William Mark – Orkanova Zavjera Bilo je rano jutro. Ružičasti sunčevi zraci koso su padali na staru cestu koja je vodila od Lapike prema oblasti Bond Cityja. Na snažnom, vitkom, rasnom ždrijepcu jahao je visok čovjek širokih ramena i uskih kukova. Lice mu je bilo potamnjelo od sunca i vjetra, a na njemu se isticao par tamnoplavih očiju. Bilo je to upečatljivo, markantno muško lice pravilnih crta, koje se ne zaboravlja. Bilo je to lice Wyatta Earpa. Čuveni predstavnik zakona iz Dodge Cityja dolazio je iz Lapike, gdje je, zajedno sa svojim suputnikom Doc Holideyem, stigao dan prije. Budući da je Doc Holiday bio vrlo iscrpljen od napada neizlječive bolesti koja ga je već dugo nagrizala, bili su prinuđeni ostati u jednom svratištu i tamo prenoćiti, tim prije što su ih putem do Jumpe bila napala trojica razbojnika. Bandit Beb Lobster iz Trinidada, na južnoj granici Colorada, pucao je iz zasjede na marshala i uspio ga zbaciti s konja. Njegov kompanjon Welis Hattaway, bjegunac i odmetnik iz Tennesseeja, pokušao je ubiti Doc Holidaya. Budući da su obojica bili poznati zlikovci za kojima su bile raspisane potjernice, marshal je odmah krenuo u potjeru za njima, uhvatio obojicu i strpao ih u zatvor. Nesposobni sheriff iz Lapike nije, međutim, osigurao zatvor tijekom noći, niti je ostavio nekog od svojih pomoćnika da čuva zatvorenike, tako da su zlikovci uspjeli pobjeći. Marshalu je situaciju naročito otežavala činjenica da se te iste večeri u gradu pojavio i čuveni odmetnik Cley Alison. Wyatt Earp nije mogao tek tako odbaciti ideju da je to sve možda opasna i podmukla igra njegovog starog protivnika. Ipak, nije raspolagao nikakvim dokazima da je Lobstera i Hattawaya iz zatvora izbavio Alison. Wyatt Earp nije se ni oprostio od Doc Holidaya, već je tiho i bez pozdrava odjahao iz Lapike, u nadi da će se brzo vratiti. Učinio je to, mada mu se nije bilo lako rastati od prijatelja s kojim je jahao tolike godine. Vjerovao je, međutim, da će zadatak brzo obaviti, i isto se tako brzo vratiti. Stalno se pitao je li stvarno njegova dužnost da po drugi put goni tog ubojicu. Zapravo, to je bila dužnost drugog sheriffa, da sakupi potjeru i krene za zlikovcem. Tu je bio i sheriff iz Bernsa, iz čijeg je zatvora prije dva dana Lobster pobjegao, zajedno s Hattawayem. A da se i ne govori da je u krajnjoj liniji

dužnost oblasnog sheriffa Eagle Countyja da se zainteresira za cijelu stvar. Wyatt Earp, međutim, ne bi bio Wyatt Earp kad ne bi, usprkos svemu, smatrao svojom dužnošću da svakog odbjeglog zlikovca goni, pa tako i ovu dvojicu. Duboko na čelo navukao je crni “stetson” šešir sa širokim obodom. Siva pamučna košulja bila mu je oko vrata privezana crnom mašnom od samta. Crni, kratki kožni ogrtač kojeg je inače nosio, stavio je u deku koju je umotao i privezao iza sedla. Umjesto tog ogrtača nosio je bluzu od crne teleće kože i pripijene hlače, koje su padale preko sara njegovih teksaških čizama s visokom potpeticom i srebrnim mamuzama. Bio je opasan redenikom na kojem su s obje strane bile pričvršćene futrole s revolverima kalibra 45. Pištolj s lijeve strane imao je izuzetno dugačku cijev, i u njemu bi svaki dobar poznavatelj oružja odmah prepoznao čuveni “bentline-special”. Marshal je već tijekom ranog jutra prešao nekoliko milja, kad je u daljini primijetio tanak dim. Isprva se trgnuo, jer se odmah sjetio Indijanaca koji su u njegovom životu igrali prilično značajnu ulogu, ali odmah se zatim na njegovom licu pojavio osmjeh. Bilo mu je jasno što znači taj dim. Ovčari su spaljivali ovčji izmet, dobivajući na taj način naročitu vrstu gnojiva, kojem su još dodavali i određene vrste biljaka. Oni su većinom dolazili iz Škotske, pa su od tamo i prenijeli takav način gnojenja pašnjaka. To je za Wyatta značilo da se u blizini nalazi farma nekog ovčara. Wyatt Earp je pritegnuo uzde svom ždrijepcu, skrenuo ga s puta i potjerao prema vatrama. Nigdje, međutim, nije vidio ni traga čovjeku koji je zapalio te vatre. Nastavio je dalje, od vatre do vatre, ali bez uspjeha. Pokraj vatri je, istina, otkrio tragove konjskih kopita, ali jahaču nije bilo traga. Njegove iskusne oči pratile su trag konjskih kopita po tvrdom terenu, sve dok nije došao do kraja prostranog pašnjaka i ugledao relativno tanku traku šume, koja se spuštala niz padinu. Napustio je trag nepoznatog jahača i krenuo prema šumarku u pravcu zapada.

Kad se približio šumarku, uvjerio se da se nije prevario. Šumarak je predstavljao samo neku vrst granice između velikog pašnjaka i omanje doline na čijoj se sredini nalazila farma. Farma se sastojala samo od jedne primitivno izgrađene drvene kuće i omanje štale. Pokraj štale je bio smješten poveći koral, koji je mogao primiti nekoliko stotina ovaca. Kad se približio farmi na oko trideset yardi, prasnuo je hitac i puščani metak se zario pred njega u zemlju. Zaustavio se i podigao desnu ruku. Iz kuće je na prag izašao neki čovjek, držeći u rukama pušku. Mahnuo je puškom, pokazujući jahaču da priđe bliže. Pustio je marshala da priđe na oko petnaest koraka udaljenosti, a onda je ponovo podigao pušku i uperio je u pridošlicu. Bio je to čovjek srednje visine, lica zaraslog u bradu. Bio je odjeven u odrpano, staro odijelo, koje je bilo u toliko lošem stanju da se u njemu sigurno ne bi usudio otići niti u najsiromašniji planinski gradić. Bila je to prava slika usamljenog ovčara. Htio bih vam postaviti samo jedno pitanje, mister – doviknu mu marshal. – Jeste li tijekom dana primijetili jednog, ili možda dvojicu jahača, negdje u okolini? Ha – viknu ljutito ovčar, naslanjajući pušku pokraj sebe na dovratak – lovac na ucjene, zar ne? Wyatt odmahnu glavom, pa sjaha i polako se uputi prema farmerovoj kući. Stanite! – promumlja farmer negostoljubivo, kad se marshal približio na nekoliko koraka. – Što hoćete? Tražim dva čovjeka koji su prošle noći pobjegli iz zatvora u Lapiki. To su dvojica bandita za kojima su raspisane potjernice. Jedan od njih je prije dva dana, na putu između Lapike i Bernsa, ubio jednog čovjeka. Ovčar sleže ramenima i pušku, koju je bio ponovo podigao, spusti kraj sebe u ugao pokraj vrata. Izašao je i uputio se prema gruboj drvenoj klupi ispred kuće. Mrzovoljnog izraza na licu, spustio se na klupu i iz beskrajno dubokog džepa na hlačama izvukao kesu s duhanom, te nabio zemljanu lulu.

Ja nikoga nisam vidio – promumljao je. – A i da sam vidio, nije me za to briga. Ništa me ne interesira. Wyatt priđe klupi i detaljno mu opiše Lobstera i Hattawaya. Ovčar je, međutim, samo vrtio glavom. Nikoga ja nisam vidio. Jučer je u Lapiki bio Clay Alison. Možda će vas to interesirati, mister. Pri spomenu imena tog zloglasnog odmetnika, ovčar naglo podigne glavu. Skoro mu je lula ispala iz usta od iznenađenja. Što kažete? Clay Alison? Šalite se! Ne šalim se. Moram, na žalost, računati i s time da je on umješan u oslobađanje obojice zatvorenika iz zatvora. - Vidi, vidi! Clay Alison! To je već nešto! Ustao je s klupe i počešao se po neobrijanoj bradi. Jesu li ta dva zatvorenika bili njegovi ljudi? Ne vjerujem. Ne vjerujete? To znači da ne znate. Čovječe, u što se vi to upuštate? Ako su u pitanju ljudi Claya Alisona, onda vam samo mogu savjetovati, mister, da odustanete od toga. Dalje prste! S tim se momkom nije za šaliti. Vidio sam ga prije tri godine u Bondu. Znate li što je napravio? Natjerao je ljude da plešu kao sumanuti! Bježali su da je sve pucalo. Ne, ne, kažem vam, okanite se toga, a mene bolje ništa ne pitajte. Ja ništa ne znam, ništa nisam vidio, niti čuo. I to je ipak nešto – odgovori marshal. – Sad barem to znam. Okrenuo se i pošao prema svojem konju. Hej – povika za njim ovčar – nemojte mi zamjeriti, mister. Ipak nisam toliko glup. Ja to nisam ni tvrdio. Farmer je klimao glavom lijevo-desno, a onda se odlučio i krenuo spram marshala. Kada mu se približio na tri koraka, otpuhnuo je dim iz svoje lule prema njemu i rekao: Ja ne želim sukob ni sa kim, mister. Ne želim ga, naravno, ni sa vama. Ipak mi ne možete zamjeriti što ne želim imati bilo kakva posla s Clayem Alisonom. Ja ovdje živim sâm i prokleto teško preživljavam. Ljudi ovčare ne vole previše, a niti ovčarske farme, to biste trebali znati. Ja to znam. Onda ćete me shvatiti. Da, da, samo vam želim reći da bi bilo dobro kada biste mi rekli jeste li vidjeli nekog od odbjeglih zlikovaca. Farmer ponovo sleže ramenima i pogleda marshala.

Hm, jeste li vi sheriff? – upitao je. Marshal klimnu glavom, a onda iz desne čizme izvuče iz male platnene torbice svoju veliku petokraku zvijezdu. Ovčar podigne glavu malo naprijed da bi bolje vidio, pa, zažmirivši na jedno oko, promumlja: Marshal Dodge Cityja. Naglo je podigao glavu. Marshal Dodge Cityja? Hej, mister! Zažmirio je ponovo na jedno oko, a lice mu poprimi lukav i prepreden izraz. Mislim da bih trebao poznavati marshala Dodge Cityja. Postoji, naime, samo jedan jedini. To se i ja nadam – odgovori mu marshal, penjući se u sedlo. Marshal Dodge Cityja zove se, naime, Wyatt Earp – nastavi farmer. Wyatt je još uvijek u ruci držao svoju marshalsku zvijezdu, i sad je okrene na drugu stranu, pokazujući je farmeru. Farmer stisnu oba oka i pročita tekst koji je bio ugraviran na poleđini zvijezde. Jesam li ja lud? – rekao je kada je pročitao, pa skinuvši šešir s glave, počne ga gužvati u rukama. – I vi ste stvarno Wyatt Earp? Da. E, pa onda, žao mi je što sam vas zadržavao, marshale. Ja, stara budala, trebao bih biti sretan što sam vas vidio, jer to sam oduvijek želio. Trebate znati, naime, da sam i ja podrijetlom iz Škotske. A tko vam kaže da sam ja iz Škotske? – zapita ga marshal zbunjeno. Rekao mi je vaš brat. Moj brat? – pogleda ga Wyatt Earp, sad već zaista zainteresiran. Da, on je nekada bio sheriff u Santa Feu. Morgan, znači – reče brzo Wyatt Earp. Tako je – potvrdi ovčar, pa pripali lulu koja mu se u međuvremenu bila ugasila. – Ja sam se svojevremeno pokušao skrasiti u okolici Santa Fea, ali ljudi me nisu prihvatili. Moram vam reći da je Morgan bio dobar momak, koji mi je pomogao da pronađem jedno mjesto na kojem sam mogao boraviti zajedno sa svojim smrdljivim ovcama. Kada njega više nije bilo, morao sam otići. Vi znate kako je to. Osim toga, marshale, moram vam reći još nešto: Jednog od one dvojice sam vidio jutros u zoru. Wyatt se nagne prema farmeru, kako bi čuo svaku riječ. Bio je to jedan momak s blijedim licem, kratkim, šiljatim nosom i isturenom bradom. Mislim da je imao svijetle oči. Na glavi je imao taman šešir, a na sebi tamnu, ispranu bluzu. Konj kojeg je jahao nije bio baš najbolji. Neka raga mrke boje. Znači, Hattaway, pomisli marshal. Gdje ste ga vidjeli?

Na oko dvije milje odavde. Kod vatre? Da. Baš sam spaljivao izmet kojeg trebam za gnojivo. Znam. Jeste li razgovarali s njim? Da, pitao me kojim putem može doći u Bond. Objasnio sam mu, ali mislim da uopće nije namjeravao otići tamo. Kako ste to zaključili? Zato što je odjahao samo do šume koja otprilike vodi prema Bondu. Čim je stigao do šume, skrenuo je prema zapadu. Jeste li ga kasnije još jednom vidjeli? Jesam, jer sam i sâm otišao u šumu. A kad sam izbio na zapadnu ivicu šume, ugledao sam ga u daljini kako jaše kroz dolinu Trescott. Tim bi putem mogao stići u razna mjesta, ali nikako u Bond. Marshal zahvali čudnom ovčaru na obavijestima, okrene se i nastavi put. Trag jednog od zlikovaca sada mu je bio poznat. Hattaway je krenuo prema zapadu. Kuda li je naumio? Očito je namjeravao izbjegavati naseljena mjesta. A možda je mislio da će njegov progonitelj teško pronaći ovako usamljenu farmu. U tom je slučaju svakako bio u pravu, jer da marshal slučajno nije primijetio vatre, ne bi mu palo na pamet da se iza uskog pojasa šume nalazi mala ovčarska farma. Wyatt je krenuo u označenom pravcu, i od ivice šume potjerao ždrijepca prema zapadu kroz dolinu Trescott. Kada je stigao do širokog Overland puta, bilo je već prošlo podne. Nastavio je dalje, i za oko dva sata ugledao u daljini krovove nekog grada. Bilo je to, u stvari, malo naselje od svega sedam kuća. Wyatt bi u svakom slučaju više volio da se mogao približiti naselju po mraku, ali ovaj si put to nije mogao dozvoliti, jer bi prednost koju bi na taj način stekli Lobster i Hattaway bila nenadoknadiva. Kad je stigao u blizinu sumornog naselja, na prvoj je kući ugledao prilično veliku tablu s nevješto ispisanim imenom grada. EAU Bila je to francuska riječ, koja označava VODU. Vodi, međutim, nije bilo ni traga. Možda su stanovnici nazvali svoje naselje tim čudnim imenom baš zbog toga što im je voda bila najpotrebnija.

Glavna je ulica malog grada bila prekrivena prašinom. Sve kuće, poredane s obje strane glavne ulice, bile su prekrivene sivkastom, finom prašinom. Na pokrivenom trijemu ispred krčme sjedio je, na velikoj stolici za ljuljanje, neki starac i ljuljao se, dok je stolica pod njim škripala. Šešir je bio navukao do nosa, mada ga sunce nije moglo zahvatiti ispod nadstrešnice. Na sebi je imao bezbojnu, ispranu košulju i izgužvane hlače. Na nogama je imao pohabane papuče, koje su mu bile prevelike barem za tri broja. Wyatt dovede konja sasvim blizu nadstrešnice i pozdravi starca. Starac mu odgovori nekim mrmljanjem, ne otvorivši usta. Oprostite ako vas uznemiravam, mister – reče marshal – ali ja bih imao samo jedno pitanje. Starac kao da uopće nije imao namjeru prestati sa svojim ljuljanjem. Samo je promumljao kroz poluotvorene usne: Pitajte. Marshal mu opisa Hattawaya, ali starac je samo zavrtio glavom i rekao: Nisam ga vidio. Wyatt mu onda dade i točan opis Lobstera. Starac je, međutim, ponovno odmahnuo glavom. To su banditi koji su pobjegli iz zatvora u Lapiki – nastavi mirno marshal. – Jedan od njih je ubio vlastitog prijatelja. Osim toga, za obojicom je već odavno raspisana potjernica. Na to starac naglo prestane s ljuljanjem i šutke se uspravi u stolici, gledajući marshala svojim odjednom budnim, sokolovim očima. Kako se zovu ti momci? – zapitao je. Beb Lobster i Welis Hattaway. Vidi, bogati – promumlja starac i prvi puta skine lijevu ruku s grudiju, tako da je marshal s iznenađenjem mogao konstatirati da starac na lijevoj strani grudi ima prikačenu zvijezdu sheriffa. Onog psa, Lobstera, morao bih imati u svojoj kartoteci – promumljao je. Brzo se podigao iz stolice i šutke krenuo preko ulice na drugu stranu, gdje je otvorio vrata male jednokatnice na čijem je pročelju pisalo “SHERIFF”. Marshal krenu za starcem i zastade na otvorenim vratima kancelarije. Stari predstavnik zakona počne prekapati po svojem prašnjavom pisaćem stolu i izvuče potjernicu na kojoj je bio baš taj čovjek kojeg je progonio marshal: Beb Lobster. Je li taj? Marshal potvrdi.

Do đavola – promumlja stari sheriff – morat ću dobro otvoriti oči. U svakom slučaju, on do sada nije ovuda prošao. Međutim, za Hattawaya nisam siguran. To bi moglo biti – odgovori marshal – jer je krenuo u ovom smjeru. To ćemo odmah vidjeti – reče sheriff. – Otići ću malo do madame Oliver. Prošao je pokraj Wyatta i izašao na ulicu. Uputio se hitrim, elastičnim koracima, koji su čudno odudarali od njegovog staračkog izgleda, do jedne od obližnjih kuća. Odmah je zatim izašao u društvu jedne starice, koja je bila toliko tanka da se činilo da će se svakog trenutka presalomiti. Da, bio je ovdje, mister – reče stari predstavnik zakona. – Jutros. Zapravo, prije podne. Kupio je kod nje neke sitnice. Što je kupio? – insistirao je marshal. Jednu plavo-crnu kariranu košulju i sivi šešir. Osim toga, još je kupio duhana i komad sušenog mesa. Je li platio? Naravno – odgovori starica piskavim, smiješnim tonom glasa. – Sve je platio, do posljednjeg centa. Kako li je bandit došao do novca – pomisli marshal. Ako je Lobsteru i njemu zaista pošlo za rukom da se sâmi izvuku iz zatvora, na koji su se način domogli novca? I opet se u marshalovoj podsvjesti pojavilo jedno ime, koje je uvijek unosilo nemir: Clay Alison. Zar je moguće da je veliki odmetnik iz La Punte, ne samo oslobodio tu dvojicu bandita, već im dao i novac? Misao je bila veoma neugodna, jer ako je Clay Alison umiješan u cijeli slučaj, onda je on taj koji je sve podrobno organizirao. U tom slučaju neće biti nimalo lako goniti tu dvojicu odbjeglih zlikovaca. To što se Hattaway toliko smušeno kretao po terenu nije se, doduše, uklapalo u cijelu kombinaciju s Alisonom, ali je govorilo u prilog pretpostavci da se on odvojio od Lobstera. Marshal zamišljeno pogleda malog, ostarjelog sheriffa. Recite, sheriffe, poznajete li vi Claya Alisona? I mali sheriff i mala, suhonjava žena, trgoše se na spomen tog imena. Claya Alisona? Sačuvaj me Bože! – ote se sheriffu. Suhonjava žena počela se uplašeno križati. Nikada ga, znači, niste vidjeli? Ne! I mogu vam reči da ne osjećam nimalo volje da ga vidim. On je u ovim krajevima bio. U stvari, bio je u Bondu. A u posljednje vrijeme niste ništa čuli o njemu? Ne.

