1

VLAŠIĆI

2

UTRUN Šesti april. Kud god ide Hercegovac prati ga april. Ako prekuburi prvu polovinu, druga mu dođe kao čist ćar.

Beograd. Jutro. Šest i pô. Štuke zavijaju. Tutnjava zaglušujuća. Prašina veže nebo i zemlju. Dvojica žuč- no raspravljaju i nadvikuju se sa bombama, pa i mi- nama teškim čitavu tonu. Jedan tvrdi da je srušena

3

palata „Albanija“, drugi tvrdi da je onaj prvi u strahu oči prevrnuo.

Rosandićevi konji ržu i propinju se. Preplašeni gra- đani viču:

- Pronađite bar jednog Hercegovca! Njih u apri- lu prati nesreća! Moramo da ga žrtvujemo za spas Beograda.

Ranjenici leže sa pogledima u nebo, prezasićeno dimom i kukastim krstovima. Ječe:

- Bolje rat, nego pakt!

Ova dvojica kreću prema palati „Albanija“.

Krupni bijeli medvjed tumara padinom prema Savi.

Nakon tutnjave ostadoše dim, vatra i plač. U napu- štenoj korpi punačka beba. Jedino ona ne plače. Veli- kim plavim očima prebira nebo, a rukicama miče kao da otklanja dim i prašinu. Nju niko ne primjećuje. Možda je to Hercegovac? Zaturen, zaboravljen, zapuš- ten, podbačen. Ker, bez noge, onjuši i označi korpu, prođe i nestade pod srušenom fasadom. Tek iza podne pronađoše korpu. Niko nije znao šta da radi sa preži- vjelim djetetom. Mrtve su odvozili u groblja, ranjene ostavljali ispred porušenih bolnica, ali šta treba uraditi sa čitavom i živom bebom, nisu znali. Prihvatila ju je srdovječna, otmena gospođa, rukom joj ovlaš pomi- lovala čelo, kao da skida prašinu i unijela u kuću. Beba je bila muško.

Sve se desilo u jednom danu, u jednom satu. Palata „Albanija“ nije srušena, a beba (Hercegovac?) lako

4

prihvati tuđu kuću. I ranije su Hercegovci, milom ili siom, napuštali prenaseljenu i škrtu otadžbinu. Svoj opstanak su branili sklonošću da liježu zavida. Dola- skom elektrike znatno se smanjio broj Hercegovaca. Do tada mnoge porodice imađahu desetero, pa i dva- desetero djece. Na ognjištu je ostajalo po jedno, a ostali su rasipani o svijetu.

Kako se Beogradom pročulo da je, igrom slučaja, bombardovanje preživjela beba, čije oči ne suze, a dadilja je, umjesto mlijekom, doji pjesmom, mnoge nadžak babe pruzeše brigu nad sudbinom nahočrta. Vješto su isprele priču da su ga donijeli Babini kozli- ći i da nije krivo za bombardovanje Beogrdada. Ali?! Sumnja se javila u trenutku kada su babe u dubini bebinih oči ugledale sitne svice u stalnom pokretu. Sjetile su se i metalne pločice ljubičasate boje, prona- đene u pelenama, što je navodilo pomisli da je pri po- rođaju prste umiješao i Nikola Tesla, a u varoš je procurila priča da beba radi na baterije. Mogli su je poturiti i Rusi, jer je beba na leđima imala nekakav crveni znak. A, šta ako je Švabama ispao iz aviona? Ili, ako su ga spustili padobranom da nam ga u rod utrune?

I dok su babe prevrtale šolje od kafe, sa tozom od ječma i žućanice, smišljale kako da se riješe djeteta, a da ne krenu put pakla, dijete je progovorilo. Prvo što reče bijaše slovo: „H“.

- Ha! – rekoše babe – više sumnje nema.

Neke su tvrdile da ga je sami Bog poslao i da treba od toga da krenu. Zašto bi svako zlo bilo za zlo?

5

Možda beba nije porijeklom iz Hercegovine, nego sa neke druge planete? Druge su bile brojnije i odlučnije. Ovako zdravo dijete može da se ispili samo na kreč- njaku debelom četiri stotine metara.

Treba provjeriti da li je dijete okupano, a i fotogra- fa bi trebalo dovesti. Poznato je da se Hercegovci fo- tografišu dva puta u životu: za ličnu kartu i pred odla- zak u vojsku. Dok su mali ne prilazi im fotograf, radi uroka. Provjerile su. Dijete je zaista bilo čisto. Sa fotografom je bilo teže. Da zovnu popa? Ne. Ne zna se da li pripada hrišćanstvu. Kako mu je ime? Nisu znale.

Smiješeći se, javljale su mu se: „Ha!“ Nakon izvje- snog vremena, vratile su se kafenim šoljama. U prvoj šolji ugledaše dvoglavog bijelog orla, što će reći da je beba mogla da vodi porijeklo od Nemanjića ili od Crnojevića i Petrovića. Dokaz nije bio sasvim pou- zdan, pa su prišle sljecećoj šolji. I tu ih dočeka orao, crn, jednoglav. Ko mu jednu glavu otkinu? I, kakve veze Hercegovina ima sa njim? Ima. Austrougarska, iako je ćutke nestala iz Hercegovine? Danas nam je poturila budućeg cara u želji da nam se osveti. I u prvom svjetskom ratu, bez Nijemaca nije mogla ništa da učini, nije mogla da nam se osveti, pa i sada koristi situaciju. I tu su pomisao odbacile, jer šolju, prilikom prevrtanja, nisu bile prekrstile. I dok su se babe bavile šoljama, beba je nestala. Na dnu korpe ugledale su slovo „H“. Zagledale se i zamišljeno posjedale pre- krštenih ruka u krilima. Da bace grahe?

Najstarija prosu grah, promiješa i podijeli u tri, približno iste, grupe. Dok je odvajala po četiri zrna, nešto je mrmljala, a ostale, ukočenih tijela i pogleda,

6

sjedile oko stola. U sva tri reda samo po pet zrna. Klimale su glavama. Sumnje nije bilo.

- Moramo i karte da bacimo. Ovo je ozbiljan slučaj – zaključi najstarija, koju su već, prećut- no, prihvatile za vodeću ličnost u ovom poslu.

Podijeliše se u dvije grupe. Jedne su postavljale pitanja, a druge čitale karte. Kada su ugledale kec-herc pored keca-tref, podigle su ruke, zaklatile se nazad, pa naprijed i ruke spustile na koljena. Herc je pred- stavljao porijeklo – kuću, a tref muku, bijedu, sra- motu, nesreću.

Zavjetovale su se da čuvaju tajnu i da je mogu prenositi samo sa koljena na koljeno. Osim toga, pronaći će dječaka Ha i bdjeti nad njim, sve dok ga sudbine ne prinese nebu. Da su mu bar u dlan pogle- dale!?

7

MRAVI U OČIMA Godine su prolazile, rat se završio, Beograd oslo- bodio. Škole otvorene. Kružoci. Prvomajske parade. Sva djeca liče jedno na drugo. Kao posljedica rata prvo se pojavila nemoć gatara.

Nešto je trebalo preduzeti odmah. Ukoliko se iz- gubi u opštedržavnoj hijerarhiji, Ha će biti neuhvatljiv, pa se može desiti da uzrokuje ponovno bombardova- nje Beograda. Srbi uvijek kreću iz daleke prošlosti i tako izgube prvi korak. Tako je bilo od pamtivijeka i biće dok nebo ne padne na zemlju.

Najviše se sumnjalo na Kelte. Nema mjesta u Ev- ropi kome nisu dali ime, a nestali su bez traga, da niko ne zna kada i kako. Ako još nisu tu, mogli su da se vrate. U traganju za porijeklom dječaka Ha, naišlo se na trag keltskog plemena Bilinga. Živjeli su u istočnoj

8

Hercegovini i Bileći ostavili ime po imenu svoga plemena. Po tome je dječakov kurebalo ili kursul mogao da bude Hercegovac. Nakon što su se preselili u Škotsku i vijekovima pravili i pili viski, smislili su planove kako da se vrate na Balkan. Iskoristili su šesti april i bebu ostavili u Beogradu. Za to je bila zadužena Kraljevska mornarica i preko Grčke prebacila je u Beograd. Ko zna koliko je neotkrienih beba ubačeno u tadašnju kraljevinu Jugoslaviju?!

A, šta ako beba nije uzrokovala bombardovanje? Samo jedan narod je mogao da ostavi korpu sa bebom i tako spasi svoj rod. Jevreji. Bježeći pred kukastim krstom, svojom pogibijom, spašavali su djecu. U tom slučaju dječak Ha bi mogao da bude izgubljen za svoj narod, sve dok ne stvore i ne odbrane svoju državu.

A dogodilo se? Usvojila ga je partizanka, čiji muž, ratni invalid, nije mogao da ima djece. Nastanili su se u Sarajevu, u ulici JNA, na trgu kod pozorišta. Ha je krenuo u školu, svakodnevno slušao operske arije iz pozorišne zgrade, a dok bi učio pogled je odmarao na padinama Trebevića. Pitao se zašto publika u pozo- rište ulazi sa obale, a ne sa trga? Obala vojvode Stepe bijaše široka, pratila je Miljacku od mosta Skenderije do Vijećnice, prepuna nekakvih glavnih objekata: kino „Istra“, pravni i ekonomski fakultet, glavna pošta, pozorište, dom JNA, Vijećnica... Tiha, bez mnogo vozila, nikome nije bila privlačna, osim ljubavnim parovima. Moglo se sjedati na kamenim zidovima između ulice i Miljacke, sa pogledom na ogromne objekte iz vremena tuđe carevine. Po neko bi na biciklu prošao gore ili dolje. Gore se smatralo prema Vijećnici, a dolje prema Marindvoru.

9

Da je ovo bila glavna ulica, bila bi jedna od najljepših na Balkanu, a ovako? Pustinja. Naveče bi se i strah provlačio oko nje. Prijetili su konjanici i kipovi sa tamnih krovova, a Miljacka plitka i tvrda, ako bi neko pao sa zida. Jedino bi preko mosta promaklo po neko živo biće, iz pravca pozorišta prema pozorišnoj kafani ili ribljem restoranu na suprotnoj strani obale. I sve to ne bi bilo bitno da odatle ne počinje Dobrovo- ljačka ulica, čijoj raji je Ha pripadao . Mnogi dječaci, a kasnije i mladići, nastanjeni između Obale i ulice JNA, pripadali su dobrovoljačkoj raji. Ulica JNA prihvatala je nešto malo, i aonako oskudnog saobra- ćaja, a vezala je kino „Partizan“, FIS, pozorišni trg, hotel „Poštu“ i Dom JNA sa hotel „Evropom“ i Baščaršijom. U Titovoj se događalo sve. Elitne pro- davnice, banke, preduzeća, tramvaji, autobusi, kola, pješaci, Veliko i Malo korzo i vječna vatra. Malo korzo je bilo preko puta velikog, ispred bančine zgrade sa velikim bronzanim kipovima. Kad god bi pogledom uspio da veže kipove, Ha bi osjetio mrave u očima.

U šest do deset redova, šetalo se u oba pravca, od ugla sa golubovima do pasaža Vakufskog nebodera. Korzo je živjelo od šest do devet, pa i deset sati na- veče. Nedjeljom popodne šetalo bi se i ulicom Vaso Miskin Crni, od Markala do katedrale, pa i dalje prema Baščaršiji.

Dječak. Ha je bar tri puta dnevno izlazio na Titovu ili Miskinovu ulicu. Izjutra, oko šest sati, išao bi u Markale (Markthalle) da kupi mlijeko i hljeb. Mlijeko u staklenkama sa oko pola sentimetra kajmaka ispod čepa. Hljeb bijeli, topao. Tu bi se nakupio studeni od

10

silnih mesnica sa hladnjacima, rasturenih po čitavom objektu. Svugdje vlaga, promaja. Drugi put bi izlazio zbog radoznalosti, ili da kupi karte u kino „Roma- niji“, ili cigarete, jer za njih nije bilo prodavnice duž cijele Obale i JNA. Uostalom, što god bi trebalo da kupi, put ga je vodio kroz pasaž ispod Vakufskog nebodera. Treći put bi se iskradao predveče, zauzimao mjesto uz neku fasadu na Korzu i satima posmatrao šetače, navikle na njega toliko, da ga nisu ni pri- mjećivali. Najviše se oduševljavao svjetlećim rekla- mama. Nedaleko odatle, u sljedećem pasažu, na nis- kim stolicama su sjedali garavi čistači cipela, kuc- kajući o stočiće velikim četkama za glancanje. U predvečerje bi nestajali, jer bi svi šetači, prije izlaska na korzo, sami očistili cipele.

Dječak Ha nije znao šta znači biti bez posla, ali mu je u sjećanju ostao vic o besposličarima, koji su zara- đivali džeparac prenoseći ogromne kipove na kupanje. Trebalo ih je podići ispred ulaza masivne bančine zgrade na Malom korzu, odnijeti na Miljacku i po- novo vratiti na njihova mjesta.

Nakon male mature kroz pasaž bi prolazio i po če- tiri puta. Tuda ga je put vodio pored Markala, a zatim preko stotinu dva stepenika, do Druge muške gi- nazije na Mejtašu. Sa suprotne strane Miljeacke bila je ženska gimnazija, a jedno vrijeme, preko puta parka između Miskinove i i JNA, bila je klasična gimnazija. Ha je često tuda išao prema parku u Dobrovoljačkoj i slušao probe bleh muzike u domu JNA.

Shvatio je da su Markale u samom centru grada, da se sve događa i da će se sve događati između Higi-

11

jenskog zavoda i Baščaršije, a da je Miskinova pje- šačko carstvo, bez koga grad ne bi mogao da opstane.

Marin dvor je smatrao periferijom, sve dok nije izgrađena nova željeznička stanica, a i nakon toga tamo je išao jednom ili dva puta godišnje, da nekoga sačeka ili isprati ili da ode u cirkus, čija bi šatra bila razapeta na ledinama, preko puta Male crkve. Ostatak dnevnog života odvijao bi se na Baščaršiji i u Dobro- voljačkoj. Bila je to stambena ulica, duga, uska i puna djece. Iz nje se preko Širokače lako grabilo prema Trebeviću. A gore? Harmonike, pjesma i vjeverice. Dolje? Grad prekriven maglom, kao raščešljanom vu- nom, sa stubovima dima prema vedrom nebu.

Od samog dolaska u Sarajevo, grad mu je bio nao- pako okrenut. Izgledalo mu je da Sunce izlazi i zalazi na istoku. Nikada nije mogao da se oslobodi takvog viđenja.

Dugo vremena, sve dok nisu postali srednjoškolci, a povremeno i kasnije, u modi je bio poseban način korišćenja srpsko – hrvatskog jezika:

- Đido mova, dalobu! Ćešta mota?

- Demi u noki. Ti a?

- Šamte tušan.

Tada je šanta bila cura za paradu, a šobojna njena zadnjica.

- Ćešliho momsa na takmicuu? Grai „Ljože“ i „Ležve“.

12

- Ćune, mami gogdru slapo.

Na utakmicama se često čulo:

- Dijasu! Bemtije terma! Levo danje!

Ovo je bio građanski žargon, a seoski živalj je suprotstavljao svoj, pa bi isti dijalog izgledao ovako:

- Uđidonje umovanje, udalobunje! Ućešštanje umotanje?

- Udeminje u unokinje. A ti?

- Utamšenje untušanje.

- Ućešlihonje umnomsanje na takmicuunje? Ugrainje „Uloženje“ i „Uležvenje“.

- Ućunenje, umaminje ugrogdonje uslaponje.

- Udija sunje, ubemtijenje utermanje! Ulevonje udanjenje!

Dio slobodnog vremena provodio je pred vratima kulturnoumjetničkog društva „Miljenko Cvitković“. Osjećao se mnogo važan od onoga dana kada su mu dozvolili da ulazi na probe, gleda igre i sluša muzi- ku. Pravom dobiti smatrao je mogućnost da subotom naveče, na igrankama sjedi pored orkestra, a sjutradan svojoj raji prepričava šta se sve odigravalo za vrijeme plesa. Najzanimljivijom pričom je smatrao onu o tuči žena u kojoj su šakama i noževima, ne vadeći ih iz korica, istjerale iz sale Muja Handžara, dok se sa momcima bavila milicija.

13

Tada je Dobrovoljačka raja bila najjača. Pripadnost određenim rajama obezbjeđivalo je uobičajenu zaštitu, posebno u nihovim kvartovima. Kasnije se pripadnost raji njegovala kao lijepa uspomena, znak posebne pri- vrženosti određenom kvartu, mahali, krugu ljudi. U svakom slučaju tu se više pričalo nego što se do- gađalo, a najljepši bijahu zajednički izleti na Tre- bević, na kome nikada nije bilo rata među rajama. Ha je imao nadimak Cobra (Braco). Prava imena i pre- zimena malo ko je pamtio.

Dok su Cobra i Dobrovoljačka raja nosili barjake sa pjesmom: „Šamac Sarajevo to je naša meta, izgra- diti prugu još ovoga ljeta, nisu mogli da odole udar- ničkim značkama, šop frizuri, bugi-vugiju i soku od malina – štamplić soka na čašu vode.

U šestom razredu Druge muške gimnazije na Mej- tašu, matematiku je predavao profesor za koga se pričalo da su ga u Zagrebu đaci izbacili kroz prozor sa trećeg sprata. Pao je na hrpu pijeska, vratio se u razred i nastavio čas kao da se ništa nije dogodilo. Te godine je čitav razred pao na godinu, a da niko nije postavljao pitanje. U Bracovom razredu namjestiše korpu od smeća iznad vrata, pade mu na glavu dok je ulazio, opet kao da se ništa nije dogodilo, a on zaduži čitav razred da napamet nauči logaritme svih brojeva do stotinu. Na početku svakog časa prozivao bi po petoricu i rešetao logaritmima. Đaci su brzo shvatili da ni profesor ne zna na pamet sve logaritme, pa su ponekad odgovarali odprilike, profesor je klimao glavom i naginjao se kroz prozor kao da mjeri visinu, i tako se završila školska godina. Te, pedesetpete,

14

četrnaestoga juna, dok su otaljavali zadnje školske dane, padao je snijeg.

Taman, nekako, pred kraj školske godine, Braco osjeti promjene u neposrednoj blizini. Dok bi leđima podupirao kuću na sred Korza, prolazila bi tik pored njega crnka plavih oči i svaki put se nasmiješila. Tada bi u očima osjećao kao da mu mravi gamižu. Cijenio je da nije starija od njega. Uvijek je šetala sa dvije drugarice i držala se sredine. Znao je da mora riješiti taj problem, ali nije znao kako. U „Cvetkovića“ nije navraćala, pa odluči da je potraži u „Grafičaru“ ili FIS-u.

Nije ni pomišljao da svrati u Radnički dom, prepun starijih i staromodnih posjetilaca. U FIS-u svira prvi sarajevski diksilend sastav. Ludo. Masa svijeta. Slu- šajući muziku zaboravio je zbog čega je došao. Na kraju se sjetio, ali nje nije bilo. Pred kinom „Partizan“ gužva. Sjutradan je u Markalama čuo prioču o Habu- zenzeku, koji je sinoć, po Sarajevu pravio pičvajz od tapkaroša. Pri povratku kući ne srete žive duše. Žurio je slušajući vlastite korake. Kada bi ubrzao i oni bi brzali, činilo mu se da ga progone, pa bi nastavljao brže i brže, a onda stao i oslušnuo. Ništa.

Sljedećih subota obilazio je ostale igranke, išao po školskim zabavama, posebno mu se dopao matine u srednjetehničkoj školi, i sve uzalud. Na Korzu svake noći od šest do osam očima bi ga držala uz dovratnik povećeg haustora, dajući mu do znanja da želi da joj se javi, ali ne na Korzu. Kako, onda, da riješi mrave u očima? Možda se bavi sportom ili ide u muzičku školu? Odlučio je da zapne busiju kod ženske gim-

15

nazije. Školska godina je bila završena, prozori i vrata zatvoreni, tihi, kao da se smješkaju u svojoj oba- mrlosti. Ćuškao je kamenčić preko Drvenije, sve dok ga nije sa jedne prebacio na drugu stranu Miljacke. Pogleed je skrenuo niz Obalu. Pustinja.Kasno popo- dne.

U predvečerje, u satima dugih sjena, najljepše se osjećao osamljen, neprimjećen u gradskoj vrevi. To su dani kada se i raja rasturi po ljetovanjima: neko na more, neko na selo, neko na omladinsku radnu akciju, na koju on nikada nije išao, ali Korzo nikada nije bilo prazno. Bilo bi manje poznatih lica, ali uporno se šetalo do jedanaest, pa i dvanaest sati naveče, kada bi ga punili pripiti šetači prateći neonska svjetla.

Kada mu je prijatelj, čiji je tata polovinu godine provodio u kožnom kaputu, predložio da idu na more, prihvatio je sa izrazom blagog oduševljenja. Godi- nama kasnije prepričavali su događaje sa toga ljeto- vanja, o vožnji otvorenim tramvajem u Dubrovniku i krstu na Boninovu, koga bi ljubile samoubice prije nego sa ogromne visine skoče u more, o toploj dubro- vačkoj vèčeri dok su slušali kamernu muziku ispred kafane „Dubravka“ na Pilama, o glumcu koji je hodao zidinama Lovrijenca u ulozi Hamleta, za koga su mislili da namjerava da skoči u ambis ili da će ga vjetar pomesti u more. Događaji sa lapadske plaže u Uvali, takođe su bili zanimljivi, zbog mladih fran- cuskinja koje su učili da plivaju, zbog Trebinjaca i Bilećana, koji su prodavali folove po plićacima i okolini. Gačanima je bilo podaleko, pa su se nase- ljavali u Gruž, kako ne bi morali da prije zore potežu za plažom.

16

Osim da koriste plaže, kafane i prodavnice, Her- cegovci su mogli da foliraju strankinje ili da se prave Francuzi, ali ništa više od grada nisu ni tražili, a niti bi dobili. Ništa nije bilo zabranjeno, ali nekako im se samo kazivalo da sve ostalo ne pripada njima. Običaj da za slave gone vino i rakiju iz Konavala protezao se iz davnina i tu nikada nije bilo prigovora.

Voz ih je iz Gruža vratio u Šeher. Uz Ivan su izlazili i pored voza protezali noge. Ljepši je i pitkiji vazduh u Sarajevu, a noći hladnije. Vazduh sa Tre-bevića spuštao bi se u Dobrovoljačku, pa i preko Miljacke. Jedva su dočekali da se napiju Tilave.

17

KIČMA NOĆI Već pri povratku sa mora, Ha je osjećao lakoću u razmišljanju, u kretanju, kao da mu se smanjila spe- cifična težina. U sedmom gimnazije sa lakoćom je savlađivao matematiku, fiziku, hemiju, čak i logaritme do stotinu znao je napamet. Već dva mjeseca isče- kivao je na Korzu isčezlu djevojku. Ona se nije pojav- ljivala. Ma koliko bio umoran, čim legne da spava, u mislima bi bila prisutna i uvodila ga u san, pjevušeći „Mulen ruž“.

Primijetio je da rado ide na Slatko ćoše na Baš –čaršiji. Da mu ljeti prija boza, zimi salep. Kad bi god danju svratio na Baščaršiju, noću bi osjetio da sa njim neko boravi u sobi. Sjutradan bi sve zaboravio.

18

Nakon što pola pazarnog dana sa rajom pròvede po aščinicama i tezgama, naveče òsjeti mrave u očima. Uznemiren, okretao se na sve strane, ali ništa posebno nije ugledao. Jeza mu se pela od noga prema rukama, Skočio je iz kreveta, ugledao svjetlo, ono se u mo- mentu pojačalo, a on osjeti kao da se ispraznio od nekog naboja. Smirio se, popio malo vode, nasmiješio se, sjetio se babe koja mu je davala vode preko ma- šica, kada bi se iz sna u strahu budio, ugasio svjetlo i ispružio na leđa. Pogledom zakači gitaru. Ležala je na komodi. Žice su joj treperile. Čuo je cigansku muziku i prangije. Mjesečina je kuljala na trg ispred pozorišta. Tu noć nije spavao.

Dani su prolazili, rjeđe je izlazio na Korzo, slo- bodno vrijeme je boravio u „Grafičaru“ vježbajući harmoniku, a subotom bi na igranci svirao bubnjeve. Publika je bila mlađa nego lani, bilo je tu studeneta i srednješkolaca, činovnika, špijuna, ali nikada siledžija.

Jednog, običnog, prohladnog, sarajevskog popo- dneva, dok se sunce prikrivalo iza kestenovih krošnji puneći tišinom plesnu salu, Ha je osjetio da tonovi na harmonici drukčije zvuče. Neko je ostavio uključeno ozvučenje. Pucketalo je i kada krenu da ga isključi ukoči ga tih, dalek glas, sličan šapatu:

- Ha! Pažljivo slušaj! Ovih dana ćeš dobiti vezu i uputstvo za prozor u Kosmos.

Ha je osjetio laganu struju kao ono veče kada je skočio iz kreveta. Drhtavim glasom je upitao:

- Ko je to? Jesi li to ti Seko?

19

- Možeš me smatrati duhom. Ti nisi Zemljanin. Ja sam tvoja pratilja.

- Kakva pratilja – pokušavao se snaći – šta pri -čaš?

- S kim to pričaš Bog s tobom? – uđe u salu domar.

Ha ga sa čuđenjem pgleda.

- Jesi li to ti?

- Pa, valjda, jesam – smireno će domar.

- Jesi li ti uključio ozvučenje?

- Mora da ga je Seka maloprije zaboravila da isključi. Nešto je štimala. Nekog je đavola džarala.

Ha se čudom čudio. Ništa domaru nije govorio. Odložio je harmoniku.

- Dosta je bilo za danas.

Pred kinom „Partizan“ mnoštvo svijeta. Film „Poštanska kočija“. Zamišljen, krenu put hotela „Zagreb“. Ruke je držao u džepovima i osjetio da mu dlanovi vlaže. Predomislio se, skrenuo kroz park i ušao u slastičarnu „Minjon“. Kutak na glavnoj ulici, ali podalje od gužve, zabačen, ali sa duvnim kola- čima. Naručio je Moka-tortu, crnu kafu i čašu vode. Smatralo se da su „Oloman“ u Titovoj ulici i „Mi- njon“ evropske slastičarne. Tu se nisu prodavale bak- lave, tulumbe, urmašice i tahanhalva. Nešto kasnije

20

uđe Seka, ni malo iznenađena što ga ugleda, i sjede za njegov sto.

- Vozdra! Šta je, gledaš kao da si sjeo na nešto.

On je , zaista, osjećao toplinu ispod stolice.

- Jesi li ti maloprije bila u Sali?

- Jesam. Zašto?

- Jesi li uključivala ozvučenje?

- Ne.

- Jesi li sigurna?

- Ja ne znam šta je tebi danas?

- Ne znam ni ja, ali mi nešto jeste.

- Znaš li kako stojiš sa kintama? Može li jedna kafa?

Klimnuo je glavom.

- Uzmi i tortu, divna je.

- Ne . Od slatkiša me hvata struja.

Pogledao ju je sa podozrenjem.

- Da tî, možda, ne radiš na baterije?

Glasno se nasmijala, naslonila rukama na sto i pogledala ga pravo u oči, prinoseći mu prigušeni os- mijeh pravo na usne.

21

- Nisam probala – smijala se i dalje.

Ha se nasmijao i odmahnuo rukom.

- Nije i ta ideja na odmet.

Stigla je kafa.

- Zašto si pitao za ozvučenje?

- Ništa. Onako – slegao je ramenima, ispio kafu i prevrnuo šolju.

Još su neko vrijeme ćaskali. Seka je ustala, zatre- ptala očima i prstima u znak pozdrava i izašla. Povi- jala se kao da nevidljivi rep prebacuje sa jedne na drugu stranu kukova. Sa stolice na kojoj je sjedila podiže se jedva vidljiva plavičasta kontura i u trenu nestade. Ispred sebe je ugledao konobaricu u crnom kostimu, bijeloj bluzi, sa crvenom leptir mašnom. Ocijenio je da ona nije ništa primijetila, platio je i izašao. Pošao je za Sekom. Stanovala je neposredno iza ugla, preko puta Gazihusrefbegova turbeta. Kuća je imala dva ulata na razmaku od jedva dva metra. Koji je pravi? Negdje je pročitao da su vrata od raja i pakla susjedna i jednaka. Probao je na jedna, pa na druga, bila su zaključana. Nakon podužeg razmišlja- nja ispred zamandaljenih vrata, shvatio je da je Seka lijepa, a da to nikada ranije nije primijetio, pa ni sada ga to saznanje nije uzbuđivalo. Zašto? Ako je u „Mi-njonu“ vidio njenu auru, rješenje treba da traži kod sebe. Ako je ona ostavljala vidljiv trag, onda sa njom nešto nije uredu. Da struja ima neke veze sa tim, nije sumnjao.

22

Ha je pripadao osrednje imućnoj građanskoj klasi, kretao se u deruštvu drugarica i drugova i nije mogao da zađe u gospodske kuće starih begovskih i sefar- dskih porodica. One su živjele u povlaštenom svijetu efendija i gospode. Pravim stanovnicima čaršije sma- trao je one sa Bistrika, Vratnika, Kozje ćuprije ili pak sa Mejtaša, Bjelava i Dobrovoljačke. Grbavica mu se činila daleka, tuđa. Kao osnovac navijao je za „Naša krila“, a kasnije za „Željezničara“.

Nakon što se odvojio od zaključanih vrata, prešao je mostićem preko Koševskog potoka i kroz park sti- gao do mosta na Skenderiji. Bacio je pogled na kino „Istru“, rijetko je u njemu gledao filmove i nastavio Obalom. Hodajući, prstima je dodirivao kamene blokove u obalnom zidu. Na svaki korak jedan dodir. Sjetio se da su Austrijanci u taj zid ugradili stećke iz porušene nekropole sa lijeve obale Koševskog potoka. Mogla se očekivati božija kazna, ali graškom nebo sruči srdžbu na Rusiju. Gledajući sa dalekih nebesa moglo se dogoditi da, umjesto austrijskog, kazne rus- kog cara. Car je bio i jedan i drugi, omaška je bila moguća, pogotovo što su carstva i carevi bili bliski, a i komšije. A šta se dogodilo? Hiljadu devetstotina osme Austrija drsko i neposlušno anektίra Bosnu i Hercegovinu. Tada Bog gáđa carevinu i , umjesto Josifovu, pogodi Nikolajevu. Sprži u Sibiru dvije hiljade kvadratnih kilometara, a udarni val obiđe zemljinu kuglu dva puta. Od fine prašine u atmosferi usred noći, na difuznoj svjetlosti, mogle su se novine čitati. Činili su to Englezi usred Londona. Od tada su i narodi engleskog govornog područja počeli da uče ruski, ali im nije išlo najbolje. To će ih pratiti sve do kraja vijeka. Ne zna se da li je kazna bila namijenjena

23

i Srbima, ali od tada Srbi ostadoše sami. Od njih su se udaljavali Muslimani i Hrvati, koji kaznu dočekaše kao izbavljenje. Tačno je da je i muslimanski živalj sedamdesetosme davao otpor austrougarskim vojni- cima, ali u momentu kazne, Srbe prepustiše nebesima, a oni zatečeni, prepolovljeni i anatemisani, počeše da se uvlače u se i smišljaju osvetu. Valjalo je dug vratiti Germanima, a sve se zbilo samo zato što je nebo po- godilo pogrešnu carevinu.

Misli su ga donijele do Latinske ćuprije, odavno zvane Principov most. Poprilično umoran sjeo je na zid i pripalio sarajevsku „Moravu“. Mučile su ga plave oči djevojke sa Korza. Odgovor je bio u njima, ali u njegovom Sarajevu više nisu stanovale. Njegovo Sarajevo bijaše od slastičarne „Minjon“ i kina „Sut- jeska“, u koga je rjeđe zalazio, pa do Baščaršije i Divanhane, kako su neki nazivali Vijećnicu. Sa jedne strane padine Mejtaša i Bjelave, a sa druge Miljacka. Siguran je bio da je djevojka sa Korza, u ovome dijelu grada, bila stranac. Opušak je bacio u rijeku, prešao most i dvojicu jarana nagovorio da odu u pozorište. Tamo je već duže vremena na repertoaru bila drama, čija se radnja odvijala u prašumi Indokine.

U pozorištu težak vazduh, sa okusom pliša i tapacirunga. Kada se zavjesa podigla, nešto svježiji vazduh se slegao u gledalište. Ona dvojica odoše u parter, bliže pozornici, a Ha se obreo na balkonu u društvu lijepe, mlade djevojke, a da ni sam nije znao kako. Kada mu se vješto podbacila, milovao je njene nabrekle grudi. Ispod svilene bluze lagano su se uvi- jale poput dvije lopte gumenjače. Patisao nije do kraja prestave, a onda krenuše ulicom JNA prema hotel

24

„Evropi“, pa preko Baščaršije uz strmu ulicu, sve do muslimanskog groblja navrh Kovača. Tu mu reče da ima nabusitu braću i da bi morao da se vrati dok nije kasno. Pogledao ju je u oči. Blago zelene, duboko providne, mogao bi da se utopi u njih. Zanosile su ga lijevo, desno, kao da plovi, smješkao se i ljuljuškao kao da lebdi, sve dok nije osjetio mrave u očima i dok se nisu otvorila avlijska vrata. Jedan od braće viknu:

- Je li to naš đuvegija? A? Aferim!

Iza njega se pojaviše još dvojica, a Ha potrča niz strmu ulicu i dobi takvo ubrzanje da je nogama udarao u zadnjicu. Znao je da ulica vodi pravo pod tramvaj, koji se okretao na Baščaršiji i pomislio da ga sudbina vodi pravo pod njegove točkove. Čuo je tramvajsko zvono. Na dnu ulice ugleda milicionera i viknu:

- Drži me, druže!

Milicioner se raskorači da se što bolje postavi i naže sa namjerom da ga dočeka, a onda se predomisli, a Ha promanda preko šina, pa pored šadrvana sve do Obale, pa preko mosta, dok se ne dokopa strmine prema Bistriku. Zaustavio se kod radnje za opravku har- monika. Sjeo je na kameni banak. Noć. Lahor protrča ulicom i podiže sasušerno lišće. Osluškivao je. Možda jure za njim. Nasmijao se. Ne postoji živi rob, koji bi ga noćes stigao. Zamišljao je kako bi izgledalo da je danju protutnjao preko Baščaršije. Kako bi se raz- letjeli golubovi. Kao u svakom gradu, svoje golubove nisu primjećivali građani. Primijetili bi ih jedino ako bi nestali. Oni se divno osjećaju dok vode ljubav po krovoima, krovnim vijencima, po ćeramidi, sat kula-

25

ma, najljepšim kupolama po svijetu, minaretima i zvo- nicima. Njihova gugutanja govore o sreći i dok se ra- tovi vode oni su na krovovima.

Odjednom je počeo strasno da zavidi golubovima. Civilizaciji pripadaju onoliko koliko oni hoće. Dugo vremena nakon što je srušena stara kuća između kina „Dubrovnik“ i NAME, preko puta kafane „Park“, golubovi su tačno u jedanaest sati slijetali na mjesto porušene kuće, navikli da ih hrani usamljeni predratni penzioner.

Nakon što se otarasio straha, a donekle i umora, krenuo je kući. Noć tiha. Čulo se jedino kako mačke hodaju. Sjutradan je ubijedio svoje prijatelje da opet odu u pozorište, nebi li sreli sinošnju djevojku. Nisu je tražili na Kovačima, jer bi susret sa njenom braćom mogao da izazove rat, što su smatrali nepotrebnim pred sami kraj školske godine. Dok su ulazili u hol, livreisani pozorišni vratar ih je podozrivo posmatrao. U pozorište se nije moglo ući bez kravate – fitilja ili leptirmašne. Na balkonu, na njenom mjestu ugledaše sredovječnog muškarca, zalizane plave kose i ravnih, širokih ramena. Zaključiše da je to jedan od potorišnih pedera i napustiše prestavu.

Stiglo je ljeto. Studenti i đaci se razilaze, stadioni na Grbavici i Koševu prazne, po danu se žega uvlači u zazidane dijelove grada, po noći hladni vazduh sa Trebevića sliježe prema Miljacki. U Sarajevu se ne- može zalutati. Treba silaziti niza stranu i stići u Titivu ili Dobrovoljačku, a između njih su Miljacka i Obala. U uputstvu za strance piše da su sva hodanja popri- jeko dozvoljena i bezopasna, a hodanje uzduž može da

26

ima neke neželjene posljedice, kao što su udaranje glavom o Jekovac ili Bentbašu, nestajanje u prosto- rima prema Ilidži ili, ne daj bože, utapanje u šljivovicu rashlađrnu u vrelu Bosne.

Znalo se, Sarajevo ljeti pripada Sarajlijama i zna- tiželjnicima. Korzo je održavano, jer niko nije smio da zapusti štraftu, već decenijama zvanu, Veliko korzo. Ha je skoro svako veče prolazio kroz pasaž, snimao nove duše, kontrolisao kipove sa lampama ispred banke, a potom nestajao u melanholiji. FIS nije radio. „Cvitković“ otišao na turneju po Njemačkoj, djevojke ga nisu htjele, ili jesu, ali na neki čudnan način. Ni Seka nije bila u gradu. Mogao bi da na par dana ode do rodbine u Mostar, ali tamo zna da bude nesnosna žega. Ni izleti na Trebević nisu mu bili zanimljivi kao ranije. I dok je mislima tumarao, pogled mu se gubio po praznom Korzu. Sparina je ušla već duboko u noć i Ha je osjećao laku uznemirenost. U sobi nije mogao duže da boravi, izbacio je dušek u lođu i ispružio se sa pogledom iznad Trebevića. Nebo puno sumaglice i prigušene svjetlosti. U daljini potmula tutnjava. Nado- lazila je oluja. Vlaga i naboj elektriciteta praznili su ga, napetost je jenjavala, san ga je prihvatio.

Prvo je ugledao svijetlosivu traku, prošaranu mnoštvom tamnih rijeka i jezera, razapetu sa kraja na kraj neba. Podsjećala ga je na rentgenski snimak kičme u tamno-lila boji. Pomislio je da bi to mogao da bude Mliječni put. Zar ga i pleme Kung iz Botsvane nije nazivalo Kičmom noći? U snu se blago smješkao. Pojava je nazivana i Kumova slama. Ko zna kako je nazivaju Eskimi?

27

Slika se lagano povijala pod Sunčevim vjetrom, za koga je znao da doseže daleko iza Saturnove staze. Nalazio se u stanju polusna, čuo je prve kapi kiše kako dobuju po limenim opšavima na terasama. Slika je nesmetano nadolazila. Već duže vremena primjećivao je da mu se u takvom stanju pojavljuju slike iz Kos- mosa. Pokušavao je da shvati poruke, ali je bio nemo- ćan. Sjetio se Demokrita iz Abdere; „Radije bih razu- mio jedan jedini uzrok, nego bio persijski car!“

Iza Kičme Noći bijaše okrugla rupa u nebu. Tamna. Teška kao da je cijelo Sarajevo zbijeno u nju. Rubom su se javljali pojedini bljesci. Bočno od rupe pojaviše se dva sunca i počeše da se kreću prema njoj, sve dok nisu zauzela mjesta tako da je čitav lik predstavljao pokretnu sliku. Sunca postadoše oči, svijetli prame- novi kosa, a Kičma Noći lelujava poluprovidna haljina. Pred njim je stajala djevojka polu duh, pola biće. Kada mu se slika razbistrila, primijetio je da su joj bjeonjače bijele, šarenice crvene, a zenice šuplje. Obuzimala ga je blaga jeza.

Duboki, tihi tonovi su odbrojavali nečije korake, a biće progovori sintetizovanim glasom. Izgledalo je da je govor zasnovan na nekom binarnom sistemu, a na svijetloj ploči pri vrhu slike pojavi se prevod ispisan bosančicom. Bila je to ćirilica sa neznatnim razlikama. Bila je čitka i nešto usporena. Nakon toga pojavi se latinica, pa engleski prevod, pa grčki, pa hijero- glifi...Pisalo je: „Ti si Ha 1941. Naš si mutant. Tvoje prilagođavanje na Zemlji je zadovoljavajuće. Tvoje ponašanje ćemo usmjeravati, podatke ćemo sami uzi- mati.“

28

Ha se vrpoljio. Sasvim blizu u susjedstvu opali grom. Preko slike prođe horizontalna svijetla linija.

