SVEUČILIŠTE U ZADRU

ODJEL ZA ARHEOLOGIJU

KULTURNA POVIJEST ZADRA

18. STOLJEĆA

Mentor: Student:

doc. dr.sc. Karla Gusar Dino Ribić

Zadar, 18. lipnja 2014.

SADRŽAJ:

1. UVOD............................................................................................................................................3

2. POLITIČKE PRILIKE...................................................................................................................4

2.1. Organizacija vlasti.................................................................................................................5

2.2. Demografska slika..................................................................................................................6

2.3. Podjela stanovništva...............................................................................................................6

3. ARHITEKTURA............................................................................................................................8

3.1. Bedemi i vojne Zgrade............................................................................................................8

3.2. Javna i crkvena arhitektura....................................................................................................9

4. TRGOVINA, OBRT I MANUFAKTURA...................................................................................12

5. SVAKODVNEVNI ŽIVOT.........................................................................................................13

5.1. Kazalište...............................................................................................................................14

5.2. Kavane..................................................................................................................................16

5.3. Sportske priredbe..................................................................................................................16

6. KNJIŽNICE, ARHIVI I AKADEMIJE........................................................................................17

7. ZAKLJUČAK..............................................................................................................................19

8. POPIS LITERATURE..................................................................................................................20

1. UVOD

Zadar je tokom cijele svoje prošlosti bio jedan od najvažnijih gradova na istočnoj obali

Jadrana. Takva važnost uvjetovana je njegovim iznimnim položajem i dobrom zaklonjenosti

koju se rimljani prepoznali još u 1. st. n. e. Zadar je tokom cijele prošlosti doživio brojne

nepravde i nedaće, ali se uvijek vraćao još bolji i ljepši.

Tokom XVIII. st. Zadar je glavni grad i sjedište mletačkog providura koji je upravljao

pokrajinom Dalmacijom i Bokom Kotorskom. U gradu je, pored domaćeg stanovništva, i

znatan broj mletačkih plemića i oficira koji su tadašnju modu talijanskih gradova dijelom

prenijeli i u Zadar. Kako nije bilo većih vojnih sukoba na zadarskom području gotovo cijelo

stoljeće, grad se mogao nesmetano razvijati i kulturno uzdizati. Iako je dosegnuo zavidnu

kulturnu razinu, razvoj ipak nije išao glatko, jer su ga kočili gospodarska nerazvijenost, još

uvijek nedovoljni higijenski i zdravstveni uvjeti, kao i drugi problemi i nedaće.

U prvom dijelu rada govoriti ću o povijesnim prilikama, kao i o najvažnijim

arhitektonskim promjenama na javnoj, vojnoj i crkvenoj arhitekturi. Nadalje biti će govora o

svakodnevnom životu stanovnika, koji su bili gorući problemi grada, kako se stanovništvo

opuštalo i zabavljalo, kao i o obrtima i manufakturama koje su bile najrazvijenije tokom

stoljeća. Na kraju ću spomenuti najvažnije institucije za promicanje književnosti

poljoprivrede, gospodarstva te školstva.

3

2. POLITIČKE PRILIKE

Početak XVIII. st. obilježen je ratom koji se vodio između Mletačke Republike i

Osmanskog Carstva, a u koji se kasnije uključila i Habsburška Monarhija. Ratovi su se vodili

diljem balkanskog poluotoka, pa su tako zahvatili i prostore u ravnim kotarima, neposrednoj

okolici Zadra. Ratovi su se okončali 21.07.1718. god. mirom u Požarevcu (Slika 1.). Nakon

sklopljenog sporazuma zavladalo je razdoblje relativnog mira u Zadru, koji je povremeno

prekidan graničnim sukobima, međutim ne narušavajući opće prilike u samom gradu. Ovakvo

stanje je potrajalo sve do propasti Republike 1797. god. kada Zadar pada u Francuske ruke1

Slika 1. – Granica Mletačke Republike i Osmanskog carstva nakon mira u Požarevcu. ( http://img3067.imagevenue.com/images/loc501/62882_29047aa5_122_501lo.jpg )

1 I. PETRICOLI et al., 1987., 457.

4

2.1. Organizacija vlasti

Grad Zadar je tokom cijelog trajanja Mletačke Republike bio glavno središte pokrajine

Dalmacije i Boke Kotorske. Imao je vlastito sudsko – upravno područje koje se rasprostiralo

na tri dijela: grad, kopneno zaleđe te susjedni otoci. Ovakav poseban položaj u Republici

uvjetovao je i činjenicom da je u Zadru bio smješten i generalni providur cijele pokrajine.