E, pa da znate, on je jučer bio u Lapiki. Za ime Božje! – poviknu mali sheriff. – U tom slučaju moram odmah dati znak za uzbunu. Prije nego ga je marshal uspio zaustaviti, stari se sheriff sjurio na drugu stranu ulice i bjesomučno počeo metalnom šipkom udarati po komadu šine, koji je visio ispred krčme. Prodorna zvonjava odjeknula je gradom. Iz svih kuća malene naseobine pojavili su se ljudi i zainteresirano potrčali ka sheriffu koji je dao znak za uzbunu. Okupivši se oko njega, strpljivo su čekali da im objasni razlog uzbune. Stari sheriff zabi palce u izrez prsluka i, njišući se na prstima poput nekog mladića, započne: Ljudi, imam za vas jednu lošu vijest. Upravo sam saznao da se Clay Alison nalazi u blizini. Clay Alison? – ponovi uplašeno jedan čovjek iz gomile, i to ime šaptom pođe od usta do usta. Neke žene odmah su potrčale svojim kućama, sakupljajući djecu i zatvarajući stoku. Marshal je neko vrijeme promatrao strku, a onda zajaši konja i neprimjetno se udalji. Već je bio odmakao dvije-tri stotine metara, kada je iza sebe začuo topot konja. Okrenuo se i, na svoje veliko iznenađenje, ugledao starog sheriffa kako juri za njim. Čekajte, čekajte! – vikao je sheriff, mašući nekom pretpotopnom puškom koju je držao u lijevoj ruci. Marshal ga je pričekao dok se nije sasvim približio, te ga upitno pogleda. Sheriff podiže pušku tako da je cijev gledala ravno u marshalove grudi. Kako vam je palo na pamet da tek tako odjašite iz grada? Nemojte me nasmijavati, sheriffe. Pa rekao sam vam da progonim Lobstera i Hattawaya. Pa što? Ja sam saznao nešto puno važnije od toga. Clay Alison se nalazi u ovoj oblasti! Budite zadovoljni što to znate. Hm – reče sheriff i oštro pogleda marshala svojim sokolovim očima. A tko mi kaže da niste baš vi osobno Clay Alison? Marshal nije mogao a da se glasno ne nasmije. Mislim, sheriffe, da u tom slučaju sigurno ne bih bio toliko glup da vam to kažem.

Hm, to bi moglo biti točno. Možda vi i niste Clay Alison, no možda ste Johnny Alison. Čuo sam da je on visok otprilike kao i vi, da ima crnu kosu i da je snažan momak. Žao mi je, ali morat ćete se vratiti. Žao je i meni, sheriffe, ali ja se ne vraćam – odgovori mu mirno marshal, pa htjede pritegnuti uzde. Na to mu sheriff uperi pušku u bok i podviknu: Podignite ruke u vis! Marshal polako okrene glavu prema starom sheriffu i pogleda ga direktno u oči. Ja nisam ni Clay ni Johnny Alison, sheriffe. Moje ime je Earp. Wyatt Earp. Na tragu sam Lobsteru i Hattawayu, a ukoliko će me pratiti peh, osim ove dvojice morat ću još loviti i Claya Alisona. Stari sheriff ostane bez riječi. Spustio je pušku i širom otvorio oči. Marshal u znak pozdrava dotakne vrhom prsta obod svog šešira, pa nastavi put. Iza njega bilo je tiho. No kad je Earp nakon nekog vremena pogledao iza sebe, u daljini je ugledao sheriffa kako još uvijek nepomično stoji na istom mjestu i gleda za njim. Stari se sheriff iznenada i naglo trgnuo, zario mamuze konju u rebra i potjerao ga prema marshalu. Brzo ga je sustigao. Trenutak samo – rekao je. – Bilo mi je potrebno neko vrijeme da dođem k sebi od onog što ste mi maloprije rekli. Jeste li vi stvarno Wyatt Earp? Zapravo, to me ne bi trebalo čuditi, jer sam neki dan od putujućeg trgovca čuo da se nalazite u Jampi. To je točno – odgovori marshal. – Bio sam tamo. Ali gdje je Doc Holiday? Čovjek mi je rekao da je i Doc Holiday bio s vama. On leži u Jampi. Nije mu dobro. Žao mi je za njega, marshale – rekao je i nastavio zamišljeno: - Sad sam u prilično gadnom sosu. Marshal odmahnu rukom: Samo vi dobro otvorite oči. Ako naiđe Lobster, uhapsite ga. Hoću, ali što ako naiđe onaj drugi? Tko? Clay Alison? Njega pustite da projaši. Sjednite u najdublji ugao svoje kancelarije i zabavite se nekim poslom za vašim pisaćim stolom. To ću i učiniti, budite uvjereni! – odgovori stari sheriff živahno, a onda skine šešir s glave i nastavi: Stvarno mi je bila velika čast, marshale, da vas osobno upoznam. A zapravo sam se ponio kao zadnja budala.

Nije bilo ni upola tako kako kažete – nasmiješi se marshal i pruži mu ruku. Starac je brzo prihvati i snažno stegne. Sretan put, marshale. Želim vam puno uspjeha. Hvala. Wyatt Earp priteže uzde svom ždrijepcu te ga u oštrom kasu potjera u smjeru jugozapada. * * * Wyatt Earp je jahao, razmišljajući o Docu Holidayu kojeg je ostavio u Jampi. Pitao se, nije li mu možda ipak trebao ostaviti neku poruku? Kada je polazio, smatrao je da bi to bilo nepotrebno. Doc Holiday bi ionako već rano idućeg jutra saznao što se dogodilo. Previše dugo je Doc poznavao marshala da bi i u jednom trenutku posumnjao da će Wyatt krenuti u potjeru za zlikovcima, čak i u slučaju da je u cijelu stvar umiješan i jedan Clay Alison! Taj se odmetnik iz La Punte pojavljivao poput sablasti, i svaki put kada bi se pojavio, dogodilo bi se nešto neugodnog. Nije stoga niti čudo što se marshal trudio da u velikom luku zaobilazi mjesto u kojem se Clay pojavi. Je li Clay Alison stvarno oslobodio onu dvojicu iz zatvora? Kada je Clay Alison u pitanju, treba biti spreman na sve. U njegovoj pratnji uvijek su bila braća Johnny i Matt, a bilo je poznato da su oni bez pogovora radili sve što bi Clay naredio. Što li je taj odmetnik uopće tražio ovdje gore u brdima? U svakom slučaju, kadgod bi krenuo iz La Punte, s južne granice Colorada, u bilo koju oblast da se uputio, tamo bi zavladala panika. U tom je pogledu Clay Alison bio opasan poput stampeda. Briga za Doca Holidaya veoma je opterećivala marshala. A tek što su se u Jampi dogovorili da počnu jedan mirniji, staloženiji život… Godinama se već Doc Holiday podrugivao s “poslom” kojeg je obavljao marshal. A Wyattov posao je zaista bio paklen, i Doc je bio u pravu kada mu je govorio da se uopće ne isplati zbog drugih ljudi stavljati svoj život na kocku. Bilo je krajnje vrijeme da se i drugi ljudi uključe u borbu protiv bezakonja, a ne da svaki ozbiljan posao padne na Wyattova leđa. Koliko je samo gangstera uspio privesti sudu i pravednoj kazni, taj marshal iz Dodge Cityja. Koliko je njih pobijedio, izlažući svoj život opasnosti! Koliko ih je samo miljama progonio kroz cijelu zemlju! Kroz užareni pijesak Texasa i kamenite pustinje

Arizone, kroz snježne planine Colorada ili beskrajne šume Wyominga. I za sve to što je činio, za sav taj ogroman napor kojeg je ulagao, doživio je samo gorka razočaranja, nezahvalnost svog grada, koji mu je okrenuo leđa u trenutku kada je u aferi Lockheed-Drickol bio lažno optužen! Wyatt Earp bio je do te mjere razočaran držanjem građana Dodge Cityja, da je istog trenutka okrenuo leđa gradu. Kao opravdanje za taj postupak poslužila mu je činjenica da je krenuo u potjeru za odbjeglim Drickolom. Uhvatio ga je i predao pravdi, ali nakon toga nije se vratio u Dodge City. Zdravstveno stanje Doca Holidaya stalno se pogoršavalo, i ta je činjenica nagnala marshala da ispuni Docovu staru želju – da zajedno odjašu u planine Colorada, u Glenwood Springs, kojeg je Doc toliko volio. Glenwood Springs bio je gradić smješten u jednoj prekrasnoj zelenoj dolini, okruženoj šumovitim padinama planina. Cilj Doca Holidaya bio je hotel Windhill, čiji je vlasnik, čovjek po imenu Henderson, bio njegov dugogodišnji prijatelj. Wyatt Earp sjetio se svega toga, jer je u tom trenutku bio udaljen svega oko pedesetak milja od Glenwood Springsa, dok je Doc Holiday ležao u prljavom prenoćištu u prašnjavoj Lapiki i nije bio u stanju prijeći toliki put. A nekada je bilo sasvim drugačije. Nekada niti stotine milja za Doca nisu predstavljale nikakvu prepreku. Njegov je život bio ispunjen time da zajedno s marshalom jaši savanama zapada, da tjera svog vranca kroz visoku travu prerije, da dijeli život kojeg je vodio taj čuveni predstavnik zakona. Mnogo je puta munjevit pokret Holidayeve ruke s revolverom, brzinom koja je bila i ostala bez premca, spasio marshala iz gotovo bezizlaznih situacija. Vrhunac njegove odanosti marshalu bio je onaj 26. listopad 1881. godine, kada je Ike Clanton, zajedno sa svojim banditskim klanom, pozvao marshala u O.K. koral, s namjerom da svog najvećeg neprijatelja ukloni za sva vremena. S Wyattom su u tom trenutku bila samo njegova braća Morgan i Virgil. U tim je kritičnim trenucima Doc Holiday ležao u postelji, u koju ga je bacio jedan od napada njegove teške, neizlječive bolesti. Međutim, u posljednjem je trenutku saznao za predstojeći obračun i pojavio se, podupirući se u hodu o pušku, pred Wyattovom kancelarijom te rekao: Idemo. Marshal nikada u životu nije to zaboravio, a sjećanje na taj trenutak pratit će ga tijekom njegovog cijelog života. A Docu, koji je u ovom trenutku ležao iscrpljen i bolestan u Lapiki, nitko više nije mogao pomoći.

U marshalovu se dušu uvukao neki hladan očaj i on je, nagnut sasvim nisko nad lepršavu grivu svog ždrijepca, jurio sve brže u pravcu jugozapada. * * * Kasno poslije podne pred njim se ukazala niska i dugačka građevina. Bile su to tipične konture zgrade poštanske postaje za izmjenu konja. Wyatt u galopu dojuri do sâme stanice i zaustavi svog konja u oblaku prašine. Skočio je iz sedla i, ušavši u hodnik zgrade, povikao: Hello! Šefe! Nitko se nije javio. Produžio je nekoliko koraka naprijed prema prostoriji za koju je pretpostavljao da se u njoj nalazi šef stanice, a onda je zastao na pragu kao prikovan. Na nekoliko koraka od njega, na podu je ležalo tijelo nekog čovjeka. Wyatt je stajao svega tri sekunde, a onda se okrenuo i istrčao iz zgrade prema koralu koji je bio prazan. Pogledao je omanju, nisku prostoriju, u kojoj su visjele stare opreme za konje, a onda je optrčao s druge strane zgrade i ponovo se vratio do kancelarije šefa stanice te malo podrobnije pregledao mrtvog čovjeka. Okrenuo ga je na leđa i ugledao sive i ukočene oči čovjeka koji je mogao imati najviše dvadeset pet godina. Bio je pogođen s leđa, a metak je najvjerojatnije prošao kroz srce. Pod na kojem je ležao bio je natopljen krvlju. Oba mala ormara bila su otvorena, a ladice izvučene. Svuda po podu bili su rasuti papiri na kojima je šef stanice bilježio izmjene konja i vrijeme dolaska i odlaska poštanskih kočija. Wyatt izvuče tijelo ubijenog, iskopa grob i sahrani ga. Na svjež humak je stavio nekoliko komada težeg kamenja, kako ga divlji psi ne bi otkopali, a onda je, skinuvši šešir, šutke stajao nekoliko trenutaka. Pred njim je u svježem grobu ležao nepoznati mladić, podmuklo ubijen revolverom s leđa. Vjetar, koji se u tom trenutku podigao sa zapada, podsjetio je Wyatta Earpa da njegov put još nije završen, te da što prije mora nastaviti put. Veliku listu, na kojoj su bili upisani dolasci i odlasci kočija, ponio je sa sobom, uključujući i dvije fotografije koje je pronašao među razbacanim papirima na podu.

Zašto je uopće bilo takvih prizora u ovoj zemlji kao što je ovaj na kojeg je naišao? Zbog čega postoje ljudi koji su zbog neke beznačajne količine novca u stanju podmuklo ubiti čovjeka? Kad je podigao pogled prema putu kojim je trebao nastaviti u pravcu zapada, marshalovo se lice činilo kao da je isklesano od granita. Bilo je mračno i ukočeno. Negdje u daljini ispred sebe je vidio hladne, zelene oči i boginjavo lice gangstera Beba Lobstera. Je li taj zlikovac bio ovdje, i je li on ubio ovog mladog čovjeka? Ili je to, možda, učinio Hattaway? Najednom, sjetio se jednog drugog lica, i kroz glavu mu je prošlo ime Alison. Jesu li ovdje bila tri odmetnika iz La Punte? Clay Alison, međutim, nije spadao među ljude koji bi pucali čovjeku u leđa, a također niti njegova braća. Ma kakvi da su bili, braća Alison nikada nisu bili podli psi. Držali su do starih zakona Zapada, no samo do onih koje su priznavali. Ne, to nije bilo djelo Cleya Alisona. Naprotiv, sve je ukazivalo da je zločin počinio Beb Lobster. Je li to značilo da se zlikovac nalazi pred marshalom? To je također moglo značiti da su se Lobster i Hattaway ponovo sastali. To je bilo sasvim moguće. Možda su se gangsteri dogovorili da se nakon bijega iz zatvora sastanu na tom mjestu? Možda su još od ranije znali za ovu postaju za izmjenu konja? Možda su se nakon bijega htjeli ovdje snabdjeti novcem. Lobster je vjerojatno bio potpuno bez novca, pa je tu okolnost životom platio mladi šef poštanske postaje. Jedino što je marshal mogao vidjeti, bili su jasni tragovi jednog jahača. Bio je uvjeren da su to tragovi ubojice. Ne jednom mjestu gdje je oko udubljenja na putu zemlja bila vlažna, Wyatt je sjahao da bi pažljivije pregledao tragove koji su tu bili izuzetno jasni. Marshal je po navici tražio na tragovima neku sitnicu koja bi bila karakteristična za trag, i koja mu je pomagala da ga kasnije, kada ponovo naiđe na taj trag, može bez problema prepoznati. Međutim, ovdje toga nije bilo. Bila su to četiri sasvim obična otiska kopita, koji se ni po čemu nisu razlikovala od mnogih drugih. Ima sreće taj zlikovac – promrsio je kroz zube i ponovo zajahao konja. A onda, čim je malo odmakao, naglo je zaustavio konja. Taj je čovjek, koji je ovuda projahao i za kojeg je marshal bio uvjeren da je ubojica, napravio jednu veliku grešku. On je, naime,

sjahao s konja i pješice otišao do jedne omanje bare da bi provjerio je li voda upotrebljiva za piće. Na taj je način na vlažnom tlu ostavio otiske svojih čizama. A na njima je marshal pronašao barem šest detalja prema kojima bi ih uvijek mogao prepoznati. Peta lijeve čizme bila je izlizana s unutrašnje strane, mamuze su bile postavljene sasvim nisko, na desnoj je čizmi đon bio zakrpan okruglim komadom kože, a potpetica lijeve čizme bila je čudnovatog jajastog oblika. Sada te imam, momče – promrmljao je marshal. – Naći ću te pa makar pobjegao do Meksičkog zaljeva. * * * U sumrak, Wyatt je na horizontu ugledao obrise nekog grada. Nije to bio neki veliki grad, ali je bilo jasno da nije ni neko malo naselje od svega nekoliko kuća. Kad se približio gradu na nekih tri stotine jardi, ugledao je s lijeve strane puta, prikovan za stablo jednog drveta, poveći drveni putokaz s imenom grada ispisanim krupnim slovima. Gradić se zvao Shoshon Falls. Marshal se odmah sjetio da je to ime već ranije čuo. Tu je bila smještena jedna od najvećih poštanskih postaja kompanije Wels Fargo u sjevernom Coloradu. Kompanija Wels Fargo bila je jedna od najvećih transportnih organizacija koja je ikada postojala. Zahvaljujući toj golemoj organizaciji, koja je djelovala u vrijeme stvaranja nove Amerike i konačnog osvajanja ogromnih prostranstava Zapada, roba je prilično uredno prebacivana s jednog na drugi kraj zemlje. Osim toga, kompanija Wels Fargo raspolagala je i prvorazrednim putničkim poštanskim kolima, koja su povezivala udaljene gradove i naseobine, pa je radi obavljanja tog posla organizirala na mnogim mjestima privatne postaje za izmjenu konja. Na Srednjem su zapadu te postaje bile uglavnom u većim mjestima, dok su ovdje na sjeveru sâme stanice predstavljale prave male naseobine. Jedna od takvih naseobina bio je i stari Shoshon Falls, koji danas više ne postoji. Uništen je u velikom požaru, a poštanska postaja je prebačena dalje prema sjeveru u Bond. Kada se marshal približio prvim kućama Shoshon Fallsa, nebo je bilo prekriveno purpurnim rumenilom, a sunce na zapadu bacalo je posljednje zrake na daleke planine. Zaustavio se kod jednog korala s lijeve strane ulaza u grad i promatrao glavnu ulicu gradića.

Bila je to vrlo široka ulica s malim usponom, sa čije su se obje strane nizale kuće, sjenici, štale i korali. Na svim stranama vidjela su se poštanska kola Wels Fargo. Wyatt Earp nije imao namjeru krenuti glavnom ulicom, stoga je pošao iza korala s lijeve strane. Ubrzo je, međutim, ustanovio da se s te strane nalazi svega nekoliko kuća, te da praktično postoje samo dvije poprečne ulice koje sijeku glavnu, i da se u njima nalaze samo neke usamljene, izdvojene kuće. Zaustavio se stoga iza jednog sjenika, sjahao s konja, maramom otresao prašinu sa čizama i odijela, a onda poveo konja sa sobom. Nekoliko koraka dalje ugledao je velika vrata na kojima je bio natpis “Štala za iznajmljivanje”. Ušao je i zatekao mnogo ljudi koji su obavljali svoj posao. Tu su se timarili konji i uprezali u kola, dok su drugi bili vođeni u štale ili na pojilo. Marshal zaustavi jednog crnomanjastog momka i upita ga ima li neki slobodan boks. Da, mister – odgovori mladić – baš je sad u štali broj 2 oslobođeno jedno mjesto. To vam je drugi boks s lijeve strane. Možete tamo odmah odvesti svog konja. Marshal povede svog ždrijepca u boks, oslobodi ga sedla, a onda suhom slamom počne trljati konja. Nakon toga se pobrinuo da konj bude napojen i nahranjen. Međutim, u međuvremenu nije postalo mnogo mračnije, iako je marshal to priželjkivao. Ipak je polako krenuo uz malu poprečnu ulicu, sve dok nije izbio na glavnu. Na tom se uglu nalazila prodavaonica oružja. Marshal se zaustavi pokraj izloga prodavaonice, u kojem su bile izložene tri “Winchesterke”. Pogledao je izložene cijene. Bile su visoke, ali puške su bile zaista dobre. Znao je da je dobra puška isto toliko potrebna ovdje u brdima, kao i tamo, daleko južnije u preriji. Wyatt se popne na trotoar i polako pođe dalje. Odjednom, do marshala dopre neki divlji, prigušen krik, koji je odjeknuo ulicom. Marshal je kasnije pomislio da je ipak bio u pravu što je smatrao da bi bilo bolje da je u grad stigao petnaest minuta kasnije. U tom slučaju ne bi upoznao čovjeka kojeg je, zahvaljujući svom ranom dolasku, bio primoran susresti već nakon nekoliko trenutaka. S druge strane ulice, pred saloonom iznad kojeg se isticala velika firma s natpisom ispisanim veoma krupnim slovima, STARLIGHT BAR, stajao je neki ogroman čovjek zdepastog tijela i koščatog lica koje je bilo žućkasto i boginjavo. Nos mu je bio kratak i tupast,

a brada snažna i istaknuta. Oči su mu bile postavljene podalje od nosa i svjetlucale su nekom nezdravom žutom bojom. Obrve su mu bile guste i čupave, a slična mu je bila i kosa, koja je izvirivala nemirno ispod šešira. Na sebi je imao bluzu napravljenu od sirove kože wapiti-jelena, i hlače od grubog platna udjenute u čizme. Za opasač je bio zadjenuo revolver, a u saru čizme zatakao nož. Bio je to Jack Orkan. Grmalje je stajao raskoračen, s palčevima zadjenutim u izreze žućkastog, prljavog prsluka koji mu je bio tijesan. Glavu je zabacio i derao se promuklim glasom: Jeffe, završi s tim prokletim crvenokošcem! Taj je poziv bio upućen jednom snažnom, trapavom momku, koji se bio uputio prema jednom čovjeku kojeg je vrijedilo pogledati. Bio je to vitak čovjek, visokog stasa, s bakrenom bojom lica. Tamne, blistave oči gledale su bistro i jasno s tamnog lica. Imao je dugu crnu kosu, koja mu je padala do ramena, a bio je odjeven u kožno odijelo s resama. Indijanac! Bulder, čovjek kojem je Orkan doviknuo da dovrši Indijanca, pođe naprijed i zastade na korak pred njim. Isklesan kao od kamena, Crvenokožac je stajao na ivici nogostupa. Indijanac je imao najmanje pedeset godina. Na njegovom ozbiljnom, plemenitom licu jasno se vidjela napetost i iščekivanje. Hajde, sad! – urlao je Orkan. Bulder pojuri naprijed i baci se divljački na Indijanca. Ovaj je vještim pokretom ruke odbio prvi udarac i ispružio lijevu ruku kako bi zaustavio napadača. Bulder je na trenutak stao, jer je bradom naletio na Indijančevu ruku i zatresao glavom kako bi se malo povratio od iznenadnog udarca. Grmalju je to bilo dovoljno da se okrene i bijesno vikne: Finch! Parkeru! Jedan momak s bikovskim vratom, kakav Wyatt Earp nikada do sada nije vidio, skoči iz sjene iza Orkana i istrča dole na ulicu. Bio je to cowboy Harry Finch. Imao je dvadeset osam godina i bio je atletski građen. Luton Parker, drugi momak kojeg je Orkan pozvao, bio je nešto niži, ali nabijen i snažan. Obojica su se kao ludi bacili na Indijanca. Ljudi s ulice promatrali su što se događa. Neka kola, koja su u tom trenutku prolazila pokraj marshala, zaustavila su se i dva su čovjeka, koji su sjedili na kočijaškom boku, zainteresirano počela promatrati razvoj situacije. Pristiglo je još ljudi, no nitko nije reagirao.

