Vježbanje u kršćanstvu Kierkegaardov doprinos tumačenju kršćanske religije

8/12/2019 Vjebanje u kranstvu Kierkegaardov doprinos tumaenju kranske religije

1/12

Prgldni lanak UDK 2: 165.1 / S. KirkgaardPrimljno 5. 10. 2008.

Aleksandra GoluboviSvuilit u Rijci, Filozofski fakultt, Omladinska 14, HR51000 Rijka

[email protected]

Vjebanje u kranstvu

Kierkegaardov doprinos tumaenjukranske religije

Saetak

Vjbanj u kranstvuposljednje je Kierkegaardovo veliko djelo. Nastalo je kao kompi-lacija vie lanaka, a konano je objavljeno 1849. godine. Njime je Kierkegaard zaokruiosvoje tumaenje kranske religije. Pitanja kojima moemo saeti kljune teme kojima seza ivota bavio su sljedea: kako postati kranin, koje su glavne teze kranske doktrine,

moe li se dokazati Boje postojanje (ima li uope smisla pokuati ga dokazati), u kakvomsu odnosu vjera i razum, jesu li religiozna vjerovanja racionalno utemeljena i dr. U ovomradu iznijet emo Kierkegaardova pojanjenja kranske religije, usporeujui ih s tezamakoje je izloio u ostalim djelima (posebice Filozofijskom trunjui Strahu i drhtanju). U tomsmislu Vjbanj u kranstvuposluit e nam kao potvrda njegovih ranijih razmiljanja istavova o kranskoj religiji.

Kljune rijei

Srn Kirkgaard, kranstvo, vjra, znanj

Uvod

Drava i Crkva u vrijm Kirkgaardova ivota bil su usko povzan. Toosobito dolazi do izraaja kroz pripadnost Crkvi koja j danskim graanima

bila zakonska obvza. Kranstvo j uglavnom svdno na tradiciju, to imaza posljdicu udaljavanj od ivljnja autntinih kranskih vrijdnosti. Su-vrmni krani postoj samo na papiru, a ivljnj kranstva prisutno j utragovima. Kirkgaardovi su s suvrmnici udaljili od izvornog kranstvai dobro bi im dola poduka iz istog. Kirkgaard smatra da j upravo njgova

misija na ovoj Zmlji izlaganj kranstva, stoga n udi to j svojm djluVjebanje u kranstvuprvotno namjnio naslovPokuaj da se postojee kr-anstvo vrati kranstvu. Kao rligiozni pisac svoj itatlj upuivao j utmljn tz kranstva koj su, prma njgovu miljnju, naj pogrnointrprtiran. Zato s pita o nainu na koji ovjk mo postati vjrnik, tj.Kranin, i zakljuuj da to n smij ovisiti o tradiciji odrnog drutva,ngo o slobodnoj odluci pojdinca (ili odluci za vjru u Boga).

Antropologijom do religije

(religioznog stadija)

Kirkgaard, kao zastupnik kranskog gzistncijalizma, smatra rligioznudimnziju jdinom koja ovjku omoguuj potpuno samoostvarnj. Njgov


2/12

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA112God. 28 (2008) Sv. 4 (857868)

A. Golubovi, Vjebanje u kranstvu858

kranski gzistncijalizam utmljn j na antropologiji, tj. pokuaju da o-vjk u potpunosti ostvari svoj ovjtvo.1Cjlokupna gzistncija tmlji s

na strasti za gzistiranjm. Pojdinac u tom smislu ima zadau odluiti s, azatim upustiti u projkt vlastitoga samoostvarnja. Na tom putu glavni mu joslonac vjra (koju Kirkgaard shvaa kao ovjkovu najviu strast). Ona jtakor polazina toka u ovjkovu nastojanju da postan kranin, a dola-zak do Boga oznaava krajnj i potpuno ostvarnj. Momo zakljuiti da zaKirkgaarda postati ovjk zapravo znai postati kranin.2

On isti da j za samoostvarnj posbno vaan nain na koji ovjk po-kuati doi do svog krajnjg cilja. U procsu ostvarivanja kljuan j odabirpravih opcija, jr iako ima na raspolaganju mnog, sv n dovod do krajnjg

cilja, tj. do Boga. Njgova antropologija razvila s kroz pokuaj tranja od-govora na jdno od tmljnih ovjkovih pitanja. Rij j o potrazi za isti-nom, tj. smislom ovjkova ivota (onim to oznaava njgov krajnji i najviiivotni cilj ili svrhu). Konani smisao ivota tma j o kojoj su raspravljalimnogi filozofi, a Kirkgaard j zastupao tzu kako s konani smisao (iliovjkovo potpuno samoostvarnj) mo postii unutar odrnog nainaivota: onog rligioznog, t da rligioznost prdstavlja vrhunac to ga ovjkmo dosi (postii). Nupitno j da s svaki ovjk li ostvariti na najboljimogui nain (budui j to univrzalna tnja). Strast za ostvarnjm, koja j

sastavni dio ljudsk prirod, poti ovjka na stalno usavravanj. Bznakoj s mo pojaviti na putu (do samoostvarnja, ali i do Boga), znak jkoji ovjku ukazuj na injnicu da nij postigao krajnju svrhu, t da moranastaviti raditi na vlastitu usavravanju, birajui vii stadij gzistiranja. o-vjkovo gzistiranj obiljavaju mogunosti koj mu pomau da postignkonano ostvarnj, no on istovrmno mogu odrditi i njgovu propast.Vina ljudi prolazi kroz tmljn stadij ivota. Tri su kljuna, a rij jo sttikom, tikom i rligioznom. Kirkgaard smatra da j vjra najvi-a ovjkova strast i oru za dolazak do Boga, kao i jamstvo za postizanj

potpunog ovjtva. U tom smislu momo govoriti da s njgova rligijatmlji na antropologiji.