- Je li, ko si ti, duše ti?

Na ekranu iznad glave pojaviše se riječi ispisane ćirilicom, a muški, duboki glas, sroči rečenicu na nepoznatom jeziku.

Opet prevod na ploči:

„Ja sam tvoj dvojnik u ženskom liku. Ima nas tri. Crnka sa plavim očima, plavuša sa zelenim i ja sa sivim, koje mi pocrvene shodno brzini kretanja. I tri tvoja muška dvojnika su na Zemlji. Ukupno vas je šest, dva originala i četiri kopije.“

Ha, kao za sebe:

- Čuj ovo, bog te mazo!

Kako pomenu Boga, slika nesta, a pljusak zakloni pozorište. Zaključio je da pominjanje Boga uklanja priviđenje i učini mu se da to nije loše. Kada hoće može da se druži sa utvarom, a kada neće pomene Boga i ukloni je.

29

ŽANDARMI I LOPOVI Nova željeznička stanica. Najljepša savremena građevina. Nad ulazom natpis latinicom i ćirilicom. Poneko bi ćirilični natpis čiato latinicom. Na prostra- noma trgu fontana. U ovm gradu jedino je JDŽ imala tačne satove i znala koliko je sati. Ko je htio, mogao je lako da sazna kako željeznica dovozi i odvozi vrijeme i šta mu je sjutra raditi. Ovdje se moglo saznati čak i ono što nije i u Markalama. Odavde se vrijeme raz-

30

nosilo po čitavom svijetu, a i donosilo, ali u nešto ma- njoj mjeri.

Tačno u deset sati krenuo je voz u noć, ostavljajući iza sebe blještava gradska svjetla. Nije se znalo da li su to propušteni odsjaji gradskih svjetla što se pro- bijaju kroz maglu ili zvijezde što trepere iznad grada. U kupeima gužva, zauzimanje mjesta, razmišljanje. Vani pištaljke, dahtanje lokomotiva, šištanje pare. Glasovi. Rosa kondezovane pare, dim, željezničari, nosači sa dugim dvokolicama, pisak lokomotive. Sve je zbijeno isčekivanjem. Ha je prvi put putovao u inostranstvo. Povremeno bi osjećao neku prijatnu jezu od koje bi mu se od svakog novog piska lokomotive pomjerale dlačice na rukama.

U kupeu: Ha, Neno, Dilac, Koki, Ajka, Todor (tvr- dio je da potiče od Tjudora) i BB (Boki Brada), jedna od tri sarajevske brade viđene posljednjih mjeseci na Korzu. BB se služio sa nekoliko stranih jezika, a toliko je i instrumenata svirao. Kako je voz hvatao brzinu, tako su pjesma i muzika uzimali maha. U susjednom kupeu igralo se „žandarma-lopova“. Tamo je sjedio vođa puta, čovjek iz DB, školovan, sa rafiniranim manirima, ubacivan u razne grupe u sasta- vu omladinskih organizacija, koje su putovale u ino- stranstvo. Upravo je stoički podnosio batine, iako je znao za „jadac“. Na svim papirima je pisalo: krivac. Nekoliko novajlija mu je pravilo društvo, naivno vjerujući da drug vođa ne shvata igru.

Biti građanin Druge Jugoslavije, bilo je isto što i biti Francuz Treće republike. Pominjanje Rusa bi izazivalo podozrenje, pa i strah. Napomene vođe puta

31

da se vodi računa s kim kontaktiramo, jer je Evropa puna političkih i drugih emigranata, nisu pile vode.

Da se pitala mladost, čitava planeta bi se kupala u sreći, ali prokletstvo, staro koliko i ljudski rod, neu- mitno je određivalo starost da pametuje nad mladošću. Zlo je dosipano sve dok mladost ne bi bila zaustav- ljena u njenom hodu prema nebu, a nakon toga suno- vratilo prema majci zemlji. U sunovratu su nastajali i nestajali ratovi, mržnje, istrebljenja, ljubavi i sve uzalud. Sve se završavalo u zemlji. Tako život postaje besmislen, koliko i postojanje mrkve, krastavca, pjes- me ili kiše. Na Zemlji je sve nepotrebo i besmisleno, osim onog velikog trenutka, pred sami sunovrat, Tada su strasti najslađe.

Dva slobodna dana koristili su u Minhenu. Braco i Dilac zaglaviše po kafićima, kakvi će se u Sarajevu pojaviti tek za dvije decenije. Iskušavali su sreću na automatima, okačenim po zidovima i na račun kuće jeli kikiriki i pili pivo. Oko pet sati ujutro popeli su se na sto i pjevali: „Ide Tito preko Romanje...“ Nijemci su ih u čudu posmatrali, ispijali prvo jutarnje pivo i okretali im leđa.

- Zingen, majku vam švapsku! – derao se Ha, a Dilac ponavljao –Jes of koz! – a da nije imao pojma šta to znači, ali mu je lijepo zvučalo. Čuo je to nedavno u nekom filmu.

Čulo se:

- Šajse!

32

U salonu na spratu, BB i Todor nabili nijemcima vunene čarape na glave i postrojili ih po podu da klanjaju. Kada je to vođa puta ugledao zgranuo se, a pijani Nijemci, su mu se klanjali i pozivali ga da im se pridruže.

Sjutradan je Todor, za ručkom, pojeo tri kila kuva- nog krompira, kako bi što više oštetio Njemačku, koja je od pamtivijeka smatrana srpskim neprijateljem. Domaćini su se smješlači, klimali glavom i tvrdili:

- Wir kommen nach Yougoslavien noch ein mal! Sicher!*

Doći ćemo mi u Jugoslaviju još jednom! Sigurno!

Minhen je bio prvi evropski grad sa kojim se Ha susreo. Čitavo popodne je prestajao na jednoj od glavnih gradskih raskrsnica, posmatrajući plavu ljepoticu u sportskom, crvenom kabrioletu. Plame no crvena, još iz daleka bi ih ugledao, a onda bi pogledom milovao dugu, plavu kosu, podignutu žutim rajfom. Pravila je već deveti krug. U hipu je uhvatio njen pogled i mahnuo joj rukom. Mahnula mu je desnom rukom podignuto unazad, jer je uslijed brzine već bila promakla. Čekao je sljedeći krug. Ista kola, sada plave boje,ista osoba, plavi rajf i plava šminka. Zaboravio je da joj mahne. Morao je da se vrati u hotel. Osjećao je kao da ga nešto podiže od trotoara. Razmišljao je: „Možda se i kod njih nastanila neka vanzemaljska poro- dica?“

Pri povratku, voz je jednolično kloparao, po maglovitoj ravnici, prepunoj dalekovoda i šarenih

33

krava. Čuo je ciganske gitare. Putovali su uporedo, blizu, ali nedokučivi. Znao je. Bio je to mate- matički limes. Mogao je beskrajno da im se primiče, ali nikada da ih dostigne. Žestoko im je zavidio. Svoje konje su napajali pjesmom i lêtom, neuhvatljivi, vrani i razigrani, hrlili su na počinak pod sami plašt treperavog neba.

U Sarajevu, dok se gegao od željezničke stani- ce prema Marindvoru, čudio se kako je stanica mogla da se smanji. Kada su krenuli na turmeju bila je mnogo veća. Crkva na Marindvoru izgle-dala mu je poput makete. Tramvaj uzak, ulice us-ke. Kuće male. Počeo je da sumnja. Sa njegovim vidom nije uredu. Greška je u proporcijama. Sjetio se sna pred oluju. Možda nisu uspjeli da ga savršeno kopiraju? Iz tramvaja ugleda slastičarnu „Minjon“. Pred njom Seka sa kučetom. Tramvaj secnu, zanese ga ulijevo, a on poče da izmišlja priče, koje će joj pričati. Znaće da su izmišljotine, ali će joj pričati.

Izmoren, prepun doživljaja, bacio se u duboki san. Probudio se tek sjutradan popodne. Gladan. Svaki ga je mišić bolio. Godilo mu je protezanje. Za grad je bio spreman u predvečerje. Pulover je prebacio preko ramena i kroz pasaž izašao na Korzo. Naišao je na nešto više šeteča nego što ih je ostavio nazad dvadesetak dana. Pala je i prva kiša i osvježila kasne avgustovske večeri. Na po- većem plakatu reklamiran koncert. Nastupaju pje- vači radio Sarajeva.

- Vozdra! – Seka je vukla kržljasto kuče.

34

- Vozdra. Kad si se to ponovila?

- Sviđa ti se?

- Skoro koliko i njena gazdarica

Kada se nešto bolje zagledao u Seku, učini mu se druga žena. Utanjila liniju, ovlaš našminkana, bluza opušterna preko grudi, preplanula lica, sa kučetom na povezu, kao iz časopisa za žene. Prava manekenka? Pa šta, onda, on radi? Zašto se zablesavio za nekakvim utvarama? Zaslijepljen, živi na slaboj struji, a ne vidi blagodet na dohvat ruke.

- Hajde da tetki dobacim kuče. Vidim da si večeras bez teksta. Lijepo su ti se usta uzela. Znam da imaš o čemu da pričaš. Prva turneja je, kažu, najljepša. Zar ne? Prva je uvijek prva.

Lako ga je razoružala, a nije ni želio da se brani. Prešli su cestu prema Velikom parku i prošli pored izložbenog paviljona. Tih dana je izlagao jedan od budućih velikih jugoslovenskih slikara. Såm sebi je ukrao dvije slike, podigao grad na noge, napravio veliku reklamu, a onda je objavio kako ih je on sklonio, jer su imale običaj da se preko noći okrenu na zidu, a da to posjetioci ne bi ni primjetili. Sliku, koju je moguće jednako gledati i odozgo i odozdo, ili nije slika ili je prava slika. Prošli su pored Higijenskog zavoda, svratili iza ugla kod kina „Radnik“, a odatle je Seka otcupkala sama, usput tepajući kuci, presretnoj, jer je mogla da trčkara. Vratila se sa sviterom od bijele angore u lijevoj ruci i kolačem u desnoj. Nakon što je pola odgrizla, ostatak mu je gurnula u usta, otresla prste, uzela ga ispod ruke i potegla.

35

Spustili su se na Obalu, nevezano pričali o svemu i svačemu. Nju je posebno zanimala priča o ženama i njihovim vozanjima po Minhenu, a njega njena priča o mladiću iz susjedstva, koji joj se sviđao, ali kad god bi joj prišao, osjetila bi potrebu da ga odbije. Sjeli su na obalni zid preko puta Pravnog fakulteta. Iznad njih tamni kipovi, naprijed buka u Titovoj, jedva da su je čuli, ispod Miljacka, iza sevdalinka i miris ćevapa.

- Takav je Balkan, pričala mi je tetka. Svugdje miris ćevapa i sarme. Nema kuće u Sarajevu, koja za Dvadeset i deveti novembar i Novu godinu ne miriše na sarmu.

Osjećali su glad. Dobro bi došao po jedan burek, ali su znali da nemaju novca i da se gladan bolje misli. Zbunjivala su ih druga osjećanja. Njega je nešto podi- zalo i odvajalo od trotoara, nešto slično je osjetio i u Minhenu, a njioj se činilo da je obavijena većom au- rom, kojom omotava i njega, ali ne svojom voljom.

- Opet si se zamislio? – pobrkala mu je šop iznad čela.

Lagano joj je uzeo ruku i stavio na šop, zatim poljubio nadlanicu, uzeo joj i drugu ruku i taman kada je htio da prozbori, ona se ustala i povukla i njega sa zida.

- Idemo! Večeras sam mnogo pričala.

Još u vijek su se držali za ruke i stojieći na tren ukrstili poglede. Valjalo je žrtvovati drugarstvo za ljubav. Plašili su se, oboje su željeli da rizik odlože, premda im se kazivalo da urvinu, koja ih je ponijela,

36

niko više ne može zaustaviti. To veče san mu nije dolazio na oči. Prvi put je zapalio cigaretu u krevetu i silno mu je prijala.

PLEJADE Juni. Veliki maturanti. Ovoga ljeta namjeravao je da sa Sekom i ostalom rajom ode na more. More je trebalo podesiti tako da ne otpadne jedna od dvije planirane turneje, u Italiju i Grčku.

Rasterećen škole nije mogao da se opusti. Osatao je bez društva. Svi su štrebali za maturu. Zvali su to ispitom zrelosti i smatrali da se tako postaje čovje- kom. I tako u prijatnoj nervozi, osjeti nadolazeću sliku. Pojavila se Kičma Noći, djevojka iz polusna.

37

Dok je oblikovala svoju figuru, služila se ljudskim glasom.

- Vozdra! Kosika?

Vidi, bogati, savladala je naš sleng.

- Možeš li ti da govoriš naški. Ovako kao ja?

- Da, da. Još malo i bolje od tebe.

„Ova sve može. Da mi je znati šta mi je za večeras pripremila?“

- Molim?

- Ništa, ništa – vidi boga ti ona i misli čita – s kakvim dobrom?

- Sa malo pameti – i poče da raspreda – vi umje- sto starogrčki, učite latinski jezik. Tako ste uskraćeni za prava znanja. Večeras ću da ti održim prvu lekciju iz grčkog. Tvoje i naše porijeklo Grci su uspjeli mitološki da oslikaju. Mi smo Plejade, sedam kćeri mavritanskog kralja Atlanta i Plejone. Plejona je bila ljubi- mica bogova i ljudi. Kada smo doznale da naš otac Atlant mora držati na leđima cijeli nebeski svod, očajne zbog njegove patnje, izvršile smo samoubistvo, poslije čega nas je Zevs pretvorio u zvijezde. Sazvježđe je na Zemlji poznato kao Sedam Vlašića, jer nas toliko mogu vidjeti golim okom.

38

Dok je govorila, Ha ju je netremice slušao i raz- mišljao o kipovima-Atlantima, koji pred bankom drže okrugle staklene kugle.

- Prava istina je sasvim drugačija. Tačno je da nas ima sedam, tri ženske i tri muške kopije i ti kao master, prva kopija. Za sada znamo gdje su pale dvije ženske, a šta je sa tri muške kopi- je ne znamo. U svakom slučaju ti si taj Vlašić, oko koga ćemo svi da se okupimo. Ja sam pro- gramirana za vezu sa našom matičnom magli- nom, od koje smo se odvojili i još uvijek vuče- mo za sobom oblake osvijetljene kosmičke prašine. Za danas je ovo dovoljno. I dalje ću ti se javljati. I da znaš da nismo sami, kako vi kažete: ima nas hipten, za sada četiri stotine.

- Stani malo! Možeš li išta samovpljno da ura- diš, ili si za sve programirana?

- Ja sam programirana da djelujem i svojom voljom, ali ne na štetu osnovnog zadatka.

- Šta je taj zadatak?

- Za sada da kontaktiram sa tobom.

- Jesi li ti holografija? Šta si ti?

- Živo biće kao i ti, samo sa dfrugačijim pro- gramom.

- Kako? Možeš li mi doći u krevet?

- Mogu – izgledalo je da je krenula.

39

- Nemoj životati, drugi put – meškoljio se na ležaju, a ona se smješkala.

- Znam, strah te je , ali ja mogu i straha da te oslobodim.

- Ti sve možež!?

- Nije tako. Niko ne može sve, ali naučnici sa naše galaksije otkrili su model rada ljudskog mozga. Smatraju ga dosta dobro skrojenim, premda spada u generaciju zastarjelih bioapa- ratura.

- Hajde, živ ti ja, ispričaj mi kako moj mozak radi, ako ti je dozvoljeno.

- Jeste. Tvoj mozak radi na istom principu kao i kod svakog Zemljanina, stim što su kod tebe urađene neke izmjene u sistemu komunikacija, ishrane ćelija i još neke sitnice.

- I? Kako štima?

- Ljuski mozak se razvijao milionima godina i to iznutra prema vani. Duboko u unutrašnjosti nalazi se moždano deblo, koje upravlja kuca- njem srca, disanjem itd. Moždano deblo zašti- ćuje R-kompleks, sjedište agresivnosti, ritual- ne, teritorijalne i društvene hijerarhije. Taj dio se razvio nazad stotinu miliona godina, još kod reptilnih ljudskih predaka. To je glavno sjedi- šte naših raspoloženja i emocija. Na kraju, sa vanjske strane, nalazi se cerebralni korteks, moždana kora u kojoj se materija pretvara u

40

svjetlost i to je luka ukrcavanja za sva naša kosmička putovanja. Ona čini više od dvije trećine moždane mase. Prema tome, treba da znaš da je civilizacija proizvod moždane kore. Jezik mozga nije proizvod DNA gena. Znanje je šifrovano u stanicama, koje nazivamo neu- ronima. To su mikronski elektrohemijski pre- kidači. Kod tog modela moguća je blago izražena osjetljivost na neonsko svjetlo i kli- matske promjene, ali je negativni predznak zanemarljiv.

Ljudski mozak posjeduje stotine milijardi neurona, što je jednako broju zvijezda u galaksiji zvanoj Mliječni put, kojoj pripada Zemlja i u kjoj se mi sada nalazimo. Naša galalsija posjeduje hiljade milijardi zvijezda, što znači da i naši mozgovi posjeeduju toliko neurona. Ako Zemljani posjeduju stotinu biliona spojeva među neuronima, onda mi posjedujemo hiljadu biliona, što znači da smo toliko puta pametniji. Mi momentalno vršimo eksperimente sa Zemljanima. Pokušavamo da pravimo mutante. Poznato je da u snu mozak pulsira, kuca i bljeska. San možemo da kon- trolišemo, a Zemljani ne. Dok spavaju mi im elektrohemijskim lapisom ispisujemo poruke. To činimo posljednjih dvije hiljade godina i na dobrom smo putu da program uspješno prive -demo kraju.

Ha je sa čuđenjem pratio.

41

- Zašto se toliko mlatarate s nama? I, kakva je moja uloga?

- Zemlja zauzima periferni dio Mliječnog puta, sa umjerenom hemisferom. Smatramo je po- godnom za instalisanje baze, koja bi nam slu- žila za navođenje naših sondi za ispitivanje cjelokupnog oriona. Bilo bi to nešto slično ovdašnjim radiofarovima, postavljenim oko baza. Mi smo u posljednje vrijeme uspjeli da dešifrujemo niz poruka sa Zemlje. Najprije smo pročitali radarske emisije, koje neprestano skeniraju nebo. Ocijenili smo da je ovdje stalno prisutan strah od lansiranja projektila sa nuklearnim bojevim glavama. Najjači izvor radiovalova sa Zemlje su televizijski programi. Zbog rotacije Zemlje neke stanice se javljaju na istočnom, neke na zapadnom horizontu. Nakon razmatranje ogromne zbrke u poru- kama, najviše smo dešifrovali raznih poziva za kupovinu deterdženata.

Ovo svjedoči o postojanju sfernog valnog fronta, u čijem je središtu Zemlja, a širi se brzinom svjetlosti. Podrobnim proučavanjem planete shvatili smo da predstavlja idealan pri- rodni satelit u sistemu dva sunca. Zemljani ne znaju da u paru sa svijetlim rotira tamno sun- ce, iz koga mi možemo neizmjerno da crpimo energiju, a da ne poremetimo ravnotežu sis- tema.

- I? Kakav vam je plan?

42

- Za sada samo djelimično poznajem plan. Znam da se upravo radi na raseljavanju svih zemalj- skih bića. Biće to slično Nojevoj barci i to u samo praskozorje atomskog rata, za koga sma- tramo da je neizbježan. To je, zaista, primi- tivno oružje, ali može da ugrozi cjelokupnu floru i faunu na zemlji. Za svaki slučaj, jedan od naših zadataka je da pokušamo spriječiti takvu katastrofu, jer bi nam tako planirani posao bio olakšan. Ne zbog nas, jer smo mi otporni na radioaktivna zračenja, nego zbog vas – na upadicu zašto i njega miksa sa njima, nastavila je – pa ti si sada njihov. Dobili bismo na vremenu, pa bismo mogli da napravimo vjerne kopije svih živih bića sa ove planete i da ih smjestimo u naš zvjezdani muzej. Mogli bismo čitav ovozemaljski svijet, mikroskopski umanjen, upucati u biosoftvere i tako stvorenu biblioteku sačuvati kao učilo. Veliki je to posao. Evo, recimo, da bismo uknjižili sve informacije, koje jedan običan ljudski mozak može da preradi i da to upišemo u vaše matur- ske sveske, trebalo bi nam dvadeset miliona svesaka. To pomnoži sa pet milijardi stanov- nika, pa ćeš vidjeti gdje smo.

- A ja?

- Ti si postavljen u sam centar zbivanja i nepo- sredno ćeš upravljati našim akcijama na Zem- lji. Kao što vaši mitovi govore, Zemljani su jednako djeca Neba i Zemlje. Vjekovni bora- vak na ovoj planeti taložio je opasne nasljedne osobine, kao što su agresija, rituali, religije,

43

odanost čoporu, kult vođe, a posebno je izra- žena mržnja prema strancima-bićima van čo- pora, pa čak i pojedincima iz svog plemena. Ustanovili smo da najveća koncetracija mržnje stoji u ovoj oblasti, sa centralnim punktom označenim kao Sarajevo. Mržnja isijava ogro- mnu negativnu energiju, nama potrebnu kao katalizator za kontrolu naših zamisli. Ti si slu- čajno aterirao u Beograd, zanesen toplotnom energijom uzrokovanom primitivnim obraču- nom između germanske i slovenske civiliza- cije. Čak su neke misteriozne osobe ustano- vile, putem svojih skenera: šolja, grah, karte, da si Hercegovac i da si uzrokovao bombar- dovanje Beograda. Ovdje su, izgleda, za sve krivi Hercegovci, pa to treba koristiti za zaba- vu ili za propagandu.

- Opet ti meni šaš-maš!

- Ti si naš, nikako da prihvatiš, ali si predodre- đen da u potpunosti dijeliš sudbinu planete i njenog stanovništva. Vlašićima nema povra- tka među zvijezde, ako ne spasimo Zemlju. Naš otac još uviek drži nebo iznad vas. Nes -tankom tvojim i tvojih dvojnika nestajem i ja, pretvaramo se u energiju i postajemo građa za dio nekog drugog materijalnog svijeta.

- E, boga mi, za večeras je dosta!

Kako pomenu Boga, Kičma nesta.

Sjutradan je svratio u klub. Pripremane su ljene turneje. Zapalo ga je da na jednoj turneji bude vođa

44

orkestra. Nakon sastanka još neko vrijeme se ćaskalo uz cigarete i kafu. Ha je pušio sarajevsku „Moravu“. Cigareta sa filterom nije bilo u prodaji, pa su ih donosili iz inostranstva, ali pravi pušači nikada nisu sa njima bili oduševljeni.

Ispričao je Nenu san, ili polusan, jer bi mu se Kičma Noći javljala več kod prvog drijema. Neno se isčuđavao i na kraju se sjetio da bi Ha trebalo da piše o svojim proviđenjima, a kako ovaj nije htio ni da čuje za bilo kakvo pisanje, posla se prihvatio Neno. Tako je nastala knjiga o malim zelenim vanzemaljcima, naj- prije zabranjena od mjesne vlasti, a onda kao samizdat rasturana u sferi elitne publike, tako da obična raja tu knjigu nikada nije pročitala. Knjiga je popularno nazivana „Zabranjena knjiga“. Nikada nije bila dovršena, pisana je i štampana u nastavcima, onako kako se pojavljivala Kičma Noći. Pasionirani saku- pljači nudili su povelike cijene za svaki novi list. Ograničen tiraž i strah kod rasturanja knjige, uvećavali su cijenu svake nove riječi.

Nakon što se rastao sa Nenom, krenuo je do kina „Radnik“ po Seku. Trebalo je da idu do Ilidže. Odav- no su planirali takvu šetnju. Kasno popodne, sa već zamorenim Suncem, skrivenim iza crvene prašine, isijavalo je melanholiju. Nakon što su sjeli u prazan autobus, Ha je zametnuo priču, tek da se nešto događa.

Autobus je vozio za Suncem. Stigli su na Ilidžu. Hotel „Srbija“. Parkovi. Staze. Aleja prema vrelu Bosne. Duge sjene visokih krošnji aleju su činile tamnijom, intimnijom. Držali su se za ruke, tako odvojeni jedno od drugog, da su zakrčili čitavu stazu i

45

sve gurali pred sobom. Sve je bilo njihovo. Čitav svijet. Ha je usput razmišljao šta bi se sve moglo desiti da jedan od njegovih dvojinika iskoristi vezu sa Sekom? Razmišljao je i o tome da li će moći da ima djecu? Valjda hoće ako su ga dobro kopirali. Da li bi mu djeca bila ovozemaljci? Križanci svakako. Pola ljudi, pola zvijezde? Svemirskim je programom predviđeno da završi fakultet, da se zaposli, uđe u društvo i čeka. Predpostavljao je da će bar još desetak godina moći ljudski da živi. Možda oni gore ne znaju kako je lijepo živjeti na zemlji?

Opušteni, na klupi nedaleko od izvora Bosne, uta- pali su pogled u plamenu svjetlost zalazećeg Sunca. Kroz nabujalu tišinu nadolazili su zvuci sa gitare i prigušena pjesma. Đango, nešto mu je govorilo. Melo- dijski prevoji, sanjivi mavarski melos podže od zem- lje i utapa u snove, pa opet budi, opija, trese i kovitla. Spretno miješanje pustinjskih vjetrova i španskih mu- šica, rađalo je muziku sa najjačim osjećanjima ljubavi i smrti.

Tremolo. Prosipanje kristalnih zvjezdica. Iskrenje svuda naokolo. Pucketanje žica. Lelujava melodija dosezala je nebo. Pogledao je u Seku. Sva mu se sklupčala u krilo. Na nebu prve zvijezde. Navirali su sve dublji tonovi, a onda prasak trilera i let metalnih zvjezdanih jata. Zvijezde padalice. Na brzinu je smišljao želje. Odjednom: Sedam Vlašića bljesnu i nestade. Valjalo je krenuti.

Vraćajući se sa Ilidže u kasne sate, jedino Gradska kafana bijaše otvorena. Korzom po neki prolaznik.

46

Prošao je kroz pasaž i ušao u stan. Tek što se opružio na ležaj pojavila se Kičma Noći.

- Vozdra!

- Vozdra labi! Sa kakvim si paketom večeras?

- Osjetila sam da imaš potrebu da me vidiš.

- Ja mislim da si ti vještica.

- Sa time smo načisto. To postoji u vašoj uobra- zilji, a kako maštu ne možete da materijali- zujete, vještice ne postoje.

- Sve znaš.

- Nije rečeno.

- Reci ti meni, mogu li ja imati djece?

- Svakako.

- Hoće li to biti zvijezde ili ljudi?

- Ljudi. Jedino što bi se moglo desiti jeste da budu osjetljivi na elektrohemijske promjene, što je posebno izraženo kod olujnih turbulen- cija i kod dužeg izlaganja suncu i neonskoj svjetlosti. U tu svrhu se prporučuju tamne-sun-čane naočale.

- Ja već duže vremena nosim sunčanice.

- Mislim da ti nisu dovoljno tamne. Pokušaj sa tamnijim.

47

- Mogu li ja sa mojim ženskim dvojnicima imati djece?

- Možeš, samo što će po kvalitetu pripadati klasi drugih kopija.

- Mogu li sa tobom?

- Ne. Sa mnom možeš samo da doživiš vrhunsko zadovoljstvo, od koga bi mogao da se rastopiš. Nakon toga bi mogla da te popijem u jednoj čaši.

- Hvala. Ne treba.

Smijala se kao da elektricitet pucketa, a očima ga preturala po krevetu. Osjećao je da lebdi, kao u bes- težinskom stanju, sve dok mu se nije zanebesalo i dok nije počeo da se trese kao da su neke struje u njega uključene.

Odjednom je počeo da se pretvara u požutjelu, raz- bucanu novinu – krojački šnit sa tačno ravnom pro- jekcijom svoga tijela. Posmatrao je očima okačenim na plafon. Lelujao je i uvijao se kao da je na vodenim talasima.

Šnit je nagorjevao nevidljivi plamen. Nestajale su ruke, noge, glava, sve dok se prostrto tiejlo nije pretvorilo u pepeo, a zatim u ništa. Očima je pogledao gitaru na komodi. Žice su joj pucale i kovrdžale se sve dok se i ona ne pretvori u pepeo i nestade.

Šta god bi pogledao, pretvorio bi u pepeo i u ništa. Pokušao je da zatvori oči, nisu imale kapke. Uzalud je tražio ruke i noge. Bio je oko. Samo jedno oko, koje

48

se nadimalo dok nije popunilo sobu, a zatim razletilo i pretvorilo u žvakaću gumu.

Nakon što je došao sebi, izlomjen, prijatno umoran, sa velikom željom za snom, shvatio je da ga je uzela, rutinski bez bilo kakve pripreme. Čisto tehnički. Nenu je sjutradan pričao kako mu je prvo uzela mjeru, skro- jila ga, sašila i razbucala.

Na njoj nikakve pròmjene nije primijetio. Ipak, nije bila ljudsko biće, a i šta je mogla da bude? On je imao odnos sa svjetlosnim robotom. U svakom slučaju mo- glo bi to ponekad da dobro dođe. Oni o moralu nema- ju pojma.

- Bi li mogao da te upoznam sa jednim mojim prijateljem? Da i njega malo rasturiš?

- Ne. Plejade na Zemlji na ovakav način mogu kontaktirati samo međusobno. Mi smo pose- bno izdvojen soj. Sve ostale veze mogu biti zemaljske.

- Šteta.

- Zašto?

- Šta god jaranu pričam ne vjeruje mi, pa sam mislio da ga ovako ubijeedim.

Smijala se.

- Treba da znaš da je na Zemlji sve zasnovano na međusobnom nepovjerenju, da se to ne mo- že izmijeniti i da mi tu činjenicu smatramo konstantom i tako je koristimo.

49

Nakon što joj je plavičasta maglica prešla ispred glave i za tren zasjenila lice, kao da se prenula iz polu- svijesti, nastavila je:

- U Kosmosu ne postoji nepovjerenje. Sve se zna i sve ide svojim tokom. Sve se upravlja iz jednog mozga. Čovjek je najveća kosmička greška. Na planeti se održao zahvaljujuči moz- gu, koji se autonomno razvija i može da dose- gne neslućene razmjere, a isto toliko katastro- falne posljedice po čitav Kosmos.

Istina, vaš razvoj je na vrlo niskom stadiju, mada ste se već dokopali nekih manjih nau- čnih istina. Kompletna vaša civilizacija opsta- je, zahvaljujući nekolicini bića, koja su, vje- rovatno, bila nadarena vanzemaljskom inteli- gencijom. Vi živite od eksploatacije nekoliko ličnosti poput Leonarda da Vinčija i Nikole Tesle. Teslu još niste shvatili, ali moramo da rasčistimo sa vama prije nego osvojite njegove zamisli.

- Zašto se vama toliko žuri? Zašto nas ne pustite da živimo onako kako nama odgovara? Nama je na Zemlkji lijepo.

- Lako je vama lijepo živjeti, jer su vam sazna- nja vrlo skromna. Vi ćete nestati ili biti ra- seljeni. Vaši tragovi će ostati u softverima kosmičkih biblioteka. Nama se žuri iz više razloga. Jedan je posebno interesantan. Vaša galaksije, vi je nazivate Mliječni put, počinje da se ponaša posesivo. Neumitno guta zvijezde

50

Strijelca. Sudari se odvijaju na suprotnoj stra- ni, osamdeset hiljada svjetlosnih godina daleko od vašeg Sunca i pedeset hiljada od centra vaše galaksije. Proces se odvija dosta sporo, mjereći vašim časovnicima, ali da te ne zama- ram s tim – odmahnula je rukom i krenula, a Ha je zaustavi.

- Stani malo! Baš me nešto ne zamaraš. Lijepo se osjećam, kao da slušam uspavanku.

- Ispraznila sam te. Bićeš lak izvjesno vrijeme. Sva mađija je u elektromagnetnim talasima.

- Znči, svi radimo na struju?

- Tako nekako. U pitanju su slabe struje.

- Što ne sjedneš? Ima mjesta – pokazao joj je fotelju.

„Vidi, ona stvarno sjede.“ Svaka proporcija bijaše joj idealna. „Svaka čast kompjuteru, koji je skrojio.“ Pokrenuo se sa kreveta, kleknuo pored nje i objema rukama obujmio oko pasa. „Diše boga mi. Žensko. Au, ove ljepote. Miriše na jasmin.“ Bijaše mu sve dozvoljeno, ali nekako hladno bez ustezanja. „Mora da joj se traka potrošila.“

- Nije, moj lijepi Vlašiću, nego sam ti dozvolila da me upoznaš. Vi zemljani još uvijek robujete strasti. Mi to činimo kada osjetimo potrebu da se oslobodimo viška električnog naboja. Osim toga, vi ste žrtve hrišćanskog morala. Vama su svi pravi užici zabranjeni.

51

- Što se tiče morala, tu ti skidam kapu, ali što se tiče oslobađanja električnog naboja, mi za to imamo jednostavnija rješenja. Mi od početka korišćenja električne uređaje uzemljimo i zavr- šila Mara zavjet.

- Poznato mi je da su vaši aparati su suviše pri- mitivni i ne poznaju emocije i strasti.

Svu ju je obgrlio rukama i tijelom, kao da poku- šava da je otrgne od neba, strepeći da svakog btrenut- ka može da nestane.

- Reci mi, životati, zašto ste zapeli za Sarajevo? Što se ne ostrvite na Beograd ili Zagreb? To su

veći gradovi i šalju jače emisije u kosmos.

- Oni jesu veći, ali sa različitim emisijama. Sve što je zajedničko na vašoj planeti sadržano je u Sarajevu. U njemu odjednom zrače tri velike religije, tu se sukobljavaju istok i zapad, i dijele se po pravcu sjever-jug. Na toj liniji se spajaju i razdvajaju civilizacije. Ispod Sarajeva u dubini planete odvija se najjači termonu- klearni proces. Mi ga koristimo kao jednu vrstu radiofara. Vi nemate pojma kako nastaju zemljotresi. Mislite da je njihov uzrok pomi- jeranje kontinentalnih ploča. Ne. Njihovo po- mjeranje je posljedica ogromnih eksplozija u utrobi Zemlje. Da vam nije planine Tre- skavice, vi bste odavno nestali. Ona vas štiti poput amortizera.

„Mora da je promienila dezodorans.“

52

Sobom se širio miris borovine.

- Kakva je naša konačna sudbina? Mislim nas Vlašića.

- Gledano sa Zemlje mi smo vječni, a na nebu se zna da posjedujemo mogućnost transformacije iz svjetlosti u neku drugu materiju i obratno.

- A Sarajevo?

- Kakav mu je kraj predviđen ne znam, ali mi je poznato da je u prvoj fazi projektovano uni- štavanje svih religija, sa potpunim brisanjem njihovih korjenova iz vaših pamćenja. One nam predstavljaju tešku prepreku, jer su im svi kanoni zasnovani na nenaučnim principima, na neznanju.

- Je li to slično našem zemaljskom ispiranju mozga?

- Ne. To je kod vas nasilnički akt. Mi ćemo naš proces provesti nenasilno. To je neophodno. Vi hiljadama godina vodite vjerske ratove. Vaša vjerovanja su zasnovana na pôstojanju Boga. Kažete da je to neka sila, koja sve pokreće i kontroliše, što nije daleko od istine, ali to nisu prava saznanja. To su gatanja. Vi, još uvijek, više vjerujete izvrnutoj šolji crne kafe, nego nauci. Vi pripadate civilizaciji Kafedžija. Vama je kafena šolja prozor u svijet,. Kosmička antena. Besmislica, ali bez nje nemožete. Vi ste od pamtivijeka žrtve vla- stitih zabluda.

53

Ha nije bogzna kako pratio njenu priču. Smi- šljao je kako da je nadvlada. I dok je razmi- šljao, ona je nestala. Ostao je na koljenima pored fotelje.

DUŠA VIZANTIJE

Deset sati naveče. Voz kreće. Bubanj služi kao sto. Počinje partija remija. Valjalo se odmoriti od muzike i otaljati nekoliko sati putovanja.

Orošeni prozori, hladunjav vazduh, opora para iz lokomotive, zora. Uskoro će Zagreb. Neno i Ha su već

54

na nogama, zijevaju uskim hodnikom u koga prodire ustajao vazduh iz kupea. Kondukter pored njih pro- nese miris opuška.

Nakon nekoliko časova vožnje, ušli su u zonu „B“, za koju su još pedesetdruge čuli da će biti njihova: „Zona A, zona B, biće naše obadve!“ Priča se da su Italijani masovno plakali kada su prvi put čuli: „Trs, Gorica i Rijeka, biće naši dovijeka!“

Nakon Zone B, ušlo se u Zonu A. Nije grad, nego grad i po. Studentarija je švercovala duvanom, a u kutije cigareta skrivala dinare. Jedan dinar vrijedio je tri italijanske lire. Kupovali su se šuškavci i kišobrani sa futrolama, futrovane vindjakne i tamne naočale.

Vođa puta im je skrenuo pažnju da prilikom pregleda carinske kontrole ni slučajno ne skandiraju „Trst nje naš!“ Moglo bi to da razžalosti kontrolore. Osim toga, neko je svojevoljno uklonio tablu na ulazu u Zonu A, sa natpisom: „Trst je stari srpski grad.“ Nekoliko decenija kasnije Srbi su uporno posjećivali Ponte Roso, kako bi dokazali da tablu treba vratiti na njeno mjesto. Carinici su se dokopali i njihova kupea. Rutinski su kontrolisali, sve dok jedan od njih nije podigao šuplju cipelu nataknutu na kažiprst. Nakon toga su napustili kupe. Od tada su sve granice lako prelazili poturajući poderane cipele, neoprane čarape sa presušenim gatačkim sirom. U jedan od baula za garderobu, koji bi bio prekobrojan, ubacili bi cigareta i novca, pa ako na njega natrapaju, tvrdili bi da ne pripada ansamblu. Za baul nije znao samo čovjek iz Udbe, a i on je zatvarao jedno oko, jer kada bi ukrstio ogled iz oba, nema toga kofera kroz koga ne bi

55

progorio rupu. Dok bi carinici pokušavali da pronađu novac ili drugu nedozvoljenu robu, basista bi izno- šenjem basa iz voza i unošenjem u voz, o jadu zabaljao carinike. Tvrdio bi kako je razumio da treba da ga iznese, a studirao je romanistiku i vjerovatno ispravnije govorio njihov jezik nego oni. On bi bas iznosio, oni bi ga unosili. Osoblje bi preglêdalo bas, tražilo njegovu futrolu, koju basista nikada nije nosio, ispostavilo bi se da je otimanje oko basa bilo besmi- sleno, a i voz bi morao dalje. Na ulazu u Trst policajci su nosili tamne naočale.

Prolazeći kroz grad Ha je shvatio da su dotle sezali američki pipci i da ga zadugo neće napustiti.

U Veneciji najljepša vizantijska crkva, toranj-drška od grada i golubovi. Posmatrajući pozlaćene kupole hrama Sv. Marka, osjetio je mrave u očima.

U Veroni jedan od sedam grobova Romea i Julije. Kažu da je pravi. Iznad njega vazduh zasićen benzi- nom.

U Meranu sedam žičara.

Milano ima i srpskonjemačko ime: Milan.

U pizi namjerno ozidan krivi toranj. Priča se da neki Jugosloven namjerava da ga ispravi. Neki dan dvije Engleskinje skliznule sa tornja, pokoj im duši.

Svuda umjesto drveća: Coca-Cola i Esso.

Na ovoj turneji se ispostavilo da nije poželjno imati djevojku u ansamblu. Ljubav u Evropi ima literarnu vrijednost. Praksa je drukčija. Hoćeš-nećeš? Ako

56

hoćeš – hoćeš, ako nećeš – nikom ništa. Evropski: imaš pare – imaš sve. Na Balkanu je sirotinja izmislila ljubav da badava dobije ono što se u Evropi plaća.

Ove godine u Evropi su najviše kotirali crnci i Jugosloveni. Ko se vezao za Jugoslovenku do granice je u dobitku, a nakon granice na čistom gubitku. To je na vrijeme uočeno, pa su tražene djevojke za put od kuće do granice i obratno. Neki su tako uhvaćeni i sputani hodali po Evropi, tvrdeći da su im uskraćena osnovna ljudska prava za slobodom kretanja i ljubavi. Dogodilo se da i Neno upadne u ralje Ajkuni i to bez pomisli da se ikada isčupa. Nije ni čudo, njena ljepota je bila očaravajuća. Ostali su djelovali kao slobodni umjetnici, stvarali zbrku po normalnom svijetu, pa čak dospijevali na stranice žute štampe.

