vjesnik br. 102 - Dominikanci3 RADOST U BO@I]NOM DARU UVODNIK Draga bra}o, Sveti Vinko Fererski (ro|. 1346.), u djelcu Duho-vni `ivot pi{e da “treba pozorno razmi{ljati o Isusu u

VJESNIK HRVATSKE DOMINIKANSKE PROVINCIJENAVJE[TENJA BLA@ENE DJEVICE MARIJE

XLV (2009.) 102

ZAGREBPROSINAC 2009.

3

RADOST U BO@I]NOM DARUU

VO

DN

IK

Draga bra}o,

Sveti Vinko Fererski (ro|. 1346.), u djelcu Duho-vni ̀ ivot pi{e da “treba pozorno razmi{ljati o Isusu u njegovu utjelovljenju, u njegovoj Muci i u drugim otajstvima te o ìvotu apostola i prve bra}e na{ega Reda, poti~u}i nas u ̀ elji da ih nasljedujemo”. Na la-ze}i se u Do{a{}u na{e se misli usredoto~uju na otajstvo Utjelovljenja. Istodobno na deveto godi{-njem hodo~a{}enju prema jubileju 800. obljetnice potvrde Reda razmi{ljamo o ìvotu sv. Dominika i prve bra}e.

“I evo vam znaka: na}i }ete novoro|en~e povi-jeno gdje leì u jaslama.” Tim se rije~ima an|eli obra}aju pastirima. A pastiri, pou~ljivi i znatièljni, reko{e: “Hajdemo dakle do Betlehema. Pogledajmo {to se to dogodilo, doga|aj koji nam obznani Go-spodin.” I dok sami ~inimo isti korak, {to vidimo? Mno{tvo ljudi, èna i djece okuplja se oko jaslica, sje}aju}i se Isusova ro|enja u Betlehemu. Ljudi se okupljaju kako bi slu{ali rije~ Bo`ju. Na misama se radosno pri~e{}uju, hrane tijelom Isusa Krista ~ije se ro|enje slavi.

No, dubljim pogledom uo~avamo mu{karce i ène koji se potpuno daju u slu`bu drugih, u slu`bu siroma{nih, gladnih, odba~enih, prezrenih, u za{titu temeljnih ljudskih prava. Uo~avamo mu{karce i ̀ ene koji svoju radost dijele s drugima, koji s patnicima dijele radosti i boli, àlost, tjeskobe i nadu. Izabrali su takav ìvot zbog Onoga koji s neba si|e k nama, utjelovio se, da bi s nama ìvio, da bi s nama podi-jelio ìvot, smrt, na{e pote{ko}e, nade, traènje Boga.

Bog nas je obdario svo-jom prisutno{}u: uz nas je, nama sasvim blizu, s nama kora~a na{im putovima, na{ je suputnik. Bog nas je obdario svojom nazo~ -no{}u i dao nam najve}i dar, dar svoga Sina, {to us-koro i slavimo. A sam Sin se predao, dao svoj ìvot iz ljubavi da nas spasi i u sa kramentima nastavlja nam davati svoga Duha, svoju snagu. Bog je vjeran u svojim darovima, uvijek daruje obilato.

I za na{u Provinciju, bra}o, ova godina ispunjena je Bo`jim darovima. Vrlo zna~ajan dar je zavr{etak izgradnje i blagoslov samostana u Splitu, u koji su uz bra}u uselili i na{i sjemeni{tarci, a uskoro }e i novi postulanti. Dar su nam sjemeni{tarci, postu-lanti i novaci. To isti~e provincijska skup{tina: “Nova zvanja koja primamo u Red dar su {to ga daje Gospodin, a na nama je da ih s ljubavlju prima-mo takve kakvi jesu i da im odgovorno prenosimo sve bogatstvo evan|eoske poruke i dominikanske karizme” (Akti Bol 2008, br. 33).

I na{e zajednice primaju raznovrsne milosti i da-rove. O tome svjedo~i i ovaj broj Vjesnika provin-cije, donose}i izvje{}a iz ̀ ivota zajednica. Nekoliko bra}e dobilo je i pojedina~no nagrade i darove. Zahvaljujem im na predanom radu.

No, nismo samo puki primatelji Bo`jih darova, nego smo i djelitelji tih darova, {to potvr|uje pri-sutnost na{ih zajednica i vrlo raznoliko djelovanje bra}e. Bra}a studiraju, propovijedaju, pou~avaju,

VJESNIK HRVATSKE DOMINIKANSKE PROVINCIJE

4

mole, nastupaju u medijima, pi{u vrijedne ~lanke i knjige. Kad se Kristov u~enik bavi intelektualnim prou~avanjem on se u kona~nici nastoji disponirati da bi vidio Boga te da u tome pomogne svome bli`-nje mu prema slu`bi koju ima u Crkvi i u dru{tvu. “Nu`no je da propovjednici imaju slobodnoga vre-mena, ne samo zbog propovijedanja, nego i zbog studija, jer znanje ne stje~u nadahnu}em poput apos-tola ve} neprestanim u~enjem”, podsje}a sv. Toma Akvinski.

Ove godine Hrvatska katoli~ka misija u Ham-burgu sve~ano slavi 40. obljetnicu osnutka. Sje}amo se bra}e koja su 1969. godine zapo~ela pastoralnu skrb za Hrvate na Sjeveru Njema~ke, u Hamburgu i u Hannoveru te ju nastavili sve do danas. êtrde-set je godina tako|er kako na{a bra}a Karlo ]avar i Pavao Lasi} djeluju u misijama u Boliviji. êtrdeset godina djeluju VIS “Dominik” i VIS “Veritas” u sa-mostanima u Splitu i Dubrovniku. Deset godina je od pokretanja web stranice Provincije (www.domi-nikanci.hr) i biljeì veliku posje}enost, zahvaljuju}i zauzetosti njezina urednika.

U sklopu priprave za na{ jubilej imali smo ove godine tematski poticaj u “Dominiku – propovjed-niku milosti”. Sestra Cecilija Cesarini svjedo~i da je Dominik “bio uvijek nasmijan i radostan, osim ako ga nije ganulo suosje}anje s patnjom bli`njega”. Lje-pota, sjaj i radost njegova lica bile su odraz du{e zahva}ene ljepotom, ljubavlju i rado{}u boànske istine i ljubavi. Istina i ljubav saìmaju ~itavo Do-minikovo bi}e. Svjedoci govore o Dominikovoj ra-dosti, mogao se je radovati i suosje}ati s drugim – stoga su ga svi i voljeli. Zahva}en boànskom ljuba-vlju, izgarao je od ljubavi za spasom du{a.

Godina 2010. poti~e nas na promi{ljanje pos-lanja propovijedanja: “A kako propovijedati bez poslanja” (Rim 10,15). Prema Op}oj skup{tini Reda: “Propovjedni~ko djelovanje Reda obiljeèno je odre|enim uvjerenjima: promid`ba slobode, traènje istine, dijalo{ki stav, pouzdanje u razum, pozornost na ~ovje{tvo svakoga, nada u zajedni{tvo, po{tivanje sva~ijeg traganja za istinom” (Bogota 2007., br. 78). Red slavi 500. godina od osnutka prve zajednice u

Americi (1510.), uz koju se tradicionalno veè po-~etak moderne ere ljudskih prava, zbog sna`ne propo vijedi u drugu nedjelju Do{a{}a 1511. godine, u privremenoj crkvi na otoku Hispaniola, u dana{njoj Dominikanskoj Republici. Stigav{i ubrzo nakon Kolumba, dominikanci su bili “duboko {okirani bru-talnim porobljavanjem domoroda~kog stanovni{tva i usuglasili su se da u svojoj propovijedi te nedjelje, Antonio Montesinos treba suo~iti {panjolske os-vaja~e s njihovim grijehom. Tvrdio je da govori Kris-tovim glasom: “Taj glas kaè da ste svi u smrtnom grijehu i da }ete ̀ ivjeti i umrijeti u njemu zbog okru-tnosti i tiranije kojom iskori{tavate ove nevine ljude. Recite mi, kojim pravom, po kojoj pravdi drìte ove Indijance u takvom okrutnom i stra{nom ropstvu? Kojom ste vla{}u objavili takav odvratan rat protiv tih ljudi, koji su ìvjeli u svojim zemljama tako tiho i mirno, gdje ste ih toliko pobili ne~uvenim zatiran-jem? Nisu li oni ljudska bi}a? Nemaju li razumsku du{u? Zar ih niste du`ni ljubiti kao same sebe? Zar to ne razumijete? Moète li to shvatiti?” To je otvo-rilo put k novom razumijevanju ljudskih bi}a kao nositelja neotu|ivih prava, bez obzira bili oni kr{}ani ili ne.”1

Dok ovih blagdanskih dana ljudi me|usobno dijele svoju radost izmjenjuju}i darove, okupljaju}i se u zajedni{tvu, odjekuje poruka radosti cijelome svijetu: “Slava Bogu na visini a na zemlji mir ljudi-ma.” Isus, Rije~ Bo`ja, postao je ~ovjekom, Bo`ja svjetlost svijetli u na{oj tami kako bismo i mi sami postali sinovi svjetla. U tom daru Boì}a pronalazi-mo radost za navije{tanje Radosne vijesti svim lju-dima!

brat Anto Gavri}, OPprovincijal

1 Timothy Radcliffe, Za{to biti kr{}anin?, Zagreb: Naklad-ni zavod Globus – Dominikanska naklada Istina, 2009, str. 175.

5

FRATRES ORDINIS PRÆDICATORUMCURIA GENERALITIA

Pismo bra}i Reda propovjednika

“Svi ste vi bra}a”

(Mt 23, 8)

Draga bra}o, suradnici Bo`ji u Kristovu evan|elju (usp. 1 Sol 3, 2),

Prije okon~anja mandata koji ste mi povjerili, èlio bih promi{ljati jedan bitni vid na{eg poziva: bra}a smo. Obra}aju}i se ovim pismom posebice bra}i, znam da }e ove stranice ~itati moje kontem-plativne sestre, redovnice i laici dominikanske obi-telji primjenjuju}i ih na svoj ìvot i poslanje.

Priznajem da sam u po~etku, dok sam razmi{ljao o ideji ove propovijedi, bio u ku{nji pobje}i u su-protnom smjeru poput novog Jone. No, promi {-ljaju}i odre|ene providnosne vidove svoga ìvota, osobito sve one godine u kontaktu s tolikom bra}om i sestrama iz cijeloga svijeta, odlu~io sam vam pisa-ti i podijeliti s vama svoje iskustvo. Naime, odre|ene stranice ̀ ivota providonosno su otkale nit mog po-ziva kao brata.

Brat me|u bra}om

Osmo sam dijete iz obitelji od ~etrnaestero dje-ce (13 bra}e i jedna sestra): to je bio, vjerujem, istin-ski uvod u zajedni~ki samostanski ìvot, u ìvot s bra}om, me|u bra}om.

Od 6. do 18. godine poha|ao sam osnovnu i sre-dnju {kolu kod bra}e marijanista u Buenos Airesu u

Rim, 8. kolovoza 2009.

Svetkovina na{eg oca svetog Dominika

Argentini. Toliko sam od njih nau~io! Kod bra}e sam otkrio {to zna~i darivanje sebe, jednostav-nost, ljubav prema Isusu i Mariji, redovni~ko posve}enje i svetost! Osim sje}anja na razrednu u~ionicu, pamtim i druge slike njihova bratskog ìvota u zajed-nici: kad su se druìli s nama u igri, sportu, rekreaciji; njihovo tiho predanje studiju dok su pripremali predavanja; molitvu Krunice uve~er, dok su zajedno hodali u dugoj koloni u prostranom dvori{tu koledà (tad ve} vi{e nije bilo ni buke niti krikova u~enika, na kraju {kolskog dana...).

Kako bih protegnuo u va{e srce ono {to je usi-dreno u mojemu, povjerit }u vam da sam po prvi put osjetio odre|enu èlju za zvanjem upravo tijekom tih godina, kad sam s jedva 10 godina povjerio svojoj majci ~e`nju da budem “jedan od njih”: “Brat” (s velikim “B”!). U to vrijeme dobio sam na dar svoj prvi “ìvot jednog sveca”: Brat Metla – @ivot sv. Martina de Porresa. Taj brat dominikanac tako|er je na odre|eni na~in obiljeìo moje zvanje, a Provid-nost je htjela da samostan novicijata Argentinske dominikanske provincije, u koji sam u{ao u velja~i 1980. god., nosi njegovo ime.

Od osamstoljetnog jubileja utemeljenja prve kontemplativne dominikanske zajednice u Prouil-heu, ìvimo vrijeme plodno nadom, na putu prema proslavi 800 godina otkako je Honorije III. potvrdio Red (22. prosinca 1216.).

I{~itavaju}i povijest svetog Dominika, sje}amo se da su se u oùjku 1206. izaslanici, koje je Inocent

IZ REDA


6

III. pozvao propovijedati na jug Francuske protiv “albigen{kog ili katarskog krivovjerja”, nalazili u Montpellieru, sazvani na koncil s drugim prelatima i biskupima te regije. Dok su se tako savjetovali, primi{e Diega, biskupa grada Osme u Kastilji, koji je bio u prolazu u dru{tvu potpriora njegova kate-dralnog kaptola, Dominika de Guzman. Poznavaju}i ugled kastiljskog biskupa, papini izaslanici poraz-govara{e s njim o najboljem na~inu borbe protiv krivovjerja. Vidjev{i zna~ajnu opremu kojom su se izaslanici razmetali, Diego im predloì apostolsko propovijedanje u evan|eoskom siroma{tvu, sa strogo{}u ìvota, stavljaju}i naglasak na snagu pri-mjera. Diego i Dominik po~eli su provoditi taj na~in ìvota, odbijaju}i svaki vanjski znak mo}i. “Od tada, izvje{}uje Jordan Saski, Dominik se nije vi{e zvao potprior nego brat Dominik.”1

Jednostavno kao brat me|u bra}om nudim ove stranice kao da razmi{ljam naglas. Pozivam vas da pobliè razmi{ljate o “biseru” ili “blagu” Reda, o otkri}u “{irine i duìne, visine i dubine” dominikan-skog bratstva.

