PREDGOVOR

PREDGOVOR

izdanju Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

„Svaki svećenik mora bit pripremljen za svoju zadaću odgojitelja u vjeri i za zajedništvo kršćana. On mora biti čovjek vjere, posjednik svetoga i stup crkvenog zajedništva.“

(Sluga Božji Ivan Pavao II.)

Draga braćo u ministerijalnom Kristovu svećeništvu!

Ovaj smo liturgijsko-pastoralni priručnik već odavno priželjkivali. Sada je u našim rukama kao nezaobilazni Vade mecum za svakog od nas, koji smo u zajednici Kristove Crkve opečaćeni sakramentom Svetog reda.

Zasluga za ovo dragocjeno praktično pomagalo u našem liturgijskom pastoralu, za kojega smo kao zaređeni službenici Crkve (biskupi, prezbiteri i đakoni) najodgovorniji, pripada braći u biskupskoj službi - članovima Hrvatske biskupske konferencije.

Mi, članovi Biskupske konferencije BiH, smatrali smo veoma prikladnim njihov veliki trud mutatis mutandis prirediti i izdati za područja naših nad/biskupija. Zato smo zamolili braću u biskupstvu da smijemo uzeti njihov uradak i prilagoditi ga našim specifičnim okolnostima. Molbu su nam rado uslišali, na čemu smo im veoma zahvalni.

Originalni tekst HBK smo temeljito razmotrili te unijeli nužne izmjene i pojašnjenja, osobito s liturgijskog, pravnog i pastoralnog aspekta. Ovakav, kakav je u izdanju naše BK, odobren je za tiskanje na 43. redovnom zasjedanju u Banjoj Luci, 12. srpnja 2008. godine i obvezuje sve koji su uključeni u liturgijski pastoral u našim župnim, redovničkim, sjemenišnim ili drugim liturgijskim zajednicama.

Svaki od liturga na području nad/biskupija naše Biskupske konferencije dužan je savjesno se držati iznesenih normi u ovom Direktoriju i u tom duhu poučavati sve one koji mu pomažu u što plodnijem oblikovanju liturgijskih slavlja.

I ovaj dokument naše Biskupske konferencije Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici ulazi u red službenih smjernica i pravila kojima želimo pridonijeti dubljem i svestranijem razumijevanju te ujednačenijem, svjesnijem, plodnijem i radosnijem slavljenju svetih otajstava u našim biskupijskim odnosno župnim zajednicama. Želja nam je da, zajedno s Vama, trajno pomažemo našoj krajevnoj Crkvi u njenom duhovnom rastu i vjerodostojnom apostolskom svjedočenju u našoj specifičnoj životnoj zbilji.

Neka Krist, Veliki svećenik i Dobri Pastir svoje Crkve, po zagovoru svoje i naše Majke, Presvete Djevice Marije, izlije obilan blagoslov na sve koji će se služiti ovim priručnikom.

Sarajevo, o blagdanu Rođenja BDM 2008.

Vinko kardinal Puljić

nadbiskup i metropolit vrhbosanski

predsjednik BK BiH

PREDGOVOR

U nastojanju oko obnove Crkve Drugi vatikanski sabor u svjetlu Riječi Božje i u skladu s učenjem crkvenih otaca stavio je u središte pozornosti osobu Isusa Krista i njegova Vazmenog otajstva, čiji je plod Crkva, opći sakrament spasenja, koja se izgrađuje po sakramentima i ima svoj izvor i vrhunac – Presvetu Euharistiju. »Sakramenti, naime, imaju svrhu posvećivati ljude, izgrađivati Tijelo Kristovo i napokon iskazivati Bogu štovanje«, veli Uredba o svetoj liturgiji (SC 59). Uredba potom naglašava kako sakramentalni »znakovi ujedno i poučavaju« te »vjeru ne samo pretpostavljaju, nego je riječima hrane, jačaju i izražavaju «. I zovu se »otajstva vjere«, po kojima se »milost zaista dijeli, a obredno slavlje vjernike najbolje sprema da tu milost plodonosno prime i da Boga pravilno štuju«. Stoga je od velike koristi da »vjernici razumiju sakramentalne znakove i da vrlo često primaju one sakramente koji su ustanovljeni za održavanje kršćanskog života« (ondje).

Na samim počecima povijesti Crkve, kako nam prenose Djela apostolska, vidljivo je da primanju sakramenata prethodi propovijedanje. Zatim slijede pristajanje i ispovijed vjere, a onda krštenje. Tako na dan Pedesetnice Petar progovara okupljenim Izraelcima koji su ga slušali i veli: »Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista, da vam se oproste grijesi, i primit ćete dar Svetoga Duha« (Dj 2,38). Dakle, evangelizacija se ne iscrpljuje u propovijedanju i vjeronaučnoj pouci. Ona mora zahvatiti čitav život. Naravni i nadnaravni. Onaj nadnaravni ima svoj izražaj u sedam svetih sakramenata i divnom zračenju milosti koje oni ižaruju. Evangelizacija bi stoga trebala tako odgajati u vjeri da ih svaki kršćanin doživi uistinu kao sakramente vjere, a ne samo da ih pasivno prima ili formalno obavlja (usp. EN 47). Doista, kršćanin živi od sakramenata i život mu je usmjeren na ta »otajstva vjere«. A oni su međusobno tako povezani da jedan búdi milosni život, a drugi ga razvija, kako bi se omogućio puni razvoj do savršenog čovjeka, »do mjere uzrasta punine Kristove« (usp. Ef 4,13).

Obnova Drugoga vatikanskog sabora imala je u vidu taj rast. Stoga je obnova trajni proces kojim Crkva od vremena do vremena premišlja svoju praksu, te u određenim okolnostima upućuje konkretne smjernice, upute ili preporuke, posebice glede sakramenata i sakramentalnog života. Istina, ima puno takvih tekstova u smjernicama i odredbama rimskih biskupa ili rimskih kongregacija, kao i u dokumentima pojedinih biskupskih konferencija i dijecezanskih biskupa. Mi, hrvatski biskupi, željeli smo ovim Direktorijem posvijestiti nama, pastoralnim djelatnicima i svim našim vjernicima važnost sakramentalne kateheze, kako bismo svi dublje uronili u otajstvo koje sakramenti vidljivo označuju.

Budući da su svećenici uglavnom uključeni u rad »Kristova djela posvećivanja«, valja im stalno imati pred očima što su čuli na dan ređenja: »Budi svjestan onoga što ćeš činiti. Provedi u djelo što ćeš obavljati. I život svoj suobličuj otajstvu križa Gospodnjega. « Direktorij je zato namijenjen prije svega pastoralnim djelatnicima da im pomogne upoznavati ono što čine i svoj život uskladiti s onim što obavljaju. Uz pretpostavku dogmatskog i moralnog nauka te uzimajući u obzir liturgijske propise, Direktorij usredotočuje pozornost na pastoral sakramenata, ne zanemarujući pri tom ni sakramentalno pravo. Sakramenti, naime, nisu samo kanali milosti, nego i pravne stvarnosti po kojima kršćanin dobiva svoje mjesto i poslanje u Crkvi, kako Sabor veli: »Sveta i organski izgrađena narav svećeničke zajednice privodi se u djelo i po sakramentima i po krepostima« (LG 11). Nadamo se kako će svećenici u Direktoriju prepoznati neke uhodane smjernice pastoralnog djelovanja, uočiti potrebu odgovornijeg

služenja sakramenata kao i razboritog ujednačavanja pastoralne prakse u suradnji i izgradnji Kristove Crkve.

Zagreb, 21. siječnja 2008.

Vaši biskupi

KRATICE

AAApostolicam actuositatem, Dekret o apostolatu laika, Drugi vatikanski koncil

ChLChristi. deles laici – Vjernici laici. O pozivu i poslanju laika u Crkvi i svijetu. Enciklika pape Ivana Pavla II.

DiMDives in misericordia, Enciklika pape Ivana Pavla II. o Božjem milosrđu, KS, 1981. Dokumenti 61

EDEkumenski direktorij. Sekretarijat za jedinstvo kršćana, izdali

HKD sv. Ćirila i Metoda – KS, Zagreb, 1967. Dokumenti 3

EVEvangelium vitae – Evanđelje života. Enciklika pape Ivana Pavla II. o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života, KS, 1995. Dokumenti 103

FC Familiaris consortio – Obiteljska zajednica. Apostolska pobudnica Njegove Svetosti Ivana Pavla II. o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu, KS, 1981. Dokumenti 64

FTSTeološka formacija budućih svećenika, Sveti Zbor za katolički odgoj

GSGaudium et spes, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu, Drugi vatikanski koncil

HVHumanae vitae, Enciklika pape Pavla VI.

KKCKatekizam Katoličke Crkve (1993)

LGLumen gentium, Dogmatska konstitucija o Crkvi, Drugi vatikanski koncil

OTOptatam totius, Dekret o odgoju i obrazovanju svećenika, Drugi vatikanski koncil

OUOpća uredba, Rimski misal

NSPNa svetost pozvani, Pastoralne smjernice na početku trećeg tisućljeća, Hrvatska biskupska konferencija, Glas Koncila, Zagreb, 2002.

PDVPastores dabo vobis – Dat ću vam pastire, papa Ivan Pavao II., Apostolska posinodalna pobudnica kleru i vjernicima

PiPPomirenje i pokora – Reconciliatio et paenitentia, papa Ivan Pavao II. KS, Zagreb, 1985. Dokumenti 74

PO Presbyterorum ordinis, Dekret o službi i životu prezbitera, Drugi vatikanski koncil

RBP Red bolesničkog pomazanja i skrbi za bolesne, Rimski obrednik

RK Red krštenja, Rimski obrednik

RP Red potvrde, Rimski ponti. kal

RPK Red pokore, Rimski obrednik

RPOK Red pristupa odraslih u kršćanstvo, Rimski obrednik

RS Redemptionis sacramentum – Sakrament otkupljenja, Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, KS, Zagreb, 2004. Doku-menti 139

RSp Red sprovoda, Rimski obrednik

SC Sacrosanctum Concilium, Konstitucija o svetoj liturgiji, Drugi vatikanski koncil

ScC Sacramentum caritatis – Sakrament ljubavi, papa Benedikt XVI., apostolska posinodalna pobudnica

VC Vita consecrata, papa Ivan Pavao II., apostolska pobudnica

UVOD

1. Krist djeluje po sakramentima. – »Po izlijevanju Duha Svetoga na dan Pedesetnice, Crkva se objavila svijetu. S darom Duha počinje novo vrijeme u ‘rasporedbi otajstva’: vrijeme Crkve, u kojem Krist očituje, uprisutnjuje i priopćava djelo svoga spasenja po liturgiji Crkve, ‘dok opet ne dođe’ (1 Kor 11,26). U tom vremenu Crkve, Krist živi i sada djeluje u Crkvi i s njome na nov način, vlastit tomu novom vremenu. On djeluje po sakramentima; to predaja zajednička Zapada i Istoka naziva ‘sakramentalnom ekonomijom’, koja se sastoji u priopćavanju (ili ‘dijeljenju’) plodova vazmenog otajstva Kristova u slavlju ‘sakramentalne’ liturgije Crkve« (KKC 1076).

2. Kristov pashalni misterij živi danas. – Kristov misterij je pashalni misterij (usp. SC 2, 5, 6). Taj misterij živi danas (hodie) u Kristu i s Kristom, koji je »u svojoj Crkvi uvijek prisutan« (SC7). Po tome što slavi spomen smrti i uskrsnuća Kristova, Crkva slavi sveukupni Kristov misterij, od utjelovljenja i rođenja do uzašašća i Duhova, sve do iščekivanja blažene nade i ponovnoga dolaska Gospodinova (SC 102).

3. »Spomen« – posadašnjenje spasenja. – U uskoj povezanosti s iznesenim stoji i tumačenje riječi »spomen«, koja je u pokoncilskom govoru i liturgiji postala ključna riječ svih tumačenja. Bila je i ostaje važna zadaća naviještanja riječi i stvarnosti »spomena« dati njegovo povijesno spasenjsko i sakramentalno dostojanstvo, kao i dubinu njegova značenja dotaknuti u vjeri i životu kršćanskoga naroda. Spomen, kao riječ, u svom izvornom hebrejskom značenju »zakar«, znači posadašnjenje spasenja u dimenziji od Boga darovane i djelatne prisutnosti otajstva (repraesentatio). Nije čovjek taj, nego je sam Bog onaj koji posadašnjuje spasenje Kristova pashalnog misterija. Protestantska ekleziologija pretežno smatra svoju zajednicu «Crkvom riječju», a katoličku gleda kao «Crkvu sakramenta». Kristova Crkva je Crkva Riječi i istovremeno Crkva Sakramenta. Riječ je priprava i obećanje Sakramenta. Sakrament je ostvarenje Riječi. To je najradikalnija i najstvarateljskija riječ Crkve. Krist je u svojoj riječi prisutan, kao stalni stvaratelj Crkve i djelitelj milosti. »U liturgiji Bog govori svome narodu. U njoj još uvijek naviješta Krist radosnu vijest« (SC 33).

