Žanrovi u književnosti za djecu

RIZO DŽAFIĆ

KNJIŽEVNOST ZA DJECU I ( žanrovi u književnosti za djecu)

Bihać, 2008.

ŽANROVI U KNJIŽEVNOSTI ZA DJECU Rizo Džafić

5

1. KNJIŽEVNOST ZA DJECU - KODIRANJE TERMINA

U teoretsko – književnom lociranju književnosti za djecu, teoretičari su najčešće

polazili od pretpostavke da su djeca sociološki fenomeni koje treba uklopiti u sredinu,

vrijeme i situaciju, pa vremenom, definicija ima različitu percepciju. Svaka definicija nosi konvencije, način razmišljanja i suodnosa, te odnos pisaca prema vremenu i društvu. Stoga

je danas teško naći parametre po kojima bi jednom definicijom udovoljili potrebama našeg

doba. Do danas nema mnogo definicija o književnosti za djecu, nego variraju one što su ranije ponuđene. One idu od ruskoformalističkog povratka značenju književnog djela do

sosirovskog insistiranja na konstituiranju znaka koji će i smisaono i terminološki

razlikovati ulogu zbiljskog i pretpostavljenog svijeta djetinjstva.

Danas prevladavajuće definicije ne pokazuju okretanje novom horizontu.

Tako prevladavaju mišljenja po kojima dječija književnost “sveobuhvatno slika

svijet djetinjstva” (Idrizović); da je to dominanta koja “svijet djetinjstva slika u svom

iskaznom sistemu u njegovom totalitetu” (Crnković); da je to “sinkretizam jezičke,

slikovne i prikazivačke umjetnine prikladne, kongruentne i prvenstveno namijenjene

određenoj populaciji” (Težak), da je “megakultura koja sintetizira određen prostor i

vrijeme” (Voja Marjanović) i sl. Francuski antropolog Pol Azar u definiciji ukazuje na

paralelu između djece i odraslih; francuski historičar Raoul Dubois (Raul Duboa)

(književnost za djecu izražava misli namijenjene djeci); Mario Valeri (književnost za

djecu je “sve što je usmjereno ka predstavljanju spoljašnjeg ili unutrašnjeg svijeta,

kad je namijenjeno djetetu i upotrebljava sredstva pisanog ili usmenog govora

pripada toj književnosti”), a Marc Soriano navodi da je književnost za djecu

“historijska komunikacija između odraslog i djeteta…”.

Sve ove teorijske kombinatorike u kojima ima i avangardnih i postmodernih teza,

obuhvataju oblik stvaralaštva koji je prilagođen određenom uzrastu, fazi života i svijeta.

Književnost za djecu je stvarnost, realna literarna kategorija nastala kao rezultat specifičnosti strukture i odnosa dijete - čitalac, a i iz praktičnih životnih razloga - školskih i

izdavačkih. Književnost za djecu sastavni je, ali ipak samostalan dio unutar književnosti

kao cjeline. Ima svoje čitaoce, listove i časopise, pisce i djela, što je sve dokaz njenog

postojanja i razvoja.

Književnost za djecu do danas nije posmatrana kao semantička konstrukcija sa

različitim iskaznim sistemima, pa te definicije nisu ni mogle ponuditi cjelokupno viđenje

ove diskursne. Ima jasniju dioptriju od književnosti za odrasle, Aristotelove teze da priča


6

ima svoj početak, sredinu i kraj, jer je oslobođena stilističkih tajni i misaonog misticizma.

Suština se može svesti na problem: književnost za djecu je tip diskursa što slika pojave

koje imaju vremenski i prostorni kauzalitet, čija fabula započinje u određenom vremenu i završava u datom času. Njena temeljna osobina je dinamika radnje, likova i događaja koji

u suodnosu uspostavljaju nova stanja. Zato kažemo da je književnost za djecu sinkretičko

prožimanje literarnih, likovnih i prikazivačkih elemenata. Kao književna umjetnina je namijenjena određenom uzrastu i mora udovoljavati svim kriterijima književnokritičke

valorizacije književnosti za odrasle.

Kad je riječ o nastanku dječije književnosti i njenoj individualizaciji, treba poći od

činjenice da u književnosti općenito, pa i u dječijoj, postoje teze koje u svakom vremenu mijenjaju i razbijaju poznate i prihvaćene historijske kodove. Tradicionalno genološko

kodiranje je udovoljavalo idejnim konceptima politike, vremena ili prostora čije etičke i

estetske vrijednosti odražavaju, ali savremeni aspekti više teže za autonomijom u odnosu na tradiciju. Savremeni teoretičari afirmiraju metodologiju samootkrivanja, okretanja

unutra pa su stvorili relevantne parametre po kojima se danas može izvršiti umjetnička

valorizacija.

Ako krenemo od semantičkog pristupa dječijoj književnosti, uočavamo različita

mišljenja historičara o nastanku: jedni dječiju književnu tradiciju posmatraju u širem

kontekstu prostora i vremena, pa u prve knjige za djecu uvrštavaju indijski ep “Pančatantra” (Petoknjižje) u kojem ima priča o životinjama koje su bliske pojmovnom

sistemu recipijenata.

Drugi literaturu za djecu nalaze u Ezopovim Basnama (VI st. p.n.e.). Treći idu od

djela arapskog pisca Ibn-all Tufaila “Popravljanje ljudskog razuma”, o doživljajima na

pustom otoku, a četvrti od Homera (Ilijada i Odiseja). Veliki broj prve tragove nalaze u

vremenu renesanse, koja »oslobađa duh i tijelo« (Servantes, “Don Kihot”). Najveći broj smatra da su to samo arheološki i geološki slojevi koji su uslovili pojavu ove literature, ali

kao najznačajnije formacije u njenom dijalektičkom razvoju izdvajaju djela Danijela

Defoa (“Robinzon Kruso”) i Džonatana Svifta (“Guliverova putovanja”)

Na južnoslavenskim prostorima historičari dječije književnosti prve njene

tragove nalaze u djelima Andrije Kačića Miošića (“Razgovor ugodni naroda Slovinskoga”), Antuna Matiju Reljkovića (“Satir iliti divji čovik”), u basnama Dositeja

Obradovića, a kasnije se kao autentični utemeljitelj ove oblasti izdvaja Jovan Jovanović

Zmaj.

Muris Idrizović, kao začetnika u Bosni i Hercegovini navodi Luku Milovanova

Georgijevića i njegovu pjesmu “Na knjižicu na novoljetni dar” (1810). Posmatrajući ovaj

problem iz savremene recepcije među začetnike možemo uvrstiti Branka Škaricu

Strahimira (1810 - 1883) i Ivana Klarića (1867 - 1912), a u oblasti didaktičke priče

Džemaludina Čauševića (Dedini menakibi-doživljaji 1914), koji je autor prve didaktičke

knjige za djecu.


7

Ovi autori su nezaobilazni u historiografskom fokusu posmatranja i predstavljaju

prvu fazu u razvoju dječije književnosti na našim prostorima, koju još možemo nazvati

faza udovoljavanja aktuelnim kolektivnim potrebama koja vodi čuvanju kolektivnog hermetizma i vlastitih nacionalnih mitova.

U drugoj fazi (između dva svjetska rata) pisci su bili učitelji ili vjeroučitelji koji pišu djela vjerskog, rodoljubivog i socijalnog tipa u želji da pruže tumačenje čovjeka i

vremena. Baštinili su naslijeđe prethodnika. U djelima naglašavaju svoj odnos prema

vlastitom identitetu (faza sa naglašenim kulturološko-nacionalnim formacijama).

Treću fazu čine pisci poslije Drugog svjetskog rata u čijim djelima je prisutan

ispovijedni monolog u estetskom prožimanju spoljašnjih i unutrašnjih sadržaja. To je faza

razbijanja dekadentnih nastojanja da se očuva nacionalna samoizolacija.

Četvrtu fazu čine djela savremenih pisaca koji pišu od 1960. do 1980. godine. U

njoj jedni slikaju vrijeme beznađa kad je dokinuta mogućnost individualnog iskaza jer je

ideologija nudila odgovore na sva pitanja; drugi se uklapaju u zahtjeve vremena gubeći umjetnički integritet. To je faza individualizacije djela i traganja za vlastitim

identitetom. Petu fazu čine pisci koji stvaraju u posljednje dvije decenije. Slikaju unutrašnju

dramu u historijskim previranjima. To je faza visoko estetiziranog pogleda na svijet

djetinjstva u kom umjetnost, ispituje svoje konceptualne i ideološke granice.1)

Književnost za djecu osluškuje vrijeme, prati životne manifestacije i osmišljava

semantičke žanrovske jedinice. U žanrovskoj optici stih je najčešći model kazivanja i uzlet

u imaginarne prostore bića. Kasnije se nameću drugi oblici kazivanja: od proze i njenih pojavnih oblika, do drame i njenih struktura. Savremena gradacija ima žanrovsku ljestvicu

na čijem vrhu je narodna usmena književnost, zatim umjetnička priča pisana na temelju

narodne tradicije, poezija, proza i kratke dramske igre. Pisci su bili determinirani vremenom, pa su se rjeđe odlučivali na književne forme polivalentne kompoziciono -

jezičke i tematske strukture, kao što je roman.

U književnosti za djecu na našim prostorima se bilježe četiri žanrovska uticaja:

- književnost orijentalnih naroda

(na razvoj bajke, basne, šaljive priče, anegdote, epske pjesme,

romanse, sevdalinke i balade);

- uticaj Jovana Jovanovića Zmaja (1870 - 1930),

1) ”To je situacija u kojoj kompjuterska simulacija u virtualnom prostoru pokazuje da i likovno ili

vizuelno umjetnčko djelo i tekstualno književno, ili muzičko djelo, ili teatarsko djelo, imaju istu ontološku mašinsku osnovu. To više nije ontologija boje i platna, ontologija muzičkih tonova, pera i mastila. To je ontologija kompjuterske proizvodnje svijeta (elektronskih fantazmi). Svi ovi modeli su u konfrontaciji jedan sa drugim i ta dinamika ubrzanja konfrontacija jeste budućnost”. (M. Šuvaković, 2006. www.yurope.com).


8

(na razvoj dječije poezije);

- uticaj Branka Ćopića (1940 - 1980) (na poeziju, pripovijetku, bajku i roman)

- i uticaj modernog stvaranja i postmodernizma (1982 - 2000)

(na priču, poeziju, roman).

Žanrovi u književnosti za djecu su vezani za vremensko - prostorne dimenzije koje određuju umjetničku perspektivu pisca: njegov vokabular i idejnu komponentu. Od te

dimenzije ovisi karakter psihemskih i sociemskih narativnih figura djela koje ima

identifikacijska obilježja.

Ovakav istraživački pristup uvjetuje podjelu književnosti za djecu na žanrove:

1. Narodna usmena književnost:

- Narodna poezija (narodna lirska pjesma, sevdalinka, balada, narodna epika); - Narodna bajka (bajke naših naroda; bošnjačka narodna bajka);

- Uspavanka;

- Narodna basna;

- Priča sa tematikom iz života (novela), legenda (predaja, saga) i skaska,

Šaljiva priča (anegdota, vic), zagonetka, pitalica, poslovica;

2. Poezija za djecu (prethodnici; tradicionalna poezija; moderna poezija; savremena i/ili

tranzicijska poezija);

3.Umjetnička proza za djecu (umjetnička basna, umjetnička bajka, fantastična priča);

4. Pripovjedačka proza za djecu (počeci proze – tradicionalna priča, realistička priča,

savremena priča;

5. Roman za djecu (avanturistički roman, roman o divljem zapadu, roman o otocima s

blagom, naučno - fantastični roman, historijski roman, zoo i eko - sage (romani i

priče o prirodi, biljkama i životinjama), realistički i savremeni roman;

6. Ostali (bezvremenski) žanrovi (drama, komedija, tragedija, igrokaz, dnevnik, ljetopis,

Slikovnica, strip, putopis, biografija i autobiografija).


9


10

2. NARODNA USMENA KNJIŽEVNOST

Termin ”narodna književnost” imenuje stvaralaštvo kojim narod kazuje spoznaje sakupljene kroz stoljeća i na taj način čuva bogatstvo i ljepotu tradicije jedne

sociohistorijske zajednice. Odlikuju je dvije ključne komponente:

- čvrsta povezanost sa tlom na kome je nastala i

- duhovnost sredine čije iskustvo reflektira.

“U usmenoj književnosti nije moguće napraviti oštru podjelu na rodove – liriku, epiku i dramu – kao što je to slučaj sa pisanom književnošću. I pored toga, osnovna

klasifikacija narodne književnosti na poeziju i prozu napravljena je upravo po ovom

osnovu, dok drama u obliku u kojem je mi danas poznajemo nije bila stvarana. To ipak ne znači da u pojedinim narodnim običajima vezanim za proslavljanje hrišćanskih praznika,

ženidbi, seoskih svečanosti i slično nije bilo dramskih elemenata. Oni su izvjesno postojali,

samo što nisu bili i formalno istaknuti kao takvi, nego je za folklorne običaje bio uobičajen

sinkretizam – objedinjenost različitih umjetnosti: igranja, pjevanja, izvođenja stihova itd. Narodna proza pak široko je rasprostranjena u srpskoj književnosti.

Priča i pripovjedanje su dugo vremena zajedno sa junačkim pjesmama bili jedini izvori istorijskog sjećanja u narodu, ujedno i nosioci utvrđenih etičkih parametara, kao što

su neke pripovijedne vrste služile i za šalu i razonodu. Najrasprostranjeniju usmenu

proznu vrstu čine pripovijetke (...). Narodna predanja je posebna forma usmene književnosti, za koju se vjeruje da nosi istinitu priču i ona se, kako i sama etimologija

riječi predanje kazuje, predaje kao usmeno blago iz naraštaja u naraštaj. Predanja su

kraća od pripovijedaka, a ima ih različitih vrsta. Jedna govore o postanku svijeta i

čovjeka, pojedinih njegovih sposobnosti i drugog što je vezano za ljudsko biće, o porijeklu biljaka i životinja, kosmosa i nebeskih tijela. U narodnom predanju svaka pojava i sve na

zemlji je funkcionalno, ima svoje značenje i ništa što se dešava nije slučajno. Postoje i

istorijska predanja, koja kazuju o junacima, carevima, kraljevima i ličnostima koje su ostavile traga u narodnom životu. Također, pripovijeda se o nastanku imena nekih mjesta i

bića koja su plod narodnog sujevjerja i mašte: zmajeva, vampira, vukodlaka, aveti, utvara,

vila, karakondžula itd.”(Prema: w.w.w.magazin.com).

Neki historičari narodnu usmenu književnost nazivaju pučka kultura. Ona je u

punom smislu riječi i bila narodna – narod ju je prihvatao, njegovao i upućivao novim

generacijama; u njima je bio dio narodnih želja i snova. Od pisane se razlikuje i po tome što je u pitanju živa riječ koja se neposredno izgovara, prenosi i prisutni govornik može

ispraviti na licu mjesta njene nedostatke. Pismeno kazivanje, pak predstavlja zapis,

transkripciju govora, pa je udaljenije od misli nego govor – ono je u dvostrukom odmaku od nauma. Pismeno i usmeno kazivanje imaju dvije ključne razlike i dvije sličnosti:

Razlike: - prisustvo historičnosti u kojoj se diskurs iz prošlosti prenosi sa

generacije na generaciju i - naglašena dinamika razvoja.


11

Sličnosti: - tematski diskurs kao identifikaciono sredstvo komunikacije i -

identičnost klasifikacijskog sistema.

Usmena narodna književnost bila je veoma razvijena u našim krajevima. Pričale su se priče, pjevale pjesme od bešike, pa prenosile, kasnije zapisane i - ostale do danas. Svi su

je narodi njegovali i čuvali kao dio svoga kulturnog naslijeđa i tradicije. Danas imamo

veliki broj verzija iste bajke, priče, epske pjesme, legende, poslovice i sl.

Dijeli se na različite vrste među kojima su na našim prostorima: narodna lirska

pjesma, sevdalinka, balada, narodna epika, narodna pripovijetka, bajka, basna,

uspavanka, legenda (predaja), skaska, anegdota, zagonetka, pitalica, poslovica i šaljiva

priča.

2. 1. NARODNA POEZIJA

U istraživanju evolucionisti idu od nastanka ljudske zajednice kad su neartikulirani glasovi izgovarani sa izvjesnom dozom ritma i tako stvarali dojam uspostavljanja

komunikativnih odnosa. Empiristi (koji za sve tvrdnje traže dokaze), imaju drugi pristup u

istraživanju nastanka i tragaju za konkretnim činjenicama i podacima. Bez obzira i na jedne i druge, poznato je da je poezija nastala prije drugih književnih rodova, pa se za

njenim korijenima traga u daleku prošlost ljudske zajednice.6)

Prve tragove narodne

poezije historičari književnosti nalaze kod pisaca humanizma i renesanse (od 14. do 16.st.)

kad je čovjek bio u centru zbivanja, kad dolazi do desakralizacije života, pa i književnosti. Tada neki pisci ukazuju na snagu i ljepotu narodne tradicije. U 17. st., a naročito u 18. st.

razvili su se konkretniji interesi, a naučnici temeljitije počinju istraživati stvaralaštvo svoga

naroda. Pisci počinju u narodnoj tradiciji tragati za ljepotom i bogatstvom naroda ukazujući na njegovu prošlost i identitet. Romantičari naglašavaju da je snaga jednog

naroda u bogatstvu njegove tradicije. Vlastiti nacionalni korpus stavljan je u prvi plan.

Takve teze su afirmirale tendencije koje su se, u većoj ili manjoj mjeri, provlačile kod pristalica nacionalističkog pristupa.

6) “Kada govorimo o usmenom stvaralaštvu i o usmenoj književnosti, moramo prvenstveno naglasiti

njenu historičnost, tj. njen historijski karakter. To znači da se javljala u slijedu historijskih zbivanja nejednoliko, neujednačeno i s različitim dostignućima. Teže ju je fiksirati nego pisanu baštinu, ali je očito da su usmena ostvarenja u ranijim stoljećima nužno drukčija nego u naše vrijeme. Drukčija i po jezičkoj fakturi, i po motivsko - tematskom rasponu. Kategorija usmenosti nije isključiva svojina ili obilježje jedne sredine, zahvljujući našim specifičnim kulturno - političkim prilikama, proizašla jedna i određena usmena književnost, iznimno kompletna s gledišta jezičkih realizacija i književnih dostignuća. Usmena tradicija, sa svim popratnim pojavama usmenog izražavanja, prisutna je u starim kulturama, na dvorovima, u sakralnim sredinama i na

vašarištima, u vojničkim ambijentima, u seobama naroda i u dugotrajnim pustošenjima. I svaka od tih usmenih tradicija nosi nužno pečat određenog jezičkog sistema i konkretnog historijskog časa; mi bismo rekli svoje kulture i svoga ambijenta”. (Prema: Tvrtko Čubelić, 1988. str. LII ).


12

“Usmena književnost, kao što i sama riječ kaže, prenosi se i razvija u sredinama

koje ne poznaju pismo ili se pismom zbog bilo kakvih razloga ne služe radi prenošenja

književnih djela. S obzirom na izuzetnu važnost koju ima način na koji se književna djela prenose od autora do publike za funkciju književnosti u društvenom životu, za njen razvoj

i njen “život” u svakom smislu, usmena se književnost može umnogome suprotstaviti onoj

književnosti koja se isključivo ili pretežno služi pismom, koja se ne govori nego se zapisuje, koja se ne sluša, nego se čita.”

( Prema: M. Solar, 2003. str. 126).

Na našim prostorima je 19. stoljeće dalo veliki broj pisaca romantizma koji počinju afirmati tradiciju vlastitog naroda, njeguju ljubav prema jeziku, vjeri i naciji, ali se

javljaju i djela sa umjetničkim pretenzijama u kojima su u prvom planu univerzalne ideje i

značenja. Za razliku od prethodnika, povijest pojedinca zamjenjuje povijest kolektiva. Narodni tekst se tumači kao cjelina koja osim umjetničkog značenja ima i određenu

društvenu funkciju.

Po nastanku se dijele na: narodne i umjetničke.

Narodne lirske pjesme su specifične i nastale su u narodu. Prenosile su se s

koljena na koljeno i ostale do danas tako što su ih zapisivali sakupljači narodnih umotvorina. Stvorio ih je daroviti pojedinac, a onda ih je narod prihvatio, jer je u njima

prepoznao svoje težnje, ideje, ciljeve i ideale. Prilikom kazivanja imaju univerzalije koje

se moraju poštovati čak i prilikom dijalektičkog razvoja psiholoških procesa koji se dešavaju kroz stoljeća. Narodnu lirsku pjesmu možemo prepoznati po jeziku koji ima

specifičnosti, po stilskim izražajnim sredstvima (stilskim figurama), po motivima, po

vremenu i sredini. Kao i drugi žanrovi, i lirska pjesma ima pripovjednu funkciju koja

predstavlja sve što pročitamo, a što označava neku radnju. Može biti kao indicija (u lirskoj pjesmi) ili informacija ( u epskoj pjesmi), a preko nje možemo utvrditi vrijeme, mjesto i

stav pisca.

Hajden Wait (1928), američki teoretičar je istraživao narodnu lirsku pjesmu i njene

reflekse na savremenu književnost. U čuvenom tekstu Metahistorik piše o značaju historijske imaginacije (historical imagination) u formiranju modernog i

postmodernističkog književnog diskursa. Njegova teorija imaginacije negira dotadašnje

teorije koje je koristila historiografija. Na narodnu lirsku pjesmu i tradiciju općenito, mislio je i Šklovski u tezama o umjetnosti kao očuđenju svijeta, jer se u njoj spoznaja

javlja na nov način, iz neočekivane perspektive.

Narodne lirske pjesme u BiH imaju kod Bošnjaka naglašenu islamsku dimenziju

sa orijentalnim motivima, etikom i estetikom. Motivski obrađuju sve što život čini


13

životom, ljudska osjećanja i raspoloženja: i radost, bol, nada, sreće, nesreće, i rad i običaji,

i vjerovanja i strah od naepoznatih nebeskih sila. Ima više vrsta lirskih pjesama:

sevdalinke, uspavanke, balade, mitološke pjesme, obredne, običajne, porodične,

posleničke ili pjesme o radu, ljubavne pjesme, šaljive pjesme i dr.

MISLIO SAM, MOJA MILA DRAGA

Mislio sam, moja mila draga,

Da nas niko zavaditi neće, Da nas niko rastaviti neće!

Došli dani, rastasmo se sami.

2. 1. 1. USPAVANKA

Za uspavanku se smatra da je pjesma najstarijeg porijekla i da se dijete sa njom

susreće u prvim trenucima svoje spoznaje. Stoga istraživanja idu u daleku prošlost i istraživači tvrde da je to ne samo

najstariji, nego i najrasprostranjeniji žanr u književnosti, jer pjesama ima kod svih naroda

u brojnim varijantama.

Pjevaju se djeci prilikom uspavljivanja, u igri i zabavi, a u prvom planu imaju naglašen ritam i muzikalnost.

ZASPI SINE, ZASPI, MILOVANJE MAJKA SINA U RUŽI

RODILA

Zaspi sine, zaspi, milovanje, Majka sina u ruži rodila,

Milovanje i razgovaranje! ružica mu rumenilo dala,

Milov’o te i ko te rodio travica ga na se dočekala.

I ko ti je lijepo ime dio. Čelica ga medom zadojila,

Miluje te i gora i trava, bila vila pismicu pivala,

Kamol’ neće i otac i majka. lastavica ezan izučila.

2. 1. 2. SEVDALINKA

Sevdalinka je, prema tumačenju Abdulaha Škaljića, ”riječ nastala od arapske

riječi sevdah, što znači ljubavnu čežnju ili zanos”. Govori najčešće o tragediji zbog neostvarene ljubavi, snažnoj ljudskoj čežnji, pa je u njoj naglašena tuga, sjeta i

melanholija. Književna kanonizacija je svrstava u narodne lirske pjesme Bošnjaka.


14

“Sevdalinka (ljubavna pjesma, pjesma o ljubavi) u kulturi bosanskih muslimana

ima posebnu ulogu. To je narodna pjesma u kojoj je u jezgrovitom muzičko – književno –

jezičkom obliku iskazano autentično narodno biće, prepoznatljive ambijentalnosti, naglašene senzualnosti i životne općeljudske tragičnosti. Sevdalinka je odražavala

posebnost i izvornost čaršijskog bosanskog ambijenta, njegovih dućana i bazerdžana,

mahala i bašča, izvora i rijeka, momaka i djevojaka, njihove ljepote, mladosti i sevdaha. Kroz nju je na jedan neponovljiv, umjetnički uvjerljiv način, opjevana ljepota življenja i

mladosti, kao i ljubavna i životna bol, ali je tu, kao rijetko gdje, postignuta i ljepota i

autentičnost riječi i izraza. Tu prepoznajemo umjetnički transformiran govor bosanskih

šehera i kasaba u vrijeme turske vladavine, puls i ritam toga govora. Kroz taj govor narodni nepoznati pjevači udahnuli su mirise i ispili sokove iskonske ljepote osjećaja,

postižući zadivljujući sklad između izvornosti osjećanja i jezičkog izraza kojima se ona

iskazuje.” (Prema: www.sevdan.nl.) Sevdalinka kao narodna ljubavna pjesma je vrlo stara. Prvi podaci datiraju iz 16. stoljeća. Pjevana je uz muzičku pratnju na kućnim sijelima i

prelima, u kafanama i na drugim zabavama. Pjevao je mladić djevojci i djevojka mladiću,

pa je do danas ostala najsnažniji emocionalni oblik narodne pjesme. U njoj se najčešće

govori o ljubavi momka prema djevojci, djevojke prema momku, opisuje se ljepota djevojke ili momka, kazuje se patnja zbog rastanka, čuva se uspomena na momka ili

djevojku, grad ili drugi lokalitet. Ona je nosilac trajnih kodova koji u svakom vremenu

imaju istu intenciju.

Sevdalinka ima dva nivoa. Historijsku sliku vremena u kom je nastala i arheološu komponentu u kojoj su dokumenti tumači vremena. Nastala je na istoku, a

bila je ugrađena u tradiciju ne samo Bošnjaka, nego i drugih naroda na Balkanu od dolaska turske vlasti na ove prostore. Islamska kultura je donijela sa sobom izolaciju žena što je

zahtijevao islamski moral, a to se odrazilo i u sevdalinkama. One zato govore o ljubavi i

patnji i neostvarenoj čežnji, a u osnovi su lirski monolozi intimne prirode.

“U našem podneblju ljubavno osjećanje izraženo riječju “sevdah”, zadržavajući osnovni ton svoga emocionalnog opredjeljenja, dobilo je prizvuk slavensko - bogumilske

sjetne prolaznosti u prostoru i vremenu. Naš sevdah je, u stvari, koliko strasna i bolna,

toliko sjetna i slatka ljubavna čežnja, kada više ne može da se trpi bol zbog ljubavi, pa se izgubi u ekstazi ljubavnog pijanstva koje graniči sa umiranjem. Bol zbog toga što ljubav u

tom trenutku nema mogućnosti zadovoljenja i ispunjenja, jer pred njom stoji jedan put

prostor i vrijeme kao zid i neprohodnost, drugi put prepreka individualne, društvene,

porodične, tradicionalne ili prosto emocionalno - psihološke prirode.” (Prema: Muhsin Rizvić, 1999. , str. 122).

ZAPJEVALA BULBUL - PTICA

http://www.sevdan.nl/


15

"Zapjevala bulbul-ptica. Misli zora je: Kad me mladu povedoše, mislim: u rod ću. "Ustaj, Fato, ustaj ,zlato, dili darove"! Kad me mladu okrnaše, mislim: Bajram je. "Ja sam luda, ja sam mlada, ja dara nejmam". Kad mi dragog uvedoše, mislim: brat mi je. "Kad si luda, kad si mlada, što s' se udala?" Kad me stade grlit, ljubit, vidim: dragi je. "Mene majka ludu dali, nisam ni znala Kad su došli po me svati, mislim: ašici.

2. 1. 3. BALADA

Potiče iz Engleske i Škotske i u srednjem vijeku je označavala lirsku pjesmu uz koju se igralo. Značenje ovog termina se mijenjalo, pa danas balada označava narodnu

pjesmu lirsko---- epskog i dramskog karaktera. To znači da je balada lirsko - epska

pjesma, odnosno da su u njoj naglašene dvije motivske komponente:

- emocionalnost (osjećajnost), snažne lirske slike, bogata izražajna sredstva -

fabularan tok događaja; ličnosti kao nosioci radnje i tragičan završetak. I lirski i epski elementi u baladi imaju podjednaku umjetničku funkciju, pa je ne

možemo svrstati ni u lirsku, ni u epsku, nego u lirsko - epsku vrstu.

Lirsko - epske pjesme: u našoj poeziji postoje i pjesme u kojima se saopćavaju događaji što ih čine epskim i opjevavaju osjećanja što je karakteristika lirskih pjesama.

Kad su ove pjesme tužnog sadržaja i tragičnog završetka nazivaju se balade, a kad su

vesele i sretnog kraja- romanse.

Balade neki svrstavaju i u podskupinu narodnih pjesama. Naziv je nastao od

keltske riječi balar – što znači plesati, igrati. Imaju redovito tragičan završetak. Način prikazivanja ličnosti i događaja je sažet i kratak, izostavlja se sve što nije nužno, a

koncepcija je u osnovi dramska. Radnja se izlaže dramskom napetošću, nepredviđenim

zaokretima i kazuje u elegičnom tonu. Tematika je bogata i raznovrsna. U početku je


16

pjevana uz igru, a danas je to lirsko - epska pjesma samotnog i tužnog sadržaja. 7)

Balada

je zanimljiva za istraživanje života u kasabama koji se nije mijenjao zadnjih 500 godina, a

jeste zadnjih 50 godina. Nekad se od grada do grada putovalo danima, a danas se stiže za nekoliko sati ili kraće. Pune su mračnog, tajnovitog, nekad jezivo - bolnog osjećanja, a

nekad su lahke i duhovite.

SMRT OMERA I MEJREME Dvoje su se zamilili mladi: Niti znade na čem žito raste, Omer momče, Mejrima djevojka, Na čem žito, na čemu li trava; U proljeće kad im cvjeta cv'jeće, Niti znade šta je muška glava; Kad im cvjeta zumbul i karanfil; Još je Fata od roda bogata, Upazi ih jedna mala straža, I tebe će potpomoći blagom. mala straža Omerova majka; - Oj, Omere, moje milo perje! Al' besjedi Omer momče mlado: Hajd', Omere, rano materina, - Prođi mi se, moja mila majko! Hajde rano da te ženi majka; Neću Fate za života moga, Ti se mani Mejrime djevojke, Već ja hoću Mejrimu djevojku: ljepšom će te oženiti majka, Nije blago ni srebro ni zlato, Lijepom Fatom, Alagića zlatom Već je blago što je srcu drago. (Odlomak) I ljepša je i viša od Mejre, I b'jelja je i rumenija je; Nije vid'la sunca ni mjeseca,

Ostali žanrovi usmenog narodnog stvaralaštva su i MITOLOŠKE PJESME.

(Nastale u davna vremena kada naši preci nisu razumijevali i shvatali mnoge prirodne

pojave. Nemoćni da ih objasne, a u želji da njihovu neukrotivu silu potčine, ljudi su izmišljali lica i događaje. Vjerovali da riječ i pjesma imaju magijsku moć. U

svakodnevnom životu i u njihovoj mašti Sunce i Mjesec su kao i živa bića - imaju

roditelje, dom i svakodnevne obaveze. To su mitološke pjesme.) OBREDNE PJESME (U određenim prilikama ljudi, uz promjene u prirodi vezane za godišnja doba, dolazak Nove

godine, proljeća, ljeta, povodom vjerskih praznika, pjevane su pjesme koje su poznate u

7) “Balada (prema provansalskom balar - plesati) u mnogo čemu je slična romansi, što osobito vrijedi za provansalski tip balade, lirsko - epske pjesme narodnog porijekla nastale kao plesne pjesme u Provansi,

pokrajini današnje Francuske, u 13. stoljeću. Drugi tip balade, tzv. sjevernjačka balada, nastala je po svoj prilici u Škotskoj kao plesna pjesma, a od romanse se razlikuje tematikom i tonom. Balada pjeva o stradanjima i nesrećama polaganijim ritmom koji donosi tužnu intonaciju. Neka unutarnja nelagoda redovito prožima junake, a tragična smrt junaka njen je uobičajeni završetak.” (Prema: Milivoj Solar, 1989. str. 196).