Bog je jedan i trojstven (model “obitelji” i “zaje-dnice”), njegov Bitak se o~ituje na raznolik na~in – udioni{tvom – u stvaranju, ne mije{aju}i se ni “ras-ta paju}i se” u egzistenciji stvorenja. Bog se o~ituje u stvaranju, povijesti spasenja, rasporedbi milosti... na razli~ite na~ine, ali sli~ne, analogne!

U Poslanici Hebrejima ~itamo: “Vi{e puta i na vi{e na~ina Bog neko} govora{e ocima po prorocima; kona~no, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi ba{tinikom svega; Njega po kome sazda svje-tove” (1, 1-2). Sin je onaj koji nam objavljuje Oca i u~i nas da ga tako s ljubavlju zovemo, Abba, kao{to ga zove on sam. Sin je onaj koji nas podsje}a: “Svi ste vi bra}a” (Mt 23, 8).

Na putu prema 2016. godini, providnost nas po-ziva da se prisjetimo sljede}e godine temeljnog doga|aja na{e povijesti: 500 godina utemeljenja na{e prve zajednice u Americi, 1510. na otoku Hispanio-la (koji danas dijele Dominikanska Republika i Hai-ti). Nepotrebno je isticati va`nost toga utemeljenja: svi se sje}amo snagu propovijedanja bra}e, ~lanova

1 Usp. Jordan Saski, Knjiìca o po~ecima Reda propovjednika, br. 21, Zagreb: Dominikanska naklada Istina, 2000, str. 25.

te zajednice, pod vodstvom svog priora, brata Petra iz Cordobe.

Na{a bra}a teolozi iz Salamanke trebali su ozbi-ljno promi{ljati o svim izazovima koji su se pojavi-li s evangelizacijom “Novog svijeta”. Na{a bra}a misionari u Americi nazna~ivali su i prokazivali te izazove, a profesori su trebali donijeti jasna na~ela razlu~ivanja. Svi su bili bra}a, jedni i drugi, bez razlike. To dominikansko bratstvo obuhva}alo je istovremeno ne samo one koji su podnosili tla~enje i nasilje (domoroda~ko stanovni{tvo novoga svijeta svedeno na ropstvo) nego i u~enike ili studente bra}e koji su bili profesori u Salamanci.

Ideje Francuske revolucije, koje su toliko utje-cale na ideale neovisnosti ameri~kih naroda, mogu se saèti u dobro poznato geslo: “sloboda, jednakost, bratstvo”. Treba priznati da se, unato~ sna`nom an-tiklerikalnom kontekstu – kako je to izjavio Ivan Pavao II – tu nalazi izri~aj visokih vrednota, osobi-to kr{}anskih vrednota. I to je sasvim logi~no budu}i da je ~itava Europa hranila i oblikovala svoju kultu-ru u apostolskoj vjeri. Iako su ~esto u borbi protiv Crkve, pobornici Francuske revolucije ne mogu za-nijekati svoj dug tome duhu2.

Od 1220. godine Red je nastojao razlikovati smi-sao svog bratskog ìvota i poslanja u novim kultur-nim, povijesnim i zemljopisnim kontekstima svije-ta u stalnom razvoju. Oduvijek su op}e skup{tine nastojale uzeti u obzir puls svijeta, ìvot Reda, promatraju}i razvoj zemalja gdje su bra}a bila nazo~na, misle}i s Crkvom, osje}aju}i u samom srcu Crkve, jer sv. Dominik je èlio svoje djelo in medio Ecclesiae. Ve} su bra}a okupljena na op}oj skup{tini u Parizu 1256. ustvrdila: Quod fratres nostri vocentur fratres praedicatores et non aliis nominibus.3

Posljednjih desetlje}a, nadahnjuju}i se uvijek na crkvenom u~iteljstvu,4 op}e skup{tine su jednako

2 Usp. Ivan Pavao II, Govor u zra~noj luci Tarbes (Francuska), 14. kolovoza 2004; Govor francuskim biskupima u pohodu ad limina, 12. travnja 1997.; i brojni drugi sli~ni tekstovi.

3 “Neka se na{a bra}a zovu bra}a propovjednici i nikakvim drugim imenima”. Usp. Acta Capitulorum Generalium 1256, ed. B. M. Reichert, vol. I (Romae 1898) 81.

4 Nazna~ujem tek najva`nije: Drugi vatikanski koncil: Lumen gentium (1964), VI. poglavlje: Redovnici; Perfectae caritatis (1965); Pavao VI, Evangelica Testificatio (1971); Ivan Pavao II, Redemptionis donum (1984); Vita consecrata (1996); Kon-

7

tako raspravljale i definirale na{ redovni~ki ìvot, na{ bratski ìvot u zajednici.5 Posljednji U~itelji Reda tako|er su nam uputili zna~ajna pisma i poruke vezane za tu temu6.

Nije mi nakana prikazati ovdje sustavno izlaganje o “dominikanskom bratstvu”. Navedeni tekstovi pokazuju razvoj te teme u na{oj povijesti. Ipak, htio bih pitati sebe i vas {to to zna~i biti brat danas, promi{ljaju}i odre|ene vidove na{ega bratstva. To }u u~initi pomo}u “biblijske ikone”, koja }e nam pomo}i moliti, meditirati, promi{ljati i odgovoriti na to pitanje. Stoga vas pozivam da otkrijete neke obrise nutarnjeg krajolika na{eg bratstva, pod vod-stvom posebnog “brata”: Josipa, sina Jakovljeva... sanjara.

*******

JOSIP(Sanjar)

Njegova je pri~a povezana s povije{}u Jakova, njegova oca. Njegova smrt je istodobno epilog po-vijesti patrijarha i uvod u veliku epopeju Izlaska. Ne

gregacija za redovnike i svjetovne institute: Elements essen-tiels (1983), Congregavit nos in unum Christi Amor (1994), Repartir du Christ (2002), Faciem tuam, Domine, requiram (2008).

5 Usp. Acta Capituli Generalis 1977 (Quezon City), Poglav-lje IV: “Na{ redovni~ki ìvot u dana{njem svijetu”, Vjesnik HDP 15/40-41 (1978), str. 13-17; ACG 1980 (Walberberg) Caput IV – De vita nostra religiosa in mundo hodierno, Caput V – De vita communi; ACG 1983 (Rim) Caput XIII – De gubernio vita religiosa; ACG 986 (Avila) Caput VII – De vita religiosa; ACG 1989 (Oakland) Caput II – De vita communi; ACG 1992 (Meksiko), Poglavlje III: O zajedni~kom ìvotu, Vjesnik HDP 29/66-67 (1992), str. 10-13; ACG 1995 (Ca-laruega) Caput III – De Vita communi fraterna; ACG 1998 (Bolonja) Caput III – De formatione et vita communi; Akti Op}e skup{tine (Providence 2001), Poglavlje IV: “O kontem-plativnom ìvotu – o zajedni~kom ìvotu”, Zagreb: HDP, 2002, str. 75-93; ACG 2004 (Krakow) Caput IV – De vita communi; Akti Op}e skup{tine (Bogota 2007), IV. poglavlje: “ê`nja za dominikanskim ìvotom – @ivot bra}e”, Vjesnik HDP 44/100 (2008), str. 64-71.

6 Fr. Vincent De Couesnongle, La dimension contemplative de notre vie dominicaine (1982 – IDI, br. 200); Fr. Damian Byr-ne, Zajedni~ki ìvot, Vjesnik HDP 21/62 (prosinac 1989.), str. 3-9; Fr. Timothy Radcliffe (1997), Dominikanska sloboda i odgovornost. – Prema duhovnosti upravljanja, Vjesnik HDP 35/81 (1998), str. 2-19; Obe}anje ìvota, Vjesnik HDP 35/82 (1998), str. 2-20; T. Radcliffe, Redovnici, jeste li sretni?, Za-greb. Dominikanska naklada Istina, 2001.

spominje se kad se Bog objavljuje ni u formuli “Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev”. U njegovu ìvotu nema spektakularne boànske intervencije; nema bliskog susreta s Bogom kao njegovi preci (Abraham, Izak i Jakov); nema ni nove objave ili potvrde boànskog obe}anja. Ipak, prisutan u svakom doga|aju njegova ̀ ivota, Bog koristi i ljudske grijehe za dobro na{ega “brata”. [tovi{e, kroz Josipov ̀ ivot Bog u tajnosti priprema ro|enje svog izabranog na-roda, narod bra}e, koji }e voditi u slobodu. Nisu li bratstvo i sloboda tako|er temeljna obilje`ja na{ega zvanja?

To znamo i ustanovljujemo svakog dana: grijeh nas odvaja od Boga i suprotstavlja nas Bogu, odvaja nas od na{e bra}e i suprotstavlja nas njima, odvaja nas od stvorenoga svijeta i suprotstavlja nas njemu. U mnogim situacijama u kojima se nalazimo, ta rana ili odijeljenost doseè nevjerojatne razmjere zbog neznanja – sljepo}e – ljudi. Kako se ~ine aktualnima uobraène rije~i osvete i odmazde koje upu}uje La-mek svojim ènama, Adi i Sili: “ôvjeka sam ubio jer me ranio i dijete jer me udarilo. Ako }e Kajin biti osve}en sedmerostruko, Lamek }e sedamdeset i sedam puta!” (Post 4, 23-24).

S povije{}u patrijarha po~inje se uspostavljati sve ono {to je bilo prekinuto, malo-pomalo rane stvaraju oìljke. S Abrahamovom poslu{nom vjerom obna-vlja se odnos s Bogom. Jakov zavr{ava tako da se pomiruje sa svojim bratom Ezavom. Josip, sna`no ìve}i jednostavnost i u svakodnevnoj Bo`joj pri-sutnosti, pomiruje se sa svojom bra}om i zna uspo-staviti velikodu{an odnos s dobrima stvorenoga svijeta na pravedan, pravi~an i mudar na~in. Doista, Josip je ~ovjek pravedan, odan, neiskvaren, sposoban oprostiti, pristupa s pravedno{}u socijalnim i politi~kim pitanjima pravi~nom raspodjelom doba-ra i daju}i hrane svima.

I. JOSIPOVI SNOVI(Na{i snovi)

Josip je nazvan “sanjarom”, premda ~esto poma-lo podrugljivo. îni se da ga bra}a mrze, nastoje ga ignorirati, ~ak ga ni ne pozdravljaju. Josip sanja i pripovijeda svoje snove bra}i, ali oni ga ne razumiju, rugaju mu se i odbacuju ga.


8

Nije nam cilj tuma~iti ili prou~avati svijet snova, rije~ju “snovi” mislimo na na{a nadanja, na{a o~e-kivanja... na{u nadu! Svakodnevni ìvot nas dovodi malo po malo do toga da ne posve}ujemo previ{e pozornosti snovima: op}enito oni su varljivi kao obmana, uzaludni i prolazni! Ipak, slaù}i se s tim na~elom, Knjiga Propovjednika potvr|uje iznimku: “osim ako nisu poslani od Svevi{njega” (34, 1-7).

Svi smo mi u{li u redovni~ki ìvot s du{om pu-nom snova. Pitanja naviru: [to smo u~inili s tim snovima? U {to su se pretvorili? Za{to smo od njih tako lako odustali?

Vratimo se na izvje{}e. Josipova bra}a nisu shva}ala njegove snove i bili su zavidni: on je bio ljubimac svog oca. Za njih su Josipovi snovi prije bili no}ne more. Kao {to je to katkada slu~aj u zaje-dnicama, oni su mo`da predstavljali tek “nadmeta~ku” lekciju. To je op}enito ono {to se doga|a kad bratski odnos ìvimo samo u pojmovima “promocije” ili “ka`njavanja”. Pod tim vidom ~ini se da se nepre-stano brinemo “tko moè biti najve}i”, kao {to se to dogodilo Isusovim apostolima (usp. Lk 9, 46).

Iako je Josip bio o~ev ljubimac, ni Jakov ga nije uspijevao u cijelosti razumjeti. Jer Jakov “~uva{e tu stvar u svom pam}enju”, jednostavno (poput Marije, majke Isusove, kad su je pohodili pastiri nakon ro|enja njezina sina; ili kad je, u pratnji svoga muà Josipa – jo{ jednog ~ovjeka sa snovima i no}nim morama – na{la Isusa u hramu posred zakonozna-naca).

Na{i zajedni~ki sastanci, regionalne, provincijske i op}e skup{tine uvijek su prigoda da se zapitamo i da traìmo odgovore zajedno. Od po~etka povijesti spasenja – nakon prvog grijeha i prvog bratoubojstva – Bog postavlja dva pitanja, Adamu i Kajinu. Svaki od nas i Red u cjelini trebali bismo na njih odgovo-riti u ovom plodnom razdoblju koje nam je darova-no da u njemu ìvimo: “Gdje si?” (Post 3, 9); “Gdje je tvoj brat?” (Post 4, 9).

Red se sprema za slavlje op}e skup{tine.7 Bra}a iz cijeloga svijeta sastat }e se ponovno kako bi od-

7 To }e biti, ako bude volja Bo`ja, 287. op}a skup{tina Reda; usp. Innocentius Taurisano OP, Hierarchia Ordinis Prædicatorum – Prima Pars (Romæ 1916) 18-25; usp. Angelus Walz OP, Compendium Historiæ Ordinis Prædicatorum (Romæ 1958) 699-700.

govorila na ta pitanja. Skup{tinari }e od na{ih zaje-dnica dobiti jednu vrstu “mandata”, sli~nog onom koji je Jakov dao svom sinu ljubimcu: “Hajde vidi kako su ti bra}a i stoka pa mi javi” (Post 37, 14). Malo dezorijentiran poput ve}ine sanjara, Josip je “lutao poljem”. U izvje{}u iz Knjige Postanka, netko je izgleda vratio Josipa u stvarnost upitav{i ga: “[to traì{?”. Josip odgovori: “Traìm bra}u. Moè{ li mi kazati gdje su” (37, 15-16). Ne èle}i prenaprezati tekst, vjerujem da ta dva pitanja daju okvir za dublje razumijevanje ìvota i poziva “sanjara” (ìvot i zvanje koje }e otkriti on sam, godinama kasnije, s vi{e jasno}e, dubine i realizma). Ponavljam, to su pitanja koja postavljamo danas i na koja }e skup{tina poku{ati odgovoriti.