Naprijed! – urlao je Orkan svojim promuklim, prijetećim glasom. – Nabijte ga u zemlju! Pod teškim Finchevim udarcima Indijanac je pao na koljena, no ipak se pokušao dići. Na to su obojica napadača poletjeli i oborili ga teškim udarcima na zemlju, tako da je licem pao na ulicu. Kad je, usprkos teškim udarcima, još jednom pokušao ustati, dočekao ga je Finch i ponovo oborio na zemlju. Indijanac se ipak pridigao na noge i kad ga je Finch ponovo napao, uspio je odbiti njegov napad. Stajao je nesigurno na nogama, ali nije se predavao. Odmah je na njega poletio i Parker, ali je imao nesreću naletjeti na Indijančevu povijenu glavu. Zastenjao je. U tom trenutku pucnu ogromni predradnik Orkan prstima, i na ulicu s nogostupa siđe jedan čovjek, koji je do tog trenutka stajao naslonjen na jedan od stupova nadstrešnice. Na sebi je imao crno kožno odijelo i crnu košulju. I kosa mu je bila crna. Jedino su na večernjem svijetlu svjetlucale metalne bijele cijevi koltova. Krenuo je ukočenim koracima prema Indijancu, s očiglednom namjerom da ga dokrajči udarcima pištolja. Hej! Hej! Preko ulice se čuo povik. Bio je to Wyatt Earp. Greg Mescelo se naglo zaustavio i okrenuo glavu. Zastali su i Parker i Finch. Lice ogromnog predradnika Orkana smračilo se kada je ugledao visokog stranca, koji je brzim koracima prelazio ulicu. Wyatt se zaustavi na korak, dva od Fincha i pogleda u smjeru snažnog predradnika. Hej, mister – rekao je – ako ovi junaci pripadaju vama, onda im naredite da se vrate. Predradnikovo se lice promijenilo na neki čudan način. Ugao usana s desne strane najednom mu se spustio, a lijevo mu se oko zatvorilo. Nos mu se nekako podigao, a čelo kao da mu se sasvim smanjilo. Malo je podigao glavu i izvukao palčeve iz proreza svog žutog, prljavog prsluka. Zatim je ispružio ruku spram marshala. Jeste li vi nešto rekli, čovječe? – upitao je. Jesam. A što ste to rekli, ako smijem pitati? Rekao sam da ako su ovi junaci vaši, onda im trebate narediti da se vrate. Orkan se polako uspravi u svoj svojoj veličini, te počne odmjeravati marshala stisnutim očima. Recite, mister, da vama možda nije dosadio život? Uopće nije, ali ni najmanje ne volim kada trojica napadaju jednog usamljenog čovjeka. Ne sviđaju mi se takva junaštva.

Zar vi mislite, čovječe, da nekoga ovdje interesira što se vama dopada ili što vi volite, a što ne volite? Marshal ga je hladno odmjerio. Recite vašim ljudima da ostave na miru tog čovjeka – rekao je mirnim glasom. Na to se grmalj isprsi i spusti ruke na kukove. Podignuo se malo naprijed i rekao: Jeste li vi to rekli “čovjeka”? Da, rekao sam “čovjeka”! – odgovori marshal i dalje mirno. I vi se usuđujete da tog prokletog crvenokošca nazovete čovjekom? Čovječe, zar ne znate da je on jedan prokleti Indijanac? Mene ne interesira ima li taj čovjek bijelu, crvenu ili crnu kožu. Smatram da je sramota da trojica navale na jednog čovjeka. Tako dakle? Vi smatrate da je to sramota? Čujte čovječe, meni se sve čini da vi vapite za batinama. Ovaj čovjek je crvenokožac i njih treba tući gdje god ih čovjek sretne. Zar vi, uostalom, ne znate za veliku izreku našeg predsjednika Lincolna, koji je rekao da je jedino pretučeni Indijanac dobar Indijanac? To, prije svega, nije izreka predsjednika Lincolna, već generala Shermana – odgovori mu marshal ravnodušno. – A drugo, ne radi se o prebijenom Indijancu, već o mrtvom Indijancu. Treće, to je jedna vrlo žalosna izreka. Na predradnikovom se licu odjednom pojavi lukav izraz. Mislite? Da, mislim. Grmalj se u trenutku izmijenio. Kao da je najednom postao drugi čovjek. Uspravio se u svoj svojoj visini, zabio oba palca u proreze na prsluku i prijeteći, raskoračen, zagrmio punim glasom: Greg, spremi se! Finch, završi s tom crvenom huljom! Finch, uvijek spreman na surove obračune, duboko udahne zrak u snažna pluća, a onda stegnu šake i pognu glavu kao bik spreman jurnuti na protivnika. Indijanac je kao ukopan stajao pokraj nogostupa. Lijevo mu je oko bilo gotovo zatvoreno, a s desnim je također imao problema, budući da mu je iz posjekotine tekao tanak mlaz krvi preko kapka. Ruke su mu također bile krvave. Stanite, Finch! – začu se zvonki marshalov glas. Finch zastade na mjestu i okrene glavu prema marshalu, da bi je već u sljedećem trenutku okrenuo prema svom gazdi, pitajući se što da radi. Ja sam ti nešto naredio, Finch! – izdere se predradnik. Ogromni cowboy klimnu glavom. A da se ne bi osjećao usamljenim – nastavi predradnik, pomoći će ti Bulder i Parker. Sabijte crvenokošca u zemlju. Želim ga vidjeti isprebijanog, kako leži u prašini.

U trenutku kad je Finch krenuo da izvrši naredbu svog gazde, marshal podigne lijevu ruku i zaustavi ga. Čekajte, mister – rekao je. Kako se usuđujete? – zareža Finch. Odustanite od tog divljaštva. Ako vam je taj čovjek nešto napravio, pozovite sheriffa. On mi nije ništa napravio. Eto, vidite. U tom je trenutku, na mig svog šefa, Bulder pokušao s boka napasti marshala. Bila je to greška, koju je odmah skupo platio. Wyatt je iz pojasa zamahnuo lijevom rukom, i snažnim udarcem šake pogodio napadača u glavu. Udarac je oborio napadača s nogu. To je još više razbjesnilo Fincha, koji je crven od bijesa poletio na Wyatta Earpa. Wyatt je odbio dva udarca, a onda je ispružio svoju ljevicu i pogodio tako snažno Fincha u grudi, da se ovome od bola izdužilo lice. Ipak je, uz neprekidno bodrenje predradnika, nastavio s napadom. Istovremeno je i Parker pokušao napasti marshala. Marshal je, međutim, samo zamahnuo rukom i iz zaokreta pogodio Parkera u lice. Parkerov je nos odmah prokrvario, a on zateturao i tresnuo na tlo. U međuvremenu se Finch, kojeg je po drugi put snažnim udarcem marshal odbacio, ponovo pribrao i pognute glave poletio prema Wyatt Earpu. Wyatt uopće nije imao namjeru upuštati se u dugotrajnu i iscrpljujuću tučnjavu s ovim grmaljem. Stoga je hitro uzmahnuo desnom šakom i razbio gard protivnika, a onda ga lijevom pogodio u sâm vrh brade. Finch je imao dojam da mu je vilica zdrobljena, ali se još uvijek nije predavao. Zamlatarao je rukama kao krilima, pokušavajući iznenada dohvatiti marshala, ali njegovi su udarci pogađali u prazno. Wyatt Earp je još jednom iskoristio priliku i dobro tempiranim udarcem ponovo pogodio bradu protivnika. Udarac je bio toliko snažan da je ogromni cowboy poletio glavom unatrag. Jednog se trenutka činilo da njegovo krupno tijelo lebdi u zraku, a onda je pao i ostao na zemlji. Na ulici je za trenutak zavladala grobna tišina. Wyatt Earp se okrene prema Indijancu. Možda bi sad crveni čovjek mogao nastaviti svoj put – rekao je sasvim mirnim glasom. Trebalo je vidjeti do koje se mjere promijenilo lice predradnika Jacka Orkana. Izraz zadovoljstva, koji je dotad bio jasno vidljiv na njegovom licu, ustupio je mjesto izrazu divljeg bijesa. Skočio je s nogostupa i, dok su mu oči postajale sve tamnije od srdžbe, urlao je, pokazujući prema marshalu:

Naprijed, ljudi, svršite s obojicom! Hajde, Tede, Rick! Mahnuo je rukom dvojici svojih ljudi, koji su sve dotle nepomično stajali, naslonjeni leđima na zid saloona. Njih su dvojica odmah skočili s nogostupa na ulicu. Wyatt se postavio ispred Indijanca i odgurnuo Teda Barabana, koji je prvi poletio. Odmah zatim ga je pogodio jednim direktom, koji je ovoga bacio na koljena. U tom trenutku odjeknuo je preko ulice jedan dvostruki zvižduk, a odmah za zviždukom prasnula su tri hica iz revolvera. Borba je u trenu bila prekinuta. Sve glave su se okrenule u smjeru trojice konjanika, koji su se iznenada pojavili na ulici. U sredini je na vrancu jahao snažan, mišićav čovjek širokih ramena i četvrtaste glave. Na sebi je imao crvenu košulju i crni šešir sa širokim obodom. Bluza mu je bila od crne kože, a takve su mu bile i hlače. Uočljive su bile i njegove mamuze sa oštrim šiljcima oblika zvijezde, koje su bile nisko obješene na teksaške čizme. Ukoso preko ramena imao je prebačen redenik s dva reda metaka. S obje strane nosio je po jedan revolver kalibra 45, a u ruci je držao winchesterku sa skraćenom cijevi. Hladnim pogledom motrio je područje sukoba. Na cijelom Zapadu nije bilo čovjeka kojem ne bi bilo poznato ime tog jahača. Clay Alison! Taj odmetnik iz La Punte izbio je malo ispred svoje braće Johnnyja i Matta, te zadržao pogled na marshalu. Nije bila nikakva slučajnost da su Orkanovi cowboyi zaustavili svaku akciju, jer se i izraz lica njihovog šefa sasvim promijenio. On je iskolačenih očiju zurio u trojicu jahača, a onda je procijedio promuklo kroz zube: Do đavola! Clay Alison! Odmetnik okrenu glavu prema njemu i pogleda ga. A vi ste Jack Orkan, ako se ne varam – rekao je. Predradnik prijeđe rukom preko suhih usana i potvrdi: Da, u svakom slučaju to sam ja i veselim se što me poznajete, Claye. Nitko vam nije dozvolio da me oslovljavate s “Clay”, Orkane – reče prezrivo odmetnik. – Ja ne dopuštam svakoj budali da me zove po imenu. Budali? – pobuni se ogromni predradnik. – Što vas je navelo da me takvim ocijenite, mister Alisone? Svaki čovjek, koji se na sred ulice upušta u sukob s Wyatt Earpom je za mene budala. S kime? S Wyatt Earpom, rekoh. I ne bi bilo loše, Orkane, da jednom dobro operete uši, bolje biste čuli. Clay sjaha s konja i dobaci uzde svom bratu Mattu, pa se uputi ravno prema “Starlight baru”.

Kad se popeo na gornju stepenicu trijema, pred ulazom u bar, Orkan se s poštovanjem odmakne da mu napravi mjesta. Clay Alison nije se udostojao niti pogledati ga, dok je prolazio pokraj njega. Objema je rukama odgurnuo pokretna vrata na prostoriji sa šankom, ušao unutra i uputio se prema šanku. Njegov brat Johnny je krenuo za njim. Kad je stigao do Orkana, ovaj ga zaustavi: Recite, vi ste Clayev brat, zar ne? Johnny ga prezrivo odmjeri. Da, pa što? Što je on maloprije rekao? Wyatt Earp? Da, to je rekao – odgovori mu Johnny Alison kratko. Nije moguće! Vi se šalite, Alisone! Vi tvrdite da je onaj momak – pokazao je palcem preko ramena prema marshalu – Wyatt Earp? To je rekao moj brat, i nadam se da se nećete usuditi posumnjati u riječi mojeg brata. Hm, ne, ne! Kad je on rekao, onda to mora bit tako – promumlja Orkan više za sebe, pa okrene glavu prema marshalu, gledajući ga sad sasvim drugim pogledom. Polako je sišao niz nekoliko stepenica, koje su s trijema vodile na ulicu, i zaustavio se ispred marshala. Tek se sada vidjelo da je marshal isto toliko visok kao i golemi predradnik Jack Orkan. Orkan ga odmjeri od glave do pete, a onda mu se pogled prikuje za magične marshalove oči. Tako, znači – promrmlja. Veliki Wyatt Earp. Rekao je to sasvim tiho, ali dovoljno jasno da su mogli čuti i svi ostali. Sigurno vam je predstavljalo naročito zadovoljstvo da se umiješate, marshale – promumljao je zatim. Uopće nije – odgovori mu marshal, popravljajući bluzu i stavljajući na glavu šešir koji mu je bio pao s glave. – Radi se jedino o tome, Orkane, da ja, kao što sam već rekao, uopće ne podnosim kad nekoliko ljudi napadne jednog usamljenog čovjeka. I to je sve. Uhvatio je Indijanca ispod ruke i poveo ga ulicom. Orkan se okrenuo za petama i pogledao za njim tek kad se marshal već udaljio nekoliko koraka. Lice mu je bilo nacereno. To se zove dvostruka neugodnost – promumljao je. – Prvo Clay Alison, pa onda još i Wyatt Earp! Pitam se koliko će mi pića biti potrebno da sperem grlo od onog što sam morao progutati. Okrenuo se i pošao ponovo uz stepenice prema ulazu u “Srarlight bar”, ali kad je vidio pokraj vrata Claya Alisona, predomislio se i okrenuo. Pošao je zatim preko ulice na drugu stranu, prema maloj krčmi koja se zvala “Colorado saloon”.

Čim je ušao, uputio se do šanka i na ploču spustio svoju maljavu, ogromnu šaku takvom snagom da su sve čaše zaplesale. Onda je zaurlao: Duplo piće! Samo brzo, stari spavaču! Bez mnogo uzbuđenja krčmar dohvati jednu čašu i natoči tri prsta tekućine. Očigledno je već bio oguglao na slične nastupe gostiju kakav je bio Jack Orkan. Malo-pomalo, u krčmi su se počeli okupljati članove Orkanove bande, kako su ljudi obično nazivali cowboye s ranča gdje je Orkan bio predradnik. * * * Wyatt Earp je odveo Indijanca do poprečne ulice i tu se zaustavio. Mislim da će crveni čovjek sada moći sam nastaviti svoj put – rekao je. Indijanac ga je šutke gledao. Onda mu pruži desnu ruku, a marshal je prihvati i čvrsto steže. Crveni čovjek iz planina nikada neće zaboraviti bijelog sheriffa Earpa – rekao je. – A to što je on učinio neće zaboraviti ni braća crvenog čovjeka. Stegnuo je još jednom marshalovu ruku, a onda se polako okrenuo i bez žurbe krenuo prema svojem ponyju koji je bio svezan pokraj pojila za konje. Uzjašio je konja i krenuo u smjeru istoka. Marshal je gledao neko vrijeme za njim, a onda se polako vratio u glavnu ulicu. Na drugoj strani ulice, naslonjen na jedan od stupova nadstrešnice “Starlight bara”, stajao je još uvijek Matt Alison i osmatrao ulicu. Wyatt se uputi ravno prema krčmi i popne na trijem. Kada je stigao do Matta, zastao je i pogledao ga. Dolazim iz Lapike, Matt – rekao je tiho. To sam i mislio, marshale – odgovori najstariji od braće Alison. Osim toga mi nemate ništa više reći? Ništa. Wyatt prođe pokraj njega i odgurne vrata na ulazu u krčmu. Ugledao je Claya Alisona, koji je zajedno sa svojim bratom bio naslonjen na šank. Clay se gotovo cijelim gornjim dijelom tijela naslonio na šank i podupro laktom. Wyattu je, međutim, bilo jasno da ga on pažljivo promatra u ogledalu koje se nalazilo s druge strane šanka. Marshal pusti pokretna vrata koja se zaljuljaše iza njegovih leđa i uputi se prema šanku. Stao je s desne strane Claya. Mislim da bi vam se trebao zahvaliti, Claye – rekao je.

Nema zbog čega – odgovori mu odmetnik, ne podižući pogled sa zlatne tečnosti u svojoj čaši. – Nisam, naime, uvjeren da bih u ovom slučaju naišao na palog marshala nasred ulice. Tko zna – odgovori marshal. Clay podiže čašu i duboko udahnu miris whiskeya. Otpio je zatim jedan gutljaj, i okrenuvši glavu prema marshalu, nastavio: U to sam potpuno siguran, jer ne mogu vjerovati da je jedna ovakva nesposobna rulja sposobna oboriti jednog Earpa. Obuhvatio je čašu objema rukama i nastavio: Volio bih znati zbog čega uopće jedan čovjek riskira vlastitu kožu zbog jednog Indijanca. Zar vi ne biste trebali imati naročito razumijevanje za takvo nešto? – zapita marshal gotovo s podsmijehom. Clay naglo okrenu glavu. Oči su mu sijevale. Ako vjerujete da sam zafućkao zbog Indijanca, onda se varate. Ne interesira me baš previše ta strana mojih predaka. Nije moja krivnja što u mojim žilama teče crvena krv. Na njegovom se čelu jasno ocrtavala žila, koja je počela pulsirati od neke unutrašnje napetosti. To vam nitko i ne predbacuje – reče mu mirno marshal. Kao što se brzo uzbudio, Clay se tako brzo i umirio, te naslonjen na šank nastavio promatrati čašu. Vi ste veliki prijatelj Indijanaca, i to me je već više puta začudilo kod vas. To vam neće donijeti sreću. Nije mi baš previše stalo do sreće, Clay. Možda, samo ne zaboravite da ni sposobnost ne vrijedi previše bez sreće, tako barem kaže stara izreka. Wyatt nije reagirao na ovu Clayovu primjedbu. Zatražio je od krčmara da mu natoči čašu piva. Krčmar mu natoči englesku marku piva, koja je u pionirsko vrijeme bila veoma popularna na Zapadu. Prije nego je primakao čašu ustima, Wyatt reče: Dolazim iz Lapike. Ne bih želio pretpostaviti da ste tamo pokopali Doca. Wyatt osjeti kako ga ove riječi, koje nisu bile izgovorene u zloj namjeri, pogađaju poput malja. Osjetio je kako mu je krv zašumjela u ušima. Doc Holiday! Što li je s njim? Dok se on ovdje daleko na jugozapadu mlatio s bandom polupijanih cowboya, njegov je prijatelj možda ležao na samrti. Ali, zar nije bila njegova dužnost progoniti dvojicu odbjeglih gangstera? Zar nije potražio Claya Allisona baš zato što je na neki način morao pretpostaviti da on, možda, ima neke veze s oslobođenjem te dvojice zlikovaca? Ne, odgovori Wyatt Earp glasom koji je zazvučao kao da nije njegov. Kad sam krenuo, on je bio sasvim dobro.