17

narodnoj lirskoj poeziji kao obredne: bajramske, ramazanske, božićne, uskršnje,

đurđevdanske i dr.) OBIČAJNA PJESMA (Narodni pjevači ispjevali su pjesme koje

izražavaju raspoloženje naroda: njihove običaje, svadbe, veselja i sl. Kada treba nazdraviti rodjacima i prijateljima, kada majka uspavljuje čedo, čak i u tragičnim trenucima rastanka

od najdražih. Ove životne pojave nisu vjerski običaji, već smisao i sadržaji svakodnevnog

života. Prema motivima običajne pjesme se dijele na: svatovske, počašnice /zdravice/ i tužbalice.) PORODIČNE PJESME (Pjesme u kojoj su opjevani odnosi u porodici:

roditeljska ljubav i briga, a naročito materinska, ljubav sestre prema bratu i brata prema

sestri, ali ima i drugih osjećanja i raspoloženja. ) POSLENIČKE ILI PJESME O RADU

(Ljudi su uvijek pjevali uz rad u ritmu rada. To je pesma koja slavi i veliča rad. Da bi rad bio zadovoljstvo i čovjek je pjevao dok je radio i tako su ispjevane ove veoma lijepe lirske

pjesme.) ŠALJIVE PJESME (Pjesme u kojima su opjevani događaji sa vesele i šaljive

strane. U njima je naglašen epski element, jer sadržavaju opis događaja i likova zbog čega se približavaju epskim pjesmama. Teme su šala i podsmijeh na račun nesposobnih.) i

LJUBAVNE PJESME (Pjesma o ljubavi. Ljubav je uvijek bila neobična, čarobna, mitska

i magijska sila kojoj se ništa u ljudskom biću ne može suprotstaviti. To osjećanje opjevali

su narodni pjevači kroz razne motive: opis ljepote, izjavljivanje ljubavi i ljubav dvoje mladih)

IZVIR VODA IZVIRALA

Izvir - voda izvirala Otvaraše – ne mogoše. Ispod pana šimširova Za to čuli Trebinjani, Kroz baščicu proticala Zlatne ključe sakovali U bunar se salivala Otvaraše – ne mogoše. Viš bunara kafez stoji Za to čuli Ljubušani U kafezu lipa Ena Zlatne ključe sakovali Za to čuli Sarajlije Otvaraše – ne mogoše Zlatne ključe sakovali Za to čuli Mostarani

Zlatne ključe sakovali Otvaraše – otvoriše.

2. 2. NARODNA EPIKA

Vid narodnog stvaralaštva gdje je narodni pjevač posmatrač sa strane i govori o

događaju koji je od sudbinskog značaja za čitav narod. Ime dolazi od grčke riječi epos, što znači govor, pričanje. Prenose se stoljećoma, a najveći broj je nastao u najtežim trenucima

naše historije i predstavlja tekovinu narodne tradicije. Govore o junacima i događajima iz

naroda; u njima narod veliča junake i daje im nadljudske dimenzije. Poznate su epske

narodne pjesme bošnjačkog, srpskog, hrvatskog i drugog naroda. Epske pjesme se dijele prema više kriterija:


18

- prema dužini stiha (deseteračke i pjesme dugog stiha, bugarštice)

- prema tematskim ciklusima (hajdučki, uskočki),

- prema junacima kao nosiocima radnje,

- prema vremenu nastanka i dr.

Teoretičari književnosti razlikuju epske pjesme i epove ili epopeje. Epska pjesma je vrsta narodnog stvaralaštva gdje su opjevani događaji iz narodne

historije, junaci i njihovi podvizi, mejdani, zaštita žena i nejakih i sl. 8)

Događaj se opisuje nadugo i naširoko, a pripovijedanje je mirno. Na ovim

prostorima ep-ska pjesma je stoljećima njegovana kao neodvojivi dio bogate narodne tradicije i Bošnjaka i drugih naroda u Bosni i Hercegovini.

Narodnu epiku, kao i druge vidove usmene tradicionalne književnosti, određuje prije svega, kategorija stvaralaštva koja se nalazi u snazi kolektiva njenih anonimnih i

poznatih prenosilaca i talentovanih pojedinaca, s jedne strane, i njena antropološka

dimenzija, bitno određena njenom usmenom egzistencijom u određenim socijalnim,

ruralnim i urbanim zajednicama, s druge strane.” (Prema: Dženana Buturović,1995.,str. 36.). Ep ili epopeja (prema grč. epos – riječ, priča) književno je djelo u stihovima koje daje

široku sliku života, a u njemu se detaljno priča o životu i svijetu. Nekad se zahvati i veliki

dio iz historije jednog naroda. Poznati su epovi: Homerovi epovi Ilijada i Odiseja,

sumersko – babilonski ep Gilgameš, indijski epovi Mahabharata i Ramajana, epovi

Pjesma o Nobelunzima, Bijesni Orlando, Eneida, bošnjački ep Ženidba Smailagić

Mehe, epovi Avde Međedovića i drugi.

BUDALINA TALE DOLAZI U LIKU

"Dočeka ga Glomac Osman-aga, Pa te molim Glimac Osman-aga prigrli ga, pa ga poljubio: dovedi me ličkom Mustaj-begu "Jesi l' sine, zdravo i veselo"? da vam vidim ličkog Mustaj-bega "Jesam, aga, milom Bogu fala!" .ima'l Tale s kime vojevati. pravo m' sada na poljani kaži, "Hajde, sine, Budalina Tale! oklen jesi, od kraja kojeg si, Vodit ću te begu udbinskome. kog si soja, kakva si plemena, što sam rek'o ja poreći neću, kako li te po imenu viču?" dati ću ti stotinu dukata. Njemu veli momak na poljani: što si kuli sišo niz kotare."

8) “Epske junačke pjesme pjevaju o borbama, događajima, junaštvima i zbivanjima na bojištima i o

junacima. U junačke borbe miješaju se, ponekad, i natprirodna bića /vile, guje/, kao što je slučaj u klasičnim

epovima starih Grka /»Ilijada» i «Odiseja»/ i starih Rimljana. Ime su dobile po grčkoj riječi EPOS, što znači događaj, zbivanje, a ispjevane su u desetercu /deset slogova u stihu/. Ukoliko se u epskim pjesmama opjevaju događaji i junaci nepoznati istoriji, te se pjesme nazivaju NEISTORIJSKE, a ukoliko su ovi događaji i junaci istorijski poznati, onda su to ISTORIJSKE pjesme.”(Prema: www.znanje.org.)


19

"Glumac-aga sa udbine grada! Otiskoše uz Liku Udbini S bliza nisam, ja sam iz daleka dovede ga begu u mehanu, Iz dalek od Orašca grada! Pa mu kaza bega udbinskoga. Sa Basače iznad Ibrinovca Tale begu poletio ruci, A ja soja ne znam ni plemena, njega pita ličku Mustaj-beže, Već što mene po imenu viču: njega pita ko je i oklen je. men je ime Budalina Tale. Sve mu Tale u mehani kaže: Imo nješto kuće na Basači, "Ja sam, beže, od Orašca grada, Jasenovim opletena prućem, sa Basače iznad Ibrinovca, a bujadi ona pokrivena a ja soja ne znam ni plemena, Staru majku im'o na odžaku, van što mene po imenu viču, nješto koza im'o kod sebeka, a na ime Budalina tale. ja sam koze po Basači čuv'o: nješto im'o kuće na Basači uj'tro rano, kad danak osvani, Jasenovim opletena prućem, mene diži moja stara majka: a bujadi ona pokrivena "Ustan', sine, Budalina Tale, im'o staru na odžaku majku puštaj koze da ti majka muze, nješto koza imo kod sebeka, da te hranim vrućom varenikom, ja sam koze po Basači čuv'o: vojevat ćeš s ličkim Mustaj-begom!" ujtro rano, kad danak osvani Viš' su meni koze dodijale mene diži moja stara majka: odbio ih vuku i hajduku, "Ustan', sine, Budalina Tale, odbio ih vuku i hajduku, puštaj koze da ti majka muze, ostavio ostarilu majku, da te hranim vrućom varenikom, a ja pošo bega potražiti. vojevat ćeš s ličkim Mustaj-begom!" Viš' su meni koze dodijale ostavio ostarilu majku, a ja pošo bega potražiti. Ima'l Tale s kime vojevati. Veš u mene nigdi ništa nejma,

Veće Boga i ono Kulaša.…" (Odlomak)

2. 2. 1. PRIČA SA TEMATIKOM IZ ŽIVOTA (NOVELA)

Novela je kraća od bajke i za razliku od bajke iznosi se stav prema stvarnosti.

Život i ljudi se opisuju kakvi jesu, bez čudesa i neobičnih događaja, a događaji se

objašnjavaju stvarnim uzrocima, dostupnim i shvatljivim svakom čovjeku. U središtu

zbivanja je stvarni, konkretni čovjek sa svakodnevnim brigama, željama i potrebama. On nosi brojne probleme života na svojim leđima i rješava ih kako sam može i zna. Prema

francuskim strukturalistima, koji su tekst ili žanr pokušali definirati naratološki, stavljajući

naglasak na strukturu, priče sa tematikom iz života (novele) opisuju život ljudi kakav jeste, sa realističkim komponentama. U njima nalazimo sliku događaja iz života naroda, ali bez

fantastičnih elemenata i religioznih detalja. Često imaju humor i satiru. Govore o

događajima koji se mogu zbiti, a koji porukom upućuju na neke osobine pojedinca ili


20

naroda. Motivi se prenose iz jednog naroda u drugi i prilagođavaju novoj sredini, kraju i

tradiciji. 14)

“Novela je književna vrsta u kojoj se obrađuje isječak iz života junaka. Na sažet i zanimljiv način opisuje se neka ljudska sudbina. Novela njeguje izuzetne, nesvakidašnje

teme i likove. Karakteristika je novele “siguran završetak”, i to poučnog karaktera.Iako se

u noveli ne razvija složena karakterizacija lika (jer se lik obično označuje u jednom sudbinskom trenutku), ne znači da u njoj lik ne može biti psihološki razrađen, i to vrlo

suptilno. On se oblikuje prvenstveno naracijom, zatim deskripcijom, unutrašnjim

monologom i dijalogom.”(Prema: Zvonimir Diklić, 1996. str. 127).

Narodne novele su ime dobile od latinske riječi NOVUS – novo. Za razliku od

bajki i legendi junaci su stvarni, obični ljudi iz sela i grada, djevojke i mladići, čobani i

trgovci.

U novelama se veliča rad, a osuđuje ljenost. / ”Sve, sve, ali zanat” /, priča se o

mudrim i vrijednim djevojkama / ”Djevojka cara nadmudrila” /, o veličanju mudrosti i

poštovanju starijih / ”Ko je čovjeku najveši dušmanin” /, osudi štetnih navika / ”Bekri -

Mujo” /, povlađivanju tuđem ukusu i mišljenju / ”Svijetu se ne može ugoditi”/. Situacije

i likovi proizilaze iz socijalnog miljea, sa postojećim varijantama od mjesta do mjesta.

Karakteri su uglavnom tipski: zla žena, tvrdica, milosrdan čovjek, kradljivac, mudra djevojka i slično. Obično nose neku pouku i poruku. Protagonisti i ličnosti su često

poznate historiji, narodni junaci, kraljevi i prosvjetitelji. To je nekad ozbiljan, nekad

humorističan, a najčešće se sretno završava. Poznate novele na našim prostorima su: Sve,

sve ali zanat, Djevojka cara nadrmudrila, Kralj i čobanin.

MUDRI SUDAC Jednom čovjeku nestane kesa s novcem. On prijavi nestanak sudiji.

Ovaj sazove one koji su živjeli u kući pokradenog. Tim ukućanima podijeli štapove jednake dužine govoreći.

- Ja ću vam dati po ovaj štap. On će kod lopova porasti do sutra za palac.

14) “Novela (naziv stvoren vjerojatno prema latinskom novellus, nov), za razliku od jednostavnih oblika, kao izgrađen književni oblik afirmira se u renesansi, iako se u njenom temelju zacijelo mogu uočiti određene oznake usmenog pripovijedanja. Izbor je teme u noveli slobodan. Širokim područjem ljudskih sudbina, karaktera, događaja, doživljaja pojedinih ličnosti i zapažanja o životnim pojavama koristi se ona kao građom koju, međutim, zbog kratkoće u izlaganju, mora obraditi na osobit način. Koncentracija pažnje, sažetost i zanimljivost ispripovijednog mora biti u noveli u prvom planu kako bi se uspio ostvariti dojam jedinstvene

cjelovitosti. Zbog toga novela redovno počinje sažetim iznošenjem osobine lika ili događaja koji će se obrađivati na takav način da to u čitatelja izaziva neko očekivanje.” (Prema: Solar, Milivoj, 1999. str. 211 – 212).


21

Sudija se pozdravi i ode.

- Moj štap će narasti – pomisli lopov. Skratiću svoj štap za palac.

Sutradan dođe onaj sudac, razgleda štapove i prepozna lopova. Vrati onom čovjeku njegov novac, a lopova kazni.

2. 2. 2. LEGENDA (PREDAJA) I SKASKA

“Legende su ime su dobile po latinskoj riječi LEGENDUS, što znači – ono što

treba čitati. Veoma su slične bajkama jer i u njima ima mnogo čudesnog, nevjerovatnog i

natprirodnog. U njima se govori o izuzetno neobičnim ličnostima / Sveti Sava, Marko Kraljević, Miloš Obilić, Car Trojan, Solomon i drugi / ili o nastanku i istoriji pojedinih

naselja – sela i gradova, i postanku nekih životinja i ptica / kornjača, krtica, kukavica /.

Poznate su: U cara Trojana kozje uši, Kako je postala kornjača i mnoge druge” (Prema: www.znanje.org.).

Legenda je riječ latinskog porijekla i u početku je značila nešto što treba pročitati. Fabula je radikalnija od drugih oblika narodnog stvaralaštva, jer se događaji često pripisuju

uticaju viših sila. Radnja nije bogata sadržajem, niti je kompozicija složena kao u bajci, a

ima praznovjerja i fantastičnih elemenata. Susrećemo samo kraće izvještaje u kojima su

mitološka obilježja među ključnim i prisutna u rasporedu građe. Poznate su legende o caru Solomonu i njegovoj mudrosti, o rimskom caru Dioklecijanu, Aleksandru Velikom,

legenda U cara Trajana kozije uši, o Faustu, Hamletu, Kotor i sl. U prvom planu je

didaktički moment. Fabula je kratka, a cilj je da utječe na moralni odgoj čitalaca. U legendi, slično kao i u bajci, susrećemo čudesno i mitološko, što znači da je korijen

nastanka legende u mitskim pričama.

Legenda i skaska su međusobno srodne. Priča i jednog i drugog žanra nastala je iz potrebe da se objavi pojava u prirodi, životu ili historiji. Po pravilu – to su priče jednostavne kompozicije, a objašnjenja su najčešće na osnovu mašte i pretpostavke. Ako

ima i realističkih pojedinosti, one su izmišljene, čak i one koje imaju u osnovi historijsku

podlogu i realističke pojedinosti. Legende se dijele na legende o mjestima i legende o

ličnostima, ali najčešće u legendi imamo spoj i jedne i druge vrste.

Legende o mjestima su veoma stare. Kod nas su zabilježene u 12. st. Gotovo da

ima legenda o nastanku. Temelj je narodna etimologija, a imaju i historijskih detalja.

Legende o ličnostima govore o ljudima iz historije i mašte, te o događajima iz

naše prošlosti i čuvaju ih od zaborava. Ne drže se historijskih činjenica, već maštom

preoblikuju život i vrijeme i daju u novom vidu i značenju. Povod im je racionalno, neko

konkretno zapažanje ili historijsko sjećanje. Osnova im je realistička, a ima i humorističkih


22

i satiričnih elemenata. Komponovane su od jedne epizode kazane sa više ili manje

pojedinosti.15)

Skaska je žanr koji na fantastičan način priča o nastanku nebeskih tijela (Ženidba sunca) ili prirodnih pojava, godišnjim dobima (Kako je april pomogao čovjeku),

životinjama (Kako je postala kornjača) i sl. Nekad govore o čovjeku, njegovom nastanku,

životnim razdobljima i sl. (Otkud čovjeku 80 godina - kako je Bog dao čovjeku 30 godina, a onda još 20 uzeo od magarca, 20 od psa i 10 od majmuna...).

ESMA SMAILBEGOVIĆ: NARODNA PREDAJA O SARAJEVU

KOZJA ĆUPRIJA

Zabilježena je legenda koja gradnju ovog mosta prepisuje nekom

siromašnom pastiru Mehi, kome su roditelji rano umrli od kuge, a komšije ga

uzeli pod svoje. (…) Jednog dana primijeti da jedna koza nešto uporno kopka,

kad tamo – nađe više ćupova blaga. Ostvario se njegov san, otišao je u Carigrad,

gdje je učio na najvišim školama, stupio u carsku službu i postao paša. Koliba

njegova poočima prometnu se u bogatu kuću, a u sjećanje na koze i nađeno blago

na Miljacki, Meho podiže most koji nazva Kozja ćuprija.

DJEVOJAČKA ČESMA

Husrev-beg se uputi sa Čekrčijom naći vrelo odakle će dovesti vodu u grad

za džamije. U Strošićima vidje jednu djevojku i upita ju je za vrelo, a ona reče da

će im kazati ako i u Strošiće dovedu vodu. Na to pristaše i djevojka ih uputi u

Crnil. Zbog toga se česma u Strošićima i danas zove “Djevojačko vrelo”.

15) “I u legendi slično kao u bajci - čudesno, mitološko, jedna je od osnovnih karakteristika. Ono je

prisutno u rasporedu i kompoziciji građe, ali s jednom bitnom razlikom prema bajci. U legendi se - s posebnom namjerom - nižu, nabrajaju pojedinosti i vjerovanja o podrijetlu i životu istaknutih ljudi, svetaca, neobičnih životinja, a govori se i o različitim krajevima. U sadržaj legendi naročito su ušla vjerovanja - i po koja istinita činjenica iz historijata pojedinih mjesta, gradova i zemalja. Nema kompozicionih postupaka iz bajke (npr. zaplet, kulminacija, rasplet), jer je komponiranje građe drukčije nego u bajke.

Predaja (skaska) ima nešto skromniju građu, a kako već i sam naslov kaže, u njoj se prenosi, predaje, određeno zapažanje, spoznaja, iskustvo. Sve neobično, čudesno, izvanredno, što je moglo izazvati neki zaključak, ili ocjenu, ili bilo kakvu čovjekovu misaonu ili emotivnu reakciju, ušlo je u oblik predaje.”(Prema: Čubelić, Tvrtko, 1988. str. 216)


23

Po drugoj, opet, predaji, napravile su tu česmu dvije sirote djevojke koje

su se bavile tkanjem beza i time prehranjivale i prištedile toliko novca da su

mogle napraviti “česmu”. “Česma” je bila u zidu dvorišta jedne kuće, sa drvenim

koritom. Tekla je sve do 1895. kad je Crnil uzet u gradski vodovod.

ĐERZELEZOVE STOPE

Narod pripovijeda da se vide stope Đerzelezova dorata na debelom Brdu

kraj Sarajeva i još na nekim mjestima u okolici, koje su ostale kad je Alija na

njemu skakao s jednog brda na drugo. Narod vjeruje da je u ono doba kamen bio

mekao. Toliko zna da priča naš muslimanski svijet o tim udubinama u kamenu,

koje označuju kao stopala konja svoga najboljeg junaka.

2. 2. 3. ŠALJIVA PRIČA (ANEGDOTA)

“Anegdote - Ima ih i u narodnoj i u umjetničkoj književnosti, a vezuju se za

istaknute poznate ličnosti, kako iz naše prošlosti, tako i iz ovog vremena. U njima je sve svedeno na najmanju mjeru: sam događaj, opis, dijalog u namjeri da njen kraj bude što

efektniji, uspješniji, blistaviji. Poznate su: Pustio bih ja njega ali neće on mene, Dobro je /

kad što / i pametnu ženu poslušati, Nisam baš iz Sarajeva, Kume, da ti vidim djecu.”(Prema: www. znanje. org.)

To je kratka duhovita priča o ljudima i događajima, a nosioci radnje su obično

šaljivdžije i mudrijaši. Neki je definiraju kao kratak pisani ili usmeni narativni oblik pun duhovitosti, živosti i šale sa ubojitom poentom. Neki teoretičari ističu da je anegdota

pripovijetke svedena na najnužnije dijelove. U njoj se iznosi kraći događaj sa duhovitom

dosjetkom ili šaljivim komentarom. Ona nema kompozicione postupke koje ima novela, tako da se sve svodi na ekspoziciju, postupak iščekivanja (kao drugu fazu), i na poentu

(zaključnu misao). Bile su popularne u narodu, jer se njima moglo reći ono što narod

stoljećima muči i tišti. Osobine su nedorečenost, tajanstvenost i skrivena misao. U anegdoti su zastupljeni slijedeći kompozicioni postupci:

a) kratka neizostavna ekspozicija,

b) srednji dio anegdote se ne saopštava i to se zove postupak iščekivanja i

c) poenta.


24

Likovi u anegdotama su izmišljeni ili stvarni kao što je Nasrudin-hodža,

istočnjački mudrac iz 14. stoljeća. Anegdote tematski slikaju i predstavnike pojedinih

klasa, naglašavajući uglavnom njihove negativne crte (Daj pope ruku!).

Anegdota se javlja u narodnoj književnosti kao varijanta šaljive pripovijetke, ali se

od nje razlikuje što se vezuje za ličnost koja može biti poznata za društvenu klasu, opisuje određeni kraj, ili mentalitet ljudi tog kraja.

Ona je kratka, sažeta i efektna. Nema događaja, nego slika jednu situaciju ili detalj.

Završetak je oštrouman, neočekivan, epigramski i u njemu do izražaja dolazi duhovitost i mudrost naroda.

NASRUDIN-HODŽA I KADIJA "Priča se kako je neki kadija uvijek zvao Nasrudin-hodžu da mu dođe u

posjetu, ali on mu nije htio nikad doći. Zato kadija jedanput nagovori svoga ćatiba da štogod naljuti hodžu, neće li on doći da ga tuži.- Iz toga malo vremena ugleda ćatib hodžu na pazaru gdje nešto kupuje. Ćatib se došulja do hodže, te mu iza leđa odvali podobru pljusku, a onda dade tabanima vatru i pobježe. Hodža potrči za njim, ali on uteče i negdje se sakri. Sutradan dođe hodža kadiji u mehćemu. Kad uđe, ustade kadija prema njemu na noge govoreći mu: - Hodi, hodža, bujrum, djedo, otkada mi nijesi došao!

- Neću sjediti, već sam došao da tužim ovoga tvoga nesretnika – i pokaže

prstom na ćatiba – jučer mi odvali šamar nasred čaršije. - Nato se kadija okrenu ćatibu i zapita ga: - Jesi li ti ošinuo hodžu

šamarom?- Jesam – odgovori ćatib- - A zašto? – zapita kadija. - Efendum, u mene ima jedna mahana, a to je: dođe mi svaki mjesec pa

moram ošinuti šamarom koga prije dohvatim. I jučer mi dođe ona moja mahana, pa pošto je hodža bio najbliži, njega ja udarih i odoh svojim putem.

Nato kadija dohvati ćitab, otvori ga i prevrnu nekoliko lista, pa će: ovdje

piše da dadeš hodži četiri pare što si ga udario, a on tebi neka halali. - Nemam sitna – reče ćatib. - Pa idi razmijeni – dočeka kadija namignuvši na njega neka bježi. Ćatib

ustade i ode. Kadija će opet hodži: - Sjedi, hodža, dok on donese pare. - Mogu i stajati – reče hodža.


25

Prođe dosta vremena, sahat - dva, a ćatiba nema. Vidje hodža da ćatib neće doći sa parama, pa se primače kadiji koji gledaše u ćitab smiješeći se, priveza mu jedan šamar što može bolje govoreći: - Eto, tebi svoj hak predajem! Kad dođe ćatib i donese četiri pare, neka ih tebi dade, ja nemam kada čekati.

To rekavši, ode na vrata.

2. 2. 4. ZAGONETKA

I zagonetka je na matrici prethodnih žanrova usmene narodne književnosti.

To je - u pravilu - kraća izreka u kojoj se misao ili predmet, ili radnja, ili događaj, ne prikazuju izravno i jasno, nego uvijeno, u vidu metafore. Zagonetka je igra riječima bez

zalaženja u životne probleme. Sastoji se iz dva dijela: opisa predmeta, odnosno

postavljanja pitanja, zadatka – zagonetke i davanja odgovora, rješenja – odgonetke.

Svaka zagonetka je jedan zadatak, jer zagonetka prevodi predmet zagonetanja na

odgovarajuću pjesničku sliku. Da bi predmet što vještije sakrio, onaj ko zagoneta pravi

jezičke zamke i skrivalice, obrće i preokreće riječi i njima se vješto poigrava. Otuda svaka zagonetka djeluje očaravajuće svojom slikovitošću i muzikalnošću. Kad je zagonetka

postavljena i saopćena, onda ona traži odgovor: treba odgonetnuti (pogoditi), šta zapravo

znači ponuđena slika i gdje je njen smisleni izvor. U njoj je dinamičan odnos agensa i

akcije, a vremenska dimenzija beskonačna. U svakoj vremenskoj fazi dolazi do uspostavljanja novog osobnog identiteta koji ima vlastitu psihološku participaciju i

jezičku posebnost. To znači da je zagonetka oblik postavljanja pitanja na način da se

neposredno navode skrivene, neobične osobine nekog predmeta, osobe ili pojave, pri čemu se očekuje brz, jasan i nedvosmislen odgovor koji donosi neku vrstu razrješenja.

" Zagonetka je književna forma sa metaforičko – stilističkim nabojem u kojoj

recipijent treba da pokaže znanje i sposobnost da u momentu kaže smisleni odgovor na postavljeno pitanje. Pritom do izražaja dolazi njegova lucidnost, snalažljivost, znanje i

obrazovanje." (Prema: www.literatura.blogger.ba)

Struktura je vezana s namjernim skrivanjem pravog odgovora. Za razumijevanje

zagonetki potrebno je poznavati kontekst u kojem se postavljaju. Ako se nađe dublja veza

među slikama, ona ima literarnu vrijednost i naglašenu trijadu: kazati, čuti i odgonetnuti.

ZAGONETKE – IZBOR

- Jedna glava voska svemu svijetu dosta (mjesec). - Kad se vidi ne vidi me niko,a kad se ne vidi,vidi me svako (pomrčina).


26

Postoji i tip tzv. zagonetk i- pitalica: - Zašto žene nemaju bradu? - Jer ne bi mogle šutjeti kad bi ih brico brijao. Ja izađoh na srebrno guvno,i udarih u zlatne svirale, svak me ču, a niko me

ne nađe ( vjetar). Jedna guja preko bijela svijeta (munja). Pružih zlatnu živu preko bijela svijeta, pa je savih u orahovu ljusku (očni

vid).

2. 2. 5. PITALICA

Usmene narodne pitalice su kratke i snažno kazuju neku misao koju treba na

brzinu odgonetnuti. U njima možemo sresti istinski život iz prošlosti. Nemaju fabulu ni

kompoziciju, a sastavljene su iz pitanja koje traži odgovor kao dopunu. Sažete su i misaone u podtekstu. Realiziraju se u formi pitanja i odgovora, zahtijeva snalažljivost i

često prelazi u igru.

PITALICE - IZBOR Pitali vuka boji li se pasa: - Ne bojim, samo mi nije draga njihova lava. Pitao Bošnjak Hercegovca kad je sadio vinograd: - Šta to radiš, pobratime? - Evo, sadim vinograd. - Pa kojeto godine rađa? - Treće. Pitali ljenivca: "Zašto se protežeš i zijevaš?" – "Umorila me lijenost". Pitao magarac đaka: Pa što ćeš biti kad neprestano učiš? – Ne znam šta ću, ali znam da neću biti magarac.


27

2. 2. 6. POSLOVICA

Jednostavan književni oblik kojim se iskazuju životne istine, moralne ili etičke

poruke. Zanimljivosti doprinosi jezička struktura koja se temelji na pitanju i odgovoru.

Osnovne su osobine sažetost i misaonost.16)

Žanr usmenog narodnog stvaralaštva, ali ima specifičnosti koje se ogledaju u

kratkoći i snalažljivosti sagovornika. U jednom periodu bile popularne u narodu, a kasnije

ih pisci mnogo koristili u svojoj literaturi.

Poslovica uvijek ima svoju didaktičku poruku.

POSLOVICE - IZBOR Ako mi ne možeš pomoći, nemoj mi odmagati. Do cara na hiljade carića… Ko radi ne boji se gladi. Mrav ljeti za zimu kupi. Gdje nema rada, tu nevolja vlada. Ko se ne muči u mladostu, kuku mu u starosti. Bolje je s mudrim plakati, nego s ludim pjevati. Drvo se na drvo naslanja,a čovjek na čovjeka…

LJUBUŠAK: Narodno blago (poslovice): Kod vatre što stoji, ili crni, ili gori. Koga Bog miluje, onoga i kara. Koje voće samo opada, ne treba se na njega hitati. Koji hrt dva zeca tjera, ni jednog ne uhvati.

16) Na internetu (www.znanje.org.) je naglašeno da su poslovice "Umne i slikovite poruke iskazane jednom rečenicom nazivaju se poslovice“. To je jedna prava i uvjerljiva pjesnička slika satkana od jedne misli. U

njima je, «riječima tijesno, a mislima prostrano». Poslovice su: Drvo je drvo, kam je kam, a čovjek je i drvo i kam; Koliko je od neba do zemlje, toliko je od nečovjeka do čovjeka; Roditelji su bez mita prijatelji; Šta možeš danas, ne ostavljaj za sutra; I druge poslušaj i svoje pameti imaj; Bez izvora nema vode, ni života bez slobode!" (Prema: www.znanje.org)


28

3. POEZIJA ZA DJECU Poezija je reakcija umjetnika na stvarnost; u njoj se izražava misao pjesnika o

nekim životnim situacijama sa kojima se dijete susreće u fazi odrastanja. Ponekad se piše

za neke prigode ili praznike, pa takva poezija gubi umjetničku vrijednost. Vremenom se mijenja, ne samo tematski, nego i leksički. U jednoj fazi imala je naglašenu didaktičku

dimenziju, a kasnije umjetničku. U jednom vremenu pisana je tradicionalna poezija po

pravilima koje je nametala tradicionalna poetika, a kasnije je učinila snažan zaokret prema umjetničkom djelu. Poezija za djecu, kao i poezija za odrasle, ima principe i zakone

po kojima se vrši umjetnička verifikacija: slojevitost, strukturu, formu i misaonu

dimenziju.

Dijete se susreće sa poezijom ranije nego sa drugim književnim žanrovima. Ona je

združena sa melodijom, pa ga ritmički zapljuskuje još kao uspavanka. Od tih prvih susreta,

do savremene poezije, dijete prolazi različite faze razvoja, a svaka faza je obilježena jednim tipom poezije. Poezija za djecu se razlikuje od ostalih oblika stvaralaštva:

- djeca je češće slušaju nego čitaju;

- može se ponuditi djeci u formi muzičko - scenskog djela;

- može se ponuditi u formi slikovnice.

Poezija za djecu ima specifičnosti po kojima se razlikuje od poezije za odrasle:

- poezija za odrasle je zatvorenog, a poezija za djecu otvorenog tipa;

- poezija za djecu ima obaveznu fabulu vezanu za predmete, bića i pojave;

- poezija za djecu ima opise;


29

- poezija za odrasle ima kritičan odnos prema svijetu, a za djecu humorističan;

- poezija za odrasle teži jezičkoj perfekciji, a za djecu jezičkoj jednostavnosti;

- prva ima u centru pažnje život, a druga igru; Osnovne osobine dječije poezije: elementarnost, jednostavnost, naivnost i igra.

Historičari književnosti prve tragove nalaze u usmenoj predaji. Od polovine 19. st.

počinje se njegovati i u dječijim listovima i časopisima. U početku su ih pisali učitelji, pa je bila naglašena didaktičnost, a kasnije pjesnici koji su joj davali umjetničke dimenzije. U

početku je poezija za djecu imala utvrđen ritam i rimu, krug tema i naglašenu

pedagogizaciju. Vremenom pjesnici u prvi plan stavljaju umjetničku i misaonu dimenziju.

Dječija poezija počinje radom Jovana Jovanovića Zmaja, a u Bosni i Hercegovini je prva zabilježena dječija pjesme Luke Milovanova Georgijevića (1810. god.): ”Na

knjižicu na novoljetni dar”. (M. Idrizović) 145)

Pjesnici proširuju krug motiva, unose sve socijalne i druge motive o životu sa

kojim se dijete susreće ulazeći u život.

Poezija za djecu nosi bogatstvo pjesničkih slika, vodi dijete u nepoznate prostore, afirmiše

igru kao dio djetinjstva.

Na prostoru BiH poezija za djecu baštini više nacionalnih kultura i pisana je uglavnom u sklopu određene književne tradicije, nacionalnog duha i vjerske etike. Prema

vremenu, tematici, jeziku i stilu se dijeli na: tradicionalnu poeziju; modernu poeziju;

savremenu ili tranzicijsku poeziju.

3. 1. PRETHODNICI

Prve umjetničke tonove dječijoj književnosti, izgrađen jezičko - stilski izraz,

nalazimo u poeziji Jovana Jovanovića Zmaja koji se smatra jednim od najznačajnijih

prethodnika. Kasnije se taj uticaj prenosi u Hrvatsku, Sloveniju, Bosnu i Hercegovinu i druge krajeve. S obzirom na različit historijski razvojni put južnoslavenskih naroda i

145) “Iako fenomen koji nazivamo dječjom poezijom kontinuirano živi u knjigama i časopisima dulje od jednog stoljeća (još i dulje, ako je riječ o narodnoj dječjoj poeziji) – i danas u svijetu – ipak o njezinoj pravoj prirodi, strukturi, dosegu, karakteru i vrijednosnim značenjima postoje prilične nedoumice u književno-kritičkim i književno - historijskim krugovima. Široka je amplituda mišljenja i ocjena, od one negatorske Bogdana Popovića kako je “savršeno neozbiljno dečje pesme, pesme za decu, smatrati kao ozbiljnu

književnost”, do nekih današnjih glorifikacija i gotovo fetišiziranja svega onoga što je vezano uz pojam djetinjstva, uz dječju igru i slobodnu dječiju imaginaciju. Dakle, dok joj jedni odriču atribute književnog čina i tako je svode na razinu paraliterature, po drugima poezija uopće u ovom “dječijem” izdanju doživljava zvjezdane trenutke i vraća joj se onaj iskonski spontanitet i iskričavost.” (Prema: Zalar, 1979. str. 7.)


