Srpanj, 2009.

Broj 8

Sadrţaj broja:

1. Izvještaj sa odrţanih koncerata

- humanitarni koncerti

- godišnji koncert u Zagrebu

2. Odrţana tradicionalna OZKIDIJADA

3. „Ja samo pjevam...“ – Gordan Vrankoveĉki

4. „Markovĉani za Niku“ – Iva Mumlek

5. Zapaţanja uz 32. smotru folklornih amatera – Josip Forjan

6. Zvjezdani trach – Emina Basara

7. Što kaţu naši ĉlanovi?!

8. Ove se godine od nas opraštaju...

9. Iza kulisa: „Oj ti kume diko naša“ – Petra Lešković

Impressum:

- Izdavač: FOLKLORNI ANSAMBL

ZAGREB-MARKOVAC

- Glavni i odgovorni urednik: Iva Uljanić

- Grafički urednik: Tomislav Brekalo

- Autori članaka: Marko Arsenović, Martina

Arsenović, Emina Basara, Maja Buza, Zrinka

Delija, Braco Dobrotić, Josip Forjan, Petra

Lešković, Iva Mumlek, Ivana Topić, Iva

Uljanić, Gordan Vrankovečki

- Autori fotografija: Davor Hostić, Adriana

Radičević, Marko Arsenović, Martina

Arsenović, Dialma Fažo, Martina Čengić,

Petra Lešković

Riječ urednice...

Uz malo zakašnjenja evo novi broj „Zagreb-Marĉovak timesa“. Zakašnjenje naravno ima opravdane razloge, a to su zahtjevan mjesec lipanj u kojem je bilo pregršt dogaĊanja i jako puno obaveza oko organizacije istih.

Ovaj je broj tematski vezan uz protekli mjesec, odnosno uz odrţane humanitarne koncerte, godišnji koncert i OZKIDIJADU te osim izvještaja sa navedenih dogaĊanja, pri kraju ovog broja moţete proĉitati i neka razmišljanja naših ĉlanova kako su doţivjeli godišnji koncert i zbivanja prije i poslije njega.

Naš je umjetniĉki voditelj otkrio koliko je zadovoljan odrţanim koncertima i kakve su njegove impresije te kakvi su planovi za iduću godinu.

Mama male Nike za koju smo odrţali humanitarni koncert u Rijeci htjela nam se ovim putem zahvaliti pa donosimo i njezinu priĉu.

Budući da u svakom broju imamo opis narodne nošnje pojedinog kraja, u ovom broju donosimo zapaţanja gospodina Josipa Forjana, voditelja Posudionice i radionice narodnih nošnji iz Zagreba, ujedno ĉlana struĉne komisije ovogodišnje smotre folklornih amatera Grada Zagreba koji je dao svoje struĉno mišljenje o kostimografiji našeg godišnjeg koncerta. Ostala zapaţanja i kritike struĉne komisije - dr.sc. Stjepana Sremca i mr.sc. Irene Miholić moţete pronaći na našim internet stranicama www.zagrebmarkovac.com.

Naravno, neizostavne Emina i Leki ovaj put imaju jako puno materijala pa otkrijte što ima novog i što se sve dogaĊalo „iza scene“.

Naţalost, kao i svake godine, i ove nas neki ĉlanovi napuštaju, meĊutim nadamo se da će neki od njih ipak uskakati kad ih zatrebamo, a već je i Leki sama rekla odmah poslije godišnjeg koncerta „nije to kraj!“. Drago nam je da su neki od njih podijelili svoja razmišljanja i sjećanja sa nama i otvorili nam svoje srce.

Ja ću iskoristit ovu priliku da se u ime Ansambla zahvalim svima koji su pomogli oko organizacije humanitarnih koncerata, godišnjeg koncerta u Zagrebu i OZKIDIJADE, a posebno našim voditeljima Gordanu, Mirjani i Kizi koji su u gotovo nemogućim uvjetima (gubitka prostora, odrţavanja proba svaki put na drugoj lokaciji, izostanaka...) ipak imali snage, volje, ţelje i entuzijazma izdrţati sav taj pritisak i pripremiti nas na najbolji mogući naĉin za ove koncerte. I takoĊer hvala svim plesaĉima i sviraĉima koji su dali sve od sebe na sceni i koji su bili toliko uţivljeni u svakom trenutku da je kolektivni optimizam i timski duh na kraju ipak prevladao. I naravno hvala svima koji su nas u publici bodrili i svojim gromoglasnim pljeskom omogućili da uţivamo u rezultatu sveg našeg truda i zalaganja tokom posljednjih nekoliko mjeseci.

Uţivajte na svojim godišnjim odmorima i ĉitajte nas i pratite i dalje!

Iva Uljanić

IZVJEŠTAJ SA ODRŢANIH KONCERATA

Niz cjeloveĉernjih koncerata zapoĉeli smo u Karlovcu, 25. svibnja u kazališnoj dvorani Zorin dom. Uvijek se kaţe da se prvi maĉići u vodu bacaju, pa recimo samo da je prvi koncert probio led i ukazao nam na neke manje greške koje je trebalo izmijeniti kako bi idući koncert bio još bolji. Moramo napomenuti da je noć prije koncerta, znaĉi niti 24 sata prije, naš Vladimir Urban imao ozljedu („iskoĉilo mu koljeno“) i nije mogao nastupati (još uvijek je na oporavku do daljnjega) te je i to trebalo brzinski „sanirati“. Sve nas je to pomalo uzdrmalo, ali koncert se morao odrţati.

Slijedila je mini turneja po Istri i Kvarneru, odnosno u Pazinu 6. lipnja i Rijeci 7. lipnja. Kao što smo već najavljivali u prošlom broju bili su to humanitarni koncerti za Ivonu i Blaţa Jurića i Niku Mumlek, djecu sa teškim genetskim bolestima, a zajedniĉko im je to što naţalost dijele istu sudbinu i što nijedna od tih bolesti nije izljeĉiva. Koncerti su bili vrlo dobro medijski popraćeni (najave koncerata: Dobro jutro Hrvatska-HRT 1, TV Nova, Rjeĉka Televizija, Glas Istre, Novi List, 24 sata, Radio Pula, Radio Istra, Radio Rijeka, Radio Maksimum), a u akciju prikupljanja pomoći pridruţili su se i sponzori: Croatia Osiguranje d.d. koji su donirali svakoj obitelji po 5.000,00 kuna, zanatska radnja Mir iz Rovinjskog Sela, Nokia, Posudionica i radionica narodnih nošnji iz Zagreba, Jeţ-tisak, HDS-Zamp koji je donirao svoju naknadu od koncerata, Istra-tisak Pazin, Protect Rijeka koji su nam ustupili svoje zaštitare za koncert u Rijeci, gosp. Franko Kos koji nam je besplatno popravio ciganjske za koncert, Putniĉke agencije RI-AK-Tours, Tours d.o.o., Futura travel i Zea tours koji su nam prodavali karte u pretprodaji, Tiskara Gem, Zajednica Talijana Rovinj, Caritas Zagrebaĉke nadbiskupije, djelatnici Bneta koji su organizirali internu akciju skupljanja pomoći za Niku, Puĉko otvoreno uĉilište Pazin i Grad Rijeka koji su podrţali program ustupajući nam kazališne dvorane Spomen dom u Pazinu i Hrvatski kulturni dom na Sušaku i mnogi drugi pojedinci koji su svojim donacijama u novcu ili proizvodima pomogli da se odrţe ova dva humanitarna koncerta i prikupe sredstva za pomoć ovim dvjema obitelji. Posebno se zahvaljujemo osobama koje su najviše brinule o cjelokupnoj organizaciji, a to su Karmen Uljanić, Ronald Sudić i Damir Boţić. I zahvaljujemo se mami Mumlek na sendviĉima i kolaĉima koje nam je pripremila i pogotovo na lijepim rijeĉima nakon koncerta.