Kranstvo kao vrhunac

ostvarenja ovjetva3

Razlog zbog kojg j srdinja tma Kirkgaardova stvaralatva upravo rli-gija jst u tom to smatra da j kranstvo njgov gnracij voma udalj-no od izvornog kranstva. tovi, primjuj da mnogi ljudi koji sb nazi-

vaju kranima n znaju koji j pravi smisao t rligij (jr j vjra svdna nazakonsku obvzu), niti su s ostvarili kao rligiozni ljudi. Upravo u toj krivojslici kranstva svog vrmna vidi nunost ponovnog prispitivanja izvorarligioznosti. Smatra da svaki ovjk ima priliku postati kraninom ako toli. Bog j taj koji j u ovjka usadio strast za konanim ostvarnjm, a onos n dogoditi (tj. n biti potpuno) ukoliko s ovjk rligiozno n ostva-ri. Svatko j slobodan odabrati onaj nain ivota koji mu najvi odgovara,no s drug stran, postoji rizik bznaa koj s pojavljuj kao upozornj daj otiao u pogrnom smjru. Bz odnosa s Bogom ovjk n mo postii(potpuno) samoostvarnj.

Kranski ili rligiozni gzistncijalizam kojg on zastupa ovjka intr-prtira kao bi koj s unutar vlastita ostvarnja oslanja na Boga (koji jamipotpunost ostvarnja).4


3/12



Odnos filozofije i teologije

(odnosno kranske religije)

Kirkgaard j oduvijk smatrao problmatinim odnos filozofij i kran-stva. Dri da kranstvo n pripada podruju filozofij, ngo povijsti, t danjgovo prihvaanj n zavisi od spkulativnih ili znanstvnih argumntacija,ngo od slobodn odluk za vjru. Njgov j moto u mladosti bio: filozo-

fija i kranstvo ne idu zajedno.5Zanimljivo j kako istovrmno momori/tvrditi da j on najotriji protivnik kranstva i ujdno njgov najvjrnijiapologt (branitlj). Tvrdnja s ini kontradiktornom, no kada s u malodublj u Kirkgaardovu filozofiju, lako j pronai mnogo dokaza koji j

potkrijpiti. Kirkgaard smatra da filozofiju n momo jdnostavno pomi-riti s kranstvom. Npr. tvrdnja (koju krani prihvaaju kao istinu) da Bog

postoji jst apsolutna injnica i kao takva s n mo dmonstrirati, jr sinjnic po sbi n dmonstriraju: ona s mo samo prihvatiti ili odbaciti.Istina kranstva mo s jdino svjdoiti, usklaujui vlastitu gzistnciju snjom. Na taj nain dolazi do rdupliciranja (ponavljanja) objav u vlastitomivotu. Istina na koju s kranstvo poziva jst za Kirkgaarda subjktivna,mogli bismo ri gzistncijalna, jr o njoj ovisi ovjkovo potpuno samo-ostvarnj. Kranstvo j u tom smislu istina koja dolazi od Boga (jr upravoBog koji s objavio u Isusu Kristu j istina).

Odnos s danskom crkvom

Jdino kranstvo koj Kirkgaard priznaj jst ono iz prvih stolja, no onos uvlik razlikuj od slubn, tj. institucionaliziran Crkv. Kranstvonij komocija, kako ga j prikazivala Crkva u njgovo doba: ono oznaava

ponajprij patnju, strah, tjskobu, oaj, bzna, rtvu, ali i potpuno povjr-nj i prdanj Bogu.6Kirkgaardov odnos sa slubnom Crkvom otpotka

j optrn raznim zamjrkama koj dolaz s obj stran. On n prihvaaCrkvu zbog njzin udaljnosti od tmljnih kranskih vrijdnosti, a Crkva,sa svoj stran, n prihvaa njgov novi nain intrprtiranja gzistncij kojiima implikacij na rligiozno podruj. Kirkgaard zamjra Crkvi to j kr-anstvo utmljila na masama umjsto na pojdincu.7 Isti vanost odno-sa pojdinca s Bogom, jr jdino osoban odnos jami rligiozno ostvarnj.

1

Na putu do rligioznog ostvarnja, ovjknailazi na mnog potko. Massimo Iiri-tano izdvaja bzna kao jdnu od tmljnihprprka. Vi o potkoama vzanim za o-

vjkovo najbolj ostvarnj vidi u: MassimoIiritano,Disperazione e fede in Soren Kierke-gaard, Sovria Mannlli, Rubbttino 1999.

2

Marko Vuti ispravno primjuj: dabi tmljno odrnj ovjka, koj izvir izKirkgaardova gzistncijalizma, bilo onopo kojmu j ovjk bitno shvan kaohomoreligiosus. Vidi: Marko Vuti, Filozofijaegzistencije Cornelia Fabra, Hrvatsko filo-zofsko drutvo, Zagrb 2008., str. 42.

3

Dtaljnij o rligioznom ostvarnju vidi u:Giorgio Pnzo,La verita eterna che nasce neltempo, edizioni Mssaggro, Padova 2000.