30

književnost za djecu se različito razvijala. U prvoj fazi je naglašena težnja pjesnika za

nacionalnim osvješćivanjem mladih. Zbog toga prevladava didaktička poezija, a pisci su

imali cilj da pouče mlade o vlastitim nacionalnom identitetu, jeziku, kulturi i vjeri. Teme su iz dječijeg okruženja: škole, porodice, društva, prijatelja, dvorišta, ulice i sl.

U Bosni i Hercegovini dolaskom Austrougarske vlasti počinje da se razvija književnost po zapadnoevropskim uzorima, pa i književnost za djecu. 1866. izlazi politički

i zabavno-poučni list Bosanski vjesnik. Mjesec dana kasnije počela je izlaziti Bosna, list za

vilajetske poslove, vijesti i javne korisnike. U njegovo vrijeme je taj list je bio vrlo

popularan i u čitanosti i popularnosti i kvalitetu saradnika i umjetničkoj vrijednosti tekstova. Kasnije će početi da izlazi Sarajevski cvjetnik s ciljem da političkim,

ekonomskim i etičko - poučnim sadržajem i objektivnim prikazivanjem događaja dopuni

zvanični list Bosna. List je pisan narodnim jezikom. Značajno mjesto je pripadalo pitanjima napretka zemlje i naroda, moralno - poučnim člancima i tekstovima koji su

govorili o štetnosti praznovjerja i neznanja, podizanju književne, zdravstvene i svake druge

kulture u narodu. Prvi nagovještaj umjetničkog razvoja i dometa bošnjačke književnosti

polovinom 19. vijeka koji su nagovijestili književni i kulturni preporod Bošnjaka, predstavlja Safvet-beg Bašagić, jedan od naših najznačajnijih ne samo pjesnika, nego

književni i kulturni radnik i istraživač. Književna djela koja su postala omiljena lektira

djece i omladine prosvjećenih sredina počinju vrlo rano da prodiru i kod nas, već u II pol. 18. st. Za to su postojali uslovi, naročito u onim dijelovima naših naroda koji su se nalazili

pod Austrijom i Ugarskom. Duhovni i prosvjetni procvat Austrije krajem osamnaestoga

stoljeća donio je i povoljniju klimu za stvaranje nacionalnih škola naročito u perifernim krajevima države. Ove škole, koje su pretežno bile uz crkvene općine, u vrijeme Marije

Terezije i njenoga sina Josifa II, vlasti su i novčano pomagale. Pokrajine dobijaju za svoje

nacionalnosti obrazovne školske nadzornike, najčešće prosvjetiteljski obrazovane i

nastrojene ljude, koji su zajedno sa učiteljima često propagatori, prevodioci i pisci ove vrste književnih ostvarenja.

Uz sve to, književnost za djecu u Bosni i Hercegovini, ako se ovom fenomenu prilazi sa šireg kulturološko-naučnog aspekta (a tako mu treba prići) je neistražen prostor u

kome se krije mnogo tajni, zagonetki, pa i zabuna. U njoj nalazimo sliku prošlosti, ocjenu

sadašnjosti i projekciju budućnosti. Promjene na ovom prostoru su bile nagle i neočekivane i one su se odrazile u književnosti na prostoru BiH: dolazak Turaka na

Balkan, razaranje patrijarhalnog života, dolazak Austro-Ugarske vlasti, Prvi i Drugi

svjetski rat, poslijeratna izgradnja, vrijeme socijalističkog sistema.

Početkom dječije poezije za djecu u Bosni i Hercegovini može se smatrati književno djelo Luke Milovanova Georgijavića (1784 – 1828) i pjesma ”Na knjižicu na

novoljetni dar”, napisana 1810. godine.

Osim Milovanova, prethodnici dječije poezije su i Branko Radičević, Grigor

Prličev, Jovan Jovanović Zmaj, Aleksa Šantić, Safvet-beg Bašagić, Husein Šehić i dr.


31

LUKA MILOVANOV GEORGIJAVIĆ (1784. – 1828.)

NA KNJIŽICU ZA NOVOLJETNI DAR

Dječici mladoj

Igrat se radoj

Rad sam da znadem

Kakvu da dadem

Lutčicu.

Djetence mlado

Znam da sve rado

Malo što prima

Time da ima

Igricu.

Ptičar ja nisam

Djeci da bi sam

Lovom u polju

Dobio koju

Ptičicu.

Vodu ne gacam

Mreže ne bacam

Da im ja ovim

Malu ulovim

Ribicu.

Vrt ja ne gradim

Cvijeće ne sadim

Nit’ je prol’eća

Da im dam cvijeća

Kiticu.

Ha! Znam sad što ću,

Pisati hoću

Djeci malenu,


32

Lijepu, šarenu

Knjižicu.

JOVAN JOVANOVIĆ ZMAJ (1833.–1904.)

PAČIJA ŠKOLA GAŠA

“Jeste l’ čuli, kumo, Gašo, Gašo, tužan Gašo,

- Verujete beza šale - Šta će s tobom biti,

Otvara se škola Gaša htede stolar biti,

Za pačiće male. Težak mu je svrdo.

Tako je i bilo Posle htede kovač biti,

- Verujte bez šale Gvožđe mu je tvrdo.

Otvorila se škola On je hteo tikač biti,

Za pačiće male. Kidaju se konci.

Svi pačići došli, I lončar je hteo biti,

Na skamijam’ stoje; Al mu smrde lonci.

Stari patak metn’o Zatim htede krojač biti,

Naočare svoje. Al’ ga igla bode,

Sve ih je upis’o Što god Gašo počne radit

U katalog, male, Sve natraške ode.

Pa ih je proziv’o,- Gašo, Gašo, lenji Gašo,

- Verujte, bez šale - Šta će s tobom biti…

(Odlomak)

Pa se onda šet’o

S ozbiljnošću krutom,

Učio ih, učio

I knjigom i prutom.

Učio ih, učio.

Od srede do petka,

Ali nisu odmakli

Dalje od početka.

Nije bilo uspeha

Učiteljskom trzudu.


33

Cela muka njegova

Ostade zaludu.

Ništa više ne nauči

Pačurlija ta,

Nego što je i prije znala

Ga, ga, ga, ga, ga!

2. 2. TRADICIONALNA POEZIJA

Najjednostavnije kazano, to je poezija koja se osalnja na tradiciju i pridržava se tradicionalnog duha i mentaliteta. U temelju je narodna tematika, leksika i metrika.

Književni kritičari taj period nazivaju “period intelektualističkog književnog amaterizma”

kad se ono što je bilo nekada uzimalo kao uzor i na temelju uzora se pisala djela. U djelima se osjeća težnja da se zadrži staro, ali i pokušaji da se umjetnici uključe u nove

književne tokove. Na našim prostorima tradicionalna poezija je nastala kad su pisci

pokušavali na temelju žanrovskih matrica narodng stvaralaštva pisati djela u koja unose

specifičnosti svoga stila i podneblja.

Na prostoru Bosne i Hercegovine, podijeljenom na pokrajine, vjere i narode pisci su gradili poetiku koja, prije svega, njeguje nacionalni i vjerski duh kod mladih. To je period stvaranja pisaca koje nazivamo tradicionalistima. Pišu angažovanu literaturu o

očuvanju životnog prostora i nacionalnih vrijednosti svojih čitalaca.

Predstavnici tradicionalne poezije nisu imali veće kreativne zahvate u smislu

samostalnosti književnog djela, nego su se oslanjali na prethodnike. Oni se nerado odvajaju od poznatih staza, idu utabanim putevima koje im je otvorila tradicionalna

poetika. Zbog toga se najčešće svode na imitatore dotadašnjih pjesnika, mahom Zmaja koji

je skoro pet decenija vladao u dječijoj književnosti, a zatim Ćopićeve poezije koja je

mamila optimizmom i razigranišću. Pisci koji pišu u duhu tradicionalne poetike zauzimaju širok vremenski prostor: period stvaranja kraljevine Jugoslavije, drugi svjetski rat,

poslijeratni period i vrijeme socijalističke izgradnje. Neki se nisu oslobodili tradicionalnih

kalupa, pa i danas stvaraju djela u kojima tragaju za vlastitom poetikom i izrazom. Tematika je raznovrsna, a u djelima se osjeća vrijeme u kom su živjeli i potreba da se

dijete zaštiti od crnih strana života. Da bi bili bliži uzorima i na jezičkom, kulturološkom i

psihološkom planu, jedan broj je od prethodnika preuzimao i tematske i jezičko-stilske sklopove, ali su dali autentičnu sliku vremena u kom su živjeli. Njihov književni rad je

obojen osjećajnošću i lirizmom.


34

Predstavnici su: Vladimir Nazor, Desanka Maksinović, Branko Ćopić, Šukrija

Pandžo, Slavko Janevski, Fikreta Salihović-Kenović, Stanko Rakita, Dragan Studen,

Jovan – Joco Bojović, Dragan Kulidžan, Nasiha Kapidžić-Hadžić, Anto Ćosić, Velimir Milošević, Kemal Coco, Muharem Omerović i dr.

ŠUKRIJA PANDŽO (1919. - 1995.)

LIST NA PUTU Sagnula se mala seja I kap kiše, gle, na njemu: na utrti put, to je suza trag, i podigla list sa zemlji pognula se i spustila, i crven i žut. Na nj poljubac blag. Pa pomisli, on boluje, Zašuškao list uveli, metla ga na dlan, sletio na put, a nad njime smješio se i zaspao snom dubokim tih jesenji dan. rasplakan i žut. BRANKO ĆOPIĆ (1915.–1982.)

BOSNA Bosna je zemlja prepuna čari, trepeta, šuma i bljeska vode, brda joj kite gradovi stari, nad njima sinji oblaci brode. Čini se, to je začaran kraj kroz koji vilu progoni zmaj. Duboke gore svečano ćute u mirnoj sjenci, bez ljudskog zova, tu medo tapa niz tajne pute a obnoć huče premudra sova. Na proplancima sve ti se čini Igraju vile na mjesečini. A vjeverice - uz trku mnogu – repova trista, hiljadu nogu! Na glavu Bosnu staviti mogu. I duh rudarski s punom paradom: s pijukom, lampom i dugom bradom,


35

i kristal kucka, kamenje para, kroz Bosnu traži rudišta stara, pod zemljom brdo gvozdeno buši, uz vreli izvor obojke suši. I gori stijena, trepti ko živa, niz nju se voda studena sliva, biserom gori najmanja kap. A već u klancu, blještav ko srma: potok se ruši s kamena strma i pravi prvi pjenušav slap. Na kraju – gledaj – rijeka se vije, matica brza sredinom bije...

3. 3. MODERNA POEZIJA

Začetke moderne književnosti za djecu historičari vezuju za modernizam u Evropi

kad su pisci slikali svijest i podsvijest čovjeka i njegovo snalaženje u urbanoj sredini u

kojoj vladaju oštri zakoni opstanka. U djela unose stih bez versifikacijskih i drugih

ograničenja. Specifičnost takve poetike je postmodernizam čije su česte figure alegorija i metafora koje znače govor drugim govorom. U djelima se osjeća opreka između prošlosti i

sadašnjosti u svim dijelovima kulture i življenja. Tako ćemo naći teme i motive kod

tradicijskih pisaca koje su nam danas jednostavne i umjetnički neadekvatne našem poimanju umjetnosti, ali kad se ta djela stave u kontekst njihovog vremena, onda se dobije

prava vrijednost.

Modernizam kao poetika u dječijoj književnosti predstavlja žanrovsku, teorijsku, tematsku

i motivsku raznolikost koja prihvata svaku novinu. Modernisti otkrivaju nove prostore obraćanja recipijentima i potvrđuju neslućene mogućnosti književnog djela. Moderna

poezija je ona koja je, bez obzira na vrijeme nastanka, unijela u književnost za djecu

inovacije u tematici, u jezičko-stilskom pristupu i obradi teme.

Zastupnici takve poetike posmatraju svijet iz svog ugla, nekad pun bola i patnje, nekad kao savršenstvo života i stvarnosti. Mjere stvarnost vlastitim standardima.

U kategoriju moderne poezije uvrstili smo pisce koji su po nekim segmentima u poeziji pokazali i potvrdili modernizam u obradi motiva, leksičkoj ili nekoj drugoj sferi,

bez obzira kad su pisali. Riječ je o piscima koji su ukazali na nove i dotad nepoznate

mogućnosti umjetničkog izražavanja, koji čine zaokret u odnosu na prethodnike, i svojim djelom utiču na pojavu novih književnih kretanja. To su djela koja predstavljaju opreku


36

između tranzicijskog i modernog. Književni kritičari i historičari moderni i tradicijski

svijet posmatraju kao dva univerzuma i kao dvije kategorije sa oprekama. Uprkos

nastojanjima modernista da pokažu progres i neovisnost od tradicije, tradicija je stožer oko kog se sve kreće, iz kog sve potiče i u koji se vraća.

162)

U svjetskoj književnosti ima veliki broj modernih pisaca među kojima su Volt

Vitmen, Rabindranat Tagore, Sergej Jesenjin i drugi koji u djelima imaju tema i motiva bliskih savremenom djetetu u djetinjstvu. Na našim prostorima predstavnici moderne

poezije su:Oton Župančič, Aleksandar Vučo, Kosta Racin (Kočo Apostolov Solev), Ivo

Kozarčanin, Grigor Vitez, Gustav Krklec, Dušan Radović, Mak Dizdar, Stanislav

Femenić, Ilija Ladin, Miroslav Antić, Ismet Bekrić, Pero Zubac, Atif Kujundžić,

Jure Jurković, Izet Perviz i dr.

RABINDRANAT TAGORE (1861. – 1941.)

PAPIRNATI BRODOVI

Iz dana u dan puštam niz zelenu reku poneki mali papirnati brod.

Svaki sam od njih ukrasio krupnim, crnim slovima imena mog i sela u

kom živim. Možda će neko preko sedam mora naići na moj brod i doznati sa njega

kako se zovem i gde se nalazim. Cvetom šiuli iz očevog vrta zakitio sam sve brodove moje, nadam se, da

će ovo cveće – uzbrano jutros – prispeti do mraka nekom u ruke! Porinuo sam moj papirnati brodić, a kada sam pogledao u nebo, spazih

čitavu glotu oblačića gde žurno diže svoja bela jedra.

162) Budući da se dječja poezija javlja u Evropi vremenski – otprilike – paralelno s fenomenom modernizma u pjesništvu, to navodi na pomisao da bi se možda i njezino preciznije određenje moglo naći u prostoru modernističke lirike. No, ako suvremenu poeziju najbolje definiraju riječi, kako navodi Hugo Fridrih: dezorijentiranje, rastavljanje svakodnevnog, izgubljeni red, nekoherentnost, fragmentarnost… kao što vidimo sve same riječi negativne kategorije, onda ćemo u to posumnjati. Sumnju u zajedničku vezu i integritet još više pojačavaju modernistička negiranja osjećanja, doživljaja i personalnosti umetničkog izraza (…) Pjesnik i književnik Milovan Danojlić ovako ih komparativistički označav: Moderna pjesma je hermetična; dječja pjesma – otvorena. Prva beži od naracije, izbegava fabulu; druga je brbljiva i rado se vezuje za predmete i za

bića. Na jednoj strani opis je sveden na najmanju moguću meru; na drugoj se ni od njega ne zazire. Kontrastiranja nisu time iscrpljena. Mogli bismo nastaviti i reći: prva je često satiričnog okusa, a druga je više humoristički intonirana; prva teži vrhuncima jezičkog rafinmana, druga se kristalizira u jednostavnosti i sl.” (Prema: Zalar, 1979. str. 8)


37

Koji ih to neznani drug u igri pušta niz reku, da se celim putem nateču s

mojim papirnatim brodom? Kad padne noć, zakrilim rukom lice i snevam kako svi brodovi moji plove

nekuda put ponoćnih zvezda. U njima sede vile sna i svaka drži u krilu korpu punu slatkih snova.

(Prijevod: Vojislav Đurić)

OTON ŽUPANČIČ( 1878. – 1949.)

ZLATNA KANTICA

"Sestrica žuri stazicom s lijepom srebrnom kanticom tek što je zora svitala ptica u lugu pjevala jagoda zrela zove je "Zastani malo kod mene",

"Ne mogu, evo sviće dan moj braci leži bolestan, i može da ga izliječi hladna voda izvorska samo ako se zahvati još prije sunčeva izlaska". Pa seka vodu zahvati, Brzo se kući povrati Sestrica išla po vodu S lijepom srebrnom kanticom. Al' dok je kući trčala Kantica zlatna postala".

ENISA OSMANČEVIĆ – ĆURIĆ (1945.)

U PROLJEĆE OTKLJUČAJTE OKO


38

“Trepnu travanj trepavicom, Trže se trn! Nagrnu grm

jelenak jelenu meku stelju stere.

prosu se proso,

zazeleni zelje.

Zagrcnuše se grlice rosom.

Sunce se uzvera propupalom kosom,

Iz starog panja

nahrupi granja naramak cijeli.

Zašaptaše se travke…

Prenu se ruža,

Sve ruke pruža s nekim da se sretnu”.

3. 4. SAVREMENA I/ILI TRANZICIJSKA POEZIJA

Savremena ili tranzicijska (tranzicija – prolaz, protok) književnost koristi iskustva

tradicijske poetike, ali proširuje tematske, motivske, žanrovske i druge granice. Mada se

pridržava mnogih zakona tradicije koje nameće priroda (ljubav, mržnja, život-smrt,

rođenje-umiranje), savremena ili tranzicijska poezija je po definiciji ono što jest, nema ničeg zajedničkog sa vremenskim odnosima. U njoj pjesnik, odbijajući bilo kakvu matricu,

analizira svijet u astralnim, mitološkim, teološkim ili religijskim formama. Za razliku od

prethodnika, pisci manje vjeruju u onostrano, ne posmatraju život kao čežnju i iracionalnu identifikaciju sa nestalnim vezama, već u racionalnosti pokušavaju naći iracionalno. Djela

potvrđuju da književnost nije priprema za život, kako su naglašavali tradicionalisti u

dječijoj književnosti, nego je ona život sam ili, jednostavnije rečeno, refleks života i stvarnosti. Trenutak koji treba proživjeti. Iskustvo koje se mora osjetiti.

Savremenost se razlikuje od modernizma po osobini da savremeno djelo, uz to što je i moderno, nosi dimenziju svevremenosti, jedne univerzalne modernosti koja je aktuelna

u svakom vremenu i na svakom prostoru. Tako savremenost ima uslovnu dimenziju (kao i

modernost), pa savremenost pjesnika ne određujemo po vremenu u kom je pisao, nego po

specifičnostima koje nosi njegovo djelo.


39

Savremeni pjesnici su i Antun Branko Šimić i Dragutin Tadijanović i Mak Dizdar,

uz one koji stvaraju danas i koji nose u svom određenju kvalifikaciju savremenosti.

Savremena i/ili tranzicijska poezija je književna situacija u zemljama tranzicije

koje su u posljednjih petnaestak godina odbacile socijalističko društveno uređenje. Takve

zemlje su stekle nacionalnu i ekonomsku nezavisnost, pa počinju prema standardima Zapada izgrađivati društveni, ekonomski i kulturni sistem. Pisci pokušavaju da se

prilagode vremenu, pa prilagođavaju i poetiku. Afirmacijom nekih država pojavio se niz

pitanja koja traže odgovore. Pitanja su bila u vezi sa funkcionisanjem kulture u bitno

drugačijem okruženju (na primjer: pitanje tradicije, kulturnog konteksta, jezika, odnosa većinskih prema manjinskim kulturama i sl.). Odgovori su se morali nalaziti u hodu, u

tranziciji, kako bi neke sredine udovoljile kriterijima na Zapadu i bezbolnije se uklopile u

nove životne tokove. Mijenja se odnos prema književnosti, status književnosti, očite su promjene u književnom životu, mijenja se odnos prema značajnim ličnostima i

događajima, skidaju se tabu-teme i o svemu se govori bez ograničenja i straha od

represije.

Na prostoru Bosne i Hercegovine pisci za djecu pokazuju i tematsku i žanrovsku

nesigurnost zbog nedovoljne vremenske distance od krupnih historijskih događaja, pa u

djelima prevladava didaktika koja je uvijek prisutna u prelomnom vremenu civilizacije. Poezija ne upućuje samo na uzročnike stvarnosti, već i na okolnosti pod kojima su

događaji nastali, medije u kojima su materijalizovani, adresate što ih pretpostavljaju.

Savremeno književno stvaralaštvo za djecu počelo se njegovati u toku rata, a ta književnost svoj procvat doživljava upravo u ovim godinama neposredno poslije rata. Pišu ih pisci

starije generacije, a i mlađi koji na nov način obrađuju teme iz rata i stradanje djeteta u

vremenu ljudske kataklizme. Događaji su predstavljeni u ravni dječije percepcije kao slike

koje se usijecaju u sjećanju, ali koje se ne povezuju sa stvarnim predstavama i zbivanjima. Takvi događaji ne rađaju neurotičnu i nekontrolisanu književnost, već opisuju golgote

djece i odraslih i stvaraju djela u kojima je u prvom planu aktuelnost i dokumentarnost.

Značaj tih djela je u svježini tematike i jezičko-stilskih sredstava kojima izražavaju

svoje emocije. U nekim djelima je prisutna metodologija povratka naratora i realističke

strategije što rezultira povratak ruralizmu i promoviranju poezije sa lokalnom aromom čime se stiče dojam o reverzibilnosti razvojnih procesa. Savremeni pisci se razlikuju ne po

vremenu, nego po mjestu gdje stvaraju:

- jedni pišu na prostorima na kojima su i ranije živjeli, ili su na njih nakon

nekog vremena izbjeglištva došli,

- drugi žive u egzilu gdje stvaraju svoja djela.

S obziroma na dijametralnu razliku tematici i pristupu životu, i kvalitet dječije

poezije je kod njih različit: Oni što pišu u dijaspori su u svakodnevnim doticajima sa


40

savremenom svjetskom poezijom, pa je i njihova poezija za djecu obilježena novim

tonovima zavičajnosti, nostalgije, a osobito poetikom savremenosti.

Ratno stvaralaštvo za djecu i literarna djela o ratu koja su pisala djeca su također neodvojivi dio savremene poezije. Dok je ratna tematika manje obrađivana u drugim

žanrovima (pripovijeci i romanu), u poeziji je ratna tematika bila vrelo inspiracije i

najljepša djela o tom periodu napisana su upravo o tom periodu na prostoru Bosne i Hercegovine. Savremeno književno stvaralaštvo za djecu je nastajalo i u toku rata (1992 -

1995, a procvat doživljava u godinama poslije rata. Poeziju pišu pisci starije generacije, a i

mlađi, koji na nov način obrađuju teme iz rata i stradanje čovjeka u vremenu ljudske

kataklizme. Na prostorima Bosne i Hercegovine veliki broj pisaca je napisalo vrsnu dječiju poeziju o tom periodu. Rat prikazuju kao okvir datosti života, a motivi su zabrinutost zbog

prekinutih dječijih igara i odgođenog školovanja, ljudske kataklizme u kojoj se našao

čovjek. Događaji su predstavljeni u ravni tadašnje percepcije kao upečatljive slike koje se duboko usijecaju u sjećanju, ali koje se ne povezuju sa stvarnim predstavama i zbivanjima.

Pisci reflektuju u sinkopiranim slikama emotivne potrese, prate lomove ljudskih sudbina,

kretanje zastrašujuće prirode oko njih, slušaju odjeke silnog naoružanja i teško poimaju

pravi smisao stvari i događaja.

Ono što ohrabruje u poeziji ovih pjesnika je da su poslije stotinu i više godina,

bošnjački pjesnici progovorili prvi put glasom oslobođenim sistemskih, društvenih i političkih stega, pa su počeli stvarati poeziju sa naglašenim vjerskim ili nacionalnim

predznakom. Značaj takvog pristupa je u tome što su do sada svi drugi narodi imali svoje

„matice“, institute i institucije koje su njegovale njihovo nacionalno biće, svi sistemi u 20. stoljeću su na sve načine pokušavali ugušiti bošnjačko nacionalno biće i muslimanski

identitet. Oni koji su se odupirali takvim presijama bili su sankcionirani, obilježavani i

brisani, pa ni danas nemaju mjesta u današnjim nastavnim programima i čitankama.

Romska poezija za djecu je oblast koja je potpuno neistražena, a riječ je o

stvaralaštvu koje je i te kako zahvalno za književnokritičku valorizaciju. To je poezija sa

bogatom i raznovrsnom tematikom u kojoj prevladava vječita čežnja za putovanjima, nostalgija, pokušaji da se snađu u novoj sredini i želja za otkrivanjem novih prostora.

Prisutne su i teme o ljubavi, životu, porodičnim odnosima, etici i drugim temama koje su

karakteristične za ovu populaciju na prostoru BiH. Nekim temama se naslanja na poeziju naroda sa kojima žive u stoljetnom suživotu, a nekim se izdvaja i ima specifičnosti i

prepoznatljivosti. Prepoznatljiva je po duhu i leksici, pristupu životu i obradi tematike.

Savremena književnost za djecu je obimom nevelika jer je kontinuitet koji traje.

Među značajnije predstavnike savremene poezije možemo izdvojiti: Dragutin

Tadijanović, Zvonimir Balog, Dragan Lukić, Luko Paljetak, Muhidin Šarić, Ibrahim

Kajan, Avdo Mujkić, Rizo Džafić, Enes Kišević, Alija Dubočanin, Bajro Perva,

Mirsad Bećirbašić, Amir Talić, Džemaludin Latić i dr.


41

LUKO PALJETAK (1943.)

RIJEKA

Tko kaže da rijeka teče, kad ona noge ima! Vidio prošlo sam veče, (neću to reći svima), sandale njene slatkei nokte plave, glatke, vidio sam da hoda, baš kao bijela roda. Skupocjen ima broš - i lopoč – i štošta još. I odat ću vam tajnu, sinoć za plesnu zabavu u skupu pošla je nabavu i napravila trajnu od malih zelenih valova nalik na stotinu šalova, od malih zelenih talasa s osmijehom mladih alasa. Tko kaže da rijeka teče, neka to glasno reče; jer rijeka nije voda, ona u stvari – hoda, ona kad padne rosa po travi ide bosa. On a i val idu na bal, i plešu sve do zore, sve dok se rijeka plava ne umori; tad spava i u snu hoće gore – u izvor, pa se muči u snima, zato huči. Budi se tek uz more


42

i čitavog mu dana govori kao mala curica: «Nisam znala da ljubav tako je slana"!»

MIRSAD BEĆIRBAŠIĆ (1952.)

JORGOVANI Ko će kolijevku U sumrak Da zanjiše? BIJELI JORGOVAN KAD ZAMIRIŠE! Ko će da razvedri Proljetne kiše? PLAVI JORGOVAN KAD ZAMIRIŠE Ko će prvu ljubav Da opiše? CRVENI JORGOVAN KAD ZAMIRIŠE! DŽEMALUDIN LATIĆ (1957.)

SREBRNA ČESMA Pod orahom, na kraj avlije, slap iz duga grla lije. Grle je bršljani i koprive. Grli je čovjek žednih usta kad s njive dođe, kada susta. Prhne i skvasi krila ptiče, bumbar napuni svoje zembiljče.

Navečer, kada odem da spavam, česma se sa mnom došaptava. Kroz prozor slušam kako klopara; ona se nikad ne odmara. U noći piju vile i more,


43

igraju kolo sve do zore – kad jež se češlja i miju lice raspjevane golubice. Česma se puši, od srebra sva je. Voda otiče, kamen ostaje. (Odlomak)


44

4. UMJETNIČKA PROZA ZA DJECU

Sve podjele se svode na globalne žanrovske sisteme: pripovijetku i roman. Pripovijetka može biti narodna i umjetnička, fantastična priča, novela,

realistička i savremena priča, dok se romani dijele na avanturistički, roman o

životinjama, naučno - fantastični, historijski i savremeni roman.

Pripovijetka i novela su kraće forme gdje pisac bira temu koja je isječak iz života

ličnosti ili društva, događaj ili pojava i tako određuje sudbinu i karakter ličnosti likova

istovremeno ukazujući na značajna životna pitanja.

Novela, za razliku od pripovijetke ima amblematsku (amblem: biljeg, znamenje)

vrijednost i omogućava da se u kratkom tekstu reidentificira ljudska jedinka. Za tematiku pisac uzima zanimljiv događaj i razvija ga jedinstvenim sukobom strogo usmjerenim ka

razrješenju. U svakoj noveli se iznosi nešto novo, po čemu je i dobila ime (tal. novella -

novina). Osnivačem novele se smatra Đovani Bokačo zbirkom ”Dekameron”.

Pripovijetka, za razliku od romana, usmjerava pažnju na ograničen dio ljudskog

života i u leksičkom smislu je strogo funkcionalna. Ima ekonomičan raspored riječi,

logično raspoređen materijal, jasnost sižea i preglednu temu. Pripovijetka ima otvoren odnos prema svijetu, a svojim unutrašnjim značenjima je polivalentna. Pisac na kratkom

prostoru daje slikove svojih likova, događaja i vremena. Lišena je sporednih događaja,

digresija, analiza i opisa, pa se metaforički kaže da je pripovijetka borba sa vremenom i prostorom, da sve što se ne dotiče pripovijetke i njene suštine iz nje treba izbaciti.

U kompozicijskom pogledu pripovijetke i novele imaju epsku formu u kojoj

razlikujemo temu, likove i ideju.

Tema je predmetna stvarnost o kojoj se govori u djelu; materijal koji je u temelju

svakog djela. Za temu je simbolično vezana ideja djela. Ideja je osnovna misao, stav pisca prema društvenoj pojavi, poruka koja je skrivena u djelu; stav autora prema predmetnoj

stvarnosti. Fabula je sistem događaja povezanih u vremenu po uzročno - posljedičnoj vezi.

Organizirana je u tzv. motive, najmanje tematske jedinice koje se ne mogu dalje razlagati. Mogu biti statički i dinamički. Likovi su nosioci radnje preko kojih se događaji i situacije

povezuju i grupiraju. Oni su individualizirani prema karakteristikama, tj. specifičnim

pojedinostima koje određuju njihov spoljašnji izgled, a karakteristike likova se iznose

piščevim opisom, postupkom i govorom likova. Forma pripovijedanja može biti naracija (u pripovijetkama), ih (ja) forma, naracija u 2. ili 3. licu i sl.

Pripovjednu prozu za djecu možemo podijeliti na: - umjetničku basnu; -

umjetničku bajku; - fantastičnu priču; - pripovjedačku prozu za djecu; - realističku

priču; - savremenu priču i - roman.


45

4. 1. BASNA

Basna je slikovito kazivanje o životinjama koje su metafore ljudskih karaktera i osobina. Kratke su, a kompoziciono se sastoje od fabule i zaključka, poente.

Smatra se da je basna i najstarija forma dramske umjetnosti, jer je dijalog u prvom planu.

Kako je tekst povezani pismeno fiksirani, najčešće literarizirani izgovor, basne se šire iz

jednog kraja u drugi i imaju dosta internacionalnih motiva. Junaci su lukava i prevrtljiva lisica, nespretni i lahkoumni vuk, proždrljivi jazavac, bojažljivi zec, priglupi gavran,

naivna ovca, dosjetljiva koza, tvrdoglavi i simpatični magarac i dr. Životinje su vezane uz

podneblje gdje su basne nastale. One govore o iskustvu naroda, kritikuju mahane u društvu

i ismijavaju pojave, a cilj alegoričnih slika i odnosa je da pouči ili popravi ljude. Čitalac prima priču kao takvu, a istovremeno tumači njen cilj i značenje,vidi u njoj životnu

situaciju u kojoj se može naći. 13)

U basni se alegorija može shvatiti kao produžena metafora, tj. kao upotreba riječi u prenesenom smislu s tim što se smisao otkriva tek ako određene pjesničke slike u cjelini

zamijenimo pojmovima, ustanovivši tako na što se one zapravo odnose. Tako se basna,

zasniva na alegoriji. Životinje su u njoj tipovi ljudi određenih karakternih, staleških, ili moralnih osobina. I smisao pojedinog djela često ne može biti shvaćen ako se ne uzme u

obzir njegovo alegorijsko značenje

Basna je izrazito didaktička vrsta. Ona je uvijek na granici između izmišljenog i realnog, pa se osjeti ta dvostrukost pričanja: jedno se kazuje, a drugo podrazumijeva.

Basna može biti narodna i umjetnička.

Narodne basne su alegorijske priča o životinjama, biljkama ili predmetima sa

naglašenim moralnim porukama. Imaju poučni cilj i široku namjenu. Najčešće su oštra društvena satira pojava u svijetu. U njima se susreću životinje koje personificiraju ljudske

osobine. Za basne nije bitno uočavanje životinjskih osobina, nego njihova primjena na

13) “Basna se obično temelji na jednom događaju. Fa-bula je kratka, nerazgranata i jednostavna. Basna je sažeta mala epska forma s poentom (poučnom, moralnom porukom) i alegorijskim smislom koji se otkriva u isticanju značajne misli o životu, tj. u ismijavanju ljudskih nedostataka i mana. Nosioci jednostavne radnje obično su životinje (ponekad stvari, biljke), koje su po nekim svojim karakteristikama samo alegorično sredstvo u prikazivanju karakternih crta čovjeka (zec simbolizira plašljivost, magarac glupost, lav borbenost, snagu, janje blagost, nježnost, itd.). Likovi nisu psihološki iznijansirani, tj. po svojoj etičko-psihološkoj strukturi složeni, nosioci su osnovnih ljudskih karakternih osobina (i to prvenstveni etičkih). (…) Likovi se ostvaruju u dijalogu (osobito

govorom koji je individualiziran), u komentaru i ponekad u opisu. Dijalog kao primarna pripovijedna tehnika basne temelji se na sukobima među likovima. Za basnu je osobito karakteristična akcija, dramski karakter basne, pre-neseno (alegorijsko) značenje postupaka, ponašanje i djelovanje likova, pouka i općeljudski smisao basne.» (Prema: Zvonimir Diklić, 1996., str. 78).


