1
Vidjeli smo šišmiše i rupe koje izgledaju kao da su pune krvi Vila Rebar, koju je za sebe i obitelj dao izgra- diti Ante Pavelić, danas je samo ruina. Do 1968. služila je kao restoran i hotel. Onda ju je zapalio bivši konobar i piroman. Od tada do danas nije ob- navljana, a tuneli kojima je spojena služe samo za vježbe vatrogascima. Jedva vidljive freske unutra, stari patuljak na stubištu i neobična fasada jedini su znakovi da je kuća u Vlaškoj 5 jedin- stvena. Stanari znaju da je u toj kući zasjedala prva masonska loža u Zagrebu. Kuća graniči s dvorištem katedrale. Inicijator gradnje bolnice Brestovac na Sljemenu bio je Milivoj Dežman, zagrebački književnik i liječnik. Proradila je 1909. godine, a zatvorili su je 1968. Jedan od prvih pacije- nata bila je Ljerka Šram, glumica i velika ljubav dugogodišnjeg ravnatelja bolnice Dežmana. Golemi bunker iza ciglane na Čr- nomercu služio je ili možda još služi beskućniku kao dom. Zrak je gust, smrdljiv i vlažan. Vide se tragovi i tinejdžera koji su ostavljali potpise na zidovima i žga- rišta logorskih va- tri u prostorijama. Bunker je prljav i pun smeća, kao i puškarnice na Sljemenu (na slici desno), nedaleko od vile Rebar. Net- ko ih koristi kao odlagalište smeća. VILA I TUNELI KOJE JE ZA SEBE I OBITELJ DAO GRADITI PAVELIć RUšEVNA KUćA U CENTRU U KOJOJ SU SE SASTAJALI MASONI IZGRADIO JE BOLNICU ZA SVOJU VELIKU LJUBAV KOJA JE BILA I PRVI PACIJENT? VELIKI MRAčNI BUNKER PUN HRđE I JEZE Pavelićeva vila i tuneli na Sljemenu Brestovac, bolnica za tuberkulozu Njemački bunker na črnomercu Kuća prve masonske lože Nastavlja se U metalnom okviru nema madraca, ispod kreveta nema čak ni tla. Zjapi rupa puna crvene tekućine. Ne znamo ko- liko je duboko i, iskreno, ne želimo ni znati. - Ma crvena je boja od hrđe koja pada sa stropa. To je samo voda – go- vorim kolegi snimatelju Alanu Kovačeviću, uvje- ren da i njemu rupa izgle- da kao da je puna krvi. Hodamo dalje, obilazimo ostale prostorije, svojim svjetiljkama osvjetljava- jući tek djeliće prostora. Što nam je iza leđa, ne znamo. U posljednjoj pro- storiji čeka nas “krevet” od cigli. Beskućnik si je u bunkeru napravio dom - prekrio je cigle kartonom i spavao u kutu zagušlji- ve prostorije bez prozora. Kolega i ja nadamo se da beskućnik neće iznena- da banuti, da nas ne bi smatrao uljezima u svom domu. Kraj kreveta je i krletka, ali nema ptice. - Znaš za što je ovo? - pita me kolega. - To su ti rudari koristili ptice kako bi bili sigurni da se zrak može udisati – objašnja- va mi Alan i sam usput shvaćajući da nije dobar znak što ptice nema u kavezu. Kupimo stvari i izlazimo iz bunkera skrivenog u gustišu iza ciglane na Črnomercu. Ostaci armiranog betona izgledaju kao da je kraj tog bunkera bio još jedan koji se urušio. No nismo sigurni. O povijesti bun- kera nismo uspjeli dozna- ti gotovo ništa. Tek smo od ljudi koji žive u blizini čuli da je riječ o bunkeru koji je njemačka vojska izgradila za Drugog svjet- skog rata. U istom ratu sagrađena je i vila Rebar s tunelskim skloništima u Sljemenu. - Izgradili su je 1942. godine, a njome se koristio Ante Pavelić i njegova obitelj. Tunele su probili kako bi se mogli skriti ili pobjeći. Nakon rata od vile je napravljen ekskluzivni hotel i restoran, no sve je izgorjelo 1968. godine. Navodno je bivši konobar zapalio vilu, a navodno je zapalio i još dva resto- rana na Sljemenu. Bio je piroman – priča nam Branimir Špoljarić, autor knjige “Stari Zagreb od vugla do vugla”. Mi smo se, naravno, popeli na Sljeme i pronašli ostatke Pavelićeve vile i tunela. Vila je bila golema. Špoljarić je ispričao kako je bila pokrivena zelenim crijepom. Prizemljem dominiraju lukovi. No od vile su ostale tek ruine. - Prava je šteta što ju se ne obnovi i stavi u neku funkciju – kaže Špoljarić. Iz vile su dva ulaza vodila u tunele, jedan iz prizemlja, a drugi s kata. Uzeli smo svjetiljke i ušli u mrkli mrak. Nismo znali koliko je dug ni gdje ćemo izaći, i postoji li uopće drugi izlaz. Na polovici tunela, na ulazu u jednu prostoriju, opet smo sreli šišmiša, ali on se nas preplašio više nego mi njega. Putem smo morali obilaziti limene bačve koje su izazivale najviše straha. Nismo znali skladišti li netko ilegalno opasni ot- pad i je li sigurno disati. Kasnije smo doznali da su bačve najvjerojat- nije donijeli vatrogasci koji tunele koriste kao poligon za vježbe. Ubrzo smo došli do drugog tunela koji se spajao s ovim. Skrenuli smo lijevo i nakon kratkog hodanja došli do izlaza u slje- menskoj šumi. Vratili smo se do mjesta gdje su se račvali putevi i krenuli prema drugom izlazu. Taj nas je put vodio na kat vile Rebar. Ostalo nam je još samo prohodati do suprotne strane tunela. Ubrzo smo izišli u sljemensku šikaru. Pogledali smo prema gore i vidjeli čovjeka kako hoda. Tunel je prolazio ispod makadamske ceste. Še- tači ga ne mogu vidjeti, pa prolaznik nije vidio ni nas. Iako je bio udaljen samo metar i pol.