4

Isablla Adinolfi dtaljno j istraila Kirk-gaardovu antropologiju, iji vrhunac prd-stavlja rligija. Vi o tom vidi u: IsabllaAdinolfi, Il cerchio spezzato, Citta Nuova,

Roma 2000.5

Cornlio Fabro urdnik j izdanja Kirkgaar-dovih Dnevnika (IXII). U njima nalazimomnotvo podataka o Kirkgaardovu ivotukao i njgov tmljn filozofsk tz. Vidi:Sorn Kirkgaard, Diario (IXII), Morcl-liana, Brscia 1983. Ubudu mo koristitikraticu D (ovdj: D2, str. 52).

6

D1, str. 181.7

D10, str. 3133.


4/12



Crkva j kranstvo prtvorila u doktrinu, komunikaciju doktrin umjstokomunikaciju gzistncij. Zbog toga vina ljudi nma prdodbu o tom

to zapravo znai biti kranin. Osoba koja j primila sakramnt krtnja an prakticira svoju vjru, za Kirkgaarda nij vjrnik (u pravom smislu triji). Papir, tj. potvrda koja s podi u upnom arhivu n mo biti dokaznij vjrsk pripadnosti (osim na papiru, formalno), iako su s za vrijmKirkgaardova ivota ljudi naj na njga pozivali. Stoga Kirkgaardnumorno isti poguban utjcaj mas i posljdic to ih ista ostavlja na o-vjkov ivot. Masa donosi anonimnost i apstrakciju t ugroava odnos poj-dinca s Bogom. Postati kranin uistinu znai suobliiti s ivotu Isusa Kri-sta i patiti kao on, a danski narod ivi dalko od tog idala, t ih Kirkgaard

smatra lanim kranima: doslovno ruglom kranstva. No, odnos s Bogommogu j, tvrdi Kirkgaard, samo u jdinstvu s Kristom.8Da krani raajukran, n bi bilo gotovo niti jdnog ovjka na zmlji koji nij vjrnik, ili

barm n bi bilo djc krana koja su nvjrnici, a znamo da nij tako. Dakl,kranin s n mo postati ronjm (niti pod pritiskom zakonsk obvz),ngo konkrtnim odabirom ivotnog usmjrnja. Kranstvo j po tom pi-tanju uinilo ovjka najvi mogu znaajnim, no ujdno j to postala injgova najta zadaa (zahtjv da postan kranin).9Danski narod nalazis u svojvrsnoj rligijskoj krizi, tj. krizi vjr u Boga u kojoj s kao poslj-dica pojavljuj gubitak posljdnjg smisla ljudskog gzistiranja. Ndostatak

najvig cilja u ivotu paralizira ovjka u tnji za potpunim ostvarnjm.Rjnj ov situacij Kirkgaard vidi u paradoksalnom skoku u vjrui pokuaju da s postan Kristov suvrmnik. Analizirajui Kirkgaardovtkstov, momo zakljuiti da s ovjk potpuno ostvaruj tk kad postankranin, t da biti ovjk i biti kranin n idu jdno bz drugoga, jr samoovjk-Bog izraava ono u mu s sastoji biti ovjk.10ovjk-Bog (IsusKrist) jst paradigma savrnog naina gzistiranja i savrnog ovjtva. Da-kl, tko j i to ovjk, n momo saznati od ovjka ngo jdino od ovj-ka-Boga, tj. Isusa Krista.11

Kierkegaardovo tumaenje vjere

(kao religioznog fenomena)

Kirkgaard j istraujui podruj rligij otkrio nto novo, npoznato nj-govim prthodnicima.12Rij j o novoj dfiniciji vjr.13Vjra j za njgastrast koja ovjka usmjrava k samoostvarnju, dakl oznaava tnju zakonanim samoostvarnjm koj mo biti dovrno jdino u Bogu. No da

bi s vjra u potpunosti ralizirala potrbno j da s ovjk slobodno odlui

za Boga. Vjra u tom smislu prtpostavlja/trai voljni pristanak. Pritom Kir-kgaard razlikuj izmu dvij vrst rligioznosti: rligioznost A i B.Dok rligioznost A oznaava ovjkovu tnju za samoostvarnjm (kojas oituj kao vjra u postojanj konan svrh ovjkova ivota), tmlj r-ligioznosti B jst objava, ponuda boansk milosti koju ovjk mo pri-hvatiti ili odbaciti.U svojim djlima Kirkgaard j raspravljao o mnogim tmama koj su pov-zan s ovjkovim rligioznim ostvarnjm, poput tradicionalnih dokaza zaBoga, kljunih tza kranstva, prdnostima rligioznog ostvarnja, opravda-

nju rligijskog vjrovanja, t s tim afirmirao kao rligiozan pisac.