4. Sakramenti – znakovi Novoga saveza. – Sakramenti su iznad svega znakovi Novoga saveza, »snažni momenti« susreta, dijaloga i zajedništva što ih Bog ostvaruje s ljudima snagom Duha Svetoga u Kristu Isusu. Po riječima i sakramentalnim gestama Uskrsli, prisutan u sakramentima svojom silom (usp. SC 7), daje Duha Svetoga onima koji vjeruju u njega, on ih ucjepljuje u svoje vazmeno otajstvo, čini ih sudionicima spasenjskih plodova, čini ih Crkvom.

5. Sakramenti nisu privatni čini. – Sakramentalni čini nisu privatni čini, nego slavlja Crkve, tj. »svetog naroda skupljenog i ravnanog pod upravom biskupa. Zato ti čini pripadaju cijelom tijelu Crkve te ga očituju i na nj se odnose« (SC 26). Sakramenti su aktualizacija Crkve ovdje i sada zajednice Isusovih učenika. Sakramenti su »čini Crkve«, i to su »u dvostrukom značenju: ‘po njoj’ su i ‘za nju’. Oni su ‘po Crkvi’ time što je ona sakrament djelovanja Krista, koji u njoj djeluje zahvaljujući slanju Duha Svetoga; a oni su ‘za Crkvu’ jer upravo ‘sakramenti čine Crkvu’, ukoliko, osobito u Euharistiji, ljudima objavljuju i priopćuju otajstvo zajedništva trojedinog Boga Ljubavi« (KKC 1118).

6. Sakramenti posvećuju ljude. – Već smo istaknuli da sakramenti imaju svrhu posvećivati ljude, izgrađivati Tijelo Kristovo i iskazivati Bogu štovanje, a kao znakovi oni ujedno poučavaju. Osim toga, oni vjeru ne samo da pretpostavljaju nego je riječima i gestama stvarno hrane, jačaju i izražavaju; stoga se i zovu »otajstva vjere« (usp. SC 59). Danas se može s pravom govoriti o »novom« pastoralu koji sakramente ne promatra odvojeno jedne od drugih, ili samo kao »kanale« milosti kako bismo mogli živjeti kršćanski. Pastoral Crkve danas želi još snažnije produbiti opću viziju kršćanskog života, kojemu su sakramenti bitni element i trajna hrana milosti. Sakramenti nisu usputni događaji, ceremonije koje se iscrpljuju u pripravi i slavlju, nego događaji koji mijenjaju i pravilno usmjeruju kršćanski život. Zato samo stalan i u svim svojim vidovima usklađen pastoral može pomoći da vjernici shvate koje je mjesto sakramenata u životu jednoga kršćanina. Uvođenje narodnog jezika pomoglo je da vjernici razumiju riječi što ih svećenik izgovara i čine koje obavlja, ali to još uvijek ne znači da prisutni shvaćaju smisao onoga što se zbiva

i poruku koja se upućuje. Nije dovoljno shvatiti sakramente,

treba ih živjeti u stvarnosti svagdašnjeg života.

7. Svećenici pozvani upućivati vjernike. – Svećenici su po svom pastirskom poslanju pozvani upućivati vjernike kako da sakramentalnu stvarnost žive u pripravi na sakramente, u njihovu slavlju, a potom i u životu (»liturgija poslije liturgije«). U toj perspektivi govori Konstitucija o svetoj liturgiji: »Neka pastiri duša marljivo i strpljivo nastoje oko liturgijskog odgoja i djelatnog, nutarnjeg i vanjskog, sudjelovanja vjernika prema njihovoj dobi, staležu, načinu života i stupnju izobrazbe. Vršeći tako jednu od glavnih dužnosti vjernog djelitelja Božjih otajstava, neka svoje stado u toj stvari vode ne samo riječju nego i primjerom« (SC 19). Dakako, nije dovoljna kateheza u slavlju nego se traži kateheza slavlja (!) koja se događa u crkvenoj zajednici, u prvom redu u župnoj zajednici. »Liturgijska kateheza ide za uvođenjem u Kristovo otajstvo (ona je stoga mistagoška), krećući se od vidljivog prema nevidljivomu, od znaka prema označenomu, od sakramenta prema otajstvu« (KKC 1075). Ovdje valja istaknuti da »bez istinskoga navještaja i raspoloživosti koju on treba stvoriti u srcima slušatelja, sakramenti se ne mogu ni slaviti ni primati na autentičan način, tj. kao otajstveni susret s Isusom Kristom. Štoviše, njihovo primanje bez takve pripreme, postaje prazni obred i običaj, bliži magijskomu nego vjerničkomu činu« (NSP 38).

Odmah na početku valja naglasiti da je od presudne važnosti uloga svećenika kao liturga i djelitelja odnosno predslavitelja

sakramenata. On je prvi i najodgovorniji instrument u cjelokupnom sakramentalnom događanju. Otud nužnost da se trajno teološki usavršava, tj. prati nova kretanja u Crkvi na liturgijsko-katehetsko-pastoralnom planu, čita i studira dosadašnje i novije crkvene dokumente, utvrđuje poznavanje, posebice, Rimskog obrednika, sudjeluje na seminarima, biskupijskim i dekanatskim sastancima radi dubljeg shvaćanja „istinâ o sakramentima“ i proučava situaciju, odnosno primatelje sakramenata i njihovu osjetljivost kako bi bolje znao teološki i pastoralno razmišljati u pravcu stvaranja planova i programa u pastoralu sakramenata. Isto tako važno je da se pridržava smjernica Crkve, u koje spadaju svakako i rubrike za slavlje pojedinoga sakramenta, dokumenata Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i uputa biskupa ordinarija. To znači da nitko na svoju ruku ne može uvoditi nešto što nema teološkog i pastoralnog utemeljenja, pogotovo ne odstupati od jedinstvenog plana i programa, konkretno i od ovih smjernica. Sve to uključuje temeljitu pripremu za slavlje, bez obzira što je to toliko puta slavio, čineći sve da to ne bude rutinski već da se promiče misterijska dimenzija, jer se radi o tajnama vjere a ne samo o obrednoj ljepoti. I nakraju, važno je da poštuje raznolikost liturgijskih službi, što znači da stimulira i laičke službe u pripremi za slavlje sakramenata, kao što su: liturgijska inicijativna skupina, asistenti/animatori u pripremi i u samom slavlju. Za takve suradnike, osobito ako nisu završili teološki studij, valja organizirati usavršavanje kroz posebne seminare, odnosno škole.

8. Bogoslužje uređuju Sveta Stolica i dijecezanski biskup. - Kako će župna zajednica ili pojedini vjernik doživjeti i živjeti sakramente, ovisi i o tome kako ih poslužitelji otajstava Božjih slave i kako poštuju liturgijske norme. »Bogoslužje je vršenje svećeništva Isusa Krista (SC 7), ‘vrhunac kome teži djelatnost Crkve i ujedno izvor iz koga proistječe sva njezina snaga’ (SC 10). Bogo-služje čini sredinu u kojoj svećenik treba biti posebno svjestan da je služitelj, koji je pozvan vjerno slušati Crkvu. ‘Uređivanje svetog bogoslužja ovisi samo o crkvenoj vlasti; tu pak vlast imaju Apostolska Stolica i, prema pravnoj odredbi, dijecezanski biskup (kan. 838). Svećenik stoga neće u tome ništa na svoju ruku dodavati, oduzimati ili mijenjati’ (usp. SC 22). To osobito vrijedi za slavljenje sakramenata koji su na osobit način čini Krista i Crkve, i koje svećenik vrši in persona Christi i u ime Crkve na dobro vjernika (kan. 846 §1). Oni imaju istinsko pravo sudjelovati u slavljenju bogoslužja kako to Crkva želi, a ne prema osobnim ukusima pojedinih služitelja, niti prema posebnim neodobrenim obredima što ih sastavljaju skupine koje se zatvaraju pred cjelinom Božjega naroda.«1 »Obdržavanje normi proizišlih od crkvene vlasti zahtijeva sklad misli i riječi, izvanjskog djelovanja i pozornosti srca« (RS 5), a »samovoljni postupci ne služe istinskoj obnovi već vrijeđaju pravo Kristovih vjernika na liturgijsko slavlje, koje je izričaj života Crkve, sukladno njezinoj predaji i disciplini« (RS 11). Zloupotrebe često imaju korijen u krivom poimanju slobode, a nekad se temelje na neznanju.

9. Mjesto vjernika laika u sakramentalnom pastoralu. - I vjernici laici imaju svoje mjesto i važnu zadaću u sakramentalnom pastoralu, kako u pripravi za sakramente tako, u određenim slučajevima, i u njihovu slavlju. »Spasonosno poslanje Crkve u svijetu ne ostvaruju samo službenici snagom sakramenta reda nego i svi vjernici laici: oni doista snagom svoga krsnog položaja i svoga posebnog zvanja, svaki u svojoj mjeri, sudjeluju na Kristovoj svećeničkoj, proročkoj i kraljevskoj službi« (ChL 23). Dakako, »potrebno je izbjeći opasnost potamnjenja komplementarnog odnosa klerika i laika, na način da služba laika bude podložna, kako se kaže, ‘klerikalizmu’, dok u isto vrijeme sveti služitelji

nepravedno prisvajaju sebi ono što je vlastito životu i djelovanju vjernika laika« (RS 45). Nekada laici mogu preuzeti zadaće zaređenih službenika, posebno u slučaju »gdje bi potreba Crkve to savjetovala, ako nema službenika, mogu laici, iako nisu čitači ili akoliti, preuzeti neke njihove zadaće, naime, obavljati službu Riječi, predvoditi u bogoslužnim molitvama, krstiti i dijeliti svetu pričest prema pravnim propisima« (kan. 230 § 3). Da mogu dostojno i dolično obavljati službe i zaduženja u pastoralu, vjernike laike treba pozvati, potaknuti i poučiti. Kod toga treba budno paziti da ne dođe do klerikalizacije laika a niti do laicizacije klerika. Ministerijalno svećeništvo se razlikuje po svojoj biti od krsnoga svećeništva, ali mu nije suprotstavljeno. Oba svećeništva su utemeljena na Kristovu od koga dolazi jednako dostojanstvo. Zato se međusobno nadopunjuju a ne isključuju.

10. Osigurati iskustvo življenoga kršćanstva. – Kad je riječ o sakramentima kršćanske inicijacije, napose je potrebno još više imati pred očima presudnu ulogu ne samo roditelja i kateheta već cijele župne zajednice. Budući da cjelokupna javnost ne stimulira uvođenje u vjeru i življenje po njoj, počevši od obiteljskoga, veliku ulogu ima župna zajednica, u kojoj će se moći »osjetiti« i »okusiti« iskustvo vjere. Činjenica je da je mnogo djece »koja pohađaju vjeronauk izolirano od životnoga kontakta s iskustvom življenoga kršćanstva. To znači da je u našim župnim zajednicama nužno osigurati stvarno iskustvo življenoga kršćanstva, što uključuje stvaranje organizacijskih i životnih prostora u kojima je moguće doživjeti globalno kršćansko iskustvo«.2 Stoga je obnova naših župnih zajednica, koja se najbolje provodi oživljavanjem župne kateheze, jedan od osnovnih preduvjeta za kvalitetnu

kršćansku inicijaciju i slavlje svih sakramenata. Mi se krstimo u vjeri Crkve, doživljavamo pomirenje i Gospodnju prisutnost u bratstvu i zajedništvu Crkve te se krizmamo u zrelosti Crkve.

