije negoli sišla s autobusa na povratku iz kupovine. Osim toga, nije riječ o istočnjačkom yoginu, kakve nalazimo u pričama, nego o suvremenoj zapadnjakinji. A povrh svega, o ženi. Um mi je brujao bezbrojnim pitanjima. Što je natjera lo jednu suvremenu Engleskinju na život u vlažnoj, mračnoj špilji usred planine poput kakvoga suvremenog pračo vjeka? Kako je preživjela ekstremnu studen? Kako je pribavljala hranu, prala se, spavala, telefonirala? Kako je svih tih godina mogla živjeti bez ljudske topline? Što je s time dobila? Još čudnije, kako je izdržala tu silnu tišinu i samoću i izašla ovako brbljava poput žene na zabavi? No tu moju početnu znatiželju slijedilo je iskreno divljenje i strahopoštovanje. Ova žena osmjelila se krenuti putem na koji se ja nikad ne bih usudila stupiti. Njezina žeđ za spoznajom, za razliku od moje, gurnula ju je daleko izvan sigurnosti četverotjednog meditacijskog tečaja nakon kojeg slijedi brz povratak svakodnevnom životu. Prema mom bijednom, malenom iskustvu, čak i kratko duhovno povlačenje neizmjerno je teško; svodi se na bes krajno ponavljanje istih molitvi, istih mantri, istih vizualizacija, istih meditacija – danima. Dan za danom sjedim na istom jastučiću u istom


14


položaju, gledam iste ljude na istome mjestu. Za nekoga tko je izložen stalnim podražajima i brzim promjenama suvremenog života ta je dosada strahovito bolna. Ali, samo maleni titraj svijesti i neuobičajeni osjećaj dubokog mira čini sve to vrijednim truda. Najzad, meditacijsko povlačenje ispit je izdržljivosti, hrabrosti i vjere – u krajnji cilj. Sutradan sam je opet vidjela u vrtu, samu, te odlučih iskoristiti priliku i prići joj. Da joj se nakratko pridružim? Bi li joj to smetalo? Nasmiješila mi se širokim osmijehom, a najprodornije plave oči koje sam ikad vidjela zagledale su se u smireno moje. Tu se nalazila smirenost i dobrota, kao i smijeh, no najizrazitija osobina bila je neosporna svjetlost. Ta žena je sjajila. Zapravo, bila je veoma zanimljiva izgleda – oštrih crta lica, dugoga šiljastog nosa i malenih ušiju. Bilo je nešto izrazito androgino u njezinoj pojavi: kao da se osjetljivi muškarac skrivao u toj nenašminkanoj ženi kratke kose. Počele smo čavrljati. Priča mi da sad neizmjerno uži va u Asizu, u malenoj kućici u vrtu jednoga svog prija telja. Osjetila je zov tog mjesta kad se njezino vrijeme u špilji privelo kraju. Činilo joj se to kao prirodno odredište. Saznala sam da se zaredila još 1964., s dvadeset i jednom godinom, puno ranije nego što je itko od nas uopće znao da postoji tibetski budizam. Pretpostavljam da je to čini najstarijom tibetskom budističkom redovnicom u za padnom svijetu. Ipak, trideset godina celibata je dugo vrijeme. Je li ikad svih tih godina poželjela partnera, brak ili djecu? „To bi bila katastrofa. To uopće nije moj put,“ odgovara smijući se na sav glas. Iznenadio me takav glasan smijeh nakon dvanaest godina provedenih u špilji. Pitala sam je što ju je odvelo onamo, u tu špilju. „Moj život bio je poput rijeke, tekao je postojano u jednom smjeru,“ odgovara te nakon kratke šutnje dodaje: „Svrha je života spoznati svoju duhovnu prirodu. A da bi


