Ivica Jurčević Vještica iz Rija

Slavenka Drakulić, Kako smo preživjeli ... , Feral Tribune, Split, 1997. Slavenka Drakulić, Smrtni grij"esi feminizma - ogledi o mudologiji, Znanje, Zagreb, 1984. Slavenka Drakulić, Kao da me nema, Feral Tribune, Split, 1999. Slaven Letica, Političko pleme Il , Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 1999.

Što je demonsko u izjavama Slavenke Drakulić kada na večeri s uglednim gostima newyorškog harvardskog kluba: Georgeom Bushom, Fran~oisom Mitterrandom, Helmuthom Kohlom i Johnom Majorom, u jeku domovinskog rata, u jesen 1991 . tvrdi, primjerice, kako Srbi iz Slavonije bježe splavima preko Dunava u Vojvodinu(!). Hrvati možda(!) tim istim splavima bježe na ovu (?!) stranu?1 Demonsko je, dakle, s ove površinske razine zamjetno i neoprostivo nepoznavanje povijesnih činjenica i(li) njihova samointerpretacija. Novu, divlju i demonsku dimenziju nad takvim i sličnim nonsensima, nebuloznim izjavama i diskurzima izrečenim u azilu Pariza, Stockholma ili Beča tijekom agresije na Republiku Hrvatsku i Bosnu i 1-Iercegovinu daje jedno veliko i nadasve zbunjujuće nadkontekstualno mi, kao izraz pseudozajedništva i kvazisolidarnosti. Objektivan, prosječan čitatelj zapitao bi se: tko smo to mi i tko je onda zapravo vršio agresij"u? Neupućenog čitatelja mogli bi dodatno zbuniti i ostali slični nebulozni navodi o, primjerice, nekakvim nedužnim brutalno pretučenim srpskim rezervistima u masovnim grobnicama kraj Vukovara, ili sociološko-filozofske novotvorenice poput one o negiranju nacije kao izmišljotine rata koji nije realnost, već stanje duha zlih pojedinaca koje je uništilo njenu individualnost ( .. . ukoliko ju je dotada uopće i imala)2

. Svjestan svog tragičnog izgona, a nonšalantno se stavljajući u kategoriju klasičnog prognanika, Slavenkin demon nadalje daje beskrupulozan natura/istički opis rata iz pariške perspektive, gdje se osjećao potpuno blizu smrti. Kako bi bar djelomično zaokružili ovaj izvadak iz arsenala literarno­demonskih elemenata u njezinim novijim ratnim i poratnim djelima, valja reći kako je evidentno da Slavenka po pitanju nacionalnosti učestalo i bez predrasuda implicira jugoslavensku nadnacionalnu kategoriju i to u doba

1 Drakulić, Slavenka, Kako smo preživjeli ... , Feral Tribune, Split, 1997., str. 94. 2 isto, str. 113., 125., 134.

40

kada je potonja povijesno raskrinkana i defmitivno u svojoj ropotarnici3.

Međutim, paradoksalno i iz neuobičajenih razloga, istovremeno patetično ističe i svoju (navodnu) hrvatsku nacionalnost, čime vjerojatno svjesno ili nesvjesno pokušava zadobiti nekakav minimum nužne autorske vjerodostojnosti i legitimiteta, skrivajući se ujedno iza svog pseudo­globalizma, u čijoj se pozadini jasno nazire neutaživa težnja za individualnošću njenog vlastitog samobitnog ja. Moguće je, također,

povući i analogijsku poveznicu s principijelno sličnom i isto tako demonski ozloglašenom poetikom (ili kako neki tvrde - patetikom) Feral Tribunea, s kojim Slavenka, kao nakladnikom, inače izvrsno surađuje, zahvaljujući možda njezinom slično iskrivljenom percepcijskom sklopu čija objektivnost često prelazi u nerealnu i vankontekstualnu kontraobjektivnost. Ne mogu se oteti dojmu: nije li možda ta deklarativno-formalna nepristranost zapravo genijalno prikrivena pristranost?! Zlobniji bi jednostavno zaključili da je u igri možda i zanimljiva biografska i činjenična koincidencija da je Slavenka i sama oficirsko dijete partizanskog prvoborca. Možda su joj zato i osobno zanimljive usporedbe u kojima, primjerice, sugerira načelnu istobitnost ceremonijalnog Arkanovog kič-vjenčanja u historijskom srpsko­pravoslavnom imperijalističkom duhu s hrvatskim nacionalizmom u domovinskom ratu, ili jednako tako neoprostivo netočne paralele o zajedničkim temeljima ideologije i biti NDH s modernom hrvatskom državom4

.