“Njegova bra}a ga opaze izdaleka... i jedan drugom re~e: ’Evo stiè onaj sanjar!’, potom ðvidjet }emo {to }e biti od njegovih snova!’” (Post 37, 19-20).

Redovni~ki ìvot pruà svakome mogu}nost da ispri~a svoje snove drugima, upravo zato jer “drugi su na{a bra}a”! Dijelimo li svoje snove sa svojom bra}om? [to nas sprje~ava u tome?

Poput tolikih drugih redovnika i redovnica, iza-brali smo na~in ìvota koji nas, obuhva}aju}i odre|ena “monasti~ka” ili “redovita” opsluìvanja (usp. KKN 39-40), ne obvezuje nu`no na odre|eni posao, odre|enu zada}u, mjesto, poslanje, itd. Mi smo putnici i hodo~asnici, oni koji prose istinu. Put-nik (slijede}i na~in ìvota apostola) znaju}i da je poslan, zna kamo ide; imaju}i povjerenje u onoga koji ga je poslao, on voli mjesto gdje je poslan. Kad stignemo u samostan i “ne moèmo” ili “ne ̀ elimo” pripovijedati svoje snove svojoj bra}i, riskiramo po-stati lutalice (dezorijentiranima i bez cilja), bjegun-ci (mo`da u potrazi za nekim izvana tko nas slu{a), stranci u prolazu, kao uzvanici u vlastitoj ku}i (iz-gubimo svoje orijentire i ne znamo kako se po-na{ati).

Josip pati jer su ga bra}a odbacila i iako ne shva}a {to ga je zadesilo, malo po malo }e shvatiti da ga Bog nije napustio. Naime, Providnost otajstveno vodi Josipa.

Josip je pastir, kao i njegova bra}a. I mi svi ima-mo isto zvanje: svi smo bra}a propovjednici. Kad se sve radi sli~no, ne cijeni se uvijek kad je netko druga~iji, kad se razlikuje. To je ogroman izazov.

9

@ivimo u vremenu kada se ~ini da bi neki odre|eni “individualisti~ki narcizam” mogao isto tako na sebe navu}i “masku krda”. On se oblikuje od zatvorenih skupina, bandi, klanova, gangstera ili poklonika (navija~i, tifosi, huligani) koji idu dotle da skrupu-lozno kopiraju obi~aje i pona{anja, stvaraju}i nove mitove. Razlike prihva}aju samo kako bi sami sebe odredili i borili se na razne na~ine protiv onih koji “nisu s nama”, kao {to je to u~inio mladi i malo netolerantni apostol Ivan (usp. Lk 9, 49 i 9, 54).

U ìvotu zajednica takvi se stavovi ~esto o~ituju u izri~ajima poput ovih: “ovdje se uvijek ovako ra-dilo”; “ako vam se ovo ne svi|a, moète oti}i”. ûdno je, odnosno paradoksalno, da u ovom vre-menu kad se ~ini da su zvanja rijetka (barem u odre|enim zemljama ili krajevima), dok molimo Gospodina da nam po{alje brojna i sveta zvanja, mi stavljamo svakoga pod mikroskop (jasno je da ne govorim o nu`nom razlu~ivanju zvanja) i zavr{imo time misle}i da bismo bili sretniji da “ovi” nisu do{li k nama sa svojim tovarom pitanja, snova, nadanja i njihovih na~ina “biti brat”.

U tom kontekstu pitam se: Za{to danas èlimo zvanja bra}e propovjednika? Ho}emo li u ovom povijesnom trenutku imati hrabrosti primiti ih kao {to su na{a bra}a primila one koje jo{ ~astimo zbog njihove velike ljubavi prema Bogu i Evan|elju?

II. SNOVI DRUGIH(Snovi na{e bra}e)

Poznata nam je pri~a o Josipu i njegovoj bra}i: oni ga napadaju, prodaju trgovcima.... Me|utim, Gospodin je bio s njime (pomagao mu). Ta se re~enica ponavlja u Josipovu ìvotu kao antifona, kao lita-nije.

Josip je u kona~nici prodan Potifaru, faraonovu slu`beniku. Potifar ubrzo cijeni Josipove kvalitete, imenuje ga nadglednikom, postavlja ga nad svojom ku}om i povjerava mu upravljanje svim njegovim dobrima...

Jao sanjarima koji su imenovani upraviteljima! No, ta etapa pomo}i }e na{emu bratu Josipu da se na neki na~in “prizemlji”, da dotakne zemlju sa

svojim snovima (nisam rekao “prestati sanjati” nego “prizemljiti se”, staviti svoje snove u dodir sa stvarno{}u, da uzmu u obzir realnost, da se utjelo-ve!). S godinama, razli~ite zada}e koje nam se po-vjeravaju u na{im zajednicama i ustanovama pomaù nam malo po malo utjeloviti svoje snove. Svaki sa-stanak bra}e (svaka skup{tina) trebao bi sluìti da se vratimo na ve} postavljeno pitanje: [to smo u~inili sa snovima koje smo donijeli u redovni~ki ìvot? [to smo u~inili s na{om prvotnom ljubavlju? (usp. Otk 2, 4).

No, Josipovo po{tenje nije nagra|eno te je po-novno uhva}en u zamku pomo}u laì. Znamo {to se dogodilo s Potifarovom ènom. Ne}u govoriti o ku{njama koje mogu izroniti kad snovi (po~etna ljubav) postanu mlaki suo~eni s prolaènjem dana, poslovima koji nas okupiraju... svakodnevno{}u svakodnevice! @elio bih se samo zaustaviti na dva vida koji pobliè doti~u aktualno zna~enje na{ega dominikanskog bratstva.

Iznena|en sam, vidjev{i tijekom svojih posjeta provincijama i zajednicama, dokle se – olako – pri-bjegava prokazivanju i optuìvanju, posebice kako bi sudili osobe i njihove nakane. Time se ~esto sluìmo radi opravdavanja samih sebe i distanciranja od pro-blema ili doga|anja. (Nije nam stran tipi~an mehani-zam projiciranja vlastitih tjeskoba na druge).

Dolaze mi na pamet rije~i kojima se u Knjizi Otkrivenja opisuje djelo |avla: “tuìtelj bra}e na{e, koji ih dan i no} optuìva{e pred Bogom na{im” (12, 10). Nasuprot tome Prva Ivanova poslanica tje{i nas i uvijek ohrabruje budu}i da “ako tko i sagrije{i, ima-mo zagovornika kod Oca, Isusa Krista, Pravednika” (2, 1). Koja je na{a “uloga” u odnosu na na{u bra}u: tuìtelji ili branitelji?

Josip se ponovno na{ao u tamnici... Ali Gospodin mu je pomagao i pro{irio na njega svoju dobrotu. Doi-sta, u~inio je da na|e milost u o~ima glavnog tamni~ara, koji mu je povjerio sve zatvorenike. Pre-ma tome “sve {to se ~inilo, ~inilo se za njega”. Glavni tamni~ar nije nadzirao ni{ta {to je njemu povjerio, jer mu je “Gospodin pomagao i ~inio da uspije sve {to poduzme”. îni se da sanjar kona~no napu{ta tu “ulogu” kako bi postao dobar upravitelj. Znamo u ~emu se sastoji dobro upravljanje: dati svakome {to mu je potrebno – ne nu`no ono {to on traì!


10

Sve dovde, Josip nije bio pravedno pla}en. Upoz-nao je mr`nju svoje bra}e; zatim kod Potifara, nje-gova odanost je veoma lo{e nadokna|ena. Ipak, Josip je bio ~ovjek pravedan. Krepost u pravom smi-slu rije~i u Starom zavjetu – pravednost - uzima dimenziju “svetosti”. Zaustavimo se na trenutak na Josipovoj pravednosti.

Poznata su temeljna na~ela prava koja se pripisuju pravniku Ulpijanu8: honeste vivere, alterum non læde-re, suum cuique tribuere (po{teno ìvjeti, drugomu ne na{tetiti, svakomu dati ono {to je njegovo). Oslanjaju}i se na tu klasi~nu rimsku tradiciju, sveti Toma Akvinski potvr|uje da je pravedan onaj koji prakticira pravednost. No, “biti pravedan” ne zna~i djelovati s vremena na vrijeme prema pravednosti, u izoliranim slu~ajevima. Pod krepo{}u pravednosti podrazumijevamo trajnu volju dati svakomu {to je njegovo, {to mu pripada, prema njegovu pravu. Je-dna od glavnih zna~ajki pravednosti je “drugost”: prisutnost “drugoga”. Pravednost uvijek iziskuje odnos s drugim. Ta pravednost “ad alterum” je o~itovanje u pravom smislu rije~i integralne isprav-nosti osobe, koja uklju~uje sve njezine odnose s drugima, do uporabe stvari i odnosa prema samoj sebi. Otud njezino suglasje sa samim zna~enjem rije~i “svetost”.

Brat Jordan Saski pomaè nam to prevesti na jezik i na~in ̀ ivota Reda. U djelu @ivot bra}e (Vitae Fratrum) brat Gerard de Frachet pi{e da je brat Jor-dan, na upit nekog laika koje je pravilo zavjetovao, odgovorio: “Ovo je pravilo bra}e propovjednika: honeste vivere, discere et docere (po{teno ̀ ivjeti, stu-dirati, pou~avati); te tri stvari traìo je David od Go-spodina kad je rekao ðNau~i me dobroti, znanju i disciplini’” (usp. Ps 119, 66).9

No, vratimo se na{emu “sanjaru”. Dok je Josip jo{ uvijek zatvoren, dva su slu`benika egipatskog kralja osu|ena na tamnicu: veliki peharnik i veliki pekar (koji faraonu svakodnevno osiguravaju vino i kruh).

Tijekom iste no}i obojica su sanjala san, a svaki je san imao svoje zna~enje. Vjerojatno je Josip oda-vno prestao sanjati (ili se barem vi{e ne usudi pri-

8 Eneus Domitius Ulpianus († Rim, 228).9 Geraldus de Frachet, Vitae Fratrum (ed. Reichert, MOPH t.

1), II pars, cap. XLV, III. Prema Vulgati, Ps 118.

povijedati svoje snove bilo kome). Iskustva koja je morao proìvjeti dovela su ga do krute stvarnosti: mr`nja bra}e, Potifarova èna, zatvor... sve te laì, optu`be, prokazivanja!

Tijekom vizitacija provincijama i zajednicama te ~itanjem akata skup{tina, zanimljivo je primijetiti kako nam bra}a priop}uju stvarnost koju ìve. Isti-na je da odre|ene situacije izgledaju poput pravih no}nih mora, dok druge prenose prekrasna iskustva zvanja, koja raduju du{u i daju nam da sanjamo o boljoj budu}nosti.

Josip je upravitelj. Iz ~injenice da upravlja “za druge”, vode}i ra~una o “potrebama drugih”, jed-nako tako u~i ili otkriva u toj fazi svoga ìvota, ~ak i u zatvoru, da se i drugi isto vesele i ̀ aloste, sanjaju i imaju no}ne more.

Zato~enik Josip morao je tisu}u puta promi{ljati svoju pri~u, ali se ne zatvara u svoje misli, paraliziran u neplodnom egocentrizmu. Naprotiv, pozoran, kontemplativan, u tamnici koju dijele, jedini on iz-gleda sposoban primijetiti mrzovoljan izgled lica dvaju faraonovih slu`benika. Upita ih dakle: “Za{to ste danas tako poti{teni?” (Post 40, 7). To nije ni pro-vokacija, ni primjedba, ve} konstatacija koja u zat-voru poprima odre|enu va`nost. Koji bi se drugi izgled moglo imati kad si li{en slobode? Josip vidi ponad toga. Uistinu nema jednostavnijeg i uo-bi~ajenijeg pitanja od ovoga: Za{to si poti{ten? Ipak to moè biti sastavni dio ìvota! Svakodnevni zajedni~ki ìvot nas familijarizira s izrazima toliko uobi~ajenima i toliko bremenitima ìvotom. Ima dijaloga koji zapo~inju previ{e banalno, a na kraju budu iznimno plodni. Poznat nam je Isusov jedno-stavan poziv Samarijanki: “Daj mi piti” (Iv 4, 7), ili onaj koji upu}uje u~enicima iz Emausa: “[to to pu-tem raspravljate?” (Lk 24, 17). Znamo kako zavr{avaju ta dva susreta. Ta su izvje{}a nositelji zvanja.

Suuznici u zatvoru odgovaraju Josipu: “Sne smo usnul, i ali nema nikog da nam ih protuma~i”. Josip ponizno prizna: “Zar tuma~enje ne spada na Boga? Dajte, pri~ajte mi.” (Post 40, 8). Josip nije jedini koji sanja. “Drugi” tako|er imaju svoje snove (ili no}ne more!). Vi{e nije dovoljno, kao u njegovoj mladosti ili na{oj (?) ~ekati da drugi na|u vremena te slu{aju na{e snove... Dolazi trenutak u kojem treba otkriti ne samo “postojanje” i/ili “prisutnost” na{e bra}e,

11

nego u kojem je prvotno da se zanimamo {to se doga|a, u kojem je vitalno znati da i oni imaju sno-ve i projekte.

Toliko je va`no priznati snove drugih! Osvr}em se osobito na snove na{e bra}e, na snove onih koji ìve s nama i svih onih koji dijele na{ ìvot na ovaj ili onaj na~in, na{e kolege na poslu, oni kojima je upu}eno na{e propovijedanje i bra}a koja nam pro-povijedaju. Mislim na snove ljudi koje nazivamo “obi~nim smrtnicima” ili “obi~nim ljudima”: krug se pro{iruje, potrebno je upoznati lica i snove osoba kojima èlimo sluìti...