14

U Vje-banju u kranstvuraspravlja o navdnim tmama koj s vjrnik pozicijimaju najvu vanost, a ujdno potvruj tz to ih j prthodno zastupaou drugim djlima.15


5/12



Strah i drhtanje

(Abraham kao uzorni vjernik)16

Uzornog vjrnika, modl koji svjdoi pripadnost kranskoj rligiji i rli-gioznom stadiju gzistiranja, Kirkgaard vidi u osobi Abrahama. U djluStrah i drhtanjeKirkgaard daj svoj vinj biblijskog dogaaja (izlatiri mogu intrprtacij spomnutog dogaaja). Rij j o nalogu to ga

j Bog dao Abrahamu, trai od njga da rtvuj sina jdinoronca kakobi dokazao svoju vjru u Boga. Kirkgaard navdni dogaaj intrprtirau duhu tologij. To znai da vjruj kako j namjra biblijskog pisca bila,usprkos izlonosti vlikoj kunji, prikazati Abrahamovu npokolbljivu vj-ru u Boga. No razmiljajui o tom dogaaju iz ljudsk prspktiv namunam s nk dvojb. N trba li Abrahama osuditi kao ubojicu koji j umalouspio ubiti vlastitog sina? Mogu j takor da j Bog, znajui to stono dogoditi, uinio ono to jdino iz na (ljudsk) prspktiv izgldanvjrojatno. Moda mi jdnostavno nismo u posjdu uvjta koji bi omoguioshvaanj Bojg zahtjva. N trba li, kada j rij o zahtijvima ov vrst,krnuti od prtpostavk da j Bog savrno dobar i da po dfiniciji nikada nbi traio od ovjka da ini zlo? Ako n vjrujmo ili n polazimo od prtpo-stavk da j Bog samo iskuavao Abrahama, onda naa cjlokupna raspravanma prvi smisla. Ono u to ni za trnutak n smijmo posumnjati jst

injnica da j Bog bzrazlono dobar. Zato Kirkgaard smatra lgitimnimsuspndirati tiku u korist rligij (budui j u pitanju vi dobro, odnosnoapsolutna dunost prma Bogu, koj ini opravdanim rtvovanj manjg do-

bra, tj. trnutano suspndiranj tik). Ipak, moda bismo s trbali malodtaljnij posvtiti analiziranju Abrahamova sluaja. Ubojstvo j uvijk i nasvakom mjstu ubojstvo, bilo da ga trai Bog ili ovjk. Pitanj koj s na-m glasi: to ako bi Bog ipak dozvolio Abrahamu da dovri svoj in? Kaoto znamo iz biblijsk pripovijsti, to s nij dogodilo, jr na kunji j bilasamo Abrahamova ljubav, odnosno njgova vjra u Boga. Bog niti u jdnomtrnutku nij mislio niti lio da otac ubij sina, a kamoli da bi to kasnij

opravdao ljubavlju. No, pitamo s takor: to j Bog trbao traiti od Abra-hama da bi dobio pravi odgovor, t koji mu j uvjt trbao postaviti? to kada

bi i Abraham sa svoj stran postavio uvjt da Bog od njga mo traiti svosim sina? Postavljaju li s u ljubavi uvjti? J li to dozvoljno? Kako bi Bogdoznao da ga Abraham apsolutno voli, morao mu j postaviti apsolutno takuvjt, najti mogui, to j i uinio. Sv drugo Abrahamu n bi bilo takotko. Samo postavljanjm ovog apsolutnog uvjta Abraham j pokazao daapsolutno vjruj Bogu i da j Bog za njga apsolutni oslonac. Ovim s, sdrug stran, pokazalo da s onom koji u Bogu ima apsolutni oslonac nita

8

D8, str. 27.

9

D10, str. 176.

10

D7, str.172.

11

Dtaljnij o odnosu izmu gzistiranja iCrkv kao institucij (kao i o odnosu prma

kranstvu), vidi u: eliso Castoro,Esistenzain preghiera sulle orme di Kierkegaard, Pim-m, Casal Monfrrato 2001.

12

D7, str. 154.

13

D8, str. 133.

14

D10, str. 50.

15

O problmatici vjr vidi u: Cornlio Fabro(ur.),Il problema della fede, La scuola, Brs-

cia 1978.16

Sorn Kirkgaard, Strah i drhtanje, Vrbum,Split 2000.


6/12



lo n mo dogoditi. Abraham j imao apsolutno povjrnj u Boga, potpu-no s njmu prpustio. Ipak, ostaj pitanj: J li znao da Bog tada povui

svoj zahtjv (i ostaviti Izaka na ivotu)? Ovakvi sluajvi pla ovjka jrizazivaju nsigurnost i strah u konani ishod. S drug stran, upravo oni ohra-

bruju ovjka na odluku za Boga.U Abrahamovu sluaju valja takor uoiti razliku izmu pistmik i mo-raln odgovornosti (kao i pripadajuih im opravdanja). Kada govorimo o vjriu pistmologiji, onda s pitamo u to trbamo vjrovati, dok nas vjra u ticiusmjrava prma onom to trbamo initi. U tici j takor prisutno pitanj

povjrnja kao i tranj razloga za djlovanj. Kada s Bog Abrahamu obja-vio, bilo j lgitimno postaviti pitanj o Abrahamovoj moralnoj odgovornosti.

Vjrnik s pita j li Bog Abrahamu dao nardbu i uvjt da istu prihvati iakoj razumom n shvaa, t kako j Abraham mogao uiniti ono to j Bog odnjga traio. Kirkgaard j, ini s, potpuno siguran da vjrnik (primjricAbraham) u trnutku dobiva istinu (ovoga puta moralnu) i uvjt po kojm jmo prpoznati kao istinu, iako mu ndostaj razumijvanj ili potpuno ra-zumijvanj ist. Ova vrsta povjrnja utmljna j takor na razumu. eti-ko povjrnj u Boga, prma Kirkgaardovu miljnju, zahtijva ovjkovskok u nsigurnost jr ina ga n bismo nazivali i smatrali povjrnjm. Akoznam, onda s n prputam povjrnju, povjrnj imam samo onda kadanma objktivn sigurnosti, ali ja s i dalj prputam riziku, tj. upravo zbognsigurnosti ulam povjrnj i ono j zalog moj vjr, tvrdi Kirkgaard.

