Upload
dohuong
View
238
Download
5
Embed Size (px)
Citation preview
Sveučilište u Zagrebu
FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA SOCIOLOGIJU
Iva Perinić
ZAGAĐIVANJE OKOLIŠA I ZBRINJAVANJE OTPADA U GRADU ZAGREBU
(diplomski rad)
Mentor: dr. sc. Ivan Cifrić, red. prof.
Zagreb, travanj 2013.
1
Sadržaj
Sažetak..................................................................................................................................
Summary...............................................................................................................................
1. Uvod.................................................................................................................................
2. Teorijska i pojmovna analiza okoliša i otpada.................................................................
2.1. Pojam okoliša....................................................................................................
1.1.1. Okoliš kao novo konfliktno područje.................................................
2.2. Pojam otpada.....................................................................................................
1.2.1. Postupci gospodarenja otpadom.........................................................
2.3. Pojam održivog razvoja.....................................................................................
2.3.1. Konferencije o zaštiti okoliša.............................................................
3. Zagađivanje okoliša u Gradu Zagrebu.............................................................................
3.1. Izvori pitke vode................................................................................................
3.2. Otpadne vode.....................................................................................................
3.3. Rast komunalnog otpada tijekom godina..........................................................
3.4. Zbrinjavanje otpada...........................................................................................
3.4.1. Jakuševac............................................................................................
3.4.2. Divlji deponiji i mogući načini zbrinjavanja otpada..........................
3.4.3. Što Grad Zagreb čini u svrhu zbrinjavanja otpada?...........................
3.5. Zdravstveni problemi uzrokovani zagađenjem okoliša.....................................
4. Ekološka svijest - početak rješavanja ekoloških problema..............................................
4.1. Djelovanje ekoloških udruga.............................................................................
4.2. Uloga medija u podizanju ekološke svijesti......................................................
4.3. Pravo okoliša.....................................................................................................
5. Zaključak..........................................................................................................................
2
3
4
6
6
10
13
15
19
22
26
26
31
35
38
38
42
46
48
50
50
55
58
62
6. Literatura.......................................................................................................................... 64
2
Sažetak
Svjedoci smo sve goreg stanja u okolišu u pogledu njegovog zagađivanja. Naravno, najveću
štetu je nanio sam čovjek. Zagađivanje označava unošenje štetnih materija u okoliš
ugrožavajući tako ljude, biljke, životinje i njihova staništa. Zagađivanje okoliša postoji od kad
je čovjeka, ali danas je poprimilo tolike razmjere da je potrebno djelovanje svih zajedno kako
bi osigurali svoj, ali i razvoj budućih generacija. U pogledu toga, cilj ovoga rada je
analizirati načine zagađivanja tla i voda te zbrinjavanja otpada na području Grada Zagreba.
Grad Zagreb obuhvaća 17 četvrti u kojima prema popisu stanovništva iz 2011. godine živi
792.875 stanovnika. Predmet proučavanja rada je rast ili smanjenje komunalnog otpada,
problem otpadnih i pitkih voda te postupci gospodarenja otpadom na razini grada. Stanovnici
Grada Zagreba se još uvijek ne trebaju bojati za nedostatak pitke vode, ali bi trebalo uložiti u
sanaciju mreže koja služi za vodoopskrbu, jer se gubi više od 40% ukupne vode zahvaćene na
vodocrpilištima. Grad Zagreb je jedini grad koji živi na rijeci, a ne iskorištava njezine
potencijale, već sva otpadna voda putem kanalizacijskih cijevi odlazi u Savu. Unatoč
pročišćivačima, Sava nije pogodna za piće, a riba i živih organizama u njoj nema. Stanje na
Jakuševcu, odnosno zagrebačkom odlagalištu otpada, je zabrinjavajuće i pitanje je koliko će
dugo ljudi moći trpjeti taj smrad i opasnost od zagađenja pitke vode. Nadalje, U Gradu
postoje spremnici za odlaganje otpada koji se može dati na oporabu, ali ipak je otpada sve
više i stanovništvo treba postati svjesno situacije, jer inače svima prijeti opasnost za zdravlje.
Recikliranjem, kompostiranjem i korištenjem materijala koji se mogu više puta koristiti bi se
bitno smanjio pritisak na okoliš te bi Grad Zagreb stvarno mogao biti uzor svim drugima što
je cilj vladajućih.
Ključne riječi: okoliš, zagađivanje, pitka voda, otpadna voda, komunalni otpad, odlagalište
otpada
3
Summary
We are witnessing the worsening state of the environment regarding its pollution. Naturally,
the biggest damage was caused by man itself. Pollution indicates carrying harmful matter
into the environment, thus endangering people, plants, animals and their habitats.
Environmental pollution has been present ever since man came into existence, but it assumed
such proportions today that a co-effect is needed to insure our, but also the development of
future generations. Regarding that, the purpose of this paper is to analyze the methods of
polluting soil and water, and waste disposal in the Zagreb area. The city of Zagreb covers 17
districts in which 792.875 people live, according to the census from 2011. The research paper
theme is the growth or decrease of utility waste, the problem of liquid waste and drinking
water, and waste managing on city level. Residents of the city of Zagreb do not need to worry
about the shortage of drinking water yet, but investing into the water-supply network is
necessary, because 40 % of water is being lost caught in water pumps. The city of Zagreb is
the only city which lies on a river and does not use its potentials, but all waste water goes into
the Sava river through the sewage pipes (system). In spite of purifiers, the Sava is not suitable
for drinking, and no fish and living organisms are present in it. The situation on the
Jakuševac, or Zagreb waste dump, is disturbing and the question is how long will people be
able to tolerate the smell and the threat of drinking water pollution. Furthermore, there are
containers for waste disposal in the city which could be used, but there is more and more
waste and the inhabitants need to become aware of the situation, otherwise everybody will be
faced with a health threat. Recycling, composting and using materials that can be used
multiple times would decrease the pressure on the environment, and the city of Zagreb could
really be an exemplar to others as is the governing's intention.
Key words: environment, pollution, drinking water, waste water, utility waste, waste
disposal (dump)
4
1. Uvod
U vrijeme plemena su ljudi živjeli u skladu s prirodom razmjenjujući svoje ulove s
drugim plemenima. Međutim, postupnim razvojem društva, od agrarnog do industrijskog,
situacija se mijenjala, počinje se razvijati tehnologija i sve više iskorištavati prirodni resursi.
Problem je taj što stanovništvo neprestano raste, a izvori u prirodi su uvijek isti i ne mogu se
obnavljati tolikom brzinom kolikom ih se iskorištava. Danas na svijetu živi sedam milijardi
ljudi i svi oni bez obzira na kojem dijelu planete živjeli koriste prirodne resurse, u većoj ili
manjoj mjeri, kako bi zadovoljili svoje potrebe.
Uz pomanjkanje prirodnih resursa, javlja se i zagađivanje okoliša u kojem se živi. Od
pamtivijeka su ljudi odlagali otpad na mjesta koja nisu bila predviđena za to, ali danas je
situacija krajnje zabrinjavajuća. Zbog nepažnje pati čovjekovo trajno okružje, odnosno tlo,
zrak i voda, ali i zdravlje koje je izravno povezano s okolišem. Pretjeranom upotrebom
materijala koji se ne mogu reciklirati ili koji se mogu koristiti samo jednom se ozbiljno šteti
okruženju u kojem se nalazimo. Čovjekovo lokalno djelovanje u pogledu zagađivanja okoliša
ima svoje globalne posljedice o čemu se ne vodi računa, jer da se razmišlja tako neke zemlje
ne bi bile bez pitke vode, a emisije štetnih plinova ne bi prelazile svoje granične vrijednosti.
Čovjek kao da ne shvaća da sam sebi radi na štetu, jer svi živimo pod istim nebom i iako sve
zemlje nisu jednako odgovorne za probleme u okolišu oni se odražavaju na sve nas.
Prema tome, okoliš se može definirati kao sve ono što okružuje neki organizam,
uključivši živa bića, podneblje, tlo itd. Drukčije rečeno, riječ je o uvjetima za razvoj i rast
živih organizama (Skitt, 1995:100). Hoće li ili ne ti uvjeti pogodovati razvoju čovjeka ovisi o
njemu samome. Gledajući šire ovu sliku, ljudska populacija ne prestaje s ovom generacijom
već treba ostaviti nešto kako bi i budući naraštaji imali kako zadovoljiti barem svoje osnovne
potrebe.
Ovaj rad se bavi upravo ovim problemima stavljajući fokus na Grad Zagreb.
Podijeljen je na tri cjeline kako bi se postupno dao uvid u današnje stanje okoliša. Prvi dio
ovoga rada želi objasniti pojmove okoliša, otpada i održivog razvoja kako bi se približio
problem predstavljen u daljem tekstu. Sagledavajući svjetsku okolišnu situaciju i situaciju u
Hrvatskoj dolazi se do važnosti zaštite okoliša. Okoliš treba zaštiti i od ekonomskih interesa,
jer se najčešće kako bi dobit bila što veća zanemaruju granične vrijednosti okoliša. Zatim,
nagomilavajući otpad mjesta za deponiranje nestaje te stanovništvo u neposrednoj blizini trpi
posljedice kao što je slučaj na Jakuševcu. Europska Unija je prepoznala važnost zaštite
okoliša te je navela prevenciju nastajanja otpada, recikliranje i poboljšanje konačnog
5
zbrinjavanja otpada kao tri glavne točke u pogledu gospodarenja i zbrinjavanja otpada. Da je
okoliš važan, a situacija alarmantna govore i mnogobrojne svjetske konferencije održane s
ciljem poboljšanja životnog prostora čovjeka i promicanja ideje održivog razvoja. Održivi
razvoj predstavlja zadovoljavanje svojih potreba bez ugrožavanja prirodne sredine kako bi i
buduće generacije mogle zadovoljiti svoje. Neke od konferencija su one u Rio de Janeiru,
Johannesburgu i Kyotu. Bave se različitim problemima, ali svima je cilj održivost odnosno
održavanje ravnoteže procesa i stanja u okolišu.
Druga cjelina ovoga rada je fokusirana na Grad Zagreb i tamošnje prilike. Grad
Zagreb, kao glavni grad Republike Hrvatske se može pohvaliti izvorima i kvalitetom pitke
vode. Svoju vodu dobiva iz 8 vodocrpilišta, a u pripremi je i deveto. Međutim, kod novog
vodocrpilišta bi se trebalo izgraditi proširenje Zračne luke Zagreb, tj. novi terminal pa postoji
opasnost od zagađenja pitke vode. S druge strane, zbrinjavanje otpadnih voda predstavlja
problem svakog grada pa tako i Zagreba. Sva otpadna voda nakon što se pročisti odlazi u
rijeku Savu, a na mjestima gdje nema izgrađene kanalizacijske mreže ona se takva ispušta u
prirodne vodotoke što stvara opasnost za staništa različitih životinja, ali i za ljudsko zdravlje.
Zagreb nema treći stupanj pročišćavanja otpadnih voda, a mulj koji nastaje i koji bi se mogao
iskoristiti u poljoprivredi sadrži teške kovine koje prekoračuju granične vrijednosti.
Odlaganjem komunalnog otpada se pogoršava stanje na pretrpanom zagrebačkom odlagalištu
Jakuševac. Situacija s komunalnim otpadom je takva da bi se većina onoga što se odloži
moglo reciklirati ili ponovno upotrijebiti. Jakuševac je trebalo biti samo privremeno
odlagalište, ali on za tu svrhu služi već skoro 50 godina i čini se da se situacija neće ubrzo
promijeniti. Odlagalište na takvom mjestu može ozbiljno ugroziti ljudsko zdravlje, jer se
nalazi u neposrednoj čovjekovoj blizini, a procjedne vode deponija mogu dospjeti u izvore
pitke vode. Sanirano odlagalište otpada može utjecati na zagađenje površinskih i podzemnih
voda, a još je gora situacija s divljim deponijima koji nastaju sasvim spontano nagomilavajući
otpad na mjestima koja nisu za to predviđena i to po načelu "ako može on mogu i ja". Osim
deponija, kao krajnjeg načina zbrinjavanja otpada, mogu se uzeti u obzir spalionice i energane
na otpad od kojih svaka ima pozitivnih i negativnih stvari. Razlika leži u tome što je svrha
energane na otpad električna energija koja se može iskoristiti za primjerice kućanstva ili u
industrijskim procesima u energani, a kod spalionica je cilj smanjenje obujma otpada
njegovim spaljivanjem proizvodeći pepeo kojeg opet treba negdje zbrinuti. Još jedna
negativna stavka spalionica je emitiranje teških metala pogubnih za ljudsko zdravlje. Grad
Zagreb se trudi naći najbolji način zbrinjavanja otpada, ali izgleda da to još nije ostvareno, pa
će do tada Jakuševac i dalje biti krajnje mjesto odlaganja.
6
Treći dio prikazuje djelovanje medija i udruga u svrhu zaštite okoliša i podizanja
svijesti kada je riječ o aktualnim problemima, a biti će riječ i o pravu okoliša kako bi se
naglasila njegova važnost. Udruge su se u Hrvatskoj počele razvijati još u doba Jugoslavije,
ali zbog tadašnjeg režima njihova sloboda je ograničena. Možda najznačajnija udruga danas
koja djeluje više od dvadeset godina je Zelena akcija kojoj je cilj zaštita okoliša i prirode te
promicanje ideje održivog razvoja. Mediji mogu odigrati važnu ulogu u ovim ciljevima
izvještavajući pravovremeno o stanjima koja se događaju oko nas. U suradnji mogu puno toga
napraviti i potaknuti ljude na djelovanje, jer je kod nas još uvijek vlada pasivno stanje. Što se
tiče prava okoliša, ono je relativno novo i još uvijek se širi, ali bitno je da je važnost
prepoznata te i Hrvatska donosi različite Deklaracije o zaštiti okoliša, a mnogobrojne
direktive daju upute državama članicama Europske Unije i onima koje će to tek postati o
poduzimanju mjera, izradi različitih programa zaštite te stvaranju uvjeta za primjenu moderne
tehnologije i slično.
2. Teorija i pojmovna analiza okoliša i otpada
2.1. Pojam okoliša
Najčešće korištena definicija za okoliš je ona iz Zakona o zaštiti okoliša (NN 110/07)
koja kaže da je to "prirodno okruženje organizama i njihovih zajednica uključivo i čovjeka,
koje omogućuje njihovo postojanje i njihov daljnji razvoj: zrak, voda, tlo, zemljina kamena
kora, energija te materijalna dobra i kulturna baština kao dio okruženja kojeg je stvorio
čovjek; svi u svojoj raznolikosti i ukupnosti uzajamnog djelovanja". Još jednu definiciju koja
govori o povezanosti tih nekoliko komponenti je upotrijebio Cifrić koji kaže da je okoliš
naziv za uvjete prirodnog okružja (voda, zrak, tlo, klima, živa bića i njihovi međusobni
odnosi) u kojima neki organizam ili populacija živi. Okoliš nije trajan već se potpuno mijenja
pod utjecajem prirodnih čimbenika ili čovjekovim djelovanjem u kojem nastaje "kulturni
okoliš". Kulturni okoliš je rezultat čovjekovog kolektivnog stvaranja, sve ono što je nastalo u
čovjekovoj socijalnoj i kulturnoj evoluciji kao rezultat osvajanja prirode. Zajedničko svim
definicijama kojima se pokušava odrediti pojam okoliša su čist zrak, pitka voda, mineralna
struktura tla i ujednačena promjena temperature okoliša. Ljudi okoliš godinama uzastopno
iskorištavaju, jer je dostupno i besplatno ponašajući se nesavjesno prema onome što im je
darovano, a okoliš i priroda su upravo to, darovani.
Odnos između čovjeka i sredine u kojoj obitava se s godinama mijenjao. Kod
predindustrijskih društava, odnos između društva i prirode je neposredan. Pleme živi u prirodi
7
i od prirode te raspolaže s onim sredstvima koje može sakupiti ili razmijeniti s drugim
plemenima. Već se kod agrarnih društava, za razliku od plemena, situacija mijenja i odnos
prirode i društva postaje posredovan. Kod njih postoji podjela rada, veće potrebe, a s time i
veći zahvati u okolišu. Tehničko se ovdje pojavljuje kao novi stupanj produžetka čovjekovih
ruku i mozga u procesu rada što znači da je odnos socijalno posredovan time što postoji
podjela rada te društvene grupe koje neposredno proizvode, a tehnički je posredovan
sredstvima za proizvodnju. Industrijsko društvo predstavlja na jedan način oblik destruktivnog
djelovanja na okoliš, jer se s njegovom pojavom i razvojem sve više zagađuje tlo, podzemne i
površinske vode, more i zrak. Ono je sve svoje sposobnosti stavilo u službu razvoja tehnike
kao sredstva za ovladavanje prirodom. Jačanjem znanja i pojavom postindustrijskog društva
jača i svijest o opasnosti po okoliš ako se stanje na globalnoj razini uskoro ne promijeni
(Cifrić, 1988:45). Međutim, postoji drugi problem, a to je povećanje stanovništva i u skladu s
time iskorištavanje zemljišta za zadovoljenje potreba za hranom. Stvar je u tome da se to
zemljište zagađuje različitim kemikalijama i tako dovodi do mnogih problema s kojima je
suočeno suvremeno društvo. Ekološke teme postaju vrlo popularne, a njihova se popularnost
temelji i na objektivnim problemima s kojima se susrelo industrijsko društvo.
Moglo bi se reći da trokut okoline čine okoliš, društvo i pojedinac. Sva ta tri segmenta
su povezana i jedan utječe na drugoga. Pojedinac i društvo djeluju na okoliš koristeći njegove
zalihe, ali i okoliš može izvršiti utjecaj na čovjeka ograničavajući svoje izvore. Kao što je
jasno iz definicija okoliša određenih autora, okoliš nije stalan i nepromjenjiv. Upravo
suprotno, on se mijenja najviše pod utjecajem antropogenih čimbenika što postaje jasno i
vidljivo.
S obzirom na to da svi moramo koegzistirati na ovoj planeti vrijeme je da počnemo
misliti jedni na druge. Bitna je odgovornost prema budućim generacijama. Stanje se polako
mijenja razvojem svijesti o porastu stanovništva na globalnoj razini, sve većem iskorištavanju
prirodnih resursa, ugrožavanju prostora u kojem živimo te mnogih drugih problema današnjeg
društva. Iako sve zemlje nisu jednako odgovorne za zagađenje okoliša, djelovati se mora
globalno, jer lokalno djelovanje nema nikakvih prednosti za ondašnje stanovništvo. U skladu
s time može se reći da je okoliš prostor nekog živog bića ili populacije kao ukupnost njihovih
izvanjskih raspoloživih uvjeta kojima živo biće ili populacija može opstati. Okoliš uključuje
sve živuće stvari koje čovjeku mogu osigurati opstanak, ali i prouzročiti štetu.
Pod okolišem treba razumjeti ukupnost uvjeta sadržanih u čitavom kompleksu nekog
okruženja, a koji nekom određenom organizmu dopuštaju da se održava pomoću svoje
specifične organizacije. Te uvjete je potrebno zaštititi, jer čovjeku osiguravaju opstanak.
8
Pojam zaštite okoliša je relativno novi pojam, a obuhvaća izdvojene sadržaje, sredstva i
mehanizme ophođenja s okolinom s ciljem njezina održavanja u naslijeđenom, odnosno
prvotnom ili pak neznatno promijenjenom stanju. U svakom slučaju, cilj je zaštite održavanje
okoline u takvom stanju koje ne ugrožava čovjekov opstanak na nekom prostoru i vremenu
(Cifrić, 1992:514).
Zaštita okoliša smatra se ozbiljnim socijalnim i ekonomskim problemom kojemu se
mora pristupati holistički želimo li postići i sačuvati kvalitetu života za nas same, kao i za
generacije koje dolaze. Politika zaštite okoliša pojavila se kao odgovor na lokalne probleme,
ali se kasnije proširila izvan nacionalnih granica – uništavanje okoliša izazvalo je opću
zabrinutost i potaknulo temeljito znanstveno istraživanje. Moglo bi se reći da je sve započelo
u kasnim 1960-im godinama u Švedskoj, kada je otkriveno smanjenje količine drvene građe,
što je potaknulo ozbiljno istraživanje o povezanosti industrijskih aktivnosti i uništavanja
šuma. Zemlje koje su onečišćivale okoliš “rješavale su problem” gradnjom visokih dimnjaka
kako bi osigurale da se onečišćivači prenesu u atmosferu i stotinama kilometara daleko. Ipak,
problemi nisu nestali. Tek kada su ekonomske posljedice uništavanja prirode bile značajnije,
provedena je supstancijalna i holistička analiza problema i njihovih mogućih rješenja.
Znanstvenici su dokazali da je kiselost tla u Švedskoj, čije se gospodarstvo zasniva na drvnoj
građi, rezultat industrijalizacije u zemljama na zapadu – onečišćivači u zraku prenosili su se
strujama preko državnih granica (Ott, 2006: 311).
Suvremenom pristupu zaštiti okoliša, temeljenom na koncepciji održivog razvoja,
svojstveno je da pokušava postići prije svega tri cilja:
1. zaštitu pojedinih ekosustava i trajno očuvanje izvornosti te biološke (i krajobrazne)
raznolikosti prirodnih zajednica u njihovoj cijelosti – to jest zaštitu i očuvanje kakvoće
žive i nežive prirode;
2. zaštitu i racionalno korištenje prirodnih izvora kao što su zrak, voda i zemljište, te
postizanje njihove ekološke stabilnosti;
3. zaštitu od štetnih utjecaja, očuvanje i obnavljanje kulturnih i estetskih vrijednosti
krajolika (Lončarić-Horvat, Cvitanović i dr; 2003:32).
U prilog sve većem naglašavanju zaštite okoliša idu i organiziranje svjetskih konferencija
kao što su one u Rio de Janeiru ili Johannesburgu, ali i zahtjevi Europske Unije koji se stalno
povećavaju. Dugo vremena je okoliš bio sekundarna stvar o kojoj se nije mnogo razmišljalo
međutim, stvari se počinju mijenjati. Europska Unija je prepoznala važnost zaštite okoliša te
izdvaja mnogobrojne resurse kako bi spriječila dodatnu katastrofu. Za malu zemlju poput
9
Hrvatske je usklađivanje potreba sa zahtjevima EU veliki izazov, a to je ujedno i najsloženije
poglavlje pregovora koje obuhvaća oko 300 različitih smjernica i propisa.
Izvršna institucija Europske Unije (Europska Komisija), je tijekom godina razvila
programe za zaštitu okoliša. Do danas je pripremljeno i predstavljeno šest akcijskih programa.
Prvi i drugi akcijski program zaštite okoliša su bili usvojeni za razdoblje od 1973. do 1981
godine. Bio je to početak politike zaštite okoliša Europskih zajednica te su stoga oba
programa bila zasnovana na prevenciji, smanjivanju i uklanjanju negativnih posljedica, na
očuvanju ekološke ravnoteže i na racionalnom iskorištavanju prirodnih resursa. Treći program
(1982-1986) je bio usredotočen na rizike i dobiti unutarnjeg tržišta uvođenjem načela zaštite
okoliša. Težište je bilo na smanjenju onečišćenja. Četvrti program zaštite okoliša (1987-1991)
je bio posvećen ekonomskom aspektu zaštite okoliša. U ovom razdoblju su zahtjevi za zaštitu
okoliša postali dio proizvodnih procesa kako bi se smanjila potrošnja energije ili uštedjele
sirovine u proizvodnim ciklusima što bi na kraju rezultiralo poboljšanjem stanja okoliša, ali i
smanjenjem troškova proizvodnje. Peti program (1992-2000) se ticao održivog razvoja,
integriranja načela zaštite okoliša u druge sektorske politike, uključivanje javnosti, nevladinih
udruga i lokalnih vlasti u taj proces. Naposljetku je predstavljen i šesti program koji je
presudan za nametanje izrade strategija za okoliš koje će biti važan vodič za razvoj sektora
koji su identificirani kao glavni izvor ugrožavanja okoliša (Ott, 2006:314-315).
Što se tiče stanja tla i voda, čime se ovaj rad pretežno i bavi, u Hrvatskoj stanje još
uvijek nije alarmantno i sad je pravo vrijeme da se počne djelovati. Tlo je najzapostavljeniji
resurs, a u prilog tome ide i činjenica da ne postoje cjelovite politike zaštite tla u Republici
Hrvatskoj. Poljoprivredne površine zauzimaju 55.8% ukupne površine RH, a prema
raspoloživim podacima, zabilježeno je 1 056 potencijalno onečišćenih lokacija dok je za 69
lokacija onečišćenje potvrđeno. Hrvatska još uvijek obiluje svježom vodom, jer postoje dva
sliva, Dunavski i Jadranski. Riječni sliv ima prekogranični karakter te je potrebna učinkovita
koordinacija upravljanja vodama sa susjednim zemljama. Hrvatska je peta zemlja u Europi po
nastanku prvorazredne vode(litra/stanovniku). 90% vode za piće se dobiva iz podzemnih
voda, a izvori koji su posebno ugroženi se nalaze u okolici Istre, Varaždina te Splita. Što se
tiče otpadnih voda pročišćava se 25% komunalnih otpadnih voda, ali se iz njih uklanja samo
14% onečišćenja. Problem je taj što uređaja s trećim stupnjem pročišćavanja nema.
Gospodarenje otpadom godinama predstavlja najveći problem u području zaštite okoliša u
Hrvatskoj, iako u zadnjih nekoliko godina su napravljeni pomaci u rješavanju nagomilanih
problema i izradi strateških dokumenata (Tišma, Maleković, 2009:13-16).
10
U Gradu Zagrebu je najlošija situacija u pogledu zaštite okoliša na području otpada te
pitke vode. Ako je na ikojem području potrebno nešto hitno uraditi onda su to zaštita zraka,
voda i tla od opasnog tehnološkog i komunalnog otpada te zaštita dragocjenih podzemnih
zaliha pitke vode. U drugom planu je onečišćenje zraka iz stacioniranih izvora te od prometa.