Generalni providur je smješten u Providurovoj palači koja je do danas sačuvana i nalazi se u

blizini trga Petra Zoranića. (Slika 2.). Kako providur nije mogao sam upravljati cijelom

pokrajinom, u vladanju su mu pomagali i određeni upravni aparati koji su se dijelili na dva

područja: sekretarijat i računovodstvo.

Slika 2. – Providurova palača ( http://www.znet.hr/wp-content/uploads/Providurova-pala%C4%8Da-Foto-Ivan-Katalini%C4%87.jpg )

Pored providura u Zadru su stolovali gradski knez (conte) i kapetan (capitanio) koji su

imali različite funkcije. Gradski knez je obavljao dužnosti vezane uz građanske poslove, dok

je kapetan bio zadužen za vojna pitanja. Kako je Zadar sa pripadajućom okolicom vrlo

prostrano područje tako su postojale i dužnosti kojima je cilj bio pomoći gradskom knezu i

kapetanu. To su dužnosti kancelira, kamerlenga i kastelana. Kancelir je bio zadužen za sudske

poslove, kamerlengo za novčane, dok je kastelan obavljao mnoge ne dovoljno definirane

poslove.2

2 I. PETRICOLI et al., 1987., 464.

5

2.2. Demografska slika

Stanovništvo grada Zadra je tokom XVIII. st. u konstantnom porastu. Porast su

omogućili bolji higijenski i prehrambeni uvjeti, s obzirom na prijašnja stoljeća, iako je

situacija bila daleko od zadovoljavajuće. Tako se prema nekim izvorima broj stanovnika

grada od 1714. god., kada je imao 3.181. žitelja, popeo 1795. god. na 5.002. žitelja. Iako ovi

podaci prikazuju priličan porast stanovništva kroz osamdesetak godina, ipak Zadar je imao

predispozicije da se još brže razvija. Međutim, gospodarska nerazvijenost, minimalni

higijenski i zdravstveni uvjeti te velika smrtnost djece su usporavali razvoj. U razvoju grada

treba spomenuti i dolazak stanovništva, ne samo iz okolice grada, nego i susjedne Bosne i

Hercegovine, te Italije. Uspoređujući Zadar s ostalim Europskim gradovima, još uvijek je to

bio jako mali grad.3

2.3. Podjela stanovništva

Kao i u svim gradovima diljem Europe, tako je i u Zadru postojala podjela

stanovništva. Stanovništvo se dijelilo u tri razreda: plemstvo, građanstvo i pučanstvo.

Prvi razred predstavljalo je plemstvo. Plemstvo je bilo društveno privilegirani stalež,

koji su živjeli od prinosa svojih posjeda, davanja kredita, te obavljanja nekih gradskih službi.

Iako su bili privilegirani stalež, zanimljiva je činjenica kako kroz cijelo XVIII. st. bilježimo

konstantno opadanje plemićkih obitelji. U prethodnim stoljećima bilo je preko sto plemićkih

obitelji, dok se koncem XVIII. st. njihov broj smanjio na samo dvanaest. Tako je nekoliko

puta tokom stoljeća zabilježeno primanje obogaćenog građanskog staleža u plemićki red,

ponajviše zbog činjenice što ih nije bilo dovoljno za obavljanje svih građanskih službi u

kojima su sudjelovali.

Građanstvo je predstavljalo drugi razred zadarskog stanovništva. Najviše su se bavili

trgovinom i obrtom. Na čelu staleža stajali su četiri prokuratora koji su se, pored ostaloga,

brinuli i oko sudjelovanja njihovih predstavnika u obavljanju gradskih službi.