U Pazinu su se u akciju ukljuĉila i djeca, polaznici djeĉjeg vrtića u Rovinjskom Selu koji su prodavali svoje vrijedne radove, a na koncertima su gostovale i domaće grupe KUD Zvir iz Jelenja i Folklorno društvo Pazin.

U cjelokupnoj akciji prikupljeno je oko 30.000,00 kuna i drago nam je da smo barem malo uspjeli pomoći Ivoni, Blaţu i Niki i ukazali i drugima na njihove probleme i potrebe te se nadamo da će se akcija nastaviti i dalje.

I na kraju niz je zatvorio naš godišnji koncert u Zagrebu, 10. lipnja, u Domu HV-a. Nakon niza zaduţivanja i razduţivanja, mijenjanja, prepravljanja i sl. (uglavnom su zadnji dani pred koncert bili posvećeni nošnjama - nošnje Travnika posebnom pošiljkom iz Makarske uz pomoć gospodina Šilića stigle u koferu nekoliko dana ranije, no kako nisu bile u upotrebi više od 15 godina morale su najprije kod Tomice Miliĉevića na pranje tako da su se sušile u autobusu na putu za Pazin; po ţenske nošnje Pokuplja uputio se naš Brekalo dva, tri dana prije koncerta u Karlovac po originale; ne znamo koliko su ukupno sati naši garderobijeri Emina i Davor te naš kostimograf Brekalo proveli u Posudioni i garderobi-vjerojatno se više ne broje u satima nego danima...) na kraju se trud ipak isplatio. poravnavanje Pokuplja

Pred prepunom dvoranom nošnje su blistale, mi smo bili jako dobro raspoloţeni, publika je bila dobro raspoloţena, ĉak smo i rasplakali neke od naših voditelja... a bilo je suza i na pozornici. Jedan jako lijep, pozitivni i emotivni završetak sezone.

Na završnici smotre, 14. lipnja, u velikoj dvorani Lisinski, naš je Ansambl nastupio sa novopostavljenom koreografijom Miroslava Šilića „Oj ti kume diko naša“.

ODRŢANA TRADICIONALNA OZKIDIJADA

Nakon 3 godine, na oduševljenje svih naših ĉlanova, ponovno je odrţana OZKIDIJADA. Zapoĉelo se naravno najprije sa roštiljanjem, ĉevapi i kobasice, a onda janjetina s kojom nas je poĉastio naš umjetniĉki voditelj Gordan povodom svojih 25. godina u ansamblu, dok nas je Margareta poĉastila lukom i paradajzom u ĉast svog prvog sina :).

Nakon što smo se svi dobro najeli i malo odmorili, vrijeme je bilo za natjecateljski dio. Igre je otvorio naš nezamjenjivi bakljonoša Joţa, a potom je Braco-glavni sudac, zajedno sa Markaĉem i Markom - pomoćnim sucima, otpjevao himnu ozkidijade (nekoliko puta)...

...umjesto himne, koje se vjerojatno više ne sjeća :), Braco nam je napisao ĉlanak:

Dragi moji Markovĉani i Zagrebaši, takozvani Zagreb-Markovĉani!

Dobio sam ĉast da napišem izvještaj sa 20 i neke Ozkidijade odrţane u Odranskom Obreţu. Kao prvo izuzetno mi je drago da se nastavlja tradicija Ozkidijade i Ozkida kluba kroz razne manifestacije i tulume (ovaj zadnji je bio mraaak!!)

Dakle da preĊemo na sluţbeni dio.

Na recimo 21 Ozkidijadi od 1984 do danas, sudjelovao je iznenaĊujuće velik broj ekipa, ĉak 7, s obzirom da je dosadašnji prosjek bio oko 5 ekipa po Ozkidijadi. Raspon godina sudionika je bio takoĊer za Guinessovu knjigu rekorda, od 15 do 60 godina!!! Od Bekaĉa do

Veterana. Hej tko ima tako nešto? Samo «Markovac» od Rkuda P.M. do Zagreb-Markovca, i to već 23 godine u kontinuitetu.

Igre su odrţane u prekrasnom prirodnom ambijentu, na travi, tako da smo se osjećali kao na Wimblendonu. Ekipe su bile dobro uhranjene kobasama «Fiolić» i dopingirane pivama i gemištima, što je na Ozkidijadi dozvoljeno, ĉak se i preporuĉa. Uglavnom nakon 5-6 igara na otvorenom, što sa balonima što bez, ne sjećam se tko je pobijedio (valjda od pive), no uvijek pobjeĊuje najbolji.

Nakon sportskog dijela uslijedila je završna igra «Ne zaboravi stihove» koja je donijela puno uzbuĊenja i sirovih strasti, jer su na kraju dvije ekipe podijelile prvo mjesto (rezultati su kod Marka).

Sve dalje je bila pjesma, roštilj, cuga i tulum do zore. Kao i u dobra stara vremena.

Ĉestitam svim sudionicima na sudjelovanju, i vidimo se dogodine.

Vaš Braco.

Na kraju smo nakon proglašenja pobjednika (koji su zbog recesije ostali bez nagrada, ali bitno da su pobijedili), podjele poklona ĉlanovima koji su se oprostili od aktivnog plesanja i malog znaka paţnje za voditelje, odgledali na velikom platnu snimku koncerta i ponovno se prisjećali lijepih trenutaka. Zabava se nastavila uz tamburaše do dugo u noć...

I tu se moramo zahvaliti organizatorima i ostalima koji su pomogli da sve bude baš kako je i bilo, odliĉno! A to su Marko Arsenović, Braco, Hrvoje Vlašec-Ţak i njegov tata i djed, Ivan Pakrac i Igor Mihaljko koji su nam pekli roštilj (i Zrinkin deĉko koji je skoro ostao bez obrva :) ), cure koje su rezale povrće, Markaĉ koji je bio zaduţen za cugu, Marija koja je donijela fino vino, Brane koji je preko veze dobio fine ĉevape, Joţa koji nas je opet vozio svojim busom, tamburaši koji su nas zabavljali... i Gordan i Margareta koje smo već spomenuli. Ako smo nekog zaboravili nek se ne ljuti, ispravit ćemo to u idućem broju :)!

