8/10/2019 Vruica

1/149

. . . najsnaniji ovjek na svijetu je onaj

tko stoji posve sam.

Henrik Ibsen,

Neprijatelj naroda

8/10/2019 Vruica

2/149

PROLOG

Vrtoglavom brzinom su u kotanu sr stigle otrovne molekule benzena. Strana sekemikalija pomijeala s krvlju i ova ju je nosila izmeu uskih upljina potporne kosti

u najdalje dijelove osjetljivog tkiva. Podsjeala je na mahnitu .hordu barbara kojaprovaljuje u Rim. Posljedice su bile jednako pogubne:. Modina, sloena organizacijastvorena zato da proizvodi najvei dio staninog sastava krvi, predavala seosvajaima.Svaka stanica koja se nala na putu bila je napadnuta. Kemikalija je rezala staninumembranu poput otrice noa. I bijele, i crvene, i mlade, i zrele stanice - nije postojalanikakva razlika. U nekoliko sretnijih, koje je napao samo manji broj molekula

benzena, enzimi su mogli unititi otrovnu kemikaliju. U svim drugim stanicamarazaranje membrana bilo je trenutano.U nekoliko minuta koncentracija benzena je porasla toliko da su tisue otrovnihmolekula prodrle do samog srca modine, u primitivne, fino strukturirane stem-

stanice, jedinice koje se neprekidno dijele, a izvor su krvnih stanica cirkulatornogsistema. Njihova aktivnost svjedoi o stotinama milijuna godina evolucije. U njima seodvijala, iz trenutka u trenutak, i razotkrivala nevjerojatna misterija ivota, procesfantastiniji i od najlueg naunog sna. Molekule benzena su bezobzirno prodirale ute vrijedne reproduktivne stanice, prekidajui urednu replikaciju DNK molekula. Uveini stanica su zaustavljeni ivotni procesi ili je, nakon gubitka tajanstvenogsredita upravljanja, zapoinjala pobjenjela nesvrsishodna aktivnost, poput

podivljalih ivotinja - sve dok se ne bi umijeala smrt.Nakon to su molekule benzena otplavljene neprekidno novim valovima iste krvi, umodini se moglo oporaviti sve osim jedne stem stanice. Ta je stanica godinama

proizvodila impresivan broj krvnih tjeleaca ija je funkcija bila, koje li ironije, da

pomau tijelu u borbi protiv stranih napadaa. Kada je benzen dopirao do jezgre takvestanice, unitavao je samo odreeni dio DNK, dok je ostale dijelove poteivao. A

bolje bi bilo da nije. Ovako, stanica nije umirala, a benzen je poremetio savrenuravnoteu izmeu reprodukcije i sazrijevanja. Takva stanica se odmah dijelila astanice-potomci nosili su u sebi istovjetno oteenje. One vie nisu sluale tajanstvenucentralnu kontrolu, pa su prestajale prerastati u normalna bijela krvna tjeleca.Umjesto toga, osloboene okova, one su gotovo nevjerojatnom brzinom stvarale svojedvojnike. Iako su unutar sri djelovale prividno normalno, sasvim su se razlikovale oddrugih mladih bijelih krvnih stanica. Nedostajala im je uobiajena povrinskaljepljivost i u sebe su uasno halapljivo i sebino upija]e hranjive tvari. Postale su

paraziti u vlastitom domu.

Nakon samo dvadeset dioba, postojao je ve milijun takvih neregularnih stanica.Nakon dvadeset i sedam dijeljenja, preko bilijun; i tada su se poele oslobaati. Isprvaje samo nekoliko kapi prodrlo u cirkulatorni sistem, postepeno je prerastalo u

konstantnu struju, a na koncu se pretvaralo u pravu poplavu. Odlazile su u tijelo,

spremne da stvaraju nove kolonije. Nakon etrdeset dioba, njihov broj je premaivaotrilijun.

Tako je zapoela agresivna mijeloblastina leukemija u tijelu djevojice koja jeupravo ula u pubertet. Bolest se pojavila 28. prosinca, dva dana nakon proslavenjenog dvanaestog roendana. Djevojica se zvala Michelle Martel i ni o emu nijeimala pojma. Znala je za samo jedan simptom: imala je vruicu!

8/10/2019 Vruica

3/149

1

U ledenipejza Shaftesburyja u New Hampshireu, srameljivo se probijalo hladnosijeanjsko jutro. Nebo se lagano razdanjivalo i, protiv svoje volje, poele su blijedjetisjene, ostavljajui za sobom bezoblini pokriva sivih oblaka. Spremao se snijeg, aosim hladnoe u zraku se osjeao dah vlage; jasan znak da se tamo, na istoku, valjaAtlantik.

Zgrade starog Shaftesburyja, graene od crvene cigle, nagomilane uz rijekuPawtomack, ostavljale su dojam avetinjskog grada. Rijeka je oduvijek bila uporite,krvotok grada; izvirala je u snijegom pokrivenim White Mountains na sjeveru, a

utjecala u more na jugoistoku. Dok je rijeka protjecala kroz grad, njezin miran tok su

remetili trona ustava i kota vodenice koji se ve dugo vremena nije pokrenuo.Uzdu obala rijeke nizale su se, blok za blokom, naputene tvornice, podsjeajuitako na sretnije i uspjenije dane, u kojima su novoengleske predionice predstavljalecentar tekstilne industrije. U najjunijem dijelu grada, na kraju glavne ulice, posljednji

od cigle graeni mlin zaposjeo je kemijski pogon Recycle Ltd, pogon za preradugume, plastike i vinila. Iz velikog, falusolikog dimnjaka izvijao se snop otrog, sivogdima koji se stapao s oblacima. Cijelo podruje je preplavio odvratni, zaguljivi mirisspaljene gume i plastike. Oko zgrade su, poput izmeta nekog ogromnog udovita,leale hrpetine odloenih gumenih obrua.Juno od grada, rijeka je protjecala izmeu valovitih poumljenih breuljaka,

proaranih snijegom prekrivenim livadama omeenim ogradama, koje su doseljenicipodigli jo prije tri stotine godina. est milja juno od grada, rijeka se lijeno uvijalaprema istoku i na tom mjestu tvorila idilian, dva i pol hektara irok poluotok. Unjegovom sreditu se nalazio plitki ribnjak, povezan uskim rukavcem s rijekom. Izaribnjaka se uzdizao breuljak, na ijem se vrhu smjestila bijelo okreena viktorijanska

kua sa zabatima na krovu i crvenkastoutim ukrasima. Hrastovi i eerni javori raslisu uz dugaak krivudav put koji je vodio do meudravne ceste broj 301, a onajeodlazila dalje na jug, prema Massachusettsu. Dvadesetak metara sjeverno od kue,stajala je trona sua, ugnijeena usred zimzelenog iblja. Na rubu ribnjaka,

podignuta na stupove, stajala je minijaturna kopija velike kue, koliba - kuica zaigru.

Bio je to lijep krajolik Nove Engleske; idilinost koja je podsjeala na slike izkalendara naruavao je samo neznatan mrtvozorniki detalj: u ribnjaku nisu ivjeleribe, a dva metra uokolo kuice nije se moglo vidjeti nikakvo raslinje.U slikovitoj bijeloj kui, kroz ipkaste se zavjese rasprivalo blijedo jutarnje svjetlo.

Raala se zora i polako i njeno izvlaila Charlesa Martela iz dubine ugodnog sna.Okrenuo se na lijevu stranu, uivajui u zadovoljstvu za koje se bojao priznati da

postoji u posljednje dvije godine. Osjeao se sreeno i smireno; otkada je kod prveene otkriven limfom, nije se vie mogao nadati da e osjetiti tako neto. Umrla je

prije devet godina i ostavila ga samog s troje djece koju je trebalo odgojiti. ivot jepostao neto to je trebalo preivjeti.Sada je to bila samo grozna prolost i rana je poela polako zacjeljivati. NaCharlesovo uenje, sada je i praznina bila ispunjena. Prije dvije godine se ponovooenio, ali se i dalje bojao priznati koliko je ivot postao ljepi. Sigurnije je bilousredotoiti se na posao i zadovoljavanje svakodnevnih potreba svoje obitelji, nego sesuoiti s nanovo steenom sigurnou i tako priznati ono najranjivije - vlastitu sreu.

Njegova nova ena Cathryn, svojom je vedrinom i njenou, odbijanjepriznanjainila teim. U nju se zaljubio ve prilikom prvog susreta, a oenio se nakon petmjeseci poznanstva. Posljednje dvije godine samo su poveale njegovu ljubav.Tama je nestajala i Charles je mogao promatrati spokojno lice svoje usnule ene.

8/10/2019 Vruica

4/149

Lealaje na leima, nemarno zabacivi desnu ruku na jastuk iznad glave. Imala jetrideset i dvije godine, ali je izgledala puno mlaa, a to je jo vie poveavalo trinaestgodina razlike koja je postojala meu njima. On je imao etrdeset i pet godina a tako

je i izgledao. Za Cathryn se inilo da ima dvadeset i pet. Oslonivi se na lakat,promatrao je njene crte njezina lica. Slijedio je obris njezine isturene brade i pratiopad meke smee kose koja se sputala do ramena. Njezino se lice, obasjano jutarnjomsvjetlou, inilo blistavim i njegove oi promatrahu neznatno nakrivljenu liniju nosazamjeujui irenje nosnica prilikom disanja. Promatranje u njemu izazoveuzbuenje.Pogledao je prema satu, itavih dvadeset minuta do zvonjave. Zahvalno je skliznuonatrag u toplo gnijezdo i priljubio se uz svoju enu, presretan to mu je tako lijepo.Poeo je razmiljati o predstojeem radu na institutu. Posao je napredovao sve brimtempom. U njemu se neto ustalasa. Sto ako on, Charles Martel, djeak iz Teanecka udraviNew Jersey, uini prvi pravi korak u razotkrivanju misterije raka? Znao je datako neto postaje svakim danom sve realnije, a najvea je ironija bila u tome to seon nije kolovao da postane uenjak. Bio je internista, specijaliziran za alergije, utrenutku kad se njegova ena razboljela. Nakon njezine smrti napustio je unosnu

praksu i zaposlio se kao stalni istraiva u Weinburgerovom institutu. Morao je tako

reagirati na njezinu smrt pa iako su mu neki kolege rekli da je mijenjanje profesijenezdrav nain rjeavanja problema, on je u novoj sredini postizavao uspjehe.Cathryn se, osjetivi da joj je mu budan, okrenula i odjednom nala u vrstomzagrljaju. Otirui san sa svojih oiju, pogledala je Charlesa i nasmijeila se. Bio jeneuobiajeno razdragan.- to se to zbiva u toj tvojoj maloj glavi? - upitala je smijeei se.- Promatrao sam te.

- Krasno! Kladim se da izgledam oaravajue - ree Cathryn.- Izgleda velianstveno - izazivao je Charles, odmiui joj teku kosu s ela.Cathryn, sada ve razbuena, osjeti svu veliinu njegova uzbuenja. Klizei rukomniz muevljevo tijelo, ona naletje na uzdignuti penis. - A to je ovo? - upita.

- Ne preuzimam nikakvu odgovornost - rekao je. - Taj dio moga tijela razmiljasasvim samostalno.-Na pop, Poljak, kae da mu ne smije udjeti za vlastitomenom.- I nisam. Razmiljao sam o poslu - alio se Charles.

Kada su se prve pahulje snijega spustile na krov, oni su se spojili sa strau injenou koje su Charlesa uvijek iznova obuzimale. A onda se oglasio sat. Zapoeo

je novi dan.

Do Michelle je iz daljine dopirao Cathrynin glas i tako joj ometao san: ona i tata su

prelazili polje. Pokuala ga je ignorirati, ali se glas opet javio. Osjetila je ruku nasvom ramenu i kad se okrenula, ugledala je iznad sebe nasmijeeno Cathrynino lice.

- Vrijeme je da ustane - vedro ree njezina maeha. Michelle je duboko udahnula iklimanjem glave objavila da je

budna. Provela je munu no punu uznemirujuih snova, koji su iz nje iscijedili savznoj. Ispod pokrivaa joj jebilo vrue, a izvan njega hladno. Nou je nekoliko puta

pomislila da ode Charlesu. Uinila bi to da je tata bio sam.- Gospode, ti gori - izustila je Cathryn kad je odgurnula zavjese. Ispruila je ruku idotakla Michellino elo. Bilo je vrue.- Mislim da opet ima vruicu - rekla je suosjeajno. - Da li se loe osjea?- Ne - brzo odgovori Michelle. Nije htjela da opet bude bolesna. Nije htjela ostati kod

kue i ponovo izostati s nastave. Htjela je da ustane i spremi sok od narane jer je tooduvijekbilo njezino zaduenje.- Ipak e biti bolje da ti izmjerimo temperaturu - rekla je Cathryn odlazei ukupaonicu. Vratila se tresui termometar i gledajui skalu. - Samo minutu i znat emosigurno - stavila joj je toplomjer u usta. - Ispod jezika. Vratit u se im probudimdeke.