3 I. PETRICOLI et al., 1987., 457. – 458.,

6

Treći razred sačinjavao se od pučana i varošana. Pučani su bili zaduženi za obavljanje

raznih komunalnih poslova kao što su: bikarstvo, ribarstvo, trgovina na malo, dok su se

varošani isključivo bavili zemljoradnjom.

Pored spomenutih razreda postojali su i tzv. dobrostojeći, koji nisu pripadali ni jednom

od tri spomenuta razreda. Dobrostojeći su živjeli vrlo pristojno od raznih počasnih službi.4

4 I. PETRICOLI et al., 1987., 459. – 460.

7

3. ARHITEKTURA

3.1. Bedemi i vojne Zgrade

Tokom cijelog stoljeća zabilježeni su radovi na bedemima koji su se dodatno

usavršavali. Dotjerivali su se nasipi na bastionima, a najviše se radova radilo u predjelu

Fortea. Napravljeni su podzemni hodnici do Mezzalune, te je usavršen cijeli sistem zaklona i

stražarnica na strateškim mjestima oko Mezzalune. Uz sjeveroistočni dio Fortea sagrađena je i

manja utvrda tzv. bateria san Antonio. Jedini pristup gradu s kopna vodio je kroz vrata

Erizzo, potom uskom cestom do vrata carinarnice, tek potom se mostom pristupalo do

Kopnenih vrata, koja su bila glavni ulaz u grad.5 (Slika 3.)

Slika 3. – Tlocrt Fortea ( I. PETRICOLI et al., 1987., 541.)

Pored usavršavanja bedema, u XVIII. st. pojačana je gradnja objekata vojnog

karaktera. Tako je 1722. god. u Forteu sagrađeno skladište baruta, a šest godina kasnije drugo

u Citadelli. Zbog sigurnosti oba su bila ukopana i okružena opkopom. Nadalje sredinom

stoljeća u Forteu je podignuto i skladište za artiljeriju, a nekoliko godina kasnije još jedno je

5 I. PETRICOLI et al., 1987., 536.

8

podignuto na drugom kraju poluotoka, gdje je danas središte tankerske plovidbe. Šezdesetih

godina XVIII. st. u Forteu je podignuta zgrada za smještanje pješadije, te zgrada za smještanje

oficira koja je imala dva kata i dva dvorišta. Zgrada za oficire se nalazila na mjestu gdje je

danas srednja škola u perivoju Vladimira Nazora. U Forteu se još nalazio i sjenik za konje,

kao i mala zgrada za stražare koja je stajala na mjestu gdje je danas riblji restoran „Foša“. 6

3.2. Javna i crkvena arhitektura

Kada govorimo o javnoj i crkvenoj arhitekturi nisu zabilježeni veći građevinarski

poduhvati u smislu podizanja novih građevina, već se radi o preinakama na postojećim

objektima u duhu baroka. U duhu tog vremena zgrada gradske lože je 1783. god. dobila

ogradu sa otvorima za topove, kao i rešetkom od kovanog željeza, a 15 godina kasnije je

porušena stara kula, a na njezinom mjestu je podignuta nova (Slika 4.). Gradnju kule je

započeo inženjer Nikola Vojnović Nakić, a dovršio je inženjer Frane Zavoreo.7 Kapetanova

kula, koja se u XVIII.st. zvala Bovo d'Antona dobila je baroknu kupolu i terasu. 8 U bilizini

Kapetanove kule 1729. god. postavljen je stup s rimskog kapitolija, koji je sastavljen od

sačuvanih dijelova dvaju stupova (Slika 5.).9 Na mjestu srednjovjekovne crkve sv. Kuzme i

Damjana sredinom šezdesetih godina osamnaestog stoljeća podignuta je dvokatna građevina u

kojoj je bila smještena riznica kao i stan za kamerlenga (blagajnika).10

6 I. PETRICOLI et al., 1987., 538. – 540.7 A. SEFEROVIĆ, 2012., 109.8 A. SEFEROVIĆ, 2012., 51.9 . SEFEROVIĆ, 2012., 66.10 . I. PETRICOLI et al., 1987., 540.