46

ljudske odnose, pa je preneseni smisao basne značajniji od konkretne slike. Zato one imaju

didaktičku dimenziju.

“Basna (lat. fabula) je kratka priča u prozi ili stihovima u kojoj glavnu ulogu

imaju životinje (ponekad biljke i nežive stvari), prikazane sa ljudskim osobinama;

govorom, karakternim osobinama, sklonostima, težnjama i sl., tako da se alegorički crtaju odnosi među ljudima, izruguju ljudske slabosti i mane i daju moralne pouke.” Prema:

www.wikipedio.org.

Jezik basne teoretičari zovu ezopovski jezik kojim se neka istina kaže u uvijenoj formi. To znači da je alegorija ruho u koje se zaogrće basna da bi kazala neku životnu

istinu.

Narodne basne preko likova životinja, biljaka i predmeta otkrivaju osobine ljudi i

ukazuju na njihove nedostatke. U njima se saopćavaju situacije /scene, zgode/ koje su

uzročno-posljedično povezane. Često se sastoje iz dijeloga sa naglašenim završetkom

poentom, porukom. (Crv i lav, Nije vjera tvrda u jačega, Kako se medvjed prevario i druge).

Basne danas nemaju popularnost kakvu su imale nekad, ali ih i sada koriste govornici, političari, pjesnici, pedagozi i ostali. Rano su ušle u škole i obrazovne institucije

zbog životnog iskustva i zdravog morala koji sugeriraju.

NARODNE BASNE - IZBOR

VRBA I TRN Stajali uz put vrba i trn. Vrba je opazila kako trn darne i ogrebe svakog

ko god ispred njega prođe. - Što ti guliš haljine sa ljudi, a runo sa ovaca? – upita vrba. – Treba li to tebi za život? - Ne! – odgovori trn.


47

– Meni je samo drago da pomalo oderem tuđeg ruha, pa poslije to onda odbacim. Meni ne treba, a neka ni oni nemaju.

LISICA I RODA

Sprijatelji se lisica sa rodom i pozva je sebi u goste: - Dođi, kumo! Dođi, draga! Lijepo ću te pogostiti. Dođe roda na ručak. Lija skuha kašu, razmaže je po tanjiru i ponudi rodi: - Jedi, kumo, jedi, goluboce moja! Roda: Tup! Tup - kljunom, pa po tanjiru. Udarala je i udarala, ali ništa

nije mogla dohvatiti. A lija samo liže, te liže kašu dok sve nije sama pojela. Veli lija: -Nemoj me kriviti, kumo. Ja te više neću nutkati. - Hvala, kumo, i na tome, odgovori roda. – Dođi ti k meni sutra u goste. Drugi dan dođe lija rodi u goste, a roda pripremi krompire. Stavi ih u

visok vrč s uskim grlom i ponudi liju: - Jedi, kumo» Jedi, mila moja» Ne daj se nutkati.

Vrti se lija oko vrča, zađe ovamo, zađe onamo, lizne vrč, onjuši ga, ali se krompira ne može dočepati. Roda stoji na svojim visokim nogama i dugim kljunom vadi krompire iz vrča. Kljuckala je dok sve nije pojela: - Ne krivi me, ja te više neću nutkati.

I tako lisica ode gladna kući. Od tada je prestalo njeno prijateljstvo s rodom.


48


49

4. 2. UMJETNIČKA BASNA

Vrsta basne za koju se zna ko joj je autor, pa nosi u sebi njegovu prepoznatljivost, njegov jezik, stil i vrijeme. U jednom vremenu su bile gotovo identične između sebe, a

kasnije se odvajaju od osnovnog značenja i primaju osobine i smisao vremena u kom se

čitaju. Za razliku od priče o životinjama koja ima više epizoda i čija kompozicija mora biti složenija, basna je po pravilu kraća i kompoziciono jednostavnija. Dijeli se na narodnu i

umjetnička tvorevina, a po formi može biti u prozi i stihu. U basnama se najčešće daje

jedna situacija, jedna akcija. Posredstvom životinja se prvenstveno prikazuju ljudski

karakteri, potezi i djela, moral i životni ideali. Zato je težište basne na prikazivanju morala ljudi, a ne na fabuli. Kompoziciono, basna je najraniji oblik dramske umjetnosti, jer

se svodi na dimnamičnu radnju i dijaloge.

Struktura basne ima dva dijela: fabulu i poruku. Svaki od likova je nosilac nekog

simbola, metaforike i alegorije. Simbolično su kazane neke ljudske mane ili osobine:

mudrost, lukavost (simbol – lisica), snaga (lav), nasilje (vuk), nevinost (janje) glupost

(magarac) i sl. Druga osobina je slikovitost koja se ogleda u jednostavnom pričanju o dobrim i lošim djelima iz kojih se izvlači poruka. Odnos između fabule i poruke mora biti

srazmjeran: fabula je tijelo, a poruka je njena duša.

Specifičnost i modernizam basne kao literarnog žanra je što se njena narativna

dimenzija kreće uvijek između teorije akcije i etičke teorije, teorije lika i zapleta, od onoga

što u djelu postoji, do onoga što mora biti. Akcija je u prvom planu.

U umjetničkoj basni možemo prepoznati vrijeme u kom je napisana, likove i

događaje, podneblje i životni prostor, te niz drugih osobina koje odlikuju jedan narod i

tvorca. Pisci unose svoje jezičko-stilske specifičnosti i basnama daju visok umjetnički nivo. Predstavnici: Ezop, Žan de la Fonten (Jean de la Fontaine), Alfred Lesing

(Alfred Lessine), Dositej Obradović, Ivan Andrejevič Krilov i dr.

EZOP (VI vijek p.n.e.)

VUKOVI I PSI "Vukovi rekoše psima: "Kad ste nam već u svemu jednaki, zašto niste s nama i jednake misli kao

braća? Ništa se, naime, od vas ne razlikujemo osim u mišljenju. Mi živimo i

umiremo za slobodu, a vi, iako se pokoravate i robujete ljudima, još i udarce od njih dobivate i lance nosite, a i ovce im čuvate. Kad jedu, bacaju vam same kosti. Ako mislite poslušati, predajte nam sve ovce da jedemo sve zajednički do mile volje".

Psi na to pristanu, a vukovi uđu u tor i razderu najprije pse.


50

POUKA: Takvu nagradu dobivaju izdajnici.

DOSITEJ OBRADOVIĆ( 1742. – 1811.)

PIJETAO I DRAGI KAMEN Pijetao čeprkajući nađe dragocjeni dijamant. Hoće da ga pojede, ali nije za

jelo. Pijetao se rastužio, pa kaže: - Šteta, ovako lijepa stvar, a ništa ne valja. Volio bih naći jedno zrno

ječma nego hiljadu ovakvih blistavih kamenova. Sad vidim da su ljudi bez pameti kad toliko vole ovakve stvari koje se ne mogu ni pojesti ni popiti.

ŽAN DE LA FONTEN (JEAN DE LA FONTAINE) ( 1621. – 1695.)

CVRČAK I MRAV

Cvrčak bio pjevao "Platit ću ti", tako reče, Ljeto svo, "Časti mi, do ljeta sve: A kad stiže zima s ledom. Glavnice i kamate". On se s teškom bori bijedom: Mrav je nerad zajmodavac, Nigdje – zalud muka sva – Te baš nema pogreške: Mišice ni crvića. "Što ti pos'o ljeti bje?" On od gladi cviljet stade, Molitelju reče mravac. Drugu mravu tuži jade, Svakom, bio star il mlad, Moli barem zrna dva, Pjevah, ne bilo ti krivo! Da kroz zimu progura "Pjevao si?" mrav će živo, I dok sunce ne zapeče, "E, pa onda pleši sad!"

(Preveo: Slavko Ježić)

IVAN ANDREJEVIČ KRILOV( 1769. – 1844.)

VRANA I LISICA Toliko puta je rečeno, "Dušice moja, al' si lijepa!


51

Da laskanje je gnusno, pa i štetno, Nigdje ti nema ravne – mog mi repa! No sve zaludu: tko polaska spretno, Pa kakav vrat imadeš! Kako ti oko sijeva! Nalazi srce uvijek otvoreno. Eh, pjesma o tom da se pjeva! Bog jednom poslao komadić sira vrani. A uz to to divno perje i uz takav kljun, Na jednu jelu ona s njime sjede. I glas ti mora biti božanskog čara pun. U mislima je tako sjedila na grani, Ostavi, mila, stid! Ded zapjevaj! Pokaži, U kljunu sir, i sad će da ga jede. Da i tvoj pjev imade anđeoske draži. No baš je onud na nesreću njenu E da si kod nas ti bi živjela u slavi!" Trčala lija. Ona odmah stade Od pohvala se vrani zavrtjelo u glavi, Nanjušiv sir. Dovuče se u trenu Od uzbuđenja silnog i disati presta, Do drveta – sir u oči joj pade. Zagrače ona muklo, ko što već graču vrane, Vrteći repom sve u vranu gleda A sir iz kljuna pane I poče glasom slatkim poput meda: Pred lupežicu liju, koja s njime nesta". (Prepjevao: Dobriša Cesarić)

4. 3. NARODNA PRIPOVIJETKA

Nastajala u ruralnim sredinama, pa u sebi nosi sve osobine narodne tradicije.

Narodna pripovijetka je žanr u kom su sabrana cjelokupna iskustva jednog naroda,

bogata različitim likovima i antropomorfiziranom prirodom, te događajima koji su bili

značajni u historijskom vremenu jednog naroda. Stvarali su je talentirani pojedinci, pamtili i čuvali narodni pripovjedači koji su je koristili kao mogućnost da izraze svoje

poglede na život i društvo iz perspektive vremena. U njima je ne samo tematika, nego i

etimološko značenje riječi na površini teksta bez duboke podtekstualne aspiracije. 9)

Narodna pripovijetka ima svoju publiku, načine kazivanja, oblike i vrste koje

zavise od filogenetskog (nauka koja proučava uslove i puteve historijskog razvoja – obuhvata sve promjene jednog organizma kroz vrijeme) identiteta. Mada se sve kroz

vrijeme mijenja i transformira, narodno stvaralaštvo je zadržalo temeljni diskurs sa

9) “Aristotel je odredio priču kao nešto što ima svoj početak, sredinu i kraj. Naoko prejednostavna definicija, kojom se ipak ne bi mogao dovoljno razgraničiti pripovjedni diskurs. Međutim, antički je filozof ukazao na bit problema. Priča uvijek u nekom trenutku započinje, razvija se u određenom vremenu i završava u datom času. Time se taj vremenski slijed izdvaja od onoga što mu je prethodilo i što mu slijedi. Priča se, kako je odmah uočljivo, odvija u vremenu i u njoj se razlikuje početkom od završnog trenutka po tome što na početku nalazimo pojavu koja je na kraju izmijenjena, ili nam se barem pokazuje u promijenjenom svjetlu. Zbog tih

mijena, kaže se da je priča dinamično postavljen iskazni niz za razliku od statično ustrojenih drugih tipova diskursa. Za priču nije samo neophodno vrijeme, nego i prostor. Radnja je moguća samo kad je određen trenutak i mjesto začetka događajnog slijeda. Tako se neko stanje u prostoru mijenja i na kraju se priče uspostavlja novo stanje.”(Prema: Gajo Peleš, 1999. str. 12).


52

autoreferencijalnim osobinama. Jezik je u skladu sa vremenom. Ovom obliku u različitim

vremenima pripada različit prostor interesovanja, različit status i moć. Dvije su temeljne

osobine narodne pripovijetke:

- bliskost u komunikaciji sa recipijentom i

- mješavina stvarnog i fikcionalnog svijeta.

Narodne pripovijetke su književni i umjetnički proizvodi u kojima se na početku

uspostavlja komunikacija, pa ih teoretičari književnosti dijele na nekoliko grupa prema načinu kompozicije. U logici pripovjedne strukture nije važan sadržaj (nije najvažniji),

nego način na koji pripovjedač saopćava misli i zapažanja. Kako je stil obilježje govora, on

utiče na izbor realizacije događaja i na slaganje zadanog leksičkog materijala.

Narodne pripovijetke pokazuju bogatstvo tradicije i kulture jednog naroda. Pisane

su uglavnom u prozi, a mogu biti: bajke, basne, priče sa tematikom iz života (novele),

legende i skaske, te šaljive priče (anegdote), zagonetke, pitalice i poslovice.

4. 4. BAJKA

Povezuje ih zajednički i karakterističan odnos prema stvarnom svijetu.

To je oblik narodnog kazivanja u kom su osnovni elementi čudesno ili

fantastično, mitološko, koje se ne javlja slučajno, nego je bitni, sastavni dio cjelokupnog

života, društva i ljudi. U bajkama se svi obrati i raspleti vrše pomoću čudesnog, pa ima kompoziciju od tri dijela: uvod, radnju i zaključak. U zaključku je poruka koju recipijent

dekodira na temelju etičkih životnih istina.

Bajka nikad nije određena i ograničena mjestom i vremenom, niti daje tačne opise likova. Kako svako vrijeme ima svoj tip iskaza i bajka je izraz kulture jednog vremena i

odraz svijesti jednog podneblja. Ona otkriva čovjeka sa brojnim oprekama u svom

komunikacijskom prostoru: njegov odnos prema caru, prema siromahu, djetetu ili odrasloj

osobi.

Bajka uz sve karakteristike bajkovitosti nije besmislena izmišljotina, jer se u njoj

na poseban način kazuju misli. Nepoznate prirodne pojave su u njima obično

personificirane, tj. prikazane kao lica koja djeluju, misle, rade, ili su životinje primile

osobine ljudi.

Postoje različita mišljenja o vremenu nastanka bajke:


53

1. Jedni smatraju da je najstarija sačuvana bajka ”Bajka o brodolomniku” iz

Egipta nastala prije četiri hiljade godina.

2. Drugi da bajki ima u djelu”Gesta Romanorum”(Junačka djela Rimljana)iz

1.300 g);

3. Neki razvijaju teoriju da prve bajke susrećemo u zborniku ”Bajke iz 1001

noći”;

4. Neki smatraju da prve bajke nalazimo kod Šarla Peroa u zbirci: ”Bajke moje

majke guske” iz 1697. godine.

Kao usmeni narodno - prozni izraz, bajka je osvojila najširi krug naroda i prodrla u svaku sredinu u kojoj ljudi žive. Ima različite sadržaje i motive, a obim pripovijedanja je

tematski složen. Sintagma narodna govori gdje je nastala, ko je njeguje i prenosi. Kod

nekih naroda zove se bajka, mada se narodna pripovijetka i bajka u nekim segmentima

razlikuju.

Milan Crnković i Tvrtko Čubelić nude četiri teorije o nastanku i širenju bajke:

MITOLOŠKA (da su se bajke razvile iz mitologije pojedinih naroda);

MIGRACIONA (da su se bajke širile iz jednog središta i mlađi narodi preuzimali

motive od starijih) :

KONTAKTNA (da su se bajke širile kontaktima među narodima) - i

ANTROPOLOŠKA (da su narodi na istom stepenu razvoja i imali iste motive).

U njima se miješa stvarnost i fikcija, imaginacija i istina.

10)

Tematika, bajke govori o životu u prošlosti, o pokušajima čovjeka da nadvlada

sile zla koje stoje na putu napretka. Sve to govori da je u prvom planu bajke etika subjektiviteta o vremenu u kom su svi epistemi dorečeni i zaokruženi. Nastala u vrijeme

djetinjstva ljudskog društva, pruža čovjeku mogućnost da pobjegne iz stvarnosti, a da ipak

ostane u njenim okvirima.

Bajka ima tri kompoziciona dijela, nema deskripcije i naracije.

10) “Događaji ispričani u fikcionalnoj priči su za pripovijedni glas prošle činjenice: taj glas ovdje možemo

smatrati jednakim implicitnom autoru, to jest fiktivnom ruhu zbiljskog autora. Jedan glas priča ono što se, za njega, desilo. Započeti čitanje znači uključiti u sporazum između čitaoca i autora vjerovanje da događaji koji propovijedni glas prenosi pripadaju prošlosti toga glasa.“ ( Prema: www.literatura.blogger.ba)


54

Likovi su u realnom svijetu, prelaze u imaginarni, a onda se opet vraćaju u realni

svijet. Česti su brojevi tri, pet, sedam i devet. Ljudi su pokušali objasniti pojave koje im

nisu bile jasne, pa su stvarali bajke. Cilj bajke je bio da se zadovolje estetske potrebe slušalaca, da u doživljavanju iluzija zaborave na svijet u kom žive.

Do sada su mnogi historičari pokušavali da daju univerzalan model bajke, na osnovu čega bi se moglo dokazati njeno strukturalno jedinstvo na internacionalnom nivou

tragajući za sličnim motivima u različitih naroda.

Bošnjačka narodna bajka je do danas, na žalost, malo istraživana. Ima niz dimenzija po kojima se može uvrstiti u narodno blago Bošnjaka na tlu Bosne i

Hercegovine. U njoj se susreću bogatstvo tradicije koju su ljudi na prostorima prvenstveno

Bosne i Hercegovine i Sandžaka znalački saželi u vlastiti život i na njemu gradili odnos prema svijetu. Bošnjačka narodna bajka baštini bogatstvo i orijentalne i zapadnoevropske

kulture, pa se u njoj mogu naći segmenti više svjetova i iskustva raznih prostora i naroda.

Istovremeno, u njoj je specifična etika i leksika po kojoj se može prepoznati. Pisana je

bosanskim jezikom. 11)

Bošnjačke narodne priče je Alija Isaković dovodio direktno u vezu sa

djetinjstvom: “Kad se sjetimo djetinjstva, sjetimo se priča koje smo slušali u toplom

obiteljskom krugu. Možda smo sadržaj i zaboravili, ali još čujemo šum pričanja, čaroliju majčinskog jezika, još osjećamo uzlet neslućene mašte i dragost iščekivanja. Bio jednom

jedan...” (Biserje, ‘89).

Bošnjačke narodne bajke nose karakteristike orijentalnog stila i po tematici

upućuju na porijeklo, ali u sebi sadrže i mnoge staroslavenske elemente. Primjer je bajka

”Titiz i Džomet” koja je po tematici (priča o trgovcima i zanatlijama) i po likovima (škrtac

i darežljivac) bliska ”Priči o Abu Kiru i Abu Siru” iz orijentalne pripovjedačke zbirke ”1001 noć”, ali je u sebi zadržala i neke tipične staroslavenske motive, kao npr. stara

vodenica kao stanište vila i sl. Poznate su i bošnjačke narodne bajke: Dram jezika,

Šejtansko zlato, Azrail i mladić, Sudbina, Sunce kao svjedok, Hairli žena i dr. 12)

11) “Bošnjačka bajka je specifična u odnosu na bajke susjednih naroda. Ona u sebi nosi snažnu

orijentalnu dimenziju koja je prelivena slavenskim šarama, a uz sve to, ima i zanimljivu leksiku koja je mješavina ta dva uticaja, pa je tako nastala na temeljima dvije bogate, a u suštini, suprotne tradicije. Ona je spoj raznih naroda, vjera i običaja, ima u sebi naglašenu metaforiku i emotivitet. Po tim osobinama je

prepoznatljiva i umjetnički se razlikuje od bajki drugih naroda, osobito po etičkom odnosu prema svijetu, prepoznatljivom merhametu, leksici koja je specifična i prepoznatljiva i drugim osobinama.“ (Prema: www.orbus.skynet.bl

12) “Narodna književnost Bošnjaka dio je njihovog ukupnog duhovnog naslijeđa koje je, sa promjenljivom srećom, bilo sakupljano i istraživano naročito krajem devetnaestog i u prvoj polovini dvadesetog stoljeća često i bez atribucije imena naroda kome pripada. Promjenljive društveno - političke okolnosti, opća nesigurnost, povremeni genocidni pogromi nad pripadnicima ovoga naroda uticali su na to da ovaj segment sveukupnog civilizacijskog habitusa Bosne i Hercegovine zadugo ne bude prihvaćen kao

prirodna i sama po sebi razumljiva kulturološka i naučna činjenica. Uprkos čestim i upornim osporavanjima, koja traju već više od jednog stoljeća, živjela je ta tradicija često u najvećoj mjeri zahvaljujući svojim prenosiocima u okrilju bošnjačke familije čiji duh solidarnosti ju je održao na okupu sve do danas.


55

DOBRO SE DOBRIM VRAĆA "Bila jednom jedna baba. Ona je imala sina i svakoga dana slala ga je u

planinu po drva. Svakoga dana bi isprela po jedno vreteno pređe, pa ga je davala sinu da ga proda. On bi ga prodao za jedan novčić, a novac nije nosio majci već je njime činio dobra djela.

Jednom, idući po drva, dječak opazi neku djecu kako tuku jedno malo

pseto. On se sažali, pa ga otkupi za jedan novčić i tako ga spasi da ga djeca ne tuku. Psetance pođe za dječakom.

Drugi put, kad je dječak išao po drva, naiđe na drugu djecu kako tuku jedno mače i hoće da ga ubiju. On se sažali na mače, pa dade djeci novčić i oslobodi i njega. Tada i mače pođe za njim i otada su i mače i psetance išli uvijek za njim ma kuda išao.

Jednom, kada je u planini sjekao drva, dječak ugleda kako gori jedna

bukva, a na bukvi zmija pišti i zove u pomoć. Dijete se približi bukvi i zmija ga zamoli da je spasi iz vatre.

- Bojim se da me ne ujedeš – reče dječak. - Ne – odgovori zmija – ne boj se, neću da te diram, nego ću ti dati šta god

poželiš. - Dječak pusti jednu motku na bukvu, pa se zmija savi oko motke i spase

se iz vatre. Onda mu ona reče: - Sad me odvedi zmaju, caru zmija; on će ti dati kesu novaca, a ti nemoj da

je uzmeš, nego mu potraži prsten koji ima pod jezikom, i kada ti ga dadne, stavi ga i ti pod jezik i tu ga uvijek drži, pa će ti se pomoću tog prstena ispuniti sve što budeš želio.

Dijete ode sa zmijom zmaju, zmijskom caru i, kako mu reče ona, potraži prsten. Car mu ga dade i ono ga stavi pod jezik, pa ode kući.

Objavljivanje Narodnog blaga (Sarajevo, 1887) Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka u Sarajevu označilo je prekretnicu u prihvatanju i afirmaciji vlastite narodne tradicije od strane jednog Bošnjaka. Pojava ovoga djela nije ostala bez odjeka kod kulturnih poslenika iz bošnjačkog naroda što će posebno doći do izražaja prilikom

pokretanja lista Behar dvije decenije kasnije - tačnije 1900. godine. Rast naučne i stručne literature na temu narodne književnosti u Bosni i Hercegovini, iako bez posebne institucionalne potpore, karakterističan za sedamdesete i osamdesete godine dvadesetog stoljeća doprinio je njenoj afirmaciji i izvan uskog kruga javnosti i otvorio pitanje njenog prisustva u savremenim medijima i univerzitetskoj nastavi”(Prema: www.diwan.com)


56

Kada dječak dođe kući, reče svojoj majci: - Majko, idi caru da mi zaprosiš njegovu kćer. I majka ode pa zatraži carevu kćer za sina. A car je istjera i reče: - Idi odatle! Zar ću ja za drvosječu dati svoju kćer? Neka tvoj sin sagradi

dvor kao što je ovaj moj, pa ću mu je dati! Majka ode kući i kaza sinu šta joj je odgovorio car. Tada dječak reče

prstenu: - Hoću da ova kuća postane carski dvorac. Toga časa ona se zaista pretvori u carski dvor. On opet posla majku caru

da mu prosi kćer i da mu kaže da je njen sin načinio dvore kao što su njegovi, a car joj opet reče.

- Neka sada tvoj sin pospe zlatom put kojim će proći moja kći, pa ću mu

je dati! Majka opet ode kući i kaza sinu šta joj je car rekao. - Car mi je rekao – reče majka – da pospeš zlatom put od carskih vrata do

tvojih, kuda će proći njegova kći, pa će ti je onda dati. Tako car kaže. Mladić pomoću prstena opet posu zlatom cijeli put od carskih do svojih

vrata i opet posla majku caru da mu kaže i da mu traži kćer. Ona ode i reče caru: - Čestiti care, moj sin je posuo zlatom sav put od tvojih do naših vrata.

Hoćeš li sada da mu daš kćer? Car joj opet odgovori: - Neka tvoj sin načini bašte kao što su moje, da u njima pjevaju slavuji i

sokoli kao u maju, pa ću mu je onda dati. Majka ode kući i kaza sinu šta joj je car rekao. Mladić opet reče prstenu: - Hoću sutra, kada ustanem, da nađem bašte kao što su careve, sa

slavujima i sokolima. I sutradan sve je bilo kao što je on rekao. Majka opet ode caru da mu traži

kćer.


57

- Neka dođe tvoj sin sa svatovima na bijelim konjima i da svi budu

obučeni u bijelo. Sin povede svatove sve na bijelim konjima i obučene sve u bijelo, pa ode

caru, uze njegovu kćer i dođe kući sa mladom. U cara je bio jedan vjeran sluga Arapin i jednog dana Arapin će reći

mladi: . - Možeš li da doznaš kako tvoj muž učini sve što namisli? A ona mu reče: - On ima jedan prsten koji drži pod jezikom, pa pomoću njega čini sve što

hoće! Arapin opet reče: Da li možeš nekako da mu ga uzmeš, pa da ga daš meni?

On već ima sve, pa mu više nije potreban. - Ne mogu da mu ga uzmem – reče mlada. On ga uvijek drži pod jezikom. - Nakvasi vodom malo prst – reče joj Arapin – zatim ga pospi crvenom

paprikom, pa mu ga stavi na nos kada bude spavao. On će onda da kihne i prsten će mu ispod jezika pasti u postelju. Ti ga onda uzmi i daj ga meni!

Mlada tako učini i dade prsten Arapinu, a ovaj ga stavi ispod jezika. Jednoga dana Arapin reče prstenu: - Hoću da me digneš na planinu zajedno sa dvorima careva zeta i da oni

postanu moji, a on da ostane opet u ranijoj kolibici! Istog časa se ostvari ono što je poželio: izjutra se mladić, carev zet,

začudio kad se našao u siromašnoj kolibici, pa reče majci: - Majko, povešću magare, pseto i mače i idem tražiti svoju ženu. Išli, išli, pa došli do jedne brze rijeke. Kraj rijeke mladić nađe jednu ribu

prevrnutu na leđa na obali, uhvati je i baci u vodu. Riba mu se zahvali na dobroti i reče mu:


58

- Evo ti jedna krljušt od mojih peraja, pa kada ti zatreba moja pomoć, zapali ih i ja ću ti toga časa doći! Mladić uze krljušt sa ribe, zahvali se i krenu dalje.

Poslije malo vremena, ugleda on dvore. Tada pusti psetance i mače da uđu

u dvor i uzmu prsten od Arapina, pa da mu ga donesu. Oni odoše. Mačka se pope gore u odaje, a pas ostade pred vratima dvora. Gore u sobi baš su miševi svadbovali, a kada mačka uđe, ugrabi im mladoženju. Miševi se okupe oko mačke moleći je da im pusti mladoženju i obećaše da će joj učiniti sve što hoće, samo da im pusti mladoženju.

Mačka pristade da im pusti mladoženju ako oni uzmu prsten od Arapina i

donesu ga njoj, pa ih nauči kako će ga uzeti. - Pokvasite repove u vodi – reče im ona – zatim ih uvaljajte u crvenu

papriku i kada on bude spavao, gurnite mu ih u nos. On će onda da kihne i prsten će mu ispasti. Vi ga uzmite i donesite meni, pa ću vam dati mladoženju.

Miševi tako učiniše i donesoše prsten mački, a ona im pusti mladoženju

uzme prsten i ode. Pas ju je čekao na vratima i ona mu viknu: - Brzo, da bježimo! Uzela sam prsten. - I odoše. Kad dođoše do jedne rijeke, mačka reče psu: - Ja ne znam plivatim pa ću pojahati tebe i tako ćemo preći rijeku. Pas se složi, leže, a mačka ga uzjaha i tako krenuše preko rijeke. Kad su

bili na sredini rijeke, pas reče mački: - Daj prsten meni da ga ja nosim, može ti ispasti u rijeku. Da bi mu dala prsten mačka je morala da ga izuvadi iz usta, ali kad mu ga

je dodavala, prsten pade u rijeku. Šta sad! Odoše svome gospodaru. Mačka mu ispriča kako je uzela prsten i kako joj ga je pas zatražio, a

kada mu ga je dodavala, pao joj je u rijeku. Tada se mladić sjeti ribe: zapali krljušt što je bio uzeo sa sobom. Nju to opeče, te dođe k njemu i upita:

- Šta hoćeš od mene. Evo me, došla sam! Mladić odgovori:


59

- Upao mi je prsten u rijeku, pa te molim da mi ga nađeš. - Dobro. Sad ću ga donijeti – reče riba. Istog časa zaroni na dno rijeke, nađe prsten i donese ga mladiću. On ga

uze, zahvali se i ode. Kad je donio prsten kući, stavi ga pod jezik i reče: - Hoću da budem što sam ranije bio! Dvorac da bude moj, a Arapin i moja

mlada da budu u onoj odaji u kojoj se sad nalaze. Istog časa sve se tako i desilo. “ (Tada mladić pozva u goste svoga tasta, cara. Kad je car došao, otvori zet

vrata one odaje u kojoj su spavali careva kćerka i onaj Arapin, pa careva kći ispriča

ocu sve što su mladiću učinili. Car se naljuti, istjera ih iz dvorca, a mladiću dade

svoju srednju kćer za ženu.)

IZ 1001 NOĆI: PRIČA O ALAUDDINU I ČAROBNOJ LAMPI

“Čula sam, čestiti care – kazivala je Šeherzada – da je u jednome kineskom

gradu nekada živio siromašni krojač koji je imao sina po imenu Alauddin. Taj

dječak je od rane mladosti bio nestašan i naopak. Kada Alauddin napuni deset

godina, otac poželje da ga nauči kakvom zanatu, ali – kako je bio siromašan –

nije se mogao izlagati troškovima da bi sina dao na zanat, školovao ga ili nešto

slično, te otac uze Alauddina u dućan da ga podučava krojačkom zanatu.

Međutim, kako dječak bijaše nestašan i već navikao da se stalno igra s djecom iz

mahale, nije mogao provesti ni jedan dan u dućanu a da ne bi motrio kada će

otac izaći radi nekog posla ili da primi mušteriju, i onda bi odmah pobjegao da

tumara po vrtovima s malim skitnicama poput njega.

S obzirom da je bio takav – da nije slušao roditelje niti je učio zanat –

otac se od jada i tuge razbolje i umre, ali se njegov sin Alauddin nije mijenjao.

Alauddinova majka, vidjevši kako joj muž preminu, a sin svejednako ostade


60

skitnica od koje nema nikakve fajde, prodade dućan i sve što zateče u njemu, pa se

posveti predenju pamuka i mukotrpnom preživljavanju, prehranjujući

raspuštenog sina Alauddina. Za to vrijeme, i shvaćajući da se oslobodio očeva

zuluma, Alauddin se još više odade skitnji i mangupluku, tako da više nije ni

dolazio kući osim u vrijeme objedovanja, a njegova siromašna i uboga majka

hranila ga je predući pamuk, sve dok Alauddin ne zađe u petnaestu godinu.

Jednoga dana, kada je napunio petnaest godina, Alauddin se igrao s

nestašnom djecom u mahali, kad se iznenada pojavi nekakav marokanski derviš

koji zastade osmatrajući djecu, a onda poče pažljivo motriti Alauddina i predano

proučavati baš njegov lik, mimo sve druge djece.

Taj derviš bijaše iz dalekih zemalja sa zapada, i zapravo je to bio takav

čarobnjak da je svojim čarolijama mogao natjerati planinu na planinu. Derviš je

poznavao sve vrste vradžbina.

Helem, pošto čarobnjak dobro osmotri Alauddina, on pomisli: “Ovo je

dječak koga tražim! Upravo zbog njega sam napustio svoju zemlju i dao se u

potragu za njim!”

Onda čarobnjak povede jednoga dječaka u stranu i upita ga za Alauddina.

Potanko se raspita o svemu u vezi s tim, a onda priđe Alauddinu, povede i njega u

stranu i upita ga:

- Sinko, nisi li ti sin toga i toga krojača?

- Jesam, gospodine, ali je moj otac poodavno umro – odgovori Alauddin.

Kada je to čuo, čarobnjak pohrli Alauddinu, zagrli ga i poče ga ljubiti

plačući i lijući suze na mladićev obraz. Vidjevši Marokanca u takvome stanju,

dječak se nađe u čudu, te upita Marokanca: - Zašto plačeš, gospodine? Otkuda ti

znaš moga oca?

- Kako me možeš pitati tako nešto, sinko, kad si mi rekao da je tvoj otac,

a moj brat, preminuo?! – na to će Marokanac tužno i slomljena glasa. – Tvoj otac


61

je moj brat, a upravo sam stigao iz svoje zemlje i nakon ovoga potucanja silno

sam se poradovao da ću vidjeti brata i uživati s njime, a ti mi sada veliš da je

umro. Krv nije voda. (…)

- Uzmi ovaj novac, sinko i daj ga majci. Poselami je od mene i reci da ti je

amidža stigao iz tuđine. Inšallah, sutra ujutro ću doći da je pozdravim, da vidim

dom u kome je moj brat živio i da vidim gdje mu se mezar nalazi.