Pa, sasvim dobro sigurno nije bio – reče Clay, uspravljajući se da bi udahnuo zrak u svoja ogromna pluća. – Da je tako, on bi se već pojavio ovdje. Ni ja ne bih bio ovdje da nisam bio primoran na taj put – odgovori mu marshal Primoran? Otkad se to događa, da jednog Earpa nešto može prisiliti? Wyatt nije odmah odgovorio. Pogledao je Johnnyjevo lice, a onda je pogledom ponovo skrenuo na Claya. Bio sam zatvorio dvojicu zlikovaca u zatvor u Lapiki. Jedan od njih je ubojica. Tako je. Čuo sam za to. Obojica su prošle noći pobjegli iz zatvora. Marshal je čitavo vrijeme netremice promatrao lice čovjeka iz La Punte. Jedno je bilo sigurno: ili je odmetnik iz La Punte bio izvrstan glumac ili zaista ništa ne zna o onome što se prošle noći odigralo u Lapiki. Na njegovom se licu nije mogla vidjeti nikakva promjena. Nije bilo ni iznenađenja, ni čuđenja, pa čak niti interesa. Pa, takve se stvari događaju – rekao je mirno. Obojica su bili oslobođeni – reče brzo marshal. Clay na to okrene glavu i pogleda marshala. He, znači odatle vjetar puše – rekao je sasvim mirno, a onda se okrenu prema ulazu u krčmu i vikne: Matt! Na vratima se pojavilo lice Matta Alisona. Clay ga pozva da priđe bliže, a kad je stigao do sredine krčme, gdje je na njega pala puna svjetlost velike petrolejske lampe koja je visjela sa stropa, Clay mu naredi da stane. U Lapiki su iz rešetaka pobjegle dvije ptice koje je marshal uhvatio – reče Clay. Matt upitno pogleda svojeg brata. Clayu je to očigledno bilo dovoljno. Okrenuo se prema marshalu i rekao sasvim mirno, bez ikakvog naglašavanja: Mi o tome ništa ne znamo. On, znači, ništa nije znao o tome, a jedan pogled na lice svog brata bio mu je dovoljan da zaključi kako oni nemaju nikakve veze s tim. Wyatt je bio ljut zbog činjenice što mu je morao vjerovati. Bilo mu je jasno da Clay Alison ne laže. Bilo mu je jasno već zbog toga što je znao da je taj čovjek, ma kakav bio inače, veoma ponosan na to što nikada nije slagao. E, pa, mi idemo dalje – rekao je nakon toga Clay, i na šank bacio nekoliko komada kovanog novca. To je previše – reče krčmar.

Zaveži! – prosikta odmetnik iz La Punte. – Ne pretvaraj se. Pohlepan si za svaki cent do kojeg možeš doći. U pravu ste, mister Alisone – ulagivao se krčmar na krajnje odvratan način. Clay prezrivo odmahnu rukom i pođe. Zaustavio se, međutim, nakon nekoliko koraka i okrenuo. Njegove tamne oči zaustavile su se na marshalovu licu. Do viđenja, Wyatte. Marshal prstom dotakne obod šešira. Do viđenja Claye, i hvala još jednom. Clay Alison se na to vrati natrag i zastane ispred marshala. U tom trenutku, za kojeg marshal niti u snu nije mogao pomisliti da će ga doživjeti, zbilo se nešto neobično: u očima odmetnika iz La Punte ugledao je osmijeh! Bio je to izraz kojeg marshal nikada nije vidio na tom licu, koje kao da je bilo isklesano iz kamena. Clay podiže obje ruke i spusti ih na marshalova ramena. Prokletstvo je to, Wyatte, što vi niste moj brat. Ako išta na ovom svijetu postoji zbog čega žalim, onda je to. Dok je izgovarao te riječi, glas mu je postupno postajao promukao. Onda se okrenuo na petama, i kad je stigao do sredine prostorije, zastao je još jednom i preko ramena dobacio: Ovako ćemo nas dvojica biti jedan protiv drugog sve dok jedan od nas ne pogine. Mi smo protivnici. Zakleti neprijatelji. I to zbog toga što vi težite da ovoj slobodnoj zemlji nametnete vaš prokleti zakon. A to je zakon koji mene ne interesira. Ja samo hoću svoju slobodu. Odjednom, to je bio drugi čovjek. Stajao je na sredini velike prostorije uspravan, s neprijateljskim izrazom lica i blistavim očima koje su sijevale. Indijanska krc u snažnom tijelu bijelca. Sad je ponovo bio onaj Clay Alison, zakleti neprijatelj Wyatta Earpa. Onaj trenutak humanosti i čak neke nježnosti, prošao je u nepovrat i nikada se više neće vratiti! Wyatt Earp je bio borbene prirode, ali imao je istančani osjećaj za mir i prijateljstvo, tako da je uvijek na ljude pokušavao utjecati na miran način. Međutim, kada je Clay Alison bio u pitanju, to mu nije polazilo od ruke. Wyatt Earp je šutke gledao za odmetnikom iz La Punte, koji je uzdignute glave krenuo prema izlazu iz krčme. Najstariji brat mu je otvorio vrata, a onda su sva trojica nestala tiho poput sjena. * * *

Neposredno prije odlaska Claya Alisona iz “Starlight bara”, u glavnoj se ulici pojavio jedan jahač koji je, pošto je sjahao, privezao konja za mahovinom obraslu motku ispred ¸”Colorado saloona”, te umornim korakom ušao u saloon. Zastao je na sâmom ulazu, kad je ugledao grupu ljudi za šankom, premišljajući se da li da uđe ili ne. Taj je čovjek bio opasni ubojica Beb Lobster. Stajao je neodlučno na ulazu i okrenuo glavu na drugu stranu, prema “Starlight baru”, pitajući se je li bolje da krene tamo. U tom trenutku vrata “Starlight bara” su se otvorila, a na njima se pojavio Clay Alison. Zabezeknut njegovom iznenadnom pojavom, Lobster je ispustio iz ruku oba krila pokretnih vrata, zureći preko njih na drugu stranu ulice. Clay Alison – prošaptao je, gotovo bez glasa. – Otkud on ovdje? Dok je bio u Lapiki u zatvoru, Lobster je kroz rešetke na prozorima svoje ćelije vidio odmetnika iz La Punte. Stajao je zajedno sa svojim bratom Johnnyjem na trotoaru. A Lobster se nije varao, jer ako je ikoga u ovoj zemlji poznavao, to je bio Clay Alison. Beb Lobster ništa drugo nije ni radio posljednjih deset godina, već pokušavao priključiti se Alisonovima. Clay ga je, međutim, tri puta odbio. Beb Lobster se tada odlučio na nešto drugo. Odabrao je vlastiti put. Htio je postati drugi Clay Alison, ali je taj njegov pokušaj završio bijedno. Postao je kukavički ubojica iz zasjede, drumski razbojnik, sitni lopov i običan zlikovac. Za njim su bile raspisane potjernice u nekoliko država i konačno ga je, zbog ubojstva vlastitog partnera O’Keefiea, uhvatio osobno Wyatt Earp i strpao u zatvor u Lapiki. Međutim, uspjelo mu je pobjeći iz zatvora. A kako je uspio pobjeći, ostalo je tajnom prilično dugo. U svakom slučaju, zajedno s Hattawayem je uspio pobjeći. Neočekivani susret s Clayem Alisonom ispunio ga je strahom, jer se bojao da se ne pojavi i onaj od koga je panično bježao, Wyatt Earp. Njemu niti sâmom nije bilo jasno zbog čega je povezao pojavljivanje Claya Alisona s marshalom, ali je imao neki magloviti predosjećaj da se možda i marshal nalazi u Shoshon Fallsu. Bilo mu je prilično teško orijentirati se u ovom kraju, koji je za njega bio potpuno nepoznat, a dogovorio se bio s Hattawayem da se nađu na velikoj postaji Wels-Fargo. Odatle su namjeravali zajedno krenuti dalje. Prilikom bijega su se razdvojili u namjeri da otežaju potjeru za njima. U tom trenutku ponovo su se otvorila vrata saloona na drugoj strani ulice. Čovjek koji se pojavio na pragu “Starlight bara” bio je nitko drugi do Wyatt Earp.

Gangster je od straha prigušeno kriknuo. Trgnuo se natrag i sudario se s jednim ogromnim, snažnim čovjekom. Odmah je odskočio u stranu i uplašeno ga pogledao. Čovjek s kojim se Lobster sudario bio je Jack Orkan. On je snažno zamahnuo rukom i odbacio Lobstera takvom snagom da je ovaj odteturao skoro do vrata. Lobster se s mukom uspio zadržati, uhvativši se rukom za vrata. Ne, ne, mister, preklinjem vas! – zavapio je kad se Orkan uputio prema njemu. Predradnik ga, međutim, grubo odgurne od vrata i pogleda preko njih na drugu stranu ulice. Ah! – rekao je kad je vidio tko je izlazio iz “Starlight bara”. Sasvim polako je okrenuo glavu i pogledao čovjeka s kojim se sudario. Lobsterovo se lice trzalo. On je, znači, s tobom u potjeri, ha? – zapitao je. Ja ne znam, mister, o čemu vi to govorite, ja… Pljus! Šamar je eksplodirao na licu zlikovca Lobstera. Ako pokušaš lagati Jacka Orkana, znaj da ću ti na licu mjesta razbiti sve zube.! Gangster je krvlju podlivenih očiju zurio u ogromnog, surovog predradnika. Kako se usuđujete, čovječe? – pokušao je protestirati. To je bilo baš ono što Jack Orkan nije podnosio. Odmah mu je raspalio još jedan šamar, pa onda još jedan. Lobster je pao na koljena. Jedan zub mu je bio izbijen, a iz usta mu je tekao tanak mlaz krvi. Nos mu je počeo krvariti, a u glavi mu je bubnjalo. Pokušao je ustati, i kad mu je pošlo za rukom da se nekako uspravi, posegnuo je za revolverom. Nije on to izveo nimalo nevješto. Skupivši preostalu energiju, bacio se na stranu i izvukao revolver. Međutim, to nije bilo dovoljno brzo za Jacka Orkana. I on je u tom trenutku izvukao svoj kolt i usmjerio ga na Lobstera. Baci tu željezariju, mladiću, inače ću te tako napuniti olovom da ćeš od težine propasti i kroz mrtvački sanduk. Te glupe izreke poznajem – odgovori Lobster. – Što vam je? Zašto me tučete? Nisam vam ništa učinio, čovječe! Zaveži, ništarijo! – viknu predradnik. I spremi pucaljku, inače ćeš me zapamtiti. Lobster je u magnovenju bacio pogled prema šanku i vidio lica ostalih cowboya. Odmah mu je bilo jasno da je svoje odigrao. Čak i kad bi u uspjelo ispaliti jedan metak tom grmalju u trbuh, ostali bi ga izrešetali i pretvorili u sito. Bijesno je vratio kolt u futrolu, i maramom obrisao krv s lica. Orkan baci pogled na ulicu. Vidio je da je marshal krenuo dalje niz ulicu i zadovoljan razvojem situacije okrenuo se ponovo Lobsteru.

Tako, mladiću – rekao je – a sad ću ti nešto reći. Tebi gori pod petama zbog onog opasnog zvijezdonosca, je li tako? Lobster proguta knedlu. Otkud vam to sad? Pa valjda ne misliš da je Jack Orkan iznenada oslijepio? Jack Orkan. Gangster se najednom zadržao na tom imenu. Gdje li ga je samo već čuo? To u svakom slučaju nije bilo u vezi s nečim ugodnim, no ipak, negdje je već čuo to ime. Onda se sjetio da je to onaj surovi predradnik koji je zbog svoje okrutnosti postao poznat u cijelom kraju. On i nitko drugi. U tom ga trenutku svojom velikom šakom Orkan grubo dohvati za rame. Ako slučajno razmišljaš, momče, koliko sam jak – rekao je – onda da ti odmah kažem da raspolažem sa sedamnaest jahača, shvaćaš? To me ne interesira – odgovori Lobster, osjećajući neugodan okus krvi u ustima. Slušaj, amigo – nastavi Orkan. Ti samo meni trebaš zahvaliti što te marshal nije zgrabio. Pretpostavljam da ćeš mi iskazati zahvalnost zbog toga na odgovarajući način. Ako vi mislite da imam novaca, onda ste se prevarili – zareža bandit. Lobster je stajao naslonjen na stol, podupirući se rukom. Podsjećao je na prebijenog psa, koji postaje sve opasniji, što više batina dobiva. Nemojte se uzalud mučiti. Od mene nećete dobiti ništa – mljeo je i dalje. – Možete mi pretražiti sve džepove, i bisage. Nemam prebijene pare! U tom se trenutku sjetio da ipak u džepu ima nešto novca. Pedeset centi! Tih pedeset centi bio je sav novac kojeg je uspio pronaći na usamljenoj postaji za izmjenu konja, gdje je iz zasjede ubio mladog šefa. Bilo mu je to treće ubojstvo. Čekala su ga vješala. Bilo je samo pitanje vremena kad će visjeti. U međuvremenu je čovjek, kojeg se Lobster bojao više nego smrti, prešao oko stotinjak metara, udaljavajući se od “Colorado” saloona. Uputio se prema štali u kojoj je ostavio svog konja. Slušaj, momče – obrati se ponovo Orkan Lobsteru – sad ću ti još nešto reći. Ja ne podnosim loše momke poput tebe. Uspravio se u svoj svojoj veličini, zadjenuo palce u proreze prsluka, jezikom prešao preko gornje usne i nastavio: Da skratimo cijelu stvar. Od tebe uopće nisam očekivao neki novac. Nisam ni pretpostavljao da ih ima jedna tako bijedna krpa kao što si ti. Meni su potrebni ljudi za ranč. Je li ti jasno?

Lobster odskoči korak natrag, kao da ga je ugrizla zmija. Šalite se? – rekao je unezvijereno. Uopće se ne šalim – odgovori predradnik, pa gurne ruku u gornji džep prsluka iz kojeg izvuče debeo opušak cigare kojeg gurne među zube. Izvukao je zatim i šibice, te kresnuo jednu o đon da bi zapalio cigaru. Dok je palio ostatak svoje cigare, oštro je promatrao Lobstera. Da, meni su potrebni cowboyi – nastavio je. – Ljudi koji mogu raditi. Imam dojam da sam s vama napravio dobar potez. Na pogrešnom ste putu, Orkane. Ja nisam pravi čovjek za vas. Orkan mu na to priđe, uhvati ga lijevom šakom za prsa, a drugom mu opali šamar koji je bio još jači od onih iz prošle serije. Za tebe sam m i s t e r Orkan! Zapamti to! Kako se zoveš? O’ Keefie! – promuca Lobster, ali se odmah pokajao, jer to je bilo ime njegovog ubijenog prijatelja, koje je on već po drugi put brzopleto iskoristio. Ali, povratka nije bilo. O’Keefie? Lijepo ime. A kako ti je ime? Imaš li ga uopće? Imam, zovem se Hank. Hank – ponovi Orkan, dohvativši ga ponovo rukom za prsa. – Nešto si se dugo premišljao, Hank. Kako ti je pravo ime? Hank. Stvarno se zovem Hank. Pljus! Predradnikova teška šaka opet se prilijepila za Lobsterov obraz. Imao je dojam da su mu poremećene sve kosti glave. Kunem vam se, mister Orkane, zovem se Hank. Aha – reče Orkan, i smiješeći se na čudan način, odgurne Lobstera od sebe. O.K. Hank, od danas pripadaš mojoj bandi. Imat ćeš trideset pet dolara mjesečno, i to samo ako na poslu budeš kao napeta puška. Ako ne budeš, bit će batina. Već si vidio kako to izgleda. Hajde, stani tamo pokraj ostalih i neka ti natoče jedan whiskey. Na ranč krećemo odmah. Lobster je imao utisak kao da u stvarnosti nije sve to doživio. Satima je u oštrom galopu jahao od Lapike prema zapadu, bezglavo bježeći pred potjerom i uspio je stići u Shoshon Falls. Jedino se usput zaustavio na maloj poštanskoj postaji, gdje je ustrijelio šefa. A sad se ovdje odjednom pojavio Wyatt Earp. I u trenutku kad se htio skloniti na sigurno, pao je u šake ovoj životinji u ljudskom obliku. Budući da nije htio riskirati nove šamare, Lobster se odvukao do šanka i stao između Buldera i Fincha. Krčmar mu natoči piće. Hajde, istresi tu čašu, čovječe, pa vikni još jednu rundu za sve, a onda pokret. Ne mogu platiti rundu, mister Orkane – reče zlikovac promuklim glasom. – Nemam love. Imam samo pedeset centi u džepu. Tko ti je kriv? Morat ćeš onda ostati dužan. Hajde krčmaru, toči.

Krčmar brzo poreda sve čaše u red pa uzme bocu i počne točiti. Cowboyi su brzo dograbili svoje čaše i ispili. Htio ne htio, Lobster im se morao pridružiti, mada ga je alkohol pekao po ranjenim ustima. Tako je, a sad van na konje, amigos! Vrijeme je da se vratimo na ranč. Izašli su iz krčme i zajahali konje. Da Lobsteru ne bi palo na pamet da pobjegne, u njegovoj je blizini ostao Orkan. Imaš prvorazrednog konja – rekao je. Vrijeme je da nabaviš drugog. Da se odmah razumijemo – reče Lobster u pokušaju da izbjegne sudbinu koju mu je Orkan odredio. – Konja sam ukrao. Na to predradnik ispruži ruku i njegova šaka se poput kliješta stegne oko Lobsterovog vrata. Nemoj me ljutiti, cowboyu, jer ćeš me zapamtiti. Za konjokradice nemam razumijevanja. Zavrnut ću ti šiju, no ipak se nadam da si se samo šalio. Ne, ne – odgovori Lobster brzo. To je, naravno, moj konj. Htio sam reći da nemam boljeg. To nije nikakva nesreća, jer ćeš zaraditi jednog boljeg konja. Dva mjeseca pod mojom šibom, i već ćeš uspjeti uštedjeti dovoljno za jednog osrednjeg konja. Jasno? Jasno. Kaže se: jasno, mister Orkane! – upozori ga surovi predradnik prijetećim glasom. Zamahnuo je rukom i snažno pljesnuo Lobsterovog konja po sapima. Konj uplašeno poskoči i jurne naprijed. Orkan je jahao odmah iza njega. Kad je pristigao Lobstera, on mu doviknu: Idemo na istok, Hank. Tamo je ranč. Nećeš ga promašiti ni u kojem slučaju, ha, ha, ha. U njegovom smijehu nije bilo ni traga humora. U očima mu je svjetlucao opasan plamen, dok je oštrim okom zlobno promatrao pokunjenog bandita pred sobom. Lobster je bio čovjek kakav mu je bio potreban. Na ranču je i inače bilo potrebe za cowboyima, mada ih je bilo sedamnaest. Uvijek je bilo posla, ili na pašnjacima ili u velikom dvorištu ranča. Kada su ujahali u dvorište ranča, tamo ih je dočekao jedan omanji čovjek na tankim nogama. Imao je oko pedeset godina, a držao se uspravno kao svijeća. Na licu su se isticali tanki, ufitiljeni brkovi, a oči su mu bile krupne i s dubokim podočnjacima. Bio je to nekadašnji oficir sjevernih država, John Flimbaut. Bio je sin francuskog doseljenika, čiji je brat Charles još prije tridesetak godina krenuo na zapad i stvorio ranč u blizini Shoshon Fallsa. Kada je Charles prije tri godine umro, Orkan se želio dočepati tog ranča, ali je saznao da je rančer ostavio oporuku.