9

Slika 4. – Crtež zgrade Gradske straže oko 1785. god. (I. PETRICOLI et al., 1987., 545.)

Slika 5. – Crtež rimskog stupa i Kapetanove kule iz 19. st. (http://www.zadaretro.info/ars%20memorie/foto/poiret_colonna.jpg )

Gotovo sve srednjovjekovne crkve u XVIII. st. su doživjele svoje barokne promjene.

Najvažnije promjene doživjela je crkva sv. Šimuna kojoj je 1707.god. izgrađen zvonik, dok je

sredinom stoljeća izmijenjeno pročelje crkve u baroknom štihu. Na završnom vijencu

postavljene su metope s poprsjima proroka koje se donesene s nedovršene crkve sv. Šimuna

na području današnje gradske tržnice. 11 Promjene je doživjela i crkva sv. Donata kojoj je u

XVIII. st. pregrađen narteks, te dodani prozori na prvom katu. Na južnoj strani crkve srušen je

prostor koji je nekad stajao uz crkvu, te su zazidani otvori koji su vodili prema njemu. 12 U

11 A. TRAVIRKA, 2001., 95.12 A. TRAVIRKA, 2001., 37.

10

blizini crkve sv. Donata, na rimskom kapitoliju nalazi se crkva sv. Ilije koja je sagrađena

1773. god. u baroknom stilu. Podignuta je na mjestu srednjovjekovne istoimene crkve, a

zvonik je sagrađen 1754. god. u vrijeme kad su crkvu preuzeli Srbi.13 Svoje promjene

doživjela je i crvka sv. Krševana, u kojoj je 1701. god. postavljen monumentalni oltar kao

ispunjenje zavjeta. Naime, nakon kuge 1632. god. građani Zadra zavjetovali su se da će dati

izraditi monumentalni zlatni oltar, što su i učinili sedamdesetak godina kasnije, samo ne od

zlata, već od mramora. Oltar je izradio venecijanski majstor Girolamo Garzotti uz pomoć

sinova Francesca i Baldassare. Šesnaest godina nakon postavljanja, na oltar su dodana četiri

vrlo kvalitetna kipa od bijelog mramora. Kipovi su rad mletačkog kipara Alvise Tagliapietre a

predstavljaju četiri zaštitnika grada: sv. Krševana, sv. Zoila, sv. Stošiju i sv. Šimuna (Slika

6.).14

Slika 6. – Oltar u crkvi sv. Krševana (http://www.zadar.travel/images/original/Sv_Krsevan_02_1184165480.jpg)

13 A. TRAVIRKA, 2001., 45.14 J. GRACIN, 1997., 45.

11

4. TRGOVINA, OBRT I MANUFAKTURA

Cjelokupna privreda Zadra u XVIII. st. ogledala se u obrtima i manufakturama. U to

vrijeme smatralo se kako su neophodni u unaprjeđenju aktivne trgovine grada, stoga se radilo

na njihovom animiranju. Najcjenjeniji zanati bili su: mesarstvo, pekarstvo i mlinarstvo.

Mesarski zanat je uistinu cvjetao tokom stoljeća. Tako je 1763. god. postojalo sedam mesara,

dok je nekih petnaestak godina kasnije ta brojka narasla na trideset i jedan. Kako su potrebe

stanovnika sve više rasle, krajem stoljeća je osnovana javna klaonica stoke.

Pored mesara u gradu je bilo i mnogo pekara, odnosno prodavača kruha. Pekari su

imali obvezu praviti standardno dobar i kvalitetan kruh, bez ikakvih dodataka brašnu. Ukoliko

ne bi zadovoljili kriterije plaćali su novčanu kaznu, što su kontrolirali strogi tržni inspektori.

U Zadru je tada postojalo jako mnogo ručnih mlinova. Takvi aparati nisu mogli zadovoljiti

potreba stanovnika, a put do mlinova na rijeci Krki je bio skup i nezgodan, stoga su već u

prvoj polovici XVIII. st. u Zadru postojala tri mlina na vjetar.