Gordan Vrankovečki

JA SAMO PJEVAM, JA SAMO SVIRAM, JA NEMAM RAZLOG DA SE ŢIVCIRAM

Kritike... razmišljam koliko je truda i rada potrebno da se stvori jedan cjeloveĉernji program kao što je bio „Poigrajmo naše kolo“, da se odrţi 4 cjeloveĉernja koncerta, a koliko je malo rijeĉi potrebno da se sav taj trud i rad obezvrijedi. Dakle, potrebno je imati angaţirano cca 45 plesaĉa-pjevaĉa, 15-ak sviraĉa, tri voditelja, kostimografa, dva garderobijera, organizacijski tim, menadţera, PR-a, hrpu suradnika koreografa, potrebno je odrţati cca 100-njak proba, odslušati desetak sati izvornih snimki pjevanja, odgledati desetak sati izvornih snimki plesanja, posuditi 200-njak kompleta nošnji, obaviti 150-ak telefonskih razgovora, izmijeniti 500-njak mailova, ispeglati cca 1000 faldi, potrošiti 30 kg štirke, nekoliko kilograma gela i nekoliko litara laka za kosu, potrošiti dnevnu proizvodnju šminke Loreala, stotinjak metara kepera, utrošiti nekoliko tisuća sati slobodnog vremena svih angaţiranih u tom procesu, prijeći par tisuća kilometara... a potrebno je samo nekoliko rijeĉi da sve to postane vrijedno poput pišljiva boba. To je moć kritike. A zapravo ljudi najĉešće miješaju kritiku sa subjektivnim doţivljajem pojedinca. Zato razlikujemo struĉnu i inu kritiku. Struĉnu kritiku daju ljudi koji su struĉni za pojedina podruĉja i imaju iza sebe neke reference. Ostalo su subjektivni doţivljaji i mišljenja pojedinaca i ne bi trebali imati preveliki znaĉaj za ţivot i rad jednog ansambla. Svaki proizvod, pa tako i umjetniĉki, moţe se nekome svidjeti, nekome ne. Ali problem nastaje kad se osobni doţivljaj poĉne pakirati u generalne i opće istine koje kao da su proizašle iz usta samog Svemogućeg. I još je veći problem ako se sami sudionici cijele priĉe daju uvjeriti da je to istina. Jer naravno da se pokuda ĉuje nekoliko puta dalje i dublje od pohvale.

Upravo zbog toga se uvijek trudim poslije koncerta napraviti javnu projekciju pred svim izvoĊaĉima kako bi sami stekli dojam o onome što su proizveli na sceni. Da sami vide kako je to izgledalo, zvuĉalo, gdje su napravili pogrešku ili kako su napravili dobru stvar ... da ih nitko poslije ne bi mogao uvjeriti u suprotno. Crno na bijelo. I loše i dobro. Iz jednog i drugog treba uĉiti i napredovati. Ali kad vas netko posjedne i poĉne uvjeravati kako ste loši ili dobri, uvijek se sjetite što ste vidjeli i ĉuli, kako ste se osjećali, koliko ste truda uloţili u sebe i ansambl na probama i na sceni i posebno da je to subjektivno mišljenje koje je ekvivalentno vašem mišljenju i ne dajte da netko pokvari tu sliku i osjećaj. Nitko ne moţe biti veći kritiĉar od Vas samih i nitko ne zna bolje da li ste podbacili ili prevazišli sami sebe. Nitko nije umjesto vas prolijevao znoj, niti slušao terenske snimke, nitko nije umjesto vas faldao, peglao, plakao, smijao se, ţivcirao, mrzio i volio cijeli svijet i folklor i Markovac i voditelja, nitko nije umjesto vas mrtav umoran s posla ili faksa dolazio na probu niti strgan ali ispunjen išao doma u ponoć, nitko nije zadnjim atomom snage otplesao treći bis u Podravini, otpjevao solo na koncertu a onda završio na infuziji i antibioticima u bolnici zbog gnojne angine, otplesao zastavniĉara na koncertu bez ijedne probe, preskoĉio valer, otpjevao 6 sola, otplesao 7 koreografija, uĉio plesati koreografiju tri probe prije koncerta, pogodio centar, intonaciju, naglasak, sekundu, stil, odglumio, presvukao se u 45 sekundi, bio kolovoĊa, lijeriĉar, pretvorio se iz miša u lava, prepleo se, odsvirao... vaš je osjećaj ravnopravan onome tko sudi o tom vašem trudu. Budite suci sami sebi. I

stavite u ravnoteţu i sve one pohvale i hvalospjeve sa tim kritikama. Podijelite kritike sa svojim osjećajem i dobili ste pravu sliku koncerta. Jer većina tih mišljenja je vise nego subjektivna: ne sviĊa mi se kako ste pjevali, kako ste bili obuĉeni, kako ste plesali, kako ste izgledali, kako ste zraĉili... a opet ima i puno onih kojima se sviĊa, pa je to onda u ravnoteţi. Mojoj mami se jako sviĊalo... osim što joj je falilo malo MeĊimurja.

No ostavimo kritiku onima koji se njome ţele baviti. Ja sam presubjektivan za to. Ja sam emotivno proţivio svaku sekundu koncerta. Ja sam sa svima vama i pjevao i plesao i oblaĉio se. I to je prokletstvo voditelja jer nikada ne moţe mirno i s uţivanjem odgledati koncert koji je stvarao iz publike. Uvijek sam jedan korak i jednu sliku ispred vas. I najgore od svega je to što znaš unaprijed sve slabe toĉke i koncert dijeliš na djelove od slabe do slabe toĉke. Ako to proĊe u redu, idemo dalje do druge karike, a ono dobro se podrazumijeva i ostaje u sjeni. I tako sve do kraja. Neću zbrajati dobre i loše strane koncerta, svi mi insideri smo ih itekako svjesni, ali koncert nije samo zbroj dobroga i lošega. Koncert je puno više od toga. Energija i emocija koja struji sa scene prema publici i obrnuto. Emocija je ono po ĉemu se koncert pamti ili ne. Matematiku u stilu „tri falša + dvije poculice – tri pozicije = xy“ i filozofiju u stilu „ e baš mi se ne sviĊa“, prepuštam drugima... meni je bitan osjećaj! Kako uopće rijeĉima opisati taj osjećaj kad ti poslije humanitarnog koncerta doĊu ljudi poput mame Karmen ili Ive Mumlek (Nikine mame) sa suzama u oĉima i kaţu da ste im pruţili jednu fenomenalnu veĉer prepunu emocija koju će još dugo pamtiti. Neopisivo...

I jednako mi je, kao voditelju, bitno sve ono sto se dogaĊa ispod površine i iza scene. Vlado, glavni muški solista, strgao koljeno tri tjedna prije koncerta. Treba ga zamijeniti u 6 koreografija. Par proba. Carin bez ikakvog problema prihvaća izazov. U podne mu javljam da tu veĉer u Karlovcu pleše zastavniĉara na koncertu. I dalje je povijest... Maja s koncerta u bolnicu... Igor svaku probu saznaje da pleše jednu novu koreografiju više i uĉi bez pogovora... Ĉengi u fazi „ja to ne mogu“, Bori je stvorila hit koji se jako slušao zadnjih mjeseci (Oj Koranoooo), Iva sve moţe organizirati i napraviti, Šakić uvijek ima rješenje, Marko uvijek spreman, Augustinĉić ni temperatura ne sprjeĉava, Jasna i Martina Arsenović sigurne kao švicarski sat, Ţova moţe sve, Katarina i na kraj svijeta ako treba, Pakrac uvijek moţe, Ţak u Karlovcu saznao da pleše Zagorje i Posavinu, Davor i Emina i u zadnji tren nalaze rješenje za neku nošnju koja fali, Leki uvijek dobro raspoloţena, Adriana uvijek prisutna, Marin kojeg ništa ne moţe iznenaditi, Brane sa uvijek nekom novom forom, Pero koji pazi i na najmanji detalj, Marija koja uvijek grune na sceni, Danijela koja uvijek negdje kasni ali s osmijehom, Lana koja je uvijek u pravu i nikad nije kriva, Damir perfekcionist i u zagrijavanju, Draţen koji se i nakon toliko godina još uvijek raduje svakom nastupu, ljudi koji se opraštaju – tek kad ih gubiš shvatiš koliko ti fale i koliko si vezan uz njih – Zrinka, Martina, Maja, Leki, Bojan, Igor - FALIT ĆETE MI LJUDI... i tako bi mogao nabrajati sve do u nedogled... A najljepše je kad ti netko doĊe i kaţe: „ Ajme , ni sanjala nisam da ja to mogu“. To je najveća nagrada jednom voditelju. Više nego sto kritika.