Potom Alauddin poljubi Marokanca u ruku i naprosto poletje zbog radosti

ka majci. Utrča sav sretan i reče:

- Majko, donosim ti radosnu vijest o amidži! Stigao je iz tuđine i selami

te!

- Kao da se šegačiš sa mnom, sine! – na to će majka – Kakav amidža?!

Otkud tebi amidža?!

- Kako možeš reći da nemam amidže ni bilo kakve rodbine kad je taj

čovjek moj amidža?! – reče Alauddin. – Grlio me i ljubio plačući i reče mi da ti

prenesem haber. (…).

… Tješeći čarobnjaka iz Maroka, majka ga posadi, pa čim čarobnjak sjede,

i prije nego što se postavi sofra, on poče pripovijedati:

- Ne čudi se, snaho, što me do sada uopće nisi vidjela, i što me nisi

upoznala dok je bio živ moj rahmetli brat, jer je već četrdeset godina otkako sam

napustio zemlju i odmetnuo se u tuđinu.(…)

Čarobnjak vidje kako su njegove riječi rasplakale Alauddinovu majku, te

se on obrati dječaku, ne bi li žena potisnula uspomene na muža, ali i zato da bi

okončao svoju podvalu:

- Sine Alauddine, kakav zanat si naučio i čime se baviš? Jesi li ovladao

kakvom umijećem od koga ćete živjeti ti i tvoja majka?

Alauddin pocrvenje od stida i obori glavu…


62

(Nakon kraćeg druženja, čarobnjak mu je počeo otkrivati tajne i čarolije

uvodeći ga u posao, a onda odluči ostvariti svoj cilj i odvede Alauddina u jednu

šumu gdje se otvori ogroman kamen i čarobnjak ga nagovori da se uvuče unutra

i da mu doda jednu lampu. Alauddin uđe u hodnik, a zemlja nad njim se

zatvori, ali mu je čarobnjak dao jedan prsten koji spasi Alauddina koji iz

hodnika ponese samo jednu lampu. Onda je shvatio da lampa ima čarobnu

moć, jer čim je protrlja iz nje izađe div koji reče da im je sluga I da će im svaku

želju ispuniti…)


63


64

4. 5. UMJETNIČKA BAJKA

Umjetnička bajka označava korak dalje u odnosu na narodnu bajku. Ona postavlja u drugi odnos autora, pripovjedača i likove, a do izražaja dolazi umijeće pripovjedanja i

razmjena iskustava, ako se pod iskustvom podrazumijevaju opservacije do kojih je pisac

došao u prethodnim fazama svoga rada. Takav tip pripovijedanja za djecu u prvi plan stavlja etička, a u drugi estetska načela. Cilj etičkih načela je da čitaoce i slušaoce uvedu u

prostore dobra i zla bez dodatnih alternativnih modela, a estetskih da razviju smisao za

lijepo.21)

Pripovjedači u djela stavljaju pečat svoga podneblja i naroda, svoga jezika i stila,

pa su im djela prepoznatljiva i razlikuju se od narodnog stvaranja, odnosno imaju

izgrađenu kompoziciju, jezik i stil i umjetničku dimenziju, te se diskurs znatno razlikuje na planu fikcije. Narativna funkcija nije bez etičkih implikacija, jer je umijeće pripovijedanja

umijeće prenošenja poruka iz prošlosti u sadašnjost, ili iz fikcije u stvarnost. Zato možemo

tvrditi da je umjetnička priča u prvi plan stavljala etička, a u drugi estetska načela. Ona nas

uvodi u prostore dobra i zla, a do izražaja dolazi koherencija teksta i povezanost njegovih elemenata.

Umjetnička priča se razvila iz narodne proze, pa u sebi nosi i njene osnovne jezičke, stilske, tematske i kompozicione osobine. Pisci su u bajke unosili osobine svoga jezika i stila, svoj vlastiti pečat i obilježje. Tako umjetnička priča nosi ne samo jezičko-

stilske osobine pisca, karakteristike podneblja gdje je nastala i druge osobine po kojima se

razlikuje od narodne bajke.

Pisci su unosili duh svoga vremena, osobine vlastitog stila i specifičnosti svoga talenta koji se ogledao u stvaranju utvrđenog poretka elemenata teksta koji predstavlja

ukupnost individualnih preoblika piščevog govora. Taj govor “svojom etimologijom

upućuje značenjsku tvar koja svoj bitak zahvaljuje smislotvornom činu” (Šlajermaher). Umjetnički govor je, po mišljenju teoretičara, nadređen konvencionalnom jeziku, jer

pisac, koristeći prethodna znanja i iskustva, vrši indivuidualnu kompoziciju teksta dajući

21) “Narodne i umjetničke priče doživjele su i doživljavaju toliko različitih podjela, klasifikacija i

terminoloških označavanja da se u toj šumi nazivlja nije uvijek moguće orijentirati. Primjerice,

bajka, gatka, skaska (rusizam), ženska narodna priča (naziv po Vuku Karadžiću) znače zasad isto,

sve su različiti nazivi za isti pojam ili, drugim riječima, sinonimi, ali se oni često zamjenjuju

jednostavnim terminom najšireg značenja, rječju priča. Priča je i narodni iskaz o sedmoglavoj

aždahi, i Andersenova Kraljevna na zrnu graška, i Čapekovo pripovijedanje o dobrom i humanom

poštaru Kolbabi. A da pomutnja bude potpunija, pričom se naziva i kraća realistička proza o nekom događaju, a neki čak i fabulu romana nazivaju “njegovom pričom”. Bilo bi možda

najjednostavnije značenje priče ograničiti na pripovjedačku tvorevinu – narodnog i umjetničkog

porijekla s iracionalnom ili irealnom podlogom, a one s realističkim pristupom jednostavno

pripovijetkom. No, čini se da ćemo morati još čekati da se ustale određeni termini te domene u

našoj znanosti o književnosti.”(Prema: Diklić – Težak – Zalar, 1996. str. 67)


65

mu prepoznatljivi stil i pripisanu kodifikaciju. Tako na prvi pogled možemo prepoznati

narodnu bajku, ali i umjetničku priču koju su napisali, na primjer, Šarl Pero, Hans Kristijan

Andersen, Ivana Brlić – Mažuranić, Branko Ćopić, Ahmet Hromadžić i drugi.

Umjetnička priča je do te mjere alternativan model da svaki pisac znači

uspostavljanje novog diskursa na svijet u kom živi, a fikcija ostaje kao njihova zajednička osobina. Na liniji razvoja umjetničke dječije priče teoretičari razlikuju četiri ključne tačke

koje predstavljaju četiri najpoznatija autora: Šarl Pero, braća Grim, Hans Kristijan

Andersen i Luis Kerol.

Početak umjetničke priče neki vide u vremenu Homera i Platona, neki počinju od

srednjovjekovnih pisaca, a najveći broj teoretičara početke vide u pričama Šarla Peroa

koji je pisao u 17. st., u vrijeme klasicizma. Pero je objavio zbirku “Bajke moje majke guske, ili Priče i bajke iz starih vremena s poukama bajke i priče” koja je rezultat njegovog

istraživanja i sakupljanja narodnog stvaralaštva. Narodnim bajkama je dao vlastiti pečat i

mada u početku nisu bile namijenjene djeci djeca su ih prihvatila kao svoju literaturu.

Korak dalje na putu razvoja bajke su otišla su braća Grimm (Jakob i Vilhelm koji

su pisali u doba njemačkog romantizma kad se u Evropi sakupljači počinju interesirati i

klasificirati narodne tvorevine i tražiti u njima bogatstvo i ljepotu narodne tradicije. Njihove bajke su jezički i stilski izgrađene do savršenstva, a istovremeno su sačuvale

osobine originalne narodne bajke.

Najzanimljivija su ona istraživanja koja prate slijedeću razvojnu liniju koja prati

da je umjetnička priča izrasla je iz narodne bajke i u početku se od nje vrlo malo razlikuje.

Kasnije se sve više udaljava od nje i na kraju prekida svaku vezu sa njom. Tri bitne tačke

na liniji njezina razvitka dobro predstavljaju tri najpoznatija autora: Grim, Andersen i Kerol.(…). Ipak, na području dječje književnosti, primjenjujući formulu: pisano za djecu,

ili danas prihvaćeno kao dječja literatura, ne želimo ići tako daleko u prošlost. Dovoljno je

pratiti razvoju liniju dječje priče od Peroa dalje, a i na tom putu uzimati prvenstveno u obzir one autore koje su djeca prihvatila kao i one koji su za razvoj dječje bajke

najznačajniji. Nakon njih krupan korak, korak od sedam milja - u razvoju bajke je učinio

danski pisac Hans Kristijan Andersen. Poznata je njegova rečenica: ”Ovaj je svijet pun

čudesa, ali mi smo na njih tako navikli da ih smatramo svakidašnjim…”.

Značajniji predstavnici su: Šarl Pero (Charles Perault), Braća Grim (Jakob i

Vilhelm (Wilhelm), Aleksandar Sergejevič Puškin, Vilhelm Hauf, Hans Kristijan

Andersen / Hans Cristian Andersen,Oskar Vajld (Oscar Wilde), Pavel Bažov, Đani

Rodari (Gianni Rodari ).

ŠARL PERO (CHARLES PERAULT) (1628. – 1703.)

MAČAK U ČIZMAMA


66

Neki vodeničar, koji je imao tri sina, ostavi svojoj djeci u naslijeđe samo

vodenicu, magarca i mačka. Oni se ubrzo podijeliše, bez suda. Za kratko vrijeme pojeli bi svu svoju očevinu. Najstariji sin dobi vodenicu, srednji magarca, a najmlađi samo mačka.

Najmlađi sin je najslabije prišao i on se stade jadati: - Moja će braća moći pristojno da žive ako se udruže, a ja kad pojedem

svoga mačka i napravim muf (odjeća od krzna) od njegove kože, moraću da umrem od gladi.

Mačak koji je to čuo ali se pravio da ne čuje, reče ozbiljnim i važnim

glasom: - Nemoj da se brineš, gospodaru. Ti meni samo daj jednu vreću i napravi

mi par čizama da mogu da idem po trnjacima, pa ćeš se uvjeriti da nisi rđavo prošao u diobi s braćom kako ti izgleda.

Gospodar nije mnogo vjerovao ovim njegovim riječima, ali je znao za neke

njegove majstorije u lovu na miševe i pacove, kako se vješao na svoje šape i krio u brašnu kao da je tobož mrtav, pa se ponada da mu mačak može ipak biti od koristi u nevolji.

Kad mačak dobi ono što je tražio, on lijepo navuče čizme, zabaci vreću na

rame, zaveza uzice oko vrata svojim prednjim šapama i ode u jedan zabran gdje jeznao da ima mnogo zečeva. Natrpa mekinja i djeteline u vreću i opruži se kao mrtav, čekajući da neki zečić, još nenaviknut na lukavstva u životu, uđe u vreću i pojede ono što je u njoj.

Tek što leže, posluži ga sreća: jedan mlad, neiskusan zec zavuče se u

njegovu vreću. a naš mačak stegnu uzice, uhvati zeca i ubi ga bez milosti. Ponosan na svoj lov, on ode kralju i zatraži da ga primi. Odvedoše ga u

odaju njegovog veličanstva, a on se, kad uđe, duboko pokloni i reče: - Svijetli kralju, moj gospodar markiz od Karabasa – svidjelo mu se da

tako nazove svoga gospodara – naredio mi je da vam donesem na dar ovoga zeca. -Reci tvome gospodaru – reče kralj – da mi je milo što me se sjetio i da mu

se zahvaljujem.


67

Mačak se drugi put sakri u jednu strnjiku, raširi svoju vreću i kad se uhvatiše dvije jarebice, steže uzice i odnese ih opet kralju na dar. Kralj bijaše veoma zadovoljan i dade mu dobru napojnicu.

Mačak produži tako dva ili tri mjeseca da nosi kralju s vremena na

vrijeme divljač, koju je lovio njegov gospodar. Jednoga dana, kad doznade da će kralj izaći u šetnju na obalu rijeke sa svojom kćerkom, najljepšom princezom na svijetu, mačak reče svom gospodaru:

- Ako hoćeš da me poslušaš, bićeš sretan čovjek. Treba da se samo kupaš u

rijeci na jednom mjestu koje ti ja pokažem, a ostalo je moja briga. Markiz od Karabasa posluša svoga mačka, mada nije znao šta će iz svega

toga izaći. Dok se on kupao u rijeci, kralj naiđe tuda kolima, a mačak iz svega glasa povika:

- U pomoć! U pomoć! Markiz od Karabasa se davi! Na taj uzvik, kralj pomoli glavu kroz vrata na kolima i poznavši mačka

koji mu je često donosio divljač, naredi svojim pratiocima da pohitaju u pomoć gospodinu markizu od Karabasa.

Kad su jadnog markiza vadili iz rijeke, mačak priđe kolima i reče kralju

kako su, dok se markiz kupao, naišli lopovi i odnijeli markizu njegovo odijelo, iako je on vikao "Držite lopova!" što je mogao jače. Ugursuz je u stvari sakrio odijelo pod jedan veliki kamen. Kralj odmah naredi jednom od svojih pratilaca da donesu iz dvora kraljevsko ruho za gospodina markiza od Karabasa. To ruho mu je veoma lijepo pristajalo, jer je bio lijep i stasit mladić, pa se on princezi dopade, a kad joj nekoliko puta dobaci pogled pun poštovanja i nježnosti, ona se zaljubi u njega.

Kralj pozva markiza da se popne u njegove kočije i da se provoza s njim.

Mačak bijaše sav sretan što vidje da se njegov plan počinje ostvarivati, otrča ispred kočije i kad dođe do jedne grupe seljaka koji su kosili na livadi, reče im:

- Slušajte vi, kosači, ako ne kažete da livada koju kosite pripada markizu

od Karabasa, bićete isječeni na paramparčad. Doista, kad kralj prođe tuda, zapita kosače čija je to livada što kose. - Ovo je livada markiza od Karabasa – povikaše oni uglas, jer ih mačak

bijaše uplašio.


68

- Imate lijepo imanje – reče kralj markizu od Karabasa. - Da, gospodaru, ovo je livada na kojoj svake godine ima dosta trave. Mačak opet otrča ispred njih i kad dođe do nekih žetelaca, reče im: - Čujte, žeteoci, ako ne kažete da je žito markiza od Karabasa, bićete

isječeni na paramparčad. Kralj ih, kad malo poslije naiđe, zapita čije je to silno žito. - Gospodina markiza od Karabasa – odgovoriše žeteoci. Kralju ti bijaše milo, a mačak je, idući stalno ispred njih, naređivao

ljudima na koje je nailazio, da za sva imanja kažu da su markiževa, tako da se kralj začudi kako markiz od Karabasa ima mnogo imanja. (Odlomak - prevela

Tanja Dugonjić)

(Tako je mačak činio razne usluge kralju, a onda je kralj poznao tog

markiza od Karabasa, a to je bio onaj njegov gazda, pa se on na kraju dopao

kralju i uzeo ga za zeta).

BRAĆA GRIM (JAKOB 1785 - 1863) i VILHELM (WILHELM)(1786. – 1859.)

IVICA I MARICA Pred velikom šumom stanovao siromašni drvosječa sa svojom ženom i sa

svoje dvoje djece; dječak se zvao Ivica, a djevojčica Marica. Življahu veoma bijedno, a kad u zemlji nastade velika skupoća, drvosječa ne mogaše više nabaviti ni svagdanjega krušca.

Kad jedne večeri, ležeći u postelji, razmišljaše i u brizi se tamo-amo

okretaše, uzdahne i progovori svojoj ženi: - Šta će od nas biti? Kako ćemo svoju djecu prehraniti kad već ni za sebe

nemamo ništa? - Znaš li što, čovječe? – reći će žena. – Sutra ćemo djecu odvesti u šumu,

gdje je najgušća ; tamo ćemo im naložiti vatru, svakome dati komadić kruha, a mi


69

ćemo na svoj posao i njih ostaviti same. Djeca neće znati da nađu put kući, i tako ćemo ih se osloboditi.

- Ne, ženo, to ne mogu!¨ Kako da to podnesem, svoju djecu ostaviti samu u

šumi? Mogu doći divlje zvijeri i razderati ih. - Baš si lud – prigovori žena. – Onda je bolje da nas četvero propadne, treba samo da još izblanjaš

daske za lijesove – i stane navaljivati, dok muž napokon pristane. Ni djeca nosu mogla od glasi usnuti te su čuli sve što je maćeha govorila

ocu. Marica gorko zaplaka, pa će Ivici - Jao, propadosmo. - Tiho, Marice – šapne Ivica – ne žalosti se, ja ću pomoći. Kad su stari zaspali, ustane Ivica, obuče svoj kaputić, otvori vrata te se

prokrade iz kuće. Bila je sjajna mjesečina, bijeli se šljunak pred kućom svjetlucao poput srebrenika. Ivica se sagne i napuni svoj džep pljosnatim kamenčićima, koliko god u nju mogaše stati. Zatim se vrati Marici:

- Ne brini se, sestrice, spavaj mirno, Bog nas neće ostaviti. – i zatim legne

u svoju postelju. Sutradan, još prije nego što se sunce rodilo, dođe maćeha i probudi oboje

djece. -Ustajte, lijenčine, idemo u šumu po drva. Pošto dade svakome komadić kruha nadoveza: -To vam je za ručak i da niste prije pojeli, jer više ništa nećete dobiti. Marica stavi kruh pod pregaču, jer je Ivica imao pun džep kamenja. Zatim

pođu svi zajedno u šumu. Kad su neko vrijeme išli, Ivica stane i obazre se na kuću; sve je tako s vremena na vrijeme zastajkivao i obazirao se.

- Šta ti to gledaš, Ivice, i zastaješ? Pazi i ne zaboravi svojih nogu –

opomenu ga otac. - Ah, oče! – odgovori Ivica, gledam za svojom bijelom mačkicom, eno je na

krovu, želi mi "zbogom". (Odlomak)


70

(Kad ih otac i maćeha odvedoše u šumu Ivica je bacao kamenčiće na

zemlju i tako se vratiše nazad kući, ali ih otac i maćeha ponovo odvedoše u šumu.

Dugo su lutali i naišli na jednu malu kućicu u kojoj je živjela opaka vještica koja

zatvori Ivicu, a Marici naredi da radi razne poslove. Danima je hranila Ivicu da se

udeblja kako bi ga mogla pojesti, ali kad se pripremala da izvede Ivicu, Marica je

gurne u peć i oni pobjegnu... Uz pomoć raznih životinja stigli su kući i uz to, donijeli

gomilu bisera i dragog kamenja, pa pošto je maćeha bila umrla, dugo su živjeli sa

ocem sretno i zadovoljno. )

ALEKSANDAR SERGEJEVIČ PUŠKIN (1799. – 1837.)

BAJKA O RIBARU I RIBICI

( Bajka govori o tome kako su starac i starica živjeli siromašno, pored mora i

starac je jednom ulovio zlatnu ribicu, pa ga je ona zamolila da je pusti i da će mu

ispuniti sve želje. Starac je pusti, a baka ga natjera da traži od ribice da joj ispuni

želje. Prva je bila da traži novo korito, druga da traži dvorac da ona bude

vlastelinka, zatim da bude carica i ribica joj je sve želje ispunjavala. Međutim,

starica je postala u željama nezajažljiva.

"Tužan starac ode moru sinjem Neću da sam svijetla carica, (Sinje more bješe potamnjelo) Hoću da sam morska vladarica, stade zlatnu ribu da doziva. Da mi carstvo bude more sinje, Doplivala riba, zapitala: Da me služi ribica zlaćana "Šta je starče, koja je nevolja?" i da moje želje ispunjava. pokloni se starac pa joj kaže. "Eh, ribice, zlatna ljepotice! U grdnom se čudu starac nađe, Silno mi se razljutila baka: Al' ne smije ni da pusti glasa. Neće više da je vlastelinka, Uputi se opet moru sinjem: Hoće da je svijetla carica". Sinjim morem tamna bura vlada Na to zlatna riba odgovara: O obale biju ljuti vali. "Dobri starče, idi domu svome, Vali biju, kao vuci viju. Nek starica postane carica." Stade starac ribu da doziva. Doplivala riba, zapitala: Opet starac ode domu svome, "Šta je starče? Koja je nevolja?" A kad tamo, pred njim carski dvori! Pokloni se starac, pa joj kaže: Sred palate ugleda staricu "Eh, ribice, zlatna ljepotice! Gdje za stolom sjedi ko carica Šta da radim sa babom prokletom A služe je sluge i dvorjani. Neće više da bude carica, (…) Hoće da je morska vladarica, Da joj carstvo bude more sinje, Prođe opet tek nedjelja dana. Da je služiš, ribice zlaćana,


71

Starica se i srdi i ljuti, da joj svaku želju ispunjavaš." Šalje sluge da joj starca nađu. Ćuti riba, ni riječi ne kaže. Starica mu strogo zapov'jeda: Mahnu repom, zapljusnu perajem "Opremi se, ribi se pokloni: I nestade u plavetnom moru. Dugo starac u more gledao Nema ribe ni od ribe glasa, Starici se svojoj uputio – Kad gle: pred njim skromna zemunica, A na pragu umorna starica, Pred staricom korito je staro. HANS KRISTIJAN ANDERSEN (HANS CRISTIAN ANDERSEN) (1805. – 1875.)

CAREVO NOVO RUHO

Prije mnogo godina bio neki car, koji je nadasve cijenio lijepu, novu

odjeću., pa je sav svoj novac trošio samo na to da se što bolje odjene i nakiti. Nije mario za svoje vojnike, ni za kazalište, ni da se proveze šumom, jedino mu bijaše do toga da pokaže svoje novo ruho. Imao je posebno ruho za svaki sat u danu, pa kako se inače kaže o kralju da vijeća u vijeću, tako su za ovog cara govorili: "Car je u odjevnoj sobi".

U velikom gradu, gdje mu bijahu dvori, živjelo se veoma veselo. Svaki

dan dolažahu mnogi stranci, a jednoga dana stigoše dvojica varalica. Rekoše da su tkalci i da umiju tkati najljepšu tkaninu što je čovjek može zamisliti. Ne samo da su joj boje i uzorak izvanredno lijepi već ruho, sašiveno od te tkanine, ima to začudno svojstvo da je nevidljivo svakome tko jer nesposoban za svoju službu, ili pak neizrecivo glup.

"To bi bilo divno ruho" – pomisli car. "Ako ga budem nosio znat ću ko u mom carstvu nije za mjesto koje zauzima. Moći ću razaznati mudre od glupih! Ta mi se tkanina mora odmah otkati". I dade onoj dvojici varalica mnogo novaca kao kaparu da započnu posao…"

- Oni postaviše dva tkalačka stana; pričinjahu se kao da rade, ali nisu

imali posve ništa na razbojima. Bez okolišanja su zahtijevali najfiniju svilu, najčistije zlato, i sve to stavljali u svoju torbu, a radili na praznim razbojima do kasno u noć.


72

"No sad bih već htio znati koliko su satkali", pomisli car. Ali bilo mu je

malko neobično pri duši kad se sjetio da oni koji su glupi ili nikako ne odgovaraju u svojoj službi ne mogu vidjeti te tkanine. Premda je vjerovao da se za samog sebe ne mora bojati, ipak je htio najprije poslati koga drugog da tu stvar izvidi. Čitav je grad znao kakvu čudesnu moć ima ta tkanina; svi bijahu radoznali hoće li se pokazati lošim ili glupim njihov susjed.

"Poslat ću tkalcima starog, poštenog ministra", pomisli car. "On će

najbolje vidjeti kakva je tkanina, jer on je razuman, a nitko u svojoj službi nije bolji od njega!"

I stari čestiti ministar uđe u dvoranu, gdje sjeđahu ona dvojica varalica radeći na praznim stanovima.

"Bože me očuvaj!" pomisli stari ministar i razgorači oči. "Ta ja ništa ne vidim!" Ali nije to izrekao.

Varalice ga zamole da dođe bliže, i zapitaju ga zar nije uzorak lijep, a boje

divne. I pokazivahu na prazan razboj, a jadnom starom ministru gotovo iskočiše oči. Nije mogao ništa vidjeti, jer ničega ne bijaše.

"Gospode Bože!" pomisli on. "Ta zar sam ja glup? To ne bih nikada pomislio, a i ne treba da to itko sazna. Ta zar ja nisam sposoban u svom zvanju? Ne, to ne ide, ja ne mogu reći da ne vidim tkanine!"

- Ništa ne velite! – reći će jedan od tkalaca. - Oh, izvrsno! Upravo prekrasno! – kaza stari ministar gledajući kroz

naočari. – Ti uzorci, pa te boje! Da, reći ću caru da mi se osobito sviđa! - Radujemo se! – prihvatiše oba tkalca, pa stadoše nabrajati poimenice

boje i taj osobiti uzorak, a stari je ministar dobro slušao, da može to isto ponoviti kad se vrati k caru. Tako je i učinio.

- Sad varalice zaiskaše mnogo novca, još svile i zlata. Rekoše da im to

treba za tkanje, pa sve strpaše u svoje džepove, a u tkalački stan ne dođe ni jedna nit, jer su i dalje tkali na praznim razbojima.

- Car malo zatim posla drugog čestitog službenika da vidi kako napreduje

tkanje i hoće li tkanina uskoro biti gotova. S njim se zbilo isto što i s ministrom: gledao je i gledao, ali kako ničega nije bilo osim praznih razboja, nije mogao ništa vidjeti.

- Zar to nije lijepa tkanina? – upitaše obojica varalica pokazujući i objašnjavajući divan uzorak, kojeg uopće nije bilo...


73

"Glup nisam!" mislio je čovjek. "Dakle, znači da nisam sposoban za svoje

dobro mjesto? To je zbilja smiješno! No, ne smijem dopustiti da to drugi zamijete!" Pa stane hvaliti tkaninu, koje nije vidio, i uvjeravati ih kako mu se sviđaju te lijepe boje i taj divni uzorak. (Odlomak) ( Preveli: Maja Spiz i Josip

Tabak).

( Varalice su danima radile, tkale, mjerile i sjekle, a dvorjani nisu vidjeli u

njihovim rukama nikakvu tkaninu, pa su to krili jedni od drugih kako ne bi neko

kazao da nisu sposobni za svoju službu. Onda su nešto radile oko cara, mjerili i

sjekli, a i car nije vidio nikakvu tkaninu, međutim, i on nije ništa govorio kako neko

ne bi rekao da je glup. Kad su konačno završili posao svi su se divili carevoj odjeći,

mada nisu na njemu vidjeli ništa. I car sav ponosan krenu kroz grad u uobičajenu

šetnju da ljudi u njegovoj carevini vide njegovu novu odjeću. Ljudi nisu ništa

vidjeli, ali iz straha od cara govorili su da je lijepa i divili su se carevoj odjeći. Niko

nije htio priznati da ništa ne vidi, jer bi time pokazao kako nije za svoju službu jer je

veoma glup. Međutim, u gomili je bilo jedno dijete koje je uzvikunlo da car na sebi

nema ništa. Te riječi prihvatili su i drugi, a to je čuo i car, ali je naredio da se

povorka ne prekida i da idu do kraja, pa je zauzeo još ponosnije držanje) .


74

4. 6. BAJKA NA NAŠIM PROSTORIMA

Temeljne obrasce u poetici bajke razvio je sovjetski folklorista Vladimir Propp (1895 - 1970) (Morfologija bajke), koji u strukturalnoj analizi bajke kao folklornog žanra

razlikuje promjenljive i stalne faktore i ukazuje na jedinstvenu “magijsku pripovijetku” u

koju se uklapaju svi tipovi bajke. U istraživanje uključuje lingvistiku, teoriju književnosti, etnologiju i kulturologiju jednog naroda. Primjenjujući Proppove teze na bajku na našim

jezičkim prostorima nalazimo potvrde takvoj argumentaciji i na narodnoj i umjetničkoj

bajci. Primjenjujući Proppove teze na našu bajku nalazimo potvrde takvoj argumentaciji:

pripovijetke, ma koliko magijski različite bile, svode se na jedan tip u kom je bezbroj varijanti. Uzrok je zajednička tradicija iz koje su pisci crpili inspiraciju, s jedne strane, i

međusobni uticaji, sa druge. 26)

Pisci na našim prostorima su njegovali bajku kao odnos prema stvarnom svijetu i

kao mogućnost “da uđu u srž egzistencijalnih problema i objasne djetetu život u procesu njegovog sazrijevanja u čovjeka.” (Idrizović). Oslanjajući se na motive iz tradicije, oni su

pričama davali vlastito obilježje i unosili pečat svoje stvaralačke ličnosti. Tako u bajkama

na ovim prostorima možemo prepoznati specifičnosti koje odlikuju i jednog pisca i njegov

narod.

Na razvojnoj liniji bajke se izdvajaju Murat Hajrović, Branko Ćopić, Ahmet

Hromadžić, Rizo Džafić, Irfan Horozović, Husein Dervišević i Šefket Nakić, pisci od kojih

svaki čini jednu kariku, a svi daju snažnu sliku krajiške bajke. Svaki je njegovao različiti tip bajke: Hajrović kratke bajke naslonjene na tradiciju, a svaka je na imala etičku poruku;

Ćopić umjetničko -estetske tvorevine u kojima je u prvom planu životinjski svijet;

Hromadžić je pisao tip bajke gdje čudesno izvan i iznad ljudi, upravlja njihovim sudbinama; Džafić rustikalne priče naslonjenu na zavičajne legende gdje se mitološko

javlja kao strukturalni elemenat; Horozović fantastičnu priču složene misaone strukture u

čijoj fabularnoj optici je Priča kao mogućnost da ostvari Život; Dervišević modernu bajku u kojoj vodi čitaoca kroz alegoriju do cilja, a Nakić kerolovski tip bajkovito - ekološke

priče vezane za svemir i vanzemaljska čudesa. Mada su išli različitim putevima u

realizaciji umjetničkog postupka i čine različite faze u razvoju, povezuje ih višeslojna

strukturiranost priče, preplitanje i potiranje stvarnosti i mašte i stilistika beskrajna u svom šifriranju. Jedni su stvarali bajke da više kažu o željama i potrebama čovjeka, drugi da

ukažu na mogućnost zaumnog koje na kraju, ostaje nejasno i samom piscu, a treći da

fokusiranjem na zavičajne teme ukažu na ljepotu i bogatstvo tradicije. U komponovanju priče koristili su različitu metodologiju: konkretne lokalitete: stare kule, guste šume,

neprohodne planine, ili su vodili likove kroz iskušenja do katarze. Tako su svaki na

26) Pisci u Bosanskoj krajini su njegovali bajku kao karakterističan odnos prema stvarnom svijetu i kao

mogućnost "da uđu u srž egzistencijalnih problema i simboličnim putem objašnjava djetetu život toliko koliko mu je neophodno u procesu njegovog sazrijevanja u čovjeka. Suočavao je ova dva pola i iskušavao čitaočevo iskustvo i sugerisao mu da ga provjerava u realnim situacijama".


75

različitom estetskom nivou i u raznovrsnoj simbolici kazivali svoja uvjerenja o snazi,

upornosti i dobroti čovjeka.

Pisci krajiške umjetničke priče su pokazali razmah stvaralačke mašte, sposobnost

literarne konverzacije i snagu umjetničkog duha. Oslanjajući se na motive iz tradicije, oni

su pričama davali vlastito obilježje i unosili pečat svoje stvaralačke ličnosti. U njima čitaoci mogu naći mjesta neopterećena moraliziranjem i uspješnu sintezu čudesnog i

svakidašnjeg, uzvišenog i zabavnog, te dostignuti stepen naše književne evolucije. Dobro i

zlo su prikazani kao sastavni dijelovi života unutar historijske vertikale, a kao principi

dobra se javljaju ljepota, plemenitost, iskrenost i čestitost. Razvijajući te motive, pisci kazuju svoje vjerovanje u bolju budućnost, vjerovanje u dobro i istinu, vrijednosti bez

kojih čovječanstvo ne bi postojalo.

U Bosni i Hercegovini na razvojnoj liniji bajke možemo izdvojiti Murat

Hajrović, Ivana Brlić - Mažuranić, Branko Ćopić, Ahmet Hromadžić, Sunčana

Škrinjarić, Nedžad Ibrišimović, Rizo Džafić, Ljerka Anić, Azra Aličić i dr.

MURAT HAJROVIĆ (1873. – 1918.)

SLUŠAJ RODITELJE

"Bio nekakav čovjek koji se i dan i noć trudio, dok nije stekao hadžijski

trošak, pa naumi hadž učiniti. Ali, pošto je bio jedinjak u svoje matere, ona ga odvraćaše od hadža, govoreći:

Moj sinko, ti si u mene jedinjak, nemoj ići na Ćabu, jer ja ne mogu sama

ostati! On ne htjede odustati od svoje nakane, već se spremi i pođe. Idući tako

jedan dan, prispije u prvi grad i padne u jedan han. Te večeri ode na jaciju u džamiju, pa pošto klanja jaciju, ostane sam u džamiji da još klanja.

- Ali, ne lezi vraže! U blizini džamije neki hrsuz udari na jednu kuću da je

oplijeni, na što ga komšije opaze, te ga okupe. - Hrsuz bježi, a oni za njim. Hrsuz okrene džamiji, a oni za njim. A kad

biše kod džamije, nesta hrsuza, ko da je u zemlju propao. Pretražujući oko džamije, da se nije gdjegod sakrio, pope se jedan od njih, i proviri na prozor, pa opazivši ovog hadžiju u džamiji, pomisli da je to onaj hrsuz, što im se sakrio, i poviče društvu:

- Hajte ovamo, eno njega u džamiji - bajagi klanja!