Drugi obrti nisu bili u tolikoj mjeri zastupljeni, iako ih je bilo mnogo. U to vrijeme u

Zadru su djelovali još: kovači, brijači, cipelari, papučari, puškari, krojači, konopari, kožari, a

krajem stoljeća u gradu se pojavljuje i nekoliko bačvara15

Sjedište proizvodnje likera Dalmacije bio je Zadar. U početku se liker proizvodio na

zanatski način, a kako se aktivnost pokazala vrlo unosnom, tridesetih godina proizvodnja

postaje manufakturna. U izvorima se spominje da je Josip Carceniga bio prvi proizvođač

zadarskog maraskina 1730. god.16 Zadarski liker bio je jako popularan u Europi, a ponajviše

ga se konzumiralo u Veneciji i Milanu. S obzirom na veliku potražnju proizvoda, krajem

stoljeća je postojalo desetak destilatora ovoga proizvoda.17

U gradu se od sredine stoljeća počela stvarati i orguljarska tradicija. U radionici Petra

Nakića su od 1753. – 1759. god. naručene orgulje za crkve: sv. Marije, sv. Frane, sv. Šime,

sv. Stošije i sv. Mihovila. Nakićev učenik i nasljednik Domenico Moscatelli otvorio je

radionicu u Zadru i ondje izradio četrdesetak orgulja.18

15 I. PETRICOLI et al., 1987., 485. – 487.16 A. SEFEROVIĆ, 2012., 111.17 I. PETRICOLI et al., 1987., 491.18 A. SEFEROVIĆ, 2012., 151.

12

5. SVAKODVNEVNI ŽIVOT

Zadar je u XVIII. st. bio podijeljen na četiri dijela (kvarta) (Slika 7.). Na čelu svakog

kvarta stajala su dva glavara, jedan plemić te jedan građanin, koji su se brinuli za red, čistoću

i anagrafske podatke. Kvartovi su se nazivali po crkvama: sv. Krševan, sv. Stošija, sv.

Dominik. Sv. Šimun.19

Slika 7. – Podjela Zadra na kvartove u XVIII. st. (I. PETRICOLI et al., 1987., 546.)

Središte trgovine u gradu bio je Narodni trg, koji se u to vrijeme nazivao Gospodskim

trgom. Prodavala se roba što je stizala iz kotara: sjeno, žito, koža, maslac, sir i dr. Veliki

problem bila je nečistoća, pošto se sva roba prevozila kolima ili zaprežnim životinjama.

Plemići, oficiri i vojnici uglavnom su se kretali jašući, što je pogoršavalo stanje. Godine 1749.

donesena je odredba gdje će se bacati kućni otpad, a gdje građevinski. Providur G. M. Balbi

zaposlio je posebne čistaće koji su čistili gradske ulice svake subote. Gradski knez A. M. Orio

je 1785. god. uposlio osam čistaća grada i opremio ih metlama, lopatama i kolima. Krajem

stoljeća uvedene su stroge mjere za poštivanje čistoće. Služavke koje bi bacile otpad na ulicu

stajale bi jedan stan na stupu srama s natpisom oko vrata, a njihove gazde bi plaćale novčanu

kaznu.

Pored nečistoće brojne pritužbe stizale su na nered i galamu. Tako je sredinom stoljeća

zabranjeno igranje djece, pranje i sušenje rublja na trgu ispred crkve sv. Ilije, a 1763. god.

zabranjuje se podizanje dašćara za prodaju vina i zborno pjevanje po ulicama.20

19 I. PETRICOLI et al., 1987., 54520 I. PETRICOLI et al., 1987., 560.

13

Kako je život u Zadru sve više bujao 1771. god. uvedena je stalna noćna rasvjeta, koja

se neko vrijeme financirala porezom na sol. Vojni guverner uveo je puna zanimljiviji način

financiranja. Naime, 1797. god. svakih 15 dana se priređivala lutrija. Zanimanje za lutriju je

bilo toliko veliko da je samo 20% prihoda bilo dovoljno za pokrivanje troškova rasvjete, a

ostalih 80% išlo je u nagradni fond.21

Gradsko stanovništvo je uvelike pokušavalo imitirati modu talijanskih gradova. Kuće