Još jedna stvar jako bitna... tri nove toĉke... jedna obnovljena... sve toĉke su se poĉele raditi nakon zimskih praznika... Travnik – 6 pjesama... Pokuplje – samo onaj koji ju je plesao zna da koreografski nije nimalo laka... Tomina koreografija – emotivan doţivljaj, on je naš...

I za kraj Brekalo i kostimografija. Valjda je netko od kritiĉara primijetio uzdah i pljesak na koncertu namijenjen kostimografiji. To je valjda ono kad se kaţe publika je ostala bez daha... Aleluja. Ako nas nekome ove godine nije bilo lijepo slušati, bar nas je bilo lijepo gledati. Obuĉene. Valjda.

No, da ne ostane sve na lošem, hvala publici koja nas je bodrila tokom cijelog koncerta. Hvala Matiji i Jaci, Tatjani, Andrei, Riski, Gabi i Mladenu... bili ste dobra publika kao što ste bili i dobri Markovĉani.

Ma neka je meni samo što vise ovakvih loših koncerata, loših solista, lošeg pjevanja i sviranja. I mojih Mirjane i Kize. I mene meni sa svim svojim fix idejama. Ja zadovoljan. To je Markovac. Sa svim manama i vrlinama. Da je bolje ne bi ni valjalo.

A kakav je pravi Markovac i što se sve skriva „ispod površine“ imat ćete prilike vidjeti u dokumentarcu „Samo veselo i koncentrirano“ koji će biti prikazan iduće godine povodom 65.-te godišnjice.

PS .....izvadak iz kritike za glas i glazbu.

Nije svaki lijepi glas za solistu (iliti: nije zlato sve što sja) Preporuĉam ansamblu malo više nastupa i proba pa ce biti bolji (slobodan

prijevod) Broj odrţanih proba u 2008.: 107 iliti skoro svaki treći dan u godini

prosjeĉno Broj nastupa u 2008.: 39 iliti cca 120 sati plesno-pijevnog programa Zakljuĉak: ah ta matematika ...

PS... temeljeno na izmišljenim likovima i dogaĊajima, svaka sliĉnost sa stvarnim ţivotom je sluĉajna.

Iva Mumlek

MARKOVČANI ZA NIKU

Brijuni su nadaleko poznati po svojoj ljepoti, no malo njih je upoznalo djeviĉansku ljepotu Malih Brijuna. Nama se tu puno što reći. Sve što ĉula mogu upiti, doţivjeti govore: ovo je predivno!

Ove je subote Balašević odrţao koncert u impresivnom zdanju tvrĊave Minor na Malim Brijunima. Bila je to kombinacija stand up komedije i najvećih Balaševićevih hitova. To mi je bio zaista poseban dogaĊaj, no ipak u velikoj sjeni jednog drugog još posebnijeg i nadaleko boljeg koncerta.

Naravno radi se o Vašem koncertu u Rijeci dragi moji Markovĉani……

Predivno je što moţete raditi ono što volite i pritom uĉiniti još koje vam drago dobro djelo. Velika je snaga u dobroĉinstvima, usrećuje onoga koji prima, ali i onoga koji daje. Ono što ste Vi svi nama dali tu veĉer bilo je više od poklona, više od bilo ĉega opipljivog…. S nama ste podijelili svoju ljubav!

Poruka koju ste odaslali, da ste svi na tim daskama tu veĉer plesali, disali i ţivjeli taj trenutak za našu malu Niku, bila je prejaka!! E to je ono što će nas nositi i snaţiti još dugo, dugo…. Hvala Vam!

Vaš je nastup bio izvanredan!!! U svakom pokretu, u svakoj pjesmi, u svakom osmjehu vidjeli smo vašu veliku ljubav i strast prema folkloru. Bili ste bolji i od Balaševića i od Boltona, pa ĉak i od Elton Johna. Ovaj put dozvolili ste nam da zavirimo u vašu dušu i to se vidjelo…Bravo!!!

Dali ste nam podršku na vrlo poseban naĉin i u trenutku kada nam je to zaista bilo potrebno. Samim tim stekli ste prijatelje koji će biti tu za Vas….. Uvijek!!!

Volimo Vas,

Mumlek family

Josip Forjan

ZAPAŢANJA UZ 32. SMOTRU FOLKLORNIH AMATERA GRADA ZAGREBA

Koncert 10. lipnja 2009. godine

Koncert Folklornog ansambla „Zagreb – Markovac“, koji je odrţan pod nazivom „Poigrajmo naše kolo", bio je neponovljiv umjetniĉki doţivljaj na ovogodišnjoj smotri amaterskog folklornog stvaralaštva. Ovi mladi folkloraši ponovno su potvrdili da im zasluţeno pripada mjesto na samom vrhu ljestvice zagrebaĉkih folkloraša. Kvalitetan pedagoški i umjetniĉki rad ekipe afirmiranih folklornih struĉnjaka Gordana Vrankoveĉkog, Mirjane Crnko i Zorana Jakunića pada na plodno tlo kod mladih zaljubljenika u ples, glazbu, nošnje i folklorne tradicije, pa dobar rezultat naprosto nije mogao izostati. Većina zagrebaĉkih ansambala ima garderobijere. To su osobe koje odrţavaju, ureĊuju i brinu se o zbirci nošnji i folklornih kostima samog ansambla ili, pak, posuĊuju nošnje iz Posudionice i drugih zbirki za potrebe nastupa anasambla. Njihov rad bitno doprinosi urednosti i scenskom izgledu ansambla. Kostimografijom, umjetniĉkim kreiranjem scenskog rasporeda nošnji usputno se više ili manje uspješno bave umjetniĉki voditelji ansambala, kostimografija se, naţalost, još uvijek nije uspjela u potpunosti afirmirati kao zasebna i bitna umjetniĉka sastavnica folklornih scenskih izvedaba. Na zagrebaĉkoj folklornoj sceni još je uvijek najdominantniji ples i koreografija plesa, a zatim glazbeni aranţman i glazbena izvedba (instrumentalna i vokalna). Kostimografija (ako je ima) eventualno će se pojaviti tek na trećem mjestu. Da je hijerarhijski redoslijed takav indirektno potvrĊuje i ĉinjenica da umjetniĉka folklorna djela (folklorne toĉke) u kolokvijalnom govoru (a i u mnogim struĉnim tekstovima) jednostavno nazivamo koreografijama. Kao da glazbena i likovna strana jednostavno ne postoje. Nasuprot ovakvom poimanju umjetniĉkog folklornog djeIa, koje su nam ostavile generacije nekih prijašnjih folklorista i koreografa, današnje generacije mladih umjetnika (voditelja i izvoĊaĉa) na narodnu nošnju više ne gledaju kao na puki folklorni rekvizit. Koncerti Folklornog ansambla „Zagreb – Markovac“ to nepobitno potvrĊuju. Kostimograf Tomislav Brekalo umjetniĉki kreira scenski raspored nošnji i folklornih kostima na nekoliko posljednjih koncerata ovoga ansambla. Potvrdio se kao dobar poznavatelj tradicijskog odijevanja, narodnih nošnji i njihove scenske primjene. S pozornošću pratimo njegov rad i svaki nas puta ponovno iznenadi dobrim i uspješnim umjetniĉkim rješenjima. Uspješno ga prati logistika - garderobijeri Emina Basara i Davor Hostić, koji će s neizmjernim strpljenjem i entuzijazmom prikupljati sve ono što je Brekalo zamislio. Sve nove izvedbe, koje je ovaj ansambl posljednjih nekoliko godina postavio na scenu, izvrsno su likovno obraĊene, kostimografski pripremljene i opremljene kostimima do posljednjeg detalja. Ĉak i „stare", nebrojeno puta viĊene izvedbe, osvjeţene su novim kostimografskim rješenjima. Drugaĉije likovne komponente i neki drugi tipovi kostima, dali su im novu dimenziju i izazvali pozitivno iznenaĊenje kod nas gledatelja. Pravo je ĉudo koliko se dobrih i originalnih ideja rodilo u glavi ovog inţinjera graĊevine, još je veće ĉudo odakle ovaj ansambl sa relativno skromnim financijskim sredstvima dovlaĉi sve te kostime da bi postigao ţeljene umjetniĉke rezultate na sceni. No, u tome izgleda i jest dar i snaga pravoga amaterizma.