Bijesan je odjahao u grad i zahtijevao da mu se pročita oporuka. Budući da je sheriff dobro poznavao predradnika, pozvao je zbog sigurnosti nekolicinu ljudi iz kompanije Wels Fargo u kancelariju. Tom je prilikom Orkan saznao da je pokojni rančer ostavio cijeli ranč i veliko krdo goveda svojem nećaku Johnu Flimbautu koji je u to vrijeme živio daleko, u gradu Combyju, država Maryland. Predradnik je bio kao maljem udaren nakon što je to saznao, jer do tog trenutka nije ni slutio da rančer ima rođake. Budući da se nije s nikim dopisivao, niti je itko dolazio na ranč u posjetu, predradnik Orkan je smatrao da rančer uopće nema rodbine. To ga je i vezalo za ranč i njegovog vlasnika koji je imao neugodan karakter, te s kojim je često dolazio u sukobe. Iznenadna smrt rančera koji je pao s konja, Orkanu je dobro došla. Kasnije se čak govorilo da je Orkan “pomogao” rančeru prilikom tog nesretnog pada, ali ljudi s ranča posvjedočili su da to nije bio slučaj. Kasnije je bila sprovedena i službena istraga, a cowboy Bulder je kao najstariji cowboy izjavio pred sudom u Bondu da je on osobno bio nazočan kada je rančer sâm izjahao kroz kapiju ranča , te da ga je konj zbacio iz sedla i da je rančer pao te slomio vrat. Predradnik Orkan je u to vrijeme bio vani na pašnjacima, gdje je u tijeku bilo žigosanje teladi. Orkan se zarekao da će se pošto-poto dočepati ranča. Bio je bijesan što je taj nepoznati nasljednik bez muke došao do ranča na kojeg je on već odavno bacio oko. Sheriff je poslao pismo Flimbautu, u kojem ga je obavijestio o nasljedstvu, ali nije dobio nikakav odgovor. I tako je prošlo tri mjeseca. Predradnik Orkan već se ponadao da nasljednik nikada neće ni doći, ali on se jednog dana iznenada pojavio. Mali, mršav, s velikom glavom, proćelav, s krupnim, bezbojnim očima i blijedim, izboranim licem. Nekadašnji poručnik Armije Sjevernih Država – John limbaut! On je predradniku samo u prolazu rekao svoje ime, a onda mu je preko ramena dobacio: Očekujem vas u svojoj radnoj sobi. Jedna od sluškinja je novog vlasnika odvela u radnu sobu, i novi se rančer odmah smjestio iza pisaćeg stola. Orkan je ušao odmah za njim i pogledao ga smrknutog izraza lica. Slušajte, mister – počeo je. – Ja znam da ste vi naslijedili ranč, ali znajte da mi ovdje nismo navikli na ton kakav je, možda, uobičajen u kasarnskom dvorištu. Čuo sam da ste bili časnik, ali to meni ne imponira. U redu, vi ste rančer, ali ja sam predradnik. To trebate poštivati. Ja sam odgojio ovu momčad, i ako im sutra kažem da odlazimo, svi će poći samnom na neki drugi ranč. I još

nešto: ja znam da vi niste čovjek koji može voditi ovakav ranč, pa sam stoga odlučio od vas ga otkupiti. Flimbaut ga iznenađeno pogleda. On je bio časnik i ništa više. Nakon rata iz kojeg je izašao s dvije rane, s prilično se muke probijao kroz život. Pao je državi na teret i noćima je sjedio po krčmama za kockarskim stolom, sve dok njegovo zdravstveno stanje nije postalo tolik loše da je morao otići u bolnicu. Samo zahvaljujući naporima jednog dobrog liječnika Flimbaut se izvukao. Kada je izliječen izašao iz bolnice, nije mogao pronaći dovoljno riječi zahvale za liječnika koji ga je spasio. Liječniku uopće nije bio stalo do njegove zahvalnosti, jer je smatrao da je to ionako njegova dužnost. Umjesto toga dao mu je pismo koje je u bolnicu stiglo još prije tri mjeseca, za vrijeme kojih je Flimbaut ležao teško bolestan. Bilo je to pismo sheriffa iz Shoshon Fallsa. Kad je otvorio pismo i pročitao ga, Flimbaut nije mogao vjerovati svojim očima. Okrenuo se prema liječniku i zapitao ga: Zbog čega mi niste ranije dali ovo pismo? Zbog toga što je ono moglo postati uzrok vaše smrti, Flimbaute – odgovori mu doktor i okrene se bez riječi. Flimbaut požuri za njim i gotovo mu padne oko vrata od ganutosti. Doktore, ja sam vam dvostruko zahvalan! – rekao je. – Vi ste mi dvaput spasili život. Ubrzo nakon toga se spremio i krenuo na put prema zapadu. Kad je poštanskim kolima stigao u Shoson Falls, obratio se odmah sheriffu koji mu je opisao na koji način može doći do svojeg ranča. Bilo je poslijepodne kada je stigao na ranč, a onda je morao pričekati večer, dok se predradnik ne vrati s pašnjaka. Od sheriffa je već bio saznao s kakvim će čovjekom imati posla. Odlučio je činjenice prihvatiti kao takve, jer mu je bilo jasno da mu je stric ostavio veoma veliki ranč i veliko krdo goveda. Ranč kakav se samo mogao zamisliti. Mislio je da će već nekako znati stati na kraj predradniku Orkanu. Tijekom tri iduće godine shvatio je da neće moći preuzeti ranč u svoje ruke. Surova i željezna volja njegovog predradnika bila je nepobjediva. Nije mu pošlo za rukom da stekne poštovanje momčadi, niti da im ulije poštovanje. Postao je prijatelj samo s jednim cowboyem. Svi ostali su se bojali opakog predradnika i odabrali su biti na njegovoj strani. Tako je postao usamljenik, gotovo zatvorenik na vlastitom ranču. Kada je to pedesetogodišnji Flimbaut shvatio, počele su i druge neprilike. Odjednom kao da su mu se vratili stari bolovi u leđima,

i on se počeo sve češće utapati u whiskeyu, tonući postupno u neku beznadnu letargiju. Jack Orkan je na sve načine pokušavao vlasnika ranča eliminirati, i željeznom je voljom na tome radio iz dana u dan. Te mu je večeri na pamet pala jedna ideja. Odlučio ju je odmah sprovesti u djelo. Čim je ugledao rančera koji se uputio prema svojoj sobi, krenuo je za njim. U trenutku kada je sićušni Flimbaut htio za sobom zatvoriti vrata, predradnik se našao pred njim. Želim razgovarati s vama – rekao je. Rančer produži nekoliko koraka prema svom stolu, a onda se okrene, stežući čvrsto svoju koštunjavu ruku oko drške korbača od kojeg se nije odvajao. Ja sam vam već više puta rekao, mister Orkane, da za vas nisam Flimbaut, već mister Flimbaut. Ovaj ranč još uvijek je moj, ja sam još uvijek rančer! Na njegovom, inače uvijek blijedom licu, pojavilo se crvenilo od srdžbe, a na čelu mu se urezala duboka, vertikalna bora. U redu, nećemo se uzbuđivati. Mislim da smo u svakom slučaju proveli previše vremena zajedno. Mi ništa nismo zajedno proveli, mister Orkane – ogovori mu oštro rančer. – Vi ste za sve ovo vrijeme, otkako sam na ranču, radili protiv mene, ali vam kažem da od toga nećete imati nikakve koristi! Da sam na vašem mjestu, ne bih toliko galamio – reče predradnik, pa privuče nogom stolicu te na nju sjedne. Namjeravam, naime, nešto vam priopćiti, Flimbaute. Poslovi idu vrlo loše. Kakvi poslovi? Vaši? Ja nemam nikakve svoje poslove, rančeru. Ja samo radim za ovaj ranč. I to od jutra do mraka, a ponekad i tijekom cijele noći. Praktično je ovaj ranč dio mene sâmoga, i vi to vrlo dobro znate. Nemojte samo mnogo pričati, Orkane – odgovori mu rančer oštro. – Rančer pripada meni i vi ćete za svoj rad biti plaćeni. Ukoliko vam se rad ne dopada, onda idite! To biste vi htjeli! – prasnu grmalj, pa skoči sa stolice i odgurne je nogom. – Znajte da vam to neće uspjeti. Nikada vam to neće uspjeti! Ovo je moj ranč! Naglo je prekinuo, shvativši da je previše rekao. Rančerovo lice oblije olovna boja. Polako je obišao oko stola, spustio se na svoju stolicu i podupro glavu rukama. Vaš ranč? – zapitao je sasvim tiho. – Ne, Orkane – nastavio je – ovo još nije vaš ranč. Sve dok budem disao, ovo će biti moj ranč. I da vam odmah bude jasno: već sam predao svoju oporuku sheriffu iz Shoshon Fallsa. Predradnik ga je pogledao razrogačenim očima.

- To je nemoguće! - prostenjao je muklo. Rančer Flimbaut podiže glavu. - To je istina! - rekao je. - Što?! - zaurla predradnik. Flimbaut odmahne glavom. - Ne mučite se, Orkane. Ne trudite se. Nećete me nadmudriti. Oporuku sam ostavio kod sheriffa i ona je tamo sigurna. - Tko bi trebao ovo naslijediti? – zapita predradnik promuklim glasom. To vam neću odati, Orkane. Mogu vam reći samo jedno: to niste vi! Ogromni predradnik bijesno stegne šake. Približio se ivici rančerovog stola. Reći ću vam nešto, Flimbaute – zarežao je. – Vi ste do ovog ranča došli kao djevojka do djeteta. I, izgubit ćete ga na isti način. Izgubit ćete ga zahvaljujući onom koji ga je izgradio i učinio velikim. Ovaj je ranč izgradio moj stric Charles, predradniče. Nemojte to zaboraviti. A sada me ostavite samog. Ne još, Flimbaute. Moram vam reći još nešto. Ne interesira me. Žao mi je – nastavi predradnik, a na licu mu se pojavi izraz nadmoći. Ponovo je povukao nogom stolicu koju je bio odgurnuo i spustio se na nju. Stavio je ruke na naslon i stao fiksirati rančera ispod oboda svog šešira. Rekoh vam već da želim razgovarati o poslu. Rekao sam vam da stvari stoje jako loše. Na to sam vam ukazivao još prošlog mjeseca. Sad vas ponovo upozoravam: s rančem stvari stoje vrlo loše. Kako to? Prodaja stoke jesenas je prošla vro loše, a i sad nije ništa bolje. Kupci plaćaju samo polovicu vrijednosti, a to je za nas veliki udarac. Osim toga, imali smo i gubitke od prodaje drveta. Od prodaje drveta? – zapita rančer iznenađeno i uplašeno. – To je nemoguće! Prodali smo velike količine vrlo kvalitetnog drveta. Da, drvo je bilo kvalitetno, ali to nije bila vaša zasluga. Da nije, možda, vaša? – zapita rančer ljutito. Nije riječ o tome – odgovori predradnik, zavalivši se unatrag. – Drvo je bilo dobro, ali je bilo loše plaćeno. Zapravo, kupci ga uopće nisu platili. Bojim se da ga nikada neće ni platiti, jer su u stečaju. Ah, jasno mi je – reče rančer. To su baš oni ljudi koje sam ja pronašao. Točno tako, mister Flimbaute – odgovori Orkan, ustajući sa stolice. – Eto, sad znate. Ranč je praktično na nuli. Više ne vrijedi niti trećinu prvobitne vrijednosti.

To su gluposti! – skoči Flimbaut. – Pa tu je još cijelo krdo goveda. Ni goveda ništa ne vrijede, jer ljudi ne plaćaju. Otiđite sâmi u Shoshon Falls, potrudite se barem jednom umjesto mene. Porazgovarajte malo s agentima i vidjet ćete kako stoje stvari. Ne, ne, Flimbaute, ranč je pao na nultu točku. Danas ili najkasnije sutra, morat ću reći momcima da potraže novi posao. Pošao je polako prema vratima. Orkane! – pozva ga rančer, teško dišući. Predradnik zastade i okrene samo glavu preko ramena. Što ima još? – zapitao je. Čekajte – reče rančer, pa ustane sa stolice. Vi znate da ja nisam sposoban ponovo organizirati posao na ranču. Vi ste krivi što je ranč u katastrofalnom stanju. Ja kriv? – podrugljivo upita grmalj. Da, vi ste krivi – reče rančer odlučno i bez straha. Govorio je poput bolesnika koji naslućuje svoj skorašnji kraj. – Vi točno znate da ja nisam imao dovoljno snage da sâm uzmem stvari u svoje ruke. Vi ste se pobrinuli da izgubim i ono malo energije i jednostavno ste stvari uzeli u svoje ruke. Ja sam zahtijevao da idem s vama. Ja sam vam čak naredio da krenete zajedno sa mnom u grad, ali vi ste se samo smijali. Rekli ste da će se ljudi smjati kad me ugledaju, te da će zbog toga duplirati cijene. A onda ste mi pričali bajke o trgovačkim agentima koji s revolverima u rukama raspravljaju o cijenama. U svakom slučaju, umoran sam. Ja sam gotov. To sam već odavno znao. Samo što odavde ne bih htio otići kao siromah i prosjak – nastavi rančer, okrenuvši se prozoru i zagledavši se u mračno dvorište. – Naređujem vam da ranč prodate. Pronađite kupca koji će ponuditi pristojnu cijenu, i onda ćemo moći trgovati. Pristojnu cijenu? – ponovi Orkan, a oči mu u tom trenutku zasvjetlucaše. – Ne budite smiješni, Flimbaute. Kako možete tražiti pristojnu cijenu za propalo imanje? Možete dobiti samo trećinu od stare cijene i ništa više. Trćinu? Koješta, to je nemoguće! Tako je kako vam kažem. Ili budite zadovoljni s trećinom, ili ćete kasnije, kad ranč potpuno propadne, moliti nekoga da ga kupi pošto-poto. Sad vam se pruža još koliko-toliko povoljna prilika, budući da ljudi ne znaju u kakvom je stanju ranč, a naročito u kakvoj smo financijskoj situaciji. Flimbaut u očaju pomisli kako mu Orkan nije dao pogledati poslovne knjige, i kako ga je na ranču držao kao zarobljenika, odnosno nekog duševnog bolesnika. Rančer je bio uvjeren da bi, ulažući ogromne napore, mogao popraviti stanje na ranču. Zar je ranč mogao propasti samo zbog

jednog lošeg posla s drvom, i zbog jedne prijevare koju su izveli trgovci stokom? Sad mu je, međutim, sve to bilo nevažno. Nalazio se pred činjenicama koje su bile vrlo mračne. Dobro – procijedio je kroz zube – nađite bilo kakvog kupca. Bit će teško pronaći i čovjeka koji će biti spreman platiti i trećinu. Samo ga vi pronađite, a onda ćemo zajedno do Shoshon Fallsa. Orkan se okrene i bez riječi napusti sobu. Kad je izašao van, s čela je obrisao sitne kapi znoja. Do đavola, bila je to opasna igra, ali sad je pobijedio. U svakom slučaju, nalazio se blizu konačne pobjede. Samo jednu stvar nije smio nikako dozvoliti. Flimbaut ni pod koju cijenu nije smio doći u Shoshon Falls. Kupac mora doći na ranč. Izašao je na verandu i kroz otvorenu kapiju pogledao u smjeru pašnjaka. Jedan od cowboya krenuo je zatvoriti ulaznu kapiju ranča. Ostavi je otvorenu, idiote! – izdere se predradnik na cowboya prijetećim glasom. Cowboy se uplašeno trgne i požuri natrag da pronađe neki drugi posao. Teško onom cowboyu koji bi prije udarca željezne poluge o obješeni trokut prestao s radom i motao se po dvorištu, naravno, u slučaju da ga Orkan vidi. Polako je otišao do kapije, stao na sredini ulaza i preletio pogledom preko pašnjaka koji su se prostirali unedogled. Nije vidio iza sebe, na prozoru radne sobe, lice malog vlasnika ranča, čije su ga oči grozničavo pratile. * * * Wyatt Earp stajao je na vratima štale i promatrao dvorište u kojem je još uvijek vladala užurbanost. Jedan čovjek u uniformi službenika kompanije Wels Fargo, žalio se što u štali nema mjesta za njegova dva konja. Pa rekao sam vam, Roswelle, da moram smjestiti dva konja. Kako ste mogli izdati ta dva mjesta? Nemojte previše galamiti – reče mu vlasnik štale. Ja moram izdati sva slobodna mjesta. Vi ste mi prekjučer rekli za ta dva mjesta, i trebali ste doći jučer. Čekao sam vas cijeli dan, i na kraju ih izdao. Svađa se nastavila još neko vrijeme. Wyatt je čuo kako je jedan od ljudi rekao: Tu je došao neki stranac. Možda će ubrzo otići.

Marshal skine sedlo s kuke, stavi ga na svog ždrijepca te izvede konja iz štale. Prolazeći pokraj vlasnika, spustio mu je u šaku komad kovanog novca. Vlasnik odmahnu glavom i reče: Ne, mister, ja to ne mogu primiti. Vaš je konj sasvim kratko vrijeme bio u štali. Nebesa! – povikne odjednom službenik kompanije Wels Fargo, koji je još uvijek pokušavao smjestiti svoje konje. Pa to je Wyatt Earp! Štoooo? Wyatt Earp? – razrogači oči vlasnik štale. – Čuo sam da se nešto priča o događaju na glavnoj ulici, ali nisam znao da ste to vi. Marshal samo odmahne rukom i povede svog konja prema izlazu iz dvorišta štale. Za trenutak je pogledao oko sebe, a onda krenuo u glavnu ulicu. Pokraj jednog osvijetljenog izloga stajao je neki mladić, koji je širom otvorio oči kada je vidio marshala. Jurnuo je prema njemu i uhvatio ga za ruku. Dobar dan, mister Earpe. Zdravo, Billy. Otkud znate moje ime? – začuđeno upita mladić. Da budem iskren, ja sve mladiće zovem Billy! Tim bolje. Dječak je zadivljeno promatrao marshala, a onda reče: Zar već odlazite iz grada? Baš razmišljam o tome. Šteta. Moj otac dolazi tek sutra ujutro, a on bi vas želio vidjeti. U marshalovom se oku pojavi jedva primjetan osmijeh. Pomilovao je plavokosog dječaka i htio krenuti dalje. Dječak je brzo rekao: Zovem se Billy Cashman. Već vas dugo poznajem. Moj tata kaže da vas poznaje i teta Nelly. Ona živi daleko odavde. Marshal je i nehotice zastao. Iznenađeno je pogledao dječaka, a onda mu prišao i čučnuo kraj njega. Kako se zoveš, Billy? Cashman. A kako se zove tvoja teta? Nelly Cashman. Ako mi još kažeš da živi u Arizoni, onda… Da – odgovori dječak – živi u Tombstoneu. Jednom davno smo je htjeli posjetiti, ali to je ipak previše daleko. Tata je obećao da ćemo jednom ipak otići, a s nama će ići i Mirna. Marshal prijeđe šakom preko lica. Zar je moguće da lijepa Nelly Cashman ima rođake ovdje daleko u Coloradu? Koliko je samo puta razmišljao o njoj i sanjario o tome da je povede kući kao svoju ženu. Ipak je uvijek odustajao, misleći da on nije čovjek za nju. Ona je bila žena koja živi mirnim, staloženim životom, a bila je i vlasnica velikog hotela, što znači