su bile bogato namještene, a mnoge obitelji imale su slike svetaca, članova obitelji i europskih

dužnosnika, zemljopisne karte, kao i mnoge druge luksuzne predmete. Prozori na kućama

imali su stakla i zaklopce, kreveti slamnice, a prostorije ogledala i peći.22

5.1. Kazalište

Pored svakodnevnih dužnosti i potreba stanovnici Zadra imali su potrebu i za

opuštanjem, tj. zabavom. Tako su se još od početka stoljeća priređivale kazališne predstave,

koje su se svodile na dolaske putujućih družina u vrijeme karnevala. Za vrijeme karnevalskih

dana, sredinom stoljeća, otvoreno je prvo kazalište nazvano teatro provisionale. Kazalište je

bilo smješteno u jednoj dvorani Kneževe palače, a kako je imalo samo 29 loža, posjećenost je

bila jako mala.

Ovakvo stanje nije moglo zadovoljiti potrebe grada, stoga je na Velikom vijeću 1778. god.

inicirano osnivanje novog kazališta, koje je otvoreno 1784. god. kada počinje moderna epoha

kazališnog života u Zadru (Slika 8.). Kazalište je od samog početka vrlo profesionalno

organizirano. Imalo je direktora te nekoliko drugih djelatnika koje su bili zaduženi za vođenje

kadrovske politike, repertoara, kostima i svega drugoga u vezi s kazalištem. Na samom

početku angažirano je nekoliko profesionalnih glazbenika, glumaca i baletana, stoga je

kazalište moglo davati i po nekoliko premijernih predstava godišnje. Publika je najviše bila

naklonjena glazbenim priredbama. Godine 1788. angažiran je profesor glazbe Giuseppe Galli

iz Italije koji je po dolasku odmah osnovao privatnu školu violine, kako bi kazalište što prije

dobilo odličan vlastiti orkestar. Najpopularnije su bile drame, komedije, te opere buffe.23

21 A. SEFEROVIĆ, 2012., 114.22 I. PETRICOLI et al., 1987., 526.23 I. PETRICOLI et al., 1987., 530. – 531.

14

Silka 8. – Crtež gradskog kazališta u XVIII. st. (http://www.klasika.hr/images/articles/x_Teatro_nobile_ZD2.jpg)

5.2. Kavane

Pored kazališta građani su se mogli zabavljati i u gradskim kavanama. U kavanama se

uz kavu i liker moglo raspravljati o raznim temama i događajima, a moglo se i zaigrati karte

ili odigrati partiju biljara.24 Prva kavana otvorena je 1730. god. na Gospodskom trgu. Potom

su sredinom stoljeća otvorene još dvije na trga, a najpopularnija je bila kavana „K

Providnosti“ nastala spajanjem dviju starijih kavana „Caffe al Dose“ i „Caffe al Principe

Erditario“ 1796. god. Kavana „K Providnosti“ nalazila se na mjestu današnjeg blues bara

„Forum“.25

5.3. Sportske priredbe

Sportske priredbe bile su još jedan oblik zabave za niže slojeve, jer je samo

privilegirani dio društva mogao sudjelovati na ovakvim priredbama. Radilo se o konjičkim

natjecanjima, a postojale su dvije kategorije: Saracena, odnosno gađanje kopljem u trku

drvenu lutki i Mora, gađanje obješene alke u trku. Trčalo se ulicom između današnjeg

Narodnog trga i trga Petra Zoranića, koja se tada zvala Carriera. U natjecanju su sudjelovali 24 I. PETRICOLI et al., 1987., 532.25 A. SEFEROVIĆ, 2012., 139.