Isto tako ne treba zanemariti i sanaciju smetlišta Jakuševac te izgradnju prigradskih deponija
kako bi se pridonijelo kvaliteti okoliša (Lay, 1996:17-18).
Ključne institucije nadležne za zaštitu okoliša u Republici Hrvatskoj su Ministarstvo
zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, Agencija za zaštitu okoliša te Fond za
zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Temeljni zakon kojim je reguliran sustav zaštite
okoliša u RH je Zakon o zaštiti okoliša (NN 110/07). Zakonom se uređuju načela zaštite
okoliša i održivog razvitka, zaštita sastavnica okoliša i zaštita okoliša od utjecaja opterećenja,
subjekti zaštite okoliša, dokumenti održivog razvitka i zaštite okoliša, instrumenti zaštite
okoliša, praćenje stanja u okolišu, informacijski sustav, osiguranje pristupa informacijama o
okolišu, sudjelovanje javnosti u pitanjima okoliša, osiguranja prava na pristup pravosuđu,
odgovornost za štetu, financiranje i instrumenti opće politike zaštite okoliša, upravni i
inspekcijski nadzor.
2.1.1. Okoliš kao novo konfliktno područje
U teorijskom smislu mogu se izdvojiti tri sfere: prirodna, tehnička i društvena.
Gledajući ih zasebno u svakom od njih se događaju konflikti koji se rješavaju po unutrašnjim
normama, zakonima i pravilima svakoga sistema. Tradicionalno područje konflikta je
predstavljala ekonomija, ekonomski odnosi, rad i produkti, ali i otuđenja. U vrijeme početka
90-ih Cifrić navodi kako je aktualni konflikt vladao u sferi življenja, a na ekološke probleme
se pokušalo odgovoriti novim socijalnim pokretima i novim tehnologijama. Buduće
konfliktno područje, što se pokazalo istinitim danas, bi predstavljalo prema autoru ekološko
područje gdje treba s jedne strane zadržati intaktnu prirodu ili je zaštititi, a s druge strane
pronaći maksimalno tehnička sredstva i sisteme koji će nadomještati moć prirodnih sistema.
Okoliš postaje tema koja se sve više spominje u medijima, ekološke udruge imaju
posla više nego ikad prije, javnost postaje svjesnija problema koji nas okružuju te je s time
neminovno da okoliš postane novo konfliktno područje. Najčešće se konflikt javlja između
ekonomske i ekološke strane. S jedne strane imamo želju za postizanjem što većeg profita, a s
druge želju za očuvanjem okoline u kojoj živimo. Ono što se najčešće dogodi je da se ispune
ekonomski interesi nauštrb ekoloških. Ekonomski interes je interes profita, usmjeren na
maksimalizaciju zarade, pri čemu isti ne postupa odgovorno u odnosu prema zdravlju okoliša
11
i ljudi, budući da mu se takva odgovornost ne uklapa u poželjno usko, ekonomistički,
koncipiranu "cost-benefit" analizu (analiza koristi i troškova). Suprotno tome, ekološki interes
je ponajprije orijentiran na odgovornost spram života i živog svijeta, nije orijentiran na profit
te često u svom (samo)ostvarivanju nema u podlozi nikakvu kapitalnu dobit (Lay, 2007:144).
U ove sukobe uključeni su pojedinci koji zastupaju određene ekonomske interese te
zanemaruju one ekološke, a u skladu s time mogu ugroziti zdravlje okoliša, ali i ljudi. To su
dva nepomirena područja koja moraju u skoroj budućnosti naći zajednički jezik. Najveći
problem nastaje kada suprotstavljene strane imaju radikalne stavove te niti jedna ne želi
popustiti. Treba pomiriti interese krupnog kapitala i ciljeve civilnog društva koje se bori za
zaštitu okoliša. S obzirom da je civilno društvo u Hrvatskoj još uvijek u nastajanju i nema
čvrstu formu ono pasivno sudjeluje u odlukama o okolišu i utjecaju okoliša na zdravlje. Kako
Lay kaže te radikalne pozicije predstavljaju fiksna, definitivna i apsolutna poimanja svijeta,
koja nisu prihvatljiva niti plodna osnova za promjenu i pomirbu različitih interesa.
Kompromis označava balansiranje suprotstavljenih interesa tako da interes ekonomske dobiti
ne gazi i ne uništava ekološke interese. U vezi s tim već su razvijene alternativne računice,
poput Genuine Progress Indicator - Indikatora pravog napretka, koje uključuju promjene
ekoloških šteta nastalih ostvarivanjem ekonomskih interesa (Lay, 2007:168-169).
Pravi primjer sukoba ove dvije strane koji i Vladimir Lay navodi u svojoj knjizi
Razvoj sposoban za budućnost: Prinosi promišljanju održivog razvoja Hrvatske je slučaj
Karlovačke pivovare. Ovaj slučaj je bio medijski popraćen te se digla uzbuna zbog prevelikog
otjecanja ugljikovog dioksida u obližnji potok zbog čega je jedna osoba smrtno stradala. Sva
otpadna voda koja je bila zagađenija od dopuštenog se ispuštala u rijeku Kupu. Kasnije se
počelo pričati o otkazima 400 ljudi, ali sve samo kako bi se zataškala prava priča koja stoji iza
toga i kako bi se javnost zabavilo drugim problemom. Međutim, stanovnici pokraj Karlovačke
pivovare ne odustaju i žele dignuti tužbu zbog dugogodišnjeg ispuštanja otrovnih tvari u
okoliš. Ovo samo pokazuje kako je želja za profitom zanemarila mogućnosti okoliša te je bila
na njegovu štetu i štetu slučajnog prolaznika.
Postoji još slučajeva u našoj okolini, ali i izvan nje gdje se ne poštuju granice koje
okoliš može podnijeti. Na primjer, globalno orijentirana ekološka politika velik broj
vjetroelektrana na obalnim područjima može smatrati potrebnim, dok zaštitnici životinja i
prirode koji argumentiraju lokalno žele zaštititi regionalne prirodne tokove i staništa. Neke
životinje mogu stradati od vjetrovnih turbina.
Sječa šuma je svakodnevna pojava. Bizaran slučaj se dogodio ove godine, početkom
veljače u Poreču gdje je posječeno 107 stabala radi boljeg pogleda na more. Vlasnici se brane
12
time da su se stabla zbog starosti počela rušiti te da će uskoro biti posađeno više od 400
stabala1. Godišnje se posječe 20.4 milijuna hektara šume. U Indoneziji su džungle ugrožene
kako bi se sagradile plantaže palminog ulja. Različite čokolade i kozmetički proizvodi
sadržavaju palmino ulje tako da zapravo i sam čovjek nagomilavajući hranu nesvjesno
pridonosi trendu sve veće sječe šuma. Izgleda da čovjek još uvijek nije u potpunosti svjestan
važnosti šuma, a njihov značaj je višestruk; sprječavaju erozije tla, sudjeluju u procesu
fotosinteze, odnosno razmjeni kisika i ugljikovog dioksida, smanjivanju buke i tako dalje. U
tropskim krajevima šume su prirodna staništa za različita plemena te se njihovim
uništavanjem šteti izravno ljudskom biću, ali isto tako se uništavaju i staništa različitih
životinja.
Konflikt u okolišu može nastati povećanjem stanovništva i s time povezanih problema
kao što su potreba za dodatnom hranom, porast korištenja automobila, trošenje prirodnih
resursa te povećana koncentracija stanovnika u gradovima. Porast stanovništva znači i
proširenje zemljišta za opskrbu hranom, zatim izgradnja novih stambenih prostora, a sve
nauštrb zelenih površina ili prostora koji su mogli pogodovati boljem i zdravijem životu
čovjeka. Sve veća upotreba osobnih automobila znači oslobađanje ispušnih plinova koji
pridonose zagađenju prirodnih sredina. Mnogi će reći da je automobil nužna potreba u
današnjem svijetu, međutim bilo bi poželjno umjesto osobnih automobila koristiti javni
prijevoz ili barem ekološki prihvatljive automobile. Automobilske kuće rade na proizvodnji
takvih automobila, ali su oni još uvijek financijski dostupni samo nekolicini svjetskog
stanovništva. Nadalje, povezanost izgradnje autocesta i okoliša je enormna. Iskorištavanje
prirodnih cjelina za njihovu izgradnju vodi fragmentaciji staništa odnosno podjeli na manje
cjeline, a građanima je najčešće samo bitno da se nije dao dodatni novac za njihovu izgradnju.
2.2. Pojam otpada
U literaturi se nalazi niz definicija i tumačenja otpada koje sve, na određeni način,
govore o odbačenim tvarima koje se još uvijek mogu dalje koristiti. Otpad je naziv za ostatke
materijala (tvari i predmete) koji se više ne mogu ili ne žele koristiti u proizvodnji ili
svakodnevici, te za sve pokretne predmete koji se više ne upotrebljavaju ili ne žele
upotrebljavati i tako postaju suvišni (Cifrić, 2009:161). Otpad ima dva temeljna svojstva.
1 http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/gradzani-stabla-srusili-zbog-boljeg-pogleda-na-more-hotel-stabla-su-bila-stara-sadimo-ih-jos-vise---273841.html (12.02.2013.)
13
Jedno se svojstvo odnosi na njegov štetan utjecaj na okoliš i ljude, a drugo se svojstvo odnosi
na mjesto nastajanja otpada i oblike u kojima se pojavljuje. Nebrojeni su primjeri štetnoga
utjecaja otpada na kakvoću vode, zraka ili tla, ali i na ljudsko zdravlje. Posljedice takva
utjecaja otpada ovise o količini i svojstvima otpada, te načinu na koji se njime gospodari.
Bolne točke zbrinjavanja otpada jesu odlagališta otpada (Mustapić, 2010:202). Nekada su
prirodni izvori vode u ruralnim mjestima bili pogodni za piće, međutim danas više nisu zbog
smeća, kanalizacije ili kemikalija u poljoprivredi. Nadalje, bacanje otpada u prirodu što je
česta pojava, krčenje šuma radi izgradnje kuća i vikendica te brojne druge situacije vrše
znatan negativan utjecaj na okoliš. Često se otpad i smeće poistovjećuju, ali to nisu iste stvari
te ih treba razlikovati. Smeće je neselektivno odložen otpad koji se više ne može upotrijebiti
kao sirovina.
Ljudi su oduvijek nagomilavali otpad. To nije samo problem suvremenog društva, ali
se zasigurno sad o njemu najviše razgovara. Atenjani su još 500 godine prije nove ere donijeli
odredbu kojom je bilo zabranjeno odlaganje smeća na ulice. Naravno, postojale su kao i danas
situacije neselektiranog odlaganja smeća na određeno mjesto izvan grada. Takva je politika
zbrinjavanja otpada moguća sve dok to mjesto ne postane premalo što je i logičan slijed
događaja s obzirom na stalni porast stanovništva. S godinama su ljudske potrebe sve veće,
otpada je sve više, a mjesta za njegovo zbrinjavanje sve manje. Isto tako, mijenja se i
struktura otpada. U predmodernim društvima je pretežito organskog podrijetla, lako razgradiv
i bez dodatne prerade u većini slučajeva ponovno upotrebljiv. U industrijskom društvu nastaju
novi tipovi otpada pretežito anorganskog podrijetla i proizvedenih materijala (supstanci) koje
priroda ne „prepoznaje“ pa teško i u dugim razdobljima razgrađuje. Štoviše, politika
današnjih tvrtki i kapitalizma nije stvaranje trajnijih proizvoda već onih koji brže
zastarijevaju.
Otpad se može podijeliti prema mjestu nastajanja odnosno porijeklu ili svojstvima.
Ako se gleda prva podjela tada postoje komunalni, tehnološki, bolnički, poljoprivredni i
stočarski otpad, građevinski, rudarski otpad te specijalni (posebni) otpad. Prema svojstvima se
otpad dijeli na opasni i neopasni. Opasni otpad uključuje otpad koji posjeduje jednu ili više
karakteristika zahvaljujući kojima je opasan za život i zdravlje ljudi, okoliš ili imovinu osoba.
Najveći proizvođači opasnog otpada su sektori proizvodnje metala i metalnih proizvoda,
kemijske industrije te proizvodnje proizvoda od gume i plastike. Za razliku od njega neopasni
otpad se odnosi na kućni otpad i otpad koji je sličan kućnom otpadu, zatim onaj iz rudarstva i
vađenja kamena te iz proizvodne industrije (Medven, 2009:11). Oko komunalnog otpada su
najveće polemike, jer se on neprestano nagomilava te problem postaje njegovo zbrinjavanje.
14
U Hrvatskoj se prema Zakonu o otpadu (NN 178/04) komunalni otpad definira kao “otpad iz
kućanstva te otpad iz proizvodne i/ili uslužne djelatnosti ako je po svojstvima sličan otpadu iz
kućanstva”. Za komunalni otpad se također može reći da je to mješavina svih materijala
kojima je tijekom svakodnevnih aktivnosti u kućanstvima ili komunalnim objektima
iskorištena njihova prvobitna svrha, te su stoga heterogenoga sastava. Upravo zbog svoga
sastava komunalni otpad zahtijeva prikladno prikupljanje, obradu i odlaganje tako da se
minimaliziraju ili spriječe štete za ljude i okoliš (Mustapić, 2010:203). Jednostavno,
komunalni otpad su razni kućni otpad, vrtni otpad, tržnički i kancelarijski otpad te otpad s
javnih površina. Tehnološki otpad je otpad koji nastaje u proizvodnim procesima u
gospodarstvu, ustanovama i uslužnim djelatnostima, a po količinama, sastavu i svojstvu
razlikuje se od komunalnog otpada. Bolnički otpad je onaj koji nastaje u zdravstvenim
ustanovama, može prouzročiti štetu, u slučaju neodgovornog postupanja, za zdravstvene
radnike, ali i za bližu i dalju okolicu. Poljoprivredni i stočarski otpad je onaj koji nastaje u
procesu poljoprivredne proizvodnje kao što su umjetno gnojivo, pesticidi, otpaci od usjeva i
stajski gnoj. Nadalje, građevinski otpad nastaje procesom izgradnje i održavanja prometnica
pa se treba zbrinuti otpad poput asfalta, kamena, cigle ili betona. Specijalni otpad se dijeli na
radioaktivni i eksplozivni otpad. Radioaktivni otpad je otpad koji nije predviđen za daljnje
korištenje, a sadrži radioaktivne izotope. Radioaktivnost se smanjuje s vremenom te može
postati neznatnom za nekoliko tisuća godina.
Najbolji način rješavanja problema otpada je sprečavanje njegova nastajanja uz
promjene načina življenja i proizvodno-potrošnih obrazaca. Potrebni su državni planovi kako
bi se smanjilo stvaranje otpada te osigurala njegova ponovna uporaba, reciklaža, sigurno
prikupljanje i obrada. Programe nadzora nad otpadom bi trebalo razviti u suradnji s lokalnim
vladama, nevladinim organizacijama i udruženjima potrošača. Također je bitno i poučavanje
javnosti, propisi i financijske poticajne mjere kako bi se industriju potaknulo na
preoblikovanje proizvoda i smanjenje stvaranja otpada (Keating, 1994:39).
2.2.1 Postupci gospodarenja otpadom
Gospodarenje otpadom se odnosi na ekonomski i ekološki upravljanje otpadom
tijekom njegova nastanka, sakupljanja, transporta, iskorištavanja i obrade do konačna
odlaganja, a to sve u skladu sa zakonskom regulativom. Prema Planu gospodarenja otpadom u
Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2007. do 2015. godine koji sukladno Zakonu o otpadu
(NN 178/04, 111/06) sadrži vrste, količine i porijeklo otpada za koje treba osigurati
gospodarenje, uvjete gospodarenja posebnim kategorijama otpada, razmještaj lokacija
15
građevina i uređaja za oporabu i zbrinjavanje otpada i rokove za njihovu gradnju, opće
tehničke zahtjeve za građevine i uređaje za gospodarenje otpadom te procjenu i moguće
izvore sredstava potrebnih za provođenje ciljeva u gospodarenju otpadom. Neuređeni sustav
gospodarenja otpadom se negativno odražava na sastavnice okoliša kao što su voda, zrak,
more i tlo te na klimu, ljudsko zdravlje i drugi živi svijet. Osobito su ugrožene podzemne
vode koje su glavni izvor zaliha pitke vode i temeljni nacionalni resurs.
Medven navodi kako je s obzirom na to da Hrvatska želi postati članom Europske
Unije postavljeno još nekoliko zahtjeva koji se trebaju ispuniti. To je prije svega sprječavanje
ispuštanja otpada u more, jezera, rijeke i potoke, zabrana odlaganja otpada na otocima i
gradnju pretovarnih stanica s odvojenim prikupljanjem, reciklažom te prijevoz u centre na
kopnu, zatim visok stupanj sudjelovanja domaće industrije, oprema i usluga u projektima
gospodarenja otpadom kao doprinos smanjivanju nezaposlenosti, ali isto tako i edukaciju
javnosti, stručnjaka i upravnih struktura. Cilj je izbjeći stvaranje otpada i ako se to dogodi
uklonit će se i pritisak na okoliš, jer sve što se odloži izlaže okoliš pritisku. Hrvatska zbog
ulaska u Europsku Uniju mora modernizirati upravljanje otpadom, uvesti odvojeno
prikupljanje i recikliranje te do 2020. smanjiti odlaganje biorazgradivog smeća za 100 000
tona, sa sadašnjih 140 000 tona na 35 0002. Europska Unija je postavila tri ključna načela
gospodarenja otpadom: prevencija u nastajanju otpada, recikliranje i ponovna uporaba te
poboljšanje konačnog zbrinjavanja i nadzora otpada. Nakon recikliranja i prerade otpada
nastaje sirovina podobna za korištenje u proizvodnji što smanjuje potrošnju količine prirodnih
resursa (Cifrić, 2009:161).
Izbjegavanje nastajanja otpada je najpovoljnija metoda za rješavanje problema otpada
te s drugim mjerama za smanjivanje nastajanja otpada čini najvažniju kariku u sustavu
gospodarenja otpadom i zaštite okoliša. U tom smislu, prevencija nastajanja otpada i mjere za
smanjivanje nastajanja otpada se odnose na procese ili mjesta nastajanja otpada u svim
područjima djelovanja, a podrazumijevaju odgovarajuće postupke, odnosno promjene u
proizvodnim ili uporabnim procesima u svrhu smanjivanja otpada po količini, obujmu i
štetnim sastojcima. Oporaba je način zbrinjavanja okoliša prije nego ga se odloži na
odlagalište, odnosno svaki postupak čiji je temeljni rezultat otpad koji služi nekoj korisnoj
svrsi, na način da zamjenjuje druge materijale koji bi se inače koristili za ispunjavanje
2 Radusinović, D. (27. siječnja 2013.) "Zagreb daje dvije milijarde kuna za zbrinjavanje otpada, a svoje smeće želi preseliti u Sesvete", Jutarnji list.
16
konkretne funkcije. Nadalje, recikliranje je izdvajanje materijala iz otpada i njegovo ponovno
korištenje. Uključuje sakupljanje, izdvajanje, preradu i izradu novih proizvoda iz iskorištenih
stvari ili materijala. Vrlo je važno najprije odvojiti otpad prema vrstama otpadaka, jer se
mnoge otpadne materije mogu ponovno iskoristiti ako su odvojeno sakupljene. Važna
pretpostavka za uspješnost reciklaže jest intenzivno uvjeravanje građana o potrebi odvojenog
odlaganja otpada, kao i spremnost građana da to prihvate i čine. Jedan od načina zbrinjavanja
biorazgradivog otpada je kompostiranje, odnosno biološka razgradnja (obrada) biootpada, pri
čemu nastaju ugljikov dioksid, voda, toplina i kao konačni produkt kompost (humus)
(Milanović, 2002:106). Kompostiranjem se organski otpaci iskorištavaju za poboljšavanje
strukture tla, te se potiče rad flore i faune tla. Kompostirati može svatko u svom domu pa se i
na taj način smanjuje odlaganje otpada. Biootpad uključuje kuhinjski otpad (ostatke od
pripreme hrane) i vrtni ili zeleni otpad. Kompostiranje traje otprilike devet mjeseci, ali
postupak je lagan. Sve što se treba napraviti je imati poseban ograđeni dio gdje će se stavljati
ostatci, usitniti ih, pomiješati biootpad bogat dušikom i onaj bogat ugljikom, s vremena na
vrijeme promiješati te kada postane rastresit i tamne boje, umiješati ga u zemlju kućnog ili
vrtnog bilja.
Konačno, ako se otpad ne uspije zbrinuti na neke od ekološki najprihvatljivijih načina,
odlaže ga se na deponij ili ga se spali u spalionicama. Deponij predstavlja mjesto za odlaganje
smeća i otpadnih materijala, a kao takvo sa sobom nosi mnogo problema bitnih za
ugrožavanje okoliša. Na neuređenim deponijima, deponijski ili odlagališni plin između ostalih
sadrži metan i ugljikov dioksid koji odlazi u okoliš te u kombinaciji s metanom može izazvati
eksploziju. Na suvremenim, uređenim deponijima ipak se provodi kontrolirano prikupljanje
odlagališnog plina te se taj plin obrađuje i iskorištava za proizvodnju električne energije
(Milanović, 2002:118). Suvremeni deponij nije konfekcijski projekt, nego složen pojedinačni
projekt pomoću kojega treba na konkretnom deponiju poduzimati potrebne mjere za
kontrolirano odlaganje otpada, te kontrolirati obuhvat i tretman procjednih voda (Milanović,
1992:111). Takvo moderno sanitarno odlagalište bi trebala predstavljati metodu odlaganja
otpada na tlo bez zagađivanja i rizika za ljudsko zdravlje. Deponiji s neprerađenim otpadom
su ekološki nepoželjni, a jedina realistična alternativa jest termička prerada sveg onog otpada
koji je neizbježan i koji se reciklažom ne može iskoristiti kao sirovina. Termičkom preradom
otpada se, nakon reciklaže, organske tvari raspadaju, a anorganski dijelovi se nakon
sagorijevanja pojavljuju u mineraliziranom obliku kao oksidi i silikati i ako se ne mogu
upotrijebiti u gradnji cesta ili slično, mogu se sigurno deponirati kao kamenu sličan materijal.
Termička prerada samo znači da se spaljivanjem ne uništava materijal koji bi se reciklažom
17
odvojio, već se spaljuje samo ostatak otpada nakon provedene reciklaže (MZO, 1991:61).
Tako da se prednost u sklopu poduzimanja mjera za zaštitu okoline daje spaljivaonici smeća
kao postupku prerade otpada prije odlaganja u deponij. Za štetne tvari sadržane u otpadu ili
nastale prilikom spaljivanja postoje postrojenja sa visokim stupnim djelovanjem koja će
omogućiti njihovo selektivno izdvajanje. Naravno, postoje argumenti za i protiv spaljivaonica.
Postoji strah da će se korištenjem spaljivaonica zanemariti napori usmjereni na sprečavanje
nastajanja otpada, kao i na njegovo ponovno korištenje. Izgradnja i rad postrojenja iziskuju
visok investicijski trošak koji neće bitno riješiti problem zbrinjavanja otpada. Nadalje, za
vrijeme njihove gradnje nastaje puno više otpada nego što će ga se u pogonsko vrijeme spaliti,
a isto tako iz postrojenja nastaje mnogo štetnih produkata koji zagađuju okolinu. Građani se
mogu početi bojati i emisija štetnih plinova koji izlaze iz spaljivaonica. Međutim, pokazalo se
da ne treba očekivati opasnost po čovjekovo zdravlje sve dok ne postoji povećanje osnovnog
opterećenja. Postrojenja za spaljivanje otpada su opremljena sistemima za pročišćavanje
izlaznih plinova koji postižu visok stupanj pročišćivanja. S druge strane, spaljivaonice su
mjera za zaštitu okoline koja reducira štetni potencijal sadržan u otpadu čije se stvaranje ne
može spriječiti i u ostatku otpada koji se ne može ponovno koristiti. Također pomaže u
sprječavanju da se veliki dio otpada, neprerađen, odlaže na deponije, pretvara u stari otpad s
čime će se morati suočiti naši potomci. Ističe se i da su ostaci nakon spaljivanja odloženi u
deponij izgubili svoju ulogu zagađivanja okoline u odnosu na otpad koji se odlaže neprerađen
(MZO, 1991:25).
U slučaju da se kućno smeće odloži neprerađeno mogu nastati problemi s
onečišćavanjem podzemnih voda i zagađivanjem zraka. Isto tako nitko ne može jamčiti ako se
deponij za neobrađeno kućno smeće sagradi i održava prema najnovijim tehničkim
dostignućima da štetne supstance neće dospjeti u podzemne vode. Deponij je posljednji i
nezaobilazni dio u integriranom konceptu rješavanja problema smeća. Sprječavanjem,
korištenjem i paljenjem otpada, volumen otpada koji će se deponirati, bit će znatno reduciran,
što opet znači da se i smanjuje potreba za većim kapacitetom deponija. Pogodnost mjesta za
deponij određuje se prema hidrogeološkim uvjetima. Vodoprivredno zemljište kao i tlo koje je
propusno, te područja za opskrbu vodom moraju biti potpuno isključena. U svakom slučaju u
deponije se moraju ugraditi plastični zaptivači kako ne bi došlo do nekontroliranog izlaska
iscijeđene vode u tlo, a zatim i u podzemne vode (MZO, 1991:69, 73). Međutim, deponiji
nastaju ponekad i na nestručan način pa je ugrožen čovjekov život. Jedna takva situacija se
dogodila u Varaždinu gdje je 2007. godine počelo nicati odlagalište otpada koje je sagrađeno
od tisuća bala sprešanog smeća zamotanih u bijele najlone, teških tonu. Te iste godine
18
Državni inspektorat je naredio hitnu sanaciju, ali se ništa nije promijenilo. Smrad blizu
odlagališta je nepodnošljiv, a stanovnici strahuju od zagađenja pitke vode i zraka koji su
neophodni za život. U Rijeci su bili organizirani prosvjedi protiv odlagališta na Viškovu, jer
bi tada odlagalište bilo kraj domova tamošnjeg stanovništva. Prosvjednici ne žele da se
umjesto suvremenog centra za gospodarenje otpadom napravi još jedno primitivno
odlagalište3.