8/10/2019 Vruica

5/149

Vrata su se zatvorila i Michelle izvue toplomjer iz usta. U tako kratkom asu iva sepopela na 37. Imala je vruicu, i sama je to znala. Boljele su je noge a u elucu jeosjeala slabost. Vratila je toplomjer u usta. Leei ovako, mogla je gledati kroz

prozor i promatrati svoju kuicu za igru, koju joj je uredio Charles. Krov je biopokriven novim snijegom i ona zadrhti od tog hladnog prizora. eznula je zaproljeem i onim bezbrinim danima koje je provela u svojoj kuici za matanje.Sami, ona i njezin tata.

Kad su se otvorila vrata, Jean Paul, petnaestogodinjak, ve je bio budan, uspravljen ukrevetu, s knjigom iz fizike u ruci. Iz radija-budilice koji je stajao iznad njegove glave

dopirali su zvui laganog rock and rolla. Na sebi je imao tamnocrvenu flanelskupidamu, Cathrynin boini dar.- Ima dvadeset minuta - rekla je Cathryn veselo.- Hvala, mama - odgovori Jean Paul uz osmijeh.

Cathryn zastane raznjeena srca promatrajui djeaka. Poeljela je da mu pritri iprihvati ga u naruje. Ipak, suzbi u sebi taj prvotni nagon. Ve je nauila da sviMartelovi pomalo zaziru od direktnih fizikih dodira, iako se u poetku jako tekomirila s tom injenicom. Cathryn je potjecala iz talijanskog North Enda u Bostonu, a

tamo su grljenje i dodirivanje bili uobiajeni. Iako joj je otac bio Litvanac, ostavio ihje kad je imala dvanaest godina, tako da je Cathryn odrasla bez njegova utjecaja.Osjeala se istokrvnom Talijankom. - Vidimo se na doruku - rekla je.Jean Paul je znao da Cathryn voli uti kad joj kae mama i rado je to govorio. Bila jeto tako mala nagrada za svu toplinu i njenost kojima ga je obasipala. Odgajao ga jevrlo zauzeti otac i uvijek se osjeao zasjenjen svojim starijim bratom Chuckom isvojom neodoljivom malom sestrom Michelle. A onda se pojavila Cathryn i sva

uzbuenja vezana za vjenanje, nakon kojeg je uslijedilo zakonsko usvajanje Chucka,Jean Paula i Michelle. Zvao bi je on i bako ako bi ona to traila. inilo mu se daCathryn voli jednako kao i svoju pravu majku, odnosno, uspomenu na nju. Imao je

est godina kada je majka umrla.

Zatreptao je oima na prvi dodir Cathrynine ruke, ali se pravio da dalje spava dreiglavu pod jastukom. Znao je da e ga ona, ako malo prieka, ponovo dodirnuti, jae. Ibio je u pravu, samo to su mu ovoga puta dvije ruke dodirnule rame prije nego tomu je podignut jastuk. Chuek je imao osamnaest godina i pohaao je Northeasternfakultet. Nije mu ba dobro ilo i bojao se predstojeih zavrnih ispita. Bit e to pravikrah. Iz svega osim iz psihologije.

- Petnaest minuta - ree Cathryn. Razbaruila je njegovu dugu kosu. - Otac eliranije stii u laboratorij.- Sranje -proitao je Chuck ispod glasa.- Charles, mlai! - izgovorila je Cathryn pretvarajui se da je okirana.- Ja ne ustajem - izvukao je jastuk iz njezinih ruku i ponovo se pokrio.

- O, da, ti ustaje - govorila je Cathryn dok je povlaila pokriva.Chuckovo tijelo, samo u donjem rublju, lealo je izloeno jutarnjoj hladnoi. Skoio

je poteui plahtu na sebe. - Rekao sam ti da to ne radi! - zareao je.- A ja sam tebi rekla da svoj uliarski rjenik ostavi na ulici - odgovorila je Cathrynignorirajui zlou koja je izbijala iz njegova tona.- Petnaest minuta!Okrenula se na peti i izala. Chuck se zacrvenio od neugodnosti. Promatrao ju je kakoodmie hodnikom. Imala je na sebi starinsku svilenu spavaicu koju je kupila nasajmitu. Tamnoruiaste boje, ne jako razliite od boje njezine koe. Nije mu biloteko da je zamisli golu. Nije bila dovoljno stara da bi mogla biti njegovom majkom.

Nagnuo se, rukom dohvatio rub vrata i tresnuo ih. Samo zato to je njegov otac htiobiti u laboratoriju prije osam, Chuck je morao ustajati u cik zore, poput nekakvog

prokletog farmera. Veliki, nedostini uenjak! Protrljao je lice i spazio otvorenuknjigu koja je leala pored kreveta. Zloin i kazna. Vei dio prole veeri proveo jeitajui. Nije mu trebala ni za jedan od teajeva i zato je, vjerojatno, u njoj i uivao.Trebalo je uiti kemiju jer je postojala opasnost da pljusne na ispitu. Gospode, to e

8/10/2019 Vruica

6/149

rei Charles ako se to desi! Ve je dolo do gadne eksplozije kad se nije uspio upisatina Charlesovo svetite Harvard. Ako sada padne kemiju . . . Kemija je Charlesubilanajdraa.- Ionako ne elim biti prokleti lijenik - reao je Chuck dok je ustajao i navlaio

prljave levisice. Njima se posebno ponosio jer jo nikada nisu bile oprane. Ukupaonici je odluio da se nee brijati. Palo mu je na pamet da bi mogao pustiti bradu.

Obuen u samtasti lava-lava koji je, na njegovu veliku alost, jo vie isticao est kilavika nakupljenih u posljednjih deset godina, Charles je sapunao lice. Pokuao jesrediti tisuu injenica vezanih uz sadanji projekt istraivanja. Imunologija ivih biasvojom ga je kompleksnou uvijek iznova iznenaivala i uzbuivala, a posebno sadakada mu se inilo da se jako pribliio pravim odgovorima koji e pomoi u lijeenjuraka. I prije se uzbuivao, i prije je grijeio. Znao je to. Alisada su se njegove idejezasnivale na dugogodinjem pomnom eksperimentiranju a potvrivale su ih lakodokazljive injenice.Poeo je razraivati dananji raspored rada. Htio je zapoeti rad s novim HR7 sojemmieva koji su posjedovali sklonost k nasljednom raku dojke. Nadao se da e ivotinje

postati alergine na vlastiti tumor, cilj kojemu se Charles, osjeao je to, sve vie

pribliavao.Cathryn je otvorila vrata i progurala se pored njega. Skinula je spavaicu i skliznulapod tu. Vodai para su nadizale zavjesu tu-kabine. Nakon nekoliko minuta je opetodmaknula zavjesu i zazvala Charlesa.

- Mislim da moram s Michelle otii pravom lijeniku - izgovorila je i opet se izgubilapod tuem.Prekinuo je brijanje, pokuavajui da se ne razljuti zbog njezine otrovne primjedbe opravom lijeniku. Opet su dotaknuli sporno pitanje.- Mislila sam da u udajom za lijenika barem osigurati dobru medicinsku njegu zavlastitu obitelj - nadglasavala je um tua. - Kako sam bila naivna!Pokuavao se zadubiti u prouavanje svog napola obrijanog lica, pa je uspio

primijetiti da su mu kapci neznatno nateeni. Htio je izbjei sukob. Iluzorno jeobjanjavati, Cathryn to nije htjela priznati, da su se obiteljski medicinski problemirjeavali sami od sebe ve u roku od dvadeset i etiri sata. Njezini nedavno probuenimajinski instinkti zahtijevali su za svaki kaalj, svaku bol, za najmanji proljev,detaljan pregled specijaliste.

- Michelle se jo osjea loe? - upitao je. Bilo je bolje prijei na konkretne stvari.- Ne bi trebalo da ti ja to govorim. Dijete je ve dulje vrijeme bolesno.Prilino ozlojeen, Charles odgurne rub zavjese. - Cathryn, ja se bavim istraivanjemraka, nisam pedijatar.

- Oh, oprosti, molim te - govorila je podiui lice prema mlazu vode. - Mislila sam dasi ti lijenik.

- Neu ti dozvoliti da me uvue u svau - odgovorio je razdraljivo. - Naokolo vladagripa. Michelle ju je zaradila. Ljudi se tjedan dana osjeaju loe, a onda je sve gotovo.Izvukla je glavu ispod mlaza i pogledala ga ravno u lice. - Stvar je u tome to se onatako osjea ve etiri tjedna.- etiri tjedna? - pitao je. Zaboravljao je na vrijeme kada se bavio poslom.- etiri tjedna - ponovila je Cathryn. - Mislim da ja ba ne diem paniku zbognajmanje prehlade. Mislim da e biti najbolje da je odvedem u djeju bolnicu na

pregled kod dr Wileya. Tako u moi posjetiti i malog Schonhausera.- U redu, pogledat u Michelle - sloio se Charles i opet okrenuo prema umivaoniku.etiri tjedna, predugo za obinu gripu. Moda Cathryn pretjeruje, ali nije vie htio

postavljati nikakva pitanja.

U stvari, bilo bi bolje da promijene temu. - to nije u redu s malim Schonhauserom? -Schonhauseri su bili njihovi susjedi, koji su ivjeli oko kilometar i pol niz rijeku.Henry Schonhauser je radio kao kemiar kod MIT-a i bio je jedan od rijetkih ljudi skojima se Charles volio druiti. Mali je Schonhauser, Ted, bio godinu dana stariji od

8/10/2019 Vruica

7/149

Michelle, ali su im roendani padali tako da su ili u isti razred.Cathryn je izala iz tu-kabine, zadovoljna to je taktika kojom je htjela natjeratiCharlesa da pregleda Michellu tako izvrsno upalila. - Ted je ve tri tjedna u bolnici.ula sam da je jako bolestan, ali nisam jo uvijek razgovarala s Margeom.- Koja je dijagnoza? - namjestioje ilet ispod lijevog zaliska.- Neto to nisam nikad ula. Elastina anemija, tako neto - govorila je i brisala serunikom.- Aplastina anemija? - upitao je u nevjerici.- Neto tako.- Gospode - rekao je i naslonio se na umivaonik. - To je strano.- to je to? - osjetila je kako je hvata panika.- To je bolest kod koje kotana sr prestaje proizvoditi krvna zrnca.- Da li je opasna?

- Uvijek je opasna, a esto i fatalna.Nemono je opustila ruke ostavljajui na glavi smotuljak neiscijeene kose. U njoj suse ispreplitali osjeaji simpatije i straha. - To je zarazno?- Ne - odgovorio je odsutno. Pokuavao je sjetiti se svega to je znao o toj bolesti.Vrlo je rijetka i neuobiajena.

- Michelle i Ted su puno vremena provodili zajedno - rekla je. Glas joj je bioneodluan.Charles je pogleda, shvativi kako ga preklinje da je razuvjeri. - Stani malo, ne mislivaljda da Michelle moda ima aplastinu anemiju?- Da li bi mogla?

- Ne. Gospode, ponaa se poput aavog studenta. uje za neku novu bolest i veza minutu, ti ili netko od djece bolujete od nje, " plastina anemija je prokleto rijetka

bolest. Najee je uzrokovan nekim lijekom ili kemikalijom. U pitanju je ili toksinaili alergina reakcija. Iako se pravi uzronik gotovo nikada ne uspijeva otkriti. Ali, usvakom sluaju nije zarazna, jadni djeak.- A kad samo pomislim da uope nisam nazvala Margeu - rekla je Cathryn. Nagnula

se naprijed i pogledala u ogledalu. Pokuala je zamisliti patnje kroz koje je prolazilaMarge. Odluila je da e opet poeti pisati podsjetnike, kao to je radila prije udaje.Nije se moglo pronai nikakvo opravdanje za takvu nemarnost.Charles je brijao lijevu stranu lica i razmiljao da li je aplastina anemija bolest kojom

bi se i on trebao pozabaviti. Moe li ona malo osvijetliti zagonetku ivota? Gdje senalazi ta snaga koja prekida rad modine? Bilo je to pravo pitanje, klju zarazumijevanje raka.

Njeno je pokucao na vrata Michelline sobe. Paljivo jesluao, ali su do njegadopirali samo zvui tua iz kupaonice. Tiho je otvorio vrata. Leala je u krevetu,glave okrenute prema prozoru. Naglo se okrenula i njihovi se pogledi susretoe. Na

jutarnjem svjetlu su se iskrile suze koje su tekle niz njezino zaareno lice. Sav se

raznjeio.Spustio se na rub njezina kreveta, nagnuo se i poljubio je u elo. Usnama je odmahosjetio da ima vruicu. Uspravio se i pogledao svoju malu djevojicu. U crtamanjezina lica lako je prepoznavao slinost s Elizabethom, svojomprvom enom. Istagusta, crna kosa, iste visoke jagodine kosti i pune usne, ista glatka, maslinasta koa.Od njega je naslijedila jasno modre oi, pravilne bijele zube i, na nesreu, pomalo

preirok nos. Bio je siguran da je ona najljepa dvanaestogodinjakinja na svijetu.Nadlanicom joj je obrisao vlane obraze.- ao mi je, tata - govorila je kroz suze.- Kako to misli?-pitao ju je njeno. .- ao mi je to sam opet bolesna. Ne volim stvarati neprilike. Zagrlioju je. Bila jetako krhka. - Nisi ti nikakva briga. Neelim uti da opet kae tako neto. Daj da te pogledam.Posramljena zbog suza, Michelle je i dalje gledala na drugu stranu dok se Charles

spremao da je pregleda. Poloio je dlan na njezin obraz i okrenuo joj lice prema sebi. -

8/10/2019 Vruica

8/149

Reci mi kako se osjea. to te boli?- Osjeam samo malu slabost i to je sve. Mogu ii u kolu. Stvarno mogu.- Boli te grlo?