da je imala novca. A on? On je bio sheriff, zaštitnik zakona, koji je previše često svoju glavu stavljao na kocku. I kakav je bio njegov život? Jedna neprekidna borba. Ni u mladosti nije imao baš previše zadovoljstva, jer je njegov otac, bivši časnik, preuzeo provođenje karavana koji su išli na Zapad, pa je sa sobom poveo i mladog Wyatta, koji je bio snažan i okretan mladić Poslije su otišli u državu Missouri, gdje je u Lamaru išao u školu, a onda je, gotovo iz školske klupe, krenuo u Texas koji ga je neodoljivo privlačio. Tamo je radio na jednom velikom ranču, gdje je uspio zaraditi dovoljno novca da bi mogao krenuti u Kansas, budući da je čuo da tamo dobro plaćaju kočijaše koji su vješti u svom poslu. Ubrzo mu se želja ispunila, i nakon kraće provjere dobio je posao u kompaniji Wels Fargo, na liniji Salina – Elsworth. Onda je jednog dana u saloonu opasni bandit Ben Tompson udario sheriffa Nortona, koji se nije usuđivao raspojasanog gangstera izvući van iz krčme. Tada je Wyatt, kočijaš poštanskih kola, rekao: Idite i jednostavno ga izvucite van! Jednostavno? Kako vi to zamišljate, Earpe? – zapita ga sheriff Norton. – To ste lijepo rekli. Idite vi, pa ga izvucite. Imam li ja zvijezdu na grudima? – zapita ga Wyatt. Na to mu je sheriff Norton stavio zvijezdu na grudi. Visok, i u to vrijeme pomalo nespretni kočijaš poštanskih kola Wyatt Earp, krenuo je preko ulice, ušao u saloon, ugledao Bena Tompsona i mirnim glasom rekao: Izađite van, Tompsone. Gangster je prasnuo u divljački smijeh. Wyatt Earp mu je mirno prišao, zgrabio ga za jaknu i gurnuo prema vratima. Onda ga je poveo preko ulice do sheriffove kancelarije i strpao u zatvor. Tu mu je oduzeo oružje, zaključao vrata s rešetkama i oba banditova revolvera bacio na sheriffov stol. Evo njega – rekao je marshalu Nortonu – a evo vam natrag i vaše zvijezde. To je bio početak, a onda je sudbina krenula svojim tijekom. Svima je bilo jasno da je mladi Wyatt Earp rođen da postane sheriff. Bio je pravi čovjek za taj posao. Imao je sve predispozicije koje su bile potrebne za obavljanje tako teškog posla. Bio je pametan, hrabar, dinamičan i istovremeno razborit, izdržljiv i prvoklasan strijelac. I, što je možda bilo i najvažnije, imao je srca i to ga je učinilo velikim. To ga je izdiglo iznad ostalih čuvenih sheriffa tog vremena, i učinilo da njegovo ime živi još i danas. Nelly Cashman! Wyatt je u mislima vidio njeno lijepo, ovalno lice boje slonovače. Vidio je njene velike oči kao u srne, čiji je pogled istovremeno

bio prodoran i mekan. A tek kakav je profil imala! Wyatt je bio u stanju satima je promatrati. Bile su dvije ili tri prilike kada zamalo nije progovorio i rekao joj sve što mu je bilo na srcu, ali mu se onda jezik prilijepio za nepca, tako da niti usta nije otvorio. A bilo je trenutaka u kojima je gotovo povjerovao da nema ni potrebe da bilo što kaže, jer je mislio da osjeća da ga ona voli. Tada bi sâm sebi govorio da je to varka. Kako bi takva lijepa i bogata žena gledala čovjeka kakav je on bio? Kako bi se mogla zaljubiti u čovjeka koji vodi toliko neuredan, napet i opasan život? A on je držao svojom dužnošću da živi na taj način. Mislima mu je prošao cijeli njegov životni put, i duge godine zajedničke borbe s Docom Holidayem protiv bandi zlikovaca svih vrsta. I onda, konačno, onaj tragičan put za Jampu u kojoj su se nadali pronaći prijatelje, a nisu, takoreći ni grad mogli prepoznati. Njihovi su prijatelji bili na groblju. Tom je prilikom Doc Holiday prvi put izrekao jednu mračnu misao: Mislim da smo cijelo vrijeme jahali u pogrešnom smjeru, marshale – rekao je. – Ako želimo sresti prijatelje, trebamo jahati za Texas. Wyatt je znao da on pri tome misli na Luca Shorta, jedinog prijatelja kojeg su njih dvojica imali. Napustili su Jampu i Doc Holiday je krenuo niz planinsku dolinu prema jugu, u nadi da će se dokopati Glenwood Springsa. Je li Doc tom prilikom osjećao isto ono što osjeti jelen kad mu se približava smrt, pa se pokušava skloniti u najgušću šumu? Je li on zaista predosjećao da će ga u Glenwood Springsu stići smrt? Wyatta je odjednom obuzeo onaj isti osjećaj kojeg je već doživio u Lapiki. On je želio učiniti uslugu Doc Holidayu i krenuti zajedno s njim u Glenwood Springs, ali nešto se u njemu suprotstavljalo tom putovanju. Bio je to predosjećaj da će u Glenwood Springsu Doca Holidaya dostići njegova kob, i da će mu to biti kraj. Bio je to njegov otpor protiv sudbine. Potajno se nadao da će, ako ne krene zajedno s Docom u Glenwood Springs, ovoga mimoići njegova sudbina. Treba otići bilo kuda, samo ne u Glenwood Springs, ponavljao je sâm sebi tijekom mnogih besanih noći. * * * Ako je na ovom svijetu, osim Doca Holidaya, postojalo neko biće do kojeg je marshalu bilo stalo, onda je to bila Nelly Cashman. Pa ipak, kadgod bi se nje sjetio, odmah se uz nju pojavljivao i lik jedne lijepe plave žene, čija ga je vitka, primamljiva figura uzbuđivala, a blistav osmijeh godio njegovom srcu. Bila je to Ann Eyrin Kelly, žena koju je prije mnogo godina upoznao na jednom ranču u Arizoni. Ona je, nakon smrti svog oca, prodala ranč i

jednog se dana pojavila u Dodge Cityju. Wyatt je tek tada saznao da je John Kelly, gradonačelnik Dodge Cityja, njen stric. On je svoj veliki Dodge-Hotel predao na upravu toj lijepoj i mladoj ženi. Ann Eyrin Kelly se, za razliku od povučene Nelly Cashman, otvoreno borila za marshala Earpa, kojeg je smatrala čovjekom svojih snova. Međutim, trenutak u kojem je marshalu priznala što osjeća za njega, bio je toliko nesretno izabran, da se, kad je to shvatila, uopće nije iznenadila što je to njeno priznanje ostalo bez rezultata. Baš u trenutku kad je marshalu otvorila svoje srce, u glavnoj se ulici pojavio misteriozni odmetnik iz Tombstonea, Kirk Mc Lovery. Nelly Cashman! Marshal se gotovo uplašio kad je shvatio da je glasno izgovorio njeno ime. Dovoljno glasno da ga je mogao čuti dječak koji je stajao pred njim i gledao ga svojim okruglim, velikim očima. Da, da, tako se zove, mister Earpe. Tata je rekao da je vi sigurno poznate. Da, Billy, poznajem je. Da li vam se dopada? – živahno ga upita dječak? Wyatt se nasmiješi. Da, vrlo. Tata kaže da se ona jednostavno svakome mora dopasti, jer je neobično lijepa. I Mirna to kaže. Ona čak kaže da je ona najljepša žena koja uopće postoji. U tom je pogledu Mirna potpuno u pravu, Billy. Kad ona kaže, onda znaj da je tako. Da? Kad vi to kažete, onda vjerujem. Mirna je, naime, samo moja sestra. Ne bi trebao tako govoriti o njoj, Billy. Budi sretan što ti je ona sestra. Sigurno je i ona lijepa. Pa, je – odgovori Billy, češkajući se iza uha. – Da, lijepa je. Kada prolazi ulicom, muškarci uvijek gledaju za njom, a mnogi i fućkaju. E, to je već siguran znak da je lijepa. Inače ne bi nitko za njom fućkao. Dječak odmah nastavi: Tata kaže da ste vi najveći sheriff koji je ikada postojao na Zapadu, i da bi trebali biti ponosni na vas. Čak mi je obećao da ćemo vas jednom posjetiti, kada odemo u Tombstone. Samo što mi nikako da odemo tamo – reče gotovo smrknuta lica. Onda mu se lice odjednom razvedrilo. Pa sad to nije ni potrebno! – povikao je, čudeći se da se toga ranije nije sjetio. – Pa, vi ste ovdje! Sad ne trebamo ići u Tomstone.

A ja sam mislio da bi ti želio tamo posjetiti svoju tetu Nelly – reče mu marshal, smiješeći se. Da, naravno, i nju, ali da budem iskren – nastavio je s vragolastim osmijehom na licu – ja bih tamo putovao samo radi vas i zbog Doc Holidaya. A gdje je Doc Holiday? Zar nije s vama? Je – reče marshal i , uspravivši se, natakne šešir niže na čelo. U stvari…on je u Lapiki. S njim nije baš najbolje, Billy. Je li bolestan? Da, na žalost. Nije, valjda, toliko loše? Volio bih da nije. Prišao je marshalu i tiho rekao: Hoće li umrijeti? Ne, Billy, ne vjerujem. Dječak onda mahnu prstom marshalu da se sagne kako bi mu mogao nešto reći na uho. Marshal se sagne. Smijem li vam nešto reći? Da. Večeras ću moliti za njegovo zdravlje. Svake se večeri molim Bogu, zajedno s Mirnom. Uvijek iskreno molimo da nam bude dobro. Ponekad se molim i za tetu Nelly. A večeras ću se moliti za Doc Holidaya. Marshal ga nježno pomiluje po kosi i uputa: A gdje stanuješ? Odmah tu, na uglu. Ova trgovina je naša. Wyatt pogleda prema trgovini na drugom uglu ulice. Bila je to trgovina mješovitom robom kakve su postojale u svim gradovima Zapada, i gdje su ljudi mogli kupiti sve one sitnice potrebne u svakodnevnom životu. Bilo je tu odijela, košulja, cipela, čarapa, duhana, sapuna, tkanina, kožne robe, alata, oruđa za poljoprivrednike i stočare, ukratko svega što je potrebo za život. Naša trgovina sasvim dobro radi, otkako je kompanija Wels Fargo otvorila svoje postaje – reče dječak. Jeste li i prije ovdje živjeli? Da, ovdje je u početku postojala samo naša kuća i još tri druge, nije nas bilo puno. Imali smo sreću da su ljudi s okolnih rančeva kupovali kod nas subotom, kad bi došli u grad, jer ove tri porodice koje su s nama živjele u gradu ne bi bile dovoljne da zaradimo za život. Na početku je otac bio primoran da preko zime ide u sječu drva da bi zaradio, a on to čini i dan danas – pričao je dječak sasvim zrelo obzirom na njegove godine. Ne treba mu zbog toga zamjeriti – odgovori marshal zamišljeno. – Lijepo je biti gore u šumama, Billy. Među drvosječama. Možda ću kasnije i ja ići u šumu – reče dječak i nastavi: - Biste li mi učinili jednu uslugu, marshale? Ako mogu.

Mogli biste. To će biti lako. Mirna je u trgovini – rekao je i povukao marshala za ruku, te ga odveo do poprečne motke za vezivanje konja, gdje je marshalovog konja i privezao. Onda je skočio na trijem i povikao: Mirna! Drži se da ne padneš! Dolazi marshal! Iza pulta u trgovini stajala je djevojka nježne građe i profinjenog lica, s dugom plavom kosom. Začuđeno je pogledala prema vratima, na kojima se pojavila visoka, upečatljiva figura Wyatta Earpa. Mirnino lice prelije crvenilo, od korijena kose pa sve do vrata. Mister Earp – promucala je jedva čujno. Marshal skine šešir i pozdravi ljude koji su se nalazili u trgovini, a onda krene prema pultu iza kojeg je stajala djevojka i pruži joj ruku. Prihvatila je marshalovu ruku i čvrsto je stegla. Za mene je zaista velika čast što vas mogu pozdraviti – rekla je. – Moj otac, na žalost, nije kod kuće, a ni majka…nije tu…ona… Slobodno možeš reći da ona nosi robu, jer si ti previše lijena da to radiš – umiješa se bezobrazno mali Billy. Ja nisam lijena, već je majka htjela usput razgovarati s gospodinom Goodmanom. I sad se smiri! Oh, gospođo Schneider – okrene se Mirna jednoj debeloj ženi, koja je s prijateljskim osmijehom stajala kraj pulta i promatrala što se događa. Ovo je Wyatt Earp. On je naš poznanik, jer živi dole u Tombstoneu, gdje živi i naša teta Nelly. Uostalom, sad zatvaramo trgovinu, a otvaramo rano ujutro. Naravno, dijete moje – reče žena dobroćudno i raširenim rukama počne tjerati kupce iz trgovine, u želji da pomogne pri zatvaranju. Kad su se žene koje su bile u trgovini našle na ulici, okupile su se oko prozora i pokušavale kroz tanku zavjesu promatrati što se unutra događa. Nije se događalo baš svakog dana da se u gradu pojavi tako znamenita osoba kao što je Wyatt Earp. A marshal je stajao naslonjen na pult, i promatrao djevojku koja je vodila posao. Kraj njega je stajao Billy, naslonjen na veliku vreću sa šećerom. U tom su se trenutku otvorila vrata, i na njima se pojavila žena. Što to čujem? Marshal je kod nas? Kakva radost, mister Earpe – veselo usklikne žena, pružajući ruku i srdačno ga pozdravljajući. To je zaista veliko veselje za nas – nastavila je. – Bože, koliko bi se moj muž razveselio da je ovdje! Nadam se, mister Earpe, da još niste pronašli prenoćište negdje u gradu. Morate ostati kod nas. Imamo lijepu sobu za goste. Marshal je mislio da sanja, kada je nakon petnaest minuta ušao u veliku i lijepu sobu, i kada je nakon napornog jahanja kroz

bespuća i planine konačno sjeo za stol, i kad su pred njega iznijeli toplu crnu kavu i izvrsne domaće kolače. Onda mu je pogled pao na sretna lica domaćina, koji su bili presretni da ga mogu ugostiti. Tu ugodnu večer u ovoj odanoj porodici, marshal je dugovao Nelly Cashman. Inače nije bio pristalica ovakvih večeri kod nepoznatih ljudi. Nije volio kad su ga slavili i divili mu se, i uvijek je izbjegavao na bilo koji način koristiti svoje čuveno ime. Naprotiv, trudio se, kad god je to mogao, zatajiti svoje ime, koje je govorio samo kada je to zaista bilo potrebno. Naročito je to činio kada je bio na nekom opasnom zadatku. A gotovo je svaki njegov zadatak bio opasan. I sada je trebalo progoniti gangstera za kojeg je predosjećao da je u blizini. A cijelo je to poslijepodne imao neki predosjećaj da ubojstvo na poštanskoj postaji treba pripisati istom zločincu. I nije se prevario! Wyatt uopće nije imao namjeru svojim domaćinima ispričati o razlozima zbog kojih se iznenada našao u njihovom gradu, ali je Mirni i njenom brbljavom bratu ipak pošlo od ruke da iz njega izvuku tajnu. Štooo?! – skočio je mali Billy, kad im je marshal u kratkim crtama konačno ispričao cijelu priču. Wyatt je odjednom postao mnogo pažljiviji, kao da je nešto osjetio, pa je ponovo i puno detaljnije opisao zlikovca. Na to mladi Billy pljesnu rukama i poviknu: Pa taj se nalazi tamo u Mountain Hotelu! * * * Hattaway je stigao u grad pred sumrak. Prema dogovoru, tu se trebao naći sa svojim partnerom Beb Lobsterom. Dogovorili su se da se nađu u nekoj krčmi. Budući da nisu poznavali grad, dogovorili su se, za svaki slučaj, da se nađu u dvorištu krčme, a ne u sâmoj krčmi. Tko prvi dođe, trebao je pričekati. Pretpostavljali su da u gradu nema više od dvije ili najviše tri krčme, pa su stoga mislili da neće biti problema. Hattaway se nalazio u jadnom stanju. On nije bio tvrd i neosjetljiv poput Beb Lobstera. Čim je stigao u grad, odveo je svojeg konja u prvu otvorenu kapiju na koju je naišao. Bila je to kapija dvorišta Mountain Hotela. Predao je svojeg konja jednom postarijem, sjedokosom čovjeku i promrmljao: Ostajem samo jednu noć.

Imao je sreću da nikoga nije sreo, osim jednog dječaka koji se motao oko hotelske kuhinje gdje je nešto predao, a onda izašao kroz dvorišni ulaz. Bio je to mali Billy Cashman. Hattaway nije mogao niti sanjati da će taj mali dječak ubrzo nakon toga stupiti u kontakt s njegovim progoniteljem. Na vratima se pojavila neka žena. Hattaway se, stojeći u sjeni, raspitivao gdje bi mogao naći neku sobu za prenoćište. Žena mu je odgovorila da je sasvim slučajno jedna soba u potkrovlju prazna, ali da bi odmah trebao platiti. U lijevoj je čizmi, ispod potplata, skrivao nekoliko dolara koje mu nisu pronašli prilikom hapšenja u zatvoru u Lapiki. Taj je novac skrivao za izuzetne slučajeve poput ovog. U redu – odgovorio je. – Novac mi se nalazi u bisagama. Vratio se samo do dvorišne kapije, skinuo čizmu i izvukao nešto novca. Žena primi novac, pa uzme svijeću da ga odvede gore u sobu. Bila je to mala soba, ali sasvim dobra za jednu noć. Čim je žena izašla, Hattaway priđe prozoru i pogleda kroz njega. Nije mogao vidjeti cijelu ulicu, jer mu je nadstrešnica hotela zaklanjala vidik. Drugu je stranu ulice mogao vidjeti. Glava mu je bila puna briga, a lice smrknuto. Od trenutka kad je shvatio da je čovjek s kojim je razgovarao bio nitko drugi već Doc Holiday, a da je onaj drugi koji ga je uhapsio bio veliki Wyatt Earp, Hattawayu je srce sišlo u pete. Posljednje je ostatke energije utrošio tijekom bjekstva iz zatvora. Bio je uplašen i izgubljen. Što li bi on sve dao da se mogao naći tisućama milja daleko od ovog kraja! Vrlo je dobro znao kakvog konja jaši Wyatt Earp, a isto tako i Doc Holiday. Protiv takva dva konja, njegova raga nije imala nikakve šanse za bijeg. I baš zbog toga, Hattaway je pokušavao naći neki drugi izlaz iz situacije. Zbog čega bi se uopće morao naći s Lobsterom? Kakvog uopće ima smisla da on sad, poslije deset sati, silazi dole u dvorište da bi vidio hoće li sresti onog drugog? Što uopće i da očekuje od njega? Kada zajedno budu krenuli dalje, njihov će trag samo biti još jasniji, i olakšat će potjeru opasnom Wyattu. Njegova je odluka bivala sve jasnijom: neću se naći s Lobsterom! Naprotiv, pokušat ću da odem što dalje odavde, i to što brže! Wyatt Earp! Može li se zamisliti opasniji čovjek, koji bi se našao na njegovom, Hattawayevom tragu? Dobro je znao da protiv Earpa nitko nema šanse. On je čak uspio izaći na kraj i s čuvenim Ikeom Clantonom u Tombstoneu! A što je s Clay Alisonom? Kako tu stoje stvari?