Nerijetko po načelu "ako on može, mogu i ja" se stvaraju divlji deponiji. Odnosno
odlagališta otpada na nasumičnim mjestima koje su građani sami proizvoljno napravili. Osim
estetike, takvi načini zbrinjavanja otpada ne pogoduju održivom razvoju i čuvanju okoliša.
Takva mjesta se nalaze najčešće negdje na periferiji gdje ljudi jednostavno iz svog auta ili
kamiona iskrcaju smeće u bilo koje doba dana ili noći.
Tišma i Maleković (2009:159-164) također naglašavaju ciljeve cjelovitog sustava
gospodarenja otpadom, a to su u najvećoj mogućoj mjeri: smanjivanje količina otpada koji
nastaje, zatim koji se odlaže na odlagalištima tijekom primarnog odvajanja korisnog otpada,
smanjivanje udjela biorazgradivog otpada u odloženom komunalnom otpadu, negativnog
utjecaja odloženog otpada na okoliš, klimu i ljudsko zdravlje, gospodarenje proizvedenim
otpadom na principima održivog razvoja te energetsko iskorištavanje otpada za proizvodnju
energije. U RH država je odgovorna za gospodarenje opasnim otpadom, a županije i Grad
Zagreb su odgovorni za gospodarenje svim ostalim vrstama otpada. Grad i općina su
odgovorni za gospodarenje komunalnim otpadom. Najznačajnije institucije koje su povezane
u sustav gospodarenja otpadom su Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i
graditeljstva koji obavlja upravni i inspekcijski nadzor, Agencija za zaštitu okoliša prikuplja,
objedinjava i vodi baze podataka i informacijski sustav gospodarenja otpadom te izrađuje
izvješće o stanju na području gospodarenja otpadom, te Fond za zaštitu okoliša i energetsku
učinkovitost koji organizira i osigurava provođenje sustava gospodarenja posebnim
kategorijama otpada.
Poanta je u tome da se što više otpada ponovno iskoristi i u skladu s time što manje
odloži na deponije. Trebalo bi smanjiti odlaganje biootpada na odlagalištima jednostavnim
odvojenim prikupljanjem, obradom u kompostanama ili predobradom miješanog komunalnog
otpada prije odlaganja. Prema zahtjevima Europske Unije, količina biootpada mora biti do
31.12.2013. za 75% manja nego što je to bilo 2007. godine. Neki od primjera kako izbjeći i
smanjiti nastajanje otpada su izbjegavanje suvišne ambalaže, odnosno poželjno je korištenje
3 http://globus.jutarnji.hr/hrvatska/deponiji-smrti (3.03.2013.)
19
povratne ambalaže. Na primjer, jedna staklena boca se može ponovno puniti 30 i više puta, te
se na taj način zamijeni najmanje 30 komada, skupe i po okoliš štetne nepovratne ambalaže.
Korištenje recikliranih proizvoda je drugi način pomaganja okolišu. Smanjenjem ambalaže za
kupovanje bitno doprinosimo smanjenju otpada, a nošenje namirnica u platnenim vrećicama
je i jeftinije za građane. Efikasnije rabljenje svih vrsta energije je jedan od osobito značajnih
načina za smanjivanje otpada. Trebalo bi poboljšati toplinsku izolaciju zgrade i redovito
održavati uređaje za grijanje. Bilo bi poželjno i koristiti baterije koje se ponovno pune,
smanjiti korištenje kemikalija za čišćenje u domaćinstvu, odustati od korištenja rashladnih
uređaja punjenih plinovima koji uzrokuju efekt staklenika te razaraju ozonski sloj. Popis
načina za izbjegavanje i smanjivanje otpada se uvijek može i treba nadopunjavati. Svaki
izbjegnuti kilogram otpada rezultira vrijednim prinosom zaštiti okoliša (Milanović, 2002:26-
29). S ovim i još mnogim načinima stanovnici ne pomažu samo okolišu, već i svojoj
financijskoj situaciji, jer korištenjem proizvoda koji se mogu više puta koristiti značajno
smanjuju trošak.
2.3. Pojam održivog razvoja
Dvadeseto stoljeće je bilo fokusirano na ekonomski rast, postalo je stoljeće ekološke
krize, sukoba s prirodom, zakonima njezina razvoja, zakonima civilizacije. Zbog ovakve
situacije usvaja se ideja održivog razvoja, odnosno usklađivanje ljudskih potreba sa
mogućnostima okoliša. Problemi kao što su porast svjetskog stanovništva, urbanizacija,
potrošnja energije, sirovina i onečišćenje atmosfere, zatim opskrba hranom utjecali su na
razvoj ideje održivog razvoja. Zemlja jednostavno ne može podnijeti prenapučenost planete,
jer je čovjek već ugrozio ekološke odnose i ravnotežu. Predviđa se da će do 2050. godine na
Zemlji biti između devet ili deset milijardi ljudi. Sve više stanovništva gravitira u gradove iz
različitih razloga, ali u širenju gradova se javljaju popratne pojave kao što su onečišćenje tla,
rijeka, jezera ili mora otpadnim vodama, jer treba stvoriti temeljne uvjete za život u
primitivnim nastambama te u nesređenim predgrađima. S porastom stanovništva
proporcionalno se povećava i potrošnja energije i sirovina te je čovječanstvo suočeno s
potrebom traženja novih obnovljivih izvora energije. Što se tiče hrane, postoje dvije strane,
glad i višak hrane. Smatra se da će do 2050. godine potreba za hranom porasti za 110% tako
da će poljoprivrednu proizvodnju trebati uskladiti s ekološkim načelima (Uzelac, Vujičić,
Boneta, 2008:4-5).
Održivi razvoj je naziv za normativni koncept u kojemu dominira ideja održivosti, a
koji pronalazi balans između ekonomske učinkovitosti, socijalne kohezije i ekološke
20
stabilnosti. U Izvještaju Komisije UN za razvoj i okoliš Our Common Future postavljena je
načelna definicija održivog razvoja: "Održivi razvoj je razvoj koji zadovoljava potrebe
sadašnjih generacija, a da ne stvori rizik da buduće generacije ne bi imale šanse zadovoljiti
svoje potrebe" (WCED, 1987:46). Pojam se razvio i proširio u posljednjih 40-ak godina u
kontekstu teoretskog diskursa o razvoju u uvjetima globaliziranja ekološke i socijalne krize te
njihovih posljedica (Cifrić, 2009:154-155). Lay tumači da je održivost sposobnost nekog
živog entiteta ili procesa što ga ovi entiteti svojim postojanjem, djelovanjem suproizvode da
se načinom djelovanja i življenja (samo)održavaju, (samo)obnavljaju i (samo)reproduciraju.
Matešić (2012) kaže da složenicu održivi razvoj odlikuje unutarnja proturječnost jer
sjedinjuje statičnost (održivost) i dinamičnost (razvoj). Pridjev "održivo" opisuje procese, u
teoriji beskonačne, koji nikad ne dolaze do svog kraja već se temelje na beskonačnom
kruženju tvari i energije. S druge strane, pojam "razvoja" označava proces stalnog
unapređenja, a može se odnositi na materijalan rast ili nadgradnju nematerijalnog porijekla
kao što je to intelektualna, kulturna nadgradnja ili rast vrijednosti ne nužno vezan uz novčanu
vrijednost.
Postoji mnogo definicija održivog razvoja, a u većini slučajeva u sadržaj
razumijevanja tog pojma uključuju se dva osnovna obilježja - antropocentrički i
biosferocentrički. Antropocentričko obilježje se odnosi na preživljavanje čovječanstva i
sposobnost njegovog daljnjeg, stalnog, neprekidnog razvoja kako bi se osigurale našim
potomcima jednake mogućnosti zadovoljenja njihovih potreba. Biosferocentričko, odnosno
ekološko obilježje karakterizira čuvanje biosfere kao prirodne osnove cjelokupnog života na
Zemlji, nužnog uvjeta njezine održivosti i evolucije (Tišma, Maleković, 2009:39-40).
Jedna definicija koja objedinjava sve bitno vezano za održivi razvoj je ona koja kaže
da "Održivi razvoj traži način kojim će čovječanstvo brinuti za potrebe i interese svih ljudi,
različitih nacionalnosti i generacija na način da su svi tretirani korektno i pravedno. Takvo
veliko društvo mora naći način da održi i unaprijedi funkcije koje podržavaju život i opstanak
na planeti i da uspostavi ekonomiju kreiranu da podrži dobrobit i kreira prosperitet i
fundamentalan osjećaj osobnog i kolektivnog blagostanja. Ova projekcija usmjerava ne samo
sve građane koji danas žive, već i sve druge generacije. Njihovo blagostanje mora biti
suštinski i naše blagostanje. Održivi razvoj zahtijeva transformacije i inovacije u javnom i
privatnom sektoru, kreativnost društva, sposobnost da se predvide buduće posljedice i da se
djeluje s predostrožnošću i preventivno te da se donose odgovorne odluke koje utječu na
vitalnost budućnosti" (EEAC, prema Matešić, 2012:25).
21
Hrvatska se relativno rano uključila u svjetske i europske procese dogovaranja o
održivom razvoju, čak je usprkos ratu u godini Svjetskog skupa o okolišu i razvoju u Rio de
Janeiru, 1992., donesena "Deklaracija o zaštiti okoliša", kojom se opredjeljuje za održivi
razvoj. Međutim, problem je bio taj što se zaštita okoliša kao zasebno zakonodavno područje
snažno razvija od sredine devedesetih godina i nije se uspjela integrirati u razvojno
odlučivanje. S obzirom na to, u Načelima razvoja Republike Hrvatske koje je usvojila u lipnju
2001., Vlada je ponovno odredila da će se razvoj Hrvatske u 21. stoljeću zasnivati na
konceptu održivog razvoja. Proces izrade i donošenja strategija nije bio koordiniran i nije
nikad završen. Napokon, Zakonom o zaštiti okoliša iz 2007., određena je Strategija održivog
razvoja Republike Hrvatske. Prema tom Zakonu nova se strategija donosi svakih deset
godina, a za koordinaciju je zaslužno Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i
graditeljstva. Strategija je usmjerena na dugoročno djelovanje u osam ključnih područja:
poticaj rasta broja stanovnika, okoliš i prirodna dobra, usmjeravanje na održivu proizvodnju i
potrošnju, ostvarivanje socijalne i teritorijalne kohezije i pravde, postizanje energetske
neovisnosti i rasta učinkovitosti korištenja energije, jačanje javnog zdravstva, povezivanje
prostora, zaštita Jadranskog mora, priobalja i otoka. Bit je također i u podizanju obrazovne
razine svih građana te gradnja društva temeljenog na znanju, podupiranje kulture istraživanja i
ulaganja u razvoj te prilagodba klimatskim promjenama. Naglašava se i potreba podizanja
svijesti javnosti. Međutim, opet postoji problem, a to je da nije provedeno informiranje
javnosti te mnogi ključni dionici održivog razvoja nisu informirani da je Hrvatski sabor donio
Strategiju. Nakon toga Vlada Republike Hrvatske je osnovala Savjet za održivi razvoj i
strategiju kojeg čini devet članova. Savjet nema vlastiti proračun, a njegovo djelovanje je
ograničeno na davanje savjeta o dokumentima koje pripremaju ministarstva i druga tijela.
Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost znatnim sredstvima financira izgradnju
objekata i uređaja za poboljšanje stanja okoliša4.
Problem je u tome da se provedba održivog razvoja nije odvijala sustavno, postupno i
u vidu dobro koordiniranog procesa. Tome su zacijelo pridonijeli i loša gospodarska situacija,
privatizacija, rat i obnova, odljev mladih stručnjaka, a središnja vlast je još uvijek prejaka i
nije navikla na dogovaranje o razvoju i upravljanju s predstavnicima drugih zainteresiranih
skupina kao što su gospodarstvo i civilno društvo. Isto tako se mogu spomenuti i nedostatno
obrazovanje i nerazumijevanje koncepta održivog razvoja te još uvijek nedovoljne ili teško
4 http://www.socijalno-partnerstvo.hr/UserDocsImages/dokumenti/EURH/6%20sastanak/Izvjesce%20-%20Odr%C5%BEivi%20razvoj%20u%20RH%20-%20Pavic%20Rogosic.pdf (20.02.2013.)
22
dostupne informacije i podaci za ravnopravno sudjelovanje u dogovaranju o održivom
razvoju, ali također i pasivnost javnosti.
Održivi razvoj sadrži jednu novu dimenziju za razliku od dosadašnjeg shvaćanja
razvoja. Riječ je o međugeneracijskom odnosu, što znači da se u analizama ekoloških
problema treba uzimati u obzir vremensku dimenziju učinaka na okoliš i okoliša na razvojne
perspektive. Pozitivne i negativne posljedice djelovanja jedne generacije izražavaju se
kratkoročno. Međutim, posljedice kulminiraju, pa od nekih što za neku generaciju
predstavljaju gotovo neznatne i možda prihvatljive promjene u okolišu, tijekom vremena
nastaju ozbiljniji problemi koji vode u stanje ekološke krize (Cifrić, 2002:41). Nadalje, Cifrić
kaže da ekološka kriza izražava u najmanju ruku upitnost budućnosti dosadašnjeg puta
razvoja i ponašanja, a optimalno izražava zahtjev za promjenom. Može se reći da je to
socijalno ekološka kriza jer su posljedice obostrane i prijete entropijskim učincima, a
antropogeni faktor je bitan uzročnik. Rasprava o krizi se najčešće odnosi na demografski rast,
industrijsku proizvodnju, proizvodnju hrane, energetiku i zagađivanje okoliša. Zato ni ne čudi
zabrinutost za buduće generacije, jer ako se nastave iskorištavati resursi okoliša ovakvom
brzinom sljedeće generacije će se morati suočiti s velikim problemom - neće moći zadovoljiti
svoje osnovne potrebe. Dalje se može raspravljati o čijim i kakvim se potrebama radi imajući
na umu sadašnje stanje gdje jedni jedva preživljavaju, a drugi uživaju blagostanje. Broj
stanovnika će se samo povećavati, a ispunjenje potreba za više od šest milijardi ljudi zvuči
nemoguće.
2.3.1. Konferencije o zaštiti okoliša
Zbog ljudskog nesmotrenog ponašanja prema prirodi i okolišu u kojem svakodnevno
obitava održano je nekoliko konferencija i skupova kako bi se raspravljalo o poboljšanju
života za sadašnje generacije, ali i one koje će nas naslijediti. Meadows i suradnici u svojoj
knjizi Granice rasta govore kako na Zemlji koja je konačna i ograničena nije moguć
neograničen i beskonačan rast. Ograničenost prirodne podloge se očituje u zemlji kao izvoru
hrane, sirovinama koje se ne mogu obnoviti, sposobnosti okoline da prima otpadne
nusproizvode industrijske proizvodnje i gradskog načina života, a da to ne dovede u pitanje
mogućnost egzistencije čovjeka na Zemlji. Važno pitanje kojeg se možda neki boje, a treba ga
postaviti je: „Treba li očekivati kobni porast sukoba i napetosti u svijetu, kad se klase i narodi
nađu pred pitanjem raspodjele definitivno ograničenih bogatstava Zemlje?“
Čovječanstvo je suočeno sa sve većim siromaštvom, glađu, bolestima, nepismenošću i
neprekidnim pogoršavanjem ekosustava, o čemu i ovisi naša budućnost. Uspješnija i sigurnija
23
budućnost se može postići jedino zajedničkim rješavanjem pitanja okoliša i razvoja. Potrebno
je globalno partnerstvo u održivom razvoju. Upravo se zbog ovoga svakih nekoliko godina se
sastaju zemlje kako bi se dogovorile o načinima koji bi svima poboljšali životni standard i
kvalitetu života.
Prvi međunarodni ugovori o zaštiti i očuvanju okoliša su se zaključili već u 19.
stoljeću. Prvim međunarodnim ugovorom bile su obuhvaćene međunarodne rijeke i jezera.
Nakon Bečkog kongresa 1815. godine, u skladu s načelima utvrđenima na tom kongresu
zaključen je niz međunarodnih ugovora o podjeli ribolovnih prava na rijekama, nadziranju
plovidbe i o uređenju drugih načina upotrebe i iskorištavanja međunarodnih rijeka, u kojima
se zalazi u pitanja zaštite okoliša. Prvi napori za očuvanjem ribljih vrsta u moru počeli su
tridesetih godina 19. stoljeća, a prvi pokušaj da se međunarodnim mjerama zaštite kopnene
divlje životinje bila je Deklaracija o zaštiti ptica korisnih za poljodjelstvo, koju su 1875.
godine potpisale Austro-Ugarska i Italija. Međunarodni ugovori zaključeni početkom
prošloga stoljeća bili su posvećeni najviše zaštiti međunarodnih rijeka i uređenju ribolova, a
tijekom tridesetih i četrdesetih godina 19. stoljeća zaključuju se uglavnom međunarodni
ugovori posvećeni očuvanju pojedinih ugroženih vrsta (Lončarić-Horvat, Cvitanović i sur.,
2003:247).
Međunarodno pravo zaštite i očuvanja okoliša se sustavno razvija tek u novije vrijeme,
nakon Konferencije Ujedinjenih Naroda o čovjekovom okolišu, održane 1972. godine u
Stockholmu. Konferencija je sazvana nakon što je u svibnju 1971. godine u Mentonu
međunarodna konferencija stručnjaka za ljudsku okolinu uputila apel na OUN koji je
potpisalo 2200 učenjaka iz cijeloga svijeta. U tom se apelu upozoravalo na veoma ozbiljnu
situaciju u koju ulazi čovječanstvo u vezi s demografskom ekspanzijom, rušenjem ravnoteže
između čovjeka i biosfere te zagađivanjem okoliša. Geslo konferencije je glasilo "Samo jedna
Zemlja", a okupila je 1200 predstavnika iz 114 zemalja. S konferencijom je započela UN-ova
briga za okoliš i perspektivu čovječanstva što je i potvrđeno na konferenciji UN-a o razvoju i
okolišu u Rio de Janeiru 1992. godine. Konferencija u Stockholmu je imala pozitivan utjecaj
na pitanja razvoja i okoliša. Osnovano je i koordinacijsko tijelo, kasnije nazvan UNDEP (UN
Environment program) kao poticaj istraživanjima globalne problematike zaštite okoliša
(Cifrić, 2009:207). Ova konferencija je po prvi put okoliš učinila pitanjem produbljene
političke debate koju su već tijekom šezdesetih poticali znanstvenici okupljeni oko Rimskog
24
kluba5. Do tada su pravo i politika okoliša bili praktično nepoznati pojmovi. Nakon
konferencije vlade različitih zemalja su odredile vlastiti put kontroliranja stanja okoliša.
Države različitim tempom uvode odredbe posvećene okolišu, a tome razlog mogu biti razlike
u percipiranju problema okoliša, politička stajališta, politička snaga, ali i stupanj zagađenosti
u urbanim konglomeracijama.
Načela i preporuke Stockholmske konferencije nisu bili obvezni. Međutim, uobičajena
je praksa država pri reguliranju novih oblasti međunarodnoga prava da se putem deklaracija,
preporuka i sličnih međunarodnih dokumenata najprije odrede opća načela i definiraju
osnovni ciljevi, koji će s vremenom biti usvojeni u obliku ugovora ili se razviti u običajno
pravo, dakle postati obvezna pravna pravila. Tu su praksu slijedile države i pri izgradnji
međunarodnih pravnih pravila za zaštitu i očuvanje okoliša. Konferencija je uspjela stvoriti
novu kolektivnu atmosferu suradnje između država i bila je prvi ozbiljni korak u izgradnji
međunarodnoga prava okoliša. U tom novostvorenom ozračju zaključen je niz međunarodnih
ugovora posvećenih zaštiti i očuvanju okoliša, koji su razrađivali načela i preporuke te
konferencije (Lončarić-Horvat, Cvitanović i sur., 1993:249).
Intenzivni industrijski razvoj je izazvao pojavu drugačijih problema od onih koji su
bili zahvaćeni Stocholmskom konferencijom. Situacije poput klimatskih promjena, oštećenja
ozonskog omotača, suše, uništenja šuma i drugih su nametali izravno uključivanje zaštite i
očuvanja okoliša u planove razvoja. Opća skupština UN-a je odlučila sazvati drugu
konferenciju u Rio de Janeiru 1992. godine. Na toj konferenciji Ujedinjenih naroda o okolišu i
razvoju sudjelovalo je 178 zemalja, među kojima je bila i Hrvatska. Akcijski program za 21.
stoljeće (Agenda 21) potpisale su sve zemlje koje su sudjelovale na Samitu. To je bio plan
globalnog partnerstva usmjerenog prema pomirbi za visokokvalitetnim okolišem i zdravim
gospodarstvom svih naroda svijeta. Obuhvaća 40 poglavlja te integrira razvojno-političke i
okolišno-političke aspekte. Strateška osnova je održivi razvoj. Istaknute su tri teme: održivi
razvoj, klimatske promjene i biološka raznolikost. Agenda 21 se sastoji od četiri dijela. Kod
prvog dijela bitna su pitanja međudržavne suradnje, borba protiv siromaštva, promjene
potrošačkog obrasca, populacijske dinamike, zdravlje i razvoja naselja. Drugi dio se odnosi na
5 Rimski klub se u javnosti pojavio 1968 godine. Nastao je kao neformalna organizacija koja je bila označena kao „nevidljivi koledž“. Njegovi su ciljevi promicanje razumijevanja različitih, ali i međuzavisnih komponenti – ekonomske , političke, prirodne i društvene – koje tvore cjeloviti sustav u kojemu svi živimo. Rimski klub ostaje neformalno međunarodno udruženje sa članstvom koje je naraslo do sedam – deset osoba iz dvadeset i pet država. Ujedinjeni su u uvjerenju da su problemi s kojim se čovječanstvo suočava tako složeni i međuzavisni da tradicionalne ustanove i politike nisu više kadre nositi se s njima (Meadows i sur, 1972:XIII).
25
gospodarenje resursima: atmosfera, tlo, šume, desertifikacija, rudarenje, poljoprivreda,
raznolikost vrsta, voda, kemikalije, zbrinjavanje otpada. Treći dio se odnosi na ulogu važnijih
društvenih grupa: žene, djeca i mladi, urođeničke zajednice, nevladine udruge, komune,
posloprimci i sindikati, seljaci, privatno gospodarstvo, znanost i tehnika. U četvrtom dijelu su
preporuke za promjene: financiranje, razvoj tehnologija, znanost, obrazovanje, djelatni
kapaciteti, pravni instrumenti, međunarodne institucije i pronalaženje odluka (Cifrić, 2009:7).
Nakon konferencije niz zemalja je uzimalo Agendu 21 kao konkretan program i prilagođavao
je svojim potrebama. U Deklaraciji iz Rija doneseno je jedno važno načelo, a to je načelo
zajedničke, ali diferencirane odgovornosti država. U skladu s tim načelom različiti udio
razvijenih zemalja u razvoju i degradaciji okoliša treba se odraziti i u obvezama svake od tih
kategorija zemalja (Lončarić-Horvat, Cvitanović i sur., 2003:255).
Jedna od poznatijih Konferencija je ona održana u Kyotu, 1997. godine. Na njoj se
raspravljalo uglavnom o klimatskim promjenama i efektu staklenika. U zadnjih 100 godina se
temperatura povećala prosječno od 0,5 do 1,5 stupnja, a razina mora se digla ponegdje više od
1,5 metra. Glavna tema je bila redukcija šest emisija plinova (ugljični dioksid, ugljični
monoksid, dušični dioksid, fluoriranih ugljikovodika, perfluoriranih ugljikovodika i
heksafluorida) koji utječu na navedene probleme. Cilj je bio da se prva tri plina svedu na
stanje iz 1990. godine, a da bi se to moglo dogoditi bilo je potrebno smanjiti emisije za
otprilike 5,2%. Sve zemlje nisu jednako krive za širenje štetnih emisija stakleničkih plinova,
ali zasigurno sve osjećaju posljedice. Protokol iz Kyota bi možda i funkcionirao da nisu
napravljene neke apsurdnosti kao što je bilateralna trgovina emisijom štetnih plinova pa je
Rusija prodala SAD-u 800 milijuna tona emisije. Protokol nije uspio u svojoj misiji jer se
emisija štetnih plinova povećala za 10% (Injac, 2004:211). Hrvatski sabor je ratificirao
protokol iz Kyota 2007. godine.
Konferencija u Johannesburgu, 2002. godine je raspravljala o postignućima i
iskustvima održivog razvoja. Rezultati su prema mnogim stručnjacima bili nezadovoljavajući.
Teme na ovoj konferenciji su bile iste kao i na onoj prije deset godina. Na konferenciji je
prisustvovala 191 državna delegacija, 102 predsjednika ili premijera, desetine nevladinih
organizacija koje se bore za očuvanje čovjekova okoliša. Ukupno je na Konferenciju došlo u
formalnom obliku preko 10 000 ljudi. Osnovni dokumenti, nastali na ovom zasjedanju su
akcijski program politička izjava i niz izjava o suradnji i inicijativama. Glavni nositelji ideja o
okolišu su bili Nijemci. Neki od zaključaka s Konferencije u Johannesburgu su ti da loše
strane globalizacije trebaju biti odstranjene što se u prvom redu odnosi na korištenje fosilnih
goriva, uvođenje alternativnih energija je prihvaćeno kompromisno odnosno njihov udio bi se
26
trebao povećati, ali nije dogovoreno ni kako ni koliko, ribarenje bi moralo omogućiti
devastiranim i opustošenim područjima mora i oceana da se oporave, kada je kemijska
industrija u pitanju je rečeno kako negativno djelovanje kemikalija na čovjeka i prirodu mora
biti minimizirano do 2020. godine, a gubitak prirodnih resursa mora biti zaustavljen (Injac,
2004:214-217). Primjedba Konferenciji u Johannesburgu je ta što ništa nije precizno određeno
već su samo doneseni nedorečeni zaključci.