- Malo. Ne previe. Cathryn je rekla da ne mogu ii u kolu.- Neto drugo? Glavobolja?- Malo, ali sad je ve bolje.- Ui?- Nita.- eludac?- Malo boli.

Povukao joj je donje kapke. Konjuktive su bile bijele. U stvari, cijelo lice joj je bilo

blijedo. - Pokai mi jezik. - Shvatio je koliko je vremena prolo od kada se bavioklinikom medicinom. Isplazila je jezik i promatrala oeve oi traei u njima inajmanji trag zabrinutosti. Pipao joj vrat i ona uvue jezik. - Boli?- upitao je napipavimale limintrevorove.

- Ne-odgovorila je.

Namjestio ju je da sjedne na rub kreveta i okrene se, a onda joj je podigao spavaicu.U sobu je provirila Jean Paulova glava. Htio joj je rei da je tu slobodan.

- Izlazi - viknula je Michelle. - Tata, reci Jean Paulu da izae.- Van! - rekao je Charles. Jean Paul nestade. ulo se kako se on i Chuck smiju.Prilino nespretno joj je perkutirao lea, ali je ipak mogao biti siguran da su pluaista. Opet ju je poloio na krevet i povukao joj spavaicu sve do tek propupalihgrudi. Njeni abdomen se ravnomjerno dizao i sputao. Bila je dovoljno mrava takoda je mogao pratiti otkucaje njezina srca. Desnom rukom je poeo palpirati abdomen.- Pokuaj se opustiti. Ako budem grub, odmah mi reci.Htjela je ostati mirna, ali se promekoljila osjetivi njegovu hladnu ruku. A onda je izaboljelo.

- Gdje? - upitao je Charles. Pokazala mu je i on je pipao paljivo, uoivi da joj jeabdomen osjetljiv u sredinjoj liniji. Stavio je prste tono ispod desnog rebra i

zamolio je da udahne. Kad je to uinila, osjetio je pod prstima rub njezine jetre. Reklaje da je malo boli. Podmetnuo je svoju ruku pod njezina lea kako bi je pridrao, aonda je poeo traiti slezenu. Na svoje iznenaenje, odmah ju je i napipao. Taj zahvatmu je uvijek zadavao problema u vrijeme dok se jo bavio praksom i sada se pitaonije li Michellina slezena poveana.Dok je ustajao, gledao je u Michelle. Izgledala je slabano, ali ona je oduvijek bilavitka. Rukama je prelazio uzdu njezinih nogukako bi mogao ocijeniti tonus miia, a onda je zastao opazivi mnotvo modrica. -Kako si zaradila ove plavoljubiaste ukrase? Slegnula je ramenima.- Da li te bole noge?

- Malo.Najvie koljena i glenjevi poslije gimnastike. Ali ne moram vjebati ako

donesem isprinicu.Opet se uspravio i prouavao je pogledom. Bila je blijeda, osjeala je manje bolove i

probadanja, iskoilo je nekoliko limfnih vorova, imala je vruicu. Mogla bi to bitinekakva bezazlena virusna bolest. Ali, etiri tjedna! Moda je Cathryn imala pravo.Moda bi ipak trebalo da je pregleda Pravi lijenik.- Tata, molim te -govorila je Michelle. -Ne smijem vie izostati iz kole ako elim

postati istraiva kao to si ti.Nasmijeio se. Michelle je bila ozbiljno, prerano sazrelo dijete, i to je jo jednomdokazala svojim diskretnim laskanjem.

- Izostanak s nekoliko dana nastave u estom razredu nee nakoditi tvojoj karijeri -odgovorio je. - Cathryn e te odvesti u djeju bolnicu k dr Wileyju.- On je doktor za bebe! - uzviknula je prkosno.- On je pedijatar i pregledava pacijente sve do njihove osamnaeste godine, ti mudra

glavo.

- Hou da me ti vodi.

8/10/2019 Vruica

9/149

- Ja ne mogu, duo. Moram otii u laboratorij. Kako bibilo da se sada obue i doeneto pojesti za doruak.- Nisam gladna.

- Michelle, ne budi teka.- Nisam teka. Samo nisam gladna.- Onda doi popiti malo soka. -Njeno ju je utipnuo za obraz.Gledala ga je dok je izlazio iz sobe. Opet su joj potekle suze. Osjeala se uasno i nijehtjela ii u~ bolnicu. Najgore je bilo to se osjeala strano usamljenom. eljela je da

je tata voli najvie od svega na svijetu, a znala je da je on uvijek nervozan kad jenetko od djece bolestan. S mukom se uspravila u sjedei poloaj, trudei se da savladanalet vrtoglavice.

- Dragi boe, Chuck - rekao je Charles gadljivo - ti izgleda kao svinja.Chuck je ignorirao oca. Izvukao je hladnu zobenu kau, prelio je mlijekom i sjeo. Bilo

je dogovoreno da se za doruak svatko brine sam, samo je Michelle pripremalanaranin sok za sve. Danas ga je pripremila Cathryn.

Chuck je obukao umrljanu majicu i prljave traperice. Nosio ih je tako dugo da je sada

ve gazio po nitimaizvuenim iz nogavica. Kosa mu je bila nepoeljana a bolno se

uoavala i injenica da se nije obrijao.- Zar mora biti tako odvratan? - nastavio je Charles. - Mislio sam da su hipiji veizali iz mode i da e se studentarija opet upristojiti.- Imapravo. Hipiji nisu u modi - oglasio se Jean Paul uavi u kuhinju. - Sada vlada

punk.

- Punk? - upitao je Charles. - Chuck je panker?

- Ne - nasmijao se Jean Paul. - Chuck je samo Chuck.

Chuck je podigao pogled, spreman da obaspe brata nekim pogrdama. Jean Paul ga je

ignorirao. Otvorio je knjigu iz fizike. Palo mu je na pamet da otac nikada ne

primjeuje kako je on obuen. Uvijek se govorilo samo o Chucku.- Zbilja, Chuck - govorio je Charles - zar zbilja misli da mora tako grozno

izgledati? - Chuck se nije udostojao odgovoriti na pitanje. Charles ga je promatraokako jede i u njemu je sve vie rastao bijes. - Chuck, tebi govorim.Cathryn se nagnula naprijed i poloila svoju ruku na njegovu. -Nemojmo se uputatiu rasprave kod doruka. Zna kakva je studentarija. Pusti ga.- Mislim da barem zasluujem odgovor - ustrajao je Charles. Duboko je udahnuozrak i glasno ga ispuhnuo kroz nos, eleitime pokazati koliko mu je cijela stvar dosadna, a onda je okrenuo glavu prema svom

ocu. - Ja nisam doktor - rekao je Chuck - i ne moram se podvrgavati niijimkodeksima u odijevanju.

Pogledi oca i sina su se susreli. Chuck je govorio u sebi: - Shvati to, ti guzija-prokleto-mudra-glavo, samo zato to si imao dobre ocjene iz kemije, misli da si

najpametniji, a nisi. - Charles je prouavao lice jednog od svojih sinova, udei sekoliko arogancije djeak nosi u sebi, a bez ikakve osnove. Bio je prilino inteligentanali i beznadno lijen. U srednjoj koli je postigao takav uspjeh da su ga na Harvarduodbili a Charlesu se inilo da mu i na Northeasternu ne ide ba najbolje. Razmiljao jegdje je to on kao otac pogrijeio. Ali, takva su razmiljanja ostajala neosnovana kad se

pogledalo Jean Paula. Zagledao se u svog drugog sina: uredan, leeran, marljiv. Biloje teko povjerovatida su i jedan i drugi djeak potekli iz istog genetskog izvora i dasu odrasli zajedno. Opet je pogledao Chucka. Djeakov stav se nije promijenio, ali jeCharlesova ljutnja poela blijedjeti. Imao je vanije stvari o kojima je trebalorazmiljati.- Nadam se - rekao je smirenim glasom - da tvoj izgled nema nikakve veze s tvojim

ocjenama. Nadam se da ti na koledu ide dobro. O tome nam ba nisi suvie priao.- Dobro mi ide - rekao je Chuck i konano spustio glavu nad svoje jelo.Suprotstavljanje ocu bilo je sasvim novo iskustvo za Chucka. Dok nije krenuo na

koled, uvijek je izbjegavao bilo kakve sukobe. Sada ih je sam traio. Bio je siguran

8/10/2019 Vruica

10/149

da je Cathryn to primijetila i da mu povlauje. Konano, Charles se i prema Cathrynponaao kao pravi tiranin.- Ako idem karavanom u Boston, trebam jo novca - progovorila je Cathryn elei

promijeniti predmet razgovora. - A kad ve govorimo o novcu, trgovac uljem jenazvao i rekao da nee vie vriti isporuke dok mu ne platimo stare raune.- Podsjeti me veeras dato sredim -brzo je odgovorio Charles. Nije elio raspravljatio novcu.

- Ni moja kolarina nije jo plaena - oglasio se Chuck. Cathryn je podigla glavu izagledala se u mua, u nadi da eCharles odmah opovrgnuti Chuckovu izjavu. Za kolarinu je trebalo izdvojiti velikusvotu.

- Juer su me obavijestili - nastavio je Chuk - da ve odavno dugujem novac i da vieneu moi pohaati nastavu ukoliko ne platim.- Ali novac je dignut s rauna - javila se Cathryn.- Uzeo sam ga jer mi je trebao za laboratorij - objasnio je Charles.

- Molim? - pitala je Cathryn u nevjerici.

- Vratit emo ga. Trebao sam novi soj mieva, a do oujka ne mogu dobiti sredstva.- I ti si kupio takore od Chuckove kolarine? - upitala je Cathryn.

- Mieve - ispravio ju je Charles.Chuck je s neskrivenim sadistikim zadovoljstvom pratio razvoj situacije. Ve jemjesecima dobivao poruke od blagajnika, ali ih nije donosio kui, ekajuinajpovoljniju priliku za iznoenje. Bolje od ovoga nije moglo ispasti.- Pa to je prekrasno -govorila je Cathryn - i objasni mi to emo mi jesti do oujkanakon to platimo taj raun?- Sredit u to -promrsio je Charles. Pokuavao se obraniti ljutnjom.- Moda bi trebalo da naem posao - rekla je Cathryn. - Trebaju li u Institutu nekogaza dodatno tipkanje?

- Isuse boe, pa nije nastupila kriza! - rekao je Charles. - Sve je pod kontrolom. Bilobi bolje da napie svoj doktorat i nae odgovarajui posao. - Cathryn je ve tri

godine pokuavala napisati doktorat iz knjievnosti.- A, tako, sada ispada da zbog mog nedovrenog doktorata nije plaena Chuckovakolarina -primijetila je sarkastino.

Michelle je ula u kuhinju. I Cathryn i Charles su u istom trenutku okrenuli glave,odmah zaboravivi na dotadanji razgovor. Obukla je ruiasti pulover na bijelu

pamunu dolevitu. Izgledala je kao da ima vie od dvanaest godina. Njezino lice,uokvireno kao ugljen crnom, gustom kosom, djelovalo je izuzetno blijedo. Otila jedo pulta i natoila sok. - Uf - izgovorila je nakon prvog gutljaja - mrzim kad je sok

pun mjehuria.- Oho - javio se Jean Paul - evo nae male princeze koja glumi da je bolesna samo da

ne mora ii u kolu.- Nemoj ljutiti sestru - naredio mu je Charles.

Odjednom se Michelle naglo savila jako kihnuvi, tako da se pola soka prolilo na pod.Osjetila je navalu nekakve tekuine koja je procurila iz nosa, pa se automatski sagnulai podmetnula svoj dlan. Na svoj uas, na dlanu je ugledala krv. - Tata! - kriknula jekad je krv prepunila dlan i poela kapati na pod.U istom asu su skoili i Cathryn i Charles. Dok je Cathryn moila runik, Charles je

podigao Michelle na ruke i odnio je u sobu za dnevni boravak.

Deki su prvo pogledali malu lokvu krvi na podu, a onda tanjure s hranom,pokuavajui otkriti kakav e efekt ova epizoda ostaviti na njihov apetit. Cathryn seurno vratila u kuhinju i zgrabila posudu s ledom iz hladnjaka i opet odjurila natrag.- Ne bih bio doktor i da mi plate milijun dolara. Ne podnosim krv - rekao je Chuck.- Michelli uvijek poe za rukom da bude u centru panje - oglasio se i Jean Paul.- Ponovi to jo jednom.- Michelli uvijek poe za rukom ... - ponavljao je Jean Paul. Bilo je lako i zabavno

8/10/2019 Vruica

11/149

izludjeti Chucka.

- Zavei, budalo. - Chuck je ustao i bacio ostatak svog doruka u smee. Zaobiavikrv na podu, uputio se prema svojoj sobi.