Filozofijsko trunje

(saetak rasprave o kljunim temama)17

Filozofijsko trunje jdno j od Kirkgaardovih najsistmatinij napisanihdjla. Zapoinj ga postavljajui pitanj: U kojoj mjri istina doputa da

bud nauna?18Pritom Kirkgaard misli na istinu koja prdstavlja konanismisao ovjkova ivota (momo j nazvati gzistncijalnom odlukom, tj.

odlukom o kojoj ovisi njgovo ivotno samoostvarnj). On s ustvari pitao tom momo li vjru svsti na istinu koja s mo nauiti. Takor dvojio tom mo li vntualno pojava Isusa Krista ili znanj o njmu biti dovo-ljan razlog za vjru u Boga (ili biti razlog zbog kojg ntko povjrovati uBoga).U Filozofijskom trunju, Kirkgaard istrauj nain na koji ljudi dolaz dovjr. Najprij objanjava razliku izmu grkog (tj. od Sokrata pa nadalj)i kranskog poimanja istin. Istina s u to doba shvaala kao nto to soduvijk nalazi u ovjku. Prij ngo to j dua ula u ovjkovo tijlo, u

trnutku ronja, kontmplirala j svu istinu (kao to j Platon nauavao) isada, ulaskom u tijlo zaboravila j sv (svo znanj j gotovo u potpunostinstalo). ovjk, dakl, od potka posjduj znanj, tj. Istinu, t s samoprisja onoga to v zna. Znanj j u tom smislu samo prisjanj. Uitljj Grcima bio samo prilika za dolazak do znanja, tj. pomagao j u dolasku doistin. Uitlj n daj, tj. n prnosi znanj (niti istinu) jr s ono nalazi u sva-kom ovjku, ali on mo olakati dolazak do njga. to s ti vjr Grci snisu usudili povjrovati. Oni su dvojili (bila j u pitanju njihova volja, jr nisuhtjli dati pristanak uz vjru), a dvojba s mo razrijiti jdino slobodom,tj. aktom volj.Kod kranstva imamo drukiju situaciju. ovjk i Bog nalaz s, prma Kir-kgaardu, u odnosu kojg karaktrizira strast koju nazivamo vjrom, a iji

j prdmt paradoks; ali paradoks sjdinjuj upravo proturjj, on ono po-


7/12



vijsno ini vjnim a ono vjno povijsnim.19Istina s, prma kranskojintrprtaciji, n nalazi oduvijk u ovjku, ngo j Bog taj koji j daj. Uloga

uitlja u kranstvu jst prsudna. Uitlj ovdj n slui kao ntko tko samopoma u dolanju do istin, tj. znanja. Uitlj j taj koji daj uvjt za stjca-nj znanja (a taj j uvjt milost, Boji dar). Bz tog uvjta ovjk n bi mogaodoi do istin. Dakl, dok j za Grk istina u sjanju, za kran j u trnut-ku (jr bi s ina ovjk samo trbao podsjtiti). Objkt vjr jst apsurd i

paradoks (to da s Bog pojavio u ljudskom obliju ovjk n mo shvati-ti, budui da to nadilazi njgov razumsk sposobnosti).20Jdino to ovjkmo uiniti jst odluiti povjrovati ili n povjrovati Bogu, tj. prihvatiti iliodbiti njgovu ponudu. Razlika izmu dvij koncpcij (grk i kransk)

oita j. Kranska intrprtacija podrazumijva kako uitlj koji daj istinui uvjt za njzino razumijvanj nij obian uitlj. On j taj koji j stvorioovjka, a to mo, prma Kirkgaardu, samo Bog.21Dakl, Bog jst ovj-kov uitlj. Vjra j prma gornjm (kranskom) objanjnju in povjrnjaprma Bogu koji daj istinu i uvjt za njzino razumijvanj.Kirkgaard u Filozofijskom trunju sinttizira svoju misao (t isti tirikljun novosti kranstva):

1) prtpostavljn j novi organ = vjra (pomou koj ovjk mo doi doBoga);

2) nova prtpostavka = svijst o grijhu (budui j ovjk nistina, a istinumo dobiti jdino od Boga);3) novo rjnj = trnutak (jr istina nij oduvijk u ovjku) i4) novi uitlj = Bog u vrmnu (Isus Krist).22

Zavrni neznanstveni zaglavak uz

Filozofijsko trunje23

U navdnom djlu Danac dtaljnij analizira tm to ih j zapoo uFilozo-fijskom trunju. Isti kako s prma kranskoj rligiji mo imati objktivani subjktivan pristup, t da s navdni pristupi uvlik razlikuju (kao to srazlikuj i ponaanj koj s obzirom na pristup ovjk odabrati). Govorio tzv. objktivnoj i subjktivnoj istini, tj. istrauj objktivni i subjktivni

pristup istini kranstva.24

17

Sorn Kirkgaard, Filozofijsko trunje, D-mtra, Zagrb 1998. Ubudu mo djlooznaiti kraticom F.

18

F, str. 9.

19

Isto, str. 70.

20

Na kraju dvanastog volumnaDnevnikana-lazimo prikaz tmljnih pojmova Kirkga-ardov filozofij. Mu mnogim pojmovimanalazi s satak o znanju pojma vjr.Usp. D12, str. 171172.