Na svakom koncertu Ha bi primijetio po nekoliko posjetilaca sa tamnim naočalama. Pokušao je da osta- lim iz orkestra skrene pažnju, ali oni tome nisu prida- vali značaj. Kada je pokušao da kaže i čovjeku iz Udbe, primijetio je da ih i on nosi. Pravdao je to dioptrijom. Naočale su bile sa fotoosjetljivim sta- klima. Tako je skrivao kratkovidost. Ali jak orlovski nos, pravi atribut muškosti, bijaše njegov biljeg. Mnoge Evropljanke su veličinom nosa mjerile muš- kost partnera, pa bi se moglo reći da je bio vrlo tražen.

Ha je bio izraziti slobodnjak. U Sarajevu su ga čekale dvije djevojke, ovozemaljska i kosmička. Za kosmičku nije bio siguran da se neće pojaviti i negdje u Evropi, iako je bio uvjeren da je njeno javljanje moguće samo u Sarajevu. Sjedio je na kamenoj klupi. Ispod Merano. Iznad šiljati vrhovi Alpa. Na nebu

57

Kumova slama, sa šest svjetla koja su se pomijerala ka sjeveru. Pridružili su mu se Neno i Ajkuna.

- Recite šta vidite na nebu?

Pogledali su.

- Ništa.

Zakjlučio je: „Signal je nevidljiv za normalne zemaljske oči.“

Po povratku u Veneciju, ansambl se zaglavio na buvljoj pijaci. Jedino je Ha otišao da posjeti crkvu Sv. Marka. Uspio je da pogledom poveže dvije pozlaćene kupole. Iz njih su prama nebu lampali blještavi plamenovi. Nad plamenovima kočija četvoropreg. Na kočiji djevojka. Niti stoji, niti sjedi. Povremeno prelazi u fluid. U visoko podignutoj ruci kandžija. Ispred usplahireni konji. Iza, zlatasta kosa duga pet vijekova. Na grudima blještava zvijezda. Iznad, šest blještavih zvijezda. Nakratko su kružile iznad božijeg hrama, zatim se jasno vidjelo da ga napuštaju zau -vijek.

Duša stare Vizantije, obavijena svjetlucavom zvje- zdanom prašinom, nošena sjajem Plejada, vrhuljila je prema dubini neba. Zvijezde su u neprestanom tre -perenju mijenjale svoj lik. Čas bi zaslepljivale nebo, čas bi se pretvarale u sedam Grkinja, sedam ljepoti- ca, sedam kćeri Atlanta i Plejone. Tada bi konji dobijali krila.

Znao je: nesreća će zadesiti pravoslavlje. To je trenutak kada se topot konja pretvara u bezbroj munja,

58

a golubovi letom i klepetom krila najavljuju zemljotre- se, rušenje gradova i pogibije. Čuo je zvona od Sv. Marka do Sv. Sofije. Oslobađanje duše Vizantije nebo je činilo paklenim.

Stavio je tamne naočale i slike su nestale na krilima hiljadu golubova, dok su prelijetali kampanilu i vijali u nebo.

Nakon svake turneje prepričavali bi se događaji i što bi se duže prepričavali, doživljaji bi bivali bogatiji i to bi trajalo danima, sve do dolaska prve kiše.

Nakon kiša na fakultetima bi počeli prvi ispiti. Po običaju, pravo i ekonomija prezasićeni. Tehnički fa- kultet nepotpun. Elektromašinski nije postojao, a Ha je želio baš na njega da se upiše. Nije imao kud nego na građevînu. Faks usred grada, objekat tek dograđen, sa prostranom aulom. Do njega velika pravoslavna crkva, ispred trg, desno Markale i Miskinova ulica. Lijevo ulica i dom JNA. Sva važnija čarsijska događanja bila bi komentarisana ili nagoviještena u Markalam. Tu su se mogle čuti prve jutarnje vijesti, oko pet izjutra, raznosili bi ih nosači na dugim hamalskim dvokolicama. Tu bi mesari popodne, u nešto manjoj gužvi od dopodnevne, pripremali priče za veče. A raznosile bi ih zaposlene domaćice. U Markalama je i Ha doznao da njegov asistent Teta bolje zna matematiku od profesora. Čudio se, ali što se ovdje čuje, sigurno je pola, ako ne i cijela, istina.

Seka je upisala filozofiju na suprotnoj strani grada. Nakon prvog semestra, Ha je postao demonstrator na katedri za matematiku i tako obezbijedio još jedan

59

džeparac. Već tada bi upadala i po neka tezga za njihov poluprivatni orkestar, koji je djelovao u ŽEGRAP-u.

Na kraju godine Ha je mnogima pomogao da izrade pismeni iz matematike. Jedan od studenata je dresirao mačku pune dvije godine da uskoči u salu za pismene i unese izrađene zadatke, iako se znalo da nikome nikada nije uspjelo da mačku dresira. Polagao je jedanaest puta, punio amfiteatar vjernom publikom i na kraju proturio priču da je profa doktorsku titulu kupio u Švajcarskoj i da nikada ne bi bio redovni profesor da mu žena nije bila uvaženi političar.

Nakon što je vijest krenula iz Markala, profesor je skočio kroz prozor sa trećeg sprata, komitet ga je spasio pomoću cerade, a asistenti studentu pokonili šesticu.

Ha i Seka su položili sve ispite i ljeto je moglo da bude njihovo. Planirali su da idu u Gradac na more. Za živo čudo, čitavo vrijeme od upisa na faks, pa do kraja godine, nije mu se javljala Kičma Noći. Počeo je vjerovati da su njena javljanja bila samo snovi ili neka vrsta halucinacije. Ipak je on čvrsto stajao nogama na zemlji. Zašto bi odjednom, tek tako, postao Vlašić? I to prva kopija.

Na šljunkovitoj plaži, nedaleko od odmarališta, oko pola noći, leškarili su Ha, Seka, Neno, Ajkuna i još nekoliko mještana i Sarajlija. Ajkunu su to veče prekrstili u Pešikanušu, jer je njeno ime mještane podsjećalo na ajkulu (pescecane). Mještani su točili prošek, a noćno kupanje svima je godilo. Vino ih je

60

grijalo i uspavljivalo, a more hladilo i trijeznilo. Ležeći na leđima, zagledan u nebo bez mjesečine, pogled mu je lutao, sve dok se nije zakačio za Male Vlašiće. Nešto ga pritiskalo prema zemlji. Nebo je počelo polako da se vrti ukrug. Ha je propadao dublje i dublje. Vino ga je potapalo. Uspio je da Seku uzme za ruku i povuče za sobom. Dugo su plovili nebom, opčinjeni veličanstvenim prostranstvima. Stalno letiš, a ništa se ne odmiče i ne primiče, ne smanjuje i ne povećava. Lebdiš u nesavladivoj praznini. Iznad nepomičn i beskrajna Kumova slama. Okrenuli su se potrbuške. Nigdje Zemlje. Propadali su na krilima ciganske pjesme, dok su ispred njih rzali konji plamenih grivna. Muzika nekoliko razuzdanih gitara spuštala ih je niz nebeske svodove. Probudili su se pred zoru, našmrkanih noseva, sa loptastim udublje- njima po tijelu i bolovima u rebrima.

61

CIRKUS KOLORADO Predavanja na frakultetu u Sarajevu počinju šestog oktobra, ukoliko je to prvi ponedjeljak u mjesecu. Tako je bilo i ove godine. Neno i Pešikanuša studirali

62

su pravo, tako da su i tu bili nerazdvojni. Ha je smatrao da tako čvrste veze nisu zdrave. Nekada je Bosna bila suviše samosvojna, toliko zatvorena da su se i bliži srodnici vezivali brakovima, pa je narod po- čeo da blesavi. Pravo rješenje za Bosnu bijaše bratstvo i jedinstvo. Miješanjem krvi Bosna je prezdravila.

Ha je volio beletristiku i fudbal, ali muzika mu je bila najbliža. Radovalo ga uspostavljanje jugofestivala zabavne muzike u Opatiji. Iz svake republike po dvije, iz pokrajina po jedna kompozicija. Mogao si da na- pišeš stotinu dobrih, prošle bi samo dvije. Tako je to bilo. Ni po babu, ni po stričevima. Rasprave o muzici vođene su u kafe-slastičarni „Kiki“ u Miskinovoj, preko puta Tehničkog fakulteta.

Od Higijenskog (zavoda) do Baščaršije neprekidno bi kuljala kolona pješka. Svi su prolazili pored „Kiki“. Niko ne bi mogao proći, a da ne bude olajan, ali ne da mu naškode, nego da pričalice i tračibabe sebi priušte nešto više smijeha. Nikada to nije rađeno uvredljivo, štosevi bi služili za smijeh užeg društva, tako da su se za susjednim stolovima smijali, a da nisu znali čemu, smijali su se zbog toga što je smijeh zarazan.

Još jedan fazon brucoši su iz provincije donijeli u Sarajevo. Čekajući sljedeću kino predstavu, holovi bi bili pretrpani publikom. Neko bi počeo da se smije, tiho, nenametljivo, ostali do njega bi prihvatali smijeh, sve jače i šašavije. Samo najmrzovoljniji ne bi ga prihvatali. Ostali bi ga raznosili na sve strane. Na Vrelu Bosne (neki su ga zvali Vrelo Bosne i Her- cegovine), smijeh bi hladili u bistroj vodi i tako ga čuvali za sljedeći dan. Na Trebeviću bi ga pjesmom

63

posipali po borovima, dok bi vjeverice razdragano skakale sa drveta na drvo. Što bi smijeh bio jači, njihovi skokovi su bili duži.

Dobro raspoloženje i smijeh počeli su da jenjavaju pojavom eksperimentalne televizije. Već prvi jugoslo- venski dnevnik pokupio je ljude sa ulice i utrpao ih u kuće. Sijela uz priču i smijeh zamijenila je televizija. Dovitljivi trgovci su u izlog prodavnice konfekcije, preko puta kino „Romanje“, postavili televizor i tako zbunjivali narod. Smijeh je nestajao sa ulica. U početku su svi narodi i narodnosti gledali samo beogradski TV dnevnik, nakon čega svi poželješe da imaju svoju televiziju. Od tada počinju prva javna ra- slojavanja građanstva u čaršiji.

Dok je program emitovan u crnobijeloj tehnici, mnogo šta je moglo da prođe nezapaženo, ali kada je krenuo u koloru, razlike su postale očite. Vidjelo se ko s kim, ko koga, zašto, kako, smijeha je bilo sve manje i manje. Sport je bio omiljen, najgledaniji noigomet, pa košarka i atletika, a u Dobrovoljačkoj se nagađalo da će biti prikazano kako je Mujo Kavada pretaslimio Džoru Džahtaru i okrenuo Miljacku uza stranu. Prava namjena i učinak televizije doznaće se u momentu prelaska sa eksperimentalnog na redovni program. Jugosloveni su još jednom namagarčeni. TV se po- kazala ubitačnijom od bilo kakvog oružja.

Kada je uveden i drugi program, nesporazumi su se uvećali, posebno u mješovitim brakovima. Kada prisvojiše i prvi i drugi, ponovo se čula pjesma: „Puče kolan svečevoj kobili i odoše kola niza stranu...“ Kada bi neko za televiziju upitao: „Kakvo je ovo čudo?“,

64

dobio bi odgovor: „Glondža“. Na pitanje šta je to, dobio bi odgovor: : „Džora“ ili „Džora džahtara“ ako je prijemnik veći. Ako bi dalje pitao, doznao bi da je to zadnjica kao i on. Štos je izbačen na Malom korzu, na tramvajskoj stanici kod banke. Tu su mnogi bronzane kipove kuckali u koljena, smatrajući da će tako jednoga dana da progovore. Na ovoj stanici pro- čulo se da iz Vašingtona stiže novi tramvaj, sa spe- cijalnim gibjevima, tako da će Sarajlije, umjesto da se voze, klizati po šinama. Mrzovoljni su bili protiv američkog trsmvaja: „Danas tramvaj, sjutra avio- ni.“Prepirku je prekinuo kondukter: „Ništa od toga dok vijest ne bude potvrđena u Markalama, a valjda će neko i vas pitati hoćete li da se talizate umjesto da se vozite.“

Ha je prošao kroz Miskinovu, pa ispod Vakufskog nebodera, kroz pasaž, krenuo u stan. U posljednje vrijeme, dok bi išao Miskinovom, osjećao je da ga neko prati. Bio je nevidljiv, ali njegov dah je osjećao za vratom. Putem je razmišljao: „Ako sam ja poturen kao Hercegovac, a u takvu nesreću svak olako povjeruje, zašto ja ne bih pokušao da nešto napravim u stilu: sad me vidiš, sad me ne vidiš. Hercegovac čuda stvara, ulaznica deset para. U stanu se presvukao, nageo hladnog mlijeka iz staklenke širokog grlića, nikada ga nije kuvao, očistio cipele i krenuo po Seku. Nikad se nije kačio na tramvaj od Banke do Higi- jenskog.

Držeći se za ruke od „Minjona“ do hotel „Zagre- ba“, skakutali su strminom, a onda prešli na drugu stranu prema ledini sa ogromnom šatrom. Cirkus „Kolorado“. Žamor, gužva, trka dječurlije, jedna pred-

65

stava u četiri, druga u osam sati. Iznad šatre, visoko na nebu klovnovi poskidali rotkvice sa noseva i igraju bejzbol. Arena velika, iznad užad, mreže, orkestar svira valcer, sve je u očekivanju čuda.

Akrobatima na trapezu zabranjen nastup bez mre- že. Jedan od lavova, posebno razdražen, a baš u nje- gove ralje dreser treba da uvuče glavu. Klovnovi se petljaju oko noga, smijeh, uzbuđenje i nevelik strah u publici i, konačno, čudo: postaviše ženu na tri sablje. Jedna ispod glave, druga ispod leđa i treća pod nogama. Skiuše onu ispod noga, pa ispod leđa, narodu stoji dah, a žena leži u vazduhu. Imala je tamne naočale. Osim nje imao ih je i šef orkestra i nekolika posjetioca. Kada joj izvadiše i onu ispod glave, publi- ka prestade da diše . Seka je jako stiskala Haovu ruku. Uzeše kotur i poočeše da ga navlače prko nje da bi se vidjelo da žena zaista lebdi.

Ha je u lijevom oku osjetio mrave. Znao je. Dvoj- nik je prisutan u areni. Zašto samo lijevo oko? Možda je dvojnik ženski? Možda druga ili treća kopija? Žena je zaista lebdjela, iako niko u to nije vjerovao, jer se time u pitanje dovodila nauka. Šta je sa zemljinom težom? Kako mogu da je eliminišu? Ili nema logike, ili nema razuma? Žena je hipnotisana? Svejedno, ona bi morala da padne. Pozvali su i nekoliko iz publike da je lično proture kroz obruč. Učinili su to sa strepnjom. Istina ne nepobitna. Lebdi. „To je – pomisli Ha – ne smijem Seki da kažem.“ Seka mu je još uvijek stiskala ruku. Pogledali su se. Mag je vratio ženu u ovaj svijet i nakon kraće pauze, uljudno se klanjala, a šatra se tresla od aplauza. Mravi su mu napustili oko. „Možda je to bila rekcija na mađi- oničara?“ Nakon toga su

66

došli lavovi, pa trapez, pa kada narod napusti šatru, otrese napetost i strah, poče da na sve strane raznosi priče o čudu neviđenom na Marindvoru.

Naveče su svratili u klub. Bio je pun starih članova. Sastajali su se, po običaju, prvog petka u mjesecu. Nekada studenti , sirotinja, danas ljekari, profesori, pravnici, ekonomisti, sportisti, estradni umjetnici. Bijahu to poklonici muzike sa gitare. Svu noć bi klub

treperio na šest žica, a pjesma bi rosila po sjećanjima pripitih i pomalo zamorenih noćobdija. Nakon što su dočekali subotnje jutro, Seka i Ha su se pokupili iz kluba. Glavnu ulicu su prali šmrkovima. Zora se nazi- rala preko Trebevića.

Ha se, umoran od pjesme i noći, bacio na krevet. Čak je ulazna vrata zaboravio da zaključa, što i nije bilo posebno opasno, jer je u gradu bilo svega neko- liko lopova. Tek što je dospio u polusan, osjetio je da se kuća lagano trese. Pomislio je: zemljotres je, ali nije mogao da se probudi. Čuo je kako namještaj škripi, da neko trči kroz kuću, ali oka nije mogao da otvori. Kada se sve stišalo i Sunce počelo da najavljuje lijep vedar dan, lagano je oči otvorio i počeo da gleda po sobi. Kraj njegovog kreveta bila je stolica, okrenuta kao da je neko sjedio i posmatrao ga dok je spavao. Ustao je. U kuhinji ga je čekala kafa i poruka: „Mi smo na Vidikovcu, ako se probudiš do podne, pridruži nam se. U svakom slučaju kupi nam deset karata za večernju predstavu u kino „Romaniji“. Nije ti daleko. Vidjećeš film će ti se svidjeti. Zdravpo, None.“

67

Masirao je sljepoočnice, lijeno se kretao, zaključao vrata i ponovo ispružio na krevet. Tek sad je primije- tio da odijelo nije ni skidao, pa odluči da se raskomoti i odmori kako treba. Navukao je debele zavjese, popio nepun bokal vode i prepustio se krevetu. Jedan zid od sobe se otvorio, pa onda još jedan i pred njim se pojavi duboko nebo, tamne ultramarin boje, sa milionima zvijezda i Kumovom slamom. Iz suma- glice, koja se kretala poput pramenova dima, pojavila se Kičma Noći. Osjetio je manju jezu, ali i radost što se ponovo pojavila.

- Haj!

- I ja tebi! Nešto mi puno svjetlucaš.

- Kako misliš?

- Osjećam pucketanje tvoje kose. Puna si novo- sti?! Možda počinju seobe?

- Od seoba smo, za sada, odustali. Nas momen- talno brine ekspanzija jednog nespecifičnog carstva. Carstvo jeste, a i nije. Ta država je u fazi velikog crvenog diva. Evolucija je ista kao kod zvijezda, sa masom vašeg Sunca. Raču- namo da će Sunce za pet do šest milijardi zemaljskih godina doživjeti kolaps. Fuzija vodika će potrajati dok se vodik u središtu ne pretvori u helij. Temperatura će da padne is- pod deset miliona stepeni i nuklearna peć će se tada isključiti sama od sebe. Tada pepeo postaje gorivo i stvaraju se ugljik i kisik, pa će još jedno vrijeme da grije, a vanjski slojevi će se sve više širiti i hladiti. U tm trenutku Sunce

68

postaje crveni div. U toj fazi je sada vaše cr- veno carstvo. Postaje veće od Mongolskog. U toj fazi Sunce guta planete Merkur i Veneru, a vjerovatno i Zemlju. Div je već progutao svoje bliže satelite, a možda će i vas, a upravo to bismo morali da spriječimo. Nakon toga Sunce bi uzrokovalo velika isparavanja, formirali bi se debeli oblaci i još jedno vrijeme štitili Zem- lju od uništenja. To je momenat kada bismo morali izvršiti seobe. Ono što slijedi je saži -manje Sunca, sve dok ne postane degene- rativni bijeli, a zatim tamni, patuljsk.

- Kakve to veze ima sa nama?

- Zar se isto nije dešavalo sa vašim carstvima? Egipatsko, Asirsko, Persijsko, Mongolsko, Rimsko, Vizantijsko, Tursko, Austrougarsko? Zar njihovi ostaci nisu patuljci? Sada je na redu Rusija, pa Amerika. Nije problem u evolucji zvijezda ili carstava, nego u njihovim ostacima. U svakom slučaju iza njih ostaju zvjezdane ili carske duše. One i dalje izazivaju nesreće. Čim crveni divovi počnu da se saži- maju, duše nestalih carstava počnu da se jav- ljaju na njihovim prostorima, a to se kod vas na Zemlji oslikava u neprestanim ratovima.

Ha se podigao sa kreveta.

- Samo da natočim Tilave. Na planeti nema bolje vode. Hoćeš li ti jednu čašu?

Nasmijala se.

69

- Hvala. Više bih voljela čašu tečnog vodonika.

- Molim, molim. Biće sljedeći put.

Nakon što je sjeo na krevet i naslonio se na uzglavlje, nastavila je:

- Vidim da si shvatio naše početne dileme.

- Vidim i ja, a vidim i da ćemo svi pomrijeti dok se vi nakanite da nas spasite.

- Nisam sigurna. Vaš crveni div će uskoro početi

da se hladi i sažima. Mi ćemo odmah da rea- gujemo.

- Šta mi treba da radimo? Ti si predstavnik Srba, ostala tvoja dva dvojnika su predstavnici Hrva- ta i Muslimana. Svaki od vas dobijaće posebne instrtukcije o daljem djelovanju.

- Od koga?

- Od našeg Savjeta, a mnoge poruke ću vam ja uručivati.

- Hoće li i ona dvojica doživjeti seksualne orgije sa tobom?

- Već su.

- Halal vjera! Jesu li i oni u Sarajevu?

- Svakako. I dvije ženske kopije su vaše sugra- đanke.

70

- I ti nam se spuštaš sa nebesa!?

- Tako je.

- Jadno Sarajevo.

- Kako misliš?

- Da nas nije malo mnogo za jedan grad?

- Ne. Ovo nije obični grad. Ovo je centar svijeta. Sve što je bitno za vašu planetu tu se događa. Tu je i planetarna granica, na kojoj će se suda- riti bijeli i crveni div.

- Sve li znaš, majko moja!

- To su za sada predpostavke. Do tada ćete vi u gradu živjeti sve ljepše i ljepše. Vratićete smi- jeh na ulic i trgove. Doživjećete i vrhunac jedne svjetske radosti. Zato idi kupi bioskop- ske karte i raduj se sa ostalima.

Nestala je prije nego što je uspio da je upita za njenu kosu. Prilikom prošle posjete, nakon orgijanja, našao je na krevetu nekoliko vlasi njene kose i stavio ih je u vazu za cvijeće. Kosa se bokorila i rasla. Izrastao je divan buket, formirao ga je, šišao, strickao, pokušao razmnožiti, ali nije išlo. Pokušao je i sa Sekinom kosom, možda je i ona kopija, ali bez uspjeha. Možda druge i treće kopije nemaju takve osobine. Vazu sa kosom postavio je tako da mu je, dok leži u krevetu, stalno na vidiku.

Tu se noć u Miskinovoj, nedaleko od Markala, pod punim neonskim svjetlom, čulo:

71

- Poginuo Džems Din!

- Je li Dina ti?

- Jes Dina mi i Kur`ana mi!

- Bemligaje, volio je brzo furanje!

Pred kinom „Romanjia“ gužva. Čeka se naredna predstava. „Karta više?“ Cijena duplo veća. „Div“. Džems Din. Elizabet Tejlor.

Nekoga je zakačilo auto. Pometen je van linije Korza. Prošao je sa slomljenim nogama. Dobro. Pozornik bijaše Hercegovac. Kud baš večeras da mu se dogodi. Sjutra ima ispite u večernjoj gimnaziji. Još samo dva ispita i matura i zbogom milicijo.

To veče mnoge Sarajke bijahu loše volje.

72

ZAČARANA ŽENA

73

Prvi ulični štandovi za prodaju novogodišnjih čestitki pojaviše se polovinom decembra na Mis- kinovoj ulici, između Tehničkog fakulteta i kafe-slastičarne „Kiki“. Gradska vreva, svjetla okićenih drveća, pahuljice bešumno nestaju na tezgama. Štandovi prepuni raznih drangulija, a najviše čestitki ručne izrade sa dosta duhovitih rješenja. Iz tranzistora trube i violine.

- Vidi ovo! Bezobrazluk!

Prodavači su skakutali sa jedne na drugu nogu.

- Šta sve ovo društvo dozvoljava!

Starija žena, dama:

- Da znate da je ovo trebalo mnogo rnije dozvo- liti!

Ona dvojica se zgledaše.

- Mora, gospođo, da je vaš muž prije rata bio trgovac ili je imao bar nekoliko kuća za ren- tiranje!

- Šta je da je , nije bio lopov. Bio je gospodin!

- Mi smo se, gospođo, borili protiv gospode!

- To je očito! – produžila je za svojim poslom, sa zabačenom lisicom preko ramena, u inat podignute glave i sitnim otmenim korakom.

Ona dvojica se zgledaše i odmahnuše rukama.

- Nikad mi nećemo očistiti ovaj korov.

74

- Košpice! Košpice!

- A i ovi su mi na vrh glave. Čitav grad zasme -tljiše.

- Mora neko i to. Znaš da je vlada preporučila krickanje košpica iz dva razloga: grickanjem košpica, umjesto nokti, rješava se masovna nervoza, a jezgra košpica je i ljekovita. Pravi narodni lijek.

Drugi je samo odmahnuo i mrmljao nešto za sebe.

Grad se dijelio na vesele i mrzovoljne. Vesli: radnici, đaci, studenti, besposličari, umjetnici, spor- tisti, profesori, konobari... Mrzovoljni? Hodali su gradom po dvojica ili u grupi i pravili ljese preko čitave ceste. Smatrali su da grad , više nego ostalim, pripada njima. Oni su ga oslobodili, oni će da ga dovedu u red.

Sa obližnje kuće, sa trećeg sprata, pade čovjek tik iza leđa prodavca košpica. Ovaj, zbunjen, poče da bježi. Sa svih strana dotrčaše prolaznici da vide samo- ubicu.

- Držte ga! – neko viknu.

- Eno ga pobježe! – pokazivali su na zblanutog prodavca.

Potrčaše za njim, a leš ostade na cesti. Naiđoše drugi.

- Kako će pobjeći kad je pljunuo sa trećeg sprata?

75

- Evo ga!

- Je li meit?

Gledali su u nepomično tijelo.

- Halali Huso materi!

Mrzovoljni su samo odmahnuli rukom i prošli.

- Ovo se mora rješavati.Grad je pun samoubica. Ubija ih blagostanje. Bacaju se kad god im se ćefne. Ovaj se sigurno bacio iz dosade. Ovako se dalje ne može.

- Kažem ja, pritegni dizgine! Sve se raskalašilo. Svaki drugi građanin drži šîšu u ruci. Treba ukinuti piće i kvit!

- Tako je!

- Šta je tako?

- Ukinuti šišu, bezbeli, ali onima koji ne znaju da sisaju. Oni koji znaju, neka im je halal. Ne smijemo protiv znanja.

- Tako je!

Skrenuli su u novootvorenu kafanu, kod kino „Ro- manje“ i popeli na galeriju, da vide kako kafana izgleda odozgo. Ocijeniše da nije previsoko i naručiše dvije ljute.

Dugo vremena nje se znalo, da li je onaj pao dok je kačio forange ili se zaista bacio. Komad zavjese je držao u ruci, ali nedaleko od mjesta gdje je pao nađen

76

je nerazbijen čokanj. Jedni su se hvatali za storu, drugi za šišu, ali pogibija u Miskinovoj ostade zloslutna. Prolijetanje kroz treći sprat u ovome gradu nije niovìna. Nedavno je došla kona kod kone, a ova uglanjcala parket i prostrla ganjc novu rutu. Poletjela jedna prema drugoj u zagrljaj, gošća se okliznula preko rute i izletjela kroz prozor, pala na kamion natovaren balama vune, provozala se kroz grad i vratila kod kone.

- A kako si se jadna tako potalizala? Evo, uzmi malo vode preko mašica. Hajde.

- Daj ti meni nešto žestoko i makni ovaj leteći ćenar, dok neko ne pogine. Ili na prozor razapni padobran.

Kona se čudom čudila i netremice gledala u nju.

- Šta si blenula? Šta bi bilo da su me uhvatili i optužili da kradem vunu? – gledala je u odu- zetu konu – sva sreća da sam se neopaženo izvukla.

Ovdje su se doseljavali i oni što su kroz prozore prolijetali i u drugim gradovima. Bilo kako bilo, čaršijske nadžak babe izvrnuše polje, baciše grahe i zaključiše: Tu mahalu treba zazidati. U njoj šejtan stanuje.

Već u novogodišnjoj noći niko nije pominjao leš iz Miskinove. Masovno se hodalo po tragu nastradalog, a i snijeg je sve prekrio. Svijet je kuljao na sve strane. Čak su i Markale bile otvorene do deset naveče.

77

Sumnjalo se da je cirkus „Kolorado“ donio nesreću u ovaj grad. Odkako su onu ženu postavili da lebdi, sve je krenulo niza stranu. Čulo se da je, nakon što je cirkus sklopio šatru, ostavljena da lebdi iznad grada i da se može golim okom vidjeti pred sami zalazak Sunca. Sumnje su nestale u trenutku kada je stala između Sarajeva i Sunca i uzrokovala njegovo pomra- čenje. Mrzovoljnima je odgovaralo takvo stanje. Nešto je narodu trebalo da pokvari raspoloženje, pa čak i strah utjera u kosti. Vjerovalo se da začarana žena ponoći silazi sa neba i hoda po gradu. Najprije bi bila viđena po Ilidži, a pri prvim pijetlovima napuštala bi Markale. Obožavala je renesansne građevine, pa bi se dobar dio noći vrzmala oko zgrade Izvršnog vijeća, što nije dobru slutilo. Nagađalo se da je porijeklom sa Divljeg zapada i da ju je cirkus „Kolorado“, uz pomoć jednog od najvećih svjetskuih mađioničara, šala- blehnuo i ostavio da po gradu baca sihire i udara uble- he. U svemu je bila žena normalnog izgleda osim u glavi. Ličila je na sovuljagu i, da nije nosila tamne naočale, teško bi se moglo prosuditi da li je žena ili ptica.

Od nje je građanstvo zaziralo, osim čistača ulica i glavnog Kafedžije. Čistači su znali da se plaši jakog vodenog šmrka, a Kafedžija po prirodi nije bio strašiv. Čibuk, izrađen od slonove kosti i ukrašen srmom, znao bi da koristi na razne načine. Služio bi mu za pušenje, davanje i oduzimanje riječi na zvaničnim sijelima, mahanje po okolini i nebu, a i za lupanje o glavama i stražnjicama, kada za to osjeti potrebu. I dok bi drugi izbjegavali zabačene mahale i sokake, u strahu od začarane žene, on se svuda slobodno kretao, pa čak i po mrklom mraku, kada bi čibukom morao da

78

krči put. Ponekad bi kuckao kaldrmom provjeravajući ulicu, znao bi da ga vrti između svih pet prsti u tre- nucima dosade ili razmišljanja. Njime bi razduvavao žar u dagari i djecu lagano, očinski puckao po guzama, tek toliko da se zna čija je starija. Jedino on nije vjerovao da je začarana žena kriva za nesreće pri- pisivane trećim spratovima sa kojih su svi skakali. Da grad nije bio viši od drugog sprata sve bi drukčije izgledalo.

Ponekad, najčešće u sleđenim noćima, pohvatali bi se Kafedžija i začarana žena. Tada bi se po čitavu noć čula cika začarane žene, na mahove kao da je neko tuče i prebija preko koljena, a onda kao da vrišti od zadovoljstva. Tu noć čaršija ne bi spavala. Starije bi gospoje podvikivale, jedne: „Neka, neka! Neka i njoj neko zavrne šiju. Mora da je tvrda, dok joj ne može ništa?“ i mahale bi stisnutim pesnicama, druge: „Nije ni čudo! Kažu da mu mazbata nije ni kraća ni mekša od čibuka!“ i udarale dlanom o šaku, kao da buše list.

Nekoliko puta Kafedžija je morao da mijenja pojedine dijelove čibuka, nakon što bi se po čitavu noć hvatao sa vampirušom. Kažu da nikada nije mogao prežaliti jedan od paradnih čibuka sa kojim je tako žestoko pretaslimio vampirušu da ga nikada više nije mogao sastaviti. Ipak se šaputalo da je sva njegova hrabrost i moć sadržana u mudima. Dogodilo se da mu začarana žena, prilikom orgijanja u Velikom parku, odgrize oba jaja i stavi u čašu pored sećije na kojoj bi znao da se odmara nakon naporne noći. U Joha- nesburgu su mu presadili testise od majmuna i od tada je postao nenadmašan. Dok nisu poprimili približno normalnu veličinu, duže vremena ih je morao voziti na

79

karioli ispred sebe. Nije dokazano, ali je priča iskliznula iz Markala, kako se od tada u gradu povremeno pojavljuju čudna bića.

ISPOVIJEST Za doček Nove godine, Seka i Ha su imali tezgu u ŽEGRAP-u, u barakama nedaleko od Nove stanice. Upravo te večeri, pri ugašenim svjetlima, Ha osjeti mrave u očima. „Tu je. Napokon“. U mraku je usmje- rio pogled prema mjestu najjačeg zračenja. Kada se svjetlo upalilo, ugledao je povisoku plavušu sa ogrom-

80

nim konjskim repom. Oči sive. Za trernutak ga je pogledala, nešto je prostrujalo kroz njega i sve se smirilo, kada mu je, sjedajući, okrenula leđa. Seka je primijetila:

- Izgleda da ti nisu sve ovce na broju?

- Jesu, nego šta. Ima ih i previeše.

- Ooo, bogami, dobro za početak u Novoj.

- Pa da vidiši da nije loše.

- Kako, molim?

- Nikada o tome nismo govorili. Mnogo je šaša- vo.

- Hajde, molim te, dok je pauza.

- Bolje o tome sjutra. Duga je to priča. Od pono- ći i mi možemo da plešemo. Ovi više ne znaju svira li orkestar ili je muzika sa ploča. Pogle-daj. Onaj pleše sa metlom, a onaj pije iz tute. Dobio čovjek na tomboli pa uživa.

Čitava baraka je zaudarala na šljîvu. Neko se sjetio da otvori prozor i hladan vazduh osvježi salu.

Sjutra veče našli su se kod izložbenog paviljona i odlučili da pogledaju neki film, ali su odustali, jer se u bioskopima i drugu noć slavila Nova godina. Slično je bilo i na drugim mjestima, u klubovima, po preduze- ćima, hotelima, pa i kafanama. Prošetali su do hotel „Evrope“. Tu se druga noć slavila u restoranu. U kafani nađoše prijatan kutak. Namještaj je bio nov,

81

veći dio kafane popunjen je klupskim garniturama. Izgledalo je da su kožne. „Evropa“ je važila za hotel najviše kategorije u gradu. Dok su šetali po snijegu, nakupili su se hladnoće i sada im je prijao topao čaj sa limunom.

Pod svjetlima iz ljetne bašte, nazirale su se konture Bezistana. Seka je za tren mislima odlutala u srednji vijek. Bila je to „robna kuća“ prepuna svijeta, čoje, svile i kadife, istočnjačkih začina, povlaštenih dubro- vačkih trgovaca, Sarajki skrivenih ispod zara i fere- adže...Sa izvjesnom sjetom i kao za sebe, progovori:

- Kako je to biolo čudno!

- Šta reče?

- Bila sam u bazaru.

- Preko puta?

- Da.

- I?

- Zaista divno. Znaš šta je u svemu najveselije?

- Ne.

- Nikad ne znaš je li ispod zara žensko ili muško.

Kažu da su mnogi žbiri koristili žensku odjeću. Ha se zamislio: „Šta ako se jedne večeri pojavi u takvoj nošnji? Ona može sve.“

- O čemu dumaš?

82

- Već duže vremena kanim da ti ispričam neke moje snove, ali mi se nekako ne da. Nisu to ni snovi. To je neka vrsta jave. Šašavo.

- Zašto ne pričaš?

- Pomišljam da mi nećeš povjerovati. Ja tebi ne bih vjerovao.

- Pa, hvala bogu. Nije zlo ako ti ne bih vjero- vala.

- I nije. I jeste. Pomišljao sam da su to neka priviđenja, halucinacije, ali?

- Ali? – hladno ga je nagovarala.

- Ja sve više i više vjerujem da je to stvarnost.

- Vala bih ispričala, pa da se radi o planetarnim čudima.

- O planetarnim?! O kosmičkim se radi!

- O kosmičkim pogotovo.

- Znaš šta? Ako ti se povjeeim, a ti me ne shva- tiš, plašim se našoj vczi.

- Boga mi, to je nešto ozbiljno.

- Ozbiljno?! – bolje se namjestio u fotelji. Kao da zauzima čvršći stav. Sjedio je preko puta nje, nalaktio se na sto i gledajući je u oči, otresajući povremeno pepeo, mada ga uvijek nije bilo na cigareti, smireno pričao.

83

Slušala ga je pažljivo. Iznenadila ga je njena ozbilj- nost i odjednom je osjetio da mu je ona pravi prijatelj. Kada se naslonio na fotelju, pogledom je tražio njeno mišljenje. Bila je zatečena. Ni sama nije znala zašto, ali mu je sve povjerovala. Razgovor je željela da nastavi kroz šalu.

- Tako, znaći? Varaš me skoro pune dvije godi- ne i ćutiš. A? – blago ga je korila.

- Varam, bogami, i to pod moranje.

Nasmijala se, uzela cigaretu iz njegove kutije, po nekada bi zapalila, ali je dim uvlačila kao pravi pušač. Pripalio joj je cigaretu. Naslonila se na fotelju i nogama uprla u njegove, kao da joj treba uporac.

- Znaš šta, Braco? Mislim da je stvar ozbiljna. Možda je u pitanju i bolest i to bi bilo najlošije rješenje. Može da bude i invazija vanzemalja- ca i čak mi se čini da je ona bliža istini. Mi mislimo da će navaliti sa letećim tanjirima, a oni nam se uvlače u kožu i tako čitavu našu civilizaciju pretoče u svoju. Možda su nas do sada sve preobratili.

- Odmah mi je lakše. Vidum da mi vjeruješ. Pomoćeš mi da ovo rasčivijam. I ja mislim da je invazija. Neno misli da su to samo snovi i ništa više. On od njih pravi Zabranjenu knjigu.

- Moguće je. I vidovnjacima se javljaju osobe u snu i dostavljaju im poruke. Svim prorocima se neko javljao, a potom su oni pisali knjige.

84

- Da, bog te vidio, to mi nije palo na pamet. Zbi- lja! Možda sam ja prorok?

- Ne mislim. Kod tebe je u pitanju ili druga civi- lizacija ili snovi. Čini mi se da si normalan i to me momentalno tješi.

- Kako misliš druga civilizacija?

- Proroci iz Biblije, po nalogu sa nebesa, propo- vjedaju mir, ljubav, vjeru u Boga, a ona tvoja pravi električne eksperimente, raseljavanja, nabijanja u nekakve softvere ,budi Bog s na- ma, šta sve ne radi. Čak te je rastavila na sastavne dijelove i opet sastavila.

On je počeo da se smije, a ona se skoro zagrcnula.

- Lako je moguće da ti je neke bitne dijelove za- mijenila.

- Ko zna kakve je sve sprave u mene ugradila? Slušaj, Seko, naša veza će morati da se pre- kine.

- Zašto? Koj ti je đavo?

- Zamisli, ne daj Bože, sjutra ti počeneš da rađaš svemirce, male, zelene, ljigave, pih! Ili čak električne uređaje? Možda bi nam i djeca bila neprirodne inteligencije.

- Ti si lud. Vidiš da prave savršene kopije, mož- da bi nam djeca bila nadprirodno inteligentna? Meni to uopšte ne smeta. Još ako ti ugrade

85

elektromotore, pa mogneš da radiš na struju? To bi bilo fenomenalno.

- Tebi je do šale, a ja mogu do ujutro da polu- dim.

- Ne brini, sve će da legne na svoje mjesto. Hajde da se mi lijepo dogovorimo, da ti meni svaki san odmah ispričaš, a ja ću da ga zapi- šem. Zajedno ćemo ih analizirati. Ćudi me da se nisi sjetio da ih i ti zapisuješ.

- Najprije, nisam znao da će se sve ovako odvijati, a i sve snove do u detalje pamtim. Uopšte ne osjećam potrebu da ih zapisujem. Uostalom, Neno je u tome revnostan.

- O kej, meni ćeš ih, ipak, izdiktirati. Prošle i buduće. Važi? Možda Neno u knjigu ubacuje neke svoje fazone i pravi beletristiku.

