P R O S L O V

U knjižici koja se, eto, nalazi pred nama, pokušali smo što cjelovitije prikazati

razvitak i današnji izgled Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Budući da su svi psiholozi u Hrvatskoj, približno 1500 njih, izravni ili neizravni učenici

Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu - na kojemu je začeta

znanstvena i primijenjena psihologija u Hrvatskoj - činilo nam se vrijednim pokazati

kako je tekao taj razvitak.

Pokušali smo oslikati početke stvaranja psihologije u Hrvatskoj, ozračje u

kojemu je nastajala i napore njezinog utemeljitelja profesora Ramira Bujasa, koji je

postavio temelje psihologije kojom se danas bavimo, kao nastavnici, kao znanstvenici,

kao praktičari. Zatim smo prikazali kakav je bio studij psihologije u njegovim počecima

i kakav je danas; kakva je i kolika istraživačka produkcija bivših i sadašnjih članova

Odsjeka za psihologiju. Razgranata međunarodna djelatnost Odsjeka prikazana je samo

jednim dijelom, jer je vrlo opsežna. Prikazali smo, također, doktorate i magisterije te

diplomske radnje. Svi ti podaci mogu, nadamo se, oslikati što Odsjek za psihologiju jest

i kako djeluje.

Naši prijatelji i kolege profesori Helmuth Huber iz Graza, Vid Pečjak iz

Ljubljane, Herbert Janig iz Klagenfurta dali su svoje priloge vezane uz nastanak i

djelovanje Odsjeka za psihologiju. Izražavamo im duboku zahvalnost što su odvojili

svoje dragocjeno vrijeme da bi to učinili.

Pokušali smo ocrtati, uz pomoć naših bivših studenata i kolega koji su se raširili

po svijetu, kako je to studirati u zagrebačkom odsjeku i raditi u Sjedinjenim Državama,

Australiji ili negdje drugdje. Onima koji su se odazvali našoj molbi srdačno se

zahvaljujemo na trudu i na vrijednim povratnim informacijama.

Studenti su - iako u skromnim razmjerima - također dali svoj prilog i pokušali

pokazati kako oni vide studij psihologije, u onom formalnom dijelu kao i u onom manje

formaliziranom.

Čini nam se da ti prikazi različitih aspekata djelatnosti Odsjeka za psihologiju

Filozofskog fakulteta u Zagrebu pokazuju njegovu uključenost u sve važne pore života

pojedinca i društva.

1

Glavni, najvažniji cilj ovog obilježavanja sedamdesete obljetnice obrazovanja

psihologa u Hrvatskoj - bez obzira smatrali to dugim ili kratkim razdobljem - jest

pogledati unatrag, da bismo bolje vidjeli unaprijed!

Obilježavanje svake obljetnice, pa makar bilo i skromno kao što je ovo naše,

zahtijeva velik trud i napor. Iskoristit ću priliku i zahvaliti se svim članovim Odsjeka što

su ozbiljno i marno prihvatili svoje obveze i tako pridonijeli sadržajnijem i boljem

prikazu Odsjeka. U knjižici su za neke priloge posebno navedeni autori, ali - zapravo -

ova je knjižica rezultat naših zajedničkih napora.

U Zagrebu, 15. prosinca 1999.

Prof. dr. Vladimir Kolesarić, pročelnik

2

Vladimir Kolesarić

Počeci obrazovanja psihologa u Hrvatskoj

Najbolji način utvrđivanja kamo ide neki čovjek jest pronalaženje mjesta iz kojega je došao. Najbolji način predviđanja kako će se ponašati u budućnosti jest razmatranje njegova ponašanja u prošlosti. Možda bi i za određivanje budućnosti psihologije bilo korisno pokušati upoznati njezinu prošlost - kako je postala znanost, kako se razvijala i kakav je njezin položaj danas.

H.J. Eysenck

Obilježavanje obljetnica uvijek, barem jednim svojim dijelom, predstavlja

gledanje u povijest, a glavni razlog sagledavanju povijesne dimenzije znanja i

spoznavanja općenito, pa tako i psihologije, leži u razvijanju nužne perspektive.

Jednostavnije rečeno, obljetnice potiču na usporedbe, na provjere, na promišljanje o

sociokulturalnom kontekstu - onda i sada. To pomaže izbjegavanju mnoštva zamki koje

su razasute stazama i putevima razvoja ljudske misli: da su naša prezentna znanstvena

otkrića bliža istini i bliža konačnom spoznavanju svijeta ili da je, naprotiv, sve već

rečeno i otkriveno, a jedino je pravo pitanje pravilnog razumijevanja naših predšasnika

koji su već rekli sve što je trebalo; da svaka znanost ima svoj neovisni razvoj, koji je

potkrepljivan njezinim unutrašnjim silnicama ili da je, suprotno tome, sve ovisno o

vanjskim silama koje upravljaju razvojem znanosti; da se razvoj znanosti može jedino

prikazati i spoznati kvantitativnim pokazeteljima, brojkama koje "same za sebe govore"

ili, protivno takvom mišljenju, radi se isključivo o diskursivnom promišljanju prošlosti i

razvoja itd.

Takvih i sličnih razmišljanja i rasprava zadnjih godina u psihološkoj literaturi

ima doista u izobilju, ne samo zato što se približavamo kraju tisućljeća, pa poput svih

ostalih imamo spontanu potrebu osvrtati se unatrag tražeći uporišta za novi, bolji, brži,

valjaniji razvitak, već i zato što je kraj ovog stoljeća odnosno tisućljeća specifično u

psihologiji obilježen stogodišnjicom osamostaljivanja psihologije.

Osnivanjem psihologijskog laboratorija i uvođenjem psihologije u akademski

milije Wundt, iako nije jedini zaslužan za razvoj psihologije kao samostalne discipline,

učinio je bitan korak nakon kojega je slijedio pravi procvat ove nove znanosti. Tako su

3

širom Europe kao i u Sjedinjenim državama, Wundtovi učenici, sljedbenici i suradnici

uskoro (još krajem prošlog stoljeća) otvarali psihologijske laboratorije i na taj način

širili novi pristup i nova znanja neovisna o prethodnom zagrljaju u kojemu se

psihologija nalazila. Novi okviri u kojima su se sada kretale misli psihologa bili su

određeni empirijski, kako je to u fizici, fiziologiji i drugim prirodnim znanostima, a

glavni instrument spoznavanja postao je i u psihologiji eksperiment.

Pojava takve psihologije očito nije slučajna. Prošlo stoljeće, a osobito njegova

druga polovica, karakterizirano je ubrzanim razvojem tehnike i tehnologije na temeljima

pozitivne znanosti. Zanos znanstvenim rezultatima, usporedbom čovjeka i onoga što je

čovjek stvorio i stvara sigurno je dala ideju mnogima o pristupu čovjeku kao

spoznatljivom entitetu čak i u njegovim skrovitim "tajnama duše". To se osobito vidjelo

u utjecaju snažnog industrijskog razvoja u Europi krajem prošlog i početkom ovog

stoljeća koji je u mnogim europskim država gotovo izravno utjecao na razvitak

psihologije i kao znanstvene, ali još i više kao praktične discipline. Tom je zamahu

pogodovao i zanos kojim su ljudi čitave Europe, pa i svijeta, bili obuzeti nakon Prvog

svjetskog rata, naivno uvjereni kako se takve strahote rata više nikada ne će ponoviti.

No, dakako, put razvoja psihologije nije bio ni lak ni jednostavan. Dugu tradiciju

prema kojoj je psihologija samo dio filozofije, s jedne strane, i pedagogije, s druge

strane, nije bilo jednostavno napustiti, pa se zapravo na vrijeme između osnivanja prvog

psihologijskog laboratorija i Prvog svjetskog rata može, gledajući sasvim općenito, za

budući razvoj psihologije gledati kao na period inkubacije. Odmah su se pojavili otpori i

prigovori o vulgariziranju čovjeka kao duhovnog bića, o nemogućnosti ne samo

mjerenja već niti znanstvenog opažanja onog njegovog dijela koji nije tjelesni i koji

predstavlja njegovu bit itd.

U različitim dijelovima Europe nisu prilike bile jednake, ali može se ipak reći da

je Hrvatska - u toj općoj razini - imala razvojni put sličan europskom. Do Prvog

svjetskog rata, pa još neko vrijeme i po njegovom završetku, psihologija je bila

predavana, o njoj se raspravljalo i pisalo samo u okvirima filozofije i u određenoj mjeri

u okvirima pedagogije. Ali zanimljivo je da je hrvatska kulturna klima ipak, čini se, bila

dovoljno otvorena tadašnjim suvremenim utjecajima, jer je oko 1900. godine u Zagrebu

objelodanjena knjiga u dva toma s naslovom "Eksperimentalna psihologija" autora Paje

Radosavljevića. Slično, i ime Elze Kučere, jedne od prvih žena u Hrvatskoj s naslovom

4

doktora znanosti (stečenog 1909. godine u Švicarskoj) i to iz psihologije, pokazuje

povoljnu klimu, jer se ona povratkom u Hrvatsku bavila eksperimentalnom

psihologijom, iako nažalost uglavnom samo privatno.

Vrata su, dakle, bila, ako ne širom otvorena, a ono barem otškrinuta. Nije rijedak

slučaj u razvoju neke discipline, nekog znanstvenog, kulturnog ili umjetničkog područja

da pojava neke posebne ličnosti obilježi i potakne početni zamah. Tako se zbilo i u

hrvatskoj psihologiji: pojavila se izuzetna osoba - Ramiro Bujas. Sve što je trebalo

pripraviti i obaviti za daljnji razvitak jedne mlade znanosti, kojoj je povremeno pružan

žestok otpor, Ramiro Bujas je učinio: osnovao je psihologijski laboratorij na

Medicinskom fakultetu, postao je profesorom psihologije na Filozofskom fakultetu,

osnovao je psihologijski institut, najprije na Pedagoškoj akademiji, a onda i na

Filozofskom fakultetu i, kao najvažnije, osnovao je samostalnu katedru za psihologiju

na Filzofskom fakultetu 1929. godine. Od tada se u Hrvatskoj moglo studirati

psihologiju, iako su se zainteresirani studenti Filozofskog fakulteta mogli upoznati s

eksperimentalnom psihologijom već od 1920. u Psihologijskom laboratoriju Fiziološkog

instituta na Medicinskom fakultetu.

Tako je Zagrebačko sveučilište dobilo upravo tu novu psihologiju, empirijsku i

eksperimentalnu znanost koja počiva na čvrstom, jasnom, nespekulativnom podatku.

Ali, da bi se dobio takav podatak - to je postalo moto svih generacija hrvatskih

psihologa - potrebno je znanje i savjesnost, a iznad svega kritičnost. Ramiro Bujas je

dobro znao tu novu psihologiju, jer ne samo što je studirao psihologiju u Grazu nego je i

djelatno sudjelovao u tadašnjoj svjetskoj psihološkoj zajednici, između ostalog

prisustvujući tadašnjim svjetskim psihološkim kongresima. O tome da je uistinu bio

poznati i cijenjeni član te zajednice svjedoči i objavljivanje njegovog rada "Prilog

tumačenju psihogalvanskog fenomena", originalno objelodanjenom u Acta Institutu

psychologici Universitatis zagrabiensis, u jubilarnom volumenu The American Journal

of Psychology, izdanom prilikom pedesetgodišnjice tog časopisa 1937. godine, čiji je

glavni urednik tada bio Karl Delenbach, a član uredništva Edwin Boring.

Međutim, Ramiro Bujas nije bio samo znanstvenik jasnog profila, nije bio samo

ugledni sveučilišni profesor, on je bio jednako tako i javni djelatnik. On je znao kako ne

samo recepcija znanstvene psihologije u Hrvatskoj nego i njezin čitav daljnji razvitak

izravno ovisi o stupnju znanja u široj javnosti o tome što je psihologija, do kojih je

5

spoznaja došla, koliko može koristiti ljudima u njihovom osobnom i profesionalnom

životu. Zbog toga je, osim znanstvenih rasprava, objavljivao i polemičke rasprave i

obrazovne članke, a najpoznatija su bila njegova javna predavanja u Pučkom sveučilištu

održavana u vrijeme prije Drugog svjetskog rata. Teme tih predavanja - primjena

moderne psihologije; sugestija i hipnoza; magija; mozak i duševni život; mjerenje

inteligencije; psihologija reklame i trgovine itd. - kako se može vidjeti, bile su vrlo

raznolike, ali Ramiro Bujas nije izbjegavao ni jedno područje, koliko god bilo osjetljivo

i opterećeno neznanjem i predrasudama u javnosti. Ta su predavanja za široki puk bila

toliko zanimljiva da je neka od njih morao ponavljati, ali istodobno i neka od njih

izazvala su oštre polemike s tadašnjim filozofima ili drugim kulturnim djelatnicima.

Odjeci oduševljenja tim predavanjima mogu se čuti još i danas. Srećom u novije vrijeme

čini se da se u nas ponovno, iako još uvijek stidljivo, javlja nešto slično: ima psihologa

koji rado komuniciraju s javnošću i javnost ih dobro prihvaća.

Teško je danas prosuditi jesu li se i drugi psiholozi u Europi toga doba ponašali

slično, ali za nas je sigurno sreća što smo imali tako impostiranog začetnika psihologije:

rigoroznog znanstvenika, za kojega psihologija nije atrakcija, a niti treba biti atrakcija

za druge, ali smatra da je svi ljudi trebaju razumjeti ili, točnije, znati što psihologija jest

i što ona može postići u osobnom, profesionalnom i društvenom životu čovjeka.

Takav je intelektualni habitus Ramira Bujasa utjecao i na oblikovanje studija

psihologije na zagrebačkom Sveučilištu. Time je na neki način anticipiran model

obrazovanja psihologa koji su kasnije američki psiholozi, eksplicitno raspravljajući o

njemu na konferenciji u Boulderu 1949. godine nazvali "Boulder model" ili

"znanstvenik-praktičar" model obrazovanja psihologa. Taj model omogućuje stjecanje

znanja i vještina potrebnih za znanstveno istraživanje ali i za potrebe prakse. Pokazao se

znatno korisnijim od bilo kojeg drugog modela tzv. dodiplomskog obrazovanja

psihologa jer je integrativan i primjeren disciplini koja je tako raznorodna i koja se

stalno razvija kao što je to psihologija. Koliko je poznato, sva ozbiljnija sveučilišta u

Europi, pa i u svijetu, podržavaju manje-više sličan oblik obrazovanja psihologa tom

"znanstvenik-praktičar" modelu. U onom dijelu obrazovanja psihologa koji mi

nazivamo dodiplomski studij stječu se opća i integrativna znanja i vještine iskoristive u

svim ili gotovo svim područjima psihologijskih istraživanja i psihologijske prakse.

Specijalistička znanja i vještine stječu se u dodatnim, poslijediplomskim obrazovanjima.

6

Istina, praktična psihologija u Hrvatskoj prije Drugog svjetskog rata postojala je

u sasvim skromnim razmjerima, ali je Ramiro Bujas sigurno znao ili slutio da je samo

pitanje vremena kad će se početi snažnije razvijati. U svakom slučaju, Ramiro Bujas

stvorio je temelje obrazovanja psihologa u Hrvatskoj na kojima su nove generacije dalje

razvijale i osuvremenjivale studij s onim novinama koje su bile potrebne i nužne.

7

Helmuth P. Huber i Irmtraut Seybold

Institut für Psychologie, Karl-Franzens-Univertität Graz 1

Ramiro Bujas i psihologija u Gracu oko 1900. godine

Ovaj prikaz nije zamišljen kao hvalospjev. Izvanredan prikaz znanstvenog rada

Ramira Bujasa dao je Krstić (1961). Ovaj tekst prije predstavlja pokušaj okupljanja

nekih dodatnih biografskih podataka o Bujasu kao studentu. Nadalje, pokušali smo

ukratko opisati Meinongovu školu u razdoblju između 1899. i 1906. godine kad je Bujas

živio u Gracu.

Ramiro Bujas rođen je 1879. u Budvi. Nakon položene mature u dubrovačkoj

gimnaziji, u jesen 1899. upisao sa na Filozofski fakultet u Gracu. Tijekom akademske

godine 1902/1903. prekinuo je studij na Filozofskom fakultetu i dva semestra posvetio

studiranju prava i političkih znanosti. Nakon ovog izleta na Fakultet pravnih znanosti,

njegovi se interesi usmjeravaju prema filozofiji i slavenskoj filologiji. U području

lingvistike najviše se zanimao za fiziologiju govora i psihologiju jezika. Godine 1903.

Kraljevska akademija znanosti u St. Petersburgu povjerila mu je istraživanje različitih

vrsta naglašenih slogova (Akzentverhältnisse) u čakavskom dijalektu u Dalmaciji, Istri i

priobalnim područjima Hrvatske. Rezultat njegovog boravka u St. Petersburgu bile su

dvije teze od kojih je jedna predložena kao doktorska disertacija (slika 1).

- Slika 1 -

Rukopis Bujasove prijave za pristupanje doktorskom ispitu (Rigorosen) prikazan

je na slici 2. Kao što se može vidjeti, njegova molba odnosi se na ispit iz slavenske

filologije kao glavnog predmeta (erstes Fach) i komparativne lingvistike kao drugog

predmeta (zweites Fach).

- Slika 2 -1 ? Zahvaljujemo Prof.Dr. Aloisu Kernbaueru (Direktor arhiva Sveučilišta), Mr. Heinzu Langmannu (Arhiv Sveučilišta) i Dr. Liselotte Mayerl (Sveučilišna knjižnica) za suradnju u izradi ovog rada

8

Naslov Bujasove disertacije bio je Die Betonung der cakavischen Mundarten in

Dalmatien, auf den Inseln Istriens und im kroatischen Küstenlande. Za glavnog

ispitivača (Erstgutachter) bio je izabran M. Murko, dok je drugi ispitivač

(Zweigutachter) bio Karl Strekelj. Oba ispitivača, Murko i Strekelj, s osobitim su

pohvalama istakli njegove rigorozne metode opažanja i oprezno zaključivanje. Iz

fakultetske dokumentacije (slika 3) vidljivo je da je Bujas položio svoj doktorski ispit s

odlikom (mit Auszeichnung). Ovdje također vidimo da su ispite iz filozofije kao

sporednog predmeta (Nebenrigorosum aus Philiosophie) održali Alexious Meinong i

Eduard Martinak.

- Slika 3 -

Uz rektora Moritza Holla, profesora anatomije, i dekana Rudolfa Hoernesa,

profesora geologije i paleontologije, Otto Cuntz, professor rimske arheologije,

promovirao je Bujasa u doktora znanosti 24. veljače 1906.

Bujas je bio živahna osoba. U zreloj dobi odlučio je studirati medicinu. Kao i

Wilhelm Wundt (1832-1920), postao je sveučilišni asistent na institutu za fiziologiju.

Uz podršku Smetanke, profesora fiziologije sa Sveučilišta u Zagrebu, osnovao je

psihologijski laboratorij u okviru Smetankinog Odsjeka za fiziologiju 1920. godine,

koja je ujedno i godina smrti Meinonga i Wundta. Razumljivo je da su Meinongov i

Wundtov laboratorij poslužili kao modeli. Godine 1929. imenovan je za predstojnika

katedre za psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bujas je bio

začetnik i utemeljitelj psihologije kao eksperimentalne znanosti u Hrvatskoj. Osim

bavljenja eksperimentalnim radom (npr. Bujas, 1932, 1933a), njegovi su interesi

obuhvaćali široki raspon teorijskih i primijenjenih područja (npr. Bujas, 1933b, 1937a,

1937b). Također je dobro poznato da je bio osoba čvrstih uvjerenja te da nije

zanemarivao rasprave. Kroz svoja predavanja održavana u Pučkom sveučilištu, borio se

protiv predrasuda i zauzimao se za psihologiju kao eksperimentalnu disciplinu.

Kad je Ramiro Bujas započeo studije u Gracu akademske godine 1899/1900, na

Filozofskom fakultetu bilo je upisano 107 studenata, a kad je prijavio svoju disertaciju

1905. godine, broj studenata porastao je na 325; među njima je bilo deset žena (vidi

9

Mittenecker i Seybold, 1994). Već je u to vrijeme program nastave iz psihologije

privlačio studente različitih znanstvenih područja. Bennusi je navodio da se prosječni

broj studenata na njegovim predavanjima kreće između 150 i 200 (Antonelli, 1994).

Bujas je pohađao Meinongova predavanja iz psihologije. Gotovo je sigurno da je

sudjelovao i u nastavi koju su održavali

Benussi, Martinak i Witasek.

Alexius Meinong (1853-1920) osnovao je prvi austrijski psihologijski laboratorij

u Gracu 1894., petnaest godina nakon utemeljenja Wundtovog laboratorija u Leipzigu

1879. Ipak, Meinong je u prvom redu bio filozof, a ne eksperimentalni psiholog. Od

otprilike 1900., Meinongove zdravstvene teškoće s vidom postajale su sve gore. Bez

podrške Wittaseka i Benussia, on tada nije više mogao provoditi eksperimente i držati

predavanja iz eksperimentalne psihologije.

Potaknut distinkcijom Franza Brentana između akata (Akte) i sadržaja (Inhalte),

Meinong (1899) je objavio članak o “predmetima višeg reda” (Über Gegenstände

höherer Ordnung und deren Verhältnis zur inneren Wahrnehmung). Tvrdio je da odnosi

i veze, premda subjektivno oblikovani, imaju vlastiti ontološki status i postoje kao

idealni predmeti. Štoviše, govorio je o izvornim predmetima (fundierende Inhalte) i

izvedenim predmetima (fundierte Inhalte). Odnos između ovih vrsta predmeta je

hijerarhijski. Izvorni predmeti nazvani su inferiora, a izvedeni predmeti superiora.

Izvorni odnosno izvedeni predmeti čine pojavnost, pri čemu su stvarne pojavnosti

jednake percepcijama, dok idealne pojavnosti odgovaraju zamišljajima. Prema

Modenatu (1995), Meinongova teorija predmeta (Über Gegenstandstheorie, 1904) može

se shvatiti kao teorija znanja. Kao što je Krstić (1961) istakao, Bujas je primijenio

Meinongovu teoriju predmeta na teme iz područja kognitivne psihologije.

Bujas je kao student također imao priliku upoznati Stephana Witaseka (1870-

1915) i Vittoria Benussia (1878-1297). Witasek je bio Meinongov prvi asistent u

laboratoriju. Godine 1899. Witasek je promoviran u sveučilišnog predavača. Njegova

postdoktorska teza (Habilitationsschrift) bavila se geometrijsko-optičkim varkama

(Über die Natur geometrisch-optischer Täuschungen). Witasek je snažno utjecao na

Benussiev rad na geštalt svojstvima percepcije. U svojoj monografiji “Načela opće

estetike” (Grundzüge der allgemeinen Ästhetik, 1904), Witasek je predložio teoriju

estetike temeljenu na psihološkoj teoriji vrijednosti. Postao je vrlo cijenjen i kao autor

10

dvaju istaknutih udžbenika (Grundlinien der Psychologie, 1908; Psychologie der

Raumwahrnehmung des Auges, 1910).

Benussi je stekao doktorat znanosti u prosincu 1901. Njegova disertacija

odnosila se na Zöllnerov lik (Zöllnersche Figur). Izmijenjena verzija njegove doktorske

teze prihvaćena je za objavljivanje u renomiranom časopisu Zeitschrift für Psychologie

und Physiologie der Sinnesorgane 1902. godine. Od listopada 1901. godine, Benussi je

radio zajedno s Witasekom kao drugi član tima u Meinongovom laboratoriju. Godine

1904. Benussi je objavio svoj dobro poznati traktat Zur Psychologie der

Gestalterfassung (Die Müller-Lyersche Figur), koji je predložen kao postdoktorska teza

1905. godine. Iako su njegovi eksperimenti osmišljeni unutar okvira Meinongove teorije

objekata, Benussi je koristio Ehrenfelsov pojam Gestalt, a ne Meinongov pojam

Komplexion (vidi Cattaruzza, 1999, str. 22). Prema shvaćanju Gradačke geštalt

psihologijske škole, Müller-Lyerova varka, ili preciznije, Brentano-Müller-Lyerova

varka, smatrala se iluzijom produkcije. Gradačka škola, a posebno Benussi, godinama

su vodili rasprave sa zagovornicima Berlinske škole geštalt psihologije (osobito s

Wertheimerom i Koffkom).

Tijekom boravka Ramira Bujasa na studijima u Gracu, Gradačka psihologijska

škola bila je na putu međunarodnog uspjeha. Prigodom desete obljetnice psihologijskog

laboratorija, Meinong (1904a) je prikazao impresivno dokumentiran istraživački rad

obavljen u Gracu oko 1900. godine. Obuhvatni svezak sadržavao je jedanaest priloga.

Osim Meinongove rasprave Über Gegenstandstheorie, Mallyev Untersuchungen zur

Gegenstandstheorie des Messens, Benussiev članak Zur Psychologie der

Gestalterfassung i Amesederov članak Über Vorstellungsproduktion pobuđuju pažnju

čak i kod suvremenog čitatelja. Vrijedno je spomenuti da je Bertrand Russel u Mind-u

(1905) dao opsežne kritičke prikaze priloga Amesedera i Benussia.

Edwin G. Boring (1957) opisao je stanje sistematske psihologije kasnog

devetnaestog i ranog dvadesetog stoljeća kao dilemu koja “leži između akta i sadržaja,

između Brentana i Wundta” (str. 361). Međutim, postojale su i razlike između

filozofske argumentacije i znanstvenog eksperimentiranja. Tako se čini da je Witasekov

Grundlinien der Psychologie dobar primjer dvokomponentne psihologije, koja se

jednim dijelom odnosi na sadržaje, a drugim na akte. U Witasekovom kao i u

Benussievom slučaju postalo je jasno da se većina podataka o percepciji može izraziti u

11

terminima akata ukoliko su uključene prosudbe. Psiholog koji se bavi psihologijom akta

naglašava prosuđivanje, dok psiholog koji se bavi sadržajem tumači prosudbe kao

opažanja onoga što se prosuđuje (vidi Boring, 1957, str. 361 i 448). U terminima akta i

sadržaja, Ramiro Bujas je bio predstavnik nove eksperimentalne psihologije sadržaja, na

neki način, psihologije koja je akte smatrala neopipljivim fenomenima nepodložnim

“sustavnom eksperimentalnom opažanju” (izraz koji potječe od Narzia Acha).

Inzistiranje na pažljivim znanstvenim metodama, čak i kada je korištena metoda bila

introspekcija, bilo je istaknuto obilježje Bujasovog pristupa psihologiji.

Literatura:

Ameseder, R. (1904). Über Vorstellungsproduktion. In A. Meinong (Hrsg.),

Untersuchungen zur Gegenstandstheorie und Psychologie (S. 481-508). Leipzig:

Barth.

Antonelli, R. (1994). Experimentelle Analyse des Bewuβtseins bei Vittorio Benussi.

Amsterdam: Rodopi.

Benussi, V. (1901). Über den Zöllnersche Figur. Eine experimental-psychologische

Untersuchung. Phil. Diss., Universität Graz.

Benussi, V. (1902). Über den Einfluβ der Farbe auf die Gröβe der Zöllner’schen

Täuschung. Zeitschrift für Psychologie und Physiologie der Sinnesorgane, 29,

264-351 und 385-433.

Benussi, V. (1904). Zur Psychologie des Gestalterfassens (Die Müller-Lyersche Figur).

In. A. Meinong (Hrsg.), Untersuchungen zur Gegenstandstheorie und

Psychologie (S. 303-448). Leipzig: Barth.

Boring, E. G. (1957). A history of experimental psychology (2nd ed.). New York:

Appleton-Centiry-Crofts.

Bujas, R. (1932). Über den Zusammenhang von positivem und negativem Nacbild. Acta

instituti psychologici universitatis zegrebiensis, 1 (1), 1-7.

Bujas, R. (1933a). Über den blinden Fleck. Acta instituti psychologici universitatis

zagrebiensis, 1 (5), 3-7.

Bujas, R. (1933b). Über die Funktion des Cortischen Organs. Acta instituti psychologici

universitatis zagrebiensis, 1 (4), 3-20.

12

Bujas, R. i Bujas, Z. (1937a). Ein Test zur Untersuchung der Lesbarkeit von

Druckschriften. Acta instituti psychologici universitatis zagrebiensis, 2 (2), 3-9.

Bujas, R. i Bujas, Z. (1937b). Die Distribution der Noten als Mittel zur Bestimmung der

Schwere des Lehrplans. Acta instituti psychologici universitatis zagrebiensis, 2

(3), 3-6.

Cattaruzza, S. (1999). Philosophical theories and experimental design in Vittorio

Benussi. Axiomathes, 10 (1-3), 11-29.

Krstić, K. (1961). Professor Ramiro Bujas. Acta instituti psychologici universitatis

zagrebiensis, 22, 3-9.

Meinong, A. (1899). Über Gegenstände höherer Ordnung und deren Verhältnisse zur

inneren Wahrnehmung. Zeitschrift für Psychologie, 21, 182-272.

Meinong, A. (1904). Über Gegenstandstheorie. In A. Meinong (Hrsg.), Untersuchungen

zur Gegenstandstheorie und Psychologie (S. 1-50). Leipzig: Barth.

Meinong, A. (Hrsg.) (1904a). Untersuchungen zur Gegenstandstheorie und

Psychologie. Leipzig: Barth.

Mittenecker, E. i Seybold, I. (1994). Die Entwicklung der Psychologie an der Karl

Franzens-Universität Graz. In E. Mittenecker & G. Schulter (Hrsg.), 100 Jahre

Psychologie an der Universität Graz (S. 1-41). Graz: Akademische Druck – und

Verlagsanstalt.

Modenato, F. (1995). Meinong’s theory of objects: An attempt at overcoming

psychologism. Internationale Zeitschrift für analytische Philosophie, 50, 87

112.

Rusell, B. (1905). Critical notices. Untersuchungen zur Gegenstandstheorie und

Psychologie. Mind, 14.

Witasek, S. (1899). Über die Natur geometrisch-optischer Täuschungen. Zeitschrift für

Psychologie, 19, 81-174.

Witasek, S. (1904). Grundzüge der allgemeinen Ästhetik. Leipzig: Barth.

Witasek, S. (1908). Grundlinien der Psychologie. Leipzig: Dürr.

Witasek, S. (1910). Psychologie der Raumwahrnehmung des Auges. Heidelberg:

Winter.

13

Nastavna djelatnost Odsjeka za psihologiju

Vladimir Kolesarić

Razvitak studija psihologije

Iz arhivskih podataka koji postoje na Filozofskom fakultetu mogu se pronaći

zanimljvi, iako relativno šturi podaci o počecima nastave psihologije.

Predavanja s temama iz psihologije održavana su u okvirima studija filozofije i

pedagogije i prije osnivanja psihologijske katedre. Tako se u Redu predavanja za 1924.

godinu nalazi predavanje, 2 sata tjedno, Alberta Bazale s jednostavnim naslovom:

Psihologija. Godine 1925. Vladimir Dvorniković ima nastavu (2 sata tjedno) iz Osnova

psihologije; Stjepan Matičević je 1926. godine imao predavanja iz predmeta Opća i

pedagogijska aksiologija s uvodom o psihologiji čuvstava, a 1929/30. iz predmeta Opći

nauk o uzgoju s uvodom o psihologiji volje (2 sata tjedno). I u kasnijim školskim

godinama postoje slična predavanja profesora filozofije i pedagogije.

Ramiro Bujas, kao privatni docent Filozofskog fakulteta, prema Redu

predavanja iz 1922/23. godine (to je najstariji Red predavanja u kojemu se eksplicitno

spominju psihologijski predmeti s nastavnicima psiholozima) također je držao

predavanja iz psihologijskih predmeta i prije formalnog osnivanja psihologijske katedre

1929. godine. To su bila predavanja iz Pihologije mišljenja, zatim Ispitivanje

inteligencije te Metodika psihologije. R. Bujas je, svoja predavanja, budući da je u to

doba bio jedini predavač-psiholog, očito držao ciklički, tj. svake je školske godine

predavao neku temu, koja bi se nakon nekoliko godina ponovila. Tako je šk. god.

1923/24. uz Opću psihologiju i Psihologijsku metodiku predavao i Psihologiju sugestije

i hipnoze; šk. god. 1924/25. Psihologiju čuvstva i volje; šk. god. 1925/26. Psihologiju

intelektualnog života (osjeti, mišljenje).

Od šk. god. 1923/24. (prema nama dostupnom arhivskom materijalu) pojavljuju

se Psihologijske vježbe i to posebno za početnike (2 sata tjedno) i posebno za

naprednije (4 sata tjedno). Te vježbe su začetak Psihologijskih praktikuma - vjerojatno

najpoznatijeg predmeta u zagrebačkom studiju psihologije, predmeta kojega se studenti

14

još dugo sjećaju i nakon što su diplomirali psihologiju. Psihologijski praktikumi (u

različita vremena njihov se broj donekle mijenjao) središnji su predmet studija

psihologije ne samo u prva dva godišta studija nego i u čitavom studiju psihologije. U

okvirima Psihologijskih praktikuma nastoji se studente upoznati, a i naučiti, kako se

dolazi do psihologijskog podatka, koliko su psihologijski podaci valjani i pouzdani, pa

prema tome kako se na temelju njih mogu postavljati valjane psihologijske dijagnoze i

prognoze. Mnogo puta je u svjetskoj literaturi isticano kako upravo takvo obrazovanje

psihologa omogućuje - možda ne brz ili spektakularan - ali stalan i siguran napredak i

znanstvene i primijenjene psihologije. Zašto? Zato što takva temeljna obrazovanja, na

prvom mjestu psihologijske metodologije (i znanstvene i praktične), daje široku

podlogu na koju se mogu nadograditi sva kasnije specifična znanja i vještine potrebne

psihologu u praktičnom i znanstvenom radu. Studij usmjeren na stjecanje vrlo

specifičnih znanja i vještina bi, naprotiv, stvarao psihologe koji bi, u najboljem slučaju,

bili eksperti za neko vrlo usko, ograničeno područje profesionalnog djelovanja izvan

kojega ne bi bili sposobni efikasno djelovati, a kamoli promijeniti polje djelovanja.

U to početno doba sva predavanja i vježbe Ramiro Bujas održava u Fiziološkom

institutu Medicinskog fakulteta gdje je, susretljivošću profesora Smetanke, osnovao

Psihologijski laboratorij. Čini se da su prije 1929. godine ova predavanja, pa i vježbe za

studente Filozofskog fakulteta bile fakultativne.

U školskoj godini 1929/30. studenti psihologije slušaju Sistematsku psihologiju,

Psihologiju životinja te Vježbe za početnike i Vježbe za naprednije i to, još uvijek na

Šalati (Medicinskom fakultetu). Od šk. god. 1930/31. nastava psihologije održava se

djelomično (tj. predavanja) na Filozofskom fakultetu u - nešto starijim studentima

psihologije dobro poznatoj - dvorani X. (u zgradi današnjeg Rektorata Sveučilišta).

Sistematska psihologija također se održavala ciklički s formalnim nazivom Sistematska

psihologija I, II, III ili IV. Te školske godine profesoru Ramiru Bujasu počeli su u

nastavi pomagati demonstratori Zoran Bujas i Jelena Mikšić.

Školske godine 1931/32. studenti psihologije slušaju Sistematsku psihologiju III

dio (2 sata tjedno), Fiziologijske osnove psihičnih pojava (2 sata tjedno), Psihologijski

kolokvij (2 sata tjedno - samo za naprednije), Vježbe za početnike (2 sata tjedno) te

Vježbe za naprednije (4 sata tjedno); šk. god. 1932/33. Sistematsku psihologiju IV dio,

Uvod u psihologiju, Vježbe za početnike te Vježbe za naprednije.

15

U planu studija za šk. god. 1932/33. navode se pune titule i funkcije Ramira

Bujasa: doktor psihologije, izvanredni profesor, upravitelj Zavoda za eksperimentalnu

psihologiju, honorarni profesor Više pedagoške škole, upravitelj Psihologijskog zavoda

Više pedagoške škole, član Stalne komisije za profesorske ispite, član Deutsche

Gesellschaft für Psychologie, član Clark University Press, Worcester, član dopisnik

Komore za trgovinu, obrt i industriju u Zagrebu.

Od šk. god. 1933/34. cjelokupna nastava psihologije održava se na Marulićevom

trgu 19 na drugom katu. Od te školske godine, pa sve do šk. god. 1937/38. profesoru

Ramiru Bujasu u nastavi pomaže dr. Elza Kučera - doktor filozofije, bibiliotekar

Univerzitetske biblioteke, honorarni nastavnik za eksperimentalnu psihologiju - vodeći

vježbe, odnosno praktikume (ovaj je naziv za vježbe prvi put spomenut školske godine

33/34.).

Te školske godine prvi puta se spominje i ime legendarnog Franje Novaka -

gospona Franje - kao služitelja-dnevničara. Franjo Novak je sljedećih četrdesetak

godina neprestano bio član Odsjeka za psihologiju, kao poslužitelj, podvornik, laborant

i sl. Mnogi malo stariji studenti psihologije sjećaju ga se kao izuzetno toplog čovjeka,

uvijek spremnog pomoći. On, dakako, nije imao nikakvog psihološkog obrazovanja, ali

je studentima za vrijeme studija bio od neprocjenjive pomoći, jer je zapravo "sve znao",

tj. znao je one male ali bitne stvari koje studentima, barem doživljajno, olakšavaju

studij.

Školske godine 1938/39. u nastavi sudjeluje Adela Ostojčić, asistent-dnevničar.

Dio nastave preuzeo je privatni docent dr. Zoran Bujas. Te školske godine izvodili su se

ovi predmeti: Sistematska psihologija IV dio (2 sata tjedno), Uvod u psihologiju (2 sata

tjedno), Psihologijski kolokvij (2 sata tjedno), Praktikum za početnike (2 sata tjedno),

Praktikum za naprednije (2 sata tjedno), Laboratorijski rad (ali samo po dogovoru, a

vrijedi za 6 sati tjedno); u ljetnom semestru privatni docent Zoran Bujas držao je

predavanja iz Uvoda u primijenjenu psihologiju (1 sat tjedno) i Postupaka mjerenja u

psihologiji (2 sata tjedno).

U sljedećim školskim godinama Zoran Bujas posebno je još za studente držao

ova predavanja: Metoda testova, Zakoni osjeta, Ispitivanje inteligencije i karaktera,

Korelacije, Elektroencefalografija i njezino psihologijsko značenje.

16

Iza Drugog svjetskog rata katedre Filozofskog fakulteta prerasle su u odsjeke

unutar kojih su onda formirane zasebne katedre. To je razdoblje u Odsjeku za

psihologiju obilježeno ekspanzijom predmeta, ali i katedri.

Tako se u školskoj godini 1950/51., iz popisa predmeta koje su studenti slušali i

polagali, može vidjeti naglo povećanje njihovog broja. Već tada su postojali mnogi

predmeti koji su trajno ostali u studiju psihologije. U to doba bilo je pet Praktikuma,

zatim Fiziološke osnove psihičkih pojava, Psihologija djetinjstva i mladosti, Osnove

socijalne psihologije, Pedagoška psihologija, Psihometrija, Industrijska psihologija,

Klinička psihologija, Psihologija defektnih, Patopsihologija, te predmeti koji nisu

psihologijskog sadržaja ali ulaze u temeljno obrazovanje psihologa ili obrazovanje

nužno za praksu; to su Povijest filozofije, Logika, Uvod u sociologiju, Opća pedagogija,

Metodika, Optika, akustika, elektricitet, Organizacija rada u poduzećima, Higijena rada.

Iz arhivskog materijala može se vidjeti da 1950. postoje Katedra za industrijsku,

eksperimentalnu i fiziološku psihologiju i Katedra za pedagošku psihologiju. Godine

1956. pojavljuje se i Katedra za Socijalnu i kliničku psihologiju, koja 1960. godine

postaje samo Katedra za socijalnu psihologiju, a samostalna Katedra za kliničku

psihologiju javlja se 1972. godine. Katedra za industrijsku psihologiju osamostalila se

1960. godine. Katedra za dječju psihologiju i Katedra za psihometriju osnovane su

1963., a Katedra za sistematsku psihologiju 1967. Te 1967. godine bile su ove katedre u

Odsjeku za psihologiju: Katedra za eksperimentalnu psihologiju, Katedra za socijalnu

psihologiju, Katedra za industrijsku psihologiju, Katedra za psihometriju, Katedra za

pedagošku psihologiju, Katedra za sistematsku psihologiju.

Danas, šk. god. 1999/2000. Odsjek za psihologiju sastavljen je od ovih katedri:

Katedra za opću psihologiju, Katedra za eksperimentalnu i biološku psihologiju,

Katedra za razvojnu psihologiju, Katedra za socijalnu psihologiju, Katedra za

psihometriju, Katedra za psihologiju rada i ergonomiju, Katedra za zdravstvenu i

kliničku psihologiju, Katedra za školsku psihologiju.

17

Plan studija izgleda ovako:

Obavezni predmeti:

I. godišteZim. sem. Ljet. sem.P S V P S V

Percepcija i pamćenje 3 - - 3 - -Psihologijski praktikum I - - 4 - - -Psihologijski praktikum II - - - - - 4Biološka psihologija I 2 - 1 2 - 1Statistika u psihologiji 2 - 2 2 - 2Metodologija eksperimentalne psihologije 3 - - - - -Osnove analize podataka u psihologiji 2 - 2 - - -Primjena računala u psihologiji - - - 2 - 2

Ukupno P+S+V 21 18 Izborni predmeti i kolegiji P+S+V 2 2

OBVEZNI + IZBORNI 23 20

II. godišteZim. sem. Ljet. sem.P S V P S V

Učenje, mišljenje i inteligencija 2 2 - 2 2 -Psihologijski praktikum III - - 4 - - -Psihologijski praktikum IV - - - - - 4Biološka psihologija II 2 - 1 2 - 1Razvojna psihologija I 2 - 2 2 - 2Psihometrija 3 - 3 3 - 3Neeksperimentalna psihologijska metodologija 2 - - 2 - -

Ukupno P+S+V 23 23 Izborni predmeti i kolegiji P+S+V 4 4

OBVEZNI + IZBORNI 27 27

III. godišteZim. sem. Ljet. sem.P S V P S V

Emocije i motivacija 2 1 - 2 1 -Psihologija ličnosti 2 1 - 2 1 -Razvojna psihologija II 2 1 - 2 1 -Psihologija rada 3 - 3 3 - 3Socijalna psihologija I 2 1 1 2 1 1Psihopatologija 2 - 2 2 - 2Psihologija ometenih u razvoju - - - 2 - -

Ukupno P+S+V 23 25 Izborni predmeti i kolegiji P+S+V 4 4

OBVEZNI + IZBORNI 27 29

18

IV. godišteZim. sem. Ljet. sem.P S V P S V

Socijalna psihologija II 2 1 1 2 1 1Klinička psihologija 2 - 2 2 - 2Psihologija obrazovanja 2 - 2 2 - 2Povijest psihologije 2 - - 2 - -

Ukupno P+S+V 14 14 Izborni predmeti i kolegiji P+S+V 10 10

OBVEZNI + IZBORNI 24 24

Legenda:P = predavanja, S = seminari, V = vježbe

19

Izborni predmeti i kolegiji

I. godišteMjerne tehnike u eksperimentalnoj psihologiji (jednosemestralni, 1+1)Osnove biologije (jednosem., 2+0)Filozofija psihologije (dvosem., 2+0)Socijalna antropologija (dvosem.,1+2s)

II. godišteAnaliza varijance i složeni eksperimentalni nacrti (jednosem., 2+1)(i svi predmeti i kolegiji navedeni za I. godište)

III. godištePsihološka procjena djece (dvosem., 1+2)Psihologijsko savjetovanje (jednosem., 2+0)Klinička neuropsihologija (jednosem., 2+2)Psihofiziologija spavanja (jednosem., 1+1)Psihologija boli (jednosem., 1+1)Genetika ponašanja (jednosem., 2+2s)Psihologija potrošnje (jednosem., 2+0)

IV. godišteOrganizacijska psihologija (dvosem., 2+1)Ergonomska psihologija (dvosem., 2+2)Forenzička psihologija (dvosem., 2+0)Primijenjena socijalna psihologija (dvosem., 2+1)Grupni tretman (dvosem., 1+2)Primijenjena razvojna psihologija (dvosem., 1+2)Ekološka psihologija (dvosem., 2+1)Primjena multivarijatnih metoda (jednosem., 2+2)Evaluacija tretmana (jednosem., 1+1)Psihodijagnostičke metode (jednosem., 1+1)Psihologija obrazovanja učenika s teškoćama u školi (jednosem., 2+1)Psihologija obrazovanja nadarenih učenika (jednosem., 2+2)Zdravstvena psihologija (jednosem., 2+1)Psihologijsko savjetovanje u kriznim situacijama (jednosem., 1+2)Psihologijsko mišljenje i nalazi (jednosm., 1+1)Klinički intervju (jednosem., 1+1)Psihologija u interdisciplinarnom pristupu (jednosem., 2+1)Psihološki aspekti suvremenih tehnologija (jednosem., 2+1)Psihologija persuazije i propagande (jednosem., 2+0)Psihologija religioznosti (jednosem., 2+0)Vojna psihologija (jednosem., 2+0)Psihologija sporta (jednosem., 2+0)Odabrana poglavlja iz političke psihologije: psihologija agresivnosti, rješavanje konflikata i psihologija pregovaranja (jednosem., 2+0)Metodika nastave psihologije (dvosem., 1+1)

20

Socijalne vještine u interpersonalnim odnosima (jednosem., 1+1)Socijalni rad s alkoholičarima i ostalim ovisnicima (jednosem., 3+2)

Studentima koji imaju izraženiji interes za primijenjeno područje školske ili

industrijske/organizacijske ili kliničke psihologije preporučuje se upisivanje ove

skupine izbornih predmeta i kolegija:

Školska psihologija - Psihologija obrazovanja učenika s teškoćama u školi,

Psihologija obrazovanja nadarenih učenika, Primijenjena razvojna psihologija,

Psihologijsko savjetovanje, Psihologija ometenih u razvoju, Grupni tretman, Psihološka

procjena djece.

Klinička psihologija - Zdravstvena psihologija, Psihologijsko savjetovanje,

Psihologijsko savjetovanje u kriznim situacijama, Klinička neuropsihologija,

Psihologija obrazovanja učenika s teškoćama u školi, Primijenjena socijalna psihologija,

Psihologija boli, Psihofiziologija spavanja, Grupni tretman, Klinički intervju, Evaluacija

tretmana, Psihologijsko mišljenje i nalazi, Psihodijagnostičke metode, Psihološka

procjena djece.

Industrijska/organizacijska psihologija - Organizacijska psihologija,

Ergonomska psihologija, Psihološki aspekti suvremenih tehnologija, Primijenjena

socijalna psihologija, Psihologija potrošnje.

Praćenje razvoja studija psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu jasno

pokazuje sasvim razumljiv kvantitativni napredak. Broj predmeta nerazmjerno je veći

danas nego što je bio prije 70, pa i 20 ili 30 godina, kao i broj nastavnika i suradnika.

Povećanje broja premeta uglavnom je u područjima koja su bliže primijenjenoj

psihologiji. To posebno vrijedi za izborne predmete što omogućuje svakom studentu da

profilira svoj studij sukladno svojim interesima i planiranoj karijeri. No glavne značajke

studija, kako je to već više puta isticano, postavio je Ramiro Bujas. Te značajke sasvim

odgovaraju suvremenim koncepcijama studija psihologije u najkvalitetnijim središtima

izobrazbe psihologa u svijetu: temeljna znanja iz fundamentalne psihologije, temeljna

znanja iz primijenjene psihologije i temeljna znanja iz psihologijske metodologije.

21

Vlasta Vizek – Vidović

Diplomski radovi obranjeni od 1955. do 1999. godine

Podaci o diplomiranim psiholozima sustavno se na Odsjeku za psihologiju vode

od 1955. godine. Prije drugog svjetskog rata diplomirani su obuhvaćeni u podacima o

doktoratima, dok su generacije od 1945. do 1950. godine studirale psihologiju na

Prirodoslovno matematičkom fakultetu i ti nam podaci nisu bili dostupni. Obrađeni

podaci odnose se na studente koji su psihologiju studirali kao prvi glavni predmet ili

kao jednopredmetnu psihologiju.

U razdoblju od 1955. do 1999. godine na zagrebačkom Odsjeku je ukupno

diplomiralo 1463 psihologa. Slikom 1 prikazan je njihov broj prema petogodišnjim

razdobljima. Valja napomenuti da se upisne kvote iza 1964. godine nisu znatnije

mijenjale i kreću se od 45 do 60 studenata.

Na sljedeće dvije slike prikazana su područja iz kojih su studenti izrađivali

diplomske radnje. Ti podaci ponajprije pokazuju orijentaciju i zanimanje studenata za

pojedina područja psihologije. U razdoblju od 1955. do 1982. godine obuhvaćena su

ukupno 352 diplomska rada (za koje postoje podaci o naslovu rada, dok su za 396

podaci trenutno nedostupni). Podaci o diplomiranim psiholozima za razdoblje od 1983.

do 1999. godine su potpuni i prikazani na slici 3. Obuhvaćeno je 715 diplomskih

radova.

Slika 1.

Slika 2.

Slika 3.

* Za razdoblje od 1955. do 1982. godine, prikazana su u postocima područja diplomskih radnji za N=352, a za razdoblje od 1983. do 1999. za N=715 (na temelju raspoložive dokumentacije Odsjeka za psihologiju)

Dinka Čorkalo Autor priloga zahvaljuje na pomoći pri prikupljanju i pripremi podataka Marijani Glavici i studentima Ireni Čorko, Tajani Lovreković, Martini Mladić, Zoranu Žitniku i Kristini Žugaj.

22

Razvitak poslijediplomskih studija psihologije

Poslijediplomsko obrazovanje bilo je od svojih početaka važan dio nastavka

obrazovanja psihologa i omogućavalo je psiholozima, kako onima koji su svoje karijere

posvetili znanstveno-istraživačkom radu, tako i onima zaposlenima u praksi,

kontinuiranu izobrazbu, praćenje novih istraživačkih i primijenjenih trendova u

psihologiji i razvoj struke.

Poslijediplomski studiji psihologije pokrenuti su na inicijativu Odsjeka za

psihologiju Filozofskog fakulteta 1966. godine i to kao treći nastavni stupanj za

područja socijalne psihologije, industrijske psihologije i kliničke psihologije.

Prijedlogom programa bilo je predviđen upis samo po 4 kandidata za svako područje.

Kandidati su polagali prijemni ispit koji se sastojao od provjere znanja Osnova statistike

i psihometrije. Nastava se organizirala dva puta godišnje u obliku desetodnevnih

predavanja, vježbi, diskusionih grupa i individualnih konzultacija. Prema sačuvanim

izvedbenim programima moguće je zaključiti da je satnica poslijediplomskih studija

obuhvaćala oko pedesetak sati semestralno. Arhiva Poslijediplomskog studija

Filozofskoga fakulteta govori da je potreba za organiziranjem poslijediplomske nastave

iz psihologije postojala i ranije, te da je bilo zainteresiranih kandidata, no zbog

nedostatka nastavnoga kadra na Odsjeku za psihologiju nije ju bilo moguće organizirati.

Tako je npr. 1961. godine razmatrana mogućnost organizacije zajedničkih

poslijediplomskih studija Sveučilišta u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu. Koliko je

poznato, takav poslijediplomski studij nikada nije zaživio.

Prva generacija studenata poslijediplomskih studija upisana je školske godine

1966/67 i imala je 15 studenata, uglavnom mladih asistenata koji su tada radili na

Odsjeku za psihologiju, ali i podosta psihologa iz prakse. Programom je bilo predviđeno

samo znanstveno usavršavanje diplomiranih psihologa, te je i studij organiziran kao

magistarski studij. Međutim, vrlo se brzo pokazala potreba za specijalističkom

izobrazbom psihologa u praksi, te su školske godine 1970/71 pokrenuti i

poslijediplomski specijalistički studiji iz kliničke psihologije, industrijske psihologije i

školske psihologije. Planom i programom bilo je predviđeno slušanje tri opća

23

metodološka kolegija i tri posebna kolegija koja su se odnosila na metodologiju rada

psihologa u praksi. Težište je, međutim, stavljeno na individualne konzultacije kadidata

s mentorom. Zahtjevi studija uključivali su i polaganje specijalističkog ispita iz užeg

područja specijalizacije, te stažiranje kadidata u odgovarajućim ustanovama (barem tri),

u svakoj po mjesec dana.

Interes studenata za upis na pojedine specijalističke studije odražavao je potrebe

zaposlenih u praksi. Najveći dio psihologa zapošljavao se u zdravstvenim ustanovama

na radnom mjestu kliničkog psihologa, te u industriji, pa je i broj studenata na ovim

specijalizacijama bio najveći, u prosjeku između deset i dvadeset studenata u svakoj

generaciji. Tek povremeno upisao bi se pokoji kandidat i na studij specijalizacije iz

školske psihologije. Ipak, valja naglasiti da je od početaka organizirane

poslijediplomske nastave na Odsjeku za psihologiju uvijek najveći interes studenata bio

za znanstveno usavršavanje, te se na ovo usmjerenje upisivalo između dvadest i trideset

studenata u svakoj generaciji. Takav je trend nastavljen i danas.

Sedamdesetih godina nastava poslijediplomskog studija za znanstveno

usavršavanje organizirana je u jednotjednim ciklusima, 3-4 puta godišnje. Izvodili su je

gotovo isključivo nastavnici Odsjeka za psihologiju, a obuhvaćala je uglavnom teme iz

metodologije znanstvenog istraživanja, te odabrane teme iz osnovnih psihologijskih

disciplina: socijalne i kliničke psihologije, školske psihologije, te psihologije ličnosti.

Izvedbeni programi nastave prvih generacija poslijediplomskih studija govore nam da

su nastavnici prezentirali i svoja recenta istraživanja, te možemo reći da je

poslijediplomska nastava od samih početaka išla u korak sa suvremenim spoznajama i

istraživanjima u psihologiji.

Programi specijalističkih poslijediplomskih studija nisu se u to vrijeme bitno

razlikovali od programa studija za znanstveno usavršavanje, najveći dio nastave bio je

jednak za studente svih usmjerenja. Nastava se odvijala kroz predavanja, vježbe,

seminare i individualne konzultacije. Ponešto različit program imali su samo studenti na

specijalizaciji iz kliničke psihologije, koji su uz psihologijske predmete slušali u

znatnom opsegu i teme iz psihijatrije i neurologije. Školska godina 1974/75 donosi

bitnu novinu u poslijediplomsko obrazovanje kliničkih pshologa. Pokrenuta je

interfakultetska specijalizacija iz kliničke psihologije u suradnji s Medicinskim

fakultetom u Zagrebu. Ovim se obrazovnim planom i programom nastojalo odgovoriti

24

na potrebe prakse psihologa zaposlenih u zdravstvenim ustanovama i unaprijediti ulogu

i doprinos psihologa u timskom radu stručnjaka različitih profila u medicinskim

ustanovama. Plan i program ove specijalizacije predviđao je slušanje deset kolegija iz

područja psihologije, psihijatrije i neurologije, specijalističku praksu polaznika

(hospitiranje) u najmanje tri ustanove u trajanju od 30 dana, te polaganje

specijalističkog ispita. Na kraju studija student je morao izraditi i obraniti pred

povjerenstvom specijalističku radnju. U arhivu poslijediplomskih studija psihologije

nije zabilježeno kada se od tako organizirane specijalizacije iz kliničke psihologije

odustalo, no moguće je pretpostaviti da su bitne razlike u razumijevanju specijalizacije

unutar medicinskih struka i unutar psihologije bile temeljni razlog prestanka

poslijediplomskog obrazovanja kliničkih psihologa na ovaj način. Današnji program

specijalizacije iz kliničke psihologije nosi samo Odsjek za psihologiju, iako nastavnici

Medicinskog fakulteta, a napose psihijatri i neurolozi u velikoj mjeru sudjeluju u

poslijediplomskom obrazovanju psihologa.

Osamdesetih godina program poslijediplomskih studija se značajno

osuvremenjuje, povećava se broj tema i predmeta, povećava se satnica na oko stotinjak

sati semestralno, u nastavu se uključuju i nastavnici sa drugih fakulteta i sveučilišta.

Često gostuju i inozemni predavači. Poslijediplomska nastava u potpunosti prati

evropske i svjetske trendove poslijediplomskog obrazovanja psihologa, te u nastavi

svoje mjesto nalaze mnoge teme koje su u žarištu istraživačkog interesa psihologa u to

vrijeme: npr. područje istraživanja stresa, istraživanja odnosa stava i ponašanja,

istraživanja sposobnosti za simultano djelovanje i sl. Ove i druge suvremene teme

predaju nastavnici Odsjeka za psihologiju, što dokazuje da su trendovi razvoja svjetske

psihologije i Zagrebačke psihologijske škole išli paralelno. U to vrijeme statističke

analize u psihologiji postaju sve sofisticiranije, a metodološki pristupi sve složeniji, što

zahtijeva osuvremenjivanje poslijediplomske nastave psihologije i uvođenje novih

sadržaja. Tako već 1983. godine poslijediplomati imaju predmet “Primjena

elektroničkih računala u analizi psihologijskih podataka”. Uz već postojeće

specijalizacije iz kliničke, industrijske i školske psihologije, uvodi se i specijalizacija iz

profesionalne orijentacije.

Slike 1 i 2 pokazuju kako se tijekom godina mijenjao broj doktoranata,

magistranata i specijalizanata na poslijediplomskim studijima psihologije. Zamjetljiv

25

trend je stalan porast obranjenih doktorata. Dok je do 1990. godine relativno malen broj

specijalističkih radova, od 1990. godine taj se broj značajno povećava, vjerojatno kao

rezultat bolje osmišljenih specijalističkih programa. U istovrijeme ponešto se smanjuje

broj magistarskih radova.

Slika 1.

Slika 2.

Novim planom i programom poslijediplomskih studija psihologije iz 1996.

godine uvodi se i trogodišnji doktorski studij, te jednogodišnji doktorski studij za

magistre i specijaliste psihologije, te na taj način Poslijediplomski studiji psihologije

među prvima na zagrebačkom sveučilištu uvode i taj, konačan, oblik poslijediplomskog

obrazovanja. Uvođenjem jednogodišnjeg doktorskog studija za magistre, a posebnice za

specijaliste psihologije, omogućen je nastavak znanstvenog obrazovanja i usavršavanja i

kolegama koji se nisu prethodno znanstveno usavršavali, nego su završili neki od

specijalističkih studija. Trogodišnji doktorski studij predviđa ukupno 400 sati nastave,

te studiranje po individualnom programu za studenta-doktoranda. Na taj je način

program u potpunosti prilagođen njegovim individualnim istraživačkim potrebama i

iskustvu. Magistarski i specijalistički poslijediplomski studiji traju dvije godine u okviru

koje se realizira 350 sati nastave – predavanja i vježbi. Uz desetak obaveznih kolegija,

studentima se nudi i petnaestak izbornih kolegija koje upisuju u skladu sa svojim

istraživačkim interesima i obrazovnim potrebama. Na taj je način omogućena

individualizacija poslijediplomskog obrazovanja svakog kandidata, što također

odgovara suvremenom procesu obrazovanja psihologa u svijetu. Programom izbornih

kolegija studentima je omogućeno i slušanje predmeta s drugih poslijediplomskih

studija koji se organiziraju na Sveučilištu u Zagrebu, a koji svojim programima

odgovaraju interesima i potrebama studenata. Sljedeća novina jest uvođenje bodovnog

sustava koji omogućuje studentima fleksibilnost u planiranju svoga studiranja.

Poslijediplomsko obrazovanje uključuje i izradu seminarskih radova, te polaganje

godišnjeg ispita iz svih predmeta koje je student odslušao. Ovim planom i programom

proširene su do tada postojeće specijalizacije: specijalizacija iz školske i predškolske

26

psiholgije, te specijalizacija iz industrijske i organizacijske psihologije. Studenti

poslijediplomskih stručnih studija imaju i obvezu dvomjesečne prakse u ustanovama

koje su imenovane nastavnim bazama Filozofskoga fakulteta.

Načela izrade plana i programa po kojemu se danas odvijaju poslijediplomski

studiji psihologije u potpunosti prati načela sličnih programa najuglednijih inozemnih

sveučilišta. U svakoj se generaciji upisuje oko petnaestak studenata na doktorski studij,

te oko dvadesetak studenata na magistarski studij. Stručni studij iz kliničke psihologije i

dalje prednjači po broju upisanih kandidata (petnaestak studenata). Nastavnici današnjih

Poslijediplomskih studija psihologije okupljeni su u Vijeće Poslijediplomskih studija

psihologije koje ima 21 člana-nositelja kolegija i još toliko nastavnika i suradnika koji

izvode različite teme unutar pojedinih kolegija. Na poslijediplomskim studijima kao

nositelji kolegija, gosti predavači ili kao članovi povjerenstava za obrane magistarskih i

doktorskih radova redovito sudjeluju sveučilišni nastavnici sa svih Odsjeka za

psihologiju u Hrvatskoj i Sloveniji, te nastavnici drugih fakulteta. Poslijediplomki

studiji psihologije nerijetko ugošćuju i ugledne znanstvenike iz Evrope i svijeta,

ponajprije s američkih sveučilišta.

27

Lidija Arambašić

Sveučilišni udžbenici

Vrlo važan dio aktivnosti članova Odsjeka za psihologiju zauzima i pisanje

knjiga koje studenti koriste u svladavanju nastavnog programa studija psihologije.

Spomenute knjige mogu se svrstati u tri skupine: 1) knjige koje imaju službeni status

sveučilišnog udžbenika, 2) knjige koje su zbog svoje tematike i stalne upotrebe u

nastavi i polaganju ispita poprimile funkciju klasičnog udžbenika i 3) knjige čija

udžbenička funkcija proizlazi iz činjenice da se nalaze na popisu literature (obvezatne ili

izborne) za polaganje ispita iz pojedinih predmeta.

Preteča današnjih sveučilišnih udžbenika iz psihologije svakako je knjiga Zorana

Bujasa: "Elementi psihologije", objavljena 1945. godine. U to doba ona je bila jedini

udžbenik iz psihologije na hrvatskome jeziku za kojim su studenti mogli posegnuti.

