Waldemar Bonsels

PČELICA MAJA

Sa njemačkog prevela Vesna Grbin

I

MAJIN BIJEG IZ RODNOGA GRADA

Postarija pčela, koja je pomogla maloj Maji da ugleda svjetlost dana

i da se izvuče iz svoje ćelijice, zvala se Kasandra, a uživala je veliki ugled

u košnici. Tih je dana vladalo veliko uzbuñenje, jer je u pčelinjem narodu

izbio ustanak koji kraljica nije mogla svladati.

Iskusna Kasandra brisala je velike bistre oči i ureñivala nježna krilca

mlade Maje, o čijim ću vam doživljajima pričati. Za to je vrijeme velika

košnica prijeteći brujila, a maloj je Maji postalo vruće, i ona je to kazala

svojoj pratilici.

Kasandra se zabrinuto ogledala, ali nije odmah odgovorila maloj.

Čudila se što je to dijete tako rano počelo prigovarati; ali, zapravo je Maja

imala pravo – vrućina i metež bili su gotovo nepodnošljivi. Maja je

promatrala kako pčele neprekidno jure jedna za drugom, a vladala je tako

velika vreva i žurba, da su se ponekad penjale jedna preko druge ili se

kotrljale zbijene u grudu.

Jednom se u njihovoj blizini našla i kraljica. Kasandru i Maju

odgurnuli su u stranu, ali im je priskočio u pomoć neki trut, ljubazni

mladi gospodin njegovane vanjštine. On kimne Maji i pomalo se

uzbuñeno pogladi prednjom nogom, koja kod pčela služi kao ruka, po

sjajnoj kosi na grudima.

– Dogodit će se nesreća – reče on Kasandri. – Roj revolucionara

napustit će grad. Već su izabrali i novu kraljicu.

Kasandra nije gotovo ni obraćala pažnju na njega. Nije mu čak ni

zahvalila na pomoći, i Maja pomisli da je stara gospa zaista neljubazna

prema tom mladiću. Nije se usuñivala nešto zapitati, jer su doživljaji

dolazili tako brzo jedan za drugim da joj se vrtjelo u glavi. Uzbuñenje je

prešlo i na nju, i ona poče zujati tanko i jasno.

– Što ti pada na pamet? – reče Kasandra. – Zar i tako nema dosta

buke?

Maja se smjesta umiri i upitno pogleda svoju stariju prijateljicu.

– Doñi ovamo – reče ova Maji – pokušat ćemo se malo sabrati.

Ona uhvati Maju za njeno lijepo blistavo krilo, koje je još bilo meko

i sasvim novo i divno prozirno, te je povuče u mirni kutak pokraj nekih

ormara saća ispunjenih medom.

Maja zastade i uhvati se za jedan ormar.

– Ovdje ugodno miriše – reče ona Kasandri. Stara se na to opet

zabrinu:

– Moraš naučiti čekati – odgovori ona. – Dijete moje, ovog sam

proljeća odgojila već nekoliko stotina mladih pčela i dala im pouke za

prvi let, ali nisam naišla ni na jednu koja bi bila tako drska. Čini mi se da

si ti neki izuzetak.

Maja porumeni i gurne u usta oba nježna prstića svoje ruke.

– Što je to izuzetak? – upita plašljivo.

– O, to je nešto veoma nepristojno – uzvikne Kasandra, ali je time

mislila na pokret ruke male pčelice, a na njeno pitanje nije ni obratila

pažnju. – Dobro pazi na sve, što ću ti sada kazati, jer ti mogu posvetiti

samo kratko vrijeme; izleglo se opet dosta mladih, a Turka, moja jedina

pomoćnica na ovom katu, već se ionako premorila i posljednjih se dana

tuži na zujanje u ušima. Sjedni ovamo.

Maja posluša i pogleda učiteljicu svojim velikim smeñim očima.

– Prvo pravilo koje mlada pčela mora upamtiti – reče Kasandra i

uzdahne – jest da svaka pčela mora biti jednaka ostalima u onome što

misli i čini, i da uvijek mora misliti na opće dobro. To je jedini uvjet za

blagostanje zajednice u našem državnom ureñenju, koje priznajemo već

od pamtivijeka i koje se pokazalo kao najbolje. Sutra ćeš izletjeti. Pratit

će te jedna starija družica. Isprva smiješ letjeti samo na male daljine i

moraš točno upamtiti sve predmete pokraj kojih proletiš kako bi se

kasnije znala vratiti. Tvoja će ti pratilica pokazati stotinu cvjetova i cvasti

koji imaju najbolji med, i njih moraš naučiti napamet; tome nijedna pčela

ne može izbjeći. Prvi redak možeš odmah naučiti: Vrijesak i lipin cvijet.

Ponovi to.

– Ne mogu – reče mala Maja – to je strahovito teško. Pa i tako ću to

kasnije vidjeti.

Stara Kasandra izvali oči i zatrese glavom.

– Ti ćeš loše svršiti – uzdahne ona – to već sada vidim.

– Zar ću kasnije morati po cijeli dan skupljati med? – upita Maja.

Kasandra duboko uzdahne i pogleda načas mladu pčelicu ozbiljno i

tužno. Činilo se kao da se prisjeća svog vlastitog života, koji je od

početka do kraja bio ispunjen radom i naporima. Tada progovori

promijenjenim glasom i milo pogleda Maju:

– Mala moja Majo, ti ćeš upoznati sunčani sjaj, visoko zeleno drveće

i bujne livade pune cvijeća, srebrna jezera i brze svjetlucave potoke,

blistavo plavo nebo i naposljetku možda čak i čovjeka, koji je najviše i

najsavršenije biće što ga je priroda stvorila. Pokraj svih tih krasota, rad će

ti biti pravo veselje. Eto, sve te to još čeka, srdašce moje, i ti zbilja imaš

razloga da budeš sretna.

– Dobro – reče Maja – ja to i hoću.

Kasandra se blago nasmiješi. Ni sama nije znala zašto, ali iznenada

osjeti neobično mnogo ljubavi za malu Maju; nije se sjećala da je ikada

prije osjetila nešto slično za koju drugu mladu pčelu. I zato se valjda

dogodilo da je maloj Maji rekla i ispričala više toga nego što pčele obično

saznaju u prvom danu svoga života. Dala joj je mnogo posebnih savjeta,

opomenula je da se čuva opakog svijeta vani, i navela joj najopasnije

neprijatelje pčelinjeg roda. Napokon je dugo pričala o ljudima i usadila u

srce mlade pčelice prvu ljubav prema njima i zametak velike čežnje da ih

upozna.

– Budi uljudna i uslužna prema svim kukcima koje sretneš – reče na

kraju – tada ćeš od njih naučiti više nego što ti ja mogu danas kazati, ali

čuvaj se stršljena i osa. Stršljeni su naši najmoćniji i najljući neprijatelji, a

ose su beskorisni narod razbojnika bez domovine i poštenja. Mi smo jače

i moćnije od njih, ali one kradu i ubijaju kad god stignu. Svoju žaoku

možeš upotrijebiti protiv svih kukaca da sebi pribaviš poštovanje ili da se

obraniš, ali ako ubodeš neku toplokrvnu životinju ili čak čovjeka, tada

moraš umrijeti, jer će tvoja žaoka zapeti u njihovoj koži i slomiti se.

Takva bića ubodi samo ako si u najvećoj nevolji, ali onda to učini hrabro

i ne plaši se smrti, jer mi pčele svojoj hrabrosti i mudrosti zahvaljujemo

veliki ugled i poštovanje koje svuda uživamo. A sada ostaj zdravo, mala

Majo, neka te u svijetu prati sreća, i budi vjerna svom narodu i svojoj

kraljici.

Pčelica kimne glavom i uzvrati poljubac i zagrljaj svojoj staroj

učiteljici. S potajnim veseljem i uzbuñenjem legne na počinak, a jedva je

usnula od radoznalosti, jer će, kad svane dan, upoznati široki svijet,

sunce, nebo i cvijeće.

*

* *

Za to se vrijeme u pčelinjem gradu sve umirilo. Veliki je dio mladih

pčela napustio kraljevstvo da bi osnovale novu državu. Dugo se još čulo

kako taj veliki roj bruji vani u sunčanom sjaju. Nisu one to učinile iz

obijesti ili iz mržnje prema kraljici nego zato što se pčelinji narod tako

razmnožio da u gradu nije više bilo mjesta za sve stanovnike, pa se nisu

mogle spremiti tolike zalihe meda da bi se preko zime sve pčele

prehranile. Veliki dio meda što bi ga sakupile preko ljeta, morale su,

naime, dati čovjeku. Tako su odreñivali stari državni ugovori, a ljudi su

zauzvrat branili grad, brinuli se o miru i sigurnosti, a zimi ga štitili od

studeni.

Idućeg jutra začula je Maja sa svog ležaja radosni poklik:

– Sunce je granulo!

Odmah je poskočila i pridružila se nekoj pčelici medarici.

– Dobro – reče ova ljubazno – možeš poletjeti sa mnom.

Na vratima su ih zaustavili stražari. Tamo je vladao pravi metež.

Jedan od stražara na vratima reče maloj Maji lozinku njena naroda, bez

koje nijednu pčelu ne puštaju u grad.

– Upamti je – reče on – i želim ti mnogo sreće na prvom izlasku u

svijet.

Kad je pčelica stupila pred gradska vrata, morala je zatvoriti oči,

tako je jarka bila svjetlost koja ju je zabljesnula. Zlatne i zelene boje

prelijevale su se tako bogato i toplo i sjajno, da od blaženstva nije znala

što da kaže i učini.

– Ovo je zaista divno! – reče ona svojoj pratilici. – Hoćemo li

poletjeti u to?

– Samo hrabro – odgovori njena pratilica.

Tada Maja odvažno podiže glavicu, zamahne svojim lijepim novim

krilima i iznenada osjeti kako daska za uzlijetanje tone pod njom. Pritom

joj se činilo kao da zemlja ispod nje izmiče, kao da izmiče unatrag, a

veliki zeleni svodovi kao da joj se naglo približavaju.

Oči su joj blistale, a srce radosno klicalo.

– Ja letim – poviče ona – to, što sada činim, može biti samo letenje.

To je zaista nešto divno...

– Da, ti letiš – reče pčela medarica, koja je jedva sustizala Maju.

– Ovo drveće, prema kojem sad letimo, jesu lipe, naše dvorske lipe;

po njima možeš upamtiti gdje je naš grad, ali, Majo, ti letiš zaista vrlo

brzo.

– Nikad se ne može prebrzo letjeti – reče Maja. – O, kako miriše

sunčani sjaj!

– Ne – reče medarica, koja je već bila malo zadihana – to je cvijeće.

Ali sad leti polaganije, inače ću zaostati, pa nećeš moći upamtiti kako

izgleda okolica, i nećeš se znati vratiti.

No mala je Maja nije slušala. Bila je izvan sebe od veselja i sunca i

sreće što je živa. Činilo joj se kao da poput strijele juri kroz blještavo

more zelenkaste svjetlosti u susret sve većim divotama. Šareno cvijeće

kao da ju je pozivalo k sebi, mamile su je tihe, suncem obasjane daljine, a

plavo nebo blagoslivljalo je njen razdragani prvi let. Nikad mi više neće

biti lijepo kao danas – pomisli ona – ne mogu se vratiti, ne mogu ni na što

misliti osim na sunce.

Pod njom su se izmjenjivali šaroliki prizori, spokojna se zemlja

polako i široko protezala u sunčanoj svjetlosti. Bit će da je cijelo sunce iz

zlata – pomisli pčelica.

Kad se našla nad nekim velikim vrtom, koji kao da se odmarao u

samim cvjetnim oblacima trešnjinih stabala, gloga i jorgovana, ona se

smrtno umorna spusti na zemlju. Pala je u lijehu crvenih tulipana,

uhvatila se za jedan veliki cvijet, stisla se uz njegovu laticu i udahnula

duboko i blaženo, a onda se preko svjetlucavih rubova cvijeta zagledala u

sjajno, plavo nebo.

– Ah, tisuću je puta ljepše vani, u širokom svijetu negoli u mračnom

pčelinjem gradu – usklikne ona. – Nikad se neću vratiti onamo da nosim

med ili spravljam vosak. O, ne, nikad to neću učiniti. Hoću vidjeti i

upoznati ovaj divni svijet; ja nisam kao ostale pčele, moje je srce

stvoreno za radost i iznenañenja, za doživljaje i pustolovine. Neću se

bojati nikakvih opasnosti; ta zar nemam snagu i hrabrost, a i oštru žaoku?

Ona se nasmije od obijesti i radosti i potegne veliki gutljaj mednog

soka iz tulipanove čaške.

– Divota! – pomisli ona – doista je krasno živjeti.

Ah, da je mala Maja mogla naslutiti koliko je opasnosti i nevolja

čeka, zacijelo bi se bila predomislila. Ali ona to nije slutila i tako ostade

kod svog nauma. Uskoro je svlada umor i ona zaspi. Kad se probudila,

sunca je bilo nestalo, a sumrak se spustio na zemlju. Srce joj ipak malo

jače zakuca, i ona oklijevajući napusti cvijet koji se upravo spremao da se

zatvori preko noći. Skloni se pod veliki list, visoko u krošnji nekog starog

drveta, i prije nego što će zaspati, pomisli s pouzdanjem: – Ne smijem

odmah na početku izgubiti hrabrost. Sunce će ponovno izaći, to je

sigurno, a tako je rekla i Kasandra: trebam samo čvrsto i mirno zaspati.

II

JOŠKOVA RUŽA

Kad se mala Maja probudila, bilo se već razdanilo. Bilo joj je malo

hladno pod onim velikim zelenim listom, i prvi su joj pokreti bili

polagani i nespretni. Čvrsto se uhvati za jednu žilicu lista te zanjiše i

zatrepće svojim krilima da ih razgiba i očisti od prašine. Tada zagladi

svoju plavu kosu i protrlja svoje velike oči. Oprezno otpuže malo dalje,

sve do ruba lista, i ogleda se oko sebe.

Krasota i sjaj jutarnjeg sunca sasvim je zabliješte. Visoko nad njom

lišće je sjalo poput zelenoga zlata, ali tamo u hladu, gdje je sjedila, bilo je

još prohladno.

– O, ti prekrasni svijete – pomisli pčelica.

Polako se prisjećala svih doživljaja prošloga dana, svih opasnosti i

svih ljepota koje je vidjela. Ipak je čvrsto odlučila da se ne vrati u

košnicu. Doduše, kad bi pomislila na Kasandru, srce bi joj jače zakucalo;

no nije bilo vjerojatno da bi je Kasandra mogla pronaći. Ne, Maji nije

bilo po volji da neprestano ulijeće i izlijeće, da nosi med ili spravlja

vosak. Htjela je biti sretna i slobodna, živjeti kako je volja; neka doñe što

mu drago, ona će to već podnijeti. Tako je lakoumno razmišljala mala

Maja, ponajviše zato što nije znala što je još čeka.

Negdje u daljini nešto se rumenjelo na svjetlu sunca. Maja je vidjela

kako se taj predmet sjaji i svjetluca, pa je spopadne neka potajna

nestrpljivost. Osim toga, osjeti da je gladna. Tada se uz zvonko i radosno

zujanje hrabro vine iz svog skrovišta daleko u svijetli treperavi zrak i u

toplu sunčanu svjetlost. Uzletjela je i krenula ravno prema crvenoj

cvjetnoj svjetlosti koja kao da ju je pozivala; kad se približila, osjeti

dašak tako slatkog mirisa da se gotovo omamila, pa je jedva stigla do

velikog crvenog cvijeta. Popne se na njegovu vanjsku, zaobljenu laticu i

čvrsto se prihvati za nju. Latica se lagano zanjiše, a Maji se u susret

dokotrlja neka blistava srebrna kugla, velika gotovo kao ona sama,

prozirna i obojena svim duginim bojama. Maja se silno prestraši, iako ju

je krasota te hladne srebrne kugle oduševila. Prozirna se lopta otkotrlja

mimo nje, nagne se preko ruba latice, skoči u sunčanu svjetlost i padne u

travu.

Maja tiho vrisne od straha kad opazi da se lijepa kugla razbila u

mnogo sićušnih bisernih zrnaca. Trava je sada blistala živahno i svježe,

drhtave su se kapljice slijevale niz travke i svjetlucale kao što dijamanti

blistaju na svjetlosti svjetiljke. Maja razabra da je to bila velika kaplja

vode što se za vrijeme vlažne noći nakupila u čaški cvijeta.

Kad se opet okrenula prema čaški, opazi nekog kukca sa smeñim

krilima i sa crnim oklopom na prsima kako sjedi na ulazu u cvjetnu

čašku. Bio je nešto manji od nje, a ostao je mirno na svom mjestu i

pogledao je ozbiljno, ali ipak prijazno.

Maja ga uljudno pozdravi.

– Je li ono bila vaša kugla? – upita. Kad kukac na to ne odgovori,

ona doda: – Vrlo mi je žao što sam je srušila.

– Mislite li na onu kap rose? – upita kukac i nasmije se ponešto

svisoka. – Ne brinite zbog toga. Ja sam se već napio, a moja žena nikad

ne pije vodu, jer je bolesna na bubrezima. A što vi tražite ovdje?

– Kakav je ovo prekrasni cvijet? – upita Maja i ne odgovori na

njegovo pitanje. – Hoćete li biti ljubazni i kazati mi kako mu je ime?

Ona se prisjeti Kasandrinih savjeta i nastojaše biti što uljudnija.

Kukac stade micati svojom glatkom sjajnom glavom koja je bila

usañena u leñni oklop. To mu nije bilo teško, jer je glava krasno pristajala

u taj oklop i bešumno se u njemu pomicala.

– Zar ste se tek jučer rodili? – upita on i prilično se neuljudno

nasmije Majinu neznanju. U njega je uopće bilo nešto, što se Maji

pričinilo dosta prostačkim; pčele su bile mnogo obrazovanije i ljepše su

se ponašale. No činilo se da je kukac ipak dobroćudan, jer kad je opazio

da su Majini obrazi od zbunjenosti porumenjeli, postade mnogo obazriviji

prema njenu neznanju.

– To je ruža – reče – kad to već ranije niste znali. Nastanili smo se u

njoj prije četiri dana, i za to je vrijeme krasno napredovala, jer je brižljivo

njegujemo. Smijem li vas zamoliti da uñete?

Maja je malo oklijevala, ali onda; svlada bojazan i približi se

nekoliko koraka. Kukac odmakne u stranu jednu nježnu laticu, i oni

zajedno uñoše u uske odaje s mirisnim jarkocrvenim stijenama koje

bijahu osvijetljene prigušenom svjetlošću.

– Kod vas je zaista divno – reče Maja, koja je bila iskreno

oduševljena. – Ovaj miris upravo omamljuje.

Kukcu je bilo drago što se njegova kuća toliko svidjela Maji.

– Treba paziti gdje ćeš se nastaniti – reče on i nasmiješi se

blagonaklono. – Reci mi gdje stanuješ, pa ću ti reći koliko vrijediš – kaže

stara poslovica. Želite li možda malo meda?

– Ah – brzo će Maja – to bi mi zaista bilo vrlo drago.

Kukac kimnu glavom i nestade iza jedne stijene. Maja se sva sretna

ogleda oko sebe. Lice i ručice priljubila je uz nježne, sjajnorumene

zastore, udisala divni miris i bila je sva blažena od sreće što je u tako

lijepom stanu. Zaista je život pravo uživanje – mišljaše ona – a naši

zagušljivi i prenatrpani stanovi u kojima živimo i radimo, ne mogu se ni

usporediti s ovom kućom. Prekrasna je već i tišina što ovdje vlada.

Uto začu kukca kako iza stijene glasno psuje. Zujao je uzbuñeno i

ljutito, i Maji se učinilo da je nekoga pograbio i da ga grubo gura pred

sobom. Istodobno se čuo neki jasni glasić pun straha i bijesa, i Maja

razabra riječi:

– Naravno, sada, kad sam sam, usuñujete se zlostavljati me! Ali

samo čekajte, vidjet ćete što će vam se dogoditi kad dovedem svoje

drugove. Vi ste prostak. Dobro, već idem. Ali nikad nećete zaboraviti

kakvim sam vas imenom nazvao.

Maja se jako prestraši strančeva prodornoga glasa koji je zvučao

oštro i ljutito. Čula je još kako se netko žurno udaljuje.

Kukac se zatim vrati i mrzovoljno joj dobaci grudicu meda.

– To je sramota – reče – nigdje nemaš mira od tog ološa.

Maja je bila tako gladna da je zaboravila zahvaliti. Brzo odgrize

velik zalogaj i stade žvakati, dok je kukac brisao znoj s čela i malo

olabavio gornji kolut na svom oklopu kako bi lakše disao.

– A tko je to bio? – upita Maja punim ustima.

– Molim vas, prvo sažvačite i progutajte to što vam je u ustima –

reče kukac. – Ovako vas uopće ne razumijem.

Maja posluša, ali joj uzbuñeni kućevlasnik ne dade vremena da

postavi neko novo pitanje. Srdito odgovori:

– Bio je to neki mrav. Zar oni misle da se ja od jutra do mraka

brinem i štedim samo za njih? I kako samo bez pozdrava i obzira prodiru

u tuñe smočnice? Mogao bih pobjesnjeti zbog toga. Kad ne bih znao da je

ponašanje, tih životinja posljedica lošeg odgoja, ne bih se ni časka

ustručavao da ih nazovem tatima. – Iznenada se sjeti nečega te se okrenu

Maji:

– Oprostite što sam vam se zaboravio predstaviti, ime mi je Joško, iz

porodice Zlatnih Mara.

– Ja se zovem Maja – reče pčelica plašljivo. – Veoma se radujem što

sam vas upoznala. – Ona dobro osmotri Joška. Ovaj se neprestano klanjao

i širio pritom svoja ticala kao dvije male smeñe lepeze. To se Maji

neobično svidjelo.

– Kako su u vas krasna ticala – reče – upravo su slatka.

– Pa da – reče Joško polaskan – mi do njih mnogo držimo. Želite li

vidjeti i stražnju stranu?

– Molim, ako vam to nije teško – reče Maja.

Kukac okrenu postrance svoja lepezasta ticala i pusti da preko njih

prijeñe jedna sunčana zraka.

– Zgodno, zar ne? – upita on.

– Ne bih vjerovala da je tako nešto moguće – odvrati Maja. – A

moja su ticala tako neugledna.

– Pa da – izjavi Joško – svakome svoje. Ali su vam zato oči veoma

lijepe, a sviña mi se i zlatna boja vašeg tijela.

Majine oči zasjaše od sreće. Nitko joj dotada još nije rekao da je

nešto na njoj lijepo. Postade upravo obijesna i brzo uze još jednu grudicu

meda.

– Odličan vam je med – reče.

– Molim, samo uzmite još – reče Joško, pomalo iznenañen tekom

svoje gošće. – To je ružin med prvog cvata. Samo pripazite da ne

pokvarite želudac. Ima ovdje još i rose, ako ste možda žedni.

– Mnogo vam hvala – reče Maja. – Ako dopustite, sada bih poletjela.

Kukac se nasmije.

– Letjeti i uvijek letjeti – reče – to je vama, pčelama u krvi. Ne mogu

pravo shvatiti zašto ste tako nemirne. Zar vam se ne čini da je ugodno i

malo mirovati?

– O, ja tako rado letim – reče Maja. Kukac joj uljudno odmakne

crvenu zavjesu.

– Ispratit ću vas malo. Odvest ću vas do latice koja mi služi kao

promatračnica; s nje ćete moći udobno uzletjeti.

– O, hvala – reče Maja. – Ja mogu uzletjeti odakle hoću.

– Onda vam je bolje nego meni – reče Joško. – Ja se prilično

namučim dok rastvorim donja krila.

On se rukuje s njom te odgurne u stranu posljednju zavjesu.

– O, Bože, evo modrog neba – klicaše Maja. – Ostajte mi zdravo.

– Doviñenja – reče Joško i osta neko vrijeme na najvišoj ružinoj

latici, gledajući za malom Majom, koja je u ravnoj crti hitro letjela u

nebo, u zlatni sunčani sjaj i u čisti jutarnji zrak.

Tada on potajno uzdahne i zamišljeno se povuče natrag u hladovitu

ružinu čašku. Bilo mu je malo vruće, iako je još bilo rano. Tiho zapjeva

svoju jutarnju pjesmu koja odjekne u rumenom svjetlu ružinih latica i u

toplom sunčanom sjaju:

Sve se zlati i zeleni

U toplini ljeta.

Tek onda je lijepo meni

Kad ruža procvjeta.

Ne znam zavičaja svoga,

Jedno želim samo:

Usred sjaja ružinoga

Da uživam tamo.

Prekrasan je ovaj svijet,

Sve je k'o u priči.

Kad uvene ružin cvijet,

I ja ću otići.

A vani, iznad rascvale zemlje blistao je proljetni dan.

III

ŠUMSKO JEZERO

I NJEGOVI STANOVNICI

Eto – pomisli mala Maja dok je letjela – zaboravila sam zapitati

Joška za ljude. Tako iskusan, sigurno mi je mogao dati najbolje

obavijesti. Ali možda ću još danas i sama susresti nekog čovjeka. Puna

poleta i radosti promatrala je svojim sjajnim očima prostranu šaroliku

krajinu što se širila pod njom u svom raskošnom ljetnom ruhu.

Prošla je pokraj nekog velikog vrta koji se prelijevao u tisuću boja.

Susretala je mnoge kukce koji su joj dobacivali pozdrave i željeli joj

sretan put i dobru berbu. Svaki put, kad je srela koju pčelu, srce joj je u

početku jače zakucalo, jer se ipak osjećala malo krivom što ništa ne radi i

bojala se da ne sretne nekog poznanika. Meñutim, ubrzo opazi da se

druge pčele o njoj ništa ne brinu.

A tada odjednom ugleda kako pod njom u beskrajnoj dubini blista

modro nebo. Isprva se strašno prestraši i pomisli da je možda previsoko

poletjela i da je zalutala u nebu, ali onda opazi da se na rubu tog

podzemnog neba zrcali drveće, te sva radosna razabra da je to neka velika

voda što modra i bistra leži u tihom jutru. Ona se puna veselja spusti do

same površine, pa je tako na vodi mogla vidjeti svoj vlastiti lik. Vidjela je

svoja prozirna krilca kako svjetlucaju poput čistog blistavog stakla,

opazila je da su joj nožice pravilno položene uz tijelo, kao što ju je

poučila Kasandra, i zamijetila je kako u vodi blista lijepa zlatna boja

njena tijela.

– Zaista je pravo uživanje letjeti ovako iznad vodene površine –

klicaše ona. Ugledala je male i velike ribe koje su plivale u bistroj vodi ili

mirno ležale te se činilo da lebde. Maja se dobro čuvala da im se odviše

ne približi, jer je znala da joj od ribljeg roda prijeti opasnost.

Kad je stigla na drugu obalu jezera, primami je topla trska i golemi

listovi lopoča koji su ležali na vodi poput kakvih zelenih tanjura. Ona

odabere jedan od najskroviti]ih listova, nad kojim su se visoke glatke

stabljike trske njihale na suncu i koji je bio gotovo sasvim u hladovini.

Samo je nekoliko sunčanih pjega ležalo na njemu poput zlatnika.

– Divno – reče pčelica – ovo je zbilja predivno. – Htjede se malo

očistiti, pa objema rukama uhvati svoju glavu i povuče je malo prema

naprijed, kao da je hoće otkinuti. Ali ipak je pazila da ne povuče prejako;

htjela je samo otresti prašinu. Stražnjim je nožicama prevukla preko krila

te su se ona savila nadolje, a onda se lijepa i sjajna opet vratila u stari

položaj. Uto joj se približi neka mala sivomodra zunzara, spusti se kraj

nje na list i pogleda je začuñeno:

– Što tražite na mom listu? – upita. Maja se prestraši.

– Valjda se smijem ovdje malo odmoriti – reče. Sjetila se da joj je

Kasandra pričala kako pčele uživaju velik ugled u cijelom svijetu kukaca.

Sada je htjela vidjeti hoće li joj uspjeti da sebi pribavi poštovanje. Ipak joj

je srce malo jače zakucalo, jer je odgovorila vrlo glasno i odrješito.

Zunzara se očito prestraši kad opazi da Maji nije ni nakraj pameti da sluša

njene zapovijedi. Mrzovoljno zazuji i popne se na jednu vlat trske, koja se

nagnula nad list na kojem je bila Maja, te odozgo, iz sunčane svjetlosti,

progovori mnogo uljudnije:

– Bilo bi bolje da odete na posao, kako vam i priliči, ali ako se želite

odmoriti... onda dobro. Ja ću ovdje pričekati.

– Pa ovdje ima dovoljno listova – primijeti Maja.

– Svi su iznajmljeni – reče zunzara. – U današnje vrijeme morate biti

sretni ako imate i najmanji komadić zemljišta. Da mog prethodnika nije

prije dva dana uhvatila žaba, još ni danas ne bih imala krova nad glavom.

Nije baš zgodno noćiti sad ovdje sad ondje. Što ćemo, nema svatko tako

dobro ureñenu državu kao vi pčele. Uostalom, ime mi je Kristina, ako

dopuštate da vam se predstavim.

Maja je šutjela i sva u strahu razmišljala kako li strašno mora biti

kad nekoga uhvati žaba.

– Ima li u ovom jezeru mnogo žaba? – upita ona zunzaru i sjedne

točno na sredinu cvijeta da je se iz vode ne bi moglo opaziti. Zunzara se

nasmije.

– Ne trebate se truditi – rugaše se ona. – Kad sunce sja, može vas

žaba vidjeti odozdo, jer je list tada proziran. Ona sasvim dobro vidi kako

sjedite na mom listu.