15

S U S R E T

to postigao, čovjek se mora izdvojiti i vježbati, ubrati plodove tog puta, kako bi imao što pružiti drugima.“ Je li joj išta nedostajalo?, zanimalo me. „Nedostajao mi je moj lama, ništa osim toga. Bila sam jako sretna ondje i imala sam sve što sam htjela,“ rekla je tiho. No nije li odlazak u špilju zapravo bijeg, izbjegavanje kušnji „običnog života“, nastavila sam, navodeći najčešći argument protiv pustinjaštva nas, koji smo zaokupljeni svjetovnim. „Ne, nimalo. U mom umu svjetovni je život bijeg,“ od govara bez oklijevanja. „Kada naiđeš na teškoću, mo žeš upa liti televiziju, nazvati prijatelja, otići van na kavu. U špi lji, s druge strane, nemaš se kome obratiti osim samoj sebi. Kada se pojave problemi i postane teško, nemaš izbora nego suočiti se s njima i rješavati ih. U špilji se suočavaš sa svojom iskonskom prirodom, te moraš otkriti kako s njom surađivati i kako se s njom nositi,“ kaže. Njezina je logika nepobitna. Bio je to nezaboravan susret. Tenzin Palmo je, kao što sam već i ranije vidjela, izvanredno otvorena i susretljiva. Uz to je razgovorljiva i rječita, oštra i prodorna uma. Također, čvrsto stoji s obje noge na zemlji, što odmah ruši bilo kakve klišeizirane predodžbe o njoj kao „nesabranoj meditantici“. A iza njezine živahnosti nalazi se duboki spokoj, neizmjeran unutarnji mir, kao da je ništa ne može i neće omesti, ma kako razorno bilo. Sve u svemu, zaključila sam, ova je žena posebna pojava. Kada je tečaj završio, nisam mislila da će nam se putevi više ikad susresti. No jednoga dana, nekoliko mjeseci kasnije, u budističkom časopisu naletjela sam na intervju s njom. Na sredini stranice, zakopana usred teksta, nalazila se jedna kratka rečenica. „Zavjetovala sam se da ću doseći prosvjetljenje u ženskom tijelu – bez obzira koliko života za to bude potrebno,“ rekla je Tenzin Palmo.


16


Zastala sam. Srsi su me podišli od njezinih riječi, jer to što je Tenzin Palmo rekla na usputan, gotovo nemaran način bilo je u najmanju ruku revolucionarno. Ona se za vjetovala da će postati ženski buddha, a žena poput Buddhe (kao ni žena poput Krista i Muhameda) nema baš u izobilju. Naravno, mnogo je priznatih mis ti čar ki i svetica u svim krajevima svijeta, no puni procvat ljudske božanstvenosti bio je, barem posljednjih nekoliko ti suća godina, isključivo muška domena. Žensko je tijelo iz ne kog razloga smatrano neprikladnim ili nedovoljno vrijednim da bi utjelovilo ono najsvetije. Sada je Tenzin Palmo javno objavila da namjerava oboriti tu teoriju. Bila je to odvažna, hrabra izjava. Čak i nesmotrena. Moglo bi ju se lako shvatiti kao razmetljivost ili pustu želju da nije bila riječ o Tenzin Palmo, ženi uronjenoj u meditaciju, poznatoj po usrdnoj ustrajnosti koja ju je dovela do te točke. Ona bi to čak i mogla postići! Ako ne u ovom životu, onda u idućem ili u onome nakon njega. To mi je dalo nadu. Ovdje se nalazilo nešto što sam čekala godinama. Od samog početka moje potrage u budizmu, govorili su mi da svi sadržimo sjeme potpunog buđenja, muškarci i žene podjednako. To je pravo koje smo stekli rođenjem, naše prirodno nasljeđe, rekoše lame sa svojih visokih brokatnih prijestolja. Buđenje blista u nama poput neizmjerno vrijednog bisera, a mi ga samo trebamo otkriti. Odgovornost je na nama, samo na nama. O, kako je ta filozofija privukla neovisnu ženu koja se sama probijala u svijetu! Potrebni su životi i životi marljivosti i truda – rekoše lame, no otisnemo li se na taj put, ta sjajna nagrada je naša, prije ili kasnije. Tako je barem bilo u teoriji. Međutim, u stvarnosti je primjera ženske duhovne izvrsnosti izrazito malo. Da, postoje brojni ženski buddhe na slikama i u kipovima – oni slave ideal ženske božanstvenosti u svim njezinim