3. Zagađivanje okoliša u Gradu Zagrebu
3.1. Izvori pitke vode
Pitka voda postaje sve veći problem današnjeg društva. Neki podaci su zaista
alarmantni i zabrinjavajući. Od milijarde i 400 milijuna kubičnih kilometara vode koliko je
ima na planetu Zemlji, samo 2,5% ili 35 milijuna kubičnih kilometara pripada pitkoj vodi.
Međutim, najveći dio te vode je zamrznut u polarnom ledu i ledenjacima ili je skriven u
podzemlju, tako da je tek jedna trećina obnovljive slatke vode, dostupan danas u rijekama,
potocima i jezerima.
Pitka voda dolazi iz dubine zemlje, iz prirodnih izvora, najčešće duboko u tlu, izvan
dosega onečišćenja i bilo kakvog utjecaja s površine. Unatoč njenom stalnom kruženju u
zemljinom hidrološkom sustavu sporost kojom se obnavljaju podzemni vodonosni slojevi i
brzina kojom se danas iskorištavaju prerasta u globalni problem. Dodatni problem s kojim se
suočavaju sve zalihe u okolišu je povećanje stanovništva. Njegova povezanost s pitkom
vodom leži u tome da se volumen pitke vode nije mijenjao od pojave drevnih civilizacija, a
stanovništvo Zemlje se u tom razdoblju povećalo stotinjak puta. Proces zagađenja čovjekove
okoline je drastično eskalirao u 19. stoljeću, kao posljedica industrijske revolucije i naglog
povećanja stanovništva. Od tada se iz industrijskih pogona i poljoprivrednih dobara u vodene
ekosustave slijevaju otpadne tvari i uzrokuju promjene njenih fizikalnih, kemijskih i bioloških
svojstava. Na važnost vode upućuju i brojni ratovi koji su se vodili u zadnjih 50 godina. Bliski
istok je područje najvećeg rizika glede izbijanja ratova za vodu. Nadalje, ogromne su razlike u
potrošnji pitke vode između različitih dijelova svijeta pa tako dnevna potrošnja pitke vode u
SAD-u iznosi oko 300 litara, a u Egiptu 22 litre. U zemljama poput Španjolske, Italije i
Francuske je zabilježen deficit pitke vode. Procjene govore da će u budućnosti doći do velikih
migracija stanovništva kao posljedica nedostatka vode u nekim područjima svijeta što će
dovesti do sigurnosnih problema i ratova za vodu. U godinama koje su pred nama cijena vode
27
mogla bi dostići cijenu nafte, s tim da za razliku od nafte ljudski organizam bez vode ne
može.
Hrvatska je još uvijek u zavidnom položaju naspram nekih drugih europskih država u
pogledu količine pitke vode. Prema procjenjenim količinama vode dostupnima po stanovniku,
Hrvatska je zauzela 5. mjesto na europskoj i 42. mjesto na svjetskoj razini. Tri četvrtine
populacije Hrvatske je povezano na vodovod, a 40% na kanalizacijske mreže (Runko
Luttenberger, 2010:635). Hrvatska je zemlja bogata vodom zbog guste mreže rijeka koje
pripadaju dijelom slivu Crnog mora, a dijelom slivu Jadranskog mora. Međutim, niti hrvatske
rijeke nisu pošteđene zagađivanja. To se odnosi najviše na otpadne vode iz kućanstava
industrije i poljoprivrede, ali i nečistih oborinskih voda u tlo koje unose kemikalije iz
atmosfere. Hrvatska kao da nije prepoznala važnost pitke vode pa su tako poznati slučajevi o
vađenju kamena čime je uništeno ušće rijeke Mirne u Novigradu, izgradnja golf-terena, hotela
i apartmana ispod Motovuna, prenamjena i uništenje poljoprivrednog zemljišta, stalno
spuštanje razine Vranskog jezera na Cresu, goleme količine pitke vode u Lici na podzemnim
lokacijama kojima gospodari INA, građevinski zahvati u području rijeke Krke, od punionica
vode do gradnje apartmana i hotela. Ovo su samo neke od akcija koje se rade na itekako
vrijednom i bogatom području Hrvatske.
Što se tiče Zagreba, do kraja 19. stoljeća njegovi stanovnici su se snalazili s nekoliko
javnih i privatnih bunara. Prvi pokušaj da se problem organizirane opskrbe riješi je bio
prijedlog inženjera Vattera 1773. godine prema kojem bi se potrebne količine vode dobile
zahvatom na Kraljičinom zdencu pod Medvedgradom. Do ovog projekta nije došlo zbog
visokih troškova izgradnje. Kada se u 18. stoljeću Zagreb počeo naglo razvijati problem
opskrbe vodom je postao još veći te je trebalo izgraditi vodoopskrbni sustav Grada Zagreba.
Najveći doprinos početku stvaranja suvremene vodoopskrbe je predstavljalo izvješće
inženjera Melkusa koji je preporučio da se voda crpi iz zdenaca u savskoj nizini, koja obiluje
dovoljnim količinama pitke i zdrave vode. Danas je kapacitet vodoopskrbnog sustava 5000
litara u sekundi, a godišnje se oko 1000 domaćinstava priključi na gradski vodoopskrbni
sustav6.
Zagreb je grad čijim središtem prolazi rijeka, a on uopće ne živi s njom. Savska obala
je prekrivena travom i grmljem. S jedne strane je dobro što u Zagrebu postoji zeleni pojas koji
treba sačuvati, a s druge taj pojas uz Savu dijeli grad na sjeverni i južni dio. Rijeku se dosta
vremena tretiralo kao zapreku koja smeta te je Sava postala gradski kolektor gdje se slijevaju
6 http://www.vio.hr/default.aspx?id=7 (20.02.2013.)
28
sva gradska i prigradska kanalizacija sa svim industrijskim otrovima. Zbog ubrzane
urbanizacije s kojom najčešće dolaze i problemi gotovo svi oborinski vodotoci koji se
slijevaju s Medvednice i usmjereni u kanalizacijski sustav grada su zatvoreni pa je nestala i
njihova uloga u razgradnji organskih tvari u otpadnoj vodi. Nadalje, desetljećima se vadio
šljunak za potrebe graditeljstva te se tako ugrozilo spremnike podzemnih voda. Do 1993.
godine su iz redovnog vodoopskrbnog sustava isključena 23 zdenca i 14 vodocrpilišta zbog
njihove zagađenosti.
Zagreb i okolna naselja poput Samobora, Dugog Sela ili Vrbovca vodu za piće
dobivaju iz nizinskih vodocrpilišta. Na raspolaganju je 8 vodocrpilišta. Najviše vode se
dobiva iz Male Mlake i Velike Gorice, a tu su još i Sašnak, Žitnjak, Petruševec, Zapruđe,
Bregana i Strmec. Buduće vodocrpilište bi moglo biti Črnkovec. Međutim, postoje problemi
zagađenja Male Mlake i Petruševca nitratima, triklor-i tetrakloretilenima atrazinom i
manganom, što je posljedica poljoprivredne proizvodnje, industrije, ali i nekontroliranog
širenja stambenih naselja. Poseban problem predstavlja i dotrajala vodoopskrbna mreža. U
Zagrebu je prvi vodovod sagrađen davne 1878. godine. Gubici vode u takvoj mreži su golemi,
a 2006. godine prosječni gubici na području cijeloga grada su 45%. Situacija ne izgleda bolje
ni sa strane cijene vode pa je u Zagrebu cijena vode među najvećima u Hrvatskoj, a tome u
prilog ne ide ni zaduženost Zagrebačkog Holdinga te ukoliko se nešto ne poduzme cijena će
rasti na štetu građana7.
Od 1994. godine, u Gradu Zagrebu, u svakodnevnim analizama podzemne vode iz
vodocrpilišta, rezervoara i javnih izljeva nisu izolirani nikakvi patogeni mikroorganizmi, kao
ni kancerogene ili toksične tvari. Voda se dorađuje samo na crpilištima Sašnik i Petruševec,
gdje je instaliran uređaj za pročišćivanje vode uz pomoć aktivnog ugljena odnosno uređaj za
demanganizaciju (uklanjanje mangana). Na vode zagrebačkih crpilišta utječu onečišćenja
zbog čega dolazi do isključivanja (povremenog ili stalnog) zagađenih zdenaca iz
vodoopskrbnog sustava. Procjenjuje se da su najveći onečišćivači javni kanalizacijski sustav i
industrija. Intenzivna urbanizacija potiskuje prirodnu komponentu, pa se slobodne površine
zelenila, poljoprivredne i šumske površine stalno smanjuju, iako je upravo na tom prostoru
najveći broj zaštićenih dijelova prirodne (i kulturne) baštine. Problem je i necjelovita
7 http://www.zelena-lista.hr/UserFiles/File/brosure/Voda_Brosura.pdf (8.03.2013)
29
kanalizacijska mreža i neodgovarajuće ispuštanje industrijskih otpadnih voda što u najvećoj
mjeri ugrožava potoke Vuger i Črnec8.
Potencijalni izvori pitke vode za stanovnike Grada Zagreba i Zagrebačke županije bi
se mogli naći na lokalitetu Črnkovec. Međutim, na području Črnkovca se planira izgraditi
proširenje zračne luke Zagreb-novi terminal i produljenje Domovinskog mosta te se postavlja
mogući problem zagađenja pitke vode važne za stanovnike. Za sva crpilišta je donesena
Odluka o zaštiti izvorišta, određene su zone zaštite i propisane mjere sanacije. Vodocrpilište
Črnkovec je područje s najdebljim naslagama na području zagrebačkog vodonosnika čija
debljina iznosi i do 100 metara što ga s aspekta količina podzemnih voda čini
najperspektivnijim područjem za eksploataciju podzemne vode. Prostorni plan područja
posebnih obilježja Črnkovec - Zračna luka Zagreb je tek u izradi te će se prije ikakve odluke
propisati mjere zaštite područja, a moraju se dobiti i sva službena očitovanja nadležnih službi.
Od devedesetih godina sustavno se prati kakvoća podzemnih voda na priljevnim
područjima vodocrpilišta, a povod tome je bilo onečišćenje podzemnih voda razvojem
industrijskih i drugih gradskih sadržaja. Tijekom 80-ih godina iz upotrebe su isključena
mnoga gradska crpilišta (Selska, Zagorska, Vrapče, Daničićeva, Prečko, Horvati, Zadarska,
Kruge, Držićeva, Remetinec, Botanički vrt, Branimirova tržnica i Žitnjak). Sva ispitivanja,
prema programima koji se prihvaćaju u poduzeću Hrvatske vode, obavlja ovlašteni laboratorij
poduzeća Vodoopskrba i odvodnja, Sektor vodoopskrbe.
Planom za zaštitu voda Grada Zagreba sve su podzemne vode koje se koriste ili
planiraju koristiti za vodoopskrbu svrstane u I. vrstu voda, odnosno u vrlo osjetljiva područja
u koja je zabranjeno ispuštanje otpadnih voda bez obzira na stupanj čišćenja i izgrađenost
sustava odvodnje. Glavni uzroci zbog kojih može doći do onečišćenja podzemnih voda su
divlji, nekontrolirani deponiji otpada na vodozaštitnim i osjetljivim područjima,
vodopropusna kanalizacija, industrijski pogoni locirani unutar zona sanitarne zaštite,
poljoprivredna djelatnost u kojoj se koriste lako ispirljivi herbicidi (npr. atrazin) i sl.. U novije
vrijeme nije bilo zatvaranja vodocrpilišta. Stoga je prioritetna zadaća sanacija i optimalizacija
vodoopskrbne mreže kako bi se gubici vode sveli na prihvatljivih 15-18%. To znači da treba
obnoviti stare cjevovode i sagraditi nove magistralne cjevovode, vodospreme i sve ostalo što
je neophodno za racionalno i optimalno gospodarenje pitkom vodom. Taj je proces u tijeku i u
njega će se u sljedećim godinama uložiti 515 milijuna kuna. Tako će Grad imati ne samo
8http://www.zagreb.hr/userdocsimages/dokument.nsf/51353e6713ae8133c1256cf6005ff2bc/35b0b73913166bf5c12571cc0041fd9a/$FILE/Izvjesce%20o%20stanju%20okolisa%20Grada%20Zagreba.pdf (8.03.2013.)
30
zdravu i kvalitetnu vodu, nego i vodu kojom će se postupati u maniri dobroga i brižnoga
gospodara9.
Ciljevi i mjere zaštite voda u Republici Hrvatskoj (Tušar, 2004:29):
1. sačuvati čiste vode kao jedine rezerve vode za piće,
2. otkloniti onečišćenja koja ugrožavaju vodu za piće na postojećim ili planiranim
izvorištima voda,
3. očuvati kakvoću voda i mora provođenjem i održavanjem mjera zaštite i kontrolom
rada izgrađenih objekata i uređaja za pročišćavanje otpadnih voda,
4. ostvariti održivi razvoj u kojem će racionalno korištenje prirodnih resursa osigurati
očuvanje njihove kakvoće, te zdravlja ljudi,
5. izvore ili uzroke onečišćenja treba uklanjati, sprječavati, odnosno smanjivati na mjestu
njihova nastanka,
6. težiti izgradnji centralnih uređaja za zajedničko pročišćavanje gradskih i industrijskih
otpadnih voda,
7. poticati građenje pojedinačnih uređaja za prikupljanje otpadnih voda tamo gdje nema
tehničkog ili ekonomskog opravdanja za izgradnju zajedničkog sustava odvodnje s
centralnim uređajem,
8. gradnju uskladiti s gospodarskim mogućnostima,
9. dati prednost mjerama zaštite kojima se postižu veći učinci zdravstvene i ekološke
dobrobiti.
Teško je zamisliti da jednoga dana nećemo moći koristiti vodu ne zabrinjavajući se je
li pitka ili postoji opasnost za ugrožavanje našeg zdravlja. Suvremeno društvo se suočava
upravo s ovim problemom. Grad Zagreb obiluje pitkom vodom, a stanovnici se još uvijek
nemaju zašto brinuti. Međutim, sanacija mreže koja služi za vodoopskrbu je potrebna jer se
gubi više od 40% od ukupne vode zahvaćene na crpilištima. Trošak sanacije je izrazito visok,
ali dugoročno gledajući isplativ, jer bi se spriječio nepotreban gubitak vode. Danas, kada je
nastupila ekonomska kriza, se može reći da je došlo i do krize pitke vode, jer su i velike
europske države u problemima zbog manjka pitke vode.
Zelena lista (stranka osnovana za Zagreb i Zagrebačku županiju) je u svom članku
Voda, ugroženo dobro iznijela nekoliko zanimljivih paradoksa vezanih za potrošnju vode.
Prema mjerilima cijena vode u dućanima, jedno punjenje zahodskog vodokotlića košta
najmanje 30 kuna, koliko i jedan sanduk vode u dućanu. Danas se kupuje voda u bocama po
9 http://www.vio.hr/default.aspx?id=7 (20.02.2013.)
31
cijeni koja je 300 ili 500 puta viša od vode iz naših slavina. Argument protiv pitke vode u
bocama je cijena, ali i ambalaža bila to plastična, staklena ili tetrapak, jer se svejedno stvara
smeće, a okoliš zagađuje.
3.2. Otpadne vode
Voda je bila i ostat će preduvjet za opstanak i razvoj civilizacije, ali i svega drugog u
okolišu. Međutim, voda koju danas koristimo za piće nije iste kakvoće kakva je bila unatrag
nekoliko generacija. Različite ljudske aktivnosti onečišćuju zrak, vodu i tlo. Svoje značajke
voda mijenja u cijelom svom hidrološkom ciklusu, a osobito tako što ispire atmosferu i teče
preko poljodjelskih, industrijskih, prometnih, urbanih i drugih površina, kao i otjecanjem kroz
podzemlje i površinskim tokovima (Tušar, 2009:17).
U slivu prirodnog vodnog sustava je nužno ograničiti unošenje otpadnih tvari s
obzirom na ljudske djelatnosti i omogućiti održavanje prirodnih postupaka samoočišćenja. U
Republici Hrvatskoj su sustavi odvodnje otpadnih voda izgrađeni prvenstveno u gradovima,
za potrebe odvodnje središnjih dijelova naselja s razvijenim kulturnim, turističkim,
administrativnim i drugim funkcijama te za potrebe većih proizvodnih pogona. Većina manjih
naselja nema izgrađenu kanalizaciju, a još manje uređaje za pročišćavanje otpadnih voda. Još
uvijek se otpadne vode najčešće ispuštaju u vodotoke. U cijeloj RH je prisutan problem
nedovoljno izgrađenog sustava odvodnje i premalen broj uređaja za pročišćavanje voda. Uz
nedovoljan broj izgrađenih uređaja za pročišćavanje i njihov nedovoljan kapacitet problem je
i njihovo održavanje, koje bi trebalo uključiti i postupnu nabavu nove opreme. Gradske
otpadne vode općenito, pa tako i otpadne vode Grada Zagreba koje se prikupljaju
kanalizacijskim sustavima sadrže krupne plivajuće tvari (papir, krpe, plastiku, velike komade
hrane, ostatke voća i povrća), anorganske tvari (pijesak, šljunak, pepeo) i anorganske tvari
koje mogu biti razgradive ili nerazgradive (Tušar, 2004:29-30). Otpadne vode nastaju
uporabom vode iz raznovrsnih vodoopskrbnih sustava za određene namjene, pri čemu dolazi
do promjena njenih prvotnih značajki: fizikalnih, mikrobioloških i kemijskih. Otpadne vode
sudjeluju u hidrološkom ciklusu, odnosno, voda uzeta za opskrbu stanovništva izgradnjom
vodoopskrbnog sustava se vraća u prirodni okoliš sustavom odvodnje. U otpadne vode
svrstavaju se:
1. Sanitarne otpadne vode koje su nastale uporabom sanitarnih trošila vode u kućanstvu,
hotelu, uredu, kinima i sl., ali i u objektima industrijskih i drugih proizvodnih pogona
koji imaju izgrađene sanitarne čvorove za radnike.
32
2. Tehnološke otpadne vode nastale uporabom vode u procesu rada i proizvodnje, u
industrijskim i drugim proizvodnim pogonima, a među ove vode ulaze i rashladne
vode onečišćene temperaturom.
3. Oborinske otpadne vode nastale od oborina koje se više ili manje onečišćuju u doticaju
s nižim slojevima atmosfere, površinama tla, krovovima i sl. te ih je uputno prihvatiti
u sustav kanalizacije.
Ove tri osnovne grupe čine uobičajeni sastav komunalnih otpadnih voda, a njima se
pridružuju otpadne vode od pranja javnih prometnih površina i procjedne vode, koje prodiru u
kanalizacijski sustav uslijed loše izvedenih spojeva, pukotina te primjene vodopropustljivih
cijevi (Tušar, 2004:41).
Promjenu kakvoće oborinskih voda u većem dijelu hidrološkog ciklusa u urbanim
sredinama, kao i vodu upotrebljenu za razne namjene je moguće kontrolirati izgradnjom
kanalizacijskog sustava. Osnovni zadatak tog sustava je skupljanje svih otpadnih voda i
odvođenje na uređaj za njihovo pročišćavanje gdje se kontrolira kakvoća voda koje se
ispuštaju u prirodne vodne sustave. Kanalizacijski sustavi su presudni za zaštitu okoliša i
provedbu koncepta održivog razvoja (Tušar, 2009:17). Tušar također navodi da predstavljaju
područje koje se odnosi na predlaganje, projektiranje, izgradnju i uporabu kanalske mreže, na
pročišćavanje otpadne vode i na ispust u prirodni okoliš. U skladu s propisima, na kraju
kanalizacijskog sustava potrebno je sagraditi uređaj za pročišćavanje otpadnih voda i
odgovarajući ispust, a s obzirom da ispuštanje otpadne vode u prirodne sustave utječe na
kakvoću vode, prijeko je potrebno da se svaki ispust (objekt preko kojeg se pročišćene i
nepročišćene otpadne vode ispuštaju u prirodne vodne sustave) posebno analizira u pogledu
ispuštenih količina u odnosu na protok u prirodnom prijemniku i na uvjete ispuštanja.
Ispuštanje otpadnih voda u prijemnike bez prethodnog pročišćavanja može izazvati opasnost
za ljudsko zdravlje, vodene biljne i životinjske vrste, postoji mogućnost širenja neugodnih
mirisa te narušavanje estetike krajolika.
Prema izrađenom idejnom rješenju predviđen je središnji uređaj za pročišćavanje
otpadne vode Grada Zagreba na lijevoj obali Save na lokaciji Žitnjak-Istok. Ta je lokacija
prihvaćena i potvrđena Vodoprivrednom osnovom Grada Zagreba 1982. godine. Tim
rješenjem uređaja za pročišćavanje otpadnih voda predložena je i uporaba mulja iz otpadnih
voda u poljoprivredne svrhe. Naravno, prije toga nužno je utvrditi podobnost mulja za tu
namjenu. Kao varijantno rješenje, ako mulj ne odgovara za uporabu u poljoprivredi, predlaže
se njegovo iskorištavanje za proizvodnju energije. 1984. godine uspostavljen je sustav
pročišćivanje otpadnih voda Grada Zagreba na pilot-uređaju. Za višemjesečnog kontinuiranog
33
rada pilot-uređaja uspješno su aktivirani biološki procesi pročišćivanja otpadnih voda i
procesi obradbe mulja anaerobnom digestijom. Međutim, u par navrata u radu je došlo do
poremećaja u biološkim procesima, a veoma brzo nakon toga i do poremećaja u procesu
anaerobne digestije mulja i do prestanka proizvodnje mulja. Trebali su se ukloniti osnovni
problemi u sustavu odvodnje, tj. utjecaj industrijske otpadne vode.
Društvo Zagrebačke otpadne vode d.o.o. (ZOV) je utemeljeno 1998. godine u
Zagrebu, a zaduženo je za projektiranje, financiranje, gradnju i pogon Centralnog uređaja za
pročišćavanje otpadnih voda u Zagrebu i pripadajuće infrastrukture. Za sada u Zagrebu
postoje dva stupnja pročišćavanja otpadnih voda, mehanički (prvi stupanj) i biološki (drugi
stupanj). Centralni uređaj za pročišćavanje otpadnih voda Grada Zagreba čine ulazna precrpna
stanica s pužnim crpkama, prvi i drugi stupanj pročišćavanja otpadnih voda, statičko
zgušnjavanje primarnog mulja i strojno zgušnjavanje sekundarnog mulja, mezofilna
anaerobna digestija mulja s proizvodnjom biološkog plina te strojno odvodnjavanje mulja.
O kakvoći mulja otpadnih voda u Zagrebu ima malo informacija i podataka, a analize
organskih štetnih tvari, koje se nalaze u mulju otpadnih voda, odnosno na uređajima nema.
Poljoprivredno iskorištavanje mulja otpadnih voda i uporaba u uređenju krajolika nakon
postupaka kompostiranja i sušenja otpadaju za zagrebačke prilike. 1992. godine su utvrđene
granične vrijednosti teških kovina za mulj otpadnih voda. Svi nastali muljevi prekoračuju
granične vrijednosti (Tušar, 2004:106).
Kanalizacija na lijevoj obali Save obuhvaća sjeverni dio Zagreba i zapadni dio
Sesveta. Otpadne vode ovog područja odvode se Glavnim odvodnim kanalom u rijeku Savu
kod Ivanje Reke – Hruščica. Potoci u središnjem dijelu Grada uključeni su u kanalski sustav,
potoci istočnog dijela utječu u GOK, a potoci zapadnog dijela utječu direktno u Savu.
Kanalizacija na desnoj obali Save obuhvaća gradsko područje Novog Zagreba. Vode se
odvode glavnim kolektorom u Savu kod Jakuševca, a u slučaju povišenih vodostaja Save
obavlja se crpljenje. Na području desne obale smještena su glavna vodocrpilišta Grada
Zagreba te se gradnja kanalizacijske mreže provodi pod posebnim uvjetima. Centralni uređaj
za pročišćavanje otpadnih voda Grada Zagreba se gradi u istočnom dijelu Zagreba, na lijevoj
obali Save, prije utoka Glavnog odvodnog kanala u Savu. Na područjima na kojima nije
sagrađen sustav javne odvodnje otpadne vode se upuštaju u sabirne jame ili odvode lokalnim
sustavom u prirodni prijemnik. Gradnja centralnog uređaja za pročišćavanje otpadnih voda od
presudne je važnosti za poboljšanje kakvoće vode Save i riječnog ekosustava te za
unapređivanje kvalitete življenja na nizvodnom području (Gradski zavod za prostorno
uređenje, 2006:25).
34
Povećanje potrošnje vode je povezano s povećanjem standarda i industrijalizacijom
zemlje, a s tim u vezi su i povećane količine otpadnih voda. Većina industrije nema riješeno
pitanje pročišćivanja svojih otpadnih voda, nema ugrađenih pročistača, kako to zakoni
određuju i propisuju. Industrijalizacija nije usklađena s ekologijom. Izvjesna područja i rijeke
mogu ostati zagađene i kontaminirane više stoljeća. Ovdje je riječ o propadanju okoline,
smanjenoj mogućnosti upotrebe vode, uništavanju živih resursa i njihovoj degradaciji. Štete
koje nastaju ispuštanjem industrijskih otpadnih voda, ali i drugih zagađenih voda izravno u
kanalizaciju su ogromne i neprocjenjive (Škrinjar, 1985:306). Sustavom kanalizacijskih
cijevi, otpadne vode Grada Zagreba se skupljaju u kolektore na lijevoj i desnoj obali Save te
oba uvode otpadne vode u rijeku Savu. Svakodnevno čišćenje slivnika u kanalizacijskom
sustavu stvara vode koje se odvode u razne napuštene rukavce Save ili drugdje, što predstavlja
trajan gradski komunalno-ekološki problem. Ekološki problem Grada Zagreba raste ako se
ovome doda i problem odlaganja otpada iz septičkih jama gdje Sava opet ima glavnu ulogu
odnošenja svih vrsta otpada (Višić, 2001:193).