Jean Paul je u etiri zalogaja smlavio svoju kau i spremio posue u sudoper.Papirnatim runikom je obrisaoMichellinu krv.- Blagi boe! - izgovorio je Charles kad je izaao kroz kuhinjska vrata. Oluja jedonijela sjeveroistonjak a s njim je stigao i smrad spaljene gume. - Koji smrad.- Kakva usrana rupa za ivotarenje -promrsio je Chuck. Charles, ve ionako

prenapetih ivaca, nakostrijeio se na ovudrskost, ali se uspio prisiliti da nita ne kae. Bilo je ovo ve dovoljno odvratno jutro.Stegnuo je vilicu i uronio licem u jaknu od ovje koe kako bi se zatitio od snijega.Probijao se prema sui.- im budem mogao, kreem u Kaliforniju - rekao je Chuck, pratei oca u stopu.- Svojom odjeom e se tamo savreno uklopiti - primijetio je Charles.Jean Paul je hodao na zaelju. Nasmijao se na oevu primjedbu, izbacujui oblake

pare iz usta. Chuck se okrenuo i gurnuo ga sa staze, u dublji snijeg. Iako je uo svau,Charles se nije okretao. Bilo je prehladno za zaustavljanje. Kratki naleti vjetra udarali

su otro u lice, a smrad je bio uasan. Nije uvijek bilo tako. Pogon za preradu gume

otvoren je tek 1971, godinu dana nakon to su on i Elizabeth kupili kuu. Elizabeth jehtjela da se presele. eljela je da joj djeca rastu na istom, svjeem zraku. Kakvaironija, pomislio je Charles dok je otvarao vrata sue. Ali, nije bilo ba tako strano.Smrad su osjeali samo kad je puhao sjeveroistonjak, a, hvala bogu, to nije bilo

preesto.- K vragu - rekao je Jean Paul gledajui u ribnjak - i taj novi snijeg. Opet umoratiistiti hokejsko igralite. Hej, tata, kako to da se voda oko Elizsbethine kuice nikadane zaledi?

Naslonivi komad cijevi na vrata kako se ne bi mogla zatvoriti, Charles se okrenuoprema ribnjaku. -Ne znam. Nisam o tome razmiljao. Mora da ima veze sa strujanjemvode jer je ribnjak povezan s rijekom onim rukavcem, a ni on nije zaleen.

- Uf - progovorio je Chuck, pokazujui prstom iza kuice za igru. Tamo, nazaleenom mulju, leala je mrtva divlja patka. - Jo jedna mrtva patka. Sigurno ni onene mogu podnijeti ovaj smrad.

- Ba udno - rekao je Charles. - Patke nismo viali ve nekoliko godina. A kad smose doselili, gaao sam ih iz Michelline kuice. I onda su nestale.- Eno jo jedna - viknuo je Jean Paul. - Ali ova nije mrtva. Baulja naokolo.- Izgleda kao da je pijana - rekao je Chuck.

- Doi, idemo joj pomoi. .- Nemamo puno vremena - upozorio je Charles.

Ni Charles ni Chuck nisu dijelili Jean Paulov entuzijazam, ali su ipak krenuli za njim.

Kad su ga dostigli, ve se nagnuo nad jadnu pticu koja se trzala od bolova.

- Boe, ona ima epilepsiju! - rekao je Chuck.- to joj je, tata? - pitao je Jean Paul.- Nemam blage veze. Ptije bolesti mi nisu jaa strana.Jean Paul se sagnuo nad bolesnu pticu, pokuavajui zaustaviti njene bolne greve itrzaje.

- Nisam ba siguran da je smije doticati - rekao je Charles. - Ne znam da li patkeprenose psitakozu. .

- Mislim da bi je trebalo ubiti i tako joj olakati muke - rekao je Chuck.Charles je pogledao starijeg sina ije su oi bile prikovane za bolesnu pticu. Zbogneega mu se Chuckova primjedba uinila okrutnom, iako je znao da je vjerojatnoispravna.

- Mogu li je odnijeti u suu? - molio je Jean Paul.- Donijet u svoju puku i spasiti je od ovog muenja - rekao je Chuck.- Ne! - usprotivio se Jean Paul. - Smijem li je odnijeti u suu, tata? Molim te?- U redu - rekao je Charles - ali je nemoj dodirivati. Otri i donesi kutiju ili tako

8/10/2019 Vruica

12/149

neto.

Jean Paul je pojurio brzo kao zec. Charles i Chuck su se promatrali preko bolesne

ptice. - Zar ne osjea nikakvo saaljenje? - upitao je Charles.- Saaljenje? Ti meni govori o saaljenju nakon svega to sinapravio jadnimivotinjama u svom laboratoriju? Koja ala!Promatrao je sina. Uinilo mu se da vidi neto gore odnepotivanja. Uinilo mu se da

prepoznaje mrnju. Za Charlesa je Chuck postao misterija onog dana kad je uao upubertet. Tekom mukom se savladao da ne pljusne mladia.

-Uvijek snalaljivi Jean Paul pronaao je veliku kartonsku kutiju i stari jastuk.Razrezao je jastuk i kutiju napunio perjem. Koristei razrezani jastuk kao zatitu,

podigao je patku i smjestio je u kutiju. Objasnio je Charlesu da e je perje zatititi odmoguih ozljeda ako je opet ulovi napad, a ujedno e je i grijati. Charles se sloio aonda su sva trojica ula u auto.

Crveni, pet godina stari, pomalo zahrali Pinto zabrundao je kad je Charles okrenuoklju. Zbog mnotva rupa na ispunoj cijevi, Pinto je buio poput ogromnih oklopnihkola. Charles se izvukao iz garae, skliznuo na cestu i skrenuo na sjever, cestom broj

301, kreui se prema Shaftesburyju. Kad je auto postigao pravu brzinu, Charlesosjeti olakanje. Obiteljski ivot nikada nije mogao tei glatko. U laboratoriju je,barem, mogao predviati varijable s odreenom sigurnou a problemi su se rjeavalinaunim metodama. Charles je sve tee shvaao ljudsku hirovitost.- Dosta! - dreknuo je. - Nema muzike! - Iskljuio je radio. Deki su se posvaali okotoga koju e stanicu sluati, - Mala tiha kontemplacija je odlian nain zapoinjanjanovog dana.

Braa su se pogledala i zakolutala oima.Put ih je vodio uz rijeku Pawtomack, tako da su povremeno mogli vidjeti komadievijugave, zmijolike vode. to su bili blii Shaftesburyju, sve vie su osjealiintenzivan smrad pogona. Nadomak grada prvo se pomaljao dimnjak koji je u zrak

isputao svoju crnu perjanicu. Kad su prolazili pored pogona, tiinu je presjekao otarzviduk najavljujui smjenu radnika.im su preli tvornicu, miris se izgubio kao da ga je otjerala neka arolija. Ulazili su uglavnu ulicu a u daljini su se mogle nazrijeti naputene tvornice. Na ulici nije biloivog stvora. U est i etrdeset i pet ujutro ovo je bio grad duhova. Tri zahralaelina mosta premoivala su rijeku, stojei kao trajni spomen naprednih vremena

prije velikog rata. Stajao je tu i jedan natkriveni most, ali ga nitko iv nijeupotrebljavao. Bio je vrlo nestabilan i stajao je ovdje samo zbog turista. injenica danijedan turist nikada nogom nije kroio u Shaftesbury, nije gradskim oima pala na

pamet.

Jean Paul se iskrcao pred podrunom kolom u sjevernom dijelu grada. Njegovanestrpljivost da to prije zapone novi dan oitovala se u brzini kojom se pozdravio.Iako je bilo rano, ve ga je ekala grupa prijatelja pa su zajedno uli u kolu. JeanPaul je igrao u koarkakom timu a treninge su odravali prije nastave. ekao je dokse mlai sin izgubio u unutranjosti kole, a onda je zakrenuo U ulicu koja je vodilado puta 193 prema Bostonu. U guvu su upali tek kod Massachusettsa.

Na Charlesaje vonja djelovalahipnotiki. Najee je razmiljao o zamrenostiantigena i antitijela, o grai proteina, a autom je upravljao neki nii, primitivniji dionjegovog mozga. Ali danas ga je poela smetati Chuckova uobiajena utnja. Iritiralaga je. Pokuao je zamisliti to se mota u glavi starijeg sina, ali kolikogod se trudio,nije mogao smisliti nita. Bacajui kratke poglede na nezainteresirano, bezizraajno

lice, pitao se da li Chuck razmilja o djevojkama. Shvatio je da nema pojma da li seChuk s nekom sastaje.- Kako je u koli? -pitao je trudei se da bude to leerniji.- Dobro - odgovorio je Chuck postavi odmah oprezan. Opet utnja.

8/10/2019 Vruica

13/149

- Da li zna to e uzeti kao glavni predmet?- Nee. Ne jo.- Neku predodbuvaljda ima. Zar ne mora planirati raspored za slijedeu godinu?- Ne JO.- A koji ti se predmet najvie svia ove godine?- Psihologija, ini mi se - Chuck je gledao kroz prozor. Nije elio razgovarati o koli.Prije ili kasnije, poet e razgovor o kemiji.- Nije valjda - rekao je Charles odmahujui glavom. Chuck je promatrao oevoglatko izbrijano lice, irok ali lijepnos, njegov pokroviteljski nain govora, glave neznatno zabaene unatrag. Uvijek je

bio tako samouvjeren, brz u donoenju sudova,i Chuck je jasno osjetio porugu uoevim rijeima. Sakupio je hrabrost i upitao: - Zato psihologija ne valja? - Bio jesiguran da na tom podruju njegov otac nije nikakav ekspert.- Bavljenje psihologijom je gubitak vremena - odgovorio je Charles. - Zasniva se na

sasvimpogrenom principu, podraaj-reakcija. A upravo tako mozak uope nefunkcionira. Mozak nije tabula rasa, on je dinamini sistem koji stvara ideje, a ak iemocije, koje su jako esto sasvim neovisne od vanjskih okolnosti. Zna na tomislim?

- Daa! - Chuck je okrenuo glavu. Nije imao pojma o emu to otac govori, ali je kao iuvijek sve zvualo jako mudro. I bilo je jednostavnije s njim se sloiti, pa je tonastavio raditi i slijedeih petnaest minuta dok je Charles izgovarao strasni monolog omanama behavioristikog pristupa.- Kako bi bilo da poslije podne navrati u laboratorij? - upitao je Charles nakonintervala utnje. - Posao izvanredno napreduje. Na pragu sam nekih otkria. Htio bihto podijeliti s tobom.

- Danas ne mogu - brzo je odgovorio Chuck. Posljednja stvar na svijetu koju bi

poelio bila je da ga vodaju po institutu u kojemse svatko klanja Charlesu, slavnom uenjaku. Uvijek se osjeao neugodno, a sada

pospano, jer nije uope razumio to to Charles radi. Oeva su objanjenja uvijek bila

daleko iznad Chuckovih mogunosti shvaanja. Uvijek je ivio u uasnom strahu odpitanja koja bi mogla razotkriti svu veliinu njegovog neznanja.- Moe doi kadgod to zaeli, Chuck.- Uvijek je elio prenijeti svoj istraivakientuzijazam na Chucka, ali ovaj nikada nije pokazivao ni najmanji interes. Nadao se

da e momak, ako vidi nauni rad na licu mjesta, odmah osjetiti veliki interes.- Ne. Imam praksu a poslije toga neke sastanke.

- Ba teta - rekao je Charles - Moda sutra.- Da, moda.

Chuck je nakon nemarnog pozdrava izaao iz auta u avenijiHungtington i odetao u vlani bostonski snijeg. Podsjeao je na staru karikaturu iz

ezdesetih. Djelovao je udno i meu svojim vrnjacima. Drugi studenti su djelovalivedrije, bili su paljivije dotjerani i gotovo svi su stajali u grupama. Chuck je hodaosam. Charles se pitao da li je moda djeak bio najvie pogoen majinom boleu ismru. Nadao se da e Cathrynino prisustvo pomoi, ali od dana vjenanja, Chuck je

postao jo zatvoreniji i dalji. Ubacio je u brzinu i uputio se Fenwayem premaCambridgeu.

2

Prelazei mostom Boston University preko rijeke Charles, poeo je planirati dananji

radni dan. Sada jebio siguran: lake je srediti komplikacije vezane za intercelularniivot nego odgajati vlastitu djecu. Kod Memorial Drivea skrenuo je desno a nekolikometara dalje ulijevo, na parkiralite instituta. Poelo mu se popravljati raspoloenje.

Dok se izvlaio iz auta, primijetio je prilian broj parkiranih automobila, a to je bilo

8/10/2019 Vruica

14/149

neuobiajeno za ove rane jutarnje sate; ak je i direktorov plavi Mercedes stajao nasvom mjestu. Zaboravivi na loe vrijeme, stao je zbunjen zbog svihtih kola, a ondase ipak pokrenuo prema institutu. Bila je to moderna etverokatnica, graena od ciglei stakla. Sliila je oblinjem hotelu Hyatt, samo to je izostala piramidalnakonstrukcija. Institut je gledao ravno prema rijeci Charles, a ugnijezdio se izmeuHarvarda i MIT-a. Njemu nasuprot, nalazilo se Bostonsko sveuilite. Nikakvo udoto su lako pronalazili nove snage.Vratar je vidio Charlesa kroz zastakljena vrata pa je pritisnuo gumb koji je pokrenuo

debela vrata. Osiguranje je bilo sasvim opravdano: unutra su uvali skupeinstrumente, a zahtijevala je to i priroda nekih istraivanja, onih genetskih posebno.Hodao je tepihom prekrivenim predvorjem. Pozdravio je novoprimljenu i stidljivu

gospou Andrews koja je sagnula glavu promatrajui ga ispod briljivo poupanihobrva. Pitao se koliko e dugo izdrati na tom radnom mjestu.