Zasigurno, Bog daje “tuma~enje”, ali znamo da on ̀ eli da budemo njegovo oru|e. Razumjeti, shva-titi, promatrati {to se doga|a s na{om bra}om (njihovi snovi, njihova o~ekivanja, njihove nade, njihovi strahovi, njihove tjeskobe), zahtijeva s na{e strane {utnju i strpljivost (mir i znanje); slu{anje i pa`nju; razboritost i pou~ljivost; osje}aj za otajstvo, za sveto u ìvotu drugih.

Razboritost, stoèrna moralna krepost, na{ je dakle vodi~ i na{a gospodarica. No da bi bio razbo-rit, va`no je biti pou~ljiv. Docilitas (pou~ljivost), dio kreposti razboritosti, ne sastoji se toliko u tome da prihvatimo {to nam drugi kaè koliko u tome da “dopustimo da nam se ne{to kaè”.

Zna se {to je bilo s Josipom. Nekada{nji sanjar tuma~io je odsada snove onih koji su dijelili njego-vu sudbinu (za jednoga san i povratak u ìvot; za drugoga no}na mora i smrt). Predvi|anja su se ispu-nila. Josip je zamolio peharnika da ga se sjeti po iz-lasku iz zatvora... ali on ga je zaboravio (kao {to se la ko zaboravljaju snovi). Jo{ jednom Josip pati u svome tijelu zbog zaborava drugih.

U na{emu zajedni~kom i apostolskom ìvotu ~esto trpimo razne te{ko}e; to su iskustva ograni~ene slobode, proiza{la iz razli~itih ìvotnih okolnosti: odre|ene zada}e, preuzeti posao, ovo ili ono zani-manje, psihi~ke, psiholo{ke ili duhovne bolesti, ne-razumijevanja, nesporazumi, itd.

U svjetlu te{kog Josipova iskustva moèmo pro-pitivati svoje stavove u odnosu s na{om bra}om. Jer Josip je brat, poput nas. Suo~avaju}i se sa svojim te{ko}ama Josip ne izigrava ̀ rtvu, liù}i svoje rane. Za{to tako ~esto optuùjemo druge za sve {to nas

stigne kao da su oni jedini odgovorni ili krivi za na{ ishod? Josip ne njeguje ni tragi~ni smisao ̀ ivota. Ne osiroma{ujemo li ili gu{imo svoj bratski ìvot dok beskrajno ponavljamo sterilne àlopojke: “ìvot nema smisla”, “{to sam vam rekao?” Katkada smo poput zlogukih proroka, vi{e nas zanima biti u pra-vu nego {to bi se moglo dogoditi. Josip ne svodi pote{ko}e kroz koje prolazi na pitanje “pogre{ke” (svoje i/ili tu|e) ili “krivnje”. Ne obi~avamo li se okrivljivati za sve pogre{ke i neuspjehe traè}i mo`da neiskreno su}ut drugih? Smatramo li da je sve {to nam se doga|a ne~ija pogre{ka? Josip ne podràva u svom srcu ni èlju za osvetom ni uzvratom. To se doga|a kad padnemo u ku{nju da nasljedujemo Herodijadu, Herodovu druìcu, i zahtijevamo na pladnju glavu na{ih pretpostavljenih neprijatelja koje smatramo preprekom na{oj dobro-biti ili na{oj sre}i! Nije li àlosno da pokazujemo svoju bol, psihi~ko ili psiholo{ko nasilje kako bismo pravili pritisak ili ka`njavali zajednicu?10 Josip ne provodi svoje vrijeme obra}aju}i se vlastima kako bi stekao njihovu naklonost za ono {to se dogodilo. Osim {to provodimo ̀ ivot gledaju}i same sebe, na-stojimo na sebe privu}i i pogled drugih. Najpogod-nije je glumiti “`rtvu”. U kona~nici, u svojoj o~ito bezizlaznoj situaciji, Jakovljev omiljeni sin ne odlu~uje se na samosaka}enje, kojim bi zadobio op}e saàljenje. On sve svoje pouzdanje stavlja u Bo ga i stavlja se na raspolaganje svojim drugovima u nesre}i pomaù}i na svaki mogu}i na~in. Na taj na~in Bog pro~i{}uje njegovo srce i um, njegovu du{u i njegov ìvot!

Mo`da nam se dogodi da se igramo skriva~a sa svojom bra}om, sa ̀ ivotom, s Bogom, kriju}i se iza vi{e oblika samosaàljenja – ili samodostatnosti – vi{e ili manje kamufliranih u poniznost.11 Malo po malo takvi nas stavovi udaljuju od svega (od stvar-nosti) i od svih (bratske zajednice).

10 Bratski ukor koji nas Isus u~i u Evan|elju (usp. Mt 7, 15; 18, 15-18) ne sastoji se u tome da se àlimo na ono {to nam smeta ili nas je povrijedilo. Bratski ukor zna~i nastojati po-praviti bra}u kroz ljubav, a ne ka`njavati ih. Sveti Toma ga smatra jednim od vlastitih ~ina ili u~inaka ljubavi (usp. II-II, q. 31, prol. et q. 33).

11 Usp. Benedikt XVI, Homilija na misi otvaranja XI. redovite op}e skup{tine sinode biskupa (2. listopada 2005).


12

Josipova pri~a poprima dramati~an karakter koji izgleda da ide crescendo. Dogodilo se da je i faraon sanjao san, ali egipatski vra~ari i mudraci ne uspije-vaju otkriti njegov smisao! Peharnik kratkog pam}enja se tada sjeti Josipa i pozovu dakle “sanja-ra” da protuma~i snove najvi{eg egipatskog autori-teta. Josip iznova isti~e: “Bog }e dati pravi odgovor faraonu” (Post 41, 16).

@ivot brata, bez ikakve druge pretenzije doli biti brat, vodi nas da slu{amo radosti i nade, àlosti i tjeskobe ljudi na{eg vremena.12 Koliko djece i mla-dih, mu{karaca i ̀ ena, bra}e i sestara imaju snove za svoje najbliè, svoju obitelj, svoj narod, svoju zem-lju! Slu`ba bratstva zahtijeva da slu{amo, upoznamo i tuma~imo te sne. Katkada ne stvaramo nuàn pro-stor kako bi nam bra}a mogla ispri~ati svoje snove. Za{to? Koje situacije ili stavovi se tome opiru?

Prepoznaju}i Josipovu razboritost i mudrost, faraon ga imenuje upraviteljem i postavlja ga nad svom zemljom egipatskom. Josip ima trideset godi-na. Moglo bi se re}i da je zavr{io svoju formaciju, “i smatra se zrelim ~ovjekom, jer pou~ava druge ljude i preuzima raznovrsne slu`be”.13

U toj etapi svog ìvota Josip se vi{e ne prepu{ta zanosu snova iz svoga djetinjstva. Sada moè okre-nuti stranicu te burne i mu~ne pro{losti, tog àlo-snog i gorkog razdoblja. Imena koja daje svojoj dvojici sinova izri~u tu èlju: Mana{e (“Bog je dao te sam zaboravio svoje te{ko}e i svoj o~inski dom”) i Efrajim (“Bog me je u~inio rodnim u zemlji moje nevolje”).

Dobar upravitelj je iznimno realisti~an ~ovjek: on sije i ànje, skuplja i dijeli, bdije i nadgleda, nad-zire i upravlja, procjenjuje i mjeri, pla}a i napla}uje. U Evan|elju, Isus koristi sliku o upravitelju u vi{e prispodoba – sjetimo se one o talentima – kako bi govorio o vjernosti.

Josip je ~ovjek vjeran i to pokazuje u svome po-slu kao upravitelj. Vjeran u malim stvarima, bit }e vjeran i u velikim stvarima. Sve do toga trenutka, ~ini se da gledamo dugo prièljkivani sretni zavr{etak. Ako se u Starom zavjetu Bo`ji blagoslov o~ituje

12 Usp. Drugi vatikanski koncil, Gaudium et spes 1.13 Knjiga konstitucija i naredbi bra}e Reda propovjednika

(KKN) 1 § VI.

uglavnom u dobrom zdravlju, potomstvu i obilju dobara, moè se re}i da je Josip kona~no blagoslo-vljen od Boga! Josip upravlja egipatskim bogat-stvom, osnovao je obitelj u zemlji koja ga je prihva-tila kao usvojenog sina, on je pravedan i mudar i boji se Boga. Kona~no moè zauvijek zaboraviti svoju tu`nu pro{lost!

No – barem u Bibliji – znamo da nije dobro za-boravljati. Narod koji pati, ~ovjek pravedan, pro-gonjen, moli Boga: “ne zaboravi nas”. Bog tako|er traì od svog naroda da ne zaboravi Savez i zapo-vijedi, njegovo djelo stvaranja, oslobo|enja i spa-senja. Va`no je ~uvati u pam}enju i sje}ati se. Poz-nata je etimologija rije~i recordare (re: iznova; cor-cordis: srce) ili engleske rije~i remember (re: iznova; member: organizirati ili sabrati {to je bilo rastavlje-no ili preciznije ðra{~lanjeno’). I Josip se mora po-novo prisjetiti, podsjetiti, prona}i u svome srcu i skupiti raspr{ene ulomke svoje pri~e, pri~e poveza-ne s bra}om.

Kad su zavr{ile godine obilja, zemlju je poharala glad i puk zavapi faraonu za kruh. A on odgovori: “Idite k Josipu i {to god vam rekne, ~inite” (Post 41, 55). Te su rije~i sli~ne rije~ima koje je Marija uputi-la slugama na svadbi u Kani Galilejskoj, u pote{ko}i iste vrste (nedostajalo je vina).

III. BO@JI SNOVI(Na{e zvanje)

Iz svih krajeva “dolazili su u Egipat kupiti ̀ ita od Josipa, jer glad se pro{irila po svoj zemlji”. Glad i su{a pusto{e i u njegovoj domovini. Jakov kori svoje si-nove: “[to tu zurite jedan u drugoga?” (Post 42, 1). ûv{i da ima ìta za prodaju u Egiptu... on odlu~i: “Oti|ite dolje te nam ga odande nabavite da ostane-mo na ̀ ivotu i ne pomremo” (Post 42, 2). Poznavaju}i Jakova, moèmo pogoditi otkud Josipu smisao za prakti~nost. Njegov je otac oduvijek bio prakti~an (dopustio si je dosta puta pribje}i prijevari kako bi se izvukao – u tome je Josip dru ga~iji).

Moèmo li svesti svoje zvanje, “biti brat”, na pi-tanje preìvljavanja? Bog èli ìvot, ne tek da “preìvljavamo”! Mislimo na to zami{ljaju}i svoju prisutnost, svoje poslanje, svoje propovijedanje i one kojima je propovijedanje upu}eno, sve one koji

13


o~ekuju od nas da im lomimo kruh Rije~i! Intuicija onih koji, kao sv. Dominik de Guzman, nisu oklije-vali dati svoj ìvot, potro{iti ga i istro{iti se u cije-losti za druge, za “propovijedanje i spa{avanje du{a” (2 Kor 12, 15; KKN 1§ II), sve je jasnija i proro~anska. Bog ljubi ̀ ivot i ̀ eli da imamo ̀ ivot u izobilju (usp. Iv 10, 10). Tijekom vazmenog trodnevlja spominje-mo se Isusove muke, smrti i uskrsnu}a. To je apso-lutno ne{to novo. Ponekad bi se reklo da smo jedi-no glasnogovornici uskrsnu}a Jairove k}erkice, starijeg sina udovice iz Naima ili prijatelja Lazara iz Betanije (svi koji su se samo vratili “u ̀ ivot otprije”, kako bi zatim iznova umrli!). Sanjamo o pro{lom vremenu, ̀ eljeli bismo da sve opet bude kao nekada, zato {to je, naravno, prije bilo bolje, kad smo imali 40 godina, ili kao u ~etrdesetim (Za druge bi to mo-glo biti u pedesetim, {ezdesetim, sedamdesetim ili u osamdesetim...).

Ne bojim se da }u pogrije{iti kad kaèm da se najuàsnija uvreda u cijelom izvje{}u o Isusovoj Muci ne nalazi toliko u ruganju, pljuvanju, udaranju; ni u bi~evanju ili trnovom krunjenju; ni u osudi na razapinjanje. Uvredu koja uistinu saìmlje dramu krià i ~ovje~anstva nalazimo u maloj okrutnoj, dre-vnoj i modernoj re~enici: “Spasi sam sebe!” Vjerske vlasti, vojnici, prolaznici, znatièljnici, razbojnik pokraj njega, cijeli svijet izazivao je Isusa tim rije~ima na ovaj ili onaj na~in. Kao da su mu govorili: izvuci sam sebe {to bolje moè{, na tebi je da povu~e{ po-tez, to je tvoj problem a ne moj...

Josip je imao potpunu vlast u Egiptu i razdjeljivao je porcije cijelom stanovni{tvu. Josip je bio pravedan ~ovjek. Znamo da osim “komutativne” pravednosti postoji pravednost koja je vlastita onome koji ima odre|enu vlast, pravednost zvana “distributivna”: doista od onoga koji je na vlasti ne o~ekuje se da isto daje svima o kojima se brine ili da zahtijeva isto od svih. On razdjeljuje ili raspore|uje, zahtijeva ili traì “proporcionalno”, a ne ~isto “aritmeti~ki” (1=1), prema zada}ama ili potrebama drugih.

Blisko nam je iskustvo diobene (distributivne) pravednosti kad jedna osoba posluùje za stolom svakoga od gostiju prema njegovim potrebama ili ukusima, a da ju se moè optuìti za nepravednost. Daju li i traè li tako prior ili ekonom od svakoga brata njegov dio, ono {to mu pripada, vode}i ra~una

o mjeri pravednosti koja je proporcionalna (svako-mu prema njegovim sposobnostima, pote{ko}ama, potrebama itd.)? To ne zna~i biti “parcijalan” prema osobi (u tom smislu je prispodoba o talentima rje~ita). Znamo to dobro da se zajedni~ki ̀ ivot, bra-tski ìvot u zajednici, ne gradi samo na osnovu ko-mutativne (aritmeti~ke) pravednosti, nego i prema distributivnoj (proporcionalnoj) pravednosti.