Vidjeli smo šišmiše i rupe koje izgledaju kao da su …...li uopće drugi izlaz. Na polovici tunela, na ulazu u jednu prostoriju, opet smo sreli šišmiša, ali on se nas preplašio

  • Upload
    others

  • View
    7

  • Download
    0

Embed Size (px)

Citation preview

Vidjeli smo šišmiše i rupe koje izgledaju kao da su pune krvi

Vila Rebar, koju je za sebe i obitelj dao izgra-diti Ante Pavelić, danas je samo ruina. Do 1968. služila je kao restoran i hotel. Onda ju je zapalio bivši konobar i piroman. Od tada do danas nije ob-navljana, a tuneli kojima je spojena služe samo za vježbe vatrogascima.

Jedva vidljive freske unutra, stari patuljak na stubištu i neobična fasada jedini su znakovi da je kuća u Vlaškoj 5 jedin-stvena. Stanari znaju da je u toj kući zasjedala prva masonska loža u Zagrebu. Kuća graniči s dvorištem katedrale.

Inicijator gradnje bolnice Brestovac na Sljemenu bio je Milivoj Dežman, zagrebački književnik i liječnik. Proradila je 1909. godine, a zatvorili su je 1968. Jedan od prvih pacije-nata bila je Ljerka Šram, glumica i velika ljubav dugogodišnjeg ravnatelja bolnice Dežmana.

Golemi bunker iza ciglane na Čr-nomercu služio je ili možda još služi beskućniku kao dom. Zrak je gust, smrdljiv i vlažan. Vide se tragovi i tinejdžera koji su ostavljali potpise na zidovima i žga-rišta logorskih va-tri u prostorijama. Bunker je prljav i pun smeća, kao i puškarnice na Sljemenu (na slici desno), nedaleko od vile Rebar. Net-ko ih koristi kao odlagalište smeća.

Vila i tuneli koje je za sebe i obitelj dao graditi paVelić

rušeVna kuća u centru u kojoj su se sastajali masoni

izgradio je bolnicu za sVoju Veliku ljubaV koja je bila i prVi pacijent?