Nakon dueg oklijevanja, zaustavio se u glavnom hodniku, a onda se vratio nekolikokoraka da pogleda ljude koji su sjedili u ekaonici. U prostoriji, zamagljenoj oddimavrpoljila se uzbuena grupica ljudi.- Dr Martel. . . dr Martel - zovnuo ga je jedan iz grupe. Zauen to uje svoje ime,Charles stupi u sobu. Odmah ga je

progutala gomila ljudi koji su govorili u isti as. ovjek koji ga je zovnuo gurnuo muje mikrofon tono pod nos.- Ja sam iz Globea - urlao je ovjek. - Mogu li vam postaviti nekoliko pitanja?Uspio je odgurnuti mikrofon, a onda se poeo povlaiti prema izlazu.- Dr Martel, da li je tono da ete vi preuzeti istraivanje? - vikao je mukarac,vukui ga za dep kaputa.- Ne dajem intervjue - dreknuo je Charles, uspjevi se probiti kroz gomilu. Reporterisu se zaustavili na pragu ekaonice.- to se to, doavola, ovdje zbiva? - mrmljao je usporavajui hod jer je uspio pobjeiiz guve. Kad se Elizabeth razboljela, novinari su se, iz njemu nepoznatih razloga,zainteresirali za sluaj i Charles se osjeao obeaenim svaki put kad je vidio kako

se njihova tragedija trivijalizira da bi ljudi imali to itati uz svoje jutarnje kave.Uao je u laboratorij i tresnuo vratima.Ellen Sheldon, asistentica koja je s njim radila ve est godina, poskoi. Do tada je

bila zadubljena u pripreme za izdavanje seruma proteina. U laboratorij je dola, kao iobino, u sedam i petnaest, tako da moe sve pripremiti za Charlesovo tono

pojavljivanje u petnaest do osam. On je elio da u osam ponu s ozbiljnim radom. Natome je naroito inzistirao sada kad su stvari krenule tako dobro.- Da ja tako tresnem vratima, ne bih ostala iva - rekla je nervozno tamnoputa,atraktivna tridesetogodinjakinja. Na poslu je uvijek sakupljala kosu i samo joj jenekoliko uperaka padalo niz vrat. im se zaposlila kod njega, mogao je utiljubomorno zadirkivanje drugih kolega, ali je njemu ipak trebalo nekoliko godina

zajednikog rada da bi konano uoio njezinu egzotinu ljepotu. Nita se na njoj nijeposebno isticalo, ali cjelokupna pojava jako izazivala. Charlesu su ipak bili najvanijinjezin intelekt, marljivost na poslu i odlune ocjene s MIT-a.- ao mi je ako sam te prestraio - izgovorio je dok je vjeao kaput. - Vani stojigomila reportera, a ti zna to ja o njima mislim.- Svi znamo to ti osjea kad vidi reportere -potvrdila je, vraajui se svom poslu.Sjeo je za stol i poeo pregledavati papire. Prostor za rad sastojao se odpravokutnesobe laboratorija i ureda. Ured mu nije trebao, zadovoljio se praktinim metalnimstolom u samom laboratoriju. U susjednu je sobu smjestio svoje ivotinje. Iako je uinstitutu postojalo posebno krilo u kojem su drali eksperimentalne ivotinje,Charles

je elio da neke od njih ima u blizini da bi ih mogao paljivo njegovati. Znao je da se

dobri rezultati mogu postii samo s briljivo njegovanim ivotinjama, a on je pazio nasvaki detalj.

- A to ti reporteri rade ovdje? - upitao je. - Zar je nas neustraivi voa doao donekog genijalnog otkria sjedei u svojoj kadi?

8/10/2019 Vruica

15/149

- Budi malo velikoduniji - rekla mu je prijekorno. - Netko mora obavljatiadministrativne poslove.

- Oh, oprosti, molim te - rekao je sarkastino.- U biti, stvar je jako ozbiljna - progovorila je Ellen - Brightonov sluaj je procuriodo New York Timesa.

- Moram priznati da nova generacija lijenika jako voli publicitet - s gaenjem jeodmahivao glavom. - Mislio sam da e se zadovoljiti onom euforinom priomobjavljenom u Timesu prije mjesec dana. Sto je sad napravio?

- Ma nemoj mi rei da nita nisi uo? - upitala je s nevjericom u glasu.- Ellen, ja ovdje radim. Barem bi ti to trebala znati.

- Istina. Ali ovo s Brightonom . . . Svi to znaju. U institutu se o tome traa baremtjedan dana.

- Kad te ne bih dobro poznavao, pomislio bih da me eli uvrijediti. Ako mi neerei, nemoj. U stvari, kad ujem ton kojim mi pria, ini mi se da je i bolje da neznam.

- Pa, loe je - suglasila se Ellen. - Nadglednik odjela u kojem se uvaju ivotinjeobavijestio je direktora da dr Thomas Brighton potajno ulazi u laboratorij i zamjenjuje

rakom zaraene mieve zdravima.

- Divno - rekao je sarkastino. - Naravno, sve je napravio zato jer je svoj lijek htioprikazati udesno djelotvornim.- Upravo tako. A sve postaje jo interesantnije kad se zna da mu je ba taj njegovlijek, Canceran, i donio svu slavu i publicitet.

- I poziciju na institutu- dodao je Charles, osjetivi da crveni od ljutnje. On nijeodobravao publicitet koji je dr Brighton stekao, ali kad je to glasno rekao, shvatio je

da ljudi misle da je ljubomoran.

- Ja ga alim - rekla je Ellen. - To e jako utjecati na njegovu karijeru.- Molim, da li ja to dobro ujem? - upitao je Charles. - Ti ali tog malog, odvratnogkopilana? Nadam se da e ga tresnuti u guzicu i zauvijek izbaciti iz medicinskihkrugova. On bi trebao biti lijenik. Varanje u istraivanjima jednako je varanju kod

lijeenja bolesnika. Ma ne, joi gore. Loim istraivanjem moe nakoditi punoveem broju ljudi.- Ja ne bih tako brzo donosila osudu. Zbog cijelog je publiciteta moda bio podvrgnut

jakim pritiscima. Moda postoje olakotne okolnosti.- Kad govorimo o potenju, onda nema olakavajuih okolnosti.- Pa, ne bih se ba sloila. Ljudi imaju problema. Ne mogu svi biti supermeni kakavsi ti.

- Prestani s takvim psiholokim sranjima - rekao je Charles. Bio je iznenaen zlobomkoju je unijela u svoju primjedbu.

- Dobro, neu. Ali malo ljudske suosjeajnosti ne bi ti nakodilo, Charles Martel.Briga tebe za osjeaje drugih ljudi. Ti samo uzima - glas joj je treperio od uzbuenja.

U laboratoriju je zavladala grobna tiina. Ellen se pretvarala da neto radi, a Charlesje otvorio laboratorijsku knjigu, ali se nije mogao koncentrirati. Nije htio biti tako

grub. Shvatio je da je naljutio Ellen. Zar je tono da je bezosjeajan? Prvi put sedogodilo da je Ellen rekla neto runo o njemu. Pitao se ima li ova primjedba veze snjihovim kratkim flertom. Nakon puno godina zajednikog rada desilo se to meunjima, ali vie kao posljedica bliskosti i srodnosti a ne romantinih osjeaja. Zapoelo

je u trenutku kad se Charles jedva uspio izvui iz uasne depresije u koje je upaonakon enine smrti. Trajalo je samo mjesec dana. U to se vrijeme na institutu pojavilaCathryn kao privremena ljetna tipkaica. Nikada s Ellen nije razgovarao o njihovojkratkoj vezi. inilo mu se da je bolje da sve prepusti zaboravu koji donosi vrijeme.- Zao mi je ako sam bio grub - uspio je rei. - Nisam htio. Zanio sam se.

- A meni je ao zbog svega to sam izgovorila - rekla je Ellen, a glas joj je i daljeodavao veliko uzbuenje.

Nije bio siguran da je mislila to to je sada rekla. Htio ju je pitati da li zbilja misli daje on beutan, ali nije imao snage.

8/10/2019 Vruica

16/149

- Ah, da - dodala je - dr Morisson trai da mu se odmah javi. Nazvao je prije negoto si stigao.- Morrison moe priekati. Zaponimo s poslom.Cathryn se ljutila na Charlesa. Nije ona bila od onih koji u sebi suzbijaju takve

osjeaje, uostalom, znala je da je u pravu. Kad je vidio kakoje Michelle, mogao jemalo poremetiti svoj nepovredivi raspored i odvesti je u bolnicu. Pa ipak je on bio

lijenik. Stalno je zamiljala kako Michelle krvari u autu. Dali bi mogla iskrvariti?Nije bila sasvim sigurna, ali ju je pomisao na takvu mogunost dovodila do ludila.Mrzila je sve stvari vezane za bolesti, krv i bolnice. Nije znala zato je tako osjetljiva,iako je komplicirana upala slijepog crijeva koju je imala s deset godina takvom

odnosu sigurno puno pridonijela. Teko su joj postavili dijagnozu, i u ambulanti a ikasnije u bolnici. I danas se jasno sjeala keramikih ploica i smrada antiseptika.

Najgori od svega je ipak bio obred kod ginekologa. Nitko joj nita nije objasnio.Samo su je polegli. A Charles je sve to znao, i ipak nije htio odustati od redovitog

odlaska na posao.

Mislei da e joj okretanje brojki olakati poloaj, ona uze kuhinjski telefon. Nazvate Margeu Schomhauser da vidi treba li jepovesti u Boston. Ako je Ted jo u bolnici,

postojala je mogunost da e Marge ii. Slualicu su digli ve nakon drugog signala.

Javila se Nancy, esnaestogodinja kerka Schonhauserovih.- Mama je ve otila u bolnicu.- Pa, mislila sam da je moda kod kue - rekla je Cathryn - Moda je pronaem dok

budem tamo. Ako ne uspijem, reci joj da sam zvala.

- Naravno - odgovorila je Nancy -bit e joj drago da vas uje.- Kako je Ted? Da li se skoro vraa kui?- On je uasno bolestan, gospoo Martel. Moraju mu transplantirati kotanu sr.Testirali su nas sve, ali samo mala Lisa odgovara. Smjestili su ga u ator kako bi biozatien od bacila.- Jako mi je ao to to ujem - rekla je Cathryn. Osjeala je kako gubi i ono malosnage to ju je uspjela sakupiti. Nije imala pojma to je 'to transplantacija sri, ali joj

je zvualo ozbiljno i zastraujue. Pozdravila je Nancy i spustila slualicu. Ostala jesijedjeti, razmiljajui sa strahom o susretu s Margeom, osjeajui se jako krivom toje nije ve ranije nazvala. Tedova je bolest uinila da njezin strah zbog Michellinogkrvarenja iz nosa poe izgledati glupim. Duboko je udahnula a onda se uputila udnevni boravak.

Michelle je gledala televiziju. Nakon soka od narane i leanja osjeala se znatnobolje, ali je i dalje bila neraspoloena. Iako Charles nije nita rekao, ona je znala da jejako razoaran. Krvarenje iz nosa je predstavljalo vrhunac svega.- Nazvala sam ordinaciju dr Wileyja - govorila je Cathryn trudei se da joj glas budevedar - i sestra je rekla da treba doi to je mogue prije. Inae emo morati dugoekati. Bilo bi najbolje da odmah krenemo.

- Meni je puno bolje - odgovorila je Michelle. Htjela se nasmijeiti, ali su jojpodrhtavale usne.

- Dobro - odgovorila je Cathryn - samo ostani mirovati. Donijet u ti kaput i ostalestvari. - Poela se uspinjati stepenicama.- Cathryn, mislim da mi je sad dobro i da mogu ii u kolu. - Kako bi potkrijepilasvoju tvrdnju, spustila je noge na pod i ustala. Od iznenadne slabosti postade joj

osmijeh na usnama nesiguran.

Cathryn se okrenula i pogledala u svoju usvojenu kerku, osjeajui kako jepreplavljuje val ljubavi prema toj maloj djevojici koju je Charles tako njeno volio.Nije mogla shvatiti zato Michelle ne eli priznati da je bolesna, osim ako se poputnje ne boji odlaska u bolnicu. Vratila se i ovila ruke oko djeteta privivi je uz sebe. -

Nemoj se bojati, Michelle.- Ja se ne bojim - odgovorila je djevojica odbijajui zagrljaj.- Ne? - pitala je Cathryn tek tako da neto kae. Uvijek se iznenaivala kad je netkoodbijao njezinu ljubav. Pokuavala se odluno smjekati i dalje drei ruke na

8/10/2019 Vruica

17/149

Michellinim ramenima.