Naravno, milosrdna ljubav je korijen ili teolo{ka pretpostavka, du{a i srce, koja daje ìvot, oìvljuje i usmjeruje kona~nu i nadnaravnu svrhu na{ega zvanja. Ta ljubav usavr{uje i nadilazi pravednost, ona je utemeljuje i pretpostavlja.14

Sveti Pavao nas u~i da se Bo`ja pravednost o~ituje u opravdanju onih koji vjeruju u Isusa (usp. Rim 3, 25-26). Ta objava boànske pravednosti koja nas ~ini pravednima (opravdavaju}a), ne samo da nas dovo-di do potpunije vizije odnosa izme|u pravednosti i milosr|a u Bogu,15 nego tako|er zahtijeva od nas novi na~in bratskog ìvota (usp. 1 Kor 13, 4-7; Jak 2, 13).

Ljubav nadilazi pravednost, ali ona nikad ne po-stoji bez pravednosti koja vodi do davanja drugome ono {to je njegovo, tj. ono {to mu pripada na temelju njegova bivstvovanja ili djelovanja. Ne mogu dru-gome “darivati” ono {to je moje, ako mu najprije nisam dao {to mu pripada prema pravednosti. Ljubav zahtijeva pravednost, nadvisuje je i nadopunjuje u logici dara i pra{tanja.16

Josip je upravitelj, dobar upravitelj. Kona~no je uspio sve dràti “pod kontrolom”. No u trenutku kad se ~ini da sve ide dobro, njegova bra}a stiù u Egipat! Ne prepoznav{i tko ih je primio, prostiru se pred njim, licem prema zemlji. Josip ih je prepoz-nao, ali postupa s njima kao sa strancima.... (Prela-zim preko poznatih detalja).

U Bibliji ovo je prva re~enica {to ju ~ovjek pro-govara pred ènom, koju mu je Bog doveo: “Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega!” (Post 2, 23). Rije~i zvu~e previ{e isto~nja~ki, prema dobroj hebrejskoj tradiciji. Pribjegava se fizi~kim ili

14 Usp. Toma Akvinski, Suma teologije I, pit. 21, ~l. 3-4.15 Usp. Toma Akvinski, Scriptum super libros Sententiarum I,

dist. 43, q. 2, a. 2 ad 4.16 Usp. Benedikt XVI, Caritas in veritate – Ljubav u istini, br.

6; (Dokumenti 185), KS, Zagreb, 2009, str. 10-11.

14

materijalnim slikama – meso i kosti – kako bi se opisale puno dublje, duhovne stvarnosti: komple-mentarnost, “prikladna pomo}”. Tu se nalazi, u isto-vremeno razli~itim i sli~nim kontekstima, duboka analogija. Isti se izraz moè primijeniti na bratstvo. Josip ima pred sobom svoju bra}u, meso od njego-va mesa, iste su krvi, “uvrgli su se u oca” mogli bismo re}i.

U trenutku kada Josip misli da kona~no moè okrenuti le|a svojoj pro{losti (koju je ̀ elio kontro-lirati poput dobara kojima je upravljao), nalazi se licem u lice s bra}om, svojom povije{}u, svojim ìvotom. Ne mogu se sakriti niti staviti u zagrade razli~iti vidovi na{ega ìvota. @eljeli bismo katkada to u~initi, ali tada vi{e ne bismo bili ljudi, nego tek neki privid, batrljak ogoljenog ~ovje{tva. Odatle, ponavljam, biblijska va`nost sje}anja, spomena.

Dakle, “Josip se sjeti snova {to ih je o njima sanjao” (Post 42, 9). Tada postupi prema njima strogo i sta-vi ih na ku{nju. Unato~ svemu, prepoznav{i ih kao svoju bra}u, usprkos boli izazvanoj njihovom prisutno{}u, po~eo je ozdravljati svoju pri~u.

êsto se navodi poznata re~enica sv. Grgura Na-zijanskog (329-391): “Ono {to Krist nije uzeo na se, nije bilo ni ozdravljeno” (nije bilo otkupljeno, nije bilo spa{eno). Nau~ili smo po analogiji primjenji-vati tu kristolo{ku istinu na raznovrsna sli~na podru~ja: u svojemu ìvotu prije ulaska u Red i u redovni~kom ìvotu, u zajednici i u slu`bi propo-vijedanja; nau~ili smo to u povijesti i svojoj osobnoj pri~i; u svakodnevnom ìvotu na{ih samostana, na{ih provincija, na{eg Reda. To je svakodnevna konstatacija koja se ti~e razli~itih dimenzija na{ega ìvota: fizi~kog i biolo{kog, psiholo{kog i sociolo{kog, moralnog i duhovnog. Ono {to ne uz-memo na se, nije ozdravljeno.

Dok “sanjar” voli radije zaboravljati... Bo`ji upit Kajinu zahtijeva od Josipa novi odgovor: “Gdje su tvoja bra}a?” To pitanje njegove mladosti – koje izranja iz bolnog razdoblja njegova ìvota – dramati~no se preokre}e: “Traìm bra}u. Pokaì mi, molim te, gdje su”. Odgovor boànske providnosti – koja ga nikad nije napustila i koja nikada nije na-pustila njegove – uznemirio je njegovo srce: evo ih, tu su, pred tobom, pokraj tebe! Ne{to tomu sli~no doga|a se kad gledamo oko sebe i prepoznajemo

bra}u: to je moj brat! To su moja bra}a! (ne idealna bra}a koju sam zamislio). Ne moèmo o~ekivati od njih da se promijene kako bismo ih prihvatili i volje-li takve kakvi jesu.

Kad Bog pita Kajina gdje mu je brat, Kajin izbje-gava odgovoriti istinu, skriva se iza pitanja koje on postavlja zauzvrat: “Zar sam ja ~uvar brata svoga?” U Kristu, i s obzirom na poziv na koji smo pozvani, ne moèmo odigrati takvu scenu. Jer u stvarnosti, ako nismo “~uvari svoje bra}e”, nismo ni manje ni vi{e doli bra}a svojoj bra}i!

Treba puno toga pomiriti u obitelji Jakova i Jo-sipa. Biti }e potrebno vremena i strpljenja. U Knji-zi Postanka uo~ava se kako se to treba ostvarivati postupno. Nemogu}e je povijesti nametnuti ritam “poduzetnika”, sa ̀ eljom izlje~enja osobnih i za jed-ni~kih rana... njih se osloba|a jedino kroz uzvi{eno-kontemplativan ritam. Poznat nam je nastavak pri~e o Josipu i njegovoj bra}i: vra}aju se u Kanaansku zemlju, drugo putovanje u Egipat s Benjaminom, novi susret s Josipom, posljednja ku{nja koju Josip postavlja bra}i, Judino posredovanje u korist Benja-mina, itd.

Prije|imo na rasplet pri~e. Josip, ne mogav{i vi{e suzdràvati svoje emocije, kaè bra}i: “Ja sam Josip (...) Primaknite se k meni” i kad su se primakli, na-stavi: “’Ja sam Josip, va{ brat; onaj koga ste prodali u Egipat’... Potom izljubi svoju bra}u i rasplaka se grle}i ih. Poslije toga bra}a za|u s njim u razgovor” (Post 45, 3-4; 15).

Suze su izgleda kona~no izbistrile pogled njego-va srca. Kroz taj istinski afektivni cunami, petnaest godina nakon uàsne epizode kad su ga bra}a pro-dala, bio je sposoban otkriti smisao cijeloga svog ìvota i svega {to se dogodilo... morao je prije}i dug i mu~an put kako bi pro~istio, rekonstruirao i po-mirio svoju bratsku pri~u.

Njegove rije~i su prosvjetljuju}e: “Ali se nemojte uznemiravati i prekoravati {to ste me ovamo prodali; jer Bog je onaj koji me pred vama poslao da vas odrì na ̀ ivotu. (...) Zato me Bog poslao pred vama da vam se sa~uva ostatak na zemlji te da vam ìvot spasi ve-likim izbavljenjem. Tako niste vi mene poslali ovamo, nego Bog” (Post 45, 5-8). Ta reakcija nije jednostavan plod prolaznih emocija. Dosta godina kasnije “Kad su Josipova bra}a vidjela da im je otac umro, reko{e:

15


’[to ako je Josip jo{ na nas ljut i poku{a uzvratiti nam za sve zlo koje smo mi njemu nanijeli?’” (...) Tada sama njegova bra}a do|u k njemu, bace se preda nj te mu reknu: ’Evo nas k tebi da budemo tvoji robovi!’ Josip im odvrati: ’Ne bojte se! Ta zar sam ja namjesto Boga! Osim toga, iako ste vi namjeravali da meni naudite, Bog je bio ono okrenuo na dobro: da u~ini {to se danas zbiva – da spasi ìvot velikom narodu. Zato se ne bojte! Ja }u se brinuti za vas i za va{u dje-cu’. Tako ih je smirio ljubeznim rije~ima” (Post 50, 15; 18-20).

Sanjar Josip imao je problema s bra}om jer ih je èlio upoznati sa svojim snovima. To je obiljeìlo njegov ̀ ivot. Potom je sam ̀ ivot u~inio da on upoz-na, otkrije da i drugi sanjaju. Od tog iskustva, slu{ao je snove drugih i èlio ih – u ime Bo`je – tuma~iti. No nije zami{ljao otvaraju}i se toj mogu}nosti (da potrebe drugih osjeti kao svoje, pomno slu{aju}i, prave}i mjesta za njih u svome srcu), da Bog njemu tako|er priop}uje svoje snove: spasenje i oslobo|enje za njega, njegovu bra}u, za njegov narod!

Ako na{i snovi izraàvaju na{e projekte, na{e nade, na{e ideale, slu{anje snova drugih moè otvoriti na{e srce njihovim projektima, njihovim nadama, njihovim idealima i njihovim o~ekivanjima... No Bo`ji snovi za svakoga od nas i za svu na{u bra}u upu}uju na dubo-ki smisao na{eg ìvota, na{ega zvanja! Nije li osobni poziv konkretan izraz snova koje Bog ima za svakog od nas i za sve? Bo`ji “snovi” su na{e zvanje. Na{a nas bra}a na to podsje}aju. Kad nam Bog objavljuje svoje snove (kao {to je to u~inio s Marijinim zaru~nikom Josipom, u trenutku kad je tesar odlu~io da je potajice otpusti), on nam daje upoznati put je-dnog zvanja koje nadilazi sve {to bismo mogli poèljeti ili zamisliti za sebe i za druge; sve {to bi drugi mogli snivati za nas... (usp. Iz 55, 8).

Pri~a o Josipu zavr{ava – bi li moglo i biti druga~ije – posljednjim “snom” (shva}enim ovaj put kao “objava”): “Napokon re~e Josip svojoj bra}i: ’Ja }u, evo, naskoro umrijeti. Ali }e se Bog, zacijelo, sjetiti vas i odvesti vas iz ove zemlje u zemlju {to ju je pod zakletvom obe}ao Abrahamu, Izaku i Jakovu’” (Post 50, 24). To je uvod u povijest zvanja jednog naroda, ne vi{e samo Jakovljeve obitelji, koja }e dose}i svoj vrhunac u poslanju ljubljenog Sina: on }e isto tako u potrazi za bra}om biti prodan za nekoliko nov~i}a

i postat }e izvor novoga ìvota svojom smr}u i uskrsnu}em.

Na{em ìvotu i ìvotu na{ih mjesnih, provin-cijskih zajednica, cijeloga Reda, tako|er je potreban put pomirenja. Ne radi se o tome da se magijom do|e do sretnog zavr{etka. Pomirenje zahtijeva da se stavimo “na mjesto” drugoga (usp. Post 44, 33). To je ono {to u~imo kao bra}a kroz pedagogiju koja nije nimalo lagana. Stoga trebamo u~iti ~itati svoju osobnu pri~u i pri~u na{ih bratstava (zajednica) da otkrijemo kako je Providnost u nama djelovala i jo{ uvijek djeluje, strpljivo, ponizno i ustrajno.

Svaki je ~ovjek moj brat

Josip je prototip pravednika, razboritog i mudrog ~ovjeka. Pravi je brat. Ve} smo govorili o pravedno-sti. Razboritost je krepost prakti~nog razuma, koja stavlja u odnos na~ela moralnog djelovanja sa stvarno{}u kakva se predstavlja ovdje i sada. Mu-drost se u biti sastoji u razlikovanju me|u brojnim stvarima koje su prvotne, nu`ne, a koje su sporedne, drugotne. Ono {to je supstancijalno i ono {to je akcidentalno.

I{~itavali smo Josipov ìvot i poslanje na nov na~in. On nije htio usredoto~iti na samog sebe cije-lu svoju pri~u. Pod tim vidom moèmo razumjeti Izaijino proro{tvo: “Ne spominjite se onoga {to se zbilo, nit mislite na ono {to je pro{lo. Evo, ~inim ne{to novo; ve} nastaje. Zar ne opaàte?” (Iz 43, 18-19)... “Evo, sve ~inim novo” (Otk 21, 5).

Ta pri~a o bratstvu, radostima i nadanjima po mi-je{anim sa àlo{}u i tjeskobom, pomaè nam shva-titi u svjetlu evan|elja {to zna~i ìvjeti Vazam, smrt i uskrsnu}e. Ne radi se o povratku u pro{lost, po-novnom zapo~injanju ìvljenja kao prije, kao po ~aroliji. Svi su sazreli kad su prona{li Jakova (oca): na konkretan na~in i kroz mnogo patnji nau~ili su ljubiti. @ivot svakog je bio otajstveno povezan sa ìvotima drugih (a svi su primili ̀ ivot od istog oca). Tijekom nestalnosti egzistencije, otkrili su o~evu ljubav koja ih je u~inila bra}om. Nema bratstva bez sinovstva. Susret bra}e, s Josipom, oko njihova oca Jakova, nakon toliko nerazumijevanja, ljubomora, zavisti, otvorilo je obzor objavi ne~ega mnogo ve}eg od jednostavnog “ku}nog” mira. Bratstvo je dar koji

16

uklju~uje (poziva na) univerzalno poslanje: oni }e tvoriti jedan narod, izabrani narod.