11. Osuvremenjenje sakramentalnog pastorala. – Direktorij za pastoralnu službu biskupa traži od biskupa da osuvremene sakramentalni pastoral, napose pastoral Bolesničkog pomazanja i Popudbine kao i pastoral sakramenta Pokore.3 No, to vrijedi i za pastoral drugih sakramenata. Ovaj dokument nije ni teološki traktat o sakramentima ni školski priručnik iz pastorala sakramenata, a da se ove smjernice pravilno primijene treba proučiti i uzeti u obzir temeljne dokumente crkvenog Učiteljstva o tim pitanjima. Ove smjernice nisu zbirka normi iz pastorala sakramenata nego upute kako osnažiti veće poštovanje liturgijsko-pastoralnih normi. One su poziv našoj Crkvi da zajedno i ozbiljno »preispita« cjelokupni sakramentalni pastoral i uskladi ga s normama crkvenog Učiteljstva, izraženog u dokumentima Drugoga vatikanskog koncila, u odredbama liturgijskih knjiga i Zakonika kanonskoga prava te napokon u Katekizmu Katoličke Crkve. Bogato vrelo pastorala sakramenata nalazi se u enciklikama i pobudnicama rimskih prvosvećenika, te dokumentima rimskih kongregacija i naše biskupske konferencije. Na hrvatskom jeziku objavljena je većina tih dokumenata, koji bi trebali naći mjesto u svakoj župnoj knjižnici. Svakako je potrebno konzultirati jedan od najnovijih dokumenata Hrvatske biskupske konferencije, Na svetost pozvani, u kojem se govori o sakramentima u pravcu promicanja istinske svetosti.4 – U svakoj biskupiji treba ustanoviti biskupijsko liturgijsko-pastoralno povjerenstvo, (ili barem imenovati povjerenika za liturgijski pastoral)

koje će promicati sakramentalni pastoral, u suradnji s liturgijskim, katehetskim, pastoralnim i drugim vijećima i povjerenstvima Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, mjerodavnim za to područje crkvenoga života i djelovanja.

12. Pomoć i podrška pastoralnim djelatnicima. – Ovaj dokument želi biti određena pomoć i podrška pastoralnim djelatnicima koji se susreću s brojnim pitanjima i teškoćama, osobito s činjenicom da nemali broj vjernika daje dojam kako ne traži sakrament koji ih dovodi u spasenjski susret s Kristom, nego neki običaj ili »ritual«, tj. samo da se »obavi«. Individualizam i subjektivizam žele »krojiti« vjeru po nekoj »osobnoj mjeri«, što se dakako posebno odražava pri traženju sakramenata. Svakako, jedan od najvećih problema je što se sakramenti ne shvaćaju kao jače pritjelovljenje Kristu u njegovoj zajednici vjernika, odnosno kao uvođenje u vjeru i život kršćanske zajednice, već kao neki privatni čini. Ta činjenica znade kod svećenika izazvati određeni osjećaj frustracije, pogotovo ako se može zaključiti da sve veći broj mladih, posebno u nekim sredinama, slavlje sakramenata, konkretno Potvrde, doživljavaju, ako ne kao »oproštaj«, a ono

barem kao određeno distanciranje od Crkve i popuštanje intenzivnijega i redovitoga vjerskoga života, posebice slavlja Dana Gospodnjega.

13. Razvrstaj sakramenata. – Sakramente smo svrstali prema klasičnom redu: Krst5, Potvrda6, Euharistija, Pokora7, Bolesničko pomazanje, Sveti red, Ženidba (KKC 1210). Mogu se svrstati i po skupinama; npr. veliki sakramenti: Krst i Euharistija; sakramenti kršćanske inicijacije: Krst, Potvrda i Euharistija; sakramenti duhovnog ozdravljenja: Pokora i Bolesničko pomazanje; sakramenti u službi zajedništva: Sveti red i Ženidba. U strukturi pojedinog sakramenta slijedili smo uglavnom sljedeći raspored: prosudba stanja; teološko- pastoralne smjernice za pripravu, slavlje i život.

I.

SAKRAMENT (KRSTA) KRŠTENJA

A. PRISTUP ODRASLIH U KRŠĆANSTVO

KRŠĆANSKA INICIJACIJA

Prosudba stanja

14. Još ima onih koji nisu kršteni. - Iako je visok postotak onih koji se izjašnjavaju kao vjernici katolici na području Bosne i Hercegovine i šire, iako više nema opravdavajućih razloga za pojavu anonimnih »nikodemskih kršćana«, ima znatan broj odraslih koji nisu kršteni i koji traže krštenje. Mi živimo u novim društvenim prilikama, u kojima je žeđ za transcendentim i duhovnim jače nazočna negoli ranije. Rodile su se i odrasle dvije generacije među kojima je znatan dio onih koji nisu kršteni. Neki bi htjeli što prije i što lakše nadoknaditi ili vlastiti ili roditeljski propust te bez neke ozbiljnije priprave primiti sakramente kršćanske inicijacije i tako ući u Katoličku Crkvu. I neki svećenici popuštaju tim zahtjevima i tako svojim »prečacem« uvode u kršćansku zajednicu. U posljednje vrijeme u pojedinim biskupijama organizirano se provodi kršćanska inicijacija na razini grada,

regija, dekanata, arhiđakonata ili na razini pojedinih župa. Najodgovorniji za liturgijski pastoral u župi, dekanatu odn. regiji neka usklade pastoralnom razboritošću mjesto priprave i samog slavljenja sakramenata.

Uvod

15. Sadržaj izraza »kršćanska inicijacija«. – Pod izrazom »kršćanska inicijacija« podrazumijeva se hod vjere koji, po sakra mentima Krštenja, Potvrde i Euharistije, ucjepljuje u otajstvo Krista i Crkve te omogućava da postanemo kršćani. To je stupnjevit i jedinstven hod, koji počinje naviještanjem, produbljuje se u katehezi, a svoj vrhunac nalazi u slavlju triju sakramenata, koji su sakramentalni zasebni sveti čini ali bitno usmjereni jedan na drugi i međusobno čvrsto povezani. Stoga su »tako međusobno povezani da se zahtijevaju za potpuni pristup u kršćanstvo« (kan. 842 § 2). Vrhunac sakramentalnog hoda, koji polazi od Krštenja, dozrijeva u Potvrdi, a kulminira u svetoj Euharistiji, sakramentu koji se trajno prikazuje; koji se ne iscrpljuje samo u osobnom iskustvu, nego se obnavlja i ponazočuje svakog dana za euharistijskim stolom, posebice na dan Gospodnji. Kršćanskom inicijacijom majka Crkva rađa svoju djecu te istovremeno preporađa samu sebe.

»Već od apostolskih vremena, da netko postane kršćanin, mora proći određeni put i inicijaciju u više stupnjeva. Taj se put može proći brže ili sporije. Međutim, uvijek mora sadržavati neke bitne elemente: navještaj Riječi, prihvaćanje evanđelja, što uključuje obraćenje, ispovijest vjere, krštenje, izljev Duha Svetoga, pristup euharistijskom zajedništvu« (KKC 1229).

16. Župna zajednica – mjesto hoda u vjeri. – »Redovito mjesto« hoda kršćanske inicijacije je župna zajednica, ali zbog nedostatka svećenika i drugih prikladnih službenika, može se organizirati zajednički katekumenat na području jednoga grada ili regije. U svakom slučaju, neka se nastoji ne samo da kandidati pristupa u kršćanstvo sačuvaju vezu sa župnom zajednicom kojoj pripadaju, nego da se u nju aktivno uključe.

17. Osobno obraćenje. – Sakramenti kršćanske inicijacije pretpostavljaju osobno obraćenje koje je, uz osobnu suradnju, djelo Božje milosti, kao što reče prorok: »Obrati me da se obratim« (Jr31,18). Zato Crkva tijekom priprave za krštenje, uz katehetsku pouku, uvođenje u kršćansko življenje i osobnu molitvu, katekumene prati svojom molitvom i posebnim obrednim slavljima u krugu kršćanske zajednice. Neka se obredna slavlja tijekom katekumenske priprave ne izostavljaju, nego neka se savjesno i pobožno slave (RPOK, Prethodne napomene).8

18. Katekumenat na razini župne zajednice. – Katekumenatu valja pristupiti sa svom ozbiljnošću i odgovornosti. Ponovno se preporučuje normativni dokument hrvatskih biskupa Pristup odraslih u kršćanstvo (1993.), to više što je činjenica da postoje »mnoge površnosti u prevladavajućoj praksi krsnoga katekumenata u nas«. (NSP 41, bilješka 6). U pojedinim župnim zajednicama ne provodi se sustavan katekumenat ili se sve »obavi na brzinu«, popuštajući određenim »pritiscima« vjernika. Ako pojedinci iz ozbiljnih osobnih razloga ne mogu sudjelovati u katekumenatu

po stupnjevima, ili se takav katekumenat zbog malog broja kandidata ne organizira ni na razini župne zajednice ni na razini dekanata, mjesni ordinarij može dopustiti da se primijeni jednostavniji red pristupa odrasloga (RPOK 240–277). Dakako, i u pripravi pojedinca na sakramente kršćanske inicijacije treba ipak s njime obraditi kateheze koje su predviđene u katekumenatu po stupnjevima. Kako je naglašeno, velika je uloga župne zajednice koja je pozvana pratiti kandidate, od molitve za njih do pružanja primjera uzornoga kršćanskoga života i sudjelovanja u slavlju. Stoga, ako se katehetska priprava odvija u jednoj od župa dekanata, upis, izbor i slavlja pojedinih stupnjeva a posebice samo slavlje sakramenata inicijacije treba biti u župnoj zajednici gdje kandidat stanuje. Na taj način uključuju se više u pripremu sam župnik sa suradnicima kao i cijela župna zajednica, a s druge strane kandidat postupno raste u svijesti da se uvođenjem u kršćanstvo uvodi u konkretnu kršćansku odnosno župnu zajednicu.

19. Tri »stupnja« i četiri »razdoblja«. – Hod kršćanske inicijacije ima tri »stupnja« ili svečana prijelaza, a oni vode »razdobljima« traženja i dozrijevanja (RPOK Prethodne napomene 6).

- Prvo razdoblje:evangelizacija i »pretkatekumenat«;

prvi stupanj:

obred primanja među katekumene.

- Drugo razdoblje:katekumenat;

drugi stupanj:

obred izbora i upisa imena.

- Treće razdoblje:vrijeme čišćenja i prosvjetljivanja;

treći stupanj:

slavlje sakramenata pristupa.

- Četvrto razdoblje (nakon inicijacije):mistagogija.

Prvo razdoblje: pretkatekumenat

20. Pretkatekumenat. – Pretkatekumenat nema strogo određenu strukturu, on se provodi neformalno u ozračju prijateljskog primanja. Nakon nekoliko osobnih susreta župnik povjerava onoga koji se prijavio za kršćanski pristup skupini odgovornih, u kojoj se osim kumova i jamaca nalaze i neki katehete. Njihova je zadaća uputiti prvi navještaj Kristova evanđelja. Dužina trajanja pretkatekumenata određuje se prema duhovnom stanju i okolnostima pojedinca. To može potrajati i više od godinu dana, a u redovitim prilikama od Nedjelje Pedesetnice do početka mjeseca listopada. To je razdoblje prijavljivanja kandidata za pristup odraslih u kršćanstvo. U tom se vremenu razgovorima i uzajamnim upoznavanjem provjeravaju motivi kandidata. Prva evangelizacija, najčešće u obliku razgovora, kandidata uvodi u ozračje vjere. Već tada ih valja upućivati u molitvu i na kršćansko-katolički način razmišljanja. (Kroz to vrijeme prikupljaju se podaci o kandidatima i upisuju u posebnu knjigu katekumena.)

21. Župni centar – novi dom. – Kandidatu za pristup u kršćanstvo treba pružiti »novi« ambijent, to jest župni pastoralni centar treba postati njegov »novi dom«, a župna zajednica »nova obitelj«. Bit će potrebno u župnim zajednicama već na Duhove objaviti naredni krug priprave odraslih za pristup u kršćanstvo, a kroz nekoliko nedjelja prije listopada – kad bi trebala započeti sustavna evangelizacija i katehizacija kandidata za sakramente inicijacije – valja oglašavati početak katekumenske pouke. Svakom upisanom kandidatu treba istodobno poslati pismeni poziv za prvi susret.

Prvi stupanj: Obred »primanja među katekumene«

22. Obred primanja među kandidate. – Razdoblje pretkatekumenata završava obredom »primanja među katekumene«. Taj se obred redovito obavlja u župi, početkom listopada, uz sudjelovanje zajednice, napose obitelji, kateheta, prijatelja i jamaca. Prije obreda primanja među katekumene župnik ili voditelj katekumenata treba stupiti u vezu s biskupskim ordinarijatom i prijaviti kandidata te provjeriti ima li možda kakvih poteškoća. Nakon obreda primanja među katekumene neka se isti župnik pobrine da kandidata upiše u Knjigu katekumena koja se čuva u župnom uredu (usp. kan. 788 § 1).