Maju spopadnu zle slutnje da tik pod njenim listom sjedi možda

neka velika žaba i promatra je svojim izbuljenim, gladnim očima. Već

htjede brzo uzletjeti, kad se dogodi nešto užasno, čemu se nikako nije

nadala. Isprva se tako zbunila da nije mogla točno razabrati što se

zapravo zbiva. Čula je iznad sebe samo neki reski, pucketavi šum koji je

zvučao kao da se vjetar poigrava suhim lišćem. Usto je čula neko

otegnuto zviždanje, neki reski, ljutiti lovački zov, a neka tanka prozirna

sjena preletje iznad njena lista. A onda joj srce od straha prestane kucati,

jer opazi kako je neki veliki blistavi vilin konjic zgrabio jadnu Kristinu i

drži je svojim velikim hvataljkama, oštrim poput noža, dok ona očajnički

viče. Vilin konjic spusti se sa svojim plijenom na vlat trske, koja se pod

njegovim teretom malo savi, tako da ih je Maja oboje vidjela kako lebde

nad njom, a ujedno je vidjela i njihov odraz u bistroj vodi. Kristinino

zapomaganje kidalo joj je srce. Bez predomišljanja zavikne glasno:

– Odmah da ste je pustili, ma tko da ste! Vi nemate prava da tako

samovoljno postupate.

Vilin konjic ispusti zunzaru iz svojih hvataljki, ali je i dalje pažljivo

držaše rukama, i okrene glavu prema Maji. Ona se veoma prestraši

velikih ozbiljnih očiju vilina konjica i njegovih strašnih hvataljki, ali je

zadivi svjetlucanje njegovih krila i njegova tijela. Iskrio se kao voda,

staklo i dragulji. Jedino se užasavala golemog rasta vilina konjica; nije

više shvaćala odakle joj maločas toliko hrabrosti, i poče jako drhtati.

Ali vilin konjic reče sasvim prijazno:

– Što vam je, dijete?

– Pustite je – poviče Maja i na oči joj navru suze. – Ona se zove

Kristina...

Vilin konjic se nasmiješi.

– A zašto, mala? – upita, a na licu mu se vidjelo da ga to zanima; no

ipak je zadržao izraz snishodljivosti. Maja mucaše bespomoćno:

– Oh, ta ona je tako zgodna i prijazna gospoña i, koliko ja znam, nije

vam učinila ništa nažao.

Vilin konjic zamišljeno pogleda Kristinu.

– Da, ona je zaista draga djevojka – odgovori nježno i odgrize joj

glavu.

Maja osjeti da će se onesvijestiti, tako ju je potresao taj dogañaj.

Dugo nije mogla progovoriti ni riječi i morala je slušati hrskanje i

pucketanje, dok je vilin konjic nad njom komadao tijelo modre Kristine.

– Samo se nemojte prenemagati – reče vilin konjic punim ustima i

nastavi žvakati. – Vaša me osjetljivost nimalo ne dira. Zar ste vi bolji?

Vidim da ste još vrlo mladi i da se niste dobro ogledali po svojoj vlastitoj

kući. Kad ljeti u vašoj košnici započne ubijanje trutova, svijet se ne

zgraža ništa manje nego vi sada, i to, mislim s većim pravom.

Maja zapita: – Jeste li gotovi, vi tamo gore? – Nije se mogla odvažiti

da pogleda prema gore...

– Ostala je još jedna noga – reče vilin konjic.

– Progutajte je, molim vas, a onda ću vam odgovoriti – vikne Maja,

koja je dobro znala zašto se ljeti u košnici moraju ubijati trutovi, i koja se

ljutila zbog gluposti vilina konjica. – Ali da se niste usudili približiti mi

se ma i za jedan korak. Ni časka ne bih oklijevala da upotrijebim svoj

žalac.

Mala Maja zaista se veoma naljutila. Sada je prvi put spomenula

svoj žalac i prvi se put radovala što ima to oružje.

Vilin konjic bijesno je pogleda. Bio je dovršio svoj objed i sada je

sjedio malo pogrbljen, gledao Maju vrebajući i izgledao kao kakva

grabežljiva zvijer, spremna da se baci na svoj plijen. Ali mala Maja osta

potpuno mirna. Ni sama nije znala odakle joj ta hrabrost, ali nije više

osjećala nikakva straha. Počela je tanko i jasno zujati, kako je jednom u

košnici čula stražara, kad se neka osa približila otvoru za uzlijetanje.

Vilin konjic reče polagano i prijeteći:

– Vilini konjici žive u najboljoj slozi s pčelinjim narodom.

– To je vrlo pametno od njih – reče Maja brzo.

– Ne mislite li možda da vas se bojim, ja – vas? – upita vilin konjic.

Jednim trzajem ispusti vlat trske te ova odskoči u svoj prijašnji položaj, a

onda se šumnim, blistavim zamahom krila spusti do same površine vode.

Bilo je divno kako se zrcalio u jezeru; pomislilo bi se da su to dva vilina

konjica i da oba mašu svojim staklenim krilima tako hitro, te se činilo kao

da ih obavija neki jarki srebrnasti sjaj. Bio je to tako krasan prizor da je

mala Maja zaboravila na svu svoju žalost zbog jadne Kristine, a i na

opasnost. Ona pljesne ručicama i poviče oduševljeno:

– Kakva divota! Kakva divota!

– Mislite li time mene? – začuñeno upita vilin konjic, a onda brzo

doda: – Da, istina je, ne moram se stidjeti svog izgleda. Trebalo je da

vidite kako su jučer bili oduševljeni neki ljudi koji su me vidjeli kod

potoka gdje su se odmarali.

– Ljudi? – upita Maja. – Oh, zar ste vidjeli ljude?

– Naravno – reče vilin konjic – ali će vas nesumnjivo veoma

zanimati kako se zovem; ime mi je Zvjezdana, iz porodice Mrežokrilaca,

a iz roda Vilinih konjica.

– O, pričajte mi o ljudima – zamoli Maja, pošto joj reče svoje ime.

Vilin konjic kao da se odobrovoljio. Sjeo je na list pokraj Maje, a pčelica

mu to dopusti. Znala je da će se Zvjezdana čuvati da joj se suviše ne

približi.

– Imaju li ljudi žaoku? – upita Maja.

– Ni govora – reče Zvjezdana – a i što će im? Ne, oni protiv nas

imaju gore oružje i veoma su nam opasni. Nema nikoga tko ih se ne boji,

naročito onih malih, kod kojih se jasno vide obje noge. Ti se zovu

dječaci.

– Zar vas love? – upita Maja bez daha od uzbuñenja.

– Da, a zar vam to nije sasvim razumljivo? – upita Zvjezdana i baci

pogled na svoja krila. – Rijetko sam naišla na čovjeka koji me nije

pokušao uhvatiti.

– A zašto to? – upita Maja bojažljivo.

– Mi smo, eto, vrlo privlačni – reče Zvjezdana sa skromnim

osmijehom i obori oči. – Ne znam nikakav drugi razlog. Dogañalo se da

su članovi našeg plemena, koji su bili uhvaćeni, morali pretrpjeti

najstrašnije muke, a naposljetku i smrt.

– Jesu li ih pojeli?

– Ne, ne – reče Zvjezdana umirujući je – to nisu učinili. Koliko je

poznato, čovjek se ne hrani vilinim konjicima. Ali u ljudima se ponekad

pojavljuje strast za ubijanjem koja će zacijelo zauvijek ostati

nerazjašnjena. Možda mi nećete vjerovati, ali su se stvarno dogodili

slučajevi da su takozvani dječaci uhvatili viline konjice i iščupali im krila

i noge iz čistog zadovoljstva. Vi sumnjate u to?

– Naravno da sumnjam – reče Maja ljutilo. Zvjezdana slegne svojim

blistavim ramenima, a lice joj postade sasvim staro od životnog iskustva.

– Ah, kad bih jednom smjela biti iskrena – reče ona, sasvim blijeda

od žalosti. – Imala sam brata u koga smo polagali mnogo nade, jedino je

bio ponešto lakomislen i nažalost veoma radoznao. Uhvatio ga je neki

dječak koji je iznenada bacio na njega mrežu pričvršćenu na štapu. Recite

sami, tko bi na tako što i pomislio?

– Ne – odgovori mala Maja – na tako nešto nisam nikad pomislila.

Vilin je konjic pogleda.

– Zatim su mu oko prsiju vezali neko crno uže, i to izmeñu krila,

tako da je doduše mogao poletjeti, ali nikada pobjeći. Svaki put, kad bi

moj jadni brat pomislio da se domogao slobode, ono bi ga uže na

najokrutniji način povuklo natrag dječaku.

Maja zatrese glavom.

– Ne smijem to ni zamisliti – prošapće žalosno.

– Ako jednoga dana na to slučajno ne mislim, onda je sigurno da ću

o tome sanjati – nastavi Zvjezdana. – Mnogo se toga još dogodilo i moj je

brat napokon umro. – Zvjezdana duboko uzdahne.

– A od čega je umro? – zapita Maja s iskrenim suosjećanjem.

Zvjezdana joj nije mogla odmah odgovoriti. Krupne suze tekle su iz

njenih očiju i slijevale se niz obraze.

– Stavili su ga u džep – jecaše ona – a to nitko ne može izdržati...

– Što je to? – plašljivo upita Maja, koja nikako nije mogla

najedanput razumjeti i sebi protumačiti toliko novih i zlih stvari.

– Džep je neka vrsta skladišta – objasni joj Zvjezdana – koje ljudi

imaju u svom vanjskom krznu. A što mislite, što je još bilo u njemu? O, u

kakvom je strašnom društvu moj jadni brat morao proživjeti svoje zadnje

trenutke. Nikad se tome ne biste mogli dosjetiti!

– Ne – reče Maja dršćućim glasom – ne bih mogla... Možda je u

džepu bilo meda?

– Ne, ne – odgovori joj Zvjezdana važnim, a ujedno i tužnim glasom

– rijetko ćete naći meda u džepovima ljudi. Reći ću vam što je bilo u

njemu: bila je jedna žaba, džepni nožić i mrkva. Što kažete na to?

– Užasno – prošapće Maja. – A što je džepni nožić?

– To je u neku ruku čovjekov umjetni žalac. Priroda mu nije podarila

to oružje, pa ga on nastoji sam napraviti. Žaba je srećom već umirala.

Jedno joj je oko bilo iskopano, jedna noga slomljena, a donja vilica bila

joj je iščašena. Ipak, čim se moj brat pojavio u džepu, zasikće žaba iz

svojih iskrivljenih usta: "Čim ozdravim, smjesta ću vas progutati." Pritom

je onim jednim okom, što joj je još preostalo, škiljila na bijednog

pridošlicu. Taj je pogled sigurno užasno djelovao u mraku tamnice.

Odmah nakon toga moj se brat onesvijestio, jer ga je neki iznenadni

potres tako pritisnuo uz žabu na samrti da su mu se krilca prilijepila za

njeno hladno vlažno tijelo. Ah, nema riječi koje bi mogle opisati tu

nesreću.

– A odakle znate sve to? – promuca Maja sva užasnuta.

– Kad je dječak kasnije ogladnio i potražio mrkvu da je pojede,

bacio je i mog brata i žabu. Kad sam čula zapomaganje svoga brata i

dotrčala, našla sam ih kako leže u travi jedno do drugoga. Ali stigla sam

još na vrijeme samo saslušati njegovu priču i zaklopiti mu oči. Čvrsto me

zagrlio i poljubio na rastanku, a onda je umro hrabro i bez jadikovanja,

kao pravi mali junak. Kad je zamrlo i posljednje podrhtavanje njegovih

zgnječenih krilašca, pokrila sam ga hrastovim lišćem i položila mu na

grob cvijet strčika, da tamo uvene njemu u čast. "Spavaj slatko, mali moj

brate", kriknula sam i poletjela u tiho predvečerje, u susret obama

crvenim suncima, jer se sunce vidjelo dvostruko, jedanput na večernjem

nebu, a drugi put u jezeru. Nitko još nikada nije osjećao tako tužno i

svečano raspoloženje kao ja. Je li se i vama već dogodilo nešto žalosno?

Možda ćete mi to jednom ispričati.

– Ne – reče Maja – ja sam, zapravo, do sada bila uvijek vesela.

– Onda budite sretni – reče Zvjezdana, malko razočarana. Maja

zapita što je bilo sa žabom.

– Ah, ona – odgovori Zvjezdana. – Vjerojatno je umrla, a to je i

zaslužila. Kako je mogla biti tako okrutna da plaši nekoga, tko umire.

Pokušavala je pobjeći, ali je neprestano poskakivala u krugu, jer su joj i

noga i oko bili sasvim uništeni. To je bilo zbilja smiješno. "Ne brinite,

brzo će vas pronaći roda", doviknuh joj prije nego što sam odletjela.

– Jadna žaba – reče mala Maja.

– No, molim vas – izjavi vilin konjic ljutito. – Ovo je ipak previše.

Tko sažaljeva žabu, taj želi zlo svom vlastitom plemenu. Čini mi se da ste

vi neka osoba bez savjesti.

– Možda je tako – odgovori Maja – ali teško mi je kad vidim kako

netko pati.

– Ah – tješila ju je Zvjezdana – to je zato, što ste još mladi. Ne bojte

se, prijateljice moja, još ćete vi to naučiti. Ali sada moram na sunce.

Ovdje je dosta hladno. Ostajte zdravo!

Začuje se lagani šum, i zablista tisuću svijetlih boja, blijedih

prekrasnih boja, kakve imaju izvorvoda i blistavi dragulji. Zvjezdana se

kroz zelenu trsku vinu do površine jezera i Maja začu kako pjeva u

jutarnjem suncu. Slušala je njenu nježnu pjesmu koja je zvučala sjetno i

slatko poput narodne pjesme i od koje je maloj Maji u isti mah postajalo

oko srca i tužno i radosno. Čula je kako Zvjezdana pjeva:

Predivna je u svitanje tiha rijeka,

Kad kroz granje

Sunce na svom putu

Zlatom vodu preli,

Gdje se njiše šaš

I lopoč trese krunu bijeložutu.

Dah topline, vjetar, voda,

Sunčan trak s nebeskoga svoda

Dira srce moje.

Ah, što život dulji nije?

Hvala, ljeto najmilije,

Za ljepote tvoje.

– Čuj, kako se ori pjesma vilina konjica – dovikne jedan bijeli leptir

svojoj družici. Prošli su sasvim uz Maju lebdeći kroz sjajnu plavet

krasnoga proljetnoga dana. Tada i pčelica raširi svoja krilca i tihim

zujanjem pozdravi na rastanku srebrno jezero, a zatim odleti.

IV

CICA I GRGA

Kad se mala Maja idućeg jutra probudila u čaški nekog modrog

zvončića, začula je u zraku oko sebe neki tihi žubor i osjetila da se cvijet

pokreće kao da ga netko nevidljivo lagano gurka. Kroz otvorenu čašku

dopirao je vlažni miris trave i zemlje, a bilo je i dosta hladno.

Maja bojažljivo uzme malo cvjetnog praha sa zvončićevih žutih

prašnika, onda se brižljivo umije i počešlja, te se oprezno, korak po

korak, približi rubu ovješene čaške. A tada opazi da pada kiša. Sitna,

hladna kišica padala je uz tihi žubor i obasipala sve unaokolo tisućama

sjajnih srebrnih zrnaca. Ta su zrnca ležala po lišću i cvijeću, kotrljala se

niz uske zelene vlati trave i osvježavala smeñu zemlju.

Maja je u velikom čudu i puna dubokog divljenja promatrala kako se

sav svijet promijenio, jer je to bila prva kiša što ju je doživjela u svom

mladom životu. Premda joj se to veoma svidjelo i usrećivalo je, ipak se

pomalo zabrine, jer se prisjeti Kasandrine opomene da nikad ne uzleti kad

pada kiša. Sad je razumjela kako je teško pokretati krila dok padaju

kapljice, a od studeni je zaboli cijelo tijelo. Mnogo joj je nedostajala i

mirna zlaćana sunčana svjetlost, pod kojom je čitava zemlja postajala

vesela i bezbrižna.

Bilo je sigurno još vrlo rano, jer se život u travi ispod nje tek

počinjao buditi. Maja je pod svojim plavim zvončićem bila dobro

zaštićena i mogla je odanle dobro promatrati promet koji je počinjao

ispod nje. Pritom je načas zaboravila svoj jad i tugu za zavičajem koji su

joj obuzimali srce. Bilo je tako zabavno promatrati s visine, iz sigurnog

skloništa, život i običaje stanovnika trave. Ali malo-pomalo misli joj ipak

odlutaše prema ostavljenom zavičaju, prema zaštiti i snažnoj zajednici

pčela. One sada sigurno sjede jedna do druge i vesele se prazniku,

dograñuju možda tu i tamo koju ćelijicu ili hrane male ličinke. Ali u

košnici je za kišnih dana uglavnom uvijek mirno i ugodno. Tek izviñači

izlete pokatkad da vide kakvo je vrijeme i da ispitaju odakle puše vjetar.

Matica obilazi svoje kraljevstvo, od kata do kata, pregledava sve, pohvali

i pokudi, snese ponegdje koje jaje i svojom kraljevskom prisutnošću

usrećuje sve oko sebe. Kako li je radostan onaj koga pogleda ili mu kaže

koju ljubaznu riječ. Dogodi se da neku mladu pčelu, koja je uspješno

izvršila svoj prvi zadatak, prijazno pogladi po glavici ili se raspituje o

njenim doživljajima.

Oh, kako bi bila sretna da se može ubrojiti meñu njih, znati da je

svatko poštuje, i uživati snažnu zaštitu zajednice. Ovdje, u svom

samotnom i nezaštićenom prebivalištu bila je u opasnosti i smrzavala se.

A ako kiša potraje, što će onda i čime se hraniti? Mednoga soka nije u

zvončiću bilo gotovo ništa, a i cvjetni prah neće dugo potrajati. Prvi put

Maja osjeti koliko je životu lutalice i skitnice potrebno sunce. Kad ne bi

bilo sunca, nitko ne bi bio lakomislen – pomisli ona.

Ali čim se sjetila sunčanog sjaja, srce joj se ispuni radošću i

potajnim ponosom što je bila tako odvažna da se sama uputi u svijet. Što

sve nije vidjela i iskusila za kratko vrijeme svoga lutanja! Drugi ne

saznaju toliko toga u cijelom svom životu, i vrijedno je zbog njega

podnijeti i koju tegobu – pomisli ona.

Pod njom je upravo prolazila kroz travu četa šumskih mrava.

Koračali su pjevajući kroz hladovitu šumu trave i kao da su nekamo

žurili. Njihova bodra jutarnja pjesma odzvanjala je u taktu koračnice, a

srce se male Maje rastuži i zabrine:

Prekratakje život naš

I dugo ne traje.

No razbojnik pravi baš

malo za to haje.

Bili su izvanredno dobro naoružani i izgledali drsko i opasno.

Pjesma im zamiraše pod lišćem podbjela. No tamo kao da su svojom

pjesmom nekoga naljutili, jer se začu neki grubi, promukao glas, a sitni

listići nekog mladog maslačka naglo se rastvoriše. Maja ugleda velikog

modrog kukca, koji se činio poput polukugle iz neke sjajne tamne kovine,

a prelijevao se sad modro sad zeleno, a katkada i sasvim crno. Bijaše

zacijelo dva ili tri puta veći od Maje. Učini joj se da je njegov crni oklop

toliko čvrst, da se ne može razbiti, a njegov je duboki glas upravo

ulijevao strah. Činilo se da ga je probudila pjesma vojnika i da je veoma

loše volje. Kosa mu još ne bijaše ureñena, i trljao je svoje plave lukave

očice da rastjera san.

– Ja dolazim – zavikne on – a to znači da mi se svi moraju ukloniti s

puta.

Srećom mu ja ne stojim na putu – pomisli Maja, koja se u svom

visokom lebdećem skloništu osjećala sigurnom. No srce joj ipak jače

zakuca i ona se lagano povuče jedan korak dublje u cvjetni zvončić.

Kukac se tromo gegao kroz mokru travu. Nije bio baš naročito

otmjena pojava. Kraj nekog uvelog lista, upravo pod Majinim cvijetom,

on se zaustavi, pomakne list u stranu i malo uzmakne. Maja tada opazi da

je pod listom ulaz u neku spilju.

Čega li sve nema na ovom svijetu – pomisli ona radoznalo – ni u snu

ne bih mogla tako nešto pomisliti. Zbilja se ne može dosta dugo živjeti da

bi se saznalo što je sve na svijetu moguće. Maja se pritaji. Samo je kiša

lagano sipila. Tada začu kako je kukac zaviknuo u spilju:

– Ako hoćete sa mnom u lov, morate već jednom ustati. Već je bijeli

dan. – Osjećao se toliko nadmoćnim što se prvi probudio, da mu je bilo

teško govoriti ljubazno.

Neko vrijeme nije dobio odgovora, a onda začu Maja neki tanki

cvrkutavi glasić kako odzvanja iz rupe:

– Ej, vi tamo gore, zatvorite otvor, zaboga, kiša mi pada u stan.

Kukac posluša, nagne u iščekivanju glavu malo u stranu i stade viriti kroz

pukotinu.

– Požurite, ako smijem lijepo zamoliti – reče mrzovoljno.

Maja je napeto iščekivala tko će se pojaviti. Toliko se nagnula

naprijed da joj na leña pade krupna kap kiše. Ona se jako prestraši i brzo

se obrise. Uveli se list odigne, a ispod njega dopuže neka smeña

životinjica koja se Maji učini vrlo čudnovatom. Imala je nezgrapno tijelo

i neobično debelu glavu s malim uspravnim ticalima. Nožice su joj bile

vrlo tanke i kretale su se sasvim polagano, a njen izraz lica bio je

zabrinut. To je bio neki zrikavac.

– Dobro jutro, draga moja Cico – reče kukac i od silne uljudnosti

postade sasvim vitak. – Kako ste spavali? – upita, a zatim dometne –

zlato moje!

Cica ponešto ravnodušno prihvati njegovu ruku.

– Ne ide to tako, Grga – reče ona – ne mogu s vama. Suviše nas

ogovaraju.

Činilo se da se jadni kukac zaista grdno poplašio.

– Sigurno vas nisam dobro razumio – promuca. – Zar da sreća našeg

mladog prijateljstva propadne zbog tako nevažnih stvari? Promislite

samo, Cico, što vas se tiču drugi. Vi imate svoju rupu, možete se u nju

zavući kad god želite i, ako se zavučete dosta duboko, ne čujete ništa.

Cica se nasmiješi sjetno i mudro.

– Vi to ne razumijete, Grga. Ja o tom imam drukčije mišljenje. A

osim toga ima još nešto: vi ste na vrlo ružan način iskoristili moje

neznanje. Tvrdili ste da pripadate Zlatnim Marama, a jučer mi je puž

golać rekao da ste obični balegar. To je golema razlika. Puž golać

promatrao vas je kako radite nešto, što se stidim izreći. Vi ćete razumjeti

da se moram povući.

Kad se Grga oporavio od zaprepaštenja, postade ljutit:

– Ne, to ne razumijem – poviče uzbuñeno. – Želim da me netko voli

zbog mene samoga, a ne zbog moga zvanja. Kako možete suditi o

nekome po tome gdje boravi!

– Kad to ne bi bilo baš gnojište, zažmirila bih na jedno oko –

odgovori Cica suzdržano. – Morate uzeti u obzir i to da mlada udovica,

čijeg je muža tek prije tri dana pojela rovka, mora živjeti veoma

povučeno. Dakle – ostajte mi zdravo.

I Cica u tren oka nestade u svojoj spilji, tako brzo, te se činilo da ju

je vjetar odnio. Maja nije nikad pomišljala da bi netko mogao tako brzo

nestati u rupi. Kad je Cica otišla, kukac je zabezeknuta lica buljio u

prazni tamni otvor i pritom izgledao tako glupo da se Maja morala

nasmijati.

Napokon se pribrao i počeo žalosno i srdito tresti svojom malom

okruglom glavom, a ticala su mu se tužno opustila kao dvije pokisle

lepeze.

– Nitko danas više ne cijeni poštenje i valjanost – uzdahne on. –

Cica nema srca. Ranije se nisam usuñivao to priznati, ali je to istina. No

ako joj već srce ne govori da bude moja prijateljica, razum bi joj to morao

savjetovati.

Maja opazi da su mu na oči navrle suze, i srce joj obuze samilost.

No Grga se odjednom trgne. Obriše suze iz očiju i oprezno se skrije iza

gomile zemlje, koju je njegova prijateljica vjerojatno iskopala iz svog

stana. Maja ugleda neku malu crvenkastu kišnu glistu kako dolazi kroz

travu. Kretala se na veoma neobičan način, čas je bila duga i tanka, čas

kratka i debela, a crveni se vršak njena tijela sastojao iz samih nježnih

kolutića koji su se nečujno pomicali i puzali naprijed. Maja se strašno

prestraši kad je Grga iznenada skočio iz svog skrovišta, zgrabio glistu i

pregrizao je u dvije polovice. Hladnokrvno je počeo jesti jednu polovicu i

nije ga mnogo brinulo što se obje polovice očajnički previjaju na zemlji i

u njegovim rukama. Bila je to neka sasvim mala glista.

– Samo strpljivo – reče Grga – odmah će biti gotovo.

Ali dok je žvakao, opet je pomislio na Cicu, koju je zauvijek

izgubio, i krupne suze počele su se kotrljati niz njegove obraze.

Mala ga je Maja u svom skrovištu iskreno sažaljevala. Ipak ima na

svijetu mnogo toga žalosnog – pomisli ona. Uto opazi kako se jedna

polovica gliste, koju je Grga u svojoj tuzi spustio na zemlju, žurno

udaljuje.

– Zar je to moguće?! – povikne ona, a od zaprepaštenja je viknula

tako glasno da se Grga začuñeno ogledao oko sebe.

– Sklonite mi se s puta! – vikne on, čim ju je čuo.

– Ta ja vam nisam na putu – odvrati Maja.

– Pa gdje onda sjedite? – upita on. – Negdje morate sjediti.

– Ovdje gore – poviče Maja – nad vama u cvijetu.

– Vjerujem vam – reče Grga – ali ja nisam skakavac i ne mogu se

tako jako iskrenuti da bih vas mogao vidjeti. Zašto ste tako zaviknuli?

– Jedna polovica gliste bježi – uzvikne Maja.

– Da, da – reče Grga i pogleda za polovicom male gliste – te su

životinje veoma živahne. Nemam više teka. – Pritom baci ostatak gliste

koji je još držao u ruci, a ovaj se odmah udalji na drugu stranu.

Maja se sva zbuni, ali Grgi kao da je bilo poznato to svojstvo glista.

– Nemojte pomisliti da uvijek jedem gliste – reče on. – Ali nema

svagdje ruža...

– Recite bar onoj maloj glisti kuda joj je otrčala druga polovica –

reče Maja uzbuñeno.

Grga ozbiljno zatrese glavom:

– Ne valja spajati što sudbina razdvoji – izjavi on. – A tko ste vi?

– Ja sam Maja od pčelinjeg roda.

– Drago mi je – reče Grga. – Nemam ništa protiv pčela. A zašto

sjedite tamo gore? To pčele inače ne čine. Sjedite li ovdje već dugo?

– Tu sam prenoćila.

– Tako – progunña Grga sumnjičavo. – Nadam se da vam je san

dubok i zdrav. Zacijelo ste se tek probudili?

Maja potvrdi, jer je opazila da Grgi ne bi bilo pravo kad bi znao da

je netko prisluškivao njegov razgovor sa zrikavcem Cicom, a nije ga

htjela ponovno ražalostiti.

Grga je trčao amo-tamo i pokušavao pogledati prema gore.

– Čekajte malo – reče. – Ako se uhvatim za onu vlat trave i malo

uspravim, moći ću vas vidjeti, a vi ćete moći meni pogledati u oči. To

biste zacijelo rado učinili.

– Svakako – reče Maja – to bi mi bilo vrlo drago.

Grga nañe prikladnu vlat; bijaše to stabljika maslačka i, kad se cvijet

nagnuo malo u stranu, Maja ga je mogla vidjeti kako se postavio na

stražnje nožice i gleda gore prema njoj. Opazila je da ima ljubazno i milo

lice. Činilo se da više nije sasvim mlad, a i obrazi su mu bili dosta

punački. Tada se on nakloni, tako da se cvijet malo zanjihao, i predstavi

se:

– Ja sam Grga iz porodice Zlatnih Mara. Mala se Maja morala

potajno nasmijati, jer je dobro znala da je Grga obični balegar, ali ga nije

htjela ražalostiti, pa nije ništa rekla.

– Zar vam ne smeta kiša? – upita Maja.

– O ne, navikao sam na to meñu ružama; tamo gotovo uvijek pada

kiša.

Maja pomisli u sebi: ipak ga moram malko kazniti zbog njegovih

drskih laži; on je zaista uobražen momak.

– Grga – reče ona i malo se nasmiješi – kakva je ono rupa tamo pod

listom? Grga se trže.

– Rupa? – zapita on. – O kakvoj to rupi govorite? Ima ovdje mnogo

rupa; sigurno je to nekakva beznačajna rupa. Ne možete ni zamisliti

koliko rupa ima u zemlji.

Ali dok se on još borio s pritajenim zaprepaštenjem, dogodi se nešto

užasno. Grga se trudio da izgleda što je moguće hladnokrvnije i pritom je

izgubio ravnotežu. Maja začu kako je očajnički zavrisnuo, i odmah zatim

ugleda ga kako leži na leñima, a rukama i nogama bespomoćno i jadno

vitla po zraku.

– Gotov sam! – vikaše. – Nisam u stanju ponovno se uspraviti.

Moram umrijeti. Nikoga još nije zadesila tako okrutna sudbina.