21

F, str. 15: No, onaj koji uniku n daj samoistinu, ngo i uvjt za nju, taj nij uitlj. Sva-ka poduka poiva u krajnjoj liniji na tom da

j uvjt tu; ako on ndostaj, uitlj j nmo-an; u protivnom morao bi uitlj unika nproblikovati ngo ga ponovno stvoriti prij

ngo poduka pon. Ali to n mo uiniti ni-jdan ovjk; trba li s to ipak dogoditi, ondato mora uiniti sam Bog.

22

Isto, str. 127.

23

Nmamo hrvatski prijvod ovog djla, stogamo koristiti talijanski. Vidi: Sorn Kirk-gaard,Postilla conclusiva non scientifica alleBriciole di filosofia (ur. Cornlio Fabro),Opere II, Pimm, Casal Monfrrato 1995.Ubudu mo djlo oznaiti kraticom P.

24

P, str. 141.


8/12



Tako, primjric, problm utvrivanja istin kranstva spada u domnuobjktivnosti, dok s subjktivni problm ti dononja odluk za ili protiv

kranstva.25Na vi j mjsta u svojim djlima naglasio kako vjra spada udomnu ovjkov subjktivnosti, budui ima za posljdicu dononj odlu-k. Subjktivn bismo jo mogli nazvati i gzistncijalnim odlukama. Rijj o onim odlukama to ih pojdinac trba donijti, budui o njima ovisi nj-gova cjlokupna gzistncija. Jdna od tih odluka odnosi s na vjru u Boga.Kirkgaard dri da j ovjkovo pristajanj uz vjru, tj. prputanj Bogu,u domni subjktivnosti, no to n znai da zastupa rlativizam. Boja j po-nuda univrzalna, upuna j svima, a pojdinac j taj koji donosi odlukuho li j odbiti ili prihvatiti. Subjktivnost konkrtno znai da ovjk koji j

donio odrnu odluku vjruj kako j njgovo pristajanj uz tu odluku, npr.pristajanj uz Boga, jdna od kljunih stvari to ih mo uiniti za vlastitugzistnciju. Subjktivnost kod Kirkgaarda oznaava slobodan odabir (jrvjra jst izraz volj).26 Vjra s ostvaruj kroz rligioznost, a ona mo

biti dvojaka. Rligioznost A prtpostavlja ovjkovu prirodnu tnju zasamoostvarnjm koja s oituj kroz svrhovitost, tj. upunost na konanusvrhu ili smisao ivota. Rligioznost B ukljuuj sv spomnuto, no ona

poiva na tmljima objav27 i podrazumijva voljni pristanak uz Boga. Urligioznosti A ovjk pokuava dosi krajnju svrhu vlastitim snagama,dok u rligioznosti B jdino odabirom vjr (tj. Boga i oslanjajui s nanjga) mo doi do potpunog samoostvarnja. Za Kirkgaarda j uosta-lom: kranstvo jdino konzistntno objanjnj gzistncij.28Objktivnipristup odnosi s na samo shvaanj i intrprtiranj kranstva. Tako n-tko mo imati dobar uvid u nauk odrn rligij, poznavati njn kljuntz, vrdnot i ostal informacij, bz da ikada ispolji rligiozno ponaanj.Kirkgaard vinu krana svog doba vidi upravo kao objktivn kran(koji su krani samo na razini dklaracij). No subjktivan pristup prtpo-stavlja voljni pristanak, odluku za Boga i jdino on mo jamiti potpunosamoostvarnj u Bogu.

Vjebanje u kranstvu29

Za kraj mo navsti tmljn citat koji potvruju Kirkgaardov stavovo kranskoj rligiji (a koj nalazimo i u njgovim ranijim djlima). O probl-mu svonja vjr i rligij na znanj, Kirkgaard j vi puta raspravljao.Kada j rij o dtaljima iz ivota Isusa Krista, pita s: mogu li oni dodatnoosnaiti nastojanj da ntko postan vjrnik? Ovdj j rij o v spomnutuobjktivnom pristupu kranstvu, odnosno o tranju dodatnih informacija

(dodatnog znanja) o Kristu koj s, prma Kirkgaardu, u konanici poka-zati bskorisnim jr:

oni koji su s njim ivjli i osvjdoili su s; i gl, nma ni najmanj sitnic u njgovu ivotukoja bi tom proturjila. Njgov s ivot izraava utljivom i stvarnom sprmnou na djlo; ida on nikad nij rkao: Doit k mni svi vi izmorni i optrni, njgov bi ivot izraavaoov riji. On stoji iza svoj riji, ili njgova j rij on sam, on j ono to ka, pa j on i uovom smislu rij.30

Kirkgaard ksplicitno tvrdi da nij mogu imati znanj o Isusu Kristu kaoprdmtu vjr jr:

On nij i nipoto n li biti onaj o kojm s nto saznati samo iz povijsti (svjtsk povi-jsti, povijsti sam, u suprotnosti prma povijsti spasnja) i niga drugog; jr iz povijsti so njmu nita n mo saznati, jr o njmu zapravo ni n postoji znanj. On n li, kao to j


9/12



kod ljudi naj, biti ocijnjn prma uincima koj j prouzroio njgov ivot to znai daon jst i li biti znak sablazni i prdmt vjr; njga prosuivati po uincima njgova ivota jst

bogohuljnj; zbog njgova j boanstva bskrajno prsudniji nain na koji j ivio svoj ivotngo svi uinci koj j tijkom povijsti prouzroio.31

Pitamo s j li uop mogu nto doznati o Kristu iz povijsti.