17

S U S R E T

raz novrsnim i divnim oblicima. Na zidovima hramova i u samostanskim vrtovima mogu se naći predmeti vrijedni štovanja i molitve. Neki su prekrasni, neki odišu spokojem, drugi su, pak, moćni ili otvoreno erotični. No gdje su živi primjeri? Što sam više tragala, to je manje toga ukazivalo na to da žene išta postižu u duhovnim krugovima. Lame koji su nas podučavali bili su muškarci; dalaj lame (svih četrnaest) bili su muškarci; nositelji moćnih loza koji su predstavljali punu težinu čitave tradicije bili su muškarci; cijenjeni tulkui – priznate reinkarnacije lama, bili su muškarci; veliki skupovi redovnika kojima su vrvili hodnici hramova i duhovnih škola bili su muškarci; niz gurua koji su došli na Zapad kako bi nadahnuli nove revne tragaoce bili su muškarci. Gdje su žene u svemu tome? Budimo pošteni, nije samo tibetski budizam tako natopljen testosteronom, nego i budizam iz Japana, Tajlanda, Šri Lanke, Burme – zapravo iz svih istočnih zemalja, uz moguću iznimku Tajvana. Čak ni moja religija, kršćanstvo, sa svojim stalnim isticanjem muškoga Boga i izraženim strahom od ženskoga svećenstva, nije ništa bolja. Gdje su ženski gurui koje bismo mi žene mogle slijediti? Kako zapravo izgleda ženska duhovnost? Nemamo pojma. Činjenica jest: unatoč Buddhinu obećanju da se svi možemo uspeti duhovnim evolucijskim ljestvama i doći do prosvjetljenja, nije bilo dokaza da to mogu i žene. Za učenice koje su sjedile uz lamina stopala, iskreno pokušavajući slijediti put, to je, u najmanju ruku, obeshrabrujuće. O, kako nam je potrebna nada da nemoguće može postati moguće! Koliko očajnički žene trebaju junakinju koja bi im pokazala put. Krajnje je vrijeme. U dvadesetom stoljeću bili smo svjedoci stalnoj i nesmiljenoj emancipaciji žena u svim sferama života, osim u religiji. No sad, u novom mileniju, čini se da je posljednji val ženske emancipacije spreman početi. Dogodi li se to, bit će to onaj naj


18


značajniji val. Vrhunac ženskog oslobođenja sigurno bi bio ženski buddha, sveznajuće biće. Tenzin Palmo postigla je nešto izvanredno meditirajući dvanaest godina u himalajskoj špilji, no uzme li se u obzir njezina ple menita namjera, to poprima dimenziju univerzalnog pot hvata. Odlučila sam je ponovno potražiti. Odjednom je bilo toliko toga što je trebalo saznati. Tko je ona zapravo, odakle potječe, što je naučila u toj špilji, što ju je potaknulo na zavjet da će postići prosvjetljenje u ženskom tijelu – i bi li pristala biti temom knjige? Pristala je nevoljko, vrlo nevoljko, a i tada samo zato što bi to nadahnulo druge žene i pomoglo njezinu trenutačnom projektu pomaganja samoostvarenja žena. I tako sam je sljedeće godine pratila u Singapur, London, Seattle, Kaliforniju i Indiju, gdje je vodila bitno drukčiji život. Malopomalo posložila sam dijelove njezina izvanrednog, ali po nekima i neprirodnog života. Razgovarala sam s ljudima koji su je poznavali i posjetila mjesta bitna u njezinu životu. Uz velike napore pronašla sam i njezinu špilju; popela sam se na tu visinu s prorijeđenim zrakom i vidjela svojim očima njezino prebivalište. Iznova sam bila zadivljena njezinim postignućem. Ovo je, dakle, priča o Tenzin Palmo – priča o jednoj ženi u potrazi za prosvjetljenjem.


Documents

Vicki Mackenzie ŠPILJA U SNIJEGU - Ljevak · tibetski budizam. Pretpostavljam da je to čini najstarijom tibetskom budističkom redovnicom u zapadnom svijetu. Ipak, trideset godina