Jadikovao je tako glasno da nije čuo Majine utješne riječi. Pritom je

pokušavao dohvatiti nogama tlo, ali svaki put kad bi pomislio da se čvrsto

uhvatio, maleni bi grumeni zemlje popustili, i on bi pao natrag na svoja

visoka okrugla leña. Bio je to zbilja neobično žalostan prizor, i mala se

Maja iskreno poboja za njega, to više što je sasvim problijedio u licu i što

joj je njegovo naricanje paralo srce.

– Ne mogu izdržati u tom položaju – uzvikne on. – Bar me nemojte

gledati. Ne mučite samrtnika svojim nametljivim pogledima. Ah, kad bih

bar mogao dohvatiti koju vlat trave ili stabljiku maslačka. Tko bi se

mogao uhvatiti za zrak? To ne može nitko.

Srce male Maje drhtalo je od sažaljenja.

– Čekajte malo – dovikne mu – pokušat ću vas uspraviti. Mora mi

uspjeti, ako napregnem sve svoje sile. Ali Grga, dragi Grga, nemojte tako

vikati, saslušajte me! Ako savijem malu vlat trave i pružim vam gornji

kraj, hoće li vam to pomoći?

Ali Grga je samo jadikovao i nije razumio što mu Maja govori, jer

od smrtnog straha nije bio sasvim pri svijesti. Tada mala Maja usprkos

kiši sleti iz svog skloništa, pronañe neku sitnu vlat trave i čvrsto se

prihvati za njen tanki vršak. Glasno je uskliknula od radosti kad se travka

pod njenom težinom tako svinula da se spustila upravo nad Grgu koji se

još uvijek koprcao.

– Čvrsto se uhvatite – dovikne mu Maja.

Grga osjeti nešto nad svojim licem, žurno se prihvati, prvo jednom

rukom, zatim objema, a napokon i nožicama na kojima su bile po dvije

kandže. Polako se vukao po vlati, sve dok nije dohvatio njen korijen i

tamo, gdje je travka bila jača i deblja, napokon se uspravio.

Tada je duboko odahnuo.

– Bože moj – reče – to je bilo zaista strašno. Da nisam bio tako

priseban, zacijelo bih postao žrtvom vaše brbljavosti.

– Je li vam već bolje? – upita mala Maja. Grga se uhvati za čelo.

– Hvala, hvala, kad mi proñe vrtoglavica, sve ću vam točno reći. Ali

Maja više nije dobila odgovor na svoje pitanje, jer kroz travu doleprša

neka grmuša u potrazi za kukcima. Mala pčelica čvrsto se priljubi uza

zemlju i pritaji dok ptica nije odletjela. Kad je kasnije potražila Grgu, on

je već odlutao dalje, pa se i ona dade na put, jer je kiša prestala, a dan je

bio svijetao i topal.

V

SKAKAVAC

To je bio dan. Rano ujutro pala je rosa, a onda je nad šumom

granulo sunce i poslalo svoje zrake ukoso preko zelene šumske trave da je

sve zasjalo i zablistalo, pa se od blaženstva i ushićenja nije znalo što reći

ili učiniti.

Čim se probudila, mala je Maja čula oko sebe same zvonke poklike

radosti. Dopirali su iz visokog drveća, iz grla strašnih ptica, čiji su glasovi

mogli ipak tako umilno zvučati, i iz zraka, od kukaca koji su prolijetali, i

iz grmova i trave, od buba, leptira i malih i velikih mušica.

Maja se udobno smjestila u pukotinu jednog drveta. Tu je bilo

sigurno i suho, a noću je još dosta dugo bilo toplo, jer je sunce po cijeli

dan obasjavalo ulaz. Jednom je, doduše, rano u zoru čula kako djetlić

kucka o deblo njena drveta, pa je žurno pobjegla. Jer kuckanje djetlića za

malog je kukca, koji se sakrio pod koru drveta, isto tako strašno kao kad

mi noću čujemo buku provalnika koji provaljuje kroz prozor. Ali u noći

je Maja bila sigurna da je nitko neće tražiti u njenu skrovištu.

U maloj pukotini sasvim straga, gdje bijaše tamno i hladno, spremila

je malu zalihu meda kako bi za vrijeme kišnih dana bila opskrbljena

hranom. Ulaz u svoj šumski dvorac malo je oblijepila voskom, tako da

nije bio veći nego što je trebalo da se može lako uvući.

Sa zvonkim poklikom punim životne radosti vinula se mala Maja

tog jutra u sunčanu svjetlost da sazna što će joj donijeti taj novi lijepi dan.

Zaplovila je ravno kroz zlatnu svjetlost zraka, pa se činila poput male

hitre točkice koju nosi vjetar.

– Danas ću sresti čovjeka – usklikne. – Po takvom su danu zacijelo i

ljudi vani, da uživaju u krasnoj prirodi.

Nikad još nije srela toliko kukaca; u zraku je vladao takav metež i

žurba, takvo zujanje, smijeh i klicanje, da si im se i nehotice morao

pridružiti. Mala Maja napokon se spusti u neku travnatu šumicu u kojoj

su rasle svakojake biljke i cvijeće. Najviši bijahu bijeli cvjetni grmovi

stoliske i makovi, koji su zbog svog rumenila i sjaja bili veoma

privlačljivi. Kad je Maja uzela malo meda iz cvijeta popine kapice, i

upravo se spremala poletjeti, ugleda na nekoj travci, koja se nagnula

prema njenu cvijetu, neko sasvim neobično stvorenje.

Isprva se jako prestrašila, jer ne bi nikad pomislila da može postojati

takvo mršavo zeleno čudovište, ali se tada u njoj razbudi tolika

radoznalost da je ostala na mjestu kao prikovana i buljila u tog

dugonogog stranca. Činilo se kao da ima rogove, ali to bijaše samo

neobično izbočeno čelo. Na njemu bijahu dva beskrajno duga ticala,

tanka poput niti, a cijeli je taj stvor bio vrlo vitak i imao sitne prednje

nožice i sasvim tanka neprimjetna krilca, koja mu, po Majinu mišljenju,

nisu mogla biti baš od velike koristi.

Ali najčudnovatije bijahu njegove dvije velike, visoke stražnje noge

koje ga mnogo nadvisivahu poput nekih golemih prelomljenih štaka.

Bijaše sav zelen, a u očima mu se ogledavalo nešto drsko i začuñeno, ali

se dobro vidjelo da mu oči nisu zlobne nego štoviše dobroćudne.

– No, gospoñice – reče on Maji, a bilo je očito da ga je naljutio

začuñeni izraz njena lica. – Vi sigurno niste još nikada vidjeli skakavca.

Ili možda nesete jaja?

– Što vam pada na pamet? – usklikne Maja ljutito. – Kako bih mogla

doći na tu pomisao? Čak i kad bih mogla, ne bih to nikada učinila. Zar da

na tako lakouman način povrijedim svete dužnosti matice?

Skakavac se malko zguri, a na licu mu se pojavi tako neopisivo

smiješan izraz, da se Maja usprkos svojoj srdžbi morala nasmijati.

– Gospoñice – poviče on, ali onda i njega samoga spopadne smijeh,

te je još samo mogao izreći: – Ovako nešto! Vi ste mi neka vragolanka!

Maja izgubi strpljivost zbog ponašanja tog neobičnog stvora.

– A zašto se smijete? – upita ona ne baš ljubazno. – Valjda ne

očekujete uistinu da počnem nesti jaja, i još k tome ovdje na livadi?

Uto nešto škljocne, skakavac povikne: – Hop! – i već ga nestade.

Maja bijaše sasvim zapanjena. On se u golemom luku vinuo visoko

u zrak a da nije upotrijebio svoja krila, vratolomnom smjelošću koja se

Maji činila kao da graniči s ludilom. Ali uto je već opet bio ovdje. Nije

opazila odakle je došao, ali je sada sjedio pokraj nje na listu popine

kapice.

Ogledavaše je sa svih strana, sprijeda i straga.

– Ne – reče tada podrugljivo – vi svakako ne možete nesti jaja, niste

grañeni za taj posao. Nemate žalce za nesenje jaja.

– Što – reče Maja – ja da nemam žalce za nesenje jaja? – Ona se

malo pokri svojim krilima i okrete se tako da joj je stranac mogao vidjeti

samo lice.

– Da, svakako. Samo nemojte pasti sa svog postolja, gospoñice. Vi

ste osa, zar ne?

Gore uvrede za Maju nije postojalo na svijetu.

– Grom i pakao! – poviče ona.

– Hop! – odgovori skakavac i opet ga nestade.

Ta me osoba zbilja uzrujava – pomisli Maja i odluči odletjeti.

Otkako zna za sebe, nitko je nije još tako uvrijedio. Bila je najveća

sramota da je netko zamijeni s osom, s tom beskorisnom razbojničkom

bagrom, s tim plemenom kradljivaca, s tim skitnicama. To je bilo zbilja

bezobrazno.

Ali se skakavac iznenada opet stvori pokraj nje.

– Gospoñice – poviče on i polako se okrene, da su mu dugačke

stražnje noge bile slične kazaljkama na satu kad je pet minuta prije pola

sedam. – Gospoñice, morate mi oprostiti što s vremena na vrijeme

prekidam razgovor. Ali iznenada me nešto spopadne i moram skočiti

kamo bilo, pa makar svijet propao. Poznajete li i vi taj osjećaj?

Razvuče svoja usta od uha do uha i nasmiješi se Maji. Ona nije

mogla drugo no da se i sama nasmije.

– Zar nije tako? – upita skakavac i kimne glavom da je ohrabri.

– A tko ste vi zapravo? – zapita Maja. – Vi me strašno uzrujavate.

– Ta mene svi poznaju – reče zelenko, keseći se i dalje tako silno,

kako Maja još nikada nije vidjela da se netko kesi. Nije pravo znala kad

govori ozbiljno, a kada se šali.

– Ja sam strana u ovom kraju – reče ona ljubazno – inače bih vas

zacijelo poznavala, ali molim vas, primite k znanju da ja pripadam

porodici pčela i da nikako nisam osa.

– O, Bože – reče skakavac – pa to je jedno te isto. Maji je od

uzbuñenja zastala riječ u grlu.

– Vi niste obrazovani – izusti napokon. – Pogledajte jednom kako

izgleda osa.

– A zašto da je pogledam? – odgovori zelenko. – Kamo bih stigao

kad bih pamtio razlike koje postoje samo u mašti? Vi letite naokolo po

zraku, bodete svakoga tko vam se približi i ne možete skakati. Isto je tako

i s osama. Pa gdje je tu razlika? Hop! – i već ga nestade.

Ali sada ću odletjeti – pomisli Maja. On se opet stvori pokraj nje.

– Gospoñice – dovikne joj – sutra je utakmica u skakanju u vrtu

župnika Griješnića. Hoćete li besplatnu ulaznicu da je možete vidjeti?

Moja žena ima još dvije, pa će vam dati jednu ako je lijepo zamolite.

Nadam se da ću oboriti dosadašnji rekord.

– Ne zanima me nikakvo poskakivanje – reče Maja zlovoljno. – Tko

može letjeti, taj se zanima za uzvišenije stvari.

Skakavac se iskesi, te se upravo činilo da ga se može čuti.

– Nemojte biti umišljeni, gospoñice. Većina životinja na svijetu

može letjeti, ali samo mali broj može skakati. Vi ne znate što zanima

ostali svijet. Čak i kod ljudi možete naići na želju da izvedu visoki,

elegantni skok. Nedavno sam vidio kako je župnik Griješnić skočio

gotovo jedan metar uvis da pokaže što umije nekoj maloj zmiji koja mu

se ispriječila na putu. U svom prijeziru prema svemu što nije skakanje,

otišao je tako daleko da je odbacio čak i svoju lulu, a bez nje nijedan

župnik ne može živjeti. Možete li shvatiti takvo častohleplje? Poznavao

sam skakavce, a oni su pripadali mojoj obitelji, koji su mogli skočiti tristo

puta toliko, koliko su bili visoki. Da, sad se čudite i ne govorite više ni

riječi i kajete se u sebi zbog svega što ste upravo izrekli i što ste još htjeli

ustvrditi. Tristo puta toliko, koliko je sam visok! Da li biste vjerovali da

to netko može? Čak i najveća životinja na svijetu, slon, nije u stanju

skočiti tako visoko. Dakle? Sad šutite! Nisam li vam rekao da ćete

zašutjeti?

– Ali kako da govorim kad vi ni časka ne šutite? – poviče Maja.

– Onda govorite sada – reče skakavac ljubazno, a onda vikne – Hop!

– i nestade.

Nato se mala Maja usprkos svojoj ljutnji morala nasmijati. Takvu

osobu nije još nikad srela. Iako ju je iznenañivalo šaljivo ponašanje

skakavca, ipak se morala diviti njegovu velikom iskustvu i znanju.

Premda o skakanju nije bila istog mišljenja kao on, bijaše zadivljena

mnogim novostima što ih je od njega saznala za vrijeme tog kratkog

razgovora. Da je zelenko bio bar malo postojaniji, ona bi ga rado zapitala

o mnogo čemu. Često, zapravo, dožive najviše oni – pomisli Maja – koji

od toga imaju najmanje koristi.

Razumije li govor ljudi kad im zna imena? O tome ga je htjela pitati

kad se ponovno vrati, a i o tome kako bi bilo da se ona pokuša približiti

čovjeku i posjetiti ga u njegovu domu.

– Gospoñice! – začuje se pokraj nje, a jedna se travka zanjiše.

– Opet vi – reče Maja. – Odakle vi to neprestano dolazite?

– Iz okolice – odgovori skakavac.

– Ali molim vas – poviče Maja – pa zar vi ovako nasumce skačete u

svijet, a da ne znate kuda idete, i da ne poznajete mjesto u koje ćete

prispjeti?

– Naravno – reče zelenko. – A i što bih drugo? Zar vi možda možete

gledati u budućnost? To nitko ne može. Može jedino gatalinka, ali ona

neće reći kako to čini.

– Što vi sve ne znate – usklikne mala Maja. – To je upravo divno.

Razumijete li i ljudski govor?

– Na to je pitanje teško odgovoriti, gospoñice, jer još uopće nije

dokazano da ljudi imaju svoj govor. Oni, doduše, katkada ispuštaju neke

glasove, ali su ti glasovi tako strahovito neskladni da nema riječi koje bi

to mogle opisati. Očito je da se oni tako meñusobno sporazumijevaju.

Meñutim, mora im se priznati da iskreno osjećaju potrebu za

podnošljivijim glasovima. Promatrao sam dva dječaka koji su uzeli u ruke

vlati trave i puhali u njih svojim ustima. Tako je nastao neki zvuk koji bi

se možda mogao usporediti s glasom zrikavca, ali veoma zaostaje za

njime. Svakako se oni trude koliko mogu. Želite li znati još štogod? Ja

znam još mnogo toga. – I on se iskesi na malu Maju da ga se upravo čulo.

Kad je sljedeći put opet iznenada odskočio, nije se više vratio i

pčelica ga je neko vrijeme uzalud čekala. Tražila je svuda unaokolo po

travi i u cvijeću, ali ga nije mogla naći.

VI

VRAGOLANKA

Od podnevne vrućine tog lijepog ljetnog dana mala se Maja prilično

umorila. Polako je letjela pokraj jako obasjanih grmova cvijeća, dok nije

naišla na neko golemo stablo kestena koje joj je svojim velikim listovima

pružalo zaštitu i hladovinu. Na izgaženoj tratini pod kestenom bili su

stolovi i klupe. Očito je netko pod krošnjama drveta uredio ljetno

gospodarstvo. U blizini sjao je crveni krov od crijepa neke seljačke

kućice, a iz njena se dimnjaka dizao prema suncu plavkasti dim.

Mala Maja pomislila je da sada sigurno mora sresti čovjeka, kad je

već prodrla usred njegova carstva. Ovo je drvo zacijelo njegovo

vlasništvo, a i ove neobične drvene sprave dolje u hladu sigurno takoñer

njemu pripadaju.

Tada kraj Maje nešto zazuji, i neka se muha spusti na njen list. Neko

je vrijeme trčala po zelenim žilicama lista, uvijek s malim trzajima, tako

da se pokreti njenih nogu nisu ni opažali, te se gotovo moglo pomisliti da

se naglo i uzbuñeno kliže amo-tamo. Zatim poče letjeti od jednog dijela

velikog lista na drugi, ali tako brzo i iznenadno, te bi svatko povjerovao

da ona ne leti nego skače. Ali to se samo tako činilo. Očito joj je bilo jako

stalo do toga da sazna na kojem je dijelu lista najudobnije. Ponekad bi se

iznenada vinula malo u zrak, a pritom bi upravo bjesomučno zujala, kao

da se dogodilo nešto nečuveno ili kao da izvršava najvažniji zadatak na

cijelom svijetu. A onda bi se opet spustila i skakutala kao da se ništa nije

dogodilo. Nakon toga sjedila bi opet sasvim mirno kao da se skamenila.

Maja je promatrala što muha radi na suncu. Napokon joj se približi i

reče uljudno:

– Želim vam dobar dan i dobro došli na moj list; vi ste muha, koliko

je meni poznato.

– A što bih drugo bila? – zapita mala muha. – Ime mi je Vragolanka

i vrlo sam zaposlena. Hoćete li me možda otjerati?

– O ne, radujem se što sam vas upoznala – odgovori Maja.

– To vam vjerujem – reče Vragolanka i pokuša sama sebi otkinuti

glavu.

– Što to radite? – poviče Maja. – Pazite!

– To tako mora biti, vi se u to ne razumijete – odvrati Vragolanka

mirno i nogama prijeñe preko svojih krila, tako da su se savila prema

natrag. – Uostalom, ja sam kućna muha – doda ona ponosito – a ovdje

sam samo na ljetovanju.

– Kako je to zanimljivo – poviče mala Maja sva sretna. – Vi onda

sigurno poznajete čovjeka.

– Poznajem ga kao svoj džep – dobaci joj Vragolanka prezrivo.

– Pa ja svakoga dana sjedim na njemu. A zar vi to ne znate? Vi ste

pčele inače tako mudre, ili bar mislite da jeste.

– Ime mi je Maja – odgovori pčelica malo plašljivo. Nikako nije

mogla shvatiti odakle drugim kukcima njihova samosvijest, sigurnost, a

često čak i drskost.

– Dobro, dobro – odvrati Vragolanka – zovite se vi kako hoćete, ali

vi ste u svakom slučaju glupi.

Vragolanka je sličila kakvom topu koji se sprema opaliti; glavu je i

grudi izbočila, a donji kraj njena tijela dodirivaše list. A onda se naglo

sva zguri, te se činilo kao da nema nogu.

– Treba biti oprezan – reče – to je najvažnije.

Ali mala je Maja nakon uvrede koju joj je Vragolanka nanijela, sva

uskipjela od bijesa. Ona se munjevito baci na Vragolanku, zgrabi je za

vrat i držaše je čvrsto a da sama nije znala što ju je na to natjeralo.

– Ja ću vas naučiti da se pristojno ponašate prema pčelama – poviče

ona.

Vragolanka poče strahovito vikati.

– Ne bodite – molila je. – To je sve što vi umijete, ali to škodi.

Molim vas, odmaknite stražnji dio svoga tijela što dalje možete, jer je

tamo žalac. Pustite me, ako možete, učinit ću sve što hoćete. Zar ne znate

što je šala? Ta svatko zna da ste vi pčele najpoštovanije, najmoćnije i

najbrojnije od svih kukaca. Samo me nemojte ubiti, ako smijem moliti.

To se poslije više ne bi moglo popraviti. O, Bože, zar nitko ne razumije

moje šale?

– Dobro – reče Maja s malo prijezira u srcu – poklonit ću vam život

ako mi ispričate sve što znate o ljudima.

– U redu! – poviče Vragolanka. – To sam ionako htjela, ali me sad

pustite.

Maja je pusti. Odjednom joj više nije bilo stalo da čuje muhu, jer je

izgubila povjerenje i poštovanje prema njoj. Iskustva ovakvog ološa –

pomisli ona – nemaju mnogo vrijednosti za ozbiljne ljude; vidim da ću

ipak morati sama pogledati kako je kod čovjeka.

No muha Vragolanka postala je ipak mnogo snošljivija pošto je od

Maje dobila onu ozbiljnu pouku. Prvo je počela ureñivati svoja ticala,

krila i dlačice na svom crnom tijelu, a pritom je mrmljala i psovala. Sve je

na njoj bilo u neredu, jer ju je mala Maja bila čvrsto zgrabila. Na kraju

Vragolanka izvuče i uvuče svoje rilce, a to Maja još nikad nije vidjela.

– Iščašeno je! Rilce mi je potpuno iščašeno! – poviče ona bolno. –

Tome je kriv vaš grubi postupak. Pogledajte sami, sisalo mi izgleda kao

ulubljeni limeni tanjur.

– Zar vi imate sisalo? – upita Maja.

– Jasno da imam! Dakle, što želite čuti o čovjeku? Rilce će se već

ispraviti. Mislim da je najbolje ako vam ispričam nešto iz svog života.

Budući da sam odrasla meñu ljudima, moći ćete saznati ono što vas

zanima.

– Zar ste vi odrasli meñu ljudima?

– Dabome. Jaje, iz koga sam se izlegla, snijela je moja majka u ugao

njihove sobe. Na njihovim sam zavjesama učila hodati, a prvi sam put

okušala snagu svojih krila od Schillera do Goethea.

Maja zapita što su Schiller i Goethe, a Vragolanka joj to objasni

važnim glasom. – To su kipovi dvojice ljudi – reče ona – koji su se očito

naročito istakli. Oni sad stoje desno i lijevo ispod zrcala i nitko na njih ne

obraća pažnju.

Sada je Maja htjela znati što je zrcalo i zašto ta dva kipa što je ispod

njega.

– Ako dopužete na zrcalo, možete vidjeti svoj vlastiti trbuh – objasni

joj Vragolanka. – To je vrlo zabavno. Kad ljudi stanu pred njega, onda

popravljaju svoju kosu ili se glade po brcima. Ako su sami, smješkaju se

u zrcalo, ali ako je još netko u sobi, oni se uozbilje. Ne znam koja je

prava svrha zrcala, to nikad nisam uspjela otkriti.

Čini mi se da je to neka beskorisna ljudska igračka. U djetinjstvu

sam zbog zrcala mnogo prepatila, jer sam se često zaletjela u njega i,

naravno, žestoko se udarila.

Maloj Vragolanki bijaše vrlo teško točno odgovoriti na Majina

daljnja pitanja o zrcalu. – Eto – reče ona napokon – sigurno ste već letjeli

nad glatkom vodenom površinom. Tako nekako izgleda i zrcalo, samo što

je uspravno i tvrdo.

Mala muha postala je mnogo prijaznija kad je opazila da je Maja

pažljivo sluša i da cijeni njena iskustva. Iako nije nipošto vjerovala svemu

što je čula od muhe, Maja se ipak pokajala što ju je omalovažavala. Neki

su stvorovi često mnogo pametniji nego što ispočetka vjerujemo –

pomisli ona.

Vragolanka nastavi:

– Prošlo je mnogo vremena dok sam naučila govor ljudi. Teško je to

naučiti dok ih dobro ne upoznaš. Sad napokon znam sve što oni hoće. To

baš nije mnogo; obično govore svakoga dana isto.

– To nikako ne mogu vjerovati – reče Maja. – Ta ljudi imaju toliko

raznovrsnih zanimanja, misli su im bogate, a djela velika. Čula sam od

Kasandre da podižu gradove koji su tako veliki da ih se u jedan dan ne

može obletjeti, kule koje su visoke kao svadbeni let naše matice, kuće

koje plivaju na vodi, i neke druge kuće koje brže od ptice klize po zemlji

na dvjema uskim srebrnim cestama.

– Stani! – reče Vragolanka odlučno. – Tko je uopće Kasandra? Tko

je to, ako smijem pitati? Dakle?

– Ah tako – reče Maja. – Ona mi je bila odgojiteljica.

– Odgojiteljica – odvrati Vragolanka prezrivo – dakle vjerojatno

neka pčela. Tko bi drugi toliko precjenjivao čovjeka. Ta gospoñica

Kasandra, ili kako se već zove, ne zna dobro povijest. Sva ta ljudska

djela, o kojima ste maločas govorili, nemaju za nas neke velike

vrijednosti. Ne bi trebalo da gledate na svijet takvim očima. Ako ne

shvatite činjenicu da zemljom vladaju muhe, da su one najbrojnije i

najvažnije pleme, nećete moći dobro upoznati svijet.

Vragolanka uzrujano zakorakne nekoliko puta lijevo i desno po listu

i stane tako navlačiti svoju glavu da se Maja veoma zabrinula. Ali pčelica

je sad već opazila da od muhe neće čuti baš previše pametnih stvari.

– Znate li po čemu možete vidjeti da imam pravo? – upita

Vragolanka i stane trljati svoje ruke kao da ih hoće svezati u uzao. –

Prebrojte u jednoj sobi ljude i muhe. I ne slutite kako će vas rezultat

iznenaditi.

– Možda imate pravo – reče Maja – ali to nije važno.

– Mislite li, uostalom, da sam se ja rodila ove godine? – upita

Vragolanka iznenada.

– Ne znam – odgovori Maja.

– Preživjela sam ja zimu – izjavi Vragolanka ponosno. – Moja

iskustva sežu čak do ledenog doba, ja sam ga cijelog proživjela. Zato se

sad i nalazim ovdje na oporavku.

– Vi zbilja imate hrabrosti – izjavi Maja.

– O da – klikne Vragolanka i poskoči malo prema suncu. – Muhe su

najhrabrije pleme što ga ima na Zemlji. Posvuda ćete vidjeti da mi uvijek

bježimo samo onda kad je tako za nas bolje, ali se opet vraćamo. Jeste li

već kada sjedili na kakvom čovjeku?

Maja odmahne glavom i zagleda se u muhu prijeko i nepovjerljivo.

Još uvijek nije pravo znala što da misli o njoj.

– Nisam – reče tada. – Takvo što me ne zanima.

– Zato što ih ne poznajete, draga moja. Kad biste me jednom mogli

gledati kako se kod kuće veselo igram s čovjekom, pukli biste od zavisti.

Ipak ću vam o tome pričati. U mojoj sobi stanuje neki postariji čovjek

koji njeguje boju svoga nosa nekim čudnovatim pićem što ga skriva u

ormaru. Miris je toga pića opojan i sladak. Kada taj čovjek poñe da ga

donese, onda se smiješi, a oči mu postaju malene. Tada uzme čašicu i,

kad je popije, pogleda u strop da vidi jesam li ja već tamo. Ja mu kimnem

glavom, a on prijeñe rukom preko čela, nosa i usta da mi pokaže kamo da

kasnije sjednem. Zatim zažmirka i rastvori usta što jače može pa spusti

zavjese na prozorima da nam popodnevno sunce ne bi smetalo. Napokon

legne na počivaljku i nakon kratkog vremena počne ispuštati mukle,

kreštave glasove koje sigurno smatra lijepima. O tome ćemo govoriti

drugi put; to je čovjekova uspavanka. Za mene je to znak da se približim.

Najprije uzmem iz čaše svoj dio, što ga on uvijek ostavi za mene. Takva

kapljica izvanredno oživljava, u tome se slažem s ljudima.

Onda poletim i spustim se na čelo čovjeka koji se odmara. Čelo leži

izmeñu nosa i kose, a služi da se njime razmišlja. To se vidi po dugim

borama koje se protežu slijeva nadesno kao brazde i kojima čovjek mora

micati kad razmišlja, ako hoće nešto postići. I kad je čovjek zlovoljan,

vidi se to na čelu, ali se onda brazde protežu odozgo prema dolje, a nad

nosom se pojavi neko namreškano ispupčenje.

Čim sjednem i stanem trčati amo-tamo po brazdama, čovjek počinje

mahati rukom po zraku. On misli da sam negdje tamo. Ne može tako brzo

utvrditi gdje se zapravo nalazim, jer sjedim baš na borama kojima on

misli. Ali najzad se ipak dosjeti. Tada zareži i posegne za mnom. Znate,

gospoñice Majo, ili kako se već zovete, tada moram biti oprezna. Ja

vidim kako ruka dolazi, ali čekam do posljednjeg trenutka, a onda hitro i

spretno poletim na stranu, sjednem i promatram kako pipa jesam li još

tamo. Ta igra traje često i po pola sata, jer vi ne možete ni zamisliti kako

je čovjek izdržljiv. Napokon skoči i počne govoriti svakojake riječi koje

pokazuju kolika je njegova nezahvalnost. Ali što ćete? Plemenito srce ne

traži hvale. Ja sam tada već na stropu i slušam kako je on nezahvalan.

– Ne bih baš mogla reći da mi se to osobito sviña – izjavi Maja. –

Nije li to sve prilično beskorisno?

– Zar da možda na njegovu nosu izgradim saće meda? – poviče

Vragolanka. – Vi nemate smisla za šalu, draga moja. A što to korisno vi

radite?

Mala Maja pocrveni preko ušiju. No brzo se sabere da Vragolanka

ne bi opazila njenu zbunjenost.

– Doći će dan kad ću učiniti nešto lijepo i veliko, što će biti korisno i

dobro – reče ona brzo. – Ali prvo hoću vidjeti što se dogaña u svijetu.

Duboko u srcu osjećam da tako mora biti!

Kad je mala Maja to uskliknula, osjetila je da je obuzima topla nada

i oduševljenje, ali Vragolanka kao da nije mogla shvatiti kako ozbiljno

ona to misli i što joj se zbiva u srcu. Ona je samo kratkim koracima

uzbuñeno skakutala i napokon izjavila:

– Imate li, možda, kod sebe malo meda, draga moja?

– Vrlo mi je žao – odgovori Maja. – Rado bih vam dala, pogotovu

kad ste me tako ugodno zabavljali, ali ga nemam ni kapljice. Smijem li

vam možda postaviti još jedno pitanje?

– Samo pitajte – reče Vragolanka – ja uvijek odgovaram.