Drugo razdoblje: »katekumenat«

23. Katekumenat. – Vrijeme prve intenzivne i sustavne priprave za primanje sakramenata inicijacije zovemo katekumenat u užem smislu riječi. Ono traje od početka listopada do prve nedjelje korizme. Osnovica katekumenata zasnovana je tako da obuhvaća sljedeće liturgijsko vrijeme: adventsko-božićno i vrijeme do početka korizme.

Drugi stupanj: Obred izbora i upisa imena

24. Obred izbora i upisa. – Razdoblje katekumenata u užem smislu završava »obredom izbora« koji se obično obavlja na prvu korizmenu nedjelju, koja neposredno prethodi slavlju sakramenata kršćanske inicijacije. Veoma je prikladno da se obred obavlja u katedrali, a da mu predsjeda biskup ili njegov delegat.

Sud o prikladnosti pristupa u skupinu »izabranih za krštenje« pripada biskupu. Prema tome, mjesec dana prije obreda župnik treba predati Biskupskom ordinarijatu potrebnu dokumentaciju sa zahtjevom za pristup.

Treće razdoblje: vrijeme čišćenja i prosvjetljivanja

25. Vrijeme čišćenja. – Razdoblje čišćenja i prosvjetljivanja redovito se obavlja u liturgijskom vremenu korizme, prije slavlja sakramenata kršćanske inicijacije. U prisutnosti cijele župne zajednice, sabrane na euharistijsko slavlje, na treću, četvrtu i petu korizmenu nedjelju, obavljaju se »provjere«. Na petu nedjelju, nakon slavlja provjere, obavljaju se neposredno pripravni obredi na sakramente kršćanske inicijacije: predaja (redditio) Vjeroispovijedi (simbola vjere) i obred Effata.

Treći stupanj: Slavlje sakramenata kršćanske inicijacije

26. Tri sakramenta – jedno slavlje. – U slučaju odraslih tri sakramenta kršćanske inicijacije (Krštenje, Potvrda, Euharistija) slave se zajedno u istom slavlju. Njima u pravilu predsjeda biskup u katedrali u Vazmenom bdijenju, no biskup može delegirati župnika ili nekoga drugog svećenika da ih slavi u župnoj zajednici. U tom slučaju neka župnik zatraži za sebe ili drugog svećenika odobrenje od biskupa ordinarija.

Četvrto razdoblje: mistagogija

27. Vrijeme mistagogije. – Razdoblje mistagogije u pravilu se poklapa s vazmenim vremenom, a završava se svečanim slavljem Nedjelje Pedesetnice (Duhova). Neka se svi »novokrštenici« trude sudjelovati na nedjeljnim misama sa svojim kumovima. Iskustvo sakramenata treba omogućiti u crkvenoj zajednici kroz trajnu katehezu, pomno spremljenu liturgiju i svjedočanstvo života. Nakon što prime sakramente, veoma je važno s novokrštenicima podržavati posebne veze. Oni, sa zajednicom vjernika, sve dublje shvaćaju vazmeno otajstvo, nadasve razmatranjem Evanđelja i sudjelovanjem u Euharistiji. Oni, dakle, sve dublje ulaze u otajstvo vjere, u misterij, te se zbog toga ovo posljednje vrijeme inicijacije zove vrijeme mistagogije (RPOK 37).

28. Novokrštenici u kršćanskoj zajednici. – Nakon što su prigrlili vjeru, novokrštenici se otvaraju Božjoj riječi i poticajima Duha Svetoga, a primanje sakramenata pomaže im da još dublje upoznaju Sveto pismo, sve se tješnje povezuju s drugim vjernicima i ulaze u zajedništvo Crkve. Taj novi život vjere u njima omogućava novi pogled na svijet i život (RPOK 38–40). Cijelu župnu zajednicu treba poticati da s novokrštenicima sudjeluje u tim misama, osobito ako su organizirane upravo za novokrštenike (RPOK 40). Novokrštenici će i izvan mise njegovati duh molitve i time trajno obnavljati događaj pristupa u kršćanstvo. Potrebno je da vjernici župne zajednice koja je obogaćena novokrštenicima iskreno i svjesno pokazuju duh kršćanskog zajedništva, da

nove članove prihvaćaju kao braću i sestre, da ih primaju u krug svojih obitelji i prijatelja, da sudjeluju u misama za novokrštenike. U svemu tome posebnu ulogu ima kum ili jamac (RPOK 41–43).

29. Rad na potpunijem poznavanju vjerskih istina. – Iako za vrijeme mistagogije nema sustavnih kateheza, bit će veoma prikladno da se s novokrštenicima nastavi »rad« na potpunijem poznavanju vjerskih istina i liturgijskih simbola te ulaženju u otajstvo milosti primljenih sakramenata, kao i u poslanje koje odatle proizlazi. Valja ih potaknuti da sudjeluju u različitim susretima – poukama za odrasle, za roditelje.

Katehetska priprava

30. Pouka prema dokumentu hrvatskih biskupa. – Poučni vid priprave pristupa odraslih u kršćanstvo neizostavni je vid procesa pristupa u kršćanstvo. Svakako je korisno poslužiti se okvirnim oblicima kateheza koje se nalaze u dokumentu hrvatskih biskupa.9 Nužni su redoviti tjedni susreti s programiranom katehetskom poukom (NSP 41). To znači da se kateheze ne mogu zamijeniti nekim povremenim teološkim tribinama ili predavanjima stručnjaka gostiju, već one moraju slijediti svoj izvorni put koji uvodi u vjeru pojedinu skupinu koja aktivno sudjeluje u promišljanju, razgovoru i molitvi. Župnik je glavni kateheta, koji uključuje svoje suradnike, župne katehete i ostale zauzetije župljane koji mogu iznijeti svoja kršćanska iskustva u rastu vjere.

31. Biblijsko-doktrinalno-moralni vid. – Katehetska pouka mora obuhvaćati biblijsko, doktrinalno i moralno područje, a sve s jakim naglaskom na liturgijsko događanje. U svakoj pojedinoj katehezi, koliko je to moguće, trebaju biti nazočna sva četiri elementa.

Prijeko je potrebno općenito progovoriti o povijesti spasenja »od početka stvaranja do naših dana«, kako bi rekao sveti Augustin. Neka se slijedi biblijska poruka utemeljena na nedjeljnim čitanjima, ali tako da se taj biblijski sadržaj nadopuni događajima biblijske povijesti koji se ne nalaze u čitanjima. Stoga je iznimno važno da svaki kandidat ima u ruci Sveto pismo, barem Novi zavjet. Sveto pismo postaje i liturgijskim udžbenikom i molitvenikom. Na početku i svršetku kateheze neka se oblikuju molitve nadahnute Svetim pismom, npr. moljenjem kojega psalma i sl.

32. Doktrinarni vid. – Doktrinarni vid stalno ide ukorak s biblijskim. Taj doktrinarni dio treba biti kristološki i trinitarno postavljen. Temelj mu je Apostolski simbol i Nicejsko-carigradsko vjerovanje. U jesenskom dijelu kateheza najbolje je slijediti Božju riječ nedjeljnih misa uz biblijsku nadopunu, a onda kroz adventsko vrijeme progovoriti o utjelovljenju, odnosno o Isusu na temelju Evanđelja. Valja kandidatima odmah na početku dati neki sažet pregled kršćanskih istina i molitava, da ih oni polako usvoje i srcem prihvate.

33. Praktično-moralni vid. – Svaka kateheza neka sadrži i praktično-moralni vid, koji se u svojoj osnovici gradi na molitvi Očenaša. Novi Katekizam Katoličke Crkve to osobito naglašava (KKC, passim). Zauzetost kandidata treba provjeravati kroz djelotvornu ljubav (skrb za siromašne, bolesne...) i naglašavati potrebu osobnog obraćenja kroz usvajanje kršćanskih stavova, ljestvice vrednota i promjenu ponašanja. Tijekom pripreme za krštenje valja također inzistirati na egzistencijalnom preporođenju. Valja često govoriti o molitvi, moliti s kandidatima i upućivati ih kako se kroz liturgijsku i osobnu molitvu može doći do unutarnjega dubokog susreta i komunikacije s Bogom.

34. Katekumenski hod – povezan s nedjeljnom euharistijom. - Središnje liturgijsko događanje katekumena treba povezati s nedjeljnom euharistijom. Neka se kandidatima već na samom početku katekumenata dadne u ruke praktični »vodič« za praćenje i sudjelovanje u misi. Cilj katekumenata je euharistija. Iako po naravi stvari oni u vrijeme priprave još ne mogu biti aktivni sudionici euharistijskog slavlja, ipak smatramo da u našim prilikama katekumene ne treba nakon Službe riječi udaljavati od nedjeljne euharistijske službe, nego ih dapače uvoditi u nju i privikavati ih na buduće cjelovito sudjelovanje u njoj. Oni doduše, dok su katekumeni, neće biti predmolitelji molitve vjernika; oni još ne mogu pristupiti stolu Gospodnjem, ali će kod mise biti kao molitelji koji će sa zajednicom vjernika sve više ulaziti u veliko otajstvo vjere. Kateheta će nastojati da u svojoj tjednoj katehezi upozorava kandidate na nedjeljnu Božju riječ.

Nepoučeni kršteni vjernici

35. Uključenje u skupinu nekrštenih. - U katekumenski proces iznimno mogu biti uključeni i odrasli koji su samo kršteni. Ti se mogu uključiti kad skupina nekrštenih katekumena nije dovoljno velika, npr. kad ima do tri katekumena. Odrasli, koji su samo kršteni, uključuju se samo u katehetski dio katekumenata. U liturgijskim slavljima katekumenata uzima se u obzir da su oni već kršteni. U uskrsnoj noći nekršteni katekumeni primaju sakramente inicijacije. Odrasli, koji su samo kršteni, primaju sakramente Euharistije i Potvrde. Sakrament Pomirenja neka prime prije slavlja Vazmenog bdijenja.

U našoj situaciji postoji još uvijek veliki broj onih koji su samo kršteni, a nisu primili ostala dva sakramenta inicijacije, zato i njima treba posvetiti pastirsku brigu, ali se oni u pravilu ne smiju miješati s nekrštenim katekumenima. U ovim uputama riječ je samo o stvarnom katekumenatu i o stvarnim katekumenima, dakle o nekrštenim osobama koje ulaze u kršćanstvo. No, ove upute mogu se primijeniti i na one koji su već kršteni, a nisu evangelizirani ni katehizirani. Njihov broj, uzrokovan vremenom komunizma, nije zanemariv. Zato im se treba posvetiti adekvatna briga. To se čini prema pastoralnoj razboritosti, ali uvijek tako da se ne miješaju jedni i drugi kandidati (RPOK 295–305).

36. Katekumenat djece. – Posebnu pažnju valja posvetiti i katekumenatu djece koja se uključuju u školski vjeronauk a nisu krštena. Dosadašnja je pastoralna praksa da se ona krste neposredno prije slavlja Prve pričesti sa svojim vršnjacima. Međutim, u skoroj budućnosti valjat će promisliti i o iskustvima nekih europskih biskupskih konferencija, poput talijanske, da se sustavnije pristupi katekumenatu djece školske dobi. To znači da se ona uključuju u katekumenat, njima posebno prilagođen, koji traje nekoliko godina te da se u Vazmenoj noći slave sakramenti inicijacije. Predviđa se da se njima priključe i djeca koja su krštena, što znači da cijeli proces kršćanske inicijacije odnosno uvođenja u kršćansku zajednicu ima katekumenalno obilježje.