Otada naovamo članovi Odsjeka za psihologiju napisali su, bilo samostalno bilo u

koautorstvu, 10 sveučilišnih udžbenika, 6 knjiga koje se redovito koriste u nastavi i dio

su obvezatne literature za polaganje ispita, te 23 knjige s popisa obvezatne i izborne

literature. Sve spomenute knjige sastavni su dio redovnih i izbornih kolegija

dodiplomske i poslijediplomske nastave (uključujući i izradu diplomskih,

specijalističkih, magistarskih i doktorskih radnji).

Službeni sveučilišni udžbenici pokrivaju temeljna područja psihologije:

znanstvenu metodologiju (uključujući statistiku i psihometriju) te fundamentalnu i

primijenjenu psihologiju, a čine ih sljedeće knjige: Z.Bujas, Uvod u metode

eksperimentalne psihologije, A.Fulgosi, Faktorska analiza, B.Petz, Osnovne statističke

metode i Osnovne statističke metode za nematematičare; I.Furlan, Čovjekov psihički

razvoj, M.Zvonarević, Socijalna psihologija; Z.Bujas, Osnove psihofiziologije rada,

B.Petz, Psihologija rada i A.Fulgosi, Psihologija ličnosti. Ovdje valja ubrojiti i knjigu

L.Arambašić (ur.), Psihološke krizne intervencije: podrška i pomoć nakon kriznih

događaja koja je trenutno u postupku stjecanja statusa sveučilišnog udžbenika. O

vrijednosti ove skupine knjiga najbolje govori podatak da je većina njih doživjela dva

do šest izdanja.

28

Knjige koje nemaju službeni status sveučilišnog udžbenika, ali se po svojoj

funkciji nimalo ne razlikuju od njih, pokrivaju područja statistike i psihometrije

(A.Krković, Elementi psihometrije I., B.Petz, Izabrana poglavlja iz osnova

psihometrije, V.Kolesarić i B.Petz, Statistički rječnik), psihologije ličnosti (A.Fulgosi,

Biološke osnove osobina ličnosti: Uvod u prirodoznanstvenu psihologiju) i psihologije

obrazovanja (P.Zarevski, Psihologija pamćenja i učenja). Osobito valja istaknuti dvije

knjige koje obuhvaćaju cijelu psihologiju (V.Kolesarić, M.Krizmanić i B.Petz, Uvod u

psihologiju - suvremena znanstvena i primijenjena psihologija, B.Petz i sur.,

Psihologijski rječnik).

I konačno, među knjigama koje su dio obvezatne ili izborne literature za

polaganje ispita na studiju psihologije osobito mjesto zazima deset publikacija nastalih

tijekom rata kao rezultat aktivnog djelovanja članova Odsjeka za psihologiju u edukaciji

stručnjaka, paraprofesionalaca i volontera za rad s ratnim stradalnicima: prognanicima i

izbjeglicama, borcima i djecom (Ajduković, 1995., Arambašić i sur., 1992., Keresteš i

sur., 1992., Krizmanić, 1992. i 1995., Krizmanić i sur. 1991. - dvije knjige, Krizmanić i

sur., 1993., Žužul i Raboteg-Šarić, 1992., Žužul i sur., 1992.). U ovu skupinu ubrajaju

se i dvije knjige iz psihologije obrazovanja (Vizek-Vidović i Hrabar, 1999.,

Vlahović-Štetić i Vizek-Vidović, 1998.), pet knjiga iz psihologije rada (Petz, 1982.,

Šverko i sur., 1980., Šverko (ur.), 1998., Vizek-Vidović (ur.), 1978. i 1990.), dvije iz

psihologije ličnosti (Zarevski i Mamula, 1998., Žužul, 1989.) te tri knjižice/izvještaja s

ljetnih psihologijskih škola i to iz područja "ratne" psihologije (Kolesarić (ur.), 1994.) i

socijalne psihologije (Buško i sur., 1998., Čorkalo i Kamenov, 1999.).

Elektroničko izdanje knjige Vodič kroz zanimanja (urednik B.Šverko, 1999.)

zauzima osobito mjesto u ovoj skupini udžbeničke literature jer je riječ o prvom takvom

izdanju u nas iz područja psihologije i rezultat je prihvaćanja najsuvremenijih

tehnoloških dostignuća kako bi knjiga najbržim putem došla do što većeg broja čitatelja.

Sva navedena udžbenička literatura namijenjena je prvenstveno studentima

psihologije, ali je tijekom studija koriste i studenti socijalnog rada, defektologije,

pedagogije i drugi studenti nastavničkih smjerova.

Osim udžbenika za studij psihologije valja istaknuti i dva srednjoškolska

psihologijska udžbenika (M.Zvonarević, Psihologija i B.Šverko (ur.), Psihologija -

29

udžbenik za gimnazije) koji su vrlo vjerojatno naveli mnoge današnje psihologe na

odabir upravo studija psihologije.

Premda je iz ovog prikaza vidljivo da je broj objavljenih knjiga impresivan te da

one pokrivaju sva područja psihologije, valjalo bi da se u budućnosti njihov broj poveća

kako bi potrebe studenata bile još bolje zadovoljene.

30

Irena Čorko

STUP – Klub studenata psihologije

Studenti psihologije Odsjeka za psihologiju u Zagrebu, oduvijek su bili članovi

raznih studentskih udruga, dok konačno 1993. nije osnovana njihova vlastita udruga

STUP. Klub STUdenata Psihologije je udruženje svih studenata psihologije Sveučilišta

u Zagrebu ili prema punoj definiciji: samostalna društvena i strukovna organizacija

studenata i apsolvenata psihologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Osnovni ciljevi STUP-a su poboljšanje uvjeta studija i nastave, uvjeta života

studenata i njihovog standarda, te promicanje osnovnih prava studenata. Kao ciljeve u

svom statutu, STUP nadalje ima promicanje psihologije kao struke i doprinos razvoju

modernog i autonomnog sveučilišta. Načela na kojima pri tom djeluje su tolerancija

različitosti stavova, izbora, misli i ideja, neovisnost u djelovanju, javnost djelovanja i

odgovornost pojedinca i organizacije.

Stalni članovi STUP-a mogu postati svi zainteresirani studenti i apsolventi

psihologije. Članom se postaje na zahtjev i uz ispunjenje obveza koje donosi Skupština,

a članstvo se obnavlja svake akademske godine. Djelatni odbor, koji čine po jedan

predstavnik sa svake studentske godine, te predsjednik i tajnik, može imenovati i

izvanredne članove.

Aktivnost STUP-a su mnogostruke i proizlaze iz njegovih ciljeva. Jedna od

najznačajnijih aktivnosti STUP-a je organizacija Ljetnih psihologijskih škola. Iako

STUP postoji tek od 1993. studenti psihologije sa svojim nastavnicima organiziraju i

provode Ljetnu školu od 1988. Ta prva Ljetna škola održana je u Grožnjanu, s temom

“Doživljajne karakteristike Istre”. Slijedeće dvije godine škola se održavala u Malom

Lošinju, a teme su bile “Analiza sadržaja javnih glasila” (1989.) i “Vrijednosne

orijentacije mladih Malog Lošinja” (1990.) Nakon toga, usred ratnih zbivanja, uslijedila

je stanka od tri godine, te je 1993., zajedno s nastankom STUP-a Ljetna škola pokrenuta

ponovo. Održana je ovoga puta u Velom Lošinju, gdje su bili smješteni prognanici iz

Vukovara, s temom “Kvaliteta življenja prognanika”. Tiskana je i knjiga s prikazom

dobivenih rezultata te škole.

31

U međuvremenu STUP postaje jedna od najjačih studentskih organizacija u

Europskoj federaciji studenata psihologije – EFPSA-i (European Federation of

Psychology Student’s Associations), te taj status zadržava do dan danas. U suradnji sa

EFPSA-om i Odsjecima za psihologiju u Rijeci i Zagrebu, organizira Međunarodne

ljetne psihologijske škole 1994. i 1995. u Puntu na otoku Krku, u kojima je sudjelovalo

preko 120 sudionika iz 16 europskih zemalja. U okviru navedenih ljetnih škola

provedeno je istraživanje “The Realations Between Sexes in Europe”.

1996 i 1997. godine ponovo je organizirana Međunarodna psihologijska ljetna

škola pod naslovom “Society in Transition: A Psychological Approach” na kojima se

stotinjak studenata iz 12 europskih zemalja pozabavilo pitanjem odražavaju li se

promjene u post-socijalističkim društvima na tri psihološka aspekta - optimizam i

pesimizam, individualizam i kolektivizam i Maslowljevu hijerarhiju potreba.

1997. godine vraća se i ljetna škola Odsjeka za psihologiju koja se uredno

održava već 3 godine, a STUP pomaže u njezinoj organizaciji. Teme ovih ljetnih škola

bile su uvijek ne samo zanimljive, nego nadasve važne i aktualne. 1997. godine tema je

bila “Socijalna percepcija i stavovi o turistima na otoku Krku”. Iduće godine, Škola je

održana u Dubrovniku, pod naslovom “Nacionalni identitet i međunacionalna

tolerancija”, a prisustvovalo joj je, osim hrvatskih studenata, 11 studenata iz Skopja i

Sarajeva. I konačno, 1999. godine koja je od Ujedinjenih Naroda, proglašena godinom

starih osoba, na otoku Visu, održana je ljetna škola pod naslovom “Generacijske razlike

u osobinama ličnosti i mjerama psihološkog zdravlja.”

Kroz čitavo to vrijeme, STUP je aktivno sudjelovao u radu EFPSA-e. 1995.

godine, bio je organizator 9. godišnjeg kongresa EFPSA-e, koji je održan u Puli. Na

njemu je sudjelovalo 85 studenata iz 18 europskih zemalja, te 30 hrvatskih studenata.

To je bio prvi EFPSA-in kongres organiziran istočnije od Zuricha, a još i danas slovi za

najbolji. U EFPSA-i hrvatski studenti psihologije obavljaju niz dužnosti, kao

koordinatori tzv. Task Forces-a. Tako se u Hrvatskoj se trenutno nalazi sjedište EFPSA

Research Networka, te Travel Networka.

Trenutna glavna okupacija STUP-a je organizacija International Psychological

Winter School koja će se održati u siječnju 2000. i 2001. pod naslovom “The Meaning

od Addiction”.

32

Pored toga, STUP je organizirao niz predavanja psihologa koji rade u praksi, s

ciljem popularizacije psihologijske znanosti i proširivanja znanja studenata onim

temama koje nisu direktno uključene u nastavni plan i program.

Nadalje, Klub studenata psihologije brine se za društveni život studenata

psihologije, te tradicionalno organizira brucošijadu, tulume, nogometni turnir u kojem

se natječu studenti i profesori (studentice i profesorice), božićni domjenak, izlet za prvi

dan proljeća (Dan studenata psihologije)…

Sve ovo i još mnogo drugih stvari dio su rada u proteklih sedam godina. Mi, koji

smo u STUP-u radili do sada, smatramo da smo napravili mnogo i ponosimo se

rezultatima. Dakako, sve to ne bi bilo moguće da Odsjek za psihologiju nije bio naša

stalna inspiracija i saveznik. Uz takvu pomoć, vjerujemo da će generacije studenata

psihologije koje dolaze, učiniti još mnogo više i mnogo bolje.

33

Mirjana Krizmanić

Psihološko savjetovalište

Psihološko savjetovalište Filozofskog fakulteta u Zagrebu osnovao je Odsjek za

psihologiju uz potporu Filozofskog fakulteta 1998. godine. Savjetovalište je zamišljeno

kao mjesto na kojem će studenti i djelatnici Filozofskog fakuteta moći po potrebi

potražiti stručnu pomoć u rješavanju različitih životnih problema. Članove Odsjeka

potaknuo je na otvaranje savjetovališta sve veći broj studenata koji su u razgovoru s

nastavnicima tražili pomoć u razrješavanju nekih interpersonalnih ili profesionalnih

problema, kao i poznavanje činjenice da takva savjetovališta postoje na svim

američkim, a i na većini europskih fakulteta. Odluka o otvaranju savjetovališta bila je

ubrzana i rezultatima anakete koja je provedena na nešto više od 450 studenata

Filozofskog fakulteta. U toj su anketi studenti jasno označili svoju potrebu za

postojanjem takvog savjetovališta unutar samog fakulteta u koje bi mogli doći bez

uputnice i naplate usluga.

Iako je u početku savjetovalište bilo slabo posjećeno, vjerojatno zbog predrasuda

prema traženju profesionalne pomoći koje su u nas još uvijek vrlo snažne, danas

savjetovalište radi punim kapacitetom.

Nakon gotovo puna tri semestra rada savjetovališta pokazalo se da većina

studenata koji traže profesionalnu pomoć dolaze zbog problema koje su svojevremeno

naveli studenti u odgovorima na anketu. To su, u manjoj mjeri problemi učenja i

polaganja ispita, a u daleko većoj teškoće unutar primarne obitelji, emocionalni

problemi, problemi prilagodbe na život izvan obitelji i sl. Valja istaknuti da se do sada

rad savjetovališta pokazao vrlo uspješnim, o čemu najbolje govori činjenica da su u naše

savjetovalište počeli dolaziti studenti i drugih fakulteta, pa čak i neki građani koji su

čuli za njegovo postojanje.

U radu savjetovališta sudjeluju gotovo svi članovi odsjeka za psihologiju, bilo

kao osobe koje primaju prijave potencijalnih klijenata, bilo kao savjetovatelji.

34

Znanstveno-istraživačka djelatnost Odsjeka za psihologiju

Branimir Šverko (pripremio)

Zahvaljujući usmjerenju koje je dao Ramiro Bujas sve generacije nastavnika na

Odsjeku za psihologiju držale su znanstveni rad bitnom i neodvojivom sastavnicom

djelatnosti sveučilišnog nastavnika. Zato je Odsjek za psihologiju bio i ostao središnja

institucija znanstveno-istraživačkog rada u Hrvatskoj, a znanstvena je produkcija

njegovih članova dojmljiva. Bibliografija članova Odsjeka za psihologiju tiskana u ovoj

monografiji sadrži preko 1000 publiciranih znanstvenih i stručnih radova. Nemoguće je

u ovom kratkom prikazu obuhvatiti u cijelosti ovako opsežnu znanstvenu djelatnost.

Umjesto toga ograničit ćemo se samo na neka ključna područja istraživanja, a u okviru

njih obuhvatiti samo odabrane radove koji dobro reprezentiraju svoje područje. Pri tome

nastojali smo odabrati prvenstveno radove koji su sastavnice cjelovitih istraživačkih

programa, a objavljeni su u priznatim nezavisnim izvorima, većim dijelom u časopisima

s međunarodnom recenzijom. Odabrani radovi svrstani su u slijedećih šest dominantnih

područja istraživanja:

1. Psihofizika i psihofiziologija osjeta

2. Istraživanje i mjerenje ljudskih sposobnosti

3. Prilozi psihologiji ličnosti

4. Istraživanja čovjekove radne djelatnosti

5. Istraživanja socijalno-psiholoških procesa

6. Istraživanja psihosocijalnih posljedica rata

35

Silvija Szabo

Psihofizika i psihofiziologija osjeta

Istraživanja u području osjetne psihologije započinju već sa samim osnivanjem

Katedre za psihologiju. Još 1927. godine Ramiro Bujas formulirao je svoju teoriju

osjećanja prema kojoj je osjet funkcija dinamičkog odnosa između dispozicijskih

organskih faktora i okolinskih faktora. Kroz čitav daljnji rad na Odsjeku za psihologiju

istraživanja u području psihofizike i psihofiziologije osjeta čine značajni dio

znanstvenog rada, naročito članova Katedre za eksperimentalnu i fiziološku psihologiju.

Veći dio tih istraživanja proveden je pod vodstvom Zorana Bujasa.

Osnovni cilj istraživanja u području psihofizike bio je provjera pojedinih metoda

za određivanje kvantitativnih atributa osjetnih doživljaja i iznalaženje nekih novih

postupaka kojima bi se valjano i pouzdano odredili pojedini aspekti funkcioniranja

osjetnih sustava. Tako je provjereno u kojoj mjeri se procjene subjektivne sigurnosti

ispitanika koje prate njegove psihofizičke sudove mogu koristiti pri određivanju

efikasnosti podražaja (Szabo, 1973; Bujas, 1975; Bujas i sur., 1975; Bujas i sur., 1977;

Kolesarić, 1983; Kolesarić 1987). Nađeno je da se na osnovi deklariranog stupnja

uvjerenja mogu odrediti različiti indeksi efikasnosti podražaja koji mogu poslužiti kao

valjane, pouzdane i osjetljive kriterijske varijable.

U nekoliko je istraživanja ispitan mehanizam djelovanja podražajnog konteksta,

tj. kompozicije intenziteta podražaja koji se koriste za mjerenje pojedinih indikatora

funkcionalne razine osjetnih sustava (Ivanec, 1996; Kolesarić i Rohaček, 1983; Rohaček

i Kolesarić, 1983; Kolesarić i sur., 1984).

Među različitim postupcima skaliranja intenziteta osjeta danas se najčešće

koristi Stevensov postupak direktnih numeričkih procjena intenziteta osjeta. Nedostatak

je tog postupka što numeričke procjene ispitanika u značajnoj mjeri ovise o broju,

rasporedu i rasponu podražajnih intenziteta, položaju i veličini modulusa, te

semantičkom značenju koje ispitanici pridaju brojevima. U nekoliko istraživanja

ispitane su modifikacije postupka direktnih numeričkih procjena kojima se pokušalo

ukloniti neke izvore pogrešaka kojima je Stevensov postupak izložen (Bujas i Szabo,

1972; Szabo i Rohaček 1984, 1986). Predložena je i nova metoda skaliranja intenziteta

36

osjeta koja se sastoji u tome da se prezentiraju nizovi podražaja čiji porast intenziteta

slijedi različite oblike. Na osnovi objektivnog porasta koji ispitanik percipira kao

linearni porast intenziteta moguće je odrediti psihofizički odnos. Prednost je tog

postupka da omogućuje neposredno određivanje perceptivne reakcije ispitanika bez

upotrebe procesa suđenja i skaliranja prema nekim od perceptivne razine nezavisnim

kriterijima (Bujas,1983; Bujas i sur., 1983; Bujas i sur., 1984; Bujas, i sur. 1999;

Rohaček, 1984).

U većem broju istraživanja provjereno je u kolikoj mjeri se vrijeme jednostavne

senzomorne reakcije može koristiti kao mjera kvantitativnih atributa osjeta (Bujas i sur.,

1979; Bujas, 1980; Rohaček i Kolesarić, 1983; Bujas i sur., 1988; Mayer i sur., 1988;

Szabo, 1988). Ta se mjera pokazala kao naročito prikladan indikator različitih aspekata

funkcioniranja okusnog osjetnog sustava.

Jedan od pristupa u određivanju funkcionalnih karakteristika osjetnih sustava je

upotreba teorije informacija. U većem broju istraživanja provjereno je kako se na osnovi

te teorije može odrediti količina informacija koje pojedini osjetni sustav može prenijeti.

(npr. Fulgosi i Bartolović, 1971; Fulgosi i sur., 1975; Fulgosi i sur., 1983; Fulgosi i sur.,

1986; Fulgosi i sur. 1987).

Problem u nekoliko istraživanja bio je mijenjaju li se neke funkcionalne

karakteristike osjetnih sustava ako se intenzitet podražaja kojim se pojedini sustav

aktivira postepeno povećava /problem klimakoestezije/ (Bujas i Chweitzer, 1936; Bujas,

1965; Krković i Smolić,1961; Bartolović, 1972). Nađeno je da se neki aspekti

funkcioniranja osjetnih sustava mijenjaju ako se umjesto gotovo trenutačno dosegnutog

maksimalnog intenziteta podražaja taj intenzitet povećava postepeno.

U područji vida naročito su ispitivani električni fosfeni (Bujas i Baumgardt,

1951, 1952; Bujas, 1957; Bujas i sur., 1975; Bujas i sur., 1977; Kolesarić 1980).

Usporedba fosfena, vidnih osjeta izazvanih inadekvatnim podraživanjem, s adekvatno

izazvanim vidnim osjetima dozvoljava razlučivanje uloge pojedinih strukturnih

elemenata vidnog osjetnog sustava u nastanku vidnih osjeta.

Osjetni sustav koji je bio najčešći predmet istraživanja u području

psihofiziologije osjeta je okusni sustav. Najveći dio tih istraživanja proveo je Zoran

Bujas, bilo samostalno bilo sa suradnicima. Od prvog pokusa u okusnom području

kojeg je Z. Bujas proveo 1933. godine pa do danas objavljeno je oko 80 radova u

37

kojima su izneseni rezultati istraživanja pojedinih vidova funkcioniranja okusnog

sustava. Cilj tih istraživanja nije bio samo ispitati prirodu okusnih osjeta, već i

iznalaženje najprimjerenijih psihofizičkih postupaka za mjerenje pojedinih kriterijskih

varijabli u okusnom području.

U većem broju istraživanja određene su vremenske konstante podražljivosti

okusnog receptornog sustava. Ispitan je utjecaj vremena akcije na aspolutnu osjetljivost

(Bujas, 1934, 1935), vrijeme latencije (Bujas, 1935; Bujas i sur., 1989), evolucija

okusnih osjeta (Bujas i Ostojčić, 1939), te adaptacija (Bujas, 1953; Bujas i sur., 1991;

Bujas i sur., 1995; Szabo i sur., 1997) i rekuperacija (Bujas,1939; Bujas i sur., 1991;

Szabo i sur., 1997) okusnog sistema. Rezultati su pokazali da okusni receptorni sustav

spada u relativno spore osjetne sustave. Postoje jasne razlike u veličini vremenskih

konstanti za osnovne okusne kvalitete. Najkraće su za slano, nešto duže za kiselo i

slatko, a najduže za gorko. Među različitim vremenskim aspektima funkcioniranja

okusnog sustava podrobnije je ispitana adaptacija. Nađeno je da tijekom trajanja

podražaja stalnog intenziteta usporedo s padom apsolutne osjetljivosti dolazi do

poboljšanja diferencijalne osjetljivosti. Smanjenje percipiranog intenziteta tijekom

podraživanja okusnom otopinom stalnog intenziteta može se aproksimirati

eksponencijalnom funkcijom koja dozvoljava tumačenje prirode adaptacije u skladu s

Beidlerovom teorijom mehanizma okusne transdukcije. Adaptacija je to izraženija što je

adaptativni podražaj jači. Proces adaptacije djelomično je posljedica procesa na

periferiji okusnog sustava, a djelomično se može pripisati strukturama u mozgu.

Jedan od pristupa ispitivanju okusnih receptora je provjera kako adaptacija na

tvar određenog okusa djeluje na okuse drugih kvaliteta (Bujas i sur., 1991). Nađeno je

da adaptacija na sukrozu facilitira funkciju receptora za ostale osnovne kvalitete.

Fenomen facilitacije nađen je i za sukrozu kad su ostale otopine bile adaptativne. U

svim ostalim kombinacijama okusnih tvari nađena je samo inhibicija. Ti su rezultati u

skladu s nekim elektrofiziološkim mjerenjima na životinjama koja su ukazala na izrazitu

selektivnost okusnih vlakana osjetljivih za slatko, dok je za vlakna osjetljiva za ostale

okusne kvalitete selektivnost mnogo manje izražena.

Okusni receptori mogu se aktivirati i električnom strujom kao inadekvatnim

podražajem. Anodna stimulacija praćena je relativno jasnim kiselim, a katodna nešto

manje jasnim slatko-gorkim okusom. Izmjerene su vremenske konstante za električno

38

podraživanje (Bujas, 1936; Bujas i sur., 1974), određena je vremenska i prostorna

sumacija učinaka električnog podraživanja okusnih receptora ( Bujas i sur., 1975;

Ajduković, 1980; Bujas i sur., 1987) i ispitan je mehamizam električnog okusa (Bujas,

1951; Bujas, 1971; Bujas i sur. 1979; Bujas i sur., 1986).

Provjereno je da li okusna stimulacija rezultira evociranim kortikalnim

potencijalima (Bujas i sur., 1980). Podraživanje otopinama koje izazivaju četiri osnovne

okusne kvalitete nije dovelo do kortikalnih promjena koje bi bilo moguće registrirati

postupkom sumiranja. Rezultat je pripisan specifičnosti procesa transdukcije okusnih

podražaja, asinhronoj aktivnosti aferentnih okusnih vlakana i difuznoj lokalizaciji

okusnih područja u mozgu.

39

Alija Kulenović

Istraživanje i mjerenje ljudskih sposobnosti

Istraživanja strukture i prirode ljudskih sposobnosti te izrada, validacija i

evaluacija testova za njihovo mjerenje istaknuta je djelatnost članova Odsjeka, koja

uključuje nekoliko skupina istraživanja. Jednu čine prilozi Zorana Bujasa koji se

odnose na prirodu, strukturu i postupke mjerenja intelektualnih sposobnosti. Zajedno sa

suradnicima, Bujas je izradio oko 40 testova intelektualnih sposobnosti (Kulenović i

Krizmanić, 1991). Svi su ovi testovi nastajali kao operacionalizacija njegovih

originalnih ideja o prirodi intelektualnih sposobnosti. Bujas (1977) drži da testovi

moraju biti teorijski utemeljeni, a preferira tzv. induktivno-praktičnu tradiciju, jer

ekstremna primjena faktorsko-analitičkog pristupa dovodi do simplifikacije testovnog

sadržaja, neprimjerene mjerenju složenijih misaonih funkcija. Stoga on nastoji testovni

sadržaj učiniti što kompleksnijim i bližim stvarnim životnim problemnim situacijama.

Ovakav pristup došao je do izražaja već u klasičnim testovima kao što su M-serija

(Bujas i Petz, 1967), Z-serija (Bujas, R., Bujas, Z., 1937), R-II serija (Bujas i Petz,

1944), B-serija (Bujas, 1966), a također i u kasnijim testovima, kao što su Modifikacija

Ravenovih progresivnih matrica (Bujas, 1966), Test ključa, Test sličnosti situacija, Test

hijerarhijskog sređivanja, Test relevantnih informacija, Test uključivanja i Test

kompleksnih zadataka (Bujas, 1977).

Bujas je naglašavao ulogu fleksibilnosti u inteligentnom ponašanju.

Fleksibilnost je shvaćena kao sposobnost uočavanja neravnoteža u različitim

situacijama te u operativnom smislu nazvana osjetljivošću za probleme, zahvaćena je u

nekoliko verzija Problemnog testa (Bujas, 1966, Bujas, Szabo i Kolesarić, 1981,

Kulenović i Žebec, 1998), a i u nekim drugim testovima kao što su Poliprofilni test

(Bujas, 1967) i Test kombiniranih rješenja (Bujas, Bartolović i Vodanović, 1967). Bujas

je smatrao da svi misaoni procesi (osim donekle u mišljenju po analogiji) uključuju i

kreativnost, pa je ovu karakteristiku uključio u nizu svojih testova kao što su Test

višestruke klasifikacije (Bujas i Krizmanić, 1967), Test uravnoteženih struktura (Bujas i

Vodanović, 1966) i Test približnih rješenja (Bujas, Krizmanić i Bartolović, 1973).

Važni su i testovi općih misaonih procesa te procesa znanstvenog mišljenja, kao što su

Test hipoteza i Test konstrukcije, Test objašnjenja i Test približnih rješenja. Oni

40

zahvaćaju različita svojstva procesa mišljenja, koja se prepoznaju po čestini upotrebe

jednostavnih perceptivnih strategija ili kompleksnih, zasnovanih na strukturalnim i

dinamičkim elementima. Identifikacija ovako shvaćenih misaonih procesa

najdosljednije je operacionalizirana u Testu dominantnih obilježja (Bujas i Krizmanić,

1976).

Ove ideje, operacionalizirane u velikom broju testova, višekratno su empirijski

provjerene. Rezultati su u velikom broju slučajeva potvrdili njihovu ispravnost što je

dovelo do širokog prihvaćanja ovih testova u istraživačkoj i stručnoj praksi.

Surađujući s J.P. Guilfordom i R. Hoephnerom, Fulgosi je (Aptitudes Research

Project, Los Angeles, 1970) izradio i provjerio 8 testova konvergentnog i divergentnog

mišljenja predviđenih Guilfordovim SI modelom intelekta. Provjera međukulturalne

generalnosti Guilfordovih faktora pokazala je sukladnost struktura divergentne i

konvergentne produkcije kod američkih i naših adolescenata (Fulgosi i Guilford, 1972).

Pokušavajući identificirati psihološke funkcije u osnovi kontroliranih asocijacija

Guilford, Fulgosi i Hoephner (1970) su multivarijatnim eksperimentom uspjeli

identificirati dvije kognitivne i četiri produktivne sposobnosti prepoznatljive u sklopu

Guilfordovog modela. U eksperimentalnim istraživanjima kreativnog mišljenja, Fulgosi

i Guilford (1968, 1969) su pokazali da prekid divergentne produkcije i zaokupljenost

drugim zadatkom imaju povoljan efekt na kasniju divergentnu produkciju samo za

inkubacijske intervale od 20 i 30 minuta, ali ne i kraće ili duže. Konačno, istražujući

djelovanje transfera i vježbe na strukturu intelektualnih sposobnosti, Fulgosi (1969) je

pokazao da se ona mijenja od općenitijih, širih faktora na početku prema užim i

specifičnijim faktorima na višim stupnjevima uvježbanosti, što potvrđuje Fergusonovu

teoriju razvoja sposobnosti.

Istraživanja sposobnosti simultanog djelovanja (time-sharing ability) pobudila su

znatnu pažnju međunarodne znanstvene javnosti. Inicirao ih je Branimir Šverko koji je

pokušao provjeriti pretpostavku o postojanju opće sposobnosti odgovorne za učinak u

zadacima koji uključuju simultano obavljanje više aktivnosti. Prvi pokus (Šverko, 1980)

nije potvrdio hipotezu o zasebnom faktoru karakterističnom za simultane zadatke, ali je

imao znatnog odjeka i metodološki je usmjerio pokušaje drugih istraživača. Drugo,

metodološki poboljšano istraživanje (Šverko, Jerneić i Kulenović, 1983) dovelo je do

otkrića faktora simultanog djelovanja prisutnog u svim složenim zadacima izbornog

41

reagiranja koji je sustavno više dolazio do izražaja u simultanim zadacima s

pridodanim, tzv. sekundarnim zadatkom. Nastavivši ova istraživanja Jerneić (1988,

1997) je opsežnim i rafiniranim pokusima pokazao da (a) ne postoji sposobnost

simultanog djelovanja kao generalni faktor svih složenih zadataka, (b) postoje grupni

faktori simultanog djelovanja u području izbornog reagiranja te posrednog i

neposrednog slijeđenja, i (c) opažene strukture ne ovise o razini uvježbanosti.

Istražujući prirodu faktora simultanog djelovanja, Jerneić i Šverko (1994) su pokazali da

oni značajno koreliraju s perceptivnom brzinom i numeričkom sposobnošću. To

upućuje da bi ključna komponenta u simultanom djelovanju mogla biti brzina obrade

informacija. U istraživanju na profesionalnim vozačima (Šverko, Maslić, Jerneić i

Gurdulić-Šverko, 1994) nađeno je da je učinak u jednostavnim i simultanim zadacima

izbornog reagiranja uvjetovan različitim faktorima te da s povećavanjem starosti

ispitanika učinak u simultanim zadacima opada brže nego u jednostavnim. Opisani

nalazi ukazuju da se pri simultanoj prezentaciji zadataka očituju neki aspekti

sposobnosti koji nisu prisutni pri njihovoj samostalnoj primjeni. Stoga se čini da je

“paralelnim” pristupom pri ispitivanju nekih sposobnosti moguće poboljšati

dijagnostičke postupke pri selekciji nekih operatora kao što su piloti, kontrolori leta i sl.

Članovi Odsjeka bavili su se i istraživanjem nadarenih osoba. Dvogodišnje

praćenje nadarene djece pokazalo je da se neki njihovi stavovi i mišljenja razlikuju od

stavova nastavnika i roditelja (Kolesarić i Koren, 1992). Učenici u većem stupnju

smatraju da njihova identifikacija nadarenosti može nepovoljno utjecati na osobni

razvoj te lošije ocjenjuju izdvajanje u posebne razrede. Kolesarić, Koren i Ivanec (1998)

ustanovili su da su vjerojatni glavni razlozi neuspjeha intelektualno superiornih učenika

manja marljivost i neadekvatne strategije učenja. Vizek-Vidović, Vlahović-Štetić i

Arambašić (1997) te Vlahović-Štetić, Vizek-Vidović i Arambašić (1999) proučili su

neke motivacijske karakteristike matematički nadarenih učenika. U usporedbi s

prosječnim pojedincima, oni pokazuju veću intrinzičnu motivaciju, manju matematičku

anksioznost, uspjeh manje pripisuju motivaciji i vanjskim uzrocima, a neuspjeh manje

povezuju sa sposobnostima i vanjskim razlozima. U svojim motivacijsko-emocionalnim

svojstvima uspješna i neuspješna darovita djeca su međusobno sličnija nego što sliče

skupini prosječnih učenika. Uspješna darovita djeca razlikuju se od neuspješne jedino

po manjoj atribuciji uspjeha zalaganju pojedinca. Silić, Vlahović-Štetić i Slaviček

42

(1999) istražile su neke moguće razloge nesukladne identifikacije nadarenih na temelju

testova i učiteljskih procjena. Krizmanić i Kolesarić (1988) su pokazali da ne postoji

jednoznačan i sustavan odnos između pasivnog i semi-aktivnog smisla za humor i

nadarenosti.

Kognitivnom reprezentacijom brojeva i rješavanjem matematičkih problema kod

djece bavila se Vesna Vlahović-Štetić. Pokazala je (Vlahović-Štetić i Kovačić, 1999) da

mlađa djeca konstruiraju brojeve kao cjeline sastavljene od jediničnih elemenata dok

starija djeca imaju složenije konstrukcije. Ovo, zajedno s podatkom o nepostojanju

razlika muške i ženske djece, potvrđuje razvojnu teorije razumijevanja brojeva.

Vlahović-Štetić i Miura (1995) usporedile su učinke polaznika prvih razreda hrvatskih i

američkih osnovnih škola. Bolji rezultati hrvatske djece protumačeni su različitim

kognitivnim reprezentacijama koje su pripisane utjecajima materinjeg jezika. Razlike u

razumijevanju razlomaka u korist korejske djece u odnosu na djecu iz Hrvatske i SAD,

Miura, Okamoto, Vlahović-Štetić, Kim i Han u netom završenom međunarodnom

istraživanju, obrazložu mišljenjem da jezičke konstrukcije azijskih jezika olakšavaju

formiranje matematičkih pojmova. Istražujući utjecaj konteksta i crtanja elemenata iz

zadatka na uspjeh u rješavanju problemskih matematičkih zadataka, Vlahović-Štetić

(1999) je demonstrirala interakciju vrste zadatka i konteksta: zadaci usporedbe rješavaju

se znatno uspješnije uz obogaćeni kontekst. Najčešća pogreška djece kod rješavanja

problemskih zadataka je odabir pogrešne operacije, što je češća pojava kod zadataka

usporedbe nego kod zadataka kombiniranja i usporedbe.

Posljednjih godina Denis Bratko je svojim studijama blizanaca, otvorio za

Odsjek novo istraživačko područje - proučavanje nasljednosti sposobnosti i osobina

ličnosti. Na relativno velikim i pažljivo odabranim skupovima blizanaca te

primjenjujući moderne tehnike bihevioralno-genetičke analize i suvremena analitička

sredstva za testiranje hipoteza potvrdio je nalaze o relativno visokom stupnju

heritabilnosti verbalnih i spacijalnih sposobnosti (Bratko, 1993., 1996a). Ustanovljeno

je također da se povezanost verbalnih i spacijalnih sposobnosti može većim dijelom

pripisati genetskim faktorima (Bratko, 1993, 1996b).

43

Zvonko Knezović

Prilozi psihologiji ličnosti

Istraživanja dimenzija ličnosti zaokupljaju interes suradnika s različitih katedri

Odsjeka za psihologiju. Još od 60-tih godina kada Zoran Bujas inicirao konstrukciju

upitnika neuroticizma, a kasnije i upitnika introverzije-ekstraverzije, naglasak je na

razvoju novih pristupa u konstrukciji mjernih instrumenata i na poboljšanju

psihometrijskih odlika. Objavljeno je više od 40 radova koji se poglavito bave

metodološko-psihometrijskim aspektima mjerenja ličnosti i konstrukcija novih upitnika

ličnosti, provjerom valjanosti pojedinih teorija ličnosti te genetskim i okolinskim

utjecajima pri formiranju ličnosti.

Veći broj radova bavi se problemima mjerenja neuroticizma, introverzije-

ekstraverzije, psihoticizma, agresivnosti, depresivnosti, optimizma-pesimizma, smisla

za humor, asertivnosti, sramežljivosti, "kvalitete života" i drugih osobina (npr. Bujas,

1966; Krizmanić, 1977; Krizmanić, Kolesarić, Rohaček i Vizek, 1982; Žužul, 1986;

Knezović, Kulenović i Žužul, 1988; Krizmanić i Kolesarić, 1989; Zarevski, Kuterovac i

Matić, 1994; Zarevski i Vukosav,1999). Ilustrirani poluprojektivni upitnik za ispitivanje

dječje emocionalne stabilnosti (Krizmanić i Vučinić, 1980), dobio je svoju potvrdu i

kroz prijevod na njemački jezik. Za razliku od uobičajenih upitnika sastavljenih od

pitanja koja se odnose na specifične razine ponašanja, Žužul, Miljević, Knezović i

Kulenović (1987) istraživali su mogućnost mjerenja temeljnih dimenzija ličnosti

pomoću samoprocjena koje se odnose na globalne razine ponašanja. Primijenivši

modificiranu Osgoodovu tehniku semantičkog diferencijala, ustanovili su da je moguće

mjeriti temeljne dimenzije ličnosti ovakvim izravnim pristupom. Ispitujući kako

selekcijska situacija utječe na rezultate u upitniku ličnosti Žužul, Knezović i Vizek-

Vidović (1990) nalaze da disimulacija ne utječe samo na prosječne rezultata na

ljestvicama, nego i na faktorsku strukturu upitnika ličnosti.

Nekoliko se istraživanja bavilo provjerom nekih modela i teorija ličnosti. U

istraživanju petfaktorskog modela Coste i McCraea pomoću NEO-PI-R upitnika

(Marušić, Bratko i Eterović, 1996) ustanovljena je međukulturalna replikabilnost ovog

modela, kao i dobre mjerne karakteristike primjenjenih instrumenta. U drugoj provjeri

petfaktorskog model, Marušić i Bratko (1998) otkrivaju značajne veze između

44

maskulinosti-femininosti i temeljnih dimenzija ličnosti. Marušić i Bratko sudjeluju i u

međukulturalnom istraživanju provedenom u Njemačkoj, Italiji, Portugalu, Južnoj

Koreji i Hrvatskoj (McCrae i sur., 1999) u kojem su ispitivane dobne razlike u

dimenzijama ličnosti. Rezultati pokazuju da postoji međukulturalna konzistencija

generacijskih razlika u osobinama ličnosti. To upućuje na zaključak o univerzalnosti

opaženih dobnih promjena u ličnosti. Empirijski je testiran i Golgbergov petfaktorski

model (Mlačić i Knezović, 1997). Faktorska analiza bipolarnih markera za mjerenje

strukture ličnosti potvrđuje petfaktorsku strukturu. U ovom istraživanju provjerena je i

faktorska struktura Eysenckovog upitnika ličnosti, koja je dala malo argumenata za

postojanje faktora psihoticizma. I dva ranija istraživanja provedena su u okviru

Eysenckovog modela ličnosti. Šverko (1973) nalazi da se s pomoću osobina ličnosti

može objasniti oko 25% varijance detekcije rijetkih signala te da najslabijem učinku

naginju ekstrovertirane i neurotične osobe. Knezović (1985) kombinira multivarijatnu

(faktorska analiza) i klasično-eksperimentalnu (salivacija, motorika i pamćenje)

metodologiju s ciljem da provjeri Eysenckovu hipotezu o jedinstvenosti dimenzije

inroverzije-ekstraverzije. Većina njegovih rezultata ne potvrđuje Eysenckovu teoriju.

Nekoliko istraživanja (Tadinac, Vukosav i Bunjevac 1984; Tadinac, 1986; Tadinac-

Babić, Kulenović i Ledinski, 1989) pokušalo je provjeriti neke pretpostavke o

individualnim razlikama temeljene na teoriji o snazi živčanog sustava.

U posljednjem desetljeću provedeno je nekoliko istraživanja koja se bave

odnosom genetske i okolinske varijance u formiranju različitih dimenzija ličnosti. U

istraživanju metodom blizanaca i bihevioralno genetičkom analizom agresivnosti,

Bratko i Žužul (1994) nalaze da je oko 50% individualnih razlika u agresivnosti

objašnjivo genetskim faktorima. Među okolinskim faktorima koji pridonose formiranju

agresivnosti ističe se emocionalna privrženost majke u djetinjstvu i delinkventnost

vršnjačke skupine. Bratko (1997) istražuje genetske i okolinske doprinose stabilnosti

ličnosti na uzorku jednojajčanih i dvojajčanih blizanaca koji su praćeni četiri godine, od

doba adolescencije do rane zrelosti. Nalazi pokazuju da genetski faktori objašnjavaju

značajan dio varijance individualnih razlika u osobinama ličnosti. Registrirana je i

umjerena fenotipska stabilnost ličnosti koja je, gotovo u potpunosti, objašnjiva

genetskim faktorima. Nasuprot tomu promjene u osobinama ličnosti mogu se u najvećoj

45

mjeri pripisati okolinskim faktorima. Bratko i Marušić (1997) proveli su prvu obiteljsku

studiju dimenzija ličnosti petfaktorskog modela i našli niske korelacije između roditelja

i potomaka u svih pet dimenzija ličnosti. Na utjecaj okolinskih faktora ukazuju i ranija

istraživanja Fulgosija i sur. (1985, 1986, 1987) o efektu migracija na kognitivni razvoj i

razvoj ličnosti djece migranata. Utvrđene su znatne razlike između djece koja se

razvijaju u domovini i djece koja žive s roditeljima u stranoj zemlji kao migranti. Te

razlike autori pripisuju, između ostalog, procesu sekundarne socijalizacije kojoj su djeca

izložena u uvjetima migracije.

Jedna skupina istraživanja (Vizek-Vidović, Prišlin i Kauzlarić, 1985; Krizmanić,

Kolesarić, Vizek-Vidović, Arambašić, 1986) analizirala je neke osobine ("A i B tip

ličnosti", "čvrstina ličnosti") kao posredujuće varijabli između stresnog događaja,

procjene stresne situacije i stresnih reakcija. Rezultati su objašnjeni u skladu s polaznim

Lazarusovim modelom. Pokazalo se da varijable koje su povezane s unutrašnjim

osjećajem kontrole najbolje razlikuju ispitanike obzirom na izraženost stresnih reakcija.

Istraživanja ovakove vrste doprinijela su rasvjetljavanju složenih odnosa između stresa i

zdravlja.

46

Slavko Kljaić

Istraživanja socijalno-psiholoških pojava

Ranija istraživanja u ovom području usmjerena su na nekoliko u to vrijeme

aktualnih problema. Javljaju se prve analize izbornog ponašanja (Zvonarević i sur.,

1966), ispituje se javno mnijenje građana Hrvatske (Zvonarević i sur, 1968, 1970),

determinante tog mnijenja (Zvonarević, 1972) i istražuju izvori i raspodjela utjecaja u

organizacijama (Šiber, Kljaić, Magdić i Šverko, 1966; Zvonarević, 1970).

Početkom 70-tih godina javljaju se prva eksperimentalna socijalno-psihološka

istraživanja. Najranija su potaknuta obnovljenim interesom za tradicionalna pitanja i

probleme socijalne psihologije kao što su socijalna facilitacija (Kljaić, 1972, 1975,

1977) i utjecaj dominantnog mišljenja drugih osoba (Fulgosi i Kljaić, 1972). Druga su

usmjerena na eksperimentalna istraživanja novijih pitanja kao što su prosocijalno

ponašanje (Kljaić i Prišlin, 1981) i promjena stavova (Prišlin, 1980). Ova istraživanja

odlikuju se mnogim značajkama i zahtjevima suvremenog eksperimentalnog pristupa u

socijalnoj psihologiji te su imala znatan utjecaj na kasnija istraživanja. Ciljevi

istraživanja većinom su se odnosili na provjeru pretpostavki novijih teorija,

primjenjivani su postupci i ostvarivani uvjeti koji poboljšavaju njihovu valjanost,

izvođeni su predpokusi, posteksperimentalne provjere i sl. (vidi Kljaić, 1984).

U nizu istraživanja provjeravani su postupci skaliranja za mjerenje stavova

konstruiranih Stevensovom metodom direktnih procjena veličina (Ajduković, Kljaić,

Prišlin i Szabo, 1984, 1986, 1987, 1987, 1987, 1988, 1989). Razlog za korištenje ove

metode skaliranja je pretpostavka da se njome izbjegavaju slabosti karakteristične za

ljestvice stavova konstruirane klasičnim postupcima. U početnom istraživanju je

utvrđeno da se taj postupak može primijeniti bez prethodnog uvježbavanja na

procjenama perceptivnih kontinuuma. U pogledu utjecaja stavova sudaca na skalne

vrijednosti tvrdnji, ustanovljena je superiornost Stevensove nad Thurstoneovom

metodom prividno jednakih intervala. Pokazalo se, nadalje, da pri konstrukciji skala

pomoću ova dva postupka nema razlika u slaganju sudaca-procjenitelja. Provjerom

utjecaja konteksta ustanovljeno je da razlike u širini raspona procjenjivanih tvrdnji nisu

značajno utjecale na procjene pojedinih tvrdnji i da skalne vrijednosti nisu pod

značajnim utjecajem intenziteta, a vjerojatno niti broja tvrdnji od kojih se skala

47

konstruira. Čini se da suci ne prilagođavaju svoje procjene neposrednom kontekstu

stavova kao što je to slučaj kod psihofizičkih istraživanja.

Uz opsežan istraživački rad u području mjerenja stavova, sustavno je istraživana

struktura stavova, odnosa stavova i ponašanja, te promjena stavova. Provedeno je

desetak istraživanja u kojima je ispitivana promjena stava u situaciji kognitivne

disonance (Prišlin, 1980), povezanost promjene stava i nekih osobina ličnosti kao npr.

introvertiranost-ekstravertiranost (Prišlin, 1980), afektivno-kognitivna konzistencija

kao generalni faktor u strukturi stavova (Kulenović i Prišlin, 1984, Prišlin, 1985),

stabilnost strukture stava i odnos stavova i ponašanja s obzirom na relevantnost stavova,

njihovu istaknutost (Prišlin, 1987, 1988) i samomotrenje (Prišlin i sur. 1987). Nadalje u

istraživanjima mogućnosti promjene stavova proučavan je odnos znanja, stava i

percepcije opasnosti od nuklearnih elektrana (Čorkalo, 1992, 1995). Eksperimentalna

manipulacija pomoću persuazivne poruke pokazuje da se promjenom stava prema

nuklearnim elektranama mijenja i percipirana opasnost (Čorkalo, 1996).

Eksperimentalno je provjeravan i jedan od najpoznatijih modela u području promjene

stavova, Model vjerojatnosti elaboracije (Čorkalo, 1997). Ova istraživanja, osim

teorijske zasnovanosti i odabira najprikladnijih metodoloških postupaka i tematski su u

skladu s recentnim istraživanjima u svijetu.

Odnos stava, znanja i ponašanja istraživan je i u radovima o psihosocijalnim

aspektima AIDS-a. M. Ajduković i D. Ajduković (1989) utvrđuju strukturu stavova

studenata o AIDS-u i analiziraju njihove sociodemografske odrednice. D. Ajduković i

M. Ajduković (1990) nalaze umjerenu povezanost između znanja i stavova studenata,

ali ne i povezanost navedenih varijabli s promjenom ponašanja ispitanika od kada su

saznali za pojavu ove bolesti. D. Ajduković i M. Ajduković (1991) zaključuju da u

programima prevencije, uz stavove i znanja treba voditi računa i o motivacijskim

faktorima promjene ponašanja. Na temelju ovih istraživanja osmišljen je i testiran

model koji pretpostavlja izravan i posredan utjecaj niza varijabli, sociodemografskih

obilježja ispitanika, karakteristika osobnoga iskustva, stavova i znanja, na promjenu

ponašanja relevantnih za spriječavanje širenja zaraze AIDS-om, a dane su i preporuke

za provedbu preventivnih programa (D. Ajduković, M. Ajduković i Prišlin, 1991, 1992).

Daljnje provjere pokazale su da socioekonomski status ispitanika, veličina mjesta

boravka i dob određuju znanje i stavove o AIDS-u, dok stavovi i znanja utječu na

48

percepciju osobne ugroženosti. Percepcija osobne ugroženosti dobar je prediktor

promjena u ponašanju (Prišlin, D. Ajduković i M. Ajduković, 1999). Ponovljeno

istraživanje na manjem uzorku upućuje na potrebu kontinuiranog informiranja o ovoj

bolesti, ali i na smanjivanje učestalosti spolno rizičnih ponašnja studenata (Čorkalo i

Renić, 1999).

Koncept psihosocijalne klime bio je predmetom višegodišnjeg projekta. U

njegovom su okviru razvijene i provjeravane skale za mjerenje klime u zatvorima

(Ajduković i Kulenović, 1989; Ajduković, 1990), ali je i razvijan sam koncept. U

opsežnom istraživanju je odmjerena klima u svima (tadašnjim) hrvatskim zatvorima.

Kao što se moglo i očekivati, utvrđen je raskorak u procjenama psihosocijalne klime u

kaznenim ustanovama između osuđenika i osoblja, no pokazalo se da su u nekim

dimenzijama klime te razlike manje, a u drugima zabrinjavajuće velike (Ajduković, M.,

Ajduković, D. i Kulenović, A., 1991, Ajduković, M., Prišlin, R. i Ajduković, D., 1992).

Na temelju ovako empirijski dobijenih podataka bilo je moguće predvidjeti redoslijed

izbijanja sukoba u pojedinim zatvorima koji su se stvarno i dogodili godinu dana nakon

provedenog ispitivanja. Ova su istraživanja naišla svojevrstan nastavak u prilagodbi

skala za primjenu u drugim institucionalnim okolinama (npr. vojska).

U istraživanjima atribucija ustanovljene su razvojne promjene u pridavanju

osobina (ne)privlačnim vršnjacima. Od predškolske dobi do adolescencije atribucije se

mijenjaju od nediferenciranih i egocentričnih prema dispozicijskim i usmjerenim prema

drugoj osobi (Kljaić i Raspudić, 1985). Istraživanja kauzalnog atribuiranja osnivaju se

na Weinerovom modelu atribucije postignuća, pri čemu se najveća pažnja posvećuje

identificiranju većeg broja specifičnih kauzalnih atributa potrebnih za objašnjenje

školskog uspjeha i neuspjeha, što je rezultiralo kasnije veoma korištenom skalom

(Lugomer, 1988; Kamenov, 1990). U novije se vrijeme interes usmjerio k području

kognitivističke eksperimentalne socijalne psihologije, a istraživanja se bave provjerom

hipoteza o pojavi i načinu održanja socijalnih stereotipa putem kauzalnog atribuiranja

nečijeg ponašanja na temelju pripadnosti određenoj grupi (Kamenov, 1998).

Obimno longitudinalno istraživanje rane pojave i razvoja delinkvencije imalo je

za cilj ispitati povezanost delinkvencije i njenih korelata u djetinjstvu i kasnijeg

ponašanja, razvoja i prilagodbe, utvrditi rane rizične faktore i mogućnost predviđanja

kasnijeg (ne)delinkventnog ponašanja. Jedanaestgodišnjim praćenjem skupine dječaka

49

(9-13 god.) ustanovljen je sklop osobnih i obiteljskih karakteristika koji ima najveću

prognostičku efikasnost (Kljaić, 1982; Kljaić i Prišlin,1984; Kljaić, Prišlin i Bajer,

1985; 1986). Metodološki postupci, nalazi istraživanja i usporedbe s rezultatima

nekoliko sličnih stranih istraživanja razvoja delinkventnih karijera od djetinjstva do

odrasle dobi prikazani su u opsežnoj monografiji (Bajer i Kljaić, 1990).

Opsežna sociopsihologijska istraživanja vrijednosti i životnih uloga provedena

su u sklopu međunarodnog projekta Work Importance Study (WIS). U zapaženoj knjizi

proizašloj iz ovog projekta (Super i Šverko, 1995), Šverko i Vizek-Vidović (1995)

objašnjavaju pristupe istraživanju značenja rada i dosadašnje spoznaje, Šverko, Jerneić,

Kulenović i Vizek-Vidović (1995) prikazuju istraživanja provedena u Hrvatskoj, a

višeslojne transkulturalne analize proveli su Šverko (1995) i Kulenović i Super (1995).

Dobiveni rezultati ukazuju na univerzalnost vrijednosne strukture, a težnja za

ispunjenjem vlastitih potencijala dominantna je vrijednosna orijentacija u svim

zemljama. Nađene su i nacionalne osobitosti, a njihovom analizom izdvojene su tri

grupe zemalja: "sjeverno-američka", koju obilježava naglasak na uzlaznoj mobilnosti i

materijalnom uspjehu; "japanska" s naglaskom na estetskim vrijednostima i

stvaralaštvu; te "europska" s naglašenim vrednovanjem socijalnih odnosa i odbijanjem

autoriteta. U evropsku grupu jasno su ušli i svi hrvatskih uzorci. U sklopu WIS-a,

predložen je i testiran kognitivni model važnosti rada u životu pojedinca (Šverko, 1989)

prema kojem značenje rada za nekog pojedinca neposredno ovisi o pojedinčevoj

percepciji mogućnosti što ih pruža rad za ostvarenje njemu salijentnih vrijednosti. U

posljednje vrijeme istražuju se vrijednosne promjene u razdoblju tranzicije (Maslić-

Seršić i Šverko, 1999; Šverko, 1999).

50

Branimir Šverko

Istraživanja radne djelatnosti

Čovjekov je rad čest predmet istraživanja u Odsjeku za psihologiju. Najznačajniji

program istraživanja proveden je 50-ih i 60-ih godina, pod vodstvom Zorana Bujasa i u

suradnji s Laboratorijem za psihofiziologiju rada Instituta za medicinska istraživanja.

Ovaj program istraživanja vrhunske metodološke razine kombinirao je bihevioralne,

elektrofiziološke i fenomenološke metode ispitivanja. Objavljeno je preko 30 radova,

koji se mogu grubo podijeliti u dvije međusobno povezane skupine.

Jedna skupina istraživanja bavila se detekcijom umora i evaluacije tzv. testova

umora. U nizu pokusa provjeravane su brojne senzorne, psihomotorne i

elektrofiziološke promjene u stanju umora (Bujas i Petz, 1956). Ustanovljeno je da one

nisu kod svih ispitanika istog smjera, a nisu niti u pravilnom odnosu prema intenzitetu i

trajanju rada. Zaključeno je da promjene u funkciji izoliranih sistema ne mogu poslužiti

kao pouzdani test umora. Zbog toga je u narednoj fazi interes bio usmjeren na

ispitivanje subjektivnih procjena umora. Proveden je niz značajnih pokusa koji su

pokazali da procjene umora posjeduju zadovoljavajuću pouzdanost i valjanost (Bujas,

Pavlina, Sremec, Vidaček i Vodanović, 1966; Bujas, Pavlina, Vidaček i Vodanović,

1967). Nemogućnost nalaženja univerzalnog testa umora, kao i razlike u brzini kojom

se uspostavljaju funkcionalne sposobnosti nakon rada uz nisko i uz visoko opterećenje

(Bujas i Petz, 1950; 1953), potvrdili su gledište da fiziološka osnova i mehanizam

umora nisu jedinstveni. Jedino opće obilježje je to da u stanju umora dolazi do

dezintegracije funkcija koje su najbolje prilagođene zadatku i do ponovne integracije na

nekoj drugoj razini. Ova hipoteza o dezintegraciji testirana je na originalan način:

faktorskom analizom učinaka u nizu mentalnih testova u stanju umora i u stanju

svježine (Bujas, Petz, Krković i Sorokin, 1961).

Druga skupina istraživanja odnosi se na spriječavanje umora. Analizirani su

načini odmaranja i učinci upotrebe stimulatora. Ustanovljene su neke prednosti tzv.

relativnog odmaranja u usporedbi s pasivnim odmaranjem (Bujas, Petz, Krković i

Tkalac, 1964). Ustanovljeno je također da je za radni učinak povoljnije ako se vrijeme

predviđeno za odmaranje podijeli na veći broj kraćih odmora nego na manji broj dužih

51

(Petz, 1964). Što se tiče simulatora, utvrđeno je da psihološki stimulatori pospješuju

radni učinak bez zamjetljivih štetnih posljedica po organizam (Bujas i Petz, 1952; Petz,

1954). S druge strane, i farmakološki stimulatori mogu pospješiti radni učinak, ali na

račun iscrpljenja energetskih rezervi organizma: povećani radni učinak pod

farmakološkom stimulacijom naknadno se plaća povećanim dugom u kisiku (Bujas i

Petz, 1955).

Osim problema tjelesnog rada, članove Odsjeka zanimali su i problemi koji se

javljaju pri raznim oblicima mentalnog rada, koji prevladava u suvremenoj tehnologiji.

Tako su koncem 60-ih godina pokrenuta istraživanja pozornosti pri detekciji rijetkih

signala – aktivnosti koja obilježava rad operatora u automatiziranim postrojenjima. U

suradnji s R. Daviesom, Anđelko Krković je istraživao elektrofiziološke korelate

pozornosti (Davies i Krković, 1965). Ustanovili su da pad detekcijske uspješnosti

sukladno prati i odgovarajuće smanjenje elektrofizioloških znakova aktivacije. Vrlo

zapažen i često citiran u svjetskoj literaturi, ovaj rad pridonio je popularnosti

aktivacijske teorije pozornosti. Razvijen je i novi kognitivni auditivni zadatak za

istraživanje pozornosti (Krković i Šverko, 1967), s kojim su provedena istraživanja

utjecaja negativnog potkrepljenja i aktivacijskog učinka položaja tijela motritelja

(Krković i Bočkal, 1969, 1970) te utjecaja intersignalnog intervala na vjerojatnost

detekcije (Šverko, 1970). Prilagodivši ovaj zadatak i za vidnu i elektro-dodirnu

prezentaciju, Šverko (1968, 1970) nalazi da je detekcijska uspješnost najveća pri

auditivnoj prezentaciji, ali da - sudeći po visokim intermodalnim korelacijama -

individualne razlike u pozornosti ne ovise o modalitetu prezentacije. Eksperimentalna je

metoda uspješno korištena i pri istraživanju ergonomijskih problema prijenosa

informacija: između ostalog, istražena je čitljivost instrumenata s ljestvicama različitog

oblika (Bujas i Krković, 1961) i čovjekova ograničenja pri procesiranju prometnih

znakova (Šverko, Pintar i Gurdulić-Šverko, 1976). Tijekom zračnih uzbuna i napada na

Zagreb, istražen je i postojeći sustav alarmnih zvukova sirene i predložen poboljšani

sustav (Šverko, Maslić, Jerneić i Kacijan, 1992), koji je ubrzo u Hrvatskoj i službeno

uveden.

Uz laboratorijska, proveden je i niz terenskih istraživanja, koja se mogu

podijeliti u tri skupine. Jednu čine analize objektivnih podataka o nesrećama ili

izostancima u radu (Petz, 1957, 1958; Petz i Vidaček, 1960; Šverko i Tarbuk, 1987),

52

drugu skupinu čine provjere valjanosti različitih testova i upitnika za profesionalno

usmjeravanje ili odabir ljudi (Gurdulić-Šverko i Šverko, 1965, 1973; Šverko, Jerneić,

Kulenović i Vizek-Vidović, 1987; Šverko i Vrančić, 1988), a treću skupinu čine

različita anketna istraživanja koja se odnose, primjerice, na adaptaciju na noćni rad

(Petz i Šverko, 1973), reakcije ljudi na klimatizaciju radnog prostora (Šverko i

Vukmirović, 1979) ili stav prema prometnim nesrećama (Petz, 1973). U skupinu

anketnih istraživanja spadaju i studije motivacijskih poticaja u radu i njihove promjene

tijekom razdoblja društvenih promjena (Šverko, 1982; Maslić-Seršić i Šverko, 1999).

53

Dean Ajduković

Istraživanja psihosocijalnih posljedica rata

Stradanja i patnje stanovništva tijekom rata u Hrvatskoj (1991-1995) suočilo je

članove Odsjeka za psihologiju s novim područjem istraživanja i djelovanja. Oni su

odgovorili velikim osobnim angažmanom. Rezultati njihovog rada pridonijeli su

afirmaciji psihologije u domaćoj široj javnosti, u drugim srodnim strukama, te su bili

poticaj za promjene u obrazovanju psihologa, socijalnih radnika, liječnika. U

međunarodnim krugovima uočena je kvaliteta ovih postignuća, te mnogi članovi

Odsjeka djeluju kao međunarodni stručnjaci.

Empirijska istraživanja bila su podlogom za izradu novih teorijskih modela rada

s ljudima kojima je potrebna psihološka pomoć. Oni predstavljaju značajan napredak u

odnosu na dominaciju tradicionalnog, medicinskog modela tretmana i oporavka.

Salutogeni model psihosocijalne pomoći (Krizmanić i Kolesarić, 1997) naglašava da

umjesto traganja za simptomima i teškoćama prilagodbe valja tražiti one pozitivne

psihičke promjene do kojih kod ljudi može doći uslijed rata. Ocjenjuju se pozitivne i

negativne promjene u kognitivnom i emocionalnom funkcioniranju koje djeluju na

prilagodbu putem izbora i korištenja vještina suočavanja. Ovaj je pristup izravno vezan

uz teorijske i empirijske postavke istraživanja i unapređenja kvalitete življenja. Model

razvijanja i pružanja složenih oblika psihosocijalne pomoći prognanicima (Ajduković,

1993) utemeljen je u teoriji stresa i suočavanja, te organiziranju i samoorganiziranju

lokalne zajednice u krizi. Pristup naglašava važnost normalizacije kognitivnih,

bihevioralnih, emocionalnih i socijalnih reakcija. To se čini strukturiranjem života u

kriznoj situaciji, intervencijama kojima se ojačavaju postojeći resursi i integracijom

različitih razina intervencija – profesionalnih i paraprofesionalnih. U sklopu razvijanja

ovog modela učinjen je i jedan od rijetkih pokušaja definiranja pojma psihosocijalne

pomoći (Ajduković, 1995).