– Htjela bih da me uputite kako da dospijem u čovjekov dom.

– Morate uletjeti unutra – reče Vragolanka mudro.

– Ali kako da to učinim a da se ne izložim opasnosti?

– Čekajte dok se ne otvori koji prozor, ali dobro upamtite gdje je

izlaz. Ako ga ne pronañete, najbolje je da kasnije letite za svjetlom. U

svakoj ćete kući naći dosta prozora, treba samo paziti gdje odsijeva

sunce. Zar već odlazite?

– Da – odgovori Maja i pruži ruku Vragolanki. – Ostajte mi zdravo i

dobro se oporavite. Ja još moram obaviti mnogo toga.

I mala Maja raširi svoja krilca i s lakim zujanjem, koje je uvijek

zvučalo pomalo zabrinuto, odleti van u susret suncu na cvjetne livade da

nañe sebi malo hrane.

Vragolanka je gledala za njom, oprezno razmišljala što bi još mogla

reći, te najzad progovori zamišljeno:

– No da, napokon, dakle! A zašto i ne?

VII

MAJA U PAUKOVOJ MREŽI

Poslije susreta s muhom Vragolankom srce male Maje nije bilo baš

osobito veselo. Nikako nije mogla vjerovati da je Vragolanka imala pravo

u svemu što je o čovjeku govorila i kako je o njemu mislila. Maja je o

ljudima imala sasvim drugu predodžbu. Ona ih je zamišljala uzvišenima i

lijepima, i nikako nije htjela povjerovati o njima nešto nisko i smiješno.

Ipak se nije usudila otići do njihova doma. Nije bila sigurna bi li im to

bilo pravo, a ona nizašto na svijetu nije htjela nekome smetati. Još se

jedanput sjetila svega što joj je Kasandra ispričala.

– Ljudi su dobri i mudri – rekla joj je ona. – Oni su vrlo snažni i

moćni, ali ne zloupotrebljavaju svoju snagu, nego svuda kamo stupe

donose red i blagostanje. Naklonjeni su pčelinjem narodu, zato smo mi

pčele prihvatile njihovu zaštitu i dijelimo s njima svoj med. Ostavljaju

nam dosta meda da se prehranimo zimi, i brinu se da nam mraz i mnogi

neprijatelji koje imamo meñu životinjama ne naškode i da nas ne unište.

Na svijetu ima malo slobodnih životinja koje su s ljudima sklopile takav

ugovor o prijateljstvu i dobrovoljnoj službi. Često ćeš meñu kukcima

naići na neke koji o ljudima loše govore. Ne slušaj ih. Ako se kakav

obmanuti roj pčela zaputi u pustinju da pokuša živjeti bez ljudi, on ubrzo

propadne. Ima suviše bića koja su pohlepna za našim medom i često se

dogodi da se cijela jedna država bezobzirno uništi zajedno s njenim

grañevinama i stanovnicima, samo zato što je neka nerazumna životinja

htjela utažiti svoju pohlepu za medom.

Tako joj je tada pričala Kasandra, i Maja je odlučila vjerovati u

istinitost tih riječi sve dok se osobno ne uvjeri u protivno.

Bilo je već popodne, i sunce je stajalo iza voćaka nekog velikog

povrtnjaka, preko kojeg je Maja letjela. Drveće je već odavno bilo ocvalo,

ali se mala Maja još dobro sjećala da ih je vidjela u blještavom sjaju

bezbrojnih cvjetića koji su se pružali prema modrom nebu sjajniji od

same svjetlosti, opojno čisti i ljupki. Slatki miris i jasni sjaj tako su je

omamili da je osjetila blaženstvo koje nikad u životu neće zaboraviti.

Dok je tako letjela, mislila je o tome da će se sve to opet vratiti, i

srce joj se ispuni srećom zbog krasote širokog svijeta u kojem je živjela.

Na kraju vrta svjetlucali su bijeli zvjezdani grmovi jasmina s

njihovim nježnim žutim licima usred blistavog vijenca najčistije bjeline.

Blagi joj je povjetarac donosio ususret njihov slatki miris. A zar ne

postoje još i lipe koje su u ovo doba godine u punom cvatu? I Maja sva

sretna pomisli na velike, ozbiljne lipe, u čijim se krunama tako dugo

zadržavao rumeni žar večernjeg sunca.

Letjela je kroz vriježe kupinova grma; na njemu su se već pojavile

zelene kupine, ali je još uvijek cvjetao. Kad je opet htjela poletjeti prema

gore do jasmina, iznenada joj se na čelo i ramena spusti nešto neobično i

hitro joj prekrije krila tako da su izgubila svu snagu. Maja se začudi toj

neobičnoj pojavi i osjeti da ju je nešto iznenada zaustavilo u letu i da

nemoćno pada prema zemlji, kao da neka tajanstvena zla sila drži njena

ticala, njene noge i njena krila u nevidljivom zarobljeništvu. Ali ipak nije

pala. Iako više nije mogla micati krilima, lebdjela je u zraku. Držalo ju je

nešto čudesno meko i nježno i gipko, malko je podizalo, opet je spuštalo i

bacalo amo-tamo, kao da se blagi povjetarac poigrava uvelim listom.

Pčelicu obuze neki tjeskobni osjećaj, ali se zapravo još nije bojala,

jer nije osjećala bolova, a ni neke neugodnosti. Samo je sve to bilo čudno,

veoma čudno, a iza toga je vrebalo neko zlo. Bilo je već vrijeme da krene

dalje. Maja je mislila da će joj to zacijelo uspjeti, samo ako dobro zapne.

Tada na svojim prsima opazi neku beskrajno tanku rastezljivu

srebrnu nit, a kad sva u strahu hitro posegne za njom, nit joj ostane na

ruci, čvrsto se prilijepi i ne dade se više skinuti; a druga srebrna nit

pružala se preko njenih ramena, obavijala se oko krila i tako ih vezivala

da ih Maja više nije mogla raširiti. I ovdje, i tamo, svuda po zraku i po

njenu tijelu pružale su se te sjajne, blistave, ljepljive niti.

Mala Maja glasno zaviče od užasa, jer je sada razumjela što joj se

dogodilo i gdje se nalazi. Bila je u paukovoj mreži.

Njen plač i zapomaganje odzvanjahu glasno i tjeskobno kroz tihu

ljetnu prirodu, u kojoj su sunčani zraci blistali na zlatno-zelenom lišću, a

kukci lepršali amo-tamo i ptice hitro letjele zrakom. Sasvim blizu mirisao

je jasmin u nebeskom plavetnilu. I ona je maločas htjela onamo, a sada je

s njom sve svršeno.

Neki mali modri leptirić, koji je na svojim krilima imao smeñe

točkice što sijahu poput bakra, proleti sasvim blizu Maje.

– Oh, jadnice – usklikne on, kad začu jadikovanje male Maje i kad

opazi kako se očajnički trza u paukovoj mreži. – Neka vam smrt bude

laka, draga moja. Ja vam ne mogu pomoći. I mene će zadesiti ista kob,

možda već noćas. Ali još mi je lijepo. Ostajte zdravo, ne zaboravite na

sunce u svom dubokom smrtnom snu.

I on odleprša dalje, omamljen cvijećem i suncem i životnom

radošću.

Maji potekoše na oči krupne suze, i ona sasvim izgubi mir i

hladnokrvnost. Trzala je svojim okovanim krilima i nožicama, vikala i

zujala što je jače mogla i zvala u pomoć, a da ni sama nije znala koga

zove. Pritom se sve čvršće zapletala u mrežu. Ah, sada se u tom strahu

sjetila Kasandrinih opomena: – Čuvaj se paukove mreže; od pauka nam

prijeti najstrašnija smrt. On je nemilosrdan i podmukao i ne pušta nikoga

koga uhvati.

Majin se smrtni strah pretvori u očajanje; posljednjim snagama ona

se snažno napregne da se oslobodi. No, iako joj se pričini da je negdje

pukao jedan od jačih konaca na kojima je visjela mreža, ipak osjeti kako

je strašna sudbina zarobljenika u paukovoj mreži, jer što se više trzala,

samo se jače zapletala.

Kad se načas zaustavila, već potpuno iscrpljena, opazi sasvim u

blizini pauka kako čuči pod velikim listom kupine. Njen užas bijaše

neopisiv kad je opazila to veliko čudovište kako ozbiljno i mirno čuči pod

listom, pogrbljeno kao da se sprema na skok. Pauk je svojim zlobnim

svjetlucavim očima promatrao malu Maju zluradom strpljivošću i

jezivom hladnokrvnošću.

Maja glasno zavrisne. Činilo joj se da još nikada nije tako

prestrašeno zavrisnula. Ni sama smrt nije mogla izgledati strašnije od te

smeñe dlakave nemani s opakim zubima i visokim nogama na kojima je

nezgrapno tijelo stajalo kao na kakvom stalku. Sigurno će odmah navaliti,

a onda je Majinu životu došao kraj.

Tada Maju obuze strahovit bijes, kakvog još nikad nije osjetila. Ona

ispusti svoj reski, ljutiti bojni zov, koji sve životinje poznaju i koga se

boje, i zaboravi na sav strah i tugu. Bilo joj je stalo još samo do toga da

svoj život što skuplje proda.

– Glavom ćete platiti svoju podmuklost – poviče ona pauku. – Samo

doñite da me ubijete. Vidjet ćete što može jedna pčela.

Pauk se ne pomače. Bilo je to zbilja neobično jezivo, pa bi se

zacijelo prestrašile i životinje veće od Maje.

Snagom svoje srdžbe pokuša Maja još posljednji očajnički napor.

Krč! Iznad nje prekine se neka duga nit koja je držala jednu stranu mreže.

Ta je mreža sigurno bila ispletena za male mušice ili muhe, a ne za tako

velike kukce kao što su pčele. Ali se Maja samo još gore zaplela.

Tada se pauk jednim trzajem spusti bliže, sasvim uz malu Maju, a

hodao je po jednoj niti, niz koju se klizao svojim pokretljivim nogama,

tako da mu je tijelo visjelo nadolje.

– Kojim pravom trgate moju mrežu? – reče on Maji kreštavim

glasom. – Što tražite ovdje? Zar svijet nije dosta širok? Zašto smetate

miroljubivom pustinjaku?

Tome se Maja nije nadala. Ne, to zaista nije očekivala.

– To je bila zabuna – poviče ona i zadršće od sreće i nade. Ma kako

bio ružan, činilo se da pauk nema nikakvih zlih namjera. – Nisam,

nažalost, opazila vašu mrežu, pa sam se zaplela. Oh, oprostite mi.

Pauk priñe nešto bliže.

– Vi ste sasvim zgodna punačka pčelica – reče on i malo se spusti,

prvo jednom, a zatim drugom nogom. Nit se zanjiše. Bilo je zaista čudno

da je tako tanka nit mogla nositi tako velikog pauka.

– Ah pomozite mi da se izbavim – moljaše Maja. – Odužit ću vam se

što bolje mogu.

– Zato sam i došao – reče pauk i nekako se čudno nasmiješi.

Usprkos tom smiješku izgledao je zlobno i podmuklo. – Rastrgat

ćete mi čitavu mrežu tim svojim mlataranjem. Ako se časkom smirite,

oslobodit ću vas.

– Mnogo, mnogo vam hvala – usklikne Maja. Pauk joj se sada već

sasvim približio. Prvo se točno uvjerio kako se čvrsto Maja već zaplela.

– A što je sa žalcem? – zapita on.

Uh, kako je opako i ružno izgledao. Maja se upravo tresla od užasa

kad je pomislila da će je pauk sada dotaći. Ali ipak reče što je mogla

prijaznije:

– Ne brinite zbog moga žalca. Ja ću ga uvući, pa neće moći nikoga

ozlijediti.

– Samo bi to još trebalo – reče pauk. – Dakle! Pazite! Budite mirni!

Zaista je šteta moje mreže.

Maja se umirila, a dah joj zastao. Odjednom osjeti kako je nešto

munjevitom brzinom prevrće neprestano na istom mjestu, te joj se zavrti

u glavi. Morala je sklopiti oči, jer joj je pozlilo. – Ali što je to!? Ona

otvori oči sva užasnuta. Bila je od glave do pete omotana svježom

ljepljivom niti koju je pauk sigurno imao kod sebe.

– O, dragi Bože – izusti mala Maja tihim i drhtavim glasom. Nije

više rekla ni riječi. Sad je sve bilo svršeno. Spoznala je paukovu

lukavštinu. Sad je tek bila zarobljena i više joj nije bilo spasa. Nije više

mogla maknuti ni krilom niti ijednim dijelom tijela.

Bijaše se izgubila sva srdžba i sva ljutina, i samo još velika tuga

obuzimaše njeno srce. Nisam znala da na svijetu ima toliko zla i pakosti –

pomisli ona. Sada dolazi duboka noć moje smrti; ostaj mi zdravo, jarko

sunašce, ostajte zdravo, drage moje družice, zašto sam vas ostavila? Svi

mi ostajte zdravo. Ja moram umrijeti.

Pauk je oprezno sjedio nešto postrance. Još se uvijek bojao Majina

žalca.

– No? – zapita podrugljivo. – Kako se osjećate, draga moja?

Maja je bila suviše ponosna da odgovori tom licemjeru. Samo nešto

kasnije, kad joj se pričinilo da više ne može izdržati svoju tugu, reče:

– Molim vas, ubijte me odmah.

– Ni govora – reče pauk i zaveže nekoliko pretrgnutih niti. – Zar

mislite da sam glup kao vi? Ionako ćete umrijeti, ako vas dosta dugo

pustim da visite, a krv vam mogu isisati kad više ne budete mogli bosti.

Šteta je samo da ne možete vidjeti što ste učinili iz moje lijepe mreže.

Onda biste bar uvidjeli da ste zaslužili smrt.

On se munjevito spusti na zemlju, omota kraj niti, koju je tek bio

ispreo, oko nekog kamenčića i čvrsto je pritegne.

Onda se ponovno uspne, dohvati čvrsti konac o kome je visjela

svezana Maja, i polagano ga odvuče zajedno sa svojom zarobljenicom.

– Stavit ću vas u hlad, draga moja – reče on – da vas sunce ne isuši.

Osim toga, tamo gore plašili biste mi druge mališane koji ne znaju paziti.

A i grmušama padne katkada na pamet da mi opljačkaju mrežu. Da znate

s kim imate posla: ime mi je Strahimir iz porodice Pauka Križara. Ne

trebate mi reći svoje ime, to me ne zanima, glavno je da ste mastan

zalogaj.

Tako je jadna Maja visjela duboko u mračnoj hladovini kupinova

grma sasvim blizu zemlje, predana na milost i nemilost okrutnom pauku,

koji ju je namjeravao ostaviti neka polagano umre od gladi. Budući da je

visjela glavicom prema dolje, uskoro osjeti da neće dugo izdržati u tom

strašnom položaju. Tiho je jecala, a njeno zapomaganje postajaše sve

slabije. A i tko da joj pomogne? Njeni kod kuće ništa ne znaju o nesreći

koja ju je zadesila, i ne mogu pohrliti da je oslobode.

Iznenada začu kako netko ispod nje u travi zlovoljno gunña i ona

razabere riječi:

– Ja dolazim, a to znači da mi se svi moraju skloniti s puta!

Njeno prestrašeno srdašce stane burno kucati, jer je odmah

prepoznala glas balegara Grge, koga je jednom čula dok je razgovarao s

cvrčkom Cicom, i kome je pomogla da se izvuče iz teškog položaja.

– Grga – poviče ona što je mogla glasnije – dragi Grga!

– Sklonite mi se s puta – poviče modri Grga, jer on je to zaista i bio.

– Ta ja vam ne stojim na putu, Grga – poviče Maja. – Ah, ja visim tu

nad vama, zarobio me pauk.

– Ali tko ste vi? – zapita Grga. – Ja sam posvuda poznat, to ćete sad

valjda priznati.

– Ja sam pčelica Maja. O molim, molim vas, pomozite mi!

– Maja? Maja? Ah da, sjećam se. Vi ste me upoznali prije nekoliko

tjedana. Sto mu gromova, u strašnom ste položaju, to moram priznati. Tu

je svakako potrebna moja pomoć. Budući da upravo imam vremena, neću

vam je uskratiti.

– O, dragi Grga! Možete li razderati ove niti?

– Ove niti? Zar me hoćete vrijeñati? – Grga udari po mišicama na

svojoj ruci. – Gledajte ovamo, mala, čvrsto je kao najčistiji čelik! Takve

snage nema nadaleko. Mogu ja učiniti i teže stvari nego što je razoriti

nekoliko niti paučine. Sad gledajte i čudite se!

On se popne na list, dohvati nit o kojoj je visjela mala Maja, čvrsto

se prihvati i onda ispusti list. Nit se prekine, i oboje se nañoše na zemlji.

– To je tek početak – reče Grga. – Ali vi sva dršćete, mala Maja, ah

jadnice, kako ste blijedi. Ta ne smijete se toliko bojati smrti! Njoj treba

hrabro gledati u oči, kao što ja obično činim. Tako, a sad ću vas

razmotati.

Mala Maja ne mogaše progovoriti ni riječi. Sjajne suze radosnice

tekle su joj niz obraze. Bit će slobodna, opet će letjeti kroz sunčanu

svjetlost, kuda joj srce želi, opet će živjeti.

Uto opazi kako se niz vriježe kupine spušta pauk.

– Grga – poviče ona – dolazi pauk!

Grgu to nije zbunilo, on se samo u sebi nasmije. A zaista je i bio

izuzetno jaki kukac.

– Još će on o tome dobro razmisliti – reče on mirno.

– Razbojnici! Upomoć! Orobit će me! Vi debeli klipane, kako se

usuñujete dirati u moj plijen?!

– Ne uzrujavajte se, gospodine – reče Grga. – Valjda smijem

razgovarati sa svojom prijateljicom. Ako izrečete još samo jednu riječ,

koja mi se ne sviña, razderat ću vam cijelu mrežu. No? Zašto ste

odjednom umukli?

– Priznajem da sam pobijeñen – odgovori pauk.

– To me ni najmanje ne zanima – izjavi Grga. – A sad se gubite!

Pauk dobaci Grgi pogled pun mržnje i otrova, ali tada podiže oči prema

svojoj mreži i predomisli se. Polako se okrene i ode, psujući u sebi tiho i

srdito. Tu nije pomogao nikakav ugriz ili ubod, jer se protiv oklopa

kakvog je imao Grga nije moglo ništa učiniti.

On se poče gorko tužiti na nepravdu koja vlada na svijetu, i za svaki

se slučaj privremeno sakrije pod neki uveli list, ispod koga je mogao

paziti na svoju mrežu.

Za to vrijeme Grga je uspio sasvim osloboditi Maju. Razderao je

preñu i odriješio joj krila i nožice. Ostalo je mogla i sama. Ona se sretno i

veselo čistila, doduše vrlo polagano, jer je od straha bila mnogo oslabjela

i još je uvijek drhtala.

– Morate sve ovo zaboraviti – reče Grga. – Onda ćete prestati

drhtati. Pokušajte možete li letjeti.

Maja poleti uz lako zujanje. Išlo je sjajno, i ona s veseljem opazi da

joj nije oštećen nijedan dio tijela. Polako odleti do grmova jasmina,

pohlepno se napije mirisnog mednog soka kojeg je tamo bilo u izobilju, i

tada se vrati Grgi koji je bio ostavio kupinovo grmlje i sjedio u travi.

– Zahvaljujem vam od sveg srca – reče Maja duboko ganuta od

sreće što je opet na slobodi.

– Da, da, vrijedno je hvale to što sam učinio – izjavi Grga – ali ja

sam tako stvoren. A sada samo letite dalje. Ja bih vam savjetovao da

večeras odete rano spavati. Je li vam daleko do kuće?

– Nije – odgovori Maja. – Samo nekoliko minuta; stanujem na rubu

bukove šume. Ostajte mi zdravo, Grga, nikad vas neću zaboraviti. Neću

vas zaboraviti dokle god živim.

VIII

MARTIN I LEPTIR

Robovanje kod pauka ipak je opametilo malu Maju. Odlučila je da

bude opreznija i da odsada dobro pazi što radi. Premda ju je Kasandra

poučila o najvećim opasnostima koje prijete pčelama, svijet je ipak bio

suviše velik i raznovrstan, pa je bilo dosta razloga da se dobro zamisli.

Osobito navečer, kad se na zemlju spuštao sumrak, maloj su Maji u

njenoj osamljenosti dolazile svakojake misli. Ali kad bi sljedećeg jutra

zasjalo sunce, ona bi obično zaboravljala polovicu svojih bojazni, i čežnja

za novim doživljajima odvukla bi je ponovno u šaroliki vrtlog života.

Jednoga je dana u grmu maline susrela neku čudnu životinju. Bila je

uglasta i neobično plosnata, ali je imala neku lijepu šaru na svom leñnom

oklopu, za koji se nije pravo znalo jesu li to krila ili nisu. To neobično

malo čudovište sjedilo je sasvim mirno poluzatvorenih očiju na nekom

listu u hladu, u mirisu malina i činilo se da razmišlja.

Maja htjede doznati kakva je to životinja. Ona doleti sasvim blizu,

sjedne na susjedni list i pozdravi je. Stranac joj ne odgovori.

– Ej, vi! – reče Maja i gurne strančev list, tako da se malo zaljuljao.

Tada to plosnato biće polako otvori jedno oko, pogleda Maju i reče:

– Pčela. E da, ima mnogo pčela. – I onda ponovno zatvori oko.

Kako je to čudnovato – pomisli Maja iznenañeno, ali ipak odluči da

otkrije strančevu tajnu. Sad joj je tek postao zanimljiv, jer se često dogaña

da nas zanimaju ljudi koji ne mare za nas. Maja pokuša s malo meda. –

Imam ga dovoljno – reče. – Smijem li vam malo ponuditi?

Stranac ponovno otvori oko i neko vrijeme zamišljeno promatraše

Maju. Što će sad kazati – pomisli pčelica. Ali nije dobila odgovora, samo

se oko ponovno zatvorilo, a stranac je i dalje mirno sjedio, priljubljen

sasvim uz list. Noge mu se uopće nisu vidjele, i gotovo se moglo

povjerovati da ga je netko tako čvrsto pritisnuo palcem na list da se od

toga spljoštio.

Maji je već bilo jasno da stranac ne želi znati za nju, ali mi smo tako

stvoreni da nam nije pravo ako nas netko neljubazno otpravi, pogotovu

ako još nismo postigli svoj cilj. To bi bila prava sramota, a nju nitko ne

voli doživjeti.

– Tko ste, da ste – poviče Maja – upamtite dobro da se u svijetu

kukaca odgovara na pozdrav, a naročito ako on dolazi od jedne pčele.

Sve je ostalo mirno, i ništa se nije micalo. Stranac nije više otvorio

svoje oko.

– Ta je životinja bolesna – pomisli Maja. Kako je nezgodno biti

bolestan po tako lijepom vremenu. Sigurno zato i sjedi u hladovini. Ona

doleti na strančev list i sjedne do njega.

– Dragi moj – reče ona prijazno – što vam je?

Uto se ta nepoznata životinja poče odmicati na neki sasvim neobičan

način kao da je gura neka nevidljiva ruka. On nema nogu – pomisli Maja

– i zato je tako zlovoljan. Stranac zastade na peteljci lista, i tada Maja na

svoje veliko iznenañenje opazi da je za sobom ostavio malu smeñu

kapljicu. Kako je to neobično – pomisli ona, ali se uto iznenada zrakom

stane širiti neki strašan miris koji je dopirao iz te smeñe kapljice. Pčelica

se gotovo onesvijesti, tako prodoran i odvratan bijaše taj miris. Ona odleti

što je brže mogla i sjedne na neku malinu, začepi nos i stane se tresti od

uzbuñenja i užasa.

– A zašto se upuštate u razgovor sa smrdljivim Martinom? – reče

netko pokraj nje i nasmije se.

– Nemojte se smijati! – poviče Maja.

Ona se obazre. Nad njom je na tankom izdanku malinova grma

sjedio neki bijeli leptir i ljuljao se. Lagano je rastvarao i sklapao svoja

velika krila, nečujno i sretno u sunčanom sjaju. Krila su mu imala crne

uglove, a u sredini bijahu okrugle crne točke, na svakom krilu po jedna,

tako da ih je ukupno bilo četiri. Maja je već vidjela mnoge leptire, ali se

nije još ni s jednim upoznala. Njegova ju je ljepota tako ushitila da je

zaboravila svoju ljutnju.

– Oh – reče ona – možda imate sasvim pravo što se smijete. Zar je

ono bio smrdljivi Martin?

Leptir kimne glavom. – Naravno da je bio – reče, a još se uvijek

smiješio. – S njima ne valja imati posla. Vi ste zacijelo još vrlo mladi?

– Pa – izjavi Maja – to baš ne bih mogla reći. Imam ja mnogo

iskustva, ali se na takvu životinju još nikad nisam namjerila. Kako može

raditi takva što?

Leptir se ponovno morao nasmijati.

– Smrdljivi Martini vole biti sami – reče on – a jer nisu baš omiljeni,

pokušavaju se istaknuti na takav način. Vjerojatno bismo ih inače

zaboravili, ali ovako moramo misliti na njih. Oni to svakako i žele.

– Kako su vam lijepa krila – reče Maja – tako laka i bijela. Smijem li

vam se predstaviti? Ime mi je Maja od pčelinjeg roda.

Leptir sklopi svoja krila, te se činilo da ima samo jedno, a stajala su

uspravno u zraku. On se lako nakloni i reče sasvim kratko:

– Zoran.

To mu je bilo ime. Maja se nije mogla sita nagledati njegovih krila.

– Poletite malo – reče ona.

– Zar da odletim?

– O ne – odgovori Maja – samo bih htjela vidjeti kako se vaša velika

bijela krila kreću u modrom zraku, ali to mogu vidjeti i kasnije. Gdje

stanujete?

– Nemam stalnog boravišta – reče Zoran. – To stvara samo

neprilike. Tek otkako sam leptir, život je postao zaista lijep. Ranije, dok

sam bio gusjenica, po cijeli dan nisam silazio s lista kelja nego sam samo

jeo i svañao se.

– Kako to mislite? – upita Maja začuñeno.

– Ranije sam bio gusjenica – reče Zoran.

– To je nemoguće! – poviče Maja.

– No čujete – izjavi Zoran i uperi svoja dva ticala ravno u Maju. –

To zna svatko, pa čak i čovjek.

Mala Maja sasvim se zbunila. Zar je na svijetu moguće nešto takvo?

– Morate se izraziti malo jasnije – reče ona u sumnji. – Ne mogu

vam samo tako povjerovati. To ne možete od mene zahtijevati.

Leptir sjedne do pčelice na malu lepršavu grančicu grma i oni se

zajedno stanu ljuljati u jutarnjem povjetarcu. Ispričao joj je kako se

jednoga dana, dok je još bio gusjenica, počeo omatati preñom, sve dok se

od njega nije ništa vidjelo osim neugledne smeñe kukuljice koju nazivaju

ličinkom. – A nakon nekoliko tjedana – nastavi on – probudio sam se iz

svog dubokog sna i probio kukuljicu. Nikad vam ne bih mogao opisati,

Majo, kako mi je bilo pri srcu kad sam poslije toliko vremena odjednom

ponovno ugledao sunce. Bilo mi je kao da nestajem u nekom toplom

zlatnom moru, i tako sam zavolio život da mi je srce snažno zakucalo.

– To mogu razumjeti – reče Maja. – I ja sam osjećala isto kad sam

prvi put izletjela iz našeg mračnoga grada u svijetli mirisni zrak.

I pčelica načas utihne, jer se sjetila svog prvog izleta. Ali onda

htjede saznati kako su velika krila leptira mogla narasti u maloj kukuljici.

Zoran joj to objasni.

– Ona su lako i nježno složena, kao latice cvijeta u pupoljku. Kad

vrijeme postane svijetlo i toplo, cvijet se mora otvoriti, on ne može

drukčije, a njegove se latice rašire. Tako je bilo i s mojim krilima. Kad

sunce zasja, nitko ne može odoljeti.

– Tako je – reče Maja – to je istina.

Zamišljeno je promatrala bijelog leptira dok je sjedio u zlaćanoj

jutarnjoj svjetlosti i ocrtavao se na modrom nebu.

– Često nam prigovaraju da smo lakoumni – reče Zoran – ali smo

mi, zapravo, samo sretni. Ne biste mi vjerovali kako često ozbiljno

razmišljam o životu.

– A o čemu sve mislite? – upita Maja.

– Razmišljam o budućnosti – reče leptir. – Ona je veoma zanimljiva.

Ali sad ću odletjeti, livade na obronku brijega pune su zvončića i stoliske,

sve je tamo u cvijetu. Htio bih, znate, i ja biti tamo.

Maja je to dobro razumjela, te se oprostiše i odletješe na različite

strane; bijeli leptir nečujno i lepršavo, kao da ga nosi blagi vjetrić, a mala

Maja uz zabrinuto zujanje koje za lijepih dana često čujemo nad cvijećem

i koje nikad ne zaboravljamo, kad god pomislimo na ljeto.

IX

HANIBALOVA BORBA S ČOVJEKOM

U blizini duplje u drvetu, u kojoj se Maja smjestila preko ljeta,

naselio se u kori bora potkornjak Fridolin sa svojom obitelji. Marljiv i

ozbiljan ulagao je mnogo truda da umnoži svoju obitelj i na tom je polju

postigao lijep uspjeh. S ponosom je gledao na nekih pedesetak živahnih

sinova koji su opravdavali najbolje nade. Svaki je od njih iskopao ispod

kore drveta mali zavojiti kanal i dobro se tamo osjećao.

– Moja je žena tako udesila da ne smetaju jedan drugome – reče

Fridolin Maji. – Moji se sinovi još ne poznaju, njihovi se životni putovi

razilaze u raznim smjerovima.