- Mislim da trebam ii u kolu. Ne moram raditi gimnastiku ako mi ti da isprinicu.- Michelle, ve se vie od mjesec dana ne osjea dobro. I jutros si imala vruicu.Mislim da je vrijeme da neto poduzmemo.- Ali, meni je sada dobro i hou u kolu.Spustivi ruke s njezinih ramena, Cathryn je promatrala prkosno lice koje je stajalo

pred njom. U mnogoemu nije mogla shvatiti ovu djevojicu. Bila je tako pedantna,ozbiljna, preozbiljna za svoje godine i zbog neega nije htjela prihvatiti Cathryn.Cathryn nije bila sigurna koliko j to vezano za preranu majinu smrt. Tada su j>. biletri godine. I ama je znala to znai odrasti samo uz jednog roditelja.- Rei u ti to emo uiniti - razmiljala je o najboljem nainu sreivanja problema.- Opet emo ti izmjeriti temperaturu. Ako ima vruicu, idemo, ako nema, ostajemo.Imala je 38,2.

Prolo je sat i pol vremena kad je Cathryn uvezla svoj Dodge u garau djeje bolnice iiz aparata izvukla karticu za parkiranje. Put je na sreu protekao mirno. Michelle je zavrijeme vonje malo govorila. Cathryni se inilo da je djevojica iscrpljena. Sjedila jeruku oputenihu krilu, poput lutke koja eka da je netko odozgo pomakne.

- O emu razmilja? - upitala ju je Cathryn prekidajui tako nekoliko slobodnihmjesta pa su morale prelaziti s kata na kat.- Ni o emu - odgovorila je ne pokrenuvi se.Promatrala ju je krajikom oka. Toliko je eljela da Michelle prestane biti takozatvorena. eljela je da joj dopusti da je voli.- Ne eli ni s kim podijeliti svoje misli? - ustrajala je Cathryn.- Nije mi dobro. Osjeam se jako loe. Mislim da e mi morati pomoi da izaem izauta. - Pogledala je u dijete i istog se trenutka zaustavila. Nagnula se naprijed i

obgrlila je rukama. Djevojica je nije odgurnula. Samo se primakla i poloila glavu naCathrynine grudi. Cathryn je osjetila kako joj na ruku kapaju vrele suze.

- Ja ti rado pomaem, Michelle. Pomoi u ti kadgod ti to zaeli, kadgod me bude

trebala. Obeajem.Uinilo joj se da je konano uspjela prekoraiti nekakav prag. Dvije i pol godine jetrebalo biti strpljiv, ali se isplatilo.

Trubljenje automobila ju je vratilo u stvarnost. Ubacila je u brzinu i pokrenula se

naprijed, sretna to se Michelle ni sada nije odmakla.Osjeam se pravom majkom vienego ikada. Kad su prole kroz pokretna vrata,Michelle je bila tako slaba da joj je Cathryn morala pomagati. Odmah su ispunili njen

zahtjev i dogurali joj kolica i, iako se Michelle isprva protivila, na kraju je dozvolila

da je Cathryn udobno smjesti.

Sretna zbog bliskosti s Michellom, zaboravila je na grozu koja ju inae hvatala prisusretu s bolnicom. I bolniki dekor je bio ugoda; vedre meksike ploice, jarko

naranaste i ute stolice. Posvuda se vidjelo zelenilo. Sve je podsjealo na luksuznihotel a ne na gradsku bolnicu.

I djeji odjel je djelovao umirujue. U ekaonici dr Wileyja ve je ekalo petpacijenata. Michelle je s uasom ustanovila da nijedan pacijent nije imao vie od dvijegodine. Upravo je htjela protestirati kad joj pogled padne na sobu za preglede. Sjetila

se zbog ega je ovdje. Nagnula se prema Cathryn i apnula: -Nee mi valjda datiinjekciju, zar ne?

- Nemam pojma - odgovorila je Cathryn. - Ali emo nakon pregleda, ako ti se budedalo, otii nekud da se zabavimo. Kamogod ti eli.- Da li bismo mogli posjetiti tatu? - zasvijetlile su joj se oi.- Naravno - odgovori joj Cathryn. Zaustavila je kolica a onda i sama sjela.

Iz ordinacije je izala majka s uplakanim petogodinjim djeakom. Odmah se diglajedna od ena iz ekaonice sa sitnom bebom i ula unutra.- Idem pitati sestru da li se mogu* posluiti telefonom. Moram saznati gdje lei Ted.Tebi je dobro, zar ne?

8/10/2019 Vruica

18/149

- Dobro sam. U stvari, opet mi je bolje.

- Dobro - rekla je Cathryn ustajui. Michelle je promatrala poskakivanje Cathrynineduge smee kose. Znajui koliko se ta kosa sviala njezinu ocu, poeljela je da injezina bude takve boje. arko je htjela da sada bude odrasla, da ima dvadeset godinai da bude lijenica koja moe razgovarati i raditi zajedno sa svojim ocem. Charles joj

je rekao da doktori ne moraju davati injekcije, to rade sestre. Nadala se da joj needati injekciju. Mrzila ih je.

- Dr Martel -pozvao ga je dr Peter Morrison zadravajui se na vratima laboratorija -nisu vam prenijeli poruku?

Charles jepodigao glavu s uzoraka seruma koje je stavljao u automatski mjeraradioaktivnosti i onda pogledao u Morrisona, efa odjela za fiziologiju. Mukarac senaslanjao na dovratak dok se od stakala njegovih uskih naoala s okvirima odkornjaevine odbijalasvjetlost stropne fluorescentne lampe. Lice mu je odavalonapetost i ljutnju.

- Bit u gotov za petnaestak minuta - odgovorio je Charles - moram napraviti jonekoliko vanih stvari.Nekoliko trenutaka je razmiljao o ovoj izjavi, a onda se ipak oglasio: - ekat u vasu svom uredu. Vrata su se polako zatvorila. - Ne bi ga trebalo nervirati - upozorila ga

je Ellen nakon to je Morrison otiao - time samo stvara probleme.- Njemu to koristi - odgovorio je Charles -barem ima o emu razmiljati. Ni ne znamto bi drugo mogao raditi u onoj sobi.- Ali netko mora sreivati administraciju - rekla je Ellen.- Najsmjenije od svega je to to je on neko bio dobar istraiva. Sada mu je glavna

ivotna ambicija da postane direktor. Samo premjeta papire, odrava sastanke, odlazina rukove i posjeuje dobrotvorne priredbe.- S takvih skupova nam donosi novac.

- Pretpostavljam. Ali za takve stvari nije potreban doktorat iz fiziologije. Mislim da

je to samo gubitak vremena. Kad bi ljudi koji nam daju novac iz fondova znali koliko

se malo od tih svota potroi na istraivanja, sigurno bi se prenerazili.

- U tom se slaem s tobom - odgovorila je Ellen. - Ali, ne znam zato ne da da jastavim serum. Ti otii Morrisonu i obavi razgovor a poslije mi mora pomoi daizvadim krv takorima.Prolo je deset minuta od njihovog razgovora kad se Charles poeo penjati na drugikat. Nije imao pojma zbog ega ga to Morrison treba, alije predosjeao da e uti jo

jednu od propovijedi. Tjerat e ga da objavi nekakav rad za neki predstojei kongres.Charles je imao osebujan stav, razliit od drugih kolega, o objavljivanju radova.

Nikada ni sa im nije urio u tampu. Iako se istraivaka karijera esto mjerilabrojem objavljenih radova, Charles je potovanje svojih kolega zadobio svojomnepokolebljivom odanou radu i svojom inteligencijom. Mnogi su esto govorili da

ba ljudi kao Charles postiu velika nauna dostignua. Samo su administrativci

protestirali.

Ured dr Morrisona nalazio se na drugom katu, u administrativnom traktu koji je bio

obojen ugodnom be bojom. Na zidovima su visjeli uljani portreti bivih direktora,odjevenih u akademske odore. Atmosfera ovog kata razlikovala se od hodnika u

kojima su bili laboratoriji - ovjeku se inilo da se nalazi u dva sasvim razliitasvijeta. Ovdje je sve podsjealo na uspjenu pravniku kancelariju a ne na besprofitnumedicinsku organizaciju. Ova rasko je uvijek nanovo, nervirala Charlesa; znao je da

je tu potroen novac koji su drugi davali za nauna istraivanja.

S takvim je mislima odlazio u ured dr Morrisona. Upravo je htio ui kad je shvatio da

ga sve sekretarice iz odjela paljivo promatraju. I ovdje se osjealo potiskivanouzbuenje, isto kao kod jutarnjeg dolaska. Izgledalo je da svi ekaju da se neto desi.im je uao, Morrison je ustao od svog irokog stola od mahagonija i istupio naprijed

pruajui mu ruku. Prijanja ljutnja se posve izgubila. Ruku je pruio automatski, iako

8/10/2019 Vruica

19/149

ga je ovakva gesta zbunila. Nije imao nita zajednikog s ovim ovjekom. Morrison jenosio svjee izglaano prugasto odijelo, ukrobljenu bijelu koulju i svilenu kravatu;

profesionalnom rukom oiene mokasinke besprijekorno su se sjajile. Charles jeobukao obinu plavu koulju, raskopao je ovratnik a kravatu bacio u otvor izmeudrugog i treeg gumba, rukave je zavrnuo do laktova. Imao je vreaste,ukastosmee hlae i prastare izme.- Dobro doli - govorio mu je Morrison Kao da se prvi put vide. Rukom mu je

pokazao da se smjesti na konati kau s kojega se mogla promatrati rijeka. - Kavu? -Morrison se smijeio pokazujui tako svoje pravilne, vrlo male i vrlo bijele zube.Charles je odbio kavu, sjeo je na kau i prekriio ruke. Neto se udno zbivalo i njega

je poela obuzimati radoznalost.- Da li ste vidjeli dananji New York Times? - upitao ga je Morrison.Charles je odmahnuo glavom.

Morrison se vratio do svog stola, podigao novine i pokazao Charlesu lanak nanaslovnoj strani. Dok je pokazivao naslov SKANDAL NA WEINBURGEROVOM

INSTITUTU ZA ISTRAIVANJE RAKA, iz rukava mu je skliznula zlatnanarukvica.

Proitao je prvo poglavlje u kojem se prepriavalo ono to je od Ellen uo tog jutra.

Dovoljno je proitao.- Strano, zar ne?Klimnuo je, djelomino se slaui s Morrisonovom primjedbom. Iako je znao da eova afera negativno utjecati na novanu potporu koju su dobivali, i to barem nekovrijeme, pomalo je bio zadovoljan.-to e splasnuti neopravdano oduevljenjeCanceranom i vratiti ih pravim, perspektivnijim istraivanjima. Za Charlesa jeCanceran bio samo jo jedan u nizu alkilirajuih agensa. Vjerovao je da se odgovor zarak moe nai u imunologiji, a ne u kemoterapiji, iako je morao priznati da je

posljednjih godina rastao broj izljeenja.- Dr Brighton je trebao biti pametniji - govorio je Morrison - ali, on je premlad i

neshvatljiv.

Charles je ekao da Morrison pree na stvar. - Morat emo pustiti dr Brightona da oderekao je ovaj.Charles je klimao dok se Morrison upustio u objanjavanje Brightonovog ponaanja.Promatrao je njegovu elavu, sjajnu glavu. Malo kose koju je imao nalazilo se iznaduiju a uspijevao ju je paljivim zaeljavanjem spojiti na tjemenu.- Samo trenutak - prekinuo ga je Charles. - Sve je ovo jako zanimljivo, ali mene dolje

eka jako vaan eksperiment. Da li mi morate rei neto odreeno?- Naravno - rekao je Morrison, popravljajui pri tom manetu. Glas mu je postaoozbiljniji. Spojio je prste. - Juer su se sastali svi direktori i razmotrili lanak. Shvatilismo da e, ako ne budemo brzo djelovali zbog Brightonovog postupka, najviestradati novi i jako perspektivni lijek Canceran. Nadam se da razumijete nau brigu?

- Naravno - odgovorio je Charles, ali mu se u mislima poeo nadvijati crnioblak.- Odlueno je da se cijeli projekt moe spasiti samo ako ga glasno podrimo i na elomu stavimo najperspektivnijeg znanstvenika koji e dovriti ispitivanja. Sretan samto mogu rei da su izabrali vas, Charlesa Martela.Charles je zaklopio oi irukom se lupio po elu. Htio je izjuriti van, ali se svladao.Polako je otvarao oi. Morrisonove tanke usne su se razvukle u osmijeh. Nije biosiguran da li ovaj razumije njegovu reakciju pa mu se sada ruga ili samo misli da je

Charles uzbuen zbog novosti.- Ne mogu vam rei koliko sam sretan - nastavio je Morrison - da je odbor izabraonekog s mog odjela. Ne mogu rei da sam iznenaen, to ne. Svi mi naporno radimoza Weinburger. Ali je ipak lijepo s vremena na vrijeme, dobiti takvo priznanje. I,

naravno, ja sam izabrao vas.- Pa - zapoeo je Charles najsmirenijim glasom koji je mogao iz sebe izvui - nadamse da ete odboru prenijeti izraze moje najdublje zahvalnosti zbog ukaznog mi

povjerenja, ali ja, na alost, nisam u mogunosti da preuzmem taj projekt. Znate, moj

8/10/2019 Vruica

20/149

posao izuzetno dobro napreduje. Morat e pronai nekog drugog.- Nadam se da se alite - izgovorio je Morrison. Osmijeh mu je poeo blijedjeti, a

onda je posve nestao.