Najveći broj istraživanja vezan je uz ratne stradalnike, osobito prognanike i

djecu. Ona su sustavno pokazala ulogu koju izloženost traumatskim stresnim

događajima ima na posttraumatsku prilagodbu, ali i na važnost posredujućih varijabli.

Tako se pokazalo da su djeca u kolektivnim prognaničkim centrima imala veću razinu

posttraumatskih reakcija i drugih indikatora ugroženijeg mentalnog zdravlja od djece

54

smještene u privatnom smještaju (Ajduković, D., 1992). Slabije suočavanje s

progonstvom majki povezano je s većim teškoćama prilagodbe njihove djece

(Ajduković, M. i Ajduković, D., 1993). Usporedbe prognane i neprognane djece

potvrdile su da je izloženost stresnim događajima, nasilju i gubicima povezana s

izraženijim posttraumatskim reakcijama nametanja i izbjegavanja, pri čemu su simptomi

izbjegavanja izraženiji kod ženske djece (Kuterovac, Dyregrov i Stuvland, 1994;

Dyregrov, Kuterovac i Barath, 1996), a promjene u ponašanju uočili su uz samu djecu i

njihovi roditelji i učitelji (Miharija, Kuterovac i Franc, 1993). Aktivno suočavanje s

ratom u djece bilo je povezano s češćim reakcijama nametanja, što je sukladno

ispitivanjima na palestinskoj djeci (Franc i Kuterovac, 1997). Longitudinalnim

praćenjem skupine prognane djece tijekom pet godina potvrđeno je da je njihovo

mentalno zdravlje ugroženo ako nemaju socijalnu podršku bliskih osoba (Ajduković, M.

i Ajduković, D., 1998). No praćenje promjena u agresivnosti i prosocijalnom ponašanju

djece tijekom razdoblja od preko godine dana u početku rata pokazalo je da se razina

agresivnosti nije promijenila, ali je bilo povećano prosocijalno ponašanje (Raboteg-

Šarić, Žužul i Keresteš, 1994). Na odraslim prognanicama je utvrđeno da izloženost

stresnim događajima ne mora nužno voditi slabijoj psihičkoj prilagodbi, jer su uz dobru

socijalnu podršku one pokazale uspješno suočavanje (Ajduković, 1993), što govori u

prilog salutogenom modelu prolaska kroz krizu. Visoka razina motivacije za obranu

domovine kod ranjenih vojnika jedan je od zaštitnih faktora koji je smanjio javljanje

postraumatskog stresnog poremećaja u prvim godinama rata (Krizmanić, 1996), ali je

procijenjeno da će oko 25% stradalnika trebati neki oblik profesionalne psihološke

pomoći (Krizmanić, 1997).

Ispitivanje različitih stilova suočavanja s traumatskim događajima

(Vladisavljević i Arambašić, 1996) i s prijetnjom (Arambašić, 1996) pokazala su da ne

postoji jasno prepoznatljiv, univerzalan stil niti da različiti stilovi suočavanja ovise o

procjeni mogućnosti kontrole situacije. Promjene izazvane ratom ne očituju se samo u

indikatorima mentalnog zdravlja i uspješnosti prilagodbe, nego i u percepciji vlastite

budućnosti i u odnosima s drugim ljudima. Ispitivanje očekivanja prognanika kad je

njihov povratak bio još daleko pokazalo je da su oni imali realistična očekivanja u

pogledu mogućnosti ostvarenja pojedinih skupina vrijednosti nakon povratka. Najmanje

su očekivali da će moći ostvariti materijalne vrijednosti, zatim nešto više radne,

55

zdravstvene i socijalne, dok su vrijednosti samopoštovanja bile potpuno očuvane

(Čorkalo i Kamenov, 1993). Ratno i poratno razdoblje nisu promijenile povoljan stav o

vlastitoj naciji, ali su se povećali neprijateljstvo i negativni stavovi prema drugim

etničkim grupama (Kamenov i Čorkalo, 1997). Ovaj izraz povećanog etnocentrizma i

unutargrupnog zatvaranja kao posljedice sukoba među grupama, generalizira se i na

odnose s grupama među kojima nije bilo sukoba.

Znatan je broj članaka, publikacija i knjiga u kojima se članovi Odsjeka bave

praktičnim pitanjima ublažavanja posljedica rata, analiziraju okolnosti koje otežavaju ili

olakšavaju prilagodbu. Među njima su priručnici u kojima se daju praktične preporuke

za rad psiholozima i drugim stručnjacima kako pružati psihološku pomoć u ratu

(Krizmanić i sur., 1991), psihološkim aspektima invaliditeta (Krizmanić, 1992),

pomaganje ratnim stradalnicima (Krizmanić i sur., 1993). Za stručnjake koji rade s

djecom posebno su važni priručnici o dječjim strahovima, u kojima su prikazane

spoznaje o emocionalnom razvoju djece i sistematizirane upute za rad s dječjim

reakcijama straha na rat (Keresteš, Urli i Žužul, 1992; Keresteš, 1994). Budući da je rat

karakteriziran brojnim gubicima, važno je bilo upoznati stručnu javnost sa spoznajama o

procesu tugovanja u djece, razvojnim promjenama u njihovom poimanju smrti i odnosu

tugovanja i traumatskih reakcija, te načinima pružanja podrške u uspješnijem

suočavanju s gubicima (Kuterovac, 1992). Posebno mjesto zauzimaju priručnici i

tekstovi o utvrđivanju posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Prvi takav

praktičan priručnik (Arambašić, Vizek Vidović i Anić, 1992) namijenjen psiholozima i

drugim stručnjacima, upozorio je na primjenjivost stranih iskustava u identificiranju i

tretmanu PTSP u nas. Suvremene terapijske tehnike utemeljene na psihologijskim

spoznajama (Arambašić, 1992) dobile su snažan poticaj za širu uporabu u praksi, a

sistematizacija traumatskih reakcija s razvojnog aspekta (Arambašić i Vizek Vidović,

1994) pridonijela je razumijevanju važnosti socijalne podrške i kognitivnih vještina u

suočavanju sa stresom. Posebno valja naglasiti umješnost kojom su primijenjena

psihologijska istraživanja našla odraza u uputama za praktičan rad psihologa i

nastavnika, te ostalih pomagača. Tako su opisane mogućnosti tretmanske obrade teksta

u okviru redovne školske nastave, pa čak i obrada apstraktnog gradiva kao što je

gramatika (Parizek, Arambašić i Vizek Vidović, 1994). Važno mjesto imaju i priručnici

56

o pružanju psihološke pomoći u ratu i obrani domovine (Krizmanić i sur., 1991) i

psihološkoj pripremi boraca na zarobljavanje (Krizmanić, 1992).

Istaknuto mjesto zauzimaju knjige i članci u kojima je analizirana kompleksna

psihološka situacija progonstva i ratnih trauma (Ajduković, D., 1993, 1996; Ajduković

M. i Ajduković, D., 1994; Krizmanić, 1999) i pripreme za povratak (Krizmanić, 1995),

te tolerancije kao procesa (Krizmanić, 1997). Iskustva provođenja psihosocijalnih

programa namijenjenih prognanicima i izbjeglicama imala su velik odjek u stručnoj

javnosti u Hrvatskoj i drugim zemljama pogođenim problemom izbjeglištva

(Ajduković, D., 1993; Ajduković, D., 1994; Ajduković D. i Joshi, P., 1999). Isto vrijedi

i za zaštitu mentalnog zdravlja samih pomagača i prevenciju posredne traumatizacije,

sagorijevanja na poslu i profesionalnog stresa (M. Ajduković i D. Ajduković, 1994,

1998; Krizmanić, 1995) gdje su stečene i primijenjene mnoge nove psihološke spoznaje.

57

Odsjek za psihologiju i razvoj psihologijske znanosti i struke

Željko Jerneić

Odsjek i psihologijska praksa: usklađivanje razvojnih trendova

Usporedi li se razvoj Odsjeka za psihologiju tijekom proteklih 70 godina s

razvojem psihologijske prakse u Hrvatskoj, može se jasno uočiti kako su oni svojim

najvećim dijelom tekli usporedno i uz međusobno prožimanje. Ta povezanost je vidljiva

u usklađivanju obrazovne djelatnosti Odsjeka i zahtjeva prakse za različitim stručnim

profilima psihologa praktičara, orijentaciji dijela znanstvene i stručne djelatnosti na

rješavanje raznovrsnih praktičnih problema, različitim društvenim angažmanima

posvećenim promociji stručnih aktivnosti i neposrednom angažmanu članova Odsjeka u

praksi kada su to zahtijevale društvene prilike i potrebe.

U vrijeme osnivanja Odsjeka primijenjena psihologija u današnjem smislu nije

ni postojala, a i znanstvena psihologija kao zasebna znanstvena disciplina bila je na

samom početku, pod budnom paskom filozofije i pedagogije. Stoga je osnivanje

Katedre za psihologiju bilo od iznimne važnosti; time je institucionalizirana nastava

psihologije i položen kamen temeljac za obrazovanje budućih praktičara. Sukladno

ondašnjim potrebama društva za stručnjacima šire opće naobrazbe, psihologija se

studirala zajedno s drugim predmetima, a primarna zadaća studija psihologije bila je

osposobljavanje budućih nastavnika psihologije u gimnazijama i učiteljskim školama.

Ovakva zadaća studija psihologije prevladavala je sve do pedesetih godina kada

se društvene potrebe znatnije mijenjaju i kada se pojavljuje potreba za psiholozima u

industriji, školstvu i zdravstvu. Novi zahtjevi prakse doveli su do reorganizacije

Odsjeka i bitnih promjena u postojećim planovima i programima studija. Formirane su

nove katedre, prošireni nastavni planovi i programi te uvedeni jednopredmetni studij,

dvopredmetni studij s psihologijom kao prvim predmetom i mogućnost blagih

specijalizacija iz industrijske, pedagoške i kliničke psihologije na dodiplomskoj razini.

Ove promjene uvođene su postupno, a proces dograđivanja studija trajao je godinama

58

jer je profil psihologa kakav je zahtijevala praksa bio vrlo složen, a kadrovski i

materijalni uvjeti Odsjeka više nego oskudni.

Svjesni činjenice da se u okviru četvorogodišnjeg dodiplomskog studija

psiholozi ne mogu u potpunosti osposobiti za sve specifične poslove koje zahtijeva

raznolika praksa, studij je dalje razvijan s idejom da pruži solidnu opću psihologijsku i

metodološku naobrazbu s primjerenim naglascima na školskoj i kliničkoj te psihologiji

rada. Sedamdesetih godina je na višim godinama studija uvedena obavezna

psihologijska praksa. Broj kolegija i raznovrsnost programa sustavno su povećavani, a

sve veći broj vježbi usmjeravan je na stjecanje praktičnih znanja i vještina. Sustav

obrazovanja psihologa na Odsjeku formalno je zaokružen 1966. kad je uveden

poslijediplomski studij znanstvenog i stručnog usavršavanja.

Stalne promjene u struci i društvu te nagli porast broja psihologa i njihova

pojava u novim područjima rada kontinuirano su postavljali nove zahtjeve za

adekvatnijom izobrazbom. Reagirajući na nove potrebe Odsjek je u posljednjih

dvadesetak godina u nekoliko navrata revidirao svoj dodiplomski i poslijediplomski

program. Kao poseban oblik izobrazbe 1988. osnovana je, i od tada se svake godine

organizira, Ljetna škola studenata i nastavnika psihologije. U posljednjoj verziji

dodiplomskog programa po kojoj se radi dvije godine, relativno je smanjen udio

obaveznih, a povećan udio izbornih sadržaja. Izborni program je znatno obogaćen i

omogućava studentu slobodnije profiliranje vlastite psihologijske naobrazbe i

kompletnije praktično usmjeravanje. Nažalost, pokušaj produživanja dodiplomskog

studija na 5 godina nije prihvaćen od mjerodavnih vlasti. Reorganizirani su i bitno

unaprijeđeni i poslijediplomski studiji; znanstveno i stručno usavršavanje su odvojeni,

osmišljeni su zasebni programi za tri glavna područja primijenjene psihologije, a velika

novost je i uvođenje doktorskog studija. Današnje obrazovanje psihologa kakvo nudi i

provodi Odsjek prema svim mjerilima udovoljava ili čak nadmašuje suvremene svjetske

edukacijske standarde.

Fundamentalna istraživanja čiji su rezultati imali posredne praktične posljedice i

u cijelosti primijenjena istraživanja jedna su od dugih tradicija Odsjeka. Ramiro Bujas

započeo je s prvim dokimološkim studijama, koncipiranjem psihografskog lista i

proučavanjima psihogalvanskog fenomena. U značajnije djelatnosti ove vrste spadaju i

kasnija dokimološka istraživanja, istraživanja u području umora, brojna ispitivanja

59

stavova, motivacije, sustava radnih vrijednosti, psihosocijalne klime u penalnim

ustanovama i mnoga druga. Posebnu važnost imao je rad Zorana Bujasa i njegovih

suradnika na izradi i evaluaciji velikog broja kognitivnih testova koji su u dugom

periodu predstavljali temelj psihodijagnostičke prakse. Navedenom svakako treba

dodati i brojna naručena primijenjena istraživanja u kojima su članovi Odsjeka

sudjelovali kao voditelji ili pak kao konzultanti.

Članovi Odsjeka osnovali su, vodili ili u velikoj mjeri sudjelovali u radu

organizacija i institucija koje su trajno unaprijeđivale psihologijsku praksu. Započelo se

1931. osnivanjem Savjetovališta pri izboru zvanja, nastavilo s Laboratorijem za

psihofiziologiju rada pri Institutu za medicinska istraživanja u Zagrebu, a u novije

vrijeme utemeljenjem Savjetovališta za studente Filozofskog fakulteta i nevladinih

organizacija “Društvo za psihološku pomoć” i “Dobrobit”. Organizacijom neposrednog

pružanja psihosocijalne pomoći ratnim stradalnicima i stručnih usavršavanja kroz koja

je prošao i veliki broj psihologa, ove dvije organizacije dale su trajan i snažan doprinos

razvoju psihologijske prakse. Mnogi predsjednici Hrvatskog psihološkog društva i

voditelji njegovih sekcija dolazili su s Odsjeka. Organizacija i aktivno sudjelovanje u

brojnim seminarima za stručno osposobljavanje, javnim tribinama, predavanjima,

kolokvijima, tečajevima, stručnim radionicama, obilježeni su njihovim angažmanom i

prilogom poboljšavanju stručnih kvalifikacija psihologa.

Veliki iskorak iz nastavne i znanstvene aktivnosti u psihologijsku praksu učinjen

je na početku, tijekom i poslije Domovinskog rata. Svi članovi Odsjeka su na ovaj ili

onaj način bili uključeni u obranu zemlje ili aktivnosti usmjerene na ublažavanje ratnih

posljedica. Krupan doprinos ostvaren je u ustrojavanju vojnih psihologa i psihologijske

prakse u Hrvatskoj vojsci. Od samog početka, knjižicom “Psihološka pomoć u ratu”

objavljenom 1991., započet je rad na pisanju i izdavanju brojnih stručnih publikacija

namijenjenih kako profesionalnim psiholozima tako i široj javnosti. Osim mnogobrojnih

nastupa u medijima koji su bili pretežno edukacijskog karaktera, članovi Odsjeka su se

angažirali i u neposrednom radu i pružanju psihološke pomoći svim kategorijama ratnih

stradalnika. Jedna od njihovih najvažnijih aktivnosti bila je i izobrazba neprofesionalnih

pomagača - ljudi koje su okolnosti dovele u priliku da rade s ratnim stradalnicima, a da

za takve poslove često nisu imali ni minimalne stručne preduvjete. Važno je napomenuti

da je i u ovim teškim prilikama, jednako kao i kroz cjelokupnu povijest Odsjeka,

60

zadržana neovisnost o bilo kakvom ideološkom okviru i postignuta maksimalna razina

profesionalnosti uz uvažavanje svih etičkih načela.

61

Alija Kulenović

Odsjek i psihologijska praksa: današnje stanje

Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu temeljna je, a do

osnivanja Odsjeka za psihologiju u Zadru 1978. bio je i jedina institucija za obrazovanje

psihologa u Republici Hrvatskoj. Većina psihologa zaposlenih u našoj zemlji

diplomirala je psihologiju u Zagrebu; zagrebački Odsjek jedini u zemlji ima i provodi

poslijediplomsko stručno (specijalizacije) i znanstveno (magistarski i doktorski studij)

usavršavanje; svi nastavnici koji sudjeluju u izobrazbi psihologa na domaćim studijima

završili su ili dodiplomski ili/i poslijediplomski studij, odnosno stekli doktorat iz

psihologije u Zagrebu; programi drugih studija psihologije u Republici Hrvatskoj

sastavljeni su i izvode se po uzoru na program zagrebačkog Odsjeka; najveći broj

specijalista i nositelja znanstvenih i znanstveno-nastavnih zvanja koji rade izvan

psihologijskih odsjeka također su svoje kvalifikacijske radove izradili i obranili na

zagrebačkom Odsjeku. Stoga je opravdana ocjena da ovaj Odsjek ima i relativno najveći

utjecaj i suodgovornost za razvoj i društveni status psihologije kao struke i kao znanosti.

Gdje su zaposleni, što danas rade i kakav je profesionalni status psihologa koji

su temeljnu ili/i poslijediplomsku naobrazbu stekli na Odsjeku za psihologiju u

Zagrebu? Kako se mogu ocijeniti trenutni status i uloga psihologije kao struke i znanosti

u našem društvu? Kakva je uloga zagrebačkog Odsjeka u strukovnom razvoju i

društvenoj afirmaciji psihologije? Odgovore na ova pitanja pokušat ćemo dati

pregledom i opisom aktivnosti psihologa u različitim segmentima društvene zbilje te

ocjenom njihovog profesionalnog utjecaja i ugleda.

U posljednjih tridesetak godina broj psihologa u Republici Hrvatskoj je

učetvorostručen. Zaposleni su u svim važnijim područjima društvenih djelatnosti, od

visokoškolskih i znanstvenih ustanova, preko gospodarstvenih i njima srodnih

organizacija, vojske, zdravstva, školstva, sustava socijalne zaštite i nevladinih i

humanitarnih udruga, do u posljednje vrijeme značajnog broja i ekspanzije u području

privatne prakse. Diplomanti Odsjeka uspješno rade u svim zemljama nastalim na

područjima bivše Jugoslavije kao i u nizu drugih zemalja, na gotovo svim kontinentima.

62

Psiholozi su se pojavili i značajno su zastupljeni u područjima našeg društvenog života i

rada u kojima su ranije predstavljali doista “rijedak događaj”. Na primjer, nekolicina su

postali afirmirani profesionalni političari, a prema riječima Željka Vukosava čak

dvadesetak ih je zaposleno na različitim stručnim ili diplomatskim poslovima u

Ministarstvu vanjskih poslova.

Mnogo je jasnih znakova koji upućuju na ubrzanu afirmaciju psihologa i

profesionalne psihologije posljednjih godina u našem društvu. Psiholozi su postali

redovita pojava u svim medijima masovnog komuniciranja. Struka se u našoj javnosti,

kao nikada do sada, očigledno doživljava kompetentnom za odgovore na mnoga pitanja

i probleme iz znanstvenog, kulturnog, javnog, ekonomskog i svakodnevnog života. Broj

domaćih stručnih, znanstvenih i popularno-psiholoških publikacija u velikom je porastu,

a slično vrijedi za profesionalni ugled, utjecaj i cijenu psihologa s ekspertnim znanjima

u nekim područjima. Posljednje godine se bez mnogo pretjerivanja mogu nazvati

godinama strukovnog procvata hrvatske psihologije. Ova ocjena ne vrijedi podjednako

u svim segmentima društvenog života. Kako pokazuje pregled koji slijedi, u nekim

područjima rada došlo je do relativne stagnacije, najčešće uvjetovane nekim

izvanstručnim okolnostima i općim društvenim problemima, dok su u drugima vidljiva

bitna poboljšanja. Na žalost, valja istaknuti da strukovni napredak u najvećem broju

slučajeva nije popraćen i adekvatnim poboljšanjem ekonomskog položaja psihologa:

većina još uvijek radi u djelatnostima financiranim iz državnog proračuna i tako u

velikoj mjeri osjeća posljedice ekonomskih problema zemlje.

Visokoškolske i znanstveno-istraživačke ustanove

Više od stotinu psihologa zaposleno je u svojstvu nastavnog, znanstveno-

nastavnog ili znanstvenog osoblja u brojnim visokoobrazovnim organizacijama i

znanstvenim ustanovama u Republici Hrvatskoj. Oko polovice toga broja radi na nekom

od 3 odsjeka za psihologiju (Zagreb, Zadar i Rijeka) i neposredno sudjeluje u

dodiplomskoj i poslijediplomskoj nastavi psihologije. Uz nastavni rad ova skupina

prakticira i intenzivne istraživačke aktivnosti, objavljuje u najuglednijim svjetskim

publikacijama, izdaje svoje i uređuje druge časopise i publikacije dajući tako relativno

najveći doprinos razvoju psihologijske znanosti i struke u nas.

63

Na drugim fakultetima i ustanovama Sveučilišta u Zagrebu (Fakultet za fizičku

kulturu, Ekonomski fakultet, Fakultet političkih znanosti, Institut za društvena

istraživanja, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Visoko zdravstveno učilište, Pravni

fakultet, Studijski centar socijalnog rada, Učiteljska akademija, Centar za pedagoško-

psihološku izobrazbu, i dr.), učilištima i sveučilištima u Hrvatskoj, psiholozi održavaju

nastavu iz različitih psihologijskih i srodnih područja, a u mnogim sredinama

predstavljaju i istaknute inicijatore i protagoniste znanstveno-istraživačkog rada.

Članovi odsjeka za psihologiju bili su nositelji rektorske i prorektorske funkcije na

Sveučilištu u Zagrebu, te dekanskih i prodekanskih dužnosti na filozofskim i drugim,

njima »nematičnim« fakultetima. Nada Smolić-Krković osnovala je Studij socijalnog

rada u Zagrebu. U okviru Pravnog fakulteta on danas djeluje kao Studijski centar

socijalnog rada u kojem psiholozi imaju zapaženu ulogu u obrazovanju socijalnih

radnika i istraživanjima. Među brojnim značajnim postignućima izvan matičnih

ustanova (odsjeka za psihologiju) ističu se aktivnosti psihologa na Fakultetu za fizičku

kulturu i djelatnost naših kolega na Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada,

te Institutu društvenih istraživanja »Ivo Pilar« u Zagrebu. Surađujući s kineziolozima,

liječnicima, pedagozima, defektolozima i brojnim drugim stručnjacima psiholozi sa

FFK su pod vodstvom Konstantina Momirovića proveli opsežna istraživanja koja su

snažno obilježila dug razvojni period domaćih antropoloških disciplina. Na Institutu za

medicinska istraživanja i medicinu rada posljednjih dvadesetak godina je pod vodstvom

Stjepana Vidačeka stalno ili povremeno radilo dvadesetak psihologa čiji su radovi imali

i zamjetan međunarodni odjek. Od pedesetak zaposlenih u Institutu »Ivo Pilar«, petnaest

je psihologa, a psiholozi su nositelji i rukovodnih funkcija ustanove i imaju važnu

ulogu u uređivanju časopisa “Društvena istraživanja”.

Psiholozi poduzetnici

Jedna od najvećih novosti u nastupu psihologa u društvenoj praksi je pojava

psihologa poduzetnika. Sve do prije desetak godina privatna praksa u našoj struci bila je

gotovo nezamisliva. Korjenite promjene društvenih odnosa, opći napredak primijenjene

psihologije, masovna stručna usavršavanja i stjecanje golemog iskustva u radu s

različitim populacijama klijenata, uz neke druge činitelje i povoljne okolnosti, potakle

64

su pedesetak naših kolega da svoja stručna znanja ponude na tržištu rada i usluga u

poduzetničkom obliku. Oni su usprkos administrativnim poteškoćama proizašlim iz

neadekvatne pravne regulacije zvanja psihologa uspjeli registrirati svoje profesionalne

aktivnosti i uglavnom uspješno plasirati svoje usluge. Prema Volgi Švorinić, jednom od

prvih psihologa s privatnom praksom u nas, udruženje psihologa poduzetnika

“Svjetionik” okuplja oko 250 članova. Većina je već zaposlena, ali posjeduje i određena

specifična stručna znanja koja kao svoj dodatni posao želi plasirati na tržištu. Najnoviji

poticaj razvoja u tom smjeru su i (ne)prilike uvjetovane reorganizacijom i

privatizacijom sustava zdravstvene zaštite. Oko 70 psihologa koji su radili u domovima

zdravlja u ovim promjenama je ostalo bez radnog mjesta i posla. Jedan dio ove skupine

dobio je realnu priliku da se uključi u privatizacijski proces; neki su je već ostvarili, dok

će to mnogi drugi sigurno učiniti u bliskoj budućnosti.

Psiholozi poduzetnici rade gotovo sve vrste psihologijskih poslova i usluga.

Među njima su posebno istaknuti različiti oblici savjetovanja i drugih vidova psihološke

pomoći, edukacijske i supervizijske usluge, pružanje psihosocijalne pomoći ratnim i

drugim stradalnicima, poslovi profesionalne selekcije, ispitivanja javnog mnijenja, sve

vrste marketinških poslova itd. Njihova klijentela je raznolika i uključuje organizacije,

grupe i pojedince, djecu, mlade, odrasle i starije, rukovoditelje različitih razina, sportaše

i grupe profesionalaca iz drugih područja.

Posebno mjesto u psihologijskom poduzetništvu pripada Krunoslavu Matešiću.

Njegova izdavačka djelatnost svojim velikim dijelom obuhvaća izdavanje psihologijske

literature, psihodijagnostičkih instrumenata i pribora domaćih autora, ali i prijevoda

najpoznatijih svjetskih knjiga, udžbenika i priručnika, te prijevoda i adaptacija stranih

testova. Opskrbljujući domaće psihologe adekvatnom literaturom na našem jeziku i

profesionalno uređenim testovima, Krunoslav Matešić daje veliki doprinos razvoju naše

psihologije.

Iako tradicija privatne prakse psihologa u nas nije duga, opći je dojam da je ovaj

iskorak primijenjene psihologije dobro prihvaćen i uspješan te da se u ovom području

može očekivati dodatna afirmacija psihologijske struke.

65

Psihologija rada

Prema podacima Bojana Klapčića, voditelja Sekcije za psihologiju rada pri

Hrvatskom psihološkom društvu, u heterogenom području koje se tradicionalno naziva

psihologijom rada zaposleno je oko 200 psihologa. Najveći dio bavi se medicinom rada

(45%), oko 25% radi pri kadrovskim službama, 21% namješteno je u Zavodu za

zapošljavanje i njegovim područnim službama, a preostalih 9% bavi se zaštitom na

radu, konzultantskim poslovima i obrazovanjem.

Većina psihologa uključenih u medicinu rada donedavno je radila u sklopu

sustava zdravstvene zaštite – najčešće pri domovima zdravlja. Glavni dio njihovih

profesionalnih aktivnosti odnosio se na ocjenu psihofizičke spremnosti ili sposobnosti

za najrazličitije poslove (amateri i profesionalni vozači, oružari i zaštitari, pomorci,

poslovi s posebnim uvjetima rada, izdavanje oružnih listova, novačenje i dr.).

Privatizacijom sustava zdravstvene zaštite njihov radni status se, naročito zbog činjenice

da psiholozi nisu uvršteni u medicinske djelatnike, izuzetno pogoršao – većina je

praktično ostala bez posla i dosadašnjeg radnog mjesta. Ipak, mnogima je ponuđena

mogućnost da se, pod uvjetima koji istina nisu tako povoljni kao za medicinsko osoblje,

uključe u privatizaciju te da kao poduzetnici nastave svoju dosadašnju i razviju novu

praksu. Iako danas u praksi ima i izvjesnih anomalija (npr. da se neki tipični poslovi

psihologa u medicini rada povjeravaju nedovoljno kompetentnim ili čak nestručnim

osobama), prevladava uvjerenje da će se to područje ipak zadržati kao primarno

psihologijska djelatnost. Osnovu za ovakvo optimistično predviđanje predstavlja

činjenica da su psiholozi u medicini rada već duže vrijeme solidno etablirana struka za

koju je u tom kontekstu formirana jasna predodžba o kompetencijama i djelokrugu rada.

Ova svijest bi, udružena s uznapredovalim psihološkim prosvjećivanjem javnosti,

trebala amortizirati ekscese laičkih izvedbi stručnih psihologijskih poslova uvjetovane

dobrim dijelom i neodgovarajućom formalnom regulacijom statusa psihologijske struke

u ovom području.

Vjerojatno najsnažniju afirmaciju u području psihologije rada u posljednje

vrijeme osigurali su psiholozi zaposleni u kadrovskim službama domaćih poduzeća i

ustanova. I pored krupnih ekonomskih teškoća s kojima je suočena naša zemlja,

primjetna je potreba i potraga za psiholozima s iskustvom i profesionalnim ugledom

66

stečenim u ovoj vrsti poslova. O tome svjedoče povremeni upiti članovima Odsjeka i

drugim psiholozima najčešće iz uspješnih poduzeća kojima se traže informacije, savjeti

i preporuke za zapošljavanje psihologa u kadrovskim službama. Vrlo atraktivne ponude

domaćih i stranih kompanija dobijaju afirmirani psiholozi zaposleni u uspješnim

tvrtkama; na primjer, nedavno je veliki publicitet u psihologijskim krugovima dobio

prijelaz četvoro psihologa iz “Plive” u “Europa Press Holding”; uz profesionalni izazov,

odlazak iz “Plive”, poznate po povoljnim financijskim i drugim uvjetima rada za

psihologe, pripisan je još atraktivnijoj ponudi druge kompanije.

Uspjeh psihologa u ovom području može se dobro ilustrirati i objasniti

razmatranjem njihovih poslova, uloge i profesionalnog statusa u najuspješnijoj

hrvatskoj kompaniji – zagrebačkoj “Plivi”. Ivanka Raič, jedan od psihologa u ovom

poduzeću, smatra da “Plivina” psihologijska priča započinje 1964. dolaskom naše

kolegice Jasenke Bašić-Savanović. Radeći kao prvi psiholog u kadrovskoj službi

“Plive” ona je uspostavila sustav selekcije, usmjeravanja i praćenja zaposlenika

temeljeći ga na najvišim standardima profesionalne prakse. Njezin doprinos nije ostao

nezamijećen; psihologijska struka je prepoznata kao relevantna i korisna i to je otvorilo

vrata zapošljavanju novih psihologa. Danas je funkcija kadrovske službe bitno

promijenjena, a od ukupno 15 psihologa u “Plivi” 10 ih radi u službi kadrovskih

poslova.

Glavnina poslova psihologa u “Plivi” odnosi se na široko područje koje se

obično naziva upravljanjem ljudskim resursima. Sustav uključuje selekciju, planiranje

razvoja, praćenje i periodično ocjenjivanje karijere djelatnika. Neki od ovih poslova i u

operativnom smislu predstavljaju obavezu psihologa, dok je u drugima njihova uloga

edukativne naravi i ima za cilj osposobljavanje rukovoditelja različitih razina za njihovo

provođenje. Uloga psihologa važna je i u poslovima strateškog i operativnog (npr. kod

novih investicija) planiranja ljudskih resursa. Svaku investiciju kompanije prate i

psiholozi koji sudjeluju u kompletnoj analizi i projektiranju kadrovskog potencijala i

njegovog usklađivanja s temeljnim zahtjevima tvrtke. Psiholozi se bave i

organizacijskom kulturom te komunikacijom i promocijom glavnih vrijednosti

kompanije. U njihove poslove spadaju i rad na sustavu nagrađivanja, zadaci koji se

odnose na organizaciju rada (kreiranje organizacije, dizajniranje i evaluacija radnih

67

mjesta i sl.), edukacije rukovoditelja u različitim područjima upravljanja ljudskim

potencijalima i konzultantski poslovi.

Psiholozi u “Plivi” su visoko cijenjena i uvažavana stručna skupina; u kompaniji

je jasno izražena svijest o tome da je u njezin uspjeh ugrađen i značajan doprinos

psihologijske struke. Stečeni profesionalni ugled potvrđen je i postavljanjem psihologa

na rukovodeća radna mjesta: oni trenutno obavljaju funkcije direktora kadrovskih

poslova, direktora odjela za odnose s javnošću, voditelje odjela za profesionalni razvoj

te razvoj menadžmenta i organizaciju, a bili su i rukovoditelji u marketinškim službama

u različitim dijelovima organizacije.

U Hrvatskom zavodu za zapošljavanje i njegovih 22 podružnice zaposleno je 42

psihologa. Prema Ivi Soboti, njihovi glavni poslovi odnose se na profesionalno

informiranje kroz koje godišnje prođe oko 40 tisuća ljudi i profesionalno savjetovanje

kojim se obuhvati oko 20 tisuća klijenata. Iako u realizaciji ovih poslova sudjeluju i

drugi strukovni profili, psiholozi su ipak dominantni i na organizacijskoj i na

operativnoj razini. U njihove poslove spadaju i profesionalna selekcija za različite

poslodavce kao i klasifikacijski postupci prilikom organiziranja prekvalifikacija. Važnu

ulogu imaju i u poticanju zapošljavanja, naročito samozapošljavanja u nekom obliku

poduzetništva. Psiholozi sudjeluju i u kreiranju različitih informativnih materijala

namijenjenih školama, poslodavcima i njihovim udrugama i medijima, a obavljaju i

koordinacijske i rukovodne poslove (pročelnik službe, voditelji odjela posredovanja u

zapošljavanju).

U ovim ustanovama psiholozi su dobro prihvaćeni, a njihove profesionalne

aktivnosti su visoko cijenjene i kod klijenata. O njihovoj ulozi i važnosti govori i

činjenica da se povremeni nedostatak psihologa u nekoj područnoj službi (zbog

nemogućnosti brzog pronalaženja osobe koja bi prihvatila posao u tom mjestu) tretira

kao krupan problem i poremetnja u funkcioniranju ustanove. Izvjesnu poteškoću u radu

psihologa u ovim službama predstavlja pritisak da pojačaju svoj rad u području

poticanja zapošljavanja, a smanje neposredne stručne aktivnosti i rad na profesionalnom

informiranju, savjetovanju i orijentaciji djece i mladih.

Psiholozi u sustavu zdravstvene zaštite

68

Tanja Sever, voditeljica Sekcije za kliničku psihologiju HPD, ocjenjuje da je u

neposrednoj kliničkoj praksi, ne računajući zaposlene u domovima zdravlja na

poslovima medicine rada, zaposleno oko 200 psihologa. Namješteni su pretežno u

bolnicama, klinikama i rehabilitacijskim ustanovama i uključeni u vrlo raznolike

dijagnostičke, preventivne, tretmanske, edukacijske i istraživačke profesionalne

aktivnosti. Osim preventivnih akcija povezanih s ovisnostima, zdravstveni psiholozi

rade i u predoperativnoj pripremi, prate postoperativni tok i rehabilitacijski proces,

sudjeluju u edukacijama medicinskog i drugog osoblja te surađuju u medicinskim i

interdisciplinarnim istraživanjima. Najčešći vidovi tretmana su savjetovanje i podrška

koji se provode individualno ili kao neki oblik rada s grupom. Surađuju s psihijatrima,

liječnicima, defektolozima, socijalnim radnicima i nekim drugim strukama, a njihov

posao često podrazumijeva komunikaciju i suradnju s obiteljima i školama.

Profesionalni status psihologa u sustavu zdravstva je varijabilan i pod većim

utjecajem neposredne radne okoline nego što je to slučaj s drugim područjima rada.

Općenito, čini se da krupno ograničenje stručne afirmacije psihologa u sustavu

zdravstvene zaštite predstavlja činjenica da se oni formalno tretiraju kao

“nemedicinsko” osoblje i tzv. suradnička struka. Druga otežavajuća okolnost je kritično

loš financijski položaj zdravstva; ove probleme, kao i svi zaposlenici u sustavu, osjećaju

u svom profesionalnom radu i psiholozi. Unatoč tome oni imaju stručnu samostalnost,

radna okolina ih ocjenjuje kompetentnim i korisnim, a potrebe za njihovim uslugama

velikim.

Psiholozi u sustavu predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja

Oko 300 psihologa zaposleno je u osnovnim i srednjim školama. Njihove glavne

stručne aktivnosti odnose se na upis u školu i formiranje razrednih odjeljenja, izvođenje

nastave iz psihologije, planiranje, organizaciju i izvođenje dodatne i dopunske nastave,

rad s djecom i mladima s posebnim potrebama (nadareni i učenici s razvojnim

poteškoćama – identifikacija, izrada i realizacija programa rada), poteškoće u učenju,

profesionalno informiranje učenika, edukaciju i praćenje nastavnika – početnika i

stručno usavršavanje nastavnika. Školski psiholozi imaju i važnu ulogu u planiranju i

provođenju programa prevencije ovisnosti u kojima su u pravilu nositelji. Organiziraju

69

predavanja za roditelje, a često surađuju s centrima za socijalnu skrb i zdravstvenim

ustanovama. Posebno su istaknuti i cijenjeni u radu s ugroženim populacijama kao što

su prognanici i druge žrtve rata te potencijalni ovisnici, a u posljednje vrijeme afirmiraju

se kao voditelji kriznih intervencija.

U školskom okruženju psihologija ima status respektabilne struke čiji je

praktični doprinos značajan i prepoznatljiv. Afirmacija školske psihologije vidljiva je i u

pojavi psihologa na rukovodećim radnim mjestima (ravnatelji škola), a na sličan način

može se shvatiti i njihovo zapošljavanje u Ministarstvu prosvjete na savjetničkim i

drugim poslovima. U svojstvu stručnih suradnika psiholozi su istaknuti i u zakonima

koji reguliraju osnovnu i srednjoškolsku naobrazbu. Problemi s kojima se suočavaju u

svom radu najčešće su povezani s “preklapanjem” poslova i nadležnosti s nekim drugim

strukama, pritiskom radne okoline usmjerenim na relativno povećanje opsega posla koji

nije neposredno stručne naravi i restriktivna politika zapošljavanja u ovoj društvenoj

djelatnosti.

Prema procjeni Mehmeda Dautovića, u predškolskim ustanovama (dječjim

vrtićima) zaposleno je oko 70 psihologa. Oni rade u prijemu djece i formiranju grupa,

bave se identifikacijom i tretmanom djece s razvojnim poteškoćama, uključeni su u

kreiranje i provođenje programa rada te stručno usavršavanje odgajatelja. Profesionalno

su samostalni, a redovito nastupaju kao članovi stručnih timova u koje su uključeni

ravnatelji, pedagozi i defektolozi. Imaju naglašen stručni autoritet, u pravilu su dobro

prihvaćeni i ostvaruju dobru suradnju s drugim strukama. Izvjestan problem u njihovom

radu čini se da predstavlja nesklonost psihologa da na račun neposrednog stručnog rada

povećaju svoj angažman u administrativnim i sličnim poslovima (“Previše rade s

djecom” – primjedba je jedne ravnateljice dječjeg vrtića).

Psiholozi u službama socijalne skrbi

Službe socijalne skrbi institucionalizirane su kao centri za socijalnu skrb ili

njihove podružnice, a u Republici Hrvatskoj postoji nešto više od 100 takvih ustanova.

Centri i podružnice razlikuju se po tome imaju li (centar) ili nemaju (podružnica)

kompletan stručni tim. U praksi je najčešća pojava da cjelovitost stručnog tima ovisi o

sudjelovanju psihologa tako da nije pretjerano ustvrditi da je status ustanove (centar ili

70

podružnica) u pravilu određen zastupljenošću stručne psihologijske djelatnosti. Sustav

socijalne skrbi uključuje i savjetovalište (predbračno, bračno i obiteljsko), centre za

odgoj i preodgoj koji se bave djecom s poremećajima u ponašanju, te dječje domove

koji se brinu o djeci bez adekvatne roditeljske brige.

Maja Tir procjenjuje da u opisanom području radi oko 150 psihologa. Prema

njezinoj prosudbi, postupci ustanova socijalne skrbi prilično su precizno regulirani

različitim zakonima, podzakonskim aktima i pravilnicima u sklopu kojih su jasno

prepoznatljivi poslovi i uloga psihologa. U pravilu je riječ o timskom radu u kojem

psiholozi surađuju s pravnicima, socijalnim radnicima i defektolozima. Najčešće rade

procjenu ličnosti, motivacije i obiteljskih odnosa i ocjenjuju utjecaj obiteljske situacije

na razvoj djece. Sudjeluju u procesima mirenja kod rastave braka te prosuđuju i

predlažu tretman djece nakon rastave. Važnu ulogu psiholozi u ovom sustavu imaju i u

postupcima posvojenja djece, ocjeni podobnosti maloljetnika za brak, te u ekspertnim

izvještavanjima u sudskim sporovima. Surađuju i u edukativnim i preventivnim

akcijama kao što je npr. škola za roditelje i sl.

Status psihologa i psihologijske struke u sustavu socijalne skrbi može se

ocijeniti povoljnim. Uspostavljena je dobra suradnja s drugim stručnjacima, naročito sa

socijalnim radnicima. Sustav nudi dobre mogućnosti za profesionalni razvoj i

usavršavanje. Strukovna postignuća psihologa dobila su i potvrdu u zapošljavanju dva

psihologa na mjestima savjetnika u Ministarstvu rada i socijalne skrbi.

Vojni psiholozi

Do izrazitog napretka u afirmaciji psihologijske struke došlo je posljednjih

godina u Hrvatskoj vojsci gdje je trenutno zaposleno oko 100 psihologa. Prema

pukovniku Zoranu Komaru, vojni psiholozi su posebno istaknuti i aktivni u tri područja.

To su praćenje raspoloženja, motivacije, zadovoljstva, zajedništva i drugih aspekata tzv.

bojnog morala pripadnika oružanih snaga, provođenje psihologijskog dijela selekcije i

klasifikacije (od novačenja i prijema u djelatnu vojnu službu do usmjeravanja u različite

vojne specijalnosti), te prevencija i potpora vojnim osobama koje imaju ili su rizične za

pojavu različitih psihičkih tegoba (od prevencije ratnog stresa i PTSPa do različitih

oblika nepoželjnih ponašanja – alkoholizma i drugih ovisnosti, suicida i dr.). Važnu

71

aktivnost vojnih psihologa predstavlja i nastavna djelatnost koja se odvija na svim

razinama dočasničke i časničke izobrazbe, ali također i pri studijima psihologije na

kojima se predaje predmet Vojna psihologija. Vojni psiholozi razvili su i intenzivnu

istraživačku djelatnost o čemu svjedoče njihovi brojni stručni i znanstveni radovi

izloženi na stručnim skupovima i objavljeni u časopisima.

Vojna psihološka služba u HV ustrojena je na postrojbenoj razini. Ovakva

organizacijska shema proizašla je iz ratnih iskustava prema kojima se postojanje vojnog

psihologa sa statusom djelatne vojne osobe u svakoj većoj vojnoj jedinici pokazalo

najboljim rješenjem. Prema nepristranim ocjenama mnogih stranih stručnjaka, hrvatska

vojna psihologija je po svojim organizacijskim značajkama, razvijenosti pojedinih

područja rada i ukupnim rezultatima u samom svjetskom vrhu i predstavlja

respektabilan uzor mnogim vojskama znatno duže tradicije.

Unutar Hrvatske vojske psihologija je danas ugledna i uvažavana struka. Stručna

mišljenja, ocjene i prijedlozi vojnih psihologa uvažavaju se na svim razinama vojne

hijerarhije. Visoko profesionalni rad, uvažavanje etičkih strukovnih načela,

požrtvovnost i učinkovitost psihologa imali su za posljedicu i formalno-pravnu potvrdu

relevantnosti psihologijske struke u vojnim okvirima. Prema posljednjim izmjenama i

dopunama Zakona o obrani, psihologijska služba u HV dobila je status zasebne vojne

struke. Osim što se može shvatiti i kao priznanje uspješnosti i kvalitetnog rada vojnih

psihologa, ova činjenica predstavlja i važan potporni element daljeg razvoja i napretka

vojno-psihološke struke.

Psiholozi u penalnoj praksi

U sustavu izvršenja kaznenih sankcija za koji je nadležno Ministarstvo

pravosuđa radi 21 psiholog od kojih je 13 zaposleno u kaznenim zavodima, 5 u Centru

za psihosocijalnu dijagnostiku osuđenih osoba, a 3 u samom Ministarstvu. Njihovi

glavni radni zadaci odnose se na izradu i provođenje programa postupanja s osobama

osuđenim na kaznu zatvora dužu od 6 mjeseci. Ovaj proces započinje u Centru za

psihosocijalnu dijagnostiku, a nastavlja se u kaznenim zavodima. Centar su utemeljili i

od njegova osnutka vodili psiholozi. Jandre Šarić, sadašnji voditelj centra, njegovom

glavnom zadaćom smatra kompletnu psihosocijalnu i zdravstvenu dijagnostiku

72

osuđenih osoba na kojoj se temelje individualni programi postupanja. Psiholozi u

kaznenim zavodima neposredno sudjeluju i u tretmanima, a posebna pažnja poklanja se

njihovoj evaluaciji. U njihove poslove spadaju i izrada i provođenje programa izobrazbe

za zaposlenike i osuđene osobe te rad s različitim kategorijama ovisnika. U ovom

sustavu u tijeku je osnivanje edukacijskog centra za zaposlenike u području izvršenja

kaznenih sankcija u kojem će, posebno na poslovima odabira polaznika, realizacije

programa iz psihologije i evaluativnim zadaćama, psiholozi imati istaknuto mjesto.

Psiholog je u pravilu član tima u kojem surađuju socijalni radnici, socijalni pedagozi,

liječnici, psihijatri i služba osiguranja, ali u donošenju odluka njegovo stručno mišljenje

ima veliku težinu. Psihologijski strukovni autoritet u ovom području potvrđuju i

psiholozi postavljeni za načelnike tretmana i savjetnike u Ministarstvu pravosuđa.

Radna mjesta u ovom sustavu obuhvaćaju neke od najtežih poslova koje

psiholog uopće može raditi. Izuzetno “teška” i zahtjevna klijentela, svakodnevna

izloženost pritiscima i agresiji, objektivni sigurnosni i zdravstveni rizici, nužno

svakodnevno ulaganje posebnih napora i druge otegotne okolnosti do sada su uvijek bili

vrednovani i u obliku doista razložnog priznavanja beneficiranog radnog staža.

Humanitarne i nevladine organizacije

Dragan Jusupović i Ksenija Kontak, psiholozi s profesionalnim angažmanom u

Društvu za psihološku pomoć, smatraju da je prema višekratno potvrđenim procjenama

barem 70% svih hrvatskih psihologa, profesionalno ili volonterski, duže ili kraće

vrijeme surađivalo u nekom od mnogobrojnih programa rada s prognanicima,

izbjeglicama ili nekom drugom ratom ugroženom skupinom. Taj angažman najčešće je

realiziran u sklopu neke od brojnih domaćih ili međunarodnih humanitarnih i nevladinih

organizacija i udruga kao što su Društvo za psihološku pomoć (Zagreb), Suncokret,

Dobrobit, Prijatelj, IRCT, Društvo za psihološku pomoć (Osijek), Caritas, UNHCR,

UNICEF, IRC, SOS Dječje selo Hrvatska i mnoge druge. Neke od takvih organizacija

utemeljili su i razvili psiholozi, dok su u drugima postigli vrlo značajne i zapažene

uspjehe. Dragan Jusupović ističe da je Hrvatska rijedak primjer zemlje u kojoj su velike

međunarodne organizacije lokalnim stručnjacima povjerile ne samo uobičajene

73

operativne poslove već i značajne rukovodeće, organizacijske i koordinacijske uloge,

mjesta na kojima se afirmiralo nekoliko naših psihologa.

Osim organizacijskih, koordinacijskih i upravljačkih poslova psiholozi sudjeluju

u kreiranju, provođenju i evaluaciji različitih programa rada, pružanju neposredne

psihosocijalne pomoći i drugim intervencijama i tretmanima, edukaciji različitih

profesionalnih i volonterskih skupina, istraživačkim aktivnostima i opsežnoj izdavačkoj

djelatnosti pretežno namijenjenoj poduci u rješavanju praktičnih problema. Neka od

glavnih obilježja aktivnosti psihologa u ovom području su otvorenost za suradnju,

profesionalna samokritičnost, korištenje provjerenih tehnika rada, usmjerenost na

rješavanje praktičnih problema, samoedukacija i edukacija drugih, naglasak na provjeri

efekata rada i njihovoj evaluaciji, planiranje i provođenje intervencija na temelju

sustavno prikupljenih podataka, izražena sklonost timskom radu i uspostavljanju i

održavanju veza s relevantnim inozemnim strukovnim i drugim čimbenicima. Uz

masovni angažman i zavidne postignute profesionalne uspjehe, ovi činitelji

predstavljaju osnovicu ocjene mnogih upućenih u ovo područje rada prema kojoj su

upravo psiholozi među svim uključenim strukama ostvarili jedan od najznačajnijih

doprinosa.

Bogata stečena iskustva i uspjesi doveli su do snažne afirmacije psihologijske

struke. Rad u ovom području promovirao je određeni broj domaćih organizacija i

pojedinaca koji su očigledno postali eksperti svjetskog ugleda te su pozivani i

angažirani za različite vrste poslova u drugim kriznim područjima (Albanija, Kosovo,

BiH, Rusija). Na temelju takvih iskustava u našoj zemlji izgrađuje se sustav pružanja

psihosocijalne pomoći različitim kategorijama ratnih stradalnika, najvećim dijelom

zasnovan na Nacionalnom programu pružanja psihosocijalne pomoći koji je izrađen pod

vodstvom donedavnog voditelja Ureda za žrtve rata pri Vladi RH Zvonimira Knezovića.

Profesionalna iskustva i vještine stečene u ovom radu našla su svoje mjesto i

unaprijedila kvalitetu posla psihologa i u mnogim drugim područjima.

* * * * * * * *

74

Izloženi pregled stručnih aktivnosti, uloge i položaja psihologa u različitim

sektorima društvene zbilje opravdava na početku iznesene ocjene i opće dojmove o

krupnom napretku i društvenoj afirmaciji psihologijske struke. Ovaj sud postaje jasniji

prisjetimo li se ne tako davnih mukotrpnih početaka profesionalne psihologije.

Ozbiljniji pomaci i izlaz psihologije iz akademskih okvira u društvenu praksu

zabilježeni su tek kasnih šezdesetih godina. U to je vrijeme glavni poticaj za

uključivanje psihologa naročito u industrijsku praksu došao od, u tadašnjoj državi,

prilično moćnih sindikata. Čudnim i nedovoljno jasnim spletom okolnosti sindikati su

“shvatili” da su psiholozi “dobri za radnog čovjeka” i preporučili njihovo zapošljavanje

u privrednim organizacijama. Toj relativno nagloj i velikoj konjunkturi nije se moglo

udovoljiti jer tadašnji odsjeci za psihologiju nisu imali ni materijalnih niti kadrovskih

uvjeta za iole solidniju izobrazbu većeg broja psihologa (Bujas, 1965). Stoga su se na ta

mjesta zapošljavali drugi strukovni profili među kojima su često bili pedagozi, filozofi,

učitelji, nastavnici tjelesne kulture, a nerijetko i “dobri drugovi” bez obzira na bilo

kakve stručne kvalifikacije. Afirmaciji psihologije nije pomagala ni sasvim nejasna ili

potpuno kriva predodžba o tome što bi psiholozi zapravo trebali raditi. Zbog toga su

“nadripsiholozi” dobivali i prihvaćali i takve radne zadatke kao što je na primjer

postrojavanje radnika u radionici u kojoj je ukraden neki alat i otkrivanje počinitelja.

Sedamdesete godine mogle bi se označiti kao vrijeme stabilizacije i

konsolidacije psihologijske prakse. U to vrijeme se kadrovski, materijalno i sadržajno

znatno unapređuju zagrebački Odsjek i izobrazba psihologa. Krajem tog desetljeća

osnivaju se i odsjeci u Rijeci i Zadru, a broj psihologa se brzo povećava. Tih godina oko

400 psihologa u Hrvatskoj radi pretežno u područjima školstva, privrede i zdravstva, a

značajan broj pojavljuje se i u drugim područjima (prema Pavlina i Kovačić: Imenik

psihologa u Hrvatskoj, DPH, 1973). Posljednje desetljeće donijelo je nagli razvoj i

društvenu promociju psihologijske znanosti i njezine primjene. Danas je u Republici

Hrvatskoj aktivno oko 1500 psihologa, a pozicije struke u mnogim tradicionalnim i

novim područjima su učvršćene i stabilizirane u većem stupnju nego ikada ranije.

Pozicioniranje psihologa na mnogim utjecajnim rukovodećim mjestima i uvođenje

zanimanja psihologa u brojne propise, zakone, podzakonske akte i pravilnike važni su

znakovi pozitivnog društvenog vrednovanja i prihvaćanja našeg profesionalnog

angažmana. Tržišna verifikacija o kojoj govore uspjesi psihologa poduzetnika još je

75

jedna snažna potvrda konstituiranja psihologije kao respektabilnog zanimanja i

društveno korisne struke. Uočeni razvojni trendovi potvrđuju mišljenje iskazano u

nedavnoj dokumentarnoj emisiji BBCa prema kojem upravo psihologija spada u

znanosti i struke koje su u ovom stoljeću doživjele najsnažniji razvoj i za koje se

očekuje da u narednom stoljeću budu među najpropulzivnijim disciplinama.

Opći napredak znanstvene i primijenjene psihologije u svijetu, efikasno

preuzimanje i domaća “proizvodnja” znanja i unaprijeđivanje programa psihologijske

izobrazbe neki su od čimbenika napretka psihologijske prakse u našoj zemlji. Ipak, čini

se da nije pretjerana ocjena prema kojoj je afirmacija domaće psihologije velikim

dijelom uvjetovana uključivanjem psihologa u ublažavanje nekih katastrofalnih

posljedica domovinskog rata.

Tragični događaji izazvani posljednjim ratom na našim područjima i ogromni

broj ratnih stradalnika doveli su i do masovnog praktičnog angažmana psihologa. Opća

je ocjena da su se upravo oni među svim aktiviranim strukama najviše istakli, afirmirali

i bili prepoznati po svojoj učinkovitosti. U ovome, do sada najvećem i najmasovnijem

iskoraku psihologije u praksu i “sudaru” s konkretnim životnim problemima, došla je do

izražaja činjenica da su psiholozi najbolje “opskrbljeni” znanjima o psihičkom

funkcioniranju normalnih, zdravih ljudi te stoga i adekvatno pripremljeni za pružanje

pomoći u kriznim situacijama. Ovaj rad je imao krupne posljedice za razvoj struke i

njezinu društvenu promociju. Mnoštvo psihologa uključilo se u veliki broj iz svijeta

ponuđenih, u pravilu besplatnih edukacija, i steklo stručna znanja i vještine koje su,

obogaćene intenzivnom praksom, naglo unaprijedile i afirmirale profesiju. Kvalitetna

temeljna naobrazba stečena na Odsjeku za psihologiju omogućila im je izbor najboljega

u ponudi i razlikovanje polumističnih od profesionalno vrijednih tretmana. Psihologijski

okvir dobiven u dodiplomskom studiju osigurao je efikasno ovladavanje novim

vještinama i njihovo “uklapanje” u cjelovit profesionalni repertoar. Ovladavanje

raznolikim stručnim tehnikama vrlo brzo je kvalificiralo veći broj domaćih psihologa za

prenošenje tih znanja što su u praksi i realizirali organizacijom velikog broja dojmljivih

edukacija i treninga svojih kolega, studenata kao i drugih interesenata. Stečena znanja

prenesena su i primijenjena u druga područja rada, te su tako bitno unaprijedila i druge

dijelove psihologijske prakse. Druga posljedica angažmana psihologa u radu s velikim

brojem ljudi mogla bi se nazvati “psihološkim prosvjećivanjem”. Susreti s psiholozima,

76

upoznavanje njihovog rada i pristupa imali su velikog odjeka u najširoj javnosti i doveli

do jasnije slike o ovoj profesiji, osigurali bolju prepoznatljivost i povećali njezin ugled i

stručni autoritet.

Istaknutu ulogu u ovim događajima imali su i članovi Odsjeka. Kao i većina

naših psihologa i oni su se, ponukani zahtjevima prakse i veličinom problema, aktivirali

na različite načine i u različitim sektorima. Dok se logično moglo očekivati da se

najbrže i najtemeljitije u takvoj situaciji prilagode članovi katedri za primijenjenu

psihologiju, posebno zanimljiva bila je preobrazba nekih od “najtvrđih” akademskih

psihologa u briljantne praktičare i prave eksperte za neka područja sasvim praktičnog

rada. Naši članovi osnovali su i vrlo uspješno vodili dvije nevladine udruge koje su

postigle izuzetne uspjehe u pružanju psihosocijalne pomoći i stručnim edukacijama.

Suradnja s udrugama dragovoljaca i veterana, osnivanje i vođenje telefona za

psihološku pomoć, istraživački i evaluacijski rad još su neka područja angažmana

članova Odsjeka u ovim okolnostima. Praktična iskustva nisu samo doprinijela

profesionalnom razvoju i kompletiranju pojedinaca, već su znatno utjecala na neke

koncepcijske, sadržajne i izvedbene promjene u programu studija.

Zagrebački Odsjek imao je, kako kroz povijest tako i danas, odlučujuću ulogu u

razvoju naše psihologijske znanosti i njezine primjene. Svoju temeljnu i višu naobrazbu

na ovom je Odsjeku stekla većina hrvatskih psihologa kojima znanstveno-istraživački

rad predstavlja glavnu radnu aktivnost. Kako se to ponekad naziva, “zagrebačka

psihologijska škola” oduvijek je nudila iscrpnu metodološku naobrazbu i inzistirala na

proučavanju psihičkih i psihofizioloških fenomena utemeljenom na rigoroznom

prikupljanju objektivnih podataka. Gotovo svi psiholozi - istraživači u našoj zemlji rade

u okviru ove tradicije čija je vrijednost višestruko potvrđena. Znanstvena produkcija

domaćih psihologa je obimna i utjecajna osjetno više nego što bi se to moglo očekivati

obzirom na broj istraživača i opće uvjete znanstvenog rada. Adekvatnost naobrazbe koja

se provodi na Odsjeku potvrđuju i mišljenja naših kolega koji su diplomirali ili/i radili

kod nas, a potom stekli znatno iskustvo i afirmirali se kao znanstvenici u drugim

sredinama (vidjeti odjeljak “Naši psiholozi u inozemstvu”).

Dok gornji sud o ulozi Odsjeka predstavlja gotovo jednoglasno mišljenje,

sukladnost programa dodiplomskog studija i specijalističkih stručnih usavršavanja s

jedne i zahtjeva psihologijske prakse s druge strane oduvijek je bila predmet velikih

77

rasprava i oštrih sučeljavanja. Mnogi psiholozi praktičari često ističu svoju

nespremnost, nesnalaženje i velike poteškoće naročito u početku profesionalne prakse,

pripisujući ih gotovo isključivo nedostacima svoje dodiplomske izobrazbe. Iako je

Odsjek za psihologiju, kako je već opisano, tradicionalno bio osjetljiv na promjene u

psihologijskoj praksi koje su tražile i odgovarajuće intervencije u sadržaju studija,

zahtjevi za obogaćivanje “primijenjenog programa” trajno su prisutni u komentarima

praktičara.

“Pomirenje” znanstvene tradicije i zahtjeva prakse u sadašnjim studijskim

okvirima nije lako učiniti zbog više razloga. Prvo, uvođenje još većeg broja pragmatički

orijentiranih kolegija bi zbog zadanog vremenskog okvira nužno uvjetovalo smanjenje

metodološkog i znanstvenog dijela programa. Na to nositelji psihologijske izobrazbe

vrlo teško pristaju zbog toga što postoje nedvojbene potvrde izvrsnog plasmana tog

dijela programa ne samo u znanstvenoj već posredno i u sferi primijenjene psihologije.

Taj okvir omogućava vrlo efikasno kasnije usvajanje svih praktičnih vještina, a

osigurava racionalan i konkretan opći profesionalni nastup psihologa koji bez ikakvih

mistifikacija temelji svoje postupke na objektivnim podacima i kontinuirano provjerava

njihovu učinkovitost. Mnogi razložno smatraju da su upravo ovi elementi glavni faktor

iznenađujuće velikog profesionalnog uspjeha inače pretežno akademski obrazovanih

psihologa u ratnim i poratnim prilikama. Nadalje, broj radnih mjesta na kojima se

psiholozi zapošljavaju izuzetno je velik i raznolik po svojim zahtjevima pa je gotovo

nemoguće i zamisliti studij koji bi proizvodio gotove profesionalce za sva područja

rada. Optimalno rješenje ovih problema najvjerojatnije će se pronaći u daljnjem

obogaćivanju izbornog programa studija; produljenjem studija za jednu godinu i u

mogućnostima dodatnog stručnog usavršavanja psihologa u sklopu Odsjeka i izvan

njega.

Naši psiholozi u inozemstvu

Oko 50 psihologa koji su dodiplomsku ili/i postdiplomsku psihologiju studirali

na Odsjeku za psihologiju u Zagrebu živi i radi u inozemstvu. Najbrojniji su u SAD i

zemljama nastalim nakon raspada bivše Jugoslavije, a neki naši bivši studenti nalaze se i

u Australiji, Južnoj Americi i zemljama sjeverne i zapadne Evrope. Osim toga, u

78

posljednje 3 godine je poslijediplomski studij znanstvenog usavršavanja na Odsjeku

apsolviralo i 5 sarajevskih psihologa - asistenata na tamošnjem Odsjeku - od kojih je

jedan već završio studij. Većina naših kolega zaposlenih diljem svijeta radi u struci i

gotovo svi su postigli zapažene uspjehe u sveučilišnoj, znanstveno-istraživačkoj ili

stručnoj karijeri. Želeći doznati kako izgleda plasman “zagrebačke psihologije” u

različitim uvjetima i konkurencijama, nekolicinu od njih zamolili smo da opišu svoje

viđenje studiranja psihologije u Zagrebu te ocijene njegov utjecaj na vlastiti

profesionalni život. Navodimo neka njihova karakteristična mišljenja i komentare uz

minimalna skraćivanja i redakcijske intervencije.