Maja je već dugo poznavala Fridolina. Dobro je znala da mnogi baš

ne vole ni njega ni njegov rod, ali njoj se dopadala njegova ćud i njegovi

nazori, a dosad nije imala razloga izbjegavati ga. Jutrom, dok je šuma još

spavala a sunce još nije izašlo, često bi čula njegovo sitno kucanje i

bušenje. To je zvučalo tako tiho kao kakva sitna kišica ili kao da drvo

diše u snu. Kasnije je nalazila sitnu smeñu prašinu, koju je izbacio iz svog

hodnika.

Jednom je došao rano ujutro, kao što je često činio, da se raspita je li

Maja dobro spavala.

– Zar nećete danas izletjeti? – upita on.

– Neću – reče Maja. – Vjetar je suviše jak.

Doista je i bilo tako. Šuma je hujala i tresla svojim granama divlje i

uzbuñeno, a lišće se na njima činilo kao da će odlepršati. Svaki put, kad

bi vjetar iznova navalio, postajalo je svjetlije, i činilo se kao da je drveće

mnogo golije nego prije. Na boru, u kome su živjeli Maja i Fridolin,

zviždali su glasovi vjetra reskim šumom, a zvučalo je kao da je drvo

uzbuñeno i ljutito.

Fridolin uzdahne. – Radio sam cijelu noć – ispriča joj on. – A što mi

drugo i preostaje? Treba se truditi da se nešto postigne. Ni s ovim borom

nisam potpuno zadovoljan. Trebao sam se prihvatiti kakve jele. – On

otare čelo i blago se nasmiješi.

– Kako su vaša dječica? – zapita Maja prijazno.

Fridolin joj zahvali.

– Nemam više pravog uvida – reče oklijevajući – ali se nadam da su

svi zdravi.

Dok je tako sjedio, taj smeñi čovječuljak s oklopom na grudima koji

se činio kao kakva prevelika glava, i s kratkim, malo podrezanim

poklopcima na krilima, učini se Maji gotovo smiješan, ali je dobro znala

da je to opasan kukac i da čini mnogo štete šumskom drveću. Ako

njegovo pleme koje drvo napadne u velikom broju, onda ono ubrzo izgubi

svoje zelene iglice, mora uvenuti i umrijeti, a nema moći da se obrani od

malih razbojnika koji mu uništavaju koru, ispod koje se sokovi penju u

krošnju. Pričalo se da su već čitave šume pale kao žrtva njegova plemena.

Maja ga zamišljeno promatraše i kad pomisli kako značajna i moćna

može postati ta životinjica, obuze je nekakav svečani osjećaj.

Uto Fridolin uzdahne i reče zabrinuto: – Oh, kako bi život bio lijep,

da nema djetlića.

– Da, da – potvrdi Maja. – Istina je, djetlić proguta sve na što naiñe.

– Kad bi bilo samo to – izjavi Fridolin. – Kad bi mu lakoumna bića

koja se skiću vani po kori postala plijen, ja bih rekao: dobro, pa i djetlić

treba živjeti. Ali ja smatram da je neoprostivo što nas ta ptica progoni i

pod korom, sve do naših skrovišta i duboko u naše hodnike.

– Ne – reče Maja – to on ne može. Koliko je meni poznato, on je za

to prevelik.

Fridolin pogleda Maju uzdignutih obrva i nekoliko puta značajno

kimne glavom. Očito ga je veselilo što o nečemu zna više od Maje.

– Prevelik? – upita on. – A tko govori o njegovoj veličini? Ne, draga

moja, ne zabrinjuje mene njegova veličina nego njegov jezik.

Maja raširi oči od čuñenja, i tada joj Fridolin ispriča da djetlić ima

dugi tanki jezik, okrugao poput gliste, šiljast i ljepljiv. – Može ga ispružiti

najmanje deset puta toliko koliko sam ja dug – usklikne potkornjak i

zamahne rukom. – Već pomisliš da mu je sad kraj, a on se još više izduži.

Djetlić je tako bezdušan da ga gura u sve otvore i pukotine u kori i misli:

možda se u njima netko skriva. Taj jezik prodire čak i u naše kanale a,

vjerujte mi, čega se dotakne to se na njega čvrsto prilijepi, i on ga izvuče.

– Ja nisam kukavica – reče Maja – zacijelo nisam, ali me to ipak

prilično zabrinjava.

– O, lako je vama kad imate žalac – izjavi Fridolin pomalo

zavidljivo. – Svatko će dobro promisliti prije nego dopusti da ga ubodete

u jezik; to će vam reći svi koje zapitate. Ali što da kažem ja? Tako je

stradala i jedna moja roñakinja. Prije toga smo se nešto malo posvañali

zbog moje žene; još se toga dobro sjećam. Bila je kod nas u posjetu i nije

još dobro poznavala naš stan. Odjednom začujemo djetlića kako struže i

kucka, a pripadao je nekoj manjoj vrsti. Bit će da je počeo upravo nad

našim stanom, jer ga inače čujemo obično već ranije, pa se sklonimo na

sigurno mjesto. Odjednom začujem kako moja bijedna roñakinja viče iz

tame: "Fridoline, zalijepila sam se!" Čuo sam još samo neko očajničko

otimanje, a onda je sve utihnulo, i djetlić je malo podalje već ponovno

kuckao. Moje roñakinje više nije bilo, on ju je progutao. Zvala se Agata.

– Opipajte kako mi srce kuca – reče Maja tiho. – Nije trebalo da mi

to tako naglo ispričate. Što se sve ne dogaña na svijetu! – I mala Maja

pomisli na svoje vlastite doživljaje koji su se zbili u prošlosti, i na sve što

će joj se možda još desiti.

Uto se Fridolin najedanput počne smijati. Maja ga iznenañeno

pogleda.

– Pazite samo – dovikne joj on – tko se to penje uz drvo. To vam je

obješenjak, kažem vam. Uostalom, vidjet ćete i sami.

Maja se obazre i ugleda kako se neka čudnovata životinja polagano

penje uz drvo. Nikad nije smatrala mogućim da postoje takve životinje.

No isprva je njen strah bio veći od čuñenja, i ona žurno zapita Fridolina

ne bi li bilo dobro da se sakriju.

– Ni govora – reče potkornjak. – Samo mirno sjedite i uljudno

pozdravite gospodina. On je veoma učen i ima zaista mnogo znanja, a

pritom je dobroćudan i skroman i, kao svi takvi ljudi, pomalo smiješan.

Pogledajte što radi!

– Vjerojatno razmišlja – reče Maja, koja se još nije bila oporavila od

čuñenja.

– Bori se protiv vjetra – reče Fridolin i nasmije se. – Samo da mu se

ne zapletu noge.

– Zar su ti dugi konci zaista njegove noge? – upita Maja

razrogačenih očiju. – Ovako nešto još nikad nisam vidjela.

Dotle se stranac već približio, i Maja ga je mogla bolje razgledati.

Zapravo se činilo kao da lebdi u zraku, jer mu je malo, okruglo tijelo

stajalo visoko na strahovito dugim nogama koje su stršile poput kakvih

tankih pokretnih štapova i na sve strane tražile oslonac. Oprezno se gegao

naprijed, a pritom se njegovo smeñe, okruglo tijelo njihalo sad prema

gore sad prema dolje. Noge su mu bile tako duge i tanke da svaka za sebe

sigurno ne bi mogla nositi njegovo tijelo, pa su mu bezuvjetno bile

potrebne sve zajedno. Budući da su u sredini bile savijene, stršile su nad

njim visoko u zraku. Maja pljesne ručicama.

– No, tako nešto! – usklikne. – Biste li vjerovali da takve lomne

nožice, tanke kao vlasi, mogu biti tako pokretljive i korisne, da ih se

zaista može upotrebljavati i da znaju što treba činiti? Za mene je to pravo

čudo, Fridoline.

– Ah, što – reče potkornjak. – Ako je nešto smiješno, onda se

nasmijem, i gotovo.

– Nemam baš za to volje – odgovori Maja. Često se netko nečemu

nasmije, a poslije se pokaže da on to samo nije dobro razumio.

Uto je stranac došao do njih, pogledao Maju s visine svojih nogu,

koje su izgledale kao šiljasti trokuti, i rekao: – Dobro jutro! Vani je pravi

vihor, gospodo moja, propuh vrlo grube vrste, zar ne, ili – što? Možda se

ne slažete sa mnom? – I on se odupiraše vjetru što je bolje mogao.

Fridolin prikrije smijeh, ali mala Maja odgovori uljudno da je i ona

istoga mišljenja i da je zato ostala kod kuće, a onda se predstavi. Stranac

zaškilji na nju kroz svoja koljena.

– Maja od pčelinjeg roda – ponovi on. – Tome se iskreno radujem.

Mnogo sam slušao o pčelama. Moram vam priznati, uvijek se pomalo

zbunim kad se trebam nekome predstaviti, jer je naša vrlo raširena obitelj

poznata pod najraznovrsnijim imenima. Zovu nas koscima, krojačima ili

postolarima. Na svaki način spadamo u rod pauka, a ime mi je Hanibal.

Ime pauka nemilo zvuči u ušima svih manjih kukaca, i Maja nije

mogla sasvim prikriti svoj strah, pogotovu kad se sjetila svog

zarobljeništva kod pauka Strahimira. No činilo se da Hanibal nije ništa

primijetio. Ako bude potrebno – pomisli ona – odletjet ću, a onda neka

gleda za mnom. Krila nema, a i mreža mu je negdje drugdje.

– Zamišljen sam, veoma sam zamišljen – reče Hanibal. – Ako

dopuštate, prići ću malo bliže, tamo iza one velike grane bit ću dobro

zaštićen.

– Samo izvolite – reče Maja i pomakne se u stranu. Fridolin se

oprosti i ode, ali je pčelica željela doznati tko je zapravo Hanibal. –

Kakvih sve životinja ima na svijetu – mišljaše ona – neprestano nailazim

na nove.

Vjetar je bio malo popustio, i sunce je zasjalo kroz granje. Negdje

dolje u grmlju začu se pjesma crvendaća i ispuni srećom cijelu šumu.

Maja ga je vidjela kako sjedi na grančici i opazila kako mu se grlo

pokreće kad pjeva: ptica je bila podigla svoju glavicu prema svjetlu.

– Kad bih bar mogla pjevati kao onaj crvendać – reče mala Maja –

sjela bih na cvijet i pjevala cijeli dan.

– No, to bi bilo krasno – izjavi Hanibal. – Vi s vašim zujanjem.

– Ta mi se ptičica čini tako sretnom – reče pčelica.

– Vi ste neko čudno stvorenje – izjavi kosac. – Kad bi sve životinje

poželjele da rade nešto drugo nego što umiju, svijet bi se uskoro okrenuo

naglavce. Zamislite kako bi bilo kad bi crvendać izjavio da svakako mora

imati žalac ili kad bi se nekoj kozi prohtjelo letjeti i skupljati med. Onda

bi na kraju došla i žaba i zaželjela noge kakve ja imam. Maja se nasmije.

– Ne, nisam tako mislila – reče ona – ali smatram da bi bilo

prekrasno kad bih svojom pjesmom mogla usrećivati sva bića kao što

može ova ptica. No što je to? – uzvikne ona najednom začuñeno. –

Gospodine, vi imate jednu nogu previše. Vi ih imate sedam.

Hanibal nabere čelo i gledaše ljutito pred sebe.

– Ipak ste uspjeli to opaziti – reče zlovoljno. – Meñutim, nemam ja

jednu nogu previše nego jednu premalo.

– Pa zar inače imate osam nogu? – upita Maja začuñeno.

– Ako dopustite – izjavi Hanibal – mi pauci imamo osam nogu. One

su nam potrebne, a i inače – to je otmjenije. Ja sam jednu izgubio, šteta za

nju, ali napokon, treba se snalaziti kako se najbolje zna i umije.

– Bit će da je vrlo neugodno izgubiti jednu nogu – reče Maja

suosjećajno.

Hanibal podboči rukom bradu i tako namjesti noge da ih je bilo

teško izbrojati.

– Ispričat ću vam – poče on – kako se to dogodilo. Naravno da je tu

bio umiješan čovjek, kao i obično kad se nešto desi. Mi se dobro čuvamo,

ali čovjek je neoprezan i katkada te pograbi kao da si komad drveta.

Hoćete li da vam ispričam kako se zbio taj nemili slučaj?

– O, molim – reče Maja i udobno se namjesti. – To bi me veoma

zanimalo. Zacijelo imate neobično mnogo iskustva.

– To je istina – reče Hanibal. – A sad pazite. Naše pleme spada

meñu noćne narode, to vam je vjerojatno poznato. Nekoć sam živio u

zelenoj vrtnoj kućici koja izvana bijaše obrasla bršljanom, a imala je

dosta razbijenih prozorskih stakala, pa sam lako ulazio i izlazio. Kad bi se

smrklo, došao bi kroz vrt čovjek. U jednoj je ruci nosio umjetno sunce,

koje naziva svjetiljkom, u drugoj jednu bocu, a pod rukom je imao papira.

Imao je osim toga u džepu još jednu bočicu. Stavio bi sve te stvari na stol

i počeo razmišljati, jer je svoje mišljenje htio napisati na papir. Sigurno

ste već u šumi ili u vrtu naišli na papir. Ono crno, što je na njemu,

izmislio je čovjek.

– Divota – reče Maja sva sretna što će doznati tako mnogo toga.

– U tu svrhu – objašnjavaše Hanibal dalje – čovjeku su potrebne

obje boce. U manju umoči neki drveni štapić, a iz veće pije. Što više pije,

to mu bolje napreduje posao. On piše naravno o nama sve što zna, i

pritom je vrlo vrijedan, ali ne postigne mnogo uspjeha, jer je čovjek do

sada saznao vrlo malo o nama kukcima; o našem duševnom životu ne zna

gotovo ništa, a na naše srce i njegove jade ni najmanje se ne obazire.

Uostalom, čut ćete.

– Zar nemate dobro mišljenje o čovjeku? – upita Maja.

– Imam, kako da nemam – odgovori kosac i zagleda se iskosa pred

sebe. – Ali kad netko ima sedam nogu, postaje ogorčen.

– Ah, tako – reče Maja.

– Jedne večeri – produži Hanibal – vrebao sam kao obično u

uglovima prozora lovinu, a čovjek je sjedio pokraj svojih dviju boca i

trudio se da nešto napiše. Jako me naljutilo što je veliki broj mušica i

komaraca, a ja od lova na njih živim, sjeo na čovjekovo umjetno sunce i

buljio u njega onako prostački, kako već te životinje umiju.

– No – izjavi Maja – i ja bih, zapravo, razgledala takva što.

– Razgledati, to je još u redu. Ali razgledati je nešto sasvim drugo

nego buljiti. Pogledajte samo budalaštine što ih taj ološ čini kod

svjetiljke. Još je sitnica što po dvadeset puta udaraju glavom u nju, ali

neki to čine tako dugo dok ne opale krila. Pritom neprestano bulje u

svjetlo.

– Jadne životinjice – primijeti Maja – sigurno se više ne mogu snaći.

– Onda je bolje da ostanu u udubini na prozoru ili pod lišćem – reče

Hanibal. – Tamo su zaštićeni od svjetiljke i tamo ih mogu uhvatiti. One

kobne noći vidio sam iz udubine na prozoru kako nekoliko mušica leži

pod svjetiljkom u posljednjim trzajima. Opazio sam da čovjeku nije do

njih stalo i odlučio sam otići po njih. Nije li to najprirodnija stvar na

svijetu?

– Svakako – reče Maja.

– A ipak, to je uzrok moje nesreće. Polako i oprezno puzao sam uz

nogu od stola, sve dok nisam mogao poviriti preko ruba. Čovjek mi se

pričinio strahovito velik, i ja sam stao promatrati što radi. Korak po korak

polagano sam se približavao svjetiljci. Tako dugo, dok me zaklanjala

boca, sve je bilo dobro, ali čim sam se pojavio iza nje, čovjek je podigao

pogled i zgrabio me. Prstima je uhvatio jednu od mojih nogu, podigao me

tako sasvim do svojih velikih očiju i rekao: "Gle, gle!" A pritom se taj

neotesanac kesio cijelim licem kao da ga to zabavlja.

Hanibal uzdahne, a mala Maja ostane sasvim mirna. Napokon ga

upita sva zažarena:

– Zar čovjek ima tako velike oči?

– Bolje bi bilo da sad mislite o meni i o mom položaju – poviče

Hanibal uzbuñeno. – Pokušajte zamisliti kako mi je bilo pri duši. Bi li

vama bilo drago da visite o jednoj nozi pred očima koje su otprilike

dvadeset puta veće od vašeg tijela? Jedan jedini zub od svih onih koji su

se bijeljeli u ustima čovjeka, bio je dvaput veći od mene. No, što mislite o

tome?

– Užasno – reče Maja. – Upravo grozno!

– Uto se srećom prekinula moja noga. Ne mogu ni zamisliti što bi se

bilo dogodilo da se nije prekinula. Pao sam i potrčao što su me moje

preostale noge brže nosile. Skrio sam se iza boce i iz tog sam zaklona

dobacivao čovjeku najstrašnije prijetnje. Samo zato me nije dalje

progonio. Vidio sam kad je stavio moju nogu na bijeli papir i promatrao

kako je htjela pobjeći, ali to bez mene nije mogla.

– Zar se još micala? – upita Maja prestrašeno.

– Da – objasni joj Hanibal. – Naše noge to čine uvijek kad ih se

istrgne. Moja je noga trčala, ali ja nisam bio pokraj nje, pa nije znala

kamo će. Zato je samo besciljno tapkala na istom mjestu, a čovjek je sve

to promatrao, uhvatio se za nos i bezdušno se smijao savjesnosti moje

noge.

– To nije moguće – reče pčelica sasvim zastrašena. – Jedna trg-noga

ne može puzati.

– Što je to trg-noga? – upita Hanibal.

Maja ga pogleda. – To je noga koja je otpala – objasni mu. – Mi to

kod kuće tako zovemo.

– Bolje da pred obrazovanim ljudima ne upotrebljavate tako

djetinjaste izraze, kad ste već odrasli – strogo joj zapovjedi Hanibal. –

Kaže se otrgnuta noga. U svakom je slučaju istina da se naše noge

bacakaju još dugo nakon što su istrgnute.

– Ne – reče Maja – to vam ne vjerujem bez dokaza.

– Zar mislite da ću radi vas istrgnuti sebi još jednu nogu? – upita

Hanibal ljutito. – Već vidim da vi niste društvo za mene. Ovako nešto još

nitko nije od mene tražio, jeste li razumjeli?

Maja se sasvim zbuni, jer nije mogla razumjeti zašto se kosac tako

naljutio i što je, zapravo, skrivila. – Nije se baš lako družiti sa stranim

kukcima – pomisli ona – jer oni drukčije misle i često ne shvaćaju da ih

nisam htjela uvrijediti.

To je ražalosti, i ona zabrinuto pogleda velikog pauka s njegovim

dugim nogama i namrgoñenim licem.

– Zapravo bih morao pokušati da vas pojedem – reče odjednom

kosac, koji je Majinu dobroćudnost zacijelo smatrao slabošću. Ali uto se s

pčelicom dogodi nešto neobično. Njene žalosti odjednom nestane, a

umjesto straha i užasa srce joj se ispuni hrabrošću i spokojstvom. Malo se

uspravi, zazuji visoko i zvonko, a da ni sama nije znala da to čini, raširi

malo svoja lijepa prozirna krila i reče blistavih očiju:

– Gospodine, ja sam pčela.

– Oprostite – reče Hanibal, okrene se bez pozdrava i pobježe niza

stablo što ga je njegovih sedam nogu brže nosilo.

Htjela ili ne htjela, Maja se morala nasmijati. Hanibal je odozdo

počeo grditi na sav glas.

– U vas je loš karakter – reče on uzbuñeno. – Vi svojim žalcem

napadate ljude koje teški udarci sudbine sprečavaju da se kreću kako je

uobičajeno. Ali kucnut će i vaš čas, i kad zapadnete u nevolju, sjetit ćete

se mene i kajat ćete se.

On nestane pod lišćem podbjela. Pčelica nije čula sve što joj je

rekao, bila je dobre volje, pogotovu što je vjetar gotovo sasvim popustio i

što se činilo da će dan biti lijep. Visoko na sjajnom plavetnilu neba

prolazili su bijeli oblaci; činili su se mirni i sretni kao dobre misli. Pčelicu

obuze vruća i neodoljiva čežnja za gustom hladovinom šumskih

proplanaka i za sunčanim obroncima s druge strane velikog jezera.

Zacijelo se tamo već odavno razbudio veseli život. Vidjela je kako se

talasaju vitke vlati trave i kako na rubu šume u uskim jarcima rastu

visoke žute perunike. Iza njihovih čaški vidjela se tajanstvena noć jelove

šume, iz koje je puhao prohladan i turoban vjetrić. Znala je da u mračnoj

tišini šume, koja je sunčani sjaj pretvarala u crvenkasti sumrak, leži

carstvo bajki.

I već je letjela zrakom. Ni sama nije znala da je poletjela. Dozivali

su je šumski proplanci i cvjetni obronci.

– O, dobri Bože, – pomisli Maja – kako je divno živjeti.

X

ČUDESA NOĆI

Tako je mala Maja provodila meñu kukcima dane i tjedne svog

mladog života. U svim radostima i opasnostima, dok je lutala krasnim

ljetnim svijetom, često su joj doduše nedostajali drugovi ranog

djetinjstva, i katkad bi je obuzela bolna čežnja za napuštenim

kraljevstvom svog naroda. A bilo je i trenutaka kad je poželjela kakav

redoviti posao, kakvo korisno zanimanje i društvo pčela. Ali priroda male

Maje bila je, zapravo, nemirna, i nije vjerojatno da bi se ona u njihovu

društvu uvijek dobro osjećala. Meñu svim životinjama, kao i meñu

ljudima, dešava se da se neki ne mogu prilagoditi običajima većine, pa

čovjek mora biti oprezan prije nego što osudi takvo biće. To nipošto nije

uvijek samo lijenost ili svojeglavost, jer se iza toga nagona često krije

duboka čežnja za višim i boljim od onog što pruža svakidašnji život, i iz

mladih bjegunaca često postaju iskusni i mudri muškarci i razborite i

dobre žene. A mala je Maja imala, zapravo, čisto i osjećajno srce, i njenu

je ljubav prema lijepom i prostranom svijetu, u kome je ugledala svjetlost

dana, izazvala iskrena žeñ za znanjem i velika radost zbog krasota na

zemlji.

Ali samoća je teška čak i u sreći, i što je mala Maja postajala

iskusnija, to je češće čeznula za zajednicom i ljubavlju. Više nije bila

sasvim mlada pčelica nego krasna, snažna pčela, obdarena sjajnim

zdravim krilima, oštrim i opasnim žalcem i razvijenim osjećajem za

opasnost i radost života. Stekla je iskustva i skupila znanja i sad je često

poželjela da to može korisno upotrijebiti. Možda bi se jednoga dana bila

vratila u košnicu, bacila se kraljici pred noge i zamolila je da joj oprosti i

da je primi natrag, ali ju je u tome sprečavala jedna žarka žudnja – željela

je upoznati čovjeka. O ljudima je čula toliko toga proturječnog, da se

samo zbunila i nije znala ništa više nego ranije. Ipak je naslućivala da na

cijelom svijetu nema moćnijeg, mudrijeg i uzvišenijeg stvora od čovjeka.

Na svojim je lutanjima, doduše, ponekad visoko iz zraka i iz velike

daljine vidjela ljude, crne, bijele i crvene, šaroliko odjevene, male i

velike. No nikad se nije usudila prići im bliže. Jednom je vidjela kako se

pokraj potoka nešto crveni, pa je poletjela onamo, jer je tu sjajnu boju

smatrala cvjetnom. Tamo je našla čovjeka zlatne kose i rumenih obraza.

Spavao je na cvijeću pokraj potoka u crvenoj haljini, a činio se usprkos

svojoj strahovitoj veličini tako mio i dobar, da su Maji od ushićenja

navrle suze na oči. Zaboravila je sve oko sebe i netremice promatrala

usnulog čovjeka. Učini joj se da je nemoguće sve ono zlo što je ikada o

njemu čula; pomisli da je gadna laž sve što su joj ispričali o tim divnim

bićima, od kojih je jedno spavalo tamo u sjeni šuštavih breza. Kasnije joj

priñe neki komarac i pozdravi je.

– Oh, molim vas – usklikne Maja sva užarena od uzbuñenja i radosti

– pogledajte onog čovjeka kako je krasan, kako je dobar. Zar vas to ne

oduševljava?

Komarac prvo začuñeno pogleda Maju, a onda se polagano okrene

prema predmetu njena divljenja.

– Da – reče on zatim – on je svakako dobar, upravo sam ga

probušio. Gledajte, tijelo mi se crveni od njegove krvi.

Maja se tako prestrašila komarčeve drskosti da je morala pritisnuti

srce rukom.

– Hoće li umrijeti? – povikne ona. – Gdje ste ga ozlijedili? Odakle

vam takva hrabrost, a i takva podlost? Vi ste prava grabežljiva zvijer?

Komarac se nasmije i odgovori svojim visokim reskim glasićem, a

vidjelo se da ga to zabavlja:

– Pa to je samo sasvim maleni čovjek. Ljudi takve veličine zovu se

djevojčice, čim su im noge do polovice prekrile nekim širokim, šarenim

oklopom. Ja ih, naravno, mogu ubosti kroz taj oklop, ali obično ne

doprem do kože. – Vaše je neznanje upravo nevjerojatno. Zar vjerujete da

su ljudi dobri? Nikad još nisam naišao ni na jednoga koji bi mi

dragovoljno dao i najmanju kapljicu krvi.

– Istina je da o čovjeku još ne znam mnogo – reče Maja pokunjeno.

– Pa vi se od svih kukaca najviše družite s ljudima, vi najviše

prijateljujete s njima, to je bar poznato.

– Ja sam napustila kraljevstvo – prizna Maja plaho. – Tamo mi se

nije svidjelo; htjela sam upoznati svijet.

– Gle, gle, vidi ti nju – reče komarac i pristupi korak bliže. – A kako

vam prija lutanje? Moram priznati da mi se sviña što ste tako samostalni.

Što se mene tiče, nikada ne bih pristao da služim ljudima.

– I oni služe nama – reče Maja, koja nije mogla trpjeti da netko

ponizuje njen narod.

– Možda je i tako – odgovori komarac. – A kojem plemenu

pripadate?

– Potječem iz plemena pčela u dvorskom perivoju. Kraljica, koja

sada vlada, zove se Jelena Osma.

– Tako, tako – izusti komarac i nakloni se. – Na takvom vam se

porijeklu mora zavidjeti. Svaka čast! Nedavno je kod vas bila revolucija,

zar ne? To sam saznao od izvidnika roja koji se odmetnuo. Imam li pravo.

– Da – reče Maja ponosito. Osjećala je radost i zadovoljstvo što

njeno pleme uživa takvo poštovanje i što je nadaleko poznato. Duboko u

srcu opet joj se pojavi čežnja za domovinom, i ona zaželi učiniti nešto

veliko i dobro za svoju maticu i za napredak svoje države. Zbog toga

zaboravi pitati o čovjeku. Možda nije pitala i zato što je znala da od

komarca neće čuti ništa dobra. Vidjela je da je taj mali drzak i umišljen, a

takvi ljudi o drugima govore obično samo loše.

Komarac je uostalom uskoro odletio.

– Popit ću još jedan gutljaj – doviknuo joj je. – Kasnije ću sa svojim

drugovima letjeti na večernjem suncu da bismo sutra imali lijepo vrijeme.

Maja je žurno otišla, jer nije htjela gledati kako komarac napada

usnulo dijete. Čudila se što komarac pritom ne pogine. Kasandra joj je

jednom rekla: – Ako ubodeš čovjeka, moraš umrijeti.

Maja se još dobro sjećala tog dogañaja, ali njena čežnja da o čovjeku

sazna što više nije bila nipošto utažena, i ona odluči da će biti smjelija i

da neće žaliti nikakva truda da postigne svoj cilj.

*

* *

Maji je bilo suñeno da joj se želje divno ispune, još mnogo ljepše

nego što se nadala. Jedne tople večeri pošla je pčelica na počinak ranije

nego obično i odjednom se probudila usred noći, a to joj se još nikad nije

dogodilo. Ne može se opisati kakvo je bilo njeno čuñenje kad je otvorila

oči i vidjela da je njena mala spavaonica sva obasjana nekom tihom

plavom svjetlošću. Ta je svjetlost dopirala kroz ulaz, a otvor je blistao

kao da je prekriven srebrnastoplavom zavjesom. Isprva se nije usudila ni

maknuti, ali se nije bojala, jer se zajedno s tom svjetlošću širilo neko

neobično lijepo spokojstvo. A vani u zraku čuo se neki zvuk tako nježan i

tako skladan, da Maja još nikad nije doživjela nešto slično. Plašljivo i sva

zanesena sjajem tog neobičnog sata Maja napokon priñe izlazu iz svoje

duplje i pogleda van. Učini joj se kao da je cijeli svijet začaran nekim

čudom. Posvuda je blistalo i svjetlucalo čisto srebro, tisuće sjajnih bisera

zagasito se prelijevalo u travi koja se u daljini pružala kao pod nekom

tankom koprenom, a debla breza i usnulo lišće bijahu posrebreni. Sva je

okolica, a i tiha spokojna daljina, bila obavljena nježnom plavičastom

svjetlošću.

– To je noć, to može biti samo noć – prošapće Maja i sklopi ručice.