Dio te, rekli bismo uspješne, kombinacije jest i umjetniĉki voditelj Gordan Vrankoveĉki. Budući se on sam ne bavi kostimima i nošnjama, pedagoški je postupio okupivši tim, podijelivši zadatke i ukazavši im puno povjerenje. Prihvatio je sve te novine i hrabro se izloţio ocjeni javnoga mnijenja (folkloraškoj publici, pravim struĉnjacima i kvazistruĉnjacima) neopterećen kojekakvim rigidnim kodeksima i stavovima prethodnika da su sva pravila propisana i nepromjenljiva, da jedno jest, a drugo nije za folklornu scenu. Nadamo se da ga kritike, kojih će moţda biti i više nego pohvala, neće obeshrabriti. Opisivati pojedina kostimografska rješenja, govoriti o pravilnosti i urednosti odijevanja, o tome jesu li svi razdjeljci bili poĉešljani pravilno, je li na sceni pala koja mašna i jesu li se razvezali koji opanci, gotovo da nije ni potrebno. Sve je to od sekundarne vaţnosti u odnosu na poruku, umjetniĉku ideju i likovni dojam ovog koncerta.

Emina Basara

ZVJEZDANI TRACH

„Lima novu pilu ima!“, pjevalo se prošlog mjeseca po Botincu i okolici. Naime, naš vrsni plesaĉ i glavni obavještajac u ansamblu, Marko Arsenović, koji nikad ne zaboravi javit ljudima da je proba otkazana, odluĉio je obnoviti svoj vozni park. Tako će se odsad Marko i njegova Maja, poznatija kao Floki, do Kriţevaca i natrag voziti u Renaultu Laguni, dok je stari Fiat Bravo otišao u penziju. Kaţe naš Markić, majstor od valera, kako pila radi samo tako, a i punica je, priĉa se, zadovoljna. Moţda nas uskoro sve provoza, samo da nas ne izvoza!

Naš sada već bivši, ali nikad preţaljeni ĉlan Bojan Milaković, 29. svibnja zakleo se na ljubav i vjernost svojoj Leticiji. Na veliku slavonsku svadbu koja je trajala danima (priĉa se da neki svatovi još uvijek nisu otišli kući), naš ansambl poslao je brojno izaslanstvo u kojem su ravnopravno bile zastupljene i visoka i niska ekipa. Tako su put Slavonije krenuli Romić, Zrinka, Davor, Buza, Leki, Ţova, Tomo, Jasna i Pakrac. „Kume, odriješi kesu!“ reĉenica je koja je najviše muĉila našeg Davora Hostića, no izvori otkrivaju kako je bio široke ruke. U plesno osvajanje stolova uspješno su se uputile Buza i Leki, a, kako doznajemo iz izvora bliskih mladencima, glavna konkurencija bio im je Bojanov tata koji je sve markovĉanke redom odvlaĉio na plesni podij. Pitamo se na koga će biti mali Patrik...

Pripadnica zlatne markovaĉke generacije Katarina Krpan poznatija kao Kety 2. lipnja udala se za svog dugogodišnjeg deĉka Dalibora Sabljaka Dadu, inaĉe kolegu s posla našeg Matije Droĉića. Gosti, meĊu kojima su naravno bili i Droĉići, prepriĉavaju kako je bilo ludo i nezaboravno.

Slavonka Martina Boriĉić se uoĉi ljeta odluĉila odreći kulena i buĊole i odvaţno krenula na dijetu. Pohvalila se kako je brzo izgubila par kila, a njezin recept je vrlo jednostavan: nema veĉere poslije veĉere, odnosno ne smije se jesti od ponoći do jedan ujutro. Šalu na stranu, ali stvarno treba biti jak karakter i pokraj svih ti delicija ostati hladnokrvan.

Naš markovaĉki Fashion Guru iliti Folk Maĉak Tomislav Brekalo, kad ne misli na nošnje, misli samo na svoju bauštelicu na Pagu. Ploĉice su stigle ekskluzivnom pošiljkom... Još samo malo i sve će biti na svom mjestu, a uskoro u njegovo malo carstvo, doznajemo, kreće i markovaĉka inspekcija predvoĊena našim kućnim odvjetnikom, Perom The Fiškalom. No nisu to sve novosti iz Tomiĉina ţivota: nakon Grubija ĉijim će putem uskoro krenuti i Fashion Guru, šuška se kako će i naš struĉnjak za lijepo scensko odijevanje napisati svoju knjigu memoara. Jao nama cure kad krene otkrivati naše tajne... Zamislite samo naslove „Kako sam Emini nabavio cubajku koju moţe zakopĉati“, „Sve tajne faldanja“, „Moja istina o bundama“, „Crna lista i popis kazni“... Uf, svi ćemo se preznojit i dobro zacrvenit.

Ah taj Markovac, koliko je samo ljudi spojio, koliko ţivotnih sudbina sjedinio... Pa tko će pratit sve te svadbe, zaruke, prinove! Nakon što su Stipe i Milka odredili datum, a Bojan izrekao sudbonosno „Da“, poneseni romantikom zaruĉili su se naša prevoditeljica sa španjolskog, uvaţena psihologinja Jasna Justinić, i ekonomski struĉnjak, snimatelj, dokumentarist i markovaĉki Robert Knjaz, gospodin Ivan Pakrac. Tako da znate, nije Leki na putu za Buševec bezveze vikala „Ljudi,

Pakrac se ţeni!“ Datum vjenĉanja do zakljuĉenja ovog broja nismo uspjeli doznati, but I'll keep you informed.

A sad malo i o veteranima... Sve aktivniji Igor Jakopović, koji će s nama i na turneju u Bugarsku, nedavno je po drugi put s Ivanom Body (ak su je tak mogli predstavit na nastuput u Buševcu, onda valjda mogu i ja!) sudjelovao na natjecanju „Drmeš, da!“. Lani je pobijedio, no ove godine bez pobjede su ostali zbog strogih pravila. Svoju suvremenu interpretaciju hrvatske folklorne baštine namjerava profesionalizirati, no ni to nije sve! Naime, Igor je pravi majstor od konca i igle pa je tako kostime za Ivanu i sebe sam osmislio i sašio! Svaka ĉast!