Vicente Delle Piane (Bolivija) je stekao bogata iskustva kao sveučilišni

nastavnik eksperimentalne, socijalne i diferencijalne psihologije na Katoličkom

sveučilištu u La Pazu i Cochabambi. Uspješno se bavio i primijenjenom psihologijom,

naročito u području političkog i ekonomskog marketinga te za to dobio nekoliko

nagrada i javnih priznanja u Boliviji, Brazilu, Argentini i Gvatemali. Utjecaj svoga

studija na profesionalni život komentirao je kratko: “Studij psihologije u Zagrebu ostao

mi je u ugodnoj uspomeni. Psihologiju koju sam tamo naučio sam, mislim, uspješno

iskoristio i u svojoj nastavnoj i praktičnoj djelatnosti. Čini mi se da sam uspješno

primijenio svoja stručna znanja u području masovne komunikacije. Dakako, završio sam

i mnoge programe stručnog usavršavanja s čijim ovladavanjem, zbog znanja i pristupa

stečenih na studiju, nisam imao nikakvih problema”.

Radmila Prišlin je ugledni istraživač i sveučilišni nastavnik socijalne psihologije

na Odsjeku za psihologiju Sveučilišta u San Diegu, SAD. U svojoj ocjeni istakla je

širinu psihologijske naobrazbe koja se nudi na Odsjeku, važnost metodoloških sadržaja i

radnu disciplinu. Evo njezinog mišljenja o organizaciji u kojoj je vrlo uspješno

studirala, završila poslijediplomski studij, doktorirala te do odlaska u SAD i radila.

“Kako to obično biva, od kuće se uvijek treba malo odmaknuti da bi se vidjelo

koliko je visoka. Tako sam i ja shvatila vrijednost obrazovanja koje sam dobila na

zagrebačkom Odsjeku tek kada sam otišla. Nije da još za vrijeme studija nisam imala

lagani osjećaj superiornosti - Odsjek je u moje doba sasvim uspješno gradio pozitivni

socijalni identitet na osnovi visoke selektivnosti. Kad sam otišla, bila sam u prilici

proširiti reference za socijalnu usporedbu. Rezultat je, bez pretjerivanja, moje divljenje

79

kako je Odsjek u mizeriji uvjeta uspijevao postići maksimum obrazovanja, ne toliko u

smislu kvantiteta već kvaliteta.

Kako me je naobrazba stečena na Odsjeku priredila za ovo gdje sam sada? Prvo,

razvijanjem i vrednovanjem kritičkog mišljenja. Drugo, inzistiranjem na disciplini u

profesionalnom komuniciranju (ovdje mislim na onu Bujasovu da je (ne)red u

izražavanju izraz (ne)reda u glavi), treće (ne baš po nekom logičnom redu), solidnim

metodološkim obrazovanjem. Da ne bi bilo zabune, ponekad se na Odsjeku mogla čuti i

racionalizacija kako mi možda ne pratimo najnoviju literaturu, ali smo metodološki

obrazovaniji od drugih. Obrazovaniji nismo (barem ja nisam bila), ali sam bila dovoljno

upućena da uspješno plivam među metodološkim morskim psima, kako ih ovdje znaju

nazivati. Osim toga, Odsjek mi je dao širinu kakvu većina američkih dodiplomaca ne

dobije, izuzmemo li dakako one koji se obrazuju u elitnim liberal-arts koledžima gdje je

godišnja školarina recimo 30 tisuća dolara. Moji su američki kolege bili zaprepašteni

činjenicom da ja, socijalni psiholog, mogu postaviti suvisla pitanja kandidatu za posao

koji je izlagao psihofizičko istraživanje. Dakako, nije riječ samo o psihofizici već o

izuzetno dobrom tematskom i povijesnom pregledu zbivanja u psihologiji koji se dobiva

na Odsjeku. Kada kojem američkom kolegi ispričam da su mi pitanja na usmenom

dijelu diplomskog ispita bila teorije viđenja boja, gestalt psihologija i perceptivne iluzije

(četvrtog se sada ne mogu sjetiti), oni ili misle da debelo lažem ili mi vjeruju, ali misle

da se pravim važna. Dakako da su ovi drugi u pravu.

Konačno (ali ne i najmanje važno), Odsjek je u moje vrijeme gajio image

intelektualca koji ja danas “prodajem” ovdje. Hoće se reći - širina u interesima - uvijek

je bilo važno imati “informed opinion” o knjizi, filmu i slično, a fokus na onome što

sam radiš i radnoj disciplini koju moraju poštovati i oni koji su socijalizirani u

protestantskoj etici”.

Branka Špehar, naš dodiplomski i postdiplomski student i suradnik na Odsjeku,

ostvarila je uspješnu istraživačku i sveučilišnu karijeru u SAD i Australiji. Njezine

ocjene uloge zagrebačkog studija, vjerojatno zbog sličnosti profesionalnih karijera i

iskustava, nalikuju onima koje je opisala Radmila Prišlin.

“Znanje metodologije, statistike, psihometrije i fiziologije, usvojeno u prve

dvije godine dodiplomskog studija u Zagrebu, bilo je veće i obuhvatnije od znanja

mnogih mojih kolega na kasnijim poslijediplomskim studijima na Rutgers University u

80

SAD. I sve to bez astronomski visokih školarina, dodatne financijske prepreke na putu

visokoškolskog obrazovanja u mnogim zapadnim zemljama.

Program dodiplomskog studija psihologije u Zagrebu uvijek je bio iznimno

dobro strukturiran - optimalna kombinacija povijesne perspektive, kritičkog pristupa

zasnovanog na metodološki utemeljenoj i statistički sofisticiranoj interpretaciji

objektivnih empirijskih podataka. Od prvog predavanja, kroz sve vježbe, praktikume,

obavezne i izborne kolegije kasnijih godina studija, bili smo poučavani u znanstvenom

pristupu u svim područjima psihologije pa i u onima gdje takav pristup ne prevladava.

Tek tijekom izravnog iskustva s mnogobrojnim dodiplomskim programima u psihologiji

na manjim ili većim visokoškolskim ustanovama u Americi i kasnije u Australiji,

iskristalizirala mi se komparativna prednost tradicionalno eksperimentalnog i

metodološki rigoroznog pristupa koji je oduvijek bio obilježje Odsjeka. Početak koji

sam tamo dobila jedan je od najvećih i najzaslužnijih razloga da sam u svojoj

akademskoj karijeri ustrajala i opstala u vrlo različitim i zahtjevnim sredinama.”

Zorana Ivčević je diplomirala tek prije nekoliko mjeseci, a sada je polaznica

poslijediplomskog studija na Sveučilištu u New Hampshire, SAD. Napominjući da je u

SAD tek mjesec dana i da su joj dojmovi prilično grubi, ona komentira:

“Prvu ideju o razlikama američkog i zagrebačkog studiranja dobila sam još u

procesu prijave. Sjećam se zahtjeva s UCLA o predmetima koje student - potencijalni

kandidat treba odslušati na dodiplomskom nivou da bi mu molba uopće bila razmatrana.

S liste od dvadesetak kolegija trebalo je imati odslušanih 5-6, dok smo mi odslušali

praktički sve navedene predmete. Da je razlika i stvarna, pogotovo u metodološko-

statističko-psihometrijskom području, jasnije mi je svakog dana ovdašnje nastave.

Jedini obavezni kolegij je metodologija sa statistikom koja počinje od nevjerojatno

elementarnog nivoa mjernih ljestvica. Zagrebački dodiplomski program znanstveno

orijentiranom psihologu ovdje zaista pruža prednost i sigurnost. Ovdje je istraživačko

iskustvo na dodiplomskom nivou iznimka, a institucija diplomskog rada, ma kako

mogla ne biti univerzalno dobra, u nastavku studija u znanstvenoj sferi predstavlja

veliku pomoć....

Nedavno sam čula anegdotu o profesorici sa Stanforda koja je pokušala objasniti

zašto su studenti znanstvenog usavršavanja tu gdje jesu iako nije lako naći posao u

znanosti te usprkos činjenici da bi ih racionalni (financijski?) razlozi trebali odvesti

81

negdje drugdje. Odgovor je bio da ti studenti jednostavno moraju biti tu. Ja sam

jednostavno morala biti u Zagrebu. I sada jednostavno moram biti u New Hampshireu.

Iskreno sam uživala studirati u Zagrebu, mislim da sam dobila najviše što se moglo

dobiti i nadam se da ću svoj put uspješno nastaviti s ove strane Atlantika”.

Azra Agić je prve godine studija odslušala u Zagrebu, a dodiplomski i

postdiplomski program nastavila i završila u Houstonu, SAD. “Bilo mi je lijepo studirati

kod vas u Zagrebu jer ja zaista volim psihologiju”, napisala je i dodala: “Mi smo bili

prva ratna generacija i čini mi se da smo ipak imali nekih olakšica. To se nije odnosilo

na kriterije ispitivanja i ocjenjivanja... Silvija Szabo me je tri puta opravdano vraćala na

ispitu iz Fiziološke. Molim vas da joj prenesete kako ocjena koju sam na kraju dobila

ima i drugu potvrdu: magistrirala sam u području cerebralne lateralizacije... Ono što

sam kod vas vidjela i iskusila ostavilo mi je mnoge nedoumice, npr. kako to da vaši

studenti uspijevaju dobro naučiti testiranje, mjerenje, tu vašu statistiku i psihometriju

ako tek jedanput tjedno imaju priliku da se sretnu s računalom koje uz to radi pod

DOSom... Kada bi se mene pitalo, ja bih kod vas uvela više prakse i više ohrabrivala

suradnju studenata i profesora u istraživačkom radu. Knjižnicu bi trebalo barem malo

obogatiti, a o kompjuterima i drugoj opremi da i ne govorim. Za kraj - meni se jako

svidio i onaj praktikumski posao jer me je naučio da pišem radove i izvještaje u

formatu koji se može publicirati. Ono što se radi u Zagrebu ovdje se očito ozbiljno

shvaća: osobno mi je bilo vrlo važno što su svi moji ispiti položeni na Odsjeku

prihvaćeni kao napredni kursevi”.

Elvira Duraković je za vrijeme rata upisala treću godinu studija psihologije u

Zagrebu (prve dvije odslušala je u Sarajevu), diplomirala i završila naš studij

poslijediplomskog znanstvenog usavršavanja. Radi kao viši asistent na Odsjeku za

psihologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, ali je vrlo aktivna i u psihologijskoj

kliničkoj. Na pitanje o dojmovima o svome studiju u Zagrebu, napisala je:

”Studiranje u Zagrebu bilo mi je velika promjena. Nova sredina u kojoj nikoga

nisam poznavala, veliki broj diferencijalnih ispita, polaganje kod profesora koje nisam

slušala - sve to mi je na početku bilo prilično opterećenje. Ipak, bila sam oduševljena

sadržajem gradiva (mi smo slušali iste predmete, ali čini mi se drugačije i u manjem

opsegu), prema studentima su se profesori odnosili na normalan i prihvatljiv način,

svaki mjesec se moglo izaći na ispit, nije bio nikakav bauk tražiti informaciju, knjigu ili

82

pomoć od profesora ili asistenta (naravno, uvijek i svugdje ima i izuzetaka), a i

biblioteka je bila bogatija i dostupnija. Za mene je sve to nekako bilo poticajno i na

moje ogromno iznenađenje mnogo lakše nego što sam očekivala. Jednostavno, ne lutaš

sam, nego te vode kroz psihologiju, istina, više traže, ali više i nude. Tada sam po prvi

put osjetila da ću uistinu naučiti nešto iz psihologije...

Osim, doduše više teorijskih znanja, a manje (kasnije meni jako potrebnih)

praktičnih vještina (to je po mome mišljenju područje koje u programu studija treba

dalje unaprijeđivati), mislim da sam naučila razmišljati kao psiholog i zauzeti

profesionalni stav. Naučila sam se također kritički odnositi prema “šarlatanskim

interpretacijama” i zastupati jedan objektivno utemeljen pristup psihologijskim temama

i problemima. Asistenti, profesori i većina kolega iz prakse bili su sjajni modeli od kojih

se imalo što naučiti i o tome kakva bi osoba trebao biti psiholog. Na žalost, taj

profesionalni jezik, nastup i odnos koji sam naučila u Zagrebu ovdje je katkada teško

razumljiv, shvatljiv i prepoznatljiv. Ipak, mnogo je onih koji žele učiti (među njima su

na prvom mjestu naši studenti) kojima s velikim zadovoljstvom nastojim prenijeti

profesionalne vrijednosti i iskustva stečene u Zagrebu”.

Zrinka Lučić-Vrhovec diplomirala je psihologiju u Zagrebu, a radi kao psiholog

u Psihološkom savjetovalištu za bračna, obiteljska i životna pitanja u Reutlingenu,

Njemačka. Navodimo njezino osobno iskustvo i mišljenje o njegovom utjecaju na

profesionalni život.

”Prvu priliku za ocjenu svoga studija imala sam u procesu nostrifikacije

diplome. Sve je to prošlo relativno glatko: u roku od par mjeseci dobila sam diplomu

kao i priznanje magisterija (dakako, sve popraćeno računom). Mislila sam da je to

normalno, ali se poslije ispostavilo da baš i nije. Upoznavajući kolege iz drugih zemalja

ustanovila sam da su mnogi morali polagati razlike ispita pa čak pisati i braniti

diplomsku radnju na njemačkom jeziku. Ovo govori o priznatosti i uvažavanju našeg

studija i sveučilišta. Mislim da je naš dodiplomski studij temeljitiji i strukturiraniji od

mnogih ovdašnjih studija psihologije...

Doći do radnog mjesta na kakvom sada radim nije nimalo lako. U prijašnjem

poslu, na Fakultetu za sport, od velike pomoći mi je bilo iskustvo iz rada u

praktikumima, a čini mi se da isto vrijedi kod pisanja izvještaja u sadašnjem poslu. Na

žalost, ono što sada radim u velikoj mjeri nisam dobila na svom studiju. To bi se moglo

83

nazvati vještinom pažljivog promatranja i slušanja čovjeka koji sjedi preko puta.

Nekako smo se izgubili u silnoj znanosti. No, koliko pratim zbivanja na fakultetu, čini

mi se da se i tu stvari bitno mijenjaju.

Budući da o ovoj vrsti posla nisam puno znala, morala sam mnogo toga naučiti u

čemu mi je pomoglo zagrebačko studentsko iskustvo. Palo mi je u oči da je literatura po

kojoj smo mi učili dijelom zastarjela, ali i da posjedujem dobre osnove na kojima mogu

dalje graditi... Ovdje sam upisala i završila edukaciju za savjetnike u bračnim,

obiteljskim i životnim pitanjima koja je trajala 2.5 godine i koju sam pohađala s

psiholozima, pedagozima i teolozima. Tom prilikom uočila sam neke razlike u

naobrazbi. Moje poznavanje psihologije omogućavalo mi je da bez problema

nadograđujem materiju i ne mučim se s nepoznanicama. Bez ikakvih poteškoća mogla

sam sudjelovati u diskusijama s kolegama iz Njemačke, dok su se drugi, posebno

nepsiholozi, u tome teško snalazili. Na žalost, zapazila sam također i svoju relativnu

inferiornost u konfrontiranju različitih teorija i spoznaja. Mislim da to ima veze s

organizacijom našeg studija i nastave, a možda je i rezultat našeg kompletnog

školovanja i prošlog sistema u kojem smo živjeli. Dovoditi nešto u pitanje tada se nije

smatralo najpametnijim. Dobro se sjećam da su neki profesori pričali o tome kako su to

vidjeli u SAD i pokušavali nas motivirati u tom smislu, ali mnogi to nisu činili niti smo,

čini mi se, mi studenti bili u stanju tako funkcionirati. Ja sam osobno to doživjela kao

najveći nedostatak našeg studija.

Ono što je dalo važan pečat mom studijskom životu je i veliki broj ugodnih

druženja s mnogim ljudima, što s kolegama što s profesorima i drugim psiholozima po

raznim skupovima. Osim ugodne uspomene, mislim da je i to na opći i neke specifične

načine doprinijelo mome profesionalnom rastu i razvoju... Nakon 5 godina čiste prakse

imam priličnu potrebu za nekim znanstvenim istraživanjem ili bar sustavnom provjerom

rezultata našeg svakodnevnog posla. Sva sreća da je i to moguće pa sam se uključila u

grupu koja pokušava napraviti istraživanje na temu efikasnosti savjetovanja”.

84

Mirjana Krizmanić

Međunarodna uloga Odsjeka tijekom proteklih 70 godina

Članovi Odsjeka za psihologiju, od asistenata do redovnih profesora, aktivno su

sudjelovali u razvoju odsjeka za psihologiju u Ljubljani, Rijeci, Zadru, Skopju, a u

novije vrijeme i Sarajevu. Brojni članovi našeg Odsjeka predavali su dugi niz godina u

tim odsjecima za psihologiju, a mnogi to još i danas čine ne samo u Republici Hrvatskoj

(u Zadru i Rijeci), već i u Republici Bosni i Hercegovini (Sarajevu i Mostaru).

Suradnja članova Odsjeka nije, međutim, bila ograničena samo na odsjeke za

psihologiju, već je uključivala i predavanja naših nastavnika i na drugim odsjecima

Filozofskog fakulteta (sociologija, filozofija), te brojnim drugim fakultetima i

akademijama: Pedagoškoj, Kazališnoj i Muzičkoj akademiji, Medicinskom,

Edukacijsko-rehabilitacijskom, Prirodoslovno-matematičkom, Ekonomskom,

Arhitektonskom, Agronomskom, Pravnom fakultetu - studij socijalnog rada i Fakultetu

političkih znanosti, a sudjelovali su i u različitim interfakultetskim dodiplomskim i

poslijediplomskim studijima. Nastavnici Odsjeka predavali su i na Višoj školi za

sigurnost na radu, te Visokoj zdravstvenoj školi, te Visokoj policijskoj akademiji u

Zagrebu. Članovi Odsjeka za psihologiju organizirali su i niz različitih oblika edukacije

za učitelje, socijalne radnike, ravnatelje škola i druge stručnjake, a tijekom

Domovinskog rata sudjelovali su u različitim oblicima edukacije za stručnjake i

dragovoljne pomagače ne samo u Republici Hrvatskoj, već i izvan granica naše zemlje

(Republika Bosna i Herecgovina, Njemačka, a u novije vrijeme i Albanija), te izradi

Nacionalnog programa za psihosocijalnu pomoć sudionicima i stradalnicima

Domovinskog rata.

Očito je da je zagrebački Odsjek za psihologiju tijekom 70 godina svog

postojanja odigrao važnu ulogu u pružanju potpore kasnije osnovanim odsjecima za

psihologiju, ali i upoznavanju brojnih struka s različitim područjima primijenjene

psihologije.

O ugledu i stručnosti nastavnika Odsjeka za psihologiju u Zagrebu najbolje

govori podatak da su mnogi od njih održali pozvana predavanja na različitim

sveučilištima u Sjedinjenim Američkim Državama, kao i u mnogim europskim

85

zemljama; organizirali poslijediplomsku nastavu u suradnji s drugim sveučilištima, bili

uključeni u evaluaciju nekih inozemnih sveučilišnih institucija, sudjelovali kao

recenzenti u različitim inozemnim znanstvenim časopisima, bili suosnivači Alpe-Jadran

simpozija iz psihologije, kao i različitih europskih ljetnih škola i seminara.

Organiziranje znanstvenih i stručnih skupova

Zagrebački Odsjek za psihologiju organizirao je tijekom svojih 70 godina

postojanja niz znanstvenih skupova, simpozija i kongresa psihologa. Već prije punih 35

godina (1964.) Odsjeku je bila povjerena organizacija IV. svjetskog kongresa

primijenjene psihologije, koji je održan u Ljubljani. Iste godine, kao svojevrsna

generalna proba za organizaciju svjetskog kongresa, održan je u Zagrebu II. kongres

psihologa Jugoslavije. U Zagrebu je 1981. godine bio organiziran i održan i VII.

kongres psihologa Jugoslavije.

U povodu desete obljetnice smrti utemeljitelja eksperimentalne psiholgije u

Hrvatskoj - prof.dr. Ramira Bujasa - Odsjek za psihologiju, zajedno s Institutom za

psihologiju i Društvom psihologa Hrvatske započeo je 1970. godine i novim i posebnim

oblikom poticanja znanstvene i stručne djelatnosti psihologa: održavanjem skupa "Dani

Ramira Bujasa". Taj bienalni skup, koji organizira Odsjek za psihologiju (u

tradicionalnoj formalnoj suradnji s Hrvatskim psihološkim društvom), omogućuje

hrvatskim psiholozima prezentiranje pretežno njihove dvogodišnje znanstvene

produkcije, pa su tako "Dani Ramira Bujasa" postali svojevrstan zaštitni znak

istraživačkog pristupa psihologa u Hrvatskoj. Tijekom proteklih gotovo trideset godina

održano je (uključujući i 1999. godinu) četrnaest "Dana", na kojima je izloženo oko 550

znanstvenih, ali i stručnih i preglednih radova iz svih područja i grana psihologije.

Mnogi od tih radova su tzv. metodološki radovi, koji upravo pokazuju koliko hrvatski

psiholozi posvećuju pažnje postupcima s pomoću kojih nastoje dobiti što valjanije i

pouzdanije podatke u svojim znanstvenim, ali i primijenjenim istraživanjima. Postupno

su "Dani Ramira Bujasa" postali međunarodni znanstveni skup, na kojemu sudjeluju

psiholozi iz Slovenije, Austrije, Italije kao i iz Sjedinjenih Američkih Država, Švedske,

Norveške, Njemačke itd.

86

Osim "Dana Ramira Bujasa" zagrebački odsjek za psihologiju organizirao je

1980. godine i vrlo zapažen skup o Zagrebačkoj psihologijskoj školi, na kojem su bila

izložena 53 znanstvena rada. Iako među članovima Hrvatskog psihološkog društva

psihologa ne postoji potpuno slaganje o tome postoji li uopće tzv. "Zagrebačka

psihologijska škola", nema sumnje da je na ovim prostorima uloga i značenje

zagrebačkog odsjeka za psihologiju bilo i jest u tolikoj mjeri prepoznatljivo drugačije od

ostalih odsjeka, da se zaista može govoriti o posebnoj "školi".

Članovi Odsjeka suosnivači su i Alpe-Jadran konferencije iz psihologije, koja je

pod nazivom Alpe-Jadran simpozij prvi puta održan 1987. godine u Klagenfurtu.

Psiholozi udruženi u regionalnu zajednicu Alpe-Jadran dolaze iz nekoliko talijanskih,

austrijskih, njemačkih i mađarskih regija, te iz Slovenije i Hrvatske. Zagrebački odsjek

za psihologiju organizirao je izuzetno uspješnu Alpe-Jadran konferenciju psihologa

1996. godine u Zagrebu. U radu konferencije sudjelovalo je više od 100 psihologa iz

različitih regija zajednice Alpe-Jadran. Zahvaljujući upravo ovoj regionalnoj suradnji

psihologa, naši su nam kolege iz Italije, Austrije i Njemačke nastojali tijekom

Domovinskog rata svojim znanjem, iskustvom i literaturom pomoći u organizaciji

psihološke pomoći ratnim stradalnicima.

87

Vid Pečjak

Oddelek za psiholgijo, Filozofska fakulteta, Univerza v Ljubljani

Suradnja psihologa slovenskih i hrvatskih sveučilišta

Za Univerzitet u Ljubljani desetljećima je Sveučilište u Zagrebu bilo najbliže

sveučilište: razdvajalo ih je samo 120 km (bliži su bili samo sveučilišta u Trstu i

Celovcu, koji su, međutim, utemeljeni mnogo kasnije). Zbog toga ne čudi da se između

Zagreba i Ljubljane odvijala živa razmjena kulturnih dobara. Kad se i osnovao prvi

slovenski univerzitet plan je bio da to bude pod pokroviteljstvom zagrebačkog

Sveučilišta.

Na novoosnovanom Univerzitetu u Ljubljani nije bilo odsjeka za psihologiju.

Psihologiju su predavali filozofi i pedagozi na svojim odsjecima. Dok je na

zagrebačkom Sveučilištu Katedra za psihologiju utemeljena 1929. godine (a Laboratorij

za psihologiju već 1920. godine), Univerzitet u Ljubljani osnovao ju je tek 1950.

godine. Puno kasnije počeli su se predavati pojedini psihologijski predmeti i na drugim

fakultetima Sveučilišta u Ljubljani i u Mariboru (npr. na Fakultetu za društvene znanosti

i na Pedagoškom fakultetu).

Prije tog datuma bilo je malo suradnje između slovenskih i hrvatskih psihologa.

No, nije je niti moglo biti više jer je hrvatska psihologija bila usmjerena empirijski, a

slovenska više filozofijski.

Grupa ljubljanskih studenata s Odjela za pedagogiju (koji su slušali i predavanja

iz psihologije) pod vodstvom prof. K. Ozvalda već je 1933. godine posjetila Odsjek i

Institut za psihologiju u Zagrebu, gdje ih je primio profesor Ramiro Bujas.

U to je vrijeme (1935 – 1938) na zagrebačkom fakultetu psihologiju studirao

Marjan Matko. Budući da je bio odličan student, nudili su mu mjesto asistenta. Ipak se

Matko vratio u Sloveniju i kasnije rukovodio odgojnim savjetovalištem u Ljubljani.

Matko je bio kratko vrijeme i predsjednik Slovenske sekcije Udruženja psihologa

Jugoslavije (koja je kasnije preimenovana u Društvo psihologa Slovenije). Jedini drugi

slovenski psiholog koji je studirao psihologiju u Zagrebu bila je Slavica Pogačnik

88

Toličić, koja je 1953. godine, nakon godine studija u Zagrebu, nastavila studij na novom

odjelu za psihologiju ljubljanskog fakulteta.

Malo tko zna da je pionir slovenske psihologije Mihajlo Rostohar nešto prije

početka Drugog svjetskog rata bio imenovan docentom na zagrebačkom Sveučilištu.

Naime, Rostohar je predavao na Masarykovom univerzitetu u Brnu. Kad je Njemačka

1939. godine okupirala Čehoslovačku, Rostohar je izbjegao u Jugoslaviju i na

preporuku Ramira Bujasa 1940. godine kandidirao se na zagrebačkom Sveučilištu za

docenta iz područja razvojne psihologije. Zbog raspada i okupacije Jugoslavije dužnost

nije preuzeo.

Sveučilište u Ljubljani dobilo je samostalni odjel za psihologiju tek 1950.

godine. Jedini predavač psihologijskih predmeta bio je Mihajlo Rostohar, koji je nužno

trebao pomoć drugih predavača. Godine 1953. počeo je na odjelu honorarno predavati

prof. Zoran Bujas sa zagrebačkog Sveučilišta. Predavao je punih 17 godina i to

industrijsku psihologiju do 1964. godine i psihometriju do 1979. Osim toga, bio je

mentor devetorici doktoranata, koji predstavljaju prvu generaciju slovenskih doktora

psihologije. Zoran Bujas je, uz Rostohara, odlučujuće utjecao na empirijsku usmjerenost

slovenske akademske psihologije. Njegov asistent na Sveučilištu u Ljubljani bio je

isprva Levin Šebek, a nakon njega Janez Gregorač. Godine 1981. postao je Zoran Bujas

počasnim doktorom Sveučilišta u Ljubljani, a godine 1985. izvanjskim dopisnim

članom Slovenske akademije znanosti i umjetnosti.

Osamdesetih su godina kraće vrijeme na Odjelu za psihologiju u Ljubljani

predavali i prof. Boris Petz (psihologija nesreća) i Anđelko Krković. Osim toga, Boris

Petz je tri godine predavao i psihofiziologiju rada na Fakultetu za društvene znanosti u

Ljubljani. Mnogi hrvatski profesori održali su jednokratna predavanja, npr. Dean

Ajduković, Vladimir Kolesarić, Mirjana Krizmanić, Josip Obradović, Rudi Supek, Ivica

Šiber i Mladen Zvonarević na Odjelu u Ljubljani, a Ivan Furlan i Ivan Koren na

Pedagoškom fakultetu u Mariboru.

U osamdesetim i devedesetim godinama predavali su na Odsjeku u Zagrebu, u

okviru Poslijediplomskih studija, mnogi slovenski profesori i docenti: 10 godina drže

nastavu Klas Brenk (metodologija istraživačkog rada) i Ludvig Horvat (razvojna

psihologija), a kraće tečajeve imali su i Edvard Konrad (organizacijska kultura) i

Valentin Bucik. Borut Šali je u osamdesetima četiri godine predavao kliničku

89

psihologiju na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zadru, a Dare Kovačič

devet godina sistematsku psihologiju na Odsjeku za psihologiju u Rijeci. Alenka Kobolt

s Pedagoškog fakulteta u Ljubljani predaje na Edukacijsko rehabilitacijskom fakultetu u

Zagrebu predmet Supervizija. Slovenski profesori imali su više jednokratnih predavanja

na fakultetima u Zagrebu ili Rijeci, npr. Maja Zupančić, Vid Pečjak i Mirjana Ule.

Ljubljanski studenti i profesori aktivno su sudjelovali na ljetnim školama što ih

je organizirao zagrebački Odsjek za psihologiju. U devedesetima sudjelovali su u školi

u Grožnjanu (Marko Polič) i Malom Lošinju (Janez Bečaj, Marko Polič). Vid Pečjak je

sedam puta vodio psihološku radionicu stvaralačkog mišljenja pri Maloj akademiji

Leonardo u Puli. Breda Kroflič s Pedagoškog fakulteta u Ljubljani sudjelovala je u

radionici na Pedagoškom fakultetu u Osijeku (1995).

Razmjene i posjeti studenata održavaju se već od pedesetih godina. Prve je

posjete organizirao Zoran Bujas u okviru nastave svojih predmeta, a najveći broj posjeta

organizirale su studentske organizacije obaju odsjeka. Zadnjih su godina zagrebački

Odsjek posjetili mladi asistenti Oddelka za psihologiju iz Ljubljane.

Troje hrvatskih psihologa doktoriralo je na Sveučilištu u Ljubljani, a jedan

slovenski na Sveučilištu u Zagrebu (I. Ferbežar 1979. godine).

Odsjeci za psihologiju surađivali su u komisijama za obranu disertacija, te u

habicitacijskim komisijama (osim Zorana Bujasa barem još 15 profesora, između ostalih

Branko Sremec, Vlasta Vizek – Vidović, Vladimir Kolesarić, Dean Ajduković, Boris

Petz, te sa slovenske strane Klas Brenk).

Slovenski profesori psihologije su u znatnom broju sudjelovali na svim "Danima

Ramira Bujasa": na svakom s po otrpilike 5 radova. Troje (M. Zupančić, E. Konrad i D.

Kovačić) ih je sudjelovalo na "Danima psihologije" u Zadru. Osim toga, slovenski su

psiholozi sudjelovali i na jugoslavenskim i na međunarodnim susretima koje su

organizirali hrvatski psiholozi. Na 4. simpoziju Alpe-Jadran, godine 1996. u Zagrebu

aktivno je sudjelovalo 24 slovenska psihologa. Na 2. kongresu jugoslavenskih psihologa

1964. godine u Zagrebu, plenarno je predavanje imao Mihajlo Rostohar. Ujedno je to

bilo i njegovo posljednje predavanje u životu. Govorio je o strukturama u duševnom

životu i u tom je predavanju svoje spoznaje integrirao u koherentni sustav. Osim njega,

na tom je kongresu plenarno predavanje imao i Ivan Toličić.

90

Pozvani hravatski psiholozi (Ivica Šiber, Dean Ajduković, Anđelko Krković)

sudjelovali su na godišnjim savjetovanjima slovenskih psihologa. Ta su savjetovanja

sada prerasla u kongrese slovenskih psihologa. Na nedavnom III. kogresu, u rujnu ove

godine, aktivno su sudjelovali Ivan Šiber i Radmila Prišlin, koja sada predaje

psihologiju u SAD. Veći broj hrvatskih psihologa sudjelovao je na jugoslavenskim i

međunarodnim skupovima koje su organizirali slovenski psiholozi: na 3. simpoziju

Alpe-Jadran 1993. godine u Ljubljani (V. Kolesarić, M. Krizmanić), 9. susretu

psihologa dunavskih zemalja 1989. godine u Poljčah (R. Prišlin, Ž. Teležar, V. Vizek –

Vidović). Na 1. i 4. kongresu jugoslavenskih psihologa na Bledu 1960. i 1970. godine

plenarno je predavanje imao Zoran Bujas.

Vrhunac dosadašnje suradnje hrvatskih i slovenskih psihologa je bila

organizacija 14. međunarodnog kongresa za primjenjenu psihologiju 1964. godine u

Ljubljani. Na kongres je došlo preko 2000 psihologa iz gotovo cijelog svijeta.

Predsjednik kongresa bio je Zoran Bujas, programski tajnik Boris Petz, organizacijski

tajnik Levin Šebek i blagajnik Ivan Toličič. U pojednim kongresnim odborima u

jednakom su omjeru sudjelovali slovenski i hrvatski psiholozi.

Slovenski psiholozi su puno objavljivali u hrvatskim psihološkim časopisima i

revijama u svim desetljećima njihova postojanja. (Jedan je od razloga vjerojatno i taj što

su slovenski psiholozi tek prije nekoliko godina dobili posve svoju psihologijsku

reviju.) Inače, u Reviji za psihologiju objavili su 32 članka, u Primjenjenoj psihologiji

16 članaka i u Review of Psychology 9 članaka. Po 8 članaka objavili su L. Šebek i V.

Pečjak, 6 M. Petrič i 5 E. Konrad. Trinaest je članaka iz područja opće psihologije (prije

svega psiholingvistike), 12 iz industrijske, 8 iz školske, 6 iz fiziološke psihologije i

psihofizike, 5 iz kliničke, 3 iz razvojne, 2 iz socijalne, te 12 iz drugih područja (prije

svega psihometrije). Pojedini članci pokrivaju više područja.

Osim u psihologijske časopise slovenski su akademski psiholozi objavljivali

članke i u drugim revijama i časopisima, npr. u revijama Pedagoški rad, Pitanja, Žena,

Pogledi, Filozofska istraživanja, Kineziologija, Školski vjesnik, Zbornici pedagoškog

odjela u Rijeci, te Časopis za kriminologiju, penologiju i poremećaje u ponašanju.

Osim toga, valja spomenuti Pečjakov članak The development of psychophysics

in Yugoslavia (Fechner and Psychology, Univerzitete u Pasauu, 1988), u kome piše

91

najviše o psihofizici u Hrvatskoj, te knjigu V. Pečjaka Stvaranje psihologije (Svjetlost,

1984), u kojoj izlaže kratku povijest hrvatske psihologije.

Hrvatski su psiholozi manje objavljivali u slovenskim revijama. Jedan je od

razloga već spomenuto tek nedavno osnivanje samostalne psihologijske revije u

Sloveniji. Valja spomenuti članak Zorana Bujasa u zborniku Prispevki ka psihologiji

(1960), Anđelka Krkovića u zborniku o psihodijagnostičkim sredstvima (1974) i Deana

Ajdukovića u zborniku sa savjetovanja psihologa Slovenije (1981).

Manje je dinamična bila suradnja u zajedničkim istraživačkim projektima. Jedan

od vodećih zajedničkih projekata bile su studije iz razvojne psihologije, primjerice

Dječja igra – projekt u kojem su surađivali A. Metzing sa Sveučilišta u Osijeku, te M.

Zupančić i K. Brenk s Odjeljenja u Ljubljani. M. Ule s Fakulteta za društvene znanosti u

Ljubljani sudjelovala je u projektu Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu

Vrijednosti omladine i društvene promjene. Za Pečjakovo istraživanje Slobodne

asocijacije na riječ “rat” na Odsjeku u Zagrebu su prikupili nužne podatke na

hrvatskim studentima. Inače su slovenski i hrvatski istraživači sličnih projekata

usklađivali svoj rad (npr. Brenkovo istraživanje fosfena). A. Kobolt s fakulteta za

pedagogiju u Ljubljani surađivala je u bilateralnom istraživanju Usporedna analiza

socijalno pedagoških modela dijagnostike, prevencije i intervencije u Sloveniji i

Hrvatskoj u doba tranzicije (s Josipom Bašić s Edukacijsko rehabilitacijskog fakulteta u

Zagrebu).

Opravdano možemo zaključiti da je suradnja slovenskih i hrvatskih akademskih

psihologa nadasve plodna. Osobito se to odnosi na suradnju oba odsjeka – ljubljanskog i

zagrebačkog. Možemo čak reći da je malo fakultetskih odjeljenja ili drugih akademskih

institucija u svijetu (možda nigdje drugdje), koji bi tako tijesno i svestrano surađivali.

Usprkos tragičnim konfliktima među nekadašnjim jugoslavenskim republikama, naši su

odsjeci uspjeli održati svoju suradnju ili ju čak podići na višu razinu.

92

Herbert Janig

Institut für Psychologie, Universität Klagenfurt

Psihologijska zajednica Alpe-Jadran

Njegovanje profesionalnih i osobnih odnosa unutar znanstvenih udruženja važan

je dio aktivnosti sveučilišnih djelatnika. To je obično uključivalo povremene osobne

susrete, dopisivanja, redovito objavljivanje stručnih i znanstvenih tekstova i

sudjelovanja na skupovima, no danas su suvremena sredstva telekomuniciranja

višestruko obogatila mogućnosti povezivanja i suradnje među znanstvenicima.

Danas više nije neobično da autori koji žive daleko jedan od drugoga pišu

zajedničke knjige i radove i izmjenjuju dijelove teksta putem elektroničke pošte, a da se

pritom ne vide uživo. Dopisivanje putem elektroničke pošte postalo je nešto što se

podrazumijeva. Za bilo koju vrstu informacija, upotreba interneta pruža više nego što se

može poželjeti. Sastanci se više ne održavaju (samo) kroz osobne kontakte; obavijesti o

slobodnim radnim mjestima šalju se elektroničkom poštom svima koje bi to moglo

zanimati, te su tako dostupne daleko većem broju potencijalnih kandidata. Pretraživanje

literature o nekoj temi, za što bismo prije nekoliko godina trebali odvojiti dane ili

tjedne, sada se uz pomoć baza podataka o stručnoj literaturi može obaviti za nekoliko

sati.

Nedvojbeno je da su tehnologije novih načina komunikacije temeljito

promijenile klasične oblike interakcija. Ipak, one ne mogu biti zamjena za osobni

kontakt ili izravne susrete znanstvenika. Unatoč ili možda zbog pojave novih

tehnologija komunikacije u akademskom svijetu u posljednjih deset godina postoji

potreba za neformalnim susretima i osobnom izmjenom mišljenja.

Radna zajednica Alpe-Jadran postoji već više od dvadeset godina. Utemeljena je

na osnovi političkih, povijesnih, akademskih, regionalnih i kulturalnih tradicija. Jedan

od poticaja njezinom osnivanju vjerojatno je bila i potreba za uvođenjem nove razine -

između osobnih poznanstava i međunarodnih dogovora, koja bi doprinjela bržem i

lakšem ostvarenju smislenih i važnih ciljeva. Kako je Radna zajednica poznata po

naglašenoj nezavisnosti i suverenitetu zemalja članica, ona je poznata i po svom

93

općenito neformalnom karakteru. Tome pridonosi i visoki stupanj fleksibilnosti i

individualnosti u prijedlozima radnih projekata. Rezultati pojedinačnih prijedloga

obično nisu tako istaknuti, bilo politički ili u medijima, kao na primjer ugovori između

vlada, što se može smatrati nedostatkom. Međutim, postaje sve jasnije da upravo ovaj

neslužbeni karakter predstavlja poticaj razvoju trajnijih osobnih odnosa i suradnje. Na

taj način se osigurava čvrst temelj za mnoge aktivnosti, u prvom redu, psihologijsku

praksu u zemljama Alpe-Jadran.

Ne smije se zaboraviti da sadašnje akademske veze unutar zemalja Alpe-Jadran

imaju mnoge važne preteče. Kada je riječ o psihologiji, osobito su značajni utjecaji

odsjeka iz Padove i Graza. Neki oblik ‘akademskog turizma’ također je postojao u

prošlim stoljećima. Razvoju Klagenfurta i Koruške pomagao je izvoz znanja iz Zagreba,

da spomenemo samo jedan primjer takvih kontakata. U sedamnaestom stoljeću, Franz

Xaver Marcovich (1652) i Johannes Despotovich (1683), koji su se rodili, živjeli i

predavali u Hrvatskoj, putovali su u Klagenfurt gdje su predavali ‘Religijska opažanja

prirode’ i ‘Poetiku’ na ‘Collegium Sapientiae et Pietatis’ (preteča današnjeg sveučilišta).

Od 1986. ostvaren je niz simpozija, istraživanja, predavanja i drugih kontakata

između članova odsjeka za psihologiju u zemljama Alpe-Jadran. Te su aktivnosti

najistaknutije u okviru psihologijskih konferencija Alpe-Jadran koje podržava

Rektorska konferencija sveučilišta zemalja Alpe-Jadran. Trend razvoja suradnje sve je

veći. Pokretanje časopisa ‘Review of Psychology’ koji uređuje i izdaje Odsjek za

psihologiju u Zagrebu, predstavlja važan novi doprinos ovoj suradnji. Svi psiholozi

unutar regije Alpe-Jadran imaju priliku u ovom časopisu visokih standarda objaviti svoj

rad. Njegov razvoj i distribucija bit će naš važan zadatak u budućnosti i, na neki način,

druga okosnica Alpe-Jadran kontakata. Predstavnici Odsjeka za psihologiju iz Zagreba

od početka imaju vrlo aktivnu ulogu u radnoj zajednici.

Pet psihologijskih konferencija Alpe-Jadran u pet različitih zemalja od 1987.

godine, dobar su razlog za kratak pogled unazad. Na ovih je pet konferencija preko 700

autora sudjelovalo s ukupno 450 priloga, od kojih je 70% izloženo u obliku usmenih

priopćenja i 30% kao posteri. Radne grupe, diskusijske grupe i sl., rijetko su bile dio

programa, no plenarna predavanja održana su na gotovo svim konferencijama.

U četiri petine priloga s grupnim autorstvom, autori su bili pripadnici istih

sveučilišta. Autori preostalih radova dolazili su iz različitih sveučilišta u istim ili

94

različitim zemljama. Autori samo 3% (ukupno 15) priloga rade na različitim

sveučilištima u različitim zemljama.

Žene sačinjavaju 40% svih autora i u 47% svih priloga žene su prvi autori.

Postotak žena kao prvih autora porastao je od jedne trećine na početku do preko

polovice izloženih radova. U prosjeku je polovica prvih autora bila iz zemlje-domaćina

konferencije. Nešto više od polovice radova izložili su pojedinačni autori, više od

četvrtine priloga imalo je dva autora, dok su preostali imali tri ili više autora.

Konferencija u Klagenfurtu (tada pod nazivom Simpozij) obuhvatila je sedam

različitih tematskih područja; konferecijama u Zagrebu i Pecsu bilo je potrebno 11

odnosno 12 tematskih područja da bi na odgovarajući način uskladile i rasporedile veliki

broj priloga. Tematska područja kojima pripada većina priloga sa svih konferencija su

‘kognitivna psihologija’, ‘socijalna psihologija’, ‘razvojna psihologija’, ‘percepcija’,

‘obrazovna/školska psihologija’, ‘psihologija ličnosti’ i ‘primijenjena psihologija’.

Na konferencijama su sudjelovali psiholozi iz svih zemalja regije Alpe-Jadran te

također iz Danske, Francuske, Velike Britanije, Jugoslavije, Švedske, Slovačke i SAD.

Oni su predstavili više od 50 sveučilišta iz tih zemalja. Čini se da su ‘najveći putnici’

oni iz Rijeke, Ljubljane, Zagreba, Zadra i Padove, ali i oni iz Trsta, Klagenfurta i

Maribora. Ovi sudionici imali su najveći broj priloga na konferencijama izvan svoje

zemlje.

Razlike između konferencija, s obzirom na strukturu programa, vrlo su jasne.

Svaka je konferencija imala različitu strukturu.

Prva Alpe-Jadran konferencija održana je u Klagenfurtu 1987. S obzirom na broj

priloga i autora, to je bila najmanja konferencija. Tri četvrtine priloga izložili su

pojedinačni autori, dok je na drugim konferencijama taj postotak iznosio između 40 i

60%. Postotak međunarodnih priloga bio je vrlo velik (3 od 4), dok su samo jednu

četvrtinu radova izložili sudionici iz zemlje-domaćina.

Druga konferencija održana je u Trstu 1991. Ona se izdvaja po daleko najvećoj

proporciji muškaraca-sudionika u odnosu na sve ostale konferencije, kao i po apsolutno

i relativno najvećem broju priloga grupnih autora. Udio postera od 50% također je na

ovoj konferenciji bio najveći.

95

Konferencija u Ljubljani održana je 1993. pod nezavidnim vanjskim

okolnostima i uz naglašeno sudjelovanje domaćina: autori 40% svih priloga bili su s

domaćeg sveučilišta.

Konferencija u Zagrebu, održana 1996., dosegla je najvišu proporciju ženskih

autora, a bila je i jedina konferencija na kojoj je proporcija žena kao prvih autora bila

veća od one za muškarce. Ova je konferencija uz visoki udio međunarodnih priloga

ponudila znatno drugačiju programsku strukturu.

Konferencija u Pecsu 1999., impresivno je prikazala stanje mađarske

psihologije. Imala je najveći postotak priloga domaćih autora u odnosu na sve

konferencije i, zajedno sa skupom u Trstu, imala je najveći broj priloga u najširem

rasponu tematskih područja.

Premda brojevi nisu najvažniji kriterij za ocjenu konferencija Alpe-Jadran, oni

omogućuju stvaranje uvida o njihovim snagama i slabostima te rasponu suradnje. Sve

veći broj priloga, visoki postoci međunarodnih radova i neprekidno održavanje

trogodišnjeg ciklusa, ohrabrujući su i hvalevrijedni. Može se stoga zaključiti da postoji

snažna solidarnost u nastojanjima usmjerenim prema zajedničkim ciljevima unutar

regije Alpe-Jadran, no količina izravne suradnje među zemljama i sveučilištima prilično

je ograničena.

Jedan od temeljnih ciljeva osnivanja konferencija Alpe-Jadran bio je poticanje

razmjene ideja među psiholozima okupljenim na sveučilištima u zemljama unutar regije

Alpe-Jadran te pripremanje oblika suradnje. Ova temeljna ideja, ohrabriti znanstvenu

komunikaciju na razini susjeda, u velikoj je mjeri ostvarena. Ipak, pred nama su susreti

s brojnim novim izazovima.

96

Odsjek i psihologija u 21. stoljeću

Denis Bratko, Vesna Buško, Dragutin Ivanec, Gordana Keresteš, Gordana Kuterovac-

Jagodić, Iris Marušić, Darja Maslić-Seršić

Razvoj psihologije kao znanosti i struke zasigurno će pratiti promjene u društvu,

u načinu života, kao i sve raznovrsnije potrebe ljudi. Ekonomski razvoj, opći porast

stanovništva i promjene u strukturi populacije (npr. sve veći broj starih), nagli razvoj

obrazovanja i povećanje broja znanstvenika u svijetu samo su neki od činitelja koji će

odrediti smjer razvoja suvremene psihologije. Prepoznavanje tih činitelja može olakšati

praćenje i uključivanje naših psihologa u glavne tokove znanstvene i primijenjene

psihologije.

Govoreći o budućnosti psihologije, Hermann Ebbinghaus je 1900. godine točno

predvidio njezino povezivanje s prirodnim znanostima i razvoj eksperimentalnih metoda

koje će omogućiti otkrivanje uzročno-posljedičnih veza među ispitivanim pojavama.

Smjer razvoja psihologije danas, stotinu godina kasnije, potvrđuje ta predviđanja. Trend

povezivanja s drugim znanstvenim disciplinama nastavit će se i dalje, posebno s

biološkim i drugim prirodnim znanostima, gdje se i očekuju najveći spoznajni iskoraci.

Možemo očekivati da će interdisciplinarna istraživanja mozga i genetskih osnova

ponašanja u najvećoj mjeri obilježiti budući razvoj psihologije. Interdisciplinarni pristup

i suradnja psihologije s drugim znanostima vjerojatno će rezultirati formiranjem novih

disciplina čije naznake već primjećujemo u području kognitivne znanosti, upravljanja

ljudskim poetncijalima, edukologiji i sl.

Psihologija obiluje konstruktima koji, iako nominalno različiti, često imaju

sličan sadržaj. Razvoj i specijalizacija u pojedinim područjima dovodit će do sve većeg

sužavanja istraživačkih problema, kao i teorija koje se koriste tim specifičnim

konstruktima. U razvoju teorijske misli vjerojatno će se paralelno odvijati dva procesa -

razvoj malih teorija kojima se podrobno objašnjavaju pojedini konstrukti i fenomeni, te

njihova integracija u obuhvatnije teorijske sustave i modele. Stoga će se pojaviti potreba

za integriranjem različitih pristupa i stvaranjem širih teorija koje će istim pojmovnim

aparatom moći obuhvatiti veći broj fenomena unutar određenog područja. Razvoj

97

znanstvene psihologije, baš kao i svake druge znanosti, bitno je određen razvojem novih

metoda istraživanja koje će i u buduće biti usko povezane s tehnološkim dostignućima i

spoznajama u drugim znanostima, u prvom redu prirodnima. Primjerice, upotreba

računala i računalnih programa doprinijet će ekspanziji područja koja te alate koriste pri

formuliranju i simuliranju psiholoških modela i teorija.

Čini se vjerojatnim, da će kao i drugim znanostima sve više prevladavati timski

rad, pa će se nove spoznaje u manjoj mjeri vezivati uz pojedine istraživače nego što je

to bilo do sada. Velika imena bit će zamijenjena velikim teorijama i značajnim

otkrićima. Za očekivati je da će se znanstvena i primijenjena psihologija međusobno sve

više približavati i prožimati, čemu će u podjednakoj mjeri pridonjeti razvoj

psihologijskih spoznaja i sve veće potrebe ljudi za psihološkim uslugama. Posebno se

može očekivati snažan interes za psihološkim pomagačkim i savjetodavnim uslugama.

Povećane potrebe društva za primjenom psihologijskih spoznaja, kao i napredak

same discipline, nužno će dovesti do promjena u obrazovanju psihologa. U svijetu se

već sada uočava trend povećanja broja visokoškolski obrazovanih ljudi, kao i

produljenja ukupnog trajanja školovanja - kao odgovor na potrebu za što opsežnijim i

što specifičnijim znanjima. Školovanje budućih psihologa produljit će se zbog sve većeg

korpusa temeljnih znanja koje će psiholozi trebati usvojiti, a i broj studenata psihologije

postupno će rasti. Način studiranja vjerojatno će biti sve fleksibilniji, jer će se uz

temeljna područja nuditi sve više izbornih sadržaja prema specifičnim potrebama i

osobnim preferencijama studenata. Uz promjene u dodiplomskom studiju zasigurno će

se pojaviti potreba za organiziranjem sve većeg broja poslijediplomskih studija i

specijalizacija ograničenih na pojedina uža područja znanstvene i primijenjene

psihologije. U tom smislu povezivanje edukacijskih institucija u međudržavnom i

međukulturalnom smislu bit će sastavni dio stjecanja znanja iz psihologije. Također, već

sada postoji interes za stjecanje znanja iz psihologije kod mnogih ljudi čija temeljna

naobrazba nije psihološka. Prepoznavanje tih potreba unutar drugih struka i u društvu

općenito, otvorit će mogućnosti formiranja i provođenja raznih obrazovnih programa,

specijaliziranih edukacija i sl. Uvođenje psihologijskih sadržaja već danas postaje

sastavni dio visokoškolskog obrazovanja gotovo svih struka. S takvim pretpostavljenim

razvojem psihologije kao znanosti i struke može se i u našem okruženju očekivati

studiranje psihologije na zasebnom fakultetu.

98

Poticaj razvoju studija psihologije dat će vjerojatno i društveni razvoj koji će

dovesti do povećane potrebe za zapošljavanjem psihologa. U skorije vrijeme najveća

ekspanzija psihologije u praksi može se očekivati u područjima poput psihologije rada i

marketinga, te u pružanju psiholoških usluga osobama s posebnim potrebama. Povećat

će se broj psihologa koji će raditi u privatnoj praksi nudeći najrazličitije usluge na

tržištu. Razvojem psihologije, širenjem njezinih granica te porastom njezina ugleda i

društvene moći, usluge psihologa više ne će biti ekskluzivne i namijenjene malom broju

ljudi, već će minimum zaštite psihološkog zdravlja biti dostupan cijeloj populaciji.

Ubrzani razvoj psihologije kao znanosti i struke, a s njim povezan i sve veći interes

javnosti te povećane potrebe društva za psihologijom i psiholozima, dovest će u

hrvatskom društvu do rješenja formalnog statusa psihologije kao struke.

99

Dodaci

Priredile: Silvija Szabo i Marijana Glavica

Doktorske disertacije obranjene od osnivanja katedre za psihologiju do danas

(1929. – 1999.)

Bujas, Zoran (1933). O sukcesivnom kontrastu kod okusa.

Brida, Marija (1937). Odnos život – doživljaj.

Krstić, Krunoslav (1937). Psihologija i njen predmet (perspektivna polimorfnost predmeta psihologije).

Čeh, Margita (1941). Kretschmerov konstitucionalizam.

Petz, Borislav (1945). Utjecaj nasljeđa i okoline na neke intelektualne sposobnosti čovjeka.

Supek, Rudolf (1952). Fenomenologija patoloških oblika mašte.

Đorđevski, Risto (1955). Prognostička valjanost ocjena u učiteljskoj školi za uspjeh u zvanju učitelja.

Zvonarević, Mladen (1955). Psihološki i socijalni faktori omladinskog kriminaliteta.

Jovičić, Miloš (1957). Razvitak shvatanja kauzalnih odnosa kod dece.

Lazić, Branka (1959). Školski uspjeh učenika u odnosu na položaj u strukturi razrednog kolektiva.

Rot, Nikola (1959). Utjecaj strukture suda na stepen uvjerenosti pri suđenju.

Krković, Anđelko (1960). Blokiranje alfa-valova i isprekidani vidni podražaji.

Sorokin, Boris (1960). Komparativna valjanost testova znanja.

Furlan, Ivan (1961). Raznolikost rječnika i struktura govora.

Tomeković, Tomislav (1961). Obrazloženi odnosno obrazloženi i prodiskutirani radni nalog kao motivacioni faktor u radu.

Car-Gavrilović, Ivana (1962). Prognostička valjanost testova znanja, testova inteligencije i ocjena u osnovnoj školi za uspjeh u gimnaziji.

Fulgosi, Ante (1964). Utjecaj vježbe na faktorsku strukturu testa rezoniranja.

Momirović, Konstatin (1964). Faktorska struktura nekih neurotskih simptoma.

Mihovilović, Miro (1965). Analiza nekih konvergentnih i divergentnih faktora koji djeluju na formiranje grupe.

Novosel, Pavle (1965). Problemi socijalne integracije na području društvenog upravljanja u školstvu.

100

Obradović, Josip (1965). Djelovanje tehničkog nivoa prizvodnje na radnika upravljača.

Popović, Ranko (1965). Mogućnosti klasifikacije ispitanika za određene kriterije na temelju uspjeha u profesionalnom treningu.

Sartorius, Dr. Norman (1965). Psihološka analiza osobitosti mišljenja kod shizofrenih bolesnika.

Vidaček, Stjepan (1965). Djelovanje farmakoloških sredstava na radni učinak.

Sremec, Branimir (1970). Komparativna ispitivanja centralno kontroliranih ergograma i elektrograma.

Novosel, Marija (1971). Uloga liječnika u zajednici.

Vodanović-Krizmanić, Mirjana (1971). Utjecaj ranog iskustva na kasnije ponašanje štakora.

Šiber, Ivan (1973). Socio-ekonomske i klasne determinante političkih stavova.

Šverko, Branimir (1973). Pozornost pri detektiranju rijetkih signala u odnosu na neke osobine ličnosti motrilaca.

Kljaić, Slavko (1975). Pojava socijalne facilitacije u odnosu na razinu anksioznosti i motivacije.

Pastuović, Nikola (1975). Nivo obrazovanja i samoupravno iskustvo kao determinante utjecaja u radnoj organizaciji.

Szabo, Silvija (1976). Utjecaj postepenog porasta i trajanja podražaja na apsolutnu osjetljivost u području električnog okusa.

Barath, Arpad (1977). Vrednovanje kognitivne složenosti i afektivne prihvatljivosti anketnih pitanja.

Dunđerović, Ratko (1979). Subjektivni faktori realizacije samoupravljanja.

Kolesarić, Vladimir (1979). Adaptacija i rekuperacija kod električki izazvanih fosfena.

Milosavljević, Branko (1979). Radna sposobnost pri noćnom radu u odnosu na neka psihofizička stanja i osobine ličnosti učesnika u noćnim smjenama.

Cotić, Alojz (1980). Utjecaj životne sredine i kronologijske dobi i spola na tip stava prema seksu.

Spitek-Zvonarević, Vlasta (1980). Psihofiziološki i socijalni indikatori involutivnih procesa u funkciji dobi.

Bahtijarević, Fikreta (1981). Socijalno-psihologijski aspekti otuđenja u samoupravnom socijalističkom društvu.

Čudina-Obradović, Mira (1981). Profesionalna motivacija: utjecaj intrapersonalnih, interpersonalnih i institucionalnih faktora.

Ajduković, Dean (1982). Utjecaj nekih karakteristika električnog podraživanja jezika na supraliminalne senzorne efekte.

Zarevski, Predrag (1982). Multidimenzionalna analiza nekih osobina ličnosti, indikatora inteligencije i školskog uspjeha.

101

Bartolović, Božica (1983). Ispitivanje metrijskih karakteristika skale školskih ocjena u funkciji različitih načina ocjenjivanja.

Golčić, Josip (1983). Psihofizičke razlike u sadržaju, rječniku i rimariju između pjesama za djecu i dječjih pjesama.

Havelka, Mladen (1983). Socio-psihološki i biološki korelati starosti i starenja gradske populacije.

Prišlin, Radmila (1983). Afektivno kognitivna struktura stava i kognitivna disonanca.

Rohaček, Antun (1983). Psihofizički postupak globalnih procjena toka porasta intenziteta podražaja i njegove mjerne karakteristike.

Vizek-Vidović, Vlasta (1983). Radna okolina i režim rada kao izvor stresa u industriji.

Ljubešić, Marta (1984). Istraživanje kognitivnih sposobnosti djece oštećena vida, sluha i mentalno retardirane djece rane osnovnoškolske dobi.

Šipka, Pero (1984). Posledice izlaganja nekontrolibilnim ishodima u zavisnosti od opaženog uzroka nekontrolibilnosti.

Tabaković, Đuro (1984). Objektivan i subjektivan aspekt stupnja krivične odgovornosti.

Turčinović, Petar (1984). Eksperimantalno formiranje socijalnih stereotipa i uloga kognitivno-motivacijskih faktora.

Knezović, Zvonko (1985). Multivarijanta i klasično-eksperimentalna provjera hipoteza o jedinstvenosti Eysenckove dimenzije introverzije-ekstraverzije.

Ovčar, Stjepan (1985). Razvijanje mišljenja u nastavi matematike.

Ajduković, Marina (1986). Vrijednosne orijentacije maloljetnika različitog delinkventnog statusa.

Koren, Ivan (1986). Uloga osobnih situacionih determinanti u modeliranju profesionalnih sklonosti pojedinaca.

Kaliterna, Ljiljana (1987). Individualne razlike u nekim osobinama ličnosti i subjektivni zdravstveni problemi smjenskih radnika.

Kulenović, Alija (1987). Salijentnost uloga u kontekstu teorije očekivanja.

Nazor, Mirjana (1987). Dječji crtež kao pokazatelj razine razvijenosti nekih kognitivnih funkcija.

Šarlija-Medančić, Nevenka (1987). Misaoni razvoj i formiranje početnih matematičkih pojmova na prijelazu sa predoperacionalnog na operacionalni nivo.

Žužul, Miomir (1987). Situacione determinante agresivnosti: oružje i agresivnost djece.

Arar, Ljiljana (1988). Eksperimentalno ispitivanje djelovanja nekih faktora na metamemoriju.

Bezinović, Petar (1988). Samopercepcija osobne kompetentnosti kao dimenzija vrednovanja vlastitog ja.

Ćorić, Šimun Šito (1988). Tjeskobe naših radnika na privremenom radu u Švicarskoj.

Lugomer, Goranka (1988). Dječje atribucije uspjeha i neuspjeha.

102

Rijavec, Majda (1989). Socijalna kontrola i socijalna promjena: mehanizmi utjecaja manjinskog i većinskog mišljenja.

Drenovac, Mirko (1991). Analiza faktora od kojih se sastoje ispitanikove reakcije u mentalnim aktivnostima i prijedlog klasifikacije.

Šakić, Vlado (1991). Neki socioekonomski i psihologijski faktori kriminalnog ponašanja.

Ferbežer, Ivan (1992). Veljavnost in zanesljivost ocen učiteljev pri odkrivanju in spremljanju nadarjenih učencev.

Radin, Furio (1993). Važnost nekih socijalizacijskih i kognitivnih varijabli za tumačenje autoritarnosti mladih.

Tadinac-Babić, Meri (1993). Ispitivanje lateralizacije funkcija mozgovnih hemisfera tehnikom podijeljenog vidnog polja.

Arambašić, Lidija (1994). Provjera nekih postavki Lazarusova modela stresa (načina suočavanja sa stresom).

Brdar, Ingrid (1994). Socijalna kompetencija u interpersonalnoj komunikaciji.

Duran, Mirjana (1994). Igra, igrovna tradicija i neki aspekti kognitivnog razvoja.

Fulgosi-Masnjak, Rea (1994). Provjera Piagetove teorije formalnog proporcionalnog mišljenja utvrđivanjem karakteristika realnog procesa dedukcije.

Hudek-Knežević, Jasna (1994). Suočavanje sa stresnim situacijama izazvanim konfliktom između profesionalne i obiteljske uloge.

Kardum, Igor (1994). Osobine ličnosti i intraindividualne promjene u raspoloženju.

Živčić, Ivanka (1995). Depresivnost u dječjoj dobi kao reakcija na stresne životne događaje izazvena ratnom situacijom.

Bosnar, Ksenija (1996). Empirijska provjera postavki kibernetičkog modela ličnosti.

Munivrana, Mišo (1996). Problemi psihološke prilagodbe vojnika u ratu.

Radošević-Vidaček, Biserka (1996). Dvadesetčetverosatne varijacije autonomne aktivacije pri izvođenju zadataka pozornosti.