Visoko na nebu, malo zastrta lišćem neke bukove grane, stajala je

okrugla, sjajna srebrna ploča, a s nje je dopirala svjetlost koja je

uljepšavala cijeli svijet. Tek sada opazi Maja da svuda oko mjeseca gori

na nebu bezbroj jarkih, sjajnih malih svjetala, ljepših i mirnijih od ikakva

sjaja što je do tada vidjela. Nije znala što da radi od sreće što doživljava

noć, mjesec i zvijezde i njihova divna čudesa. O svemu je tome ranije

samo čula i nikad nije u to pravo vjerovala.

Uto ponovno začu u blizini kako se glasno i nadaleko ori neobična

noćna pjesma koja ju je zacijelo i probudila. Bilo je to neko zvonko

cvrčanje jasnog srebrnog zvuka, i gotovo bi se moglo pomisliti da taj

zvuk donosi mjesečeva svjetlost dok se spušta s neba. Maja pogleda oko

sebe da pronañe njegov uzrok, ali u tajnovitoj igri svjetla i sjene bilo je

vrlo teško nešto jasno razaznati; sve bijaše nekako tajanstveno zastrto, a

opet tako istinito i čarobno lijepo.

Mala Maja nije više mogla izdržati u svom skrovištu, morala je van,

u taj novi divni svijet. Nadam se da mi se ništa neće dogoditi – pomisli

ona – ne mislim učiniti nikakvo zlo.

Upravo htjede poletjeti da doñe do plave svjetlosti nad livadom koju

je obasjavao pun mjesec, kad sasvim blizu sebe opazi kako joj po jednom

bukovom listu dolazi u susret neka krilata životinjica kakvu još nikada

nije vidjela. Čim je stigla na list, uspravila se prema mjesecu, podigla

malo jedno svoje usko krilo i brzim potezima počela prevlačiti svojom

nožicom po njegovu rubu. Činilo se kao da svira na nekim skrivenim

guslama, i zaista se začu onaj cvrkutavi srebrni zvuk koji je ispunjavao

cijelu ovu noć punu mjesečine.

– Divno – prošapće Maja – ah, to je upravo božanstveno.

Brzo poletje onamo. Ljetna je noć bila topla i blaga, pa pčelica nije

osjećala da je hladnije nego po danu. Kad je sjela na list k neznancu, on

naglo prekine svirku, a Maji se učini da još nikad nije bilo tako tiho kao

sada. Bilo je upravo neugodno. Kroz tamno lišće dopirala je bijela, hladna

svjetlost.

– Dobru noć – reče Maja brzo i uljudno, jer je mislila da se noću

pozdravlja na isti način kao i po danu, a zatim doda: – Oprostite, molim

vas, što smetani, ali vaša je svirka tako privlačna; tko je čuje, mora poći

za njenim zvukom.

Neznanac začuñeno pogleda Maju.

– Kakav ste vi to gmizavac? – upita napokon. – Nikad još nisam

vidio nešto slično.

– Ja nipošto nisam gmizavac – reče pčelica ozbiljno. – Ja sam Maja

od pčelinjeg roda.

– A, od pčelinjeg roda, tako, tako... – reče neznanac. – Vi živite po

danu, zar ne? Jež mi je pričao o vašem plemenu. Rekao mi je da navečer

jede mrtvace koje vi izbacite iz košnice.

– Da – reče Maja s lakom jezom – to je istina. Kasandra mi je

pričala o tome. Jež dolazi u sumrak, on mljaska i traži mrtvace. Tako

pričaju stražari. Pa zar se vi družite s ježom? To je upravo strašna neman.

– Ja ne mislim tako – reče neznanac. – Mi noćni zrikavci zapravo se

sasvim dobro slažemo s njim. Naravno, on nas neprestano pokušava

uhvatiti, ali mu to nikad ne uspije. Mi ga često dražimo i igramo se s

njim. Zovemo ga stricom. Napokon, svatko mora živjeti, zar ne? Tako

dugo, dok mene nitko ne pojede, nije me za druge briga.

Maja zatrese glavicom, ona je o tome imala drugo mišljenje, ali nije

htjela protusloviti i uvrijediti neznanca. Zato reče ljubazno:

– Vi ste, dakle, zrikavac?

– Da, noćni zrikavac. Ali ne smijete mi više smetati, moram svirati.

Pun je mjesec, a noć je prekrasna.

– O, učinite jednom iznimku – zamoli ga Maja. – Pričajte mi o noći.

– Ljetna je noć nešto najljepše na svijetu – odgovori zrikavac. – Ona

ispunjava dušu blaženstvom. Ono što ne čujete iz moje svirke, neću vam

moći ni objasniti. A zašto bi uvijek trebalo sve znati? Mi jadni stvorovi ne

znamo mnogo o životu, ali možemo osjetiti svu divotu svijeta.

I on započe svoju jasnu, razdraganu srebrnu svirku. Zvučala je

glasno i snažno, kad se slušalo iz takve blizine kao Maja. A pčelica je

sjedila sasvim mirno u plavoj ljetnoj noći, osluškivala i veoma duboko

razmišljala o životu.

Uto sve utihne. Nešto lagano zašumi, i Maja vidje kako je zrikavac

odletio u mjesečinu.

– Noć tako rastužuje – pomisli Maja.

Sad zaželi da ode dolje na cvjetnu livadu. Uz potok su rasle perunike

i zrcalile se u hitroj vodi koja je u sebi nosila mjesečinu.

Bijaše to prekrasan prizor. Voda je šaputala i blistala, a pognute

perunike kao da su spavale. Zaspale su od same sreće – pomisli pčelica.

Ona se spusti usred mjesečine na jednu bijelu cvjetnu laticu, i nije mogla

skinuti pogleda sa žive vode potoka koja je sijevala drhtavim iskricama i

opet se gasila. Na suprotnoj obali potoka blistale su breze, a činilo se kao

da su okićene zvijezdama.

Kamo li teče sva ta voda – pomisli ona. – Zrikavac ima pravo, mi o

svijetu znamo tako malo.

Uto se sasvim blizu nje iz čaške jedne perunike začu neki sitni

nježni glasić, tako jasno i zvonko da Maja na ovom svijetu nije još nikad

čula nešto slično. Srce joj poče snažno udarati i zastade joj dah.

– Oh, što će se dogoditi – pomisli ona – što ću sada ugledati?

Perunika se lako zaljulja i Maja vidje da se jedna latica savila malo

prema unutra, a onda ugleda sasvim malu ljudsku ruku, bijelu kao snijeg,

kako se sitnim prstićima uhvatila za laticu. Tada se pojavi plava glavica i

svijetlo, nježno tijelo u bijeloj haljinici. Iz perunike izañe sasvim maleni

čovjek.

Ne može se opisati kako se Maja prestrašila i zadivila. Sjedila je kao

ukočena i nije mogla skinuti pogleda s tog prizora.

Sitno ljudsko biće pope se na rub cvijeta, podiže ručice prema

mjesečini i s blaženim smiješkom gledaše u jasnu noć. Tada njegovo

prozirno malo tijelo lagano zadršće, i iznenada mu se na ramenima

rasklopiše dva sjajna krila, bjelja od mjesečine i čista kao snijeg.

Dosezala su preko plave glavice i spuštala se sve do nogu. Nikada, nikada

u svom životu nije mala Maja vidjela nešto tako ljupko. I dok je taj

svijetli čovječuljak tako stajao i pružao svoje ruke prema nebu, opet se

začu njegov glas, i Maja je mogla razumjeti pjesmu koja je odzvanjala

kroz noć:

Svjetlost je moj dom i blista

Nebo modro sa svih strana.

Noć dolazi iza dana,

Duša mije uvijek ista.

Duša moja, kaplja vode,

Što izvire iz ljepote

I vezuje sve živote

U prirodi što se rode.

Malu Maju obuze snažno jecanje; nije mogla sebi objasniti što je to

čini tako tužnom, a istodobno tako sretnom. Uto se malo ljudsko biće

okrene prema njoj.

– Tko to ovdje plače? – upita svojim jasnim glasom.

– Oh, to sam samo ja – promuca Maja. – Oprostite, što vam smetam.

– A zašto plačeš?

– Ne znam – reče Maja – možda samo zato, što ste tako lijepi. Tko

ste vi, o, kažite mi tko ste, ako ne zahtijevam previše. Vi ste sigurno

anñeo.

– O, ne – reče malo biće i ostane sasvim ozbiljno – ja sam samo

cvjetni vilenjak. Ali možeš mi mirno govoriti ti. A što ti, pčelice, radiš

noću vani na livadi?

Vilenjak doleti k Maji, sjedne na jednu savijenu laticu perunike koja

ga blago zaljulja, i promatraše pčelicu ozbiljno i ljubazno. I dok mu je

Maja pričala sve što je znala i htjela i učinila, neprestano su je promatrale

velike tamne oči na bijelom licu vilenjaka, ispod zlatne kose koja je

katkad poput srebra zablistala na mjesečini.

Kad je Maja završila svoju priču, pogladi je vilenjak po glavici i

pogleda tako srdačno i nježno da je pčelica od sreće morala spustiti

pogled.

A onda joj on ispriča:

– Mi vilenjaci živimo sedam noći, ali moramo ostati u cvijetu u

kome smo roñeni. Ako napustimo cvijet, moramo umrijeti kad svane

zora.

Maja od straha i užasa razrogači oči. – O, brzo, brzo, odleti natrag u

svoj cvijet! – poviče ona.

Vilenjak žalosno odmahne glavom.

– Sada je prekasno – reče. – Ali slušaj dalje. Većina vilenjaka

napusti svoj cvijet, jer je to spojeno s velikom srećom. Tko napusti svoj

cvijet i tako sebe osudi na preranu smrt, dobije prije toga čudesnu moć.

On može biću, koje prvo susretne, ispuniti najmiliju želju. Ako ozbiljno

želi napustiti cvijet samo zato da bi usrećio druge, narastu mu odmah

krila.

– Ah kako je to divno – usklikne Maja. – Onda bih i ja napustila

cvijet Zacijelo je prekrasno ispuniti najmiliju želju. – Pčelica nije ni

pomislila na to da je ona prvo biće koje je vilenjak susreo, kad je poletio

iz cvijeta.

– A onda – upita ona – moraš li onda umrijeti? Vilenjak kimne, ali

ovaj put nimalo žalosno.

– Dočekamo još zoru – reče on – ali kad padne rosa, nešto nas

povuče k prozirnim koprenama što lebde nad travom na livadama. Nisi li

često vidjela da te koprene imaju bijeli sjaj, kao da je u njima svjetlost?

To su vilenjaci, njihova krila i njihove haljine. A kad se razdani, mi se

pretvaramo u kapi rose. Biljke nas popiju i prime u svoj cvat i rast, sve

dok za neko vrijeme ponovno ne izañemo iz njihovih čaški kao vilenjaci.

– Onda si ti već jednom ranije bio neki drugi vilenjak? – upita Maja,

a od velike napetosti zastade joj dah. Ozbiljne joj oči potvrdiše:

– Da, ali sam to zaboravio. Mi sve zaboravimo u svom cvjetnom

snu.

– Oh, tvoja je sudbina divna – usklikne Maja.

– To je sudbina svih bića na Zemlji – reče vilenjak – ako se dobro

razmisli. Iako se sva bića ne probude iz svog smrtnog sna uvijek u

cvijeću. No o tome nećemo danas razgovarati.

– O, kako sam sretna – usklikne Maja.

– Zar nemaš nikakve želje? – upita vilenjak. – Ne znaš li da si ti

prvo biće koje sam susreo, i da ću ispuniti tvoju najmiliju želju?

– Ja – poviče Maja – pa ja sam samo pčela. Ne, to bi za mene bilo

suviše sreće; nisam zaslužila da netko bude prema meni tako dobar.

– Nitko ne zaslužuje ono lijepo i dobro – reče vilenjak. – To nam

dolazi kao sunčana svjetlost.

Majino srce burno zakuca. Oh, ona je odavno već imala jednu vruću

želju, ali se nije usuñivala izreći je. No činilo se kao da i vilenjak to

naslućuje, jer se tako nasmiješi da mu nitko ne bi mogao nešto prešutjeti.

– Dakle? – upita on i zagladi svoju zlatnu kosu s čistog čela.

– Željela bih upoznati ljude u onom času kad su najljepši – reče

pčelica vatreno i brzo, kao da se boji da će čuti kako se tako velika želja

ne može ispuniti.

Ali vilenjak se pridigne ozbiljno i mirno, oči mu zasjaše od

pouzdanja; prihvati drhtavu ruku male Maje i reče:

– Doñi, poletjet ćemo zajedno, tvoja će se želja ispuniti.

XI

PUT S VILENJAKOM

Tako su vilenjak i mala Maja letjeli kroz ljetnu noć iznad procvalog

cvijeća. Kad su došli nad potok, zablista na vodi slika vilenjaka kao da

prolazi kakva zvijezda.

S koliko se sreće i povjerenja pridružila pčelica tom ljupkom biću!

Bila bi ga rado pitala o mnogo čemu važnome, ali se nije usuñivala.

Pouzdano je osjećala da će vilenjak sve dobro izvesti.

Dok su letjeli rame uz rame kroz neki visoki drvored topola, zazuji

nešto iznad njih, i neki tamni leptir, velik i snažan poput kakve ptice,

proñe mimo njih. Vilenjak mu dovikne:

– Pričekaj časak, molim te!

Maja se začudi kad vidje kako je tamni noćni leptir pripravno

poslušao taj poziv. Sjedoše na granu neke visoke topole. Oko njih je na

mjesečini šaputalo lišće, i nadaleko se vidjela tiha obasjana noćna krajina.

Noćni je leptir sjedio u mjesečevoj svjetlosti upravo nasuprot Maji.

Lagano je podizao svoja raširena krila i opet ih blago spuštao, kao da je

htio nekoga hladiti lepezom. Maja opazi da mu se preko krila pružaju

široke pruge divne jasne plave boje. Njegova crna glava bijaše pokrita

tamnim baršunom, a na licu, u kome su se žarila dva crna oka, činilo se

kao da ima neku neobičnu, tajanstvenu obrazinu. Kako su divne noćne

životinje. Maju obuze laka jeza; bilo joj je pri srcu kao da sanja najčudniji

san u svom životu.

– Vi ste veoma lijepi – reče ona strancu – uistinu lijepi... – Obuze je

neki svečani osjećaj.

– Tko je to s tobom? – upita noćni leptir vilenjaka.

– To je jedna pčela – odgovori vilenjak. – Susreo sam je kad sam

izašao iz cvjetne čaške.

Činilo se da noćni leptir zna što to znači, jer je pogledao Maju

gotovo malo zavidno i kimnuo joj ozbiljno i zamišljeno.

– Vi sretnice! – reče zatim tiho.

– Zar ste možda vi tužni? – upita Maja srdačno. Noćni leptir

odmahne glavom.

– Ne, nisam – reče ljubazno i zahvalno, i tako milo pogleda Maju, da

bi ona rado sklopila s njim prijateljstvo. Ali, za tako nešto leptir bijaše

prevelik.

Tada vilenjak zapita noćnog leptira je li šišmiš već otišao na

počinak.

– O, da – odgovori noćni leptir – već odavno. Zacijelo to pitaš zbog

svoje pratilice? – doda zatim.

Vilenjak kimne glavom, a Maja poželi saznati što je šišmiš, ali se

činilo da se vilenjak žuri. Plemenitim nemirom zabaci on svoju sjajnu

kosu. – Noć je tako kratka – reče. – Doñi, Majo, moramo požuriti.

– Hoćeš li da te malo ponesem? – upita noćni leptir. Vilenjak mu

zahvali. – Drugi put! – dovikne mu.

To znači nikad više – pomisli pčelica ožalošćeno, dok su letjeli dalje

– jer kad svane zora, vilenjak mora umrijeti.

Noćni leptir ostao je još na mjestu i gledao za njima, a svjetlo

vilenjakove haljine postajalo je sve slabije i slabije, dok napokon sasvim

ne utone u dubinu plavih daljina. Onda se leptir polako pomakne na listu,

okrene glavu i stane promatrati svoja velika tamna krila sa širokim

plavim prugama. Pritom se duboko zamisli.

– Često sam slušao – razmišljaše on – da sam siv i ružan i da se

moja odjeća ne može usporediti s raskošnim haljinama danjih leptira.

Pčelica je vidjela na meni samo ono što je lijepo. – A onda počne misliti o

tome, nije li možda ipak tužan; Maja ga je o tome pitala. – Ne – reče

napokon – sad više nisam, to je sigurno.

Za to su vrijeme Maja i vilenjak letjeli kroz gusto grmlje u nekom

vrtu. Prigušeni sjaj mjeseca stvorio je od njega takvu krasotu, da je čovjek

ne može opisati. Opojno slatki miris rosne svježine i usnulog cvijeća

svojim je čarom pretvarao sve u neizrecive blagodati prirode. Ljubičasti

grozdovi bagrema blistali su od svježine, a grm lipanjske ruže činio se

poput kakvog malog rascvjetanog neba punog crvenih svjetiljaka. Bijele

zvijezde jasmina blistale su blijede i tužne, a tako su snažno mirisale, kao

da su još istog trena htjele pokloniti sve što imaju. Maja se potpuno zbuni

i uhvati za ruku vilenjaka čije su oči sjale ozareno i blaženo.

– Tko bi to pomislio – reče ona sama sebi. – Tko bi rekao da je to

moguće. – Ali uto ugleda nešto od čega joj se rastuži srce.

– Oh – usklikne – gledaj, pala je jedna zvijezda! Sad luta naokolo i

ne može pronaći svoje mjesto na nebu.

– To je krijesnica – reče vilenjak ozbiljno. Tada Maja usprkos svom

čuñenju prvi put opazi zašto joj je vilenjak tako drag. On se nikada nije

smijao njenu neznanju nego je pomagao njenim jadnim mislima kad se

nisu mogle snaći.

– To su neobične životinjice – nastavi vilenjak. – One nose svoje

vlastito svjetlo kroz toplu noć, i tako oživljavaju tminu pod svodovima

grmlja, kamo mjesec ne prodire, a na taj način lako nañu jedna drugu.

Upoznat ćeš jednu krijesnicu kasnije, kada doñemo k ljudima.

Maja htjede znati zašto će im ona trebati.

– Odmah ćeš vidjeti – reče vilenjak.

U meñuvremenu su stigli do jedne sjenice koja je bila sva obrasla

jasminom i kozjom krvi. Spustiše se gotovo do zemlje, sasvim blizu

sjenice, iz koje je dopiralo tiho šaputanje. Vilenjak domahne jednoj

krijesnici.

– Budi tako dobra – zamoli on malu – pa nam malo posvijetli,

moramo proći kroz ovo tamno lišće da dospijemo do jasminove sjenice.

– Ali tvoj je sjaj mnogo svjetliji od moga – reče krijesnica.

– I meni se tako čini – izjavi Maja, zapravo samo zato da prikrije

svoje uzbuñenje.

– Moram se omotati jednim listom – objasni im vilenjak – inače bi

me ljudi opazili, pa bi se prestrašili. Mi se vilenjaci prikazujemo ljudima

samo u snu.

– To je nešto drugo – reče krijesnica. – Stojim ti na raspolaganju.

Učinit ću što mogu. Hoće li mi ova velika životinja, što je s tobom, učiniti

nešto nažao?

Vilenjak zatrese glavom, a krijesnica mu odmah povjerova.

Tada vilenjak uze jedan list i brižljivo se umota, tako da njegova

bijela haljina nije nigdje provirivala. Zatim ubere plavi zvončić koji je

našao u travi, i stavi ga poput šljema na svoju sjajnu kosu. Sada se vidjelo

samo njegovo bijelo lice, a ono bijaše tako malo da ga sigurno nitko ne bi

mogao opaziti. On zamoli krijesnicu da mu sjedne na rame i da svoju

svjetiljku s jedne strane malo zasjeni krilom, da ne blješti u oči. Onda uze

Maju za ruku i reče:

– A sada doñi. Bit će najbolje da se popnemo ovuda. Mala Maja

mislila je o onome što je vilenjak maločas ispričao, pa upita, dok su se

uspinjali po vriježama:

– Zar ljudi sanjaju dok spavaju?

– Ne samo tada – reče vilenjak. – Oni ponekad sanjaju i kad su

budni. Tada sjede zamišljeni, glava im je malo pognuta, a oči im lutaju u

daljinu, kao da bi htjeli sagledati do u samo nebo. Njihovi su snovi uvijek

ljepši od života, zato im se i mi prikazujemo u njima.

Ali uto vilenjak naglo položi svoj sitni prstić na usne, odmakne u

stranu jednu rascvalu grančicu jasmina i gurne Maju malo naprijed.

– Pogledaj sada dolje – reče on tiho. – Tamo ćeš naći ono što si

željela.

Tada pčelica u mjesečevoj sjenci ugleda dva čovjeka kako sjede na

klupi. Bili su to djevojka i mladić. Ona mu je položila glavu na rame, a

njegova ju je ruka grlila kao da je želi zaštititi.

Sjedili su sasvim mirno i gledali u noć. Bilo je tako tiho kao da su

oboje zaspali, samo su se u daljini čuli zrikavci, a mjesec je polagano,

polagano lutao po lišću.

Maja je tiho i ushićeno gledala u djevojčino lice. Iako je izgledalo

blijedo i tužno, na njemu je poput nekog skrivenog svjetla sjao odraz

velike sreće. Nad krupnim očima počivala je zlatna kosa, kakvu je imao i

vilenjak, a na kosi je ležao nebeski sjaj ljetne noći.

Iz njenih je rumenih usana, koje bijahu malo otvorene, izlazio dašak

sjete i blaženstva, kao da je htjela dati sve što ima za sreću muškarca koji

je pokraj nje sjedio. A tada se okrene prema njemu, privuče mu glavu k

sebi i reče nešto, što na njegovu licu izazove takav smiješak, da Maja

nikad nije vjerovala da se ijedan živi stvor može tako smiješiti. U

njegovim je očima sjala sreća i snaga, kao da mu pripada cijela velika

Zemlja i kao da je tuga i nesreća zauvijek prognana s ovog svijeta.

Maja ne poželi saznati što je odgovorio djevojci. Srce joj zadršće

kao da i ona dijeli blaženstvo što je obuzimalo te ljude.

– Sad sam vidjela najljepše – prošapće ona dršćući – što će moje oči

ikad ugledati. Sad znam da su ljudi najljepši kad ljube jedni druge.

Nije znala kako je dugo tiho sjedila pod lišćem sva utonula u

promatranje. Kad se okrenula, svjetlost se krijesnice već ugasila, a

vilenjaka je nestalo.

Uto kroz izlaz sjenice ugleda daleko nad krajinom neku usku crvenu

crtu svjetla na obzorju.

XII

SLAVKO SA SEDAM TOČKICA

Kad se Maja idućeg jutra probudila u svom šumskom dvorcu, sunce

se već bilo popelo visoko nad krošnje bukava. Isprva je mislila da su

doživljaji prošle noći samo lijepi san, ali se tada sjeti da je stigla u svoj

dom tek u prohladnu zoru, a sad je već bilo gotovo podne. Ne, bila je to

zbilja, ona je provela noć s vilenjakom i vidjela je ljude koji su sjedili

zagrljeni na mjesečini u jasminovoj sjenici.

Vani je sunce žeglo po lišću, pirio je topli vjetar, i ona začu

mnogobrojne glasove kukaca. Ah, što znaju drugi, a što zna ona! Toliko

se ponosila svojim doživljajem da je izletjela što je brže mogla, a činilo

joj se da joj svi moraju vidjeti na licu što je doživjela.

Ali vani je na suncu sve išlo starim tokom. Ništa se nije promijenilo

i ništa nije podsjećalo na plavu noć. Kukci su dolazili, pozdravljali i

odlazili, prijeko na livadi nad visokim šarenim ljetnim cvijećem, u

blistavom vrelom zraku vladala je velika živost. Maja se odjednom

veoma rastuži. Osjećala je da na svijetu nema nikoga tko bi s njom dijelio

sreću ili žalost. Nije imala volje odletjeti k onim drugima. Idem u šumu –

pomisli – šuma je ozbiljna i svečana, ona pristaje raspoloženju mog srca.

Zacijelo nitko ne sluti, kad brzo i bez razmišljanja prolazi utrtim

putovima, koliko se tajni i čudesa skriva u šumskoj tami. Za to je

potrebno da se odmaknu grančice grmlja ili da se kroz kupinove vriježe

baci pogled na visoku travu ili na gustu mahovinu. Pod sjenovitim lišćem

biljaka, po rupama u zemlji i po dupljama u drveću, izmeñu trule kore

starih panjeva i u isprepletenim žilicama korijenja, što se poput zmija

vijuga po zemlji, danju i noću vlada marljiv i raznolik život, pun radosti i

opasnosti, pun borbe i tuge i zadovoljstva.

Mala je Maja o svemu tome tek malo slutila dok je letjela izmeñu

smeñih stabala i zelenih krošanja. Pod sobom je u travi opazila neku usku

stazu koja je kao kakva cesta vodila kroz guštaru i kroz proplanke.

Katkad bi joj se učinilo da sunce nestaje iza oblaka, tako je duboka bila

sjena pod visokim krošnjama i u gustom grmlju; a zatim bi opet letjela

kroz zlatnozeleni sjaj, a pod njom su se pružale šumice širokog lišća

šumske paprati i rascvalih vriježa kupine.

Napokon otvori šuma svoja nadsvoñena vrata i pred Majinim se

pogledom pruži u zlatnom suncu široko žitno polje. U klasju je svjetlucao

različak i mak. Pčelica se spusti na granu neke breze, koja je stajala na

rubu polja, i ushićeno promatraše more zlata što se pred njom širilo u

spokoju tihog dana. Učini joj se nepregledno veliko, a po njemu su

prolazili blagi talasi; to je činio plahi ljetni vjetrić, koji zato tako nježno

piri, da ne bi smetao miru krasnog svijeta.

Nekoliko smeñih leptirića igralo se pod brezom nad žitom "od maka

do maka". To je omiljena društvena igra mladih leptira. Svaki leptir

sjedne na jedan cvijet, a mora biti jedan igrač više nego što je u blizini

cvjetova. Taj igrač sjedne u sredinu kruga i zove. Kad on vikne, svi leptiri

moraju uzletjeti i zamijeniti mjesta. Tko doñe prekasno i ne nañe više

slobodan cvijet, mora otići u sredinu i zvati. Bilo je veoma zabavno.

Maja ih je neko vrijeme promatrala, jer ju je to zabavljalo. To bih

mogla naučiti mlade pčelice u košnici – pomisli ona – tu ćemo igru

nazvati "od ćelijice do ćelijice". Ali Kasandra će vjerojatno biti suviše

stroga da to dopusti.

Mala Maja odjednom se ražalosti, zacijelo zato što se sjetila

domovine. Kad je o tome htjela razmisliti, reče netko pokraj nje:

– Dobro jutro! Vi ste neka zvjerka, kako mi se čini.

Maja se strašno prestraši i brzo se okrene prema neznancu.

– Nisam – reče – zacijelo nisam!

Pokraj nje sjedila je neka mala smeña polukugla sa sedam crnih

točkica. Pod tim crvenkastosmeñim svodom, koji je prekrasno blistao,

vidjela se sitna crna glavica u kojoj su sjala dva svijetla mala oka; tada

opazi Maja i nožice tanke poput končića koje su provirivale ispod

točkastog oklopa i nosile ga što su bolje mogle. Taj je mali debeljko

doviknuo Maji one riječi. Usprkos svom čudnovatom obliku, on se pčelici

veoma svidio, jer je u sebi imao nešto upravo dražesno.

– A tko ste vi? – upita ona. – Ja sam Maja od pčelinjeg roda.

– Zar me želite uvrijediti? – upita mališan. – Upamtite, za to nemate

nikakva razloga.

– Ali zašto bih vas vrijeñala? – upita mala Maja sva prestrašena. –

Pa ja vas uopće ne poznajem.

– To može svatko reći – izjavi debeljko. – Pa dobro, pomoći ću vam

da se sjetite. Brojte. – I mališan se počne polagano okretati.

– Da brojim vaše točkice?

– Da, molim lijepo – reče buba.

– Ima sedam točkica – reče Maja.

– No? – upita buba. – Dakle? Zar još uvijek ne znate? Onda ću vam

reći. Zovem se upravo onako, kako ste izbrojali. Pripadam porodici

Bubamara, ime mi je Slavko, a po zanimanju sam pjesnik. Ljudi me zovu

još i božja ovčica. To je njihova stvar. Ali to vam je svakako poznato.

Maja se nije usudila zanijekati, jer se bojala da ne uvrijedi Slavka.

– O – reče Slavko – ja živim od sunčane svjetlosti, od spokoja dana i

od ljubavi ljudi.

– Pa zar ništa ne jedete? – upita Maja iznenañeno.

– Kako da ne, jedem lisne uši. Zar ih vi ne jedete?

– Ne – reče Maja – pa to... – Što je to? Kako? – To nije kod nas

običaj – završi Maja plašljivo.

– Naravno – vikne Slavko i pokuša slegnuti ramenom, ali mu to

zbog čvrstog oklopa nije uspjelo. Vi ste malograñanka i činite, naravno,

samo ono, što je običaj. Mi pjesnici ne bismo na taj način daleko stigli.

Imate li vremena?

– Imam – reče Maja – svakako.

– Onda ću vam pročitati jednu pjesmu. Sjedite mirno i zatvorite oči

da vam ne smeta okolica. Pjesma se zove "Ljudski prst". To je moj osobni

doživljaj. Čujete li?

– Da – reče Maja – svaku riječ.

– Dakle:

LJUDSKI PRST

Jednog si me dana naš'o,

Od sreće sam s uma saš'o.

Zaobljen si k'o maslačak,

Tanak kao gladni mačak.

Na vršku ti oklop stoji,

Zašiljen k'o malo koji.

Gore možeš da se krećeš.

Ali dolje? E, to nećeš.

– No? – upita Slavko nakon kratke šutnje. Oči su mu bile pune suza,

a glas mu je podrhtavao.

– Ljudski me prst duboko ganuo – izjavi Maja koja se malo zbunila.