B. KRŠTENJE DJECE

Roditelji traže krštenje djeteta

Prosudba stanja

37. Mnogi traže krštenje svoje djece. – Među Hrvatima u Bosni i Hercegovini, kao i u Hrvatskoj, mnogi ljudi se tradicionalno osjećaju i izjašnjavaju katolicima. I to je dokaz jedne raširene svijesti kolektivne pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Kod mnogih je to temeljno polazište da traže krštenje svoje djece kao nešto što se razumije samo po sebi. Sve snažniji proces sekularizacije »razvodnjava« vjerničku svijest u našem narodu. Osim toga, valja imati na umu i činjenicu da naš vjernički puk, s jedne strane, površno poznaje sadržaje svoje kršćanske vjere dok je, s druge strane, duboko uvjeren da je Crkva (jedina) posrednica između Boga i čovjeka. Roditelji traže da im se djeca krste opravdavajući to različitim

motivima. Tako, dok neki stvarno žele prenijeti vlastitu vjeru

na dijete, drugi to čine iz običaja. Isto tako neki misle da će time umiriti starije roditelje (djeda i baku), a i sebe same, jer strahuju za spasenje djeteta, a drugi u krštenju gledaju svečanost na kojoj će novorođenče predstaviti rođacima i prijateljima. Oni koji ne prakticiraju vjeru vide u krštenju mogućnost da se pridruže crkvenoj zajednici, koja može dati smisao čovjekovu životu, a druge hvata nostalgija za nečim što su izgubili u djetinjstvu ili mladosti. Većina kršćana – prema tome i roditelja – nije potpuno svjesna značenja i učinaka sakramenta Krštenja. Malo je onih koji bi mogli jasno reći što je krštenje, a još manje onih koji bi mogli potvrditi da sami doista žive krštenje kao sakrament spasenja. Zatim, sve više ima onih bračnih parova koji traže krštenje za svoje dijete, a s crkvenog stajališta žive u »nesređenim« brakovima.

38. Kršćanska zajednica otvorena. – Kršćanska zajednica pristupa zahtjevu roditelja otvoreno i s razumijevanjem. Ona obično prihvaća zahtjev i u nesređenim situacijama ili u slučaju kada su razlozi zahtjeva vrlo slabi. Zapravo, ona priznaje da krštenje daje dar milosti i da prigoda u kojoj oni traže krštenje svoga djeteta može biti i prilika za ozbiljniji rast u vjeri. S obzirom na odgoj u vjeri djeteta traži se zalaganje (obećanje) bar jednog od roditelja ili, u posebnim slučajevima, barem jednog kuma ili kume. Crkveno nesređene (»iregularne«) obiteljske situacije su problem tamo gdje roditelji izričito i svjesno odbijaju crkveno vjenčanje. Ipak, ne bi trebalo odbiti krštenje djeteta u slučaju da roditelji nisu crkveno vjenčani.

Kad su u pitanju susreti priprave na krštenje, mnogi roditelji

odlaze k »manje zahtjevnim župnicima« i ondje krste svoje dijete. To se događa zato što župnici nemaju ujednačenu praksu priprave na krštenje i iste kriterije za pripuštanje sakramentima. Stoga je nužno da se na razini dekanata otklone takvi postupci koji bi usporavali ili čak ponekad onemogućavali sustavan pristup priprave na sakramente, a to znači da se poštuju osnovni zahtjevi Crkve.

Pastoralna načela i smjernice za pastoralnu praksu

39. Zahtjev krštenja. – Roditelji traže krštenje za svoju djecu na temelju svog iskustva vjere i ispunjavanja obveza koje su preuzeli prigodom sklapanja ženidbe (usp. RSŽ 8). Prvi susret s tim roditeljima je osjetljiv i važan trenutak koji se ne smije pretvoriti u običnu birokratsku formalnost. Neka već od prvog susreta roditelji koji traže krštenje za svoje dijete osjete da ih zajednica prihvaća i nastoji shvatiti i da s njima želi podijeliti radost koju rođenje jednog djeteta unosi u obitelj. U većini slučajeva roditelji krštenje shvaćaju kao neko svoje pravo na koje u svakom slučaju očekuju pozitivan odgovor. U roditeljima valja probuditi svijest da oni traže dar što ga kršćanska zajednica čuva, a ne kojim ona gospodari. Stoga zajednica (ili župnik u njezino ime) treba procijeniti motive i razgovarati s roditeljima i kumovima prije nego što pozitivno odgovori na izražen zahtjev. »Posvećeni služitelji

ne mogu uskratiti sakramente onima koji ih prikladno mole,

koji su ispravno raspoloženi i kojima se pravom ne zabranjuje

primanje sakramenata« (kan. 843 § 1).

40. Potrebna jamstva krštenja. – »Koliko god bila svjesna učinkovitosti vjere koja djeluje u krštenju djece i valjanosti sakramenta koji im podjeljuje, Crkva priznaje da njezina praksa ima svoje granice, jer, osim u slučaju smrtne opasnosti, ona ne podjeljuje sakrament bez suglasnosti roditelja i bez njihova ozbiljnog jamstva da će dijete nakon krštenja odgajati u katoličkoj vjeri: ona vodi brigu i o naravnim pravima roditelja i o zahtjevima rasta u vjeri djeteta.«10 Ako roditelji ne daju ozbiljna jamstva, crkvena zajednica, tj. u njezino ime župnik »nastojat će u otvorenom razgovoru, punom razumijevanja, probuditi zanimanje roditelja za sakrament koji traže i pozvati ih na odgovornost

koju na sebe preuzimaju. Crkva ustvari ne može udovoljiti želji onih roditelja koji ne daju nikakvo jamstvo da će dijete nakon krštenja primiti prikladan kršćanski odgoj što ga zahtijeva sakrament: ona mora imati utemeljenu nadu da će krštenje donijeti plodove… Ako jamstva nisu jasna i čvrsta, bit će razborito odgoditi krštenje.«11 Sam način odgode trebao bi biti kao zauzet poziv na odgovorniju pripravu na krštenje. Ako roditelji katolici, makar i oni nemarni, traže krštenje za svoje dijete, ono se po sebi može podijeliti, osim ako iskustvo govori sasvim suprotno, npr. ako dotadašnju djecu nisu nikako

odgajali, ili ih nisu slali na vjersku pouku, odnosno nisu ih spremali ili pustili na prvu pričest i sl.

Pri donošenju odluke treba uzeti u obzir ne samo kako roditelji prakticiraju svoju vjeru, nego i cijela župna zajednica. Bilo bi pastoralno nerazborito, čak i štetno za život krajevne Crkve, ako bi u svakoj župi postojali drugačiji kriteriji postupka. Stoga je potrebno da se u izričito spornim slučajevima župnik posavjetuje s dijecezanskim biskupom ili drugim nadležnim osobama u ordinarijatu, nastojeći da se, u svakom slučaju, izbjegnu nepotrebne napetosti.

41. Zadaća kumova i kuma. – »Prema starodrevnom običaju, odrasla osoba ne može na krštenje bez kuma/kume, koji se odabire iz kršćanske zajednice i koji je kršteniku već pomogao bar u posljednjoj pripravi na primanje sakramenta, te će mu i poslije krštenja nastojati pomoći da ustraje u vjeri i kršćanskom životu. I kod krštenja djeteta neka bude kum/kuma, koji će predstavljati i samu krštenikovu obitelj, koja se duhovno povećava, i ulogu majke Crkve. On će prema prilikama pomagati roditeljima da dijete jednom počne ispovijedati vjeru i po njoj živjeti« (RK 8).

Zadaća kuma je nenadomjestiva kad roditelji ne jamče otvoreno da će nakon krštenja svoje dijete odgajati u kršćanskoj katoličkoj vjeri. – Između kuma/kume i krštenika/krštenice nastaje duhovno srodstvo, ali ono nije kanonska zapreka za ženidbu.

Crkva je naznačila koji su uvjeti za izbor kuma i kume. Kuma (ili kumu) izabiru krštenikovi roditelji, on(a) mora imati potrebnu kanonsku dob, mora biti katolik, potvrđen i pričešćen i, ako je u braku, da je crkveno vjenčan te da provodi život u skladu s vjerom i preuzetom službom. Prijateljske i rodbinske veze koje obično sačinjavaju jedini kriterij izbora kuma ili kume valja prihvatiti uz navedene uvjete (usp. kan. 874; RK 10). Kršćanin koji pripada nekatoličkoj crkvenoj zajednici može biti pripušten samo zajedno s katoličkim kumom, i to samo kao svjedok krštenja (usp. kan. 874 § 2).12 Ako roditelji nisu u stanju izabrati

kuma ili kumu, može sama zajednica naznačiti osobe koje su

pripravne i sposobne za tu službu, dakako uz prethodno odobrenje roditelja. Bilo bi dobro da kum ili kuma mogu i zbog fizičke blizine pratiti dijete i jamčiti kršćanski odgoj. Ako je mjesni običaj da roditelji ne biraju kuma/u, nego se oni prvi ponude kumovati, njihovu želju i spremnost valja s poštovanjem i zahvalnošću prihvatiti. Poteškoće nastaju, kad oni ne ispunjavaju sve tražene uvjete, a nikako ne odustaju od kumovanja. Da se izbjegne smutnja i nanošenje duhovne štete, takvima treba dopustiti da nazoče krštenju i budu upisani u maticu krštenih u svojstvu svjedoka, ali uz njih treba odrediti drugu osobu koja uvjete ispunjava, da kumuje na krštenju i bude upisana u svojstvu kuma/e.

42. Odgoda krštenja. – Ako iz ozbiljnih razloga navedenih u br. 40 krštenje treba odgoditi, neka se roditeljima protumači da se ne radi o odbijanju krštenja, naime »treba govoriti … o odgodi iz pedagoških razloga, već prema pojedinom slučaju, s namjerom da obitelj napreduje u vjeri i da joj se pomogne kako bi svjesnije prihvatila svoje odgovornosti«.13 Roditelji će lakše shvatiti eventualnu odgodu ako im se na lijep način rekne da je sakrament krštenja važan, da on ima središnje mjesto u vjeri Crkve i ako ih se upozori na odgovornost koju krštenje traži od roditelja. U nekim slučajevima prisutnost kumova i kuma koji su spremni prihvatiti zadaću može pomoći da se krštenje djeteta ne mora

odgoditi.

43. Vjernici katolici istočnog obreda. – Vjernici katolici istočnog obreda (grkokatolici) neka sakrament krštenja primaju u svojim župama od svojih svećenika. Svećenici rimokatolici neka upućuju vjernike grkokatolike da sakramente primaju prema vlastitom obredu. »Primanjem krštenja pribraja se latinskoj Crkvi dijete roditelja koji joj pripadaju ili, ako joj jedno od njih ne pripada, ako oboje složno zažele da se dijete krsti u latinskoj Crkvi; ali, ako nema složne volje, dijete se pribraja obrednoj Crkvi kojoj pripada otac« (kan. 111 §1).

Priprava na krštenje

Prosudba stanja

44. Način i sadržaj priprave na krštenje. – Priprava na krštenje sastoji se od jednog ili više susreta koji se obavljaju u župnom domu ili u obiteljskoj kući djeteta. Za vrijeme susreta redovito se obrađuje nauk o sakramentu, obred i značenje sakramentalnih znakova krštenja. U nekim slučajevima treba razgovarati s roditeljima i pomoći im da porastu u vjeri i da budu što svjesniji odgovornosti za kršćanski odgoj svoje djece. Takav sustavniji pristup pomalo će potisnuti uvjerenje dijela roditelja da su ti susreti prilika kada svećenici »naplaćuju« svoje (nenaplaćene) usluge ili da je to neposredna katehetska priprava (vježba) obreda krštenja, neki vjeronauk za roditelje koji nema nikakve posebne vrijednosti. Svakako je uputno uključiti u pripravu i same kumove, bar na jednom susretu.

Pastoralna načela i smjernice za pastoralnu praksu

45. Pretkrsna kateheza. – Susreti priprave za krštenje za roditelje su važna prigoda da se ponovno sretnu s kršćanskom zajednicom, da po mogućnosti otkriju svoj krštenički identitet i da porastu u vjeri. Neka se stoga krštenje ne slavi bez prethodne kateheze za roditelje i kumove, kako bi oni postali svjesniji da je krštenje što ga traže za dijete dar. Ima slučajeva kada pojedini pastoralni djelatnici, vidjevši da roditelji nerado prihvaćaju ili čak odbijaju pretkrsne susrete, ispuštaju pretkrsnu katehezu i sve svode na jedan susret odnosno osnovnu »tehničku pripremu« na slavlje. Takvu praksu valja napustiti i ne pogodovati roditeljima iz drugih župa da na taj način ´ĺakše prođu`. Otpori nas ne smiju obeshrabriti, naprotiv »što budemo ustrajniji i uporniji u ovim

opravdanim zahtjevima, otpori će postajati slabiji« (usp. NSP

42). Ciljevi, sadržaji i metodologija tih susreta među sobom su

povezani. Za vrijeme tih susreta veoma je važno postaviti i produbiti pitanje zašto roditelji traže krštenje za svoje dijete, zatim obraditi bitne elemente teologije krštenja te način slavlja i sudjelovanja roditelja u slavlju krštenja. Svakako je važno da dođu do izražaja novi naglasci u shvaćanju i življenju krštenja. U tom smislu nije dovoljno zadržavanje na »brisanju istočnoga grijeha « i »zadobivanju milosti posvećujuće« već nužno treba biti prisutan govor o »novom čovjeku«, o novosti života u Kristu i pripajanju novom Božjem narodu. Stoga je nužno da se sadržaji predstave polazeći od biblijskih tekstova i od Reda krštenja. Pastoralno je uputno, posebno kada se radi o roditeljima koji su distanciraniji od Crkve, da im se ponude prikladni materijali, koji su u nas već provjereni i koji slijede suvremenu koncilsku teologiju sakramenata, sve u vidu produbljenja vjere a posebice sadržaja krštenja i drugih sakramenata. Od posebnog je značenja Katekizam Katoličke Crkve ili njegov Kompendij.