Vlahović-Štetić, Vesna (1996). Problemski matematički zadaci i uspješnost njihova rješavanja u početku školovanja.

Čorkalo, Dinka (1997). Mijenjaju li se stavovi racionalno: provjera postavki modela vjerojatnosti elaboracije.

Despot-Lučanin, Jasminka (1997). Longitudinalna studija povezanosti psihološikh, socijalnih i funkcionalnih čimbenika u procesu starenja.

Jerneić, Željko (1997). Individualne razlike pri simultanom djelovanju: struktura učinka u funkciji vježbe.

Bratko, Denis (1998). Genetski i okolinski doprinosi individualnim razlikama ličnosti: longitudinalno istraživanje ličnosti.

Milas, Goran (1998). Korelacijska i eksperimentalna studija odnosa temeljnih dimenzija društvenih stavova, ličnosti i socijalne poželjnosti.

103

Sorić, Izabela (1998). Usporedba osnovnih postavki Weinerove i Lazarusove teorije emocija u školskoj situaciji ispitivanja znanja.

Takšić, Vladimir (1998). Validacija konstrukta emocionalne inteligencije.

Tkalčić, Mladenka (1998). Psihoneuroimunološki aspekti bolesti alopecia areata.

Kamenov, Željka (1999). Socijalna (ne)prikladnost prosudbe o uzrocima ponašanja temeljene na grupnoj pripadnosti.

Keresteš, G. (1999). Agresivno i prosocijalno ponašanje školske djece u kontekstu ratnih zbivanja: provjera posredujućeg utjecaja roditeljskog ponašanja.

Mlačić, Boris (1999). Hrvatska taksonomija deskriptora osobina ličnosti.

Proroković, Ana (1999). Interakcija menstrualnog i cirkadijurnog ciklusa psihofizioloških varijabli.

Rimac, Ivan (1999). Osnovne psihologijske odrednice formiranja političkih preferencija.

Smojver-Ažić, Sanja (1999). Privrženost roditeljima te separacija i individuacija kao odrednice psihološke prilagodbe studenata.

104

Magistarski i specijalistički radovi obranjeni na Odsjeku za psihologiju (1969. –

1999.)

Stary, Dinko (1969). Slaganje ocjena u uspješnosti u poslu pojedinih radnika koji donose rukovodioci radne grupe i ocjena koje donose članovi radne grupe. Magistarski rad.

Bahtijarević, Fikreta (1970). Količina reproduciranih podataka u zavisnosti od njihova broja i načina primanja. Magistarski rad.

Jušić, Božo (1970). Pragmatička valjanost testova znanja kao pokazatelj adekvatnosti nastavnih programa potrebama na radnom mjestu. Magistarski rad.

Pastuović, Nikola (1970). Pokušaj mjerenja stupnja utjeca članova radne organizacije u radu organa upravljanja poduzeća. Magistarski rad.

Šiber, Ivan (1970). Psihološka analiza izbornog ponašanja. Magistarski rad.

Šverko, Branimir (1970). Korelacijska analiza uspješnosti u detektiranju rijetkih signala različitog osjetnog modaliteta. Magistarski rad.

Szabo-Stipetić, Silvija (1971). Neki metodološki problemi Stevensove psihofizike. Magistarski rad.

Kljaić, Slavko (1972). Utjecaj nekih karakteristika socijalne situacije na konformnost i latenciju slobodnih asocijacija. Magistarski rad.

Kolesarić, Vladimir (1972). Komparativno ispitivanje nekih indikatora funkcionalnih mogućnosti u statičnom naporu. Magistarski rad.

Čudina-Obradović, Mira (1975). Profesionalni planovi - realizacija, frustracija i promijene motivacije. Magistarski rad.

Dunđerović, Ratko (1975). Determinante aktivnosti radnika u ostvarenju samoupravnih sporazuma. Magistarski rad.

Milosavljević, Branko (1975). Usporedba dva vida kontinuiranih sistema radnih smjena. Magistarski rad.

Risteski, Tihomir (1975). Utjecaj vježbe na pouzdanost rezultata testa savijanja žice - forma ključ kod intelektualno defektnih i normalnih ispitanika. Magistarski rad.

Spitek-Zvonarević, Vlasta (1975). Utjecaj psiho-socijalnih faktora na pomodno odijevanje. Magistarski rad.

Gajanović-Adžibaba, Nedjeljka (1976). Profesionalne i školske preferencije na završetku osnovnog obrazovanja. Magistarski rad.

Bartolović, Božica (1977). Brzina porasta intenziteta podražaja u vremenu i neki aspekti funkcionalne sposobnosti okusnog analizatora. Magistarski rad.

Čehić, Ejub (1977). Utjecaj nekih kognitivnih i konativnih faktora na školski uspjeh kod slijepe djece i djece koja vide. Magistarski rad.

Sučević, Đurđa (1977). Forenzičko značenje strukture ličnosti vozača. Magistarski rad.

105

Šipka, Pero (1977). Korelati uspješnog interpersonalnog procenjivanja sadržani u ličnosti procenjivača. Magistarski rad.

Urli, Antonija (1977). Komparativna studija djece s psihomotornom epilepsijom i zdrave djece. Specijalistički rad.

Buđanovac, Miloš (1978). Socio-psihološke karakteristike privrednih i političkih delikvenata. Magistarski rad.

Gurdulić-Šverko, Anja (1978). Subjektivne procjene umora u realnim radnim uvijetima. Magistarski rad.

Ljubešić, Marta (1978). Povezanost psiholingvističkih sposobnosti u predškolske djece i socioekonomskog statusa obiteljske okoline. Magistarski rad.

Nagavci, Masar (1978). Ispitivanje etničkih stereotipija kod djece na kraju osnovnog obrazovanja. Magistarski rad.

Rohaček, Antun (1978). Ispitivanje čitljivosti latinice i ćirilice i provjeravanje djelovanja gornjih i donjih nastavaka slova na čitljivost riječi pisanih ćirilicom i latinicom. Magistarski rad.

Srdar, Jasna (1978). Raširenost upotrebe sredstava ovisnosti u populaciji srednjoškolske omladine grada Zagreba. Specijalistički rad.

Tabaković, Đuro (1978). Izrada i usporedba osam intervalnih skala procjene. Magistarski rad.

Fulgosi, Ljerka (1979). Razvoj značenja homonima kod učenika osnovnoškolskog uzrasta. Magistarski rad.

Naglić, Nada (1979). Situaciono reaktivna stanja na polazak u prvi razred osnovne škole. Specijalistički rad.

Nazor-Kovačić, Mirjana (1979). Prilog istraživanju dominantnih oznaka pri klasificiranju grafičkih elemenata. Magistarski rad.

Prišlin, Radmila (1979). Promjena stava u situaciji kognitivne disonance u odnosu na neke crte ličnosti. Magistarski rad.

Ajduković, Dean (1980). Površina elektrode i električni okus. Magistarski rad.

Anić, Nada (1980). Klinička značajnost emocionalnih indikatora Bender-Gestalt testa u dijagnostici anksioznosti. Magistarski rad.

Juranić-Milanović, Ksenija (1980). Komparativno ispitivanje astmatične djece, zdrave djece i djece oboljele od reumatske kardiopathie i njihovih majki. Specijalistički rad.

Ostojić, Neda (1980). Konzervativizam-liberalizam u grupama različitog edukacijskog nivoa. Magistarski rad.

Turčinović, Petar (1980). Socijalizacija stereotipa fizičke privlačnosti u funkciji predškolske dobi. Magistarski rad.

Arar, Ljiljana (1981). Učeničke procjene vlastitog znanja. Magistarski rad.

Havelka, Mladen (1981). Sadržajni aspekti komunikacije kao faktor formiranja odnosa između liječnika i pacijenta. Magistarski rad.

106

Kulenović, Alija (1981). Validacija novih testova za ispitivanje intelektualne razvijenosti u prostoru nekih empirijskih kriterija. Magistarski rad.

Lapajne, Zdenko (1981). Analiza testnih odgovorov. Magistarski rad.

Lugomer, Goranka (1981). Izraženost praznovjernosti kod školske djece u funkciji dobi i spola. Magistarski rad.

Perajić, Miodrag (1981). Faktori ličnosti kao determinante sklonosti ka stvarnim i skoro nezgodama. Magistarski rad.

Petak, Olga (1981). Socijalni i socijalno-psihološki faktori regrutiranja uličnih prostitutki. Magistarski rad.

Radin, Furio (1981). Obrasci ponašanja zagrebačkih srednjoškolaca: primjena psihografske metode u istraživanju stilova života. Magistarski rad.

Špelić, Aldo (1981). Utjecaj epilepsije tipa grand mal na deterioraciju mentalnih sposobnosti. Specijalistički rad.

Ajduković-Mecanović, Marina (1982). Samoiskaz kao indikator devijantne i delikventne aktivnosti. Magistarski rad.

Ibrahimpašić, Fuad (1982). Utjecaj selektivne usmjerenosti na amplitudu elektromiograma refleksne kontrakcije musculus orbicularis oculi. Magistarski rad.

Josifovski, Dušan (1982). Individualne i socijalne karakteristike vozača profesionalaca sa saobraćajnim nesrećama i bez njih. Magistarski rad.

Bunčuga-Babaja, Katica (1983). Praćenje tijeka shizofrenog oboljenja primjenom psihologijskih testova. Specijalistički rad.

Gogić-Tomac, Blaženka (1983). Tretman enuresis nocturna primarnog tipa modificiranom marshallovom metodom. Specijalistički rad.

Kaliterna, Ljiljana (1983). Utjecaj profesionalne ekspozicije pesticidima na sakadne pokrete očiju. Magistarski rad.

Misirlić, Sead (1983). Boravak u dječjem vrtiću kao determinanta ponašanje djece mlađeg školskog uzrasta. Magistarski rad.

Munivrana, Mišo (1983). Primjena pridodanog zadatka kao mjere opterećenja u osnovnoj aktivnosti. Magistarski rad.

Pavlović, Drago (1983). Ispitivanje promjena u općem neuroticizmu alkoholičara u funkciji sistematskog liječenja. Specijalistički rad.

Žužul, Miomir (1983). Provjera hipoteze o frustracionoj i instrumentalnoj agresivnosti. Magistarski rad.

Bezinović, Petar (1984). Struktura estetskog doživljavanja. Magistarski rad.

Brdar, Ingrid (1984). Psiholingvistika i socijalni utjecaj. Magistarski rad.

Gustović, Andrea (1984). Neke osobine ličnosti gojaznih osoba. Magistarski rad.

Jusupović, Dragan (1984). Teorija očekivanja i zadovoljstvo izabranom profesijom. Magistarski rad.

107

Raboteg-Šarić, Zora (1984). Djelovanje kognitivnih i emocionalnih faktora na altruističko ponašanje. Magistarski rad.

Rijavec, Majda (1984). Mehanizmi utjecaja rigidne manjine: kategorijalna pripadnost članova manjine i njihov utjecaj na većinu. Magistarski rad.

Šerbo, Branko (1984). Neke psihološke karakteristike bolesnika s kroničnom križoboljom. Specijalistički rad.

Škof, Marija (1984). Usporedba stupnja umora učenika 7. razreda cjelodnevne i poludnevne osnovne škole. Magistarski rad.

Vretenar, Cvjetko (1984). Epidemiološko ispitivanje psihopatoloških indikatora kod djece pri polasku u osnovnu školu na području općine Pule 1982. godine. Specijalistički rad.

Arambašić, Lidija (1985). Dječja emocionalna nestabilnost i strah od ispitivanja u školi. Magistarski rad.

Bobić, Željko (1985). Ispitivanje inteligencije kod djece s bronhijalnom astmom, ulkusom na duadeumu i zdrave djece. Magistarski rad.

Bujanović-Pastuović, Ružica (1985). Neki viktimološki aspekti nasilničkog ponašanja. Magistarski rad.

Buljan, Gordana (1985). Prilog dijagnostici cerebralnih oštećenja kod djece - pokušaj upotrebe vizualnih labirinata apliciranih pomoću laboratorijskog računala. Magistarski rad.

Ciglar, Vesna (1985). Neki aspekti odnosa u obitelji djece čiji su roditelji na radu u inozemstvu, a ona su povjerena na odgoj starateljima. Magistarski rad.

Cota-Bekavac, Miljenka (1985). Neki aspekti prilagodbe na mirovinu. Magistarski rad.

Matešić, Krunoslav (1985). Intelektualne sposobnosti u funkciji procesa starenja. Magistarski rad.

Miljković-Vuletić, Dubravka (1985). Čitanje u Srednjoj vojnoj školi i Vojnoj akademiji. Magistarski rad.

Vukmirović, Žarko (1985). Faktorska struktura raspoloženja i relacije između cirkadijurnih promjena u raspoloženju i aktivaciji. Magistarski rad.

Bogliun-Debeljuh, Loredana (1986). Proučavanje stavova prema dvojezičnosti i prema jezicima i govornicima jezika društvene sredine uz određivanje tipologije upotrebe jezika. Magistarski rad.

Despot, Jasminka (1986). Socijalni status bilingvalne djece u monolingvalnim školama. Magistarski rad.

Hudek, Jasna (1986). Neki aspekti socijalizacije stereotipa spolne uloge kod djece predškolske dobi. Magistarski rad.

Miljević, Renata (1986). Kako se profesionalni interesi učenika i njihovi stavovi prema budućem zanimanju mijenjaju u toku završnog stupnja srednjoškolskog obrazovanja. Magistarski rad.

108

Miljević, Mirjana (1986). Povezanost ekstraverzije, neuroticizma, školskog uspjeha i uspjeha u sportskim aktivnostima sa sociometrijskim statusom adolescenata u razrednom kolektivu. Specijalistički rad.

Tadinac, Meri (1986). Apsolutni limeni i vrijeme reakcije kao indikator snage živčanog sustava. Magistarski rad.

Vilke-Milošević, Mirjana (1986). Psihološke karakteristike reumatskih bolesnika. Magistarski rad.

Vlahović-Štetić, Vesna (1986). Utjecaj (ne)uspjeha u realizaciji profesionalnih planova na vrijednosti. Magistarski rad.

Labaš, Gordana (1987). Primjerenost integralnih pristupa etimologiji maloljetničke delinkvencije (model Richarda E. Jonesa). Specijalistički rad.

Lasan, Apolonija (1987). Psihički razvoj prematurusa. Specijalistički rad.

Morina-Tadić, Nada (1987). Ispitivanje razlika u prilagodbi i nekim psihološkim karakteristikama osoba oboljelih od astme i zdravih osoba. Specijalistički rad.

Radošević-Vidaček, Biserka (1987). Odnos između karakteristika spavanja i nekih osobina smjenskih radnika. Magistarski rad.

Šarić, Jandre (1987). Efekti organizacijskih promjena na montažnim trakama na apsentizam, fluktuaciju. Specijalistički rad.

Žanko, Nada (1987). Utjecaj spontanih strategija učenja na pamčenje materijala različite predodžbene vrijednosti i konkretnosti. Magistarski rad.

Bosnar, Ksenija (1988). Analiza nekih novih Bujasovih testova. Magistarski rad.

Jerneić, Željko (1988). Ispitivanje individualnih razlika prilikom simultanog obavljanja dviju aktivnosti. Magistarski rad.

Kolić, Svjetlana (1988). Strah od uspjeha i strah od neuspjeha - provjera konstrukta. Magistarski rad.

Komar, Zoran (1988). Subliminalna stimulacija kao podražajni kontekst. Magistarski rad.

Momirović, Aleksandar (1988). Razlike u konativnom sklopu duševnih bolesnika određene na osnovi kibernetskog modela. Magistarski rad.

Stivičević, Vlasta (1988). Upotreba nekih testova ličnosti u dijagnosticiranju graničnih stanja. Specijalistički rad.

Takšić, Vladimir (1988). Specifičnosti psihičkih funkcija kod hipertoničara. Magistarski rad.

Žanetić, Ljiljana (1988). Radne vrijednosti učenika završnog razreda osnovne škole i njihova važnost u profesionalnoj orijentaciji. Specijalistički rad.

Živčić, Ivanka (1988). Utjecaj boravka u vrtiću na kognitivne sposobnosti i nekontrolirana ponašanja djece. Magistarski rad.

Donevski, Inga (1989). Uvjerenje u mjesto kontrole potkrepljenja i stil roditeljskog rukovođenja u gradskoj i seoskoj sredini. Magistarski rad.

109

Fulgosi-Masnjak, Rea (1989). Efekti različitih modela integracije djece usporenog kognitivnog razvoja - stavovi učenika i roditelja. Magistarski rad.

Mimica, Ivan (1989). Utjecaj sintaktičkih i semantičkih aspekata na razumijevanje rečenica kod djece predškolske dobi. Magistarski rad.

Pibernik-Okanović, Mirjana (1989). Utvrđivanje nivoa sociomoralne refleksije kod maloljetnih delikvenata. Magistarski rad.

Špehar, Branka (1989). Podražajni kontekst, stavovi i vrijeme jednostavne senzomotorne reakcije. Magistarski rad.

Vukosav, Željko (1989). Utvrđivanje psihofizičkog odnosa za transduciranu luminaciju različite valne duljine konkurentnom primjenom postupka izravnih brojčanih procjena veličina i PPP-postpka. Magistarski rad.

Zajc, Marica (1990). Povezanost između nekih karakteristika ličnosti i profesionalnih interesa. Magistarski rad.

Bezić, Irena (1991). Uloga stilova sučeljavanja roditelja hendikepirane djece u prilagodbi na terapijski proces. Magistarski rad.

Cota-Bekavac, Miljenka (1991). Mogućnost rada psihologa na zdravstvenoj prevenciji namijenjenoj odraslima. Specijalistički rad.

Dautović, Mehmed (1991). Konstrukcija skale samodestruktivnosti. Specijalistički rad.

Kamenov, Željka (1991). Neke determinante atribucija uspjeha i neuspjeha srednjoškolaca. Magistarski rad.

Komar, Miroslav (1991). Problem simulacije, agravacije, disimulacije i dodirnih fenomena u dijagnostičkoj i psihodijagnostičkoj teoriji i praksi. Specijalistički rad.

Lučić, Zrinka (1991). Ispitivanje konativnih osobina skupina ispitanika različitog kognitivnog statusa. Magistarski rad.

Mavar, Mladen (1991). Ispitivanje razine depresije i anksioznosti kod alkoholičara i nealkoholičara u funkciji kompleksnog liječenja. Specijalistički rad.

Mikuš, Ljiljana (1991). Analiza nesreća u željezničkom saobraćaju nastalih zbog osobnih propusta radnika. Specijalistički rad.

Milas, Goran (1991). Multivarijatna i eksperimentalna provjera međuodnosa makijavelističkih uvjerenja, dimenzije društvene poželjnosti i moralnog prosuđivanja. Magistarski rad.

Prizmić, Zvjezdana (1991). Tolerancija rada u smjenama i karakteristike cirkadijurnih ritmova oralne temperature, pulsa i raspoloženja. Magistarski rad.

Šprajc-Bilen, Mirjana (1991). Neke karakteristike ličnosti astmatične djece. Magistarski rad.

Bilać, Snježana (1992). Relacije skupa kognitivnih varijabli s nekim aspektima neprilagođenosti kod predškolske djece. Specijalistički rad.

Hajncl, Ljerka (1992). Prognostička valjanost nekih testova za radno mjesto konfecionara. Specijalistički rad.

110

Klinčević, Jelena (1992). Diskriminativna valjanost i međusobne relacije dva instrumenta za procjenu Eysenck-ovih dimenzija ličnosti (NEP-a i EPQ-a). Specijalistički rad.

Petrović, Ivanka (1992). Psihološki stres i sučeljavanje. Specijalistički rad.

Rimac, Ivan (1992). Razvojno ispitivanje udjela evaluacijskih faktora u intelektualnim aktivnostima. Magistarski rad.

Simić, Ognjen (1992). Utjecaj iluzornih korelacija na proces stereotipiranja. Magistarski rad.

Bratko, Denis (1993). Bihevioralno-genetička analiza verbalnih i spacijalnih sposobnosti: studija blizanaca. Magistarski rad.

Čipić-Schmidt, Sanja (1993). Neuropsihologijsko praćenje razvoja djece koja su bila nedonoščad. Specijalistički rad.

Čorkalo, Dinka (1993). Percepcija opasnosti kao funkcija znanja i stava prema nuklearnoj energiji. Magistarski rad.

Divčić, Branka (1993). Psiholingvističke sposobnosti autistične i mentalno subnormalne djece. Specijalistički rad.

Kozjak, Zlatka (1993). Neki aspekti samopoimanja i (radne) vrijednosti učenika različitog kognitivnog statusa. Magistarski rad.

Leljak-Šlopar, Branka (1993). Kognitivne sposobnosti djece oboljele od cerebralne paralize. Specijalistički rad.

Marin-Delić, Zrinka (1993). Neki psihologijski aspekti pacijenata u rehabilitaciji nakon infarkta miokarda. Specijalistički rad.

Maslić-Seršić, Darja (1993). Inteligencija i sposobnost simultanog djelovanja. Magistarski rad.

Pećnik, Ninoslava (1993). Provjera metrijskih karakteristika inventara rizičnosti za zlostavljanje djece. Magistarski rad.

Pokrajac, Alessandra (1993). Odnos empatije i izbora stila rješavanja interpersonalnih konflikata. Magistarski rad.

Reiner, Melita (1993). Ispitivanje povezanosti crta ličnosti i nekih aspekata samopoimanja roditelja sa samopoimanjem djece. Specijalistički rad.

Stermšek, Željana (1993). Primjena van Wulfften Paltheovog testa u dijagnozi epilepsije. Specijalistički rad.

Vuradin-Popović, Jasna (1993). Intelektualni i emocionalni status i školski uspjeh djece očeva alkoholičara. Specijalistički rad.

Ambrosi-Randić, Neala (1994). Provjera konstrukta "Predodžba o vlastitom tijelu" kod muškaraca od 19 godina. Magistarski rad.

Barkić, Jelena (1994). Uspješnost Kahnovog testa aranžiranja simbola (KTSA) u razlikovanju psihotičnih, neurotičnih i psihički zdravih osoba. Specijalistički rad.

Čapalija, Milan (1994). Psihološki aspekti astme kod djece. Specijalistički rad.

111

Ivanec, Dragutin (1994). Utjecaj podražajnog konteksta na vrijeme senzomotorne reakcije. Magistarski rad.

Jokić-Begić, Nataša (1994). Ispitivanje utjecaja vasopresina na pamćenje. Magistarski rad.

Kuterovac, Gordana (1994). Dječje poimanje smrti: kognitivna razvijenost i prošlo iskustvo. Magistarski rad.

Ljubotina, Damir (1994). Psihosocijalna adaptacija prognanika i posljedice boravka u progonstvu. Magistarski rad.

Špoljarić, Jasna (1994). Ratna iskustva i stupanj doživljenog stresa djece iz područja različito zahvaćenih ratom. Specijalistički rad.

Bubaš, Goran (1995). Neki metodološki, dijagnostički i znanstveno-istraživački aspekti primjene kognitivnih testova i upitnika ličnosti. Magistarski rad.

Buško, Vesna (1995). Interakcionistički pristup analizi prilagodbe i ponašanja prijestupnika u institucijskom okruženju. Magistarski rad.

Gregov, Ljiljana (1995). Nametnuti ritam rada kao stresor. Magistarski rad.

Keresteš, Gordana (1995). Karakteristike temperamenta prerano i na vrijeme rođene djece. Magistarski rad.

Kraljević, Radojka (1995). Percepcija zdravlja u odnosu na anksioznost i depresiju. Specijalistički rad.

Majnarić, Ines (1995). Evaluacija bihevior tretmana u slučajevima školskog neuspjeha. Specijalistički rad.

Marušić, Iris (1995). Povezanost spolnih uloga i osobina ličnosti kibernetičkog modela. Magistarski rad.

Sorić, Izabela (1995). Kauzalne atribucije i strategije suočavanja u školskoj situaciji ispitivanja znanja. Magistarski rad.

Tokić, Dubravka (1995). Mogućnost upotrebe baterije testova u ocjeni radne sposobnosti vozača autobusa. Specijalistički rad.

Vlašić-Cicvarić, Inge (1995). Komparativno ispitivanje djece s recidivirajućim abdominalnim bolovima i zdrave djece. Specijalistički rad.

Bertović, Gordana (1996). Struktura samopoimanja i neka emocionalna stanja kod vojnika sa i bez borbenog iskustva. Specijalistički rad.

Brajović, Senka (1996). Ispitivanje sposobnosti nalaženja različitih rješenja u problemnim socijalnim situacijama kod agresivnih i prosocijalnih dječaka. Magistarski rad.

Lukežić, Mirta (1996). Spol, spolna orijentacija i odmjeravanje kazne. Magistarski rad.

Proroković, Ana (1996). Dinamika odnosa cirkadijurnih promjena nekih psihofizičkih varijabli. Magistarski rad.

Squarcy-Bratko, Koraljka (1996). Razvoj kognitivnog stila refleksivnost-impulzivnost. Magistarski rad.

112

Vrsalović, Zaharije (1996). Provjera prognostičke valjanosti baterije psihologijskih mjernih instrumenata za odabir kandidata za vojne pilote. Specijalistički rad.

Vujević-Hećimović, Gordana (1996). Strah od ispitivanja i neke karakteristike obiteljske sredine. Magistarski rad.

Zorić, Jadranka (1996). Odnos dimenzija roditeljskog prihvaćanja-odbijanja i pojave agresivnosti i hiperaktivnosti kod predškolske djece. Specijalistički rad.

Bačić-Pavat, Andrea (1997). Zdravstveni lokus kontrole kod zdrave i bolesne djece. Specijalistički rad.

Brajša-Žganec, Andreja (1997). Socijalna podrška, ratna iskustva i depresivnost u ranoj adolescenciji. Magistarski rad.

Ćubela, Vera (1997). Socijalna percepcija osoba sa simptomima posttraumatskog stresnog poremećaja. Magistarski rad.

Ljubin, Tajana (1997). Psihoticizam, traženje uzbuđenja i neki neurokemijski parametri. Magistarski rad.

Reljić, Višnja (1997). Oblikovanje utisaka o drugim ljudima u funkciji dobi. Magistarski rad.

Duraković, Elvira (1998). Determinante posttraumatske prilagodbe kod adolescenata. Magistarski rad.

Frapporti-Roglić, Maja (1998). Igranje kompjutorske igre kao poticaj iskazivanja agresivnog ponašanja. Magistarski rad.

Klarin, Mira (1998). Utjecaj rada u malim grupama na usvajanje znanja, stavova i neke aspekte samopoimanja. Specijalistički rad.

Matić, Jasminka (1998). Povezanost kognitivnog iskrivljavanja i depresivnosti: Beckov kognitivni model depresije. Specijalistički rad.

Žakić-Milas, Danijela (1998). Prilog ispitivanju valjanosti Gottschalk-Glaseričinih skala govornih obilježja shizofrenih bolesnika. Specijalistički rad.

Becić, Vladimira (1999). Razlike u osobinama ličnosti ročnika u odnosu na uspješnost u obuci. Magistarski rad.

Burušić, Josip (1999). Ispitivanje individualnih razlika u samoprezentacijskim stilovima. Magistarski rad.

Ivasović, Vesna (1999). Vizualno sekvencijalno pamćenje prelingvalno gluhih. Magistarski rad.

Penezić, Zvjezdan (1999). Zadovoljstvo životom: relacije sa životnom dobi i nekim osobnim značajkama. Magistarski rad.

Svalina, Suzana (1999). Inteligencija i brzina obrade informacija. Magistarski rad.

Šimić, Nataša (1999). Efekti stresa na imunološki sustav. Magistarski rad.

Tkalac, Ana (1999). Promjena stavova u okvirima psihologije promidžbe. Magistarski rad.

113

Bibliografija članova Odsjeka za psihologiju

U bibliografiji publikacija članova Odsjeka za psihologiju nalaze se svi

radovi objavljeni u različitim časopisima (znanstvenim, stručnim i svim drugim

časopisima, pa i novinama): bibliografija je sistematizirana prema abecednom redu, a

svaki rad naveden je samo jedanput, tj., prema prvom autoru, ako je on član Odsjeka.

Ako se radi o članku kojemu je prvi autor neko izvan Odsjeka, tj. član Odsjeka nije

prvi autor, taj je članak također uvršten u bibliografiju kao da je član Odsjeka, koji je

suautor, prvi autor. Uvršteni su također prilozi u knjigama i knjige.

Svjesni smo činjenice da ova bibliografija nije potpuna. Nadamo se da će biti

prilike upotpuniti je, ako ne prije a onda barem pri obilježavanju sljedeće obljetnice

Odsjeka.

Radovi objavljeni u časopisima i zbornicima

Ajduković, D. (1975). Analiza sadržaja "Start" magazina. Zagreb: Vjesnik, 105 str.

Ajduković, D. (1975). Ponašanje vozača u odnosu na izmijenjenu signalizaciju na raskršću. U V Kongres psihologa Jugoslavije: materijali 1. (str. 196-200). Skopje: Društvo psihologa SR Makedonije.

Ajduković, D. (1980). Electrode area and sensory effects of tongue stimulation. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No 91, 37-43.

Ajduković, D. (1980). Površina elektrode i karakteristike električki izazvanog okusa. U Stručni skup psihologa “Dani R. Bujasa" 1979. (str. 87-95). Zagreb: Društvo psihologa Hrvatske.

Ajduković, D. (1982). Omladinska štampa u Hrvatskoj: Analiza sadržaja "Poleta". Pitanja, 7, 1-32.

Ajduković, D. (1983). Utjecaj površine i intenziteta struje na osjetni spektar električnog okusa. Primijenjena psihologija, 4, 60-66.

Ajduković, D. (1983). Veličina podražene osjetne površine i subjektivni učinci na supraliminalnoj razini. U Zbornik priopćenja sedmog kongresa psihologa Jugoslavije: Psihologija osjeta i psihofizika: prva knjiga (str. 81-87). Zagreb: Društvo psihologa Hrvatske.

Ajduković, D. (1984). Intenzitet električnog okusa u funkciji veličine podražene površine. U D. Stary (ur.), VI “Dani Ramira Bujasa” 1981. (str. 47-53). Zagreb: Društvo psihologa Hrvatske.

114

Ajduković, D. (1984). Psihologijski pogled na jedan aspekt društvene krize. Primijenjena psihologija, 5, 244-247.

Ajduković, D. (1984). The relationship between electrode area and sensory qualities in electrical human tongue stimulation. Acta Otolaringologica, 98, 152-157.

Ajduković, D. (1987). O psihologijskom pristupu ekološkim problemima. Sveske Jugoslavenskog centra za teoriju i praksu samoupravljanja, 6, 59-64.

Ajduković, D. (1987). Psihologijski problemi istraživanja kvalitete stanovanja. U Zbornik radova "VI Dani psihologije" (str. 47-54). Zadar: Filozofski fakultet, Odsjek za psihologiju.

Ajduković, D. (1988). A contribution to the methodology of personal space research. Psychologische Beiträge, 30, 198-208.

Ajduković, D. (1990). Electrical taste stimulus: Current intensity or current density? Chemical Senses, 15, 341-347.

Ajduković, D. (1990). Psychosocial climate in correctional institutions: Which attributes describe it? Environment and Behavior, 22, 420-432.

Ajduković, D. (1992). Psychological adaptation problems among displaced people. Psychologische Beiträge, 34, 157-164.

Ajduković, D. (1993). Stres progonstva i teškoće psihosocijalne prilagodbe. Zbornik pravnog fakulteta Zagreb, 43, 203-209.

Ajduković, D. i Ajduković, M. (1991). Alternativne sankcije: putevi smanjenja zatvorske populacije. Penološke teme, 6, 47-56.

Ajduković, D. i Ajduković, M. (1991). University students and AIDS: Knowledge, attitudes and behavioral adjustment. Psychological Reports, 69, 203-210.

Ajduković, D. i Ajduković, M. (1994). Psychosocial support in a refugee shelter in Croatia. Linjer, 3, 8-10.

Ajduković, D., Ajduković, M. i Kulenović. A. (1991). Psihosocijalna klima u penalnim ustanovama. U Proljetna penološka škola. (str. 1-15). Popovača: OKPD Lipovica.

Ajduković, D., Ajduković, M. i Markovinović, M. (1986). Ispitivanje stabilnosti crte "traženja uzbuđenja" maloljetnih delinkvenata u uvjetima institucionalnog preodgoja. U Dani psihologije ‘85: zbornik radova. (str. 247-253). Zadar: Filozofski fakultet u Zadru, Odsjek za psihologiju.

Ajduković, D., Ajduković, M. i Prišlin, R. (1992). Predicting AIDS-induced behavioral change in the general population of young people. Journal of Applied Social Psychology, 22, 1776-1795.

Ajduković, D. i Bistrović, E. (1987). Prilog grafičkoj metodi istraživanja kognitivnih prostornih mapa. Revija za psihologiju, 17, 67-80.

Ajduković, D. i Čorkalo, D. (1992). Empirijsko utvrđivanje simbola grada. Socijalna ekologija, 1, 309-320.

Ajduković, D., Jusupović, D. i Vučinić, G. (1979). Neki psihologijski aspekti stanovanja u stanovima solidarnosti. Zbornik radova "Posvetovanje psihologov Slovenije1978. Ljubljana: Društvo psihologov Slovenije, 127-142.

115

Ajduković, D., Jusupović, D. i Vučinić, G. (1980). Neki psihologijski aspekti stanovanja. Primijenjena psihologija, 1, 181-191.

Ajduković, D. i Kljaić, S. (1984). Personal attributes, self-esteem, and attitude toward women – Some cross-cultural comparisons. Studia Psychologica, 26, 193-198.

Ajduković, D. i Kljaić, S. (1985). Medjukulturalna stabilnost femininih i maskulinih karakteristika. Psihologija, 18, 81-86.

Ajduković, D., Kljaić, S., Prišlin, R. and Szabo, S. (1987). Development of scales for the measurement of attitudes by the magnitude estimation method. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, 17(95), 31-38.

Ajduković, D., Kljaić, S., Prišlin, R. and Szabo, S. (1987). Metrijske karakteristike skala za mjerenje sudova konstruiranih Thurstoneovim i Stevensovim postupkom. U Zbornik radova "VI Dani psihologije" (str. 51-56). Zadar: Filozofski fakultet, Odsjek za psihologiju.

Ajduković, D., Kljaić, S., Prišlin, R. i Szabo S. (1987). Utjecaj stava sudaca na skalne vrijednosti tvrdnji. Primijenjena psihologija, 8, 51-58.

Ajduković, D., Kljaić, S., Prišlin, R. i Szabo S. (1988). Raspon procjenjivanih stavova i njihove skalne vrijednosti kod metode procjena veličina. Revija za psihologiju, 18, 19-29.

Ajduković, D., Kljaić, S., Prišlin, R. i Szabo S. (1989). Utjecaj kompozicije i intenziteta tvrdnji na skale stavova konstruirane metodom procjena veličina. Primijenjena psihologija, 10, 269-277.

Ajduković, D., Kljaić, S., Prišlin, R. i Szabo, S. (1984). Usporedba dvaju načina konstruiranja skala za mjerenje stavova metodom procjena veličina. Revija za psihologiju, 14, 1-10.

Ajduković, D., Kljaić, S., Prišlin, R. i Szabo, S. (1986). Provjera efekta uvježbavanja u postupku procjenjivanja veličina stavova. Primijenjena psihologija, 7, 318-326.

Ajduković, D. i Kulenović, A. (1989). Konstrukcija skale psihosocijalne klime u penalnim ustanovama. Penološke teme, 4, 206-212.

Ajduković, M. i Ajduković D. (1989). Struktura stavova studenata o problemima vezanim uz AIDS. Primijenjena psihologija, 10, 184-195.

Ajduković, M. i Ajduković, D. (1986). Izraženost "traženja uzbuđenja" kod institu-cionaliziranih adolescenata devijantnog ponašanja. Zbornik radova "V Dani psihologije", 3. Zadar: Filozofski fakultet, 255-262.

Ajduković, M. i Ajduković, D. (1988). Odnos samoiskaza, neotkrivene i otkrivene delinkventne aktivnosti prema društvenim vrijednostima uz parcijalizirani utjecaj socijalnog statusa. Penološke teme, 3, 177-199.

Ajduković, M. i Ajduković, D. (1990). Eksperimentalna evaluacija edukativnog seminara o AIDS-u. Socijalni rad, 4, 89-96.

Ajduković, M. i Ajduković, D. (1993) Psychological well-being of refugee children. Child Abuse & Neglect, 17, 843-854.

116

Ajduković, M., Ajduković, D. i Kulenović, A. (1991). Psihosocialno vzdušje v hrvaških kaznenskih zavodih: dojemanje obsojencev in osebja. Revija za kriminalistiko in kriminologijo, 42, 351-364.

Ajduković, M., Ajduković, D. i Tadinac, M. (1984). Mogućnost socijalne integracije delinkvenata i stav okoline prema maloljetničkoj delinkvenciji. U D. Stary (ur.), VI “Dani Ramira Bujasa” 1981. (str. 233-240). Zagreb: Društvo psihologa Hrvatske.

Ajduković, M. i Ljubotina, D. (1995). Psihosocijalna prilagodba adolescenata na progonstvo. Ljetopis Studijskog centra socijalnog rada, 2, 41-50.

Ajduković, M., Prišlin, R. i Ajduković, D. (1991) Raskorak u procjenama psihosocijalne klime u kaznenim ustanovama između osuđenika i osoblja - mogući indikator konflikta. Zbornik Pravnog fakulteta, 41, 309-321.

Andrilović, V., Mandić, S., Metzing, A., Duran, M., Cota, M. i Vlahović, V. (1982). Razvoj mogućnosti samovrednovanja tokom učenja diskurzivnog teksta u desetogodišnjaka. U Odgoj i samoupravljanje: zbornik radova (str. 101-125). Zagreb: Zavod za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Arambašić, L. (1988). Anksioznost u ispitnim situacijama - pregled istraživanja. Revija za psihologiju, 18(1-2), 91-113.

Arambašić, L. (1989). Strah od pismenog, usmenog i općenito od ispitivanja znanja kod studenata psihologije. Primijenjena psihologija, 10(2), 127-134.

Arambašić, L. (1996). Personal control and coping with air-raids. Journal of Traumatic Stress, 9(2), 325-333.

Arambašić, L. i Krizmanić, M. (1986). Upitnik za ispitivanje straha od škole (IDSOŠ) - prikaz instrumenta i osnovnih statističkih parametara. Primijenjena psihologija, 7(1-4), 281-286.

Arambašić, L., Lugomer, G. i Vizek-Vidović, V. (1989). Provjera metrijskih karakteristika upitnika za mjerenje straha od školskog ispitivanja na učenicima IV i V razreda osnovne škole. Psihologija, 22(1-2), 16-27.

Arambašić, L., Vizek-Vidović, V. i Lugomer-Armano, G. (1991). Some personality characteristics of primary school students under two different evaluation systems of academic achievement. In I. S. Ribeira and L. S. Almeida (Eds.), Proceedings of XIV ISPA Colloquium: School psychology and human development (str. 324-336). Braga, Portugal: University of Minho.

Bajer, M. i Kljaić, S. (1975). Diskriminacija triju grupa delinkventne djece formiranih prema vrsti i učestalosti delikata. U D. Stary (ur.), Stručni skup psihologa "Dani Ramira Bujasa" 1974. (str. 73-81). Zagreb: Društvo psihologa SR Hrvatske.

Bartolović, B. (1964). Internal regulation of gustatory sensitivity. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 45, 73-80.

Bartolović, B. (1972). Progressive increase of stimulus intensity and absolute sensitivity for sour taste. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 73, 83-87.

117

Bartolović, B. (1986). Metode učenja, inteligencija i školski uspjeh. Primjenjena psihologija, 7(1-4), 237-242.

Bartolović, B. (1986). Metrijske karakteristike skale školskih ocjena u funkciji različitih načina ocjenjivanja. Primjenjena psihologija, 7, 15-20.

Bartolović, B. (1991). Zoran Bujas' research and proposals in the area of dokimology /assessement of scholastic achievement/. Revija za psihologiju, 21, 29-31.

Bartolović, B. (1993). Young childrens cognitive abilities in learning foreign languages (pp. 27-44). In M. Vilke and Y. Vrhovac (Ed.), Children and foreign languages. Zagreb: Faculty of Philosophy, University of Zagreb.

Bartolović, B. i Fulgosi, A. (1972). Raspon podražaja i količina prenesene informacije. U IV. kongres psihologa SFRJ: Psihološke rasprave (str. 117-121). Ljubljana: Društvo psihologa Slovenije i Filozofski fakultet u Ljubljani.

Bartolović, B. i Vodanović, M. (1970). Pokušaj novog načina određivanja konformnosti odgovora dobivenih metodom slobodne asocijacije. Revija za psihologiju, 1(2), 45-47.

Bartolović, F., Zvonarević, M. i Maras, Đ. (1956). Mjerenje inteligencije kod maloljetnih i odraslih prestupnika. Priručnik SUPa, No. 5.

Bezinović P., Vlahović-Štetić, V., Takšić, V. i Božičević, V. (1988). Utjecaj kognitivnih i situacionih faktora na način odgovaranja na upitnicima ličnosti. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 27, 146-158.

Blažević D., Jakšić, Ž., Petz, B. i Šešo, M. (1970). Ispitivanje mišljenja liječnika opće medicine o nastavnom planu Medicinskog fakulteta. Liječnički vjesnik, 92, 281-308.

Bočkal, Z. and Kolesarić, V. (1967). Training in static effort and rate of recovery. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 59, 85-87.

Bosnar, K., Eterović, H., Kulenović, A., Prot, F. i Zarevski, P. (1993). Odlazak u sklonište s nekih stajališta teorije odlučivanja. Civilna zaštita, 2, 1-10.

Bosnar, K., Kacian, N., Kulenović, A., Prot, F., Toth, I. i Zarevski, P. (1992). Ponašanje građana Zagreba za vrijeme uzbuna: osnovni statistički pokazatelji. Sigurnost, 34, 17-44.

Bosnar, K., Kulenović, A., Marušić, I., Prot, F., Toth, I. i Zarevski P. (1992). Usporedba ponašanja građana Zagreba i Siska za vrijeme uzbuna. Civilna zaštita, 2(2), 129-141.

Botte, M. C., Bujas, Z., and Chocholle, R. (1975). Comparison between the growth of the averaged electroencephalic response and direct loudness estimations. Journal of the Acoustical Society of America, 58, 208-213.

Brajović, S., Fučkar, G., Marušić, I., Novačić, S., Zarevski, P. (1987). Relativna važnost pojedinih atributa osoba suprotnog spola. Psihologija, 20(1-2), 64-69.

Bratko, D. (1995). Bihevioralno-genetička analiza verbalnih i spacijalnih sposobnosti: studija. Psychologia Croatica, 1(1-2).

Bratko, D. (1996). The genetic and environmental correlation between verbal and spatial intelligence. Review of Psychology, 3(1-2), 37-46.

118

Bratko, D. (1996). Twin study of verbal and spatial abilities. Personality and Individual Differences, 21(4), 621-624.

Bratko, D. and Marušić, I. (1997). Family study of Big Five personality dimensions. Personality and Individual Differences, 23(3), 365-369.

Bratko, D. and Žužul, M. (1994). Genetic and environmental contribution to the individual differences in aggressiveness: Exploring some nonshared environmental factors. In B. De Raad, W. K. B. Hofstee and G. L. Van Heck, Personality Psychology in Europe (pp. 133-137). Tilburg: Tilburg University Press.

Brožek, J. i Krković, A. (1961). Industrial psychology from just east of west. Contemporar psychology, 6(9), 316-317.

Bujanović, R., Bujas, Z., Petz, B. and Vidaček, S. (1964). The speed of recovery following static effort of various duration. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 40, 43-48.

Bujas, R. (1910). Gegenstandstheorie und Sprachwissenschaft. Verhandlung 50. Versammlung deitsche Philologen und Schuemänner. Graz.

Bujas, R. (1921). Istraživanja o fizičnim uvjetima psihogalvanskog fenomena. Liječnički vjesnik, 43(3), 115-119.

Bujas, R. (1922). Die physischen Bedingungen des psychogalvanischen Phänomens. U Materijali VII kongresa eksperimentalne psihologije. Marburg. (i u Kwartalnik psycholog, 1930)

Bujas, R. (1925). Sugestivna analgezija. Liječnički vjesnik, 47(8), 439-445.

Bujas, R. (1926). Über Kontreastempfindungen. U Materijali IX kongresa eksperimentalne psihologije. München.

Bujas, R. (1926). Zur Theorie des Empfindungsvorgangs. U Materijali IX kongresa eksperimentalne psihologije. München.

Bujas, R. (1927). Teorija osjećanja. Revija za filozofiju i psihologiju. No. 1.

Bujas, R. (1930). Sur quels principes de la théorie de la connaissance se base notre savoir des états de conscience d’ autrui. Materijali II Kongresa Polonais de Philosophie. Varšava.

Bujas, R. (1931). Upotreba psihogalvanskog fenomena. Kriminal.

Bujas, R. (1932). Über den Zusammenhang zwischen positivem und negativem Nachbild. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, 1(1), 1-7.

Bujas, R. (1933). Über den blinden Fleck. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, 1(5), 1-7.

Bujas, R. (1933). Über die Funktion des Cortischen Organs. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, 1(4), 1-21.

Bujas, R. (1935). Nov način mjerenja umora. Liječnički vjesnik, 57(7), 287-290.

Bujas, R. (1937). O ocjenjivanju. Napredak, No. 9-10.

Bujas, R. (1937). Zur Klärung einer Tatsachenfrage im Gebiete des psychogalvanischen Phänomens. American Journal of Psychology, 50, 362-368.

119

Bujas, R. und Bujas, Z. (1937). Die Distribution der Noten als Mittel zur Bestimmung der Schwere des Lehrplans. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, 2(3), 3-6.

Bujas, R. (1939). Učenje psihologije u srednjoj školi. Naredak, No. 7.

Bujas, R. (1943). Pitanje duhoznanstvene psihologije. Napredak, No. 9-10.

Bujas, R. (1947). Le contraste simultané est-il-expliqué? Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 15, 1-7.

Bujas, R. und Bujas, Z. (1937). Ein Test zur Untersuchung der Lesbarkeit von Druckschriften. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, 2(2), 3-9.

Bujas, R. i Bujas, Z. (1937). Tahistoskopsko ispitivanje ćirilskih i latinskih slova. Nastavni Vjesnik, 45(1/3), 28-44.

Bujas, R. i Bujas, Z. (1937). Zamjetljivost latinskih i ćirilskih slova u indirektnom gledanju. Napredak, 78(3/4), 111-119.

Bujas, R. i Bujas, Z. (1938). Čitljivost latinice i ćirilice na osnovi najmanjeg osvjetljenja. Napredak. 79 (3), 122-129.

Bujas, Z. (1932). La loi psychogalvanique experimentée sur un chat. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, 1(2), 3-20.

Bujas, Z. (1933). O sukcesivnom kontrastu kod okusa. Zagreb. 29 str.

Bujas, Z. (1934). Le temps d'action des stimuli de la sensibilité gustative. Comptes Rendus des Séances de la Société de Biologie, 116, 1307-1309.

Bujas, Z. (1934). Quelques remarques sur le contraste et l'inhibition à la suite d'excitations gustatives simultanées. Comptes Rendus des Seancés de la Société de Biologie, 116, 1304-1306.

Bujas, Z. (1935). Le rapport entre les quantités liminaires et le temps d'action pour les excitations gustatives. Comptes Rendus des Seancés de la Société de Biologie, 119, 835-838.

Bujas, Z. (1935). Le temps de réaction aux excitations électriques des recepteurs gustatifs. Comptes Rendus des Seancés de la Société de Biologie, 119, 716-718.

Bujas, Z. (1935). Le temps de réaction aux excitations gustatives d'intensité différente. Comptes Rendus des Seancés de la Société de Biologie, 119, 1360-1362.

Bujas, Z. (1935). Prilog tumačenju nekih pojava u području okusa. Apotekarski Vjesnik 15, 77-81, 141-144, 184-188, 225-226.

Bujas, Z. (1936). L'établissement de la sensation du goût dit électrique en fonction de la durée d'excitation. Comptes Rendus des Seancés de la Société de Biologie, 122, 1260-1262.

Bujas, Z. (1937). Kontrast- und Hemmungserscheinungen bei disparaten simultanen Geschmacksreizen. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis 2(4), 3-12, (i u: Industrielle Psychotechnik, No. 1-3, 81-89, 1939).

Bujas, Z. (1937). La mesure de la sensibilité différentielle dans le domaine gustatif. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, 2(1), 3-18.

120

Bujas, Z. (1937). La sensibilité au froid en fonction du temps. L'Année Psychologique, 38, 140-147.

Bujas, Z. (1937). Le retrecissement du champ visuel comme test de fatigue. L'Année Psychologique, 38.

Bujas, Z. (1937). O baždarenju psihologijskih instrumenata mjerenja. Napredak, 78(7/8), 1-8.

Bujas, Z. (1937). O izboru akademskih zvanja. Alma Mater Croatica, 1(3), 65-72.

Bujas, Z. (1937). O određivanju intenziteta okusa tvari u različitim koncentracijama. Apotekarski Vjesnik, 14, 15, 16, 1-10.

Bujas, Z. (1937). O zakonima zbrajanja i odbijanja okusa. Apotekarski Vjesnik, 17, 39-40, 84-88.

Bujas, Z. (1937). Recherches sur le goût dit électrique. Communication du XIe Congrès International de Psychologie. Paris.

Bujas, Z. (1938). L'évolution de la sensation du froid en fonction de 1a durée d'excitation. L'Année Psychologique, 39, 184-198.

Bujas, Z. (1939). Beobachtungen über den Restitutionsvorgang beim Geschmackssin. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, 3(3), 3-14.

Bujas, Z. (1939). Deux tests de complétement. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, 3(2), 3-8.

Bujas, Z. ( 1939). Telefonski test, novi test dopunjanja za ispitivanje inteligencije. Napredak, 80, 271-277.

Bujas, Z. (1941). Ispitivanje tehničkih sposobnosti kod pariških i zagrebačkih dječaka. Napredak, 82(1), 1-16.

Bujas, Z. (1941). Točnost i osjetljivost nastavnika pri ocjenjivanju školskih zadaća. Napredak, 82(4,5,6), 1-15.

Bujas, Z. (1942). Ispitivanje duševnih i tjelesnih osobina dječaka. Napredak, 83(1-6), 3-37.

Bujas, Z. (1943). Die Beziehung der Kaltempfindungen zur Grösse der Reizfläche. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 14, 3-15.

Bujas, Z. (1947). Kako treba učiti. Pedagoško-književni zbor, 7, 3-17.

Bujas, Z. (1948). Električne pojave u ljudskom mozgu. Elektrotehničar, 2(11/12), 269-272.

Bujas, Z. (1949). Neka novija istraživanja na području psihofiziologije u SSSR-u. U Čovječji mozak i psihički procesi: zbornik članaka (str. 5-30). Zagreb: Pedagoško-književni zbor.

Bujas, Z. (1950). Racionalna metodika učenja. Studentski List, 10, 11, 12, 13, Zagreb.

Bujas, Z. (1951). Quelques données sur le goût électrique. L'Année Psychologique, Vol. jubilaire, 159-168.

121

Bujas, Z. (1952). L'influence des charges et des pauses sur l'effet du travail statique. C. R. du X Congrès international de Psychotechnique, Göteborg.

Bujas, Z. (1952). Neki problemi u vezi s osnivanjem Savjetovališta pri izboru zvanja. U Izbor zanimanja (str. 5-19). Beograd.

Bujas, Z. (1952). Prilagodenje čovjeka njegovu radu. Organizacija Rada, 2.

Bujas, Z. (1953). Elektroencefalografija i elektrodermografija kao indikatori napora pri radu. 1. sastanak stručnjaka za higijenu rada, Zagreb.

Bujas, Z. (1953). L'adaptation gustative et son mécanisme. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 17, 1-11.

Bujas, Z. (1957). Adaptacija vidnog analizatora na treperenje svjetla i na isprekidane električne fosfene. Arhiv za higijenu rada i toksikologiju, 8, 1-14.

Bujas, Z. (1957). Problemi nastave na Sveučilištu. Sveučilišni vjesnik, 3(1/4), 92-107.

Bujas, Z. (1957). Testovi umora. Arhiv za higijenu rada i toksikologiju, 8, 211-214.

Bujas, Z. (1959). Neke karakteristične razlike u profesionalnoj orijentaciji u Evropi i SAD. Vjesnik rada, 2(9/10), 264-267, 291-297.

Bujas, Z. (1959). Prioritetni problemi industrijske psihologije u nas. Produktivnost, No. 7.

Bujas, Z. (1953). Analiza radnog mjesta. Organizacija rada, 3(5).

Bujas, Z. (1963). Quelques problèmes méthodologiques relatifs à l'étude de la motivation au travail chez les ouvriers dans les pays en voie d'industrialisation. Le Travail Humain, 26(1/2), 31-35; i u prijevodu u: Izobrazba rukovodilaca, 7(10), 3-6.

Bujas, Z. (1964). Henry Piéron. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 35, 3-5.

Bujas, Z. (1965). L'enseignement universitaire et la formation des psychologues en Yougoslavie. Bulletin de L'Association Internationale de Psychologie Apppliquée, 13, 1964, 36-39; i na španjolskom u: Revista de Psicología general y aplicada, 20, 1965, 177-179.

Bujas, Z. (1965). L'influence du mode de notation sur la validité des tests de connaissances. Le Travail Humain, 28(3-4), 197-202; i u prijevodu u: Pedagogija, 3, 353-357, 1965; i u: Uspešnost učencev v šoli, 109-114, 1970.

Bujas, Z. (1965). Organizacija studija psihologije na našim Univerzitetima. U N. Rot (ur.), Stanje i perspektive jugoslavenske psihologije: referati sa savjetovanja udruženja psihologa Jugoslavije, marta 1963. (str. 42-49). Beograd: Jugoslovensko udruženje psihologa.

Bujas, Z. (1965). Sedmogodišnji plan istraživanja na području psihologije. U N. Rot (ur.), Stanje i perspektive jugoslavenske psihologije: referati sa savjetovanja udruženja psihologa Jugoslavije, marta 1963. (str. 143-151). Beograd: Jugoslovensko udruženje psihologa.

Bujas, Z. (1966). Provjeravanje znanja – Ispitivač ili test? Liječnički vjesnik, 88, 7, 755-767.

122

Bujas, Z. (1967). Graphic form of Osgood's Semantic Differential. Acta Instituti Psychologici Universitalis zagrabiensis, No. 50, 5-12.

Bujas, Z. (1968). Psychophysiological studies of some aspects of fatigue and rest. Arhiv za higijenu rada i toksikologiju, 18, 27-40; i u prijevodu ibid., 301-314.

Bujas, Z. (1970). Taste provoked by continuous and iterative electrical stimulation of the tongue. Rad JAZU, 358, 79-96.

Bujas, Z. (1972). La validez de las evaluciones subjectivas de la fatiga. Revista de Psicología general y aplicada, 27, 3-16.

Bujas, Z. (1972). La validité des évaluations subjectives de la fatigue. Le Travail Humain, 35, 193-204.

Bujas, Z. (1972). Psihofizika nekad i danas. U IV. kongres psihologa SFRJ: Psihološke rasprave (str. 16-29). Ljubljana: Društvo psihologa Slovenije i Filozofski fakultet u Ljubljani.

Bujas, Z. (1973). Pojave osjetne adaptacije. U D. Stary (ur.), Stručni skupovi psihologa "Dani Ramira Bujasa" 1970. i 1972. (str. 17-26). Zagreb: Društvo psihologa SR Hrvatske.

Bujas, Z. (1973). Ramiro Bujas začetnik nastave i znanstvenog rada na području psihologije u Hrvatskoj. U D. Stary (ur.), Stručni skupovi psihologa "Dani Ramira Bujasa" 1970. i 1972. (str. 9-13). Zagreb: Društvo psihologa SR Hrvatske.

Bujas, Z. (1975). Kodiranje kvaliteta osjeta. U V Kongres psihologa Jugoslavije: materijali 1. (str. 20-33). Skopje: Društvo psihologa SR Makedonije.

Bujas, Z. (1975). Kriteriji efikasnosti signala u psihofizici. U D. Stary (ur.), Stručni skup psihologa "Dani Ramira Bujasa" 1974. (str. 31-39). Zagreb: Društvo psihologa SR Hrvatske.

Bujas, Z. (1977). Neki "novi" testovi za ispitivanje intelektualne razvijenosti. U D. Stary (ur.), Stručni skup psihologa "Dani Ramira Bujasa" 1976. (str. 7-21). Zagreb: Društvo psihologa SR Hrvatske.

Bujas, Z. (1980). Reaction time as a tentative measure of taste intensity. In Olfaction and Taste VII (pp. 363-366). London.

Bujas, Z. (1980). Vrijeme reakcije i intenzitet osjeta. Intenzitet okusnih komponenata u mješavini saharin-vinska kiselina procijenjen na osnovi brzine senzomotorne reakcije. U Stručni skup psihologa “Dani R. Bujasa" 1979. (str. 53-64). Zagreb: Društvo psihologa Hrvatske.

Bujas, Z. (1983) Neposredno odredivanje psihofizičke funkcije na osnovi zamjedbe općeg toka porasta intenziteta podražaja. Primijenjena psihologija, 4(1-4), 11-18.

Bujas, Z. (1984). Električni okus i okusni izmjenjivači: Gymnema sylvestre i Synsepalum dulcificum - Prilog teorijama okusa. U D. Stary (ur.), VI “Dani Ramira Bujasa” 1981. (str. 19-37). Zagreb: Društvo psihologa Hrvatske.

Bujas, Z. (1987). O okusu vode. Revija za psihologiju, 17, 1-17.

Bujas, Z. (1987). Vremenske konstante podražljivosti osjetnih sistema. Primijenjena psihologija, 8, 3-23.

123

Bujas, Z. (1994). Taste-modifying protein from Synsepalum dulcificum and anodal electric taste. Acta Biologica HAZU, 17(1), 11-15.

Bujas, Z., Ajduković, D. i Mayer, D. (1984). Psychophysical investigation of taste effects provoked by simultaneous application of taste solutions and electric current. Acta Biologica JAZU, 10(1), 1-21.

Bujas, Z., Ajduković, D. and Mayer, D. (1987). Taste effectiveness of some sodium and chloride salts. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, 17, 3-9.

Bujas, Z., Ajduković, D., Szabo, S., Mayer, D. and Matutinović, Ž. (1999). Perception of the form of stimulus increment as a method in assessment of the psychophysical relationship. Perceptual and Motor Skills, 89, 509-531.

Bujas, Z., Ajduković, D., Szabo, S., Mayer, D. and Vodanović, M. (1994). Adaptation to NaCl evaluated by reaction time and magnitude estimation. Acta Biologica HAZU, 17, 1-9.

Bujas, Z., Ajduković, D., Szabo, S., Mayer, D. and Vodanović, M. (1995). Central processes in gustatory adaptation. Physiology & Behavior, 57, 875-880.

Bujas, Z., Ajduković, D., Szabo, S., Mayer, D. and Vodanović, M. (1986). Some observations on the mechanism of electric taste. Acta Biologica JAZU, 12(1), 1-13.

Bujas, Z., Ajduković, D. and Vodanović, M. (1985) Successive taste contrast and water taste in man. Acta Biologica JAZU, 11(1), 1-20.

Bujas, Z., Ajduković, D., Vodanović, M., and Mayer, D. (1987). The influence of electric current on the saltiness of some sodium and chloride salts. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, 17, 11-21.

Bujas, Z. et Baumgardt, E. (1951). Sur le seuil du phosphène électrique. L'inhibition rétroactive révélée par la méthode du double choc. Comptes Rendus des Seancés de la Société de Biologie, 145, 1824-1826.

Bujas, Z. et Baumgardt, E. (1952). L'influence de la fréquence de stimulation électrique intermittente sur le phosphène liminaire. Comptes Rendus des Seancés de la Société de Biologie, 146, 424-426.

Bujas, Z. i Blašković, J. (1941). Subjektivni faktor u školskom ocjenjivanju. Napredak, 82(3), 1-30.

Bujas, Z. et Chocholle, R. (1965). Le seuil auditif absolu en fonction de la pente d'établissement du signal acoustique. Comptes Rendus des Seancés de la Société de Biologie, 159, 1079-1082.

Bujas, Z. et Chocholle, R. (1965). Le seuil auditif différentiel d'intensité en fonction de la pente de la variation de cette intensité. Comptes Rendus des Seancés de la Société de Biologie, 159, 1114-1117.

Bujas, Z. et Chweitzer, A. (1934). Contribution à l'étude du goût dit électrique. L'Année Psychologique, 35, 147-157.

Bujas, Z. et Chweitzer, A. (1936). Recherches sur le goût électrique provoqué par les courants à établisement progressif. L'Année Psychologique, 36, 137-145.

124

Bujas, Z. et Chweitzer, A. (1937). "Goût électrique" par courants alternatifs chez 1'homme. Comptes Rendus des Seancés de la Société de Biologie, 126, 1106-1108.

Bujas, Z. et Chweitzer, A. (1938). Les modifications électroniques d'excitabilité pour le goût électrique. Comptes Rendus des Seancés de la Société de Biologie, 127, 1071-1072.

Bujas, Z. i Dobrenić, M. (1950). Utjecaj nekih fizioloških stimulatora na statični rad i na širinu vidnog polja. Arhiv za higijenu rada, 1(3), 271-282.

Bujas, Z., Dogan, S., Mayer, D., Szabo, S. and Ajduković, D. (1980). Relation between stimulus range, direct loudness estimation and averaged cortical V-potential. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 89, 23-28.

Bujas, Z., Dogan, S., Mayer, D., Szabo, S. and Vukosav, Ž. (1980). Electrical stimulation of human tongue receptors and summated cortical potentials. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 88, 11-21.

Bujas, Z., Dogan, S., Szabo, S., Mayer, D. and Ajduković, D. (1980). Adequate stimulation of taste receptors and summated cortical responses in man. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 87, 3-10.

Bujas, Z., Frank, M. and Pfaffmann, C. (1979). Neural effects of electrical taste stimuli. Sensory Processes, 3, 353-365.

Bujas, Z. et Grgin, T. (1961). La durée de l'examen et la validité des notes scolaires. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 29, 81-87.