I u ţivotu Markovca postoje i oni lijepi i oni manje lijepi trenuci. Tako je naš plesaĉ Vladimir Urban, vrsni preskakaĉ valera, uoĉi godišnjeg koncerta ozlijedio koljeno, pa je isti odgledao iz publike. A još i sve ovo s Đekicom... Ajooooooj! Vladek, drţ' se! Svi smo uz tebe!

Mozak operacije, tko je to? Ako još niste ĉuli za taj nadimak i ne znate kome pripada, sigurno ne spadate u navjeće partijanere u Markovcu. Ona je Borović, Maja Borović. Nadimak je dobila nakon jednog ludog izlaska tijekom kojeg je neumorno animirala ekipu. „Ako ste mogli do pola dva pit pivu i sjedit, onda moţete s nama produţit dalje!“, jedna je od legendarnih izjava naše glavne party djevojke. A tek kad se ona i Hostić udruţe u Bugarskoj... Valjda blizu smještaja ima neka atletska staza...

Naša KanaĊanka Katarina Lopac postala je teta, baš kao i njezina sestra Ana (sjećate se nje, i ona je jedno vrijeme plesala u Markovcu). No roĊenje malog nećaka našu Katu nije omelo u štrebanju tako da je marljivo poloţila sve ispite i pohvalila se kako će sad zasluţeno uţivati tri mjeseca u neprekidnom partijanju!

Koji ludi dan! Kad vam Ulja krene utjerivat dugove, znate da se nećete lako izvuć. Tako sam i ja obećala da ću tekstiće završit u ponedjeljak, pa me omeo posao... Pa u petak, pa opet kriv posao... I onda još moram hitno kod knjigovoĊe jer bi on na more... I napišem ja sve to, kad ono – nemrem se spojit na net, a moji susjedi svi imaju zaštićeni wireless! A još mi je taj dan operater (ime bolje da mu ne spominjem) poslao ponudu za produljenje ugovora. Mo'š mislit'! No, kako vi ipak ĉitate ove retke, znate da je i ova priĉa imala svoj happy end... I još vaţnije: sve je prošlo bez ijedne suze

ŠTO KAŢU NAŠI ČLANOVI...

Martina Arsenović: Nakon duţeg premišljanja „bi, ne bi“ odluka je donešena – ovaj koncert biti će oproštajan. Od tog dana pa do koncerta u Karlovcu bilo je sve u redu. No na tom koncertu uţivancije u plesu nije bilo. Sjećam se samo rasĉupane frizure u Baniji i svih ostalih stvari koje nisam stigla stavit na sebe. Oporavak od „karlovaĉkog šoka“ trajao je par dana. Nakon toga Pazin i Rijeka koji su ipak vratili malo nade da će biti bolje. I bilo je! Naravno da se nisam trebala ţivcirat jer je u Zagrebu sve super prošlo (osim kaj sam u Zagorju skoro umrla od treme...ne pitajte zašto, ne znam odgovor). Nakon svih onih podravskih biseva, smijeha, suza, cvijeća, pohvala i naravno dobre i zanimljive fešte slijedećeg dana, ipak je ovo bio super oproštajni koncert! Slobodno me pozovete da gostujem na slijedećem

Zrinka Raguţ: Bila sam u Pazinu, Rijeci i na godišnjem koncertu i za to mogu samo reći da mi je stvarno bilo super!!! Marko Arsenović: Što se godišnjeg koncerta tiĉe stvarno je bilo na nivou... što na sceni što iza nje. Ĉak smo mogli i van iz HV-a, na opće zadovoljstvo nas muških. Unatoĉ tome kaj nam se je jedan od glavnih solista (Vlado) nenadano polomio netom prije pripremnih

cjeloveĉernjih koncerata, zavidno dobro smo se snašli te pokazali koliko smo jaki kad to treba biti. Sa smiješkom na licu brzinski smo odradili posljednje probe i s velikom sigurnošću izašli na scene diljem Lijepe naše. Poĉevši s Karlovcem, gdje nas je bodrila uglavnom "naša" publika, rasli smo i jaĉali se. Istarska klima u nama je rascvjetala ono pravo, što se itekako pokazalo na dlanovima istarske publike nakon svake izvedene koreografije. Mini turneja u Rovinju protekla je standardno dobro, poĉevši s maneštrom kod mame Ulje... Smještaj super, orada isto tako... scena u Pazinu predobra,

super nastup... Rijeka isto jako dobra.... Kao vrhunac svega, godišnji koncert u Zagrebu bio je ono pravo... Slavonija u tempu, svi kolutovi na flaši, LinĊo taman... ĉak je i Korana mirno potekla. Mislim da smo svi otišli doma sa osmjehom na licu... ja sam upoznao neka nova lica iz buduće familije. Ovogodišnje druţenje i proslava godišnjeg koncerta proteklo je zaista u super društvu. Imali smo zaista velik odaziv što aktivnih, što manje aktivnih Markofĉana. Natjecateljski (sluţbeni) dio programa bio je upravo ono što je trebao biti... veeeeliki smijeh. Braco i ja kao glavni sudci te Markaĉ kao manje glavni, uspjeli smo se dogovoriti oko glavnog pobjednika... što na kraju nije bilo niti bitno budući su svi bili jednako zadovoljni (bar se nadam). Druţenje je potrajalo do kasno u noć... a kako je to bilo moći ćete vidjeti nekom drugom prilikom, što u najavljenom dokumentarcu, što na Yubi tubi-ju... Do sljedećeg javljanja srdaĉno Vas pozdravlja Marko! Ivana Topić (Ţova): "Sve u svemu, ĉitava mini turneja je bila odliĉna! Prvenstveno sam uţivala u koncertima, posebno u Rijeci. Humanitarni koncerti su mi uvijek poseban gušt za plesati! A ništa manje zanimljivo nije bilo ni druţenje, izlazak neumornih i nezasitnih u sada već tradicionalno posjećen Monvi. Vrhunac svega svakako je bilo svladavanje mehaniĉkog bika naših divljih jahaĉica - Petre i Danijele!"

p.s. izmeĊu ostalog Ţova nije spomenula da se jako dobro provela i na OZKIDIJADI...

OVE SE GODINE OD NAS OPRAŠTAJU...

Eto sto reci....

Do zadnje minute nastupa nisam imala osijećaj da se opraštam a tada ĉvrsti stisak Petre Lešković u Podravini napravio je onaj KLIK. Suze su samo tekle. Shvatiš zbog ĉega, zastor se spušta... Joj dragi moji znajte da nije lako!!! Tada ti se tek poĉnu vrtjeti slike po glavi... turneje, tulumi, probe... ma sve!!! Ustvari shvatiš da ti je Markovac bio druga obitelj!!! U neku ruku znam da ću još uvijek uskoĉiti i zaigrati... hehehehe ne bute me se tak lako riješili! Koliko god da puta doĊeš u situaciju da odustaneš jer misliš da nemaš snage, uvijek te vuĉe nazad, znaš da su tu dragi ljudi koji će ti pomoći s nekom reĉenicom ohrabrenja i sve nestane!!!

Znam samo da sam provela niz jako, jako, jako lijepih trenutaka koji neće tek tako lako nestati!!! Puno vas sve volim i pusim... i hehehehe vidimo se, ipak negdje moram odrţavati kondiciju!!!