- Važi – izusti sa olakšanjem, i nastavi – ako mogu da nam se priključuju na mozak i da djeluju kroz naš lik, onda je to zaista super civilizacija. Šta misliš, da li se još nekome javljaju?

- Sam si rekao da imaš još po dvije ženske i tri muške kopije. Sa muškom ne možeš imati komunikaviju, a sa ženskim možeš. Trebalo bi da ih pronađeš i bolje upoznaš. Mnoge pojmo- ve bi rasčistio.

Kada je sjutradan ispričao Nenu, ovaj je vrtio glavom i prekorno se smješkao.

86

- Alčak si ti veliki! Alčak! Sad možeš da hvataš koju god hoćeš. Seka ti je upalila zeleni sema- for. Halal vjera!

Nakon što su naručili po dva francuska punča, raz- govor su nastavili opuštenije. Trebalo je planirati dalje ponašanje.

- Je li, Braco? Znaš li ti išta više o svom pori- jeklu, osim da su te babe našle šestog aprila, nakon bombardovanja Beograda?

- Sjećam se da su rekle da će šesti april biti sudbinski za sve Srbe i da sam ja, vjerovatno, hercegovačko siroče. Govorile su da se Herce- govci prekomjerno množe i poturaju djecu po svijetu, kako ne bi umirali od gladi.

- Ima li još nešto? Nešto što stalno zaboravljaš, a želio bi da se sjetiš? Mora da ima.

- Ima, ali ne motgu da se sjetim. Čini mi se da su i babe viknule: „Ha“, ili tako nešto, a Kič- ma Noći mi je rekla da sam ubačen u njihov elektronski mozak pod šifrom: „Ha1941“.

- Da – rekla je otsutno – tu nešto ima. Sadašnji roditelji? Šta oni kažu? Meni to liči na regi- straciju za vozilo.

- Ništa. Oni su me usvojili i presretni su bili što su me imali. Jedva su navikli da me sama ostavljaju, kada bi hitali u svoj zavičaj, a sada ih ne viđam i po nekoliko mjeseci.

87

- Znači, i tu ništa. Moraš nju da pitaš. Ona sve zna.

- Šta da je pitam? Ona drobi samo ono za šta je programirana.

- Nema veze, nešto ćemo i mi da ubodemo. Nismo ni mi pali s Marsa, bogati! Daj tu ku- tiju, što si se skukavčio?

Uzela je još jednu cigaretu.

- Vidim da i ti dimiš češće nego ranije?

- Dimim, pa šta? Ovako nešto se ne događa svako veče.

- Ne , bogami – i dok joj je pripaljivao cigaretu, mravi počeše da mu mile u očima.

- Stani!

- Šta je?

- Tu je!

- Ko?

- Ženska kopija!

- Gdje? – polako se okretala.

- Ne znam, ali tu je, i to bolja kopija.

- Mile li ti mravi jače ili slabije.

- Jednako.

88

- Znači, stoji.

- Ne stoji, nego sjedi. Tu je.

- Pokaži mi već jednom!

- Polako – malo se smirio i namjestio bolje u fotelji.

U suprotnom dijelu kafane, u velikoj klupskoj garnituri, sjedili su žena i muškarac. Nije primijetio kada su došli.

- Garant ona!

- Reci! – požurivala ga je.

- Polako pogled usmjeri na onaj par desno od nas. Oni su.

Nakon što ih je pogledala, upita

- Ko su oni?

- Jesi li ih dobro ošajcovala?

- Ne baš.

- Pogledaj još koji put, pa ćemo onda nastaviti.

Smireno su jeli kolače, pripijali Tilave i pravili se da ih ništa drugo ne zanima.

- Jesu li joj oči plave?

- Ne vidim dobro, ali mislim da jesu. Nemoj to da te buni. Oči sa manje pigmenta reflektuju

89

okolinu, nekada su sive, nekad plave, pa zelene...

- Ne, ne! Kod nje su uvijek plave.

Seka je bezuspješno pogledivala. Slegla je rameni- ma.

- Nisam sigurna.

- E, ja jesam. Ta djevojka je crnka sa Korza, još iz vremena kada sam bio gimnazijalac.

- Zabavljali ste se?

- Kakvi. Kad god bih je sreo na Korzu, osjetio bih mrave u očima. Kada sam odlučio da joj priđem, to veče nje nije bilo. Od tada je više nisam vidio.

- Kako možeš biti siguran da je ona?

- Mogu. Njema kosa je neprirodno crna. Lice bijelo. Trebalo bi i put da joj je tamna. Je li tako?

Seka je i dalje pogledom šarala po okolini.

- Možda, ali nije rečeno.

- Rečeno je, budi sigurna. A vidiš li njega? Sav žut, kao da su mu brkovi i kosa od slame. I on mi je sumnjiv. Šta ako je on muška kopija?

- Boga mi liči. Imaš li još mrave?

- Ne. Sve se smirilo.

90

- Znaš šta mi je palo na pamet? Mislim da ćemo im doskočiti.

- Reci – radoznalo će Ha.

- Ti si opterećen njihovom pojavom, pa ne mo- žeš logično da razmišljaš. Ja mialim da oni nisu ustanju da svijet mijenjaju.

- Nego?

- Nego da ga kopiraju. Shvataš?

Lutao je pogledom po plafonu, pa po Vlašićima, pa prema Seki, a ona ga je gledala pravo u oči.

- Jesi li nadošao?

Micao je glavom lijevo-desno.

- Oni mogu samo da nam se priključe na senzore i to tako jako da su ti se i preko ozvučenja javili. Sjeti se „Grafičara“. Još tada si bio pod njihovom kontrolom.

Ha je osjećao da mu se koža ježi. „Moguće je“.

- Prema tome? Ako nekoga voliš ili mrziš, oni ti ne mogu izmijeniti osjećanja.. Mogu ih samo usmjeriti ili, možda, pojačati, ali nas mogu koristiti onakve kakvi jesmo. Zato i kopije prave vjerno.

- Moguće da si u pravu, daj bože, ali meni se či- ni da ono dvoje nisu baš najvjernije kopije.

91

Čudne su i muške i ženske ljepote. Nesvakida- šnje kombinacije.

- Možda su to „n“-te kopije?

- Misliš da ih ima više?

- Mislim da je sedam Vlašića prva garnitura, a sve ostale kopije izvršavaju njihovu volju.

- Znači, ja zamislim da neko bude ubijen, a oni ga ubiju?

- Da. Ako zamisliš da nekoga voliš, oni će da ga vole.

- Zar ti to nije šašavo?

- Jeste, a i nije. Zbilja, kako nekome mogu da pomognu sa ženom u krevetu?

- Nikad se ne zna. Svašta je moguće. Ipak, mislim da je za veće poduhvate neophodno djelovanje svih sedam prvih kopija. Moramo pronaći način da provjerimo tvoju tvrdnju o njihovoj nemoći da mijenjaju naša osjećanja.

Zvuk kamernog orkestra prijatno je popunjavao polupraznu salu. Kako se bližilo deset sati, gosti su popunjavali prazne garniture, a kasnije i one polu- prazne. Seka i Ha su bili u garnituri za dvoje i sebično su uživali. U jednom trenutku primijetili su da je ono dvoje nestalo.

- Kako došli, tako i otišli.

92

- Braco! Predlažem plan. Prvo predpostavljamo da mogu da se priključe na svako živo biće na planeti, i da usmjeravaju njihova osjećanja, bez mogućnosti da ih mijenjaju. Drugo, obzi- rom da je tvoja prijateljica noći fiksirala Sara- jevo kao radiofar, svih Sedam Vlašića će se koncetrisati na Sarajevo. Mi treba da ih iden- tifilujemo. Jedan si ti, druga je Kičma Noći, trećeg i četvrtog smo „vidjeli“ večeras. Još tri treba pronaći.

- Mislim da jedna ženska kopija stanuje na Kovačima, a jednu mušku sam, čini mi se, vidio u pozorištu.

- Eto, već ih je šest. Traži se sedmi i ujedno dokaz da im je ovozemeljska baza Sarajevo.

Usput, pokušaj da što više podataka sakupiš od nje. Možeš li ti njoj da zakažeš sudar?

- Ne. Za sada ne.

- Pokušaj da ti da koordinate za sastanak. Bilo bi bitno. Brže bismo ušli u suštinu njihovog prisustva. Može tu svašta da bude. Možeš li zamisliti šta sve može da im padne na pamet?! Ako se odluče samo mržnju da iskoriste, čitavu planetu bi mogli da pretvore u pakao. Ko zna da nam neće i neke neizlječive bolesti uvaliti? Već se priča da neke bâje donosi kosmička prašina i da azijski grip nije iz kineskih svinja, nego iz Kumove slame.

93

- Moguće je da oni donesu blagostanje na ovu planetu?

- Čini mi se da im to nije namjera. Smjeraju oni nešto veliko, a tada stradaju mali, a mi smo tek na pragu Kosmosa.

Ostatak večeri su proveli uz tango, valcer, foks i čardaš. Dok su se vraćali, grad je izgledao pusto, umorno, magla se gužvala ulicama. Orjentiri su im bila difuzna svjetla, a rijetke prolaznike bi ugledali tek na nekoliko koraka. Mrazilo je. Sarajevo je grad bez vjetra.

94

DAJIDŽA

Četvrti semestar je bio pri kraju. Gradsko zelenilo u novom ruhu. Veliki park prepun šetača. Nedjelja do- podne. Popodne na Koševu „Sarajevo“ - „Vojvo- dina“. Rusi lansirali „Sputnjik“. Kažu da je kuče u njemu. Početak pasje ere.

Ha je o tome razmišljao više od ostalih građana. Šta ako satelit skrene u njegovu sobu? Više je vjeovao da će ga vanzemaljci uhvatiti i odnijeti na ispitivanje.

95

Očekivao je to ovih dana. Pokazalo se da satelit nije vrijedan njihove pažnje i Lajka se živa i zdrava vratila na Zemlju.

Tih dana se ništa posebno nije događalo. Vijest da je otvorena nova kafana blizu CK takođe nikoga nije mnogo uzbudila, iako je svaka nova kafana bivala događaj dana. Studenti su bili obuzeti ispitima, tako da ni Barutana nije pokazivala posebne znake života. Događaj sa lajkom donekle je zabavljao Sarajlije.

U Markalama je provaljena vijest da se satelit golim okom može vidjeti sa Baščaršije i da se čak čuje kako kuče zavija i cvili. Bilo kako bilo, svijet se gurao po Baščaršiji, a aščinice i slastičarne radile kao nikada do tada.

Većina nije vjerovala, ali dok bi gledali svijetlu tačku kako lagano kruži nebom, u sebi bi mrmljali neku molitvu. Neki su pričali sami sa sobom. Satelit je pratio tok Miljacke od Vilsonovog šetališta do Vijeć- nice. Mnogi su ubjeđivali djevojke da satelit prate sa Obale, pa je tako mnogim brakovima kumovala Lajka.

Seka i Ha nađoše se sa Pešikanušom i Nenom na pretijesnom Slatkom ćošetu.

U to vrijeme narod je imao navilu da se masovno okuplja. Već godinama mu je usađivana navika za zajedništvo, počev od kružoka za učenje, preko zemljoradničkih zadruga, do dobrovoljnih radnih akcija. Ako bi neko jače viknuo, oko njega bi se svi okupili, ako bi se sageo, svi bi se sageli. Zajedničko posmatranje satelita spadalo je u normalne pojave.

96

- Košpice! Košpice!

Pjesma: „Mujo kuje konja poo mjesecu...“

Prvi put od oslobođenja do ove noći, na Baščaršiji nestade sogan dolme i tahan halve. Ali? Od tada čar- šija postade pojam. Čaršija kaže ovo. Čaršija kaže ono. Šta kaže čaršija? Za koga je čaršija. Šta će reći, koga će prihvatiti, koga odbiti? A onda, čaršija postade mislena imenica, bez nje ništa. Ko ne poštuje čaršiju nema mu opstanka, i tako, kolektivno druženje osmisli i kolektivno mišljenje, a kolektivno kao pojam sam za sebe, miriše na Ruse, ali to je bilo zanemar- ljivo.

Od danas je Čaršija pisana velikim slovom. U njoj je bio prisutan demokratski duh. Čaršija je dozvo- ljavala različita mišljenja, tako da su je, manje više, prihvatali svi narodi i sve vjere. U tadašnjoj Čaršiji su se i Sefardi osjećali kao kod svoje kuće. Međusobno su slobodno koristili Ladino jezik i nesmetano upraž- njavali rutus, imali svoju veliku sinanogu i upravljali velikim privrednim sistemima. Srbi su i tada živjeli, uglavnom, iznad kote četiri stotine, ali ni u umnini nikome nisu smetali. Hrvate je tsakođe prihvatila Čaršija. A Muslimani? Kod njih se javilo ono: „Kad imaš sve, sve ti nedostaje.“

Za razbijanje dosade dobro im dođe ideja o biranju mis Jugoslavije. Toga prije rata nije bilo, ali se u Čaršiji čulo kako je davne hiljsdu pet stotins dvsdeset i šeste godine ruski vladar Vasilije, prilikom druge ženidbe, izmislio u Moskvi prvi konkurs ljepote u svijetu. Između prisutnih ljepotica izabrao je Jelenu

97

Glinsku, kći litvanskog kneza Vasilija Lavovića Glinskog i Ane, kćerke Stefana Jakšića. Oni porodiše cara Ivana Groznog, pa tako ispade da je Grozni dijelom porijeklom i Srbin. Ljepota i grozota. Oprezna Čaršija odluči da sačeka, strpljen spašen, nikad se ne zna.

Opet deset sati naveče, željeznička stanica, pjesma i igra „žandarma-lopova“. Kažu da svi putavi vode u Rim, a turneja je planirana i po okolini. Put ih je nosio kroz zonu „A“ i „B“. Opet pjesma: „Amerika i Engle -ska biće zemlja proleterska...“ Pjevušili su i itali- janski carinici, neznajući da je to već odavno istrošen hit. Ovaj put su zaboravili cipelu šupljeg đona, ali je zato neko u šverkofer stavio prljavu čarapu. Carinici su se još jednom rastužili i digli ruke od premetačine.

Rim je, vjerovatno, najljepši u maju. Nakon što su se smjestili u najbližem albergu, Pešikanuša, Neno i Ha krenuše u stari Rim. Prilično strmom ulicom spu- stiše se do Koloseuma. Nisu bili sigurni je li to pravi put, pa su prvo upitali jednu stariju gospođu:

- Dov`e il centro?

Ona ih odmjeri začuđeno, nije shvatala šta je pitaju.

- Scusate?

- Čuj šta ti kaže!

- Kaže tebi, izvoli ako znaš!

- Dov`e il Coloseo? Capisci?

- O, si, drito – pokazala je rukom niz cestu.

98

- Spasibo.

- Juh! – raskolačila je oči ispod tamnih naočala – voi siete i Russi?! – brzo je odskakutala, ne okrećući se.

Smijali su se.

- Šta ti pada na pamet? Znaš da se oni plaše Rusa. Vidio si kako pobježe.

Koloseum je zaista izgledao kolosalno.

- Mora da su lavovi grickali i naše predke?

- Ne vjerujem. Ne bi to dozvolili Dioklecijan, Vespazijan i ostali naši zemljaci.

- Sloveni su pasli iza Karpata dok su ovi skan- dirali: „Hljeba i igara.“

- Nije baš tako. Ja sam čitao da su Srbi naselili Balkan još devetstotina i dvadeset četvrte prije Hrista.

- Ja sam čuo da je malo falilo da jedan Srbin postane rimski car.

- Ja nisam, ali vjerujem, pogotovo ako je iz Her- cegovine.

- Znaš šta, Braco? Zašto ne? Mogao bi biti i Crnogorac. Ovdje već odavno jedan aperitiv nazivaju „Amaro Montenegro“. Možda po nekom tvom zemljaku? Znaš da carevi vole da piju. Nije lako carski piti i živjeti.

99

Pešikanuša se uozbiljila.

- Svi smo mi , djeco, pasli travu po ruskim tun- drama dok su ovi carevali. Vidite li vi kolki je ovaj obekat? Pola Hercegovine bi trebalo iskr- čiti za njegovu gradnju.

Konstantiniov slavoluk u neposrednoj blizini iz- gledao je sićušan. Ušli su u Koloseum. Hodnici za zvijeri bili su odkriveni. Svak je na svoj način zamišljao scene sa gladijatorima i ježio se od pomisli da je po stotinu hiljada Rimljana uživalo u takvom klanju.

Nakon uzbuđenja među zidinama rimskog džina, krenuli su prema spomeniku Emanuelu II. Ništa manje pompezan, ništa manje lijep. Naturao se svojom bjelinom. Prava boja za Rim bijaše sepija. Sljedeće čuđenje izazvaše Karakaline terme. Ruševina sa svodovima na zastrašujućim visinama. Ništa tu nije bilo u ljudskom, nego u carskom mjerilu. Karabinjer sa tamnim naočalama bijaše neprimjetan u visokoj travi nedaleko od ogromnih zidina. Ha je osjećao, do tada nepoznat, nemir.

Dugo su lutali Rimom. Jedva su pronašli fontanu Trevi i u nju pobacali novčiće. Imali su čitav dan na raspolaganjau. Ušli su u Musolinijev Rim. E.U.R. Teški objekti i masivni stubovi. Fašizam je trebalo da djeluje masivno. Kada su stigli, krajem dana, u Novi Rim, Nervijeva palata sportova za stotinu hiljada posjetilaca, izgledala je mala, poput makete. Opet su primjetili policajca sa tamnim naočalama.

100

Objekti u Novom Rimu ličili su na minijature u odnosu na one iz carskog Rima. Dok su prolazili pored palate obložene zelenim refleksnim staklom, pratili su njenu kvadratičnu formu, koja se odslikavala u vještačkom jezeru, izgrađenom upravo za tu svrhu. U daljini restoran-pečurka. Oko palate nepregledni travnjaci. Tek što su potrefili na jedan od ulaza na objektu, natrapaše na indijanca iz plemena Komanča. Prekrštenih ruka i rastavljenih noga, stajao je bočno od ulaza. Iznad napisano: „Saloon“. Nekako su se spora- zumjeli sa njim, ubijedili ga da nisu Rusi, i ušli. U salunu traperi, rančeri, rulet, bendžo, pjevačica. Šta sada?

Priđe im salunska dama, poče na engleskom, pa italijanski, ali nije išlo, sve dok Neno ne izusti:

- Ne muči se, bona, mi te ništa ne razumijemo.

- Pa što odma ne šutiš? – upita ga gerla sa ruka- ma podbočenim na kukovima – Jete li vi Bosandžerosi? Čini mi se da jeste. A? – dok su se čudili, ona nastavi –vidim da jeste. Odakle? – sjela ih je za jedan sto, obložen zelenom čojom.

- Iz Šehera.

- Sa Vratnika?

- Iz Dobrovoljačke.

Priđe konobar. Neno gerli reče da nisu baš pri novcu, i da bi nešto jeftino popili.

101

- Nema ovdje ništa jeftino, moj jarane, ali ne boj te se, kuća časti. Točimo jedino viski, tekilu i kolu.

Uzeše po Koka kolu, iako po nihovoj procjeni nije spadala u ambijent.

- Šta ima u Jugi?

- Ništa posebno. Sve po starom.

- Šta ti radiš ovdje?

- Evo, vidiš, žena od saluna. Bolje i ovo nego sarajevska Čarapara.

- Kako te plaćaju?

- Koliko maznem. Što zaradim za jedan dan, u Jugi bi mi bilo dovoljno za čitav mjesec – nakon što ih je pažljivije posmotrila, nastavi – jeste li vi, možda, poznavali Dajidžu?

- Čijeg dajidžu?

- Ma ne čijeg, nego onoga što nas je prebacivao preko grane. Kažu da su ga ščepali u Milanu.

- Što ga ukatabuljiše?

- Kako što? Podvodio maloljetnice po Italiji. Mene je tako nasukao, pa evo gdje sam zapala. Među Indijance i kockare. Sreća, jedan od Indijanaca je iz Busovače, Pa se zajedno ispo- mažemo, kako znamo i umijemo.

102

- Ko vam je onaj sa tamnim naočalama i som- brerom.

- Ono je, fol, Meksikanac. Češće se pojavljuje u lokalu i mi mislimo da je sumnjiv.

Ha ništa posebno nije primjećivao.

- Hajdemo još po jednu i nemojte da me žalite, ovo je ko bog, šta sve cure rade. Saću ja, samo da onog mazluna, što je ušao, privedem stolu.

- Braco, meni ova žena liči na jednu mahalušu sa Vraca.

- Možda te izgled vara. Ima sličnih ljudi.

- Znam, ali ova mnogo liči.

Ha se odjednom uznemirio.

- Znam.

- Šta?

- Ova je sa Kovača.

- Misliš?

- To je ona iz pozorišta. Znaš kada smo natrapali na onoga pedera?

- Sjećam se nešto kroz maglu.

- To je ona.

- Kako se zove?

103

- Ne znam. Nisam ni znao. Ali da je Dajidža onaj plavokosi, što smo mislili da je peder, siguran sam.

Opet je sjela pored njih.

Je li, bogati, kako je ozgledao taj Dajidža?

- Kako? Dasa!

- Plav, crn?

- Plav, razbacanih ramena, uglađen uljudan, kavaljer, ne treba ti misliti!

- To je!

- Poznaješ ga?

- Ne, ali poznajem tebe.

- Mene? – glumila je iznenađenje, uprla prstom među grudi i makla se malo unazad.

- Da. Tebe.

- Čudo!?

- Nije čudo. Čudo je kako si preveslala onakvu braću i umakla im preko grane.

- Poznaješ moju braću?

- Djelimično. Jedva sam se spasio da ne padnem pod tramvaj.

104

Gledala ga je punim očima, ispitivački, klonula na stolicu, pogledom rekla da se sjeća, osmjehom prikrila sjetu.

- Bože, kako je svijet mali!

Pešikanuša i Neno su se zabezeknuto gledali.

- To veče je Dajidža trebalo da dođe po mene.

- Uklapa se. Čekao te je sljedeći dan.

- Jeste, ali mi braća nisu dozvolila da izađem. Mislila sam da si ti Dajidža, ali kako na lozinku nisi odgovarao odlučila sam da se vratim kući. Tek treću noć smo se našli. Tako je to, djeco moja, od sudbine se ne može pobjeći. Ne znam kako je vama tamo, ali ovdje se svašta priča. Ne piše vam se dobro.

- Ma, to je propaganda. Dok je Tit Brozijus živ, neće biti problema, a o tom-po tom. Vidiš da naš dinar vrijedi koliko tre lire?

- Nema to veze. Koliko ostajete u Rimu?

- Sedam dana.

- Za svaki brežuljak jedan dan?

- Da. Tako nešto.

- Onda me nazovite između podne i dva. Evo vam moj telefon. Obavezno me nazovite.

Sjutradan Ha se našao sa Sarajkom na mostu kod Anđeoske tvrđave. Pošli su da obiđu crkvu Sv. Petra.

105

Lijevo od crkve stajala je straža u žuto-crnim uni- ormama. Izgledali su kao bumbari. Sarajka i Ha su mogli da kroz duplu Bramanteovu kupolu izađu na sam njen vrh, oivičen kolonadom Znajući za izreku: imena luda nalaze se svuda, Ha je svoja dva slova urezao u kameni zid kupole. Prvi put u životu tako se podpisao. Pogled sa kupole pokrivao je veliko pro- stranstvo Vječnog grada. Dok su napuštali trg, Berni- nijeve kolonade su rotirale, sve dok nisu dospjeli u sami centar ispod obeliska, iznad koga bljesnuše Plejade.

Nestankom Dajidže, Sarajka je uzela njegov nadimak i odlučila da održi „Rimsku vezu“. Tako je Ha imao priliku da upozna jednog od agenata Udbe, a da o toj organizaciji ništa nije znao. Ona je bila dvo -struki agent, bila je i spona između Teherana i Sara-jeva. O njenoj raboti Ha nije imao pojma, nije ga ni zanimalo šta i za koga radi. Zasjenjivala ga njena fizička ljepota. Proveli su čitavo popodne u njenom raskošnom stanu. Rastali su se sa obećenjem da će mu se javiti, a može se desiti da se pojavi i u Sarajevu, jer se planira otvaranje Jugo granica, pa čak i njehovo rušenje. Savjetovala mu je da ne navraća u Via Veneto, jer tamo sa svojim studentskim džepom nema šta da traži, a on je tvrdio da je Rim najljepši grad na svijetu i da će sigurno, bar još jednom, navratiti u njega. Tek sjutradan se sjetio da i ona nosi tamne naočale i da mu to nije smetalo.

106

ZAKRIVLJENOST VREMENA Nastupilo je još jedno sarajevsko ljeto. Grad je pripadao građanima. Đaci i studenti su ga ispraznili, a i mnoge Sarajlije razmiljele, uglavnom, po moru. Vaz-duh zagrijan po asfaltnim drumovima, popunjen mirisom ćevapa i šljivovice, već danima lebi iznad Korza. Samo ga je kiša mogla oprati. Sve do tada upijaće dim ogrezlih pušača i bivati topliji i gušći.

107

Ha je uvijek zavidio onima, što su svakog dana u isto vrijeme, kafenisali ispred svojih ćepenaka, ćuteći, sa pogledom upirenim u jednu tačku. U njoj bi našli more i planine, tople i hladne vjetrove, kišu i snijeg, čitave hareme, muziku, igru...Sve u nepokretu i tišini. Znali su šta ih čeka, ali ni to nije remetilo njihov mir.

Tako se jedno veče Ha izvuče iz svoga stana, a da ne zna kuda. Seka je nekoliko dana otišla u selo. Odla- zila je redovno na početku svakog ljeta. Kud god bi krenuo prošao bi kroz pasaž, pa Titovom ili Miski- novom. Ovaj put je krenuo ulicom jugo vojske, pro- šao pored Templa, Doma armije, velike pravoslavne crkve i, kuda drugo, nego prema Baš čaršiji. Sa jedne strane hotel, sa druge bezistan, bašta uređena, čista, sve miriše. Rano je. Gostiju tek nekoliko. Kamerni orkestar će da krene tek za sat vremena. Sklonio se u najudaljeniji kutak, naručio ajskafe i misli bacio na pašu. Nakon što je konobar donio kafu, upaljena su i diskretna baštensjka svjetla. Ambijent je postao sve- čaniji. Svjetla su se miješala sa odbljescima zalazećeg sunca, koje se šuljao po obližnjim krovovima i vrho- vima Trebevića.

Osjetio je da nije sam. Preko puta njega, za stolom, pojavila se Kičma Noći. Vidno uzbuđen, zagledao se bolje.

- Zar i ovdje?

- Zašto ne? Pazi, tiho govori da ne bi konobari mislili da si poludio. Znaš, oni mene niti vide niti čuju.

- Znam, znam. Čudo si sletjela večeras?

108

- Osjetila sam da si sâm, da lutaš kao gluvo kuče, pa velim haje da ga malo razdrmam.

- Mogu ti reći da si mi došla kao kec na jeda- naest.

Konobar je došao da zamijeni pepelnicu, to je činio vrlo često, zapeo za njenu nogu, izvinio se, a onda shvatio da se desilo nešto čudno, pa kao fol namiješta stolicu, kao da je za nju zapeo. Naklonio se i vidno zbunjen otišao. Ha mu se sa smiješkom naklonio, a onda zajedno sa Kičmom tiho cerekao.

- Ovaj će večeras sa nama da pošandrca. Sljedeći put kada dođe podapni mu nogu.

Smijali su se, a čovjek ni kriv ni dužan, pošteno ra- di svoj posao već trideset godina.

- Praviću ti društvo dok ne krene muzika.

- Smeta ti muzika?

- Ne, ali već duže vremena bolujem od lijeve rezonancije, pa dok mi se to ne smiri, bolje da se klonim muzike.

- Ja sam mislio da foto-električni roboti ne mo- gu da boluju.

- O, i te kako! Virusi su svemirska kategorija. Biohemijskom ili tehničkom greškom mogu da zamrse mnoge stavri. No, kod nas to i nije problem. Posjedujemo autoliječenje. Za to nam je potrebno izvjesno vrijeme i mi ponovo funkcionišemo.

109

- To je kao kad kod nas gušterici otkinemo rep, a on joj ponovo naraste?

- Nije tako, ali nekako i jeste.

Konobar je mijenjao pepelnice, ali ovaj put nije prilazio njegovom stolu. Ha ga je pozvao i naručio još jednu ajskafe, iako ni predhodnu nije popio više od pola. Naručenu kafu je postavio preko puta sebe, što je konobar, vraćajući se, primijetio ispod oka, i uvrtio još jeda upitrnik u svoj kefalo. Ugostitelji su posjedovali prefinjenu moć zapažanja, pogotovo ovi iz luksuznih objekata. Da bi ga što više zbunio, popio je gutljaj iz njene čaše i nastavio razgovor.

- Šta je sa vašim planovima? Ovoga puta ne dolaziš sa paketom.

- Ne, ovaj put se relaksiram, kao i ti. To ne znači da ne mogu da ti održim nekoliko predavanja, ako si rad da slušaš.

- Nemoj, molim te, pričaj mi nešto lijepo, neku kosmičku bajku ili naučno-fantastičnu priču.

- Da bi shvatio našu prču, naš humor, ti moraš da prođeš katarzu, da se moralno očistiš i dušu izdigneš iznad svih čulnih strasti.

- Meni se čini da ti mnogo zaprdivaš. Koliko je meni poznato, po Aristotelu, krajnji cilj katar- ze je tragedija.

- Bravo! Tačno. Kod vas je to pomiješano sa religijom, posebno na, kako vi kažćete, Dale- kom istoku. Razmisli samo o Karmi, jednoj od

110

glavnih dogma brahmanizma, budizma i dža- inizma. Po njima je to apsolutni zakon uzročnosti, koji neizbježno prati svijet u svim njegovim ispoljenjima. Sva živa bića podliježu zakonima Karme. On goni svijet na ponovno rađanje, život i smrt, svaki, pa i najmanji akt za sobom ostavlja svoj karmički efekat, koji čini sudbinu savakog čovjeka onakvu kakvu je zaslužio svojim predhodnim životom. Ili uzmi zakon Rte.

Prekinuo ih je konobar u namjeri da zamijeni pepelnicu. Učinio je to maestralnim pokretom, upitao: „Želite još nešto? - ofgovoreno mu je ženskim glasom: „Ne, hvala“, naklonio se, krenuo, zapeo i pripitao:

- Oprostite, šta rekoste? – hvatao je na vremenu, kako bi Haa bolje osmotrio.

- Ništa, hvala – sada je Ha odgovorio.

Konobar se naklonio i otišao nešto bržim koracima, nego što je to obično činio.

Smijali su se.

- Zašto mu nogu nisi podapela?

- Jadan čovjek. Zar ne vidiš da je potpuno še- nuo? Ali, da ti dovršim priču. U Rigvedi se nailazi na shvatanje kosmičkog zakona, čijim se posredstvom sve stvari održavaju u po- stojanju, a u skaldu sa kojim sve date radnje moraju, uvijek i baš kada treba, automatski i neminovno, proizaći u određene učinke. U

111

vedskom himnama taj zakon je poznat kao Rta. Smatramo da je to naviše uzvinuće rigvedske misli.

- Znači li to da istočnjačke religije mogu da pro- niknu u Kosmos?

- Ne. One su pronašle posljedice, ali suštinu nisu mogle da dokuče. Jednostavno rečeno, ljudski mozak nije dostigao toliki stepen razvoja.

- Shodno toj logici ni ja ne mogu da shvatim vaše bajke?

- Tako je, ali ja ću pokušati da uradim neke adaptacije, ako ti je baš toliko stalo do tih priča.

Baštenska svjetla su sve više dolazila do izražaja. Sjene ukrasnog zelenila ispunjavale su baštu bajko- virim ugođajem. Zelenilo se lagano njihalo pomje- rajući šare svjetla i tame. Sve je prošarano tihim nemirom. Na ovalnom krovu Bezistana sjedila je Seka sa bokorom šimšira na glavi. Smješkala se.

- Reci mi, jeste li pronašli sedmog vlašića?

- Ne. Nije ni bitno. Ima vremena.

- Ipak? On vam se nekako izgubio. Možda vam kopija nije uspjela?

- Moguće su sve varijante. U svima nama ugra- đeni su elementi samouništenja. U slučaju greške – nestajemo.

112

- Svaka čast! Možda je on već nestao.

- Možda, ali sumnjam.

- Srećno mu bilo! E, bogati, da te pitam, kako vi gore gledate na Ruse i njihovu namjeru da lansiraju satelit sa ljudskom posadom?

- Ništa posebno. Vi ste još bebicivilizacija, pa su vam potrebne igračke. Vama bi trebalo još bar pedeset do stotinu hiljada godina, pa da usavršite jedno od, nama davno poznatih, goriva, kojim biste mogli krenuti u posjetu bliskim komšijama u vašoj galaksiji. Nikada se to neće dogoditi iz prostog razloga što ste vi krenuli ka samouništenju. Bez nas biste nestali bez traga, a obzirom da nama treba ova pla- neta, izbjećemo planetarnu katastrofu, a vas egzemplarno pohraniti u naše biblioteke.

- Koliko, duše ti, iako je nemaš, po tebi nama još ostaje ovog lijepog ovozemaljskog života?

- Ti si Srbin. Tvoj narod dugo umire. Vaša pos- ljednja smrt traje punih šest vijekova. Pred- postavljamo da ćete okončati za stotinjak go- dina. Osim toga, vi ljudski živite tek poslije smrti.

- Pa?! I nije loše.

Drugi konobar, nešto mlađi, prilazio je stolu. Opet maestralni pokreti, čista pepelnica se za čas svorila na stolu, upitao je Ha da li još nešto želi, Ha je naručio dva brendija, što je kod novog konobara potvrdilo

113

sumnju njegovog kolege, klimnuo je glavom, okrenuo se, sam zapeo za Kičminu nogu, posrnuo, zbunjeno se izvinio, a da ne zna kome i otišao.

- Bože mili čuda velikoga! – Ha se krstio. – Vidje li kako se krstim?

- Vidjeh. Ortodoksno.

- Zar sam ja ortodoks?

- Jesi, ali to ne znači da ne možeš da promjeniš vjeru. To za nas uopšte nema značaja.

- A ostali Vlašići? Kako se oni krste?

- Neki su mono, neki trofazni, a ima ih i da klanjaju.

- Kako to?

- Takvi ste ispali iz vrcaljke. Ništa vam to ne smeta za zajedničko djelovanje. U kulturnom svijet to je svakako moguće, a u Bosni vas veže „bratstvo i jedinstvo“ i sve je uredu.

Orkestar se već muvao oko insrumenata i notnih stalaka, bašta se punila gostima, bilo je vrijeme da se Ha i njegova prijateljica rastanu.

Nakon što je platio, otmeno se zahvalio i napustio baštu. Čim je izašao, ugledao je kako se oko njegovog stola okupila posluga i žučno raspravlja.

114

Ispred Markala neko ga uhvati ispod ruke. Opet ona. Stavio je ruku na usta, kako prolaznici ne bi mislili da priča sam sa sobom.

- Opet ti! Šta hoćeš sad kog đavola?

- Pa zar nismo zajedno krenuli?

- Ja sam mislio da si ti već odletjela. Stalno za -boravljam da te nešto pitam.

Po neki prolaznici su ždrakali očima put njega, a zatim nešto skidli sa oči, kao da čiste krmelje.

- Nemoj sada. Idemo negdje van ove gungule.

Na Obali je svježije. Za čas su stigli u Dušanov park i zauzeli klupu, na kojoj je on sa svojom rajom često krao bogu dane. Muzika iz obližnje kafane, iz Babića bašte, prijatno je popunjavala bogate krošnje drveća. Nije mogao da odoli da je ne mazi. Pitala ga je kakav okus i miris želi. Tražio je okus breskve i miris bijelog jorgovana. Lako je odlučio da joj robuje. Pitao ju je može li ga učiniti vječnim, želio bi da joj se žrtvuje, odrečno je klimnula glavom. Bio je Zemljanin i smrtnik kao i svaki ovozemaljski živi rob. Pomislio je: „Nikad dva dobra sastaviti.“ Čitala ga je, ali nije pokazivala bilo kakve emocije.

Iz mraka banu milicajac.

- Druže! Je li ti dobro?

- Molim?

- Pitam, je li ti dobro?

115

- Zašto?

- Čujem pričaš sam sa sobom, pa velim možda ti nije dobro.

- O, da, da, ja to pomalo pjevam uz muziku – pokazao je u pravcu kafane.

- Uredu, samo nemoj suviše glasno – udaljio se milicajac, vrteći glavom i lupkajući po pen- dreku. „Svakakvih iksana u božijoj bašti“.

- Je li, ludo, mogu li ja tebe da zovem Kiki? To mi nekako ljepše zvuči. Ovozemaljski.

- Izgleda da ti ličim na kafe-slastičarnu? Ti bi da kombinuješ ovozemaljski život, sa kosmičkim užicima?!

Mrsila mu je kosu. Ličio joj je na nestašnog dje- čaka, koji samostalno kreće u ispitivanje bliže okoline, pa mu je i praštala mnoge ludorije.

- Ne znam zašto se patiš sa problemom vječno- sti. Ja, recimo, nisam vječna. Čak i ovaj vijek mogu da ugase kad god hoće i opet upale. Ti bar imaš garantovan ljudski vijek i zaštićen si protiv svih bolesti osim starenja.

- Zar je starenje bolest?

- Da, to je jedina normalna bolest. Sve drugo su ekscesi.

- Uredu. Jedno mi ipak možeš priuštiti.

116

- Reci.

- Da mogu da te zovnem kad mi ustrebaš.

- To je uredu. Ja sam već dolazila čitajući želje iz tvoje podsvijesti. To se desilo i danas. Zbog toga ne moraš da budeš glasan. Kod mene besprekorno funkcioniše automatska selektiv- nost. Ako poziv nije dovoljno jak, do mojih senzora ne dopire. To služi racionalnom korišćenju vremena.

- Je li jak razlog ako poželim da te držim u krilu i sa tvojih usana pijem nektar?

- O tome će odlučiti autoselektor.

- Koliko još možeš da ostaneš sa mnom?

- Do zore.

Pomišljao je: „Ovo mi Seka neće vjerovati.“ Čitavo vrijeme je lelujao sa blagim smiješkom, poput lista što klateći se pada, a nikako da padne. Pričao joj je kako Sarajlije i ne pomišljajući da im gradom vršljaju kos- mički roboti, da su u modu ušle tamne naočale, pa se nose i naveče po Korzu i tako još više zameću trag vanzemaljcima, skrojenim u posebnim zvjezdanim kalupima i ubačenim da rasturaju kuglu zemaljsku. Lebdeći omamljen iznad klupe, njena put mu se učini nešto tamnijom nego što bi trebalo. Kao da je mulat- kinja.

- Čini mi se da si nešto mnogo tamna, kao da vas štancuju preko indiga?

117

Smijala se i opijala ga nepoznatim mirisom.

- Ti misliš da svi moramo pripadati bijeloj rasi?

- Ne mislim, ali bilo mi je logično.

- Pa, da vidiš i da nije logično. Bijela rasa je najružnija. Sve druge: žuta, negroidna, mongo- loidna, sve su savršene. Uzmimo, kao detalj, nos! Bijela rasa je najnosatija na Zemlji. Posjeduje sve moguće vrste noseva, a najviše krivih i deformisanih. Ima ih spljoštenih u lice, pa sve do veličine raonika. Nekima je problem zadržati smjer kretanja pri bočnom vjetru. Ima vas pjegavih, kao da čitav život bolujete od pjegavca, krivih noga, rijetko ko ima prave noge, ima vas debelih, kad sjedite ličite na mašinu za štampanje, uši su vam različite, klempave, da dalje i ne govorim. Negroidna rasa je savršena. Svi imaju isti nos, istu kosu, prave noge, duge, lijepe. Fizička konstitucija je im je idealna, uzeta je za formiranje osnov- ne matrice Vlašića, a inteligencija je posuđena od žute rase, koja bi na kraju krajeva mogla da zavlada planetom. Vi, zemaljski primjerci, momentom ateriranja poprimite obilježja oko- line, a mi ostajemo bliži osnovnoj matrici. Nego da mi malo krenemo u šetnju, šta misliš? Recimo u nebo?

- Mislim da bi moglo da bude zanimljivo, pod uslovom da me živa i zdrava vratiš na ovu klupu.

118

- Važi. Vodim te na putovanje u trajanju jednog svjetlosnog sata.