Bujas, Z., Kopajtić, N., Ostojčić, A., Petz, B. i Smolić, N. (1950). Eksperimentalni prilog psihologiji takmičenja u osnovnim školama. Zagreb: Biblioteka prosvjetnog radnika. 37 str.

Bujas, Z., Kopajtić, N., Ostojčić, A., Petz, B. and Smolić N. (1953). An experimental contribution to the psychology of competition in public schools. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 18, 1-14.

Bujas, Z., Kovačić, M. and Rohaček, A. (1975). Psychophysical function based on confidence rating. Acta Insituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, 74, 3-16.

Bujas, Z. et Krković, A. (1961). Contribution à l'étude de la lisibilité des échelles des instruments. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 34, 117-123.

Bujas, Z., Krizmanić, M. and Krković, A. (1975). Confidence rating as a complement of the cognitive test score. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 77, 31-37.

Bujas, Z. and Mayer, D. (1977). Sensory effects of continuous and iterative electrical stimulation of the tongue. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 82, 35-50, (i u: Olfaction and Taste VI, pp. 265-271, Paris 1977).

Bujas, Z., Mayer, D., Szabo, S. i Ajduković, D. (1979). Vrijeme senzomotorne reakcije i intenzitet osjeta. Rad JAZU, 18, 387-410.

125

Bujas, Z. et Ostojčić, A. (1939). L'évolution de la sensation gustative en fonction du temps d'excitation. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, 3(1), 3-24.

Bujas, Z. et Ostojčić, A. (1941). Le sensibilité gustative en fonction de la surface excitée. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 13, 1-19.

Bujas, Z. i Ostojčić, A.( 1943). Nekoliko napomena o okusnoj osjetljivosti. Vjesnik Ljekarnika, 21/22, 383-387; 409-414.

Bujas, Z. et Ostojčić, A. (1947). La persistance apparente des sensations du froid. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 16, 1-9.

Bujas, Z., Pavlina, Ž., Sremec, B., Vidaček, S. i Vodanović , M. (1966). Subjektivno procjenjivanje umora. Arhiv za higijenu rada i toksikologiju, 17, 275-290.

Bujas, Z., Pavlina, Ž., Vidaček, S. and Vodanović, M. (1967). Electromyographic investigation of fatigue and recovery in the field of static work. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 51, 13-34.

Bujas, Z., Pavlina, Ž., Vidaček, S. and Vodanović, M. (1967). The value of subjective rating of fatigue in the evaluation of recovery after static work. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 52, 35-43.

Bujas, Z. i Petz, B. (1950). Utjecaj opterećenja na radni učinak i na brzinu oporavljanja pri statičnom radu. Arhiv za higijenu rada 1(4), 428-447.

Bujas, Z. i Petz, B. (1952). Utjecaj prethodnog opterećenja na doživljaj napora i na statičku izdržljivost. Arhiv za higijenu rada, 3, 171-181.

Bujas, Z. and Petz, B. (1953). Endurance and recovery in repeated performance of static work. Arhiv za higijenu rada, 4(3), 349-364.

Bujas, Z. et Petz, B. (1953). L'influence des stimulants psychiques sur le rendement du travait et sur la consommation d'oxygène au cours du travail statique. Arhiv za higijenu rada, 3(3), 282-295.

Bujas, Z. et Petz, B. (1954). Les modifications des ondes alpha au cours du travail mental prolongé. Le Travail Humain, 17(3/4), 201-206.

Bujas, Z. i Petz, B. (1955). Utjecaj fenamina na ekonomičnost statičnog rada. Arhiv za higijenu rada, 6, 205-208.

Bujas, Z. et Petz, B. (1956). Etude comparative de certains tests de fatigue. Le Travail Humain, 19(1/2), 193-207.

Bujas, Z. and Petz, B. (1964). Amplitude of the arm movement as the possible indicator of effort. Acta lnstituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, 44, 65-71.

Bujas, Z., Petz, B. and Krković, A. (1953). Can the critical frequency fusion of interrupted electrical stimulation of the eye serve as a test of fatigue. Arhiv za higijenu rada, 3(3), 428-438.

Bujas, Z., Petz, B. i Krković, A. (1953). Električna aktivnost mozga u toku dužeg intelektualnog rada. Arhiv za higijenu rada, 4(2), 125-138.

126

Bujas, Z., Petz, B., Krković, A. i Sorokin, B. (1960). Faktorska analiza intelektualnog rada u stanju svježine i u stanju umora. Arhiv za higijenu rada i toksikologiju, 11, 203-220.

Bujas, Z., Petz, B., Krković, A. and Sorokin, B. (1961). Analysis of factors in intellectual performance under fatigue and without fatigue. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 23, 11-22.

Bujas, Z., Petz, B., Vidaček, S. and Tkalec, D. (1964). Effect of passive rest and of relative rest in the form of diminished loading on the maximum work output and the pulse rate. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 39, 29-42.

Bujas, Z. and Pfaffmann, C. (1971). Potassium gymnemate and the sweet and bitter taste provoked electrically. Perception & Psychophysics, 10, 28-29.

Bujas, Z., Rohaček, A. and Kovačić, M. (1975). Electrode area and electrical taste thresholds. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 76, 25-29.

Bujas, Z., Rohaček, A. i Mayer, D. (1983). Direktno određivanje psihofizičke funkcije na osnovu doživljene linearnosti objektivne progresije podražaja. U Zbornik priopćenja sedmog kongresa psihologa Jugoslavije: Psihologija osjeta i psihofizika: prva knjiga. Zagreb: Društvo psihologa Hrvatske.

Bujas, Z., Rohaček, A., Mayer, D. i Vodanović, M. (1984). Neke metrijske karakteristike metode skaliranja osjeta na osnovi percepcije porasta podražaja. Rad JAZU, 20(411), 17-34.

Bujas, Z., Rohaček, A. and Szabo, S. (1977). Differential sensitivity and Weber's law in the field of electrical phosphenes. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 86, 71-80.

Bujas, Z., Rohaček, A. et Szabo, S. (1977). L'utilisation de la certitude subjective dans les mesures psychophysiques. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 79, 3-15.

Bujas, Z. i Roth, N. (1936). Vrste misli i tipovi mišljenja. Napredak, 77(4,5,6), 3-28.

Bujas, Z. et Rot, N. (1959). Les distributions de notes scolaires comparaées aux distributions des résultats obtenus dans les tests de connaissance. Le Travail Humain, 22(1/2), 19-26. Isto u prijevodu na slovenski u: Prispevki k Psihologiji, (1960), Ljubljana.

Bujas, Z. et Sorokin, B. (1961). Quelques remarques sur la validité des tests de connaissance scolaire. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 28, 75-79.

Bujas, Z., Sremec, B. i Vidaček, S. (1965). Doživljaj umora i njegove asocijacije s nekim drugim varijablama. Arhiv za higijenu rada i toksikologiju, 16, 111-123.

Bujas, Z. and Szabo, S. (1972). Signal detection theory and electrical taste sensitivity. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 66, 33-43.

Bujas, Z. and Szabo, S. (1972). The psychophysical functions relating the subjective intensity of electrically provoked taste to stimulus magnitude. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 65, 5-31.

127

Bujas, Z., Szabo, S., Ajduković, D. and Mayer, D. (1989). Individual gustatory reaction times to various groups of chemicals that provoke basic taste qualities. Perception & Psychophysics, 45, 385-390.

Bujas, Z., Szabo, S., Ajduković, D. and Mayer, D. (1991). Interaction between stimuli with different taste qualities evaluated by reaction time. Journal of Experimental Psychology: Human Perception and Performnnce, 17, 1120-1126.

Bujas, Z., Szabo, S., Ajduković, D. and Mayer, D. (1991). Magnitude estimation of adaptation to salt using a flow chamber for stimulus delivery. Physiology & Behavior, 49, 735-737.

Bujas, Z., Szabo, S., Ajduković, D. and Mayer, D. (1991). Time course of recovery from gustatory adaptation to NaCl. Perception & Psychophysics, 49, 517-521.

Bujas, Z., Szabo, S., Ajduković, D., Mayer, D. and Vodanović, M. (1987). Critical fusion interval of electric taste. Acta Biologica JAZU, 13, 29-38.

Bujas, Z., Szabo, S., Ajduković, D., Mayer, D. and Vodanović, M. (1988). Reaction time and sweetness scales for sucrose and saccharin. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, 18, 3-12.

Bujas, Z., Szabo, S., Kovačić, M. and Rohaček, A. (1974). Adaptation effects on evoked electrical taste. Perception & Psychophysics, 15, 210-214.

Bujas, Z., Szabo, S., Kovačić, M. and Rohaček, A. (1975). Sensory scales for electrical stimuli in three sense modalities. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 75, 17-23.

Bujas, Z., Szabo, S., Mayer, D. and Ajduković, D. (1987). Repetitive electrical stimulation of the tongue and temporal summation in taste. Acta Biologica JAZU, 13, 13-28.

Bujas, Z., Szabo, S., Mayer, D., Ajduković, D. and Vodanović, M. (1988). Reaction time as a tentative measure of taste intensity and of taste mixture effects. Acta Biologica JAZU, 14, 17-37.

Bujas, Z., Vidaček, S. and Vodanović, Mirjana. (1960). Djelovanje nekih farmakoloških sredstava na radni učinak kod tjelesnih radova koji se ponavljaju. Arhiv za higijenu rada i toksikologiju, 11, 261-287.

Bujas, Z., Vodanović, M. i Vukosav, Ž. (1983). Istovremeno kemijsko i električko podraživanje okusnih receptora. U Zbornik priopćenja sedmog kongresa psihologa Jugoslavije: Psihologija osjeta i psihofizika: prva knjiga (str. 63-74). Zagreb: Društvo psihologa Hrvatske.

Buško, V. and Kulenović, A. (1995). Coping with prison stress. Review of Psychology, 2(1-2), 63-70.

Buško, V. i Kulenović, A. (1995). Doživljaj zatvorske kazne u funkciji individualnih obilježja i procesa suočavanja sa stresom. Hrvatski časopis za kriminologiju i penologiju, 9(1-2), 19-31.

Buško, V. and Kulenović, A. (1997). Personal attributes and coping processes in explaining psychosomatic symptoms in prisoners. Review of Psychology, 4(1-2), 15-23.

128

Buss, D., Abbot, M., Angleitner, A., Asherian, A., Biaggio, A., Blanco-Villasenor, A., Bruchon-Schweitzer, M., Chu, H., Czapinski, J., Deraad, B., Ekehammar, B., El Lohamy, N., Fioravanti, M., Georgas, J., Gerde, P., Guttman, R., Hazan, F., Iwawaki, S., Janakiramaiah, N., Khosroshani, F., Kreitler, S., Lachenicht, L., Lee, M., Liik, K., Little, B., Mika, S., Moadel, M., Moane, G., Montero, M., Mundy-Castle, A.C., Niit, T., Nsenduluka, E., Pienkowski, R., Pirtilla, A., Ponce de Leon, J., Rousseau, J., Runco, M., Safir, M., Samuels, C., Sanitioso, R., Serpell, R., Smid, N., Spencer, C., Tadinac, M., Toodorova, E., Troland, K., Van der Brande, L., Van Heeck, G., Van Langenhove, L., Yang, K. (1990). International Preferences in Selecting Mates: A Study of 37 Cultures. Journal of cross-cultural psychology, 21, 5-47.

Car-Gavrilović, I. (1956). Metode upoznavanja učenika i razrednih kolektiva. Bilten Zavoda za školstvo, No. 3-4.

Car-Gavrilović, I. (1956). Metodološko prilaženje problemu ocjenjivanja. Bilten Zavoda za školstvo, No. 3-4.

Car-Gavrilović, I. (1958). Istraživački rad škole. Bilten Zavoda za školstvo, No. 3.

Car-Gavrilović, I. (1959). Tehnički odgoj u gimnaziji. Bilten Zavoda za školstvo, No. 5.

Car-Gavrilović, I. (1964). Effect of the intensity of lighting on the simple mental work of school children. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 43, 59-64.

Car-Gavrilović, I. (1965). Intelektulni nivo razreda i kriterij ocjenjivanja. Pedagoški rad, No. 3-4.

Cotić, A., Blaženčić, A., Jakopović, S. Ranogajec, J. i Zvonarević, M. (1966). Problemi socijalističkog odgoja učenika. Pedagoški rad, 21(1-2), 1.

Čorkalo, D. (1992). Psihologijski aspekti istraživanja okolinskih opasnosti. Socijalna ekologija, 1(1), 62-81.

Čorkalo, D. (1995). Percipirana opasnost, znanje i stavovi prema nuklearnim elektranama. Socijalna ekologija, 4(1), 1-14.

Čorkalo, D. (1996). Nuklearna energija: percipirana opasnost i promjena stava. Socijalna ekologija, 5(1), 21-36.

Čorkalo, D. and Ilin, K. (1999). The impact of information about residential territory on impression formation. Proceedings from the Conference “City and Culture”, Stockholm, May, 12-18, 1998.

Čorkalo, D. i Renić, D. (1999). Stavovi, znanja i ponašanja studenata u vezi s AIDS-om. Društvena istraživanja, 8(2-3), 287-304.

Dupelj, M., Krizmanić, M., Radošević, Z. and Matijaca, B. (1978). Failure to construe, isolate and dependency constructs in in-patient schizophrenics. Socijalna psihijatrija, 6, 215-219.

Dyregrov, A., Kuterovac, G. and Barath, A. (1996). Factor analysis of the impact of event scale with children in war. Scandinavian Journal of Psychology, 37, 339-350.

129

Franc, R. and Kuterovac Jagodić, G. (1998). Children's war experiences, coping strategies and stress reactions. In J. Bermúdez, B. De Raad, J. De Vries, A.M. Pérez-García, A. Sánchez-Elvira and G.L. van Heck. Personality Psychology in Europe: Vol. 6 (pp. 245-254). Tilburg: Tilburg University Press.

Fulgosi, A. (1958). Objektivno mjerenje u psihologiji. Vojnosanitetski pregled, 5, 409-410.

Fulgosi, A. (1960). Komparativna faktorska analiza selekcionirane i neselekcionirane kovarijance. I kongres psihologa SFRJ, Bled.

Fulgosi, A. (1961). Factor analysis of M battery. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 26, 55-65.

Fulgosi, A. (1962). O metodama statističke analize rezultata kod uspoređivanja u parovima. Zagreb.

Fulgosi, A. (1964). Neki matematičko - statistički, psihometrijski i logički aspekti problema kriterija u psihologiji. Stručne publikacije psihologa SRH, Zagreb, 2-14.

Fulgosi, A. (1964). System of controlling planar transformations in the analytical rotation of arbitrary reference frames. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 48, 93-94.

Fulgosi, A. (1964). Valorizacija obrazovnih rezultata. Obrazovanje odraslih,1, 40-46.

Fulgosi, A. (1966). Princip maksimalne homogenosti i faktorska analiza metodom komplementarnih vektora. U II kongres psihologa SFR Jugoslavije: Zbornik saopćenja i plenarnih predavanja (str. 225-229). Zagreb: Društvo psihologa SR Hrvatske.

Fulgosi, A. (1967). A stereoscopic investigation of the effect of geometrical illusions. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 61, 93-97.

Fulgosi, A. (1967). Dissapearance of the effect of vector field in stereoscopic investigation of Orbison's figures. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 62, 99-101.

Fulgosi, A. (1967). Experimental investigation on the influence of training on the factor structure of some reasoning tests. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 60, 89-92.

Fulgosi, A. (1968). Sukcesivne procjene entoptičkih paslika i njihove interkorelacije Psihologija, 1(2), 147-150.

Fulgosi, A. (1969). Faktorska struktura intelektualnih sposobnosti i utjecaj vježbe i transfera. U Treći kongres psihologa Jugoslavije: simpozijum Sposobnosti (str. 27-42). Beograd: Društvo psihologa SR Srbije.

Fulgosi, A. (1969). Stereoskopsko ispitivanje geometrijskih optičkih iluzija u točki superpozicije stereograma. Psihologija, 2(2), 432-439.

Fulgosi, A. (1970). Informacijska vrijednost zvučnih ritmova. Revija za psihologiju, 1, 11-13.

Fulgosi, A. (1970). Ispitivanja biokemijske osnovice pamćenja. Revija za psihologiju, 1, 55-62.

130

Fulgosi, A. (1970). Neuro-biokemijske teorije pamćenja. Revija za psihologiju, 1, 97-109.

Fulgosi, A. (1970). Prokrustno analitičke rotacije i problem kongruencije u faktorskoj analizi. Revija za psihologiju, 1, 49-50.

Fulgosi, A. (1971). Elektronička računala u nastavnom procesu. Zagreb: Vjesnik.

Fulgosi, A. (1971). Kako su se ponašale ribe s presađenim mozgom. Zagreb: Vjesnik.

Fulgosi, A. (1971). Može li čovjek učiti u snu. Zagreb: Vjesnik.

Fulgosi, A. (1971). Neurobiokemija ponašanja. Zagreb: Vjesnik.

Fulgosi, A. (1971). O jednom nedostatku sadašnjih načina izračunavanja količine prenesene informacije. Revija za psihologiju, 2, 7-9.

Fulgosi, A. (1971). Pamćenje i ribonukleinska kiselina. Zagreb: Vjesnik.

Fulgosi, A. (1971). Registrirana elektromagnetska aktivnost mozga. Zagreb: Vjesnik.

Fulgosi, A. (1971). "Vidljivi" neutroni. Zagreb: Vjesnik.

Fulgosi, A. (1971). Yogi vježbe na znanstveni način. Zagreb: Vjesnik.

Fulgosi, A. (1972). Pristranost izračunate količine prenesene informacije i broj prezentiranja svakog podražaja. U IV. kongres psihologa SFRJ: Psihološke rasprave (str. 122-125). Ljubljana: Društvo psihologa Slovenije i Filozofski fakultet u Ljubljani.

Fulgosi, A. (1972). Psihologija i teorija informacije. U IV. kongres psihologa SFRJ: Psihološke rasprave (str. 102-109). Ljubljana: Društvo psihologa Slovenije i Filozofski fakultet u Ljubljani.

Fulgosi, A. (1973). Neka istraživanja auditivnog pamćenja i percepcija. Revija za psihologiju, 3, 63-79.

Fulgosi, A. (1973). Određivanje količine prenesene informacije kod apsolutnih sudova. U D. Stary (ur.), Stručni skupovi psihologa "Dani Ramira Bujasa" 1970. i 1972. (str. 153-157). Zagreb: Društvo psihologa SR Hrvatske.

Fulgosi, A. (1974). Eigen-vrijednosti i maksimalni rang korelacione matrice R. Revija za psihologiju, 4, 14-17.

Fulgosi, A. (1974). Uvod u faktorsku analizu. Opatija.

Fulgosi, A. (1974). Uvod u faktorsku analizu - rotacije faktora. Opatija.

Fulgosi, A. (1974). Znanstveni status eksperimenta u suvremenoj psihologiji: I. Nesustavno eksperimentiranje. Revija za psihologiju, 4, 44-50.

Fulgosi, A. (1975). Faktorska struktura komponentnih bodova. Revija za psihologiju, 5, 33-36.

Fulgosi, A. (1975). Information transmission of 3.1 bytes in apsolute identification of auditory pitch. Bulletin of the Psychonomic Society, 7, 379-380.

Fulgosi, A. (1975). O primjenama informacijske analize - informacijska analiza učenja asocijacije u parovima. U D. Stary (ur.), Stručni skup psihologa "Dani Ramira Bujasa" 1974. (str. 139-149). Zagreb: Društvo psihologa SR Hrvatske.

131

Fulgosi, A. (1975). Znanstveni status eksperimenta u suvremenoj psihologiji: II. Eksperimenti u racionalističkoj tradiciji. Revija za psihologiju, 4, 73-80.

Fulgosi, A. (1977). Novija istraživanja u suvremenoj psiholingvistici. U Problemi i perspektive interdisciplinarnog rada i obrazovanja (str. 179-198). Zagreb: Društvo psihologa hrvatske.

Fulgosi, A. (1977). Semantička sposobnost divergentne i konvergentne produkcije i školske ocjene. Revija za psihologiju, 7, 21-23.

Fulgosi, A. (1977). Teorija informacije u psihofizici. U D. Stary (ur.), Stručni skup "Dani Ramira Bujasa" 1976. (str. 87-96). Zagreb: Društvo psihologa SR Hrvatske.

Fulgosi, A. (1979). GSM-1: Upitnik za ispitivanje sklonosti misticizmu i faktorska struktura sklonosti misticizmu. Revija za psihologiju, 9, 21-31.

Fulgosi, A. (1981). O matematičkim i empirijskim osnovama Fechnerovog "zakona". Revija za psihologiju, 11, 15-18.

Fulgosi, A. (1982). Bayesovski pristup u konfirmatornoj faktorskoj analizi. U Dani psihologije ‘80/81: zbornik radova (str. 109-112). Zadar: Filozofski fakultet u Zadru, Odsjek za psihologiju.

Fulgosi, A. (1982). Informacijska analiza ne potvrđuje Fechnerov "zakon". Revija za psihologiju, 12, 11-14.

Fulgosi, A. (1982). Matematika, genetika, biokemija, psihofiziologija i ličnost. U Z. Šeparović i B. Jušić (ur.), Interdisciplinarnost znanosti, obrazovanja i inovacija (str. 79-82). Zagreb: Društvo psihologa Hrvatske i Pravni fakultet, Centar za stručno usavršavanje i suradnju s udruženim radom.

Fulgosi, A. (1983). Dva nova načina za izračunavanje količine prenesene informacije kod apsolutnih sudova. Revija za psihologiju, 3, 17-18.

Fulgosi, A. (1984). Informacijska psihofizika - nova objektivna psihofizika. U Dani psihologije ’83: zbornik radova (str. 11- 28). Zadar: Filozofski fakultet, Odsjek za psihologiju.

Fulgosi, A. (1984). O informacijskim karakteristikama jedva zamjetljivih razlika. U D. Stary (ur.), VI psihologijski skup "Dani Ramira Bujasa" 1981 (str. 73-78). Zagreb: Društvo psihologa SR Hrvatske.

Fulgosi, A. (1986). Metodologija psiholingvističkih istraživanja. Psiholingvistički susreti (str. 1-5). Beograd.

Fulgosi, A. (1988). Suvremena psihologija ličnosti i društvo. Psihologija, 4, 34-48.

Fulgosi, A., Bačun, Đ. i Žaja, B. (1973). Semantička sacijacija kao posljedica promjene u auditivnoj percepciji riječi. Revija za psihologiju, 3, 19-25.

Fulgosi, A., Bačun, Đ. i Žaja, B. (1971). Promjene u auditivnoj percepciji i semantička sacijacija - jedan eksperiment s područja psiholingvistike. Revija za psihologiju, 2, 10-17.

Fulgosi, A., Bačun, D. i Žaja,B. (1972). Ispitivanje kapaciteta kanala za tonove različitog intenziteta. U IV. kongres psihologa SFRJ: Psihološke rasprave (str. 106-109). Ljubljana: Društvo psihologa Slovenije i Filozofski fakultet u Ljubljani.

132

Fulgosi, A., Bačun, Đ. and Žaja, B.(1975). Absolute identification of two-dimensional tones. Bulletin of the Psychonomic Society, 6, 484-486.

Fulgosi, A. and Bartolović, B. (1971). Practice and some methodological problems in unidimensional information transmission. Perception & Psychophysics, 10, 283-285.

Fulgosi, A. i Bartolović, B. (1972). Raspon podražaja i količina prenesene informacije. U IV. kongres psihologa SFRJ: Psihološke rasprave (str. 117-121). Ljubljana: Društvo psihologa Slovenije i Filozofski fakultet u Ljubljani.

Fulgosi, A., Bezinović, P., Mimica, P. i Takšić, V. (1986). Informacijska analiza komparativnih sudova na području kinestezije - prilog informacijskoj psihofizici. U Dani psihologije ’85.: zbornik radova (str. 189-193). Zadar: Filozofski fakultet u Zadru, Odsjek za psihologiju.

Fulgosi, A., Bezinović, P., Mimica, P. and Takšić, V. (1987). Channel capacity in the magnitude estimation of weight. Perception & Psychophysics, 42, 328-332.

Fulgosi, A. i Božinovski, S. (1976). Utjecaj sličnosti likova i transfera učenja na obučavanje baznog perceptrona B2. U Zbornik radova "Informatica" 76, (str. 1-5). Bled.

Fulgosi, A., Božinovski, S. i Šantić, A. (1977). Normalna strategija obučavanja u procesu obučavanja u asociranju parova u slučaju učitelj - čovjek: učenik – mašina. XXI Jugoslovenska konferencija za ETAN (str. 341-348). Banja Luka.

Fulgosi, A., Cotić, B. i Lazić, B. (1963). Obiteljske prilike i uspjeh učenika osnovne škole. Pedagoški rad, 18,(3-4), 112-120.

Fulgosi, A. and Fulgosi, Lj. (1970). The boundaries of entoptic space and Emmert's law. Acta Psychologica, 34, 516-520.

Fulgosi, A. i Fulgosi, Lj. (1971). Neka ispitivanja Piagetovih koncepcija konzervacije broja i količine. Revija za psihologiju, 2, 35-51.

Fulgosi, A. i Fulgosi, Lj. (1978). Multipla predikcija specifičnih indikatora školskog uspjeha na osnovi testova semantičkih faktora. Revija za psihologiju, 8, 23-38.

Fulgosi, A. i Fulgosi, Lj. (1979). Kanonička analiza testova divergentnih i konvergentnih semantičkih funkcija i školske ocjene. Revija za psihologiju, 9, 13-20.

Fulgosi, A. i Fulgosi, Lj. (1980). Faktorska struktura i konstruktna valjanost školskih ocjena. Revija za Psihologiju, 10, 39-46.

Fulgosi, A., Fulgosi, Lj. and Lugomer, G. (1986). An informational analysis of some comparative psychophysical judgments of the apparent sizes. Bulletin of the Psychonomic Society, 24, 379-380.

Fulgosi, A., Fulgosi, Lj., Masnjak - Fulgosi, R., Knezović, Z., Metzig, A. i Zarevski, P. (1985). Istraživanje razvoja nekih kognitivnih funkcija i nekih karakteristika ličnosti djece naših radnika na privremenom radu u inozemstvu. Migracijske teme, 1, 8-13.

Fulgosi, A., Fulgosi, Lj., Masnjak - Fulgosi, R., Knezović, Z., Metzig, A. i Zarevski, P. (1986). Kome po latentnoj strukturi ličnosti više sliče djeca naših radnika na

133

privremenom radu u SR Njemačkoj - vršnjacima u domovini ili u SR Njemačkoj. Migracijske teme, 2, 5-14.

Fulgosi, A., Fulgosi, Lj., Masnjak - Fulgosi, R., Knezović, Z., Metzig, A. and Zarevski, P. (1987). Children of workers living abroad and their peers in the native country: Cognitive and personality characteristics. Revija za psihologiju, 17, 19-36.

Fulgosi, A. i Golub, J. (1976). Enkodiranje auditivno i vizualno prezentirane sekvencijalne verbalne informacije. Revija za psihologiju, 6, 55-60.

Fulgosi, A. i Gospodnetić, R. (1970). Program za izračunavanje transmitirane informacije na računalu IBM 1130 "TRINF". Revija za psihologiju, 1, 49-71.

Fulgosi, A., Guberina, P. i Žaja, B. (1976). Vrijeme verifikacije rečenica sa subjektom različitog stupnja homonimnosti. Revija za psihologiju, 6, 61-66.

Fulgosi, A. and Guilford, J. P. (1966). Fluctuation of ambiguous figures and intellectual flexibility. American Journal of Psychology, 79, 602-607.

Fulgosi, A. and Guilford, J. P. (1968). Short-term incubation in divergent production. American Journal of Psychology, 81, 241-246. (i u A. Biondi and S. J. Parnes (Eds.), Assessing Creative Growth (pp. 123-125). New York: Creative Education Foundation, 1976)

Fulgosi, A. and Guilford, J. P. (1972). A further investigation of short - term incubation. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 70, 67-70.

Fulgosi, A. and Guilford, J. P. (1972). Factor structure with divergent and convergent production abilities in groups of American and Yugoslavian adolescents. Journal of General Psychology, 87, 169-180.

Fulgosi, A. i Kljaić, S. (1972). Knowledge of "norms" and characteristics of entoptic after-image. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 71, 71-76.

Fulgosi, A., Knezović, Z., Lugomer, G. i Zarevski, P.(1980). Količina prenesene informacije izračunate po pravilu većine. U D. Stary (ur.), Stručni skup "Dani Ramira Bujasa" 1979. (str. 365-372). Zagreb: Društvo psihologa SR Hrvatske.

Fulgosi, A., Knezović, Z. i Masnjak, R. (1987). Stupanj dopadljivosti pojedinih osobina ličnosti procijenjen od naših i američkih studenata. Psihologija, 20, 55-63.

Fulgosi, A., Knezović, Z., Masnjak, R. i Zarevski, P. (1986). Predikcija generalne mjere kognitivne efikasnosti na osnovi neintelektivnog testa inteligencije. Primijenjena psihologija, 7, 306-311.

Fulgosi, A., Knezović, Z., Rijavec, M. i Zarevski, P. (1984). Novi podaci za konstrukciju nekognitivnog testa za procjenu intelektualne efikasnosti. U D. Stary (ur.), VI psihologijski skup "Dani Ramira Bujasa" 1981 (str. 173-179). Zagreb: Društvo psihologa SR Hrvatske.

Fulgosi, A., Knezović, Z. i Zarevski, P. (1982). Matematička analiza odnosa impulzivnosti, potrebe za uzbuđenjem i uvjerenja o mjestu kontrole u prostoru Eysenckovih dimenzija ličnosti. Revija za psihologiju, 12, 15-24.

Fulgosi, A., Knezović, Z. and Zarevski, P. (1983). Amount of transmitted information in absolute judgments of pitch according to the majority rule. Bulletin of the Psychonomic Society, 21, 193-194.

134

Fulgosi, A., Knezović, Z. i Zarevski, P. (1983). Nekognitivni korelati školskog uspjeha i uspjeha u Kalifornijskom testu mentalne zrelosti. Primijenjena psihologija, 4, 19-26.

Fulgosi, A., Knezović, Z. and Zarevski, P. (1984). Group decisions and amount of transmitted information in the absolute identification of pitch. Bulletin of the Psychonomic Society, 22, 203-204.

Fulgosi, A., Knezović, Z. and Zarevski, P. (1984). Individual differences, type of the identification response and practice in absolute identification of pitch. Bulletin of the Psychonomic Society, 22, 205-207.

Fulgosi, A., Knezović, Z. i Zarevski, P. (1990). Memorizing the self-referenced personality judgments. In G. L. Van Heck et al. (Eds.), Personality psychology in Europe: Vol 3: Foundations, models, and inquiries. Lisse, Netherlands: Swets and Zeitlinger.

Fulgosi, A. i Kulenović, A. (1986). Provjera nekih faktorsko-analitičkih postupaka i kriterija. Revija za psihologiju, 16, 77-95.

Fulgosi, A. i Lazić, B. (1966). Kako naši učenici i nastavnici vrednuju različite osobine nastavnika. Pedagoški rad, 9-10, 459-467.

Fulgosi, A. i Marković, S. (1976). Faktorska struktura psiholingvističkih sposobnosti i mentalna retardiranost. Revija za psihologiju, 6, 3-12.

Fulgosi, A. i Marković, S. (1976). Prilog proučavanju strukture psiholingvističke sposobnosti - faktorski test jednog psiholingvističkog modela. Revija za psihologiju, 6, 67-72.

Fulgosi, A. i Radin, F. (1982). Psihografska analiza stilova života gradske omladine. Revija za psihologiju, 12, 25-38.

Fulgosi, A., Zarevski, P. i Knezović, Z. (1986). Uspjeh kod sukcesivnog rješavanja testova inteligencije. Primijenjena psihologija, 7, 103-107.

Fulgosi, A. i Žaja, B. (1972). Transmisija od 3.1 bita kod apsolutne identifikacije visine tona. U IV. kongres psihologa SFRJ: Psihološke rasprave (str. 109-114). Ljubljana: Društvo psihologa Slovenije i Filozofski fakultet u Ljubljani.

Furlan, I. (1957). Ispitivanje predznanja i pismenosti kod djece koja su tek počela ići u školu. Pedagoški rad, No. 1-2.

Furlan, I. (1957). Problemi jednog zvanja – zadatak psihologa u obrazovnoj osmogodišnjoj školi. Školske novine, No. 22.

Furlan, I. (1957). Razvoj jezika i riječnika školske djece. Novim putevima, No. IX.

Furlan, I. (1958). Metode ispitivanja riječnika školske djece. Pedagoški rad, No. 5-6.

Furlan, I. (1959). Rad školskog psihologa u osnovnoj školi. Pedagoški rad, No. 3-4.

Furlan, I. (1960). Matematički pojmovi djece na početku školovanja. Pedagoški rad, No. 5-6.

Furlan, I. (1960). Tisuću najčešćih riječi našeg jezika i čitanje. Bilten zavoda za unapređivanje školstva NRH, No. 1.

135

Furlan, I. (1961). Inteligencija i učenje. Savremena škola, No. 7-8.

Furlan, I. (1961). Pedagoška i psihološka atmosfera u prvom razredu osnovne škole. Školske novine, No. 27.

Furlan, I. (1961). Psihologija učeničke discipline. Pedagoški rad, No. 7-8.

Furlan, I. (1961). The vocabulary structure of speech for Croatian or Serbian language. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 27, 65-74.

Furlan, I. (1962). Govorna razvijenost učenika osnovne škole. Pogledi i iskustva, No. 1.

Furlan, I. (1963). Čitanje u svjetlosti teorije informacija. Pedagogija, No. 4.

Furlan, I. (1963). Govorni razvoj djeteta. Savremena škola, No. 3.

Furlan, I. (1963). Problemi početka školovanja. Pedagoški rad, No. 7-8.

Furlan, I. (1964). Tri teorije učenja. Pogledi i iskustva, No. 3.

Furlan, I. (1964). Gotovost ili zrelost djeteta za školu. Pogledi i skustva, No. 5.

Furlan, I. (1990). Ekološka svijest i ekološko ponašanje. Primijenjena psihologija, 11(1), 7-10.

Furlan, I. (1990). Mogućnosti psiholingvističkog objašnjavanja nekih elemenata snova. Primijenjena psihologija, 11(1), 11-15.

Furlan, I. (1990). Podučavanje i vrste učenja. Pedagoški rad, 45(1), 25-34.

Furlan, I. (1990). Psihologija samopodučavanja: (poglavlje iz neobjavljene monografije "Psihologija podučavanja"). Primijenjena psihologija, 11(1), 17-22.

Glavač, R., Amšel, V. i Kolesarić, V. (1986). Ocjene u srednjoj školi i ocjene na studiju kao prediktori uspjeha u studiju. U Aktualna pitanja politike upisa studenata na univerzitete u Jugoslaviji (str. 267-270). Novi Sad: Univerzitet u Novom Sadu.

Grgin, T. i Vlahović, V. (1984). Stupanj neodlučnosti u izboru prvog zvanja muških i ženskih srednjoškolaca u različitim stručnim usmjerenjima. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 23, 171-176.

Grgin, T., Vlahović, V. i Raboteg-Šarić, Z. (1985). Neke relevantne karakteristike srednjoškolaca koji namjeravaju i koji ne namjeravaju nastaviti školovanje na fakultetu, Školski vjesnik, 34(1), 3-8.

Grgin, T., Vlahović-Štetić, V. i Raboteg Šarić, Z. (1986). Radne vrijednosti srednjoškolaca u početku i na završetku školovanja u proizvodnim i neproizvodnim stručnim usmjerenjima, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 26, 75-88.

Guilford, J. P., Fulgosi, A. and Hoephner. R. (1970). Multivariate analysis of some controlled - association tasks. Journal of General Psychology, 83, 119-134.

Gurdulić-Šverko, A. i Šverko, B. (1965). Prognostička valjanost nekih testova za uspjeh u zvanju dizaličara. Arhiv za higijenu rada i toksikologiju, 16, 293-300.

Gurdulić-Šverko, A. i Šverko, B. (1973). Ispitivanje brzine i varijabilnosti izborne reakcije vozača tramvaja. Psihomedicina saobraćaja, 5(1-2), 105-113.

136

Haler, M i Žužul, M. (1988). Utjecaj gledanja crtanih filmova i vanjskog potkrepljenja na agresivnost djece. Primijenjena psihologija, 9, 167-174.

Hupka, R. B., Bruunk, B., Falus, G., Fulgosi, A., Ortega, E., Swain, R. and Tarabrina, N.V. (1985). Romantic jelaousy and romantic envy - seven nation study. Journal of Crosscultural Psychology, 16, 423-446.

Ivanec, D. (1996). Stimuli context effect on simple reaction time: The importance of preparatory interval. Proceeding of the Twelfth Annual Meeting of the International Society for Psychophysics (pp. 293-298). University of Padova, Padova.

Janković, J., Ljubotina, D. (1996). Majke kao procjenjivači ponašanja svoje djece. Ljetopis Studijskog centra socijalnog rada, 3, 21-28.

Jerneić, Ž. (1988). O sposobnosti za simultano djelovanje: pregled istraživanja. Revija za psihologiju, 18(1-2), 67-90.

Jerneić, Ž. (1991). Kako povećati uspješnost operatora u zadacima simultanog djelovanja. U B. Šverko i Ž. Jerneić (ur.), Ergonomijski aspekti novih tehnologija (str. 95-101). Zagreb: Hrvatsko ergonomijsko društvo.

Jerneić, Ž., Kulenović, A., Šverko, B. i Vizek-Vidović, V. (1985). Radne vrijednosti i profesionalno-obrazovna orijentacija mladih. Psihologija, 18(3-4), 174-183.

Jerneić, Ž., Rohaček, A. i Rimac, I. (1982). Prilog postupku ispitivanja okulomotorne koordinacije. U Dani psihologije 80/81: zbornik radova (str. 163-167). Zadar: Filozofski fakultet, Odsjek za psihologiju.

Jerneić, Ž. i Šverko, B. (1994). Time-sharing factors and their relation to cognitive abilities and personality traits. Personality and Individual Differences, 16, 297-308.

Kamenov, Ž. i Čorkalo, D. (1997). Mjerenje promjena nacionalnih stereotipa: primjena metode SYMLOG-a. Društvena istraživanja, 6, 361-372.

Keresteš, G. i Kuterovac, G. (1995). Uloga kućnih ljubimaca u emocionalno-socijalnom razvoju djece predškolske dobi. U P. Zarevski, V. Vizek-Vidović i L. Vuković (ur.), Zbornik radova sa seminara Djeca i kućni ljubimci (str. 8-12). Zagreb: Udruga za istraživanje i promicanje uloge kućnih ljubimaca u životu čovjeka.

Kljaić, S. (1972). Socijalna facilitacija slobodnih asocijacija. U IV. kongres psihologa SFRJ: Psihološke rasprave (str. 133-137). Ljubljana: Društvo psihologa Slovenije i Filozofski fakultet u Ljubljani.

Kljaić, S. (1973). Socijalno-psihološki aspekti rukovođenja radnom organizacijom s posebnim osvrtom na rukovođenje odgojno-obrazovnom ustanovom. U Zbornik Zavoda za unapređenje osnovnog obrazovanja SR Hrvatske (str. 101-118). Zagreb.

Kljaić, S. (1977). Provjeravanje doživljaja eksperimentalne situacije nakon pokusa. U D. Stary (ur.), Stručni skup psihologa "Dani Ramira Bujasa" 1976. (str. 125-134). Zagreb: Društvo psihologa SR Hrvatske.

Kljaić, S. (1982). Korištenje prognostičkih indikatora i planiranje preventivnih mjera. U Zbornik Republičkog zavoda za socijalni rad (str. 229-233). Zagreb.

137

Kljaić, S. (1983). Etika i socijalna zaštita. U Zbornik "Socijalna zaštita u SR Hrvatskoj - razvoj, stanje, perspektive" (str. 249-252). Zagreb: JUMENA.

Kljaić, S. (1984). Eksperimentalni pristupi i razine analize u našim novijim socijalno-psihološkim istraživanjima. Psihologija, 3, 36-46.

Kljaić, S. i Prišlin, R. (1984). Razina moralnog rasuđivanja i prosocijalno ponašanje djece - karakteristike pomagača i pomaganog. U D. Stary (ur.), VI “Dani Ramira Bujasa” 1981. (str. 215-225). Zagreb: Društvo psihologa Hrvatske.

Kljaić, S. i Prišlin, R. (1984). Struktura rezultata u verbalnim i neverbalnim testovima WISC kod delinkventne djece. Primijenjena psihologija, 5(1-2), 1-6.

Kljaić, S., Prišlin, R. i Baće, M. (1984). Razvoj moralnog rasuđivanja kod djece. U Dani psihologije ’83: zbornik radova (str. 187-194). Zadar: Filozofski fakultet, Odsjek za psihologiju.

Kljaić, S., Prišlin, R. i Bajer, M. (1985). Psihosomatski status djece i uvjeti odgoja kao indikatori za prognozu kasnijeg delinkventnog ponašanja. Revija za psihologiju, 15, 35-40.

Kljaić, S., Prišlin, R. i Bajer, M. (1986). Karakteristike porodice i djeteta kao indikatori kasnijeg delinkventnog ponašanja. Penološke teme, 1, 29-33.

Kljaić, S. and Raspudić, V. (1985). Developmental changes in attribution of descriptive concepts to liked and disliked peers. Psychologische Beiträge, 27, 102-112.

Knezović, Z. (1975). Neke osobine novog upitnika za ispitivanje dimenzije ekstraverzije-introverzije. U V Kongres psihologa Jugoslavije: materijali 2 (str. 350-354). Skopje: Društvo psihologa SR Makedonije.

Knezović, Z. (1981). Hijerarhijska faktorska analiza i neke metrijske karakteristike Rotterove skale unutarnjeg naprama izvanjskom mjestu kontrole potkrepljenja. Revija za psihologiju, 11, 35-45.

Knezović, Z. (1994). Velikani naše epohe : Hans Jurgen Eysenck. U Zbornik III programa Hrvatskog radija, 186-192.

Knezović, Z. (1996). Državni psihosocijalni program. U Z. Knezović, M. Tomac & B. Gogić (ur.), Iskustva Brodsko-posavske županije u psihosocijalnoj pomoći ratnim stradalnicima (str. 5-8). Zagreb i Slavonski Brod: Ured za žrtve rata Vlade Republike Hrvatske i Županija Brodsko-posavska.

Knezović, Z. (1997). Psihosocijalni program (PSP) za ratne stradalnike-Hrvatski model. U Zbornik radova "Popularna srijeda" (str. 129-132). Mostar: Pedagoški fakultet Sveučilišta u Mostaru.

Knezović, Z., Fulgosi, A. i Fulgosi-Masnjak, R. (1987). Stupanj dopadljivosti pojedinih osobina ličnosti procjenjen od naših i američkih studenata. Psihologija, 20, 55-63.

Knezović, Z., Fulgosi, A., Zarevski, P.i Masnjak-Fulgosi, R. (1986). Predikcija generalne mjere kognitivne efikasnosti na osnovu neintelektivnog testa inteligencije. Primjenjena psihologija, 7, 306-310.

Knezović, Z. i Kocijan-Hercigonja, D. (1994). Psihosocijalna pomoć stradalnicima iz Domovinskog rata – model ustroja. Zagreb: Vlada Republike Hrvatske-VOS. 20 str.

138

Knezović, Z., Mlačić, B. and Bubaš, G. (1998). Big five studies in Croatia: Big five relations with other personality instruments. In J. Bermudez et al. (Eds.), Personality psychology in Europe (str. 51-62). Tilburg: Tilburg University Press.

Knezović, Z. i Munivrana, M. (1984). Pokušaj empirijske validacije EPI-skale laganja. U Druga knjiga priopćenja 8. Kongresa psihologa SFRJ (str. 41-48). Zagreb.

Kocijan-Hercigonja, D., Knezović, Z., Grgurić, J., Stuvland, R. and Lagerkvist, B. (1997). Psychosocial support in war areas using community based rehabilitation strategy. Scandinavian Journal of Social Medicine, 25, 14-16.

Kolesarić, V. (1965). Psihofiziološki problemi osvjetljenja u saobraćaju. U VII. stručno savjetovanje Jugoslavenskog komiteta za osvjetljenje. (str. 17-19). Beograd: Jugoslavenski komitet za osvjetljenje.

Kolesarić, V. (1969). Utjecaj treninga na brzinu oporavljanja nakon rada do granica izdržljivosti. U Treći kongres psihologa Jugoslavije, Simpozij "Umor i odmor". (str. 71-78). Beograd: Društvo psihologa Srbije.

Kolesarić, V. (1972). Ispitivanje odnosa predškolske djece prema slikama različitog slikovnog kvaliteta. Umjetnost i dijete, 4(19-20), 59-66.

Kolesarić, V. (1973). Komparativno ispitivanje nekih indikatora funkcionalnih mogućnosti u statičkom naporu. U D. Stary (ur.), Stručni skupovi psihologa: "Dani Ramira Bujasa" 1970. i 1972. (str. 159-163). Zagreb: Društvo psihologa Hrvatske.

Kolesarić, V. (1974). Analiza varijance. Opatija: Zavod za produktivnost rada, Zagreb. 27 str.

Kolesarić, V. (1980). Adaptacija i rekuperacija kod električki izazvanih fosfena. U D. Stary (ur.), Stručni skup psihologa "Dani Ramira Bujasa" 1979. (str. 97-108). Zagreb: Društvo psihologa Hrvatske.

Kolesarić, V. (1980). Adaptation and recuperation in the field of electrical phosphenes. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 90, 29-35.

Kolesarić, V. (1983). Stupanj deklarirane sigurnosti subjekta kao dodatni kriterij perceptivne efikasnosti podražaja. U Zbornik priopćenja sedmog kongresa psihologa Jugoslavije: Psihologija osjeta i psihofizika: prva knjiga (str. 35-43). Zagreb: Društvo psihologa Hrvatske.

Kolesarić, V. (1986). Značenje selekcije kandidata za visokoškolsko obrazovanje. U Aktualna pitanja politike upisa studenata na univerzitete u JugoslavijI (str. 241-244). Novi Sad: Univerzitet u Novom Sadu.

Kolesarić, V. (1987). Kvalifikacijski ispiti: jesu li potrebni? Sveučilišni vjesnik, 32(505-508), 3-7.

Kolesarić, V. (1987). The subject's declared degree of confidence as an additional criterion of perceptive stimulus effects. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, 17(97), 49-57.

Kolesarić, V. (1987). Univerzitet i nadareni studenti. Sveučilišni vjesnik, 34(522-524), 11-16.

139

Kolesarić, V. (1987). Univerzitet i nadareni studenti. U Zbornik 32. sesije Međunarodnog seminara "Univerzitet danas" (str. 123-134). Dubrovnik: Zajednica univerziteta Jugoslavije i Interuniverzitetski centar za postdiplomski studij.

Kolesarić, V. (1992). Utjecaj stresa, straha i panike na borbenu učinkovitost vojnika. U V. Kolesarić (ur.), Poglavlja iz vojne psihologije (str. 47-59). Zagreb: Ministarstvo obrane Republike Hrvatske.

Kolesarić, V. i Andrilović, V. (1984). Pokušaj određivanja odnosa između uspjeha u učenju i nekih hipotetskih indikatora svojstava živčanog sustava. Psihologija, 17(3), 83-91.

Kolesarić, V., Komar, Z. i Rohaček, A. (1984). Podražajni kontekst i vrijeme jednostavne senzomotorne reakcije. U Dani psihologije ’83: zbornik radova (str. 105-110). Zadar: Filozofski fakultet, Odsjek za psihologiju.

Kolesarić, V. i Koren, I. (1990). Briga za nadarene i znanstveno-tehnološki razvoj. U Zbornik radova projekta "Tehnološki razvoj i obrazovanje" (str. 105-119). Osijek: Pedagoški fakultet Sveučilišta u Osijeku.

Kolesarić, V. and Koren, I. (1992). The effect of identification and differential treatment of gifted elementary school pupils. High Ability Studies, 3, 155-163.

Kolesarić, V., Krizmanić, M., Drakulić, V., Lang, B. i Božoki, Z. (1986). The relationship between some personality characteristics of alcoholics and the effects of treatment. Alcoholism, 22(2), 89-92.

Kolesarić, V., Krizmanić, M. i Robić, R. (1983). Primjena vizualnog labirinta prezentiranog pomoću mikrokompjutora u psihodijagnostici djece predškolske dobi. Arhiv ZMD, 27, 3-4.

Kolesarić, V., Krizmanić, M. i Špehar, B. (1986). Uputom inducirane individualne razlike u "senzornom" i "motornom" stavu pri ispitivanju vremena jednostavne senzomotorne reakcije. Primijenjena psihologija, 7(1-4), 275-280.

Kolesarić, V. i Pavlina, Ž. (1986). Pet desetljeća "Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis". Primijenjena psihologija, 7(1-4), 141-143.

Kolesarić, V. i Rohaček A. (1983). Brzina reakcije kao kriterij subjektivne efikasnosti podražaja koji se nalaze u različitom kontekstu. U Zbornik priopćenja sedmog kongresa psihologa Jugoslavije: Psihologija osjeta i psihofizika: prva knjiga (str. 27-33). Zagreb: Društvo psihologa Hrvatske.

Kolesarić, V. i Rohaček, A. (1983). Utjecaj podražajnog konteksta na detekciju paraliminalnog podražaja. Primijenjena psihologija, 4, 75-81.

Kolesarić, V., Rohaček, A. i Komar, Z. (1984). Ispitivanje utjecaja podražajnog konteksta na vrijeme jednostavne reakcije za grupirane podražaje. U D. Stary (ur.), VI. "Dani Ramira Bujasa" 1981. (str. 69-72). Zagreb: Društvo psihologa Hrvatske.

Koren, I., Kolesarić, V. i Ivanec, D. (1998). Analiza uzroka relativne školske neuspješnosti intelektualno natprosječnih učenika. Suvremena psihologija, 1(1-2), 2-30.

140

Kovačević, V., Betlheam, S. i Matić, A. (1963). naša iskustva o djelovanju glutaminske kiseline kod liječenja oligofrenih. Neuropsihijatrija, No. 1.

Krizmanić, M. (1971). Ispitivanje konformnosti slobodnih asocijacija kod mladih i starih osoba. Revija za psihologiju, 2(1-2), 17-21.

Krizmanić, M. (1975). Harmonična i disharmonična ambivertiranost. U V Kongres psihologa Jugoslavije: materijali 2 (str. 318-323). Skopje: Društvo psihologa SR Makedonije.

Krizmanić, M. (1977). Some characteristics of a questionnaire for introversion-extraversion. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 81, 31-34.

Krizmanić, M. (1985). Klinička psihologija - stanje i perspektive. Primijenjena psihologija, 6(1-2), 5-8.

Krizmanić, M. (1988). Utjecaj informiranja i savjetovanja studenata na početku i u toku studija na psihološku prilagodbu i efikasnost studiranja. Sveučilišni vjesnik, 34, 18-22.

Krizmanić, M. (1996). Količina i intenzitet ratnih stresora i psihološka prilagodba ranjenika. Psychologia Croatica, 1(1-2), 3-15.

Krizmanić, M. (1997). Psihološke traume ratnih stradalnika. Erasmus, 22, 42-49.

Krizmanić, M. (1997). Tolerancija kao proces: Obnova socijalnog života na oslobođenim područjima Republike Hrvatske. Erasmus, 21, 50-54.

Krizmanić, M. i Kolesarić, V. (1986). Upotrebljivost subjektivnih procjena motivacije za studij kandidata na kvalifikacijskom ispitu. U Aktualna pitanja politike upisa studenata na univerzitete u Jugoslaviji (str. 270-273). Novi Sad: Univerzitet u Novom Sadu.

Krizmanić, M. i Kolesarić, V. (1988). Ispitivanje pasivnog i semi-aktivnog smisla za humor kod ispitanika selekcioniranih na osnovi intelektualnog statusa. U Pedagoški rad: posebno izdanje: Teorijski, metodološki i društveni aspekti pojave nadarenosti (str. 33-40). Zagreb: Pedagoški književni zbor.

Krizmanić, M. i Kolesarić, V. (1989). Pokušaj konceptualizacije pojma "kvaliteta života". Primijenjena psihologija, 10, 179-184.

Krizmanić, M. and Kolesarić, V. (1991). Cultural determinants and implied values in international education. Higher Education Policy, 4, 132-136.

Krizmanić, M. and Kolesarić, V. (1997). A salutogenic model of psychosocial help. Review of Psychology, 3(1-2), 69-75.

Krizmanić, M., Kolesarić, V., Drakulić, V. and Lang. B. (1986). An attempt to measure the effects of the psychotherapeutic treatment of alcoholism. Alcoholism, 22(2), 99-103.

Krizmanić, M., Kolesarić, V. i Harambašić, H. (1986). Reći ili ne reći bolesniku oboljelom od maligne bolesti istinitu dijagnozu - krivo postavljeno pitanje ili stvarna dilema. Primijenjena psihologija, 7(1-4), 108-111.

141

Krizmanić, M., Kolesarić, V. and Janig, H. (1994). Cross-cultural validation of a psychological model of "quality of life" concept. Review of Psychology, 1(1-2), 29-36.

Krizmanić, M., Kolesarić, V. i Rohaček, A. (1983). Imaju li optimisti zaista više smisla za humor nego pesimisti? Psihologija,16(3), 63-66.

Krizmanić, M., Kolesarić, V. i Rohaček, A. (1984). O konstrukciji i rezultatima prvih primjena novog upitnika za ispitivanje optimizma-realizma-pesimizma. U D. Stary (ur.), VI “Dani Ramira Bujasa” 1981. (str. 131-136). Zagreb: Društvo psihologa Hrvatske.

Krizmanić, M., Kolesarić, V., Rohaček, A. i Vizek, V. (1982). Neke karakteristike novih testova za ispitivanje smisla za humor. Primijenjena psihologija, 3(1-2), 1-6.

Krizmanić, M., Kolesarić, V., Rohaček, A. i Vizek, V. (1984). Neke karakteristike novih testova za ispitivanje humora. U Konstrukcija psihologijskih mjernih instrumenata: II knjiga priopćenja 7. kongresa psihologa SFR Jugoslavije (str. 5-11). Zagreb: Društvo psihologa SR Hrvatske.

Krizmanić, M., Kolesarić, V., Vizek, V. i Arambašić, L. (1986). Ispitivanje frekvencije i intenziteta jakih emocionalnih doživljaja kod osoba oboljelih od malignih bolesti i zdravih ispitanika. Liječnički vjesnik, 108, 123-126.

Krizmanić, M., Kolesarić, V., Vizek, V. i Arambašić, L. (1986). Ispitivanje povezanosti između nekih osobina ličnosti, stresa i zdravstvenog stanja. Primijenjena psihologija, 7(1-4), 198-202.

Krizmanić, M. i Krković, A. (1983). Test dominantnih obilježja - instrument za ispitivanje apstraktnog i konkretnog mišljenja u funkciji dobi. Primijenjena psihologija, 4(1-4), 33-37.

Krizmanić, M. i Radošević, Z. (1973). Komparativno ispitivanje nekih perceptivnih i misaonih procesa kod shizofrenih bolesnika i normalnih osoba. Socijalna psihijatrija, 1, 25-31.

Krizmanić, M., Rohaček, A., Kolesarić, V. i Koren, I. (1984). Ispitivanje povezanosti između smisla za humor i nekih osobina ličnosti. U Dani psihologije ’83: zbornik radova (str. 111-116). Zadar: Filozofski fakultet, Odsjek za psihologiju.

Krizmanić, M. i Vučinić, G. (1980). Ispitivanje nekih metrijskih karakteristika Ilustriranog projektivnog upitnika za ispitivanje emocionalne stabilnosti djece u predškolskoj dobi. Primijenjena psihologija, 1, 13-18.

Krković, A. (1971). A note on the estimation of the correlation in 2x2 contingency tables. Studia Psychologica, 13.

Krković, A. (1957). Može li oštrina stereoskopskog vida poslužiti kao test umora. Arhiv za higijenu rada i toksikologiju, 8, 215-221.

Krković, A. (1961). Depression of human occipital alpha rhythm during slow intermittent light stimulation. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 31, 95-102.

Krković, A. (1963). Adaptacija rada čovjeku. Beograd: Biblioteka "Rad".

142

Krković, A. (1963). Kupujete li nove strojeve? Pazite li na to da su skrojeni za normalna čovjeka? Samoupravljanje, 7.

Krković, A. (1963). Racionalizacija alata i strojeva. Samoupravljanje, 4.

Krković, A. (1964). A new technique for recording rats general activity. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 46, 81-84.

Krković, A. (1964). Pouzdanost rezultata psihologijskih mjerenja. U Odabrana poglavlja iz psihometrije i neparametrijske statistike. Zagreb: Društvo psihologa Hrvatske i Republički zavod za zapošljavanje SRH.

Krković, A. (1966). Ocjenjivanje u školi sa psihometrijskog aspekta. Pedagogija, 2.

Krković, A. (1967). Poteškoće u korelacijskim analizama sa kvalitativnim podacima. Čovek i zanimanje, br. 103, 4.

Krković, A. (1967). Refleks orijentiranja: Prikaz simpozija br. 15 na XIX internacionalnom kongresu psihologa u Moskvi, 1966. Psihologija, br. 2, 215-218.

Krković, A. (1969). Ispitivanje znanja s pomoću novog tipa testa znanja. U Treći kongres psihologa Jugoslavije: simpozijum Dokimologija. Beograd: Društvo psihologa SR Srbije.

Krković, A. (1969). Radni učinak pri detektiranju nekih karakteristika rijetkih slušnih signala. U Treći kongres psihologa Jugoslavije: simpozijum Umor i odmor. Beograd: Društvo psihologa SR Srbije, 1969.

Krković, A. (1970). Difficulty of an item as a function of the difficulty level of preceding items. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 69, 61-65.

Krković, A. (1973). Alternativna formula za izračunavanje koeficijenta korelacije među rangovima. Revija za psihologiju, 3(1-2), 31-39.

Krković, A. (1972). Pozornost i detektiranje rijetkih signala (pregled područja). U IV. kongres psihologa SFRJ: Psihološke rasprave (str. 74-85). Ljubljana: Društvo psihologa Slovenije i Filozofski fakultet u Ljubljani.

Krković, A. (1973). Spavanje kao oblik odmaranja. U B. Sremec (ur.). Psihologijski aspekti rada u smjenama (str. 43-49). Zagreb: Društvo psihologa Hrvatske.

Krković, A. (1974). Klasifikacija ispitanika. Zagreb: Zavod za produktivnost rada.

Krković, A. (1975). Prosuđivanje udaljenosti pomoću panparalelnog i konveksnog zrcala na automobilskim retrovizorima. U V Kongres psihologa Jugoslavije: materijali 1 (str. 179-183). Skopje: Društvo psihologa SR Makedonije.

Krković, A. (1979). Kvantitativna deskripcija raspodjele frekvencija u 2x2 kontingencijskoj tablici. Revija za psihologiju, 9(1-2), 33-47.

Krković, A. (1980). O jednoj transformaciji rangova koja čuva njihovo originalno porijeklo i uspostavlja njihovu vrijednost s obzirom na veličinu grupe. U D. Stary (ur.), Stručni skup psihologa “Dani R. Bujasa" 1979. (str. 119-121). Zagreb: Društvo psihologa Hrvatske.

143

Krković, A. i Bačun, Đ. (1973). Procjenjivanje udaljenosti vozila upaljenih i ugašenih svjetala. Stručni skupovi psihologa "Dani Ramira Bujasa" 1970. i 1972. (str. 171-174). Zagreb: Društvo psihologa SR Hrvatske.

Krković, A. and Bočkal, Z. (1969). Effect of immediate negative reinforcement on vigilance performance and electroencephalogram. Arhiv za higijenu rada i toksikologiju, 20.

Krković, A. i Bočkal, Z. (1970). Utjecaj položaja tijela motrioca na detektiranje rijetkih signala i na elekteoenkefalogram. Revija za psihologiju, 1(1), 15-18.

Krković, A. and Brožek, J. M. (1967). Deterioration and recovery of the CFF following exposure to coarse flickering light. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 53, 45-48.

Krković, A. and Davies, R. (1965). Skin-conductance, alpha-activity and vigilance. American Journal of Psychology, 78, 304-306.

Krković, A. i Gredelj, M. (1972). Sposobnost prosuđivanja dužine vremenskih intervala i "teorija očekivanja" za detekciju rijetkih signala. U IV. kongres psihologa SFRJ: Psihološke rasprave (str. 94-100). Ljubljana: Društvo psihologa Slovenije i Filozofski fakultet u Ljubljani.

Krković, A. i Kolesarić, V. (1970). Prikaz novog testa za ispitivanje osjetljivosti za probleme. Revija za psihologiju, 1(2), 73-78.

Krković, A. i Kolesarić, V. (1973). Prilog određivanju simptomatske valjanosti Problemnog testa i M-serije. Stručni skupovi psihologa "Dani Ramira Bujasa" 1970. i 1972. (str. 175-187). Zagreb: Društvo psihologa SR Hrvatske.

Krković, A. i Kovačić, M. (1972). Novi način za određivanje homogenosti testa. U IV. kongres psihologa SFRJ: Psihološke rasprave (str. 152-157). Ljubljana: Društvo psihologa Slovenije i Filozofski fakultet u Ljubljani.

Krković, A. i Kulenović, A. (1975). Diferencijalno ponderiranje. Revija za psihologiju, 5, 37-46.

Krković, A. i Kulenović, A. (1976). Diferencijalno ponderiranje uratka u zadacima: Zašto se to ne radi? (II). Revija za psihologiju, 6, 13-23.

Krković, A. and Smolić, N. (1961). The speed of the odorous blast and the absolute olfactory treshold. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 33, 109-115.

Krković, A. and Šverko, B. (1967). Characteristics of the performance on a new variety or vigilance task. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 54, 49-58.

Kulenović, A. (1980). Neke metrijske karakteristike rezultata formiranih na osnovu frekvencije jedne kategorije netočnih odgovora u kognitivnom testu. Stručni skup psihologa “Dani R. Bujasa" 1979. (str. 123-133). Zagreb: Društvo psihologa Hrvatske.

Kulenović, A. (1988). Konstrukcija i evaluacija inventara za ispitivanje vrijednosnog sistema i važnosti uloga. Saznanja, 5-6, 65-84.

144

Kulenović, A., Jerneić, Ž. i Šverko, B. (1984). Individualne razlike u rezidualnom kapacitetu: struktura i relacije s nekim osobinama ličnosti. U Dani psihologije’83: zbornik radova (str. 117-126). Zadar: Filozofski fakultet, Odsjek za psihologiju.