Hattaway ga je vidio kroz rešetke zatvora u Lapiki, i sve je nade u njega polagao. Računao je s tim da je Clay Alison zakleti neprijatelj Wyatt Earpa. Zar on ne bi sve učinio da marshalu stvori neprilike? Možda bi se zlobno poigrao s marshalom na taj način da iz zatvora pusti zlikovce koje je on s mukom uhvatio? To se, međutim, nije dogodilo. Drugi je čovjek otključao vrata zatvora. Vrijeme je beskonačno sporo prolazilo. Bandit se podiže iz stolice i počne nervozno šetati sobom. Imao je dojam da će se ugušiti u ovoj maloj prostoriji. A zbog čega uopće i mora ovdje provesti noć? Sve je to zapravo besmisleno! Sutra će sunce ponovo izaći, a onaj opasni marshal iz Dodge Cityja će imati dvanaest punih sati vremena tražiti njegove tragove. Onda je odjednom začuo glasove nekih ljudi koji su dopirali od dole. Hattaway požuri do prozora o osluhnu. Da, to je Clay Alison, vjeruj mi, sasvim sam ga jasno vidio. Bandit stegne šaku i nagne se dublje preko prozora, ne bi li ulovio još neki odlomak razgovora, ali ljudi su se već bili udaljili. To je, bez sumnje, bila vijest koja je mogla šokirati ljude iz Shoshon Fallsa. U glavi bjegunca odjednom se rodila misao: kako bi bilo kad bi za pomoć zamolio Claya Alisona? Kad bi mu sve ispričao i rekao da je Wyatt Earp, koji ga progoni, njegov neprijatelj, njegov protivnik? I kad bi na kraju rekao: on je i vaš protivnik! Hattaway odluči taj plan odmah sprovesti u djelo. Uzeo je s kuke svoj šešir, opasao oružje i izašao iz sobe. Neopaženo se spustio u dvorište i krenuo prema dvorišnoj kapiji koja je izlazila na ulicu. Tu je ugledao jednog snažnog čovjeka širokih ramena, koji je dolazio s pojila za konje, noseći u rukama dvije kible s vodom. Hello, mister, čuo sam da je Clay Alison u gradu i… Bio – presječe ga čovjek dubokim glasom. – Otišao je iz grada. Otišao? – ponovi bandit promuklim glasom. Da, odjahao je, i nek’ mu je sretan put! Čovjek spusti pokraj sebe obje kible s vodom i prekriži se. Možemo samo Bogu zahvaliti – nastavio je – što nas je ovaj put ta nesreća mimoišla. Kada bi taj momak ostao u gradu, bilo bi strašno. Doživio sam to jednom u Denveru, i dobro znam kako to izgleda. Bio je to pravi vatromet. S njim je bio i njegov brat Rick. Njega je poslije sredio Wyatt Earp tamo u Dodge Cityju. Sva sreća da taj zlikovac više nije živ. Sjećam se, Rick je bio taj koji je stvarao nered. Stao je na sredinu ulice i pucao u ljude

koji su morali prijeći na drugu stranu. Pucao je točno pred vrhove njihovih čizama, u blato. Bilo je strašno. To je trajalo sve dotle dok nije došao Clay i odveo ga. Za trenutak je zavladala tišina. Onda je sluga ponovo sa zemlje dohvatio kible i nastavio dalje, mumljajući: Stvarno treba zahvaliti Bogu da je taj čovjek tako brzo otišao iz grada. Hattaway je stajao u sjeni stepenica kapije i gledao za njim. Osjećao je kako se rasplinjuje njegova posljednja nada u spas. Clay Alison je otišao. Zar to nije bio znak? Sasvim jasan znak. Zašto bi trebao uopće ovdje ostati? Nije bilo šanse da ovdje pronađe bilo kakvu pomoć. Ako je marshal u gradu, onda je izgubljen! Podigao je glavu i osluhnuo u smjeru štale. Sve je bilo tiho. Brzim se koracima uputio prema štali, otvorio vrata i ušao. Čulo se frktanje nekog konja. Hattaway je odmah prepoznao konja kojeg je ukrao u Lapiki. Nalazio se u prvom boksu. Izveo ga je van iz boksa i, pipajući po zidu, pronašao svoje sedlo obješeno na kuku. Prebacio ga je preko konja i izveo ga van. Tu je naglo zastao. Iz kuće je izašao neki čovjek i dugim, elastičnim koracima se uputio prema dubini dvorišta. Hattaway je stajao kao ukopan. Odahnuo je tek kad je vidio da se čovjek udaljava prema drugom kraju dvorišta. Hattaway osjeti da su mu na čelu izbile krupne kapi znoja. Dovraga – pomislio je, kako je samo visok tak čovjek! Hattaway je još malo pričekao, a onda se čovjek istim putem vratio. Na pola puta je zastao, izvadio vrećicu s duhanom i sasvim mirno smotao jednu cigaretu. Nije ni slutio da je to njegovo mirno motanje cigarete Hattawayu užasno išlo na živce. Kad je zapalio cigaretu, vratio se u kuću. Hattaway obriše znoj sa čela, dohvati uzde i izvede konja prema zadnjem izlazu iz dvorišta. Tamo je potražio malu kapiju kroz koju se izlazilo van. Dovraga! Kapija je bila zaključana! Ipak je imao sreće. U udubljenju na stupu kapije pronašao je ključ. Zavukao je ključ u bravu i nakon dva-tri pokušaja brava je škljocnula. Hattaway istjera konja van i zatvori vrata za sobom. Bacio se u sedlo, pritegao uzde i potjerao konja uskom stazom prema uličici koja je vodila izvan grada.

Odahnuo je tek kad se domogao čistine, kad se našao izvan grada. Kuda sad? Podigao je glavu i pogledao u nebo, pokušavajući se orijentirati prema položaju zvijezda. Znao je da bi se Bond trebao nalaziti negdje prema zapadu. Jedino mu je tamo prijetila opasnost. Prema njegovim pretpostavkama, marshal je najvjerojatnije krenuo prema Bondu, jer nije uopće mogao pretpostaviti da bi marshal krenuo u Shoshon Falls. Bjegunci su, prilikom bijega, u pravilu tražili veće gradove, u kojima su imali više šanse sakriti se od potjere. Barem je tako Hattaway razmišljao. U velikom je polukrugu obišao oko grada, a onda potjerao konja prema istoku. Nije znao točno koliko je milja prešao, kad je na horizontu ugledao neko svjetlo. Usporio je kretanje i ubrzo ustanovio da se pred njim nalaze zgrade nekog ranča. Možda bih se ovdje mogao skloniti – pomislio je. U svakom je slučaju ovdje bilo sigurnije provesti noć, nego u gradu gdje je u svakom trenutku mogao računati da će biti otkriven. A što ako je opasnost na ranču isto tolika? – pomislio je tog trenutka. Ipak nije previše razbijao glavu oko toga. Bio je umoran, i san mu je bio prijeko potreban. Prošle je noći bio toliko uplašen da nije niti oka sklopio, sve dok se nisu otvorila vrata ćelije i dok nije izašao iz zatvora. Pojahao je prema kapiji, ali kad je stigao nekoliko koraka do ulaza, najednom se trgnuo i tijelom mu prođe ledena jeza. A što ako je marshalu palo na pamet da ga traži po okolnim rančevima? Zbog čega uopće razmišljam toliko – pomislio je ljutit na sâmog sebe. Do vraga, nešto mora staviti u usta, crijeva su mu krčala od gladi, a kad je sjahao s konja, u nogama je osjetio slabost. Odlučno je krenuo prema kapiji, otvorio je, ali se istog trenutka uplašeno trgnuo. Na nekoliko se koraka ispred njega pojavio lik nekog čovjeka. Čovjek je bio ogroman. Bio je to predradnik Jack Orkan! Hattaway nije bio niti svjestan na kakav je osinjak nabasao. Cowboy pođe nekoliko koraka prema njemu, a onda zastane i prekriži ruke na grudima. Hej, čovječe, što vi ovdje tražite? Tražim sklonište, mister, samo za jednu noć. Mogu spavati i na slami.

Na slami? Ne, mi ne izdajemo prenoćište. A odakle dolazite? Iz Shoshon Fall… - prekinuo je naglo, ali bilo je kasno. Odjednom, predradnik pokaže znatno veći interes. Malo je nakrivio glavu i rekao: Vi ste, znači, bili u gradu. A zbog čega niste tamo prenoćili? Bandit se brzo sabere i odgovori: Zato što tamo nisam mogao pronaći prenoćište. A tko će vam to povjerovati? Svejedno mi je vjerujete li, mister. Ali kažem vam, nisam mogao dobiti prenoćište. U gradu je gužva, vrag će znati zašto. U stvari, čuo sam da se tamo pojavio Clay Alison. To je točno – reče predradnik, pa nastavi više za sebe: - Ja sam ga vidio. I ne samo njega. I Wyatt Earp se pojavio u gradu. Wyatt Earp? – trgnu se uplašeno bandit, koji se nije uspio svladati i ostati miran na spomen marshalovog imena. Predradnik ga pozorno odmjeri od glave do pete. Da ovaj čovjek možda nema nečistu savjest? Recite, mister, odakle ste došli ovamo? Sa sjevera. Ah, to je baš interesantno. Mnogo ljudi dolazi sa sjevera. Da – prihvati odmah Hattaway. – Znajte, imao sam gore posla s drvosječama. Dosta sam radio i jako sam iscrpljen. Potrebno mi je prenoćište da se malo odmorim. To je bila istina. Bio je stvarno iscrpljen i vapio je za snom. U tom trenutku predradnik izvuče šibicu i kresne je tako da je plamen osvijetlio Hattawayevo lice. Zatim je zapalio opušak debele cigare, koji je držao među zubima. Recite, amigo, kako se vi uopće zovete? Zovem se Hat…Hatger. Aha! Vjerojatno lažete, ali baš me briga. E pa mister Hatgeru, nešto ću vam reći. Mogu vam pružiti prenoćište na slami, ali pod jednim uvjetom. Da nas dvoje napravimo jednu pogodbu! Bandit je sumnjičavo pogledao predradnika i zapitao: Pogodbu? Na što mislite? Ja nemam novca. Posao s drvosječama nije… To je sasvim druga vrst pogodbe, amigo. Pođite sa mnom. Odveo ga je u dvorište, a njegovog konja pustio u koral. Zajedno su tada pošli do rančerske kuće i kroz mračni hodnik stigli do nekih vrata. Predradnik ih otvori, gurne bandita unutra, te kresne šibicu u namjeri da upali petrolejsku lampu. Prije nego je i riječ progovorio, pošao je do prozora i navukao zavjese. Tako – rekao je zadovoljno. – A sad ćemo prijeći na stvar. Ja sam Jack Orkan, a vi ste, znači, Hatger. Moje je ime Hattaway – reče gangster promuklim glasom. – Meni se jako žuri, mister Orkane. Ne bih vas htio zadržavati i

opterećivati svojim problemima, a mislim da mi ni prenoćište više nije potrebno. Bilo mi je čisto dosta i ovih nekoliko minuta što sam se odmorio od jahanja. Mislim da ću odmah nastaviti svoj put. E, pa idem ja onda… Htio se okrenuti i poći prema vratima, ali grmalj mu je prepriječio put. Trenutak samo, Hattawaye – rekao je, a glas mu je odjednom zazvučao sasvim drukčije. Spustio je skitnici Hattawayu na rame svoju tešku ruku i stegnuo ga toliko čvrsto da se Hattawayevo lice od bola izdužilo. Istog je trenutka na Hattawayevom licu eksplodirao šamar. Pokušao se izmaknuti, ali su tek onda počeli pljuštati šamari s obje strane. Potpuno ošamućen, Hattaway je oteturao do zida. Da se nije uhvatio za stolicu i sjeo na nju, sigurno bi pao. Tako, prijatelju, sad ste već dovoljno omekšali i spremni ste za naš posao. Hattaway je prkosno sjedio pognute glave, ne želeći odgovoriti. Na to ga grmalj pogodi šakom ispod brade. Od snažnog je udarca Hattawayeva glava poletjela prema zidu. Osjetio je užasan bol i htio je vrisnuti, ali istog se trenutka na njegovim ustima našla ogromna predradnikova šaka. Meni je sve jasno, prijatelju, da znaš! Što hoćete time da kažete? – procijedi Hattaway. Predradnikovo se lice zlurado naceri. Meni je sve jasno, i to neka to bude dovoljno. Ti imaš nešto gadnog na savijesti, i ja znam što je to. Ne! – promuca Hattaway i skoči. Orkan ga gurne šakom prema dolje, a Hattaway zastenje od bola. Ja nisam rekao da ću te prikovati na stup srama, prijatelju – kesio se predradnik. – Samo sam govorio o našoj pogodbi. Kakvu to pogodbu kanite načiniti sa mnom? Tada je opaki predradnik s Flimbautovog ranča iznio odbjeglom zatvoreniku Hattawayu svoj plan. Već nakon dvadesetak minuta, predradnik Orkan zakucao je na vrata velike Flimbautove radne sobe. Kao odgovor, začulo se jedno tiho: Naprijed. Orkan otvori vrata. Imali ste sreće, gazda – rekao je svojim prijetećim glasom još s vrata. – Čovjek koji se interesira za ranč, već nas je danas posjetio. Već sam vam rekao da sam danas poslijepodne s njim razgovarao. Flimbaut se zbunjeno podiže. Uopće se nije mogao sjetiti da mu je predradnik danas poslijepodne govorio o nekom određenom kupcu.

To je mister Hattaway. On mi je još prije nekoliko dana govorio o tome, mislim, o prodaji ranča, i evo…on je baš ovdje. Hattaway se pokaže iza predradnikovih leđa i klimne glavom kao marioneta. Rančer je iznenađeno zurio u njega. Ali, ja ništa ne razumijem – promucao je, pokušavajući se pribrati. Onda je ustao od svog pisaćeg stola i stao ispred svog predradnika Orkana. Ovaj samo podigne ruke i spusti ih, a onda pokaže glavom prema Hattawayu. Razgovarajte s njim, gazda – rekao je. – Sad je to vaša i njegova stvar. Ja bih rado bio nazočan razgovoru, ali samo kao svjedok. Nekadašnji časnik se u tom trenutku odlučno uspravi. Ako već moram obaviti neke razgovore, onda to mogu i sâm napraviti – rekao je prkosno. – Ranč je moje vlasništvo, i ne trebam nikakvog posrednika! He? Što se to odjednom dogodilo? Rančer kao da je htio jednim potezom uništiti sve račune predradnika Orkana! Hattaway pogleda Flimbauta. U trenutku je pomislio da je to možda njegov izlaz, preokret koji će mu pomoći da se, zahvaljujući rančerovom stavu, izvuče iz zamke u koju ga je uvalio brutalni Orkan. Ja mislim, gazda – umiješa se odmah Orkan – da mi vi nećete zamjeriti ako ipak ostanem. Pola sam života proveo ovdje na ranču, radeći do kasno u noć i sada, kad ga hoćete prodati, kad ranč treba prijeći u ruke drugog vlasnika, meni na kraj pameti nije da ne pratim razvoj događaja. Ostat ću ovdje kao kapetan koji ne napušta brod koji tone. Kakve velike riječi, predradniče! – reče rančer mračnim glasom. Časne riječi, gazda! Vi znate da sam ja čovjek koji je svu svoju snagu uložio u ovaj ranč. Ništa me više ne boli od činjenice da će se sada ranč prodati! Rančer pogleda navodnog kupca ranča i reče: Možda za vas postoje neke šanse kod mister Hattawaya. Hattaway brzo zaklima glavom. Naravno – rekao je. – O tome možemo razgovarati. Međutim, sada se radi o tome da što prije završimo cijelu stvar, jer ja nemam previše vremena. To je bilo ono što je predradnik od njega zahtijevao da kaže, i Hattaway je, poput dobrog učenika, to ponovio. Flimbaut pokaže prema stolici koja se nalazila pokraj pisaćeg stola, i reče: Molim vas sjedite, mister Hattaway. Vjerojatno ste umorni od dugog puta.

Ne, ne, on uopće nije putovao – upadne predradnik. – Rekao sam vam već da sam se s njim sreo u gradu. Rančer ljutito pogleda svog predradnika, opominjući ga na taj način da se ne miješa u njihov razgovor, a onda se ponovo okrene Hattawayu. Tako znači, mister Hattaway, vi želite preuzeti ranč? Moram vam, međutim, reći da smo mi u velikim dugovima. U stvari, ja to nisam znao sve do danas. Tek danas mi je to moj predradnik objasnio. Morao sam vas obavijestiti o tome, gazda – naglasi Orkan. – Drugog izlaza nije bilo. Još se neko vrijeme vodio nevezan razgovor, sve dok Flimbaut konačno nije shvatio da je Hattaway stvarno došao zbog toga da zaključi kupoprodajni ugovor za ranč. Flimbaut, koji je i inače u posljednjih nekoliko sati pao u dubok očaj, sada je osjećao kako mu izmiče tlo pod nogama. Očajno se bio nadao da ipak nije sve tako crno, kao mu je predradnik opisao, ali kad je vidio da je predradnik doveo na ranč čak i kupca, onda je to za njega bio dokaz da stvari stoje vrlo loše, jer što je, konačno, od svega toga imao Orkan? On će u svakom slučaju biti predradnik na nekom ranču. Svejedno na kojem, ali ovdje situaciju nije mogao popraviti. Tako je barem mislio rančer, koji niti slutio nije kako zapravo stvari stoje. Flimbaut priđe staklenom ormaru i izvadi dvije čaše i bocu whiskeya. Stavio je čašu pred Hattawaya i pred sebe. Orkan je mračno pogledao rančera. Trebam li ja ovdje ostati suha grla, rančeru! – upita prijetećim tonom. Htio ne htio, rančer je morao izvaditi još jednu čašu. Napunio je čaše i rekao: Za mene je ovo težak trenutak, mister Hattaway. Ja sam naslijedio ovaj ranč, ali nisam ga bio sposoban održati na onoj razini na kojoj je bio dok je moj stric bio živ. Ja ne znam što se dogodilo, a također ne znam što se u gradu događa i kako ide s prodajom stoke i drveta. Ja nisam stručan za taj posao, i to moram priznati. To nije bitno – prekine ga predradnik grubo. – Da ne duljimo stvar, gazda. Mister Hattaway je umoran. Umoran? – zapita rančer, sav očajan. Sad kad se radi o tako velikoj stvari? Da – prihvati Hattaway, pomalo nesigurnim glasom. Stvarno sam mrtav umoran. Danas sam imao prilično naporan dan. Rano ujutro ćemo završiti ovaj posao.

Da, kako želite – reče rančer umornim glasom. – Jeste li ponijeli novac sa sobom? Ne, naravno da nije – umiješa se predradnik. – Tko bi još sa sobom nosio toliku hrpu novaca naokolo, gazda! On će odjahati rano u grad i uzeti novac iz banke. Za sve postoji neki red, zar ne, mister Hattaway? Gangster potvrdi i spusti glavu. Flimbaut je zamišljeno promatrao tu neuglednu osobu, koja je skvrčena sjedila na velikoj stolici presvučenoj zelenom tkaninom. Dobro, mister – rekao je – onda ćemo sad na počinak. Zapravo sam vas htio pitati, biste li nešto pojeli prije spavanja? Ne, ne, on više nije gladan – umiješa se ponovo predradnik, pa priđe vratima i dvaput se nakašlja. – To mi je rekao prije nego smo ušli. Bio je to znak Hattawayu da ustane. Flimbaut je zabrinuto gledao u vrata, koja su se zatvorila za ogromnim predradnikom i tim sitnim strancem. Stvar je, znači, dotle došla, da mu sad na vrat na nos otimaju njegov ranč. Otimaju? Zar nije njegova osobna krivnja što je do toga došlo? On, u stvari, nije bio dovoljno sposoban i uporan oduprijeti se tom divljem predradniku, nije imao dovoljno energije i pameti da sâm vodi brigu o ranču! Umornim se korakom vratio do pisaćeg stola i sjeo u stolicu. Podbočio je glavu rukama i najednom su se niz njegove naborane obraze otkotrljale dvije suze. * * * Rano u jutro, Hattaway se probudio u sobi za goste. Naravno, kao uvaženi kupac ranča nije trebao spavati na slami. Odmah je izašao u dvorište i pokušao svog konja izvesti iz korala. U tom se trenutku pokraj korala stvorio ogromni predradnik Orkan. Samo bez žurbe, Hattawayu. Niste se još ni obrijali. Nemam kod sebe pribor za brijanje – odgovori bandit. – Osim toga, namjeravam ići dalje, mister Orkane. Ništa od toga! Prvo ćemo obaviti posao, inače će biti batina, Hattawayu! U redu – promumlja Hattaway – ali ako ste mislili da ja namjeravam jašiti u grad, onda ste se prevarili… Tko je to uopće od vas tražio? Vi ćete odjašiti do uzvisine koja se nalazi na kraju obronka šume. Tamo ćete me čekati. I? Sve ostalo prepustite meni. Da je Hattaway malo bolje poznavao ljude i imao malo više iskustva, osjetio bi da cijeli ovaj posao u kojeg ga je uvukao predradnik, miriši na smrt.