- Koliko ti je to, života ti?

- To ti je hiljadu miliona kilometara – kako reče, tako krenu. Idemo u pravcu nama najbliže familije zvijezda, prema Alfa Centauri. To je porodica od tri zvijezde u kojoj dvije kruže jedna oko druge, a treća, Proksima Centauri, kruži oko njih na diskretnoj udaljenosti. To ti je nešto kao vaš ljuvabni trougao. Proksima je najbliža zvijezda vašem Suncu.

- Ja ne mogu sebi da predočim te udaljenosti. To je naprosto neshavtljivo.

- Nije ni čudo. Ljudski vijek je zanemarljiva vri- jednost. Evo, kako da kažem, da je nazad deset dana eksplodirala Beta Andromede, to biste ugledali na Zemlji tek kroz sedamdeset go- dina. Vi, ustvari, vidite samo zvjezdanu pro- šlost. Ne možete odjednom da sagledate kre- tanje kroz prostor i vrijeme. Ili, vaša galaksija je udaljena od najbliže spiralne galaksije M31, koja se takođe nalazi u sazvježđu Andromede, dva miliona godina. To znači, kada je svjetlost, koju danas vidite krenula prema Zemlji, na vašoj planeti još nije bilo ljudi.

Uz priču su letjeli sve brže i brže, a da nije znao na čemu i kako leti. Jednostavno, nalazio se u centru događanja, kao da se sav pretvorio u jedno oko , u kuglu bez ruka i noga. Što je brzina bila veća, slike su bile zgusnutije. Najprije su prolijetali čitavi kvartovi,

119

zatim se ulica sužavala, a bočne ulice iza uglova vidljive. Odjednom je vidio naprijed i bočno, lijevo i desno. Pred njim se pojavio dubok, taman Kosmos sa bezbroj sitnih svjetlećih tijela. Pored njih su promicala poput sitnih svjetlećih tijela. Blijeskova. Počeli su da pretiču slike iz prošlosti. Događaji su mu bili nepo- znati. Zatim su pretekli bombardovanje Beograda, to mu se učinilo poznatim, pa njegovo rođenje ... Nale- tješe na pravi svemirski spektakl. Donja polovina slike smeđe-lilasta, sa desetak pečurki u letu. Desni ugao plave boje sa mnoštvom rijeka i vodopada od miliona iskrica, lijevi ugao taman, kao da se miču usta velike nemani. Iza horizonta crvena užarena kugla. Izdizala se dok nije zahvatila pola slike. Oko nje se pojavi narandžasta svjetlost sa plavim i zelenim kuglicama. U samom vrhu slike tamno sunce. Izgledalo je da sve kreće prema njemu.

Objasnila mu je:

- Moramo promijeniti smjer da izbjegnemo gravitaciju crne rupe, inače bi kroz nju mogli da uletimo u drugu stranu Kosmosa, u anti- materijalni svijet, iz koga bi nam povratak bio prilično neizvjestan.

- Teraj za Šeher i ne skreći dok nas nije đavo odnio.

- Neće, ne boj se, prije zore bićeš na svojoj klupi.

Izbjegli su gravitaciju crne rupe, ali smjer promi- jenili i upali u budućnost iznad Sarajeva. Jedni pje- vaju, drugi plaču, treći psuju, narod bježi na sve

120

strane, na govornici se smjenjuju glumci, radnici, „ne damo bratstvo i jedinstvo“, narod trči prema „Holidej inu“, kažu otuda pucaju, scene se brzo smjenjuju, ukazuju se vidljiva oštećenja na zgradama, gradom prolijeću projektili, eksplozije, vatra, mrtvi, u Dobro- voljačkoj krv do koljena...

- Šta se dešava? – pitao je prestravljen Ha. – Je li ovo neka video igra?

- Ne. Ovo je jedan od programa budućnosti.

- Sačuvaj me bože ovakve budućnosti. Čime se vi sve bavite!

Maskirna kola, maskirne uniforme, sve šareno, nekima su jedino kape plave, ne zna se ko koga juri, ko na koga puca. Učini mu se da neko sa Trebevića silazi žičarom i posmatra kako gori Vijećnica. Jedan projektil saplete po „Šipadu“. Titova ulica pusta. Pasaž pun prestravljenog naroda. Miskinova zakrčena tijelima ranjenih i mrtvih... Opet neki stranci na Korzu. Na Baščaršiji „Allahu akbar!“ Golubovi u stalnom preletu. Učini mu se Neno u oficirskoj unformi. Pešikanuša ranjena, za jednog sina ne zna ništa, drugi na frontu. Skrenuše Obalom Kulina bana, nije više vojvode Stepe, prođoše Žerajića mostom sa natpisom: Careva ćuprijaa. Principov most: Latinska ćuprija...Koje je ovo vrijeme? Sletiše na At mejdan, a osvanuše u Dušanovom parku. Osvijestio ga je jutarnji povjetarac i utihla pjesma iz obližnje kafane. Osjećao je umor od naporne noći. Dolaskom zore slika joj je blijedila i nečujno nestajala.

121

CRVENI KABRIOLET Nakon izleta u Kosmos, Ha je osjetio da mu ovozemaljsko vrijeme protiče brže. Za tren oka je završio šesti semestar i ispunio uslove za upis u četvrtu godinu. Izgrađena je nova zgrada Tehničkog fakulteta na Koševu, izbačen je iz centra događanja na periferiju. Smatralo se da će grad biti bezbjedniji ako se tehnička lica uklone na višu kotu. To su racionalna bića, vjeruju u matematiku, barataju imaginarnim brojevima, shvataju limes, pa samim tim predstavljaju opasnost za grad. Strah od nadolazeće pameti je bio veliki. Ko prepameti, znalo mu se : Zenica.

122

Ljeto između treće i četvrte godine, popunio je turnejom u Njemačku i Englesku. U Njemačkoj ništa novo. Gužve po Minhenu i Kelnu, prepune Vulvorfo- ve robne kuće, po sporednim ulicama iz nekih kuća sevdalinke, iz nekih „Moravac“. Trgovci navlače svak svoga kupca.

U Minhenu je Ha otišao na raskrsnicu sa koje je prošli put posmatrao plavušu u crveniom kabrioletu. Nešto mu je kazivalo da će je opet vidjeti, a primijetio je da mnogi nose tamne naočale i to u različitim boja-ma. „Mora da su ove Vlašiće proizvodili u koloru? Vjerovatno se pripadnost pojedinim familijama pre- poznaje po boji naočala. Zanasen razmišljanjem, nije primijetio da neko iza njega parkira crveni kabrilolet. Okrenuo se tek kada je čuo „cak“, dok je novčić padao u automat za parkiranje. Njena svježina ga je potpuno obuzela, blenuo je u nju, nije ni „a“ znao da bekne.

- Haj! – stajala je pred njim.

- Haj! – izusti, a da nije ni znao šta se događa.

Ušla je u robnu kuću kroz ogroman , potpuno otvo- ren prolaz. Odozgo prema dolje strujao je vazdušni paravan i tako kuću odvajao od ulice. Ušao je za njom. Ušla je u lift, on je zakasnio, pa je pratio spratove. Osmi sprat. Ušao je i on. Na spratu restoran-kafana, sva u nekakvim staklenim cijevima, kroz koje su tekle razne boje. „Možda je ovo njihov centar za Evropu? Ovdje uz piće i ćaskanje oštre vid kroz tamne naočale u bojama?“

Sjedila je u ćošku, za osamljenim stolom, sa pogle- dom prema cijevima. Kao omađijan išao je prema

123

njoj. Kada je došao do stola, rukom mu je pokazala da sjedne. Sjeo je preko puta i opet blenuo u nju. I sada se suočio sa nadprirodnom ljepotom.

Tako nešto je viđao u Sarajevu, Rimu, Parizu i tu i tamo u prolazu, ali nije imao priliku da bilo šta provjeri. Pitao se jesu li to samo evropske ljepotice ili su Vlašići već osvojili planetu, kad osjeti mrave u lijevom oku. Miljeli su trenutak i nestali. Shvatio je. Ovozemaljska ljepota je sazdana od niza ružnih detalja, koji djeluju skladno. Ljepota stvorena od lijepih detalja, nije ljepota. Bez prirodne greške ne postoji ljudsko biće. To je lutka. Iluzija. Po tome su Vlašići prepoznatljivi. Idealna ljepota bez šarma.

- Danke – zahvalio se prihvatjući cigaretu. Ko -načno je progovorio.

- Bitte – odgovorila je.

- Ich glaube, ich kenne Sie von Ansehen? – vjerovao je da je poznaje iz viđenja.

- Das mag vohl sein – odgovorila je.

Izvinjavao se da loše govori njemački, da je to malo znanja nabrao u školi, da niko u školi nije naučio strani jezik i da je to malo što zna naučio lutajući po Evropi i po jugo plažama za vrijeme ljeta. Njoj to nije smetalo. Lako su se sporazumijevali kao da im je isti maternji jezik, Reklamirala je američka kola po Njemačkoj i živjela vrlo luksuzno.. Tvrdila je da su potomci Fariseja podigli Njemačku iz pepela i da od nje upravo prave privredno čudo i da će opet sva

124

Evropa glanjcati njemačke čizme. Opet će Njemačka biti „Űber alles!“

Propitivala se o njemu. Pričao joj je kako se obreo u Beogradu, dok su ga Nijemci bombardovali. Smijala se, jer je to smatrala izmišljotinom, pitala se zašto je zastala kod kola iza njegovih leša i zašto mu se javi- la? Možda ga je zamijenila sa nekim? Sa kim? Ovo joj je bila jedna od stanica za odmor i normalno je bilo da se tu zaustavi.

Njemu se žurilo, valjalo je dalje, ali kako? Pitao ju je da li navraća u Jugoslaviju? Rekla je da je bila u Poreču i da namjerava da posjeti Dubrovnik. U njemu je kuvalo. „Baš sam mazlun. Zašto moram dalje? Šta me briga? Neka oni idu u Englesku. Šta bi mislila ovakva gerla o meni, ako ne ostanem?“ Čitala ga je lako i to ju je zabavljalo. Znala je da je radi nje došao na raskrsnicu. I ona se zamislila sa pogledom upere- nim u cijevi sa tečnim bojama. „Mora da sada puni baterije. Siguran sam da je ovo jedna od njihovih pumpa za gorivo. Mora da su se uselili u silne američke baze. Puna ih je Njemačka.“

Izmijenjali su adrese, čak mu je poklonila foto- grafiju. Ona pored crvenog sportskog „Bjuika“ sa već ugraviranim njenim pootpisom, adresom i telefono firme. Palo mu je na pamet da ga provoza do hotela, rekla je da joj to nije dozvoljeno i rastali su se prija- teljski, skoro drugarski. Dok je pogledom pratio njen automobil, za trenutak je osjetio mrave u očima. I ona i kola poprimiše crnu boju. „Đavo“ – pomisli i protrlja oči. – „Ne može biti! Đavo miriše na kalaj i sumor, a ona na bijeli jorgovan.“ Stavio je tamne naočale,

125

nestadoše mravi, a ljepotica i kola poprimiše žutu boju. Pogledom se spotače na trag njenih stopala. Bijahu to žuti ljiljani.

Engleska – kontinent. Evroazija – ostrvo. London, veći od pola Hercegovine, miriše na holandski duvan za lulu. Vazduh puni oči pijeskom i nagriza ih. An- sambl plače. U Hajd parku, preko puta Kristalne palate, crnac drži govor. Kada on bude gradonačelnik, London će biti carstvo svih rasa.

Neko iz ansambla pita:

- Zašto je onako crn? Nisam vidio crnjeg crnca.

Odgovoreno mu je:

- Nisu tačno primijenili uputstvo, pa im je pri- gorio!

- Ne dirajte Uglješu! To im je budući gradona- čelnik.

Krenuli su put centra.

- Ja ne znam šta vi imate protiv crnaca? Budu- ćnost je njihova.

- Hrane ih samo za olimpijade i svjetska prven- stva!

- Zamisli da Rusi imaju svoje crnce?!

Bliže centru ruševine. V-1 i V-2. Grad su branili zavjesama od balona, skretali ih avionskim krilima,

126

rušili lansirne rampe, ali nisu mogli da ih spriječe da ruše grad.

Na Pikadiliju puzi stotine reklama. Bliješte, trepću i hodaju po zidovima objekata. Teku vijesti: „Gagarin se vratio na zemlju, na deset mjesta plamte ratni po- žari po planeti, Francuzi izvršili probu atomske bom- be, lale nisu holandsko cvijeće, prije četiri vijeka prenesene su iz Turske, Mančester pobijedio Crvenu Zvijezdu...“ Niko ne pominje prisustvo vanzemaljaca. Priča o letećim tanjirima su državna tajna. Još hiljadu devetsto pedeset druge provaljena je tajna o letećim tanjirima, koji se kreću koristeći snagu vakuuma, a njima se upravlja ležeći. Nadlijetali su američke brodove, oni su ih snimili i sve se zataškalo. Pojava svjetlećih kugla i cigara, objašnjena je meteorološkim fenomenom. Sve, koji su doživjeli kontakte sa drugom civilizacijom, proglašavali su neuračunljivim. Ha se pitao kako to ljudi ne shvataju? Vanzemaljci imaju običaj da kroz prozore proviruju, dok Rusi spavaju po sibirskim gadovima.

U samom centru objekat – stakleni kolos. Veći od hrama Sv. Pavla. Pričalo se da je to, pored Sv. Petra i Sv. Sofije, najveći hrišćanski hram i da će u Beogradu, na Vračaru biti izgrađen još jedan, ništa manji od njih.

U prepunim prodavnicama nema šta nema. Ha su zanimali muzički instrumenti. On, Neno i Pešikanuša, mnogi su je zvali riba, a neki zbog njenog salivenog izgleda, i riba i po, svratiše u jednu od mnogih prodav- nica, svih mogućih instrumenata. Bilo je tu viđenih i neviđenih primjeraka, za ljevoruke, za gluve, frula iz Šumadije, saz...Ispod gusala pisalo je: „Crnogorski

127

narodni instrument, porijeklom iz Vizantije – Bliski istok.“

Ajkuna je netremice posmatrala prastaru gitaru. Nije bila na prodaju. Izložena je kao muzejski ekspo- nat u vitrini sa neprobojnim staklom. Uz gitaru kraći tekst na nekolioko jezika. Bilo je očito da je instru- ment ponos prodavnice, a pisalo je: „Gitaru je svo- jeručno izradio ciganin Đango, zaljubljen u katalonsku ljepoticu Esmeraldu, kćerku sefardskog trgovca don Dijega i čuvene plesačice flamenka done Izabel. U ranoj mladosti je odsjekao dva prsta sa lijeve ruke i u znak ljubavi poklonio voljenoj Emeraldi, a za uzvrat Bog mu dade moć da sa osam prstiju svira bolje i ljpše od bilo koga na svijetu. Muziku je stvarao srcem, a iz njega je navirala takvom silinom da su i tri preostala prsta bila nevidljiva. Zbog toga se pričalo da je ciga- nin izmislio gitaru koja sama svira.

Ajka se zamislila nad pričom, koju je u djetinjstvu često slušala. Zapanjeno je gledala u gitarru. Mogla je u dalekoj prošlosti da pripada njenom predku po majci. Svoja sjećanja je zapretala na dno srca, tako da Neno i Ha nisu ništa naslućivali. Zamolila je proda- vačicu da nikada, ni slučajno, instrument ne proda.

Ha je posebnu pažnju posvetio prodavačici. Bila je tako upeglana da je ličila na lutku. I opet je osjetio mrave u lijevom oku, nakratko, pomislio je: „Već su čitav svijet osvojili.“ Primijetio je da nosi i tamne naočale bez dioptrije. Na rastanku mu je poklonila štimer sa osnovnim tonovima.

128

U muzeju Madam Tiso ugleao je egipatskog fara- ona sa likom Kičme Noći. Jeza ga je prošikala, kada mu je ovaj namignuo staklastim okom.

Ono što je naučio u Londonu, jeste da pažljivije gleda. Bio je siguran da je planeta pod njihovom kontrolom, da su napravili kopije svih važnijih ličnosti iz politike, nauke, pa sve do uličara i lopova. Koliko li ih je ubačeno na dan „D“ prilikom invazije na Nor- mandiju?! Nakon događanja u Sarajevu, na koga je izvršena najveća koncentracija, čitav svijet će đavo odmijeti. Možda su oni zacrtali smak svijeta za dvije-hiljade i neku.

Nakon Londona slijedio je Langolen i svjetski mu- zički festival. Dok je slušao horove ili gledao fol- klorne ansamble, pitao se jesu li to kopije ili originali i neprestano jeo žuti šećer, koji je u zdjelama klizio poput živog pijeska.

Opterećen viđenjima i pomalo umoran od dvo- strukog života, zemaljskog i kosmičkog, Ha bi pone- kada pao u neku vrstu manje depresije, dok su drugi izigravali mačo Blkance. Mrzovoljni su ih gledali ispod oka, čekajući svojih pet minuta. Vezan za Bos- nu, sticajem okolnosti na nebu i zemlji, pokušavao je da u Narodnoj biblioteci u Vijećnici bolje upozna svi- jet u koga su ga ubacili.

Dok bi pod plaštom mavarske arhitektura listao požutjele knjige čuvane u Divanhani, lebdio bi na tananim zvucima flamenka daleke Andaluzije.

U knjigama je zapisano da su posjed i pjesma u Bosni jednako važni i da je od njih jači samo jatagan.

129

Jedno bez drugog nije išlo, pa su bosanski begovi, nekadašnji vlastelini, pomno čuvali povelje, dobijene od hrišćanskih vladara, za ne daj bože, ako moradnu „pjesmu mijenjati.“

Tako su mazna djeca sultanova kinjili svoga gospo- dara, jedino onda kada bi osjetili da im se njegovom voljom posjed izmiče ili pjesma uskraćuje. Tako je bilo sve dok Bosnu ne natkrili crni dvoglavi orao i pod svoj pokrov ne primi sve narode, osim Srba, koje spra- ti u dobojsku konjušnicu da tamo ržu.

CRNE MISLI

Vrijeme je brzo promicalo. Tetka i tetak su dokučili nebo. Ha je apsolvirao sa položenim svim ispitima. Hranio se u novom ekspres restoranu, na Titovoj, kod „Feroelektra“. Valjalo je završiti fakultet i tražiti po- sao.

130

Jedino što mu je dobro došlo ovoga ljeta bijaše turneja u Grčku. Dok se vozio prema Larisi, pejzaš bijaše prekriven krznima izanđelih pantagana, preza- sićen prašinom i žegom. Zaglušujuća grčka narodna muzika, vožnju je činila nepodnošljivom. Larisa je mirisala na ovčetinu, giros i prašinu. Ovdje je Afrika prisutnija nego u Sahari. U Atinu su stigli kasno uveče, očî i ušî začepljenih prašinom. Noć su proveli kvaseći čaršafe svakih petnaestak minuta. Zoru su jedva dočekali i kroz prozor ugledali Akropol sa raz- valinama Partenona.

Po gradu giros i košpice. Sve je isto, samo malo drukčije, kada je u pitanju baklava. Nju su prekrojili u „grčku“, a to je isto kao kada bi slona proglasili polar- nom životinjom.

Trgovci stoje na vratima, hvataju prolaznike i uvla- če u prodavnice. Svi natpisi ćirilicom, a niko ništa ne razumje. Ono što se u velikoj mjeri razlikuje od evropskog, bijahu paradajz i lubenice. Ne zna se da li su ljepše boje ili ukusa. Ha je pomišljao: „Ako ove plodove ne ponesu u Kosmos, ništa nisu uradili. Konzerviran Grk na nebesima ništa ne bi značio.“ Zarobljenici buzukija i sirtakija noćima su lumpovali po Plaki, pa čak i tanjire razbijali. Budio ih je žagor obazrivih Amerikanaca i japanskih turista. Čitav život su dirinčili da bi pod stare dane obilazili planetu, kao da se žele pozdraviti sa njom, poput Hercegovca kada pred smrt obilazi svoje škrto imanje.

Ha je doručkovao hljeb sa medom i crnim vinom „Santa Maria Atol“. Vino gusto kao sirup, jedna čaša obara s noga. Popeo bi se na Akropol, naslonio na

131

debeli dorski stub Partenona, divio se Erehtejonu, sve dok mu se neka od Karijatida ne bi javila nami- givanjem, ili glasom sirene. Tada bi im prišao, milo- vao ih i molio da mu ustupe jedno mjesto. Toliko su mu se sviđale da bi prihvatio da vječno nosi dio nji- hivog terea, koga vijekovima drže na glavi.

U centru reklama za „Papastratos“ i predivna pjesma Atini. Metropola, kao i svaka evropska, zaposjednuta svemirskim kopijama. Bilo ih je malo, ali su dobro raspoređene po luksuznim objektima i brodovlasničkim kompanijama. Ha se već bio pomirio sa činjenicom da je planeta njihova i zavidio običnom čovjeku, koji o tome nije imao pojma. Kako mu je ledični život ujadio, bavio se mišlju da Seku iznenadi ponudom za brak. Mučilo ga je prisustvo Kičme Noći. Mogla bi da mu se umiješa u brak. Bio bi to najluđi ljubavni trougao iz koga ne bi bilo izlaza.

U međuvremenu zakačio se za jednu Grkinju. Pri -vukla ga je njena antička ljepota. Činilo mu se da je uspostavio neposrednu vezu sa dalekom prošlošću. Očekivao je da će od nje doznati, kako su Izraelićani iskoristili oseku u Crvenom moru i prešli iz Egipta u Judeju, a kasnije tvrdili da je Svevišnji razmaknuo vodu i spasio izabrani narod. Ona je, pak, umjesto izlaskom, bila opsjednuta dolaskom. Tvrdila je da Rusija i Amerika kriju podatke, da neprestano slijeću leteći tanjiri na Ande i u Sibir, da je sve što se događa čista propaganda i da se samo čeka dan „D“. Pitao je: Sudnji?“ Potvrdila je glavom.

Nije mu se dalo. Umjesto da zaroni u najdublja osjećanja Grkinje, on je od nje tražio odgovore za

132

misteriju, a u jednom trenutku učinilo joj se da on nije sa ove planete i za tren se odmakla od njega. Studirala je slavistiku, ali nije bila upućena u bosansku vari- jantu. Suočen sa njenom reakcijom i sam je pomislio da se, možda, na njemu pozna da je pao s neba. Što je stariji, sve se više pozna. Grkinja je navaljivala, željela je istinu, a on njenu fizičku ljepotu. Učinilo mu se da je od nekud pozna. Karijatida? Sa Erehtejona? Mogu-će. Ona mu se najviše javljala. Zagledao se duboko u njene oči. Nešto mu je govorilo da ona osjeća mrave u očima. U dubini zenice ugledao je njen lik. Obučèna u peplos, vezan u struku i sastavljen na ramenima pri- badačom. Vrhovima prstiju namještala je vlasi kose nestašno milovane vjetrom. Duga haljina od pamuka i svile, naborima je otkrivala njeno jogunasto tijelo. Zaključio je: „Naš izvorni lik smješten je duboko u očnu zenicu. Čim dođem u Sarajevo, nagovoriću Seku da prije sklapanja braka zaviri duboko u moje zenice, pa onda neka odluči.

Tako je i bilo. Seka je u dubini njegovog oka vid -jela samo jednu malu, svijetlu zvijezdu. Kako se sve događalo na Akropolu, a on je bio najbliži nebu, pre- ložio je da siđu u Pirej, ne bi li je odvojio od njenih bogova. Spuštanje na zemlju moglo bi da je približi stvarnosti, pa i njemu.

Pirej slikovit, sve na dohvat ruke, suviše ovoze- maljski, usrećio bi svakog uljeza. Biti nesrećan u Pireju, znači ne biti ljudsko biće. Grkinja je tu, sjedeći za malim limenim, čak i suviše malim,stolom, donekle progledala i u Ha vidjela velikog ovozemaljca. Sigu-ran je bio da iz Pireja potiču sva grčka ljubavna putovanja. Egejsko more, duboko, toplo, modro, klju-

133

ča od ostrva i sitnih zemljotresa. Ako bez zemljotresa na ovoj planeti ne bi bilo života, onda su Egejci na samo izvoru života. Kada bi se nastanio u Pireju, možda bi mogao da umre prirodnom smrću. Jedina prepreka mogao bi da bude svemoćni Zevs. Odlučio je da pronađe jedan od njegovih hramova. Zašto ne? On je stvorio Vlašiće. Njihov duh je oslobođen nad Olim- pom i kombinovan sa zvijezdama. Kako se to dogo- dilo potražiće odgovor u njegovim hramovima.

Pešikanuša i Neno ništa posebno ne bi doživjeli da na plaži ne upoznaše dječaka, što prodavaše nekakvo slatko pjenušavo piće. Nazvaše ga Sin puka, po nekom ruskom filmu. Bio je plav, mršav, predpostavljali su siroče. Bio je jako umiljat. Nisu mogli da ga povedu sa sobom, pa je dječak na rastanku pokušavao da sa- krije suze. Sigurno se zaturio. Grci nisu plavi.

Ha je jedva dočekao povratak u Sarajevo. Osjećao je prekretnicu u ovozemaljskom životu. Nadolazila je uz blagu nervozu. Valajo je krenutim iz početka. Zašto, ako je istina ono što je čuo u Zevsovom hramu? Priča da je hrišćanstvo razorilo sve prave antičke vri-jednosti, da su jezujiti uništili nauku, da će svijetom zavladati Malteški vitezovi, da će obnoviti državu ko- ju im je Napoleon srušio, da će stotinjak judeobankara izabrati svjetsku vladu i iz čiste pohlepe zapaliti i uništiti planetu. Čemu onda ovozemaljski život? Pokušao bi da ubijedi Kičmu Noći da ga vrati na nebo, mada je slutio odgovor. Mora da i ona ima Ahilovu petu. Zar i ona ne pripada Vlašićima, kojima je Zevs poklonio dušu?

134

Seku je zaprosio na Principovom mostu. Ubrzo je diplomirao i zaposjeo činovničku stolicu. Tu se suočio sa državom, koju je volio, koja ga je školovala i za koju je smatrao da je najljepša, najbogatija i najslo-bodnija na svijetu. Njegov šef bio je veliki radnik, isto toliki poltron, sa srednjom upravnom školom, spretno se dovijao oko poslova, čitajući zakone, čak je i sva akta štampao sam, sa tri prsta. Znalo se da kud god prođe ostavi crni trag, jer su mu kosa, oči, koža i misli bile mračni. Trag bi ostavljao i kada bi se vozio slu- žbenim, opštinskim „Mercedesom“. Vješto oko je moglo da ga otkrije i na asfaltu, ako nije bio stariji od tri sata. Nikada nije utvrđeno da li trag kome i u koli- koj mjeri donosi nesreću. Iskusniji prolaznici su ga zaobilazili ili bi puštali crnu mačku da ga presječe.

Već godinu dana nje se javljala Kičma Noći. Seka je završila fakultet i mogla je da prihvati zajednički ovozemaljski život sa svojim polučovjekom-poluzvi- jezdom. Malo ko se vjenčavao u crkvi. Za kumove su uzeli Nena i Pešikanušu, potpisali se u opštinske knji- ge i krenuli u takozvani novi život. Seka je stan pre- uredila, namještaj za dnevni boravak kupili su na kre- dit u „Šipadu“ i zamijenili nešto posuđa, a domaća kuhinja bijaše pravo okrepljenje za Ha.

Na poslu: sijela. Potebu za sijelima najprije su osjetili dokoličari, zatim šljokadžije, a onda milicija zbog velikog pritiska od poltronske hijerarhije. Navika je prerasla u modu. Badava su bila upozorenja od neutralne inteligencije, da je moda uništila nacionalne nošnje i tako utrla put haosu. Neko se sjetio da je TV poremetila naviku sijeldžija. Jedni su smatrali da je treba ukinuti i nastaviti sa večernjim sijelima, a drugi

135

da bi to bilo glupo, da se sijeliti može i do podne i to na račun države. Oni su preovladali, spašena je TV, a i mogućnosti za naglabanja i otračavanja bile su veće. Da bi sijela izgledala svečanije, uveden je uzus „re- prezentacije“ i od tada je mnogima bog pomogao. Po- čelo je rasturanje države, pa da nju ne bi potpuno skembali i ostali bez kancelarija, imovinu su proglasili društvenom, pa neka društvo propada. Nije se po- stavljalo pitanje trošenja, nego stila, ko je to činio sa više, a ko sa manje stila. Vrhunski stilisti, zvani maheri, svoj društveni status označavali su veličinom i brojem vila, izgrađenih po, još uvijek zajedničkoj, Jadranskoj obali. Mučilo ih je jedino i samo u manjoj mjeri šta će reći Čaršija, a ona je ćutala. U Markalama se već odavno šuškalo, ali samo šuškalo.

Bacanje prašine u oči narodu počelo je još šezdeset četvrte sa privrednom reformom. Trik, izmišljen na sijelima, biće korišćen nekoliko narednih decenija. Da bi stilisti mogli da uživaju do mile volje, na sijelima je izmišljeno još nekoliko trikova, kao onaj sa zadu- živanjem u inostranstvu i organizovanjem zimskih olimpijskih igara. Ako država propadne, svo zlo će pripisati igrama, a ako društvo rasture, okriviće nezahvalni svijet, koji nije u dovoljnoj mjeri poštovao olimpijski plamen. Suština trika je bila u razapinjanju olimpijske zastave iznad Sarajeva, tako da kajmak pokupe Stilisti, a vareniku posrče narod. Tih dana je u Miskinovoj procurila vijest da će se muslimani pisati velikim slovom, što je raspikućama dobro došlo. Dok su krali, jednom narodu su zamazali oči velikim slo- vom, drugi je, mislili su, bio glup, a treći u manjini.

136

Jedna od osnovnih predradnji u pripremi igara bi- jaše regulisanje puteva u Bosni. Nimalo lak zadatak. Puteve su mrsili Rimlajni, Turci, Austrijanci, pa i Sbi. Da bi mogla da uredi zamršene bosanske puteve, Čaršija se prihvatila već provjerenog projekta crno-žute monarhije. Da bi se put mogao trasirati potrebno je očistiti korov. Čišćenje je vršio voz kombinovan od glondže, mlina, okretaljke i parnog valjka. Na trasi si se najviše nàđe Srba, nakon čega je, umjesto da pišti, povikivao: nesta krsta sa tri prsta. Projekat nije jedno- glasno usvojen i vraćen je u sef.

Današnje rješenje puteva zahrtijevalo je postav- ljanje osnovnog magistralnog pravca. Trasirana je Zetra, po nekima: zelena transferzala. Pripreme za igre mogle su da počnu. Ha je bio član komisije, ali niti ga je ko pitao, niti je on progovarao. Rješenje je smatrano logičnim. Vijekovima su sa jedne strane Evropa, sa druge Turska, nastojale da koriste taj put. U oba svjetska rata vođene su borbe za taj put. U oba slučaja rat su izvukli srpski volovi, a nakon rata Srbi pro- ćerdali. Evropa je dokazala da su rat dobile španske mule i da Srbi nemaju pravo da se ponašaju pobje- dnički.

Niko se od muslimana nije pitao zašto im Evropa nudi gostoprimstvo. Kao da oni nisu bili u Evropi, a na porti od deset vezira, sedmorica bijahu evropski muslimani, rođeni u Bosni, uključujući i Velikog vezira. Dok su se Srbi držali svoje zemlje, rala i volova, Hrvati Svete stolice, Muslimani su se jednom rukom držali za Teheran, drugom za Vašington. Razapete preko pola planete, Evropa ih je lako, uz

137

pomoć velikog maga i „Kolorado“ cirkusa, preve- slala.

A ko je Evropa? To je kći feničanskog kralja Age- nora i sestra Kadmova. Zevs se pretvorio u bika, ukrao je i na svojim leđima prenio na krit, gdje mu postade žena i rodi tri sina: Minosa, Sarpedana i Radamantesa (bosanski: Miloša, Savatiju i Radovana). Njihova imena su prevedena i na sve druge evropske jezike, uključujući i turski i svi su prevodi bili važeći. Čija je Evropa, to će tek da se vidi.

Priča o Bosanskom loncu datira iz vremena upo- trebe prvih ekspres lonaca. Prvi, koji je prošištao u Sarajevu, bio je sasječen sjekirom. Smatralo se da ih treba uništavati dok su mali, kad porastu pregaze sve na šta naiđu. Tada nije razlikovana lokomotiva od glondže, pa Čaršija u početku bijaše neodlučna. Kasnije je pomogla da se podigne posebna fabrika za proizvodnju Bosanskih lonaca. Akcija se uklopila u pripreme za olimpijadu. Čaršija je veliko „M“ upisala iznad polumjeseca i crvene zvijezde, proglasila Sara- jevo domovinom Moma i Uzeira i krenula u duge pripreme.

Sve bi se nekako prekuburiolo da u drugom četvo- rogođu neko nije gađao Crnu Goru. Opalio je u more između Bara i Ulcinja. Sreća. Promašio je, ali je udar bio toliko jak da se i Sarajevo treslo. Da ne bijaše Treskavice, od olimpijskih igara ne bi bilo ništa. Radio Sarajevo je prenosio: „Crnu Goru i dalje gađaju, hvala bogu ništa joj ne mogu. Gori Lovćen tresu se planine. Italijani dobrosusjedski predviđaju pojavu vulkana na Orjenu. Zašto da i Crna Gora nema jedan

138

vulkan, kad Italija ima tri.“ Vijesti su prenosili vjetrovi. Očekuju se još snažniji udari. Katastrofalni se na ovom području dešavaju četrdeseti dan nakon glav- nog! Prevlaka nestala u moru! Bijaše to istina, kao i sumnja da su u nesreću upleli prste Hercegovci. Njihov broj je četiri i sve ostalo što počinje i prestaje sa četiri. Mjesec april je njihov mjesec, kao i svaka prestupna – četvrta godina. Jedino u njoj mogu da izbjegnu nesreću, jer im je bog dao jedan dan više, koga vješto proturaju kroz ostale mjesece, sve dok se, zlu trag ne zatre. Vjerovalo se da je sreća u nesreći u tome što se sve dogodilo sredinom mjeseca, jer što je datum manji nesreća je veća. Isto se čita i u starom i u novom kalendaru, pa se ne zna pouzdano je li nesreća veća početkom ili polovinom mjeseca.

Nakon što se zemlja pritajila, ljudima se vrati san i počeše trezvenije da razmišljaju. Vidjelo se i čulo: eksplozija je uzrokovala potres. Šta je eksplodiralo? Niko ne zna. Amerikanci su bušili more u potrazi za naftom. Možda su probili zemljinu koru? Zemljotresu je prethodila pojava svijetlih letećih kugla. Danima su kružile iznad Jadrana. Viđene su i bad ratnim ostrvom kod Beograda. Ha se pistao : „Šta, ako je u more kod Ulcinja upao sedmi Vlašić?“

Bog naredi i dođe četrdeseti dan. Žestok udar ljudima vrati pamet. Istina se potvrdi. Rat će.

139

KAFEDŽIJE Već godinama kumovi su zajedno slavili Dvadeset deveti novembar, Novu godinu i Osmi mart.

140

Nekada kod jednih, nekada kod drugih. Pešikanuša i Neno dobili su stan na Černgić Vili. Bili su odvojeni od neposrednih zbivanja u gradu, ali su se osjećali kao da tu već vijekovima žive. Centar grada se polako selio prema Marindvoru, ali navika da se sve događa na Korzu i ispred Markala, nikada nije nestala. Ha je i dalje prolazio kroz pasaž.

Na korzu je najprije primjećena smjena generacija. Jedni su ga napuštali i selili na sijela u kuće i u kafane, a drugi su šetali da ubiju vrijeme pred bioskopske predstave, ali manje nego ranije. Korzo je primjetno gubilo na važnosti i sve više su ga posjećivali stranci i dangube. Klub su osvojili mlađi naraštaji i tu ništa nije bilo kao ranije, osim žarke želje za igrom „žandarma-lopova“. Kipovi nisu nošeni na kupanje na Miljacku, olimpijski duh je sve mijenjao. Masa je usplahireno podržavala olimpijsku vatru, a Mrzovoljni su gunđali: „Ničija nije do zore gorela.“ Nadgornjavanje kao predolimpijska disciplina bijaše privilegija Stilista i novopečenih hohštaplera. Ipak, plan pljačke je bio razrađen na svim nivoima. Planiralo se na sijelima, po kancelarijama i ulicama, posebno na Korzu i u Mar- kalama, pa do najvećih ulagača i sponzora. Jedino Dobrovoljačka nije donijela plan na nivou ulice, tako da je kod šminkanja grada izvukla deblji kraj. Mrzo- voljni su slutili loš kraj igara.

Mjesecima Ha nije imao kontakt sa Kičmom Noći i bio se pomirio sa njenim iščeznućem iz mašte. Vjero- vao je da je brak učinio svoje i da je to jača veza od kosmičke. I sam zanesen bogovima sa Olimpa, pot- puno je zaboravio na ujdurmu, pripremanu sa neba.

141

U jeku najvećih priprema za Sarajevo`84, Seka je sa klincima otišla na selo. Makla se desetak dana iz prevelike gungule. Ha nije mogao da napusti grad, uletio je u nekoliko komisija i ekipa za uređivanje grada. Nakon nekoliko iscrpljujućih dana, mrtav umo- ran bacio se na krevet, kao nekada dok je slovio kao noćobdija. Još u prvom snu otvoriše mu se nebesa. Kičma Noći. Pojavila se u svoj svojoj raskoši i u pratnji šest treperavih zvijezda. Sumaglica u raznim bojama punila je prostor mirisom lipa. Jedini miris koji bi grad mogao da okupa i u predvečerje očisti, bijaše miris lipa. Lipe su učinile da iszostane gradnja ogoromnog ventilatora iznad Baščaršije, sa namjerom da niz Miljacku mijenja vazduh u gradu. Ideja je potekla od domaćih stručnjaka. Ha je počinjao da lebdi. Umor je nestao i sa olakšanjem je prihvatio po -vratak kosmičke furije, kako je u šali znao da nazove Kičmu Noći. Ne što je zla, nego što je furiozno vatre- na.

- Ćao! – vragolasto se smješkala.

- Šta je sa tobom? Nema te čitve gòdine.

- Bila sam, kako vi kažete, na reparaturi.

- A, je li? Jesu li ti mijenjali čitave dijelove, ili su ti samo udarili glanjc?

- Nije to kao kod vas. Morala sam neko vrijeme da provedem u svojoj galaksiji i tamo elimi- nisala štetne naboje poprimljene kod vas.

- I?

142

- Mogu ti reći da se kod vas nešto čudno do- gađa. Nakon što je sedamdeset devete u Jadran upao jedan kosmički brod i izazvao veća pom- jeranja zemljišta, nastale su smetnje u vezama. Nismo sigurni da li je to bila kosmička sonda ili letilica sa posadom. Postoji indicija da nam se i neka druga civilizacija umješala u posao. Naši planovi upravo prolaze provjeru.

- Neka, vala, i vama neko soli pamet. Možda nas pustite da s mirom živimo.

- Vrijeme mirnog života na vašoj planeti je prošlost. Čim ste osvojili televiziju, vaša ano- nimnost i mir su nestali. I prije toga vaši radio odašiljači šarali su nebom, pa je radioastro- nom sa neke druge zvijezde mogao da usta- novi, recimo, dužinu dana na Zemlji, a prema periode pojavljivanja i nestajanja signala.

Sobom se širila žuto-svijetla boja i miris borovine. Nastavila je bez ikakve promjene raspoloženja.

- Nestanak sedmog Vlašića je za sada nerješena zagonetka.

Ha se pridigao u krevetu.

- Da nije upao u more kod Ulcinja?

- Razmatrali smo i tu mogućnost. Po zakonu vjerovatnoće moglo se i to desiti, ali ne vjeru- jemo. Prije će biti da je kidnapovan od neke, nama nepoznate, civilizacije. Koliko znam, on je nešto muvao sa antimaterijom, što je po

143

našim zakonima strogo zabranjeno. Moguće da je to bilo u sklopu naše misije, što bi mogla da bude jedna od najvećih tajni našeg sazviježđa.

- Šta se može dogoditi, ako ga ne pronađete?

- Naša misija bi propala, vi biste bili prepušteni sami sebi, ili drugoj civilizaciji, vrlo vjerovat- no, sa negativnim predznakom. Bolje da ne pričam šta bi ste sve mogli da proživite.