15

plemići i oficiri podijeljeni u dvije grupe. Jedni bi se kostimirali u Talijane i uzimali imena

kao Aleksandar Veliki, Rodomante, Rinaldo, Sfortunate i sl., dok bi drugi bili kostimirani u

Turke s imenima Bajazet, Ali Beg, Selim Paša, Sulejman i sl. Svaki natjecatelj je imao svoga

kuma (padrino) koji se brinuo da me se ne nanese nekakva ozljeda. Na jednom natjecanju

1779. god. zabilježeno je kako su natjecatelji bili maskirani u žene, a kumovi su im bili muški

parovi. Tako su tada bili Herkul i Jole, Paris i Jelena, Neptun i Medusa, Jupiter i Europa i dr.26

26 I. PETRICOLI et al., 1987., 562. – 563.

16

6. KNJIŽNICE, ARHIVI I AKADEMIJE

O stupnju kulturne razvijenosti Zadra govori činjenica da su tokom XVIII. st. u gradu

postojale knjižnice. Međutim, one još uvijek nisu bile javnog, već privatnog karaktera.

Privatne knjižnice su bile u posjedu crkvenih ustanova ili imućnih obitelji. Izuzev samostana

ili sjemeništa, pojedini zadarski plemići, ljekarnici, trgovci i drugi su također pribavljali

knjige, čiji je fundus ponekad dosezao i do nekoliko stotina svezaka i rukopisa. Knjige su, što

je i razumljivo, pisane na talijanskom i latinskom jeziku, a tek poneka je pisana hrvatskim

jezikom. Najvrjednije knjige bile su kompleti enciklopedija i drugih dijela francuskog duha

onog vremena. Knjige su se nabavljale iz Italije, a ponajviše iz Venecije, Padove i Ancone.

Pred kraj stoljeća u Zadru se otvaraju dva dućana gdje se mogu kupiti knjige. Dućani su bili u

vlasništvu Giovannia Battare i Antonia Ribolinia.27

Pored privatnih knjižnica i dućana gdje su se mogle kupiti knjige, iz izvora saznajemo

krajem stoljeća u gradu djelovala i jedna tiskara. Bila je u vlasništvu Antonia Bobolina.

Radila je samo tri godine, jer je vlast branila neke od knjiga, što je Bobolina natjeralo da

napusti Zadar. Bobolin je za sobom ostavio jedan tiskani letak. Na samom kraju stoljeća,

točnije 1797. god. Domenico Fracassa otvara novu tiskaru. On je bio nešto bolje sreće i uspio

se zadržati punih šest godina, a za sobom je ostavio dvadesetak tiskanih djela.28

Kako su mletačke vlasti bile vrlo dobro organizirane, tako su bile svjesne i potrebe

postojanja arhivskih ustanova. Zadar je u XVIII. st. imao dvije arhivske ustanove. Archivio

civile je bio arhiv za pohranjivanje službenih spisa kao i dokumenata nekih plemićkih obitelji.

Drugu arhivsku ustanovu osniva dr. Grgur Stratico 1774. god. To je bio arhiv za granične

poslove. Budući da je Zadar bio glavni grad pokrajine, velika se pažnja poklanjala

diplomaciji. Ondje us bili pohranjeni spisi koji su bili važni za uspješno upravljanje, ne samo

Zadra, nego i čitave pokrajine.29

Da je Zadar uistinu bio na vrlo visokom stupnju kulturne razvijenosti, svjedoči i

nekoliko akademija koje su osnovane u XVIII. st. Prva osnovana akademija bila je Accademia

dei Ravvivati kojoj je cilj bio obnavljanje rada ugasle Accademie degli Incaloriti koja je

27 I. PETRICOLI et al., 1987., 529. – 530.28 J. GRACIN, 1997., 32.29 I. PETRICOLI et al., 1987., 530.

17

prestala sa radom na samom početku stoljeća. U akademiji su se skupljale literate grada, a

članovi su u prostorijama akademije mogli čitati i raspravljati o svojim književnim

pokušajima. Književnost se tada svodila najviše na pjesme koje su isključivo pisane

talijanskim jezikom. Da su neki članovi bili jako talentirani, svjedoči i činjenica da je bilo

onih koji su postali članovi ugledne talijanske Accademie degli Arcadi.30

Iz činjenice kako je Dalmacija bila rasadnik vojnika za Mletačku Republiku, javila se

potreba za otvaranjem vojnih akademija na ovom području. Godine 1781. otvara se prva takva

akademija u Zadru, po uzoru na akademiju u Veroni. Kadeti su bili podučavani teoriji i praksi