- Ni najmanje. Rezultati su takvi da nikako ne mogu ostaviti sadanji posao. Mojaasistentica i ja odlino napredujemo a tempo jt sve bri.- Ali vi ve nekoliko godina niste objavili ni najmanji papiri. Teko da to moemonazvati dobrim tempom. Osim toga, sredstva za va rad su uzimana iz zajednikogfonda; ve dugo, dugo vremenaniste za institut privrijedili nikakvu svotu. Znam da jeto zato to ste inzistirali da ostanete na podruju imunologije kod istraivanja raka i jasam vas do sada podravao. Sada trebamo vae usluge. im zavrite s Canceranom,moete se vratiti svom radu. Vrlo jednostavno. - Morrison je ustao od stola,

pokazujui time da je za njega razgovor zavren a stvar odluena.- Ali, ja ne mogu ostaviti svoj posao - govorio je Charles kojeg je poeo hvatati oaj.- Sada ne. Stvari su krenule predobro. A to je s mojim istraivanjem razvoja procesahibrida? To bi se moglo uzeti u obzir.

- Ah, hibridi - rekao je Morrison. - Prekrasan rad. Tko bi pomislio da se

senzibilizirani limfocit moe sjediniti s kanceroznom stanicom i stvoriti neku vrstutvornice celularnih antitijela. Briljantno! Postoje samo dva problema. Prvi: to ste

napravili prije mnogo godina; drugi: zaboravili ste objaviti otkrie! Od toga smotrebali imati koristi mi, a umjesto toga je druga institucija profitirala. N, bih seoslanjao na otkrie razvoja hibrida kad bi vas trebalo preporuiti odboru.- Nisam objavio rad zato jer je on bio samo jedna stepenica u mojim eksperimentima.

Nikad se nisam urio sa tampanjem.- Svi to znamo. U stvari, to je sigurno najvaniji razlog to ste ono to jeste, a ne efodjela.

- Ja ne elim biti ef - zaurlao je Charles izgubivi ivce -ja elim istraivati, a nepremetati papire i sakupljati dobrovoljne priloge.

- Pretpostavljam da se ova uvreda odnosi na mene,

- Pretpostavljajte togod hoete - rekao je Charles koji je prestao obuzdavati svoj

gnjev. Ustao je, pribliio se stolu i optuujui uperio prst u Morrisona. - Rei u vamglavni razlog zbog kojeg ne mogu preuzeti projekt. Ja ne vjerujem u Canceran!- to to, doavola, znai? - i Morrisonovo strpljenje se iscrpilo.- To znai da celularni otrovi kao to je Canceran ne mogu rijeiti problem raka.Pretpostavlja se da oni ubijaju stanice raka bre od zdravih stanica tako da ovjeku,nakon to je bolest unitena, ostaje dovoljno stanica da bi mogao preivjeti. Ali to jesamo privremeno rjeenje. Rak se moe izlijeiti samo ako se pokua bolje shvatitiivotne procese stanica, a posebno njihove meusobne kemijske odnose.Poeo je koraati sobom prolazei nervozno prstima kroz kosu. Morrison se, naprotiv,nije ni pomaknuo. Samo su mu oi slijedile Charlesove pokrete.- Kaem vam - urlao je - rak se napada s potpuno pogrene strane. Rak nije bolest

poput nekakvih infekcija i ne smije sepodravati koncepcija po kojoj e jednoga danabiti pronaen aroban lijek, neto poput antibiotika. - Prestao je koraati a onda senadvio nad stol i ustremio na Morrisona. Glas mu je postao tii, ali i nervozniji. - Otome sam puno razmiljao, dr Morrison. Rak nije bolest u tradicionalnom smislu.Razotkrivajui rak, mi razotkrivamo primitivne ivotne forme sline onima koje su

postojale u prapoecima povijesti kada su se poeli razvijati mnogostaniniorganizmi. Razmislite. U davna vremena, prije mnogo eona, ivjela su samo

jednostanina bia koja su se meusobno potpuno ignorirala. A onda, nakon nekolikomilijuna godina, neka od njih su se udruila jer im je tako bilo jednostavnije. Zapoela

je kemijska komunikacija, ona ista koja je omoguila da nastanu mnogostaniniorganizmi, izmeu ostalih i mi sami. Zato stanica jetre radi samo ono to stanica jetre

i treba raditi, ili srana stanica, ili stanica mozga? Odgovor je: kemijska suradnja. Alistanice raka odbijaju takvu suradnju. One su se oslobodile, vratile u primitivnije

stanje, slino jednostaninim organizmima kakvi su postojali prije puno milijunagodina. Rak nije samo bolest, on je klju za objanjenje osnovne organizacije ivota.

8/10/2019 Vruica

21/149

A imunologija istrauje te veze.Zavrio je monolog, oslonjen na Morrisonov stol. Nastupila je muna tiina. Morrison

je proistio grlo, izvukao svoju konatu stolicu i sjeo.- Jako interesantno - rekao je. -Na alost, mi se ne bavimo metafizikim poslovima.A moram vas i podsjetiti da se imunolokim aspektima raka bavimove vie od desetgodina, ali se jako malo postiglo u produavanju ivota bolesnih pacijenata.- To i jest bitno - upleo se Charles. - Imunologija e donijeti izljeenje, a ne samoublaavanje.- Molim vas - meko je govorio Morrison-ja sam sasluao vas,sad vi sasluajte mene.Za imunologiju imamo jako malo novca na raspolaganju. Istraivanje Canceranadonijelo nam je ogromna sredstva National Cancer instituta i American Cancer

Society. Weinburgeru je taj novac potreban.

Charles se pokuao uplesti, ali ga je Morrison presjekao. Opet se svalio u stolicu.Osjeao je kako ga institutska birokracija stee svojim neumoljivim pipcima.Morrison je polako skinuo naoale i spustio ih na upija. - Vi ste izvrstan uenjak,

Charles. Svi to znamo, i zato vas sada i trebamo. Ali vi ste prilino divlji i ljudi vassamo toleriraju, ali vas ne prihvaaju. Ovdje imate dosta neprijatelja, neke zato to suljubomorni, a druge zbog vaeg : samoljublja. Do sada sam vas branio.

Ali postoje oni koji jedva ekaju da odete. Govorim vam to za vae vlastito dobro.Juer sam na sastanku spomenuo kako ete moda odbiti ponueni posao. Odluenoje da morate otii ako ne pristanete. Bit e lako pronai nekoga tko e zauzeti vaemjesto u projektu.

Otii! Rije je bolno odzvanjala u Charlesovoj glavi. Pokuavao se sabrati.- Mogu li sada neto rei? - upitao je.- Naravno. Recite mi da ete preuzeti istraivanje. Samo to elim uti.- Bio sam jako zauzet - govorio je Charles ignorirajui Moriso-novu primjedbu - inapredujem jako brzo.Namjerno sam bio tajanstven, ali sada mogu rei kakovjerujem da sam jako blizu konanog razumijevanja raka i njegovog izljeenja.

Morrison je prouavao Charlesovo lice, pokuavajui odgonetnuti da li je iskren. Da lije ovo samo trik? Zabluda umiljenika? Gledao je Charlesove blistavo plave oi,njegovo visoko elo. Znao je sve o njegovoj prolosti, eninoj smrti, iznenadnom

prelasku s klinike na istraivaku medicinu. Znao je da je Charles izvrstan radnik, alii usamljenik. Sumnjao je da Charlesovo istinski blizu moe znaiti jo deset godina.- Lijek protiv raka - rekao je Morrison ne trudei se da prikrije sarkazam u glasu. Nijeskidao oi s Charlesova lica. - Zar to ne bi bilo prekrasno? Mi bismo bili ponosni.Ali.. . morat emo priekati dok zavrimo s Canceranom. Leslev Pharmaceuticals kojiimaju patent, jedva ekaju da lijek bace u prodaju. A sada me ispriajte, moram raditi.Stvar je zakljuena. Laboratorijske knjige o Canceranu stoje vam na raspolaganju.Krenite u boj. elim vamsreu. Ako se pojave neki problemi, javite mi.

Oteturao je iz Morrisonovog ureda, slomljen spoznajom da ga odvajaju od njegovogistraivanja u ovako presudnom trenutku. Svjestan podrugljivog pogleda Morrisonoveglavne sekretarice, pojurio je prema poarnim stepenicama, s treskom otvarajuivrata. Silazio je polako, grozniavo razmiljajui. Nikada mu nitko u ivotu nije

prijetio otkazom. Iako je znao da e lako pronai posao, misao da bi neko vrijeme bioizbaen iz svega, nezaposlen, inila mu se stranom.Naroito sada kad je bio prepunfinancijskih obaveza. Kad je napustio kliniku praksu, Charles se oprostio sa statusomuspjenog, dobrostojeeg ovjeka. S plaom koju je dobivao na institutu jedva suspajali kraj s krajem, posebno otkad je Chuck otiao nakoled.Stigavi na prvi kat, on krenu hodnikom prema svom laboratoriju. Trebalo mu jevremena za razmiljanje.

3

Dole su na red. Pozvala ih je sestra koja je izgledala kao da je izala iz nekog filma

8/10/2019 Vruica

22/149

Doris Day, snimljenog pedesetih godina. Pridravalaim je vrata. Michelle je zgrabilapomajinu ruku im su stupile u unutranjost ordinacije. Cathryn nije znala koja je odnjih dviju napetijih ivaca.Dr Wiley je podigao pogled. Promatrao ih je preko uskih naoala. Cathryn nije

poznavala dr Jordana Wileyja, ali su ga sva djeca znala. Michelle joj je priala kakose sjea kad je bila kod njega prije etiri godine jer je imala vodene kozice. Odmah ju

je osvojio svojom pojavom. Imao je blizu ezdeset godina i izgledao je ba onakokako ljudi vole da im lijenik izgleda: pouzdano, oinski. Bio je visok, kratko

podiane, prosjede kose, s gustim, sijedim brkovima. Imao je velike ali njene ruke.Uzeo je karton i spustio ga na stol a onda se nagnuo prema njemu.

- Gle, gle - rekao je dr Wiley - gospoice Martel, vi ste izrasli u pravu malu damu.Jako ste lijepi, pomalo blijedi, ali ipak lijepi. A sada me predstavite svojoj novoj

majci.

- Nije ona moja nova mama - odgovorila je ogoreno. - Ona je moja mama ve prekodvije godine.

U isti as su se nasmijali,i Cathryn i dr Wiley, a nakon trenutka oklijevanja,pridruila im se i Michelle, iako i dalje nije bila sigurna da je shvatila smisao ale.- Molim vas sjednite -progovorio je dr Wiley pokazavi im na stolice nasuprot svom

stolu. Kao prvi, iskusni kliniar, dr Wiley je pregled zapoeo onog trenutka kad jeMichelle stupila u ordinaciju. Osim izraenog bljedila, odmah je uoio nesiguran hod,pogrb-ljeno dranje i staklast pogled njenih plavih oiju. Otvorio je karton koji je veprije pregledao i uzeo olovku. - Dakle, da ujem u emu je problem?Cathryn je opisivala bolest uz Michelline povremene primjedbe. Opisale su kako je

sve zapoelo vruicom i opom malaksalou. Mislili su da je to gripa, ali bolest nijeprestajala. Povremeno se osjeala dobro; drugih jutara joj je bilo strano loe. Cathrynje izlaganje zavrila zakljukom da su dole na pregled kako bi vidjele da li Michelletreba uzimati neki antibiotik ili kakav drugi lijek.

- Dobro - oglasio se dr Wiley. - A sada bih volio ostati nasamo s Michellom. Ako

nemate nita protiv, go. Martel - digao se od stola i otvorio vrata ordinacije.

Isprva smetena, Cathryn konano ustane. Oekivala je da e ostati uz Michellu.Dr Wiley se toplo smijeio i, kao da joj ita misli, ree: - Michel-le e biti dobro, mismo stari prijatelji.

Uspjela je ohrabriti Michelle stiskom ruke, a onda se uputila u ekaonicu. Zaustavilase na vratima. - Koliko e to trajati? Imam li vremena da posjetim jednog pacijenta?- Mislim da imate - odgovorio je Wiley. - Trebat e nam tridesetak minuta.- Vratit u se ranije, Michelle - doviknula je. Michelle joj je mahnula a onda su sevrata zatvorila.

Uz pomo uputa medicinske sestre, Cathryn je traila put do glavnog hodnika. I tekkad je ula u lift, osjetila je onaj stari strah od bolnica. Zurei u tunu malu djevojicukoja je sjedila u kolicima, Cathryn shvati kako djeje bolnice najvie obeshrabruju

ovjeka. Bilo joj je uasno promatrati bolesnu djecu. Pokuala se usredotoiti nasvjetlucavi pokaziva katova iznad vrata, ali joj se pogled opet vraao prema

bolesnom djetetu. Kad je na petom katu izala, osjeala je da joj noge klecaju a rukese znoje.