N. Zato n? Jr o Kristu uop n postoji znanj; on j paradoks, prdmt vjr, on j tusamo za vjru. Ali sv povijsno priopnj jst priopnj znanja, pa s prma tom iz povijs-ti o Kristu nita n mo saznati. Jr koliko god da s o njmu sazna, to ipak nij on, onaj kakavj stvarno. O njmu s sazna nto drugo, a n ono to on jst; dakl, o njmu s nita n saznaili o njmu s dobij nto nistinito, ovjk biva prvarn. Povijst prtvara Krista u nkogdrugog u odnosu na ono to on u istini jst. I tako, mo li s puno saznati o Kristu iz povijsti?

N, o Kristu n, jr o njmu s nita n mo znati, u njga s mo samo vjrovati.32

Kirkgaard smatra da j proturjno ljti dokazati da j nki ovjk Bog.Smatra da j to sablazan, a sablazan j ono to s suprotstavlja (svmu) ljud-skom razumu.33

Ali dokazati znai nto razumski razloiti. A mo li s nto to s suprotstavlja ljudskomrazumu razumski razloiti? Naravno da n, ukoliko ovjk n li samom sbi proturjiti.Mo s samo dokazati da s to suprotstavlja razumu.34

Kirkgaard razmilja o dostatnosti vidncij za Boga koju j dosad priku-

pila povijst:

nij li, dakl, povijst dovoljno, i vi ngo dovoljno, dokazala tko j on bio, da j bio Bog? N, to povijst nij dokazala, ni dovoljno, a kamoli vi ngo dovoljno, a to povijst nmo ni za vjkov vjkova dokazati.35

No ipak nki izlaz postoji:

Ali drugaij j s Isusom Kristom! Tim to j odabrao biti ron i pojaviti s u Judji, on nijdoao polagati ispit prd poviju, on j onaj prd kojim s ispit pola, njgov j ivot ispit ito n samo za onaj narataj ngo za cijli svijt i za sva vrmna.36

Kranstvo u Kirkgaardovo doba uvlik s izmijnilo u odnosu na izvornokranstvo. Stoga isti:

da j biti kranin (mijnjati s prma Bojm uzoru) va rtva, patnja i bol od najvihljudskih rtava, patnji, boli, stoga zloin u oima suvrmnika. I isto s pokazati svaki putkad ovo postati kranin u stvarnosti dobij znanj biti Kristov suvrmnik.37

25

Usp. P, str. 141142; 249.

26

Usp. F, str. 94.

27

Usp. P, str. 700734.

28

D5, str. 68.

29

Sorn Kirkgaard, Vjebanje u kranstvu,Vrbum, Split 2007. Ubudu mo djlo

oznaiti kraticom VuK.

30

VuK, str. 12.

31

Isto, str. 2122.

32

Isto, str. 2324.

33

Usp. VuK, str. 24.

34

Isto, str. 24.

35

Isto, str. 25.

36Isto, str. 33.

37

Isto, str. 62.


10/12



Dalj nadodaj:

Je

r u odnosu prma bzuvjtnom postoji samo jdno vrijm: sadanjost; tko nij suvrmns bzuvjtnim, za njga ono ni n postoji. A budui da j Krist bzuvjtno, lako s vidi da uodnosu prma njmu ima samo jdno stanj: ono suvrmnosti.38

Nvjrniku nij mogu doi do znanja o Bogu: jr tko j on, to j oitosamo onima koji vjruju.39I dalj pojanjava:

Povijsno j kranstvo nadriznanj i nkranska zbrka; jr ono to ini prav kran u sva-kom narataju, koji su istodobni s Kristom, nij njihova povzanost s kranima prijanj g-nracij, ngo sa suvrmnim Kristom. Njgov ivot na zmlji t s ljudskim naratajm, tsa svakim ljudskim naratajm posbno, kao vjna povijst, njgov ivot na zmlji ima jdnu

vjnu suvrmnost.

40

ovjk svojim razumskim sposobnostima pokuava doi do Boga, pokuavaga razumjti, no on mu i dalj ostaj ndokuiv.

Krist, dakako, nij kao ovjk, on n mo biti razumljn, shvan, njmu s mora vjrovati ali u vjri ti mu pripada posv, i njgova j radost vlika kao i radost onog koji j naiao narazumijvanj.41

Pojmovi vjra i sablazan nalaz svoj posbno mjsto i znanj unutar kr-ansk rligij.

Kao to j pojam vjra jdno posv tipino kransko odrnj, tako j i sablazan optposv tipino kransko odrnj vzano uz pojam vjr.42

Za vjru j kljuan odnos izmu ovjka i Boga.

Ako s n osja i n uvia da svaki pojdinac ima osobit odnos s Bogom, koji j za njga odbzuvjtn vanosti, odnos j s Bogom dokinut.43

Kirkgaard dalj pojanjava u mu s sastoji bit vjr:

Vjra j izbor, nipoto izravno primanj a onaj koji prima jst onaj koji s oituj ho li

povjrovati ili s sablazniti.

44

Kirkgaard navodi razlog zbog kojih filozofija i kranstvo n mogu iizajdno:

A modrna j filozofija sv uinila da bi nas uvjrila da j vjra jdno izravno odrnj,izravna, i to j opt u vzi s tim to j dokinuta mogunost sablazni, kranstvo j prtvorno uunj, a dokinuti su i Bogoovjk i stanj suvrmnosti. Ono to modrna filozofija razumijkao vjru, upravo j ono to s naziva stavom, ili ono to s otprilik u svakodnvnom govoruzov uvjrnjm. Kranstvo j prtvorno u unj, ovo s unj onda nkom propovijda itaj sad vjruj da j tako kako unj ka.45

Dalj objanjava zato s vjru n mo svsti na unj:

Vjra s u najstrom smislu odnosi na Bogoovjka. Bogoovjk, proturjan znak, odbacujizravno priopnj i trai vjru.46

Vjra omoguava ostvarnj ovjka kao kranina.