- I ja, iako sam vaš?

- Mi smo kopije i mi nismo svoji.

- Vi ste, bogami, svi odreda ludi!

- Srediće se to, nema razloga za brigu.

- Moram ti reći da mene brine ova frtutma po nebu. Zemaljski život je ljepši.

- Nema razloga za nemir, da nema nas ne bi bilo ni tebe.

- Znam, ali kada sam već tu, znaš kako je? Vi mi svi ličite na duhove, utvare, elektronske ma- đije, možda ste vi samo neka vrsta televizije? Ugradili ste u mene antene i stalno mi uklju-čujete nekakve programe. Šta ako vi počnete da automatski reagujete? Nema te sile da vam se suprotstavi.

Zeleni dim i miris jasmina punio mu je pluća.

144

- Prvo što treba da znaš jeste da ste u nauci kre- nuli pogrešnim putem. Umjesto da pođete od fisije, pošli ste od fuzije. Umjesto da naukom podčinite politiku, nauka je pod kontrolom poliktike. Umjesto da oplemenite i pripremite svoju planetu za dobrosusjedke odnose, vi je pripremate za strašni sud.

- Armagedon?

- To je samo jedna od vaših izmišljotina, bez ikakvog uporišta u nauci. Sve vam je naopako. Živite od danas do sjutra, a da toga niste svjesni. Život vam je tako kratak da, čim na jedna vrata uđete, na druga izađete. Kada biste živjeli po pet-šest stotina godina, mogli bi ste da se značajnije bavite naukom.

- Slažem se, ali ljepše je ovako, pa dok traje-traje, a ne da u strahu čekamo prolamanje nebesa. Nego, reci ti meni, kakva ono bijahu leteća tijela iznad Beograda? Priča se da Rusi već imaju kontakte sa drugom civilizacijom.

- Moguće. Nakon tunguske eksplozije evidentne su neke nesvakidašnje pojave u tom dijelu planete. Znam jedino da mi, Vlašići, kao naj- mlađe zvijezde, sa tim nemamo ništa.

- Vidim, noćas me kadiš raznim mirisima.

- Mislim da ti gode.

- Gode, svakako. Kako si znala da Seka nije tu? – odmahnuo je rukom – Ti sve znaš.

145

- Jednostavno. Dok je pored tebe tvoji senzori miruju prema meni. To je jače od tebe.

- Ne slažem se sa tvojim tvrdnjama. Nekoliko puta sam boga molio da se pojaviš. Trebalo je da mi pomogneš oko nekih mojih zavrzlama.

Smijala se. Sjela je u krevet pored njega. Od požu- de su mu treperile dlačice na grudima i nogama. Plašio ga bljesak iz njenih zenica. Kičma je to nadoćno shvatala, ali da bi mu skrenula pažnju na njegovu pripadnost i njenom svijetu, navukla ga je na dug i drhtav zagrljaj. Njoj nije mogao da odoli, a Seka ionako nije bila ljubomorna. Njeno prisustvo je još uvijek smatrala bezopasnim halucinacijama. Vjerovala je da su takve pojave prijemčive, pa kada bi nju tako nešto spopalo, ne bi to sasvim ozbiljno shvatila.

Dok je bio u zanosu, proživio je još jednom sav period prije braka. Čemu preveliko moralisanje, kada će ionako naredne generacije završiti u čipovima kosmičkih biblioteka? Samo za trenutak se osjećao kao magarac između dva plasta sijena. Dok je Kičma Noći ulazila u sobu, Sekin portre na zidu pretvorio se u akt neodoljivo požudnog izgleda.

Na poslu sve po starom. Pripreme za olimpijadu ušle su u dvanaestu godinu. U sedam i po svi piju kafu po kancelarijama i po već ustaljenom običaju. Trebalo je mijenjati krv. Kadrove je odpuhivao i postavljao glavni Kafedžija i to od čibuka. O sudbinama zna- čajnih ličnosti odlučivao bi tek nakon što bi ih snimio kroz izvrnutu kafénu šolju. Ako bi talog na dnu šolje bio u obliku poveće kalote, što zači dobitak, ličnost bi

146

ostala na funkciji, ali pod stalnim nadzorom kafeku- varice. Ona je raspolagala sa šoljom i odlučivala o tome kada će ponovo da je stavi na sto za serviranje. Tako se događalo da mnogi radnici, posebno od nauke i kulture, jednostavnim ispiranjem šolje, nestanu iz javnog života Čaršije.

Onaj ko bi poranio i zorom zauzeo mjesto na ste- peništu ispred Markala, mogao je da načuje da se komunizmu bliži kraj. O tome se šaputalo, što znači da je informacija strogo povjerljiva i da nije za jav- nost. Komitet je među prvim oslušnuo glasinu, stavio je na dnevni red i tako su pripreme za rušenje komu- nizma tekle uporedo sa pripremama za olimpijadu.

Ha je jutarnju kafu ispijao sam u svojoj kance- lariji. Zbog toga bi ga kafe-kuvarica uvijek i na isti sumnjičav način posmatrala, a njemu je bilo jasno da je vlastitom zaslugom ispao iz igre. Mjesta po kance- larijama za prvu jutarnju kafu bila su popunjena. Zna- lo se ko na kojoj stolici sjedi, ko prvi sjeda i ko prvi ustaje. Meračenje kafe nije podnosilo nered. Kafe- nisanje je po nekada poprimalo ritualni karakter. Pila se po principu: slatko-gorko. Šećer bi se umako u fildžane, ili se kocka grickala, pa onda ispijao gutljaj. Ćikare su bile izbačene već u prvim danima priprema.

Sve se dešavalo usporeno. Meditacija bi trajala po čitav sat. Dug gutljaj, pogotovo ako bi dotični poslije toga razvukao osmijeh, značilo bi da je jutarnju temu shvatio. Ili pak da je i sam nadošao na neku ideju. Brzo grickanje i pijuckanje odavalo je nervozu, dok bi se čekalo na dobijanje riječi. Glavni kafedžija je sve pratio i spretno, uglavnom čibukom, davao i oduzi-

147

mao riječ. Dok bi se kafa ispijala, „štimung“ je davalo odpuhivanje dimova. Cigarete su mogle da budu, ili iz domaće sarajevske fabrike ili uvozne. Da bi pripreme pratle međunarodni trend, sa konjaka se prešlo na viski.

Ako bi kafa „legla“, dan bi bio uspješan. Ako i pored toga sve ne bi išlo „glat“, mijenjali bi kafe-kuvaricu. Ispijanje kafe za Bosnu je imalo osebujan značaj. Ko ne bi bio pozvan na kafu, u Bosni nije imao šta da traži. Ha je to sa dosta zakašnjenja shvatio, ali je imao keca u rukavu. Njegova kosmička veza, vjerovao je, morala bi biti jača. Mogao je on sa Kičmom Noći da pije kakvu hoće kafu: tursku, srpsku, neskafe, espreso, iz fildžana, iz šolje...Za njene sposobnosti pripremanje kafe bila bi najobičnija šala. Ona bi za tri sekunde mogla da skuva kafu za čitav grad. Moraće to jednom da uradi da bi Šaršija imala o čemu da ras- preda.

Prvo što je Komitet iznjedrio, a Čaršija aminovala, bijaše poslovni čovjek tipa Tandrkala Marka. Prividno je zauzimao rukovodeće mjesto i kroz njegova usta bi govorio nevidljivi zvaničnik. On je bio jedna vrsta sprave za reprodukciju tona. Da bi narod zbunili, često su Marka punili budalaštinama, ali se znalo da Marka treba znati čitati. Ako je neku ličnost trebalo smijeniti u Tuzli, Tandrkalo Marko bi glasine pustio u Mostaru. Odatle bi se širile i približavale Tuzli, tako da je svak znao koga treba smijeniti, prije nego što bi to doznao dotični. Nakon toga sa njim se niko nije htio družiti i, tako izdvojen, sam bi se povukao u vlastitu ljušturu, koju bi Glavni Kafedžija, ako bi mu dopala šaka, spretno razbio čibukom.

148

Tako jedan od jutarnjih meraklija uz kafu predloži da se Marko postavi za glavnog tandrkala igara, ali gavni Kafedžija nije prihvatio ideju. Marko će i dalje da tandrče izokola, a za igre će zadržati jednog od lokalnih tandrkala. Izbor kandidata je bio vogat. Za takve uloge birane su blećine i hablećine. Prvi bi pokrivali grad, a drugi šire područje.

Bitno je za ovaj period da Kafedžije nisu djelovale sa pozicija nacija i vjera, iako su jedni grickali pa pripijali, a drugi mućkali pa ispijali kafu.

Sve se događalo u vrijeme priprema, odnosno isčekivanja. Ono je iznjedrilo još jedan čaršijski soj: Ćutače. Bijahu to, mahom, intelektualci, koji su znali za jadac, da poslije lijepog vremena dolazi oluja. Pred nadolazećim događajima zanijemili su, tako što su im se usta sama zavezala. Ostajali su skriveni pod vlas- titim jezicima. Ćutači nisu imali ništa zajedničko sa Ćutolozima. Ćutači su se uvlačili u svoje čaure, zbog čega ih je Čaršija sklanjala u koš sa natpisom: „Ćuti kao što misliš, misli kao što ćutiš“.

A šta se čekalo? Zašto Tandrkalo Marko nije puštao glasine na koševskom stadionu? Zar ne bi trebalo prije početka igara narod pripremiti?

Kuckamnjem čibukom o fildžan glavni Kafedžija je ispoljavao nervozu, što je bio znak da još nije vrijeme za takve ragovore. Nakon toga bi slijedilo poluglasno ispijanje kafe.

Tačno vrijeme otvaranja igara i ko će podpaliti vatru već se znalo, kao i da će glavna frtutma sveča- nog otvaranja biti na Koševu i Marindvoru.

149

150

PRIPREME

Kako su se igre približavale, tako je uređivanje grada uzimalo maha.

- Ne slute dobru! – čulo se na Velikom korzu.

- Previše ljepote i strahote uvijek su zajedno.

- Ni začina preko načina.

Priče, da se sve radi iz političkih i lopovskih raz- loga i da je grad pun lupeža i špijuna, da se kriju iza tamnih naočala, kako bi bilo bolje da igre nisu ni organizovane, nekontrolisano su kolale gradom, a potekle su najvjerovatnije iz Dobrovoljačke ulicce.

Godine smijeha pale su u zaborav. O ishrani se posebno vodilo računa. Piletina i puretina, uzgajani i klani po propisima islama, namjenjeni su prevashodno azijskim islamskim državama. Pitanje Afrike isposta- vilo se prilično problematično, sve dok jednom kafe- džiji nije palo na pamet da rješenje leži u izgradnji farme za nojeve. Kada odraste, noj je visok preko dva metra, težak stotinu i četrdeset kila, od čega na mozak odpada samo četrdeset grama. Dušu dao za bosanski lonac. Od jednog jajeta moguće je napraviti kajganua za osam do deset olimpijaca. Nije na odmet ni to što pred svakom opasnošću zabija glavu u pijesak. Na jednom od sijela rasčišćeno je da da noj nema nikakve veze sa Nojevom barkom. Nije pridavana velika paž- nja njegovoj glupoj prirodi. Znao bi, bez ikakvog razloga, da čovjeka prvo natjera uza zid, a potom da

151

ga udara kandžama. Zbog toga je odlučeno da se òbori prave bez zidova, sa ogradom od drvenih balvana, između kojih čovjek može da pobjegne. Smatralo se to genijalnom idejom, a ni balvani za Boasnu nisu bili problem. Uz to je ukusno nojevo meso bilo evropski specijalitet. Od njegove kože izrađuju se torbice, rukavice i prsluci, perje se koristi za večernje toalete, od trepavica se prave umjetne trepavice i četkice za šminkanje, a kosti melju za stočnu hranu. Najvažnije bijaše to što ni jedna vjera nije zabranjivala konzu- miranje njegovog mesa.

Postavilo se pitanje i korišćenja bamija, obzirom na njihova afrodizijačka svojstva. Pitanje dopinga u ovom slučaju je isključeno, jer su slovile kao kuli- narski specijalitet domaćina.

Time je bilo sve riješeno. Igre su mogle da počnu godinu dana ranije. Neje bilo živoga roba ,moji se nijeradovao njihovom početku. Čak su, mostarski, pa i dubrovački hotelijeri trljali dlanove.

Dok je Čaršija istinski bila preokupirana pripre- mama, Bosnu su, a posebno Sarajevo, snimale razne zemaljske i vanzemaljske oči. Zemaljske oči su već duže vremena kružile iznad Bosne. Oko planete bilo je po devedeset i devet, američkih i ruskih. Čim bi nestalo američko, nestalo bi i rusko. I jedan i drugi mislili su da je u pitanju obostrana krađa u svrhu špijunaže. Istina je bila da su sonde nerazjašnjeno nestajale u Kosmosu i dospijevale na skenere nad- civilizacijskih sistema. Tamo već bilion godina traju ratovi, a zemaljske satelite posuđivala je matična ci-vilizacija Sedam Vlašića.

152

Već kod prvih ispitivanja, vanzemaljci su ustano- vili da se tu radi o dva različita naučna pristupa. Da bi do određene formule došli, Amerikanci bi napravili eksperiment, pa iz njega izvukli zaključak – formulu, a Rusi bi prvo pronašli formulu, pa je dokazali ekspe- rimentom. Ili, Amerikanci bi prvo rušili, pa gradili, a Rusi gradili pa rušili. Ostali Zemljani su se opre- djeljivali za jednu ili drugu doktrinu, zavisno o vjer- skom, ideološkom ili ekonomskom interesu. Gledano iz Kosmosa, bile su to bijela i crvena varijanta. Prava igra se odvijala van kontrole Zemljana.

Nepoznata, ali superiorna civilizacija je kontrolisala Mliječni put, samim tim i Vlašiće, ali još uvijek ne u tolikoj mjeri da bi mogla nesmetano manipulisati sa njima. Nad Bosnom je visio mogući rat civilizacija.

Predmet istraživanja nepoznate civilizacije bio je ljudski um. Sa stanovišta korišćenja nemjerljivo velike energije, koja se oslobađa milsima, čovjek je mogao da bude neiscrpan izvor kosmičke reintegracije. Fizič- kim nestankom ljudske individue oslobađa se duh – ogromna količina energije. Trebalo ju je pohraniti u kosmičke banke – duša akumulatore. Odavnina su nad Zemljom kružili lovci na ljudske duše. Bilo je nau- čnika sa tezom o smišljenom izazivanju ratova na Zemlji u svrhu sakupljanja ljudskih duša. Rat je bio najbrži način za bogaćenje. Zemlja je bila jedna od rijetkih planeta čija civilizacijska istorija predstavlja istoriju ratova. Ljudi su masovno umirali, a njihove duše bile lak plijen kosmičkim lovcima.

Kako su djelovali lovci na ljudske duše, Ha je doz- nao od Kičme Noći. Kako naše sunce posjeduje svog

153

kosmičkog, energetskog dvojnika, sa kojim je u stalnoj ravnoteži, tako je i sa ljudskim bićem. Svaki nesklad uzrokuje određene tegobe, a u težim sluča- jevima i bolest, tako da život i zdravlje Zemljana zavisi potpuno od njihovih energetskih dvojnika. Ovozemaljski bioenergetičari mogu donekle da utiču na energetskog dvojnika u smislu poboljšanja sklada i ravnoteže sa osobom kojoj pripada i tako utiču na ozdravljenje ili poboljšanje zdravlja kod ljudi.

Vlašići su to saznanje koristili kod izrade, kopija, jer bez energetskog dvojnika ne bi mogli da naprave bilo kakvu realnu kopiju ljudskog bića. Sav rat, koji vode lovci na duše u Kosmosu, svodi se na osvajanje energetskih dvojnika, jer njihovim nestankom nestaje i čovjek i oslobađa se duša, koja postaje lak plijen. Sav proces prate, za čovjeka neshvatljiva, tehnološki slo-žena rješenja. Posebno je složen postupak identifika- cije razlika između duše, aure i energetskog dvojnika.

Vlašiči su uspjeli da priključivanjem na ljudske mozgove spase od zarobljavanja energetske dvojnike svojih štekera, mogli su da ih drže u rezervi ili da njima pojačavaju druge značajnije kopije i tako obezbijede prisustvo svoga zvjezdanog jata na Zemlji.

Zaživjela je i hipoteza po kojoj je nepoznata super- civilizacija uspjela da zarobi sedmog Vlašića i da ga rastavi na sastavne dijelove, kako bi izvršila uvid i konstrukciju njegove civilizaciuje. Shvatili bi da Vla- šići ne mogu da utiču na ljudski um, kao što ni oni nisu mogli. Brinula ih je moć Vlašića da se ubacuju u ljudska bića. Nisu znali u kojoj mjeri Vlašići iscrpljuju misaonu energiju i da li u tom smislu predstavljaju

154

opasnost po ljudske duše, koje i oni love i pohranjuju u svoje banke.

Posebno ih je brinuo eksperiment, izveden na pro- storu pod kontrolom Amerikanaca. Koristeći fantas- tična naučna dostignuća Nikole Tesle, njima je uspjelo da olupinu ratnog broda, potopljenog u Drugom svjet- skom ratu, pomoću misaone energije, prebace sa jedne strane planete na drugu, zajedno sa posadom. Od daljih eksperimenata se odustalo, jer su se prilikom dematerijalizacije i prenosa pojavile veće deformacije broda, neki članovi posade su naprosto nestali, a neki su živi do pasa zavareni za brod. Da li su Rusi bili umiješani u eksperiment, nikada nije razjašnjeno, ali se zna da je transmisija urađena preko Tunguzije i mikrolokacije, poznate kao mjesto ogromne eksplozije devetstoosme. Zašto su misli upravo tuda prebacile brod i da li bi deformacije bile izbjegnute da je pre- nesen drugom putanjom, nikada nije razjašnjeno. Jedino, što se naknadno doznalo, bijaše saznanje da je tom prilikom sedmi Vlašić uspio da se oslobodi zaro- bljeništva, ali bez ikakvih spekulacija o njegovoj da- ljoj sudbini.

Još nekoliko događaja iz ovg vremena palo je u zaborav pred naslovom: „Sarajevo ´84“. Misterija bermudskog trougla, izlijetanje svemirskih brodova iz baza ispod Pacifika, hodanje Amerikanaca po Mje- secu, presađivanje srca, meko spuštanje Rusa na Zemlju, blokada Kube, zemljotres u Crnoj Gori, smrt tvorca Druge Jugoslavije...Niko se nije pitao ko je on i odakle je? Mnogi su sumnjali! Vlašići su znali, ali to je ostala tajna. Čak se pričalo da je mogao kroz tamne

155

naočale da vidi Svjetlosni trag i da za njegovog života na toj lokaciji nije moglo bilo šta da se gradi.

Još dok su pripreme za igre trajale, Sarajevo su preplavili Vlašići (originali, prve i druge kopije, lažne kopije, neuspjele), kurtizane, šverceri, batalmajstori, hohštapleri, maheri, mutikaše, sviriguzi, malverzanti, zagondžoje, alke, ublehaši, jebivjetri, paraderi, lufti- guzi, prdoklačine, batrgala, profiteri, bukadžije, hala- kuše, dupeglavci, bonvivani, vječiti studenti, hipici, vjetropiri, fićfirići, ljubitelji glondže, mrtva puhala, bečočila, trofrtaljci, špiclingeri, slobodni umjetnici, bilderi, gulanferi, džabadžije, đilitala. matrakondžule, frajeri, jednomudci, preklapače, cirkusanti, drogeraši, mandrkala, fiškali, bareci, tupadžije, šljokadžije, šupa- džije...

Sve je bilo u znaku olimpijade, kao da ništa drugo nije postojalo. A šta nakon toga? Niko sasvim jasno nije viodio ono „nakon“. Glavni Kafedžija i uži krug ljubitelja kafe, „nakon igara“ su sagledavali kroz dim iz čibuka, ali ni njima slika nije bila potpuno jasna. Ispostaviće se da , što vrijeme bude više odmicalo, da će slika bivati nejasnija. Kafedžije su doživjele pravi šok kada im je neko pokušao ukinuti kafu. Ogromnim naporom glavni Kafedžija je obezbijedio dovoljne količine kafe za čitavo vrijeme trajanja igara.

Da je vlast slast, znalo se od pamtivijeka, ali kako se dokopati vlasti u društvu jednakih, mnoge je muči- lo. Igre su se približavale, šanse sužavale. Ako se svi zajedno pojave na igrama, neće se znati ko je glavni.

156

- Tačno je da smo svi jednaki, ali neko od nas mora biti više jednak – govorio je glavni Kafedžija.

Svi su klimali glavom. Znali su ko je u pitanju.

Nekoliko dana je trebalo Vlašićima da se uključe u sve gradske ujdurme. Sve druge kopije uštekale su se na mozgove vodećih Sarajlija, a treće po organima izvršne vlasti i organizacionim strukturama igara. Vlašići su bili usmjereni na ideologije i vjere. Nacije su zapostavili, jer su ih smatrali neprirodnim izmi- šljotinama zemaljske civilizacije. Zaključak su izveli iz eksperimenta sa šarenom kravom. Nepobitno su dokazali da šarulja ne pripada ni jednoj naciji. Da je nacija prirodnas pojava, imala bi je i krava. To im je uveliko olakšavalo posao, ali i stvaralo nerješivu zbrku i postalo jedno od najjačih pogonskih goriva cjelokupne bosanske frtutme. Izmaklo im je da se u Bosni vjera i nacija preklapaju. Sarajlije nikada neće saznati da su u svemu što se događalo u Sarajevu, učestvovali vanzemaljci dirigovani iz neshvatljivo dalekih kosmičkih prostranstava.

Neki, vrlo blijedi nagovještaji, dopirali su iz Rusije: svijetle leteće kugle sa živim bićima. Šetale su po parku i sa sobom povele jednog građanina. Moguće je da u Sibiru imaju svoju bazu. Amerikanci su sve pojave letećih tanjira objašnjavali meteorološkim fe- nomenima, pa čak i tada kada su doznali kako su nes- tala njhova dva vojna aviona iznad Atlantika. Istina bi mogla da poremeti planetu, a ono što bi moglo da bude blizu pameti, jeste nemoć i bijelih i crvenih nau- čnika da se odupru invaziji. Oko njih su vršljali van-

157

zemaljci, upravljali njihovim privredama, ratovima, kulturama, a da ih ovi nisu mogli prepoznati.

U nervoznom iščevinju igara glavni Kafedžija je predložio da bace grahe i prevrnu fildžane. Da bi ritual i ozvaničili, iako tako nešto nije predviđeno proto- kolom igara, sijelo je održano na Jahorini. Veličana pjesmom: “Aj, kolika je Jahorina planina...“, centralno postavljena u Bosni, sa pogledom na čitav Mediteran, bila je pun pogodak.

Bacanje graha je dalo povoljne rezultate, ali fil- džani bijahu neobično šareni. Prvo što nisu mogli da razjasne, bijahu podzemne građevine u planini. Od- bijale su svako zračenje, a nagađanja su bila svako- jaka: od prvih hrišćanskih svetilišta do podzemnih gradova – svemirskih baza u upotrebi od misterioznog nestanka dinosaura. Nešto ranije štampa je pisala o sličnim bazama u Pacifiku.

Još jedna pojava oslikana u svim fildžanima zbunjivala je Kfedžije. Umjesto igara vidjeli su rat. Posumnjali su da im je neko podvalio kafu. Naređeno je da se skuva još jedna kafa, ali iz zaliha pod kon- trrolom glavnog Kafedžije. U međuvremenu dimilo se na čibuke i brojilo na brojanice. Nakon ispijene druge ture, zajednički su prevrtali i okretali fildžane. Nakon čitanja svih fildžana, zamišljen, nepovjerljiv i začu- đen, glavni Kafedžija naredi da se zamijene fildžani, džezva i kafe-kuvarica. U trećoj turi isto: rat. Odlučili su da fildžane sklone na sigurno mjesto i ćute dok igre ne prođu.

158

Sa druge strane Jahorine, takođe, se ispijala kafa, ali iz ćikara. Prevrtane su i ćikare. Redoslijed ispijanja je bio obrnut, a sve ostalo je bilo isto. I jedni i drugi su ispijali istu – tursku kafu. Jedini izvor nesporazuma bila je pjesma.“Kafu mi draga ispeci...“ Jedni su kafu pekli, a drugi kuvali i to nisu mogli da usaglase.

Ni jedni ni drugi nisu znali da je šolja (fildžan, ćikara) još prije Potopa služila kao priručna antena, za hvatanje signala na relaciji Zemlja – Vlašići, da se u njoj mogao sagledati čitav nebeski svod. Jedina raz-lika između današnje i ondašnje šolje je u tome što se današnja, umjesto prema nebu, okreće prema zemlji. Da se neko sjetio da šolje okrene prema sazvježđu Vlašića, sagledao bi u njima vanzemaljski svijet i bio u mogućnosti da proročki djeluje na Zemlji, što bi urodilo ili još jednom vjerom ili vladavinom nauke.

Dok je na Jahorini ispijao kafu, Ha je dobio poruku iz Rima, potpisanu sa „Dajidža“. Dolazi. Šta sad? Seka nije znala za nju. Neki dan je dobio razglednicu iz Londona. Dolazi prodavačica instrumenata, a javila mu se i kopija iz Minhena. Došla bi sa crvenim „Šev- roletom“. Ovo je sudnji dan, pomišljao je HA. Jedino mu se nije javila Grkinja, hvala bogu, i onako ne bi znao da njeno pismo pročita. Kome god je na turne- jama ostavljao adresu, taj mu se sada javljao razgle- dnicom ili pismom. Svi su najavljivali dolazak na igre.

Očekivala se najezda na Sarajevo. Osnovana je ci- vilna zaštita, kao ispomoć obezbjeđenju. Uvedena je lozinka: „Ht,hm“, a odgovor je bio „Hm,ht“. Nikada nije provaljena od stranih špijuna. Ni sanjali nisu da Zapad već tridesetak godina u tančine razrađuje

159

propozicije igara namjenjenih Sarajevu i da je sve što će se dogoditi na igrama usvojeno godinu dana ranije na sastanku stotinu najuticajnijih Zemljana na jugu francuske rivijere.

Za održavanje zdravlja za vrijeme igara provedena je i akcija, pod nazivom „Macina trava“. Prihvaćena je narodna medicina, a u olimpijskom selu su otvoreni saloni za salijevanje strahe, ispijanje vode preko ma- šica, trljanje tijela sa kostreti, golicanje pojedinih udova... Dozvoljenio je i stranim vračevima da, po zahtjevu svojih sportista, otvore nacionalne salone za masažu, posebno kada je u pitanju istjerivanje duhova.

Iznad svega su lebdjele nevidljive kosmičke oči. Interpol je prema njima ličio na amatersko seosko dru- štvo. Priče da Amerikanci nešto šuruju sa vanze- maljcima nisu pile vode. Glasine da su kosmičke oči ruske, takođe su bile besmislene.

Kafedžijama je odgovaralo da za Sarajevo čuje čitav svijet, pa i Kosmos. To je bitno – slagala se Čaršija – a ne bitno je šta se priča i pjeva. Prepo- ručivane su neutralne, pa čak, do tada zabranivanje, pjesme: „Ćindiri-mindiri“, „Hala-bula“, „Tandara-mandara“, „Vuk magare na plot nagonio“, „Oj ta pr“, „Cinguli-ranguli“, „Diri diri dajke“, „Trala la“, „Na vrh brda vrba mrda“... Himna igara biće posebno komponovana, odjednom na sva tri jezika.

Olimpijski komitet, u užem smislu Čaršijski, odav- no se opredijelio za sportiste, koji će zastupati državne boje. Takmičari su bili mahom iz Slovenije, jer ostatak Juge nije najbolje upražnjavao bijele sportove. Već

160

tada se vidjelo ko je za, a ko protiv, ali niko normalan na to nije obraćao pažnju.

Deceniju kasnije pitali su se slovenački srednje- školci zašto se Slovenija zavadila sa Srbijom, pa nije htjela, kako su mislili, da učestvuje u igrama? Njihovi očevi nisu znali da im objasne. Zbog toga je slo- venačka mladež počela da igra uz srpsko-arabiše mu- ziko i nastavila da pita: „Šta su nam to Srbi uradili, dili, dili?“

Već od tih dana činilo se da sa Srbima nešto nie uredu. To je neko vrijeme zbunjivalo Vlašiće, ali već za vrijeme igara, suvereno su vladali Bosnom. Zapra- vo, sve što se oslikavalo u prevrnutoj šolji, smislili su Zemljani, a Vlašići uhvatili kao signal, koga treba realizovati, pa bi se moglo reći da je šolja kriva za sve.

Vlašić planinu su koristili kao centar za rekre- aciju. Po njoj su vršljali kad god im je palo na pamet. Mnoštvo ih je krstarilo planinom i napajalo zračenjem, neometano donošenim kosmičkim vjetrom. Zbog toga vjetra i vlašićki sir je bio na daleko poznat. Na vrhu planine je održan prvi sastanak svih šest Vlašića. Prisustvovali su Kičma Noći, Ha, kao master zvani Cobra, dojica muških kopija pod šiframa B-1941, oba plavi, jedan viđen u pozorištu, a drugi u hotel „Evro- pi“, i dvije ženske kopije pod šifrom B-1944, obje crnke sa plavim očima, jedna viđena na Korzu davnih dana i jedna u Rimu u vestern-kafani. Sastankom je presjedavao Ha. Obzirom da je Kičma Noći već kon- taktirala sa svima, nije predstavljala posebnu atra- kciju, ali neposredni susret ostalih bio je fascinanan.

161

Glavna rasprava se vodila oko nestanka sedmog Vla- šića.

Nakon sastanka održan je kolektivni seks od koga se tresla planina. Cilj je bilo oslobađanje statičkog elektriciteta, a orgijalo se do zore, kada su pri dnev- nom svjetlu nestali put Šehera.

Isto veče otvorene su Olimpijske igre i signal Sara- jevo`84 primilo je nekoliko lutajućih sondi unutar Mliječnog puta. Šaršija je lansirana put neba, Kafe- džije su trljale dlanove. Počelo je.

162

ĐANGO Olimpijada je došla i prošla i ostala u lijepom sje- ćanju. Nešto vjerom, nešto milom, pa i silom, Čaršija je krenula putem, koga su kafedžije sagledale u pre -vrnutim fildžanima.

Tek što Bracovi i Nenovi sinovi odslužiše JNA i krenuše na visoke škole, u modu uđoše pjesme o rijekama: „Pliva patka preko Save“ i Marš na Drinu“, ali je još jedno vrijeme ostalo po starom. Projekti o rijekama su provjerovani, mijenjani, dopunjavani, cijepani, ali onaj o ispravljanju Drine ostade u izvo- nom obliku. Zahtijevao je velika sredstva i samo- žrtvovanje stručnjaka i radne snage, ali pripreme za njegovu realizaciju užurbano su tekle, sve dok đavo ne dođe po svoje.

Nesreća je krenula sa neba, u trenutku izvođenja epohalnog eksperimenta. Prvi put od nastanka svijeta, a po nalogu velikog maga iz „Kolorado“ cirkusa, začarana žena je, tik iznad Sarajeva, cijepala jedin- stveni ljudski mozak na tri jednaka dijela.

163

Trebalo je cerebralni korteks, koji obuhvata dvije trećine mozga, rastaviti na dva jednaka dijela, lijevi i desni, istočni i zapadni, a moždano deblo sa R-kom- pleksom, reptilskog porijekla, odvojiti kao treći dio.

Nespretnim pokretom, dok je lebdjela nad gradom, ushićena i drhtava od pomisli na glavnog Kafedžiju, ispustila je iz ruku moždano deblo, nakon čega Bosnu prekriliše aždaje. Prelijetale su planine i rijeke, sipa- jući stravu, zlo i mržnju.

Provala R-kompleksa prvo obuze Hrvate, pa Srbe i Muslimane. Opšta pometnja je malo po malo prera- stala u paniku, zatim nekontrolisano ponašanje i rat. Pravi rat. Odmah se postavilo pitanje JNA. Ko je ona? Odakle je došla? Čija je to armija? Kako se mogo dogoditi da već četiri i po decenije hara po Bosni?

Engleski vojni stručnjaci su se čudili: „Kako armija četvrta po jačini u Evropi, može da pobijedi samu sebe i izgubi rat?“

- Nema države, nema ni armije – komentarisali su Mrzovoljni. Zenge i prokleti hudići – čulo se u Dobrovoljačkoj.

- Doće i njima crni petak oglasila se Čaršija.

- Ko je neprijatelj? Zna se!

Sve se znalo, a Svijet se čudom čudio, pravio ni čestan ni svjestan i stalno Beogradu nudio usluge dobre volje, od kojih se zemlja tresla.

164

Neko se sjeti: „Armija je jugoslovenska!“ Ko su Jugosloveni? Za Zapad oni nisu postojali. Njihove porode trebalo je ukloniti. Oni su komunisti.

Ma Maridvoru, ipak, Jugosloveni, radnici, umje- tnici, službenici, prvoborci, omladina, studenti. Govo- rili su, pjevali, plakali.

Prasak za praskom. Pucaju iz „Holidej Ina?“ Puca- ju i u Moma i Uzeira! Neboderi ponosno odolijevaju. Jedna od čaršijskih luda smireno je hodala kroz uspla- hireni narod i, kao za sebe, deklamovala:

- Za sve su krivi Jude i njihovi bankari! To su zakleti neprijatelji hrišćanstva! Uništiće sve religije, zapaliti i porobiti svijet, ustoličiti svoju vladu, vojsku sud i vjeru! Narode! Nisu to Jevreji mojsijevske vjere! To su Fariseji! Oni su krivi za sve! Pucajte u njih! Masoni i Malteški vitezovi njihova su sbraća! Podčinili su Zapad! Njihov bog je profit! Njemu slijepo vjeruju! Za njega i u ime njegovo osvajaju planetu! Narode! Nedaj te da vas prevare! Oni kad pomažu odmažu! Bog neka nas sačuva njihove pomoći! Narode! Narode!

U suprotnom smjeru javljala se druga luda.

- Niko neće umaći strašnom sudu! Rusi! Rusi i Iran uništiće Evropu! Rim! Pariz! Berlin! Pustinje! Islam će zavladati Zapadom!

Panika i pucnjava nadjačađe lùde.

165

Sve je počelo još dok je HTV savjetovala Srbe: „Vi ste ovdje došli da nas branite od Turaka, sada više Turaka nema, ostaliste bez posla, pa idite kući.“ Dok je trajao rat u Krajini, Muslimani su odbijali da služe u JNA. Smatrali su to obračunom između dva bratska hrišćanska naroda. Oni tu nisu imali šta da traže. Za uzvrat srpski rezervisti su pucali po džamijama.

Sjutradan je jedan japanski list pisao o ubicama ubačenim od strane CIE, sa zadatkom da pucaju na svakoga, nezavisno o vjeri i naciji, kako bi zapapričili i stavili na vatru čuveni i već zagoreli bosanski lonac. Niko tome članku nije pridavao važnost, a tako je počelo sve.

Braco i Neno sklonili su djecu van Bosne, dok se ne vidi šta se događa. Kasnije se Nenov stariji sin vratio i poginuo u Zelenim beretkama pod Trebe- vićem. Razgovarao je sa jaranom Srbinom iz Dobro- voljačke raje. Dok su se dovikivali metak ga je pogodio u potiljak. Badava je njegov sagovornik nastavio da ga zove. Posmrtno je odlikovan srebrenim ljiljanom.

Još dok se nije znalo ko je kome neprijatelj u Bosni, po Grbavici i Neđarićima zajedno su pjevali sva tri naroda, čula se gitara, pijuckalo se i mezilo.

Vlašići, priključeni na sve nacije, počeli su da ratuju između sebe. Čim bi šteker (individua na koju su se priključivali) poginuo, oni bi se uštekali na drugi. Bili su u velikoj prednosti pred lovcima na du- še. Odavno je Zemlja bila njihovo lovište, a mozgovi u Bosni nepotrošeni, novi, posjedovali su ogromnu

166

misaonu energiju. Smatra se da je početkom deve- desetih godina u Sarajevu i okolini bilo uštekano pre- ko četiri stotine drugih i trećih kopija Vlašića.

U samom gradu metež i bezvlašće. U Dobro- voljačkoj masakr. Izginuli na pravdi boga nedužni mladići Srbi, Hrvati, Makedonci. Žalost ogromna. Prvi put od postanka svijeta Vlašići nisu uzeli pokojničke duše. Pustili su ih da slobodno lutaju Kosmosom. Možda jednoga dana postanu zvijezde?

Srbi, zatečeni kao i ranijh pet vijekova, umjesto da razgraniče Sarajevo i tako spriječe veće pogibelji, zakopaše se na bredima, na koja su ih Turci odavno istjerali. Tu se prikloniše dvoglavom orlu, a oni što ostadoše u umnini, podvoriše se Čaršiji. Podjele su primjećene i van Bosne, bez značajnih posljedica, jer su Srbi u Srbiji i Crnoj Gori, zaslugom komunizma i atomske fizike, bili većinom ateisti. Osim toga, sma- tralo se da su Rusi na njihovoj strani, što ni polovično nije bilo tačno. Htjeli bi da pomognu, ali ne mogu. To su Srbima otvoreno rekli.

Vlašići su bolje poznavali istoriju Južnih Slovena nego oni sami. Prije Turske najezde Bosna je opstajala stotinama godina. Borbe za prevlast su bile nepre- stane, ali su se odvijeale među hrišćanima. Tek poslje- dnjih decenija bosanske države, Turci su im pružali usluge dobre volje, boreći se na strani pojedinih bo- sanskih velmoža protiv njihove braće ili rođaka. Tako se pomoć pretvorila u okupaciju.

Svjesni ove činjenice Vlašići su pokušavali da Srbima i Muslimanima objasne da su veoma bliski i da

167

bi, da ih vjera ne razdvaja, bili jedan narod, da njihove vjere upućuju na zajednićki život na ovim prostorima, ali od samog početka nisu uspijevali. Po- sumnjali su u svoje kosmičke kvalitete, provjeravali antene, badava, grešku nisu ustanovili i rat je uzimao maha.

Vlašići su slali izvještaje matičnim bazama. Doga- đaji u Bosni su upućivali na vannaučne kategorije, pa je bilo muke oko dešifrovanja poruka. Kraće vrijeme su posvetili sumnji da se u Bosni poojavila antima- terija, a poznato je da u sudaru sa materijom izaziva kataklizme. Kako je mogla da se nađe kap antimaterije na Zemlji, a da se sva ne razleti? Tražili su odgovor. Mogla je i pogrešna upotreba nafte da stvori uslove za antimateriju i da se u Bosni vodi rat za naftu?

Na kraju se ispostavilo da su Srbi postali opasni za suverenitet SAD i da ih treba privesti pameti. A, u čemu je štos? Dok su moralni američki kauboji jahali osedlane konje i koltovima krčili puteve pravde, Srbi su jahali neosedlane konje i golim rukama se borili za opstanak. Dok su Ameri žvakali prvoklasni duvan i pili škotski viski, Srbi su zemlju orali, pušili krdžu i ispijali meku šljivovicu. Pili su i hladnu vodu, tako što su Srbi pola pili, a pola prosipali u znak sjećanja na Kraljevića Marka, koji je pola pio, a pola Šarcu davao. Dok su bizoni pasli po Beverli Hilu, na Cetinju se srkalo zlatnom kašikom, a u Beogradu ispijalo naj- ukusnije vino na Balkanu. Istim vinom Dioklecijan je zalijevao glavati kupus, provodeći tako penzionerske dane na današnjim Terazijama.. Dok su Ameri stra-hovali od side, Srbi su pucali od trbuha prepunih tetovca i ljutrih papričica.

168

I šta se desilo?

Ameri, uz pomoć čitavog Zapada, proglasiše Srbe krivim za sva zla. Jedino Kinezi su bili na strani Srba. Vlašići procijeniše da je došlo vrijeme da provedu svoj plan, kako njihove biblioteke ne bi ostale bez materijala.

Šta se čekalo?

Nikako nisu mogli da uđu u trag sedmom Vlašiću. Pretražili su Ameriku uzduž i poprijeko, visoko i duboko. Nešto ih je tamo vuklo, ali problem nisu rije- šili.

A dogodilo se?

Kada su Cigani, razapetih šatri padali sa neba i slijetali na Čengić Vilu, nebo je suzilo od sreće. Pjesma i muzika padali su u talasima, kao da je nebo odvajalo jedan po jedan svod i spuštalo na zemlju.