neophodnoj vojnoj službi. Učila se matematika, vojno građevinarstvo, crtanje, taktika te

talijanski i hrvatski jezik. Upravitelj je bio Ivan Antun Carrara, a za školske potrebe bila je

korištena jedna velika prostorija u kompleksu sv. Roka.31

Posljednja osnovana je Gospodarsko – poljoprivredna akademija 1787. god. Bavila se

promicanjem poljoprivrede, a njeni članovi su osim predavanja, pisali i poljoprivredne

rasprave te izdavali priručnike za seljake – poljoprivrednike.32

Ilirsko sjemenište ne može se svrstati pod akademije, ali zato pripada ustanovi od

iznimne važnosti u povijesti zadarskog školstva. Sjemenište je začeto dolaskom nadbiskupa

Vicka Zmajevića u Zadar 1713. god. Odmah po dolasku msgr. Zmajević je uočio veliki jaz

između puka i klera koji nije znao hrvatski jezik, te tako nije moga zadovoljiti potrebe svojih

vjernika. Šesnaest godina nakon dolaska nadbiskupa papa Benedikt XIII odobrio je otvaranje

sjemeništa gdje će se među ostalim školovati i djeca sa sela, te djeca siromašnih građana.

Sjemenište je otvoreno 01.V.1748. god. pod vodstvom nadbiskupa Mate Karamana,

nasljednika msgr. Zmajevića, koji je umro tri godine prije. Među predmetima koji su se učili,

posebna pozornost se poklanjala učenju hrvatskog jezika i glagoljice, kao i latinskoj

gramatici, retorici, moralki, filozofiji i dogmatici. Zgrada sjemeništa sačuvala se do današnjeg

dana, a nalazi se tik uz katedralu sv. Stošije s kojom zatvara mali trg ispred katedrale.33

30 I. PETRICOLI et al., 1987., 529.31 I. PETRICOLI et al., 1987., 528.32 I. PETRICOLI et al., 1987., 529.33 J. GRACIN, 1997., 128. – 129.

18

7. ZAKLJUČAK

Cilj ovog rada bio je ukratko prikazati kulturnu povijest grada Zadra tokom XVIII. st. Tokom

rada mogli smo se uvjeriti o iznimnoj kulturnoj osviještenosti njegovih stanovnika. Da je s

pravom bio glavni grad provincije, pokazuje i činjenica kako je bio daleko najrazvijeniji grad,

u sastavu Mletačke Republike, na istočnoj obali Jadrana. O iznimnom osjećaju za

modernizaciju i promicanje kulture svjedoče i osnivanje brojnih ustanova tokom stoljeća. U

prvom redu to su akademije i kazališta, ali ništa manje značajne nisu bile ni gradske kavane,

gdje se stanovništvo moglo okupljati i zabavljati uz kavu i liker. O važnosti i popularnosti

Zadra svjedoči i njegov najbolji i najvažniji proizvod, maraskino liker koji se konzumirao

diljem Europe. Iako je bio prilično razvije grad, Zadar je imao i svojih loših strana. U prvom

redu to je još uvijek nedovoljan stupanj gospodarske razvijenosti, loši higijenski i zdravstveni

uvjeti, kao i prilična smrtnost djece, što je samo rezultat svega navedenog. Sve u svemu Zadar

se tokom XVIII. st. izdigao na jedan viši kulturni nivo, koji će nastaviti rasti i u narednim

stoljećima.

19

8. POPIS LITERATURE

A. SEFEROVIĆ, 2012. - Abdulah Seferović Sefi: Stari Zadar: gospodar zlata i

srebra, Zagreb.

A. TRAVIRKA, 2001. - Antun Travirka: Zadar, Zadar.

I. PETRICOLI et al., 1987. – Ivo Petricioli, Tomislav Raukar, Franjo Švelec, Šime

Peričić: Prošlost Zadra – knjiga III: Zadar pod mletačkom upravom 1409. – 1797.,

Zadar.

J. GRACIN, 1997. - Juraj Gracin: Iz zadarske povjesnice, Zadar.

20