Analiziranje soli i teških metala u rijeci Savi na nekoliko lokaliteta je provedeno 1977.
godine. Tada se došlo do zaključaka o količinama soli koje prelaze dopuštene granice pa te
iste količine metala utječu na život živih organizama u rijeci. Danas riba i živih organizama u
Savi gotovo da i nema tako da je stanje gore nego prije gotovo 40 godina, a sve zahvaljujući
industriji i nedovoljnom pročišćavanju otpadnih voda (Munjko, 126). Deterdženti su još jedna
stvar oko koje treba povesti računa što je uočila i Europska Unija pa prema njezinim
standardima količina fosfata i drugih fosfornih spojeva sadržana u deterdžentima mora biti
manja od 0,5 grama. U Hrvatskoj se godišnje prema procjeni Zajednice proizvođača i
veletrgovaca proizvede oko 40.000 tona praškastih univerzalnih deterdženata, a ukupno se
potroši 48.000 tona10. Podaci potrošnje deterdženata na razini grada se teško mogu dobiti, ali
dovoljni su i ovi na razini države da nas upozore na ozbiljno dodatno ugrožavanje otpadnih
voda, a time i neposrednog okoliša za život. Centralni uređaj za pročišćivanje otpadnih voda
Grada Zagreba pročišćava otpadne vode prije njihovog ispuštanja u Savu.
Veliki problem za Savu može predstavljati i Pliva koja svojim otpadnim vodama
zagađuje rijeku. Provedeno istraživanje u razdoblju od 2006. do 2008. godine pokazalo je da
je u otpadnim vodama Zagreba te u Savi stanje slično onom u velikim gradovima zapadne
Europe i SAD-a. Pronađeni su antibiotici, a problem predstavlja duga izloženost bakterija
10 http://www.poslovni.hr/proizvoaci-deterdzenata-uvode-standard-proizvodnje-eurocompact-54571 (25.01.2013.)
35
antibioticima u prirodi koja može dovesti do razvoja superbakterija, pred kojima bi dotični
antibiotici bili nemoćni, pa bi i izloženost ljudi tim bakterijama bila velika opasnost za javno
zdravlje. Nadalje, tu pati i potok Gorjak koji protječe kraj Plivinih pogona i utječe u Savu, a
osim smrada koje stanovnici tamošnjeg prostora trpe postoji mogućnost od zagađenja Šibica,
izvora pitke vode za stanovnike Zaprešića11. Za HE Krško se smatralo da utječe na zagađenje
rijeke Save, međutim dokazano je kako ona samo mijenja njezinu temperaturu.
U slivu rijeke Save, na području Republike Hrvatske, živi preko dva milijuna
stanovnika koji ovise o stanju voda, a od ukupne količine komunalnih otpadnih voda 66% se
bez ikakvog tretmana direktno ispušta u vode savskog sliva. To je ujedno i najveći teret
cjelokupnog zagađenja ovog sliva12. Trebalo bi s ispuštanjem otpadnih voda kontrolirati
stanje vodnih sustava u koje se te vode ispuštaju kako bi se spriječile neželjene promjene u
ekosustavu.
3.3. Rast komunalnog otpada tijekom godina
Komunalni otpad je otpad iz kućanstava, otpad koji nastaje čišćenjem javnih površina
i otpad sličan otpadu iz kućanstava koji nastaje u gospodarstvu, ustanovama i uslužnim
djelatnostima. Taj se otpad redovito prikuplja i zbrinjava u okviru komunalnih djelatnosti. Za
ispravno postupanje s komunalnim otpadom odgovorni su sami stanovnici koji su uostalom i
proizvođači i vlasnici tog otpada. Komunalne tvrtke su dužne uvijek savjetom i djelom
pomoći stanovništvu u suvremenom gospodarenju s komunalnim otpadom. Približno trećinu
kućnog otpada u Hrvatskoj čini biootpad, oko jednu četvrtinu čine papir i karton, staklene
otpadne tvari, kao i plastika su zastupljeni s 8%, a težinski postotni udjel metala je 2%. Iz
kućnog otpada bi se moglo iskoristiti četiri petine otpada. U Hrvatskoj svake godine nastane
1,2 milijuna tona komunalnog otpada, te više od 6,8 milijuna tona tehnološkog otpada. Uz
velike količine otpada problem postaje i volumen, pa tako svaki stanovnik godišnje odbaci
prosječno 270 kg komunalnog otpada. Koliko je stanje zabrinjavajuće pokazuje slučaj Grada
Zagreba gdje bi za odlaganje svih količina otpada bilo potrebno godišnje zauzeti površinu od
2 hektara (Milanović, 2002:10-13).
Podatke o količini sakupljenog komunalnog otpada obavlja Agencija za zaštitu
okoliša. Kvaliteta prijavljenih podataka raste od 2006. godine, ali unatoč uputama koje je
AZO osigurala u procesu prikupljanja podataka određeni broj obrazaca je popunjen
11 http://www.forum.tm/clanak/nato-ov-dokument-razotkrio-sava-puna-plivinih-antibiotika-367 (9.04.2013.) 12http://dalje.com/hr-hrvatska/zelena-akcija--zaustavite-nekontrolirano-zagadjenje-voda-sliva-rijeke-save/434791 (5.04.2013.)
36
nepotpuno ili netočno. Problem je u tome što nisu svi skupljači dali pregled skupljenog otpada
po općinama ili gradovima već zbirno. Sustav prikupljanja podataka o komunalnom otpadu
putem nadležnih ureda gradova i općina ne funkcionira, tako da podatke najčešće moraju
zatražiti nadležni uredi državne uprave u županijama ili Agencija za zaštitu okoliša. Usprkos
povećanom broju prijava i poboljšanoj kvaliteti prijavljenih podataka, potrebno je konačne
podatke o prijavljenim količinama skupljenog i obrađenog (odloženog) komunalnog otpada
koristiti uz oprez, obzirom da se najvećim dijelom temelje na procjeni skupljača, a ne
vaganju, što u nekim općinama/gradovima pa i cijelim županijama rezultira upitnim
količinama otpada po stanovniku13. Trenutno nisu sva mjesta u Republici Hrvatskoj
obuhvaćena organiziranim skupljanjem komunalnog otpada, ali se predviđa da će do toga doći
do 2025. godine. Isto tako se računa da će porasti reciklirani i obrađeni komunalni otpad te da
će se smanjiti odloženi komunalni i biorazgradivi otpad. Sustavno praćenje sastava
komunalnog otpada se ne radi, a postupak određivanja sastava provede tek manji broj
gradova/općina. Razlog tome je nedostatak preporučene jedinstvene metodologije za
određivanje sastava komunalnog otpada.
Najviše otpada koji se odloži na odlagalište zauzima glomazni otpad, a nakon toga
biorazgradivi otpad iz parkova i vrtova. Prema prijavljenim podacima za 2010. godinu, na
odlagališta se u Hrvatskoj odloži 96% proizvedenog biorazgradivog komunalnog otpada, što
ukazuje da će veliki problem biti dostizanje cilja prema kojemu se do 2014. godine udio
biorazgradivog komunalnog otpada koji se odlaže na odlagališta treba smanjiti na 75%
masenog udjela biorazgradivog komunalnog otpada proizvedenog 1997. godine.
13 www.azo.hr. (2006) (1.03.2013.)
37
Tablica 1. Proizvodnja komunalnog otpada u Republici Hrvatskoj i gradu Zagrebu
Godina
Ukupno komunalnog
otpada u RH (t)
Ukupno komunalnog
otpada za
Grad Zagreb (t)
2004. 1 310 643 288 708
2005. 1 449 381 311 749
2006. 1 654 105 321 337
2007. 1 723 186 344 493
2008. 1 788 311 353 635
2009. 1 743 211 324 424
2010. 1 629 915 310 581
Izvor: Agencija za zaštitu okoliša
Na stranicama Agencije za zaštitu okoliša se mogu naći podaci o količini komunalnog
otpada na razini države ili grada od 90-ih godina, međutim podaci o proizvedenom
komunalnom otpadu u Republici Hrvatskoj do 2005. godine u najvećoj su se mjeri temeljili na
procjenama. Nakon 2006. godine količine se određuju prema podacima prijavljenima od
strane obveznika, uz dodatnu procjenu podataka za općine za koje podaci nisu dostavljeni.
1995. godine su zabilježene najmanje količine komunalnog otpada u RH (978 542 tone), a
poslije toga količina komunalnog otpada raste iz godine u godinu do 2008. kada je doseglo
svoj vrhunac, a od 2009. godine se polako počinje smanjivati. Unatoč povećavanju količina
one su još uvijek ispod vrijednosti većine europskih zemalja.
Podaci Agencije za zaštitu okoliša, unatoč svojim nedostatcima, nam mogu poslužiti
okvirno kako bi se mogao vidjeti pad ili povećanje količina komunalnog otpada. Iz gore
navedenih podataka je vidljivo da je najviše komunalnog otpada u Gradu Zagrebu
proizvedeno 2008. godine te se u posljednje dvije godine smanjio za 43 054 tona što je veliki
napredak. Trend smanjenja otpada posljedica je gospodarske krize, povećanja udjela vaganog
otpada i drugih čimbenika, a u 2010. se registrira smanjenje za 9%. Dodatno se u razdoblju od
2006. do 2009. godine bilježi nešto ubrzanija dinamika sanacija divljih odlagališta, uslijed
kojih su za to razdoblje prijavljene količine komunalnog otpada nešto veće od realnih.
Najčešće, najveći udjeli komunalnog otpada nastaju u Gradu Zagrebu, ali to nije
začuđujuće, jer ipak tu živi najviše stanovništva Republike Hrvatske. Taj udio također varira
iz godine u godinu. Zabrinjava činjenica da se jako mali dio sakupljenog komunalnog otpada
38
preda na drugi postupak zbrinjavanja, već se najveći dio preda na odlagalište. Isto tako
poražava činjenica da se, na primjer, 2010. godine od ukupno 310 581 tone prikupljenog
otpada tek 18 204 tone dalo na postupak ponovne obrade iako je to znatno više od godine
prije kada je svega 13 835 tona otpada dato na drugi postupak zbrinjavanja.
Razvoj industrije, posebno kemijske, te usavršavanje tehnoloških procesa dovodi do
povećanja stvaranja otpada što može dovesti i do zagađenja osnovnih životnih ekosustava
(zrak, voda i tlo) zbog proizvodnje biološki nerazgradivih ili teško razgradivih materijala, koji
se gomilaju u velikim količinama i vrlo često interferiraju s procesima života na Zemlji.
Industrijski razvoj je poboljšao standard života na, ali posljedica je toga sve veća količina
raznovrsnog otpada (Tušar, 2004:142).
Situacija u Gradu Zagrebu je takva da se količina komunalnog otpada smanjuje s
godinama što je pozitivno, jer je odlagalište prepuno, ali bi građani trebali u većim količinama
odvojeno sakupljati otpad i kao takvog ga reciklirati.
3.4. Zbrinjavanje otpada
3.4.1. Jakuševac
Odlagališta otpada spadaju među najveće i najzahtjevnije građevine u svijetu
namijenjene za trajno odlaganje otpada. Odvoženje otpada na velika odlagališta je još uvijek
vjerojatno najpopularnija metoda za gospodarenje otpadom u nas i u svijetu. Nažalost, mnoga
od tih odlagališta otpada nisu opremljena prikladnim sustavima za sprječavanje emisija štetnih
tvari u okoliš kao što su prikupljanje procjednih voda i plinova koji u odlagalištima nastaju u
velikim količinama, posebno u ranim fazama stabilizacije otpada. Do potpune stabilizacije
odloženog materijala dolazi tek nakon vrlo dugih razdoblja, a ponekad mogu proći i
desetljeća.
Odlagališta otpada odnosno deponiji su mjesta na kojima se otpad vremenom potpuno
neutralizira, razgradi i mineralizira, a da se pritom odvijaju više ili manje intenzivni kemijski,
fizikalni i mikrobiološki procesi razgradnje, pri čemu se oslobađa vodena para, različiti
plinovi i toplina. Međutim, pri tim procesima mogu nastati mnogobrojne opasnosti, izravne i
neizravne. Izravne opasnosti deponija su širenje toksičnih tvari i plinova, zatim bakterija,
virusa, plijesni te opasnost nastanka požara uslijed deponijskih plinova. Neizravne opasnosti
predstavljaju širenje neugodnih mirisa, prašine i pojava glodavaca, ptica i kukaca osobito na
neuređenim odlagalištima. Najveću opasnost predstavljaju otpaci koji su odloženi na divljim,
nekontroliranim odlagalištima, gdje dolazi do zagađenja gotovo svih dijelova čovjekova
39
okoliša, posebno površinskih i podzemnih voda. Na taj način odlagalište otpada predstavlja
izravnu opasnost za zdravlje ljudi.
Osnovni problem odlagališta su procjedne vode i stvaranje deponijskog plina.
Procjedne vode ugrožavaju izravno površinske i podzemne vode na području i u okolici
odlagališta. Zaštita podzemnih voda se obavlja i uređenjem nepropusne podloge deponija i
odvodnjom filtrata do najnižeg mjesta, odakle se odvodi na tretman. Danas se nastoji
primjenjivati model sanitarnog deponija uz primjenu reciklaže, odnosno odvajanja korisnog
otpada i to na mjestima njegova nastanka, a koji se tada koristi kao sekundarna sirovina. Iako,
prije gotovo 20 godina je bila drugačija situacija pa četvrtina stanovništva grada nije bila
obuhvaćena organiziranim odvozom, već se otpad uklanjao na različite, nekontrolirane načine
poput bacanja uz prometnice, šume, potoke ili rijeke. U periurbanom području je stanje još
kritičnije.
Jakuševac, kao glavno zagrebačko odlagalište otpada se nalazi na desnoj obali rijeke
Save, udaljen svega 5 km zračne linije od središta grada, a od stambenih objekata je udaljen
nekoliko stotina metara što ga čini izrazito opasnim prostorom za tamošnje stanovništvo.
Jakuševac je veliki problem u pogledu mogućeg štetnog učinka na sve elemente okoliša, te je
sanacija koja je provedena svakako bila neophodna. Ovdje je prisutan problem zagađene
procjedne vode deponija koja se procijedila kroz slojeve odloženog otpada i na taj način
prikuplja velike količine otopoljenih i suspendiranih tvari, uključujući proizvode biokemijskih
reakcija (Milanović, 1992:41).
Do 1965. godine kao odlagališta otpada grada služili su mrtvi rukavci Save i napuštene
šljunčare, a zatim se za odlagalište uzeo prostor na desnoj obali Save, nedaleko od sela
Jakuševac. To mjesto odlaganja otpada je trebalo biti samo privremeno, međutim i dan danas
služi za istu svrhu kao i prije gotovo 50 godina. Danas se zagrebačko odlagalište otpada
prostire na otprilike 80 ha površine. Taj prostor je udaljen svega 200 metara od stambenih
objekata, a deponirano je 4 milijuna tona komunalnoga i drugog otpada. Određeni dio otpada,
posebno tehnološki, se jednostavno ispuštao u javnu kanalizaciju. Nepovoljan utjecaj
Jakuševca na okoliš se ogleda u zagađenju voda, tla i zraka uz stalnu opasnost za zdravlje
ljudi. Početak rješavanja problema započinje sanacijom neuređenih odlagališta otpada.
Uspostava cjelovitog sustava gospodarenja otpadom sastavni je doprinos svih zakonskih
mjera i propisa. U tom sustavu se smanjuje otpad i povećava uporaba što donosi materijalnu i
energetsku korist. Sanacija odlagališta je dovršena 2003. godine. Odlagalište je ozbiljno
ugrozilo kakvoću pitke podzemne vode. Sastav organskih zagađivala na odlagalištu Jakuševac
upućuje na to da je, prije sanacije, uz komunalni otpad, odlagan i otpad industrijskog
40
podrijetla koji sadržava brojne antropogene spojeve koji mogu nepovoljno utjecati na kakvoću
podzemne vode. Lokacija odlagališta je neprimjerena iz više razloga:
1. Nalazi se neposredno uz tok rijeke Save te je izložena utjecaju povećanja vodostaja
podzemnih voda, a time i mogućnosti vlaženja i natapanja otpadaka. To predstavlja
problem jer se onemogućuje rad aerobnih mikroorganizama kako bi pretvorili dio
otpada u kompost.
2. Smjer toka podzemne vode prema jugu i jugoistoku potiče širenje zagađenosti od
deponija istim pravcem nizvodno.
3. Odlagalište se nalazi na prostoru okruženom stambenim naseljima, ruralnog karaktera
na istoku, Jakuševac i urbanom cjelinom Novog Zagreb, na zapadu. Tok podzemne
vode koji ima jugoistočni smjer odnosi zagađenja s odlagališta prema najvećem
vodocrpilištu Črnkovec.
4. Zbog vjetrova sjevernog kvadranta omogućuje se prijenos neugodnih mirisa s
Jakuševca prema naseljima u okolici (Šiljković, 1992:127).
Sadašnji prostor Jakuševca namijenjen deponiranju nije prihvatljiv. Budući deponij
mora biti ne samo prostorno opsežan, već mora zadovoljiti kriterije zaštite okoliša: podzemne
vode, vodocrpilišta, tlo i zdravlje ljudi, a deponij Jakuševac to ne zadovoljava. Rješenje
zbrinjavanja otpada grada je od izuzetne važnosti naročito što se do 2015. godine predviđa
porast otpada od 2,5 puta. Moguće su varijante rješenja kao što je zadržavanje sadašnje
lokacije na Jakuševcu gdje bi se zaštitili tokovi podzemne vode, a otpad bi se premjestio
unutar deponija, kako bi se ispražnjeni dio uredio u sanitarni deponij. Izgradnja spalionice je
drugo moguće rješenje. Spaljivanjem bi se zbrinulo 70% otpada grada, dok preostali dio
otpada na šljaku, filterski pepeo i metale. Uz spaljivanje moguće je izvršiti i djelomično
kompostiranje otpada. Treće rješenje je uređenje novoga kontroliranog deponija, kao i
kontroliranje deponija anorganskoga tehnološkog otpada.
Istraživanje utjecaja odlagališta Jakuševac na podzemne vode je provedeno 2002.
godine te je dokazan utjecaj odlagališta na podzemne vode te postupno širenje zagađenja
prema istoku. Veliki minus za odlagalište je njegov položaj uzvodno od područja Črnkovec.
Do 2010. godine Grad Zagreb je na sanaciju odlagališta uložio ukupno 34 000 000 eura i time
spriječio daljnje zagađivanje podzemne vode, zraka i tla cjelokupne lokacije. Naravno,
radovima na uređenju odlagališta se ne zaustavlja nadzor nad stanjem odlagališta i mogućem
utjecaju na podzemne vode i onečišćenje zraka. Sanacije odlagališta otpada ne rješavaju
problem otpada, već predstavljaju najmanje štetan utjecaj na okoliš, ako se izuzme oporaba.
Rješavanje problema otpada počinje kod njegovog nastanka, što znači da bi trebalo smanjiti
41
ili izbjegavati otpad putem odvojenog prikupljanja, a zatim oporaba istog otpada. S obzirom
da od miješanog komunalnog otpada koji se odlaže na Jakuševac 25,3% otpada na papir i
karton, 35,9% kuhinjski i vrtni biootpad, 5,1% staklo, a 14,9% na plastiku vidljivo je da se
može primijeniti odvojeno prikupljanje, oporaba i treba se nastaviti izgrađivati sustav
gospodarenja otpadom. U Hrvatskoj se reciklira 3,5% otpada, u Sloveniji 10%, u Austriji
14%, a u Danskoj čak 34,3% (Barčić, Ivančić, 2010: 356).
Mediji su dugo vremena izvještavali o situaciji na Jakuševcu, prosvjedima i
blokadama prometa stanovništva kojima najviše smeta smrad koji dolazi s odlagališta. Krivica
se prebacuje sa stanovništva na upravu te s uprave na stanovništvo. Odlagalište je sanirano, ali
je problem u tome je li on saniran na najbolji mogući način. Također, u Hrvatskoj postoje
deponiji koji su u gorem stanju nego što je to Jakuševac. Jakuševac je trebao biti zatvoren
2010. godine, ali kako je bivša ministrica Holy rekla: "Jakuševac u ovom trenutku nije
ilegalno odlagalište, nego je odlagalište koje nema svu potrebnu dokumentaciju odnosno
odobrenja s obzirom da zagrebačka Skupština nije produžila životni vijek odlagališta što bi
trebala napraviti do najkasnije 2018. godine"14. Milan Bandić, gradonačelnik grada Zagreba,
se pohvalio dosadašnjim dostignućima pa je na Međunarodnom simpoziju o gospodarenju
otpadom izjavio kako je Jakuševac saniran na najmoderniji način, a iz plina se proizvodi
električna energija. Izgrađen je i pročišćivač otpadnih voda te čista voda iz kanalizacije odlazi
u Savu, a isti posao trebaju napraviti i drugi hrvatski gradovi15.
Stanovnici Jakuševca za svoj boravak blizu odlagališta otpada dobivaju eko rente
(naknada za život kraj smetlišta), oslobađanje od plaćanja komunalnih doprinosa te besplatnu
legalizaciju objekata. Svaki put kada stanovnici prosvjeduju, obeća im se produžetak ovih
doprinosa te se prosvjedi povuku. Jedan paradoks leži u svjesnom naseljavanje stanovnika
blizu deponija prije 10 do 20 godina, jer odlagalište nije niknulo jučer već je tu od 1965.
godine. Problem odlaganja otpada treba sagledati u širem kontekstu. Svi stanovnici su krivi za
stanje koje se odvija na Jakuševcu. Ne odvajanjem otpada i ne recikliranjem stanje će se samo
dodatno pogoršavati, a količinu otpada je moguće smanjiti za 80%.
Pripadnici udruge Zelene akcije navode četiri načina smanjenja otpada: uvođenje
mjera za smanjenje nastanka otpada poput naplaćivanja prema količini otpada, a ne prema
kvadraturi kućanstva odnosno poduzeća, kao drugu mjeru navode povećanje recikliranja
14 http://www.index.hr/vijesti/clanak/sve-ima-cijenu-jakusevcanima-smrad-smetlista-ne-smeta-cim-su-dobili-besplatnu-legalizaciju-i-dozvolu-za-svinje/633168.aspx (3.03.2013.) 15 http://www.index.hr/vijesti/clanak/bandic-zagreb-je-uzor-drugima-u-rjesavanju-sanacije-otpada/643679.aspx (3.03.2013.)
42
odnosno kompostiranja otpada. Potom iz Zelene akcije traže izgrađivanje sortirnice otpada,
kompostane i postrojenja za bioplin, u kojima bi se odvajale različite vrste otpada koji se
može reciklirati. Za kraj smatraju da treba izgraditi postrojenje za mehaničko - biološku
obradu otpada kojim se od onog otpada koji nije odvojen u primarnoj selekciji, dodatno
izdvajaju vrijedne sirovine. Kao rezultat te obrade dobiva se potpuno inertan otpad koji se bez
ikakve opasnosti može odložiti, za razliku od toksičnog pepela koji nastaje kao produkt rada
spalionice, odnosno termičke obrade otpada. Taj sustav nije samo jeftiniji, nego ga je moguće
brže ostvariti od gradnje spalionice te bi takav sustav gospodarenja otpadom u razumnom
roku omogućio zatvaranje odlagališta na Jakuševcu, što je već niz godina zahtjev i lokalnih
stanovnika i udruga za zaštitu okoliša. Nadalje, navode primjer Mamutice (zgrada u Travnom)
gdje se otpad smanjio za 20% u godini dana, a reciklaža povećala za 45%.16.
Danas bi trebalo odlagati otpad na tlo bez zagađivanja i rizika za ljudsko zdravlje, kao
što je razmnožavanje kukaca ili zagađenja podzemnih i površinskih voda. Znači da bi
deponije trebalo graditi negdje gdje nema velikih strmina i gdje postoji lokalna sigurnost.
Deponiji su neizostavni dio u zbrinjavanju otpada, ali oni moraju biti adekvatno opremljeni i
nadzirani kako ne bi došlo do katastrofa poput požara. Jakuševac će i dalje ostati zagrebačko
odlagalište otpada, ali situacija je takva da se ne može na isti način postupati s otpadom, jer
stanje za tamošnje stanovništvo postaje neizdrživo te se suočava s ozbiljnim problemima
poput smrada, a što je još važnije i zagađenja pitke vode neophodne za život. Za sada samo
oni trpe probleme, ali ako stanovništvo cijelog grada ne počne djelovati, jer se i njihovo
smeće nalazi na odlagalištu, stanje će se nastaviti pogoršavati i problemi će se odraziti i na
ostatak građana. Recikliranjem, odvajanjem otpada, kompostiranjem u vlastitom domu se
mogu napraviti male promjene koje će dugoročno gledajući utjecati na smanjenje otpada, te
smanjenjem cjelokupnog područja odlagališta otpada Jakuševac.
3.4.2. Divlji deponiji i mogući načini zbrinjavanja otpada
Divlja odlagališta otpada predstavljaju neuređene prostore koji nisu predviđeni za
odlaganje otpada, a kreirali su ih sami građani koji uglavnom individualno dovoze otpad, bez
ikakvih mjera zaštite i nadzora. Tijela lokalne samouprave nisu obaviještena o stvaranju istih.