Takvo moralno i intelektualno samoubojstvo te prvakinje prijeratne ženske autobiografske proze i deklarirane superfeministice započeo je, možda, već u socijalizmu kada je u svoj knjizi Smrtni grijesi f eminizma pisala, kako sama tvrdi, oglede o mudo/ogiji i sličnu feminističku

literaturu u kojoj je, između inače "felativno slabo i površno argumentiranih postulata feminizma, opisala zapravo duh liberalizma i liberalnog društva. No vrhunac tog samoubojstva ne samo Slavenke Drakulić već i ostalih (anti)hrvatskih feministica starog kova poput, primjerice, Rade lveković ili Dubravke Ugrešić, kulminirao je u ratovima na području bivše Jugoslavije početkom devedesetih aktualiziranjem jedne od inače najvećih feminističkih tema - silovanja u zapadnim medijsko-informativnim sferama.

aime, Slavenka je Drakulić upotrijebila svoje prebivanje po svjetskim metropolama prezentirajući usmene i literarne floskule o tragičnosti rata

3 isto, str. l 06. 4 Drakul ić , Slavenka, Kako smo preživjeli ... , Feral Tribune, Split, 1997., str. 195.

41

kao isključivo muškog businessa u kojem se na području bivše Jugoslavije ne siluju Hrvatice i Bošnjakinje, nego općenito - ŽENE (!), iako je cijeli medijski svijet bio užasnut potresnim svjedočanstvima bez pseudoferninističkog uopćavanja. Time su, zapravo, Slavenka Drakulić i ostale ( anti)hrvatske feministice, koje su od svog p rogona napravile međunarodni medijski spektakl, pridonijele prikrivanju stvarne istine o seksualnom nasilju kao sustavnom dijelu velikosrpske imperijalističke politike eufemistički nazvane etničko čišćenje. Dakle, usmjeravanjem pozornosti svjetske javnosti na tobožnja stradavanja SVIH žena (općenito) u muškom ratu, umjesto konkretno na Hrvatice i Bošnjakinje, implicitno je da je hrvatski prijeratni feministički pokret moralno degradirao i umro u balkanskim ratnim turbulencijama devedesetih, jer umjesto da u skladu sa svojom deklarativnom feminističkom ideologijom i postulatima otkrije u novijoj povijesti nepoznati oblik genocida, Slavenka i njezine kolegice iz vlastite su udobne zapadnoeuropske disidentske skupine svojom voljom stvorile međunarodne političke slučajeve. Time su svojoj zemlji u najžešćem jeku domovinskog rata umalo priskrbile vrlo nezavidan međunarodni atribut gušitelja medijskih sloboda, koji ju je umalo koštao međunarodne medijske izolacije. Dokaz te ujedno i rezultat toga bila je njihova neuspjela inicijativa na 58. svjetskom kongresu PEN-a održanom 1992. u Rio de Janeiru, poduzeta s namjerom da se Hrvatskoj zbog navedenih razloga uskrati organizacija sljedećeg takvog skupa u Dubrovniku. Upravo su zato spomenute feministice, a s njima i Slavenka Drakulić, dobile pučko-posprdni naziv vještice iz Rija, kojeg genijalno analizira i upotrebljava društveni analitičar Slaven Letica pitajući se o kakvim je to slučajevima doista riječ i kakvim su to nevoljama, diskriminaciji ili nasilju bile izložene te vještice da bi njihova profesionalna, politička i feministička sudbina bila važna, važnija i moralno upitnija od stvarne, tragične sudbine tisuća

anonimnih ženskih žrtava5. Tada se i zakašnjeli, katarzičan Slavenkin

pokušaj prikazivanja uistinu tragične logoraške sudbine neimenovane silovane Bošnjakinje pod inicijalom S. u knjizi Kao da me nema (1999.) nakladnika, a koga drugog do Feral Tribunea, čini, po mojem mišljenju, samo neprikladnim i izvankontekstualno zakašnjelim rudimentom. No, ključ za razumijevanje tog sukoba Drakulić - Letica krije se, možda, još u ranim osamdesetim kada se Slavenka, tada još zaokupljena frustrirajućom joj problematikom muško-ženskih supremacijskih odnosa, bavila i