Katehezu treba prilagoditi iskustvu pojedinih obitelji, njihovoj

situaciji i neka se istaknu bitni vidovi sakramenta krštenja.

Obred krštenja neka se ne predstavi kao kakva puka formalnost nakon katehetske pouke, nego kao vrhunac kateheze, njezina kruna i polazište za rast u vjeri i milosti kojima je krštenje izvor. U pripravi susreta valja imati na umu da su sugovornici odrasli ljudi, odgovorni za vlastiti rast u vjeri sa svojim speci. čnim zahtjevima; neka se zato uzme u obzir njihovo iskustvo, poteškoće i nesigurnosti, vremena, interesi i potrebe.

46. Župnik i župni suradnici. – Prvi pratilac roditelja na tom putu je svećenik župnik (ili njegov zamjenik) koji je snagom sakramenta Svetoga reda odgovoran za rast u vjeri kršćanske zajednice i njezino ucjepljenje u vjeru Crkve. Uz njega, posebice u većim župama, osim župnog katehete koji pomaže u pripravi, od velike koristi bila bi prisutnost jednoga ženidbenog para koji bi snagom sakramenta ženidbe mogao pratiti same roditelje na njihovom putu vjere u susretu s kršćanskom zajednicom.

47. Ženidbeni parovi – suradnici u pripravi. – Hvalevrijedno je da se, pogotovo u većim župama, formira nekoliko ženidbenih parova koji bi kao župni suradnici pomagali župnicima u susretima priprave na sakrament krštenja. Njihovo kršćansko svjedočenje kao »domaće Crkve«, njihovo iskustvo na pedagoškom planu dragocjeni su element navještaja i kateheze. Oni mogu iz vlastitog iskustva razumljivo i s uspjehom izložiti važnost odgojne zadaće roditelja i vrijednost obiteljske duhovnosti.

Neka se imena tih ženidbenih parova, pratitelja, priopće Biskupskom ordinarijatu.

48. Prikladno gradivo za pripravu roditelja. – Bilo bi poželjno da Vijeće za obitelj Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine u suradnji s Katehetskim uredima i drugima, priredi prikladne materijale za pripravu obitelji na krštenje njihove djece, što bi dobro došlo i župnicima i roditeljima.

Slavlje krštenja

Prosudba stanja

49. Krštenje nedjeljom - U našim župnim zajednicama krštenje se obično slavi nedjeljom, u većini slučajeva za vrijeme nedjeljnog euharistijskog slavlja, napose u Vazmenom bdijenju i na druge značajnije dane liturgijske godine (Gospodinovo Krštenje, Sveta Obitelj i sl.). Župne zajednice su rijetko uključene u slavlje krštenja, jer se ono često smatra privatnim činom koji se tiče samo obitelji djece. Rijedak je običaj da se zajednica unaprijed obavijesti o slavlju sakramenta krštenja. I kumovi i kume, a u nekim slučajevima i roditelji, slabo sudjeluju u obredu krštenja ili zato što ne poznaju dovoljno simbolično-liturgijski govor ili zato što ih ni predsjedatelj ne uključuje dovoljno. Krštenje se redovito podjeljuje polijevanjem.

Pastoralna načela i smjernice za pastoralnu praksu

50. Dan, mjesto, vrijeme i djelitelj krštenja. – Pri određivanju dana krštenja djeteta treba voditi brigu o njegovu duhovnom dobru, o zdravlju majke, napose o vremenu potrebnom za primjerenu pouku o slavlju krštenja. U pravilu neka se dijete krsti u prvim tjednima života.

Vlastito mjesto krštenja u pravilu je župna crkva roditelja, koja treba imati krsni studenac ili posudu u kojoj se prema prilikama pripremi voda za krštenje u svetištu i ovi neka budu čisti i lijepo urešeni (RK 20). Ipak, krštenje se može slaviti i u područnim crkvama ili kapelama u granicama župe, uz odobrenje mjesnog Ordinarija, pogotovo ako su područne zajednice brojnije. »Mjesni ordinarij može, pošto se posavjetuje s mjesnim župnikom, radi udobnosti vjernika dopustiti ili zapovjediti da krsni zdenac bude i u drugoj crkvi ili kapeli u granicama župe« (kan. 858 § 2). Ako roditelji uporno i s razlogom traže krštenje djeteta u drugoj župi, tada taj zahtjev trebaju svome župniku podnijeti pismeno, po mogućnosti neka pouku za krštenje prime u vlastitoj župi. Krstitelj ima krštenje javiti župi boravka roditelja. U ozračju dijaloga neka župnici istraže motive tog zahtjeva, neka uzmu u obzir osjetljivost i želje obitelji, uz poštivanje pravnih normi (usp. kann. 539, 857 § 2, 862).

»Nitko ne smije, osim u prijekoj potrebi, bez potrebnog dopuštenja krstiti na tuđem teritoriju ni svoje podložnike« (kan.862). »Neka se o krštenju odraslih, barem onih koji su navršili četrnaest godina života, obavijesti dijecezanski biskup da ih, ako smatra da je potrebno, on sam krsti« (kan. 863).

Samo iz teških pastoralnih razloga, najčešće zbog zdravstvenog stanja djeteta, krštenje se može slaviti u klinikama i bolnicama. U tom slučaju treba obavijestiti župnika župe u kojoj roditelji djeteta imaju prebivalište, a on neka se pobrine koliko je moguće za odgovarajuću pripravu roditelja (kan. 860 § 1 i 2). Neka se bez potrebe ne krsti u privatnim kućama, osim ako je to zbog važnog razloga dopustio mjesni ordinarij.

51. Sudjelovanje kršćanske zajednice. – Potrebno je odgajati župnu zajednicu da i ona sudjeluje u krštenju, jer je ono važna prilika svim vjernicima da razmišljaju o vlastitom kršteničkom identitetu i da zahvale Gospodinu za dar krštenja. Stoga se pokazuje pastoralno uputnim, osobito u većoj župnoj zajednici gdje ima više krštenja, da ona znade kada je slavlje krštenja i u tom se smislu za to može odrediti jedna nedjelja u mjesecu.

52. Krštenje pod misom. – Da se istakne kristološki i vazmeni temelj Krsta, preporuča se da se sakrament slavi nedjeljom, na Dan Gospodnji. Ako je zgodno i ako uvjeti zajednice dopuštaju, krštenje se može slaviti za vrijeme mise s većim sudjelovanjem vjernika, tako bi se bolje označilo kako zajednica prihvaća novoga člana (RK 7). Da to ne bude prečesto na štetu jednog ili drugog slavlja, neka se bar u većim župama za krštenje odredi jedna nedjelja u mjesecu. O satu slavlja mise s krštenjem neka se obavijesti župna zajednica. Valja pritom voditi računa i o osjetljivosti vjernika da se ničim, ni po statusu ni po ugledu, pojedina obitelj ne ističe odnosno stavlja za poseban uzor. Isto tako u vrijeme mise nije uputno krštenje djeteta čiji roditelji nisu crkveno vjenčani.

53. Vazmeno bdijenje – povlašteni trenutak krštenja. – Bez sumnje, najznakovitiji dan za slavlje sakramenta krštenja jest Vazmeno bdijenje. Međutim, ako ima odraslih katekumena, bolje bi bilo da se u bogoslužju Bdijenja slavi njihov kršćanski pristup a ne krštenje djece. U svakom slučaju, bilo bi dobro navijestiti krštenje nedjelju dana ranije i predstaviti djecu i roditelje, a po mogućnosti i kumove i kume te pozvati zajednicu vjernika da se moli za njih. Roditeljima i kumovima valja preporučiti svetu ispovijed i pričest.

Praćenje obitelji nakon krštenja

Prosudba stanja

54. Kateheza poslije krštenja – ne postoji. – Ne postoji uobičajena praksa da se nakon krštenja drže kateheze a niti da kršćanska zajednica prati obitelji i pomaže im u rastu vjere. Hvale vrijedno je što u nekim župama postoji običaj pozvati roditelje i djecu na slavlje godišnjice krštenja; neke župe preporučuju susrete i kateheze. U tom važnom razdoblju njihova života obitelji su prepuštene samima sebi, a roditelji ponovno uspostavljaju vezu s kršćanskom zajednicom tek kada dijete počinje sudjelovati na pripravi za prvu pričest.

Usprkos čestim izjavama Učiteljstva da je obitelj kućna Crkva, obiteljska sredina se u konkretnom životu ne prepoznaje prvim područjem evangelizacije, prema kojem bi i roditelji i djeca bili nositelji naviještanja i svjedoci života u vjeri.

Pastoralna načela i smjernice za pastoralnu praksu

55. Obitelj – prvi subjekt pokrsnog pastorala. – Prvi subjekt pokrsnog pastorala jest obitelj. I odrasli i djeca zajedno idu prema Gospodinu uzajamno se evangelizirajući. Ustvari i dijete, onako kako ono zna, »naviješta« odraslima. Riječ je o jedinstvenom hodu što ga djeca i odrasli žive zajedno, u kojemu djeca čuju prvi navještaj i primaju pomoć u rastu vjere, a odrasli sa svoje strane nastavljaju put rasta na kojemu ih ta ista djeca »odgajaj«. Religiozna dimenzija nije nešto »uz« ljudsko iskustvo nego njegov sastavni dio. Produbljivanje te dimenzije zbiva se unutar općeg odgojnog procesa koji započima već u javnim i privatnim ustanovama za predškolski odgoj i obrazovanje.14

Religiozno iskustvo je povezano sa psihološkim, spoznajnim, afektivnim, motivacijskim i socijalnim razvojem djeteta. Zato je u pokrsnom pastoralu nenadomjestivo imati na umu psiho-pedagoška načela koja usmjeruju razvoj djeteta i formaciju odrasloga.

Važno je da pastoral polazi od konkretnoga, da naviješta Boga prisutnog u svagdašnjem životu, da o njemu govori simboličkim i pripovijedalačkim govorom, da ističe afektivnu dimenziju. Valja obratiti pozornost na kršćansku poruku i način kako se ona naviješta, a nije najvažnije kako sustavno i iscrpno iznijeti teoretske sadržaje, nego kako dijete stupnjevito uključiti u iskustvo kršćanskog života.

56. Obitelj – prva škola molitve. - U tom smislu obitelj je za dijete i prva »škola molitve«. Neka roditelji odgajaju svoju djecu tako da u osobnoj molitvi u pojedinim životnim prilikama razgovaraju s Bogom, npr. kod ustajanja i kod stola, na kraju dana, prigodom rođendana i imendana, u trenucima radosti i boli, prigodom liturgijskih blagdana, kao i u nekim uobičajenim gestama, npr. pri znaku križa…

57. Župnik i župno pastoralno vijeće. – Svaku pastoralnu aktivnost valja hrabro i jasno domisliti. Još više, u po-krsnoj pratnji obitelji ništa ne smije biti improvizirano nego smišljeno isplanirano. Zato, svaki župnik zajedno sa župnim pastoralnim vijećem neka razmotri kako na najprikladniji način promicati oblike i putove pokrsnog pastorala. Bilo bi idealno da se nekoliko puta godišnje održi susret s obiteljima predškolske djece. Te susrete valja domisliti tako da budu od pomoći u vrednovanju obiteljskog života, u njegovim uobičajenim svagdašnjim trenucima (kao što su jelo, slobodno vrijeme i igre, dijalozi, molitva…). Župnici će pronaći jedan bračni par ili više njih koji bi mogli animirati pokrsni pastoral.

Odgoj obitelji s djecom predškolskog uzrasta jedan je od oblika mistagoške kateheze, prema tome ona mora neprestano biti u vezi sa slavljem krštenja. Zato se obiteljima preporuča da slave godišnjicu krštenja i da se jednom godišnje sjete primljenog sakramenta. U tu svrhu neka se, ako je moguće, izabere jedan dan od posebnog značenja, npr. Dan života, Blagdan Svete Nazaretske Obitelji, Nedjelja Gospodinova krštenja. To su dani kada samo bogoslužje pruža molitve i bogate poruke prikladne za pokrsnu katehezu.