76

Oni se iskupe, otvore džamiju i poviču: - Ha, lopove jedan, sad si se razmahao klanjati, a malo prije si htio

pokrasti našega komšiju! - On se iznenadi da nije mogao ni jedne progovoriti. Oni ga napokon

svežu, i kad je da osvanuo, dovedu ga na sud. - Pošto su u toj stvari bili gotovi svjedoci, sud je osudio, da mu se odsiječe

ruka, a onda da se provede kroz čaršiju i da se poviče: Ovako će biti svakome ko se god usudi krasti! Ne, vi nemojte vikati, dočeka on. Vi vičite: ovako će biti svakome ko se

usudi ne poslušati svoje matere! Kad ga zapitaše zašto, on im kaže da je pošao na hadž bez materine dozvole, te ga je za to ta nesreća stigla, a da on nije nikada ni bio hrsuz.

Kad oni razumješe, pustiše ga, a on se odmah vrati kući.

IVANA BRLIĆ – MAŽURANIĆ (1874. – 1938.)

ŠUMA STRIBOROVA "Zašao neki momak u šumu Striborovu, a nije znao, da je ono šuma

začarana i da se u njoj svakojaka čuda zbivaju. Zbivala se u njoj čuda dobra, ali i naopaka – svakome po zasluzi.

Morala je pak ta šuma ostati začarana dokle god u nju ne stupi onaj

kojemu je milija njegova nevolja nego sva sreća ovoga svijeta. Nasjekao dakle onaj momak drva i sjeo na panj da počine, jer bijaše lijep

zimski dan. Ali iz panja izađe pred njega zmija i stade se umiljati oko njega. Ono pak ne bijaše prava zmija, nego bijaše ljudska duša, radi grijeha i zlobe ukleta, a mogao je osloboditi samo onaj koji bi se s njom vjenčao. Bljeskala se zmija kao srebro na suncu i gledala momku pravo u oči.

- Lijepe li gujice, Bože moj! Gotovo da da bih je i kući ponio, - odgovori

momak od šale.


77

- Evo budalaste glave koja će me osloboditi na svoju nesreću" – pomisli griješna duša u guji, požuri se i pretvori se odmah iz guje u ljepotu djevojku, te stade pred momka. Rukavci joj bijeli i vezeni kao krila lekptirova, a sitne nožice kao u banice. Ali kako bijaše zlobno pomislila, onako joj osta u ustima hujin jezik.

- Evo me! Vodi me kući i vjenčaj se sa mnome! – reče guja-djevojka

momku. Sad da je on bio siguran i dosjetljiv momak, pak da brže mahne ušicom od

sjekire na nju i da je viknuo: "Nisam baš ja mislio da se sa šumskim čudom vjenčam", postala bi dje-vojka opet gujom, utekla bi u panj i nikom ništa. Ali ono je neki dobričina bio, pažljiv i stid-ljiv momčić, pak ga bilo stid da joj je ispuni želje, , kad se već radi njega pretvorila. A baš mu se i svidjela, jer je bila ljepolika, a on, neuputan, nije mogao znati što joj je ostalo u ustima.

On uze djevojku za ruku i povede je kući. A i živio je taj momak sa

svojom stasom majkom i pazio majku kao ikonu. . - Evo, majko, snahe, - reče momak kad stigoše on i djevojka kući.. - Hvala Bogu, sinko, - odvrati mu majka i pogleda ljepotu djevojku. Ali je

majka bila stara i mudra i odmah spozna šta imade snaha u ustima.. Ode snaha da se preobuče,a mati reče sinu:. - Lijepu si mladu izabrao, samo pazi, sine, nije li ona guja! Sin se malo ne

skamenio od čuda: otkud njegova mati znade da je ono bila guja?. Razljuti se u srcu i pomisli: "Moja majka mora da je vještica". O odmah

zamrzi na majku…"(Odlomak). ( Nakon kratkog vremena, počela je snaha izdavati majci različite

naredbe koje ni jedan čovjek ne bi mogao ispuniti. Tako na primjer, naredi zla

snaha starici da donese snijega sa vrha litice, pa da joj u zimu donese jagoda i sve

tako. Majka je ispunjavala sve želje iz ljubavi prema sinu, a pomagali su joj i

različita šumska bića dok konačno nije sinu dokazala da je snaha zmija i to tako što

je pred nju stavila ptičija jaja, pa se ona polakomila i izbacila zmijski jezik van.

Onda je oni otjeraju i nastave sretno, ali siromašno živjeti i dalje).

BRANKO ĆOPIĆ (1915. – 1984.)


78

PAUK, BUBICA I VJETROVI "Ispod niske strehe jednog starog hambara, tamo gdje se čak ni vjetar ne

sjeti sa češće zaviri, stao je da plete mrežu jedan stari pauk, čuveni razbojnik, koga su ljudi već desetak puta protjerali iz svojih kuća.. Pleo je mračni lovac mrežu i srdito gunđao:

- Provrijedniću se, pa ću premrežiti čitavo nebo, zakloniću sunce i ljudi će

onda da sjede u mraku. Tako im treba kad su toliko puta pokidali moju divnu mrežu- Aha-ha-ha...

Jedna mala crna bubica tvrdih krila koja je bila toliko siromašna da nije

imala ni kuće, ni pravog zavičaja, pa čak ni imena, baš je miljela uz brvna hambara, a kad je čula šta pauk govori, jako se začudi..

Ali, dragi prijatelju, zašto hoćeš da svojom mrežom zakloniš sunce? Zar

nije ljepše kad je sunčan dan i kad svaka travka pjeva i veseli se?. Hu, kakvo sunce, kakve travke! – namršti se pauk koji je uvijek živio po

sumračnim uglovima. - Živjeti u mraku i plesti mreže – to je prava radost. Prezirem iz dna

trbuha one paukove koji pletu mreže po seoskim živicama; tamo je suviše svijetlo za jednog pauka.

- I zar baš misliš da premrežiš nebo i zakloniš sunce? – sa strahom priupita bubica uplašeno gledajući velikog pauka.

- Oho-ho, ti još sumnjaš u to. Pričekaj samo dva dana sve će biti gotovo

i onda će u čitavom svijetu biti sumračno i tiho, tako ću gustu mrežu oplesti. Zemlja će onda postati carstvo velikog Pauka. I svi će se onda klanjati moćnom osvajaču neba.

1. Kad ču te riječi bubica se jako, jako sneveseli, jer niko više od nje nije volio sunčane dane. A kad bi pljusnula kiša, ona je šćućurena i tužna sjedjela pod kakvim modrim listom i zabrinuto provirivala kad će se pokazati vedro nebo.

-Oh, oh, kako da spasem nebo, kako da zaštitim sunce – vajkala se sirota

bubica silazeći niz hambarska brvna. – Idem da potražim nekog ko će da uplaši ovu strašnu životinju i da je natjera da se ostavi svoje zle namjere." (U carstvu

leptirova i medvjeda – odlomak).


79

(Pauk je radio i radio, a životinje su bile uplašene i razmišljali o tome kako da

zaštite sunce, pa su krenule da potraže nekoga ko će ga natjerati da se okani svoje

zle namjere. Bubica je pitala bumbara, pa zatim sve druge životinje, ali su se sve

plašile pauke, dok najzad ne sjeti se vjetra i vjetar rastrga mrežu i tako je osujetio

namjeru pauka. AHMET HROMADŽIĆ (1923. – 2003.)

PLAMENA

Zvali su je – Plamena. I dobro su joj ime dali, jer kad je noću letjela, niko ne bi pomislio da to leti ptica, već kakva mala zvijezda koja se otisnula s neba. A kad bi se spustila na odmor, negdje u grm ili u krošnju drveta, izgledalo je kao da je neko na tom mjestu upalio čudotvornu lampu. Sve živo – i ptice i zvijer, – bježale su iz svjetlosnog kruga u gusti mrak i Plamena je uvijek ostajala sama. Zbog toga nije imala društva, nije imala prijatelja, a kad se to zna, lako je zaključiti da nije bila sretna.

Gdje se rodila? Ni ona sama nije mogla odgovoriti na to pitanje, jer se djetinjstva nije

sjećala. Ko zna kako i ko zna zašto? Možda je na svijetu postojalo mjesto gdje su živjele plamene ptice, a ona se nesrećom, još dok je bila sasvim mala, izgubila i našla u tuđem svijetu.

Žudjela je za svojim zavičajem i tražila ga lutajući od planine do planine. Nadala se da će negdje sresti plamenu pticu, svoju sestru, radovala se unaprijed prvom razgovoru, radovala se mnogo čemu što će doživjeti. Preletjela je stotine rijeka, preletjela je mnoge planinske vrhove, stigla do morske obale – i ništa. Plamenu pticu nije srela. Zavičaj nije našla.

Uzalud je pitala. Uzalud je pjevala očekujući da se istom melodijom, istim glasom odazove

druga ptica njenog roda. Njena pjesma čežnje gubila se u prostoru, u daljinama, i Plamena je sve više gubila nadu da će ikada naći ono što traži. Ali čežnja za zavičajem nije prestajala.

Godine su prolazile. Plamena nije prestala da luta. Jednom usred zime zapala je u veliku šumu iznad koje su se neočekivano

nagomilali tako gusti i tako crni oblaci da se dan malo razulikovao od noći. Snijeg je padao bez prestanka. Ptice nisu mogle da lete, jer su ih svuda dočekivali


80

neprobojni zidovi oblaka. Hrane više nije bilo i one najslabije već su počele skapavati od gladi. A i ostale je, prije ili kasnije, čekala ista sudbina.

- Ako ne napustimo ovu planinu, propašćemo – govorile su jedna drugoj. - A kako da je napustimo kad su svi putevi zatvoreni? Kad su svuda crni

oblaci? Plamena ih je slušala i pomislila: «Možda bih mogla da im pomognem, da

ih izvedem odavde. Osvjetljavajući im put, probiće se kroz oblak». I rekla je to pticama. Ptice su se začudile. Tako je započeo smrtonosni let velikog ptičijeg jata kroz guste oblake, u

neizvjesnost... Plamena je jurila naprijed. Poput zapaljene buktinje osvjetljavala je put i nije bila tužna. Bila je

ponosna i zadovoljna što ima vatreno perje. Samo da izdrži. Da joj ne ponestane snage, jer bi to bio kraj. I ne samo njen – kraj velikog ptičijeg jata.

U početku je letjela lako, a kasnije sve teže, sve sporije. Mnoge su ptice već

pale. Mnoge su posljednjim zamasima krila održavale život. - Ne smiješ klonuti - hrabrila je samu sebe Plamena. – Izdrži još malo. Tamo negdje iza oblaka grije sunce, toplo sunce kao u

tvom zavičaju. Koliko je trajao let, niko ne bi mogao reći tačno. Pticama se činio dug kao

vječnost. I kad su već i najhrabrije počele da gube nadu, Plamena ih je izvela na širok, svijetao prostor, bez snijega.

- Sunce! – uskliknula je. – Spas! To je bilo sve što je mogla da kaže. Nestalo joj je snage, krila su joj

klonula. Pala je na zemlju i nije se više podigla.


81

Ptice su pokušale da joj pomognu. I kad su vidjele da je sve uzalud, iskopale su grob i položile u zemlju njeno tijelo.

Plamena je konačno stekla prijatelje. Nad njenim tijelom rasla je lagano zemljana humka. I ta humka je svake noći svijetlila u mraku kao što je nekada svijetlilo

perje Plamene, koja je imala veliko i hrabro srce. RIZO DŽAFIĆ (1945.)

KRUPANA

Ako bi imali sreće, a did Redžo bio raspoložen ispričao nam je neku priču iz davnih dana. Evo jedne priče dida Redže:

- U davna vremena u ovim krajevima je vladala djevojka Krupana. Bila je

lijepa, ali se zanijela svojom ljepotom, pa je po posjedu putovala otkrivena, a dželati naredila da sasiječe svakoga ko se usudi da podigne glavu i pokuša da joj vidi lice. Prolaznici su saginjali glavu, a očevi sakrivali sinove kad bi čuli da Krupana dolazi u njihov kraj kako ne bi podigli oči prema djevojci – kazivao je.

Jednoga dana odlučila sa pratnjom obići posjed pored rijeke Une. Što je

naumila, to i uradila. Kad je prolazila pored jednog brežuljka iznad rijeke sa kog se prostire

najljepši pogled na čitav kraj, odlučila je na tom mjestu izgraditi kulu. Gradila Krupana kulu punih sedam godina. Opasala brežuljak zidinama,

ukopala u utrobu zemlje odaje, prokopala kanale, a zidove načičkala puškarnicama. Kad je završila poslove, razglasila da će se udati za onoga ko nađe put u kulu, pobijedi diva Arapagu i uđe u njene odaje.

Prolazile godine, a niko se nije javljao da bude Krupani mušterija, osim

siromašnog mladića Karanfila koji je živio u kućici ispod kule sa starom majkom.

Karanfil je sanjao čudan san. Javila mu se u snu Krupana i rekla:


82

- Ovako ćeš i ovako do mene: kreni trideset i tri koraka od tvoje kućice pored rijeke, ondje ćeš naći mali otvor kroz koji ćeš proći. Kad uđeš u prvi hodnik naći ćeš upaljenu lampu. Uzmi lampu i idi lijevim hodnikom trideset i tri koraka. Onda skreni desno i tu ćeš naći prostoriju u kojoj živi Arapaga. Arapaga će spavati kao što je u proteklih sedam godina spavao u mraku. Ti mu stavi lampu pred oči, pa kad progleda odmah će oslijepiti. Ti ga zatvori u tu prostoriju i prođi kroz suprotna vrata gdje su moje odaje, a ja ću te čekati. Samo pazi da ne pogriješiš u koracima, inače ćeš zalutati i niko te nikada neće naći.

Molila majka Karanfila da to ne čini, mali je on bio uporan: - Moram majko. Allah je tako hotio. Ne može niko izbjeći svoju sudbinu i

svoju nafaku. Krenuo je trideset i tri koraka od tvoje kućice pored rijeke, ondje našao

mali otvor kroz koji je prošao. Kad je ušao u prvi hodnik našao je upaljenu lampu. Uzeo lampu i išao lijevim hodnikom trideset i tri koraka. Onda skrenuo desno i našao prostoriju u kojoj živi Arapaga. Arapaga je spavao kao što je u proteklih sedam godina spavao u mraku. Karanfil mu je stavio lampu pred oči, pa kad je progledao odmah je oslijepio. Mladić ga je zatvorio u tu prostoriju i prošao kroz suprotna vrata gdje su odaje djevojke Krupane.

Od tada niko ne zna šta je sa onim mladićem, a ni Krupanu niko više nije

vidio. Zna se da su u prostorijama kule, a Krupljani pričaju da se u neko doba noći ispod zidina čuju glasovi. Kao da pod njima i danas ima živih ljudi – završio je did Redžo.

( Priča kasnije govori o tome kako su se onda sreli Priča i Zlatno Pero, pa

svako od njih priča svoju sudbinu. Vlasnik pera je dobio ljepše, pa je staro ostavio, a

uzeo novo peri zbog čega je priča ostala neispričana.)

4. 7. FANTASTIČNA PRIČA

Temelj fantastične priče je u narodnoj bajci. Priča je prvo bila mit, pa umjetnička

priča, pa se javila fantastična priča. Pisci tragaju za elementima u stvarnosti u kojoj dijete

živi odlazeći samo povremeno u svijet bajkovitog. 40)

Fantastična priča je kreativna

40) “Dakle, kategorija mogućnosti mjerilo je za izmišljeni svijet književne priče, a ne kategorija oponašanja ili

ponavljanja onoga što se već takvo u stvarnom svijetu dogodilo. Kategorije mogućnosti i pretpostavke dopuštaju nam da izmišljeni svijet književne priče uzimamo kao relativno autonomnu cjelinu, koja ima velik značaj u našoj svakodnevici, odnosno u stvarnom životu. Književna


83

književna forma u kojoj pisac na podlozi realnog svijeta gradi irealni svijet u kom irealni

elementi slikovito iskazuju osjetilima nedostupnu stvarnost.

Pošto pisci u svojim pričama nerado napuštaju čudesno, oni su kao nadomjestak

stavili nesvakidašnje događaje koji se dešavaju u podsvijesti djeteta kao reakcija na

realnost. Za teme uzimaju realistički okvir, a djelo lociraju u prostore sna ili podsvijesti

kako bi zadržali elemente čudesnog.

Tako na temeljima realnog grade irealan svijet čiji oblici nastaju slobodnim

spajanjem različitih pojmova u podsvijesti djeteta i stvaranjem novih životnih predstava.

Ključni elementi takvog tipa pripovijedanja su: prekinuta veza sa bajkom; priča se prvi put okreće djetetu – dijete je glavni junak i to zbiljsko dijete sa mahanama i vrlinama; svijet

priča je apsurdan, nije poetizirani svijet prirode i stvari – već se javlja kao plod asocijacija

na realni život; čudesno postaje igra i igra je u prvom planu.

Kako dijete voli igru, imitira nekoga, izmišlja nove riječi i sl. pisac je pratio šta se

dešava u njegovoj podsvijesti, pa je na osnovu toga kreirao književno djelo. Tako će dijete

pružiti komad cigle i tvrditi da je to čokolada. Ono to tako vidi u podsvijesti i na taj način na osnovu podsvijesti gradi svijet.

Fantastična priča je proza bazirana na jezičkim igrama koje su zasnovane na

asocijacijama. Tok kazivanja je nelogičan, obrti brzi, iznenadni i česti. Na stranicama interneta je naglašeno: “Ništa nije apsolutno - sve je relativno. A definirajući moment

fantasyja kao takvog je ‘stari’, uvjetno rečeno, ‘mitski’ način razmišljanja, ako hoćeš,

srednjovjekovni, gdje su vrlo rijetki propitkivali apsolute. A mnogi od tih bi se kasnije ispostavili da po meni,’old school’ fantastična priča, mora sadržavati neke apsolute. Inače

se pretvara u ‘SF with fireballs’... razlika između SF-a i fantasyja nije u kulisama nego

baš u ideji. SF je ‘hrabar’, propitkuje granice, pretpostavlja da je sve relativno, da je svaki sukob bilo između pojedinih likova ili tipa galaktički rat u konačnici moguće izbjeći jer

postoji više načina gledanja na stvar, da se valja potruditi sve potpuno shvatiti, i da je

uopće moguće sve shvatiti ‘if you try hard enough’. Fantasy opisuje drugi tip hrabrosti,

onaj koji dolazi iz shvaćanja da je nešto apsolutno zlo, nepobjedivo, ali da postoji neki smisao, nešto što je samom sebi svrha i nagrada u suprotstavljanju tome. Za to treba

hrabrosti, također, ali to je drugi, harpagonovski tip hrabrosti,a ne Picardovski,’to borly

go where noone has gone before’ tip hrabrosti”. (www.znanje.org)

Teme su iz stvarnosti, a priče su najčešće rezultat života djece u urbano-

industrijskom svijetu, pa kazuju njegove želje i asocijacije.

Fantastična priča je rezultat dječije ludosti u kojoj ipak ima neke logike i sistema.

(fiktivna) priča tako stječe ontološki status ili svoje mjesto u našem životu.” (Prema: Gajo Peleš, 2003. str. 16)


84

Značajniji predstavnici: Luis Kerol (Lewis Carrol), Karlo Kolodi (Carlo Colodi

), Lajman Frank Baum (Liman Frank Baum), Džeimz Metju Beri (James Matthew

Barrie), Antoan de Sent Egziperi (Antoine de Saint Exipery ), Đani Rodari, Astrid

Lindgren i dr.

LUIS KEROL (LEWIS CARROL) (1832. – 1898.)

ALISA U ZEMLJI ČUDA "Alisa se počela veoma dosađivati sjedeći na nasipu pored sestre i

nemajući čime da se zabavi: jednom ili sva puta zavirila je u knjigu koju je sestra čitala, ali u knjizi nije bilo slika ni razgovora – "a kakva ti je to knjiga", pomisli Alisa " u kojoj nema ni slika ni razgovora?"

Tako je razmišljala Alisa (koliko je to bilo moguće, jer se od vrućine

odjećala veoma pospano i glupo) da li bi se isplatilo ustati i načiniti vijenac od tratinčica kad pored nje protrči Bijeli zec crvenih očiju.

U tome nije bilo ništa čudno, niti se Alisa mnogo iznenadila kad je čula

da zec govori sa, sa sobom: - Jao meni! Zakasniću! – (kad je kasnije o tome razmišljala bilo joj je jasno da je trebalo čuditi se tome, ali onda joj je sve izgledalo prirodno); ali kad Zec izvadi iz džepa svog prsluka sat i pogleda u nj, a zatim požuri dalje, Alisa skoči na noge shvatajući iznenada da ranije nikada nije vidjela zeca u prsluku iz kojeg vadi sat i, goreći od radoznalosti, potrča za njim preko polja. Srećom, stiže upravo na vrijeme da vidi kako skače u duboku zečiju jamu ispod ograde.

Idućeg trenutka Alisa skoči za njim i ne pomislivši kako će se izvući iz

jame. Jama je isprva bila ravna kao tunel, a onda se naglo obrušavala, tako naglo da Alisa, prije nego što je pala niz dubok bunar, nije stigla ni pomisliti da stane. (…)

Ili je jama bila zaista vrlo duboka, ili je možda Alisa vrlo polagano

padala na dno, bilo jedno ili drugo, ona je imala dosta vremena da razgleda naokolo i da sva u čudu iščekuje šta će je još snaći. Najprije pokuša zaviriti u


85

dubinu, ne bi li razabrala kamo ide, ali je pod njom sve bilo u crnom mraku. Onda pogleda desno i lijevo. Vidjela je da su stijene oko jame načičkane ormarima i policama s knjigama; ponegdje su o klinovima visile zemljopisne karte i slike. Alisa se uz put maši rukom i s jedne police dohvati nekakav lonac. Na njemu je bio natpis PEKMEZ OD NARANČA, ali je lonac, na veliku njenu žalost, bio prazan. Nije ga htjela baciti, bojeći se da kome dolje ne razbije glavu, ali joj posluži sreća da ga turi u jedan ormar koji je opazila upravo kad je mimo njega prolazila.

"Nazdravlje! Poslije ovoga padanja", mislila je u sebi, "bit će za mene

šala ako se gdjegod skotrljam sa stepenica! Šta li će kod kuće misliti! Da sam se baš junački držala. Kad bih pala i s kućnog krova, kladim se da ne bih ni beknula" (zaista ne bi).

Sve niže, niže, niže. Nikad kraja. Zar ova jametina nema dna? "Da mi je

znati koliko sam milja dosad prevalila ovako padajući!" reče naglas. "Ovo je put k središtu Zemlje. Jesam li mu blizu? Stani malo! Ja mislim da do njega ima četiri tisuće milja od površine zemlje." (Alisa je u školi učila nešto o tim stvarima, i premda nije zečija jama bila za nju mjesto da se pohvali svojim znanjem, jer je niko nije mogao čuti, ipak je bila dobra zgoda da štogod ponovi). "Jest, to je otprilike točna daljina – a sada, da mi je samo znati u koju sam zemljopisnu širinu i dužinu došla?" (Alisa nije baš ništa znala ni o zemljopisnoj širini ni o dužini, ali su joj se te riječi činile vrlo pametne.).

Začas opet nastavi: "Rado bih znala hoću li skroz proletjeti kroz

Zemljinu kruglju! Kako bi bilo smiješno da onamo banem među ljude koji naglavce hodaju! Zovu se antipati, čini mi se". (bilo joj je pravo što u taj čas nikoga nije bilo blizu, jer ovo nije zvučalo kako bi trebalo)… !Ali ću ih morati upitati kako se zove ta zemlja. Molim vas, gospođo, je li ovo Novi Zeland ili Australija?" (Dok je govorila, pokuša da se uljudno nakloni. Zna ona dobro da se treba pristojni nakloniti kad starijeg nešto pitaš. Pa i vi to znate. A sad zamislite da se klanjate dok padate kroz vazduh. Bi li vam to pošlo za rukom?) !Ali zar neće oni pomisliti koliko sam neznalica kad ih ovako pitam? Šta mi je palo na pamet! Ništa neću pitati. Možda kod njih ima gdjegod napisano ime zemlje, Bit će to na kakvoj ploči na putu, recimo ovako: Ovo je Novi Zeland!"

Još niže, sve dalje, sve dublje Kako Alisa nije imala drugog posla, stane opet sama sebi govoriti: "Glavu bih dala da će mojoj Dinah (mačka) biti žao kad vidi da me nema. Nadajmo se da će se kod kuće tkogod sjetiti pa joj za užinu dati njezinu zdjelicu mlijeka. Dinah, draga moja! Da si, bog dao, i ti ovdje dolje sa mnom! Bojim se da ovdje u zraku neće biti ni jednog miša, ali bi mogla uloviti kojega šišmiša. Voljela bih znati jedu li mačke šišmiše"." (Odlomak - Prevela:

Mira Jurkić – Šunjić)


86

(U potrazi za Bijelim Zecom Alisa je pod zemljom doživjela brojne

pustolovine, oko nje se javljaju brojni likovi čudnih i neobičnih imena ( Bijeli

Zec, Dvica, Sedmica, Kraljica Srca, Klobučar, Lažna Kornjača, Bijela

kraljica, Crna kraljica, Jajan-baša i dr.). Ona se povećava i smanjuje,

transformiše i vraća se u svoje svakodnevno biće i konačno se budi iz sna i

ponovo vraća pored sestre koja čita knjigu).

4. 8. FANTASTIČNA PRIČA NA NAŠIM PROSTORIMA

Pisci na našim prostorima nisu dovoljno poznavali fantastičnu priču u svijetu, pa su se teže opredjeljivali za ovaj žanr. Zato kod nas i nema mnogo zanimljivih knjiga ovog

tipa. Kako fantastična priča nema propisani recept i kako je svaka originalno djelo, trebalo

je pokazati kreativnost u stvaranju ovog tipa priče. Sve su to razlozi koji koji su uzrokovali

da se fantastična priča na našim prostorima rjeđe njeguje kao žanr u dječijoj književnosti.

Kao što je uvijek slučaj kod malih kultura, teško prihvatanje svega što je novo, pa i

fantastične priče, uzrok je tradicionalnoj zatvorenosti kojoj teže mali narodi u težnji da očuvaju vlastitu tradiciju. Male sredine pokušavaju zadržati ukorijenjena shvatanja i odbiti

nalete novog, jer svaki - izam ili neka druga vrsta kulturološke formacije problematizuje

ono na što su i pisci i čitaoci jedne sredine navikli. Tako se dešavalo u smjenama epoha da su pisci nastojali očuvati tragove starog i prevaziđenog i svim silama se borili protiv novog

i naprednog kako bi sačuvali sebe u svom hermetičkom postojanju. U svojoj izolaciji i

egzistenciji u sjeni svojih motiva nalazili tematske prostore u kojima su bili sami sebi

dovoljni. Međutim, to je odvajalo književnost od recipijenata, pa književno djelo nije bilo dovoljno zanimljivo i atraktivno čitaocima što je gušilo odnos prema literaturi, osobito

kod mladih. Novo u umjetnosti uvijek dolazi neumitno, širi se i prodire bez obzira na

otpore i reakcije. Priče nisu bile odraz autora, već odraz jednog naroda, vremena, prostora, vjere i kulture. U njima je bilo malo savremenih elemenata. Najveći uspjeh u oblasti

fantastične priče na našim prostorima postigla je Ela Peroci pričama u kojima slika svijet

iz dječije perspektive. Njeni junaci su često u sukobu sa okolinom koja ih ne razumije,

pokušavaju pobjeći iz realnosti, kriju se u svoj svijet u kom doživljavaju avanture. Ela Peroci je znala naslikati psihologiju djeteta, pokazati kontraste između svijeta djece i

odraslih. Slikala je podsvijest djeteta kao reakciju na događaje i tako je dala novu

predstavu svijeta, kakva postoji samo u dječijoj mašti.

Do danas su kod nas zabilježena djela koja su napisala u duhu djela takozvane

velike književnosti s tim da su pisci pokušavali da ih leksički, tematski i kompoziciono prilagode dječijem uzrastu.

Na našim prostorima takav tip pripovijetke pisali su: Ela Peroci, Majo

Topolovac, Ljubica Ostojić, Irfan Horozović, Husein Dervišević, Šefket Nakić i dr.


87

MAJO TOPOLOVAC (1938.)

SAPER 5 POKLON

Kao i Žil Vern, Topolovac je radnju romana smjestio u budućnost

koristeći predviđanja nauke i tehnike o događajima i svjetovima u kojima će čovjek budućnosti živjeti. Pisac govori o postojanju života izvan planete zemlje, a glavni junak romana je dječak Slavko, koji za rođendanski poklon, dobija robota iz serije koja je do tada bila putpuno nepoznata i koji zna mnoge radnje i operacije i po tehnologiji je daleko napredniji od svojih prethodnika. Pisac priča kako se između dječaka Slavka i robota Sapera 5 razvija duboko prijateljstvo i povjerenje, te oni, zahvaljujući dječakovoj mašti i sposobnosti robota, spašavaju Zemlju od opasnosti koja se nadvila u liku prijeteće crne letjelice.

Rana jutra su lijepa – za one koji se rano probude. Istina, nije to uvijek

lako. Jer, što je jutro ranije, čovjek je pospaniji. A pospaniji je ukoliko je čovjek mlađi. Ako je naročito mlad, a jutro je naročito rano, onda je pospanost naročito velika, snažna i ljepljiva. Pospanost nikada nije pospana kada je nama do spavanja. Što je nama više do spavanja, to je pospanost budnija i, kako smo već rekli, ljepljivija. Uhvati se za oči pa ih lijepi, lijepi. Uhvati se, objesi se za ruke, pa ih vuče pod pokrivač. Uhvati se, pričvrsti se za noge, pa ne pušta. Ni makac.

Sve smo vam to rekli samo sa jednim ciljem i namjerom – da objasnimo

koliko je pospano bilo rano jutro, te nedjelje, neki dan, nema tome tako dugo. Dakle, znamo već nekoliko stvari jako važnih za ovu našu priču – vi i ja

koji vam je pričam. Jesam li i ja bio pospan tog ranog jutra, te nedjelje, ne tako davno.

Jesam. Bio sam baš primjerno umoran. Moj umor tog jutra mogao se, s

punim opravdanjem, zapisati u svim enciklopedijama, sveznadarima i drugim mudrim i debelim knjigama. Evo, taj umor je zapisan i u ovoj koju sada pišem, nešto poslije događaja o kojim toliko želim da vam pričam. Zašto vama? Zato što mi niko drugi neće povjerovati. Znate vi odrasle – oni se sve nešto mršte, slušaju te dok im pričaš ono što si svojim očima vidio, slušaju,a sve nekako gledaju pored tebe, kroztebe, pogledom koji stalno skreće ka vizi-ekranu, čak i kad na njemu nema ama baš nikakve zanimljive slike. Ti, mlađi čovjek (odrasli vole da nas zovu "djeca", onako pogrdno, a puni ljubavi) trudiš se iz petnih žila


88

da im objasniš da si upravo tog časa, recimo u plavom predvečerju, vidio narandžastu vjevericu, a oni? Oni – nništa. Osmijeh koji nam pokazuje da nam ne vjeruju.

Dakle, tog ranog jutra, kad a je sve mirisalo na divno ljeto što je upravo

počinjalo, kada je mlijeko još bilo u vimenu krava ili u pakovanjima po samoposlugama, kada je kakao još bio prah u kutijama i čaj samo ono malo zbrčkane, sparušene i zgužvane travice u kesicama, kada je voda od koje ćemo praviti čaj još bila u cijevima, gurala se i čekala da se česme otvore, kada je elektricitet još bio u vještačkim jezerima, uran u termocentralama, obrtaju koji se još nisu dogodili u generatorima, kada su oblaci koji će kasnije tog istog dana zakloniti sunce i donijeti kišu bili tanašna vodena para što tek treba da se skupi, ojača, u jednom stambenom bloku, onom, znate ga svi, broj 14/b, na trećem spratu, prva vrata lijevo, kako uđete u stan, bio je pneumatski krevet Model 5ž. Na krevetu Model 5ž, pod pokrivačem od pseudosintetike, što će reći pod veoma prijatnim i toplim pokrivačem, ležao je jedan dječak i jurio poljima za modelom letjelice koja se otela kontroli. Sanjao. Komunikator kraj uzglavlja mirovao je zato što se niko nije pokušavao javiti s druge strane. Mali vizi-ekran, isti onakav kakav su imali svi stanovnici velikog grada, takođe je mirovao, na brojčaniku digi-sata crvenkasto svjetlo dioda pokazivalo je da je tačno 04,45, a da je datum bio 23. Sat je bio uključen na lokalnu varijantu vremena, dok je po zvijezdanom bilo 03.18.

Dječak se zvao Slavko. Zvao se, znači, isto onako kao juče, kao, eto, već

čitavih jedanaest godina i 355 dana. A zašto ne punih 12 godina? Zašto nije nosio ime punih 12 godina, kad je baš tog dana, baš u 04,45, rođen na veliku radost majke, tate, bake i mnogobrojne rodbine koja u porodici, već dugo nije imala bebu?

Razlog je jednostavan. Tata, mama i baka i sva mnogobrojna rodbina,

osim tetke Gordane, koja je mudro devet mjeseci odmahivala glavom ne slažući se, bila je potpuno sigurna da će se roditi djevojčica. To su smatrali i ljekari, iako oni nisu bili tako sigurni.