Osim narušavanja estetike krajolika takva odlagališta otpada mogu djelovati pogubno za
okoliš i zdravlje čovjeka, jer procjedna voda iz smeća dospijeva u podzemne vode te tako
16 http://www.index.hr/vijesti/clanak/quotsvi-su-krivi-za-problem-jakusevcaquot-procitajte-kako-se-za-80-posto-moze-smanjiti-kolicina-otpada-u-zagrebu/634047.aspx (3.03.2013.)
43
zagađuje pitku vodu i direktno šteti čovjeku. Nerijetko su ta mjesta zbog širenja neugodnih
mirisa domovi štakora i životinja kojima pogoduje takvo stanište. Divlja odlagališta otpada
nastaju nasumično tako što jedna osoba počne ostavljati svoj otpad, a slijede je osobe koje ne
znaju gdje bi sa svojim otpadom ili nisu informirani gdje ga mogu odložiti i kome se obratiti.
Najpovoljnije vrijeme za njihovo stvaranje je gluho doba noći kada su ceste prazne te
odgovorne građane nitko ne vidi.
Grad Zagreb bi kao glavni grad Republike Hrvatske trebao biti uzor svim drugim
gradovima, a umjesto toga se i sam bori protiv takvih mjesta. Na službenim internetskim
stranicama Grada Zagreba se nalazi podatak da trenutno takvih odlagališta ima 300 po cijelom
gradu, a najviše se preferiraju mjesta na obroncima parka prirode Medvednica ili na periferiji
poslovne zone Žitnjak. Međutim, još su gora odlagališta u centru grada kao što je Kažotićev
trg na Ravnicama ili Gradišćanska ulica na Trešnjevci. Mjesta poput tih postaju skladišta
starih hladnjaka, akumulatora, računala, televizora i tome sličnih stvari. Problem je lociran i
uz staru i novu Oporovečku. Dok odlagalište niz novu Oporovečku Grad potiče zbog
godišnjeg odvoza globalnog smeća, u staroj Oporovečkoj je situacija drugačija, te tamošnji
stanovnici gnjevni zbog brojnih došljaka njihovu ulicu posjećuju samo kako bi tamo ostavili
građevinski otpad. Grad je postavio dva kontejnera, ali kada se oni napune otpad se počne
bacati sa strane kontejnera. Takvim ponašanjem ne štete samo drugima već i sami sebi, jer
zagađuju okoliš u kojem i oni obitavaju, a na kraju izdvajaju i novac koji je potreban da se taj
otpad ukloni. Građani bi taj isti otpad mogli predati u reciklažna dvorišta, ali to još uvijek ne
čine u mjeri u kojoj bi trebali. Razlog je možda udaljenost reciklažnih dvorišta od njihovih
domova ili pak neinformiranost o mogućnostima zbrinjavanja otpada.
Kao i kod svakih problematičnih situacija krivnja za to se prebacuje s građana na
upravu i obrnuto. Građani su krivi u toj mjeri jer ostavljaju smeće za na to nepredviđena
mjesta, a uprava zato što ne reagira na vrijeme s posebnim akcijama i ako je to potrebno
sankcijama kako bi se takvi slučajevi iskorijenili. Na stranicama Zagrebačkog Holdinga se
mogu naći informacije o djelovanju podružnice Čistoća koja brine za odvoz otpada. U 2010.
godini, radnici Čistoće su očistili 391 divlje odlagalište otpada na području Grada Zagreba s
kojih je odvezeno 5837 tona otpada. S obzirom na to da je 2009. godine s 599 divljih
odlagališta je odvezeno ukupno 8200 tona otpada bilježi se smanjenje odlagališta od 35 posto.
Najveći dio odvezenog otpada je sačinjavao glomazni otpad.
Sanacijom divljih odlagališta su postignute velike koristi za ljudsko zdravlje i okoliš, a
sprječava se i nastajanje opasnih plinova, izbijanje požara te se čuva pitka voda. Građani bi
trebali biti svjesni opasnosti nastavljanja s trendom stvaranja divljih odlagališta otpada i stvari
44
koje im više ne koriste odvesti u reciklažna dvorišta ili pričekati redovan odvoz glomaznog
otpada. Trebalo bi obavijestiti lokalnu upravu o slučajevima stvaranja divljih odlagališta i
razviti ekološku svijest o važnosti sanacije takvih odlagališta kako bi u budućnosti okoliš bio
primjeren za svakodnevni život.
Slika 1. Broj divljih odlagališta na području Grada Zagreba u razdoblju od 2000. do 2011.
godine
Izvor: http://www.cistoca.hr/default.aspx?id=253
Iz Slike 1. je vidljivo da broj divljih odlagališta otpada u Gradu Zagrebu oscilira iz
godine u godinu, a najviše ih je bilo 2007. godine. Negativna činjenica je što takva odlagališta
još postoje i vjerojatno će postojati sve dok građani ne dođu do razine svijesti kada će se svi
udružiti protiv njihova nastajanja, odnosno kada počnu odlagati otpad na za to predviđena
mjesta te kada će se kazniti svi oni koji ih budu i dalje stvarali svojim postupcima. Pozitivno u
svemu tome je što se broj divljih odlagališta polako smanjuje, a uprava Grada čini sve kako bi
se njihov broj i dalje smanjivao, a u budućnosti ih možda i u potpunosti iskorijeniti.
Neki od načina zbrinjavanja otpada u Gradu Zagrebu bi mogli postati energana i
spalionice. Energane na otpad pretvaraju komercijalnu energiju otpada u neki drugi oblik
korisne energije, najčešće energiju za grijanje, električnu energiju i gorivo za transport.
Postrojenja mogu rabiti različite vrste otpada od kućanskoga, komercijalnoga, industrijskoga,
građevinskoga, do kanalizacijskoga i poljoprivrednog otpada. Jedini kriterij koji otpad mora
45
zadovoljiti jest da je zapaljiv i/ili biorazgradljiv. Ono što razlikuje spalionice i energane na
otpad je to što je svrha spalionice smanjenje obujma otpada njegovim spaljivanjem čime se
stvara pepeo koji se negdje odlaže (npr. odlagalište), dok je svrha energane na otpad
dobivanje iskoristive energije pri čemu se može projektirati tako da ima vrlo malo ili nimalo
otpada za odlagalište. Stvar koja bi mogla zabrinjavati javnost kod energana na otpad su
emisije iz postrojenja za izgaranje komunalnog otpada. Emisije ovise o odabranom procesu
kojih ima četiri i vrsti otpada. Progresivno stroža legislativa je tijekom posljednjih desetljeća
dovela do toga da su emisije iz energana vrlo čiste. Velika stvar kod energana je što one
oporabe koliko god mogu energije toplinskim procesom. Ne samo da se veći udio energije
proizvede kao električna energija već se i većina toplinske energije tzv. otpadna toplina
oporabi i iskoristi za grijanje obližnjih zgrada i/ili u raznim industrijskim procesima u
energani (Rujnić-Sokele, 2009:93). Rečeno je da Zagreb mora do 2018. godine imati
energanu na otpad. Na ovaj način energija bi se mogla iskoristiti u svakodnevnom životu
građana kao što je upotreba u toplanama kao što je slučaj u Danskoj. S druge strane, postoje
spalionice kao način smanjenja otpada u Gradu Zagrebu koji predstavlja veliki problem
naročito stanovnicima Jakuševca, međutim gradonačelnik Grada Zagreba je jednom prilikom
rekao kako se spalionice neće raditi u gradu. Iako je protiv spalionica podržava ideju energana
na otpad koju bi trebalo po njegovom mišljenju biti u prstenu Grada Zagreba, udaljena nekih
50 do 60 kilometara17. Spalionice emitiraju u zrak teške metale kao što su olovo, živa, kadmij
i spojeve dioksina i furana koji su opasni po zdravlje i u najmanjim količinama, tako da
redovito mjerenje i praćenje koncentracije ovih spojeva neće biti dostatno za zaštitu ljudskog
zdravlja u okolici spalionice. Također, pepeo treba odvoziti na odgovarajuće odlagalište
opasnog otpada. Od 2002. godine, nakon prestanka rada jedine spalionice otpada u Hrvatskoj,
nema građevine za termičku obradu otpada tako da rastu količine privremeno odloženog
otpada na lokacijama na kojima su nastale.
Svaki novi način zbrinjavanja otpada ima svoje negativne i pozitivne strane, samo
treba pronaći najbolji za stanovništvo. Prije gradnje bilo kakvog načina za zabrinjavanje
otpada građani Grada Zagreba bi trebali početi brinuti za okoliš i reciklirati što više otpada
kojeg stvaraju, a Grad bi se trebao pobrinuti za revitalizaciju odlagališta, potaknuti
kompostiranje pa tek onda razmišljati o gradnji energana na otpad ili spalionica.
17 http://www.soundset.hr/vijesti/zagreb-i-okolica/bandic-nisam-za-spalionicu-otpada-u-zagrebu (3.03.2013.)
46
3.4.3. Što Grad Zagreb čini u svrhu zbrinjavanja otpada?
Gradonačelnik Grada Zagreba smatra da Zagreb treba biti uzor drugim gradovima u
postupcima gospodarenja otpadom, no je li to stvarno tako. Kada je riječ o otpadu i njegovom
zbrinjavanju najčešće se spominje važnost njegovog odvojenog sakupljanja i recikliranja,
odnosno korištenje posebnih kontejnera namijenjenih za tu svrhu. Otpad je izvor sekundarnih
sirovina pa njegovim sakupljanjem štedimo prirodne sirovine i energiju. Isto tako se štedi i
odlagališni prostor te se smanjuje onečišćenje vode, zraka i tla.
Odvojeno skupljanje otpada na području Grada Zagreba pokrenuto je 1988. godine.
Odvojeno skupljene količine otpada su u blagom porastu, ali je količina odvojeno skupljenoga
otpada u reciklažnim dvorištima u padu. U Gradu Zagrebu postoje kontejneri za odvojeno
skupljanje papira, stakla, plastične ambalaže, metalne ambalaže, opasnog i štetnog otpada iz
domaćinstva, biootpada te reciklažna dvorišta gdje se može odložiti sav otpad iz kućanstva,
ali i građevinski otpad. Projekti primarne reciklaže i izdvajanja štetnih otpadaka dio su
Cjelovitog sustava gospodarenja otpadom u Gradu Zagrebu. U ukupno oko 6.000 spremnika i
posuda, smještenih na javnim površinama, odvojeno se prikupljaju papir, staklo, PET i
metalna ambalaža, stare baterije i biootpad, a u pet reciklažnih dvorišta prikuplja se
dvadesetak vrsta otpada iz kućanstava.
Reciklažno dvorište (RD) je građevina namijenjena razvrstavanju i privremenom
skladištenju posebnih vrsta otpada. Služi kao poveznica kojom jedinice lokalne samouprave
osiguravaju vezu između građana, ovlaštenih skupljača i ovlaštenih obrađivača te zato imaju
značajnu ulogu u ukupnom sustavu gospodarenja otpadom. U Zagrebu je usvojen pristup
prema kojem se predviđa da RD budu smještena tako da građani mogu do njega doći na lak
način i u kratkom vremenu, tj. da se osigura lak pristup vozila građana. U okviru RD-a
moguće je odvojeno skupljati i do 40 različitih vrsta otpada, pa se tako mogu odvojiti papir,
karton, plastika, metalna ambalaža, stare baterije, limenke, stari lijekovi, elektronički otpad,
glomazni otpad, fluorescentne cijevi, zeleni otpad, stiropor, stakleni ambalažni otpad, PET-
boce, PET-folija, limenke, otpadne gume bez naplatka, metalni glomazni otpad te
fluorescentne cijevi. Građani također mogu odvojiti i građevinski otpad, ali on ne smije
sadržavati azbestne ploče, plastiku, drvo, metal, gipsane ploče i kabele kao i sve druge ne
građevinske materijale. U Gradu Zagrebu postoji 9 reciklažnih dvorišta.
Kako bi utvrdili mogućnost smanjenja količine otpada koje se odlažu na Jakuševac-
Prudinec Zagrebački holding d.o.o. Podružnica Čistoća je obavila pilot-projekt odvojenog
47
sakupljanja korisnog otpada na uzorku od 8000 domaćinstava na području Zapruđa i
Kajzerice, dijal Dubrave te u Voćarskoj ulici. Uz taj veliki pilot projekt istovremeno je u
tijeku bio i pilot projekt odvojenog skupljanja otpada u zgradi na Zelenom trgu i zgradi
Mamutici u Travnom. Pilot projekt je trajao godinu dana te su se pratili njegovi učinci.
Očekivalo se da će se povećati količina otpada koji će se reciklirati, smanjiti količina otpada
koja se odlaže na odlagalište Jakuševac-Prudinec, smanjiti štetni utjecaji otpada na okoliš i
poboljšati kvaliteta života u gradu. Pilot projektom u Dubravi, Zapruđu, Kajzerici i u
Voćarskoj ulici je skupljeno 91,48 tona papira, 16,9 tona stakla te 20,36 tona plastike. U
Mamutici je skupljeno 10,78 tona papira, 4,93 tone stakla, 7,67 tona plastike te 17,76 tona bio
otpada.
Kompostiranje odnosno zbrinjavanje biorazgradivog otpada iz kućanstava je još jedan
način kojim se može pomoći boljitku okoliša i smanjenju otpada na ionako prepunim
odlagalištima. U Gradu Zagrebu Podružnica Zrinjevac Zagrebačkog holdinga upravlja
kompostanama u Jankomiru, Markuševcu i Prudincu. Građani mogu jednokratno, uz vlastiti
prijevoz, zbrinuti do 2 m3 biorazgradivog otpada bez naknade i to na kompostanama Prudinec
i Markuševac, dok se na kompostani Jankomir obavlja samo pakiranje komposta i priprema
supstrata. Kompostane Zrinjevca proizvodu više od 60 000 tona bio komposta.
Kako bi se građane od malih nogu osvijestilo i informiralo o problemima vezanima za
okoliš bitno je obrazovanje, a upravo je projekt s tim ciljem provela Podružnica Čistoća.
Glavni cilj projekta je postavljanje modela gospodarenja otpadom u dječjim vrtićima.
Edukacija se provodi u dvije faze. Prva podrazumijeva održavanje jednodnevnog seminara za
specijalističko usavršavanje odgojitelja u dječjim vrtićima na području gospodarenja
otpadom, a druga implementaciju stečenih znanja i vještina u stvarnom životu. Program
podrazumijeva izlaganja o održivom razvitku, cjelovitom gospodarenju otpadom s posebnim
naglaskom na prevenciju nastajanja otpada, odvojeno skupljanje korisnog otpada i dječjem
vrtiću kao čimbeniku i promotoru održivog razvitka te radionice. U drugoj fazi projekta,
edukacija se odnosi na provedbu događaja/radionica vezanih uz gospodarenje otpadom u
praksi. Radionice, temeljene na igri, će svaki dječji vrtić samostalno održati u svojim
prostorima uz sudjelovanje djece, njihovih roditelja, rođaka i drugih zainteresiranih
subjekata. Obrazovanje je jedna od bitnijih stavki kada je riječ o zaštiti okoliša, a kada se ta
svijest pokušava usaditi od malih nogu u budućnosti će biti sve više mladih ljudi koji brinu za
otpad i okoliš.
Nadalje, uključivanjem u projekt Civitas-Elan grad će provoditi projekt s ciljem
poboljšanja kvalitete života građana. To podrazumijeva nova i kvalitetnija rješenja u
48
gradskome prometu uz primjenu, poticanje i promicanje čistih i energetski učinkovitih
tehnologija te ponašanje u skladu s načelima održivog razvoja. U projektu sudjeluje 39
partnera iz pet europskih gradova, Zagreb, Brno, Gent, Porto i Ljubljana. Za svako područje
koje pokriva projekt, usuglašeni su zajednički ciljevi, a uključeni gradovi definirali su
odgovarajuće programe kroz 68 detaljno opisanih mjera, uključujući i konkretne ciljeve:
1. zamijeniti 10% postojeće potrošnje fosilnog goriva Podružnice Čistoća alternativnim
gorivom i to nabavkom 40 novih vozila koja će koristiti biodizel,
2. uskladiti flotu vozila sa standardima zaštite okoliša Europske unije,
3. primijeniti i promovirati tehnologiju bio-goriva u Republici Hrvatskoj,
4. smanjiti emisije vozila i to: krutih čestica za 10% te emisije CO2 za 15%,
5. smanjiti emisiju buke vozila za 3 dB,
6. doprinijeti razvoju modernog i ekološki prihvatljivog imidža gospodarenja
komunalnim otpadom18.
3.5. Zdravstveni problemi uzrokovani zagađenjem okoliša
Poznato je da zagađenje okoliša može utjecati na zdravlje stanovnika, a da okoliš i
zdravlje čovjeka postaju sve važniji pokazuju mnogobrojne konferencije te zakoni i direktive
koje donosi Europska Unija kako bi poboljšala kvalitetu života. Brojna su upozorenja vezana
uz zagađenje pitkih voda, zraka, tla, nepravilnog odlaganja komunalnog i opasnog otpada,
pesticida, buke, globalne promjene klime itd. Kad je riječ o odnosima između stanja u okolišu
i zdravlja treba misliti na kakvoću zraka, kakvoću vode – osobito vode za piće, otpadnih voda
i njihove dispozicije, zdravstvenu sigurnost hrane i predmeta opće uporabe, odlaganje i
tretiranje krutog otpada, očuvanje zemljišta, zaštitu od buke, te stanovanje. Na temelju
raspoloživih znanja najčešće je moguće prepoznati štetnosti u okolišu, odnosno tvari koje su
toksične ili mikrobiološki aktivne.
Razvoj urbanizacije i industrijalizacije je utjecao na povećanje problema sakupljanja
čvrstih otpadaka, a rješavanje tog problema utječe na zdravlje ljudi kao i kvalitetu čovjekova
okoliša. Najveću opasnost predstavljaju otpaci odloženi na divljim, nekontroliranim
odlagalištima, gdje dolazi do zagađenja gotovo svih dijelova čovjekova okoliša, posebno
voda, površinskih i podzemnih. Eluat deponija odnosno zagađena tekućina, koja se procijedila
kroz slojeve odloženog otpada i pri tome primila u sebe velike količine otopljenih i
suspendiranih tvari, uključujući produkte biokemijskih reakcija predstavljaju jedan od
18 http://www.cistoca.hr/default.aspx?id=261 (11.03.2013.)
49
najvećih problema glede zaštite ljudskog zdravlja i okoliša pri deponiranju otpada. One
izravno ugrožavaju površinske i podzemne vode na području i u okolici deponija. Svi otpaci
odloženi u tijelu deponija, stvarat će veće ili manje količine procjednih voda, ovisno o količini
vode koja ulazi u tijelo deponija (Milanović, 1992:41). Na taj način odlagalište otpada
predstavlja izravnu opasnost za zdravlje ljudi. Blizina vodocrpilišta i deponija može biti
pogubno za pitku vodu koja je stanovnicima neophodna za život. Vode siromašne floridima
najvažniji su epidemiološki faktor nastanka zubnog karijesa – kvarenja zuba. Povećani sadržaj
teških metala i organskih, a naročito toksičnih materija u vodi može dovesti do kroničnih,
rijeđe i akutnih trovanja. U ratu i u slučaju terorističkih aktivnosti postoji opasnost
kontaminacije vode bojnim otrovima. Bakterijska kontaminacija vode patogenim
mikroorganizmima preko nesaniranih otpadnih fekalnih voda dovodi do epidemijskog širenja
zaraza u vidu hidričnih epidemija sa manjim ili većim, a nekada veoma velikim brojem
oboljelih i umrlih. Vodom se prenose i virusi uzročnici infektivnog hepatitisa – zarazne
žutice, poliomielitisa – dječje paralize i drugih zaraza. Preko 400.000.000 ljudi u zemljama u
razvoju pati, a svakodnevno u svijetu umire oko 30.000 ljudi od bolesti koje su uzrokovane
higijenski neispravnom vodom19.
Neprimjereni rad određenih tvrtki, njihovo oslobađanje otrovnih tvari u okoliš može
biti pogubno za slučajne prolaznike, kao što je bio slučaj u Karlovcu i Karlovačkom
pivovarom gdje je zabilježen smrtni slučaj. Upravo zbog ovakvih situacija postoje propisi i
zakoni o ispuštanju tvari u okoliš, a svi bi ih se bez izuzetaka trebali pridržavati.
Opasni otpad ne želi nitko pod svojim prozorom, ali postoji mogućnost da će
odlagalište Dumovec, nedaleko od Sesveta služiti upravo za tu svrhu. Riječ je o ukupno 2
milijuna četvornih metara20. Ukoliko se to dogodi osnovni problem predstavljaju vlakna
azbesta koja izuzetno tanka do 1200 puta tanja od ljudske kose. To svojstvo ga čini korisnim
materijalom jer zauzima vrlo malo mjesta, ali s druge strane kada se tako tanka vlakna udahnu
mogu proći prirodni sustav filtriranja u ljudskom tijelu i zabiti se duboko u plućno
tkivo. Azbest je vrlo rezistentan i na kemikalije tj. ne razlaže se. Ponovo, to ga čini otpornim u
industrijskim uvijetima, ali kada se nađe u tkivu ljudskog tijela ne može se razgraditi
tjelesnim kemijskim procesima21. Naravno, stanovnici se bune, organiziraju prosvjede, jer ne
žele biti izloženi takvim opasnostima. Opasnost predstavljaju i tvari koje bi se oslobađale u
19 http://www.ljkzedo.com.ba/bilten/B10/Bil_4_9.pdf (11.03.2013.) 20 http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/jakusevac-seli-u-dumovec-ljudi-ce-umirati-tu-namjeravaju-odlagati-i-azbest---272435.html (8.03.2013.) 21 http://sog.zitel.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=186:azbest-i-zatita-zdravlja (8.03.2013.)
50
slučaju izgradnje spalionice smeća. Mnogobrojne štetne tvari nastale pri spaljivanju smeća su
potpuno nepoznate, a nastaju zbog nekontroliranih procesa spaljivanja. Veći problem je taj što
medicinari i toksikolozi ne mogu objasniti koliko je otrovno djelovanje većine nastalih štetnih
materija. Sitne čestice prašine na koje se hvataju štetne materije ne mogu zaustaviti filtri, a
zbog svog promjera te čestice prodiru u pluća i u najsitnije pore. Posljedica dugoročnog
štetnog djelovanja je oštećenje samoobrambenih sposobnosti organizma što dovodi do češćeg
obolijevanja i alergijskih pojava. Da bi se iz spaljivaonica dobilo što više energije i pravio što
bolji posao potrebno je spaljivati smeće sa svim nosiocima energije kao što su plastika i papir,
ali problem je u tome što spaljivanjem plastike dolazi mnogo štetnih i otrovnih tvari u okoliš.
Tlo i podzemne vode su ugroženi ostacima spaljivanja, što direktno djeluje na zdravstveno
stanje ljudi (MZO, 1991:398, 406).
Zagađenje zraka je povezano s bolestima respiratornog sustava pa se mogu javiti
astma, alergije, kronična opstruktivna plućna bolest. Onečišćenje vode je uzrok
javnozdravstvenim problemima najčešće u zemljama trećeg svijeta, bez razvijene javne
vodoopskrbne mreže. Međutim, iako je u razvijenim zemljama sanitarno ispravna voda široko
dostupna industrija i poljoprivreda su česti uzrok zagađenju vodocrpilišta. Nadalje, pesticidi
da bi vršili svoju zadaću moraju biti otrovni i iako se njihova otrovnost nastoji ograničiti na
štetnike, oni su u većoj ili manjoj mjeri otrovni i za druge životinje, ali isto tako i za ljude te
okoliš. Buka može biti odgovorna za poremećaje spavanja pa se mogu pojaviti problemi
povećanog krvnog tlaka i kardiovaskularnih bolesti. Osim toga, buka uzrokuje uznemirenost,
stres i negativno utječe na učenje kod djece. Za razliku od ovih vrsta zagađenja koji imaju
direktan utjecaj, uništavanje ozonskog omotača freonima ima posredan utjecaj tako što
pojačane razine UV zračenja djeluju na ljudsko zdravlje. Mnoge od zdravstvenih posljedica
zagađenja postaju vidljive tek nakon duljeg vremena ili se javljaju kao posljedica kronične
izloženosti. Iako je utjecaj zagađenja na zdravlje odavno poznat i iako je zdravlje vrednota
kojoj većina ljudi pridaje najveći značaj, na mjere koje imaju cilj osigurati čišći i zdraviji
okoliš još se uvijek često gleda kao na teško dostižan ili nepotreban luksuz (Zelena akcija,
2009:4-5).
4. Ekološka svijest - početak rješavanja ekoloških problema
4.1. Djelovanje ekoloških udruga
51
Aktivni građani mogu biti pola rješenja problema, samo ako se znaju organizirati i na
pravi način djelovati. Civilno društvo, koje predstavlja građane koji djeluju upravo na taj
način, može doprinijeti kvalitetnijem načinu života ako se uzme okoliš kao problem oko kojeg
treba uložiti napor i trud.
Ideja civilnog društva se aktualizira krajem 20. stoljeća kako bi se ponudila rješenja za
probleme povezane s političkim promjenama u postkomunističkim zemljama, kvalitetom
društva u visokoindustrijaliziranim zemljama te izazovima globalizacije. Tijekom europske
povijesti mijenjalo se i značenje pojma civilno društvo, a uspostavljanjem nacionalnih država
ono se jasno profilira kao društvo utemeljeno na pravu u kojem su vladari i oni kojima se
vlada podložni zakonu utemeljenom na društvenom ugovoru. Grci i Rimljani su poznavali
civilno društvo kao takvo, ali uglavnom u sferi politike te je civilno društvo služilo
podučavanju građana kako da se štiti od negativnih uplitanja države. Od sredine 18. do
sredine 19. stoljeća Adam Ferguson, Thomas Paine, G. W. F. Hegel i Alexis de Tocqueville
pojam civilnog društva stavljaju u kontekst društvenih promjena. Počinje se upozoravati na
društvene činjenice koje je moguće operacionalizirati kako bi pomogle u izgradnji okvira za
istraživanja stanja i razvoja civilnog društva. Alexis de Tocqueville u djelu O demokraciji u
Americi opisuje duh zajedništva u američkom društvu, važnost slobode udruživanja, udruge
kao posredničke organizacije i volonterstvo kojeg prakticiraju građani. To djelo se smatra
poveljom civilnog društva (Bežovan, 2005:13).