Ove stranice iz Knjige Postanka pomaù nam obnoviti svoju evan|eosku zauzetost: bratstvo izgra|eno rije~ima milosti i istine, slu{anja i milosr|a. Iz iskustva znamo da na{e rije~i mogu povrijediti odnosno uni{titi bra}u. No one mogu i probuditi ono {to je najplemenitije u nama, stvaraju}i beskraj-ne mogu}nosti ìvota! Kao ono {to je Josip rekao svojoj bra}i kad ih je “smirio ljubaznim rije~ima” (Post 50, 21).

Pripovijest o Josipu pou~ava nas da Bog nije gluh na ono {to mu govorimo. I sam je Josip nau~io slu{ati u te{kim situacijama, npr. u zatvoru. Znamo da su usko povezane rije~i “slu{ati” (audire) i “poslu{ati” (oboedire). Gospodin je posijao u na{a srca sposobnost slu{anja. Koliko ljudskih, obiteljskih i drama zajednica proizlazi iz nedostatka slu{anja! Zato i obi~avamo okupiti se u zajednici da zajedno slu{amo Bo`ji glas (zajedni~ka molitva) i da ga slu{amo preko glasa bra}e (sastanci i samostanske skup{tine). Kao zajednica pozvani smo tako|er slu{ati one koji dijele s nama na{e poslanje i one kojima je ono upu}eno (poslanje zajednice).

Vidjev{i izgladnjelu bra}u u Egiptu, Josip kona~no shva}a da je Bo`ji plan preokrenuo na dobro ono zlo koje su mu kanili u~initi. Kad je Josip otvorio svoje srce snovima drugih, Bog mu je pokazao nje-gove snove: Bo`je snove za Josipa, za njegovu bra}u, za njegov narod. Tako je Josip, na sliku Bo`ju, mi-losrdan i pra{ta svojoj bra}i.

Kao bra}a propovjednici, i mi prepoznajemo u svetom Dominiku to isto milosrdno i su}utno srce. Vjerujem da su najljep{e rije~i ikada napisane o na{em ocu rije~i koje blaèni Jordan Saski donosi u Knjiìci (Libellus): “Sve je ljude primao {iroka srca i kao {to je sve ljubio, tako su i njega svi ljubili”.17

îtamo u na{im Konstitucijama: “Da svaki sa-mostan bude bratska zajednica, moraju se svi me|usobno prihva}ati i prigrliti kao udovi istog tijela, iako po naravnim sposobnostima i slu`bama razli~iti, ali jednaki vezom ljubavi i profesije” (KKN 4 § I).

17 Jordan Saski, Knjiìca o po~ecima Reda propovjednika, br. 107, Zagreb: Dominikanska naklada Istina, 2000, str. 50.

Stoga je na bra}i, posluhom slo`noj, vezanoj vi{njom ljubavi zahvaljuju}i disciplini i ~isto}i, po siroma{tvu uè me|usobno ovisnoj, da najprije u svom samostanu zidaju Crkvu Bo`ju, koju trebamo {iriti u svijetu svojim radom, svojim ̀ ivotom, svojim poslanjem (usp. KKN 3 § II).

Ho}emo li ikada mo}i sami ostvariti to bratstvo? Dana{nje nas globalizirano dru{tvo mo`da pribliùje, ali nas ne ~ini nu`no bra}om. Jer “razum je, uzet za sebe, sposoban do}i do jednakosti me|u ljudima i u~vrstiti civilni ìvot me|u njima, ali ne uspijeva uspostaviti bratstvo, kojemu je izvor u transcendent-nome pozivu Boga Oca, koji nas je prvi ljubio i pou~avao nas po Sinu u ~emu se sastoji bratska sebe-darna ljubav”.18

Ovaj dragocjeni “biser”, na{e dominikansko bra-tstvo, jest proglas koji odjekuje do kraja zemlje, seè do nakraj svijeta [usp. Ps 19 (18) 4-5]. Neka on bli-sta kao na{a najbolja hvala, blagoslov, propovije-danje, jer svaki ~ovjek je moj brat19 i mi smo pozva-ni propovijedati svim ljudima, tje{iti ih, govore}i njihovu srcu.

“Mir bra}i i ljubav, s vjerom, od Boga Oca i Go-spodina Isusa Krista!” (Ef 6, 23).

U na{em ocu svetom Dominiku,

brat Carlos A. Azpiroz Costa, OP U~itelj Reda

Prot.: 50/09/675 – Lettere all’Ordine – MO

S francuskog preveo:

brat Mihael Mario Tolj, OP

18 Benedikt XVI, Caritas in veritate – Ljubav u istini, br. 19; (Dokumenti 158), KS, Zagreb, 2009, str. 29.

19 Pavao VI, Poruka za svjetski dan mira 1971 (14. studenoga 1970).

17


SVETI FRANJO COLL Y GUITART – APOSTOL KRUNICE I APOSTOL KATALONIJE

“Kanonizacija brata Franje Colla y Guitarta vaàn je doga|aj na na{em hodo~a{}enju prema proslavi jubileja Reda. U dominikanskoj liturgiji predslovlje mise dominikanskih svetaca pokazuje nam put ovim prekrasnim rije~ima: ðnasljedujte njihov primjer i u~vrstite se u duhu svoga zvanja’. Brat Franjo Coll je nedvojbeno izvrstan sin svetog Dominika, ba{tinik njegova zanosa i apostolskog àra, nastavio je isto dominikansko poslanje”, isti~e U~itelj Reda brat Carlos Alfonso Azpiros Costa.1

Francisco, sin Petra i Magdalene, ro|en je 18. svibnja 1812. godine, u gradi}u Gombrenu, u {pa-njolskoj pokrajini Kataloniji. S ~etiri godine ostao je bez oca, a majka se sama brinula o desetoro djece. Davao je pouke kako bi mogao pla}ati svoj studij, a me|u u~enicima imao je i sv. Antuna Mariju Clare-ta (1807-1870), biskupa. [kolovanje je zapo~eo u dijecezanskom sjemeni{tu u Vicu.

Dominikanski habit obla~i 15. listopada 1830. i zapo~inje novicijat u Geroni ([panjolska), kao ~lan Aragonske provincije. U Red propovjednika pri-vuklo ga je propovijedanje Rije~i Bo`je i briga za spasenje du{a. Godinu dana kasnije polaè redovni~ke zavjete te nastavlja studij teologije u Geroni. Za |akona je zare|en 4. travnja 1835. u Barceloni. No 1835. u [panjolskoj na vlast dolazi antiklerikalna struja koja zabranjuje redovni~ki ìvot i dokida sve redovni~ke zajednice. Franjo je stoga, prije zavr{etka dominikanske formacije i samoga re|enja, bio pri-moran ìvjeti sekularizaciju. No, u tajnosti ostaje

1 Usp. IDI, br. 474, 2009, str. 203. Op{irniji ìvotopis bl. Fra-nje Colla napisao je brat Josip Mlinari} OP (+ 1995.) u svo-joj trilogiji o dominikanskim svecima: Svjedoci obnove, II. dio, Zagreb, 1992, str. 249-271.

vjeran svojim re-dov ni~kim zavje-tima. Postaje “se-ku larizirani do-minikanac” i os-taje dominikanac do smrti. Unato~ represivnim civil-nim zakonima koji su oteàvali njegovo sve }e-ni~ko re|e nje, s pro vincijalovim dopu{tenjem, za sve }enika je za-re|en 28. svibnja 1836. u Solsoni. Na kon re|enja djelovao je kao pu~ki misionar, propovijedaju}i po biskupijama Vic, Gerona i Urgel. @ivio je siroma{no i strogim pokorni~kim ̀ ivotom. Iako je bilo zabranjeno ìvjeti u samostanima i no-siti dominikanski habit, Franjo je u svemu {to je bio i ~inio ìvio milost karizme svetog Dominika de Guzmana.

Veliki apostol krunice, neumorni misionar, tri-deset godina propovijedao je narodu i po gradovima Katalonije, obnavljaju}i iskustvo propovijedanja vlastito sv. Dominiku i njegovu redu. God. 1850. otvorio je biv{i dominikanski samostan te propo-vijedao po svoj Kataloniji. U studenom 1850. godi-ne povjerena mu je slu`ba voditelja Tre}ega reda sv. Dominika (dominikanska lai~ka bratstva) za Kata-loniju. To ga je imenovanje u~vrstilo u njegovoj odluci, koja je rezultat vi{egodi{nje molitve, razmi{ljanja i savjetovanja, da osnuje kongregaciju


18

sestara dominikanki, koja bi se posebice bavila od-gojem djevojaka te brinula o siroma{nima i od ba-~enima. S neizmjernim pouzdanjem u Boga, poseb-nom odva`no{}u koja ga je karakterizirala i no{en apostolskim ̀ arom, Francisco Coll okuplja nekoliko djevojaka koje su ve} bile spremne slijediti Isusov poziv i godine 1856. osniva Kongregaciju sestara dominikanki Navje{tenja Blaène Djevice Marije (Dominicas de la Anunciata). Posvetio se obiteljima pogo|enim epidemijom kolere, a u tomu su mu po-magale i sestre dominikanke novoutemeljene kon-gregacije.

Kad su se dominikanci vratili u [panjolsku 1872., plodovi pastoralnog àra Franje Colla bili su vidlji-vi: Red je, unato~ zabrani, ostao ìv.

Od posljedica mo`danog udara 2. kolovoza 1869. oslijepio je. Umro je 2. travnja 1875., u 62. godini ì vota u Vicu. Te godine, prema Kongregaciji, ve} je bilo oko 300 redovnica dominikanki i 50 zajednica utemeljenih i posve}enih kr{}anskom odgoju djece, posebice djevojaka.

Profil Franje Colla

Franjo Coll bio je ~ovjek radikalne vjere, ~ovjek radosne nade, pun su}uti i ljubavi, neumorni pro-povjednik i apostol Rije~i Bo`je, ~ovjek molitve. Bio je ~ovjek duboke pobo`nosti prema Bl. Djevici Ma-riji. Obi~avao je re}i: “Ljubite Mariju jer ona ljubi one koji nju ljube i koji je traè, nalaze je.” Govorio je: “Krunica mi sluì kao knjiga i ona mi je sve.” U gradu Moià osnovao je zajednicu “@ive krunice”. Bio je ~ovjek odvaàn i kreativan. Izloìo se velikom riziku odlu~iv{i biti redovnik i dominikanac u an-tiklerikalnom i represivnom dru{tvu. Znao je traìti i otvarati nove putove te stvarala~ki odgovarati po-

trebama svojega vremena. Riskirao je osnovati novu ènsku Kongregaciju sestara u dru{tvu u kojem ̀ ena nije imala svoje mjesto i u kojem je bila marginali-zirana. @ivio je skromno, siroma{no i strogo prema samome sebi, a vrlo dare`ljivim prema siromasima i potrebitima. Bio je slobodan i uvijek spreman za svoje poslanje navije{tanje evan|elja. Bio je sretan i radostan brat, vrlo komunikativan. Bio je apostol kr{}anske nade; ~ovjek neba i ìvota vje~noga. Bio je sveti dominikanac: uvijek je traìo volju Bo`ju, suobli~uju}i svoj ìvot prema Isusu Kristu. Svet jer je davao odgovore, sijao nadu, ostavljaju}i svoj pe~at u ljubavi i sluènju drugima, daju}i drugi sve {to je imao, daju}i se potpuno u slu`bu drugih.

Postupak za njegovu kanonizaciju zapo~eo je 3. oùjka 1930. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaènim 29 . travnja 1979.

Nakon {to je 7. prosinca 2008. priznato ~udo oz dravljenja po njegovu zagovoru, papa Benedikt XVI. proglasio ga je svetim u Rimu 11. listopada 2009.

Govore}i o bratu Franji Collu, U~itelj Reda brat Carlos Azpiros Costa re~e: “Molimo Gospodina da nam po zagovoru brata Franje udijeli istu nadu, hra-brost, plemenitost, po`rtvovnost i njegovu veliku lju-bav kako bismo i mi poput njega radosno navije{tali evan|elje.”2

Priredio:brat Anto Gavri}, OP

2 Usp. IDI, br. 474, 2009, str. 205.

19


BEATIFIKACIJA S. MARIJE-ALFONSINE GHATTÁS,SUUTEMELJITELJICE KONGREGACIJE SESTARAOD KRUNICE

Sestra Marija Alfonsina Danil Ghattas iz Jeruza-lema progla{ena je blaènom u nedjelju 22. stude-noga 2009., u bazilici Navje{tenja u Nazaretu.

Marija-Alfonsina Danil Ghattas, ro|ena je 4. li-stopada 1843. godine u Jeruzalemu od roditelja Pa-lestinaca, koji su na poseban na~in {tovali Blaènu Djevicu Mariju od Krunice. Roditelji su joj dali ime Soultaneh (Svesilni). Budu}i da to ime nema odvi{e kr{}anski prizvuk, na kr{tenju 19. studenog dodali su joj jo{ jedno ime, Mariam, u ~ast Kraljice neba. Jo{ kao djevoj~ica osje}ala je ìvu èlju sluìti Go-spodinu. Godine 1858., s navr{enih ~etrnaest godi-na, stupila je u samostan sestara sv. Josipa, zapo~ela studij, a kasnije i novicijat. Prve redovni~ke zavjete poloìla je 1863. Nakon zavjetovanja djeluje u Bet-le hemu, gdje osniva bratov{tinu Marijinih k}eri, a kasnije vodi i udrugu Kr{}anskih majki.