Zrinka Delija

Osvrt na četiri godine provedene u Markovcu

Prije sedam godina upoznala sam jednog ĉovjeka sasvim sluĉajno. Tada sam još bila maturantica i planirala sam upisati fakultet u Hrvatskoj, prije svega u Zagrebu. Razgovarala sam sa njim o tome i rekao mi je da, ako uspijem ostvariti svoje planove i ako planiram nastaviti sa plesom u folkloru, obavezno doĊem u Markovac. Tada nisam previše razmišljala o tome, ali sam na trećoj godini faxa ipak poslušala njegov savjet. Tako sam u Markovac došla prije ĉetiri godine, uoĉi Boţićnog koncerta...

Bilo je tu svega! Ništa nalik onome na što sam navikla u svom KUD-u. Uĉestale i priliĉno naporne probe, pranje nošnji, peglanje, faldanje, faldanje i opet faldanje... Pa ti kaţu stavi ruku ovako, kosu upleti onako, kupi ovu šminku, imaj ovakvu šnalu, zihericu u ovoj boji, specijalnu bumbaĉicu... Malo te ignoriraju jer si nova, malo budu grubi, pa te zaborave i bus ode bez tebe i na sve to ti kaţu :" pa ti kao da priĉaš nigerijanski"!

Joj, skoro sam poludila od ţivaca! Posle prve turneje sam odustala!

Ipak, nakon par mjeseci odluĉila sam dati sebi i Markovcu novu šansu. Vratila sam se sa puno više strpljenja, pa sam kao i svi ostali poĉela doista uţivati u svakoj nošnji koju sam obukla, na svakoj sceni na koju sam stala, u svakom plesu koji sam odplesala, u svakoj pripremi za nastup i turneju, pa ĉak je i peglanje nošnji, uplitanje kose i nanošenje scenske šminke postalo sasvim normalno i zabavno!

U ovom osvrtu nastojim biti iskrena, ne zato da bih nekome nešto prigovorila, nego da bih ohrabrila nove ĉlanove koji se osjećaju moţda isto kao što sam se osjećala i ja na svojem poĉetku u Markovcu.

Danas, kada pogledam u nazad mogu reći da sam u Markovcu provela ĉetiri lijepe godine, prošla svašta, vidjela stvari koje inaĉe ne bi, upoznala divne ljude, stekla veliko iskustvo i prijatelje, izmeĊu ostalog i zaljubila se! Markovac je postao moja druga obitelj, pruţio mi je razonodu, podršku i utjehu u teškim trenucima. Zato ću se uvijek rado sjećati svega.

Dragi voditelji i svi Markovĉani, veliko vam hvala na svakom savjetu, strpljenju, osmjehu, stisku ruke, zagrljaju...

Nikada neću zaboraviti vrijeme koje sam provela sa vama!!!

p.s. Moţda ipak neću otići još neko vrijeme

Voli vas vaša Maja!!!! Maja Buza

Osim Maje i Zrinke, ove godine su se sa nama sluţbeno oprostili i Martina Arsenović, Petra Lešković, Bojan Milaković i Igor Antolić. Hvala vam što ste proveli tako dugo vremena sa nama (neki više, neki manje) i što ste i vi svojom osobnošću, talentom i velikim umjetničkim dosezima ostavili traga u stvaranju markovačke povijesti.

I kako bi Brane (zvani Branimir) rekao „HVALA NA SURADNJI!“

OJ TI KUME DIKO NAŠA......... Svekoliki puĉe, pozdraf. Evo javljam Vam se ja sa izvještajem od proteklih nekoliko tjedana.. I ove godine nastavljana je markovaĉka tradicija odrţavanja Ozkidijade. ( OZKIDA = Odbor za kulturu i društvene aktivnosti). Skupili smo se u lovaĉkom domu u Obreţju odranskom, skupili smo ekipu, donijeli cugu, deĉki su pekli roštilj koji je bio odliĉan, okrenuli smo i janjca ( spoznor Šef d.o.o). Nakon uvodne himne, koju je otpjevao duet Brakaĉ (Braco i Markaĉ), krenuli smo na društvene igre. Kolko su bile društvene - o tom, po tom. Igra trule kobile u pokretu, tj.gusjenice, pa igra toaletnog papira s ramena, i na kraju Ne pozabi stihove. Sve ekipe pokazale su zavidnu spremnost i pripremljenost, ali pobjedu su zasluţeno podijelile ekipe

Tamburaši i Solisti. Nakon toga nastavljeno je druţenje uz paradajz, roštilj, vino, pivu, Jeger, gledanje dvd-a našeg koncerta, smijeh i suze. Uz Ţovu se te veĉeri u bećarcima nije moglo doć na red, a ja sam se iskušala u slobodnom penjanju (padanju). Naţalost nisam imala štrik osiguranja na vrhu, pa sam završila sa lakšim ozljedama na bradi i ruci. Ništa

strašno. Kaj ću kad su visine bile velike. Sva sreća pa me ekipa srdaĉno ispratila uz pjesmu: Ustani Petra... Naravno, druţili smo se do ranih jutarnjih sati. Bilo je to jedno prekrasno druţenje, bude ih valjda još... Ali ajmo sad na sluţbeni dio. Kao što svi dobro znate, 10.lipnja FA Zagreb-Markovac je odrţao jedan sjajan koncert u Zagrebu. No, da bi se taj sjaj postigao, potrebno je puuno glancanja (iliti vjeţbanja). Zato se naše vodstvo ove godine odluĉilo na tri pripremna koncerta kroz koje ćemo pokazati za što smo vjeţbali. Prvi u nizu bio je u Karlovcu. Nisam sigurna da li je potrebno opisivati taj koncert previše, ipak je bio prvi, tek smo ušli

u igru. Vidjeli smo na ĉemu treba mrvicu poraditi, što se smije, a što ne smije... Nedugo zatim, naša PR (premijerka) Jadranka Uljanić objavljuje radosnu vijest: Svaki tjedan, rebalans jedan. «Krećemo na more na dva dobrotvorna pripremna koncerta, u Pazinu i u Rijeci, noćimo u Rovinju»... Hostiću je odmah pred oĉima bilo samo: MONVI, izlazak u subotu. Kofere smo spakirali, i krenuli na

vikend na moru. U Rovinjskom selu doĉekali su nas Mama i Tata Uljanić sa prefinom klopom, kak bi mi zagorci rekli, maneštrom. Da ne ispadnemo nekulturni pojeli smo sve. Hvala im još jednom. Ruĉak za sto. Punih trbuha krenuli smo na nastup u Pazin. Prošao je dobro, nikakvih većih gafova, ali smo se još uvijek ufuravali da pogodimo centar, da se na vrijeme obuĉemo, i da ne falšamo (previše). Završio je nastup, veĉera je bila prefina, i opet punih trbuha dio nas se uputio u ĉari noćnog ţivota u Monvi, a dio je ostao ĉuvati samostan od oboţavatelja. Kao i uvijek, na muci se poznaju junaci, pa je petero nas doĉelao i rovinjsku zoru nakon

nezaboravne noći uz meksiĉke bikove, zvukove cajki, pa do molbe zaštitara da napustimo kompleks. Tomek se uz burek i lozu podruzio sa galebovima, pa smo se pridruzikli ostatku na doruĉku.