Pod plaštom svodova igrali su i konji zapregnuti u kočiju, optočenu pozlatom i okićenu poljskim cvije- ćem. Na kočiji prelijepa Hanka. U ruci duga cigara u još dužem cigarluku. Na prstima po pet prstenja. Pogledom je cigare palila. Oko vrata niske bisera. Oko pasa svileni šal i zlatna kopča sa dva safira.

Uz kočiju sedmi Vlašić – Mali Mišurko. Hoda, držeći se za kićanku i prapoece, pogleda uperenog prema Hanki. Svojom ljepotom je spajala nebo i zemlju. Ni sam nije znao kako je zarobljen ciganskim slavljem, ali nije ni pomišljao da se isčupa iz vrtloga ljepote i pjesme.

169

Sletio je na jednom od nebeskih svodova, a želja da se ubaci u Hankino tijelo, nije ga odvajala od kočije. Činilo mu se da ga u tome sprečava mladi Ciganin, iza čijih brkova bliješte zubi sa ugrađenim dijamantima. On je držao za poveze razigrane konje. Konji crni kao ugarci, preplanuli dok su slijetali. Grivne im žare. Mišurko se pitao kako ukloniti nasmijanog Ciganina?

Na svaki Hankin pogled pjesma bi se uvijala, pra- ćena zurlama, dairama i bubnjevima, uzdizala i pada- la, jačala i tihnula. Ona je bila pjesma. Kada bi nogu premještala sa jedne na drugu stranu, Cigani bi se bacali po zemlji, a zatim skakali i još žešće igrali u zanosu i želji da se žrtvuju njenoj vanzemaljskoj ljepoti. Rođena je da se zbog nje poubijaju sve mla- doženje. Sedmi Vlašić, zelen, razdragan, nije shvatio cigansku čaroliju da se pjesmom i svirkom brane i od zemaljske i od nebeske civilizacije. Jedino njihove duše slobodno krstare nebom.

Kada je rukom lagano dohvatio drčnog Ciganina sa povocima, iz njegovih oči sijevnula su dva tanka britka noža, sa treperavim zvjezdicama na vrhovima oštrica. Srećom je nagrađen da se drži za kočiju i Hankin pogled. Više od toga nije mogao da dobije. Zbog toga se umelunio i počeo da smišlja kako da nadmudri Cigane.

Usput su krpili kotlove i popravljali kišobrane, gle- dali u dlane, karte i izvrtali šolje od kafe. Vijekovima su čitali šolje i znali da će jedino oni preživjeti strašni sud, ako ih pjesma i muzika ne napuste. Danas su pali na Sarajevsko polje da se pozdrave sa gradom, pre- punim ljubavne pjesme. Udaranje o kotlove, raza-

170

pinjanje kišobrana, rzanje konja i vika djece, tekli su rijekom nepresuše pjesme.

Ramo, vodič konja i vlasnik kočije, na čijim zgib- njevima je lebdila Hanka, svojim konjima je odkovao zlatne navlake za zube. Kada bi zarzali osvijetlili bi i najtamnije staze.

Kda bi Hanka zapjevala i šume bi pjevale, a mladi Vlašić bi lelujao na čarima sevdaha. Tada bi stari Đango, Ramov otac, uzeo u ruke gitaru. Tvrdio je da je stara četiri vijeka i da mu je poklonila Španjolka iz bogate sefardske porodice, prije nego što je protjerana do Sarajeva. Po žicama su cijenili da i ona kopni već četiri vijeka, u što niko nije vjerovao, ali niko nikome nije htio pjesmu da kvari. Po ko zna koji put zapjevao bi o začaranoj ženi što lebdi iznad Sarajeva i donosi smrt. Tada bi utihnuli bubnjevi i daire, Tišina bi se slegla na Sarajevsko polje, a Đango bi preplijetao svoj glas sa dimom iznad treperavog žara, tek ugaslog pla- mena.

„Oh, Condesa! Por que me habeis recordado esa fecha dias que yo trato olvidar?“ *

Za trenutak bi sjeta zasjenila tabor. Bio bi to znak da je vrijeme konaku i da će Hanka sići sa kočije i krenuti put svog šatora. Kad utihne ciganska pjesma, tišina ostane da treperi na žicama gitare.

*Oh, grofice! Zašto ste me posjetili na taj kobni dan, koji želim da zaboravim?

171

Mladi Vlašić se noćima držao za Hankin šator, sve dok mu nije palo na pamet kako da se nastani u njeno tijelo.

Smislio je: popiće ga u šolji kafe.

Pred zoru bi stari Đango ponovo uzimao gitaru, stresao sa nje tišinu i pjesmom budio tabor. Dim sa ognjišta, koje bi tinjalo po čitavu noć, miješao bi sa pjesmom i rosom. Konji bi rzali.

Ramo bi prvi ustajao i filcanom četkom čistio pozlaćene zube svojih garana, čekajući da bljesnu sa prvim zracima sunca. Nakon toga sa svih ognjišta zamirisala bi kafa. Vlašić je shvatio da je to jegov trenutak. Hanka ga je popila sa prvim gutljajem. Upao je pravo u dušu prezasićenu olujnim osjećanjima. U njoj se utopio i nestao u gustom mraku na dnu svijeta.

Kafedžije?

Vrijeme ih je preteklo, a ni „Minas“ nije više ono što je nekad bila. U fildžanima su se ispreplijetale nečitke i blijede slike, pa su odlučili da jedno vrijeme ne piju kafu.

Glavni Kafedžija se povukao iza mušebaka, bradu prebacio preko minderluka, čibuk naslonio na dagaru, noge ispružio preko tabureta, ruke raskrilio preko oto- mana, kao da kani poletjeti i predao se samoći, ibriku i kafi.

Dužinom čibuka mjerena je starost kafedžija. Svake godine uvećavana mu je dužina za jedan članak. Danas je na svoj čibuk dodao osamdeset i četvrti,

172

posljednji. Bio je dug blizu dva metra. Čibuk nije bio samo njegov. Koristio ga je i njegov otac, sve dok nije u dvadesetoj godini života poginuo, a na smrti zadužio baš njega da ga nastavi, kako bi porodični čibuk do- segao kakvu takvu dužinu. U suprotnom bi mogao da se utre trag njihovoj porodici. Zbog toga se i dogodilo da glavni Kafedžija umre dvadeset godina ranije, ne- go što se to moglo pročitati iz čibuka.

Dok je dim kovitlao kroz svijetle prizme, spajajući nebo sa ćilimom, po podu je sunce pomijeralo žute romboide. Danima nepomičan, utrnuo od misli, duvana i kafe, posmatrao je smjene svijetlih prizmi, što su ih Sunce i Mjesec, ravnomjerno i nečujno pre- bacivali sa jedne na drugu stranu prostorije.

Na šestougaonom stočiću od rezbarene orahovine, servis za kafu. Fildžan i posudica za šećer od kineskog porculana. Nekada su služile za čaj i med. Tas, ibrik i mrežasta metalna korpa za fildžan od pozlaćene bron- ze. Svi dijelovi inkrustrirani ornamentom od bijelog zlata. Priča da je ornament zapis o velikoj tajni, utka- noj maštom juvelira, umjesto pismom, doseže iz daleke prošlosti, još dok je pribor bio vlasništvo velikog turskog vođe iz Zakavkazja. Pribor je dobio na poklon od mongolskog kana uoči bitke, nakon koje će Turci krenuti na bagdadski halifat. Bježali su ispred razularene mongolske konjice. Pribor je bio velika porodična vrijednost, čuvan je i prenošen sa koljena na koljeno, poput prave svetinje. Iz nega se pila kafa sa- mo za bajram i pred smrt, kada bi svaki od rahmetlija pokušao da pročita tajnu. Vjerovalo se da im je uspi- jevalo i da su je nosili sa sobom na onaj svijet, pa bi

173

po neki od nasljednika, iz čiste radoznalosti, zaželio prevremenu smrt. A, znalo se, ko tajnu sazna, umire.

Danas je glavni Kafedžija smireno i pobožno čitao isprepletene šare na tasu. Da bi tajnu do kraja pročitao, morao je da skloni ibrik i posudu za šećer i da fildžan izvrne na sredinu tasa. Radili su to i predhodnici, ali nisu stizali da objasne. Nasljednici bi kasnije gledali u fildžan, ali iz njega bi, za živo čudo, nestala telva i bio bi bezprekorno čist i suv.

Nakon što je izvrnuo fildžan, tas se otvorio. Vidio je svoju zemlju podijeljenu na tri dijela. Ispod fildžana je Sarajevo. Sa svih strana nadiru krst i mač. Jasno se vidjelo kako Bosnu prekrivaju plaštom sašivenim od bezbroj pelerina sa crvenim i bijelim putevima i izve- zenim svjetlucavim zvjezdicama.

Duboko je udahnuo i kroz čibuk ispustio dušu. Kratak i jak zemljotres obori ibrik na pod, a ćilimom poteče gusta, srebrenasta telva.

174

BOSANSKA ŠOLJA Vatra podpaljena u Sarajevu osvajala je čitavu Bos- nu. Na svakom putu, svakoj čuki, u svakoj kući moglo se opeći ili izgoreti. Braco se, da ni sam ne zna kako, našao na padinama Trebevića. Izgledalo mu je da su on i Neno na izletu. Djeca su se igrala kauboja i u jednom momentu prikazalo se da je njegov mlađi sin ubio Nenovog starijeg sina. Nije mogao da vjeruje, pogotovo što je njegov sin i dalje vikao: „Izlazi! Ubio sam te!“ To je neko drugi morao učiniti?

Pogled na grad bio je zamagljen. Sve ulice su zapušene vunom. Samo po neki krov je virio iz guste magle. Po njoj se prosulo sunce i zaslijepilo čitavu dolinu. Trljao je oči kao da se budi. Kapci su ga svr-bili. U ruci komad sasušenog papira. Otresao ga i zijevajući, kroz poluzatvorene oči, nazirao Andrića:

„Ledeni vjetar s Vlašića

koji se diže crn i ogroman

175

kao tragična klisura.

Danas sam bio u gradu i

vidio sam jedno lice koje me

gledalo takvim zvjerskim

očima kakve ne vidjeh ni u

najgroznijem snu.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Niču studene zvijezde i

misli koje ne mogu nigdje da

se stave.

Tada iziđe, kao krvav pečat

aa sve moje sumnje,

crven, pun i zao Mjesec iza

brijega.

Papirić držaše jedno vrijeme u ruci, pogledujući čas u njega, čas u zamagljeni grad, ispusti ga i mašući za njim, kao da ga tjera niz padinu, pusti misli da ga prate. Odjednom se nebo otvorilo i hiljade projektila sručilo na lelujavi papirić, a on je vrdao lijevo, desno, gore, dolje, sve do magle sa druge strane grada. Tamo, dolje, na njegovom putu, mogla je biti Vijećnica, sva u plamenu. Pogled mu je tonuo u maskirani grad, a misli nadirale u daleku prošlost. Zaklonjen grudobranom,

176

polusavijen u rovu, nije ni osjetio prasak topa, nešto više iznad njega. Prelistavao je mape bosanske države iz srednjeg vijeka, napravljene u Kartografskom zavo- du u Beču. Sredinom desetog vijeka Bosna se prvi put pominje u djelu Konstantina Porfirogenita: „Dead- ministrando imperio“, kao geografski pojam u okviru države Časlava Klonimirovića, koji je devet stotina dvadeset sedme, poslije smrti bugarskog cara Sime- ona, obnovio i proširio svoju zemlju.. Među šest gradova navodi se Salinas, kasnije Soli – Tuzla. Sjetio se djetinjstva: „Cijela Tuzla jednu kozu muzla!“ Valjda zbog rime? Ono što se pamti iz toga vremena bijaše priča o ljudima predanim zvijezdama i pjesma darovana pokolenjima: „Jebeš zemlju koja Bosne nema!“

Bracova razmišljanja su bila ovozemaljska, mada nije imao naviku da poruke čita iz izvrnutih šolja. Ti mali, antenski uređaji, nisu bili poznati bićima iz Kosmosa, pa su u tome Zemljani bili u prednosti. U izvrnutoj šolji, ne samo da su se oslikavali događaji u Kosmosu, nego se u nju mogla uhvatiti antimaterija na bezopasan način, u nju se moglo ući, u njoj nestati, živjeti, umirati, u njoj se oslikavala i prošlost i budućnost. Vjerovalo se da ko jednom uđe u šolju više ne može da izađe. Možda je sedmi Vlašić ušao u šolju? Traganje treba krenuti od šolje, a ne od lonca. Lonac je čista propaganda. Šolja je štos. Bosanska šolja. Šarena, mala, okrugla, glatka, plitka, duboka, uska, široka, tamna, svijetla, domaća. Ovo odkriće Bracu otvori oči i mogao je da sve događaje vidi bolje od svih Zemljana, koji su se slijepo držali lonca. Kao master kopija iz jata Vlašića, odlučio je da se mini-

177

mizira, uđe u šolju i iz te pozicije pokuša da stupi u vezu sa sedmim Vlašićem.

Transformacija je bila jednostavna. U šolju je ušao duhom, a tijelo je ostavio u rovu. Da bi ušao u šolju, morao je da se prezuje i, umjesto vojničkih poluči- zama natašula nanule. Na ulazu u šolju pisalo je: „Ne klepeći nanulama!“ Put je vodio posred šolje, a sa obje strane prašume najrazličitijih boja.

Nakon izvjesnog vremena, na kraju staze, pri- mijetio je plavu rijeku. Plavila je stazu prema njemu. Morao je da se skloni na jednu ili drugu stranu. Kuda? Šare su zamijenile mjesta. Odskočio je. Voda je popu- nila stazu. Na drugu stranu više nije mogao ni da je htio. Glasovi su prelazili rijeku i razgovor je nastav- ljen sve dok se riječi nisu počele pretvarati, prvo u svjetleće metke, a zatim u mine i granate.

Kako izaći iz šolje? Uhvatio je da putem rijeke može da šalje poruke i odlučio da u nebo pošalje koordinate svoje pozicije. Nebo tamno, duboko, ni Sunca ni Mjeseca. Prema istoku jato Vlašića. Bilo ih je sedam. Jedna zvijezda jače sjaji, vjerovatno pred- vodnik, a na začelju zaostaje nešto manja i manjeg sjaja, sedma zvijezda. „To je. Nešto nije uredu sa njim. Kao da izostaje? Čas jače, čas slabije svijetli. To je Mišurko. Zadnjega je porodila maglina. Ipak će stići.“

Bitno je da je poruka stigla. Pojavili su se Sunce i Mjesec. Jedna polovina šolje pripadala je Suncu, a druga Mjesecu. Iznad rijeke stajalo je dvanaest zvi- jezda. U sebi su sadržale hladne priče neukroćenog

178

Svemira. „Ko voli zvijezde, ne boji se mraka.“ Ha je znao za sporost zemaljskih poruka. Vojadžeru treba deset hiljada godina da stigne do najbliže zvijezde. Ako sada pošalje poruku, ona će ga prestići za nekoliko sati, tamo negdje iza Saturna. Brzina!? U tome je prednost njegove civilizacije.

Dozivali su ga sa obje strane rijeke. Kome da se prikloni? Preko rijeke se nije moglo. Odjednom je shvatio da stoji na mostu. Odlučio je da krene desno. Pokrenuo je nogu, ali umjesto desno, krenu gore. Probao je lijevo. Isto. Prema gore. Sa mosta se moglo samo gore, shvatio je i obhrvan umorom sjeo i leđa oslonio na kamenu ogradu. Šare su se mijenjale na obje strane. Bile su u stalnom pokretu. Plava rijeka je nečujno prolazila ispod mosta. Bila je to na Drini ćuprija.

Na lijevoj strani mosta poduži natpis. Čitao ga je na preskok: „ Naš cilj predstavlja islamizaciju Musli- mana. Naš put je vjerovati i boriti se. Islam nije samo religija. Nema mira i koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i polirtičkih institu- cija...“

Ha se čudio.

Na drugoj strani mosta nema teksta, ali je okačeno mnoštvo znakova: dvoglavi bijeli orao, kruna, peto- kraka, dvije velike svijeće, kuke, kosijeri i motike, nekoliko sasušenih ljiljana i crvenih karanfila i još nekoliko polomljenih znakova.

179

„Ipak je najpametnije izaći iz šolje“ – razmišljao je Ha, dok je kunjao ispod ploče sa natpisom koga nije znao da pročita.

Padajući u polusan, osjetio je kako slabe struje nadolaze. Podigao je pogled prema vrhu šolje. Gore okruglo nebo sa bezbroj treperavih hladnih zvijezda. Kretale su se u svim pravcima, tako da nikada ne može doći do sudara. U pravilnim veremenskim raz- macima po neka bi se ugasila, ostavila svijetli trag, koji bi takođe brzo nestajao. Nakon toga pogled mu je prodirao u nebo, tako da su zvijezde prolijetale mimo njega. Prolijetale su sve brže i brže. „Možda je ovo put za izlazak iz šolje?“ Čudno je kako prostor izgleda u četiri dimenzije, iz ugla zakrivljenosti vremena. Od- jednom primijeti svijetle prstenove, sumaglicu i lik Kičme Noći.

- Šta radiš u dnu šolje? Jedva smo te skenirali!

- Ni sam ne znam kako sam upao. Ako si Zem- ljanin i dođeš u Bosnu, lako upadaš u šolju, ali se teško vadiš. Ja sam upravo razmišljao kako da se izvadim? Bio sam na mostu, sa koga se nije moglo ni lijevo ni desno, samo u nebo. Bio sam slomljen nekim posebnim umorom. I ovaj put si dobro došla.

- Znam. I mi gubimo mnogo vremena sa ova- kvim peripetijama, ali poruke stalno stižu, traži se da što više podataka pokupimo. Nauka je neumoljiva. Slučaj Bosanske šolje postaje zanimljiv i za Vasionu. Osim toga, umiješala nam se u posao jedna nepoznata civilizacija,

180

pa moramo požuriti kako nas ne bi uzela pod svoje. Došla sam da te izvučem iz šolje. Mora- mo stići na seansu na Vlašiću.

- Uzmite koordinate. Mislim da ćemo morati posvetiti posbnu pažnju Bosanskoj šolji. Ona je srce i mozak Bosne. Nije čudo što u nju vijekovima njire.

Na Vlašićkoj seansi prvo su uživali omamljivani Kosmičkim vjetrom, zatim je prikazano nekoliko trodimenzionalnih filmova iz naučno-fantastičnog žanra. Zbunjivao ih je jedan film, za koga nisu znali je li reklamni spot ili slika istinske prošlosti. Masakr u Miskinovoj bio je neshvatljiv vasionskoj logici. Ali Bosna je Bosna, sve će morati da ponove i na licu mjesta ustanove istinu. Tako je i bilo. Ulica je ukleta. Još davnih šezdesetih, dok je u parku preko puta Markala, svirao tek oformljeni diksilend bend, Saraj- lija zanesen muzikom pade kroz prozor sa trećeg sprata. Tako je samoubistvo, izvršeno iz nehata, predodredilo Miskinovu za kolektivni masakr. Možda bi bilo bolje da su tada poslušali nadžak babe iz Dobrovoljačke i Miskinovu ulicu zazidali.

Jedan od Vlašića, onaj plavi što je češće navraćao u pozorište, potegnu pitanje slijepog vjerovanja Zapa- da televiziji, jer se pojavila bolest, pod radnim nazi- vom: TV zasjenjenje mozgova. Bolest bi mogla da se prenese i u orbitu oko Zemlje, a nakon toga po čita- vom Mliječnom putu.

Zbrka je nastala kada su Rusi zaboravili da kažu: „njet!“ Tada su ustanovljena drukčija pravila za igre,

181

na kojima je učešće Srba oglašeno nelegalnim. Osim sportskih, bilo je tu i igara „na sreću“. Da bi se dobila premija na jednoj hazardnoj igri, bilo je potrebno srpski opanak prebaciti preko Drine. Time bi, vje- rovatno, igre bile završene. Tako su mislili prvi i drugi, a treći bi pokupio medalje i svečano zatvorio igre. Ispalo je da su samo lude bosanske glave mogle izmisliti igre pored igara i tako otvoriti prostor da stranci nasele Bosnu. Pošto su Bosnu proglasili malo- ljetnom, počeli su njene gradove proglašavati domo- vima za maloljenke i postavljati im vaspitače sa stra- ne. Malo je nedostajalo da Bosnu ne proglase umo- bolnom i svedu je u karantin. Odustali su zbog sazna- nja da posjeduje mahom nehabane mozgove i da bi bilo šteta ne razraditi ih na dobrobit njenih naroda. Podatake su crpili iz knjige viceva. Iako se u prošlosti sličan eksperiment pokazao neprikladnim, jer su Srbi naljutili Austriju, a ona zapalila svijet. Nastavili su da Bosnu privode pameti, ne shvatajući da jedan neistro- šeni bosanski mozak, po kosmičkim mjerilima, vrijedi koliko čitava Austrija.

Po nekim teoretičarima, Srbi su pripreme za olim- pijadu počeli još krajem sedamnaestog vijeka, nasta- vili početkom dvadesetog, u trenutku kad im Austrija uvede sankcije, ne bi li uništila ideju panslavizma. Treninge su nastavili u dva balkanska rata, pa u svjet- skim ratovima, sve do raspada Druge Jugoslavije. Tada su joj Rusija i Amerika zdušno uvele sankcije. Srbija je bila pri dobroj kondiciji, što je velesile pose- bno rasrdilo, pa je proglašena agresorom. Zapad je putem moćnih medija pokušao da izazove potres moz- gova, što se u Bosni, pa i na čitavom Balkanu, poka- zalo besmislenim. Jedno vrijeme nije se znalo kome je

182

gore: onima kojima pomažu ili onima kojima odmažu. Svi su plaćali adžami oglan*.

Situacija je postala jasnija onog momenta kada su nadmetanja poprimila pravila, već poznate igre „žan-darma-lopova“. Zapad je za tu igru doznao od mnogih JU ansambla na njihovim gostovanjima širom svijeta, a posebno po Evropi. Znalo se: sudije i žandarmi su mijenjali uloge, a krivci su uvijek bili Srbi.

Vlašići, zamoreni kombinatorikom zagrijane ele- ktronike, uz utrošak ogromnih količina materije za proizvodnju svjetlosti, zapadoše u iskušenje da odu- stanu od plana spašavanja planete. Njihov kosmički program je kasnio, a zamajavanje sa Bosnom davalo je šansu njihovom suparniku, možda čak i neprijatelju. Ko god se dohvati Bosne, zaključili su, u Kosmosu dobije neprijatelje.

Čim se Ha izvukao iz Bosanske šolje, još jednom su proučili situaciju, došli do spoznaje da je rješenje u šolji, da je treba izvrnuti naizvrat i tako završiti posao.

Amerikanci su slutili da se nešto dogodilo prilikom bombardovanja Beogtada četrdeseprve. Analizom sni- maka, napravljenih iz bombardera njemačke avijacije, otkrili su da je jedna bomba, prilikom padanja, bila okružena aurom kobaltne boje i da prilikom pada nije eksplodirala. Tridesetak godina kasnije, iz špijunskog satelita, snimljen je svjetlosni trag po kome je bomba padala.

Nisu otkrili suštinu događaja, ali su ga označili opasnim po vojnu, političku i ekonomsku bezbjednost

183

svoje države i donijeli su odluku da bombarduju Beo- grad.

Beograđani nisu mogli da vide trag, ali nekoliko godine pred raspad Juge, noćima su mogli da posma-

*Danak u krvi

traju svjetleća tijela. Lebdjela su iznad Ratnog ostrva. Ko je još bio zainteresovan za trag nije se znalo. Lutajući po tami, Amerikanci su smatrali da, za svaki slučaj, treba mijenjati vlast u Beogradu. Eventualnu srpsku vezu sa Kosmosom trebalo je, po svaku cijenu, onemogućiti. Zbog toga su u velikoj tajnosti planirali opsežnije vojno angažovanje, pod radnom šifrom: „Balkanski kijamet.“ Smatrali su da će rušenjem Beo- grada odkloniti opasnost od svijetlog traga nepoznatog porijekla. Naivno su vjerovali da samo oni i donekle Rusi imaju pravo na Kosmos, a i jedni i drugi su već bili pod rutinskom kontrolom, čak nekoliko, vanze- maljskih civilizacija.

Vlašići su cijenili da Zemlja ulazi u praskozorje nuklearnog rata. Nakon takvog sukoba ljudske duše ne bi bile upotrebljive, a sam rat moglo bi da kontroliše samo nekoliko ljudi, a kod njih bi mogao da nadjača reptilski dio mozga određen za upravljanje ubilačkim strastima.

Dok su ljudi živjeli u manjim grupama, jedan čov- jek je mogao da ubije samo nekoliko ljudi. Danas su Zemljani taoci ravnoteže straha. Magnitudom pogi- nulih u jednom ratu, određuje se period mira do slje- dećeg rata. U prošlom ratu je poginulo pedeset miliona

184

homosapijensa, od čega blizu trideset miliona Rusa. Period mira je bio pri kraju.

Vlašići su još ranije otkrili da postojeći potencijal nuklearnog oružja može da uništi stotinu milijardi ljudi za samo jedno popodne, a na Zemlji živi jedva šest milijardi. Ljudi su, za razliku od reptila, skloni maženju, češkanju, glađenju. Ako je zaista istina, a Vlašići o tome posjeduju dokaze, da se R-kompleks i limbički sistem nalaze u nesigurnom primirju u čovjekovoj lobanji, onda je sigurno da pomanjkanje fizičke nježnosti uzrokuje reptilsko ponašanje.

Ovakvim saznanjem Vlašići su lako povezali haj- ku na zmajeve i njihovo prelijetanje bosanskih rijeka, sa ratom u Bosni. Radilo se o prevlasti R-kompleksa nad limbičkim sistemom. Kako zaustaviti praistoriju? Ako se bilo čime djeluje na ljudski mozak, dovodi se u pitanje život bića, pa se opravdanost uticaja stavlja pod lupu. Nije čudo što je Jugo varijanta komunizma pokušala da mozgove svojih naroda kontroliše paro- lom: „Čuvajte bratstvo i jedinstvo, kao zenicu oka svog!“. Narod je znao da „oko nije doratovo prkno“. Osim toga, odgovaralo mu je da ga neko gladi i lupka po glavi i sve je bilo uredu. Prolamanjem Juge, R kompleks se pojavio sam od sebe i tragedija je bila neminovna.

Tu su Vlašići, donekle, bili zatečeni. Mržnja je uz- mala maha. Preko noći je uvezena sa Zapada. Nju njeguju bogata društva. Zapad je nadmeno nadkrilio Bosnu, jer se tu mržnja mogla debelo naplatiti, a onda za te pare do mile volje uživati. I tako, u zanosu uživanja, zakotiše bakteriju koja poče da ih nagriza.

185

Jedna jedinka je mogla za mjesec dana da pojede čitavog čovjeka. Bitno je da njihova ishrana nije bila bolna.

Kafedžije, takođe, nisu sjedale skrštenih ruka. Razmatrale su pitanje aždahe (aždaja, zmaj, reptil) i njenog leta po bosanskom nebu. Porijeklo nisu mogli da joj ustanove, ali njeno ponašenje jesu. Proždirala je podjednako i muško i žensko, i mlado i staro, ali kada su bile u pitanju nacije, sumnje su bile svestrane. Svak je smatrao da jede onu drugu ili treću naciju. Pokazala se besmislenom podvala na Zapadu da je srbočet- ničkog porijekla, jer je proždirala i Srbe.

Kad god bi sva tri naroda, ili pak dva, pokušala da se izmire, aždaja bi progutala nekoga i ponovo zamela zlo. Nije dozvoljavala nikakvo maženje. Njena filozo- fija bila je reptilska, nezajažljiva. Stalno je morala da ubija.

- Da se bar ona nije pojavila!“ – govorile su Ka- fedžije, presamićene preko čibuka sa pogle- dom u nebo.

- Nije ovo nikakvo posebno čudo – utješno je tvrdio jedan stariji sagovornik – i prije su kravosci slijetali sa planina od Đurđeva do Vidova dana. Pred zalazak sunca nestajali bi prema moru, u njemu se pretvarali u aždaje i o jeseni vraćali u Bosnu.

- Ali nisu žderale ljude!? – čulo se iza jednog čibuka.

186

- Nisu. Já! – zamišljeno će starina, držeći fildžan u neizvjesnosti.

Detaljnom analizom šara u šoljama, Kafedžije ugledaše aždaje da srču naftu i ispod repa ispuštaju vatru, oblizuju se plamenim jezicima i riču. Nije bilo dvoumljenja. Smrt je zajednička. Otkrili su da glavni vatropiri ne žive u Bosni, nego da vatru podpaljuju carskom mašicama iz Galije ili iz Germanije. Za nji- hove čibuke Amerika je bila nedokučiva. Oni što su podsticali vatru, činili su to bez straha da će preći i preko njihovog praga.

Da bi se što prije riješili aždaja, Kafedžije su predložile da se sačini recept za Bosanski lonac sa mesom od aždaje. Tako bi ih više lovili, industrijski pakovali i kao bosanski specijalitet prodavali po bi-jelom svijetu.

Napori Rusa i Aerikanaca da se zakače za nebo, važni su i teški koliko i čovjekov silazak sa grane. Ostvarili su pogled sa velike visine, naročiro Ame- rikanci sa Mjeseca. Taj pohod su im osporavali neki naučnici, tvrdeći da je vidljivo iz Bosanske šolje i da je to najveća laž dvadesetog vijeka.

Bosanska zavrzlama je postajala zamršenija i iz dana u dan postavljala nova pitanja. Šta ako neko probudi Američkog predsjednika sa viješću da su Srbi krenuli na Njujork? Hoće li nastaviti da spava ili će Rusima telefonom javiti da je već sa zemljom sravnio Beograd. Vlašići su znali što su znali. Americi nije bilo spasa, kao što nije bilo ni jednoj velikoj carevini,

187

počev od rimskog i mongolskog, pa do ruskog i aus- trijskog.

Mitsko porijeklo Vlašića, vezano za grčku civili- zaciju imalo je spontan uticaj na životnu filozofiju bosanskih Srba. Preko pravoslavlja povezivali su se sa grčkom kulturom, na čijim temeljima je je počivalo rimsko carstvo, pa samim tim i evropsko. Srbima je preko noći sinulo da im jedino bogovi sa Olimpa mogu pomoći. Mit Vlašića ih je relaksirao. Ali? Pravu istinu o Vlašićima, ni Grci, ni Srbi, nikada neće saznati. I? Šta se čekalo? Vaskrsnuće sedmog Vlašića?

188

SVJETLOSNI TRAG U Zabranjenoj knjizi posebno značajno poglavlje bijaše ono o prisustvu Vlašića u sarajevskoj kotlini. Otkrovenje jednog polutrijeznog Kafedžije, dok je nezaslađenom kafom izgonio mamurluk, oslonjen na mušebake ispred svoga ćepenka, bijaše neobično. U šolji, punoj gorkog toza, ugledao je sedam tamnih zvijezda na svijelom nebu iznad Trebevića.

Nigdje žive duše. Gluva noć. Povjetarac se prokra- da iznad kaldrme. Za njim poskakuje sasušeno lišće. Njihova igra traje još od ponoći.

Protrljao bi oči, pa opet progledao. Sedam tamnih zvijezda je i dalje lebdjelo. Možda mu se nešto navlači

189

na oči? Sjetio se priče u Kućeberovoj aščinici, kako će dvije hiljade i neke za papu biti izabran crnac. Možda je to u vezi sa tamnim zvijezdama? Što ih je duže gle- dao, činile su mu se tamnije. Preodirale su mu kroz oči, kao da kane da mu se usele u njih. Brzo bi zažmi- rio, nasuo kafe iz povećeg ibrika i nageo zatvorenih oči. Ovo mu niko neće vjerovati. Badava je držao zatvorene oči. Zvijezde su mu kroz kapke prodirale. Osjećao je blagi bol. Strah ga je lomio, očekivao je žestoke bolove, ali oni nisu jačali. Nije mogao da ih spriječi. Odlučio je da se ne brani, pa šta bude. Odjednom mu je palo na pamet da zašećeri kafu. Bol je nestao. Šolja se razbistrila. Nestalo je tamnih zvije- zda. Nije bio siguran jesu li ili nisu ušle kroz oko, ali je zaključio da kafa mora biti tanka i slatka.

Sjutradan, na ispijanju jutarnje kafe, nikome nije pričao o tamnim zvijezdama. Jedva je dočekao gluvo doba iduće noći, sjeo na isto mjesto, ibrik i šolju stavio na ćemliju ispred sebe i počeo da ispija. Galio ga je prohladni ponoćnjak. Na nebu mnoštvo tamnih zvijezda. Broja im se ne zna. Do zore ih je brojio, sve dok i posljedna nije nestala. Izbrojio ih je četiri stotine prije nego ga je umor savladao. Zarekao se da ni o ovome nikome neće pričati. Ko bi mu povjerovao da je nebo šuplje na mjestima koja su zvijezde napustile?

Sljedeće noći nebo je bilo vedro i potpuno tamno. Je li moguće pomračenje neba? Mučila ga nedoumica. Njegovu težinu je osjećao na očnim kapcima i veliku prazninu unutar grudnog koša. Polako je propadao, sve dok nije dotakao dno šolje. Oko njega sjatilo se nekoliko Kafedžija, bliskih olimpijskom komitetu. Tu su boravili još iz predratnih dana. Kada ih je upitao

190

kako su dospjeli na dno šolje, rekli su mu da su odba- čeni od društva, jer su suviše obožavali espreso kafu. Pa, šta tu rade? Traže izlaz iz šolje.

Šolju je na približno jednake polovine dijelila ri- jeka. Sa druge strane rijeke primjećeni su, takođe, lju- bitelji kafe, a kako su tamo dopali nije poznato.

Pisac Zabranjene knjige ovom slučaju posveti po- sebne stranice. Sedam tamnih zvijezda bile su koli- jevke sedam sestara – kćeri Zevsa i Evrope. Plejade su ih napustile i zaposjele mnoge elitne svjetske lič- nosti: premijere, kraljeve ili kraljice, a njihove kopi- je: predsjenike multinacionalnih kompanija, naučne institucije, vojne komplekse, obavještajne službe, tero- rističke organizacije, pojedine diktatore, estradne mega zvijezde...Sve su to bile druge i treće kopije. Sedam prvih je trebalo da padne u Sarajevo, a četvrte kopije bijahu lovci na ljudske duše.

Da bi se izbjeglo nadolazeće zlo, pisac Zabranjene knjige predloži da se uvede demokratija i Bosanska šolja izbaci iz upotrebe. I jedan i drugi predlog podje- dnako su bili pogibeljni po knjigu i pisca. Ono što je prevršilo svaku mjeru, bijaše piščeva tvrdnja da su četvrte kopije vrlo lošeg kvaliteta, da su dvopolci, dvovalentni, biseksualni, da su se masovno uselili u hipike, za koje se sa leđa pouzdano ne može utvrditi spol, da će zagaditi planetu i stalno uzrokovati ratove.

Nenadni izlazak iz šolje još jednog Kafedžije, do- nio je niz dokaza o istinama iz zabranjene knjige.

Priča je, kao i obično, krenula sa pločnika ispred Markala.

191

Kafedžija je usplahireno objavljivao:

- Ne dajte da vas zavedu! Zapad je trula kobila! Krvava svijezda i srebreni polujesec spaliće Tursku i pola Evrope! Nestaće Pariz, Rim, London! Srbija će ostati pod imenom Srbistan! Ako mislite da spasite Bosnu, prenesite je u Afriku ili na Antarktik!

Kafedžija je našao mir tek u Jagomiru, kada su ga ponovo ubacili u izvrnutu šolju, a pisac Zabranjene knjige zapisa priču o čovjeku i zmiji.

Ono što je posebno brinulo Čaršiju bijaše masovno prihvatanje Zabranjene knjige u narodu. Odlučila je da zabrani nekontrolisano upadanje u šolju i izlazak iz nje. U tu svrhu angažovala je sve provjerene čaršiske mozgove i, uz svečano ispijanje kafe, prišla osnivanju naučne ustanove za ispitivanje fenomena pod šifrom BŠ – Bosanska šolja. Sva saznanja biće najveća čaršijska tajna, a sredstva za istraživanja neograni- čena. Naučnici su na početku svog rada zahtijevali da im se Knjiga dâ na uvid, ali Čaršija nije mogla da im udovolji, pa su im ponuđene sve moguće vrste šolja, uključujući i muzejske eksponate sa početka neolita, što ih je donekle zadovoljilo.

Taman, u to vrijeme, jedan od ljubitelja espreso ka-fe, godinama zatočen u Bosanskoj šolji, razočaran sa- znanjem da iz nje nema izlaza, odluči da izvrši samo- ubistvo. Popeo se na kamenu ogradu mosta i zagledao u nebo prepuno tamnih zvijezda. Nebo se ravnomjerno vrtilo u krug i podizalo vodu iz rijeke, sve dok nije u kovitlac uhvatilo i Kafedžijin pogled i počelo da ga

192

upreda oko niti, isukane iz samog zenita. Zatim upre- danje krenu brže, sve dok mu pogled nije, zajedno sa svim zvijezdama, uvrtjelo u tjeme. Proletio je kroz vodu i riječno dno i zadesio se u međuprostoru: sa gornje srane dno rijeke, a sa donje krov od telve. Bilo je to duplo dno Bosanske šolje, poznato i dostupno samo pojedinim iz povlaštenog staleža.

Dno: okruglo sa upisanim istostraničnim trouglom. Na svakom roglju po jedan časovnik. Potpuno uskla- đrnim ritmom odkucavali su svaki svoje vrijeme, a za sate i njegove polovine oglašavali su se u razmaku od dva minuta. Kafedžija nije mogao da ustanovi koji ili čiji časovnik kasni ili rani, a koji pokazuje tačno verijeme. I, uopšte, šta je to tačno vrijeme? Dok je stajao u težištu trougla, shvatio je da je duplo dno Bosanske šolje, ustvari, njeno srce i da tri različito podešena, istim ritmom usklađena vremena, čine zalogu opstanka Bosne.

Kad god bi neko pokušao da izjednači vremena na dva ili sva tri časovnika, događale bi se nesreće: kuga, zemljotresi, ratovi. Posljednji put je najveći svjetski mag, a uz pomoć Totalvizije, pokušao da transmisijom misli, sa velike udaljenosti, uskladi rad sva tri časov- nika. Tada je nesrećni Kafedžija propao i kroz drugo dno i utopio se u telvi.

Leđima naslonjen na promrzlu zemlju grudobrana, prekrštenih noga, sa puškom prabačenom preko krila, Ha je pogledom prtetraživao nebo. Smiješak mu je ne- stašno skakutao preko usana i jagodica. Misli su ga

193

spopadale: „Da li Neno još uvijek štampa Zabranjenu knjigu? Jesu li nam sinovi poginuli ili su još od rođenja bili zvijezde? Čim sazru, nestaju u Kosmosu?

Okolo prašti. Lete borove grančice i raspršena zemlja. Znao je da može da izađe iz rova kad god hoće i da ide kud god ga je volja, ali nešto ga je vezalo za Trebević. Kazalo mu se da će tu doživjeti nešto vrlo bitno za njega. I, dok je po nebu miješao ptice sa razdrobljenim oblacima, pred oči mu izađe nesrećni Kafedžija, što pred sami rat izađe iz šolje i zbog onoga što je vidio i ispričao, ubrzo popi posljednju kafu.

A pričao je o događajima iz šolje, ali sa druge stra- ne rijeke. Čuo je da će udruženo pravoslavlje istjerati Turke iz Carigrada, vratiti mu ime Konstatinopolis i tu ustoličiti svog svetog oca poput onog u Rimu. Prvi pravoslavni papa biće ruski patrijarh. Konstantinopolis biće sveti grad pravoslavlja i pod zaštitom svih pravoslavnih država. Sv. Sofija će biti vraćena u pređašnje stanje. Zar u Evropi nisu brojniji pravo- slavni od katolika?! Neka glavni grad islama bude Teheran. Neka i oni imaju svoj grad. Pravo je. Jerusalim treba da bude sveti grad za sve četiri vjere i u njega treba prenijeti palatu ujedinjenih nacija. Nakon toga uspostaviti vezu sa istočnjačkim reli- gijama, što neće biti problem, jer su to i filozofije, i onda krenuti u Kosmos put zajedničkog boga.