Po~ev{i od 6. sije~nja 1874. godine Gospa joj se nekoliko puta ukazala, objaviv{i joj svoju èlju da utemelji Kongregaciju Krunice: “@elim da po~ne{ s Kongregacijom Krunice jer ja sam tvoja Majka, ja }u ti pomo}i i bit }u tvoj oslonac.” A zatim Gospa nastavlja: “Po~ni posao i obrati se najprije patrijarhu Vincenzu Braccu i upoznaj ga o svemu tome. Po-slanja njegove biskupije i drugih napreduju zah va-ljuju}i Krunici.” Majka Marija nailazila je na puno te{ko}a. Nije imala ni dru{tvenih veza, ni vlast ni ugled da bi poduzela tako vaàn projekt. Nakon sedam uzastopnih ukazanja Bl. Djevica Marija joj pokaza lik oca Joussefa (Josipa) Tannousa Yammina, kancelara jeruzalemskog patrijarha latinskog obreda, i re~e joj da po|e k njemu: on }e biti njezin duhov-nik te utemeljitelj i administrator kongregacije.

Godine 1880. pet mladih djevojaka – sve ~lanice bratov{tine Marijinih k}eri iz Betlehema i Jeruzale-ma, koje je pripremao o. Joussef – obla~i habit nove kongregacije iz ruku patrijarha mons. Bracca. S dopu{tenjem iz Rima, sestra Alfonsina napu{ta Kon-gregaciju sestara sv. Josipa i obla~i habit nove kon-gregacije 7. listopada 1883., na blagdan Kraljice sv. Krunice. A 7. oùjka 1885. devet prvih novakinja polaù redovni~ke zavjete. Sam patrijarh je predvo-dio slavlje.


20

Djelovala je kao u~iteljica u Nazaretu, Beit Sahu-ru, Saltu, Nablusu, Betlehemu, Jeruzalemu i drugim gradovima Palestine i Izraela. Godine 1917. osno-vala je siroti{te u Ain Karemu. Izgarala je promi~u}i pothvate za potporu potrebitima. Umrla je na glasu svetosti, na blagdan Navje{tenja 25. oùjka 1927., dok je molila Krunicu sa svojim sestrama, to~no u vrijeme koje je bila prorekla. Postupak za beatifika-ciju sestre Marije Alfonsine po~eo je 1986.

Kongregacija sestara od Krunice utemeljena je u vrijeme dok je papa Lav XIII. poticao kr{}anstvo na molitvu Krunice. Kongregacija se brzo {irila, a po-

vjeravano joj je poslanje odgoja i obrazovanja u Cisjordaniji, Transjordaniji, Galileji te ~ak u Arap-skom zaljevu. Godine 1959. Kongregacija sestara od Krunice dobila je “Decretum laudis” (Pohvalni dekret) i postala ustanova papinskog prava.

U~itelj Reda brat Timothy Radcliffe dopustio je 29. svibnja 1995. pripojenje Kongregacije sestra od Krunice iz Jeruzalema Redu propovjednika. Danas sestre od Krunice djeluju u Palestini, Izraelu, Jor-danu, Libanonu, Siriji, Ujedinjenim Arapskim Emi-ratima, Egiptu i Rimu. Kongregacija broji oko 280 zavjetovanih sestara i jedanaest novakinja.

IZ @IVOTA REDA

Novi entitet Reda

Regionalni vikarijat Zapadne Afrike, jedan od vikarijata Francuske provincije, prije dvije godine podnio je molbu da bude uzdignut na status vice-provincije. Provincijsko vije}e Francuske provincije dalo je svoj pristanak. Na preporuku U~itelja Reda, nakon {to je sa sociusom za Afriku obavio kanonsku vizitaciju vikarijata, Generalno vije}e potvrdilo je molbu. U~itelj Reda formalno je 24. svibnja 2009. ustanovio “Viceprovinciju sv. Augustina u Zapadnoj Africi”. Viceprovincija broji 60-ero bra}e. A trenut-no se proteè na podru~ju dràve Senegala, Bjelo-kosne Obale, Benina i Burkine Faso. Velika je to radost za cijeli Red, isti~e U~itelj Reda brat Carlos, “radujemo se, svjedoci smo da je na{ ìvot i na{e poslanje, nadahnuti propovijedanjem na{eg Oca svetog Dominika, pustilo korijenje u tom prostra-nom podru~ju afri~kog kontinenta, daju}i novi en-titet”.

Nove misije u Redu

[panjolska provincija i Kolumbijska provincija otvorile su novu zajedni~ku misiju u Ekvatorijalnoj

Gvineji, jedinoj hispanofonskoj zemlji u Africi. Osim toga, Kolumbijska provincija preuzela je mi-sijski projekt Nizozemske provincije u Nizo-zemskim Antilima (u Karipskom moru).

Vijetnamska provincija, vrlo ~vrsta iako pro ̀ iv-ljava te{ku situaciju, trenutno prou~ava mogu}nost otvaranja misije u Tajlandu. Vijetnamski vikarijat Zapadne Kanade preuzeo je dvije vijetnamske ùpe u Houstonu (Teksas), o kojima su se brinuli ~lano-vi Provincije sv. Martina de Porres u SAD-u.

Op}a skup{tina Reda u Rimu 2010.

Op}a izborna skup{tina Reda odràt }e se u Rimu od 1. do 21. rujna 2010., u konferencijskom centru “Salesianum”. Izbor U~itelja Reda bit }e u nedjelju 5. rujna. Brat Francesco Ricci, rektor Sv. Sabine, imenovan je generalnim tajnikom skup-{tine.

Novo izdanje Knjige konstitucija i naredbi (LCO) na latinskom

Op}a skup{tina u Bogoti naredila je izradu revi-diranoga latinskog izdanja Knjige konstitucija i nje-

21


govo istodobno on-line objavljivanje na web strani-ci Reda (ACG Bogota 2007, br. 240). To izdanje trebalo bi biti dovr{eno do kraja ove godine. Osim toga, u skladu s naredbom br. 242 iz Bogote, U~itelj Reda imenovao je komisiju koja }e podnijeti izvje{}e op}oj skup{tini u Rimu o izvedivosti cjelovitog izdanja Knjige konstitucija i naredbi.

Peticija za progla{enje sv. Vinka Fererskog crkvenim nau~iteljem

Biskupija Vannes, u francuskoj Bretanji, u kojoj je sv. Vinko Fererski umro 4. travnja 1419. i gdje je po kopan u katedrali, podràva peticiju da se svetac proglasi crkvenim nau~iteljem. To je potvrdio biskup Vannesa mons. Raymond Centène tijekom pohoda nadbiskupu Valencije ([panjolska) mons. Carlosu Osoro.

Prijedlog je potekao iz Dominikanskog reda, kojemu je svetac i pripadao, i skup{tine vitezova sv. Vinka Fererskog, zajedno s nekoliko drugih entite-ta. Me|u institucijama koje sudjeluju u tom prije-dlog francuski biskup je naveo Teolo{ki fakultet Katoli~kog sveu~ili{ta u Valenciji, biskupije Vannes, Valenciju i Perpignan.

Sv. Vinko Fererski jedan je od najva`nijih propo-vjednika svoga vremena. Imao je velikog uspjeha jer je svojim ìvotom potvr|ivao ono {to je propovije-dao. Propovijedaju}i obi{ao je [panjolsku, Italiju, [vicarsku i Francusku. Mons Cantène je istaknuo da tisu}e ljudi iz Valencije hodo~aste u katedralu u Vannesu kako bi ~astili relikvije svoga svetog za{ tit-nika.

Dominikanci u Albaniji

Nakon vi{e od pet stolje}a prvo sve}eni~ko re|enje jednoga dominikanca dogodilo se u nedjelju 5. rujna 2009., u ùpi sv. Dominika u Dra~u (alban-ski: Durrës), u Albaniji, kad je za sve}enika zare|en brat Geoffrey Bugeja, ~lan tamo{nje dominikanske zajednice. Zaredio ga je pomo}ni biskup Tiranske nadbiskupije, dominikanac brat George Frendo.

Taj doga|aj plod je duge duhovne avanture koja je zapo~ela prije gotovo 10 godina kada je brat Geoff-

rey, sin Malte{ke provincije sv. Pija V., tada jo{ kao novak asigniran u dominikansku misionarsku zaje-dnicu u Albaniji. Tijekom bdijenja u ùpnoj crkvi, uo~i re|enja, istaknuto je da su te godine bile puto-vanje koje ga je dovelo do jedinstvenog dana u nje-govu ìvotu i to u misiji u zemlji koja jo{ pokazuje veliku è| za evan|eljem. U Albaniji Crkva doseè do najsiroma{nijih granica i do najnevidljivijih zaje-dnica dru{tva preko osoba koje se potpuno daju u slu`bu Rije~i.

Sve}eni~ko re|enje bila je velika radost i znak nade za bra}u dominikance i posebno za ̀ upnu zaje-dnicu sv. Dominika, u kojoj je brat Geoffrey sluìo. Sutradan, 6. rujna, brat Geoffrey je u ùpi slavio svoju mladu misu, uz sudjelovanje bra}e dominika-naca, drugih redovni~kih zajednica, rodbine i broj-nih vjernika. Brat Geoffrey nastavlja svoj rad na evangelizaciji u ùpi u kojoj je djelovao posljednjih godina.

Dominikanci su osnovali samostan u Dra~u 1278., a zatim u Skadru 1345., koji su pripadali pro-vinciji Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, sa sjedi{tem u Budimu. Papa Urban VI., bulom Sedis Apostolicae, 3. oùjka 1380. ustanovio je zasebnu Dalmatinsku provinciju (Provincia Dalmatiae), a pripao joj je i samostan u Dra~u, u Albaniji.1

Ve} 13 godina malte{ki dominikanci djeluju u Albaniji (Dra~/Durrës), a ~lan njihove Provincije, brat George Frendo, imenovan je 2006. godine pomo}nim biskupom nabiskupije Tirana-Dra~. Dra~ je drugi grad po veli~ini u Albaniji.

www.dominicansalbania.org/site

Povijesni susret dominikanskih biskupa

Kaleruega, kolijevka svetog Dominika de Guz-man, privilegirano je mjesto na{ega utemeljitelja i na{eg Reda. To je tako|er kolijevka obnavljanja na-danja skupine dominikanskih biskupa iz cijeloga svijeta. Sedamnaest (17) biskupa, okupljenih od 25. – 30. rujna 2009., predstavljalo je Aziju, Europu, Afriku, Ameriku i Oceaniju.

1 Usp. S. Krasi}, Dominikanci. Povijest Reda u hrvatskim kra-jevima, Zagreb: Hrvatska dominikanska provincija - Naklad-ni zavod Globus, 1997, str. 10-11.


22

Uz redovita euharistijska slavlja, biskupi su obra|ivali pojedine elemente dominikanskog ìvo-ta kao izazov i pitanje koje se postavlja: molitva i zajedni~ki ìvot, studij, pravda i mir, poslanje “ad gentes”. Po jedan biskup predstavljao je po jednu temu, a nakon kratkog izlaganja razmjenjivali su svoje dojmove, mi{ljenja, prijedloge, poja{njenja i proìvljena iskustva.

U~itelj Reda brat Carlos predo~io je dominikan-skim biskupima tematske cjeline devetogodi{nje priprave za Jubilej 800. obljetnice potvrde Reda.

Pod misom 26. rujna, sestra Adela Santamaría, klauzurna sestra iz samostana Santo Domingo de Guzman, poloìla je sve~ane zavjete.

Biskupi su hodo~astili i na zna~ajna mjesta iz Dominikova ̀ ivota: u katedralu u Burgosu, u bene-diktinsku opatiju Santo Domingo de Silos – u koju je hodo~astila bl. Ivanica od Aze, majka sv. Domi-nika de Guzman – te u Osmu. Taj pohod je bio, svjedo~e biskupi, istinsko osvjeènje za duh domi-nikanske karizme.

Sedamnaest nazo~nih biskupa uputili su mali znak bratskog sje}anja osamnaestorici drugih do-minikanskih biskupa koji nisu mogli do}i na taj po-vijesni susret. Dakle, danas u Crkvi ima 35 biskupa iz Reda propovjednika.

Kao zavr{na rije~ i saètak tog susreta mogu posluìti rije~i krasne argentinske pjesme koju je otpjevao U~itelj Reda brat Carlos Azpiroz Costa: “Yo tengo tantos hermanos, que no los puedo con-tar; y una hermana, muy hermosa, que se llama li-bertad” – “Imam toliko bra}e da ih ne mogu izbroji-ti; i jednu prelijepu sestru koja se zove sloboda.”

http://curia.op.org

Priredio: brat Anto Gavri}, OP

23

IZ PROV

INC

IJALA

TA

3. srpnja, dopisom br. 1820/2009, zagreba~ki nad-biskup, kardinal Josip Bozani} imenovao je brata Zvonka Dànki}a kapelanom za studente u Kam-pusu Borongaj u Zagrebu. U povjerenu slu`bu stu-pit }e 1. listopada 2009.

7. srpnja, brat Ivan Iko Mateljan operiran je u bolnici Merkur u Zagrebu – transplantacija jetre.

9. srpnja, u samostanu u Zagrebu sastala se Ko-misija za ispitivanje kandidata za novicijat, u sastavu: Hrvoje Lasi}, Ivo Plenkovi} i Petar Gali}.

10. srpnja, na temelju izvje{}a Komisije za ispi-tivanje kandidata za novicijat, u novicijat su pri pu{-teni kandidati: Kre{imir Kapetanovi}, Petar Galeko-vi}, Tomislav Nikoli}, Ivan Gavranovi}, Kristijan Gerbic i Antun ]orak (kandidat za brata surad-nika).

19. kolovoza (dopis br. 253/09), provincijal je predloìo Ravnateljstvu du{obri`ni{tva za Hrvate u inozemstvu promjenu misionara u HKM Hannover, a za novoga voditelja predloìo brata Anastazija Pe-ricu Petri}a.

