ZAK LAKAN

Već odavno je poznato da je Sigmund Frojd u psihoanalizi ustanovio tri razvojne faze kroz koje prolazi svako dijete na svom putu ka sazrijevanju. Ti psihoseksualni stadiji podrazumijevaju oralni, analni i genitani period. Edipalno razdoblje, koje obuhvata dob od 3 do 5 godina, svojom specifičnom konstelacijom i adekvatnim razrješenjem nesvjesnih kastracionih strahova uvodi dijete u intrapsihičko ustrojstvo ka stvaranju odraslog čovjeka.

Lakan je stava da ovo sve treba formulirati drugačije. On akcentira tri koncepta: potrebu, zahtjev i želju koji korespondiraju razvojnim stadijima koje on označava kao Realno, Imaginarno i Simboličko. Realno i period potrebe traju do druge polovine prve godine života/početka druge.

U početku života, obojica psihoanalitičara se slažu, beba je neodvojiva od majke jer nije prisutna svijest o diferencijaciji Ja i ne-Ja. Tako su egzistencija i bihejvioralni obrasci ovakve  “beba-grudve” vođeni Potrebom. To prirodnim zakonima zadato stanje mora biti promijenjeno, ta fuzija rasčlanjena na Ja i ne-Ja da bi se formirano odraslo, odvojeno biće. Neminovno odvajanje od majke uzrokuje osjećaj, doživljaj Gubitka, koji pojedini autori uspoređuju  s mitom o Izgubljenom raju.

Tokom druge godine života dijetetovo psihofiziološko sazrijevanje omogućava mu da realnije sagleda svijet u sebi, i onaj oko sebe, te ono počinje jasnije (no i dalje prilično rudimentarno, nepotpuno) percipirati sebe kao nešto izdvojeno od svoje okoline. Tada Potrebe ustupaju mjesto Zahtjevima, i to pretežno zahtjevu za ljubavlju drugog. Ovo je po Lakanu područje Imaginarnog koje je značajno obilježeno ‘stadijumom ogledala’.  U periodu od oko jedne godine starosti malo dijete će ugledati svoj odraz u ogledalu i pomisiti ‘To sam ja’. Majka će podržati tu misao. Na ovaj način, Lakan naglašava, dolazi do pogrešnoj prepoznavanja totaliteta sopstva koje stvara pogrešno viđenje cjeline, jednstva u iliziju o cjelovitosti. Stoga je za Lakana sopstvo, identitet nominalno određen s ‘Ja’ uvijek na nekom nivou Fantazije, poistovjećenja s vanjskom slikom a ne unutrašnji osjećaj posebnog, cjelovitog identiteta. Imaginarno je područje slika, predstava, svjesnih i nesvjesnih, prelingvističko, preedipalno, pretežno zasnovano na vizuelnoj percepciji i ’ogledalnim slikama’. Upravo u ovom stadiju shvatamo Drugost kao koncept, što utiče na formiranje predstave sebstva.

Lakan je stava da se, za razliku od Frojdovih treza o razvojnim stadijima,  Simboličko i Imaginarno uvijek preklapaju i na izvjestan način koegzistiraju.U Simboličkom prediminirajući vid komunikacije jeste jezik koji, po Lakanu, uvijek kazuje o gubitku, odsustvu… te su nam riječi potrebne samo kada je ‘objekat’ kojem težimo odsutan. Korjen odsutnosti iznalazimo u nužnosti rupture simbiotskog jedinstva male bebe i njene majke, momentu kada se predstave ne-Ja i Ja počinju rađati u djetetovoj svijesti, istovremeno i u područjnu nesvjesnog i njegovih fantazija.