Jack Orkan u svakom slučaju nije namjeravao pustiti Hattawaya da mirno ode. Nije to niti smio učiniti. To što je on namjeravao učiniti s rančom, bila je čista pljačka i prijevara. Namjeravao se ranča dočepati na prijevaru, a čovjek koji mu je u tome trebao pomoći, ni u kom slučaju nije smio ostati živ. Bio bi to opasan svjedok! Na to Hattaway nije mislio. Jedino što mu je bilo na pameti, bila je želja da što prije ode s ranča. Umio se i obrijao, a odmah nakon toga je uzjahao konja i napustio ranč. Krenuo je polako, a onda je potjerao konja sve brže, dok nije stigao do obronka šume. Brzo je našao uzvisinu o kojoj mu je predradnik govorio. Tu se zaustavio u zaklonu i počeo promatrati u smjeru zapada. Znao je da će Orkan krenuti za njim. Tada ga je odjednom obuzeo strah. Što će Orkan učiniti kada posao oko kupovine bude gotov? Hoće li pustiti suučesnika u tom prljavom poslu da odjaši s ranča? Kada je u pitanju bio tako brutalan i bezobziran čovjek, to je bilo teško za pretpostaviti. Kako ga je samo pretukao, prije nego što je pristao odigrati ulogu kupca! Svi su mu se zubi u glavi klimali. Hattaway objaha uzvisinu, u namjeri da osmotri situaciju s istočne strane. U daljini je ugledao oblak prašine. To je sigurno predradnik, pomislio je i stresao se od straha. On će dojahati do uzvišice, i tu će se njih dvoje naći. A onda, kad krene natrag, ponijet će novac koji je, navodno, od njega dobio. Bio je to novac kojeg je Orkan dan prije toga podigao iz banke. Novac koji je u banci bio deponiran na računu ranča, i za kojeg je Orkan imao punomoć podizati ga. Namjeravao je od tog novca vlasniku dati onoliko koliko je smatrao da je dovoljno. Objasnit će mu, naravno, da je to novac kojeg mu je poslao stranac. Nakon toga, Flimbaut će morati otići s ranča. Na taj bi način predradnik Orkan stekao najveći plijen kojeg je mogao zamisliti! Hattaway je osjećao kako mu se na čelu pojavljuju krupne kapi znoja. Znao je da će ga nakon svega toga Orkan zbrisati kao zadnjeg psa. Kad mu je sve to prošlo kroz glavu, Hattaway je naglo okrenuo konja i potjerao ga niz uzvišicu prema zapadu, u smjeru grada. Prošavši otprilike pola milje, naišao je na uzvisinu koja je bila sastavljena od velikih gromada kamenja. Kada se popeo do vrha, pogledao je preko posljednje gromade i najednom je zaustavio konja. Obuzet užasnim strahom, naglo ga je okrenuo i skrenuo u zaklon iza jedne kamene gromade.

Na svega pet stotina koraka udaljenosti, krećući se tragovima kotača koji su vodili prema Flimbautovom ranču, nailazio je neki jahač. Bio je to visok čovjek, širokih ramena i uskih kukova. Jahao je na vitkom i snažnom ždrijepcu, držeći uzde desnom rukom, dok mu je lijeva slobodno visjela. Širok obod šešira pokrivao mu je gotovo pola lica. Kada bi Welis Hattaway ugledao tog čovjeka na daljini od hiljadu jardi, među tisućama drugih ljudi, nakon tisuću godina, on bi ga i tada u trenu prepoznao! Bio je to Wyatt Earp! Hattaway je kao skamenjen sjedio u sedlu i osluškivao u smjeru puta kojim se marshal kretao. Samo da konj iznenada ne zarže, pomislio je. Onda bi bio izgubljen. Brzo je sjahao s konja i uhvatio mu objema rukama gubicu. Konj se trgne, pokušavajući podići glavu, ali Hattaway mu počne nešto govoriti tihim, umirujućim glasom. Molio ga je da ostane miran. Konj, kao da ga je razumio, sagne glavu i smiri se. Hattaway nastavi napeto osluškivati. Nije se usudio ni disati. Nakon nekog vremena je skupio hrabrost i pomolio glavu iza kamenog zaklona. Istog se trenutka skamenio. Na bliže od sto metara udaljenosti, marshal je zaustavio svog konja, sjahao i pažljivo pregledavao tlo. Da nije naišao na neki trag? Hattaway brzo stavi obje ruke konju na gubicu, i počne mu tiho govoriti: Sad samo ostani miran, vranče, i ne miči se s mjesta. Radi se o mojoj glavi. Kad je nakon pola minute skupio dovoljno hrabrosti da još jednom pomoli glavu preko ruba stijene, odahnuo je s olakšanjem. Wyatt Earp je zajahao konja i odjahao dalje. Bio se toliko udaljio da ga je Hattaway jedva mogao vidjeti. * * * Wyatt Earp je uzalud tražio gangstera u Mountain Hotelu. Znao je da se mali Billy nije prevario, i da ništa nije izmislio. Nekoliko minuta kasnije zaključio je da mali Billy Cashman ne samo da je vidio zlikovca, već ga je točno i zapamtio, što je bilo iznenađujuće za dječaka njegovih godina. Welis Hattaway je uzeo sobu u hotelu, rekla mu je vlasnica, a onda je iz nepoznatih razloga nestao. Hattaway je zapravo pobjegao. Wyatt je znao što to znači.

Bandit je ili nešto nanjušio ili se najednom nečeg uplašio i pobjegao. Marshal je satima obilazio grad, prlazeći kroz sve ulice s kraja na kraj, ali uspjeha nije bilo. Ustao je rano ujutro, umio se i obrijao, a onda sišao na donji kat gdje je Mirna već spremala doručak. Pretpostavljala sam da ćete morati rano otići, marshale – rekla je. – I molim vas da mi, kad stignete u Tombstone, učinite uslugu i prenesete moje pozdrave teti Nelly. Budite uvjereni, gospođice Mirna, da to neću propustiti učiniti. Hvala vam što ste me tako dobro primili i ugostili. Nakon što je doručkovao i pozdravio se od ljubaznih domaćina, marshal zajaha konja i uputi se prema istočnom kraju grada. Tamo je naišao na jednog postarijeg čovjeka koji je oštrio kosu u svojem dvorištu. Wyatt ga pozdravi i zapita nije li vidio nekog čovjeka koji je tuda prošao. Opisao mu je Lobstera. Taj vaš čovjek jedino je mogao odjašiti do Flimbautovog ranča. To je velik i lijep ranč, dosta daleko odavde, prema istoku. Marshal se nadao da će uspjeti stići Lobstera i opet ga uhapsiti. Stoga je i prihvatio starčev savjet te krenuo spram istoka. Brzo je stigao do mjesta na kojem se od glavnog puta odvajao trag kotača, koji se jasno vidio u travi. Bio je to trenutak kada ga je ugledao Hattaway. Kad je malo bolje pogledao otisak čizme, marshalu je bilo jasno da je na tragu odbjeglog ubojice. Bio je na tragu čovjeka koji je ubio mladog šefa postaje. To je bilo jasno! Zajahao je konja i krenuo prema ranču. Onda se pred njim iznenada pojavio jedan jahač. Odmah ga je prepoznao. Bio je to Jack Orkan, surovi i neotesani predradnik s kojim se jučer sukobio. Orkan je odmah zaustavio konja, spustio ruke na kukove, mračno odmjerivši marshala. Kuda ste krenuli? – upitao je. Na Flimbautov ranč! Na Flimbautov ranč? Da, to je još danas, no sutra više neće biti. Aha! A kako će se zvati sutra? To ćete već saznati, ako vas bude zaista interesiralo. A što vi uopće tražite na ranču? U potjeri sam za jednim ubojicom. Pretpostavljam da vi to znate. Da, tako sam nešto i mislio. U stvari, čuo sam jučer nešto o tome, samo što vi na našem ranču nećete naći tog čovjeka. Vi, znači, radite na Flimbautovom ranču? Radim li? Kakav glup izraz! Vi stojite pred budućim rančerom! A sad me nemojte više zadržavati, imam posla. Wyatt zavrti glavom.

Meni se sve čini da biste vi trebali biti puno staloženiji i mirniji. Predradnik se nervozno naceri. Nemam vremena za razgovor s vama. Šteta što se jučer pojavio Clay Alison, jer ja inače ne bih znao s kim imam posla, i… I…što biste onda učinili, mister Orkane? – prekine ga odrješitim glasom marshal. Predradniku je gorjelo pod nogama. Tamo na uzvisini ga čeka čovjek kojeg ne smije ostaviti da predugo čeka. Jack Orkan je već ionako odlučio ubiti Hattawaya. Namjeravao ga je tu, na licu mjesta, zakopati u zemlju. Tu ga nitko ne bi našao. Onda bi se vratio na ranč i mrskom rančeru tresnuo novac na stol. Bila bi to neka manja svota, a s ostatkom, zapravo s većim dijelom novca koji je pripadao rančeru, nastavio bi upravljati prema svojoj volji. Tako je namjeravao Flimbautu platiti njegov ranč novcem koji je pripadao sâmom rančeru! A da bi to prikrio, Jack Orkan je bio spreman ubiti. Onda je odjednom na sebi osjetio marshalov ispitivalački pogled, istovremeno osjetivši kako mu se oko vrata steže nevidljivi obruč koji ga je sve jače gušio. Dakle? – zapita ga marshal? Orkan bijesno zamahne glavom. Ništa – odgovorio je ljutito. – Baš ništa! Samo, znajte, vi me nećete spriječiti na mom putu ka uspjehu, Earpe! To mi vjerujte! Kunem vam se da… Previše pričate, Orkane. Bolje mi recite gdje mogu naći Beba Lobstera? Orkan je bijesno krenuo za marshalom. Hej! – povikao je kad ga je stigao i spustio ruku na desni marshalov lakat. – Kuda idete tamo? Wyatt skine predradnikovu ruku sa svoje, kao da skida nekog odvratnog insekta, a onda se okrene i pogleda ga ravno u oči. Jašim na Flimbautov ranč – odgovorio je. Nema potrebe. Ako tražite tog čovjeka o kojem ste mi govorili, onda nema potrebe da odete na ranč. S takvim zlikovcima mi nemamo nikakve veze. Odkud znate da je on zlikovac? Mogu zamisliti. Kad Wyatt Earp nekog progoni, onda je taj sigurno zlikovac. Marshal podbode konja i bez riječi nastavi dalje. Orkan se nije micao od njega. Pratio ga je u stopu. Slušajte – nastavljao je uporno. – Vi sebi samo stvarate nepotreban posao. Ja tog čovjeka nisam vidio i točka! Možda ste vidjeli njegovog kompanjona Welisa Hattawaya?

Da je tog trenutka grom udario u njega, Orkan se ne bi više uplašio. Hattaway? – promucao je. – I njega tražite? Da, i njega. Ali prije svega Lobstera. Ja znam da je Lobster odjahao na ranč. Odkud vi to znate? Znam, i neka vam to bude dovoljno. Ali, to nije točno! Vidio sam njegove tragove. Odkud to? Gdje ste ih vidjeli? To je nemoguće! Između grada i ovog mjesta na kojem smo sada. Wyatt je ponovo zaustavio konja i pogledao predradnika ravno u oči. Orkan je bijesno vrtio glavom. To su besmislice! Sve su to gluposti, o čemu vi pričate! Čujte me, Earpe, vi ste možda stvarno sposoban čovjek i znate svoj posao, ali ovog puta griješite. Nemojte me zadržavati. Ja nemam više vremena za vas. A tko vas zadržava? – odgovori mu marshal oštro. Ponovo je zategao uzde, a kad je Orkan posegnuo rukama za njima, pokušavajući zadržati marshala, ovaj podiže ruku i pljoštimice je spusti na predradnikovu šaku. Orkan jauknu od bola i istog trenutka posegne za revolverom. Wyatt je, međutim, bio već zaustavio svog konja, i u lijevoj ruci držao svoj veliki “bentline” special, s dugačkom cijevi. Orkane – rekao je mirno – ja neprekidno imam dojam da vi pokušavate nešto sakriti od mene. Vi ste poludjeli, Earpe – procijedi predradnik prijetećim glasom. Uopće nisam, Orkane. A sad mi učinite uslugu pa pođite sa mnom na ranč. Nema ni govora! A niti vi nećete jahati do ranča! Jašite ispred mene! – naredi marshal. Neću! Na to marshal zateže okudač na revolveru. Orkan samo bijesno zaškripi zubima. U redu, vi me prisiljavate na to, ali ćete zbog toga zažaliti. Kunem vam se da ćete zažaliti zbog toga! Wyatt ga šutke potjera ispred sebe u smjeru ranča. Kada su ugledali zgrade na ranču, predradnik Orkan okrene glavu prema marshalu i reče: E, sad smo tu. Sad ćete me upoznati! Pojurio je naprijed, a marshal krenu za njim ne žureći previše. Čim je ujahao u dvorište, Orkan je zaurlao pozivajući Buldera i ostale cowboye da izađu van, te da brzo zatvore kapiju. Velika je kapija s treskom bila zatvorena. Wyatt je zaustavio svog ždrijepca.

U svakom slučaju, nije računao s ovakvim potezom predradnika Orkana. Sjahao je s konja i odveo ga do ograde od živice u smjeru sjevera, a onda je stao pokraj žbunja, osmatrajući prema istočnom uglu ograde. Odjednom je začuo topot nekoliko konja. Potrčao je natrag do svog ždrijepca, bacio se u sedlo, pa pojahao u pravcu juga. Čim je došao do ugla ograde ranča, ugledao je na otvorenoj savani grupu jahača, koja je od ranča bila odmakla oko tri stotine jardi. Bila je to Orkanova banda. U divljem galopu jurili su prema jednoj uzvisini na ivici šume, od ranča udaljenoj oko pola milje. Wyatt priteže uzde konju i krene za njima. Neusporedivi trkač, kakav je bio marshalov ždrijebac, brzo je smanjivao razdaljinu između Orkanove bande i Wyatt Earpa, tako da je marshal bio primoran usporiti, jer od prašine koju su podigli Orkanovi cowboyi ništa ispred sebe nije vidio. Malo je skrenuo u lijevo, te se u polukrugu uputio prema uzvisini. Jack Orkan je shvatio da na ovaj način neće izaći na kraj s marshalom, pa se zaustavio i naredio svojim ljudima da načine polukrug oko njega. Stojeći tako, okružen svojim ljudima, sačekao je marshala koji je krenuo prema njemu. Wyatt priđe Orkanu na oko trideset jardi, i u tom trenutku iza njega primijeti čovjeka kojeg je progonio: Beba Lobstera! Kad je ugledao marshala, lice ubojice postane bijelo poput vapna. Spustio je glavu i nabio šešir na oči. Wyatt sjaha s konja i pođe polagano prema polukrugu kojeg su formirali cowboyi. Stoj! – zaurla predradnik. Wyatt nastavi dalje. Stanite, rekao sam! – zaurla Orkan još jednom. – Ne usuđujte se ne poslušati moju zapovijed! Wyatt podiže glavu i odgovori, ne skidajući pogleda s Lobstera: Zapovijed? Ne možete vi meni naređivati, Orkane! Iza vas je čovjek kojeg progonim, on je ubojica za kojim je raspisana potjernica. A vi mu pružate zaštitu. Štitite jednog teškog zločinca. Mislim da vam to ni najmanje ne podiže ugled kod vaših ljudi. Čim je to rekao, marshal krene dalje prema Lobsteru. Sad je od ubojice bio udaljen svega nekoliko metara. Lobster se u tom trenutku sagne iza vrata svog konja, još u pokretu izvuče revolver i ispali metak prema marshalu. Metak promaši. Predajte se, Lobstere! – doviknu mu marshal. Umjesto da posluša, gangster se hitro baci natrag u sedlo i još jednom podiže revolver, nišaneći u smjeru marshala.

U tom je trenutku, međutim, s marshalovog kuka prasnuo hitac, a njegov metak nije promašio cilj. Ubojica se trgne kao da ga je udario malj, te se stropošta s konja na tlo. Marshal polagano krene naprijed. Cowboyi su se pomakli u stranu. U trenutku kada se našao u istoj visini s predradnikom Orkanom, ovaj je grozničavo počeo razmišljati kako da se izvuče iz ovog škripca, u kojeg je sâm tako nepromišljeno upao. Zbog čega je uopće došao na tu besmislenu ideju da se suprotstavi marshalu? Zašto se uopće upuštao u sukob s njim? Što li je zapravo s tim Lobsterom? Znači li da je onaj Hattaway bio njegov kompanjon? I što sad? Zar je moguće da će marshal jednim udarcem uništiti sve njegove planove? U Orkanu uzavre bijes. On se i inače nije znao savladati, a naročito to nije mogao sada! Izvukao je revolver iz futrole i okrenuo ga prema marshalu. Hitac je prasnuo! Metak je proletio nekoliko milimetara od marshalove glave. Kad je vidio da je promašio, Orkan je htio povući okidač još jednom, ali u tom ga je trenutku pogodio metak iz marshalovog “bentline” specijala. Bio je to drugi metak kojeg je marshal ispalio u toj situaciji. I taj drugi metak je pogodio predradnika Orkana ravno u srce. Dok je s nevjericom zurio u marshala, Orkanovo je lice poprimilo sivu boju, a onda mu se najednom otvorila šaka iz koje je ispao revolver. Predradnik otvori usta, pokušavajući nešto reći, ali onda se naglo prevrne na leđa i padne pod konja. Wyatt je bacio samo jedan pogled na Orkana, i odmah krenuo ka Lobsteru. Učinio je to u pravi trenutak! Lobster je bio iskoristio trenutak kad je marshal pucao u Orkana, skočio s konja, izvukao drugi revolver i uperio ga u marshala. Iskusni Wyatt Earp imao je, međutim, nevjerojatno brze reflekse. Gotovo istog trenutka podigao je desnu nogu i vrhom čizme munjevito pogodio Lobster u ruku, prije nego što je ovaj uspio opaliti. Revolver je u luku izletio iz banditove ruke. Wyatt skoči i sruši gangstera na tlo. Tada ga je brzo podigao sa zemlje, savio mu desnu ruku iza leđa i brzo mu oduzeo iz džepa na bluzi skriveni nož i mali “derringer”. Skinuo mu je maramu s vrata i vezao mu obje ruke na leđa. Potjerao ga je onda ispred sebe i zaustavio se pokraj nepomičnog predradnika Orkana, koji je mrtav ležao na zemlji. Lica cowboya bila su smrknuta.

Ljudi – reče im marshal – svi ste vidjeli što se dogodilo. Ja to nisam učinio po svojoj volji, već sam bio primoran. Cowboy Bulder je na to prvi sišao s konja i prišao bliže, skidajući šešir s glave. Ne gledajući u marshala, rekao je: Znam, mister Earpe. Mislim da je to najbolje što se moglo dogoditi. On je namjeravao počiniti jedan strašan zločin. Wyatt ga iznenađeno pogleda. Na to mu Bulder reče sasvim tiho, tako da ostali nisu mogli čuti: Prošle sam noći bio svjedok razgovora kojeg je predradnik vodio s jednim čovjekom po imenu Hattaway. On nije znao da je prozor sobe otvoren. Stajao sam pokraj prozora i pušio lulu. * * * Tako je podmukla igra zlog predradnika Orkana ostala neostvarena, a svi njegovi zločinački planovi pali u vodu. Wyatt Earp je uspio po drugi put uhvatiti ubojicu Lobstera. Odveo ga je u Shoshon Falls i predao mjesnom sheriffu. Bio je to čovjek na kojeg se u svakom slučaju mogao osloniti. Budite uvjereni, marshale – rekao mu je sheriff – da će taj čovjek omastiti konopac. Odmah ću obavijestiti suca. On se nalazi u Bondu i brzo će stići ovamo. Neko je vrijeme vladala tišina, a onda sheriff upita: A što je s onim drugim, s Hattawayem? Kad ćete njega dovesti? Na to marshal privuče stolicu i, podupirući se laktom o sheriffov pisaći stol, spusti se u nju. Vi me baš nasmijavate, sheriffe – rekao je. – Je li ovo vaša oblast? Sheriff zaklima glavom. Shvatio sam. Odmah je ustao sa svoje stolice, prišao kuki na zidu i skinuo svoj opasač s revolverima. Onda se okrenuo prema Wyattu Earpu i rekao: Šteta što nemam ljudi koji bi me mogli pratiti. Osim toga, za četvrt sata ovamo bi trebao stići transport zlata na putu od Glenwood Springsa. A u svezi toga treba računati da se ovdje pojave Alisonovi. Alisonovi? – zapita tiho marshal. Da, neki cowboyi s Richardovog ranča rekli su mi da su Alisonovi jutros viđeni. Međutim, to sve nije važno. Moja je dužnost progoniti i uloviti bandita Hattawaya. Na to se marshal podigne sa stolice i samo odmahne rukom. Čim je izašao iz sheriffove kancelarije, bacio se u sedlo i pojahao u smjeru juga. Tragom zlikovca Hattawaya.