Kulenović, A., Jerneić, Ž., Šverko, B. i Vizek-Vidović, V. (1984). Faktorska struktura radnih vrijednosti učenika, studenata i zaposlenih. Primijenjena psihologija, 5, 158-165.

Kulenović, A. and Krizmanić, M. (1991). Zoran Bujas' work on the construction of psychological measurement instruments. Revija za psihologiju, 21, 25-29.

Kulenović, A., Miljević, R., Knezović, Z. i Žužul, M. (1984). Skale procjene Osgoodovog tipa kao mjere dimenzija ličnosti: racionala, operacionalizacija i preliminarni rezultati. U Zbornik radova "Prvo jugoslavensko savjetovanje o psihologijskim mjernim instrumentima". Ljubljana: Zavod za produktivnost dela SRS.

Kulenović, A. i Pastuović, N. (1985). Usporedba i evaluacija nekih procesnih modela motivacije i zadovoljstva. Primijenjena psihologija, 6, 225-236.

Kulenović, A. i Prišlin, R. (1983). Ispitivanje afektivno-kognitivne konzistencije kao generalnog faktora u strukturi stavova. Revija za psihologiju, 13, 43-48.

Kulenović, A. and Prišlin, R. (1988). Effects of attitude consistency on stability of affective and cognitive attitude component. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, 18, 27-32.

Kulenović, A. i Prišlin, R. (1989). Povezanost idejnih orijentacija i patoloških crta ličnosti na uzorku osuđenih osoba. Penološke teme, 4, 29-38.

Kulenović, A. i Žebec, M. S. (1999). Empirijska provjera ekvivalentnosti dvije nove forme Problemnog testa. Suvremena psihologija, 1, 31-42.

Kulenović, A. i Žužul, M. (1982). Usporedba nekih indeksa za procjenu diskriminativne valjanosti čestica psiholoških kompozitnih testova. Revija za psihologiju, 12, 67-82.

Kuterovac G., Dyregrov A. and Stuvland R. (1994). Children in war: a silent majority under stress. British Journal of Medical Psychology, 67, 363-375.

Kuterovac-Jagodić, G. (1999). Neki aspekti psiholoških osobitosti muškaraca. Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije, 5, 308-312.

Kuterovac-Jagodić, G. and Keresteš, G. (1997). Perception of parental acceptance-rejection and some personality variables in young adults. Društvena istraživanja, 6(4-5), 447-491.

Ljubotina, D. i Družić, O. (1996). Sindrom izgaranja na poslu kod pomagača i čimbenici koji utječu na stupanj izgaranja. Ljetopis Studijskog centra socijalnog rada, 3, 51-64.

Lazić, B. (1954). Stav i položaj učenika u razrednom kolektivu. Pedagoški rad, No. 7, 8, 9 i 10, 422-428 i 490-498.

Lazić, B. (1956). Kako naši učenici vrednuju različite oblike ponašanja svojih srednjoškolskih nastavnika. Pedagoški rad, No 7, 362-368.

145

Lazić, B. (1962). Da li sociometrijski test daje rezultate na apsolutnoj ili relativnoj skali položaja. Psihološki bilten, No. 1-2, 171-174.

Lazić, B. (1966). Neki podaci o razvoju pojmova kod djece. U II kongres psihologa SFR Jugoslavije: Zbornik saopćenja i plenarnih predavanja (str. 166-171). Zagreb: Društvo psihologa SR Hrvatske.

Lazić. B. (1969). Neke karakteristike dječjih pojmova. U Zbornik radova III kongresa psihologa Jugoslavije. Beograd.

Lugomer, G. (1976). Stupanj apstraktnosti riječi i visina asocijativnog gradijenta riječi - procjene na semantičkom diferencijalu. Revija za psihologiju, 6(1-2), 79-91.

Lugomer, G. (1981). Sadržajna valjanost upitnika GSM-1. Revija za psihologiju, 11(1-2), 25-34.

Lugomer, G. (1983). Izraženost praznovjernosti kod školske djece u funkciji dobi. Primijenjena psihologija, 4(1-4), 105-111

Lugomer, G., Vizek-Vidović, V. and Arambašić, L. (1988). Factor structures of intrinsic vs. extrinsic orientation in the classroom obtained under different evaluation systems in primary school. Psychologische Beiträge, 30(1-2), 92-105.

Lugomer, G. i Zarevski P. (1984). Evaluacija Frederikovog testa emocionalne zrelosti za učenike srednje škole. U D. Stary (ur.), VI “Dani Ramira Bujasa” 1981. (str. 147-156). Zagreb: Društvo psihologa Hrvatske.

Lugomer, G. and Zarevski, P. (1985). Intelectual functioning of elementary school pupils of different sex. Studia Psychologica, 27(1), 29-35.

Lugomer-Armano, G. (1992). Telefon Saveza žena Hrvatske kao hot-line za psihološku pomoć u ratnim uvjetima - analiza tromjesečnog djelovanja. Žena.

Marušić, I. and Bratko, D. (1998). Relations of masculinity and femininity with personality dimensions of the five-factor model. Sex Roles, 38(172), 29-44.

Marušić, I., Bratko, D. and Eterović, H. (1996). A contribution to the cross-cultural replicability of the five-factor personality model. Review of Psychology, 3(1-2), 23-35.

Marušić, I., Bratko, D. and Zarevski, P. (1995). Self-reliance and some personality traits: sex differences. Personality and Individual Differences, 19(6), 941-943.

Marušić, I., Rijavec, M., Buljan-Flander, G., Bosnar, K., Kulenović, A. i Prot, F. (1994). Majčinstvo kao faktor senzibilizacije na stresore u ratnoj situaciji. Sigurnost, 36(1), 11-20.

Maslić-Seršić, D. and Šverko, B. (1999). Croatian workers in the period of transition: a five years follow-up of job-related attitudes. In L. A. ten Horn, B. Šverko, and I. L. Zinovieva (Eds.), Organizational Psychology and Transition Processes in Central and Eastern Europe : proceedings of a conference in Dubrovnik, September 30 - October 3, 1998. (str. 156-167). Zagreb: Croatian Ministry of Science and Technology.

matić, A. (1949). Pedagogija i psihologija. Pedagoški rad, No. 4-5.

Matić, A. (1950). Igra. Predškolsko dete, No. 1.

146

Matić, A. (1950). S. L. Rubinstein u svjetlosti sovjetskih kritičara. Pedagoški rad, No. 1-2.

Matić, A. (1953). Ljevorukost. Predškolsko dete, No. 3.

Matić, A. (1953). Utisci s internacionalnih dana dječje psihologije u Parizu. Predškolsko dete, No. 7-10.

Matić, A. (1954). Izložba dječjih crteža “Moj zavičaj”. Pedagoški rad, No. 8.

Matić, A. (1954). Uloga herediteta u razvoju djeteta. Pedagoško-književni zbor.

Matić, A. (1955). Kolektivni dječji crtež. Savremena škola, No. 6.

Mayer, D. (1955/56). Jednostavno mjerenje vremena reakcije. Matematičko-fizički list, No. 4.

Mayer, D. (1968). Deceleracija pulsa u toku oporavka. U Treći kongres psihologa Jugoslavije: simpozijum Umor i odmor (str. 31-44). Beograd: Društvo psihologa SR Srbije.

Mayer, D. (1975). On the aproximation of psychophysical functions by power functions. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 78, 39-45.

Mayer, D. (1975). Izrada jednostavnih aparata i pribora - tradicija zagrebačkog 0dsjeka za psihologiju. U D. Stary (ur.), Stručni skup psihologa "Dani Ramira Bujasa" 1974. (str. 19-29). Zagreb: Društvo psihologa SR Hrvatske.

Mayer, D. (1975). Od eksperimenta do matematičke formule. "Informacije Društva psihologa SR Hrvatske", broj 1-2, 21-35.

Mayer, D. (1976). Osnovni pojmovi teorije informacija. Matematičko-fizički list, br. 4, 137-143.

Mayer, D. (1977). Beidler's taste equation applied to electrical taste. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 83, 51-54.

Mayer, D. (1980). Upotreba eksponencijalne funkcije pri istraživanju svojstava okusnih tvari pomoću mjerenja vremena reakcije. U Stručni skup psihologa “Dani R. Bujasa" 1979. (str. 75-86). Zagreb: Društvo psihologa Hrvatske.

Mayer, D. (1983). Ovisnost intenziteta trzajnih fosfena i paraliminalnih električnih fosfena o položaju očiju. U Zbornik priopćenja sedmog kongresa psihologa Jugoslavije: Psihologija osjeta i psihofizika: prva knjiga (str. 45-56). Zagreb: Društvo psihologa Hrvatske.

Mayer, D., Bujas, Z., Szabo, S., Ajduković, D. and Vodanović, M. (1988). Mathematical determination of the irreducible part of reaction time (chronobasis) to taste stimuli. Acta Instituti Psyhologici Universitatis zagrabiensis, 18, 13-25.

Mayer, D., i Petz, B. (1980). Još bolji način izračunavanja tzv. prosječnog ranga. Primijenjena psihologija, 1, Zagreb, 157-162.

McCrae, R. R., Costa, P. T., De Lima, M. P., Simoes, A., Ostendorf, F., Angleitner, A., Marušić, I., Bratko, D., Caprara, G. V., Barbaranelli, C., Chae, J. H. and Piedmont, R. L. (1999). Age differences in personality across the adult life span: Paralells in five cultures. Developmental Psychology, 35, 466-477.

147

Mejovšek, M., Marušić, I., Bosnar, K., Kulenović, A., Prot, F. i Zarevski, P. (1994). Usporedna analiza latentne strukture reakcija na stresne i uvjetno stresne podražaje. Kineziologija, 26(1-2), 12-17.  

Miharija Ž., Kuterovac G. i Franc R.(1993). Ratna iskustva i stupanj subjektivnog stresa školske djece u Republici Hrvatskoj, Theleme, 39, 33-44.

Miljević-Ridjički, R. and Lugomer-Armano, G. (1994). Children's comprehension of war. Child Abuse Review, 3, 134-144.

Mlačić, B. i Knezović, Z. (1997). Struktura i relacije “Big five” markera i Eysenckova upitnika ličnosti: empirijska usporedba dvaju strukturalnih modela ličnosti. Društvena istraživanja, 6, 1-21.

Munivrana, M. i Rohaček, A. (1980). Utvrđivanje radnog opterećenja mjerenjem učinka u sporednom zadatku pridodanom osnovnoj radnoj aktivnosti. Primjenjena psihologija, 1(1-2), 171-175.

Pačić, Lj. i Žužul., M. (1984). Prikaz radova o silovanju objavljenih u The Journal of Social Issues. Primijenjena psihologija, 5, 77-93.

Pastuović, N., Kolesarić, V. and Krizmanić, M. (1995). Psychological variables as predictors of quality of life. Review of Psychology, 2(1-2), 45-60.

Pastuović, N., Krizmanić, M. i Kolesarić, V. (1991). Obrazovanje kao faktor kvalitete života, Primijenjena psihologija, 12(3-4), 109-113.

Pavlina, Ž. i Kolesarić, V. (1987). Značenje Psihologijskog instituta zagrebačkog Sveučilišta za razvoj psihologije u nas. Primijenjena psihologija, 8(1), 25-35.

Pavlina, Ž. i Kolesarić, V. (1991). Zoran Bujas: Biography. Revija za psihologiju, 21, 3-4.

Pečnik, N. i Žužul, M. (1994). Nasilje u ljubavnim vezama mladića i djevojaka. Zbornik Pravnog fakulteta Zagreb, 44, 159-170.

Petz, B. (1943). Inteligencija i školski uspjeh. Napredak, 84. 17 str.

Petz, B. (1945). Razvoj inteligencije i društveno-obrazovne sredine. Napredak, 85. 13 str.

Petz, B. (1951). Energetska potrošnja kod sjedenja na stolcu s naslonom i bez naslona. Arhiv za higijenu rada, 2, 467-470.

Petz, B. (1954). Ekonomičnost rada pod utjecajem psiholoških stimulatora. Arhiv za higijenu rada, 5, 321-329.

Petz, B. (1957). Pokusi s Dotting testom u stanju svježine i u stanju umora. Arhiv za higijenu rada i toksikologiju, 8, 223-227.

Petz, B. (1958). Utjecaj godina i obiteljske odgovornosti na broj izostanaka i na izgubljene radne dane. Arhiv za higijenu rada i toksikologiju, 9, 121-178.

Petz, B. (1962). Jedan nedostatak Friedmanova neparametrijskog testa. Statistička revija, 12.

Petz, B. (1964). Effect of the number and length of rest pauses on work output in static effort. Arhiv za higijenu rada i toksikologiju, 15, 183-188.

148

Petz, B. (1964). Maximum pulse in training. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 41, 49-52.

Petz, B. (1967). Is there in static endurance a positive transfer of training from high to low and form low to high loading. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No 56, 65-73.

Petz, B. (1968). O nekim slučajevima kad su rezultati "predobri" da bi izgledali istiniti. Statistička revija, 18, 129-137.

Petz, B. (1970). Eksperimentalno ispitivanje "slike proizvoda". Revija za psihologiju, 1, 87- 96.

Petz, B. (1972). The number and length of rest pauses in relation to the level of fatigue. Acta Instituti Psychologici Univesitatis zagrabiensis, No. 67, 45-48.

Petz, B. (1973). O različitom stavu javnosti prema zaraznim bolestima i prometnim nesrećama. Revija za psihologiju, 3, 41-47.

Petz, B. (1973). Ponovna diskusija o jednom nedostatku Friedmanova neparametrijskog testa. Revija za psihologju, 3, 107-109.

Petz, B. (1975). Stav javnosti prema ozračenim živežnim namirnicama. Arhiv za higijenu rada i toksikologiju, 26, 213-219.

Petz, B. (1978). Penalizirati ili nepenalizirati pogrešne odgovore u testovima znanja alternativnog tipa. Revija za psihologiju, 8, 49-56.

Petz, B. (1980). Kako studenti preferiraju neka svojstva nastavnika. Primijenjena psihologija, 1, 177-180.

Petz, B. (1980). Nekoliko načina za izračunavanje prosječnog ranga i nedostaci jednog od načina. Primijenjena psihologija, 1, 3-12.

Petz, B. (1984). Pokušaj evaluacije nekih tehnika procjene. U D. Stary (ur.), VI “Dani Ramira Bujasa” 1981. (str. 103-111). Zagreb: Društvo psihologa Hrvatske.

Petz, B. (1985). O preferiranju odgovora "točno" u testovima znanja tipa "točno-netočno". Revija za psihologiju, 15, 49-54.

Petz, B. (1993). Čovjek i nesreće na radu i u prometu. (Najnoviji pogledi na "sklonost za nesreće"). Promet, 5, 71-74.

Petz, B. (1993). Starenje i radna sposobnost. Arhiv za higijenu rada i toksikologiju, 44, 191-204.

Petz, B. (1994). On the methodological problems related to the research of the guessing of test responses. Review of Psychology, 1, 37-38.

Petz, B. (1994). Percipiramo li točno povećanje slike gledanjem dalekozorom. Policija i sigurnost, 5, 459-492.

Petz, B. (1994). Psihologijski aspekti teorije odlučivanja. Policija i sigurnost, 5. 459-492.

Petz, B. (1994). Što misliti o parapsihologiji? Policija i sigurnost, 5, 327-339.

Petz, B. (1994). Uloga čovjeka u događanju nezgoda i nesreća. Arhiv za higijenu rada i toksikologiju, 45, 250-273.

149

Petz, B. (1996). How much do we know about accidents today. Review of Psychology, 3, 59-68.

Petz, B. (1997). Uloga kazne u procesu promjene ponašanja sudionika u prometu. U Cestovna prometna delikvencija /96., znanstveno stručni simpozij (str. 69-75). Zagreb: MUP Rep. Hrvatske.

Petz, B. (1998). Hans J. Eysenck (in memoriam). Suvremena psihologija, 1, 141-147.

Petz, B. (1999). Sklonost nesrećama u zrakoplovstvu. U Zbornik radova Trećeg hrvatskog simpozija zrakoplovne medicine (str. 9-40). Zagreb : Hrvatska akademija medicinskih znanosti, Odbor Zrakoplovna medicina.

Petz, B. i Boban, S. (1989). Razlikovanje u dekodiranju prometnih znakova zabrane i znakova obaveze. Bilten "Znanstvenog savjeta za promet" JAZU, 2, 16-18.

Petz, B. and Bujas, Z. (1961). How appropriate are the three forms of questionnaire application. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 25, 49-54.

Petz, B. and Mayer, D. (1977). Comparison between Thurstone's "Law of comparative judgments" scale and the "Sum of totals" scale. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 84, 55-64.

Petz, B. i Munivrana, M. (1975) Relativni položaj pokazivača smjera i brzina i točnost reakcije. U V Kongres psihologa Jugoslavije: materijali 1 (str. 174-179). Skopje: Društvo psihologa SR Makedonije.

Petz, B. i Šverko, B. (1973). Prilog ispitivanju stavova prema noćnom radu. U B. Sremec (ur.), Psihologijski aspekti rada u smjenama (str. 21-30). Zagreb: Društvo psihologa Hrvatske.

Petz, B. i Vidaček, S. (1960). Analiza izostanaka s posla u jednom zagrebačkom poduzeću. Arhiv za higijenu rada i toksikologiju, 11, 289-297.

Petz, B. i Žužul, M. (1987). "Riskiranje" u testovima znanja i neke karakteristike ličnosti. Primijenjena psihologija, 8, 37-42.

Pibernik-Okanović, M., Szabo, S. and Metelko Ž. (1996). Quality of life in diabetic patients, otherwise ill and healthy persons. Diabetologia Croatica, 25, 117- 121.

Pibernik-Okanović, M., Szabo, S. and Metelko, Ž. (1998). Quality of life following a change in therapy for diabetes mellitus. Pharmacoeconomics, 14, 201- 207.

Poljuha, B. i Žužul, M. (1987). Relacije između latentne i manifestne agresivnosti i Eysenckovih dimenzija ličnosti. Primijenjena psihologija, 8(2), 109-118.

Prišlin, R. (1980). Doživljaj disonance u grupi introverata, ambiverata i ekstraverata. U Stručni skup psihologa “Dani R. Bujasa" 1979. (str. 349-354). Zagreb: Društvo psihologa Hrvatske.

Prišlin, R. (1980). Promjena stava u situaciji kognitivne disonance u odnosu na neke crte ličnosti. Primijenjena psihologija, 1, 107-109.

Prišlin, R. (1980). Razlike u procjeni pojma na semantičkom diferencijalu kao indikator doživljene disonance. Revija za psihologiju, 10, 65-73.

Prišlin, R. (1985). Affective-cognitive attitude structure and cognitive dissonance. Psychologische Beiträge, 2, 255-264.

150

Prišlin, R. (1986). Tolerance for attitudinal inconsistency, magnitude of reward and attitude change. Studia Psychologica, 28, 49-56.

Prišlin, R. (1987). Attitude-behaviour relationship: attitude relevance and behaviour relevance. European Journal of Social Psychology, 17, 483-486.

Prišlin, R. (1988). Vrijednosne orijentacije studenata. U Marksističko obrazovanje na Sveučilištu u Zagrebu (str. 212-266). Zagreb: CITR GKSKH.

Prišlin, R. (1988): Attitude-behaviour relationship: attitude saliency and implications of behaviour. Psychologische Beiträge, 30, 129-138.

Prišlin, R., Akrap, Z. i Šprah, B. (1987). Self-monitoring and attitude-behaviour relationship. Revija za psihologiju, 17, 37-45.

Prišlin, R.. i Marin, Z. (1986). Prosocijalno ponašanje dječaka i djevojčica iz seoske i gradske sredine. U Dani psihologije ‘85: zbornik radova (str. 269-274). Zadar: Filozofski fakultet u Zadru, Odsjek za psihologiju.

Prišlin, R., Momirović, K. i Wolf, B. (1988). Metrijske karakteristike skale depresivnosti D6R. Primijenjena psihologija, 9, 3l-38.

Prišlin, R. and Teležar, Ž. (1990). Conventional vs. paradoxical persuasion and self-monitoring. Psychologische Beiträge, 32, 81-88.

Prišlin, R. i Wolf, B. (1988). Latentna struktura samoiskazanog delinkventnog i devijantnog ponašanja. Penološke teme, 3, 162-176.

Raboteg-Šarić, Z., Vlahović-Štetić, V., Božičević, V., Mimica, I. i Fray, J. (1985). Stav prema starijim osobama različitog zdravstvenog stanja kod ispitanika koji su u različitom kontaktu s tim osobama. Defektologija, 21(1), 41-50.

Raboteg-Šarić, Z., Žužul, M. and Keresteš, G. (1994). War and childrens aggressive and prosocial behavior. European Journal of Personality, 8, 201-212.

Radošević, Z. i Krizmanić, M. (1973). Težina zadataka u Problemnom testu za ispitivanje inteligencije kod normalnih i shizofrenih osoba. U D. Stary (ur.), Stručni skupovi psihologa "Dani Ramira Bujasa" 1970. i 1972. (str. 195-201). Zagreb: Društvo psihologa SR Hrvatske.

Reljanović, M., Szabo, S., Metelko, Ž., Granić, M., Škrabalo, Z. and Sartorius, N. (1987). Evaluation of education methods in diabetic patients. Diabetologia Croatica,16, 141-152.

Robić, R., Kolesarić, V. i Krizmanić, M. (1983). Primjena vizuelnog labirinta prezentiranog pomoću mikrokompjutora u psihodijagnostici djece predškolske dobi. Arhiv za medicinu rada, 27, 3-5.

Rohaček, A. (1973). Tahistoskopsko ispitivanje čitljivosti riječi pisanih ćirilicom i latincom. U D. Stary (ur.), Stručni skupovi psihologa "Dani Ramira Bujasa" 1970. i 1972. (str. 203-208). Zagreb: Društvo psihologa SR Hrvatske.

Rohaček, A. (1975). Interferencija pri učenju labirinta kod štakora. U D. Stary (ur.), Stručni skup psihologa "Dani Ramira Bujasa" 1974. (str. 127-137). Zagreb: Društvo psihologa SR Hrvatske.

151

Rohaček, A. (1976). Čitljivost slova ćirilice i latinice u sklopu riječi i čestina njihova pojavljivanja. U V Kongres psihologa Jugoslavije: materijali 1 (str. 145-148). Skopje: Društvo psihologa SR Makedonije.

Rohaček, A. (1980). Nalaženje aberantnih rezultata u inače valjanom skupu podataka i njihovo izuzimanju iz statističke obrade primjenom postupka odbacivanja zasnovanog na neslaganju rangova podataka u paru. U D. Stary (ur.), Stručni skup psihologa “Dani R. Bujasa" 1979. (str. 405-428). Zagreb: Društvo psihologa Hrvatske.

Rohaček, A. (1984). Određivanje psihofizike funkcije za električne fosfene metodom globalne procjene općeg toka porasta intenziteta podražaja. U D. Stary (ur.), VI “Dani Ramira Bujasa” 1981. (str. 39-46) Zagreb: Društvo psihologa Hrvatske.

Silić, B., Vlahović-Štetić,V. i Slaviček, M. (1999.). Identifikacija intelektualno nadarenih učenika na temelju rezultata testa i procjena učitelja, Napredak, 140, 3, 319-329.

Smiljanić-Čolanović, V., Lazić, B. i Toličić, I. (1963). O radu u oblasti dječje i pedagoške psihologije. Pedagogija, No. 3, 98-108.

Smiljanić-Čolanović, V., Lazić, B. i Toličić, I. (1964). Naučnoistraživački rad na području psihologije djetinjstva i maldosti i pedagoške psihologije. U Stanje i perspektive jugoslavenske psihologije: referati sa savjetovanja udruženja psihologa Jugoslavije, marta 1963. (str. 61-71). Beograd: Jugoslovensko udruženje psihologa.

Smolić-Krković, N. (1951). Racionalna organizacija učenja. Organizacija rada, No. 7, 1-8.

Smolić-Krković, N. (1952). Ispitivanje interesa naše omladine. Psihološki bilten, No. 2.

Smolić-Krković, N. (1953). Influence of nausea on the olfactory sensitivity. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 19, 1-7.

Smolić-Krković, N. (1953). Prilog diskusiji o potrebi i načinu vođenja zabilješki o učenicima. Pisma odgajatelja, No. 5, 133-136.

Smolić-Krković, N. (1953). Psihologija motivacije. Prosvetno delo, br. 1-2, 39-47.

Smolić-Krković, N. (1953). Važnost sistematskog opažanja učenika. Pisma odgajatelja, br. 3-4, 82-84.

Smolić-Krković, N. (1955). O interesu. Pisma odgajatelja, br. 5.

Smolić-Krković, N. (1958). Način učenja učenika srednjih škola koji žive u đačkim domovima i kod roditelja. Informacije Društva odgajatelja NR Hrvatske.

Sorić, B. i Petz, B. (1987). Koliki postotak znanstvenih otkrića nisu otkrića. Arhiv za higijenu rada i toksikologiju, 38, 251-260.

Sremec, B. and Kolesarić, V. (1969). Attitude change during fatigue. In Ergonomics in machine design. Proceedings of a symposium. I. Prague, 1967. (pp. 87-95). Geneva: International Labour Office.

Sremec, B., Kolesarić, V. Sučević, Đ. i Muačević, Lj. (1968). Umor i konotativno značenje nekih pojmova kod vozača. U Zbornik radova I. simpozija o preventivnoj

152

ulozi saobraćajne medicine (str. 141-146). Zagreb: Zavod za zaštitu zdravlja grada Zagreba.

Sremec, B., and Šverko, B. (1964). An attempt of investigating the degree of workers' participation in the life and work of the factory. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 37, 15-20.

Sremec, B. i Šverko, B. (1974). Neki ergonomski problemi perceptivno-mentalnog rada. U Znanstveno-stručni skup: Ergonomija u Jugoslaviji (str. 180-205). Zagreb: Društvo za ergonomiju SR Hrvatske.

Stiperski, Z. i Kamenov, Ž. (1996). Razlozi doseljavanja u Zagreb: prilog anketnom istraživanju urbanizacijskih činitelja. Prostor, 4, 147-156.

Stipetić, S. and Kolesarić, V. (1964). Bimodality of the distribution of results of the eight grade pupils tested by the modified Raven progressive matrices. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 47, 85-91.

Stipetić-Szabo, S. (1967). Effect of number of stimuli on the estimation of stimulus intensity. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 58, 81-84.

Szabo, S. (1972). Utjecaj čestine zadavanja standarda na procjenu veličina. U IV. kongres psihologa SFRJ: Psihološke rasprave (str. 137-140). Ljubljana: Društvo psihologa Slovenije i Filozofski fakulteta u Ljubljani.

Szabo, S. (1973). Stupanj sigurnosti kao dodatna informacija u psihofizičkim mjerenjima. U D. Stary (ur.), Stručni skupovi psihologa "Dani Ramira Bujasa" 1970 i 1972. (str. 209-214). Zagreb: Društvo psihologa SR Hrvatske.

Szabo, S. (1975). Utjecaj trajanja podražaja na apsolutnu osjetljivost u području električnog okusa. V Kongres psihologa Jugoslavije: materijali 2 (str. 240-244). Skopje: Društvo psihologa SR Makedonije.

Szabo, S. (1980). Brzina reakcije kao indikator općeg okusnog učinka dvojne mješavine. U D. Stary (ur.), Stručni skup psihologa "Dani Ramira Bujasa" 1979. (str. 55-75). Zagreb: Društvo psihologa Hrvatske.

Szabo, S. (1981). Direktne numeričke procjene percipiranog intenziteta osjeta u situaciji progresivnog povećanja intenziteta podražaja. U Zbornik priopćenja sedmog kongresa psihologa Jugoslavije: Psihologija osjeta i psihofizika: prva knjiga (str. 57-63). Zagreb: Društvo psihologa Hrvatske.

Szabo, S. (1988). Empirical assessment of the gustatory chronobasis. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, 18, 33-38.

Szabo, S., Bujas, Z., Ajduković, D., Mayer, D. and Vodanović, M. (1997). Influence of the intensity of NaCl solutions on adaptation and recovery time course. Perception & Psychophysics, 59, 180-186.

Szabo, S., Kolesarić, V. and Brenk, K. (1981). Research of Zoran Bujas in the field of psychophysics and snsory psychophysiology. Revija za psihologiju, 21(1), 13-17.

Szabo, S., Orley, J. and Saxena, S., on behalf of the Whoqol group (1997). An approach to response scale development for cross-cultural questionaires. European Pychologist, 2(3), 270- 276.

Szabo, S. i Rohaček, A. (1986). Karakteristike "Stevensove" psihofizičke funkcije u ovisnosti o broju serija mjerenja. U Dani psihologije ‘85: zbornik radova. (str. 195-197). Zadar: Filozofski fakultet u Zadru, Odsjek za psihologiju.

Šakić, V., Knezović, Z. i Žužul, M. (1987). Provjera Eysenckove EPQ-C skale sklonosti kriminalitetu na osobama osuđenim za krivična djela “napad na ljude”. Penološke teme, 2, 255-261.

153

Šarić, J., Raboteg-Šarić, Z. i Vlahović-Štetić, V. (1989). Radne vrijednosti, profesionalne namjere i školski uspjeh u završnom razredu osnovne škole. Revija za psihologiju, 19, 17-23.

Šiber, I., Kljaić, S., Magdić, M., i Šverko, B. (1966). Percepcija distribucije utjecaja u radnoj organizaciji. Politička misao, 3, 69-81.

Šverko, B. (1962). Koordinirani i supraordinirani kao procjenitelji profesionalne vrijednosti. Psihološki bilten, 6, 49-76.

Šverko, B. (1965). Kratki osvrt na simpozij Procjena profesionalnog uspjeha. U A. Fulgosi (ur.), Problem kriterija u psihološkoj teoriji i praksi. Zagreb: Društvo psihologa SR Hrvatske.

Šverko, B. (1967). Primjena statistike pri validaciji postupaka za izbor radnika. Statistička revija, No. 2-3, 186-190.

Šverko, B. (1968). Analiza i procjena psihofizioloških zahtjeva radnog mjesta. Materijali IX seminara medicine rada (litografirano). Opatija. 22. str.

Šverko, B. (1968). Intermodal correlations in vigilance performance. In Proceedings of the 16th International Congress of Applied Psychology (pp. 341-346). Amsterdam.

Šverko, B. (1969). Zašto mjesec izgleda veći kad se nalazi na horizontu. Priroda, No. 5, 144-145.

Šverko, B. (1970). Korelacijska analiza uspješnosti u detektiranju rijetkih signala različitog osjetnog modaliteta. Revija za psihologiju, 1(2), 13-22.

Šverko, B. (1970). Vjerojatnost detekcije rijetkih slušnih signala u funkciji intervala od prethodne reakcije. Revija za psihologiju, 1(1), 23-26.

Šverko, B. (1972). Effects of intelligence on vigilance performance. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 72, 77-81.

Šverko, B. (1972). Pozornost - rezultati istraživanja i praksa. U IV. kongres psihologa SFRJ: Psihološke rasprave (str. 89-94). Ljubljana: Društvo psihologa Slovenije i Filozofski fakultet u Ljubljani.

Šverko, B. (1974). Povodom osnivanja Društva za ergonomiju SR Hrvatske i održavanja skupa "Ergonomija u Jugoslaviji". Revija za psihologiju, 4, 106-108.

Šverko, B. (1975). O prolascima vlakova pored zatvorenih signala i o psihološkim procesima koji se nalaze u osnovi tzv. "nepažnje" strojovođa, Željeznice, 31(1), 17-22.

Šverko, B. (1977). Individual differences in time-sharing performance. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 80, 17-30.

Šverko, B. (1977). O "sposobnosti" za istovremeno obavljanje više aktivnosti. U D. Stary (ur.), Stručni skup psihologa "Dani Ramira Bujasa" 1976. (str. 197-204). Zagreb: Društvo psihologa SR Hrvatske.

Šverko, B. (1978). Neki praktični i metodološki problemi pregleda radnika koji rade na poslovima s posebnim uvjetima rada. U Psihologijski aspekti ocjene poslova s posebnim uvjetima rada (str. 51-61). Zagreb: Društvo psihologa SR Hrvatske.

Šverko, B. (1980). Suvremeni pristup utvrđivanju radnog opterećenja. Primijenjena psihologija, 1, 163-170. (i na slovenskom u Organizacija dela).

Šverko, B. (1982). Radne vrijednosti i njihov značaj za izbor zanimanja. Čovek i zanimanje, No. 7-8-9, 11-15.

154

Šverko, B. (1984). Struktura radnih vrijednosti - jedna međunarodna usporedba. U Dani psihologije ’83: zbornik radova (str. 161-165). Zadar: Filozofski fakultet, Odsjek za psihologiju.

Šverko, B. (1984). Važnost rada u životu pojedinca: Prilog evaluaciji jednog kognitivnog modela. Psihologija, 17, 48-60.

Šverko, B. (1986). Što sve utječe na izostanke zbog bolovanja: prijedlog jednog teorijskog procesnog modela. Revija za psihologiju, 16, 53-64.

Šverko, B. (1987). The structure of work values: A cross-national comparison. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, 17, 23-29.

Šverko, B. (1988). Uvjeti poticajnosti nagrađivanja prema radu. Naše teme, 32(11), 2638-2644. (i u U Z. Stamenić (ur.), Ekonomske rasprave (str. 178-192). Zagreb: Centar za idejno-teorijski rad GK SKH., 1989).

Šverko, B. (1989). Origin of individual differences in importance attached to work: A model and a contribution to its evaluation. Journal of Vocational Behavior, 34, 28-39.

Šverko, B. (1991). New technology and the content of human work. In R.A. Roe, M. Antalovits and E. Dienes (Eds.), Technological change process and its impact on work (pp. 291-296) Budapest: Hungarian Coordination Council for Work Psychology and European Network of Organizational and Work Psychology.

Šverko, B. (1994). In Memoriam: Donald E. Super (1910-1994). Review of Psychology, 1, 43.

Šverko, B. (1994). Value priorities and role salience in different countries: Some findings of the Work Importance Study. Tilburg University, The Netherlands: WORC Paper 94.11.045/6, 25 p.

Šverko, B. (1995). Motivacija za rad i razvoj: prilog procjeni aktualnog stanja u Hrvatskoj. U J. Božičević (ur.) Stvaranje stabilnog, prilagodljivog i životno sposobnog hrvatskog gospodarstva, Knjiga 1 (str. 118-121). Zagreb: Hrvatsko društvo za sustave i Hrvatska akademija tehničkih znanosti.

Šverko, B. (1999). The Work Importance Study: Recent changes of values in Croatia. Applied Psychology: An International Review, 48, 89-102.

Šverko, B. i Fabulić, L. (1985). Stabilnost jutarnosti-večernjosti: retest promjene i korelacija nakon sedam godina, Revija za psihologiju, 15, 71-78.

Šverko, B. i Gurdulić-Šverko, A. (1993). Tko je sposoban za zrakoplovca: Osnove psihologijske selekcije pilota. Prvi hrvatski simpozij zrakoplovne medicine: zbornik radova (str. 115-120). Zagreb: Hrvatska akademija medicinskih znanosti.

Šverko, B. i Jerneić, Ž. (1989). Prof. dr. Boris Petz - Život i djelo. Primijenjena psihologija, 10, 3-12.

Šverko, B., Jerneić, Ž., and Kulenović, A. (1983). A contribution to the investigation of time-sharing ability. Ergonomics, 26, 151-160.

Šverko, B., Jerneić, Ž., Kulenović, A. and Vizek-Vidović,V. (1987). Work values of students preparing for different occupations: A contribution to validation of the WIS Values Scale. Revija za psihologiju, 17 (1-2), 59-66.

Šverko, B., Jureša V., Kulenović, A., i Škof, M. (1987). Ispitivanje mišljenja o poslu, zadovoljstva s poslom i odnosa prema radu zaposlenih u nuklearnoj elektrani Krško: recenzirana studija. Ljubljana: Univerzitetni inštitut za medicino dela, prometa in športa. 60 str.

Šverko, B., Kulenović, A. i Vizek-Vidović, V. (1982). Prilog istraživanju strukture radnih vrijednosti. Primijenjena psihologija, 3, 1-4.

155

Šverko, B., Maslić, D., Jerneić, Ž. i Kacian, N. (1992). Sustav uzbunjivanja građana: ergonomska analiza i prijedlog za poboljšanje. Civilna zaštita, 1, 105-116.

Šverko, B., Maslić, D., Jerneić, Ž. and Gurdulić-Šverko, A. (1994). Time-sharing performance of choice-response tasks: Factor structure and age differences. Review of Psychology, 1, 5-10.

Šverko, B., Pintar, B. i Gurdulić-Šverko, A. (1976). Utjecaj broja i položaja simultano prezentiranih prometnih znakova na efikasnost njihova zamjećivanja. Čovjek i promet, 2(1), 17-23.

Šverko, B. and Šiber, I. (1967). Family responsibility and the informativeness pattern in the industrial female workers. Arhiv za higijenu rada i toksikologiju, 18, 11-17, (i u Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 55, 59-64.)

Šverko, B. i Tarbuk D. (1987). Broj bolovanja i broj izgubljenih radnih dana zbog bolovanja: distribucije i vremenska stabilnost registriranih podataka. Privreda, 31(1-2), 99-102.

Šverko, B., Vidaček, S. i Kaliterna, Lj. (1979). Osobine ličnosti i svakodnevne navike života. Revija za psihologiju, 9, 49-58.

Šverko, B. i Vizek-Vidović, V. (1978). Industrijski psiholozi u SR Hrvatskoj: profesionalne aktivnosti, zadovoljstvo u poslu i mišljenje o studiju psihologije. Revija za psihologiju, 8, 79-89.

Šverko, B. and Vrančić, I. (1998). Predictive validity of value assessment in organizational settings. Review of Psychology, 5, 27-33.

Šverko, B. i Vukmirović, Ž. (1979). Ispitivanje stava prema klimatizaciji radnog prostora. Arhiv za higijenu rada i toksikologiju, 30, 323-332.

Tadinac, M. (1986). Apsolutna osjetljivost i snaga živčanog sustava. Primijenjena psihologija, 7, 269-274.

Tadinac, M. (1987). Utvrđivanje snage živčanog sustava eksperimentalnim i neeksperimentalnim tehnikama. U Zbornik radova "VI Dani psihologije" (str. 29-35). Zadar: Filozofski fakultet, Odsjek za psihologiju.

Tadinac, M. (1988). The partiality phenomenon in investigation of strength of the nervous system. Psychologische Beiträge, 30, 166-172.

Tadinac, M., Vukosav, Ž. i Bunjevac, T. (1984). Snaga živčanog sustava i Eysenckova dimenzija ekstraverzije-introverzije. Revija za psihologiju, 14, 21-26.

Tadinac-Babić, M. (1992). Norme za poznatost i predočljivost 480 imenica hrvatskog jezika. Primijenjena psihologija, 13, 43-52.

Tadinac-Babić, M. (1999). Ispitivanje lateralizacije funkcija mozgovnih hemisfera tehnikom PVP uz korištenje verbalnog materijala. Govor, 16(1), 57-68.

Tadinac-Babić, M., Kulenović, A. and Ledinski, D. (1989). On the Structure of Strelau Temperament Inventory (STI). Revija za psihologiju, 19, 25-32.

Tadinac-Babić, M., Maslić-Seršić, D. and Martinić, I. (1993). Cognitive task effects on blood flow velocity changes in middle cerebral arteries: A transcranial Doppler study of hemispheric specialization. Medicina, 29, 107-111.

Takšić, V., Vlahović-Štetić, V. i Mimica, M. (1985). Efekti razine dijastoličkog krvnog tlaka i dobi na učinak u zadacima psihomotorike različite složenosti. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 25, 171-182.

156

Vidaček, S., Šverko, B. i Miljević, G. (1977). Dnevne varijacije u stupnju aktivacije i neke osobine ličnosti. Arhiv za higijenu rada i toksikologiju, 28, 231-241.

Vizek-Vidović, V. (1975). Anketa kao metoda istraživanja socijalnih pojava. Socijalni rad, 16, 40-51.

Vizek-Vidović, V. (1979). Modeli stresa. Revija za psihologiju, 19(1), 95-110.

Vizek-Vidović, V. (1984). Some personality dimensions and job stress in blue collar workers. Studia psychologica, 26(3), 187-192.

Vizek-Vidović, V. (1991). Vocational maturity and some personality characteristics of the 8th grade students. In J. S. Ribeira and L. S. Almeida (Eds.), Proceedings of XIV ISPA Colloquium:"School psychology in human development" (pp. 95-105). Portugal: University of Minho.

Vizek-Vidović, V. (1994). Konativno-afektivne osobine učenika i školski uspjeh u matematici. Napredak, 35(4), 395-403.

Vizek-Vidović,V. (1999). Self-referenced cognitions and mathematics grades in secondary school. Studia psychologica, 41, 133-142.

Vizek-Vidović, V., Lugomer, G. i Arambašić, L. (1988). Intrinsic-extrinsic orientation and evaluation system in primary school. Psychologische Beiträge, 3(1-2), 106-107.

Vizek-Vidović, V., Prišlin, R. i Kauzlarić, I. (1985). Čvrstina ličnosti i neki indikatori stresnih reakcija rukovodilaca. Primijenjena psihologija, 6(3-4), 29-35.

Vizek-Vidović, V., Šverko, B., Kulenović, A. i Jerneić, Ž. (1984). Hijerarhije radnih vrijednosti učenika, studenata i zaposlenih. Primijenjena psihologija, 5(3-4), 166-173.

Vizek-Vidović, V. i Vlahović-Štetić, V. (1989.). Neke karakteristike upitnika zrelosti za izbor zanimanja. Primijenjena psihologija, 10(4), 293-298.

Vizek-Vidović, V., Vlahović-Štetić, V., Arambašić, L. i Slaviček, M. (1997). Konativne i emocionalne karakteristike matematički nadarene i prosječno sposobne djece. Društvena istraživanja, 6(4-5), 619-636.

Vizek-Vidović V., Vlahović-Štetić V. i Petrak, O. (1999). Neke metrijske karakteristike Skale za procjenu ponašanja učenika u razredu. Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja, 35(1), 51-61.

Vladisavljević, Z. i Arambašić, L. (1995). Uspješnost suočavanja s traumatskim događajima u odnosu na sadržaj i širinu repertoara suočavanja. Psychologia Croatica, 1(3-4), 165-186.

Vlahović, V. (1984). Povezanost radnih vrijednosti i salijentnosti uloga. U Dani psihologije ’83: zbornik radova (str. 167-172). Zadar: Filozofski fakultet, Odsjek za psihologiju.

Vlahović-Štetić, V. (1986). Radne vrijednosti učenika prije i poslije upisa u različita obrazovna usmjerenja. U Dani psihologije ‘85: zbornik radova (str. 147-156). Zadar: Filozofski fakultet u Zadru, Odsjek za psihologiju.

Vlahović-Štetić,V. (1987). Promjene vrijednosti i percepcije mogućnosti realizacije vrijednosti nakon upisa u završni stupanj usmjerenog obrazovanja. U Zbornik

157

radova "VI Dani psihologije" (str. 143-150). Zadar: Filozofski fakultet, Odsjek za psihologiju.

Vlahović-Štetić, V. (1989). Vrijednosti i školski uspjeh učenika u usmjerenom obrazovanju. Psihologija, 23, 137-142.

Vlahović-Štetić, V. (1999). Word problem solving as a function of problem type, situational context and drawing. Studia Psychologica, 41, 49-62.

Vlahović-Štetić, V. i Miura, I. (1995). Cognitive representation of number and understanding of place value: First graders in Croatia and the United States, Review of Psychology, 2, 23-28.

Vlahović-Štetić, V., Vizek Vidović, V. and Arambašić L. (1999). Motivational characteristics in mathematical achievement; A study of gifted high-achieving, gifted underachieving and non-gifted pupils. High Ability Studies, 10, 37-49.

Vodanović, M. (1964). The speed of word recall in rested and fatigued state. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 38, 21-27.

Vodanović, M. (1967). Effect of fatigue on the conformity of free associations. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, No. 57, 75-79.

Vukosav, Ž. (1987). Kako treba citirati psihologijsku literaturu. Revija za psihologiju, 17(1-2), 89-97.

Vukosav, Ž. (1988). Kompjutorska obrada teksta sa složenom znanstvenom notacijom pomoću "ChiWritera". Primijenjena psihologija, 9(3-4), 229-234.

Vukosav, Ž. (1988). Ljetna škola psihologije '88 (Grožnjan, 1 - 15.09.1988.). Primijenjena psihologija, 9 (3-4), 253-256.

Vukosav, Ž. (1991). Kognitivno psihologijski problemi interakcije čovjeka i računala, U B. Šverko i Ž. Jerneić (ur.), Ergonomijski aspekti novih tehnologija (str. 103-117). Zagreb: Hrvatsko ergonomijsko društvo.

Vukosav, Ž., Bunjevac, T., Zolotić, S. and Zarevski, P. (1997). Relation between scales and factors of Arnett´s Inventory of Sensation Seeking (AISS) in the sample of Croatian athletes. In 4th European Conference on Psychological Assessment (pp. 75-76). Lisbon.

Vukosav, Ž. and Tadinac, M. (1986). Eysenck's dimension extraversion-introversion and the observer's decision criterion level. In Personality psychology in Europe: Vol 2: Current trends and controversies. Berwyn: Swets North America Inc.

Vukosav, Ž., Žužul, M. and Tadinac, M. (1990). Relation between assertiveness and Eysenck's personality dimensions. In G. L. Van Heck et al. (Eds.), Personality psychology in Europe: Vol 3: Foundations, models, and inquiries. Lisse, Netherlands: Swets and Zeitlinger.

Zarevski, P. (1980). Neki noviji modeli ljudskog pamćenja. Revija za psihologiju, 10, 101-130.

Zarevski, P. (1982). Metrijske karakteristike Kettwig testa zrelosti djece za školu. Revija za psihologiju, 12, 83-87.

158

Zarevski, P. (1982). Nemetričko multidimenzionalno skaliranje. Revija za psihologiju, 12, 125-136.

Zarevski, P. (1983). Analiza opsega riječnika engleskog jezika kojim raspolažu srednjoškolci. Strani jezici, 12, 88-90.

Zarevski, P. (1984). Istraživanje razlika u kognitivnoj strukturi između učenica i učenika osmog razreda osnovne škole. Psihologija, 17, 92-103.

Zarevski, P. (1984). Relacije pokazatelja socioekonomskog statusa i osobina ličnosti procijenjenih pod jednim kibernetičkim modelom. Čovjek i zanimanje, 28, 15-19.

Zarevski, P. (1985). Faktorska struktura procjena nekih osobina ličnosti - provjera invarijantnosti latentnih dimenzija utvrđenih u dva uzorka. Revija za psihologiju, 15, 63-69.

Zarevski, P. (1986). Struktura školskih ocjena učenika VIII razreda osnovnih škola. Pedagoški rad, 41, 225-229.

Zarevski, P. (1987). Kognitivni stilovi. Penološke teme, 2, 157-180.

Zarevski, P. (1987). Snalaženje životinja i ljudi u prostoru. Lovački vjesnik, 55, 394-395.

Zarevski, P. (1987). Struktura razlika u školskom uspjehu učenika VIII razreda osnovne škole u funkciji spola. Pedagoški rad, 42, 327-333.

Zarevski, P. (1987). Važnost mjerenja količine općih informacija u trajnoj memoriji. Primijenjena psihologija, 8, 215-226.

Zarevski, P. (1989). Modifikacija ponašanja u području kriminaliteta i penologije, Penološke teme, 4, 173-192.

Zarevski, P. (1990). Psihologija kockanja. Penološke teme 5, 1-6.

Zarevski, P. (1991). Pamćenje i vjerodostojnost svjedočenja. Penološke teme, 6, 1-4, 57-77.

Zarevski, P. (1993). Sramežljivost i romantične veze: usporedba hrvatskih srednjoškolaca i studenata. Revija za sociologiju, 23(3-4), 190-200.

Zarevski, P. (1995). Inconsistency in responding: just inconsistency or something more? Personality and Individual Differences, 18, 287-289.

Zarevski, P. (1996). Dating experience, shyness and physical attractiveness in Croatian females: age differences. Collegium antropologicum, 20, 139-148.

Zarevski, P., Bezić. I. i Masnjak-Fulgosi, R. (1986). Sindrom pomagača kod studenata psihologije i jezika. Primijenjena psihologija, 7, 333-339.

Zarevski, P., Bosnar, K., Prot, F. i Vukić, I. (1984). Multivarijatna analiza nove skale za ispitivanje predrasuda i stereotipa osnovnoškolske omladine. U K. Matešić (ur.), Konstrukcija psihologijskih mjernih instrumenata: II knjiga priopćenja 7. kongresa psihologa SFR Jugoslavije (str. 17-24). Zagreb: Društvo psihologa SR Hrvatske.

Zarevski, P., Bratko, D., Squarcy, K., Kovačević, P., and Logar-Ðurić, S. (1992). Guessing-proneness, behavioural and cognitive impulsivity: sex differences. In T.

159

J. Plomp, J. M. Pieters, and A. Feteris (Eds.), ECER Conference book (pp. 735-738). University of Twente.

Zarevski, P., Eterović, H. i Jerončić, N. (1988). Evaluacija testa GEFT na uzorku srednjoškolaca (zajedno). Primijenjena psihologija, 10, 3-9.

Zarevski, P., Eterović, H. i Jerončić, N. (1989). Kognitivno funkcioniranje i neke osobine ličnosti u funkciji spolnih uloga. Primijenjena psihologija, 10, 279-286.

Zarevski, P., Fulgosi, A. i Knezović, Z. (1987). Uspjeh u sukcesivnom rješavanju testova inteligencije. Primijenjena psihologija, 7, 103-105.

Zarevski, P., Fulgosi, A., Knezović, Z. i Rijavec, M. (1984). Novi podaci za konstrukciju nekognitivnog testa za procjenu intelektualne efikasnosti. U D. Stary (ur.), VI “Dani Ramira Bujasa” 1981. (str. 173-180). Zagreb: Društvo psihologa Hrvatske.

Zarevski, P. i Gačnik-Del Negro, R. (1998). Spolne rezlike u općoj informiranosti: razvojni trendovi. Suvremena psihologija, 1, 43-59.

Zarevski, P. i Kanđera, V. (1989). Usporedba adolescenata oštećenog vida različitog spola po kognitivnom postignuću. Psihologija, 22, 63-71.

Zarevski, P. i Kanđera, V. (1989). Usporedba adolescenata oštećenog i neoštećenog vida po kognitivnom postignuću. Psihologija, 22, 73-80.

Zarevski, P., Kovačević, P. and Logar-Ðurić, S. (1993). Tendency to answer false questions in objective and aptitude tests. In R. Steyer, K. F. Wender and K. F. Widaman (Eds.), Psychometric Methodology. Proceedings of the 7th European Meeting of the Psychometric Society in Trier (pp. 227-230). Stuttgart and New York: Gustav Fischer Verlag.

Zarevski, P. i Kulenović, A. (1990). Personalni korelati kockanja. Penološke teme, 5, 25-31.

Zarevski, P., Kuterovac, G. and Matić, G. (1994). The assessment of shyness in Croatian adolescents. European Journal of Personality Assessment, 10(2), 136-144.

Zarevski, P., Marušić, I., Zolotić, S., Bunjevac, T. and Vukosav, Ž. (1998). Contribution of Arnett's inventory of sensation seeking and Zuckerman's sensation seeking scale to the differentiation of athletes engaged in high and low risk sports. Personality and Individual Differences, 25, 763-768.

Zarevski, P., Prot, F., Bosnar, K. i Kulenović, A. (1993). Neki kognitivni aspekti sklanjanja tijekom uzbuna. Sigurnost, 35, 95-102.

Zarevski, P., Prot, F., Bosnar, K. i Majetić, C. (1986). Povezanost standardnih skala i faktorskih vrijednosti Frajburškog inventara ličnosti. Penološke teme, 3-4, 241-251.

Zarevski, P., Prot, F., Kulenović, A., Bosnar, K. i Marušić, I. (1992). Što nas smeta u skloništu. Civilna zaštita, 1(1), 11-18.

Zarevski, P. i Rijavec, M. (1990). Personality correlates of guessing-proneness on objective tests. Revija za psihologiju, 20, 27-33.

160

Zarevski, P., Wolf, B. (1988). Evaluacija kibernetičkog modela kognitivnog funkcionisanja na uzorku žena. Primijenjena psihologija, 9, 49-60.

Zvonarević, M. (1953). Psihologija i neki problemi marksizma. Savremena škola, No. 1-2.

Zvonarević, M. (1957). Kriminalitet maloljetnika u suvremenom svjetlu. Naše teme, No. 6.

Zvonarević, M. (1957). Prilog problemu disciplinskih kazni u KP domovima. Narodna milicija, No. 4.

Zvonarević, M. (1961). Neki sociološki aspekti obrazovanja odraslih. Obrazovanje odraslih, No. 7-8 i 9-10.

Zvonarević, M. (1962). Jedan test literarne taštine. Obrazovanje odraslih, No. 1-2.

Zvonarević, M. (1962). Pojam normalnog i abnormalnog u psihologiji. Pedagoški rad, No. 3-4.

Zvonarević, M. (1962). Socijalna zrelost. Obrazovanje odraslih, No. 6.

Zvonarević, M. (1963). Kako polaznici ocjenjuju nastavnike. Obrazovanje odraslih, No. 3-4.

Zvonarević, M. (1963). Osnovni psihološki problemi u javnoj upravi. U Zbornik Problemi rukovođenja u javnoj upravi. Beograd.

Zvonarević, M. (1964). Ispitivanje procesa integracije u malim grupama. Obrazovanje odraslih, No. 1-2.

Zvonarević, M. (1964). Predmet socijalne psihologije. Gledišta, No. 12.

Zvonarević, M. (1964). Upoznavanje ličnosti činioca krivičnog djela kao nužna pretpostavka individulalizacije pri izricanju krivične sankcije i njenom izvršenju. Jugoslavenska revija za kriminologiju i krivično pravo, No. 4.

Zvonarević, M. i Brzović, M. (1968). Utjecaj estetskog obrazovanja na doživljavanje i ocjenjivanje "apstraktnih" i "realističnih" slika. Pedagoški rad, No. 7-8.

Zvonarević, M. i Kljaić, S. (1966). Komparativna analiza sadržaja nekih jugoslavenskih i američkih dnevnih listova. U II kongres psihologa SFR Jugoslavije. Zbornik saopćenja i plenarnih predavanja (str. 111-115). Zagreb: Društvo psihologa SR Hrvatske.

Zvonarević, M. i Kljaić, S. (1966). Odnos materijalnog stanja studenata i njihova uspjeha u studiju na Filozofskom fakultetu. Danas, 1-2, 97-104.

Zvonarević, M., Kljaić, S. i Šiber, I. (1966). Neki aspekti izbora za općinske skupštine u Zagrebu 1965. Politička misao, No. 1-2, 75-86.

Zvonarević, M. i Spitek, N. (1970). Neposredno pamćenje kao izvor stresa. Revija za psihologiju, 1, 33-35.

Zvonarević, M. i Šokec, P. (1954). Prilog psihologiji naše čitalačke publike. Pedagoški rad, No. 7.

Žužul, M. (1980). Neke karakteristike djece čiji su roditelji na radu u inozemstvu. Rasprave o migracijama, 63, 37-58.

161

Žužul, M. (1983). Neurotic disorders among the children whose parants work abroad. In M. B. Rocha et al. (Eds.), Psychopatology of transplation of migrants (pp. 39-43). European Science Foundation.

Žužul, M. (1984). Utjecaj izloženosti različitim oblicima agresivnosti na procjenu pojma agresivnost - Prilog provjeri hipoteze o impulsivnoj i instrumentalnoj agresivnosti. Revija za psihologiju, 1-2, 79-89.

Žužul, M. (1985). The effects of identification with the "movie victims" on the evaluation of the concept of aggression. Psychologische Beiträge, 27, 79-85.

Žužul, M. (1986). Novi pristup agresivnosti i upitnik za ispitivanje agresivnosti. Primijenjena psihologija, 7, 83-92.

Žužul, M. (1986). Pregled teorija agresivnosti. Penološke teme, 1, 123-144.

Žužul, M. (1987). Situacijske determinante agresivnosti: Oružje i agresivnost djece. Primijenjena psihologija, 8(3-4), 275-279.

Žužul, M., Keresteš, G. i Vlahović-Štetić, V. (1990). Skala za procjenu dječjeg agresivnog i prosocijalnog ponašanja. Primijenjena psihologija, 11, 77-86.

Žužul, M., Knezović, Z. i Šakić, V. (1987). Latentna i manifestna agresivnost kod različitih skupina kriminalaca. U Zbornik radova "VI Dani psihologije". Zadar: Filozofski fakultet, Odsjek za psihologiju.

Žužul, M., Knezović, Z. i Šakić, V. (1989). Da li je agresivnost patološka osobina ličnosti? Penološke teme, 4, 201-207.

Žužul, M., Knezović, Z. and Vizek-Vidović, V. (1990). Faking on personality questionnaires: The effect of situation and instruction on the responses in EPQ. In G. L. Van Heck et al. (Eds.), Personality psychology in Europe, Vol. 3: Foundations, models and inquiries. Lisse, Netherlands: Swets & Zeitlinger.

Žužul, M., Miljević, R., Knezović, Z. and Kulenović, A. (1987). Composit of Osgood rating scales as a measure of basic personality dimensions. Acta Instituti Psychologici Universitatis zagrabiensis, 17(98), 59-68.

Žužul, M., Petz, B., Vizek-Vidović, V. i Mihovilović, M. (1984). Usporedba rezultata i faktorskih struktura dobivenih primjenom EPQ u selekcijskoj i istraživačkoj situaciji. Čovek i zanimanje, 5-6, 16-22.

Žužul, M. i Rebić, M. (1980). Školski uspjeh djece migranata. Migracije, 10, 222-231.

Žužul, M., Vukosav, Ž. i Tadinac, M. (1985). Neke karakteristike CSSS skale za ispitivanje asertivnosti. Primijenjena psihologija, 6, 280-284.

Prilozi u knjigama

Ajduković, D. (1991). Čovjekova okolina i psihologija. U V. Kolesarić, M. Krizmanić i B. Petz (ur.), Uvod u psihologiju: suvremena znanstvena i primjenjena psihologija (str. 449-509). Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.

162

Ajduković, D. (1993). Model pružanja psihološke pomoći prognanicima. U D. Ajduković (ur.), Psihološke dimenzije progonstva (str. 25-42). Zagreb: Alinea.

Ajduković, D. (1993). Psihološke okolnosti progonstva. U D. Ajduković (ur.), Psihološke dimenzije progonstva (str. 11-24). Zagreb: Alinea.

Ajduković, D. (1994). Counselling within a comprehensive psychological assistance program to refugees. In E. Stern, D. A. Lane and C. McDevitt (Eds.), Europe in change: The contribution of counselling (pp. 64-69). Utrecht: European Asociation for Counselling and Utrecht University.

Ajduković, D. (1995). Psihosocijalna pomoć djeci. U D. Ajduković (ur.), Programi psihosocijalne pomoći prognanoj i izbjegloj djeci (str. 5-13). Zagreb: Društvo za psihološku pomoć i UNICEF.

Ajduković, D. (1996). Izvori profesionalnog stresa i sagorijevanja pomagača. U M. Ajduković i D. Ajduković (ur.), Pomoć i samopomoć u skrbi za mentalno zdravlje pomagača. (str. 29-37). Zagreb: Društvo za psihološku pomoć.

Ajduković, D. (1996). Planiranje, programiranje i vođenje psihosocijalne pomoći. U J. Pregrad (ur.), Stres, trauma, oporavak. (str. 247-255). Zagreb: Društvo za psihološku pomoć.

Ajduković, D. (1996). Psihološke okolnosti življenja u progonstvu i psihosocijalna pomoć. U J. Pregrad (ur.), Stres, trauma, oporavak. (str. 217-228). Zagreb: Društvo za psihološku pomoć.

Ajduković, D. (1996). Samopomoć i pomoć u pomagačkoj organizaciji. U M. Ajduković i D. Ajduković (ur.), Pomoć i samopomoć u skrbi za mentalno zdravlje pomagača. (str. 53-61). Zagreb: Društvo za psihološku pomoć.

Ajduković, D. (1997). Challenges of training for trauma recovery. In D. Ajduković (Ed.), Trauma recovery training: Lessons learned. (pp. 27-37). Zagreb: Society for Psychological Assistance.

Ajduković, D. i Ajduković, M. (1990). AIDS-related knowledge, attitudes, and behavior in student population. In D. Ajduković (Ed.), Oral AIDS: Manifestations, safety measures, and questions of transmissibility. (pp. 201-210). New York: Elsevier.

Ajduković, M. i Ajduković, D. (1994). Residential care of displaced persons and refugees in the Republic of Croatia. In M. Gottesman (Ed.), Recent changes and new trends in extrafamiliar child care: An international perspective (pp. 174-178). London: Whiting & Birch.

Ajduković, M. i Ajduković, D. (1996). Proces povratka kao psihološki izazov. U J. Pregrad (ur.), Stres, trauma, oporavak. (str. 229-244). Zagreb: Društvo za psihološku pomoć.

Ajduković, M. i Ajduković, D. (1996). Zašto je ugroženo mentalno zdravlje pomagača? U M. Ajduković i D. Ajduković (ur.), Pomoć i samopomoć u skrbi za mentalno zdravlje pomagača. (str. 3-10). Zagreb: Društvo za psihološku pomoć.

Ajduković, M. i Arambašić, L. (1994). Sažeta psihološka integracija traume. U M. Ajduković i D. Ajduković (ur.), Pomoć i samopomoć u skrbi za mentalno zdravlje pomagača (str. 77-87). Zagreb: Društvo za psihološku pomoć.

163

Ajduković, M., Ajduković, D. and Ljubotina, D. (1997). Mental Health Care for Helpers: A Necessary Ingredient of Trauma Recovery Training and Assisstance in War Zones. In Ajduković, D. (Ed.), Trauma Recovery Training: Lessons Learned (str. 201-216). Zagreb: Society for Psychological Assisstance.

Arambašić, L. (1989). Psihosomatske bolesti. U N. Anić (ur.), Odabrane teme iz kliničke i zdravstvene psihologije (str. 81-103). Zagreb.