25. kolovoza, predsjednik HBK mons. Marin Sraki} dao je suglasnost za imenovanje brata Ana-stazija P. Petri}a voditeljem HKM Hannover.

25. kolovoza, Tajni{tvo Njema~ke biskupske konferencije iz Bonna potvrdilo je suglasnost o ime-novanju brata Anastazija P. Petri}a voditeljem HKM Hannover.

27. rujna, u samostanu sv. Dominika u Dubrov-niku brat Sre}ko Koralija obnovio je jednostavne zavjete na godinu dana.

20.-26. kolovoza, kandidati za novicijat imali su duhovne vje`be u samostanu u Kor~uli, a vodio ih je brat Mato Bo{njak (Zagreb).

28. kolovoza 2009., na blagdan sv. Augustina, u crkvi sv. Dominika u Dubrovniku, pod misom u 19.00 sati obukli su habit i stupili u novicijat bra}a: Gabriel Marija (Kre{imir) Kapetanovi}, Rafael Ma-rija (Petar) Galekovi}, Mihael Marija (Tomislav) Nikoli}, Ivan Gavranovi}, Dominik (Kristijan) Ger-bic.

12. rujna, Chieri (Torino), brat Rozario (Antun) ]orak obukao je habit i zapo~eo godinu novicijata zajedno sa 7 novaka talijanskih provincija.

24. rujna, u skladu s KKN 391, 6 i ACG Bogota 2007, br. 306 provincijal je uputio molbu provinci-jalu Teutonije bratu Johannesu Bunnenbergu da brata Franu Prcelu asignira ratione studiorum na dvi-je godine u zajednicu Berlinu.

3. listopada, hildesheimski biskup mons. Norbert Trelle razrije{io je brata Nikolu Mio~a slu`be vodi-telja u Hrvatskoj katoli~koj misiji Hannover. Slu`bu zavr{ava 31. listopada.

4. listopada, brat Anastazio Perica Petri} asigni-ran je u samostan bl. Augustina Kaòti}a u Zagrebu (Pe{~enica).

4. listopada, brat Pero ]avar asigniran je u samo-stan sv. Marije Milosne u Bolu.

4. listopada, brat Nikola Mio~ asigniran je u sa-mostan Sv. Krià u Gruù (Dubrovnik).

6. listopada, hildesheimski biskup mons. Norbert Trelle imenovao je brata Anastazija Pericu Petri}a voditeljem Hrvatske katoli~ke misije Hannover.


24

Slu`bu voditelja slu`beno zapo~inje 1. studenoga 2009.

27. listopada, na Plenarnoj skup{tini Hrvatske konferencije vi{ih redovni~kih poglavara provincijal je izabran u predsjedni{tvo konferencije i za vodi-telja Komisije za evangelizaciju. Za predsjednika HKVRP-a ponovno je na mandat od tri godine iza-bran fra Ivan Paponja, TOR.

6. studenoga, brat Mihael Mario Tolj postavljen je za starje{inu samostana Sv. Krià u Gruù (Du-brovnik).

12. studenoga, dubrova~ki biskup mons. @elimir Pulji} razrije{io je brata Peru ]avara slu`be ùpno-ga vikara u ùpi sv. Krià u Gruù.

12. studenoga, dubrova~ki biskup mons. @elimir Pulji} imenovao je ̀ upnim vikarima u ̀ upi sv. Krià u Gruù bra}u Iliju Zrno i Nikolu Mio~a.

12. studenoga, brat Matijas Farka{ zavr{io studij teologije na KBF-u u Zagrebu.

8. prosinca, brat Mihael Marija Nikoli} otpu{ten iz novicijata, a brat Rafael Marija Galekovi} napustio novicijat.

* * *Od 1. do 15. srpnja, brat Marcio Couto, socius

U~itelja Reda za intelektualni ìvot boravio je u sa-mostanu Bolu na bra~u.

9.-17. kolovoza: vikar U~itelja Reda brat Edward Ruane boravio je u bratskom pohodu Provinciji te posjetio samostane u Zagrebu, Splitu, Bolu i Du-brovniku.

31. kolovoza – 8. rujna, socius U~itelja Reda za provincije u Africi brat Cletus Nwabuzo sudjelovao je na Me|unarodnom studijskom tjednu u Dubrov-niku.

* * *

[vicarski dominikanac dr. sc. Paul-Bernard Ho-del, profesor srednjovjekovne, moderne i suvreme-ne crkvene povijesti na Teolo{kom fakultetu Sveu~ili{ta u Fribourgu ([vicarska), rado je prihva-tio prirediti “Positio historica super vita, virtutibus et fama sanctitatis”, {to je nu`no u postupku kano-nizacije bl. Augustina Kaòti}a. Po~etkom rujna, brat Paul-Bernard je, kao predava~, sudjelovao na Me|unarodnom studijskom tjednu u Dubrovniku. Tom prigodom predana mu je glavnina materijala o na{emu blaèniku, objavljenih na raznim jezicima.

Naime, na susretu sa zagreba~kim nadbiskupom, kardinalom Josipom Bozani}em 18. oùjka ove go-dine, razgovaralo se i o poja~anom radu na kanoni-zaciji zagreba~kog biskupa bl. Augustina Kaòti}a i o mogu}nostima pokretanja dijecezanskog po-stupka u Zagrebu, u dogovoru s biskupom Lucere-Troia. Provincija se obvezala pripremiti positio hi-storica i zatraìti potporu od generalnog postulato-ra Reda. Kardinal Bozani} je obe}ao kontaktirati lucerskog biskupa i razgovarati o pokretanju po-stupka u Zagrebu.

* * *

Od 22. do 27. studenog 2009. u Rimu odràn kongres regensa studija, okupiv{i 90-tak bra}e od-govornih za studij u svojim provincijama. Raspra-vljalo se o poloàju studija u Redu te se traìlo stra-tegiju za intelektualno poslanje Reda. Nazo~an je bio i U~itelja Reda. Naravno, i na{ regens studija brat Alojz ]ubeli}

25


V. ZASJEDANJE PROVINCIJSKOG VIJE]A

Bol na Bra~u, samostan sv. Marije Milosne, 5. svibnja 2009.

Nazo~ni: o. provincijal Anto Gavri}, brat Pero ]avar, brat Nikola Dugandì}, brat Ivan Mateljan, brat Anto Boba{, brat Antastazio Perica Petri}, brat Alojz ]ubeli}, brat Kristijan Rai~, brat Slavko Sli{kovi}, brat Tomislav Kraljevi}.

Izo~an: brat Joè Rupnik.

Duhovni nagovor je odrào brat Iko Mateljan.

1. Jednoglasno je usvojen zapisnik s IV. zasje-danja provincijskog vije}a od 26. 3. 2009. godine. Bra}a su tako|er upoznata s realizacijama odluka s toga zasjedanja.

2. Vije}nici su izvijestili o proslavi godine sv. Do-minika u svojim samostanima. Uz trodnevlja, pre-davanja o sv. Dominiku (Gru`, Pe{~enica), koncer-te (Kor~ula), u svim na{im zajednicama pripremaju se i sve~ane proslave blagdana sv. Dominika. U Spli-tu }e za blagdan sv. Dominika biti blagoslovljen novosagra|eni samostan.

3. Ekonom Provincije brat Kristijan je podnio ekonomsko izvje{}e za 2008. godinu. Ekonomski prioritet Provincije bio je rekonstrukcija splitskog samostana.

4. Vije}nici su razmotrili pismo generalnoga vika-ra Splitsko-makarske nadbiskupije dr. don Ivana ]ubeli}a o pitanju samostana na îovu. I dalje se traì najprikladnije rje{enje.

5. Budu}i da je brat Nikola Mio~ zatraìo povra-tak u Provinciju, raspravljalo se o novom voditelju Hrvatske katoli~ke misije u Hannoveru.

6. Brat Jozo ̂ irko (Split) upoznao je bra}u vije}-nike o radu dominikanskih lai~kih bratstva, pokre-tu mladih, sve}eni~kom bratstvu… U pripremi je

molitvenik “Dominikanska ruà”, koji }e sadr ̀ a vati i Statut lai~kih pravila te obrednik primanja laika. Napravljen je i {kapular. Spomenut je rad s grupom mladih Doma (Dominikanska mlade`) u Zagrebu na Pe{~enici te da VIS Dominik iz Splita snima novi album sa splitskim zvijezdama. U kolovozu se odr-à va svjetski susret mladih u Fatimi, na kojemu }e sudjelovati dvoje mladih dominikanskih laika iz Spli-ta. Svaka zajednica treba imati organizirana domi-nikanska lai~ka bratstva, u koje treba uklju~ivati posebice mla|e obitelji. Dogovoreno je da brat Jozo dogodine organizira susret lai~kih bratstava na ra-zini Provincije.

7. Regens studija brat Alojz izvijestio je o pri-premama za odràvanje Me|unarodnog studijskog tjedna po~etkom rujna u Dubrovniku. – Vije}e je odlu~ilo da regens studija, zajedno sa voditeljem Cen tra za studij, pripremi u Zagrebu me|unarodni simpozij o sv. Dominiku.

8. Vije}e je pozitivno glasovalo o obnavljanju jed-no stavnih zavjeta brata Sre}ka Koralije. Regens stu-dija je izvijestio o dosada{njem studiju brata Sre}ka u Fribourgu i brata Matijasa Farka{a u Zagrebu.

– Kako se zavr{ava obnova splitskog samostana, u skladu s Aktima (br. 23), odlu~eno je da do inter-medije na{i sjemeni{tarci borave ad experimentum u samostanu u Splitu.

9. Razno:

a) U pripremi je izrada on-line kataloga na razi-ni Reda.

b) Podsjetilo se na va`ne doga|aje u Provinciji: blagoslov samostana u Splitu 8. kolovoza; proslava 40. obljetnice Hrvatske katoli~ke misije u Hambur-


26

gu, 29. 11.; Studijski dan Provincije u Zagrebu, uo~i blagdana sv. Alberta Velikog.

c) Brat Gabrijel Posavec zavr{io je orgulje i sve je spremno za postavljanje orgulja na{oj crkvi u Klop~u (Zenica). – Privodi se kraju i obnova stam-benog prostora na prvom katu ku}e u Klop~u.

d) Bra}u se poziva da dostave provincijalatu od-govore na Upitnik i priloè noviju fotografiju u habitu.

Datum sljede}ega zasjedanja provincijskog vije}a: 11. rujna u Zagrebu, u samostanu Kraljice sv. Kru-nice.

VI. ZASJEDANJE PROVINCIJSKOG VIJE]A

Zagreb, samostan Kraljice sv. Krunice, 11. rujna 2009.

Nazo~ni svi vije}nici.

Duhovni nagovor odrào je brat Anto Boba{.

1. Jednoglasno je usvojen zapisnik s V. zasjedanja provincijskog vije}a od 5. lipnja.

2. Izvje{}u o realizaciji odluka s provincijskih vije}a: a) zagreba~ki nadbiskup imenovao je brata Zvonka Dànki}a kapelanom za studente u kampu-su Borongaj u Zagrebu, a slu`bu zapo~inje 1. listo-pada. No, prostori jo{ nisu osigurani. b) Jo{ uvijek se s Nadbiskupijom traì rje{enje statusa Me|una-rodne katoli~ke zajednice (International Catholic Community of Zagreb: www.iccz.org) koja se oku-plja u samostanu na Pe{~enici. c) Dosje za pokre-tanje postupka na dijecezanskog razini za beatifika-ciju Dominika Bara~a (strijeljan 1945.) jo{ nije kompletan, ali na njemu se radi. d) Orgulje su ve} prevezene i namje{tene u na{oj crkvi u Klop~u (Ze-nica), a blagoslov orgulja je 13. rujna. e) Brat Frano Prcela bit }e asigniran ratione studiorum na dvije godine u dominikansku zajednicu u Berlinu.

3. Provincijsko vije}e prihvatilo je prijedloge Pro-vincijskog ekonomskog vije}a, koje se sastalo 6. kolovoza u Zagrebu, o zatvaranju financijske kon-strukcije za splitski samostan i za samostan bl. Au-gustina Kaòti}a u Zagrebu-Pe{~enica.

4. Brat Slavko, voditelj Centra za studij, izvijestio je o odrànom Me|unarodnom studijskom tjednu u Dubrovniku. S tim projektom treba nastaviti, uz neke organizacijske nadopune. U mjesecu studenom odràva se u Rimu susret regensa studija na razini Reda, a tom prigodom govorit }e se i o odràvanja Tjedna. – Brat Slavko je izvijestio i o organiziranju Studijskog dana Provincije koji }e se odràti u sa-mostanu Kraljice sv. Krunice, uo~i blagdana sv. Al-berta Velikog (subota 14. XI.).

5. Vije}nici su ponovno raspravljali o perspekti-vama misija koje vodimo za Hrvate u inozemstvu. O njima }e biti vi{e govora na intermediji. Dotak-nuto je tako|er pitanje premje{taja i asignacija, a u tom vidu i prema KKN 372 du`nost provincijskog vije}a je pomagati provincijalu u pitanjima aposto-lata i duhovnog ìvota.

6. Budu}i da je Generalna kurija Reda zatraìla da svaka provincija dostavi pismeno svoju politiku glede seksualnih zloporaba, vije}e je pristupilo izra-di dokumenta – op}e izjave, koja uzima u obzir na{e Konstitucije te crkvene i civilne zakone. Svi samo-stani trebaju istaknuti natpis Clausura i toga se pri-dràvati.

7. Kao predsjednik Vije}a za umjetnine brat Ana-stazio Petri} predo~io je vije}nicima prvi prijedlog

27


statuta Vije}a za umjetnine. O~uvanje umjetnina je vrlo va`no za na{u Provinciju. Vij

Documents

vjesnik br. 102 - Dominikanci3 RADOST U BO@I]NOM DARU UVODNIK Draga bra}o, Sveti Vinko Fererski (ro|. 1346.), u djelcu Duho-vni `ivot pi{e da “treba pozorno razmi{ljati o Isusu u