58. Upis krštenja u župne knjige i ime krštenika. – S obzirom na upis krštenja valja se pridržavati odredaba Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine o crkvenim maticama i drugim uredskim knjigama.15 Po sebi nema nikakve nužne veze između imena i krštenja. Ime se prigodom krštenja davalo zato da se ustanovi o kome se radi i da se naznači kako krštenje nije neki površni i neosobni događaj. Treba poštivati pravilo koje glasi: »Roditelji, kumovi i župnik neka se brinu da se ne dade ime tuđe kršćanskom osjećaju« (kan. 855).

Podjela krštenja, kao i podjela drugih sakramenata, nije prigoda da se od vjernika »utjeruju« obveze i dugovi za uzdržavanje župe i svećenika. Biskup će za svoju biskupiju uskladiti kriterije za podjelu sakramenata,u prvom redu krštenja i ženidbe.

59. Uspomena na krštenje. – U našem narodu postoji običaj da se prigodom slavljenja sakramenta krštenja pokloni dar - uspomena. Neka svećenici nastoje ujednačiti tu praksu, jer i ti simbolični darovi mogu imati pozitivnu ulogu tijekom inicijacije. Neka svećenici ne zahtijevaju od vjernika da moraju kupiti te darove, pogotovo to ne smije biti u obliku neke takse. Kao dar - simbol kod krštenja preporučuje se svijeća, križ, Evanđelje ili nešto drugo što je prikladno, a nekršćanske znakove treba izbjegavati.

II.

SAKRAMENT POTVRDE

Prosudba stanja

60. Velika većina krštenih prima sakrament potvrde. – Velika većina onih koji pristupaju sakramentu krštenja pristupa i sakramentu potvrde ili krizme, iako se i na tom području primjećuje osipanje. U našoj Crkvi ovaj se sakrament podjeljuje u različitim godinama života, ili u posljednje dvije godine osnovne škole, tj. u 14. ili 15. godini života, ili tijekom pohađanja srednje škole, tj. u 17. ili 18. godini života.16 Pitanje, u kojim je godinama života najpogodnije dijeliti potvrdu, pojavilo se kad je ovaj sakrament odvojen od krštenja, i kad se pričest dijelila prije potvrde. Priprava je veoma različita, od redovite kateheze kroz cijelo vrijeme nakon prve pričesti do nekoliko susreta prije podjele tog sakramenta. Potvrda se uglavnom slavi pod misom. Veliku pozornost obitelji posvećuju pitanju dvorane gdje će »slaviti« obiteljsku krizmenu gozbu i pitanju »krizmenog dara«, koji krizmani kumovi po nekom izmišljenom pravilu moraju dati.

U novije vrijeme mnoge obitelji krizmenu slavu pretvaraju u bankete. Osim toga, veoma je uočljiva pojava da se nakon krizme mnogi udaljuju od Crkve, ili, točnije rečeno, rjeđe pohađaju nedjeljnu euharistiju i pristupaju sakramentima, a pojavljuju se tek neposredno prije sklapanja ženidbe.

Pastoralna načela

61. Potvrda – sakrament kršćanske inicijacije. – Sakrament potvrde ili krizme sastavni je dio procesa kršćanske inicijacije, koji počinje s krštenjem a završava s euharistijom. Zato su krštenje, potvrda i euharistija jedinstvena cjelina. Po njima se »ljudi, s Kristom suumrli, suukopani i suuskrsli, oslobađaju vlasti tame, primaju Duha posinjenja te sa svim Božjim narodom slave spomen smrti i uskrsnuća Gospodinova« (RPOK 1). Zato su »vjernici obvezni primiti sakrament potvrde pravodobno« (kan. 890), jer je, istina, bez potvrde i euharistije sakrament krštenja valjan i djelotvoran, ali kršćanska inicijacija ostaje nedovršena (KKC 2).

62. Potvrda – sakrament koji potvrđuje krsnu milost. – Ovaj sakrament ima dva imena: krizma i potvrda. Naziv krizma označava čin pomazanja i tvar kojom se krizmanik pomazuje (ulje), a naziv potvrda izražava sakrament po učinku koji od njega dolazi. U stvari, »tim se darom Duha Svetoga vjernici savršenije suobličuju Kristu i snagom jačaju da dadu svjedočanstvo za Krista u izgradnji njegova Tijela u vjeri i ljubavi« (RP 2). »Ako se kadšto govori o potvrdi kao sakramentu kršćanske zrelosti koja zahtijeva ozbiljan izbor vjere, ne smije se odrasla dob vjere poistovjetiti s odraslom dobi naravnog rasta, niti zaboraviti da je krsna milost čist i nezaslužen dar, kojoj nije potrebno neko ‘ovjerovljenje’ da bi postala djelotvornom« (KKC 1308).

63. Potvrda – sakrament Duha Svetoga. – Potvrda se slavi u Duhu Svetom i daje puninu darova Duha Svetoga, koji u Crkvi čini nekako trajnom milost Pedesetnice (KKC 1288). Obred izražava izlijevanje dara Duha Svetoga polaganjem ruku i pomazanjem svetom krizmom. U potvrdi se prima onaj isti Isusov Duh kojega je on primio samim Utjelovljenjem (Riječ je tijelom postala u Mariji po Duhu Svetom), koji je sišao na njega u krštenju na Jordanu u liku goluba, koji ga je vodio na njegovu poslanju naviještanja i objavljivanja Božjega Kraljevstva (usp. Lk 4), sve do njegove smrti i uskrsnuća. To je »njegov« Duh kojega je Isus obećao i dao svojima uvečer na dan Vazma (Iv 20). Na dan Pedesetnice apostoli (=prva Crkva) na poseban su način primili istoga Duha Svetoga.

64. Potvrda – sakrament poslanja i svjedočenja. – Potvrda nam daje »osobitu snagu Duha Svetoga« da, kao »pravi svjedoci Kristovi, riječju i djelom, širimo i branimo vjeru«, da »hrabro ispovijedamo ime Isusovo« i nikad se ne stidimo njegova križa (KKC 1303). Kao što je dar Duha pomogao Isusu da se suoči s križem u svojoj žrtvi i u pokoravanju Ocu, tako krizmeno pomazanje daje kršteniku snagu Duha da »čini kao i on«, da drži njegovu zapovijed ljubavi, darivajući sebe Ocu i u službi ljubavi. Upravo po potvrdi moraju vjernici sve spremnije obavljati mnogovrsne službe i u crkvenoj zajednici i u životu društva. Stoga, u situaciji kada se primjećuje određeno distanciranje mladih nakon krizme, u pripravi valja stavljati jači naglasak upravo na dužnost i ljepotu kršćanskog poslanja u okviru konkretne župne i biskupijske zajednice.

Priprava na sakrament potvrde

65. Priprava – zacrtani plan rasta u vjeri. – Sakramenti kršćanske inicijacije posve su nezasluženi Božji darovi, ali ih vjernik mora primiti svjesno i živjeti odgovorno. Zato u pripravi za sakrament potvrde pomaže posebno zacrtani plan rasta u vjeri koja ga prethodi, prati i vodi do slavlja. Taj isplanirani hod je trajna vježba u kršćanskom životu; to je prava škola odgoja nasljedovanja Krista učitelja.

66. Daljnja priprava na sakrament potvrde. – Uputno je na početku priprave, odnosno »godine krizme«, a to znači na početku nove »pastoralne godine«, krizmanike predstaviti župnoj zajednici, a katehetsku pripravu obogatiti duhovnim sadržajima i češćim susretima, kao i sudjelovanjem na nedjeljnim misama te povremenim pristupom sakramentu pomirenja i, dakako, uključenjem u pastoralnu aktivnost župe. »Na Božji narod poglavito spada da pripravlja krštene na primanje sakramenta potvrde. A pastiri se imaju brinuti da svi koji su kršteni dođu do potpunog pristupa u kršćanstvo i zato neka se pomno pripreme za potvrdu« (RP 3).

Neka se na početku katehetske godine sastanu katehisti, roditelji, svećenici koji pripremaju kandidate za krizmu, zatim animatori skupina mladih te vjeroučitelji da bi zajednički programirali pripravu za primanje ovog sakramenta.

Roditelji. – Napose je važno da se za vrijeme priprave na krizmu u nekoliko susreta neposredno i odgovorno uključe roditelji. Obitelj je uvijek prvo i nenadomjestivo ozračje koje odgaja u vjeri i kršćanskom svjedočenju. Treba pomoći da djeca i roditelji uspostave pravi dijalog, a roditelje odgajati da se smatraju pravim katehetama – odgojiteljima svoje djece, da budu spremni saslušati ih i da uoče krizu vjere koja se pojavljuje u mladenačko doba.

Vjeroučitelji. – I vjeroučitelji koji vode mlade u školi pozvani su biti u suglasju sa župnim katehetama i dogovoriti s njima što se može više i bolje učiniti da se mladi što kvalitetnije uključuju u župnu zajednicu i dovedu do ljudske i kršćanske zrelosti. Katehete neka katehezu obogate iskustvom, inicijativom i zalaganjem, a programe neka zajednički stvaraju i provjeravaju. Bilo bi dobro da se katehete redovito sastaju sami i zajedno s krizmanicima, kako bi stvorili obiteljsko ozračje i razvili prijateljstvo između krizmanika i raznih pastoralnih skupina u župi. Preporučuju se i susreti krizmanika jednog dekanata ili regije (arhiđakonata).

67. Priprava kroz euharistijska slavlja. – Poželjno je da djeca koja su već pristupila sakramentu Euharistije nastave svoj odgojni put produbljivanjem vjere, živim sudjelovanjem na nedjeljnim euharistijskim slavljima i uključenjem u župnu zajednicu. – Taj put kateheze, formacije, liturgijskog iskustva i svjedočanstva kršćanske dobrotvornosti je početna priprava i na sakrament potvrde koji će mlade dovesti do zrelosti vjere. Što se tiče sustavnijega pristupa župnoj katehezi, odnosno neposrednih ciljeva u pripravi na sakrament potvrde, svakako se preporuča konzultirati dokument Hrvatske biskupske konferencije Župna kateheza u obnovi župne zajednice17. Svakako valja uzeti u obzir Uvodne napomene, biblijska čitanja i sam obred slavlja krizme u redu Potvrde. Veoma važno je imati pred očima ono što donosi Katekizam Katoličke Crkve: »Priprava za potvrdu treba ići za tim da kršćane dovede do tješnjeg sjedinjenja s Kristom, do življe prisnosti s Duhom Svetim, s njegovim djelom, darovima i pozivima, kako bi bolje mogli preuzeti apostolske odgovornosti kršćanskog života. Zato će kateheza o potvrdi težiti za tim da u potvrđenika probudi smisao pripadnosti Crkvi Isusa Krista, i to

kako sveopćoj Crkvi, tako i župnoj zajednici.« (KKC 1309)

Neka se na tom putu pomogne djeci da žive u duhu liturgijskih vremena, npr. u adventu i korizmi neka se organiziraju pokornička slavlja s pojedinačnom ispovijedi. Bilo bi dobro da o Božiću djeca sudjeluju u karitativnim akcijama i bratskoj solidarnosti. U korizmi, pod nedjeljnom sv. misom može im se podijeliti tekst Vjerovanja ili Očenaša, odnosno Sveto pismo. Vazmeno vrijeme je najpogodnije za podjelu ovog sakramenta.