5 Letica, Slaven, Političko pleme, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 1999., str. 18 1. - 184.

42

rask:rinkavanjem klana mudo/oga - muškog bastiona dominacije u sferama društvenog, političkog i žumalističkog života. Ćinili su ga tada, po njezinom mišljenju: Igor Mandić, Veselko Tenžera, Dragoš Kalajić, Radi voj Cvetičanin ... i kao specifična i daleko najopasnija, prikrivena vrsta intelektualaca iz sjene - Slaven Letica koji je, kako tvrdi, .. . kao mudološka ličnost možda značajniji (opasniji op.a.) od ostalih6

.

Inače, taj prijeratni feministički pokret, čiji je glavni akter i protagonist bila upravo Slavenka nastao je ranih sedamdesetih u Zagrebu i Beogradu. Činilo ga je dvadesetak tada studentica pod utjecajem američke i francuske feminističke literature koje su, očito, u problemu pronalaženja stvarnog područja interesa odabrale u svijetu tada vrlo aktualan feminizam kao svoju sudbinu, profesiju i ideologiju. To je itekako očito u Slavenkinom slučaju , na što upućuje i Veselko Tenžera smatrajući da je za razumijevanje njezinog stava ključan, možda, upravo njezin životopis i osobne frustracije činjenicom da je zbog čuvanja i odgoja vlastitog djeteta, a u nedostatku sredstava, odgodila svoj studij u korist muževljevog7

• Vjerojatno se i upravo tu krije njezin čvrsto usađen kompleks spolne podređenosti i neutaživa želja za samodokazivanjem. Dvadesetak godina ta, po svemu sudeći, kvazifeministička udruga djelovala je na relaciji Ljubljana - Zagreb - Beograd, uživajući izdašnu nakladničku, logističku i zaštitničku podršku tadašnjih marksističkih

centara moći. Taj je političko-intelektualni i književni četverokut:

feminizam - marksizam - komunizam - jugoslavenstvo izvrsno funkcionirao do raspada Jugoslavije i pada komunizma. On je uzdrmao ovu uspavanu skupinu i vjerojatno uzrokovao i spomenuti moralni pad i degradaciju. Umjesto očekivanog i donekle logičnog izražavanja građanske lojalnosti, Slavenka je kao sociolog i odličan poznavatelj društvenih fenomena u azilu zapadnoeuropskih zemalja odabrala .. očigledno mnogo isplativije političko progonstvo, disidenciju i postkomunističko literarno profiterstvo, opisujući znatiželjnim zapadnjacima čari, odnosno tragediju komunizma i tranzicije u praksi. Međunarodna pozornost poslužila joj je pri tom kao olakotna okolnost i nepropustiva prilika za daljnje instant napredovanje u karijeri. Raspad Jugoslavije, pad komunizma i pojava velikosrpske agresije postavila je, dakle, Slavenku i njezine prijateljice u objektivno težak moralno-intelektualni položaj. Sva su njihova prijeratna naklapanja i teze o polnom ratu tin1e jednostavno pale u vodu, u zaborav... Otad

6 Drakulić, Slavenka, Smrtni grijesi feminizma, Znanje, Zagreb, 1984., str. 74. 7 .

tsto, str. 75.

43

Slavenka, sada udana Šveđanka sa svojom zlatnom kreditnom karticom, u svojoj teškoj sudbini, putuje svijetom pišući knjige površnih ogleda o komunizmu, panbalkanski unificiranom postkomunizmu i tranziciji u kojima, nažalost (!), beziznimno traži i vidi i hrvatski kontekst. I naposljetku, usudio bih se za ovu priliku upotrijebiti citat njezine neimenovane junakinje S. iz već spomenutog romana koji ujedno genijalno opisuje i njezinu vlastitu sudbinu i odsutnost: .. . kao da me nema. Kao da više nisam tu8

, odnosno primijenjeno na konkretan Slavenkin slučaj: . .. kao da je nema, ili barem ... kao da je nije bilo.

8 Drakulić, Slavenka, Kao da me nema, Feral Tribune, Split, l 999., str. 65.

44