Traila je izolacionu jedinicu Marshall Memorial, ali su na petom katu smjestili iintenzivnu njegu i postoperativni odjel. Prestraenai napeta, Cathryn je oslukivalasve zvukove aparata koji su pokuavali izvui pacijente iz akutnih kriza. Sluala jeotkucaje sranih monitora, pomijeane s kricima uasnute djece. Posvuda samo boce,cjevice, pitee maine. Otueni svijet, nastanjen uurbanim osobljem koje je, inilo

joj se, potpuno ravnoduno prema uasu koji ih okruuje. injenica da oni ipakpomau djeci, uope joj nije padala na pamet.

ustavivi se da udahne malo zraka u uskom hodniku omeenom nizom prozora, onashvati da prelazi iz jedne zgrade u drugu. Hodnik je bio mjesto mira - most. Na

trenutak je ostala sasvim sama, a onda se pojavio mukarac s kolicima na kojima jepisalo OTPRAVNIK. U metalnim pretincima su kloparale staklene epruvete i ae

8/10/2019 Vruica

23/149

ispunjene najrazliitijim tjelesnimtekuinama. Nasmijeio se i ona mu uzvratiosmijehom. Osjeala se bolje. Malo ohrabrena, ona krenu dalje.

U Marshall Memorialu joj je bilo lake. Sva vrata su zatvorena, na hodnicima nemapacijenata. Prila je sestrinskom pultu koji je vie podsjeao na odjel za informacije umodernoj aerodromskoj zgradi nego na sredite bolnikog odjela. Slubenik je

podigao glavu i spremno je upitao moe li joj nekako pomoi.- Traim malog Schonhausera - rekla je Cathryn.- Petsto dvadeset i jedan - pokazao joj je slubenik.Zahvalila se i krenula prema zatvorenim vratima. Pokucala je lagano i tiho. - Samo

uite - doviknuo joj je - ali nemojte zaboraviti kutu.Pritisnula je kvaku. Vrata su se otvorila i ona se nala u malom predsoblju s policamaza posteljinu i druge potreptine, ormariem za lijekove, slivnikom i velikom koaromza prljavo rublje. Iza koare su,se nalazila druga vrata s malim prozoriem. Nije nizakoraila kad su se ta vrata otvorila i na njima se pojavila spodoba u bijeloLkuti, smaskom na licu. Brzim pokretom je strgnula papirnatu masku i zatitnu kapu i bacilaih u smee. Sada se vidjelo da je to mlada, crvenokosa i pjegava medicinska sestra.- Zdravo -progovori ona. Rukavice su odletjele u smee, kuta u koaru. - Idete vidjeti

Teda?- Htjela bih - odgovori Cathryn. - Da li je gospoa Schonhauser unutra?- Aha, ona je ovdje svaki dan, jadna ena. Nemojte zaboraviti kutu. Strogo se

pridravamo mjera.- Ja ... - zapoela je Cathryn, ali je zaposlena sestra ve odjurila.Pretraivala je police i na koncu pronala kapice i maske. Stavila ih je na glavu,

osjeajui se jako smijeno. Nala je i kutu. Nije ju okrenula, obukla ju je kao kaput.S gumenim rukavicama je ve ilo tee, i lijevu nije uspjela navui do kraja. S napola

praznom rukavicom koja je slobodno mlatarala zrakom, ona otvori unutranja vrata.Prvo je ugledala ogromnu plastinu pregradu koja je poput ograde kaveza zatvaralakrevet. Iako je plastika lomila sliku, uspjela je nazrijeti obrise Teda Schonhausera.

Pod blijedim, fluorescentnim svjetlom djeakovo je liceimalo blijedozelenkastu boju.ulo se lagano itanje kisika. Marge je sjedila s lijeve strane kreveta i itala.- Marge -proaptala je Cathryn.Zakrabuljena ena je podigla glavu. - Da? - upitala je.- Ja sam, Cathryn.

- Cathryn?

- Cathryn Martel.

- Gospode boe - izgovorila je Marge kad je konano shvatila o kome se radi. Ustalaje i odloila knjigu. Uhvatila je Cathryn za ruku i izvela je u malo predsoblje. Prijenego to su zatvorile vrata,Cathryn se okrenula da jo jednom vidi Teda. Djeak se nije micao, iako su mu oi

bile otvorene.- Hvala ti to si dola - rekla je Marge. - Jako mi je drago.- Kako mu je? - upita je Cathryn. udna soba, ovakvo maskiranje .. . nije djelovaloohrabrujue.- Jako loe - odgovorila je Marge. Skinula je masku. Lice je odavalo iscrpljenost inapetost; oi, nateene i krvave. - Ve su mu dva puta transplantirali Lizinu sr, ali nedjeluje. Nimalo.

- Jutros sam razgovarala s Nancy. Nisam imala pojma da je tako bolestan. - Osjealaje to se zbiva u Margei. Ispod povrine je bjesnjela bura, skrivao se vulkan spremanza erupciju.

- Nikada nisam ni ula za aplastinu anemiju - govorila je Marge pokuavajui se

nasmijeiti. Umjesto toga, u oima joj se pojavie suze. I Cathryn se rasplakala, i dvijesu ene stajale nepomino, plaui jedna drugoj na ramenu. A onda je Margeuzdahnula, odmakla se i pogledala u Cathryn. - Oh, ba je lijepo to si dola. Ni nezna koliko mi to znai. Teko je kad te ljudi izbjegavaju im uju za neku teku

8/10/2019 Vruica

24/149

bolest.

- Ali ja nisam imala pojma.

- Ne krivim te. Mislim na ljude openito. Vjerojatno ne znaju to bi ti rekli, ili semoda boje nepoznatog, ali uvijek se to dogaa kad ih najvie treba.- Uasno mi je ao - rekla je Cathryn, ni sama ne znajui o, emu bi mogla govoriti.eljela je da se vrijeme vrati unatrag tako da ona moe nazvati Margu. Marge je bilastarija od nje, po godinama blia Charlesu, ali su se njih dvije jako dobro slagale.Marge joj je puno pomagala kad je prvi put stigla u Shaftesbury. Drugi su ljudi iz

Nove Engleske bili jako hladni i zatvoreni.

- Ne bih te htjela optereivati, ali sam tako nesretna. Lijenici su mi danas rekli da seTedu moda blii kraj. Pokuavaju me pripremiti. Ne elim da on pati, ali neu ni daumre.

Cathryn je ostala osupnuta. Kraj? Umiranje? To su rijei koje upotrebljavamo kadgovorimo o starim ljudima, a ne o djeaku koji je jo prije nekoliko tjedana u njihovojkuhinji bio prepun ivota i snage. S tekom se mukom savladavala da ne odjurinekamo. Zagrlila je Margeu.

- Neprekidno postavljam samo jedno pitanje: zato? - jecala je Marge. - Kau da Bogima svoje razloge, ali ja ipak pitam zato. On je bio jako dobar djeak. To je tako

nepravedno.Cathryn se pribrala i poela govoriti. Nije ni sama znala to e rei, rijei su izlazilesame. Govorila je o Bogu, o smrti, rijeima koje su i nju iznenadile. Ona nije bila

pobona u klasinom smislu. Odgajali su je kao katolkinju i kad je napunila desetgodina, poela jepriati da e otii u opatice. Ali, to je trajalo kratko. Na koledu se

poela suprotstavljati crkvenim obredima. Postala je agnostik i nije se suvie trudilaoko razmiljanja o vjeri. Ipak, izgleda da je ono to je rekla imalo nekakvog smisla

jer je Marge reagirala, moda na sadraj, a moda na ljudsko suosjeanje kao takvo.Cathryn nije znala. Marge se smirila, ak se uspjela i slabano nasmijeiti.- Sada moram ii - konano je izgovorila Cathryn. - Michelle me eka. Ali u opetdoi a i nazvat u te veeras. Obeavam. Marge je klimnula. Poljubile su se prije nego

to se vratila svom bolesnom sinu. Cathryn je izala na hodnik. Stala je na vratima ibrzo i duboko disala. Sada je znala zato se boji bolnice.- Ne ini mi seda nam ostaje neki izbor - govorila je Ellen sputajui alicu kave nastol. Sjedila je na visokoj laboratorijskoj stolici i promatrala Charlesa koji je

slomljeno sjedio za svojim stolom. - Sramno je to to sada moramo usporavati sposlom koji je tako dobro krenuo, ali to moemo uiniti? Moda je trebaloizvjetavati Morrisona o progresu koji postiemo.- Ne - rekao je Charles. Stavio je laktove na stol i lice zabio u dlanove. Kavu nije ni

dodirnuo. - Da smo ga obavjetavali, neprekidno bi zahtijevao da neto piemo, daobjavljujemo radove. Zaostali bismo nekoliko godina.

- Jedino smo tako mogli izbjei sadanju situaciju - odgovorila mu je Ellen. Sagnula

se i dodirnula mu ruku. Ona je vie nego itko znala koliko mu je teko. Odbijao jesvako mijeanje u vlastite poslove, naroito ono administrativno. - U pravu si. Da suznali to radimo, nijedan dan nas ne bi ostavljali na miru.I dalje ga je drala za ruku. - Sve e biti u redu, samo emo malo usporiti.Pogledao je njezine tamne oi u kojima su se zjenice stapale sa arenicama. Osjeao

je dodir njezine ruke. Otkad su prekinuli svoj kratki flert, izbjegavala je da ga dotie.A sada ga je u jednom danu optuila za bezosjeajnost, a onda ga ipak dodirivalarukom: zbunjujuiznakovi. - Posao s glupim Canceranom trajat e est mjeseci dogodinu dana, i to samo ako sve bude glatko teklo.

- A zato ne bismo obraivali Canceran, ali i radili na posao? - oglasila se Ellen. -Moemo ostajati dulje i na rad obavljati nou. Za tebe u to uiniti.

Charles je ustao. Raditi nou? Pogledao je enu s kojom je neko spavao, a sada setoga jedva sjea; cijela pria se inila dalekom. Koa joj je imala istu maslinastu bojukao Elizabethina i Michellina.

Iako ga je fiziki privlaila, kad su bili zajedno, nikada se nije deavalo ono pravo;

8/10/2019 Vruica

25/149

oni su bili partneri, suradnici, kolege, ali ne i ljubavnici. Bila je to udna veza, njihovovoenje ljubavi nespretno i nezrelo. Cathryn nije bila lijepa kao Ellen, ali je od prvogtrenutka sve bilo ljepe, punije.- Imam bolju ideju - javio se Charles - mogao bih bez Mor-risonovog znanja otii kdirektoru i poloiti mu sve karte na stol. Objasnit u mu koliko je beskrajno vanije daradimo stari posao.

- Ne mislim da e nam to pomoi - upozorila je Ellen. - Morrison ti je rekao da jeodluku donio upravni odbor. Dr Ibanez je nee promijeniti. Samo trai neprilike.- A ja mislim da vrijedi pokuati. Pomozi mi da prikupim laboratorijske knjige.Pokazat u mu sve to smo uinili.Ellen se spustila sa stolice, otila prema vratima i izala u hodnik.- Ellen - zvao je Charles, iznenaen ovakvim postupkom. Nije se zaustavila. - Uinito hoe, Charles. Ionako tako uvijek radi.Prvi poriv mu je bio da krene za njom. Brzo ga je proao. Oekivao je da e ga

podrati. Uostalom, ima vanijeg posla nego da brine o njezinim raspoloenjima iponaanju. Ljut, on je izbaci iz svojih misli pa se usredotoi na prikupljanjelaboratorijskog materijala. Poao je prema stepenicama i ponavljao to e reidirektoru.

Dok je koraao hodnikom, budno su ga pratile oi administrativnih sekretarica. Znalesu da je njemu dodijeljeno istraivanje Cancerana, ali i to da on nije ba oduevljentom zamisli.

Nije se obazirao na zurenje, ali se ipak poeo osjeati kao vuk zarobljen u kokoinjcukada se pribliio stolu sekretarice dr Carlosa Ibaneza, gospoi Veroniki Evans.

Naglaavajui njezin status meu sekretaricama, stol su joj pregradom odvojili oddrugog dijela sobe. Na Weinburgeru je radila due od Ibaneza. Bila je to postarija alivrlo njegovana, krupna ena.- Htio bih razgovarati s direktorom - rekao je ozbiljnim glasom.

- Da li ste dogovorili sastanak? - nju nitko nije mogao za-plaiti.- Samo mu recite da sam ovdje.

- Bojim se ... - zapoela je ga. Evans.- Ako mu ne javite da sam ovdje, provalit u sam unutra - teko se kontrolirao.Namjestivi jedan od svojih uvenih prezrivih pogleda, ona se bijesno digne i izgubi uunutranjosti direktorove sobe. Kad se ponovno pojavila, jedva je odkrinula vrata irukom pozvala Charlesa.

Ibanezov je ured, velika soba na kraju zgrade, gledao prema jugu i istoku. Iza zgrade

Bostonskog sveuilita i djelomino zamrznute rijeke, na obzoru su se nazirali obrisigrada. Ibanez je sjedio za ogromnim, starinskim stolom. Ispred stola je sjedio dr

Thomas Brighton.

Smijui se neemu iz razgovora koji se vodio prije nego to je uao Charles, dr Ibanez

mu pokretom duge, tanke cigare pokae da sjedne. Kolutovi dima iznad direktoroveglave podsjeali su na olujni oblak koji se nadvio nad tropski otok. Bio je nizak, tek je

preao ezdesetu i esto je inio nagle, brze pokrete. Njegovo vjeno potam-njelo liceuokvirivale su sijeda kosa i iljata bradica. Imao je zauuj