A ovaj na zmaljski ivot upravo i jst ispit, vrijm kunj; to j nauk kranstva po kojm suvijk oitovala kranska pravovjrnost. Biti ovjk, ivjti ovdj na zmlji, znai biti stavljnna ispit. ivot j tst. A najvi tst kojm ovjk mo biti podvrgnut, o kojm mu ovisi savivot, jst postati i biti kranin47

Vjra o kojoj Kirkgaard govori ukljuuj u sbi istinu, jr Bog j istina izato Krist: svojim ivotom u svakom trnutku dokazuj to j istina, snani-

j od najopirnijih izlaganja otroumnih mislilaca.48to to zapravo znai?


11/12



To znai da istina u smislu u kojm j Krist istina nij nikakva zbirka izraza, nikakva dfinicijai sl., ngo ivot.49

O nainu na koji j istina prisutna u ivotu svakog ovjka, Kirkgaardka:

N, nain na koji istina jst podvostruavanj j u tbi, mni, njmu, da tvoj, moj, njgov ivotizrazi tnju za istinom, a tvoj, moj, njgov ivot ti s primaknuti stvarnosti istin, kao to jistina u Kristu bila ivot, jr on j bio istina. I otuda, kranski shvano, istina nij istinu znati,ngo istina biti.50

Kljuna j razlika izmu znati i biti istina.

Zaista ovjk uop n mo istinu znati, jr ako ovjk istinu zna, onda svakako mora znati daj istina istinom biti, i tako ovjk zna u svom znanju istin da j istinu znati nistina.51

Istina j ustvari put:

jr istina nij razliita od puta, ona j ba put. Krist j bio istina, bio j put ili bio j put usmislu da j istina put. To to j on put prao nimalo n mijnja obvz nasljdovatlja, jr odistin s postaj i od istin s samo i mo biti ako s prlazi put52

Zakljuak

Namjra j ovoga rada bila iznijti Kirkgaardov glavn tz o kranskojrligiji. On j o toj tmi pisao u vi svojih djla, no kljun naglask nalazi-mo u djlu Vjebanje u kranstvu. Tu nam autor jasno usmjrava pozornostna injnicu da rligija n mo biti svdna na znanj, t objanjava na kojis nain vjrom do nj dolazi. Ujdno svjdoi o tom da nma drugog putado Boga, osim po vjri (a to j zapravo vjbanj u kranstvu).

38

Isto.

39

Isto.

40

Isto, str. 63.

41

Isto, str. 75.

42

Isto.

43

Isto, str. 84.

44Isto, str. 131.

45

Isto.

46

Isto, str. 131132.

47

Isto, str. 167.

48

Isto, str. 185.

49

Isto, str. 187.

50

Isto.

51

Isto.

52Isto, str. 190.


12/12



Bibliografija

Adinolfi, Isablla,Il cerchio spezzato, Citta Nuova, Roma 2000.Castoro, eliso,Esistenza in preghiera sulle orme di Kierkegaard, Pimm, Casal Mon-frrato 2001.

Fabro, Cornlio (ur.),Il problema della fede, La scuola, Brscia 1978.

Iiritano, Massimo,Disperazione e fede in Soren Kierkegaard, Rubbttino, Sovria Man-nlli 1999.

Kirkgaard, Sorn,Filozofijsko trunje, Dmtra, Zagrb 1998.

Kirkgaard, Sorn,Postilla conclusiva non scientifica alle Briciole di filosofia, (ur. Fa-bro, C.), Opr II, Pimm, Casal Monfrrato 1995.

Kirkgaard, Sorn,Diario(vol. IXII), Morclliana, Brscia 1980.

Kirkgaard, Sorn, Strah i drhtanje, Vrbum, Split 2000.

Kirkgaard, Sorn, Vjebanje u kranstvu, Vrbum, Split 2007.

Pnzo, Giorgio,La verita eterna che nasce nel tempo, edizioni Mssaggro Padova, Pa-dova 2000.

Vuti, Marko,Filozofija egzistencije Cornelia Fabra, Hrvatsko filozofsko drutvo, Za-grb 2008.

Aleksandra Golubovi

Practice in Christianity

Kierkegaards Contribution in Interpreting

Religion of Christianity

Abstract

Practic in Christianityis the last Kierkegaards great work. It is made as a collection of severalessays and was finally published in 1849. With this book the Danish philosopher completedhis interpretation of Christianity. Questions that occupied him during his life were: how tobecome a Christian, which are the main theses of Christian teaching, can Gods existence beproven (and does it make sense to prove it at all), what is the relation between faith and rea-son, are religious beliefs rationally established, and the like. In this paper we will summarizeKierkegaards account of Christian religion comparing it with the theses that he espoused inhis other works (especially in Philosophical Fragmntsand Far and Trmbling). In this sensePractic in Christianitywill serve as a confirmation of his earlier thoughts and attitudes aboutChristian religion.

Key words

Srn Kirkgaard, Christianity, faith, knowldg

Documents

Vježbanje u kršćanstvu Kierkegaardov doprinos tumačenju kršćanske religije