Taj naš Slavko se u trenutku o kome sam i počeo da vam govorim na

samom početku, nalazio se, kako znate, u krevetu, prikupljajućči snagu za predstojeći dan. Znao je da će tog dana napuniti 12 godina i da će biti slavlja. Znao je da će biti poklona i radosti.


89

IRFAN HOROZOVIĆ (1947.)

INSPEKTOR VRTNIH PATULJAKA

"Inspektor vrtnih patuljaka" je roman-bajka blizak Kerolovom tipu pripovijedanja. U njemu pisac kroz dvadeset poglavlja priča neobične priče i brojne likove među kojima ima i ljudi i životinja, i živih bića i napravljenih figura. Tu je i psić Vauvan koji se rađa iz stabla kruške i ustvari simbolizira uvijek novo rađanje života. Tu su oživljene domine i šahovske figure, zatim stvarni likovi, dvojica braće, profesor Celestin, naučnik i namćor , i Ciprijan Skriter, lutkar koji živi u više svjetova, tu su Afrodita i Julijana, sestre bliznakinje i mnogi drugi likovi iz stvarnog ili fantastičnog svijeta." Još je nekom danas rođendan – pomisli Ciprijan Skritek i blago spusti

patuljka iza kapije utvrđenog grada, u svom vrtu. Taj se patuljak zvao Martin Podsusedec i Ciprijanu je bio posebno drag, gotovo kao neki od njegovih unuka. Martin je virio kroz otvorenu kapiju, i kao i svake godine u ovo vrijeme, motrio je na prilaznike, pse skitnice i na mačke što su okolne vrtove smatrale svojima. Jer, osim slijepe ulice koja se završavala baš pred njegovim vrtom, kuća i vrt Ciprijana Skriteka, bili su okruženi samim vrtovima. Doduše, u njima nije bilo patuljaka, ali bili su to svjetni i lijepo uređeni vrtovi koji su govorili o svojim vlasnicima čak i ono što vlasnici ni sami o sebi nisu znali. Osim jednog vrta. Taj je bio posve zapušten, podivljao.pavetina i bršljan isprepleli su se s korovom, voćke su u tom strašnom neprohodu teško donosile svoje plodove i sve je izgledalo pomalo opasno. I stepenište kojim se dolazilo do kućice na vrhu tog strmog vrta, bilo je zapušteno. Kakva tužna slika! A upravo tu je živio neko kom je danas bio rođendan i ko je navršavao isto toliko godina koliko i Ciprijan Skritek. Šta se tu može?! Život se igra s nama, ovako ili onako, bez obzira želimo li se mi igrati s njim ili ne.

Utvrđen grad u vrtu sada je izgledao potpuno dovršen. Njegove naizgled

drvene zidine, kule i prolazi, ponovo su dobile svoje stanovnike sa crvenim šiljatim kapicama. Bilo je, naravno, i drukčijih kapa, jer, osim patuljaka, u gradu Ciprijana Skriteka, živjeli su (ukoliko se to može reći) i ljudi. A moda patuljkovih crvenih kapa kod njih očito nije bila omiljena. Ili je davno prošla. U nekim slučajevima bilo bi to i krajnje nepraktično. Zamislite samo viteza oklopnika, ovog koji juri preko mosta na propetom drvenom konju, kako umjesto kacige ima zašiljanu crvenu kapicu. Toga nema ni na najblesavijim karnevalima. A ovo je ipak bio jedan ozbiljan srednjovjekovni grad, koji je uz to bio navlaš nalik nekadašnjem velikom gradu Susedgradu, čije su se ruine uzdizale u blizini Skritekove kuće. Neobično je samo to što taj grad uz ljude napučuju patuljci.


90

Veličina ljudi i patuljaka također je bila neujednačena. Neki su patuljci bili tri ili više puta viši od spomenutog viteza, npr. Kao da je Ciprijan Skritek, jer on ih je sve, zapravo, načinio svojim rukama, imao o svemu tome neko svoje mišljenje. Patuljak Martin Podusedec namršti obrve, zausti da nešto kaže, ali se predomisli. Ipak, bio je to jasan znak. Ciprijan Skritek je i bez toga znao da je neko iza njegovih leđa.

– Mrdnuo se, zar ne?! – viknuo je taj neko.

Ciprijan se okrenuo. Pred osobom, koju je vidio, nije mogao zadržati

smiješak. Obrve so brkova, brkovi do brade, brada do pupka, a u ruci kišobran. Sve

to između šešira i čizama. Šešir na vrhu, a čizme dolje. Ili je bilo čak i obratno. Tako se bar učinilo Ciprijani Skriteku koji se nasmijao. - Nešto ste rekli?!

- Vaš patuljak se pokrenuo. - Mislite? - Siguran sam. – Glas nepoznatog sad je već zvučao pomalo prijeteći. - A što se to vas tiče, čak i da je istina? - Ciprijan Skritek, koji je bio blag i srdačan čovjek, nikako nije podnosio

prijetnje. - Martin Podusedec jedva je zadržavao crtu svojih usnica da se ne razvuče

u smijeh. - Vidjeli ste?! – ponovi nepoznati optužujuće. - Što? – Ciprijan nije znao što bi mislio. - On mi se još i ruga. - Ili je to vaš odgovor? Kažiprst nepoznatog bio je uperen u Martina što je virio kroz vrata

utvrđenog grada. Ciprijan se počeša po glavi, a zatim zatvori vrata. ( Odlomak)


91

5. PRIPOVIJETKA ZA DJECU

Pripovjedačka proza za djecu se odvaja od bajkovitog kazivanja i počinje obrađivati stvarnost u kojoj dijete živi. Kako je ta stvarnost raznolika, tako su i

pripovijetke za djecu različite tematike, oblika i forme. Ona zauzima sve značajnije mjesto

i ima sve veći ugled i kod recipijenata i književne kritike i teoretičara književnosti. U zavisnosti od vremena kad je nastala, pripovjedačka proza za djecu imala je različite

motive, obrađivala specifične teme i tragala za novim putevima da uđe u svijet djetinjstva. 50)

50) “Pojam priče može biti shvaćen kao kategorija kojom se objašnjava odnos mašte i zbilje. U tom slučaju priča je suprotnost istini, nešto izmišljeno, nezbiljsko, iracionalno, dakle – produkt mašte. Logika priče ne može se izjednačavati logikom zbilje, jer postoji zbilja priče i zbilja vanjskog svijeta. Vladimir Biti zaključuje


92

Pripovjedačka proza za djecu je bogat i raznovrsnan način ulaska pisca u prostor

djetinjstva sa više ili manje naglašenim didaktičkim dimenzijama. Pisci i kompoziciju

djela, leksiku, strukturu i sve druge dimenzije prilagođavaju uzrastu djeteta. Stvaraju priče koje izazivaju zanimanje djece različitog uzrasta, u kojima je naglašena dinamika, koje su

otvorenog tipa, bez dubokih i metaforičkih književnih ciljeva.

Kako se dijete rano susreće sa nekim od ovih oblika (bajka), može se reći da je pripovjedačka proza prvi komunikacijski oblik sa najmlađim čitaocem. Ona je dio

iskaznog sistema koji ima utvrđen ustroj po čijim se pravilima pisci ravnaju. Prema

teoretičarima naratologije priča ima zakone funkcionisanja koje pisac mora poštovati da bi njen svijet bio koherentan i cjelovit. Ima svoj svijet koji je autoreferencijalan. Ona stvara

vlastite predstave u svijetu mašte na koje upućuje: likove, prostore, vrijeme i radnju.

Njezine se tematske pojedinačnosti nekad naslanjaju na objekte u stvarnom svijetu, a

nekad se od njega odvajaju. Kako se priča upućuje mlađim recipijentima, veza sa referencijalnim svijetom je sve labavija, a jačaju veze sa fikcionalnim svijetom. Unutarnja

kodifikacija izlazi na površinu, pa djelo postaje više otvorenog, a manje zatvorenog tipa.

Pripovjedačka proza za djecu prema na sinkronijskoj tablici historijskih i

književnih događaja ustaljerni raspored, kao uostalom, i književnost za odrasle: počeci

pripovjedačke proze ili tradicionalna priča realistička priča i savremena priča.

Dječja književnost je stoljećima bila negirana i omalovažavana, a u ovom stoljeću

je postala činjenica koja se ne može prešutiti i negirati. Ona postoji, ima svoje zakone i

pravila, svoj svijet omeđen specifičnim potrebama i interesima, ima svoje teme i motive. Pri proučavanju dječje književnosti jedni teoretičari uzumaju u obzir odnos djelo - čitalac,

a drugi dijete - odrasli, jer i jedan i drugi aspekt uvjetuje specifičnost stvaralaštva koje

uvjetno zovemo dječja knjiže-vnost ili književnost za djecu.

Svijet malog čitaoca je uvjetovan, njegovim psihofizičkim mogućnostima, i

strukturom djela i njegovim sadržajno-izražajnim karakteristikama. U stvaranju dječijeg

djela treba imati na umu dijete koje je, za razliku od odraslih, vrlo heterogen čitalac, što znači da je i dječije stvaralaštvo heterogeno i obuhvaća djela i tematski i žanrovski i

leksički i stilski raznovrsna, a uz sve to – treba da odgovaraju dječijoj dobi ( grubo uzevši

od 2. do 14. godine). To su djela "koja su ili svjesno namijenjena djeci, ili ih autori nisu namijenili djeci, ali su u toku vremena, izgubivši mnoge osobine koje su ih za njihovo

da bajka ima svoju istinu “koja je već u osvitu zapadne civilizacije žigosana kao laž”, a sama bit fiktivne tvorevine je u oslobađanju sputanosti realnim denotatima”. Umjetnička proza je mimetička, jer oponaša svakodnevni život, ali istodobno je i fikcijska jer ne oponaša život doslovno kakav on jest, nego kakav bi mogao biti”. (Prema:Dubravka Težak, Zagreb,291. str. 5)


93

doba, postale prikladne za njihovu dob, potrebna za estetski i društveni razvoj djece, te ih

gotovo isključivo ili najviše čitaju djeca.

"Kad se rodila misao da bi djeca mogla poželjeti neko drugo štivo osim školskog,

druga djela osim katekizma i gramatike? Koji je revolucionar opazio da djeca postoje i

usudio se da ih prizna? Koji je to pronicavi promatrač spustio pogled i vidio oko sebe djecu? Koji se dobrotvor pobrinuo za njihovo bezgranično veselje, nastojeći da djeca

konačno dobiju knjigu koja bi uistinu bila njihova?

U ovim metaforičkim pitanjima Paula Hazarda (Les livres,les enfants et les

Hommes) na koja teoretičari književnosti već stotinjak godina pokušavaju naći odgovor sadržane su sve nedoumice sa kojima se susreće prilikom izučavanja dječje književnosti,

osobito dječije priče.

Dječija književnost je činjenica koja postoji više od jednog stoljeća (a kad je riječ

o narodnom stvaralaštvu – postoji mnogo i dulje), a još uvijek nije stekla pravo građanstva

u svijetu umjetnosti. Još uvijek o njenoj pravoj prirodi, strukturi, dosegu, karakteru i

vrijednosnom sistemu postoje nedoumice u književno-kritičkim i književno-historijskim krugovima. Dugo je prevladavalo mišljenje da je dječija književnost onaj dio stvaralaštva

koje "obuhvata bajke, fantastične priče, stihove i pjesme, knjige o pravilima ponašanja i

savjetima za život i o moralu, te priče iz škole i brojne druge pustolovine", ( 23, str. 5.) – odnosno – da se radi o djelima koja imaju svoju konkretnu "namjenu". Takav odnos prema

dječijoj književnosti je asocirao na konfekcijski, a ne na umjetnički proizvod – dječja

književnost je smatrana zanatom,a ne umjetnošću. Vremenom, međutim, pisci sve više u dječija djela unose umjetničkih elemenata, pa je dječija književnost dostigla veoma visoku

razinu u svom književnom razvoju. To je doprinijelo da se djelo za djecu posmatra kao

umjetnina i svijet dječije književnosti kao način stvaralaštva sa svim umjetničkim

elementima.

Negirajući odnos prema dječijoj književnosti jednog broja književnih kritičara i

teoretičara, među kojima je bilo i vrlo uglednih znanstvenika, rezultirao je ravnodušnošću znanosti o književnosti prema dječijoj književnosti i brojnim neistraženim prostorima, pa

je ova oblast dugo bila bez značajnijih znanstvenih rezultata. Zato neka djela u dječijoj

književnosti nastaju, a neka nestaju, a da ih znanstvenici nisu stigli ni dovoljno analizirati,a čitaoci ih nisu ili jesu prihvatili. Djela i žanrovi su nastajala i nestajala, a da o njima nema

dubljih tragova. U tom smislu i ono što bi se moglo nazvati "književna činjenica" nije

posljedica nekog rasuđivanja razumijevanja prirode književnosti, što bi se moglo braniti

interpretacijom, nego je zapravo naprosto "pridruživanje" novih književnih vrsta prethodnima, prema načelima sličnosti i kombiniranja postojećih svojstava.

U analitičkom pristupu dječijoj književnosti književni kritičari i historičari književnosti su postavljali pitanje da li je riječ o umjetničkom djelu ili prividu, dopuni

književnosti za odrasle ili autonomnoj tvorevini. Ta mišljenja su zavisila o vremenu u kom

su istraživači živjeli, razine duha sredine u kojoj su stvarali, uvjeta u kojima su istraživali

i širine znanja kojim su raspolagali. Čini mi se da su se dosadašnja istraživanja i rasprave


94

o dječijoj književnosti u metodološkom pristupu svakog istraživača, imale u prvom planu

historijsku matricu i da su se istraživači uglavnom oslanjali na određenu vrstu

historiografskog znanja pri čemu su donekle zanemarivali njenu umjetničku dimenziju. Zaboravljalo se dijete ono što pročita zamišlja i intenzivno doživljava. Fabulu djela dijete

bezrezervno prihvata bez historičnasti i kritičnosti. Uz sve razlike djela za djecu imaju

istovjetan stvaralački čin kao i djela za odrasle i sastavni su dio velike literarno-umjetničke porodice. Kad se dječija književnost posmatra u takvom kontekstu, onda se uočava da su

to djela koja u potpunosti udovoljavaju i kriterijima kritičara i teoretičara i malih čitalaca.

Kao i književnost za odrasle, dječija književnost se "radi preglednosti i lakšeg

sagledavanja dijeli na žanrove i vrste. To su u užem smislu dječija poezija, priče, romani i pripovijetke o djetinjstvu, igrokazi i slikovnice. Uz sve dosadašnje, ova podjela je, čini

se, najprihvatljivija, jer obuhvata sve one žanrove koji udovoljavaju perceptivnim

mogućnostima djeteta i imanentni su djetinjstvu kao fenomenu koje ima svoja pravila i zakone. Kad je riječ o dječijoj priči Dubravka Težak smatra da je "možemo diferencirati

na brojne kratke prozne vrste koje grupiramo u jednostavne oblike (mit, legenda, predaja,

narodna bajka, crtica, anegdota) i složenije oblike (umjetnička bajka, fantastična priča,

pripovijetka i novela). Svaka vrsta ima gotovo svoju posebnu estetiku, sa svojim zakonitostima, ponekad i stoljećima izgrađivaju". Zatim, svaka vrsta ima svoje vlastite

teme, tj. preferira neke sadržaje i iskustva koja teže podnosi druga vrsta".

Sa aspekta umjetničke verifikacije, danas se većina teoretičara književnosti slaže

da je dječija književnost umjetnost, koja ima svoje specifičnosti i zakone, ali istovremeno,

da podliježe istim zakonima i kriterijima vrednovanja kao i književnost za odrasle.

Zbog toga knjiga za djecu ne može ulaziti u intelektualne avanture i egzibicije, nego mora koristiti estetski materijal i jasna izražajna sredstva. Naime, dijete želi jasno

vidjeti i voli jasno čuti ono što mu se govori njemu razumljivim jezikom, pa tako

intuitivno zna prepoznati dobro i loše u dječijoj literaturi, one pisce koji mu se iskreno obraćaju i one koji mu pokušavaju nametnuti svoju istinu. Davno je, također, uočeno, da se

pisac mora kloniti poruke i pouke ako želi da njegovo djelo bude tretirano kao umjetnost.

Ako te tendencije i postoje, one moraju izvirati iz djela kao prirodni slijed fabularnih

događaja. To su pisci dobro znali i pridržavali se tih principa i pravila. Sve to znači da je dječija književnost specifična umjetnost koja nije dovoljno istražena, pa je svaki pristup

ovoj oblasti unaprijed osuđen na nejasnoće i pretjerana uopćavanja. Gdje je mjesto

dječijoj priči u velikoj porodici dječije književnosti?

Dječija priča izražava specifičan doživljaj svijeta iz perspektive, psihe i

emotiviteta djeteta. Njena bit izmiče kalupima definicija i shematizmu pravila, odupire se svakom kodificiranju i ograničavanju. Ona je slobodna i prostrana i leksički i

kompoziciono i tematski. Čak i onda kad se uklapa u teorijski zacrtane tokove. U njene

neomeđene prostore ulivena su brojna stoljeća, širok, nesputani život sa svom mogućim

suodnosom. Događajnost opletena mrežom vremena, nauka i filozofija, vjera i podneblje uvjetuju tip i karakter dječije priče, uvjetuju njeno tkivo, bogatstvo njenih tema i motiva.


95

Ti motivi su topografija unutrašnjih zbivanja u čovjeku i svijetu oko njega, rezultat

unutrašnjih reakcija i lomova.

Dječija priča nosi u sebi obilje tematskog materijala u kom nalazimo stvarni i

fikcionalni život, specifičnosti jednog doba, vremena i podneblja. Ona je lice i naličje

života, san i stvarnost, želja i misao. U njoj dijete nalazi svoj svijet u kom živi život pun

snova i mašte. Nalazi u priči brojne odgovore na pitanja koja mu postavlja život.

Dječija priča, kao i drugi žanrovi dječije literature, je otvoren književni žanr i

svojom fabulom i leksikom i misaonom dimenzijom. Otvorena je prema stvarnosti,

polivalentno se prepliće sa razlivenim životnim kretanjima i pojavama. Slika svijet djetinjstva na specifičan način. Nudi doživljaj i događaj i snagom svoga kazivanja.

Sve to znači da dječija priča ima niz specifičnosti koje je razdvajaju od priče za

odrasle.

Dječija priča, osim toga, mora poštovati specifičnosti dječje psihe i mentaliteta,

mora zadovoljiti i pedagoško-psihološke zahtjeve imanentne literaturi za djecu uopće i ima svojevrstan način doživljavanja svijeta, osmišljavanja i vrednovanja doživljenih pojava,

događaja i odnosa. To je tematski, leksički i motivski bogato i zanimljivo carstvo u koje

dijete rado ulazi da spozna život iz njenih brojnih fabularnih i tematskih brzaca i tokova.

Možda i stoga što je u tom neobičnom carstvu u prvom planu maštovitost, emocionalnost, optimizam, igra i humanizam kao organski sastojci svake dječije priče. Međutim, dok u

ranijem djetinjem dobu dominira mašta umrežena u priču, bajka i crno-bijela slika svijeta,

novi prostori iskustva u drugom starosnom periodu podarit će slici u dječijoj priči treću dimenziju: misaonu dubinu, prva saznanja o stvarnom životu u dodiru sa svijetom. To je

životna dob kad umjesto fantastičnih tumačenja nepoznatih pojava, dječiju pažnju

zaokuplja stvarni život, zbir realnih pojava, nostalgija za nepoznatim, egzotičnim i neobičnim. U tom drugom starosnom periodu dijete traži da ga knjiga uzbudi, ponese, želi

neobične pustolovine, nesvakidašnje zgode, junake koji impo-nuju snagom i sa kojima se

dijete identificira i - događaje vezane za znanstvenu fantastiku, za sve one oblasti života

koje u sebi nose čar začuđenosti i tajanstva. Ta začuđenost i tajanstvo su prisutni u svakom žanru dječije književnosti i predstavlja upravo tu specifičnost po kojoj se dječija priča

razlikuje od priče za odrasle. Međutim, ova težnja za neobičnim ne mora voditi u začarane

dvorce, uklete šume i čardake ni na nebu ni na zemlji, ona se može usmjeriti realističkim kolosjekom, jer je svijet u kom dijete živi "pun čudesa, samo ih treba prepoznati"(

Andersen). Dječiju maštu tako uzbuđuje i prvi ezan, sudbina siromašne djevojčice

Mirjame i prvi susret sa nepoznatim čovjekom, sa velikim gradom, prva igra i prva ljubav i - još mnogo toga što pisac uzima kao temu svoga djela i obrađuje u dječijoj priči.

Dječija priča prati čovjeka od najranijeg stepena njegovog razvitka, od djetinjstva

civilizacije do danas. Od vremena kad je čovjek najjednostavnijim riječima mogao

oblikovati svoje misli, do suvremene razine spoznaje kad se dekodiranje ljudskih misli vrši pomoću moćnih računara, priča je postojala i uspijevala da održi zanimanje čitatelja.

U dječijoj priči i emitent i recipijent prelaze horizonte stvarnosti u želji da dosegnu čar


96

nepoznatog i osjete ljepotu slutnje koja prožima njihove misli. Kroz narativni tekst oni

komuniciraju, razmjenjuju svoje misli i emocije. Tako je nastala i tako traje dječija priča.

Dječja priča je nastala kao potreba da se stvarnost pomiješa sa fikcijom i da čovjek čarobnom mješavinom iskaže svoje divljenje prema pojavama koje nije mogao objasniti,

svoje želje i snove, strahove i nadanja. Priča drži dijete na granici između stvarnosti i sna,

umlja i bezumlja, istinitog i vještačkog. Ona je bijeg od skučenosti svijeta u kom čovjek živi, pokušaj da se uzdigne do visina na kojima će iskazati slobodu svoga bića, svoje etičke

i estetske osobenosti. Ni savremeno djetinjstvo se ne da zamisliti bez priče. Pričom

kazujemo ono što se dogodilo, što se događa, ili što se moglo dogoditi. Služi nam da

kažemo ili napišemo nešto o sebi ili drugima, o svijetu u kom živimo, da odredimo našu životnu situaciju, prostor i ono što se u njemu zbiva. A "to što se zbiva" u književnom

djelu slažemo u rečenični niz i tako stvaramo svijet koji u sebi nosi brojne mijene i snažnu

dinamiku. Sve to znači da u samom pristupu književnom djelu moramo imati u vidu dinamičku dimenziju kao značajnu odrednicu.

Književna priča neizravno, a ne izravno kao povijesni pripovjedni diskurs, upućuje

na stvarni, ponajprije čitateljev svijet. Čitatelj je onaj posrednik koji mogući svijet književne priče povezuje bilo sa svojom životnom situacijom ili sa stanjem stvari u

svijetu gdje je priča nastala. (…) Postoji svojevrsna, reći ću, logika, ili pravilo

sumogućnosti, supostojanja među jedinicama književne priče, koje mora biti ispunjeno da bi taj mogući svijet bio koherentan i cjelovit. Tad on postaje "neovisan" od stvarnog

svijeta, a provjera što je u njemu istinosno ili nije, provodi se pozivanjem na sam tekst

priče, na ono što se je u samoj priči dogodilo. Sve nam govori da je priča, pa prema tome i dječija priča, žanr kom se u naratologiji, odnosno suvremenoj teoriji priče, posvećuje dosta

pažnje, istraživačkog truda, vremana i prostora. Ključna teza svakog analitičkog diskursa

se svodi na zajedničku konstataciju da priča ima tri osnovna konstitutivna sastavka: stanje

ili situaciju (uključujući i vrijeme), aktere i – radnju (uključujući i prostor). Polazeći od konstatacije o priči kao "strukturalnom elementu mnogih književnih vrsta" (44, str. 6) o

njenoj mimetičkoj osobini i katarzičnom djelovanju, te mješavini stvarnosti i fikcije, mogu

se izdvojiti neke specifičnosti dječije priče. To su, prije svega, jednostavnost gradbe (kompozicije) i leksike, narativna komponenta, otvorenost i igra koja se javlja u svim

oblicima i širokom smislu svojih značenja. Te specifičnosti se sastoje u potrebi da se

priča svojom kompozicijom, leksikom i drugim jezičko-stilskim osobinama prilagodi uzrastu djeteta, da svaka priča ima spoznajnu funkciju, te da se pričom izgradi svijet sličan

onome u kom ono živi. Fantastika se spušta na zemlju, dobija novi, kompleksniji smisao, a

i danas, u vremenu računara, ima svoju draž i privlačnost.

Dijete je uvijek emocionalno aktivno, a privlačnost ili odbojnost koju osjeti

najčešće su motivirajuća snaga njegovog odnosa prema djelu. Djetetu se ne može

podmetnuti loše djelo, neuvjerljiva fabula ili nezanimljiv tijek radnje, jer ono djelo intuitivno prihvati ili odbije. Stoga imamo mnogo djela koja su uvrštena u školsku lektiru,

a da ne izazivaju nikakvu pozornost mladih, a imamo djela za koja njihovi autori nisu niti

sanjali da će postati dječija literatura, a ona su, eto, stoljećima u vrhu interesovanja svakog

doba i svakog djetinjstva. Neka djela decenijama, a neka su stoljećima u vrhu zanimanja


97

mladih čitalaca (Daniel Defoe „Robinson Krusoe“, Jonathan Swift „Guliverova

putovanja“, Andersenove bajke, bajke braće Grim, bajke Ivane Brlić - Mažuranić, Ahmeta

Hromadžića i sl.), i danas zaokupljaju dječiju maštu i izazivaju interesovanje djece na svim strana zemljine kugle, popularna su i čitana kod djece svih boja i nacija. To znači da je

emocionalni elemenat bitni supstrat dječijeg doživljvanja svijeta i atribut dječije

književnosti, pa i dječije priče.

Karakteristika dječije priče je i snažno naglašen optimizam kao osobina imanentna

djetetu i djetinjstvu, kao korelat humanizma, njegova smisaona kvinstencija. Poštujući

uzrast i krug dječijeg interesiranja, pisac mora zadovoljiti i određene pedagoške kriterije. Tako dječija priča ne pruža samo saznanje, ne obogaćuje samo svijet djetinjstva, nego i

odgojno djeluje na malog čitaoca. Međutim, djelo treba da ostane prije svega umjetnina, a

njegova odgojna misija mora biti iza njegovog cjelokupnog umjetničkog učinka. U drugom planu,a ipak da se može osjetiti i naslutiti. To su mnogi pisci vješto znali

iskoristiti, pa su stvarali književna djela za djecu koja su bila sublimacija umjetničko-

pedagoškog i didaktičko-poučnog. Vremenom se pisci odvajaju od pedagogizacije i

stvaraju djela u kojima prevladava umjetnost. Treba da ostane univerzalno i neovisno o vremenu i razdoblju, da ima one etičke i estetske komponente.Prevaga bilo kojeg elementa

– odgojnog ili estetskog – odvodi djelo u utilitarističku ili hedonističku krajnost što je, u

suštini, neprihvatljivo za dječiji itinerarij. U prvom planu dječije priče su stoga aktancijalna strana, a ostali elementi su u njenoj misaonoj dubini ili umjetničkom

podtekstu. Pitanje odnosa pedagoškog i literarnog istraživali su mnogi teoretičari dječije

književnosti. Uočeno je da razlog takvog tipa pisanja dječije priče leži u tome što se mnogo pisaca bavilo učiteljskim pozivom, pa su u prvi plan stavljali znanje i naraciju kao

ključne odrednice priče. Tako su konkretni pedagoški zadatak apsolutizirali, pa je nerijetko

odnosio prevagu nad literarnim i estetskim.

Suvremena kritika dječije priče traži da se dječija literatura vrednuje kao

autonomni i autohtoni izraz, kao duhovni fenomen od književnog i historijskog značenja,

a to znači da se bitno mijenja ne samo odnos prema literarnom fenomenu, nego i njegova suština. Ona u priči traži usporedbu sa stvarnim svijetom i na relaciji fikcije i stvarnosti

traga za umjetničkim dimenzijama dječije priče.51)

. Dječija priča "obuhvaća sve što je za

51) Bez obzira kakav stav teoretičari književnosti zauzeli prema dječijoj priči i njenoj umjetničkoj

vrijednosti, činjenica je da je snažna crta u dječijoj priči kao književnom žanru tendencioznost. Tenden-cioznost ulazi u priču iz potrebe da se u fabularni tok angažiraju sve humane snage i da se maksimalno animiraju u borbu protiv nemoralnog, apsurdnog, nehumanog i lošeg što postoji u svijetu u kom živimo. Tendencioznost stoga najčešće nije stvar piščeve volje, nego nužnost jednog specifičnog stvaralačkog čina, moranje koje je imanentno svakoj značajnijoj umjetničkoj tvorevini koja želi osim estetskog dojma da ima i etičku funkciju. Ta tendencija naročito dolazi do izražaja u dječijoj priči, jer je ona najplastičniji otisak čežnje i pregnuća jednog svijeta, tananih vibracija i snažnih lomova koje se dešavaju u svijetu u kom dijete živi. Tako dječija priča uvijek ima dozu aktualnosti i intimne povezanosti sa vremenom. Aktualnost je bila

osobito snažno naglašena u doba velikih nacionalnih kušnji u kojima su bili narodi Bosne i Hercegovine tijekom svoje burne historije. Ta nacionalna kušnja uvlačila se u brojne književne žanrove, pa i u dječiju priču čak i onda kad je pisac pokušao očuvati dozu objektivnosti. Aktualnost dječije priče se ogleda u tome što priča


98

djecu preuzeto iz riznice narodnih priča i sve umjetničke, u najvećoj mjeri prozne tekstove

koji su građeni po uzoru na narodnu priču, ili je u njima element čudesnog izražen na

drukčiji način" (9, str. 21 - 22). Ona je najpopularniji i najčitaniji žanr u dječijoj književnosti. I danas blista u punom sjaju i u stanju je ponijeti mlade u svijet koji prizna

dijete kao integralnu ličnost i u kom dijete živi u sporazumu sa svojom okolinom.

Današnje dijete koje živi u jednoj zajedničkoj i tri posebne tradicije ima priču koja se piše u duhu kako nas uče velike religije,velike kulture i civilizacije svijeta.

Bosna i Hercegovina je prostor na kom živi više naroda koji su slični i različiti, a

istovremeno svoji i prepoznatljivi. Kao što su prepoznatljivi evropski duh, japanski duh, francuski duh i u književnosti i kulturi i načinu života, tako je i bosanski duh stoljećima

ugrađivan u biće bosanskog naroda. Sintagma "bosanski duh" označava jedinstven sistem

međusobno sukladnih ideja i djelovanja, "zbir više nacionalnih identiteta i ono što je zajedničko u tim nacionalnim identitetima". Bosanski duh je otvoren, tolerantan i

multidimenzionalan. U njemu je sadržana ideja bosanskog čovjeka, čovjeka Bosne,

njegova misao i njegov san, svijest i savjest, način doživljavanja svijeta i izražavanja tog

svijeta u umjetničkom djelu. Kao i u drugim oblastima života u Bosni, u književnosti, umjetnosti, kulturi, filozofiji, slikarstvu i ekonomiji što je prepoznatljiv bosanski duh je

prepoznatljiv i u dječijoj književnosti, pa i u dječijoj priči.

U dječijoj priči se prepoznaje duh malih naroda koji žive na tlu Bosne i

Hercegovine, a od kojih je svaki uspio sačuvati svoj nacionalni duh i identitet, svoju

kulturu i književnost. Bosanski duh se osjeća u višestoljetnoj tradiciji

bosanskohercegovačke dječije priče, u njenoj pismenoj i usmenoj tradiciji koja je ostavila snažan pečat na narodu i na stvaralaštvu suvremenih dječijih pisaca.

Bosanski duh se u dječijoj priči osjeća kao živa nit koja povezuje različite narode i

religije, koja nas povezuje sa vlastitom tradicijom i sačuvan je uprkos tome što su se mijenjali različiti utjecaji, osvajači, kulturna žarišta i društvena uređenja. Kako duhovnost

kao kategorija ne podliježe modeliranju, nego je otvorena, tolerantna i

multidimenzionalna, tako je i dječija priča nešto što je otvoreno, što ima svoj nastanak i

razvoj, svoje žarišne točke, predstavnike i djela.

Dječija književnost u Bosni i Hercegovini, ako se ovom fenomenu prilazi sa šireg

kulturološko - znanstvenog aspekta (a tako mu treba prići), osobito dječija priča, je neistražen prostor u kom se krije mnogo tajni, zagonetki, pa i zabuna. U dječijoj priči

nalazimo sliku prošlosti, ocjenu sadašnjosti i projekciju budućnosti. Promjene u životu

naših naroda na prostoru Bosne i Hercegovine, donijele su i promjene u dječijoj priči.

govoreći o djetetu, govori o životu i svijetu, što je najčešće u uskoj vezi sa svijetom. Ona govori o svijetu djece

i odraslih, o polivalentnom odnosu uzroka i posljedica i traga za ishodišnim točkama koje služe u konstrukciji dječije priče. Stoga imamo dječiju priču koja udovoljava svim kriterijima umjetničkog djela. Sve to, i još mnogo toga, nosi u sebi dječija priča, mada se to na prvi pogled ne čini kad se posmatra njena jednostavna fabula i izraz.


99

Dolazak Turaka na Balkan, razaranje patrijarhalnog života pod utjecajem kapitalizma i

urbanizacija gradova donose i u priči različite teme, motive, etičku i estetsku dimenziju.