Čaršija je komentarisala: „Snila baba što bi bila rada!“ Za svaki slučaj uklonila je Kafedžiju. Tvrdili su: „To je bila starinska keramička šolja i odavno van upotrebe.“

194

Često je , ukliješten u rovu, razmišljao o svjetlo-snom tragu u Beogradu. Možda je to put za povratek? Ubacivanjem u trag, konačno bi doznao je li čovjek, zvijezda ili i jedno i drugo. Šta sa Sekom i mlađim sinom? Ništa. Rat je. Ljudi ionako ginu. Nestaju. I prije su ljudi vaskrsavali. Preko bedara prošiša mu unezvjereni miš i projuri kroz borovu šumu. Prošiša lišće i zafijuka u nebo. Odjednom se fijuk pretvori u muziku. Klarinet: tiho, lagano, pa kao da se vraća sa neba, brže i jače. Zatutnje tapan. Zveče daire, kao da zlatni vodopad prosipa svoje metalne kapi. Čuje se prasak. Jedan, pa drugi, treći... Ritam: tam, ta, tam, tàm, tám,tàm. Klarinet: glisando, visoko, do zvijezda. I-hà! Čočeci. Drhte djevojačke grudi. Momci na koljenima. Tresu se jeleci i dimije. Vidio je sasvim jasno: Srbi u turskoj mošnji. Znao je: Vranjanska svita je igrana uvijek na kraju koncerta.

Kad se bolje zagledao na mjesto kuda je protrčao miš, ugledao je krv, kvasi a potom prodire kroz obje nogavice. Gledao je još jedno vrijeme u nepomične noge, a probudio se u vojnoj bolnici.

Medicinska sestra mu je rekla da je sve uredu, da se desila samo ogrebotina, a konzilijum ljekara je slučaj označio kao medicinski fenomen i predložio da se slučaj podrobno ispita. Sestra mu reče da je u posjetu dolazila jedna divna djevojka, kako se njoj čini, imala je crvene oči. Nasmijala se, dodala da je to od crvenog svjetla upaljenog u sobi i otišla.

Ha je shvatio. Dolazila je Kičma Noći.

195

Ljekari su konstatovali prostrijelne rane kroz obje bedre i listove, što se moglo dogoditi, jer je u rovu sjedio prekrštenih noga, ali da će tako brzo da se oporavi, da će rane, pa čak i ožiljci, nestati za kratko vrijeme, nisu mogli ni predpostaviti. Ranjenike su neprestano dovozili, valjalo je isprazniti krevete. Dežurni ljekar ga je odpustio, sa naznakom obaveznog pregleda kroz deset dana. Od dokumenata imao je samo člansku knjižicu Udruženja muzičara narodne i zabavne muzike BiH, broj stotinu četrdeset i dva i člansku kartu narodne biblioteke sa fotografijom Vije- ćnice. Iz ovih dokumenata bilo je vidljivo da je uredno plaćao članarinu od šezdesete do šezdeset i pete go- dine. Tvrdio je da se zove Branislav Klonimirović, da njegovi korjeni potiču još od Časlava Klonimirovića, da je došao sa devetog neba početkom četrdesetprve, da je, najvjerovatnije, upisan u matične knjige rođenih na Vračaru. Pred bolnicom niko ga nije čekao, odmah- nuo je rukom u znak pozdrava, odpješačio do auto- buskog stajališta, iz autobusa presjeo u tramvaj i izašao na Slaviji. Od kako zna za se, želio je da bolje razgleda to mjesto.

Sjeo je u kafanu hotela „Slavija“, pored prozora, naručio kafu i pogledom pretraživao trg. Posebno ga zanimala ruševina između Titove i Kidričove ulice. Na stajalištu Jatovog autobusa ugleda neke Nenove rođa- ke u društvu nekoliko stanara Dobrovoljačke ulice. Šta oni rade u Beogradu? Bolje ih je zagledao i, taman kada je htio da izađe da im se javi, krenuše preko ulice. Pomišljao je da kuca u prozorsko staklo, odu- stao je, možda ga oči varaju. Možda su to samo pete kopije.

196

Dok mu je konobar donosio drugu kafu, on je šolju od pedhodne već okrenuo i dva puta prekrstio. Kono- bar je učtivo previdio prevrnutu šolju, a Ha mu se još jednom zahvali i poče da kida kesicu sa šećerom. Siguran je bio da je konobar jedna od boljih kopija Kafedžije Ibra sa Slatkog ćošeta. Hotel bijaše jedno ćoše između ulica sv. Save i Katićeve. Ovo ćoše je izgrađeno, a ono preko puta nije. Neko je vješto odla- gao njegovu gradnju. Na tom mjestu treba tražiti svjetlosni trag. Polako je podigao šolju i zagledao se u nju. Na dnu je ugledao svijetlu tačku. Kako god bi šo- lju okrenuo, svijetla tačka bi ostajala na istom mje- stu. Šolju je premještao po stolu. Tačka bi uvijek ostajala na istoj strani prema ulici sv. Save. Držala se ulice i ruševine preko puta. Mučilo ga je kako dalje? Znao je da rješenje visi u vazduhu, Zašto pola vijeka niko tu ništa ne rdi? Pokušavalo se sa gradnjom, raspi- sivali se konkursi, ali ništa nije upalilo. Mjesto se smatralo ukletim.

Poslije druge kafe opet je okrenuo šolju. U njoj tamna tačka, na istom mjestu kao i svijetla u prvoj šolji. Sve radnje je ponovio i sa ovom šoljom. Sve je bilo isto, samo što je umjesto svjetla bio mrak. Kako povezati svjetlo i mrak?

Konobar je uljudno molio da naplati, jer mu dolazi smjena, a Ha se tek tada sjeti da, možda, nema novca. Jara mu je krenula put obraza.

- Kuća časti – prilazila mu je plavuša atrak- tivnog izgleda i osmjeha, prepunog bijelih por- culanskih zuba.

197

„Ibro“ se ljubazno naklonio i otišao.

- Da sjednem? – stolicu je povlačila lijevom ru- kom, a desnu pružila prema njemu.

Ha se podigao, „ovoj je suđeno da se povlači po lokalima“, istinski poljubio nadlanicu i sa olakšanjem klimnuo glavom.

- Svakako! U dobri čas!

Sjedajući izmamila je požudne poglede kafanskih gostiju i ponudila mu cigaru.

- Pa? Manje iznenađenje?

- Poveće, boga mi. Ko bi rekao da ću Dajidžu sresti u sred Beograda?! A?

- Zašto? Mene ćeš najmanje sresti u Sarajevu.

Poručili su po dupli viski sa ledom, nakon što mu je citirala Kelte:

- Viski, dar bogova, oživi umorna tijela i duh koji se slama, odagna studen i podgrijava na- du.

Pogledala je u šolje.

- Jesi li probao da piješ viski iz njih?

- Ne – nasmijao se – pio sam iz tvoje salonke, pa se ništa posebno nije dogodilo.

- Misliš? Ne bih rekla.

198

- Za koga sada radiš?

- Nikad se ne zna.

- I dalje za Engleze? Moguće. Kojim dobrom u Beograd?

- Há! Kako se uzme. Šta ti radiš ovdje?

- Pravo da ti kažem, nisam siguran. Dali su mi adresu na koju treba da se javim – listao je neka dokumenta – a dali su mi i nešto novaca.

- Zašto da se javiš? Izgledaš kao da si pao s ne- ba.

- Meni je, izgleda, suđeno da padam upravo ovdje – zadovoljno se smijao, predpostav- ljajući da ona o njeovoj sudbini ne zna baš sve.

Pogledom ga je svlačila. Osjetila je da se nešto posebno događa sa njim. Dok su pijuckali, Ha je primijetio da sa vremena na vriejme bljesne svijetli zrak između šolja. Bljesak je počeo da , u jednakim razmacima, hvata udaljenost između njih i svjetlo- snog traga.

O svjetlosnom tragu sa Dajidžom ništa nije razgo- varao. Nagovorio ju je da se ludiraju Knez Mihajlo- vom i Terazijama. Još od šezdeset treće nije navraćao u Beograd, a i tada se, na proputovanju za Grčku, zadržao samo nekoliko sati. Ovaj put mu se činilo da većinu poznanika poznaje. Činilo mu se da se Sara- jevo preselilo u Beograd. Pomišljao je i na posljedice ranavanja. Nakon višečasovnog gluvarenja, taksijem su stigli do hotela „Beograd-inter kontinental“. Pomo-

199

ću zlatne kartice uvela ga je u hotel, kao da je njena privatna avlija. Nekoliko su dana orgijali po pozo- rištima i izložbama, a onda ga je snabdjela informa- cijama i novem i poželjela mu srećan put.

200

ŽIV JEDNAKO MRTAV Pred sami rat Ha je odsjekao nekoliko pramenova kose sa glave Kičme Noći i stavio u vazu. Stan je napustio u žurbi i zaboravio vazu da ponese. Novi stanar ništa nije mijenjao u stanu. Nije imaovremena, a ni volje. Cvijeće u vazi smatrao je vještačkim. Niti je mirisalo, niti je venulo. Ponekad bi primijetio kao da se pojedini strûčak uvija i mrda, ali ni tome nije pokla- njao pažnju. Vjerovao je da su ga izmislili Japanci. Kod njih je sve moguće. Cvjetovi su bili neobičnog oblika. To što bi povremeno mijenjali boju, samo je bila potvrda njegovoj vjeri u japanska privredna čuda. Dugo vremena je kosa Kičme Noći

201

cvjetala u vazi. Stanar je sasvim slučajno primijetio da je cvijeće preko noći nestalo iz vaze. Posumnjao je na svoju prijateljicu, odmahnuo rukom i cvijeće izbrisao iz sjećanja.

Vlâsi su se u međuvremenu pretvorile u zmije i razmiljele po Sarajevu. One što su ostale u gradu, jedno vrijeme su konačile u utrobi Sarajlija. Pred zoru bi izlazile da liskaju i truju čaršiju, sve dok se nisu pretvorile u gavranove. Raspršile su se po grobljima i parkovima. One što su dopale u brda, zakopale su se u zemlju i pretvorile u korjenje. Iz njih je rastao naj- ljepši i najotrovniji korov. Njegov gomoljasti plod bio je ukusan i hranljiv, pogotovo ako bi bio kuvan na su- vim borovim grančicama.

Kopanjem rova Ha je izbacio dosta gomolja od zmijskog otrova. Nije ih sakupljao, jer u ovome ratu bijaše hrane više nego u bilo kojem drugoam. Nije bilo kuće bez dva tovara brašna, soli i šećera.

Danas je bilo primirje. Dan uoči Nove godine. Sarajevo okićeno. Stotine žarulja svijetle u bojama. Jelke ispred Higijenskog zavoda, ispred Velikog par- ka, ispred „Sarajke“. Na Titivoj mnoštvo svijeta. Strane TV izvještavaju: Srbi granatiraju Sarajevo, toliko pogimulih, toliko i toliko ranjenih, grad bez struje, bez plina, vode... Na jednom od VW stubova u parteru „Šipada“ ugnijezdila se Dajidža. Talangarala je prekrštenim nogama. Rukama se držala za izvrnute krakove stubova, kao da je na ljuljašci.

Obalom projuriše kola crvene boje sa znakom UN. Za volanom minhenska kopija, crvne kose, očiju i

202

uniforme. Ha je sa čuđenjem pratio kola. Vidljiva su bila i kroz Vijećnicu, a potom zamakoše prema hotel „Evropi“. Promijeniše boju. Bavarska kopija odsjede u apartman, a za njom uđoše jedna u zelenoj i jedna u žutoj boji. Rskomotiše se po apartmanima. Crvena, tačnije rečeno Rot Mädchen, bijaše glavna, a Gelb i Grün, kao da bijahu njene sluškinje. U sobu su ulazili: podoficiri, zatim oficiri, pa viši oficiri. Rot Mädchen ih je primal u krilo, a potom ih ispuštala tako da su kroz strop propadali sve do suterena. Tu su ih kupilu u kola hitne pomoći i odvozili u nepoznatom pravcu. Sve se rutimski obavljalo, Gelb i Grün su joj prinosile žrtve, dok nije iz krila ispustila jednog generala. Ipak, sve se srećno završilo, jer su u kolima sa oznakom UN zaključili da je general prije vremena progledao i izvijestio da Srbi ne granatiraju Sarajevo, što se ka- žnjavalo smjenom ili penzionisanjem. A, šta je radila Rot Mädchen? Snimala je unutrašnje organe odabra- noj vojsci odabranoj vojsci i bila ovlaštena da vrši selekciju. Bolesne je ispuštala iz krila, a zdrave vra- ćala na front.

Prodavačica instrumenata iz Londona, izgledala je poput osrednje emancipovane Sarajke. Prodavala je muzičke instrumente, pozivajući se na međunarodne standarde. Tvrdila je da svaki njen instrument nepo- grešivo ubija u svakom notnom sistemu. Isto tako su mogli da odsviraju svaku moguću notu. Nezavisno da li je okrugla ili na ćoše. Tvrdila je da su malobrojne zemlje na ovoj planeti, sa kojima ona ne posluje. Go- vorila je tečno engleski, francuski i srpski. U prospek- tima je navedeno da svaki instrument ima dva glavna i dvanaest sporednih registara. Glavni registri su određ- vali dvije osnovne upotrebne vrijednosti: muzika i

203

pirotehnika. Bilo je moguće odjednom pritisnuti oba, što se činilo donjim dijelom glave – bradom. Gornji dio glave je upotrebljavan za šlem. Sporednim regi- strima su određivani boja tona i imitacija ostalih instrumenata pod glavnim registrom za muziku, a kalibar municije i vrsta oružja pod glavnim registrom za pirotehniku. Svi instrumenti su izrađivani i za lje- voruke. Pojedini instrumenti su rađeni i po narodžbi. Cijena im je bila znatno veća. Prodavala je i udžbe- nike za praktičnu primjenu, kako pojedinih instrume- nata, tako i čitavih orkestara, počev od kamernih, pa do simfonijskih. Priručnici su bili pisani na tri jezika: engleski, ruski i arapski. Svaki list je bio podijeljen na dva dijela. Lijeva strana je pripadala muzici, desna pirotehnici. Uvoz instrumenata nije bio zabranjen, čak ni u ratna područja, tako da je njen posao cvjetao.

Ha se podsjetio nedavnog ranjavanja. Mogla je to da bude flauta, a zakleo bi se da ga je nedavno neko gađao iz fagota. Instrumente je nepogršivo prepozna- vao. Čak je na pola kilometra mogao da prepozna da li neko svira na „Selmerovom“ klarinetu ili je to češki instrument. Sarajlije su masovno kupovale in strumen- te. U Bosni se od pamtivijeka živjelo i ginulo od mu- zike.

Nešto kasnije ugledao je i Grkinju sa Akropola. Nudila je nekakve lutke - bogove ljubavi, rata i lj-e pote. Neprimjećena. Neprihvaćena.

Jedino je Dajidži bilo ravno sve do mora i bezbri- žno se ljuljuškala na VW stubovima. Večeras nije bio na snazi policijski čas. Njena uloga nikada i nikome nije bila potpuno jasna, što se ne bi moglo reći za Rot

204

Mädchen. Ona je isti posao radila i u Hrvatskoj i u Bosnu ušla sa Zengama, deset dana prije početka rata.

Za prodavačicu instrumenata govorilo se da ima vezu sa KGB, da je najskuplje priomjerke instru- menata, rađene po narudžbi, prodavala nekim zem- ljama na Bliskom istoku i da jedan od njenih sara- dnika radi u Markalama, kao kasapin. Voljela je da jede ćevape od bravetine, pečene na drvenom uglju i suvim šljivama, umotane u lepinje, podkuvane Kise- ljakom. Tilavu je cijenila iznad svega i svaki put po povratku u Englesku, ponijela bi po jedno plastično bidonče sa njenog izvora. Kako se dogodilo da muzi- kalno Sarajevo prihvati pogrešnu primjenu muzičkih instrumenata, moglo se samo nagađati.

Na Korzu se očekivao glas iz Markala, ali kasapin, saradnik prodavačice, nikako nije progovarao. Mrzo- voljni nisu izlazili na Korzo, Stilisti su odmaglili u inostranstvo, a Kafedžije niko nije bendao. Mogli su da piju kafu do mile volje, ali o svom trošku.

Čaršija se povukla u se. Nije se znalo ko i kako donosi odluke. U Miskinovoj formula: napola živ = napola mrtav. Ako se polovine skrate, što je mate- matički sasvim tačno, onda ispada da je : živ = mrtav. Ako je tako, onda je sve svejedno. Zašto se u životu mučiti kada je i mrtav jednako živ? Čak se udomaćilo mišljenje da je bolje biti mrtav, ako je čovjek za života vjerovao u pravog boga.

Formulu je napisao čuvenio profesor matematike, pred sam skok sa već provjerene visine – trećeg spra-

205

ta. Učinio je to da javnim pokusom dokaže svoj nau- čni genij.

Sljedbenici profesorove formule napraviše niz slič- nih, pojedinačnih eksperimenata sa dobrovoljcima, sve dok u zanosu naučne misli nisu masovnim žrtvo- vanjem dokazali da je život skuplji od smrti, teži, da zahtijeva rad, muku, tugu, da je nekada i smijeh tere- tan i da od pića glava boli.

Čaršija se nije javno izjašnjavala o formuli iz Mis- kinove, ali želja za masovnim umiranjem već je pri- hvaćena u čitavom gradu. Umiralo se uz muziku, domaću i stranu, narodnu i zabavnu. Pravo umiranje je bilo uz klasičnu muziku, sevdalinke i starogradske pjesme.

Sve se moglo sagledati iz Bosanske šolje. Za ovo- zemaljske oči ona je djelovala na principu kamere opskure. Sve slike su bile u obrnutoj projekciji. To saznanje su Kafedžije prenosile sa koljena na koljenio. Sa čibuka na čibuk. Običan čovjek, ili šljokadžija, koji kafom izgoni mamurluk, rijetko kada dođe do takvog saznanja. Osim toga, sve slike u šolji su u crno-bijelom tonu, pa treba dobro razlikovati crno od bijelog i shvatiti da sve što se u šolji prikaže bijelo u životu znači crno. Šolju treba znati staviti u određenu poziciju prema zvijezdama i tek tada iz nje čitati. A, da li je formula iz Miskinove tačna, nikada pouzdano nije dokazano.

Ha je još na turneji po Švajcarskoj, čuo kako neke muzičke velesile, već duže vremena, pokušavaju da izmijene notni sistem. Umjesto pet linija i četiri

206

praznine, novi notni sistem bi imao sedam linija i šest praznina. Taj novi muzički poredak nasukao se na narodnu muziku u Bosni. Muzičke velesile nisu do- voljno studiozno prišle stvaranju novog sistema. Bosnu nisu mogle da riješe. Uzalud su lupale po bub- njevima i činelama. I bez toga se znalo da će promjena notnog sistema izazvati haos u muzici. Niko nije mogao znati šta bi se na kraju moglo dogoditi. I pored toga, uporno se radilo na uvođenju sedam linija i šest praznina. U reklamnom spotu prodavačice instrume- nata pisalo je: „Moji instrumenti su upotrbljivi u novom muzičkom poredku!“

Još prije olimpijskih igara, jedan anonimni Kafe- džija, bijaše ugledao slike Konstantinopolisa, pred njegovu propast. Prvo se pojavio crni oblak i podpuno zaklonio nebo. Četiri dana kasnije na grad se spustila magla, a nakon što se magla podigla, žiteljima vi- zantijske prestonice izgledalo je kao da kupole Svete Sofije plamte. Tri dana kasnije, osmanlijski sultan Mehmed II Fatih, osvojio je grad i proglasio ga glavnim gradom svog carstva. Kafedžiji se ukazalo i to da je plamen duša grada i da će je, nakon propasti turskog carstva, gradu vratiti kćeri Atlanta i Plejone. Zbog ove priče ne bi bio uklonjen, ali tvrdnja da fes nije turska nego grčka kapa i da je Mjesec bio simbol Konstantinopolisa prije nego što su Turci iz Zakav- kazja osvojili Bagdadski halifat, prevršila je svaku mjeru. Šolja mu je ispala iz ruke.

207

SEDMI VLAŠIĆ U rovu se nije razgovaralo. Svak je sebično prepri- čavao svoje muke, začauren u vlastitoj sudbini. Ha je pored sebe imao pričalicu. Pričao je zbog straha ili iz navike, ali stalno: „Veze ko singerica!“ – Ha je pričao, takođe, za sebe i pokušao da ga neutrališe, ali je slučaj

208

bio beznadežan. Pričao je sam sa sobom, ali su ga dru- gi nehtijući slušali. Slušali su ga i zbog zanimljivih priča, a i zbog načina pričanja. Pričao je kao da mu sagovornik sjedi van rova, a ne pored njega.

- Da su Srbi na Kosovu propustili Turke u Evro- pu, kao što su to uradili Rumuni, danas bi Evropa drukčije izgledala, a i Srba bi bilo četiri puta više.

Ha mu nije odobravao: „Nisu Srbi Rumuni. Danas Srba ne bi uopšte bilo, ili bi ih bilo četiri puta manje, nego što ih danas ima. Vidiš li, budalo, šta se ovdje događa? Bar pedeset odsto Muslimana su pravoslav- nog porijekla, pa evo ratuju protiv nas. Da nismo izginuli na Kosovu, danas bi bilo još dva miliona Muslimana. Takvi smo. Volimo komfor.“

Pričalica je i dalje pričao za svoj groš, ali i kao da je čuo šta Ha za sebe govori.

Nakon ovoga zatvorenog dijaloga, Ha je počeo grozničavo da razmišlja. Šesti april? Pa i on je jednog divnog šetog aprila pao u Beograd. I tamo su Srbi. I tamo su napadnuti šestog aprila.

U sebi se obratio pričalici: „Nisu u pitanju ljudi, čovječe! U pitanju je mjesec april. Nesrećni mjesec za Srbe. Srbi bi morali prekrojiti godinu na jedanaest mjeseci. Dobili bi tačnije brojenje vremena, a dobar dio nesreće bi izbjegli.

- Ti, bogami, razmišljaš kao da si pao s Marsa. Da su tako radili, srpska godina ne bi imala ni jednog mjeseca, pa možda, ni dana.

209

„Znam, znam – slagao se Ha. – Kod njih je u pita- nju trenutak – nulto vrijeme. Sreća i nesreća jedno- vremeno.“

Prelijetanje hiljade metalnih ptica kroz borove krošnje, prekidalo je povremeno njihov govorno-misaoni dijalog. Borac do pričalice pokazivao je ruka-ma put njega, kao da se radi o umobolnom čovjeku, a leđima je trljao zemlju, kao da pravi udubljenje za udobnije naslanjanje.

Ha je pričalicu munuo laktom.

- Hej! S kim ti to pričaš?

- Zar pričam?

- Ne prestaješ.

- A meni se čini da neko drugi priča. Mora da me ona sinošnja granata malo smantala.

- Svi smo mi mslo smantani, dobri moj Dobri- voje. Svaki na svoj način. Evo, boga da mi daš, ja ne znam šta ja radim u ovm rovu.

Dobrivoje se prekrstio.

- Budi bog s nama. Nisi ni ti bio daleko od one granate,

Onaj treći se nasmijao i još jednom leđima protr- ljao zemlju..

210

Bio je to bliski susret sa drugom vrstom, kakav se od pamtivijeka događa na ovoj planeti, a da ljudski rod, sa pet čula, toga nije bio svjestan.

Negdje na po puta, između prvih linija, pjesma i po neki rafal. Pjesma ih je razdvajala i spajala, a čuo bi se i po neki komšijski glas – poziv na kafu. Zatim prasak. „Opet fagot“ – Ha je mirno slušao pjesmu, u očeki- vanju sljedećeg praska. Zainatio se da utvrdi porije- klo instrumenta. Fagot nije pogodan za bravuroznije partiture, ali bez njega ne može ni jedan simfonijski orkestar. „Nešto nije uredu sa njihovim aranžmanom. Nesrazmjerno mnogo koriste fagot“. Postavlja se pitanje i dirigenta. Usviranosti. Sve to nije najbolje šti- malo. Disonantni tonovi su bili česti i jaki. Ponekad bi to bila škripa, kao da lim o lim taru. Sve to, na kraju krajeva, nije bilo strašno. Strašno bi bilo, kako reče Dobrivoje, sjesti na žilet i sfujati se do grada. Onaj treći je opet leđima trljao zemlju. Stresao se. Bilo bi to jezivo.

Dobrivoje je predlagao da se nabave veliki zvučni- ci i uključe gusle. Možda bi ih istjerale iz rovova, a onda bi bilo lako. Šta može jedan simfonijski orkestar guslama? Ništa. Njima treba pet prsti za sviranje, a nama tri za gusle i krštenje.

Nedostatak sluha kod zaraćenih strana činio je ne- shvatljivom muzičku stranu rata, za razliku od likovne koju su manje više svi učesnici od samog početka razumjevali. I jedni i drugi, a kasnije i treći, prvo su gađali one sa velikom bradom. Za lov na brade iznajmljivani su strani, ili obučavani domaći, lovci Tek, kada bi za trenutak nestalo brada, lovci bi se

211

ostrvili na ciljeve sa tamnim naočalama, a njih je bilo na pretek. Nije se znalo da li su to kosmičke kopije Vlašića, ili su to Zemljani, željni avanture i pogibije. Njih lovci nisu mogli istrijebiti. Koliko god bi ih pobili, uvijek ih je bio isti broj, kao da su jedni dru- gima predavali naočale iz ruke u ruku, sa glave na glavu.

Ha je razmišljao. „I sa jedne i sa druge strane brade i naočale, a ubijaju jedni druge? Ovdje se radi o grešci u evoluciji. Još uvijek preovladava R-kompleks. Bos-no moja divna gizdava....“

Bio je redovni posjetilac na svim košarkaškim utkmicama, na kojima se takmičila „Bosna“ u dvorištu FIS-a. Prvo pjesma „O Kerol“, pa utakmica, pa „Dajana“. Sjetio se i stepeništa, koje je vodilo od Markala na Mejtaš. Pune četiri godine savlađivao ih je jednon dnevno. Dok bi uzlazio nabrojio bi ih stotinu i četiri, a kod silaženja devedeset i četiri. Samo jednom je bio blizu tačnog broja. Nije svejedno brojiti uza i niza stranu. A, kad progledaš rješenje je jednostavno. Uzlazilo se desno, a silazilo takođe desno. Uz i niz dijelili su gelenderi. Desni krak niz imao je pet ste- penika manje. To je slično čovječijem licu. Nikada dvije polovine nisu jednake. Desno od nosa nije isto što i lijevo. Podpuno simetrična glava bila bi bezlična – lutka. Napamet su mu pala i arapska pravila za ocje- nu ženske ljepote. Kod njih je u pitanju bio broj dva. Da bi žena bila lijepa, mora da ima: dva dijela tijela obla (koljena i zadnjicu), dva duga (vrat i prste), dva bijela (zube i ten), dva tvrda, kratka, uska, plitka...

212

Arapska mjerila kod Srba nisu važila. Kod njih nije važilo ni pravilo da za ljubav i mržnju treba dvoje. Oni su mogli da vole i mrze sami sebe, kao da su u pitanju jednoćelijska bića. Nekada su to koristili Turci, pa Austrija, a danas koristi Zapad. „Nikako da mi se javi Kičma Noći. Kao da se prepala od silne muzike. Rekla mi je da može da podnese jaku muziku, ali po nekada upada u manje rezonancije i osjeća nešto slično glavobolji. Dovoljan je trenutak tišine da se povrati. Da je meni makar jednu noć bez fagota!“

Jata metalnih ptica fijukala su kroz borov gaj. Vlaga je pritiskala zemlju. Spavalo mu se, a nije mogao oka da sklopi. Sve je neumoljivo prolazilo svo- jim tokom.

Nešto ga je odizalo od zemlje, a pogled vuklo pre- ma nebu. Gore: Kumova slama. Jedva vidljiva iza mnoštva treperavih zvijezda. Na nebu nagla promjena. Sve što je svijetlo postade tamno i obratno. Bila je to druga strana neba. Naličje. Nebo se izvrnulo iznad Bosne. Zašto se odjednom našao sa druge strane neba? Možda je upravo poginuo? Proletio crnu jamu i obreo u Antikosmosu? Nemoguće. Odakle bi tamo bilo Sara- jevo? Ne. Nešto mu nije uredu sa očima. Pogled je spustio na borovu šumu ispred sebe. Pred njim Kičma Noći. Ustvari njen negativ. „Šta je sad ovo? Neka ratna varijana?“ Nervozno je rukama savijao kašiku i ulupljivao porciju, sve dok nije primijetio da to ne čini rukama nego očima.

- Šta je? Nešto se čudiš?

- Ne čudim, nego prečuđavam.

213

- Kao da ti nije nešto uredu sa očima?

- Kako znaš?

- Znam. Posjetila sam te u bolnici.

- Rekli su mi.

- Ko?

- Medicinska sestra.

Smijala se.

- To sam bila ja. Baš si šašav. Tvoje ranjavanje je naizgled bilo bezopasno, ali posljedice su mogle da budu mnogo teže. Budi bez brige. Za nekoliko dana izbistriće ti se vid.

- Merni se čini da sam ja dobro vidio.

- Jesi ovozemaljskim vidom, ali za Kosmos bio si potpuno slijep. No, to nije važno. Došla sam da te obavijestim da naša istraživanja sve više upućuju na Bosansku šolju. Lako je moguće da se Mali Mišurko udavio u telvi, previše uživa- jući u turskoj kafi i Hankinom sevdahu i da se sada nalazi na dnu Bosanske šolje. Vjerujemo da bi ti mogao da na liciu mjesta nastaviš sa istraživanjem.

- Znaš li ti da sam se ja prošli put jedva izvukao iz Bosanske šolje?!

- Znam, ali i ti treba da znaš da je Bosanska šolja prava zagonetka i da naša naučna sazna-

214

nja nisu dovoljna za njeno potpuno istraži- vanje.

- Šta sve može naša civilizacija za nas je tajna.

- Boga mi, čini mi se da smo u ratu.

- Što se mene tiče, kako i sama vidiš, ja sam u rovu. Čak sam i ranjen.

- Dakle, iz rova u Bosansku šolju! – smješkala se i kao bajagi prijetila podignutim prstom.

U tom trenutku čitavo nebo poče da se uvija poput balona od sapunice. Kada se nebo smirilo i zateglo s kraja na kraj horizonta, nestala je i Kičma Noći.

Pričalica je i dalje drobio.

- Zemlje , koje su razbile čehoslovačku, razbij- aju i Jugoslaviju. Novi svjetski poredak je dje- lo stotinjak najbogatijih Zemljana. Za Srbiju nema spasa!

Ha se pitao: “Gdje sve ovo Dobrivoje pokupi? Mora da mu je strina rođena u Kremnu.“

- Što se tiče Bosanske šolje – pričalica je uhva- tio Haove misli – njena budućnost je neiz- vjesna. Treba da znaš da i drugi narodi njire u svoje šolje. U Meksiku su vrlo popularne.

„Izgleda da ovaj čita moje misli.“

- Tako je! Vrlo si providan.

215

- Je li bre, Dobrivoje, ti kao da čitaš moje misli?

- Kako to misliš?

- Pa, evo, šta god aj pitam mislima, ti odgovaraš

riječima.

Dobrivoje se krstio.

- Nije nešto uredu sa jednim od nas dvojice.

- I meni se čini.

- Jesi li ti siguran da ja odgovaram na tvoje mi- sli?

- Siguran.

Ha je počeo da shvata. Dobrivoje nije bio svjestan svojih mogućnosti. Bio je nepogrešiv prijemnik u sferi transmisije misli. Ili je u pitanju kopija sa oznakom „F“? Feleričan. Takvi su na ovo ratište stizali iz Nje- mače. Ili je ubačen od druge civilizacije, kao špijunska buba? U svakom slučaju bio je sa greškom i njegovo funkcionisanje bilo je polovično. Tako je, bar, mislio Ha. Nakon ovog razgovora, Dobrivoje je eliminisan minom od šezdeset milimetara, a Ha je zaključio: „Fagot“. Pred samu pogibiju Dobrivoje se podigao i izustio: “Nije tica sve što leti!“

Ha je u šolju ušao na sporedna vrata, sa natpisom: „Mjesni taksirat“. U holu se kelebečio kostur, polu- čovjek, polu-životinja. Čim se Ha pojavio, spodoba je

216

učinila nekoliko pokreta, kao da popravlja livreisano odijelo, i vrlo uljudno oslovila uljeza.

- Gospodin želi?

Ha je trenutak razmišljao. Kičma Noći mu je rekla za njegov vid i pomislio je da je greška do njega.

- Tražim jednog prijatelja, ali mi se čini da sam potrefio na pogrešni ulaz.

- Na ova vrata niti ulaze niti izlaze. Bilo bi po- željno da pođete na glavni ulaz.

- Svakako, pokušaću – a onda se predomislio – ipak, je li moguće da ga potražim ovdje kod vas?

Kostur se naklonio, diskretno zveckajući dugim prstima.

- Izvolite, molim – i pokazao rukom – aprèss vous!

Iza manjih vrata ukaza se jezero puno telve. „Šta sad?“

- Oprostite, kakva je ovo odaja?

- Ovo je druga strana dna Bosanske šolje.

- A ovo jezero?

- To je telva, talog koga prodajemo vukodlacima za vrijeme punog Mjeseca.

- Šta oni rade s njom?

217

- Oni prokuvavaju i piju sve dok im dlaka ne otpadne. Tako se vraćaju u normalni život.

- A vi? – Ha je pokazao na kralježnjake od trtice.

Podavio je repne kosti i pretvorio se u prelijepu djevojku. Ha se zaprepastio. Bila je slika i prilika minhenske kopije, koja je generala ispustila iz krila u hotel „Evropi“.

„Meni, izgleda, nije samo vid poremećen, nego i um.“

Ljepotica je bila građena po svim arapskim pravi- lima za ljepotu, stim što se pojavljivala u tri boje. „Boginja!“ – pitao se – šta ona radi u ovom mraku? Možda je ispod ove maske još samo jedan dobro očuvani kostur.

- Izvolite, gospodine Ha.

Ha je prešao rukom preko čela. Ništa nije zapi- njalo.

- Izvolite! – ponovila je.

- Kuda da izvolim? „Hoće da me uvali u telvu.“

- Vi tražite Malog Mišurka?

- Da.

- Pa, onda, izvolite! – rukom je pokazala pravac.

Hodao je po mekom persijskom tepihu. Noge su mu upadale do članaka, a i tepih je lagano klizio.

218

Ispred njih se pomijeralo svjetlo. Okrenuo se da vidi ide li i ona za njim. Išla je. Glavom i smiješkom ga je hrabrila, sve dok nisu stigli do ogromne tamne i hla- dne površine. Iza nje zrače nevidljivi snopovi energije. Milioni sitnih iskrica prodirale su kroz Haov orga- nizam. Lebdio je kao na vjetru od slabe struje. Ploča: gabro, jablanički. Na ploči imena svih sedam Vlašića, ugravirana kombinovano: imena Atlantovih kćeri, a prezimena zvijezda. Na kraju zvjezdice. Šest zvjez -dica treperi, a na mjestu sedme tamni otisak izdubljen u stijrni. Odatle je ispala zvjezdica Malog Mišurka.

- Ispala je – objasni ljepotica, a Ha shvati da mu je pročitala misli.

„Isti slučaj kao sa Dobrivojem. Ista civiliza- cija.“

Nešto ga je secnulo. Možda je druga civilizacija sa- mo kolektivni negativ njegove civilizacije? Kao što postoji Kosmos i Antikosmos, tako postoje i anticivi- lizacije?

- Šta vam znači ovaj semafor sa zvjezdicama?

- Ovo je vaš nadgrobni spomenik.

- Na dnu Bosanske šolje?

- Na dnu.

- Ne mogu da vjerujem.

Slegla je ramenima.

- Je li ostavio poruku?

219

- Da – otišla je u sljedeću prostoriju i donijela kristalnu kuglu.

U kugli sićušna zvjezdica. Trperi. Rubom kugle promiču riječi na starogrčkom jeziku:

„U šolju sam se bacio svojom voljom, jer sam shvaztio da Zemlji nema spasa. Osjetio sam da se kroz Bosansku šolju, slično kao kroz kosmičke crne jame, može proći na drugu stranu – do naličja života. Opi- jen neviđenom ljepotom ciganke Hanke, omađijan muzikoma sa gitare starog Đanga, spopala me neodo- ljiva želja da nestanem u samom dnu Hankine duše.“

Tada se pojavio ljubomorni Ramo. Plameni jezici su mu šikljali iz oči. Hankinu ljepotu nije htio da dijeli bilo s kim. Isukao je dva šiljata noža sa blještavim zvijezdama na vrh oštrica i zabio u Hankine grudi. Uzeo je u naručje, uzjahao Garana i poletio prema zvijezdama. Nestajali su u zanosu samožrtvovanja, kada se ljubav pretače u smrt. Tabor ih je pratio pjes-mom, sa podignutim rukama prema nebu, dok su se šatre rušile pod rosom i trncima praskozorja.

Na mjestu nestalog tabora ostale su slike Sarajeva iz onog vremena kada su željezničari u paradnim uni- formama, nedjeljom popodne, zaposjedali drvene tri- bine stadiona na Grbavici, i kada su Vilsonovo šeta- lište pohodili isključivo ljubavni parovi. Sarajevo, po čijem korzu su šetali mješoviti ljubavni parovi i su- botom od deset sati naveče u kino „Romanji“ gledali predpremijere novih filmova. Vrijeme kada je samo po neko nosio tamne naočale i kada se u redovima čekao prvi ljetni sladoled ispred slastičarne „Egipat“.

220

Pronašao sam uzrok nesreće, koja je snašla ovaj grad. Iznad grada lebdi sjena začarane žene još iz vremena kada je cirkus „Kolorado“ gostovao na Marin dvoru. Uklanjanjem njene sjene, spašava se grad. Takođe sam prikupio nekoliko stotina viceva nastalih u Bosni i svrstao u posebne diskete.

Na kraju je pisalo: „Sa kuglom možeš da se vratiš u naše sazvježđe i tako spasiš i mene i Sarajevo.“

Ha je okrenuo kuglu u ruci. Zvjezdica je svjetlucala u njoj. Ha joj je tepao: “Ludo mala! Sakrio si se u mišiju rupu. Trebaš da znaš da smo mi zvijezde, a ne plačljivi zaljubljenici.“ Milovao je kuglu, prošao po- red ljepotice, na vratima ga kostur pozdravio zvec- kanjem dugim prstima, mora da je za života svirao klavir, i ušao u mrklu noć punu ledenica, magle i metalnih ptica.

Kičma Noći ga je čekala sa ispruženom rukom. Kristalnu kuglu joj je lagano spustio na dlan. Krenuli su prema nebu. Na granitnoj ploči prestale su da tre- pere i ostale zvjezdice. Svih sedam Vlašića se našlo na krilima kosmičkog vjetra. Nestajali su putem svjetlo- snog traga, prema hladnoj beskonačnosti.

221

S A D R Ž A JUtrun...................................2Mravi u očima.......................7Kičma noći..........................17Žandarmi i lopovi................29Plejade................................36Duša Vizantije....................53Cirkus Kolorado..................61Začarana žena....................72Ispovijest...........................79Dajidža................................94Zakrivljenost vremena.....106Crveni kabriolet................121Crne misli..........................129Kafedžije...........................129

222

Pripreme...........................149Đango...............................161Bosanska šolja.................173Svjetlosni trag.................187Živ jednako mrtav.............197Sedmi vlašić......................206

223

Živko Žika JanjićRođen u Bileći, BiH, Republika Srpska, 8. marta 1938. Godine.

Osnovnu školu i nižu realnu gimnaziju završio u Bileći.

Višu realnu gimnaziju pohađao: prvi razred u Osijeku, drugi u Sarajevu, treći u Bileći, četvrti i veliku maturu u Mostaru. Arhitektonsko-urbanistički fakultet studirao u Sarajevu. Diplomirao januara 1965. godine.

Tokom školovanja bavio se muzikom, svirao harmoniku, gitaru i tambure.

Radio u Bileći i Dubrovniku, a od 1971. do penzije u Herceg Novom. Uz arhitekturu bavio se i slikarstvom i naslikao nekoliko stotina ulja na platnu. Napisao je četiri romana i zbirku priča.