Veliki mračni bunker pun hrđe i jeze pavelićeva vila i tuneli na sljemenu

brestovac, bolnica za tuberkulozu

njemački

bunker na

črnomercu

kuća prve

masonske lože

nastavlja se

u metalnom okviru nema madraca, ispod kreveta nema čak ni tla. Zjapi rupa puna crvene tekućine. Ne znamo ko-liko je duboko i, iskreno, ne želimo ni znati. - Ma crvena je boja od hrđe koja pada sa stropa. To je samo voda – go-vorim kolegi snimatelju Alanu Kovačeviću, uvje-ren da i njemu rupa izgle-da kao da je puna krvi.

Hodamo dalje, obilazimo ostale prostorije, svojim svjetiljkama osvjetljava-jući tek djeliće prostora. Što nam je iza leđa, ne znamo. U posljednjoj pro-storiji čeka nas “krevet” od cigli. Beskućnik si je u bunkeru napravio dom - prekrio je cigle kartonom i spavao u kutu zagušlji-ve prostorije bez prozora. Kolega i ja nadamo se da beskućnik neće iznena-

da banuti, da nas ne bi smatrao uljezima u svom domu. Kraj kreveta je i krletka, ali nema ptice. - Znaš za što je ovo? - pita me kolega. - To su ti rudari koristili ptice kako bi bili sigurni da se zrak može udisati – objašnja-va mi Alan i sam usput shvaćajući da nije dobar znak što ptice nema u kavezu. Kupimo stvari i izlazimo iz bunkera

skrivenog u gustišu iza ciglane na Črnomercu. Ostaci armiranog betona izgledaju kao da je kraj tog bunkera bio još jedan koji se urušio. No nismo sigurni. O povijesti bun-kera nismo uspjeli dozna-ti gotovo ništa. Tek smo od ljudi koji žive u blizini čuli da je riječ o bunkeru koji je njemačka vojska izgradila za Drugog svjet-skog rata.

u istom ratu sagrađena je i vila Rebar s tunelskim skloništima u Sljemenu. - Izgradili su je 1942. godine, a njome se koristio Ante Pavelić i njegova obitelj. Tunele su probili kako bi se mogli skriti ili pobjeći. Nakon rata od vile je napravljen ekskluzivni hotel i restoran, no sve je izgorjelo 1968. godine. Navodno je bivši konobar

zapalio vilu, a navodno je zapalio i još dva resto-rana na Sljemenu. Bio je piroman – priča nam Branimir Špoljarić, autor knjige “Stari Zagreb od vugla do vugla”. Mi smo se, naravno, popeli na Sljeme i pronašli ostatke Pavelićeve vile i tunela. Vila je bila golema. Špoljarić je ispričao kako je bila pokrivena zelenim crijepom. Prizemljem

dominiraju lukovi. No od vile su ostale tek ruine. - Prava je šteta što ju se ne obnovi i stavi u neku funkciju – kaže Špoljarić. Iz vile su dva ulaza vodila u tunele, jedan iz prizemlja, a drugi s kata. Uzeli smo svjetiljke i ušli u mrkli mrak. Nismo znali koliko je dug ni gdje ćemo izaći, i postoji li uopće drugi izlaz. Na polovici tunela, na ulazu

u jednu prostoriju, opet smo sreli šišmiša, ali on se nas preplašio više nego mi njega. Putem smo morali obilaziti limene bačve koje su izazivale najviše straha. Nismo znali skladišti li netko ilegalno opasni ot-pad i je li sigurno disati. Kasnije smo doznali da su bačve najvjerojat-nije donijeli vatrogasci koji tunele koriste kao

poligon za vježbe. Ubrzo smo došli do drugog tunela koji se spajao s ovim.skrenuli smo lijevo i nakon kratkog hodanja došli do izlaza u slje-menskoj šumi. Vratili smo se do mjesta gdje su se račvali putevi i krenuli prema drugom izlazu. Taj nas je put vodio na kat vile Rebar. Ostalo nam je još samo

prohodati do suprotne strane tunela. Ubrzo smo izišli u sljemensku šikaru. Pogledali smo prema gore i vidjeli čovjeka kako hoda. Tunel je prolazio ispod makadamske ceste. Še-tači ga ne mogu vidjeti, pa prolaznik nije vidio ni nas. Iako je bio udaljen samo metar i pol.