Osim što odgovara na potrebe pojedinaca i zajednice te doprinosi kvaliteti života,
civilno društvo je i jamac određenih društvenih vrijednosti, solidarnosti, povjerenja, socijalne
uključenosti, društvene odgovornosti pojedinca, ali i gospodarskih subjekata, transparentnosti,
suradnje različitih društvenih aktera i tolerancije. Isto tako predstavlja prostor djelovanja
kojeg čine građani. Civilno društvo predstavlja novi prostor dijaloga i prostor stvaranja
proizvođača socijalnog kapitala. Društva koja imaju primjerenu razinu socijalnog kapitala
mogu računati s uspješnijim provođenjem zahtjevnih reformi i ispunjavanjem zahtjevnih
očekivanja gospodarskog razvoja.
Aktivno članstvo u organizacijama je u Hrvatskoj još uvijek problem što se i vidi po
relativno rijetkim akcijama u lokalnoj zajednici. S obzirom na to, civilno društvo predstavlja
još uvijek fenomen većih gradskih naselja. Jedan od većih razloga sporog razvoja civilnog
društva je i financijska situacija. Njegov razvoj ovisi o ulaganju u ljudske resurse što može
pridonijeti razvoju održivog razvoja civilnog društva (Bežovan, Zrinščak, 2006:7). Također
može utjecati na širenje važnih informacija kroz još uvijek zatvorene medije kako bi
informirali i osvijestili širu javnost o aktualnim problemima.
52
Jedan dio civilnog društva zauzimaju i ekološke udruge. Lay navodi da je najveći
problem vezan uz civilno društvo malen broj izdanih publikacija i istraživanja o temi okoliša.
Statistički podaci o broju udruga su oskudni i ne pokazuju pravo stanje te ne postoji
kontinuirano praćenje rada udruga. Današnji podaci na stranicama Ministarstva za zaštitu
okoliša pokazuju podatke od 848 aktivnih udruga u Hrvatskoj te 147 udruga u Zagrebu.
Injac navodi kako su prvi počeci okupljanja ljudi oko problema ugrožavanja eko-
sustava i okoliša uopće prepoznatljivi još u Renesansi. Istaknuti predstavnik je bio Jean
Jacques Rousseau koji je propagirao povratak prirodi. Pojava prvih dobrovoljnih, javnih
organizacija za zaštitu okoliša je zabilježena krajem 19. i početkom 20. stoljeća prvenstveno u
Europi i Americi. Razvoj tehnike, tehnologije i industrije je omogućio putovanja i
upoznavanja različitih dijelova svijeta koja više nisu bila rezervirana samo za uži krug ljudi.
Danas postoji mnoštvo organizacija kojima je svrha i cilj djelovanja zaštita okoliša i očuvanje
prirode, a pritom se ne zanemaruje niti jedan aspekt eko-sustava i okoliša (pitka voda, šume,
obradivo zemljište, bogatstvo vrsta, čišćenje i nadzor prirode itd.). Neke od većih organizacija
su Friends of the Earth, Blue Planet, Earth First, International Greenpeace i mnoge druge.
Iako, danas je najpoznatija i najveća svjetska neprofitna i nevladina organizacija za zaštitu
okoliša "Greenpeace" (Zeleni mir). U najpoznatije akcije te organizacije u zadnjih 30 godina
se ubrajaju akcije vezane za ograničavanje atomskih proba, zaštitu ugroženih vrsta i
zatvaranje opasnih industrijskih zagađivača. Od 1977. godine broj podružnica organizacije se
povećava, a s time i broj članova i aktivista. Zadnjih godina "Greenpeace" je proširio svoju
aktivnost na genetski obrađivanu hranu, kloniranje ljudskih bića i prijevoz i pohranjivanje
opasnog otpada. Rad takvih velikih organizacija se treba temeljiti na istinitosti, povjerenju
javnosti, jedinstvenosti, demokratičnosti i neprofitnosti. Međutim, Greenpeace je koliko god
velike njegove akcije bile, postao pravi primjer prerastanja u svojevrsni profitni pogon. Od
samog početka aktivisti "Greenpeacea" su patili od nestašice novca, ali smrtnim stradanjem
njihovog fotografa na jahti koja je bila potopljena od strane francuske tajne službe, Francuska
im je bila osuđena platiti milijunsku dolarsku odštetu te se od tada otišlo se na sasvim drugu
stranu od početka djelovanja. Danas profesionalci u Greenpeaceu imaju enormne zarade te se
postavlja pitanje kako se može biti slobodan, revolucionaran i spreman na rizike u očuvanju
okoliša, a istodobno primati mjesečnu plaću od 5000 eura.
Iako su teme okoliša relativno novijeg datuma, inicijative za zaštitu okoliša na našim
prostorima se pokreću 70-ih godina 20. stoljeća. Pokret "Jugoslavenski savet za zaštitu i
unapređenje čovekove okoline", koji se javio 1973. godine na razini Jugoslavije, uspio je
okupiti sve društvene subjekte koji su na bilo koji način bili povezani sa zaštitom okoliša.
53
Međutim, državni aparat nije bio oduševljen stalnim protestima građana zbog zagađivanja
radi straha od jačanja i samoorganizacije građana. Jaka država nije dopuštala jačanje
nezavisnih inicijativa. Stvari se polako mijenjaju 80-ih godina kada udruženja građana za
organiziranje i javno istupanje dobivaju pravnu osnovu Zakonom o društvenim
organizacijama i udruženjima građana. Zapravo se tek od tada može govoriti o nastanku
ekološkog pokreta koji djeluje autonomno i izvan sistema. Nakon donošenja zakona javljaju
se i prve civilne inicijative koje su postavljale pitanje zaštite okoliša, aktivne su postale i
ženske organizacije te se polako počinju postavljati i pitanja ljudskih prava (Lay, 2007:231).
(Bežovan, prema Lay, 2007) Civilno društvo se u tom razdoblju doživljava kao:
1. suprotnost militarističkom društvu, odnosno militarizaciji države,
2. civilizirano društvo koje njeguje toleranciju prema onima koji drugačije misle, prema
različitim stilovima života kao i pravni poredak i jednakost pred zakonom,
3. sekularizirano društvo kao suprotnost klerikalnom, ideološkom ili paternalističkom
društvu,
4. nositelj legitimnosti i sankcijski subjekt političke vlasti.
Sredinom 80-ih godina javlja se antinuklearni pokret koji je bio najjači u Hrvatskoj.
Grupa Svarun je bila najaktivnija u antinuklearnom protestu. To je bila omladinska skupina
osnovana u Zagrebu, 1986. godine pod nazivom Radna grupa za ekološke, mirovne,
feminističke i duhovne inicijative "Svarun". U antinuklearnom pokretu bila je jako aktivna sa
dijeljenjem letaka, izdavanjem brošura, organiziranjem tribina, natjecanjima za bicikliste i
invalide, itd. Naravno, sistem je nastojao ograničiti rad Svaruna te grupa prestaje djelovati
dvije godine nakon nastanka zbog nedostatka poticanja izvana i nemogućnosti prevladavanja
unutarnjih slabosti.
Nakon osamostaljivanja, Zelena akcija Zagreb, osnovana 1991. godine, počinje
djelovati kao udruženje građana. Međutim, razvoj civilnog društva nije imao kontinuitet u 90-
ima što je i očekivani slijed događaja zbog specifične političke i društvene situacije u kojoj se
Hrvatska našla. Ništa se nije promijenilo ni kod vlasti, jer se i dalje žele svi aspekti društva
držati pod kontrolom. Veliki broj aktivista Zelene akcije se okrenuo mirovnim i humanitarnim
organizacijama, a uz stalne financijske probleme, javlja se i nedostatak ljudskih resursa.
Većina članova udruge su bili volonteri, najčešće studenti, koji su nakon završetka fakulteta
shvatili da ne mogu egzistirati na taj način. Početkom milenijuma situacija se mijenja zbog
želje za ulaskom u Europsku Uniju, gdje je jedan od uvjeta stabilno i razvijeno civilno
društvo.
54
Veliki korak u učvršćivanju ekoloških udruga je napravljen prije 15 godina stvaranjem
Zelenog foruma kao mreže udruga za zaštitu okoliša. U funkcioniranju udruga veliku ulogu
ima država, jer je ona ta koja propisuje zakone, proceduru osnivanja i registracije udruge te
aktivnosti koje se udrugama dopuštaju. S druge strane, njezina uloga je bitna i u financijskom
sektoru. Situacija u Hrvatskoj je takva da su se promjene dogodile ne kao prepoznavanje
ekoloških udruga kao partnera u održivom razvoju Hrvatske već pod pritiskom međunarodne
zajednice. Što se tiče današnjeg stanja većina ekonomskog, kulturnog, sportskog i drugog
života se trpa u Zagreb tako da su i najjače udruge sa sjedištem u Zagrebu (Lay, 2007:232-
236). Danas je takvih registriranih udruga 147. Kod procjena aktivnosti udruga postoji taj
problem što se mnoge udruge registriraju, djeluju neko vrijeme i nakn toga postaju samo
statistički podatak.
Nadalje, situacija u Jugoslaviji i kasnije u osamostaljenoj državi je ostala otprilike ista
kada se govori o udrugama. Država se boji organizacije građana te im se djelovanje pokušava
ograničiti, jer postoji strah od njihovog jačanja i postupaka kada dosegnu određenu količinu
moći među građanstvom. Gledajući sadašnju situaciju u Hrvatskoj civilno društvo je još
uvijek pasivno, ali kao da postaju svjesniji važnosti samoinicijativa. U ranijoj prošlosti to su
bile organizacije nekolicine ljudi, ali danas se njihov broj širi te se sve više građana uključuje
u razne aktivnosti. Država je prepoznala važnost udruga, ali najviše kao ulaznicu u Europsku
Uniju. Pitanje je bi li se što promijenilo po tom pitanju da nije EU.
Udruge djeluju po cijeloj Hrvatskoj, ali je najveća koncentracija u Zagrebu. To nije
ništa čudno, jer je i država još uvijek centralizirana pa se i udruge vode time da najviše šanse
za opstanak i razvoj imaju u glavnom gradu. Popis nevladinih udruga se može naći na
stranicama Ministarstva zaštite okoliša i prirode. Jedna od njih je i već spomenuta Zelena
akcija koja djeluje više od dvadeset godina održavajući stalno skupove i prosvjede za održivi
razvoj Hrvatske. Cilj njihovog djelovanja je zaštita okoliša i prirode, te promicanje održivog
razvoja. Najveća pažnja pridaje se aktivnostima usmjerenim na poticanje sudjelovanja
javnosti u donošenju odluka o okolišu i na poboljšanje kvalitete života u Hrvatskoj. Udruga
nije povezana niti s jednom političkom strankom. Pod vodstvom udruge 1992. godine
osnovan je Zeleni telefon kako bi građani mogli u bilo koje doba obavijestiti o ekološkom
problemu u njihovoj zajednici. U složenim slučajevima angažiraju se i mediji kako bi vlasti
počele što brže djelovati na dojavljenom problemu22.
22 http://zelena-akcija.hr/ (20.02.2013.)
55
Odraz - održivi razvoj zajednice je još jedna neprofitna udruga koja vjeruje u potrebu
aktivnog doprinosa stvaranju društvenog, gospodarskog i političkog okruženja u skladu s
potrebama održivog razvoja. Udruga djeluje i doprinosi promjenama 13 godina. Odraz ima
širok raspon djelovanja, od lokalne do nacionalne i međunarodne razine, a njihov uspjeh se
može zahvaliti i surađivanju s organizacijama civilnog društva, upravnim, stručnim i
poslovnim organizacijama, mrežama i stručnjacima. Neki od načina njihova djelovanja su
provedba programa neformalnog obrazovanja za održiv razvoj, tematskih radionica,
savjetovanja, stručnih rasprava i ruralnog razvoja, prikupljanje i razmjena informacija i
iskustava, sudjelovanje u dijalogu s europskim institucijama o razvojnim pitanjima23.
Neke udruge se fokusiraju na zaštitu i razvoj Jadranskog mora, a jedna od njih je
Dupinov san koja je nastala 2000. godine kako bi radila na projektima promicanja ekološke
svijesti, zaštite okoliša i održivog razvoja mora, obala i otoka. S druge strane je Ekološko
društvo Žumberak koje želi ukazati na važnost ugrožavanja prirodne i kulturne baštine u cilju
sprječavanja i otklanjanja načina ugrožavanja svake vrste.
Kako bi udruge što bolje radile svoj posao, nastavile u poticanju javnosti na
sudjelovanje u postupcima odlučivanja, te pridonosile senzibilizaciji građana o važnosti
okoliša, prirode i baštine i sl. trebalo bi razvoj sposobnosti lokalnih zajednica za održivi
razvoj uvrstiti među teme za koje središnja, regionalna i lokalna vlast dodjeljuje potpore.
Vlast bi trebala podupirati djelovanje udruga u područjima bez lokalnih inicijativa, a udruge
bi trebale uspostaviti učinkovitu međusobnu komunikaciju i suradnju. Moraju se osposobiti
kako bi predlagale realna i provediva alternativna rješenja, a ne samo da budu kritičari. Za
održivi razvoj lokalne zajednice je bitno partnerstvo vlasti, gospodarstva i udruga (Pavić-
Rogošić, 2009:4).
Svrha i cilj civilnog društva, s time i ekoloških udruga je poticanje ekološke svijesti i
djelovanja na lokalnoj razini što dovodi do dugoročnog održivog razvoja. Građani bi se trebali
više zauzeti za probleme u društvu i zajednicama u kojima žive. Moglo bi se reći da svi
trebaju djelovati pod parolom "misli lokalno, djeluj globalno". Jedino se na taj način može
početi nešto mijenjati za boljitak ove, ali i buduće generacije.
4.2. Uloga medija u podizanju ekološke svijesti
Ekološka svijest, kao dio društvene svijesti, povijesna je i dinamična kategorija,
određena povijesnim stanjem i stupnjem razvitka društva. Javlja se istodobno s industrijskim
23 http://www.odraz.hr/hr/home (20.02.2013.)
56
razvojem, s težnjom usklađivanja industrijskog razvitka s mogućnostima okoliša. Briga za
okoliš se javlja 60-ih godina kada je okoliš već dosta iskorištavan od strane čovjeka. Mediji
uz udruge, vladu i institucije koje mogu pomoći održivom razvoju mogu utjecati na buđenje
ekološke svijesti kod čovjeka upozoravajući na probleme i dajući konkretne podatke o
prošlom vremenu te što nas očekuje ako uskoro ne promijenimo naše ponašanje. Mediji
zauzimaju sve značajniju ulogu u našem društvu pa se može reći za današnje vrijeme da je to
vrijeme medija. Mediji omogućuju neformalni odgoj za okoliš, utječu na život tinejdžera, ali i
odraslih, zrelih osoba te mu oblikuju spoznaje o svijetu, življenju, međuljudskim odnosima,
kulturi, domovini i međunarodnim odnosima.
Ulogu medija je istaknula Admira Mahmutović iz Eko centra Caput insulae Beli iz
Primorsko-goranske županije: "Mediji utječu na osviještenost građana o problemima u
njihovim lokalnim zajednicama. Nakon svakog našeg izlaska u medijima povećava se broj
onih koji se žele aktivnije uključiti u rješavanje problema lokalne zajednice, ili su
zainteresirani za načine kojima bi aktivnije mogli sudjelovati u njenom oplemenjivanju"24.
Pojednostavljeno rečeno, medij je sredstvo za prenošenje informacija, odnosno posrednik i
objava (nečega). Naime, da bi mogla biti posredovana, poruka se mora materijalizirati, a to je
sve do pojave elektronskih medija značilo objaviti ili publicirati. Uobičajena podjela medija je
na tiskane (knjige, dnevna, tjedna ili mjesečna periodika – novine, magazini te časopisi),
elektronske (radio i televizija) i nove medije (internet) (Lipovčan, 2006:19-21). Anić u
suvremenom rječniku hrvatskog jezika kaže da je medij sredstvo i (usmeni i pismeni) način
iskazivanja nečega, sredstvo komunikacije.
Među teorijskim pristupima 30-ih godina javljaju se kritički stavovi prema masovnim
medijima, a jedan od takvih pristupa je onaj Frankfurtske škole. Članovi te škole su došli do
zaključaka o negativnom utjecaju medija i kulturne industrije te je predstavljala teorijsko
naslijeđe velikom broju alternativnih usmjerenja u suvremenim analizama masovnih medija.
Njezini predstavnici, Adorno, Horkheimer, Marcuse, su zaslužni sa svojim analizama
masovnog društva i uloge medija u njima za početno vjerovanje u jak i negativan utjecaj
masovnih medija u društvu (Peruško-Čulek, 1999:73).
Sloboda medija, uz informiranje i (političko) obrazovanje javnosti jest i u funkciji
omogućavanja političke aktivnosti građana, koja je neophodna za ostvarenje njihove civilne
slobode (Peruško-Čulek, 1999:56). U suvremenoj Hrvatskoj postoji potreba za boljim
razumijevanjem odnosa medija i demokracije, koji angažira sve veću pažnju analitičara.
24 http://www.uzuvrh.hr/UserFiles/200404_media_booklet_HR%283%29.pdf (22.02.2013)
57
Masovni mediji su s jedne strane sudjelovali u formiranju demokracije i modernog društva.
Tri osnovne ideje koje se ne mogu odvojiti od uloge komunikacijskih medija u suvremenoj
demokraciji su sloboda pojedinca, prava čovjeka i civilno društvo (Peruško-Čulek, 1996:27).
Bitno je da mediji profesionalno obavljaju svoje uloge u demokraciji.
Mediji svakodnevno izvještavaju o aktualnim događanjima tako da se može napraviti
sustavno ispitivanje o tome što je laž, a što nije te otkriti način na koji su stvari strukturirane.
Jedna od glavnih misija medija bi trebala biti objektivno i nepristrano izvještavanje o
aktualnim problemima važnih za javnost. Međutim, to ponekad i nije tako pa se događa slučaj
kao s izgradnjom golf terena na Srđu u Dubrovniku kada je nacionalna televizija pokušala
medijski blokirati potpisivanje peticije. Ovo je bio primjer negativnog utjecaja medija na
javnost.
Početak kampanje obilježila je odluka Hrvatske radiotelevizije o zabrani emitiranja
plaćenih obavijesti na Radio Dubrovniku. Stvaranjem takve antidemokratske klime,
građanima koji taj javni servis financiraju, onemogućeno je dobivanje informacije o tome gdje
i kako mogu dati svoj potpis. Stoga su organizatori referenduma tužbom sudu u Dubrovniku
ustali protiv medijske blokade HRT-a. Medijska blokada započeta prvog dana prikupljanja
potpisa, u drugom se danu pretvorila u direktno dezinformiranje hrvatske javnosti i to u
središnjoj informativnoj emisiji HRT-a. U prilogu o dubrovačkom referendumu, umjesto
pitanja kolegici u Dubrovniku, urednik Drugog dnevnika iznio je velikim dijelom neistinite
konstatacije o projektu. Natpisom "Protiv investicije ili gradonačelnika" koji je pratio prilog
iz Dubrovnika, potpuno je poništena neutralnost kampanje prikupljanja potpisa, na koju su se
u velikom broju odazvali kako pobornici, tako i protivnici ovog projekta25. Po ovome se može
reći da je Chomsky imao pravo kada je rekao da stvarni masovni mediji žele odvratiti
pozornost od ljudi, a u svrhu ne smetanja vodećim ljudima. Bit je u odvraćanju ljudi od bitnih
problema zabavljajući ih nečim trivijalnim kao što su skandali u životima poznatih i slavnih.
Ponekad se dobiva osjećaj da na vidjelo izlaze informacije koje elite žele da dođu do javnosti.
Naravno, nije uvijek sve crno pa mediji mogu služiti i poboljšanju stanja u određenoj
zajednici izvještavajući o problemu te tako utjecati na organe vlasti da u što kraćem roku
djeluju u svrhu rješavanja problema. Na primjer, situacija na Jakuševcu je nakon pojavljivanja
u medijima dignula prašinu u cijeloj državi. Uključivanjem ekoloških udruga i građana kojima
je stalo do promjene situacije mediji mogu učiniti značajan korak u cijeloj priči. Ono što bi
25 http://zelena-akcija.hr/hr/programi/zastita_prirode/unatoc_medijskoj_blokadi_vise_od_5000_potpisa (22.02.2013.)
58
mediji trebali raditi, barem kada je okoliš u pitanju, je razvijanje ekološke svijesti te
uključivanje šire javnosti za zainteresiranost za probleme koji se možda ni ne tiču osobno
njih, ali njihov glas može puno značiti za poboljšanje problematičnih situacija.
Cifrić navodi kako su za aktivno sudjelovanje u projektiranju konkretnih koncepata
zaštite i unaprjeđenja čovjekove okoline i njihove realizacije, odnosno za ekološku aktivnost
bitne odrednice poput informiranja, inicijativa, odlučivanja, realizacije, kontrole te sankcije.
Informiranje je preduvjet bilo kakve akcije. Kod ovog koraka je veća odgovornost što je medij
moćniji što se posebno odnosi na televiziju čiji je zadatak: informacija, prezentacija,
popularizacija i valorizacija problema. Televizija mora pružiti što objektivniju informaciju i
što prije je valorizirati, a ne se samo ograničiti na koncept dežurne ekološke novine. Brzo
djelovanje ima utjecaja na odgovorne da poduzimaju mjere u sistemu, počinioce da sami rade
na otklanjanju problema i ubuduće na prevenciji, a javnost da vrši pritisak na sistem i aktere
konkretnih slučajeva da mijenjaju svoje ukupno ponašanje. Nadalje, svaki pojedinac može biti
inicijator neke akcije, iako je to najčešće grupa, institucija ili sistem kao takav. Razlika u
zagađivanju okoliša je vidljiva ako se uzimaju u obzir razvijene i nerazvijene zemlje kao i
njihovo djelovanje. Iako su razvijene zemlje veći zagađivači, one više pažnje posvećuju
okolišu dok je kod nerazvijenijih zemalja malo pažnje posvećeno tim problemima. Nakon
inicijativa vrijeme je za korak odlučivanja koji je gotovo najvažniji korak, jer se tu uključuju
pitanja o tome tko odlučuje u konačnici o nečemu, kako se priprema odluka, koliko traje
proces odlučivanja, na kojoj se razini donose odluke (lokalna, regionalna, nacionalna i sl.).
Ključne odluke iz ekološke domene se donose na globalnom planu, na temelju znanstvenih
spoznaja te na osnovu prioriteta pretpostavki daljnjeg življenja. Realizacija, kao četvrti korak
u djelovanju ovisi o pripremnom toku, ciljevima i subjektima, njihovim kvalitetama.
Najbitnija stvar kod realizacije je koordiniranost sa svim potrebnim elementima uspješne
ekološke aktivnosti te poštivanje kompetentnosti subjekata u realizaciji ako je riječ o novom
projektu ili posljedicama. Da bi se provjerio ostvareni zadatak bitna je kontrola. Zato nije
nevažno pitanje tko kontrolira koje ekološke akcije i kako se kontroliraju. Postoje subjekti i
institucije koje su po svojoj dužnosti i funkciji postavljene da kontroliraju provođenje normi,
propisa i sl. odnosno njihovu primjenu u konkretnom slučaju. Inspekcije su možda najbolji
primjer za to. Međutim, statistike o ekološkom kriminalu su gotovo beznačajne što je
apsurdno, jer se kroz novinske članke može pratiti statistika ekološkog kriminala, ali broj
presuda za prekršaje je beznačajan. To je i razumljivo jer kod nas ne postoji ekološko pravo.
Drugi oblici kontrole mogu biti različiti izabrani organi (skupštine) koje uspostavlja sistem
kao vlastite mehanizme odlučivanja, te javnost rada svih organa i dostupnost informacija.
59
Sankcije su sastavni dio svake aktivnosti, ali njihov problem je problem odgovornosti. Kao
što svi ne sudjeluju u pojedinim akcijama ili sudjeluju s različitim stupnjem angažmana, tako
za ekološko stanje nisu svi ni jednako odgovorni. Najodgovorniji je realizator.
Mediji i udruge/inicijative građana sastavni su dio civilnog društva. Kako je i jednima
i drugima cilj postizanje općeg dobra, međusobnom suradnjom i jedni i drugi mogu postići
više. Bez medija će udruga/inicijativa vrlo teško postati prepoznatljiva široj javnosti, bez
obzira na svoj nesumnjivo vrijedan angažman. S druge strane, ako odluče pisati o nekoj temi,
novinarima često nedostaju stručne informacije koje s lakoćom mogu dobiti u udrugama koje
se bave određenom problematikom. Osim toga, udruge i inicijative su i izvrstan izvor novosti,
akcija, događanja, odnosno svega onoga za što su mediji zainteresirani.
4.3. Pravo okoliša
Suvremena pravna znanost nailazi na poteškoće pri određivanju novih pravnih
područja koja tek nastaju i razvijaju se. Jedno od takvih prava je i pravo okoliša (ekološko
pravo) za koje pravna znanost tek traži primjereno određenje i odgovarajuće mjesto unutar
pravnog poretka. Pravo okoliša danas obuhvaća sve pravne norme u materijalnopravnom
smislu koje se odnose na zaštitu okoliša, racionalno gospodarenje okolišem, uspostavljanje
prijašnjeg stanja i planiranje svih postupaka i radnji u vezi s okolišem kojima je cilj
uravnotežiti prirodne i umjetno stvorene elemente okoliša.