Arambašić, L. (1992). Prevencija i terapija posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP-a) s osvrtom na terapiju djece. U M. Žužul i Z. Raboteg-Šarić (ur.), Ratni stres u djece: suzbijanje, posljedice i liječenje (str. 93-102). Zagreb: Ministrastvo obrane Republike Hrvatske, Uprava za informativno-psihološku djelatnost.

Arambašić, L. (1994). Izravna i posredna trauma. U M. Ajduković i D. Ajduković (ur.), Pomoć i samopomoć u skrbi za mentalno zdravlje pomagača (str. 11-18). Zagreb: Društvo za psihološku pomoć.

Arambašić, L. (1994). Književna djela kao poticaj dječjem psihičkom razvoju i kao pomoć nakon stresnih i traumatskih iskustava. U Ž. Miharija i A. Kolbah-Leko (ur.), Pomozimo djeci stradaloj u ratu: priručnik za učitelje (str. 112-130). Zagreb: Zavod za školstvo i Ured UNICEF-a u Zagrebu.

Arambašić, L. (1998). Suočavanje sa stresnim situacijama. U M. Havelka (ur.), Zdravstvena psihologija (str. 80-87). Zagreb: Naklada "Slap".

Arambašić, L. i Bunjevac, T. (1988). Statistička obrada podataka pomoću programskog paketa MYCROSTAT. U D. Boras et al., Upute za rad s IBM-kompatibilnim osobnim računalom (str. 44-58). Zagreb: Republički sekretarijat SRH za upravu i pravosuđe.

Arambašić, L. i Pregrad, J. (1997). Basic Training - Complex skills. U D. Ajduković (ur.), Trauma recovery training: Lessons learned. Zagreb: Society for Psychological Assistance.

Arambašić, L. i Vizek-Vidović, V. (1994). Dječje reakcije na stresne situacije i traumatske događaje. U Ž. Miharija i A. Kolbah-Leko (ur.), Pomozimo djeci stradaloj u ratu: priručnik za psihologe (str. 11-24). Zagreb: Zavod za školstvo i Ured UNICEF-a u Zagrebu.

Arcel, L. T., Folnegović-Šmalc,V., Tocilj-Šimunković, G., Kozarić-Kovačić, D. and Ljubotina, D. (1998). Ethnic Cleansing and Post-Traumatic Coping: War violence, PTSD, Depression, Anxiety, and Coping in Bosnian and Croatian Refugees. A Transactional Approach. In L. T. Arcel (Ed.), War Violence, Trauma and the Coping Process. Zagreb: IRCT.

Bujas, Z. (1943). Da li nas naša osjetila varaju? Znanje i radost II, Zagreb, 362-368.

Bujas, Z. i Petz, B. (1958, 1966). Psihofiziologija u medicini rada. U I. Đuričić (ur.), Medicina rada (str. 205-224). Beograd i Zagreb: Medicinska knjiga.

Bujas, Z. (1971). Electrical Taste. In L. Beidler (Ed.) Handbook of Sensory Physiology, IV, 2 (pp. 180-199). Heidelberg.

Buško, V. (1997). Evaluation report II: Evaluation outcomes: Long-term impact of the program. U Uzelac, M. (ur.), School-Based Health and Peace Initiative: Trauma

164

Healing and Peaceful Problem Solving (str. 42-53). UNICEF-CARE-McMaster University.

Car-Gavrilović, I. (1960). Psihofiziološki razvoj učenika osnovne škole. U Programatska struktura osnovne škole. Zagreb.

Car-Gavrilović, I. (1964). Djelovanje stupnja osvjetljenja na intelektualni rad školske djece. U Električno osvjetljenje u školama. Maribor: Elektrokovina.

Čorkalo, D. i Kamenov, Ž. (1993). Perspektive suživota: očekivanja glede povratka i etnički stavovi prognanika. U D. Ajduković (ur.) Psihološke dimenzije progonstva (str. 124-134). Zagreb: Alinea.

Fučkar, G., Krizmanić, M., Bezić, I. (1992). Ublažavanje stresa. U G. Fučkar, M. Krizmanić, Z. Mojsović, Lj. Borić-Miklin, (ur.), Zdravstvena njega u ratu i miru. Zagreb: Medicinski fakultet i Filozofski fakultet.

Fulgosi, A. (1975). Teorija uzoraka. U H. Birolla i A. Fulgosi, Teorija vjerojatnosti i teorija uzoraka. Zagreb: Zavod za produktivnost.

Fulgosi, A. (1976). Short-term incubation in divergent production. In A. Biondi and S. J. Parnes (Eds.). Assessing Creative Growth (pp. 123-125). New York: Creative Education Foundation.

Fulgosi, A. (1992). Psiholingvistika. U F. Ibrahimpašić i S. Jelčić (ur.), Govorna komunikacija. (str. 19-23). Zagreb: Zavod za zaštitu zdravlja grada Zagreba.

Fulgosi, A. (1995). Relationship and cooperation between Croatian and American Psychology. In USA - Croatian Scientific Corporation 1963-1993. (str. 99-100). Zagreb: Školska knjiga.

Havelka, M. i Kolesarić, V. (1995). Psihosocijalni vidovi povratka. U M. Krizmanić (ur.), Povratak prognanika. (str. 1-8). Zagreb: Dobrotvorno udruženje "Dobrobit".

Ivanec, D. (1992). Percepcija i procjena boli. U M. Krizmanić et al. (ur.), Psihologija i psiholozi u obrani domovine (str. 61-63). Zagreb: Medicinski fakultet, Filozofski fakultet i Ured za prognanike i izbjeglice Vlade Republike Hrvatske.

Ivanec, D. i Lučanin, D. (1988). Mjerenje boli. U M. Havelka (ur.), Zdravstvena psihologija (str. 171-185). Jastrebarsko: Naklada Slap.

Keresteš, G. (1992). Biblioterapija i terapijsko obrađivanje literarnih tekstova. U M. Žužul i Z. Raboteg-Šarić (ur.), Ratni stres u djece: Suzbijanje, posljedice i liječenje (str. 141-148). Zagreb: Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Uprava za informativno-psihološku djelatnost.

Keresteš, G. (1994). Rat i dječji strahovi. U N. Šikić, M. Žužul i I. Fattorini (ur.), Stradanja djece u domovinskom ratu (str. 122-130). Jastrebarsko: Naklada Slap i Zagreb: Klinika za dječje bolesti.

Kljaić, S. (1992). Pojedinac u društvu. U B. Šverko (ur.), Psihologija: udžbenik za gimnazije (str. 173-192). Zagreb: Školska knjiga.

Knezović, Z. i Milković, D. (1999). Psihološki rat i promidžba u ratu. U Ž. Pavlina, i Z. Komar (ur.), Vojna psihologija: priručnik za časnike i dočasnike HV-a. Zagreb: Ministarstvo obrane Republike Hrvatske.

165

Kolesarić, V. (1991). Psihologija i psiholozi u ratu. U M. Krizmanić, G. Fučkar, M. Havelka, A. Barath i V. Kolesarić (ur.), Psihologija i psiholozi u obrani domovine (str. 1-5). Zagreb: Medicinski fakultet, Filozofski fakultet i Ured za prognanike i izbjeglice Vlade Republike Hrvatske.

Kolesarić, V. (1991). Uvod - Znanstvena i primijenjena psihologija. U V. Kolesarić, M. Krizmanić i B. Petz (ur.), Uvod u psihologiju: suvremena znanstvena i primijenjena psihologija (str. 1-10). Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.

Kolesarić, V. (1991). Znanstvena istraživanja u vrijeme rata. U M. Krizmanić et al. (ur.), Psihologija i psiholozi u obrani domovine (str. 92-95). Zagreb: Medicinski fakultet, Filozofski fakultet i Ured za prognanike i izbjeglice Vlade Republike Hrvatske.

Kolesarić, V. (1992). Osjeti i percepcija. U B. Šverko (ur.), Psihologija: udžbenik za gimnazije. (str. 33-55). Zagreb: Školska knjiga.

Kolesarić, V. (1995). Izvori i učinci glasina. (1995). U M. Krizmanić (ur.), Povratak prognanika (str. 30-33). Zagreb: Dobrotvorno udruženje "Dobrobit".

Kolesarić, V. (1995). Načela i organizacija pomoći pomagačima. U M. Havelka i M. Krizmanić (ur.), Psihološka i duhovna pomoć pomagačima (str. 54-61). Zagreb: Dobrotvorno udruženje "Dobrobit".

Kolesarić, V. (1995). Priprema demobiliziranih vojnika za povratak. U M. Krizmanić (ur.), Povratak prognanika (str. 97-98). Zagreb: Dobrotvorno udruženje "Dobrobit".

Kolesarić, V. (1995). Stručna pomoć pomagačima. U M. Havelka i M. Krizmanić (ur.), Psihološka i duhovna pomoć pomagačima (str. 78-81). Zagreb: Dobrotvorno udruženje "Dobrobit".

Kolesarić, V. and Krizmanić, M. (1988). Sense of humor of Austrian, Italian and Yugoslav students. In Don L. F. Nilesn (Ed.), Whimsy VI. International humor (str. 337-339). Tempe: Arizona State University.

Kolesarić, V. i Krizmanić, M. (1991). Psiholog na sveučilištu. U M. Krizmanić et al. (ur.), Psihologija i psiholozi u obrani domovine (str. 48-51). Zagreb: Medicinski fakultet, Filozofski fakultet i Ured za prognanike i izbjeglice Vlade Republike Hrvatske.

Kolesarić, V. i Lučanin, D. (1993). Psihološke posljedice prognanstva i izbjeglištva. U M. Krizmanić et al. (ur.), Psihološka pomoć ratnim stradalnicima (str. 81-85). Zagreb: Dobrotvorno udruženje "Dobrobit".

Kolesarić, V., Krizmanić, M. and Rohaček, A. (1988). On Yugoslav humor. In A. Ziv (Ed.), National Styles of Humor (pp. 189-209). New York: Greenwood Press.

Kolesarić, V. i Pavlina, Ž. (1990). Razvoj psihologije na zagrebačkom Sveučilištu. U Z. Knievald (ur.), Sveučilište u razvoju znanosti od 1669. do danas. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu.

Krizmanić, M. (1978). Psihološki aspekti starenja. U Gerijatrija I: Izabrana poglavlja za liječnike opće medicine (str. 41-51). Opatija: Udruženje liječnika opće medicine Jugoslavije.

166

Krizmanić, M. (1984). Klinički intervju. U N. Anić (ur.), Praktikum iz bihevior terapije (str. 7-16). Zagreb: Društvo psihologa SR Hrvatske.

Krizmanić, M. (1985). Osnove racionalno-emocionalne terapije. U N. Anić (ur.), Praktikum iz bihevior terapije II (str. 5-14). Zagreb: Društvo psihologa SR Hrvatske.

Krizmanić, M. (1990). Bolesničko pridržavanje zdravstvenih uputa i preporuka. U N. Anić (ur.), Praktikum iz kognitivne i bihevioralne terapije III (str. 81-87). Zagreb: Društvo psihologa SR Hrvatske.

Krizmanić, M. (1991). Može li psihologija pomoći održavanju zdravlja i liječenju bolesti? U V. Kolesarić, M. Krizmanić i B. Petz (ur.), Uvod u psihologiju: suvremena znanstvena i primijenjena psihologija (str. 379-448). Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.

Krizmanić, M. (1991), Stres u prognanstvu. U M. Krizmanić et al. (ur.), Psihološka pomoć u ratu (str. 49-51). Zagreb: Medicinski fakultet i Filozofski fakultet.

Krizmanić, M. (1991). Kad rat završi. U M. Krizmanić et al. (ur.), Psihologija i psiholozi u obrani domovine (str. 105-106). Zagreb: Medicinski fakultet, Filozofski fakultet i Ured za prognanike i izbjeglice Vlade Republike Hrvatske.

Krizmanić, M. (1991). Stres u izbjeglištvu. U M. Krizmanić et al. (ur.), Psihološka pomoć u ratu (str. 59-62). Zagreb: Medicinski fakultet i Filozofski fakultet.

Krizmanić, M. (1991). Doživljavanje i ponašanje u ratu. U M. Krizmanić et al. (ur.), Psihologija i psiholozi u obrani domovine (str. 21-24). Zagreb: Medicinski fakultet, Filozofski fakultet i Ured za prognanike i izbjeglice Vlade Republike Hrvatske.

Krizmanić, M. (1991). Psihološka prva pomoć. U M. Krizmanić et al. (ur.), Psihološka pomoć u ratu (str. 6-8). Zagreb: Medicinski fakultet i Filozofski fakultet.

Krizmanić, M. (1991). Stres ranjenika. U M. Krizmanić et al. (ur.), Psihološka pomoć u ratu (str. 27-28). Zagreb: Medicinski fakultet i Filozofski fakultet.

Krizmanić, M. (1991). Stres u ratu. U M. Krizmanić et al. (ur.), Psihološka pomoć u ratu (str. 3-5). Zagreb: Medicinski fakultet i Filozofski fakultet.

Krizmanić, M. (1992). Čuvstva i motivacija. U B. Šverko (ur.), Psihologija, udžbenik za gimnazije (str. 103-128). Zagreb: Školska knjiga.

Krizmanić, M. (1992). Ličnost i prilagođavanje. U B. Šverko (ur.), Psihologija, udžbenik za gimnazije (str. 129-148). Zagreb: Školska knjiga.

Krizmanić, M. (1992). Psihološki aspekti invaliditeta. U G. Fučkar et al. (ur.), Zdravstvena njega u ratu i miru. Zagreb: Medicinski fakultet i Filozofski fakultet.

Krizmanić, M. (1992). Psihološki aspekti invaliditeta. U G. Fučkar et al. (ur.), Zdravstvena njega u ratu i miru. Zagreb: Medicinski fakultet i Filozofski fakultet.

Krizmanić, M. (1993). Doživljavanje i ponašanje u ratu. U M. Krizmanić et al. (ur.) Psihološka pomoć ratnim stradalnicima. Zagreb: Dobrotvorno udruženje "Dobrobit".

167

Krizmanić, M. (1993). Kako pomoći silovanim ženama. U M. Krizmanić et al. (ur.) Psihološka pomoć ratnim stradalnicima. Zagreb: Dobrotvorno udruženje "Dobrobit".

Krizmanić, M. (1993). Stres u prognanstvu i izbjeglištvu. U M. Krizmanić et al. (ur.) Psihološka pomoć ratnim stradalnicima. Zagreb: Dobrotvorno udruženje "Dobrobit".

Krizmanić, M. (1995). Interakcijski model izgaranja na poslu. U M. Havelka i M. Krizmanić (ur.), Psihološka i duhovna pomoć pomagačima. Zagreb: Dobrotvorno udruženje "Dobrobit".

Krizmanić, M. (1995). Posredna traumatizacija u mirnodopskim i ratnim prilikama. U M. Havelka i M. Krizmanić (ur.), Psihološka i duhovna pomoć pomagačima. Zagreb: Dobrotvorno udruženje "Dobrobit".

Krizmanić, M. (1995). Priprema povratka roditelja poginulih i/ili zatočenih branitelja, udovica i udovaca, samaca i samica. U M. Krizmanić (ur.), Povratak prognanika: psihološka, socijalna, zdravstvena i duhovna priprema. Zagreb: Dobrotvorno udruženje "Dobrobit".

Krizmanić, M. (1995). Priprema za povratak invalida. U M. Krizmanić (ur.), Povratak prognanika: psihološka, socijalna, zdravstvena i duhovna priprema. Zagreb: Dobrotvorno udruženje "Dobrobit".

Krizmanić, M. (1995). Psihološka i duhovna pomoć - razlike i sličnosti. U M. Havelka i M. Krizmanić (ur.), Psihološka i duhovna pomoć pomagačima. Zagreb: Dobrotvorno udruženje "Dobrobit".

Krizmanić, M. (1995). Sadašnja psihosocijalna situacija prognanika. U M. Krizmanić (ur.), Povratak prognanika: psihološka, socijalna, zdravstvena i duhovna priprema. Zagreb: Dobrotvorno udruženje "Dobrobit".

Krizmanić, M. (1995). Zašto pomažemo drugima - psihologija pomaganja. U M. Havelka i M. Krizmanić (ur.), Psihološka i duhovna pomoć pomagačima. Zagreb: Dobrotvorno udruženje "Dobrobit".

Krizmanić, M. (1998). Perspektive zdravstvene psihologije. U M. Havelka (ur.), Zdravstvena psihologija (str. 24-26). Jastrebarsko: Naklada Slap.

Krizmanić, M. (1998). Povezanost zdravstvene psihologije s drugim područjima psihologije i srodnim strukama. U M. Havelka (ur.), Zdravstvena psihologija (str. 20-23). Jastrebarsko: Naklada Slap.

Krizmanić, M. (1998). Psihosocijalna rehabilitacija invalida. U M. Havelka (ur.), Zdravstvena psihologija (str. 124-133). Jastrebarsko: Naklada Slap.

Krizmanić, M. i Kolesarić, V. (1986). Psihološki aspekti kroničnih bolesnika i invaliditeta. U: Klinički i psihološki aspekti kroničnih bolesnika (str 21-35). Zagreb: Centar za njegu bolesnika s liječenjem u kući.

Krizmanić, M. and Kolesarić, V. (1988). Individual differences in sense of humor: A comparative study of professional groups. In Don L. F. Nilsen (Ed.), Whimsy VI. International humor (str. 334-336). Tempe: Arizona State University.

168

Kulenović, A. (1996). Evaluacija psihosocijalnih intervencija. U Pregrad, J. (ur.), Stres, trauma, oporavak (str. 269-291). Zagreb: Društvo za psihološku pomoć.

Kulenović, A. and Super, D. (1993). The five major life roles viewed cross-nationally. In D. E. Super and B. Šverko (Eds.), Life roles, values and career: International findings of the Work importance study (pp. 252-277). San Francisco: Jossey-Bass.

Kuterovac, G. (1992). Neki od problema djece izbjeglica i prognanika. U N. Šikić (ur.) Djeca žrtve rata u Hrvatskoj (str. 31-34). Zagreb: Ministarstvo obrane republike Hrvatske.

Kuterovac, G. (1992). Psihološki problemi djece u ratu. U M. Žužul, N. Šikić i G. Kuterovac (ur.), Djeca u ratu. (str. 30-37). Zagreb: Ministarstvo obrane Republike Hrvatske.

Kuterovac, G. (1992). Slobodno pisanje. U M. Žužul i Z. Raboteg-Šarić (ur.), Ratni stres u djece: Suzbijanje, posljedice i liječenje (str. 129-136). Zagreb: Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Uprava za informativno-psihološku djelatnost.

Kuterovac, G. (1992). Žalovanje u djece. U M. Žužul i Z. Raboteg-Šarić (ur.), Ratni stres u djece: Suzbijanje, posljedice i liječenje. (str. 57-72). Zagreb: Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Uprava za informativno-psihološku djelatnost.

Kuterovac, G. (1994). Žalovanja zbog gubitka u ratu. U N. Šikić, M. Žužul i I. Fattorini (ur.), Stradanja djece u domovinskom ratu. (str. 110-121). Jastrebarsko: Naklada Slap.

Kuterovac, G. (1995). Kako pripremiti djecu i adolescente za povratak iz progonstva. U M. Krizmanić (ur.), Povratak prognanika. (str. 81-90). Zagreb: Dobrotvorno udruženje "Dobrobit".

Kuterovac, G. (1995). Pomagači kao procjenjivači djetetovog psihološkog stanja i ponašanja. U D. Ajduković (ur.), Programi psihosocijalne pomoći prognanoj i izbjegloj djeci. (str. 103-116). Zagreb: Društvo za psihološku pomoć.

Ljubotina, D. and Arcel, L. T. (1998). Suffering of the Body and Mind: Predictors for Psychosomatic Problems in Female Refugees. In L. T. Arcel (Ed.), War Violence, Trauma and the Coping Process. Zagreb: IRCT.

Ljubotina, D., Arcel, L. T. and Marušić, I. (1995). Choice of Measuring Instruments. In T. A. Libby et al. (Eds.), Psycho-social help to war victims: refugee women and their families (pp. 114-118). Zagreb: IRCT.

Lugomer, G. (1983). Psihofizičke osobine šestgodišnje i sedmogodišnje djece. U I. Matijević (ur.), Praćenje i opisno ocjenjivanje učenika u razrednoj nastavi. (str. 7-11). Zagreb: Zavod za prosvjetno-pedagošku službu SRH i Školske novine.

Lugomer-Armano, G. (1991). Telefonsko psihološko savjetovanje u ratu. U M. Krizmanić et al. (ur.), Psihologija i psiholozi u obrani domovine. (str. 31-34). Zagreb: Medicinski fakultet, Filozofski fakultet i Ured za prognanike i izbjeglice Vlade Republike Hrvatske.

Lugomer-Armano, G. (1992). Pokret i neverbalna komunikacija. U M. Žužul i Z. Raboteg-Šarić (ur.), Ratni stres u djece: suzbijanje, posljedice i liječenje. (str. 153-155). Zagreb: Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Uprava za informativno-psihološku djelatnost.

169

Lugomer-Armano, G. (1992). Reperkusije rata u Hrvatskoj po njeno stanovništvo s posebnim osvrtom na ugroženost djece. U M. Žužul i Z. Raboteg-Šarić (ur.), Ratni stres u djece: suzbijanje, posljedice i liječenje. (str. 7-14). Zagreb: Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Uprava za informativno-psihološku djelatnost.

Lugomer-Armano, G. (1992). Tehnike opuštanja. U M. Žužul i Z. Raboteg-Šarić (ur.), Ratni stres u djece: suzbijanje, posljedice i liječenje. (str. 157-160). Zagreb: Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Uprava za informativno-psihološku djelatnost.

Maslić, D. (1991). Čovjek i nove tehnologije - prilog analizi domaćih istraživanja. U B. Šverko i Ž. Jerneić (ur.), Ergonomijski aspekti novih tehnologija (str. 119-124). Zagreb: Hrvatsko ergonomijsko društvo.

Parizek, H., Arambašić, L. i Vizek-Vidović,V. (1994). Primjeri terapijske obrade gradiva iz hrvatskog jezika i književnosti. U Ž. Miharija i A. Kolbah-Leko (ur.), Pomozimo djeci stradaloj u ratu: priručnik za učitelje (str. 142-159). Zagreb: Zavod za školstvo i Ured UNICEF-a u Zagrebu.

Petz, B. (1959). Životna dob. Međuljudski odnosi u radnom kolektivu. Psihofiziologija rada. U Z. Bujas, Osnove psihofiziologije rada. Zagreb: Izdavački zavod Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

Petz, B. (1991). Zašto dolazi do sukoba među ljudima? U V. Kolesarić, M. Krizmanić i B. Petz (ur.), Uvod u psihologiju: suvremena znanstvena i primjenjena psihologija (str. 217-275). Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.

Petz, B. (1996). Zašto je menadžeru potrebna psihologija? U Sve što poduzetnik treba znati (str. 9-40). Zagreb: Naklada EDO.

Szabo, S. (1992). Fiziološke osnove doživljavanja i ponašanja. U B. Šverko (ur.), Psihologija: uđebenik za gimnazije (str. 17-32). Zgreb: Školska knjiga.

Szabo, S. (1995). Stres, trauma i tjelesno zdravlje. U M. Havelka i M. Krizmanić (ur.), Psihološka i duhovna pomoć pomagačima (str. 17-24). Zagreb: Dobrotvorno udruženje "Dobrobit".

Szabo, S., on behalf of the Whoqol group (1996). The World Health Organization Quality of Life Assessment Instrument (WHOQOL). U B. Spilker (Ed.), Quality of life and pharmacoeconomics in clinical trials (str. 355-363). Philadelphia: Lippicont-Raven.

Šiber, I. Šverko, B., Kljaić, S. and Magdić, M. (1978). Perceptions of enterprise power structure. In J. Obradović and W. N. Dunn (Eds.), Workers’ Selfmanagemet and Organizational Power in Yugoslavia (pp. 218-231). Pittsburgh: University Center for International Studies, University of Pittsburgh.

Šverko, B. (1974). Teorijske i metodološke osnove izbora kadrova. U Postupci kod izbora i prijema kadrova (str. 7-27). Pula: Općinski zavod za zapošljavanje.

Šverko, B. (1982). Istraživanje hijerarhije motivacijskih faktora u našoj industriji i mjesto osobnog dohotka u toj hijerarhiji. U J. Obradović (ur.), Psihologija i sociologija organizacije (str. 281-288). Zagreb: Školska knjiga.

Šverko, B. (1991). Značenje rada u životu pojedinca: radne vrijednosti, važnost rada i alijenacija. U V. Kolesarić, M. Krizmanić i B. Petz (ur.), Uvod u psihologiju:

170

suvremena znanstvena i primijenjena psihologija (str. 17-56). Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.

Šverko, B. (1992). Mišljenje i inteligencija. U B. Šverko (ur.), Psihologija: uđebenik za gimnazije (str. 81-102). Zgreb: Školska knjiga.

Šverko, B. (1992). Određenje psihologije. U B. Šverko (ur.), Psihologija: uđebenik za gimnazije (str. 1-16). Zgreb: Školska knjiga.

Šverko, B. (1995). Psychology. In G. Pitaf-Mrzljak (Ed.), Scientific research in Croatia (str. 180). Zagreb: Ministarstvo znanosti i tehnologije Republike Hrvatske

Šverko, B. (1995). The structure and hierarchy of values viewed cross-nationally. In Super, D. E. and Šverko, B. (Eds.), Life Roles, Values, and Career: International Findings of the Work Importance Study (pp. 225-240). San Francisco: Jossey-Bass Publishers.

Šverko, B., and Vizek-Vidović,V. (1995). Studies of the Meaning of work: Aproaches, models, and some of the findings. In Super, D. E. and Šverko, B. (Eds.), Life Roles, Values, and Career: International Findings of the Work Importance Study (pp. 3-21). San Francisco: Jossey-Bass Publishers.

Šverko, B., Jerneić, Ž., Kulenović, A., and Vizek-Vidović, V. (1995). Life roles and values in Croatia: Some results of the Work Importance Study. In Super, D. E. and Šverko, B. (Eds.), Life Roles, Values, and Career: International Findings of the Work Importance Study (pp. 128-146). San Francisco: Jossey-Bass Publishers.

Šverko. B., and Super, D.E. (1995). The findings of Work Importance Study. In Super, D. E. and Šverko, B. (Eds.), Life Roles, Values, and Career: International Findings of the Work Importance Study, (str. 349-358). San Francisco: Jossey-Bass Publishers.

Vizek-Vidović, V. (1986). Radne vrijednosti. U Nastavni i profesionalni razvoj učenika. (str. 29-35). Zagreb: Savez SIZ-ova za zapošljavanje SRH i Školske novine.

Vizek-Vidović, V. (1992). Model traumatskog stresa. U M. Žužul i Z. Raboteg-Šarić (ur.), Ratni stres u djece (str. 15-27). Zagreb: Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Uprava za informativno-psihološku djelatnost.

Vizek-Vidović, V. (1992). Psihološki aspekti progonstva. U E. Klein (ur.), Ratna psihologija i psihijatrija (str. 156-162). Zagreb: Glavni sanitetski stožer Republike Hrvatske.

Vizek-Vidović, V. (1996). Početno utvrđivanje posttraumatskih stresnih reakcija. U J. Pregrad (ur.), Stres, trauma, oporavak (str. 45–62). Zagreb: Društvo za psihološku pomoć.

Vizek-Vidović, V. (1999). Normal Development and Common Problems in Children. In D. Ajduković and P. T. Joshi (Eds.), Empowering children: psychosocial assistance under difficult circumstances. Zagreb: Society for psychological assistence.

Vlahović-Štetić, V. (1992). Stres kod nastavnika. U M. Žužul i Z. Raboteg-Šarić (ur.), Ratni stres u djece: suzbijanje, posljedice i liječenje (str. 27-35). Zagreb: Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Uprava za informativno-psihološku djelatnost.

171

Vukosav, Ž. (1989). Statistička analiza i vizualizacija marketinških podataka, U Marketing i suvremena informacijska tehnologija. Zagreb: Informator.

Zarevski, P. (1992). Pamćenje i učenje. U B. Šverko (ur.), Psihologija: udžbenik za gimnazije (str. 57-80). Zagreb: Školska knjiga.

Zvonarević, M. (1964). Neki socio-psihološki aspekti statuta radnih organizacija. U Statuti radnih organizacija u teoriji i praksi. Zagreb.

Žužul, M. (1992). Razvojna psihologija. U B. Šverko (ur.), Psihologija: udžbenik za gimnazije. Zagreb: Školska knjiga.

Knjige

Ajduković, D. (ur.). (1993). Psihološke dimenzije progonstva. Zagreb: Alinea.

Ajduković, D. (ur.). (1995). Programi psihosocijalne pomoći prognanoj i izbjegloj djeci. Zagreb: Društvo za psihološku pomoć i UNICEF.

Ajduković, D. (Ed.). (1997). Trauma recovery training: Lessons learned. Zagreb: Society for Psychological Assistance.

Ajduković, D., Ajduković, M. i Prišlin, R. (1991). AIDS i mladi: Psihosocijalne dimenzije. Zagreb: Medicinska naklada.

Ajduković, D. and Paraminji T. Joshi (Eds.). (1999). Empowering children: psychosocial assistance under difficult circumstances Zagreb: Society for Psychological Assistance.

Ajduković, M. i Ajduković, D. (ur.). (1994, 1996). Pomoć i samopomoć u skrbi za mentalno zdravlje pomagača. Zagreb: Društvo za psihološku pomoć.

Arambašić, L., Vizek-Vidović, V. i Anić, N. (1992). Posttraumatski stresni poremećaj. Zagreb: Ministarstvo obrane RH, Uprava za informativno-psihološku djelatnost.

Bajer, M. i Kljaić, S. (1990). Kasniji životni put delinkventne djece. Zagreb: Istraživanja, RKSSOH i Republički zavod za socijalni rad.

Bajer, M., Gajer, Đ. i Kljaić, S. (1974). Perpetrators of criminal offences under the age of fourteen. Zagreb: Department of criminal law and Zagreb University school of law.

Bajer, M., Gajer, Đ. i Kljaić, S. (1975). Izvršioci krivičnih djela mlađi od 14 godina - studija o djeci prijavljenoj za krivična djela u Zagrebu 1970. Zagreb: Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Biondić, S., Furlan, I. i Rozmarić, A. (1982). Opterećenost učenika osnovne škole. Zagreb: Školske novine.

Boras, D., Žužul, M., Vukosav, Ž., Arambašić, L. i Bunjevac, T. (1988). Upute za rad s IBM - kompatibilnim osobnim računalom. Zagreb: Republički sekretarijat SRH za upravu i pravosuđe.

172

Bosnar, K., Kacijan, N., Kulenović, A., Prot, F., Toth, I. i Zarevski, P. (1992). Ponašanje građana Zagreba za vrijeme uzbuna. Zagreb: Fakultet za fizičku kulturu, Zavod za istraživanja i razvoj sigurnosti, Republički štab civilne zaštite, Filozofski fakultet.

Bujas, R. (1924). Psihologijsko opažanje školskog djeteta. Zagreb.

Bujas, R. (1930). Psihologija reklame. Zagreb: Privreda.

Bujas, R. (1931). Parapsihologija. Savremenik.

Bujas, R. (1932). Uvod u psihologiju. Zagreb.

Bujas, R. (1941). Sistematska psihologija. Zagreb.

Bujas, R. (1954). Djelovanje hormona u doševnom životu žene. Zagreb.

Bujas, R. (1954). Psihologija sugestije i hipnoze. Zagreb.

Bujas, R. (1957). Iz psihologije životinja. Zagreb.

Bujas, R. i Bujas, Z. (1942). Dobivanje psihologijskih podataka i njihovo računsko obrađivanje. Zagreb.

Bujas, Z. (1932). Psihologijske vježbe. Zagreb.

Bujas, Z. (1943). Testovi znanja i mogućnost njihove upotrebe u školskoj praksi. Zagreb.

Bujas, Z. (1945). Elementi psihologije. Zagreb.

Bujas, Z. (1952). Psihofiziologija rada. Beograd.

Bujas, Z. (1959, 1964, 1968). Osnove psihofiziologije rada: uvod u industrijsku psihologiju. Zagreb: Izdavački zavod Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

Bujas, Z. (1967, 1974, 1981). Uvod u metode eksperimentalne psihologije. Zagreb: Školska knjiga.

Bujas, Z. i Ostojčić, A. (1942). Inteligencija i njezino mjerenje. Zagreb.

Buško, V., Ivanec, D., Kamenov, Ž. i Ljubotina, D. (ur.). (1998). Socijalna percepcija i stavovi o turistima na otoku Krku: izvještaj sa VII. Ljetne psihologijske škole. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Car-Gavrilović, I. (1962). Primjeri različitih tipova testova znanja. Zagreb: Savez narodnih sveučilišta hrvatske.

Car-Gavrilović, I. (1965). Motivi u učenju. Beograd: Rad.

Čorkalo, D. i Kamenov, Ž. (ur.). (1999). Nacionalni identitet i međunacionalna tolerancija: izvještaj s VIII. ljetne psihologijske škole, IUC, Dubrovnik, 1998. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Fučkar, G., Krizmanić, M., Mojsović, Z. i Borić-Miklin, Lj. (ur.) (1992). Zdravstvena njega u ratu i miru. Zagreb: Medicinski fakultet i Filozofski fakultet.

Fulgosi, A. (1979, 1984, 1988). Faktorska analiza. Zagreb: Školska knjiga.

173

Fulgosi, A. (1981, 1983, 1985, 1987, 1990, 1997). Psihologija ličnosti. Zagreb: Školska knjiga.

Fulgosi, A. i Radin, F. (1982). Stilovi života zagrebačkih srednjoškolaca. Zagreb: Centar za društvene djelatnosti.

Fulgosi, A. (1994, 1996). Biološke osnove osobina ličnosti: Uvod u prirodoznanstvenu psihologiju. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Fulgosi, A. i Fulgosi, Lj. (1972). Statistička analiza prometnih nesreća u PTT poduzeću Zagreb. Zagreb: Institut za saobraćaj.

Furlan, I. (1964, 1966, 1970). Upoznavanje, ispitivanje i ocjenjivanje učenika. Zagreb: Pedagoško-književni zbor.

Furlan, I. (1967). Učenje kao komunikacija: usvajanje znanja, vještina i navika. Zagreb: Pedagoško-književni zbor.

Furlan, I. (1968). Moderna nastava i intenzivnije učenje. Zagreb: Školska knjiga.

Furlan, I. (1968). Početak osnovnog školovanja : priručnik za nastavnike I razreda i školske pedagoge. Zagreb: Školska knjiga.

Furlan, I. (1969). Osnove procesa učenja: priručnik za nastavnike i studente nastavničkih škola. Zagreb: Školska knjiga.

Furlan, I. (1974). Pedagogizacija čovjekove okoline. Zagreb: Školska knjiga.

Furlan, I. (1975). Pedagoške, didaktičko-metodičke i psihološke karakteristike nastavnog programa za osnovnu školu u SR Hrvatskoj. Zagreb: Zavod za unapređivanje osnovnog obrazovanja SR Hrvatske.

Furlan, I. (1976). Kako treba učiti: uputa za učenike četvrtog, petog i šestog razreda osnovne škole (2. izd.). Zagreb : Zavod za unapređivanje osnovnog obrazovanja Socijalističke Republike Hrvatske.

Furlan, I. (1981, 1983, 1988, 1991). Čovjekov psihički razvoj: uvod u razvojnu psihologiju. Zagreb: Školska knjiga.

Furlan, I. (1984). Primijenjena psihologija učenja. Zagreb: Školska knjiga.

Furlan, I. (1990). Psihologija podučavanja. Zagreb: Školska knjiga.

Furlan, I. i Kobola, A. (1971). Ubrzano napredovanje nadarenih učenika osnovne škole. Zagreb: Školska knjiga.

Havelka, M. i Krizmanić, M. (ur.). (1995). Psihološka i duhovna pomoć pomagačima. Zagreb: Dobrotvorno udruženje “Dobrobit”.

Keresteš, G., Urli, A. i Žužul, M. (1992). Rat i dječji strahovi. Zagreb: Ministarstvo obrane Republike Hrvatske.

Knezović, Z., Gogić, B. i Tomac, M. (ur.). (1996). Iskustva Brodsko-posavske županije u psihosocijalnoj pomoći ratnim stradalnicima. Zagreb-Slavonski Brod: Ured za žrtve rata Vlade Republike Hrvatske i Brodsko-posavska županija.

Knezović, Z., Kulenović, A., Šakić, V., Zarevski, P. i Žužul, M. (1989). Psihološke karakteristike osuđenih osoba: Evaluacija dijagnostičkih postupaka. Zagreb: Znanstvena edicija časopisa “Penološke teme”.

174

Kolesarić, V. (1981). Vidni osjeti izazvani električnim podraživanjem oka. Zagreb: Društvo psihologa Hrvatske.

Kolesarić, V. (ur.). (1994). Ljetna psihologijska škola 1993: Kvaliteta življenja prognanika. Zagreb: Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta i Dobrotvorno udruženje "Dobrobit".

Kolesarić, V., Krizmanić, M. i Havelka, M. (ur.), (1994). Zaključci stručnog savjetovanja: Psiholozi u pružanju pomoći stradalnicima rata. Zagreb: Hrvatsko psihološko društvo.

Kolesarić, V., Krizmanić, M. i Petz, B. (ur.). (1991). Uvod u psihologiju: suvremena znanstvena i primijenjena psihologija. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.

Kolesarić, V. i Petz, B. (1999). Statistički rječnik. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Krizmanić, M. (1992). Psihološka obrana boraca u posebnim uvjetima. Zagreb: Ministarstvo obrane.

Krizmanić, M. (ur.) (1995). Povratak prognanika: psihološka, socijalna, zdravstvena i duhovna priprema. Zagreb: Dobrotvorno udruženje “Dobrobit”.

Krizmanić, M., Fučkar, G., Havelka, M., Barath, A. i Kolesarić, V. (ur.). (1991). Psihologija i psiholozi u obrani domovine. Zagreb: Filozofski fakultet, Medicinski fakultet i Ured za prognanike i izbjeglice Vlade Republike Hrvatske.

Krizmanić, M., Fučkar, G., Havelka, M., Barath, A. i Kolesarić, V. (1991). Psihološka pomoć u ratu. Zagreb: Medicinski fakultet i Filozofski fakultet.

Krizmanić, M., Fučkar, G., Havelka, M. i Kolesarić, V. (ur.). (1993). Psihološka pomoć ratnim stradalnicima. Zagreb: Dobrotvorno udruženje “Dobrobit”.

Krković, A. (1974). Informacijski standardi za psihološke mjerne instrumente i priručnike. Beograd: Društvo psihologa SR Srbije, Centar za psihološke mjerne instrumente.

Krković, A. (1978). Elementi psihometrije I. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet.

Krković, A., Momirović, K. i Petz B. (1966). Odabrana poglavlja iz psihometrije i neparametrijske statistike. Zagreb: Društvo psihologa Hrvatske i Republički zavod za zapošljavanje SRH.

Lazić, B. (1964). Šta dijete dobije naslijeđem, a šta uči. Beograd: Rad.

Mayer, D. (1967). Elektricitet, optika i akustika - skripta za studente psihologije. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu.

Mayer, D. (1980). Objektivna i subjektivna akustika. Mala znanstvena knjižnica Društva psihologa Hrvatske Knjižica VII. 28 str.

Petz, B. (1944). Jesam Ii sposoban za zrakoplovca? Uvod u psihologiju i psihotehniku zrakoplovstva. Zagreb.

Petz, B. (1964, 1970, 1974). Osnovne statističke metode. Zagreb: Škola narodnog zdravlja "A. Štampar".

175

Petz, B. (1974, 1976, 1981). Psihologija u ekonomskoj propagandi. Zagreb: Društvo ekonomskih propagandista.

Petz, B. (1981). Izabrana poglavlja iz osnova psihometrije. Zagreb: Društvo psihologa SR Hrvatske.

Petz, B. (1981, 1985). Osnovne statističke metode za nematematičare. Zagreb: Liber. (Jastrebarsko: Naklada Slap, 1997).

Petz, B. (1981). Psihologija rada. Zagreb: Školska knjiga.

Petz, B. (ur.). (1992). Psihologijski rječnik. Zagreb: Prosvjeta.

Petz, B. (1994). Statistika za praksu. Zagreb: Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Sektor za kadrovske, pravne i obrazovne poslove.

Petz, B. (1996). Metodologija istraživanja sigurnosnih pojava. Zagreb: MUP Rep. Hrvatske.

Petz, B. i Šulak, F. (1991). Psihologija u robnom prometu. Zagreb: Školska knjiga.

Petz, B. i Šulak, F. (1992, 1993, 1995, 1997, 1998, 1999). Psihologija u prodaji. Zagreb: Školska knjiga.

Rot, N., Ahtik, M., Havelka, N., Jezernik, D., Stojić, Lj., Štajnberger, I., Perišić, B., Supek, R. i Zvonarević, M. (1968). Socijalna psihologija. Beograd: Rad.

Rogić, I., Esterajher, J., Knezović, Z., Lamza-Posavec, V. i Šakić, V. (1995). Progonstvo i povratak: psihosocijalne i razvojne odrednice progonstva i mogućnost povratka hrvatskih prognanika. Zagreb: SysPrint.

Rohaček, A. (1978). Osnove statistike - priručnik za inženjere sigurnosti na radu i zaštitu od požara. Zagreb: Radničko sveučilište "Moša Pijade".

Smolić-Krković, N. (1958). Grupni socijalni rad. Zagreb: Visoka škola za socijalne radnike.

Super, D. E. and Šverko, B. (Eds.). (1995). Life Roles, Values, and Career: International Findings of the Work Importance Study. San Francisco: Jossey-Bass Publishers.

Šikić, N., Žužul, M. i Fattorini, I. (ur.). (1994). Stradanja djece u domovinskom ratu. Jastrebarsko: Naklada Slap i Klinika za dječje bolesti.

Šulak, F. i Petz, B. (1995, 1999). Poslovna psihologija. Zagreb: Školska knjiga.

Šverko, B. (ur.). (1991). Psihologija: udžbenik za gimnazije. Zagreb: Školska knjiga.

Šverko, B. (ur.) (1998). Vodič kroz zanimanja. Zagreb: Razbor.

Šverko, B. (ur.) (1999). Vodič kroz zanimanja – elektroničko izdanje. http://mrav.ffzg.hr/zanimanja/

Šverko, B., Ajduković, D., Hajnc, L., Kulenović, A., Prišlin, R. i Vizek-Vidović, V. (1980). Psihosocijalni aspekti izbora obrazovanja i zanimanja. Zagreb: Centar društvenih djelatnosti SSOH.

Šverko, B. i Jerneić, Ž. (ur.) (1991). Ergonomijski aspekti novih tehnologija. Zagreb: Hrvatsko ergonomijsko društvo.

176

Ten Horn, L. A., Šverko, B. and Zinovieva, I. L. (Eds.). (1999.) Organizational Psychology and Transition Processes in Central and Eastern Europe: proceedings of a conference in Dubrovnik, September 30 – October 3, 1998. Zagreb: Croatian Ministry of Science and Technology.

Vizek-Vidović, V. (1990). Stres u radu. Zagreb: Radna zajednica Republičke konferencije Saveza socijalističke omladine Hrvatske.

Vizek-Vidović, V. (ur.). (1978). Psihologijski aspekti ocjene poslova s posebnim uvjetima rada. Zagreb: Društvo psihologa SRH.

Vizek-Vidović, V. i Hrabar, D. (1999). Čitajmo djeci za laku noć. Zagreb: Centar za prava djeteta CISP.

Vlahović-Štetić, V. i Vizek-Vidović, V. (1998). Kladim se da možeš... - psihološki aspekti početnog poučavanja matematike. Zagreb: Udruga roditelja "Korak po korak".

Vukosav, Ž., Mužić, V. i Rodek, S. (1992). Nastava uz pomoć kompjutora. Zagreb: Naprijed.

Zarevski, P. (1994, 1995, 1997). Psihologija pamćenja i učenja. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Zarevski, P. i Mamula, M. (1998). Pobijedite sramežljivost: a dijecu cijepite protiv nje. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Zvonarević, M. (1958). Opća psihologija. Zagreb: Visoka škola za socijalne radnike.

Zvonarević, M. (1958, 1960, 1962). Primjena psihologije u obrazovanju odraslih. Zagreb: Savez Narodnih sveučilišta.

Zvonarević, M. (1962). Psihologija za III razred gimnazije. Zagreb: Školska knjiga. (24. izdanje 1990)

Zvonarević, M. (1963). Priručnik za nastavnike uz Udžbenik psihologije za III razred gimnazije. Zagreb: Školska knjiga.

Zvonarević, M. (1976, 1978, 1981). Socijalna psihologija. Zagreb: Školska knjiga.

Zvonarević, M., Kljaić, S., Komarica, Z. i Vinski, I. (1967). SFRJ u međunarodnim evropskim migracijama rada – sociološka i ekonomska studija. Zagreb: Zavod za migracije i narodnosti.

Zvonarević, M., Matošić, Đ., Mišković, I. i Sekulić, P. (1986). Čovjek u zaštiti i spašavanju. Zagreb: Školska knjiga.

Zvonarević, M. i Pusić, E. (1957). Organizacija i vođenje sastanaka. Zagreb: Centar za produktivnost rada.

Žužul, M. (1989). Agresivno ponašanje: Psihologijska analiza. Zagreb: Radna zajednica Republičke konferencije Saveza socijalističke omladine Hrvatske.

Žužul, M. i Raboteg-Šarić, Z. (ur.). (1992). Ratni stres u djece: Suzbijanje, posljedice i liječenje. Zagreb: Ministrastvo obrane Republike Hrvatske, Uprava za informativno-psihološku djelatnost.

177

Žužul, M., Šikić, N. i Kuterovac, G. (ur.). (1992). Djeca u ratu. Zagreb: Ministarstvo obrane Republike Hrvatske.

Psihologijski mjerni instrumenti

Popis instrumenata koje su izradili članovi Odsjeka za psihologiju sadrži sve

instrumente – i one koji služe uglavnom u istraživačke svrhe kao i one koji su

objelodanjeni za širu upotrebu.

Ajduković, D. i Ajduković, M. (1992). Skala stresnih događaja. Zagreb: Društvo za psihološku pomoć.

Ajduković, D., Arambašić L. i Ljubotina D. (1992). Skala posttraumatiskih stresnih reakcija. Zagreb: Društvo za psihološku pomoć.

Bele-Potočnik, Ž., Hruševar, B. i Krizmanić, M. (1990). Priručnik za Freiburški upitnik ličnosti. Ljubljana: Zavod SR Slovenije za produktivnost dela, Centar za psihodijagnostička sredstva.

Bujas, R. i Bujas, Z. (1937). Serija "Z" za ispitivanje inteligencije odraslih. Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Bujas, Z. i Ostojčić, A. (1946). Karakterologijski dijagnom "M- Ž". Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Bujas, Z. i Ostojčić, A. (1946). Karakterologijski dijagnom "O - P". Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Bujas, Z. (1943). Serija "N" za ispitivanje inteligencije osoba bez školske naobrazbe. Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Bujas, Z. (1947). Osobni list učenika - Uputa za sistematsko opažanje školske djece. Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Bujas, Z. (1966). "B – Serija'', Bujasova verbalna serija za ispitivanje inteligencije. Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Bujas, Z. (1966). Modifikacija Ravenovih Progresivnih Matrica. Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Bujas, Z. (1966). Problemni Test. Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Bujas, Z. (1966). Upitnik za ispitivanje neurotizma "N" s priručnikom. Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Bujas, Z. (1967). Poliprofilni test. Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Bujas, Z. i suradnici (1954). Testovi znanja iz Matematike, Biologije, Fizike i Hrvatskog jezika za učenike VIII razreda osmogodišnje škole i IV razreda gimnazije. Beograd: Savezni zavod za statistiku i evidenciju.

178

Bujas, Z. i suradnici (1960). "Test informacija 60" za ispitivanje stavova. Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Bujas, Z. i suradnici (1961). Upitnik za ispitivanje hijerarhije motivativnih faktora u industriji. Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Bujas, Z. i suradnici (1972). Četiri kognitivna testa (Test Obrazloženja, Test Ključa, Test Bitnih Karakteristika, Test Hijerarhijskog Sređivanja). Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Bujas, Z. i suradnici (1970). Test općeg obrazovanja (TOO). Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Bujas, Z., Bartolović, B. i Vodanović, M. (1962). Test kombiniranih rješenja. Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Bujas, Z., Bartolović, B. i Vodanović, M. (1967). Test neuravnoteženih struktura. Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Bujas, Z., Bartolović, B. i Vodanović, M. (1967). Test višestrukih rješenja. Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Bujas, Z. i Fulgosi, A. (1962). Test uvrštavanja. Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Bujas, Z., Kajfeš, J., Krković, A., Krstić, K. i Petz, B. (1970). Test ZM8-54. Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Bujas, Z. i Krizmanić, M. (1973). Upitnik za ispitivanje introverzije-ekstraverzije. Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Bujas, Z. i Krizmanić, M. (1976). Test dominantnih obilježja. Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Bujas, Z. i Krizmanić, M. (1969). Test višestruke klasifikacije. Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Bujas, Z. i Krizmanić, M. i Bartolović, B. (1973). Test približnih rješenja. Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Bujas, Z. i Ostojčić, A. (1942). B.O.B. - Serija za ispitivanje inteligencije djece. Zagreb.

Bujas, Z. i Petz, B. (1944). Serija "R - II" za ispitivanje inteligencije. Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Bujas, Z. i Petz, B. (1967). "M- Serija" s priručnikom. Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Bujas, Z. i Sremec, B. (1963). Test simboličke transpozicije. Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Bujas, Z, Szabo, S. i Kolesarić, V. (1981). Problemni Test A. Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Bujas, Z. i Vodanović, M. (1966). Test uravnoteženih struktura. Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Fulgosi, A. (1959). Baterija testova MF. Beograd: Vojno medicinska akademija.

Fulgosi, A. (1959). Metrijske karakteristike baterije testova VNMRF i MF. Beograd:Vojno medicinska akademija.

179

Fulgosi, A. (1959). Test numeričkih nizova. Beograd: Vojno medicinska akademija.

Fulgosi, A. (1959). Test općih ionformacija o oružju u vojski. Beograd: Vojno medicinska akademija.

Fulgosi, A. (1959). Test poznavanja fizike i kemije. Beograd: Vojno medicinska akademija.

Fulgosi, A. (1959). Test probližnih aritmetičkih rješenja. Beograd: Vojno medicinska akademija.

Fulgosi, A. (1959). Test sastavljanja likova. Beograd: Vojno medicinska akademija.

Fulgosi, A. (1959). Test simboličkih nizova. Beograd: Vojno medicinska akademija.

Fulgosi, A. (1959). Test verbalnih nizova. Beograd: Vojno medicinska akademija.

Fulgosi, A. (1962). Validacija kvalifikacione baterije testova u pješadiji, artiljeriji i inžinjeriji i pješadiji. Beograd: Vojno medicinska akademija.

Jerneić, Ž. (1992). Baterija kompjuteriziranih testova za ispitivanje čovjekovih sposobnosti u zadacima slijeđenja. Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Jerneić Ž. i Šverko, B. (1984). Kompjutoriziranih testovi za ispitivanje simultanog djelovanja. Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Jerneić, Ž. i Šverko, B. (1984). Kompjuterizirani testovi za ispitivanje čovjekovih sposobnosti “simultanog djelovanja”. Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Keresteš, G. i Žužul, M. (1992). Priručnik za primjenu Upitnika za mjerenje agresivnosti A-87. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Knezović, Z., Kulenović, A. i Žužul, M. (1983). NEP-neuroticizam, ekstraverzija, psihoticizam: novi instrument za mjerenje bazičnih osobina ličnosti. Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Krizmanić, M. (1982). Ilustrirani projektivni upitnik za ispitivanje emocionalne stabilnosti djece u predškolskoj dobi. Ljubljana: Zavod za produktivnost dela, Center za psihodijagnistična sredstva.

Krizmanić, M. (1989). Illustrierter Fragebogen zur Untersuchung der emotionalen Stabilität von Kindern. Weinheim: Beltz Test GmbH.

Krizmanić, M. (1992). Priručnik za primjenu Ilustriranog projektivnog upitnika za ispitivanje emocionalne stabilnosti djece. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Krizmanić, M. i Arambašić, L. (1984). Upitnik za ispitivanje dječjeg straha od škole. Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Krizmanić, M. i Kolesarić, V. (1989). Upitnik za ispitivanje nekih osobina ličnosti djece u višim razredima osnovne škole (DAIA). Sisak: Zavod za zapošljavanje.

Krizmanić, M. i Kolesarić, V. (1992). Priručnik za primjenu Skala kvalitete življenja. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Krizmanić, M. i Kolesarić, V. (1992). Priručnik za primjenu Testa za ispitivanje smisla za humor. Jastrebarsko: Naklada Slap.

180

Krizmanić, M., i Kolesarić, V. (1992). Priručnik za primjenu upitnika DAIA. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Krizmanić, M. i Kolesarić, V. (1992). Skale za ispitivanje kvalitete življenja (mladih, odraslih i starijih osoba, KŽ-92). Jastrebarsko: Naklada Slap.

Krizmanić, M. i Kolesarić, V. (1994). Priručnik za primjenu skale depresivnosti D-92. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Krizmanić, M. i Kolesarić, V. (1994). Skala depresivnosti D-92. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Krizmanić, M., Kolesarić, V. i Rohaček, A. (1989). Kompozitni test za ispitivanje različitih aspekata smisla za humor (HOPA). Jastrebarsko: Naklada "Slap"

Krizmanić, M., Kolesarić, V. Rohaček i A. Vizek, V. (1981). Test za ispitivanje pasivnog smisla za humor. Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Krizmanić, M., Kolesarić, V., Rohaček, A. i Vizek, V. (1981). Test za ispitivanje semiaktivnog smisla za humor. Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Krizmanić, M., Kolesarić, V., Rohaček, A. i Vizek, V. (1983). Test za ispitivanje aktivnog smisla za humor. Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Krizmanić, M. i Szabo, S. (1992). Percipirani izvor kontrole zdravlja, upitnik za ispitivanje zdravstvenog lokusa kontrole odraslih. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Krizmanić, M. i Szabo, S. (1992). Percipirani izvor kontrole zdravlja, Upitnik za ispitivanje lokusa kontrole zdravlja djece. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Krizmanić, M. i Szabo, S. (1992). Priručnik za primjenu Upitnika percipirane kontrole zdravlja. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Krizmanić, M. i Szabo, S. (1992). Upitnik za ispitivanje percipiranog izvora kontrole zdravlja (ZLK-90). Jastrebarsko: Naklada Slap.

Petz, B. (1960). Test za ispitivanje sposobnosti inženjerskih jedinica. Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Šverko, B. (1987). Priručnik za upitnik vrijednosti (V-upitnik). Zagreb: SSIZ za zapošljavanje Hrvatske. 53 str.

Šverko, B. (1988). Trodjelni test rezoniranja. Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Šverko, B., Jerneić, Ž., Kulenović, A. i Vizek-Vidović, V. (1985). Upitnik S za ispitivanje salijentnosti uloga. Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Šverko, B., Jerneić, Ž., Kulenović, A. i Vizek-Vidović, V. (1987). V. Upitnik V za ispitivanje vrijednosti. Zagreb: Hrvatski zavod za zapošljavanje.

Szabo, S. (u okviru WHOQOL grupe) (1995). WHQOL-100 (World Health Organization Quality of Life Assessment). Geneva: WHO.

Szabo, S. (u okviru WHOQOL grupe) (1999). WHOQOL-BREF. Geneva: WHO.

Vlahović-Štetić, V. (1992). Priručnik za Skalu za procjenu agresivnog i prosocijalnog ponašanja kod djece. Jastrebarsko: Naklada Slap.

181

Vlahović-Štetić, V., Vizek Vidović, V., Arambašić, L. i Miharija, Ž. (1995). Priručnik za Test spremnosti za školu. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Vukosav, Ž., i Zarevski, P. (1997). Skala asertivnosti SA7. Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Zarevski, P. (1988). Test opće informiranosti (A i B forma). Priručnik i standardizacija za Test opće informiranosti. Zagreb: SSIZ-ova za zapošljavanje SRH.

Zarevski, P. (1991). Test opće informiranosti za učenike četvrtih razreda srednjih škola (TOIM). Priručnik. Zagreb: Zavod za zapošljavanje.

Zarevski, P. (1993). Test opće informiranosti (A i B forma), Priručnik i standardizacija za Test opće informiranosti (revidirano izdanje). Zagreb: Ministarstvo rada, socijalne skrbi i obitelji i Zavod za zapošljavanje.

Zarevski, P. (1995). Test opće obaviještenosti: Priručnik. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Zarevski, P., i Vukosav, Ž. (1999). Upitnik sramežljivosti i asertivnosti. Priručnik. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Žužul, M. (1984). LMA-upitnik (za mjerenje latentne i manifestne agresivnosti). Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Žužul, M. (1987). Upitnik A-87 (za mjerenje impulzivne agresivnosti). Zagreb: Odsjek za psihologiju.

Prijevodi knjiga

Arambašić, L. (1994) s engleskog: H. B.Gibson, Gibsonov spiralni labirint. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Arambašić, L. (1995) s engleskog: R. Andersen, Test učenja i pamćenja likova. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Arambašić, L. (1999) s engleskog: Barron-Welshova umjetnička ljestvica. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Arambašić, L. (1999) s engleskog: C. Spielberger, Upitnik stanja i osobine anksioznosti. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Arambašić, L. i Vizek-Vidović, V. (1999) s engleskog: N. Bennett, Uvod u poučavanje. Zagreb: Educa.

Arambašić, L., Čorkalo, D., Keresteš, G., Kuterovac-Jagodić, G. i Vizek-Vidović, V. (1998) s engleskog: R. Vasta, M. M. Haith i S. A. Miller, Dječja psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Arambašić, L., Despot-Lučanin, J., Hudek-Knežević, J., Judaš, M., Marušić, I. i Šternberg, S. (1999). s engleskog: G. C. Davison i J. M. Neale, Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja. Jastrebarsko: Naklada Slap.

182

Buško, V. (1997) s engleskog: H. Eysenck i C. Sargent, Jeste li vidoviti? Testirajte svoje parapsihološke moći. Jastrebarsko: Naklada Slap. 156 str).

Furlan, I. (1979) s engleskog: B. Holmberg, Obrazovanje na daljinu. Zagreb: Centar za dopisno obrazovanje Zavoda Birotehnike.

Keresteš, G., Vizek-Vidović, V. (1999) s engleskog: H. Gardner, M. L. Kornhaber i W. K. Wake, Inteligencija: različita gledišta. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Kulenović, A. (1992) s engleskog: Standardi za pedagoško i psihološko testiranje. Zagreb: EDUCA. 158 str.

Lugomer, G. (1991) s engleskog: J. Đ. Greeno, Nov pogled na prirodu mišljenja. U N. Šoljan i M. Kovačević (ur.), Kognitivna znanost (str. 233-251). Zagreb: Školske novine.

Lugomer, G. (1991) s engleskog: J. M. Belmont, Kognitivne strategije i strategijsko učenje - socioinstrukcijski pristup. U N. Šoljan i M. Kovačević (ur.), Kognitivna znanost (str. 252-268). Zagreb: Školske novine.

Mayer, D. (1974) s njemačkog: R. Lohberg and T. Lutz, O čemu razmišlja elektronski mozak? Zagreb: Školska knjiga.

Vizek-Vidović, V. (1980) s engleskog: E. Fromm, Veličina i granice Freudove misli. Zagreb: Naprijed.

Vizek-Vidović, V. (1985) s engleskog: E. Fromm: I bit ćete kao bog. Zagreb: Naprijed. str. 87-263.

Vizek-Vidović, V. (1994) s engleskog: W. D. Foy, Liječenje posttraumatskog stresnog poremećaja. Jastrebarsko: Naklada Slap. 157 str.

Vizek-Vidović, V. (1995) s engleskog: D. Wood, Kako djeca uče i misle. Zagreb: Educa. 185 str.

183

Članovi Odsjeka za psihologiju do 1999.

Bujas, Ramiro (1922-1943)Kučera, Elza (1933-1938)Novak, Franjo (1933-1970)Bujas, Zoran (1938-1981)Matić, Anka (1947-1955)Smolić-Krković, Nada (1949-1959)Zvonarević, Mladen (1949-1978)Supek, Rudi (1950-1958)Lazić, Branka (1950-1974)Novak, Sonja (1954-1976)Krković, Anđelko (1956-1981)Bartolović, Božica (1959-1992)Car-Gavrilović, Ivana (1960-1970)Petz, Boris (1960-1990)Fulgosi, Ante (1960)Krizmanić, Mirjana (1960)Sertić, Rudolf (1961-?)Mayer, Dragutin (1961-1981)Kučera, Jelka (1961-1986)Szabo, Silvija (1961-1996)Kolesarić, Vladimir (1962)Kljaić, Slavko (1964)Šverko, Branimir (1964)Bočkal, Zlatko (1965-1968)Rohaček, Antun (1968-1986)Gredelj, Marijan (1969-1972)Kulenović, Alija (1971)Nazor, Mirjana (1972-1975)Šram, Zlatko (1973-1984)Vizek-Vidović, Vlasta (1975)Purić, Đurđa (1976-1991)Furlan, Ivan (1977-1990)Prišlin, Radmila (1977-1992)Vukosav, Željko (1977-1998)Ajduković, Dean (1977)Lugomer-Armano, Goranka (1977)Jerneić, Željko (1978)Knezović, Zvonimir (1979)Zarevski, Predrag (1979)Žužul, Miomir (1979)Komar, Zoran (1981-1984)Arambašić, Lidija (1982)Bunjevac, Tomislav (1984)Filjak, Tomislav (1985-1986)Tadinac Babić, Meri (1985)

184

Mikulić-Masten, Sunčana (1986-1994)Špehar, Branka (1987-1989)Vlahović-Štetić, Vesna (1987)Eterović, Haidy (1988-1993)Ljubotina, Damir (1988)Kamenov, Željka (1988)Simić, Ognjen (1989-1995)Faber, Robert (1989)Maslić Seršić, Darja (1989)Čorkalo, Dinka (1990)Ivanec, Dragutin (1990)Keresteš, Gordana (1990)Kuterovac Jagodić, Gordana (1990)Bratko, Denis (1991)Marušić, Iris (1991)Vrančić, Ivica (1992-1995)Buško, Vesna (1992)Radić, Suzana (1992)Frapporti-Roglić, Maja (1994)Vrdoljak, Ljiljana (1997)Lauri, Anita (1998)

185