Odluĉismo malo ubiti oko i odmoriti dušu, pa potom krenusmo na završni koncert turneje, u Rijeku. Na svakom koraku u gradu stajali su plakati obavijesti o koncertu, pa je i dvorana oĉekivano bila puna. Oduševili smo publiku, Šefa, ali moram priznati i zadovoljstvo u nama bilo je veliko. Ustanovili smo da smo totalno spremni za finale: Zagreb. Karte su odavno bili rasprodane kod naše blagajnice Katarine ( hm, baš me zanima da li je blagajnica na moru, znam da je rekla da ţeli ići). Falde su nafaldane, razdjeljci napravljeni, Davor i Ĉengi pripremili su nam i medicu da se lakše pjeva, u hodniku odzvanja kako Bori-Bori ponavlja Oj, Korano.. Ojkalica sa slušalicama paniĉno u zadnjim trenucima ponavlja deranje, ali treme skoro da i nije bilo. Iako je nekima ovo bio prvi veliki koncert, svi smo se sloţili da je ispao odliĉno. Prošetali smo Hrvatskom: Slavonijom, Zagorjem, Dubrovnikom, Trogirom Karlovcem, Banijom, Posavinom, malo svratili do Travniĉke doline (ne nuţno ovim

redom), tamburaši su nam zasvirali intermezzo, i nastanili smo se na kraju u Podravini. Podbijanje smo rasturali, prašinu dignuli, bis tri puta ponovili, svijetla pozornice ugasili. Koreografi koji su nam postavljali nove koreografije poslije koncerta u garderobi bili su oduševeljeni, sretni jer je sve ispalo baš kako su htjeli i zamislili. A bilo je tu par ljudi kojima je Podravina bila više nego zadnja koreografija. Bilo je i suza na zadnjim podbijanjima... Ove godine došao je kraj folklornog ţivota kod šestero ljudi (evo i mene meĊu njima) odluĉili su reći zbogom, goodbye, iako se to s vremenom pretvori u obiĉno «do viĊenja», budimo realni. Šest mušketira: Martina A., Zrinka, Bojan, Igor Antolić, Maja B, i moje Visoĉanstvo; kraju su priveli karijeru što zbog posla, faksa, obiteljskih razloga, što jednostavno zbog starosti. Svatko tko se bavi folklorom, reći će da je ovo savršen naĉin iskorištavanja slobodnog vremena. Istina je da se i dosta vremena, volje, snage, ţivaca, znoja treba izdvojiti, ali na kompleta nošnji, popeglati, oprati, zašiti ako je poderano, pomankuti gumbiće, sloţiti u torbu, dotegliti na nastup, poslije sloţiti, odnijeti doma, oprati ako treba, popeglati i vratiti u garderobu. Muku smo nekad muĉili s nošenjem teških torba. Ali stavimo to kao rijedak minus na jednu stranu, pa pokušajmo stavit pluseve na drugu. Prvi i osnovni, što je i cilj bavljenja folklorom jest druţenje, prijateljstvo, ljubavi, putovanja. Trenutno i u ansamblu ima puno parova koji se moţda nikad ne bi upoznali u normalnom svijetu, da ne spominjem koliko je ljubavi završilo svadbama, veselim folklornim svadbama, a koliko ih još bude... Uz folklor nas takoĊer veţe i veeliko prijateljstvo. Mnoga od njih tu su poĉela, a trajat će zauvijek. Kad pitate bilo kojeg

fokloraša koje su najljepše stvari koje su mu se desile u ţivotu, zasigurno će tu bit puuno stvari što se tiĉe folklora. Kod mojih naljepših stvari ima puno foklornih. U pamćenju će mi ostati zadnja enzerica na svojoj poziciji, zadnje podravsko podbijanje uz Zrinku i Eminu, zadnji put kaj smo onaj mali Pakrac i ja pokvarili finale Banije... Ali kolo se okreće, i

nije zabadava Balašević zapjevao: Neki novi klinci... Uf... U ovih 5 godina u Makovcu toliko toga je pospremljeno u ladici u mojoj glavi. Od prve turneje u Kanadi, do prvog nastupa u Varaţdinu, najbolje turneje u Španjolskoj, najsmiješnije u Portugalu, najdalje i jako lijepe u Meksiku... A sve su mi bile najdraţe. Koliko god rastanak tuge nosi, i suza u oĉima, isto toliko me veseli jer će netko drugi dobit priliku proţivjeti sve ovo. Proţivjet će dolazak u A ekipu i budno Šefovo oko koje prati svaki tvoj pokret u prvih godinu dana i baš je on trn u njegovom oku (kad to preţive, ostalo je med i mlijeko). Proţivjet će devet krugova pakla Ladarki i Mirjanu koja neumorno ponavlja svaki glas ako treba i tristo puta. Proţivjet će i

prvo šminkanje i povlaĉenje crta tušem po gornjem kapku uz potresavanje ruke 8 stupnjeva po Rihteru, a Šef ni blizu zadovoljan.

Proţivjet će odvezane opanke odmah na poĉetku Posavine i misao u glavi : « Je.., kaj sad?!?!» . Dodala bih još i anegdotu poput one da zaboraviš na nastup ponijeti nošnju, ili dvije, ne daj Boţe (nap.a. Ovo se ne doĊaga baš svima, nemojte se nadat). Proţivjet će lude turneje, crne liste, neprospavane noći, nezaboravne svirke naših najboljih

tamburaša, stotine novih prijateljstava, što u CRO, što van granica, Pakraca i Jasnu, Ţovu i Tomu (njih će još 20 generacija proţivljavat), Marka i Maju sa salsom, Davora i

noći s palaĉinkama kod njega u stanu, Ĉengi – zvijezdu u usponu, Ulju na dodjeli godišnjih nagrada kad pomete svu konkurenciju, nabrijanu visoku i veselu i slatku nisku ekipu, najboljeg Jacksona poslije Michaela – naravno - Vladeka, , nabrijanog Ţaka kad mu Šef uvali 10 koreografija, Šefove

dobre i samo mrvu manje dobre dane, ŠEFA, Mirjaninu pištalicu, Mirjanu, Kizino pjevanje, Kizu, tamburaše s tempima koji variraju ko oseka i plima, tamburaše. Markovaĉki bus, Joţu, njegovu kćer Anu, nekog Stipu i Milkicu, Eminine suze i smijeh, Lanin ples bez grudnjaka, Tomicu koji će vam na razduţivanju vratit podsuknju da zašijete kad dobro ne sloţite nosnje, Romića Neustrašivog ( u biti od kad je Buza gazda postao je Romić Ustrašivi), jednog Milakovića sigurno (nije bitno koji je, isti su samo je drugo pakovanje), proţivjet će nekog drugog Droĉića s japankama, Peru koji je nakon tri desetljeća završio faks, neku drugu Deliju s Maks faktor koferom, Precjednika i Milku u apartmanu na svakoj turneji, i na kraju: ŠEFA

Naţalost, proţivjet će i rastanak. Kaţe Mišo legenda: Rastanci su uvijek tužni. E, fakat jesu, pogotovo ovakvi. Ovim putem vam svima ţelim veliku sreću i poruĉujem da vas jaako volim... Ţivot je lijep i zauvijek će ţivot ostati pozornica, samo se glumci mijenjaju. VELIKA HVALA SVIMA.. :D NE ZABORAVITE – ŢIVOT JE LIJEP... P.S. Ljubi vas Ĉeliĉna lady.. Leška has left the building...