Znala je zapravo i ljepših pjesama.

– Kako vam se čini oblik? – upita Slavko i turobno se nasmiješi.

Vidjelo se da ga je ganuo dojam što ga je proizveo svojom pjesmom.

– Zašiljen k'o malo koji – odgovori Maja – pa vi ste ga sami tako

opjevali.

– Ja govorim o umjetničkom obliku, o obliku moje pjesme.

– A – reče Maja – ah, tako. Da, smatram da je dobar.

– Zar ne? – usklikne Slavko. – Hoćete reći da se ta pjesma može

ubrojiti meñu najbolje koje znate, da treba posegnuti daleko u prošlost da

se nañe nešto slično. Umjetnost mora prvenstveno donositi nešto novo, a

to većina pjesnika ne zna. A zatim je potrebna i veličina, zar ne?

– Svakako – reče Maja – vjerujem...

– Vaše čvrsto uvjerenje u moju nadarenost, koje ste sada izrekli,

upravo me posramljuje. Velika vam hvala. Sada moram dalje, jer je

samoća ukras umjetnika. Ostajte zdravo.

– Zdravo – reče Maja, koja još nije pravo znala što je taj mališan

zapravo htio. No, on će sam to najbolje znati – pomisli. Velik baš nije, ali

će možda još narasti. Gledala je za njim, dok je žurno puzao uz granu.

Njegove su se sitne nožice jedva vidjele te se činilo kao da se kreće na

malim valjcima.

Zatim Maja ponovno baci pogled dolje na zlatno žitno polje, nad

kojim se igrahu leptirići. To joj se sviñalo mnogo više nego djelo Slavka

sa sedam točkica.

XIII

RAZBOJNIČKI GRAD

Oh, s koliko je radosti počeo taj dan, a s koliko je straha i užasa

završio. Maja je još prije toga sklopila jedno neobično poznanstvo; to se

dogodilo popodne u blizini neke velike stare bačve za vodu. Sjedila je u

mirisnom cvijeću jorgovana koji se zrcalio na mirnoj crnoj površini vode

u bačvi. Nad njom je neki crvendać pjevao tako radosno i milo, da je

mala Maja bila upravo neutješna što se ne može sprijateljiti s pticama.

One su prevelike i pojele bi je, u tome je bila stvar. Sjedila je skrivena u

bijelom grozdu rascvjetanog jorgovana i osluškivala, a pritom je

žmirkala, jer je sunce bacalo na nju svoje oštre strelice. Odjednom pokraj

nje netko uzdahne. Kad se osvrnula, ugledala je najneobičniju životinju

koju je ikada srela. Na prvi pogled pomisli da na svakoj strani ima bar

stotinu nogu. Bila je bar triput duža od Maje, ali uska i niskog rasta, a nije

imala krila.

– Sto mu muka! – poviče Maja sva prestrašena. – Vi sigurno dobro

trčite.

Neznanac je zamišljeno pogleda.

– U to sumnjam – izjavi. – Moglo bi biti i bolje. Imam previše nogu.

Znate, prije nego što ih sve pokrenem, proñe suviše vremena. U vrijeme

kad to još nisam znao, često sam poželio da imam nekoliko nogu više. No

sve je u Božjim rukama. A tko ste vi?

Maja se predstavi.

Neznanac kimne glavom i pomakne nekoliko nogu.

– Ja sam Jeronim – reče – iz porodice Stonoga. Mi smo stari narod i

posvuda pobuñujemo divljenje. Nema životinje koja bi imala približno

tako velik broj nogu kao mi. Koliko je meni poznato, druge životinje

imaju ih najviše osam.

– Vi ste nevjerojatno zanimljivi – reče Maja – a i vaša je boja

neobična. Imate li možda obitelj?

– Ma kakvi! A zašto da i imam? – upita stonoga. – Kamo bi me to

odvelo? Mi se izležemo iz jajeta i gotovo. Ako mi ne bismo mogle

samostalno stajati na nogama, tko bi onda mogao?

– To je točno – reče Maja zamišljeno – ali zar nemate nikakva

društva?

– Ne, draga moja. Ja se prehranjujem i sumnjam.

– Oh, a u što sumnjate?

– To mi je uroñeno – odvrati stranac. – Uvijek moram sumnjati.

Maja začuñeno razrogači oči. Nije shvatila što je time mislio, a nije

htjela biti suviše radoznala i miješati se u njegove poslove.

– Sumnjam u to – reče Jeronim nakon nekog vremena – da ste ovdje

izabrali zgodno mjesto za boravak. Zar ne znate što se nalazi tamo prijeko

u onoj vrbi?

– Ne znam.

– Vidite li, odmah sam pomislio da to ne znate. Tamo se nalazi grad

stršljena.

Maja samo što ne pade sa cvjetnog grozda, tako se užasno

prestrašila. Problijedi kao smrt i dršćući zapita gdje leži taj grad.

– Vidite li tamo onaj sanduk za čvorke na deblu vrbe? Tako je

nespretno postavljen da sam odmah posumnjao jesu li u njemu ikada

stanovali čvorci. Ako takav sanduk nije otvoren prema istoku, svaka

pristojna ptica dobro promisli prije nego što će ući. I tako su stršljeni u

njemu osnovali svoj grad i utvrdili ga. To je najveća tvrñava stršljena u

ovoj zemlji. Zapravo bi trebalo da to znate, jer koliko sam mogao opaziti,

ti razbojnici hvataju pčele.

Maja je već jedva slušala. Jasno razabere u zelenilu smeñe zidine

tvrñave, i zastade joj dah.

No uto se iza nje začu glasni zlobni smijeh i odmah zatim netko

pograbi malu Maju tako snažno za vrat, te je pomislila da joj je pukla šija.

Nikad više nije mogla zaboraviti taj smijeh. Iz tame je dopirale nešto

slično podrugljivu hihotu, a pridružio se i jezoviti zveket nekog oklopa.

Jeronim istodobno opusti sve svoje noge i baci se kroz granje u

bačvu s vodom.

– Sumnjam da ćete dobro proći – uzvikne, ali jadna pčelica to više

nije čula.

Isprva se jedva mogla okrenuti, tako ju je nešto čvrsto držalo.

Ugleda neku ruku u zlatnom oklopu, a onda iznenada nad sobom golemu

glavu sa strašnim kliještima. Prvo je pomislila da je to neka divovska osa,

ali onda uvidje da je u kandžama stršljena. To čudovište s crnim i žutim

prugama bijaše zacijelo četiri puta veće od nje.

Napokon se Maji povrati glas, i ona stade zapomagati što je glasnije

mogla.

– Ostavi to, mališane – reče stršljen s nepodnošljivom ljubaznošću i

zlobno se nasmiješi Maji. – Potrajat će samo tako dugo, dok ne svrši.

– Pustite me – poviče Maja – ili ću vas ubosti u srce.

– Zar baš u srce? – nasmije se razbojnik. – To je vrlo hrabro. No ima

još vremena, mala moja.

Maju obuze strašni bijes. Napregne sve svoje snage i okrene se,

zavikne svoj reski jasni bojni poklik i uperi svoj žalac ravno u grudi

stršljena. No tada se dogodi strašno čudo, i njen se žalac svine a da nije

prodro u stršljena. Odbio se od razbojnikova oklopa.

Stršljenove oči zasjaše od ljutine.

– Mogao bih ti sad odgristi glavu, mala, da te kaznim zbog ove

drskosti – reče bijesno – a to bih i učinio da naša kraljica radije ne jede

svježe nego mrtve pčele. Dobar vojnik nosi svojoj kraljici tako mastan

zalogaj kao što si ti.

I on poleti s Majom u zrak ravno prema razbojničkom gradu.

– Ne, to je previše – pomisli jadna pčelica – to nitko ne bi mogao

podnijeti. I onesvijesti se.

*

* *

Kad se poslije dužeg vremena probudila iz nesvijesti, bilo je oko nje

sparno i mračno, a zrak bijaše ispunjen nekim oštrim, prodornim mirisom

koji joj se učini strašnijim od svega što je do tada doživjela. Polako je

dolazila k sebi i na srce joj se spusti teška tuga. Htjela je zaplakati, ali nije

mogla.

– Još me nisu pojeli – reče dršćući – ali se to može dogoditi svakog

trena.

Kroz zidove tamnice jasno je razabirala glasove. Zatim opazi da

kroz jednu usku pukotinu dopire malo svjetlosti. Stršljeni ne grade svoje

zidove od voska kao pčele, nego od neke suhe tvari koja izgleda kao sivi

papir. U uskoj crti svjetla, što je dopiralo u njenu tamnicu, polako je

razabirala svoju okolicu i gotovo se ukočila od užasa kad je vidjela da

posvuda oko nje leže mrtvaci. Upravo pred njenim nogama ležala je na

leñima neka mala bubamara, a nešto više postrance ugleda napola

probijeni oklop nekog velikog trčuljka, dok su svuda ležali krilca i oklopi

poubijanih pčela.

– Ah, zašto mi se to moralo dogoditi – jecaše mala Maja. Više se

nije usuñivala ni maknuti, pa se stisne u najdalji ugao te strašne prostorije

dršćući od groze i užasa.

Uto ponovno jasno začuje glasove stršljena, pa dopuže do male

pukotine i pogleda kroz nju, a na to ju je natjerao smrtni strah.

Ugleda veliku dvoranu koja je bila sva ispunjena stršljenima i

raskošno osvijetljena svjetlom zarobljenih krijesnica. Na prijestolju je

usred svojih podanika sjedila kraljica. Činilo se da održava neko važno

vijećanje, i Maja je razumjela svaku riječ.

Da joj ta blistava čudovišta nisu ulijevala tako neizreciv užas, Maja

bi se sigurno oduševila njihovom snagom i krasotom. Prvi je put jasno

razabrala kako izgledaju ti razbojnici. S čuñenjem i jezom promatrala je

raskošne zlatne oklope, koji su po cijelom tijelu bili ukrašeni divnim

crnim prugama, pa se dobivao dojam kakav sigurno ima dijete kad prvi

put ugleda tigra.

Jedan stražar stupao je uza zidove i zapovijedao krijesnicama da

svijetle svom snagom. On je to činio tiho i prijeteći da ne ometa

vijećanje, gurao ih nekim dugim štapom i svaki bi put zasiktao:

– Svijetli, inače ću te pojesti!

U tvrñavi stršljena dogañale su se strašne stvari. Uto začuje Maja

kako kraljica stršljena govori:

– Dakle, ostaje kako smo se dogovorili: Sutra, jedan sat prije izlaska

sunca skupit će se ratnici. Napast ćemo grad pčela u dvorskom perivoju.

Opljačkat ćemo košnicu i uhvatiti što više zarobljenika. Tko zarobi

kraljicu Jelenu Osmu i dovede mi je živu, postat će vitez. Budite hrabri i

donesite mi bogat plijen. Ovime je sjednica završena. Poñite na počinak!

Nakon tih riječi ustane i sa svojom pratnjom napusti dvoranu. Mala

Maja umalo što glasno ne zaplaka.

– Moj narod – jecaše – moja domovina! – Pritisne ruke na usta da ne

bi vikala, a očaj joj bijaše bezgraničan. – O, da sam bar umrla prije nego

što sam to morala čuti – cviljela je. – Nitko neće upozoriti moj narod.

Napast će ih dok spavaju, i poubijati ih.

U dvorani su pogasili krijesnice i pojeli ih. U tvrñavi polako zavlada

tišina. Činilo se da nitko više ne misli na Maju.

Njenom se tamnicom lagano širila neka slaba svjetlost i Maji se

učini kao da izvana dopire noćna pjesma zrikavaca. Nikad još nije pčelica

vidjela nešto groznije od te podzemne tamnice pune kostura.

XIV

BIJEG

Ali očajanje pčelice uskoro se pretvori u čvrstu odlučnost. Činilo se

kao da se opet sjetila da je pčela. Sjedim ovdje, plačem i jadikujem –

iznenada pomisli ona – kao da uopće nemam pameti i snage. Ne služim

baš na čast svom narodu, koji je u opasnosti, i svojoj kraljici. Kad već

moram umrijeti, onda ću bar umrijeti ponosno i hrabro i pokušat ću sve

da spasim svoj narod.

Odjednom kao da je sasvim zaboravila koliko već vremena živi

odvojeno od svog naroda i zavičaja; osjeti da im pripada više nego ikada,

a nova teška odgovornost, što je saznala namjeru stršljena, ulije joj veliku

odlučnost i mnogo hrabrosti. Ako moji moraju podleći i izginuti, i ja ću s

njima – pomisli – ali ću prije toga učiniti sve da ih spasim.

– Živjela moja kraljica! – usklikne.

– Mir tamo unutra! – zavikne neki grubi glas izvana.

Uh, što je to bio grozan glas. Sigurno je pripadao stražaru koji je

onuda obilazio. Očito je već odavno pala noć.

Kad su koraci vani zamuknuli, Maja odmah poče proširivati

pukotinu koja je vodila u dvoranu. Nije joj bilo teško progristi trošni zid,

no ipak je prošlo dosta vremena dok je otvor postao dovoljno velik.

Napokon joj uspije da se provuče. Učinila je to oprezno, a srce joj je

snažno udaralo; znala je da će platiti glavom ako je otkriju. Iz neznanih

dubina grada odzvanjalo je snažno hrkanje.

Dvorana se pružala u prigušenom plavičastom svjetlu što dopiraše

kroz ulaz. To je mjesečeva svjetlost – zaključi Maja i oprezno poñe

naprijed, a pritom se neprestano zadržavala u dubokoj sjeni uza zidove. Iz

dvorane je neki visoki, uski hodnik vodio prema izlazu, odakle je dopirala

nebeska svjetlost noći. Maja duboko uzdahne kad u beskrajnoj daljini

ugleda kako jedna zvijezda blista na nebu. Ah, slobodo – pomisli ona.

U hodniku bijaše potpuno svjetlo. Polagano, korak po korak, šuljala

se Maja naprijed, a vrata su se sve više približavala. Ako sad poletim –

pomisli – onda sam vani. Srce joj je kucalo kao da će probiti grudi.

Tada u sjeni kapije ugleda stražara koji se bijaše naslonio na jedan

stup.

Zastade kao ukopana i izgubi svaku nadu. Onuda se ne može proći.

Što da radi? Najbolje će biti ako se vratim – pomisli ona, ali je pogled na

onog diva na vratima zadržavaše na mjestu. Činilo se da se zagledao u

obasjanu noćnu krajinu, sav utonuo u misli. Bradu bijaše naslonio na

ruku, a glavu malo spustio. Kako je zlatni oklop blistao na mjesečini! U

njegovu je držanju bilo nešto, što je ganulo malu Maju. Izgleda tako

žalosno – pomisli ona – kako je lijep, kako mu je plemenito držanje i

kako ponosno blista njegov oklop. Ne skida ga ni po danu ni po noći,

uvijek je spreman pljačkati, boriti se i umrijeti...

Mala Maja potpuno je zaboravila da je to pred njom neprijatelj. O,

kako joj se često dogodilo da su je srce i ljubav prema ljepoti naveli da

zaboravi na sve opasnosti.

Uto s razbojnikova šljema bljesne zlatna munja; bit će da je mahnuo

glavom.

– Dragi Bože – prošapće mala Maja – sad je svemu kraj. Tada

stražar reče sasvim mirno:

– Priñi samo bliže, mala.

– Što? – uzvikne Maja. – Kako? Vi ste me vidjeli?

– Dakako, dijete, već odavna. Progrizla si rupu u zidu i onda si se,

uvijek u sjeni, došuljala dovde. Zatim si opazila mene, i tvoje je hrabrosti

nestalo. Nije li tako?

– Da – reče Maja – imate pravo. – Čitavo joj se tijelo treslo od

užasa. Znači da ju je stražar cijelo vrijeme promatrao. Sad se sjećala da je

čula kako su oštra osjetila u tih mudrih razbojnika.

– A što radiš ovdje? – upita stražar dobroćudno.

Maji se još uvijek činilo da je žalostan i da misli na sasvim druge

stvari; njemu sve ovo nije bilo tako važno kao njoj.

– Htjela bih van – odgovori ona. – A nije mi ponestalo ni hrabrosti,

samo sam se prestrašila vaše snage i ljepote i zlatnog sjaja vašeg oklopa.

Ali sad ću se boriti s vama.

Stražar se začuñeno nagne malo naprijed, pogleda Maju i nasmiješi

se. Taj smiješak nije bio nimalo zao, a pčelicu obuze neki osjećaj kakvog

nikad ranije nije poznavala. Bilo joj je kao da smiješak mladog ratnika

ima neku tajanstvenu moć nad njenim srcem.

– Mala – reče on gotovo srdačno – ne, nećemo se boriti. Vi ste

moćan narod, ali mi smo jači. A pogotovu se neće boriti jedan stršljen s

jednom jedinom pčelom. Ako hoćeš, rado ti dopuštam da ostaneš malo

ovdje i da ćaskaš sa mnom. Ali samo kratko vrijeme, jer ću uskoro

probuditi vojnike, a onda moraš natrag u svoju ćeliju.

Čudnovato, ta je nadmoćna ljubaznost mladog stršljena više

razoružala Maju nego što bi mogla učiniti srdžba ili mržnja. Osjećala je

nešto gotovo kao divljenje. Podiže svoje velike žalosne oči prema

neprijatelju, a jer je uvijek činila ono, što joj je srce nalagalo, reče:

– Uvijek sam o stršljenima čula samo zlo, ali vi niste zli. Ne mogu

vjerovati da ste zli.

Ratnik mirno pogleda Maju.

– Svuda ima dobrih i zlih ljudi – reče ozbiljno. – No nemoj

zaboraviti da smo mi vaši neprijatelji. Uvijek će tako biti.

– Zar neprijatelj uvijek mora biti zao? – upita Maja. – Kad ste se

maločas zagledali u noć, morala sam zaboraviti da ste okrutni i da ste mi

neprijatelj. Osjetila sam da ste tužni, a uvijek sam mislila da bića, koja su

tužna, nikako ne mogu biti zla.

A kad je stražar i dalje šutio, produži Maja mnogo odvažnije:

– Vi ste moćni. Ako hoćete, možete me opet baciti u moju ćeliju, a

onda moram umrijeti, ali ako hoćete, možete mi pokloniti slobodu.

Tada se ratnik uspravi. Oklop mu malo zazvekne, a podignuta mu

ruka zablista na mjesečini koja je blijedjela oko ulaza. Zar već dolazi

jutro?

– Imaš potpuno pravo – reče. – Ja imam tu moć. Tu mi je moć

povjerio moj narod i moja kraljica. Zapovijed glasi da nijedna pčela ne

smije živa napustiti grad kad jednom stupi unutra. Ostat ću vjeran svom

narodu. – Malo zašuti, a onda doda tiše, kao da govori sam sebi: – Suviše

sam gorko iskusio kako boli nevjera kad me ostavila Zvjezdana...

Mala je Maja bila duboko ganuta i nije znala što da odgovori. Ali i

nju je samu gonio isti osjećaj, ljubav prema domovini, vjernost prema

svom narodu. Osjeti da ovdje neće pomoći nikakvo sredstvo osim

lukavstva i sile; oboje je vršilo svoju dužnost, a ipak su ostali jedno

drugome stranci i neprijatelji. – No nije li ratnik na kraju spomenuo neko

ime? Nije li govorio o nečijoj nevjeri? Pa ona je poznavala Zvjezdanu,

nije li to bio onaj lijepi vilin konjic što stanuje na obali jezera kod lopoča?

Drhtala je od uzbuñenja; možda joj u tome leži spas, ali još nije znala

kako da iskoristi tu priliku. Zapita oprezno:

– Tko je Zvjezdana, ako smijem pitati?

– Ah, što se to tebe tiče, mala – odvrati stražar. – Ona je za mene

izgubljena, i nikad je više neću naći.

– Ja poznajem Zvjezdanu – reče Maja i prisili se da izgleda

ravnodušna. – Ona pripada porodici vilinih konjica, a vjerojatno je

najljepša od svih njih.

Ratnik se nakon tih riječi sav preobrazi; Maja ga dotad nije takvog

vidjela. On joj naglo priskoči.

– Što? – poviče. – Ti poznaješ Zvjezdanu? Da si mi odmah kazala

gdje je!

– Neću – reče Maja tiho i čvrsto. Ali u sebi se žarila od radosti.

– Odgrist ću ti glavu ako ne progovoriš – poviče stražar. Pritom joj

se sasvim približi.

– I tako će mi je odgristi. Radite što hoćete! Neću odati ljupkog

vilinog konjica koji mi je dobar prijatelj! Sigurno ga hoćete zarobiti.

Ratnik je teško disao. Vani je počelo svitati, pa je Maja vidjela da

mu je čelo blijedo, a oči pune straha i nemira.

– Bože moj – reče smeteno – već je vrijeme, moram probuditi

ratnike. – Ne, ne, mala pčelice, ne želim nanijeti Zvjezdani nikakva zla.

Volim Zvjezdanu više nego svoj život. Reci mi gdje bih je opet mogao

naći!

– I ja volim svoj život – reče mala Maja mudro i s oklijevanjem.

– Ako mi odaš gdje boravi Zvjezdana – reče stražar, a Maja opazi da

teško govori i da mu cijelo tijelo dršće – pustit ću te na slobodu, pa možeš

odletjeti kamo hoćeš.

– Hoćete li održati riječ?

– Dajem ti svoju časnu razbojničku riječ – reče stražar ponosno.

Maja je jedva govorila od uzbuñenja. Zar se ne radi o svakoj minuti ako

želi na vrijeme opomenuti svoj narod o napadu? No srce joj klicaše od

radosti.

– Dobro – reče. – Vjerujem vam. A sad čujte: Znate li one stare lipe

pokraj dvorca? Iza njih se prostiru mnoge cvjetne livade, a napokon

dolazi veliko jezero. U južnom kutu jezera, gdje utječe potok, sunčaju se

na vodi bijeli lopoči. Tamo u trsci stanuje Zvjezdana, naći ćete je tamo

svakog dana u podne, kad se sunce popne visoko.

Ratnik je objema rukama pritisnuo svoje blijedo čelo. Činilo se kao

da se bori sam sa sobom.

– Imaš pravo – reče tiho i uzdahne da se nije znalo osjeća li bol ili

radost. – Pričala mi je da hoće k bijelim cvjetovima što plivaju. To su

sigurno ti cvjetovi o kojima si govorila. A sad poleti, i hvala ti!

I on se zaista povuče s izlaza. Vani je svitao dan.

– Razbojnik drži zadanu riječ – reče joj. On nije znao što je Maja te

noći čula u tvrñavi, pa je mislio: Nije važna jedna pčelica, zar nema dosta

drugih?

– Ostajte zdravo – poviče Maja i odleti, zadihana od žurbe i bez

ijedne riječi hvale. Za to zaista više nije bilo vremena.

XV

POVRATAK KUĆI

Mala Maja prikupi sve svoje sile, svu volju i snagu što joj je još

ostala. Poput metka ispaljenog iz cijevi lovačke puške munjevito poleti

kroz plavičasti jutarnji zrak ravno prema šumi. Pčele lete brže nego

većina drugih kukaca. Tamo je za prvo vrijeme bila sigurna, tamo se

mogla skriti, ako se stršljen pokaje što ju je pustio i poñe za njom.

S drveća su padale teške kapi po uvelom lišću na šumskom tlu. Bilo

je tako hladno da je prijetila opasnost da se pčelici ukoče krila. Tanke su

koprene ležale svuda po ravnici, a jutarnja se rumen još nije pojavila. Po

cijeloj je okolici vladala takva tišina kao da je sunce zaboravilo zemlju i

kao da su svi stvorovi zaspali smrtnim snom. Tada se Maja vine u zrak

što je više mogla. Gonila ju je samo jedna misao: što joj brže dopuštaju

snage mora pronaći svoju košnicu, svoj narod, svoju domovinu, koja je u

opasnosti. Mora opomenuti svoje da se pripreme za napad što ga ovog

jutra spremaju oni strašni razbojnici. O, pčelinji je narod jak i u stanju je

prihvatiti borbu s nadmoćnim protivnikom ako se može naoružati i

spremiti za obranu, ali nipošto ako ga iznenade i napadnu dok spava. Ako

matica i vojnici budu još spavali, bit će strašnog krvoprolića i mnogo

zarobljenika, a sigurno je da će pobjeda biti na strani stršljena. Sada, kad

je pomislila na snagu i jakost svog naroda, na njihovu spremnost da umru

i na njihovu vjernost matici, pčelicu obuze uzvišena srdžba na

neprijatelje, a ujedno i zanosna požrtvovnost i radosna hrabrost

oduševljene ljubavi.

Nije joj bilo lako da se snañe u okolici. Već odavno nije više pamtila

znakove na zemlji, kao što su navikle druge pčele, koje uvijek moraju

naći put kući kad se s tovarom meda vraćaju s dalekih izleta.

Činilo joj se da još nikad nije bila tako visoko u zraku; hladnoća joj

je zadavala bol i jedva je razabirala predmete pred sobom. U što da se

pouzdam – pomisli – nemam nikakvog putokaza i neću moći pomoći

svojima.

– Ah, ovo mi je bila najbolja prilika da sve popravim – uzdahne ona

u strahu. – Što da radim?

Ali iznenada je neka nepoznata sila neodoljivo potjera u jednom

odreñenom smjeru. Sto li me to goni i vuče – pomisli – bit će da me to

vodi čežnja za domovinom. I ona se prepusti tom osjećaju i poleti ravno

naprijed što je brže mogla. Odjednom poče glasno klicati, jer su u daljini

poput sivih svodova zablistale u jutarnjem sumraku krošnje velikih lipa u

dvorskom perivoju. Sad se već mogla snaći pa se istog trena spusti

sasvim do zemlje. Opazi da su prameni magle nad pokrajnjim livadama

opet gušći, i sjeti se vilenjaka koji tamo spokojno i blaženo umiru

preranom smrću. To joj ponovno ispuni srce pouzdanjem, i njena straha

nestane. Neka je svi prezru što je pobjegla iz kraljevstva, neka je matica

kazni, samo ako njen narod bude pošteñen strašne nesreće koja mu prijeti.

Tamo pokraj dugog kamenog zida već je svjetlucala jela koja štiti

grad pčela od vjetra zapadnjaka, a zatim ugleda kako sjaje poznata

uzletišta, crvena, plava i zelena vrata njene domovine. Srce joj udaraše

tako burno, te je pomislila da će joj ponestati daha, ali je izdržala i

poletjela ravno prema ulazu na crvena vrata; tuda se ulazilo k njenu

narodu i njenoj kraljici.

Kad se spustila na dasku za uzlijetanje pred vratima, dva joj stražara

zapriječe put i odmah je zgrabe. Maja bijaše tako bez daha da isprva nije

mogla izgovoriti ni riječi, i stražari se spremiše da je ubiju. Kod pčela je,

naime, uz prijetnju smrtne kazne zabranjeno ulaziti u tuñi grad bez

kraljičina dopuštenja.

– Natrag! – poviče stražar i grubo je odgurne. – Što vam pada na

pamet? Ako istog trena ne odete, s vama je svršeno. – A onda se okrene

drugom stražaru i reče: – Jesi li ikada doživio ovakvo što, i još k tome

prije zore?

Uto Maja reče lozinku svog naroda, po kojoj se pčele meñusobno

raspoznavaju, i stražari je smjesta puste.

– Što je to?! – povikaše. – Ti si iz našeg plemena, a mi te ne

poznajemo.

– Pustite me pred kraljicu – zastenje mala Maja – odmah, brzo;

prijeti nam velika nesreća.

Stražari su još oklijevali, nisu shvaćali što se dogaña.

– Ne smijemo buditi kraljicu prije izlaska sunca – reče jedan od njih.

Tada Maja zavikne tako glasno i vatreno da zacijelo nijedan od njih nije

još čuo neku pčelu da tako viče.

– Onda se kraljica možda nikad neće živa probuditi! Smrt me slijedi.

– A onda doda tako divlje i ljutilo: – Odvedite me pred kraljicu! – da

su je prestrašeni i potreseni stražari poslušali.

Hrlili su zajedno kroz tople, poznate ulice i hodnike, koje Maja

odmah prepozna, a srce joj od sjete zadršće zbog ljepote njene domovine,

iako se gotovo onesvijestila od velike žurbe i uzbuñenja.

– Kod kuće sam – promuca blijedim usnama.

U kraljičinoj dvorani za primanje umalo što se nije srušila. Jedan ju

je stražar pridržao, dok je drugi pohitao u kraljičine odaje s tom

neobičnom porukom. Oba su stražara već uvidjela da se sprema nešto

neobično, i glasnik je trčao što su ga noge nosile.

Prve su voskarice već bile ustale i kroz ulaze bi tu i tamo radoznalo

provirila poneka glavica; vijest o tom dogañaju brzo se širila.

Uto iz kraljičinih odaja iziñu dva časnika. Maja ih je odmah

prepoznala. Ozbiljno i šuteći zauzeše oni svoja mjesta kod ulaza, a Maju

nisu uopće oslovili; svakog se trena morala pojaviti kraljica.

Došla je bez svojih dvorana, samo u pratnji dvije sluškinje i svog

pobočnika. Kad je opazila Maju, brzo joj je prišla, a kad je vidjela teško

stanje i veliko uzbuñenje male pčele, ublaži se crta strogosti i ozbiljnosti

na njenu licu.

– Dolaziš li s kakvom važnom viješću? – upita mirno. – Tko si ti?

Maja nije mogla odmah progovoriti. Napokon s mukom izusti samo riječ:

– Stršljeni!

Kraljica problijedi, ali osta pribrana, a to malo umiri Maju.

– Moćna kraljice – uzvikne – oprosti mi što se ne obazirem na

dužnosti koje zahtijevaju tvoja uzvišenost i dostojanstvo. Kasnije ću

ispričati sve što sam učinila i zbog čega se od srca kajem. Ove sam noći

nekim čudom pobjegla stršljenima iz ropstva, a posljednje što sam od njih

čula bilo je da će danas u zoru napasti i opljačkati naše kraljevstvo.