68. Uvjeti primanja sakramenta potvrde. – Priprava za sakrament potvrde podrazumijeva barem tri godine pohađanja župne kateheze poslije prve pričesti te redovito sudjelovanje na nedjeljnom euharistijskom slavlju. Jedan od preduvjeta za sakrament potvrde je pohađanje školskog vjeronauka, ali on ne

može zamijeniti niti nadomjestiti župnu katehezu. To znači da

se nikako ne može prihvatiti praksa oslanjanja samo na školski

vjeronauk odnosno vjeroučitelja u školi što se tiče priprave za

krizmu, a zanemarivanja župnih katehetskih susreta, pogotovo u »godini krizme«. Vjeroučitelj u školi dužan je slijediti školski vjeronaučni program, koji ne može u svemu nadomjestiti ono što onaj koji želi slaviti sakrament potvrde i uključiti se u župnu zajednicu treba u njoj dobiti. Katehetski susreti moraju se održavati u župnoj zajednici koja se mora pobrinuti za prikladne prostore

odnosno katehetske dvorane. Oni ne mogu biti imitacija a

osobito ne ponavljanje školskoga vjeronauka već imaju specifičan sadržaj i metodologiju katehetskog slavlja.18

Stupanj znanja o sakramentu potvrde koji se traži od kandidata ovisit će i o samom kandidatu, tj. o njegovim talentima. Osim potrebnog znanja kršćanskih istina treba isticati i iskustvo kršćanskog života. Provjera znanja i aktivnosti u životu mjesne Crkve može se obaviti i pred zajednicom vjernika. Tim povodom kandidatima treba govoriti o nužnosti katehetskih okupljanja poslije krizme, kako u skupinama mladih tako i u posebnim zajednicama ili u živim vjerničkim krugovima. Uputno je sve to navesti u posebnom letku odnosno poslije-krizmenom programu.19

Sud o prikladnosti kandidata za primanje tog sakramenta spada na župnika ili drugog svećenika, u suradnji s katehetama koji su pripremali kandidate za svetu potvrdu. Taj sud župnik će donijeti u duhu kreposti pastoralne razboritosti, o čemu je uputno raspraviti i na župnom pastoralnom vijeću, a u težim slučajevima neka se posavjetuje s biskupom ili drugim krizmateljem.

69. Biskup i drugi služitelji potvrde. - »Redoviti je služitelj potvrde biskup. Neka redovito on podjeljuje sakrament jer tako bolje dolazi do izražaja povezanost s prvim izljevom Duha Svetoga na dan Pedesetnice. Apostoli su naime, pošto su bili ispunjeni Duhom Svetim, sami polaganjem ruku Duha prenosili vjernicima. Tako primanje Duha Svetoga po biskupovoj službi bolje pokazuje tijesnu vezu potvrđenih s Crkvom, a očituje i nalog koji su od Krista primili da među ljudima daju svjedočanstvo za njega.

Drugi krizmatelji. – Osim biskupa vlast podjeljivati potvrdu po samom pravu imaju: a) područni prelat i područni opat, apostolski vikar i apostolski prefekt, apostolski administrator i biskupski administrator, i to u granicama svoga područja i za

vrijeme trajanja službe; b) u odnosu na dotičnu osobu prezbiter

koji snagom službe ili nalogom dijecezanskog biskupa krsti nekoga tko je prešao dob djetinjstva ili nekoga već krštenoga prima u potpuno zajedništvo Katoličke Crkve; c) za one koji su u smrtnoj opasnosti župnik, pa i svaki prezbiter« (RP 7). – Nadalje, »dijecezanski biskup može ovlastiti jednoga ili više određenih prezbitera da oni podjeljuju ovaj sakrament« (RP 8).

Susret biskupa ili drugoga krizmatelja s krizmanicima prije slavlja neka bude radosni susret i izraz zajedništva u vjeri, a ne kao neki školski ispit znanja u vjeri. Biskup ili njegov delegat o tome vodi računa i u tom duhu vodi razgovor s kandidatima i upućuje im poticajnu riječ. Stoga, neka župnik sa suradnicima taj susret kandidatima tako i predstavi.

70. Priprava u župi krizmanika. – Priprava se redovito obavlja u župi krizmanika u kojoj se i slavi taj sakrament. Ako bi iz opravdanih razloga kandidat morao primiti svetu potvrdu u drugoj župi, neka to bude uz jasnu suglasnost mjerodavnih svećenika i uz pismenu potvrdnicu o obavljenoj pripravi. Neka se o obavljenoj krizmi pismeno izvijesti župa krštenja i stanovanja.

Neka se predvidi da u daljnjoj pripravi krizmanici obave bar jedan dan duhovnu obnovu, ili trodnevnicu, na temelju tekstova krizmenog slavlja da u duhu sabranosti posvijeste dar što ga primaju. Susret može poslužiti da se zajedno s mladima župe ili njihovim animatorima odredi nastavak katehetskog puta i kršćanskog iskustva u župi.

Dijeljenje potvrde neka bude i češće, u većim župama i svake godine, prema mogućnosti dijeceze, a u župama s velikim brojem krizmanika i dva puta godišnje.

71. Neposredna priprava. – U neposrednu pripravu za potvrdu spada susret s roditeljima i kumovima te duhovna obnova. I za plodonosno i djelotvorno primanje sakramenta potvrdu neka se krizmanici dolično priprave tako da pristupe sakramentu ispovijed, kao što su učinili za prvu svetu pričest (usp. kan. 914). Također se preporučuje da tom prigodom roditelji i kumovi prime sakramente pokore i presvete euharistije. Potrebno je na vrijeme skrenuti pažnju na problem sve većeg osiromašenja krizme kada se priprava usredotočuje na vanjštinu, konkretno na odijela i svojevrsna natjecanja u pripremanju pravih banketa s brojnim uzvanicima, što . nancijski iscrpljuje i obitelj i kumove, koji se teško odupiru određenim novim običajima. Svakako je nužno upućivati na skromnija slavlja, s naglaskom na bogatstvo duha što ga krizma u sebi sadržava. U susretima treba roditeljima i kumovima protumačiti zadaću i smisao njihove prisutnosti na slavlju, potom dogovoriti ponašanje za vrijeme krizmenoga slavlja, npr. odijevanje, fotogra. ranje i snimanje. S obzirom na kumove, »preporučuje se uzeti za kuma onoga tko je tu službu preuzeo na krštenju« (kan. 893 § 2). Neka se izabiru za kumove oni koji žive kršćanskim životom, prema kriterijima koji su izneseni u br. 41 ovog dokumenta, a svećenici neka uznastoje osloboditi kumstvo od folklora i preskupih darova. Neposredno prije krizmenog slavlja treba napraviti raspored za one koji za vrijeme potvrde obavljaju neku službu. Bilo bi dobro uključiti krizmanike u neposrednu pripravu, da i oni pomognu urediti i pripraviti bogoslužni prostor na kojem će se

slaviti potvrda. Isto tako bilo bi prikladno organizirati kratke duhovne obnove, napose neposredno prije podjele sakramenta

(devetnicom ili trodnevnicom). – Fotogra. ranje za vrijeme Službe riječi i Euharistijske službe treba isključiti.

Slavlje sakramenta potvrde

72. Slavlje sakramenta potvrde. – Sakramentalni znak sačinjavaju pomazanje svetom krizmom, polaganje ruku i izgovaranje riječi. Posebno poštovanje treba iskazivati svetome ulju »krizmi «, koje u ulaznoj procesiji može nositi jedan od krizmanika. Neka se ona stavi na oltar, okadi, ili neka joj se poštovanje iskaže na neki drugi način.

Neka se liturgijsko slavlje potvrde, koje je inače veoma bogato, ne opterećuje dugim uvodnim pozdravima ili »propovijedima«, te suvišnim govorima, neprikladnim i neukusnim gestama i simbolima, pjesmicama, deklamacijama, živim slikama i sl. U tom smislu uputno je konzultirati provjerene novije materijale te pastoralne i liturgijske stručnjake. Dakako, osjeća se potreba da katehetski uredi prikupe takve materijale i daju na uvid župnicima i katehetama kako bi se, uza svu moguću kreativnost, uvažavali jedinstveniji pristupi, koji će slijediti sadržaj, značenje i duh obreda krizme.

73. Potvrda – blagdansko ozračje. – Liturgijske knjige, u prvom redu Misal i Ponti. kal, upućuju čemu treba posvetiti pozornost u slavlju sakramenta potvrde. Blagdansko ozračje, kao izraz zajednice koja doživljava radost vjere u Uskrsloga, mora dati obilježje cijelom slavlju. Radi se, naime, o dragocjenoj prilici kada zajednica svjedoči i naviješta evanđelje. »Valja se pobrinuti da sveti čin dobije blagdansko i svečano ozračje, što odgovara njegovu značenju za mjesnu Crkvu. To se naročito postizava ako se svi pripravnici saberu na zajedničko potvrdno slavlje. Na sudjelovanje na tom slavlju treba pozvati i sav Božji narod koji zastupaju obitelji i prijatelji potvrđenika te članovi mjesne crkvene zajednice; svoju vjeru neka svi pokušaju očitovati plodovima koje je u njima Duh Sveti izveo« (RP 4). Zbog blagdanskoga (vazmenog i duhovskog) ozračja nije preporučljivo sakrament

potvrde dijeliti u korizmeno vrijeme.

74. Izbor pjesama. – Od izuzetnog je značenja izbor pjesama i svega onoga što bi pomoglo da cijela zajednica bude uključena u slavlje. Napose valja paziti da pjesme budu usklađene s biblijskim tekstovima predviđenim za krizmeno slavlje, kao što je u br. 98. rečeno općenito za pjesme misnog slavlja. Bilo bi dobro da na kraju obreda podjele krizme cijela zajednica obnovi krsna obećanja, a pjesma neka ne bude razlog produženja cjelokupnog slavlja.

75. Navještaj Božje Riječi. – Navještaj Božje riječi treba brižno pripraviti. Neka se izbjegavaju improvizacije, a Božju Riječ neka čitaju osobe koje obično obavljaju tu službu, iako ne bi trebalo isključiti predstavnike kateheta, roditelja i kumova. »Posebno značenje valja dati slavljenju Božje riječi, od koje započinje obred potvrde. Naime, iz slušanja Božje riječi mnogostruko djelovanje Duha Svetoga prožima Crkvu i svakog krštenika ili potvrđenika i upravo po njoj se Gospodnja volja očituje u životu kršćana« (RP 13). Izbor čitanja i drugih liturgijskih tekstova treba dogovoriti sa služiteljem sakramenta potvrde u skladu s liturgijskim propisima. Budući da je Božja riječ upućena krizmanicima, neka je navijeste drugi a ne krizmanici.

76. Potvrđenici se predstavljaju biskupu sami i preko drugih. – Preporuča se da se kod potvrde sami potvrđenici predstave biskupu (krizmatelju), ali to može učiniti i župnik ili onaj tko ih je pripravljao na krizmu.

77. Obred potvrde u šutnji. – Bilo bi dobro da prisutna zajednica u šutnji prati obred podjele svete potvrde, da se čuje glas biskupa koji izgovara formulu sakramenta. Podjelu sakramenta mogla bi eventualno pratiti tiha glazba. Ne preporuča se (bučna) pjesma, jer pjesma je liturgijski čin a ne ukras obreda ili pratnja podjele krizme.

78. Prinosna procesija. – Posebnu pozornost valja posvetiti prinosnoj procesiji. I nju treba trijezno domisliti u skladu s ozbiljnošću svojstvenoj rimskoj liturgiji. Preporuča se obred popratiti prinošenjem darova za siromahe ili potrebne, ali u prinosnoj procesiji valja izbjegavati neuobičajene simbole.

79. Upis u knjigu potvrđenih. – Neka se u knjigu potvrđenih, koju treba čuvati u župnom arhivu, upišu imena potvrđenih, služitelja, roditelja i kumova te mjesto i dan podijeljene potvrde (usp. kan. 895).

Župnik mjesta podjeljivanja potvrde mora o podijeljenoj potvrdi obavijestiti župnika župe krštenja da se činjenica primljene potvrde ubilježi u maticu krštenih (usp. kan. 535 § 2).

Ako mjesni župnik nije prisustvovao podjeljivanju potvrde, neka ga služitelj potvrde osobno ili preko drugoga što prije obavijesti o podijeljenoj potvrdi (usp. kan. 896).20

III.

SAKRAMENT EUHARISTIJE

Prosudba stanja

80. Slavlje nedjelje – znak pripadnosti Bogu i Crkvi. – Prigodom proslave Branimirove godine u Ninu 1979. godine, mi hrvatski biskupi proglasili smo: »Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi misu«. Otkako je hrvatski narod primio kršćanstvo, s osobitim poštovanjem prihvatio je nedjelju kao »Dan Gospodnji «. Slavljenje nedjelje bilo je znak njegove vjernosti Bogu i Crkvi. Sudjelovanje u nedjeljnoj misi stvaralo je više nego išta drugo kroz našu dugu povijest duhovni identitet našeg naroda. Kršćanska je nedjelja oblikovala našeg vjernika, vodila njegov duh, popravljala njegovo životno ponašanje, dizala ga iz padova i klonuća. Nedjelja je bila dan pouke o bitnim istinama kršćanske vjere. Ona je bila i u socijalnom smislu važan dan, napose kao dan zaštite maloga čovjeka od naporna rada, jer je u počinku izjednačavala sve ljude. Zakon »nerada