Ustavne odredbe koje predstavljaju osnovu za oblikovanje okvira i sadržaja prava okoliša u
Republici Hrvatskoj, utvrđuju:
1. pravo na zdrav život,
2. obvezu države da osigura uvjete za zdrav okoliš,
3. dužnost svakoga da, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećuje zaštiti
zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša,
4. pružanje osobite zaštite svim stvarima i dobrima od osobitog ekološkog značenja, koji
su od interesa za Republiku, i
5. mogućnost ograničenja poduzetničkih sloboda i vlasničkih prava radi zaštite prirode,
ljudskog okoliša i zdravlja ljudi (Lončarić-Horvat, Cvitanović i sur., 2003:57).
Ustavnopravne norme su tu također u svrhu postizanja tri važna cilja ekološke politike
u načelima kakvoće življenja, dužnosti prema budućim generacijama i održivog razvoja.
Sabor Republike Hrvatske je donio 5. lipnja 1992. godine posebnu Deklaraciju o zaštiti
okoliša u Republici Hrvatskoj. Deklaracija sadrži čvrsto opredjeljenje da RH u cijelosti
osigura uravnotežen ekološki i gospodarski razvitak u cilju trajnog očuvanja nacionalne
60
baštine za sadašnje i buduće generacije i provedbe ustavnog prava hrvatskih državljana na
zdrav život, dostojnog standarda, u očuvanom okolišu. Utvrđuje se da će RH osigurati trajnu,
sustavnu i učinkovitu zaštitu okoliša tako što će racionalno gospodariti tlom, racionalno
gospodariti šumama, provoditi mjere očuvanja kvalitete zraka u svim područjima, zaštititi sva
izvorišta pitke vode, a kvalitetu voda zadržati u zakonom propisanim kategorijama, provesti
neodložne mjere zaštite priobalja i podmorja Jadrana, bdjeti nad očuvanjem spomeničke
kulturne baštine i temeljnih vrijednosti prirodnog nacionalnog blaga, prenijeti težište
upravljanja otpadom s mjera orijentiranih na posljedice na mjere orijentirane na uzroke.
Republika Hrvatska zadržava pravo da nužnim mjerama ograniči i nadzire upravljanje
prirodnim vrijednostima osobitog nacionalnog interesa. Na kraju, u Deklaraciji se utvrđuje da
RH priznaje izuzetno i dugoročno značenje unapređivanja planova i programa svih razina
odgoja i obrazovanja, kao i pravo pojedinca da zna i da ima pristup najnovijim informacijama
o stanju prirodnog okoliša i prirodnih resursa te da bude konzultiran i da sudjeluje u
odlučivanju o aktivnostima koje će imati značajan utjecaj na okoliš. Ova Deklaracija je bila
osnovom za donošenje Zakona o zaštiti okoliša 1994. godine, naročito u pogledu njegova
sadržaja koji je u cijelosti sukladan u njoj utvrđenim načelima.
U prvom općem ekološkom zakonu su uređena temeljna načela hrvatskog pravnog
poretka o zaštiti okoliša, dokumenti o zaštiti okoliša, provedba zaštite okoliša u Hrvatskoj,
odgovornost za onečišćavanje okoliša te sustav financiranja zaštite i nadzora nad provedbom
zaštite okoliša. Zakon o zaštiti zraka Republika Hrvatska je donijela 1995. godine te se njime
na cjelovit i obuhvatan način uređuju problemi zaštite zraka i zračnog prostora. Česti su i
individualni zakoni, kojima se regulira konkretan prirodni izvor kao naprimjer, nacionalni
park, prirodni rezervat i slično. To su zakoni poput Zakon o proglašenju parka prirode
Lonjsko polje iz 1990. godine, Zakon o proglašenju poplavnog područja Kopački rit upravnim
prirodnim rezervatom iz 1967. godine i sl.
Propisivanje pravila ponašanja u određenoj društvenoj sredini je ideal koji nigdje nije
moguće praktički ostvariti. Područje prava okoliša u RH se najčešće uređuje dvjema vrstama
podzakonskih općenormativnih akata: 1) onima za izvršenje zakona, koje donose nadležna
tijela državne uprave, te 2) onima za izvršenje zakona odnosno onima koji zamjenjuju zakon,
a donosi ih tijelo izvršne vlasti - Vlada Republike Hrvatske. Prvi akt se odnosi na donošenje
pravilnika, odredbi i naputaka za provedbu zakona i drugih propisa od strane ministara i
ravnatelja državnih upravnih organizacija. To su takozvani provedbeni propisi. Samo u 1996.
godini su na snagu stupili Pravilnik o vrstama otpada i pravilnik o postupanju s ambalažnim
otpadom kao provedbeni propisi Zakona o otpadu, Pravilnik o katastru emisija u okoliš i
61
Pravila o dodjeli znaka okoliša kao provedbeni propisi Zakona o zaštiti okoliša, te pravilnici o
unutarnjem redu u nacionalnim parkovima Paklenica, Krka, Kornati, Risnjak, Plitvička jezera
te parku prirode Telašćica, kao provedbeni propisi Zakona o zaštiti prirode. U drugu vrstu
podzakonskih općenormativnih akata pripadaju opći akti Vlade RH. Najvažniji aktovi Vlade
su uredbe kojima se uređuje unutarnje ustrojstvo ministarstava i osnivanje službi za
obavljanje svojih poslova. U uređenju okoliša i njegove zaštite Vlada se najčešće koristi
uredbama za izvršenje zakona, kao što je, Uredba o standardima kakvoće mora na morskim
plažama (Lončarić-Horvat, Cvitanović i sur., 2003:66-70).
Planiranjem ulaska u Europsku Uniju gotovo sva prava su usmjerena na podvrgavanje
načelima Unije. Rimski ugovor nije izvorno sadržavao odredbe koje bi se izravno odnosile na
okoliš pa je prvi Program djelovanja na području zaštite i očuvanja okoliša usvojen 1973.
godine što je bilo potaknuto Stockholmskom konferencijom koja je bila održana godinu
ranije. Glavni ciljevi Zajednice prema tom Programu su sprječavanje, smanjivanje i koliko je
to moguće uklanjanje onečišćenja, osiguranja uravnoteženog upravljanja prirodnim izvorima i
izbjegavanje njihovog korištenja te način koji bi prouzročio značajnu štetu ekološkoj
ravnoteži te iznalaženje zajedničkih problema okoliša ne samo unutar Zajednice nego i s
državama izvan nje. Također je uvedena praksa periodičnog usvajanja takvih programa koji
su utvrđivali ciljeve djelovanja Zajednice za razdoblje na koji su se odnosili. Dosad je
usvojeno šest takvih programa, a posljednji je usvojen 2001. za razdoblje do 2010. godine.
Djelovanje Zajednice u zaštiti i očuvanju okoliša mora biti zasnovano na četiri načela: načelu
opreza, načelu prevencije, načelu suzbijanja štete okolišu na samom izvoru i načelu
onečišćivač plaća (Ott, 2006:314).
Od direktiva26 koje se odnose na zaštitu i očuvanje okoliša, a koje ispunjavaju uvjete
za izravan učinak treba spomenuti najprije one koje sadrže odredbe kojima se utvrđuju
maksimalne vrijednosti dopuštenih emisija iz određenih postrojenja ili maksimalne dopuštene
koncentracije određenih tvari u zraku, vodi ili zemlji. Druga kategorija se odnosi na
zabranjivanje upotrebe određenih tvari ili njihovo ispuštanje u okoliš te uvoz određenih
predmeta. Treća kategorija direktiva koje ispunjavaju uvjete za izravnu primjenu su one koje
obvezuju na neku činidbu. Direktiva s izravnim učinkom koje se ubrajaju u ovu kategoriju je
malo. Zaštita okoliša u sklopu Europske Unije se odvija i putem zaključivanja međunarodnih
ugovora. Nadležnost za zaključivanje međunarodnih ugovora koji se odnose na okoliš je
26 Direktive su akti koji u načelu nisu primjenjivi u državama članicama, nego zahtijevaju usvajanje nacionalnih mjera za provedbu. Na području okoliša još uvijek prevladavaju upute organima država članica da poduzmu potrebne mjere, izrade različite programe zaštite, stvore uvjete za primjenu moderne tehnologije i slično.
62
podijeljena između Zajednice i država članica, pa zato ponekad prevladavaju mješoviti
međunarodni ugovori.
Arhuška konvencija predstavlja međunarodno pravni okvir u području zaštite okoliša o
pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima
okoliša. Potpisana je 25. lipnja 1998. godine u danskom gradu Aarhusu. Tim se dokumentom
utvrđuju prava u vezi s okolišem kao pouzdana osnova za uključivanje građana u politike
okoliša te se potvrđuje naša obveza prema budućim generacijama. Arhuška konvencija je
putokaz kako se održivi razvoj može postići jedino uključivanjem svih sudionika u društvu te
spona između odgovornosti tijela javne vlasti i zaštite okoliša jer je usmjerena na
demokratsku suradnju javnosti s tijelima javne vlasti te utire put novom postupku
sudjelovanja javnosti u dogovaranju i provedbi međunarodnih sporazuma. Da bi se to postiglo
javnost treba biti informirana, osviještena te se mora uključiti kod donošenja odluka. To je
omogućeno provedbom Arhuške konvencije kroz pristup informacijama, sudjelovanje
javnosti kod donošenja odluka i pristup pravosuđu u pitanjima okoliša, što predstavlja tri
glavna područja konvencije. Republika Hrvatska ratificirala je konvenciju u prosincu 2007.
godine27.
Središnje tijelo državne uprave nadležnog za opću politiku zaštite okoliša te poslove
zaštite okoliša predstavlja Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja Republike
Hrvatske osnovano je 2000. godine. Ministarstvo zaštite okoliša i prirode obavlja upravne i
druge poslove kao što su na primjer: opća politika zaštite okoliša u ostvarivanju uvjeta za
održivi razvitak; zaštita zraka, tla, voda, mora, biljnog i životinjskog svijeta u ukupnosti
uzajamnog djelovanja, osiguravanje praćenja stanja onečišćenja zraka, tla, voda i morskog
okoliša te osiguravanje provedbe mjera radi sprječavanja onečišćavanja zraka, tla, voda i
morskog okoliša, osiguravanje praćenja stanja te osiguravanje provedbe mjera radi
sprječavanja svjetlosnog onečišćenja okoliša, prati stanje u vezi s uzrocima promjene klime i
oštećenja ozonskog sloja, skrbi o provedbi mjera ublaženja i prilagodbe klimatskim
promjenama te provodi mjere za smanjivanje tvari koje oštećuju ozonski sloj te provedbu
mjera zaštite, sustavno prati stanja okoliša (monitoring), ostvarivanje međunarodne suradnje u
zaštiti okoliša, poticanje odgoja i obrazovanja te istraživanja u svezi sa zaštitom okoliša,
istraživanje, proučavanje, praćenje, evidentiranje, dokumentiranje i promicanje prirodne
baštine, središnju informacijsko-dokumentacijsku službu, utvrđivanje svojstva zaštićenih
27 http://www.azo.hr/ArhuskaKonvencija (25.02.2013.)
63
dijelova prirode te njihovo vrednovanje, ocjenjivanje uvjeta za rad pravnih i fizičkih osoba iz
područja zaštite okoliša i drugo28.
Svim zakonima i direktivama je zajedničko i donose se u cilju smanjenja zagađivanja
okoliša, poboljšanja života građana, poticanju održivog razvoja i uključivanju javnosti o
raspravama o pitanjima bitnima za njihov opstanak. Pravo okoliša je relativno novo područje,
ali kako se počinje uviđati njegova važnost to pravo će se širiti te bi trebalo poticati građane
ne odgovornije ponašanje prema sredini u kojoj svakodnevno obitavaju.
5. Zaključak
Okoliš postaje sve važniji aspekt politika svih država svijeta. Važnost je prepoznala i
Hrvatska potpisujući konvencije i sudjelujući na svjetskim konferencijama kojima je cilj
promicanje zaštite okoliša i održivog razvoja. Na okoliš možemo gledati kao na skup uvjeta
koji živom organizmu omogućuju razvoj. Kao takvo bitno je kako se čovjek prema njemu
ponaša, jer će zasigurno osjećati posljedice njegove promjene bile one negativne ili pozitivne.
Ovaj rad se bavio situacijom u Gradu Zagrebu kada je u pitanju zagađenje okoliša i
zbrinjavanje otpada. Kako najviše stanovništva živi upravo u glavnom gradu Hrvatske i
pritisci na okoliš su znatno veći nego u ruralnim dijelovima. Svako čovjekovo djelovanje se
odražava na kvalitetu tla, zraka i voda.
Trenutno se najviše izdvaja problem Jakuševca, zagrebačkog odlagališta otpada.
Stanje je zabrinjavajuće iz više razloga od kojih je najvažniji mogućnost dospijevanja
procjednih voda deponija u podzemne izvore pitke vode, a zatim i smrad kojeg stanovnici
moraju trpjeti te zrak kojeg udišu. Deponij je preblizu kuća i unatoč njegovoj sanaciji ništa se
bitno nije promijenilo. Trebalo bi polako smanjivati otpad koji se šalje na odlagalište kako bi
se smanjio obujam odlagališta te ga u potpunosti maknuti s tog mjesta. Na ovom primjeru se
vidi povezanost čovjekovog djelovanja i okoliša. Prije 10 do 20 godina vjerojatno nitko nije
razmišljao o posljedicama nagomilavanja otpada, ali ih današnje generacije itekako osjećaju.
Deponiji bi trebali biti građeni po suvremenim mjerilima, daleko od domova i tamo gdje nema
strmina, odnosno gdje nema ikakve mogućnosti utjecanja na zdravlje ljudi. Stanje se može
popraviti tako da se većina komunalnog otpada koji se htio dati na odlagalište da na oporabu,
odnosno da ga se reciklira, kompostira ili preda u reciklažna dvorišta. Stvaranje komunalnog
28 http://www.mzoip.hr/ (25.02.2013.)
64
otpada neće prestati, ali se stanovnici mogu potruditi oko pronalaska najboljeg načina
zbrinjavanja za okoliš. Također bi se otpad trebao prestati odlagati na mjesta koja nisu
predviđena za to, odnosno na divlja odlagališta. Divljih odlagališta je sve manje, ali treba ih u
potpunosti iskorijeniti, jer osim što narušava estetiku krajolika građani izdvajaju sredstva iz
vlastitog proračuna za njihovo uklanjanje.
Odvojeno skupljanje otpada je na području Grada Zagreba pokrenuto prije više od
dvadeset godina. Iako su odvojeno skupljene količine otpada u porastu, količina skupljenog
otpada u reciklažnim dvorištima je u padu. Možda bi trebalo javnost informirati o
mogućnostima zbrinjavanja otpada na takvim mjestima, odnosno obavijestiti ih gdje se nalaze
i što se sve može zbrinuti.
Pitka voda postaje sve veći problem svjetskih država, a zemlje poput Španjolske ili
Francuske već oskudijevaju u tom pogledu. Hrvatska je još relativno sigurna što se tiče toga,
ali ništa nije trajno tako da bi je njezini stanovnici trebali umjerenije koristiti. Grad Zagreb se
može pohvaliti kvalitetom pitke vode, ali sanacija vodoopskrbne mreže je neophodna. Na
vodocrpilištima se gubi previše vode, a ako se taj problem ne riješi za neko vrijeme će ljudi
biti primorani kupovati vodu u bocama po nenormalno visokim cijenama.
U pogledu otpadnih voda bitno je ograničiti unošenje otpadnih tvari s obzirom na
ljudske djelatnosti. Hrvatska još uvijek nije cijela pokrivena sustavima odvodnje otpadnih
voda, pa se one često ispuštaju u prirodne vodotoke. Pročišćavanje otpadnih voda je bitno jer
voda uzeta za opskrbu stanovništva se izgradnjom vodoopskrbnog sustava vraća u prirodni
okoliš sustavom odvodnje. Grad Zagreb svoje otpadne vode ispušta najvećim djelom u Savu,
tako da bi trebalo kontrolirati stanje vodnih sustava u koje se otpadne vode ispuštaju kako bi
se spriječile neželjene promjene u ekosustavu.
Moglo bi se reći da je Grad Zagreb na dobrom putu da postane pravi uzor svim drugim
gradovima, ali da bi se to ostvarilo, na tom putu trebaju sudjelovati i uprava Grada i sami
građani, jer jedni bez drugih ne mogu uspjeti.
65
6. Literatura
Anić, V. (1991). Rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi Liber.
Barčić, D., Ivančić, V. (2010). Utjecaj odlagališta otpada Prudinec/Jakuševac na onečišćenje
okoliša. br. 7-8: 347-359
Bežovan, G. (2005). Civilno društvo. Zagreb: Nakladni zavod Globus.
Bežovan, G., Zrinščak, S. (2006). Postaje li civilno društvo u Hrvatskoj čimbenikom
društvenih promjena?. Zagreb: 14(1): 1-27.
Chomsky, N. (2006). Mediji, propaganda i sistem. Zagreb: Treće izdanje.
Cifrić, I. (1988). Društvo i ekološka kriza: zbornik radova. Zagreb: Sociološko društvo
Hrvatske.
Cifrić, I. (1990). Ekološka adaptacija i socijalna pobuna. Zagreb: Radničke novine.
Cifrić, I. (2009). Pojmovnik kulture i okoliša. Zaprešić: Visoka škola za poslovanje i
upravljanje s pravom javnosti "Baltazar Adam Krčelić".
Gradski zavod za prostorno uređenje (2006). Izvješće o stanju okoliša Grada Zagreba.
Zagreb.
Injac, N. (2004). Okoliš i njegova zaštita. Zagreb: Oskar.
Keating, M. (1994). Skup o Zemlji Program za promjenu: popularno izdanje AGENDE 21 i
drugih sporazuma iz Rija. Zagreb: Ministarstvo graditeljstva i zaštite okoliša Republike
Hrvatske, Sektor zaštite okoliša: Centre for Our Common Future.
Lay, V. (2007). Razvoj sposoban za budućnost: prinosi promišljanju održivog razvoja u
Hrvatskoj. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.
Lipovčan, S. (2006). Mediji - druga zbilja?: rasprave, ogledi i interpretacije. Zagreb:
Hrvatska sveučilišna naklada.
Lončarić - Horvat, O., Cvitanović, L., Gliha, I., Josipović, T., Medvedović, D., Omejec, J.,
Seršić, M., (2003). Pravo okoliša. Zagreb: Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja i
Irganizator.
Matešić, M. (2012). Društvene pretpostavke održivog razvoja Repulike Hrvatske: doktorski
rad. Zagreb: M. Matešić.
Meadows, Donella H. (1974). Granice rasta: izvještaj istraživačke skupine Massachusetts
Institute of Tehnology za nacrt Rimskog kluba o dilemama čovječanstva. Zagreb: Stvarnost.
66
Medven, Ž. (2009). EU i zaštita okoliša: Gospodarenje otpadom na lokalnoj razini. Zagreb:
Regionalni centar zaštite okoliša za Srednju i Istočnu Europu.
Milanović, Z. (1992). Deponij, trajno odlaganje otpada. Zagreb: Javno poduzeće
"Zbrinjavanje gradskog otpada".
Milanović, Z., Radović, S., Vučić, V. (2002). Otpad nije smeće. Zagreb: Gospodarstvo i
okoliš, Mtg-topgraf.
Ministarstvo za zaštitu okoliša (MZO) (1991). Svjetska iskustva u zbrinjavanju otpada.
Zagreb: Štamparski zavod "Ognjen Prica".
Munjko, I. Sadržaj soli teških metala u otpadnoj vodi grada Zagreba i rijeci Savi. Zagreb.
Laboratorij za kontrolu vida "INA-OKI" - Zagreb.
Mustapić, M. (2010). Uloga lokalne zajednice u rješavanju problema odlaganja
komunalnoga otpada u tranzicijskoj Hrvatskoj. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.
1(1): 199-212.
Ott, K. (2006). Pridruživanje Hrvatske Europskoj Uniji: Izazovi sudjelovanja: Svezak 4.
Zagreb: Institut za javne financije: Zaklada Friedrich Ebert.
Pavić-Rogošić, L. (2009). Održivi razvoj u Republici Hrvatskoj. Zagreb. EU-Hrvatska
Zajednički Savjetodavni Odbor.
Peruško-Čulek, Z. (1999). Demokracija i mediji. Zagreb: Barbat.
Radusinović, D. (27. siječnja 2013.) "Zagreb daje dvije milijarde kuna za zbrinjavanje
otpada, a svoje smeće želi preseliti u Sesvete", Jutarnji list.
Rujnić-Sokele, M., (2009). Otpad-vrijedan izvor energije. 30(2): 93-96.
Runko Luttenberger, L. (2010). Environmental Protection Based on Waste and Water Utility
Service Management. Opatija: Komunalac d.o.o. Opatija. 52(6): 631-649.
Skitt, J. (1995). 1000 pojmova iz gospodarenja otpadom. Zagreb: Agencija za posebni otpad:
Ingor: Izvori.
Šiljković, Ž. (1992). Problem odlaganja otpada u Gradu Zagrebu. Zagreb: Acta georg.
Croat.27: 125-139.
Škrinjar, D. (1985). Otpadne vode mljekara. Zagreb. 35(10): 306-313.
Tišma, S., Maleković, S. (2009). Zaštita okoliša i regionalni razvoj: iskustva i perspektive.
Zagreb: Institut za međunarodne odnose - IMO.
Tušar, B. (2004). Ispuštanje i pročišćavanje otpadne vode sa zakonskom regulativom. Zagreb:
CROATIAKNJIGA.
Tušar, B. (2009). Pročišćavanje otpadnih voda. Zagreb: Kigen d.o.o.
67
Uzelac, V., Vujičić, L., Boneta, Ž. (2008). Cjeloživotno učenje za održivi razvoj. Svezak 3.
Rijeka: Sveučilište u Rijeci, učiteljski fakultet u Rijeci.
Vac, Z. (1991). Svjetska iskustva u zbrinjavanju otpada. Ministarstvo za zaštitu okoliša:
Zbrinjavanje gradskog otpada.
Višić, I., (2001). Zagrebački ekološki iskorak u novo tisućljeće. 53(4): 191-203.
Zakon o otpadu (2004) Narodne novine (178/04, 111/06).
Zakon o zaštiti okoliša (2007) Narodne novine (110/07).
Zelena akcija (2009). Zdravlje i okoliš: Hrvatska i EU, u “Utjecaj hrvatskog pridruživanja EU
na zdravlje i okoliš”.
World Commission on Environment and Development (WCED) (1987). Our Common Future
(The Brundtland report) NewYork: Oxford University Press Inc.
Internetske stranice: http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/gradzani-stabla-srusili-zbog-boljeg-pogleda-na-more-hotel-
stabla-su-bila-stara-sadimo-ih-jos-vise---273841.html (12.02.2013.)
http://www.socijalno-
partnerstvo.hr/UserDocsImages/dokumenti/EURH/6%20sastanak/Izvjesce%20-
%20Odr%C5%BEivi%20razvoj%20u%20RH%20-%20Pavic%20Rogosic.pdf (20.02.2013.)
http://www.vio.hr/default.aspx?id=7 (20.02.2013.)
http://www.zelena-lista.hr/UserFiles/File/brosure/Voda_Brosura.pdf (8.03.2013)
http://www.zagreb.hr/userdocsimages/dokument.nsf/51353e6713ae8133c1256cf6005ff2bc/35
b0b73913166bf5c12571cc0041fd9a/$FILE/Izvjesce%20o%20stanju%20okolisa%20Grada%2
0Zagreba.pdf (8.03.2013.)
http://www.poslovni.hr/proizvoaci-deterdzenata-uvode-standard-proizvodnje-eurocompact-
54571 (25.01.2013.)
http://www.forum.tm/clanak/nato-ov-dokument-razotkrio-sava-puna-plivinih-antibiotika-367
(9.04.2013.)
http://dalje.com/hr-hrvatska/zelena-akcija--zaustavite-nekontrolirano-zagadjenje-voda-sliva-
rijeke-save/434791 (5.04.2013.)
www.azo.hr. (2006) (1.03.2013.)
www.azo.hr. (1.03.2013.)
http://www.index.hr/vijesti/clanak/sve-ima-cijenu-jakusevcanima-smrad-smetlista-ne-smeta-
cim-su-dobili-besplatnu-legalizaciju-i-dozvolu-za-svinje/633168.aspx (3.03.2013.)
68
http://www.index.hr/vijesti/clanak/bandic-zagreb-je-uzor-drugima-u-rjesavanju-sanacije-
otpada/643679.aspx (3.03.2013.)
http://www.cistoca.hr/default.aspx?id=253 (3.03. 2013.)
http://www.soundset.hr/vijesti/zagreb-i-okolica/bandic-nisam-za-spalionicu-otpada-u-zagrebu
(3.03.2013.)
http://www.cistoca.hr/default.aspx?id=261 (11.03.2013.)
http://www.ljkzedo.com.ba/bilten/B10/Bil_4_9.pdf (11.03.2013.)
http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/jakusevac-seli-u-dumovec-ljudi-ce-umirati-tu-namjeravaju-
odlagati-i-azbest---272435.html (8.03.2013.)
http://sog.zitel.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=186:azbest-i-zatita-
zdravlja (8.03.2013.)
http://www.uzuvrh.hr/UserFiles/200404_media_booklet_HR%283%29.pdf (22.02.2013)
http://zelena-
akcija.hr/hr/programi/zastita_prirode/unatoc_medijskoj_blokadi_vise_od_5000_potpisa
(22.02.2013.)
http://www.azo.hr/ArhuskaKonvencija (25.02.2013.)
http://zelena-akcija.hr/ (20.02.2013.)
http://www.odraz.hr/hr/home (20.02.2013.)
http://www.vio.hr/default.aspx?id=7 (20.02.2013.)
http://globus.jutarnji.hr/hrvatska/deponiji-smrti (3.03.2013.)
http://www.mzoip.hr/ (25.02.2013.)