Gotovo je nemoguće opisati užas što su ga kod svih prisutnih

izazvale Majine riječi. Obje sluškinje koje su dopratile kraljicu počeše

glasno jadikovati, a časnici na ulazu problijedješe od užasa i učiniše

pokret kao da će otrčati i oglasiti uzbunu. Pobočnik reče: – Sto mu... – i

okrene se jednom oko svoje osi, jer se htio ogledati istodobno na sve

strane.

Bilo je doista izvanredno s kakvim je mirom i duševnom snagom

kraljica saslušala tu strašnu vijest. Malo se uspravi, a u njeno držanje uñe

nešto što je svima ulilo strah, a ujedno i beskrajno povjerenje. Mala je

Maja drhtala od ushićenja, nešto tako dostojanstveno i uzvišeno nije još

nikad vidjela.

Kraljica domahne časnicima da joj priñu, te glasno i pribrano

izgovori nekoliko brzih rečenica. Maja je na kraju čula još: "Dajem vam

minutu vremena da izvršite moju zapovijed, ako potraje duže, stajat će

vas glave!" Ali činilo se da dvojicu časnika nije bilo potrebno poticati;

oni odjuriše tako brzo da ih je bilo milina gledati.

– O, kraljice moja – reče mala Maja.

Tada se kraljica prigne još na časak k Maji; pčelica još jednom

ugleda kako lice njene vladarke zasja puno blagosti i ljubavi.

– Hvala ti – reče ona Maji. – Ti si nas sve spasila. Ma što se ranije

dogodilo, ti si to tisuću puta popravila. – Ali sada otiñi i odmori se,

srdašce moje, loše izgledaš, a ruke ti dršću.

– Htjela bih za tebe umrijeti – promuca Maja dršćući. Tada kraljica

odgovori:

– Ne brini se zbog nas. Meñu svim tisućama pčela što stanuju u

ovom gradu, nema jedne jedine koja ne bi bez oklijevanja žrtvovala život

za dobro ostalih. Možeš mirno spavati.

Ona se prigne k maloj Maji i poljubi je u čelo, a onda mahne svojim

sluškinjama i zapovjedi im da se pobrinu za nju.

Pčelica bezvoljno pusti da je odvedu, a bila je sretna do dna srca.

Činilo joj se kao da joj život ne može više pružiti ništa ljepše. Kao u snu

čula je u daljini visoke, jasne poklike, vidjela kako se državni

dostojanstvenici guraju oko ulaza u kraljevske odaje, a onda začuje

potmulo snažno brujanje od koga se zatresla cijela košnica.

– Vojnici! Naši vojnici! – prošapće pokraj nje sluškinja. Posljednje

što je još čula u tihoj sobici, u koju su je njene pratilice spremile za

počinak, bili su koraci četa koje su žurno prolazile pokraj njenih vrata.

Začuje jasni glas zapovjednika, koji zvučaše veselo i pouzdano, a kroz

njen prvi san odjekne stara vojnička pjesma pčela. Slušala je kako se gubi

u velikoj daljini:

Sunce, zlatno sunašce,

Obasjaj nas sada.

Čuvaj našu kraljicu,

Sloga neka vlada.

XVI

BOJ PČELA I STRŠLJENA

U kraljevstvu pčela vladalo je golemo uzbuñenje. Čak i u danima

revolucije nije bilo tako velike uzbune. Košnica je brujala. Nije bilo jedne

pčele koja ne bijaše obuzeta uzvišenim gnjevom i žarkom željom da se

svom snagom suprotstavi smrtnom neprijatelju. A ipak nije dolazilo do

zabune ili do nereda; bilo je pravo čudo kako su se pukovi brzo okupili i

kako je svatko dobro znao što mu je dužnost i čime će najbolje koristiti.

Bilo je, doduše, već krajnje vrijeme. Kad su na kraljičin poziv

istupili dobrovoljci koji su se javili da brane ulaz, vratiše se brzo poput

hitrih točkica prvi glasnici s viješću da se stršljeni približavaju. Nastupi

strašna tišina očekivanja. Sabrani, ozbiljni i blijedi od ponosa stajali su

prvi vojnici sasvim kod ulaza u tri sabijena reda. Nitko nije više govorio.

Vladala je grobna tišina. Samo su se u pozadini čule tihe zapovijedi

časnika koji su rasporeñivali rezerve. Činilo se da košnica spava. Samo je

na ulazu tiho i grozničavo radilo desetak voskarica koje su dobile

zapovijed da voskom učine ulaz što užim. Kao nekim čudom uzdigla su

se za nekoliko minuta dva debela zida od voska koje ni najjači stršljen ne

bi mogao razrušiti, a da ne izgubi mnogo vremena. Uzletište bijaše

smanjeno gotovo za polovicu.

Kraljica je unutra zauzela mjesto s kojega je mogla promatrati bitku.

Njeni su pobočnici žurili i letjeli amo-tamo. Uto se već vratio treći

izvidnik. On klone kraljici pred noge do kraajnosti iscrpljen.

– Ja sam posljednji koji se vraćam – poviče on krajnjim naporom. –

Ostali su mrtvi.

– Gdje su stršljeni? – upita kraljica.

– Kod lipa! – uzvikne on, a zatim promuca u smrtnom strahu: –

Slušajte! Slušajte! Zrak tutnji od krila tih divova!

Ništa se nije čulo. Bit će da je od straha vjerovao da ga još uvijek

slijede.

– Koliko ih ima? – upita kraljica strogo. – Govori tiho.

– Nabrojio sam ih četrdeset – prošapće glasnik, a kraljica reče

glasno i puna pouzdanja, iako se prestrašila snage neprijatelja:

– Nijedan od njih neće opet ugledati svoju domovinu.

Kraljičine su riječi djelovale na vojnike i časnike kao kakvo strašno

proročanstvo o propasti neprijatelja, i svima se udvostruči hrabrost.

Ali, kad se vani u tihom jutarnjem zraku, prvo tiho a zatim sve

glasnije, začulo oštro zlokobno zujanje, kad se ulaz zamračio i kad su svi

jasno razabrati strašni šapat tih najokrutnijih razbojnika i ubojica, što ih

ima u svijetu kukaca, lica malih hrabrih pčelica problijedješe kao da se na

njihove redove spustila neka siva svjetlost. Pogledaše se očima u kojima

je vrebala smrt, a prve su znale da će izgubiti život prije nego što proñe

jedna minuta.

Uto se s visine mirno i jasno začuje pribrani kraljičin glas:

– Pustite razbojnike da prodru jedan za drugim, dok ne čujete moju

zapovijed, a onda neka prednji redovi po stotinu odjednom navale na njih,

dok će stražnji redovi braniti ulaz. Na taj ćemo način razdijeliti bojnu silu

neprijatelja. Vi prve, imajte na umu da od vaše snage i izdržljivosti i vaše

hrabrosti zavisi opstanak cijele države. Ali ne brinite, neprijatelji neće u

polumraku odmah opaziti da smo pripravne, i provalit će ne sluteći zla...

Ona prestane govoriti, jer se na ulazu ukazala glava prvog

razbojnika. Njegova su ticala oprezno pipala, kliješta se otvarala i

zatvarala da se pčelama ledila krv, a zatim se golemo prugasto tijelo s

jakim krilima počne polako pomicati naprijed. Oklop je blistao na svjetlu

što je dopiralo izvana. Kroz redove pčela proñe drhtaj, ali se nije čulo ni

glasa.

Stršljen se tiho vrati i začuje se kako javlja:

– Košnica spava! Ali ulaz je napola zazidan i nema stražara. Ne

znam je li to dobar ili loš znak.

– To je dobar znak! – zaori vani. – Naprijed!

Nato dva diva skoče usporedo unutra, a za njima su bešumno

nadirali blistavi, prugasti, oklopljeni stršljeni. Bijaše to jezovit prizor. Sad

je u košnici bilo već osam razbojnika, a još se nije čula kraljičina

zapovijed. Zar se od užasa tako ukočila da ju je izdao glas? Zar razbojnici

još uvijek ne vide da im slijeva i zdesna stoje u sjeni gusto zbijeni blistavi

redovi vojnika spremnih na smrt...

Uto glasno odjekne iz visine:

– U ime vječne pravde i u ime kraljice, branite kraljevstvo!

Tada se razlegne brujanje i ispuni zrak. Nikad još nije takva bojna

vika uzdrmala grad. Činilo se da se cijela košnica mora rasprsnuti od tog

gromkog zujanja. Gdje su se još maločas jasno raspoznavali pojedini

stršljeni, valjale su se sada u gustim tamnim grudama bučne gomile.

Jedan mladi časnik pčelinje vojske jedva je dočekao kraj zapovijedi. Htio

je biti prvi koji će napasti, i bio je prvi koji je poginuo. Već je neko

vrijeme stajao spreman na skok, dršćući od želje da se bori, i kad nad

njim odjeknuše prve riječi zapovijedi, on pohrli naprijed, ravno u kliješta

prvog razbojnika. Njegov tanak, beskrajno oštar žalac prodre izmeñu

glave i oklopa u vrat protivnika. Vidio je još kako se stršljen uz bijesni

povik zgrčio, pa je načas izgledao kao kakva žuta i crna blistava kugla, a

onda se užasan razbojnikov žalac zabije kroz oklop na prsima mladom

časniku u srce. Već na samrti vidio je kako on i smrtno ranjeni neprijatelj

nestaju u oblaku njegovih drugova. Njegova hrabra vojnička smrt svima

ispuni srce divljim blaženstvom uzvišene pripravnosti na smrt, i juriš se

pčela pretvori u užasnu navalu na razbojnike.

Ali stršljeni su staro razbojničko pleme, naviklo na borbu, a ubojstvo

i pljačka već je odavno njihov jezivi zanat. Iako ih je prva navala pčela

zbunila i raspršila, ipak im nije toliko naškodila kako se isprva činilo.

Pčelinji žalci nisu prodirali kroz oklope divova, a snaga i veličina

stršljena pružala im je nadmoć koje su bili potpuno svjesni. Njihovi

prodorni bojni povici, što ulijevaju užas svim bićima koja ih začuju,

nadglasavali su bojnu viku pčela. Čak se i ljudi boje glasa stršljena, i

radije im se uklanjaju s puta nego da nenaoružani prihvate boj s njima.

Napadnuti stršljeni, koji su već prodrli u košnicu, brzo uvidješe da

prije svega moraju prodrijeti naprijed da ne bi sami svojim drugovima

vani zakrčili ulaz. I tako se klupka boraca valjahu naprijed u tamne ulice i

hodnike. Sad se pokazalo kako je ispravna bila kraljičina zapovijed, jer

čim se na ulazu pokazalo malo slobodnog prostora, stražnji bi redovi

vojnika navrli naprijed da ga obrane. Bijaše to davno prokušani i užasni

način borbe. Čim bi se neki stršljen na ulazu izmorio u borbi, pčele bi se

pretvarale da su i one same iscrpljene i pustile bi razbojnika da prodre

unutra. Ali uvijek je uspijevalo samo jednom stršljenu da uñe u grad, jer

tek što bi drugi pošao za njim prema naizgled nezaštićenom ulazu,

pojurio bi gusti roj novih vojnika. A protivnik, već izmoren borbom,

našao bi se odjednom pred blistavim redovima potpuno novih ratnika koji

još nisu sudjelovali u boju, i većinom bi podlegao već kod prve navale.

Ali u bojne su se povike već dugo miješali smrtni krici samrtnika,

jadikovanje ranjenika i divlje, bolno stenjanje puno smrtnog straha i tuge

na rastanku. Užasni žalci stršljena sijali su smrt medu pčelama. Iza

gomile boraca, koji su se valjali po košnici, ostajali su redovi mrtvih.

Zatvoreni stršljeni uvidješe da im je presječen izlaz i da ni jedan od njih

zacijelo neće ponovno ugledati svjetlost dana. Zato stupe u užasnu,

očajničku borbu. Ali ipak su jedan za drugim polagano padali, jer se

dogodi nešto što je bilo povoljno za pčele; iako se snaga tih divova nije

brzo iscrpila, otrov se u njihovim žalcima trošio, i njihovi ubodi ne bijahu

više smrtonosni. Ranjene pčele sada su znale da će preboljeti; to im je

ulijevalo svijest da će pobijediti, a pridružila se i bol za poginulim

drugovima, što je još pojačavalo njihov bijes.

Lagano se širila tišina. Stršljeni koji su prodrli unutra ne odgovarahu

više na glasno dozivanje svojih drugova pred košnicom.

– Svi su oni mrtvi – reče voña stršljena s gnjevnim bolom i dozva

borce natrag s ulaza. Njegova se četa smanjila na polovicu. Do njih

dopiraše brujanje razjarene košnice.

– Sigurno smo izdani – ponovno progovori voda. – Pčele su bile

pripravne.

Bijahu se okupili na jeli. Polagano je svanjivalo, a jutarnje rumenilo

već je pozlaćivalo vrhove lipa. Ptice počeše glasno pjevati, i padala je

rosa. Blijedi i dršćući od borbenog bijesa stajali su ratnici oko svog voñe

koji se u sebi borio da li da posluša nagon za pljačkom ili svoj razum.

Napokon uvidi da ne može nastaviti borbu, jer je prijetila opasnost da

cijelo njegovo pleme bude istrijebljeno. Preko volje i dršćući zbog

povrijeñenog častohleplja, odluči da pčelama pošalje glasnika kako bi

spasio stršljene koji su bili zatvoreni.

On odabere najmudrijeg od svojih časnika i pozva njegovo ime.

Odgovori mu tjeskobna tišina. Taj časnik bijaše medu stršljenima u

košnici.

Onda izabere drugoga, brzo i strašljivo, jer ga iznenada obuze smrtni

strah za svoje drugove koji se nisu vratili. Žamor se u pčelinjem gradu

čuo nadaleko.

– Požuri! – uzvikne i glasniku mira stavi u ruku bijelu laticu jasmina

– inače će na koncu doći i ljudi, a onda smo izgubljeni. Reci im da ćemo

otići i zauvijek poštedjeti njihovu košnicu ako nam predaju zarobljenike.

Glasnik odjuri, zamahne pred ulazom svojom bijelom laticom i sjede

na dasku za uzlijetanje.

Pčelinjoj kraljici odmah dojaviše da je došao izaslanik koji želi

pregovarati, i vladarka posla k njemu svoje pobočnike. Kad su joj donijeli

njegovu poruku, ona mu pošalje odgovor:

– Mi pčele predat ćemo vam mrtve, ako ih želite ponijeti sa sobom.

Zarobljenika nema. Vaši su drugovi koji su prodrli unutra svi mrtvi.

Obećanju da se više nećete vratiti ne vjerujemo. Možete se vratiti kad god

hoćete, nikad nećete proći bolje nego danas. Ako se sad želite dalje boriti,

naći ćete nas spremne do posljednje.

Voña stršljena problijedi kad je čuo ove riječi. Stisnutih šaka vodio

je tešku unutarnju borbu. Rado bi bio ispunio želju svojih ratnika, koji su

žeñali za osvetom, ali pobijedi razum.

– Mi ćemo se vratiti – zaškripi zubima. – Kako nam se to moglo

dogoditi? Nismo li jači i moćniji od pčelinjeg naroda? Svaki sam vojni

pohod izveo do sada na našu slavu. Kako da stupim pred kraljicu poslije

ovog poraza? – I dršćući od bijesa, on ponovi: – Kako se ovo moglo

dogoditi? To može biti samo izdaja?

Tada mu odgovori neki postariji stršljen koji je bio kraljičin prijatelj:

– Mi smo, doduše, jači i moćniji, ali je pčelinji narod složan i vjeran.

To je velika snaga kojoj nitko ne može odoljeti. Nijedna od njih ne bi

izdala svoj narod, svaka prije svega služi općem dobru.

Voña ga je jedva slušao.

– Doći će moj čas – zaškripi on zubima. – Što me se tiče mudrost

ovih malograñana. Ja sam razbojnik i umrijet ću kao razbojnik. No bilo bi

bezumno da se ovdje borimo. Što nam koristi ako uništimo cijelu

košnicu, a nijedan se od nas ne vrati? Okrene se glasniku i poviče:

– Zatražite mrtve. Odlazimo.

Odgovori mu mukla šutnja. Glasnik odleti.

– Moramo biti spremni na neko novo lukavstvo, iako ne vjerujem da

je u stršljenima ostalo još mnogo borbenosti – reče kraljica pčela, kad je

dočula za tu odluku neprijatelja. Ona zapovjedi da dva nova odjeljenja

ratnika zaštite ulaz i da voskarice, nosačice i zaštitnice izbace mrtve iz

grada.

Tako se i dogodilo. Jednu za drugom vukli su polagano lešine

razbojnika preko brda mrtvih prema izlazu i bacali ih dolje.

Četa stršljena sjedila je u mračnome muku prijeko na jeli i gledala

kako tijela poginulih padaju jedno za drugim na zemlju. Sunce je izašlo i

obasjalo taj beskrajno tužni prizor. Dvadeset i jedan stršljen, od kojih je

svaki poginuo junačkom smrću, ležali su na gomili u travi pred spašenim

gradom. Ni kapljica meda, ni jedan zarobljenik ne pade u ruke

neprijatelja. Stršljeni pograbiše svoje mrtve i odletješe. Bitka bijaše

završena, a pčelinji je narod pobijedio.

Ali kakvih je žrtava stajala ta pobjeda! Posvuda naokolo ležali su

mrtvi, po ulicama i hodnicima i po polumračnim mjestima pred leglima i

saćima meda. Tog lijepog ljetnog jutra, punog procvalog cvijeća i

sunčanog sjaja u košnici se obavljao tužan posao. Mrtvi su se morali

izbaciti, a ranjenici poviti i njegovati. No prije nego što je došlo podne; u

košnici je započeo uobičajeni rad. Pčele nisu slavile pobjedu niti su dugo

oplakivale svoje mrtve. Svaka je tiho nosila u sebi ponos i bol i izvršavala

svoje dužnosti i svoj posao. Čudan je to narod, taj narod pčela.

XVII

KRALJIČINA PRIJATELJICA

Mala Maja probudila se iz svog kratkog sna iscrpljenosti kad je

zaorila ratna buka. Smjesta se uspravila i htjela pojuriti van da sudjeluje u

obrani grada, ali tada opazi da su je izdale snage i da ne može pomoći

svojima.

Jedna skupina boraca valjala se u njenoj blizini. Neki se mladi,

snažni stršljen po činu časnik, kako se Maji činilo, branio potpuno sam

protiv velikog broja pčela. Klupko se polagano kotrljalo bliže. Maja opazi

s užasom da jedna pčela za drugom zaostaje umirući. Ali div se nije

mogao dobro braniti. Na njegovim rukama, nogama i ticalima visjele su

čete vojnika, koji bi prije dopustili da ih se ubije nego što bi ga pustili. I

prvi mu ubodi pčela počnu već prodirati u grudi izmeñu prstenova na

oklopu. Maja vidje kako je iznemogao i kako se srušio. Nijemo, bez

žalbe, boreći se do zadnjeg trenutka, umiraše on smrću razbojnika. Nije

molio milosti niti mu je preko usana prešla kakva pogrdna riječ.

Čim je pao, pčele pohrliše natrag k izlazu da se ponovno bace u

borbu. Kad je to vidjela, maloj je Maji burno zakucalo srce. Polako se

došuljala do samrtnika. Tiho je ležao zgrčen u polumraku, ali je još disao.

Maja nabroji na njemu bar dvadeset uboda, ali je većina bila naprijed i

njegov je zlatni oklop bio neoštećen. Kad je vidjela da još živi, Maja

požuri i donese vode i meda da još jednom razveseli samrtnika, ali on

zatrese glavom i odmahne rukom.

– Što želim imati, uzimam sam – reče ponosno. – Poklone ne

primam.

– O – reče Maja – ali ja sam samo pomislila da ste možda žedni.

Tada se mladi časnik osmjehne Maji i reče neobično ozbiljno i gotovo

bez tuge: – Ja moram umrijeti.

Pčelica nije mogla odgovoriti. Bilo joj je kao da prvi put shvaća što

znači umrijeti. Činilo joj se da joj je smrt mnogo bliže sada, kad netko

drugi umire, nego onda kada ju je sama očekivala u paukovoj mreži.

– Kad bih bar mogla nešto učiniti – reče ona i zaplače.

Samrtnik joj više ne odgovori. Još jednom otvori oči i još jednom

duboko uzdahne, a i jedno i drugo učinio je posljednji put.

Pola sata kasnije izbaciše ga zajedno s njegovim poginulim dru-

govima s gradskih vrata na travu. Ali mala Maja nije nikada zaboravila

što je saznala za vrijeme tog kratkog oproštaja. Sad je zauvijek spoznala

da su i njeni neprijatelji bića kao i ona, da kao i ona vole svoj jadni život i

da bez ičije pomoći moraju podnijeti tešku smrt. Morala je pomisliti na

vilenjaka koji joj je pričao da će se vratiti, kad god priroda ponovno

procvate. Veoma je željela saznati da li se i druga bića, kad umru

zemaljskom smrću, vraćaju u svjetlost.

– Vjerovat ću da je tako – reče tiho. Uto doñe glasnik i pozove je

kraljici.

Kad je Maja stupila u kraljičinu sobu za primanje, našla je okupljene

sve dvorane. Noge su joj drhtale i jedva se usuñivala podići pogled u

prisutnosti svoje vladarice i tolikih dostojanstvenika. Meñu časnicima iz

kraljičina štaba nedostajalo je mnogo onih najhrabrijih, i raspoloženje u

dvorani bijaše vrlo ozbiljno i iznimno svečano. Ali na čelima svih

počivao je neki uzvišeni sjaj. Činilo se da ih svijest o pobjedi i o novoj

slavi obavija nekim tajanstvenim svjetlom.

Uto se kraljica podigne, pristupi sasvim sama maloj Maji i zagrli je.

Ah, to nije očekivala, to sigurno ne, i Majina je radost bila tolika da je

zaplakala. Redovima dvorana proširi se duboko uzbuñenje i nije

vjerojatno bilo nikoga meñu njima, tko nije dijelio sreću male Maje i tko

joj nije bio od srca zahvalan zbog odlučnosti i hrabrosti kojom ih je na

vrijeme opomenula.

A onda je morala pričati. Svatko je želio znati na koji je način

saznala namjere stršljena i kako je uspjela pobjeći iz tog strašnog

zarobljeništva, iz koga se još nijedna pčela nije spasila.

Maja je od početka do kraja ispričala sve važno i značajno što je

doživjela i iskusila. Pričala je o Zvjezdani s blistavim krilima, o

skakavcu, o pauku Strahimiru, o Vragolanki i o Grginoj ljubaznoj

pomoći. Dok je govorila o vilenjaku i o ljudima, u dvorani je vladala

takva tišina da se čulo kroz zidove kako nosačice mijese u košnici vosak.

– Gle – reče kraljica – tko bi pomislio da su vilenjaci tako dragi.

I ona se nasmiješi turobno i čeznutljivo, kako se smiješe bića koja

žude za ljepotom.

Svi se dostojanstvenici nasmiješiše na isti način.

– Kako je ono glasila vilenjakova pjesma? – upita kraljica. – Reci

nam još jednom, zaista bi je trebalo upamtiti.

I mala Maja ponovi vilenjakovu pjesmu:

Duša moja, kaplja vode,

Što izvire iz ljepote

I vezuje sve živote

U prirodi što se rode.

Kratko vrijeme vladala je tišina, samo se u pozadini čulo prigušeno

jecanje. Vjerojatno je tamo netko mislio na poginulog prijatelja.

Kad je Maja zatim nastavila svoje izvješće i spomenula stršljene, sve

su oči postale velike, tihe i tamne. Svaka je pčela sebe zamišljala u

položaju u kome je još prije kratkog vremena bila jedna iz njihova

plemena; kroz redove proñe lako drhtanje i duboki uzdasi:

– Užasno – reče kraljica – upravo strašno... Dostojanstvenici tiho

rekoše nešto slično.

– I tako sam se konačno vratila – završi Maja – i molim mnogo puta

da mi oprostite.

O, svi ćemo lako razumjeti da se nitko nije ljutio na malu Maju zbog

njena bijega iz košnice. Kraljica je zagrli i reče dobrostivo:

– Ti nisi zaboravila svoju domovinu i svoj narod, i u srcu si im

ostala vjerna. Zato ćemo i mi tebi biti vjerni. Ubuduće ćeš ostati uz mene

i pomagat ćeš mi u voñenju državničkih poslova. Vjerujem da će tvoja

iskustva i sve što si naučila na taj način najbolje poslužiti zajednici i

dobru države.

Svi prisutni pozdraviše tu kraljičinu odluku glasnim klicanjem, pa je

kod toga i ostalo.

*

* *

Ovako završava priča o pustolovinama pčelice Maje. Čuli smo da je

svojim radom koristila pčelinjem gradu, da je uživala veliki ugled i daju

je njen narod volio. Za mirnih bi večeri svratila ponekad na razgovor u

tihu sobicu, u kojoj je još uvijek živjela Kasandra, jela iz milosti med i

starjela. Tamo bi mladim pčelicama, koje su je rado slušale, pričala o

svemu što smo doživjeli zajedno s njom.

PISAC PUTNIK I PČELICA MAJA

"Pčelica Maja" nekoliko je puta obletjela svijet i obradovala djecu

raznih zemalja, kultura i običaja. Najprije su joj u tome pomogle knjige

prevedene na tridesetak jezika, a zatim u ovo moderno doba – popularni

crtići.

"Pčelica Maja" prilično je stara, prava baka, prvi put je objavljena

davne godine 1912. Ali ona i dalje neumorno putuje i još se nije smirila u

svojoj košnici kako je u prelijepom i rado čitanom romanu zapisao autor

Waldemar Bonsels (1881.-1952.).

Pisac je sada mnogo manje poznat od svoje pustolovne junakinje. Za

života objavio je mnoga i raznovrsna djela, romane, putopise, igrokaze i

pjesme, pa ipak, čini se, da ih je "Pčelica Maja" sve svojom slavom

nadvisila (ili nadletjela). Sve do naših dana...

Autor "Pčelice Maje" njemački pisac Waldemar Bonsels prema svim

podacima o njegovu životu, takoñer je rado i puno putovao, već od svoje

sedamnaeste godine (što u ono doba baš nije bilo uobičajeno). Pro-

putovao je Europu, Indiju, Egipat, Sjevernu i Južnu Ameriku. Putovao je i

pisao, pisao i putovao, pa je svojedobno slovio kao vrlo zanimljiv i rado

čitan pisac. Ali sada, kada se stoljeće bliži svom svršetku, već se razabire

da ga je krhka i nježna "Pčelica Maja" najsnažnije nadživjela. Za mlade i

nemirne radoznalce ostat će znak po kojem će se Bonsels zauvijek

pamtiti. Kad je pisac stvarao svoje dražesno djelce, vjerojatno, nije ni

slutio kako će ga ono čudesno približiti i djeci današnjice.

Pčelica Maja bliska je najmlañima, jer ona ulazi u veliki svijet čista

srca i postepeno ga upoznaje poput smiona djeteta. Puna je povjerenja i

zato neustrašiva; otkriva svijet kao cvijet, laticu po laticu. Otkriva sunce i

mjesečinu, otkriva dan i tajanstvenu noć. Odasvud vrebaju opasnosti o

kojima pčelica Maja isprva i ne sluti. Postoji otrovno bilje, opasni kukci,

smrtonosne zamke. "U prirodi nema zahvalnosti, ali ni istinske zloće –

svatko ide svojim putem u potrazi za hranom". Otkrivajući svijet i šireći

neprestano svoje znanje, Maja sazrijeva i odrasta. Hrabra pčelica

nepokolebljivo vjeruje u dobrotu. Uz vilenjakovu pomoć upoznaje

čovjeka na najčudesniji način i spoznaje da su "ljudi najljepši kad ljube

jedni druge".

Zato je "Pčelica Maja" vedra knjiga koja čitatelja ispunja samopo-

uzdanjem i optimizmom. Knjiga je to plemenitosti i duhovnosti, možda

starinska, ali kao sve trajne knjige ima moćan čar kojem se ne možemo

oduprijeti.

Waldemar Bonsels umro je godine 1952. u sedamdeset i drugoj go-

dini. Nije mogao doživjeti preobrazbu pčelice Maje u glavnu i slavnu

junakinju crtića svjetske popularnosti. Tko zna, možda i ne bi bio sasvim

zadovoljan izgledom i ponašanjem svojih osebujnih likova? (Pisci su

često nepredvidljivi...)

Ali mnogi mladi čitatelji ove knjige jamačno su gledali (ili će

gledati) crtane filmove o pčelici Maji. I oni su lijepi i lišeni nasilja. Sada

se gledatelji mogu vratiti na sam početak i ponovno proživjeti sve Majine

pustolovine. Uz to mogu u mašti smišljati i vlastite crtiće, jer kad čitamo,

uvijek oživljujemo piščev svijet i pritom iznova stvaramo svoje, sasvim

osobne slike.

Na žalost, čini se da su zauvijek prošla vremena kad su se pisale

tako nježne i dobrostive knjige kao što je "Pčelica Maja" koju vam

ponovno predajemo u ruke. Mali roman objavljen je početkom stoljeća;

priroda je tada bila ljepša i čistija, čovjek ju je možda više volio i

poštovao, a manje razarao. Ali, ako slijedimo tanku i krhku, pa ipak

čvrstu nit pčelice Maje, moramo se nadati. Možda će početak trećeg

tisućljeća koje je pred nama, ipak donijeti mir, a neka nova djeca – Majini

prijatelji, na svoj će način preobraziti stari planet Zemlju.

Sunčana Škrinjarić