Težak život djeteta u mreži takvog života našao je odjeka i u dječijoj priči. Ona je u svakom povijesnom razdoblju imala svoje teme i sadržaje, a kako je zanimljivost

povijesno promjenljiva kategorija društveno različito distribuirana, dječija priča je u

svakom dobu imala neke karakteristike koje su vezale malog čitaoca za njenu fabulu. Osim toga, i dječija priča, kao i drugi oblici života u Bosni i Hercegovini, je prožeta

nacionalnim, jezičkim, stilskim i tematskim različitostima, pa je upravo zbog toga

zanimljiva i zahvalna za istraživanje.

Istraživanje dječije priče u Bosni i Hercegovini nema dugu ni bogatu historiju.

Kao što dječija književnost (koja nije namijenjena samo djeci) čini sastavni dio svake

nacionalne književnosti, tako i njena kritika predstavlja jedan vid kulture i kulture uopšte. Zato nam se teorijsko razmatranje i vrednosno određenje kritike čini i opravdanim".

52)

U svom daljem razvitku dječija priča je dobijala sve kvalitetnije i kvalifikovanije

tumače koji su dali značajan doprinos njenom pravilnom umjetničkom usmjerenju i književnoj afirmaciji na ljestvici ostalih žanrova. Književni kritičari su u svojim

istraživanjima ukazali na dva glavna obilježja dječije priče tog doba: klasno – sa sve većim

jazom između bogatih i siromašnih - i nacionalno sa sve većom težnjom moćnih sila da porobe male narode, ali i sve većom njihovom odlučnošću da se oslobode. Kako se dječija

priča nikad nije udaljavala od stvarnosti, ona je izražavala događajnost, mada ne u takvoj

razmjeri kako je to radila priča za odrasle. Istovremeno pisci dolaze do shvaćanja o preživjelosti stare tematike i potrebi obrađivanja nove, pa se javlja grupa autora koji su

začetnici i realizatori tih modernih ideja.

U svojim znanstveno-istraživačkim studijama književni kritičari Slavko Leovac, Risto Trifković) su ukazivali na potrebu da se dječija književnost, osobito dječija priča

oslobodi odgojno-didaktičkih i moralističko-patriotskih obrazaca. Istovremeno se zalažu

za jednostavnost leksike i izraza u dječijoj priči, za slobodu njenih stvaralačkih mogućnosti, za naglašenom potrebom igre i mašte kao sastavnim dijelom dječije priče.

Pisce dječije priče koji su bili podložni utjecajima sa strane pokušavaju usmjeriti u pravcu

njegovanja vlastitog duha, jezika i tradicije.

52) Prva istraživanja u oblasti dječije književnosti bilježimo tek u 19. stoljeću i ona idu od prigodnih kritičkih zapisa, preko esejističkih tekstova, do pokušaja hronološke sistematizacije. Prvi ozbiljniji tumači dječije književnosti u Bosni i Hercegovini bili su: Rizo Ramić, Risto Trifković, Muhsin Rizvić i Slavko Leovac. U tim prvim tekstovima kritičari i teoretičari književnosti ( koji su se, da i to kažemo, tim poslom bavili

uzgredno, kao što su i pisci pisali za djecu uzgredno), ukazali su na značaj njene same pojave, specifičnost njenog estetskog profila i umjetničko-pedagoške dimenzije. U prvim tekstovima o dječijoj književnosti književni kritičari i historičari književnosti su ukazali da je to književnost koja ima svoje mjesto u svijetu književnosti uopće i svoju budućnost. Na prve kritičare u Bosni i Hercegovini utjecao je Sima Cucić iz Srbije svojim "malo starinskim i konzervativnim pogledima čija je kritika ponekad stroga i nepravedna, doprinosila

popularisanju knjige za djecu i njenom adekvatnom tretmanu"(Nikola Kovač).


100

Djeca su senzibilnija, pokretljivija, elastičnija. Već na pragu života ona učestvuju u

jednoj slici svijeta koja se bitno razlikuje od one patrijarhalne: to više nije nikakva

pastorala ni idila, nego realnost koja dopire preko raznih kanala do njihovih čula. I oni već

od malena prisustvuju toj drami života koja ih sutra čeka.

Neki su kritičari ironično pisali da je dječija priča djelo "umornih i istrošenih"

pisaca "ozbiljne" literature, ali je iz desetljeća u desetljeće prevladavalo mišljenje o

umjetničkoj razini i estetskoj ljepoti dječije priče. Na tu estetsku dimenziju osobito je ukazala generacija književnih kritičara među kojima se izdvajaju Husein Tahmiščić, Juraj

Marek, Zorica Turjačanin, Muris Idrizović, Dragoljub Jeknić, Branko Stojanović, Nenad

Radanović, Mujo Musagić, Muhidin Džanko, Željko Ivanković, Velimir Milošević, Amir Brka i drugi. Značajan doprinos afirmaciji dječije priče dali su i autori brojnih antologija

dječije priče koji su u svojim predgovorima ukazali na značaj, specifičnost i umjetničku

dimenziju ovog žanra.

Dragocjeni su bili i tekstovi književnih kritičara i teoretičara koji nisu živjeli na

tlu Bosne i Hercegovine, ali su dobro poznavali dječiju književnost na ovom prostoru. Oni

objavljuju svoje prikaze, kritike i studije u bosanskohercegovačkoj periodici i tako su dali značajan doprinos afirmaciji i razvoju bosanskohercegovačke dječije priče. Među njima se

izdvajaju Dragutin Rosandić,Voja Marjanović, Vladimir Milarić, Tode Čolak,

Dragutin Ognjanović, Stjepko Težak i još neki književni kritičari i teoretičari

književnosti. Treba naglasiti da je književna kritika u Bosni i Hercegovini, a time i istraživanje u oblasti dječije priče, tek u početnom stadiju razvoja. Još uvijek nije

sistematizirana dječija književnost u Bosni i Hercegovini, niti je utvrđena njena umjetnička

razina. Ono što je do sada napisano samo su zanimljiva djela u kojima su istraživači usput i parcijalno kazali o dječijoj literaturi,ali nisu pronikli u njene umjetničke dubine i tokove.

Zbog svega toga dječija priča u Bosni i Hercegovini (za razliku od dječije priče susjednih

naroda) je danas snažna i suvremena umjetnička tvorevina nastala kao spontan izraz doživljaj i čovjekove ličnosti. Ona svestrano slika djetinjstvo i daje snažnu sliku stvarnosti

u kojoj dijete živi, sliku njegovih snova i nadanja. Dječija priča u Bosni i Hercegovini

danas je refleks dječije duše na događaje u svijetu oko nas. U njoj prevladava elemenat

akcije ili kontemplacije, a prikazana stvarnost ima ljudsku i životnu sadržinu.

Sadržaj dječije priče ovisi o izboru i opredjeljenju autora, o pojavnostima života

kojima se obraća i načinu na koji fabulu, iskustvo, pouku i poruku prenosi mladim

generacijama.

Mada se sve više pisaca opredjeljuje za stvaralaštvo vezano isključivo za žanrove dječije

književnosti, čini se da još uvijek dječija priča nije stekla "pravo građanstva" u odnosu na

književnost za odrasle i da se još uvijek istraživači nisu ozbiljnije pozabavili ovim žanrom. O tome je Pol Azar pisao: "Vrlo rijetko smo davali puni zamah našim snovima;

čim nam se mašta razigra stavljamo joj uzde, vraćamo je na "pravi " put. Zbog toga se naša

umjetnost donekle udaljuje od svega primitivnog, a u osnovi dječije književnosti leži baš ta


101

prvobitna primitivnost. Poznajem mnogo Francuza koji ne mogu čuti da se govori o

dječijoj književnosti, a da ne slegnu ramenima, misleći da je već sam pridjev "dječija"

umanjuje i snižuje. Dječija knjiga ne pobuđuje viši interes od lutaka ili pajaca, možda i malo manji. Ovi ozbiljni ljudi bi pocrvenjeli da ih netko zateče kako prelistavaju izdanja

biblioteke "Plava knjiga" isto kao da gone čigru, ili da svojim poštovanim nogama trče za

obručem". Sve su to razlozi što dječija priča u Bosni i Hercegovini do danas nije dovoljno izučena, kao, uostalom, što nije izučen ni cjelokupni književni život u BiH, ni kultura

uopće. Jer, dječija priča je neposredni refleks takvog stanja koje je u BiH trajalo više od

stoljeća.

Korjene dječije priče u Bosni i Hercegovini teoretičari i historičari dječije

književnosti vide različito: jedni idu od bošnjačke književnosti na orijentalnim jezicima u

kojoj je dječija priča "plod estetskog uobličavanja bogate tradicije"(Muris Idrizović); drugi polaze od realističkih pisaca 19. stoljeća (Husein Tahmiščić), a treći početak i

razvoje dječije književnosti prate od početka 20. stoljeća kad je Luka Milovanov

Georgijevič (1910. g.) objavio svoju prvu dječiju pjesmu "Na knjižicu za novoljetni dar"

(Dragoljub Jeknić).

Takvi pristupi u kojima je bilo ne samo subjektivizma, nego i grubih netačnosti,

zahtijevale su da se obradi ovakva jedna tema i da se pokušaju odrediti novi parametri umjetničke vrijednosti dječije priče i pronađu korjeni njenog nastanka.

Kod susjednih naroda znanstveno - kritičkoj verifikaciji dječije književnosti postignuti su značajni rezultati, a u Bosni i Hercegovini još uvijek nema sistematičnijeg

pristupa u izučavanju dječije književnosti, niti jedinstvenog stava o njenoj umjetničkoj

razini.

Dječija priča, manjoj djeci najbliža književna vrsta u Bosni i Hercegovini je -

uprkos stilovima i transformacijama, književnim utjecajima, pravcima i ukusima – više od

jednog stoljeća najprisutniji književni žanr u dječijoj literaturi. Kao i u književnim vrstama za odrasle, teorija i praksa nisu išle zajedno. Mada nedovoljno istražena, verificirana i

valorizirana, dječija književnost u Bosni i Hercegovini ima historiju, etičke i kulturne

osobitosti. Čak i po cijenu da upadnemo u šematizam, moramo istaći da u dječijoj priči u Bosni i Hercegovini postoji izvjesno grupisanje oko nekoliko ključnih tema i problema

proisteklih iz duha djetinjstva.

Pripovjedačka proza za djecu je bogat i raznovrsnan način ulaska pisca u svijet djetinjstva sa više ili manjenaglašenim didaktičkim dimenzijama. Pisci i kompoziciju

djela, leksiku, strukturu i sve druge dimenzije prilagođavaju uzrastu djeteta. Stvaraju priče

koje izazivaju zanimanje djece različitog uzrasta, u kojima naglašavaju dinamiku, koje su otvorenog tipa, bez dubokih i metaforičkih književnih ciljeva.

Pripovjedačka proza za djecu se odvaja od bajkovitog kazivanja i počinje

obrađivati stvarnost u kojoj dijete živi. Kako je ta stvarnost raznolika, tako su i


102

pripovijetke za djecu različite tematike, oblika i forme. To je oblik pripovijedanja koji, kao

uostalom i dječija književnost općenito, ima uspone i padove, čitaoce i negatore, ali je do

danas opstala kao značajan dio kulture i obrazovanja mladog čitaoca.

I zauzima sve značajnije mjesto i ima sve veći ugled i kod recipijenata i književne

kritike i teoretičara književnosti. U zavisnosti od vremena kad je nastala, pripovjedačka

proza za djecu imala je različite motive, obrađivala specifične teme i tragala za novim putevima da uđe u svijet djetinjstva.

Kako se dijete rano susreće sa nekim od ovih oblika (bajka), može se reći da je

pripovjedačka proza prvi komunikacijski oblik sa najmlađim čitaocem. Ona je dio iskaznog sistema koji ima utvrđen ustroj po čijim se pravilima pisci ravnaju.


103

5. 1. POČECI PRIPOVJEDAČKE PROZE

Proza za djecu u Bosni i Hercegovini, ako se ovom fenomenu prilazi sa šireg kulturološko - naučnog aspekta (a tako mu treba prići) je neistražen prostor u kom se krije

mnogo tajni, zagonetki, pa i zabuna. U njoj nalazimo sliku prošlosti, ocjenu sadašnjosti i

projekciju budućnosti. Promjene na ovom prostoru su bile nagle i neočekivane: dolazak Turaka na Balkan, razaranje patrijarhalnog života, dolazak Austro-Ugarske vlasti, gušenje

orijentalne kulture i tradicije, Prvi i Drugi svjetski rat, poslijeratna izgradnja, vrijeme

socijalističkog sistema i dr. Svi ti krupni historijski događaji su našli odjeka i u književnosti za djecu. Pisci u raznim periodima afirmiraju nacionalnu i socijalnu slobodu,

didaktičku dimenziju i govore oslobođenim glasom svoga identiteta, ili počinju stvarati

djela u kojima se osjeća originalan glas vlastitog bića.53)

. Početkom prošloga stoljeća, kad

nastaje književnost za djecu, pisci u djela unose četiri ključne teme: domovina, vjera,

sloboda i priroda. Oni se tematski oslanjaju na duh vremena, a u prvi plan stavljaju

književni materijal kako bi vezali čitaoca za njegove fabularne tokove. Književnost za

djecu u tom ranom periodu je prožeta nacionalnim, jezičkim, stilskim i tematskim oprekama, pa zato i zahvalna za istraživanje. Takva djela i te pisce zovemo

“prethodnicima” jer koriste iskustva tradicionalne škole koja kao vrhunske etičke

vrijednosti nameće djetetu vjeru, dobrotu i poslušnost.

53) “ Preokret do kojeg je u Bosni i Hercegovini došlo 1878. godine najviše je pogodio bosanskohercegovačke muslimane, jer je sa smjenom carevina došlo do globalnog premještanja njihovog socijalnog, kulturnog i moralnog života iz islamskog, orijentalnog, u zapadnoevropski civilizacijski krug. (…) A taj preokret je i u književnom stvaranju bosanskohercegovačkih muslimana izazvao dalekosežne posljedice, jer je ono moralo da se uključi u jednu kulturu sasvim drukčijeg tipa nego što je bila ona u kojoj se do tada razvijalo. Naime, njihovo književno stvaranje je u svojim visokim formama pripadalo onom sistemu književnosti koji je bio na snazi u osmanlijskoj, orijentalno-islamskoj kulturi i razvijala se na arapskom, perzijskom i turskom jeziku. A pošto su se iznenadno i protiv svoje volje našli u jednom drukčijem svijetu premješteni u njega diplomatsko-političkom i vojnom akcijom Austro-Ugarske monarhije,

bosanskohercegovački muslimani su i svoje književno stvaranje produžili prihvatajući jedan drukčiji sistem književnosti. u kojem su dominirale druge književne vrste i druge književne konvencije i koji se već odavno i kod nas razvijao na narodnom jeziku i narodnom duhu.”(Prema: Zdenko Lešić, 1996., str. 10)


104

Početke pripovjedačke proze za djecu nalazimo u djelima Matije Divkovića,

Mehmed - beg Kapetanović Ljubušak, Edhem Mulabdić, Josip Milaković, Mehmed

Džemaludin Čaušević, Tugomir Alaupović, Ante Lovrić, Fejzulah Čavkić, Isaije

Mitrović, Šemsudin Sarajlić, Ahmet Muratbegović, Murat Hajrović, Hamdija Mulić,

Jelena Bilbija, Slavko Kolar, Milica Miron i dr.

MATIJA DIVKOVIĆ(1563. – 1631.)

KOLIKO SU SLATKE PJESNI NEBESKE Biješe jedan redovnik dobra i sveta života, i moljaše gospodina boga da bi

mu očitovao koju god slatkost nebeske slave. Ovi redovnik budući na molitvi, zapjeva kod njega jedna ptičica i usta da je uhiti, i ptičica pred njim pobježe u gaj koji biješe blizu manastira i padši na jedno drvo, pjevaše na onom drvu.

I ovi redovnik biješe pod onijem drvom i slišaše onu ptičicu gdje pjevaše.

Potom toga ptičica odletje i ovi se redovnik povrati opet u manastir. I scijenjaše da ne bijaše za jednu kruhopeču slišao one ptičice. I gdje na vrata na koja biješe izišao, i bijehu ova vrata zazidana i zid biješe ostario. I nađe druga vrata sagrađena na drugom mjestu; dođe i poče kucati i dođe vratar i otvori mu i poče ga pitati: "Odakle si? Tko si i šta želiš?" Odgovorivši, reče ovi redovnik: Ja sam onaj kji sam izišao iz manastira i evo sam se opet povratio i nahodim da je manastijer na drugi način učinjen."

Vratar ovo čuvši otiđe k starješini i skaza mu svekoliko; došadši

starješina na vrata pitaše govoreći mu: Tko si i otkuda si?" Odgovorivši ovi redovnik, reče mu:

"Ja sam fratar iz ovog manastira i malo prije sam iz ovog manastira

izišao u gaj i evo sam se vratio sada i nikoga ne poznajem u manastiru. Od onda kada sam izišao na dvor".

I počeše iskat koliko je da je izišao iz manastira i nađoše da biješe slišao

i ćutio one ptičice trista i četrdeset godina. I ovo ne bjeŠe ptičica nego li anđeo u kipu jedne ptičice koji toliko čudni slatkijem glasom pjevaše.

O, krsistijanine, o krstjanke, nut procijeni i vidi je li ovo vele čudna i

velika stvar da ovi redovnik za trista i četrdeset godišta ni oćuti glada ni žeđe, ni zime, ni vrućine, ni goloće, ni bosoće, od tolike slatkosti pjevanja ove ptičice, tako da se ni od časa ne spominjaše ni od vremena koje prohođaše, ni od stvarih koje se činjahu na svijetu.


105

Ako je, dakle, toliko i taka slatkost u pjevanju jednog anđela, koliko će, dakle, radost, koliko veselje, i koliko uživanje tada biti u kraljevstvu nebeskome, kada uspoje devet kora anđeoskih, blažena Gospa i svekoliko mnoštvo svetih…

HAMDIJA MULIĆ (1881. -1944.)

SVOJE ČUVAJ, A TUĐE NE DIRAJ Murat je veselo dotrkao drugu Selimu. - Došao sam, veli Murat, da ti pozajmim jednu lijepu knjigu. Iznenada

sam je dobio. Jedna gospođa izgubila na ulici menđušu, pa je ja našao i predao joj. Ona mi htjede platiti, a ja, naravno, ne htjedoh primiti. Zato mi je kupila ovu knjigu.

-Lijepo je od tebe, Murate. Hvala ti, kad si se mene sjetio. Ja ću knjigu

primiti, ali je prvo moram dati ocu ili majci da je pročitaju, pa ako oni vide da je knjiga dobra, daće mi da je čitam.

-Pa zašto će prvo oni čitati? – pita u čudu Murat. -E, moj Murate. I ja sam tako nekad pitao. Ali sam poslije vidio da tako

mora biti. Lanjske godine kupim knjigu "U prašumi", još od glasovita pisca, pa su je svi hvalili. Ali mi je otac nije dao ni otvoriti. Taj pisac, veli otac, krasno opisuje prašumu, ali su mu nešto smetali afrički seljaci, pa kako su bili muslimani, pisac sav gnjev istresao na našu vjeru. Kao da je naša vjera kriva, što nisu prosvijetljeni ti muslimani. "Ne čitaj ni jednu knjigu", veli mi otac, "koja ti vrijeđa narod i domovinu ili ponizuje tvoju svetu vjeru, islam, i tvoje vjerske običaje. Svoje čuvaj, a tuše ne diraj!".

Otac nam zabranjuje i novine čitati. "Nisu", veli, "novine za vas. Novine

su samo za odrasle koji znaju razlikovati šta čitaju. Murat je razmišljao. Nije zaboravio Selimove opomene.


106

5. 2. TRADICIONALNA PRIČA

Tradicionalna priča za djecu na prostoru BiH nastajala je u vrijeme snažnog uticaja orijentalne kulture čija je književnost, svojim visokim etičkim i umjetničkim

vrijednostima, dala značajan doprinos razvoju umjetničkog duha i kulture

bosanskohercegovačkog naroda. Ta literatura je pisana na turskom, arapskom i perzijskom jeziku i do danas je ostalo mnogo djela bosanskih pisaca koji su svojim djelima postigli

veliki uspjeh i zauzeli značajno mjesto u književnostima tih naroda.

U vrijeme dolaska austrougarske vlasti, bošnjački pisci za djecu i odrasle, po ugledu na pisce drugih naroda, pokušavaju ukazati čitaocima značaj nacionalnog i vjerskog

identiteta, pa takva djela uglavnom imaju didaktičku namjenu i dimenziju. Svojim djelima

pisci su ukazali na tragiku, ali i etiku vremena, a djela imaju više historijsko-didaktički značaj nego umjetnički domet. Ponekad analiziraju općeljudske teme i raspoloženja.

Univerzalnost tih djela je u ljepoti govora bliskog narodnom govoru, naglašenom idejnom

stavu i etičkim aspektima.

Prema teoretičarima naratologije priča ima zakone funkcionisanja koje pisac mora

poštovati da bi njen svijet bio koherentan i cjelovit. To znači da ona ima svoj svijet koji je

autoreferencijalan. Ona stvara vlastite predstave u svijetu mašte na koje upućuje: likove, prostore, vrijeme i radnju. Njezine se tematske pojedinačnosti nekad naslanjaju na objekte

u stvarnom svijetu, a nekad se od njega odvajaju. Kako se priča upućuje mlađim

recipijentima, veza sa referencijalnim svijetom je labavija, a jačaju veze sa fikcionalnim svijetom. Unutarnja kodifikacija izlazi na površinu, pa djelo postaje više otvorenog, a

manje zatvorenog tipa. 67)

Može se uočiti da su začetnici takvog načina prikazivanja svijeta pisci koji u svojim pričama slikaju svijet onako kako ga vidi ne dajući mu mnogo duboko smislenih

značenja. Ipak, taj svijet je snažna slika čovjeka u jednom vremenu i rječita poruka

budućim generacijama.

Početkom prošloga stoljeća, kad nastaje književnost za djecu, pisci u djela unose četiri ključne teme: domovina, vjera, sloboda i priroda. Oni se tematski oslanjaju na duh

67) Proza za djecu u Bosni i Hercegovini, ako se ovom fenomenu prilazi sa šireg kulturološko-naučnog aspekta ( a tako mu treba prići) je neistražen prostor u kom se krije mnogo tajni, zagonetki, pa i zabuna. U njoj nalazimo sliku prošlosti, ocjenu sadašnjosti i projekciju budućnosti. Promjene na ovom prostoru su bile nagle i neočekivane: dolazak Turaka na Balkan, razaranje patrijarhalnog života, dolazak Austro-Ugarske vlasti,

gušenje orijentalne kulture i tradicije, Prvi i Drugi svjetski rat, poslijeratna izgradnja, vrijeme socijalističkog sistema i dr. Svi ti krupni historijski događaji su našli odjeka i u književnosti za djecu. Pisci u raznim periodima afirmiraju nacionalnu i socijalnu slobodu, didaktičku dimenziju i govore oslobođenim glasom svoga identiteta, ili počinju stvarati djela u kojima se osjeća originalan glas vlastitog bića.


107

vremena, a u prvi plan stavljaju književni materijal kako bi vezali čitaoca za njegove

fabularne tokove.

Književnost za djecu u tom ranom periodu je prožeta nacionalnim, jezičkim,

stilskim i tematskim oprekama, pa zato i zahvalna za istraživanje. Takva djela i te pisce

zovemo "prethodnicima" jer koriste iskustva tradicionalne škole koja kao vrhunske etičke

vrijednosti nameće djetetu vjeru, dobrotu i poslušnost. Svojim djelima pisci su ukazali na tragiku, ali i etiku vremena, a djela imaju više historijsko-didaktički značaj, nego

umjetnički domet.

Ponekad analiziraju općeljudske teme i raspoloženja. Univerzalnost tih djela je u ljepoti govora bliskog narodnom govoru, naglašenom idejnom stavu i etičkim aspektima.

Pisci tradicionalne priče: Svetozar Ćorović, Petar Kočić, Murat Šuvalić, Alija

Nametak, Aleksa Mikić, Ćamil Sijarić, Branko Ćopić, Enes Kahvić, Azra Mulalić,

Nenad Radanović, Ešref Berbić i dr.

U kategoriju prethodnika možemo staviti i pisce koji pripadaju periodu književnosti koja je stvarana u Drugom svjetskom ratu i neposredno poslije rata. Drugi

svjetski rat (1939 – 1945) je rezultat maksimalno zaoštrenih odnosa u epohi imperijalizma

čiji je izraz bila pojava i jačanje fašizma. Bio je to u pravom smislu totalni rat jer su u

njemu bili uključeni svi ljudski i ekonomski potencijali zaraćenih sila. Borbenim dejstvima je bilo zahvaćeno 40 zemalja, a u ratu je učestvovalo preko 100 miliona ljudi od čega je

poginulo 50 miliona stanovnika zemlje.

U našim krajevima Drugi svjetski rat je označavao ujedinjavanje svih naroda u

jedinstveni pokret, stvaranje partizanskih odreda i oslobađanje teritorija bivših republika

što je rezultiralo stvaranjem Jugoslavije. Temama iz Drugog svjetskog rata bavili su se pisci od kojih je najveći broj učestvovao u ratu i pisali su djela na temelju vlastitih

iskustava. Opisali su kako strahote rata nikad nisu strašnije nego kad se ogledaju u očima

djeteta, a njegovi rušilački porivi najviše razaraju bezbrižni dječiji svijet i najdublje

ostavljaju traga u dječijoj duši. Dječiji svijet je građen na vedrini, igri, optimizmu i vjeri u život, pa udarci stvarnosti ostavljaju dublji trag nego kod odraslih. Mada sa današnjeg

asepekta ta djela imaju poetičkih, tematskih i umjetničkih nedostataka, historija

književnosti će ih bilježiti kao djela koja su u svoje vrijeme imala potrebu i opravdanje. Teme o Drugom svjetskom ratu na prostoru obrađivali su Skender Kulenović, Branko

Ćopić, Mladen Oljača, Ahmet Hromadžić, Advan Hozić i dr.

Ubrzo se moglo zapaziti da se dječija književnost s ratnom tematikom račva u dva

toka. Jedan opisuje rat crno-bijelom tehnikom kao sukob dvije suprotstavljene strane u

kom Dobro uvijek pobjeđuje. Opisuju strahote rata, položaj djece, patnje i stradanja,

fizičkog i psihičkog. To je vrijeme didaktičke ratne literature koja je u jednom periodu imala svoj cilj i opravdanje, a kao žanr najzastupljenija je bila poezija. Primjer ovog tipa

literature su potresna dokumentarna djela Branka Ćopića, Mladena Oljače i Skendera


108

Kulenovića. Drugi tok razvija složenije književne forme među kojima više prostora

zauzimaju priče i romani, koji nijansiraju ratna zbivanja, a djela prelaze u avanturistički tip

literature. Takav tip literature njegovao je Advan Hozić. Mada su njegovi romani sazdani od sjećanja na dane borbe, ipak je u njima, kao u avanturističkom romanu, u prvom planu

akcija sa uzbudljivim epizodama u kojima junaci, najčešće djeca, postižu velike uspjehe.

Vremenom, prvi tok ratne literature sve više slabi, a drugi jača i razvija se, gradeći modernu literaturu koja se odvaja od ratne tematike i kreće novim poetskim putevima.

Poetika ove književnosti se temelji na didaktici, a djeca i starci su stavljeni u istu ravan

po patnjama koje moraju proći da izdrže sve strahote rata. Veliki broj pisaca u prvi plan

stavlja humor kao način odbrane od straha i malodušnosti, mogućnost da se podigne moral u trenucima posrtanja i nastavi dalje putevima do slobode.

EŠREF BERBIĆ (1940.)

ČUVAR Iznenada, kad se niko tome nije nadao, stari sat je na zidu gostinjske sobe

stao.

Djed ga samo pogledao i u zimsklo predvečerje mirno rekao: - Pa šta, eto i on je svoje otkucao, jednostavno od starosti je i dugog rada

dotrajao. Baka se rastužila; nije mu se još odužila, reče, za sve godine, za svaki dan,

za svako veče, što nije dane tračio, već je čitav svoj život tiktakanjem pratio. Damiru je takođe bilo teško, što je stari sat stao, baš kao da je gluhi

mrak u kuću ušao, i tu bi ko zna koliko dugo ostao. - Trebalo bi ga već sutra odnijeti sajdžiji na opravku! – predloži

dječakova majka. - Ni govora! – usprotivi se djed. - Ali jašto, zar nam uz sat i njegovo tiktakanje svima nije ljepše u kući! –

bila je uporna Damirova mama. - Zato što to nikada više neće biti onaj naš stari, dobri zidni sat! –

odvrati baka. – Niti će kucati onako lijepo i dobro kao prije opravke kod sajdžije.


109

Svi se složiše da ništa više neće biti kao prije, po povratku starog sata od sajdžije, i da valja imati u vidu, da mu je najljepše ostati i mirovati na zidu u kući, makar i ne tiktakajući.

Prošlo je od tada mnogo godina. Umro je djed. Umrla je odmah poslije

njega i baka. Kad god Damir navrati u staru kuću s prostranim doksatom na zidu gostinjske sobe dočeka ga stari dobri sat koji već godinama ćuti. Pa šta, neka ga, uvijek posmisli Damir., koji je sada već velik i odrastao čovjek, on čuva kao brižan čuvar svojim ćutanjem najljepše godine njegova djetinjstva.


110

5. 3. REALISTIČKA PRIČA

Realistička su, u smislu dječije književnosti, djela koja govore o djetetu u određenom vremenu i društvenoj sredini, o životnim putevima junaka koji su često

nezamislivi i neizrecivi. Realističko je samo djetinjstvo kom se pisac umjetnički obraća, pa

je to umjetničko-metodološki pristup koji je i danas dominira u dječijoj književnosti. Realistička priča je stvaralački refleks pisaca na događaje u stvarnosti. U dječijoj

književnosti se pojam realistički ne uzima u značenju pripadnosti realizmu kao književnom

pravcu, što je u evropskoj tradiciji vladao polovinom 19. st. kao književna smjena epohe

romantizma. Pojam realizma u dječijoj literaturi je opozicija fantastičnoj ili literaturi, traje više od jednog stoljeća, a u djelima je prisutan do danas.

Pisci se u djelima s početka 20. stoljeća suprotstavljaju vještačkim nacionalnim

tvorevinama, pa pišu angažovanu literaturu sa ciljem da savjetuju i pouče i tako daju svoj doprinos očuvanju identiteta i integriteta svoga naroda. U dječijoj književnosti se pišu

djela o kreativnim pojedincima i družinama koje pokušavaju riješiti neke probleme i učiniti

život lakšim i podnošljivijim.

Poslije Drugog svjetskog rata komunizam i socijalistički sistem guše tragove

nacionalnog identiteta afirmišući ideologiju bratstva i jedinstva kao perspektivu

budućnosti. Takva ideologija je uništavala osobnost pisaca i stvarala neprirodan surogat

života i književnosti koji se temelji na odricanja od vlastitih vjerskih i nacionalnih korijena. U prvi plan djela pisci stavljaju iskrenost, poštenje, dobrotu, vjeru i druge etičke

dimenzije.

Realističko prikazivanje djece u literaturi u potpunosti je prevladalo u I pol. 20. st.,

što su mnogi kritičari smatrali osvježenjem u dječijoj literaturi. Korak dalje u realističkom

slikanju djetinjstva je otišao Erih Kestner romanom ”Emil i detektivi” (1928.) u kom govori o aktivnom djetetu koje uzima sudbinu u svoje ruke i pokušava riješiti neke životne

probleme neovisno od odraslih. Za razliku od prethodnika koji su dijete posmatrali kao

objekat pričanja priče, koje se prepuštalo bujicama života bez volje da ga mijenja i

usmjerava, nakon Kestnera javlja se grupa pisaca što slikaju aktivno dijete koje samo uzima sudbinu u svoje ruke. Gustav Krklec je o tome napisao: “A to novo bilo je u prvom

redu što je pisac skrenuo sa linije bajki, vilinskog carstva, izmišljenog svijeta vještica i

čarobnjaka i fantastičnih predjela na stazu istinskog života i savremene stvarnosti. Iščeznuo je odjednom dotadašnji svijet varljivih iluzija i poetičnih laži, a realnost je

dobila nove čari poezije”. Pisci njeguju klasične žanrove: poeziju, prozu, roman, dramu i

sl. Po ugledu na evropsku literaturu u prvi plan stavljaju kolektiv kao mogućnost rješavanja egzistencijalnih problema.

77)

77) "Realizam (prema lat. realis, stvaran, istinit) književna je epoha u kojoj dominira mimetička književna

teorija, u kojoj su razrađene književne konvencije s naglašenom težnjom za postizanjem iluzije zbilje, pa roman određenog tipa postaje reprezentativnom vrstom i svojevrsnim modelom kojem se u velikoj mjeri i upravlja cjelokupna književnosti. Za razliku od neposrednog izricanja subjektivnih dojmova i raspoloženja, koje


111

U najširem smislu riječi realistička literatura tematski se obraća djeci i djetinjstvu,

ali i o odraslima i životu općenito. Dijete je glavni junak u svim životnim situacijama: u

igri, školi, u porodici, s prijateljima i najrazličitijim društvenim miljeima: u gradu, na selu, na kraljevskom dvoru, u gaju, na pustom otoku, u napuštenim vodenicama, u snijegom

zametnutom vlaku i sl. 78)

Predstavnici su Ivan Cankar, Isak Samokovlija, Ivo Andrić, Skender

Kulenović, Šukrija Pandžo, Zija Dizdarević, A. Hozić, Dragan Kulidžan, Kemal

Mahmutefendić, Muharem Omerović, Ranko Risojević, Ranko Pavlović, Zejćir

Hasić, Rizo Džafić, Alija Dubočanin i dr.

IVAN CANKAR (1876. – 1918.)

ZASTIDIO SE MAJKE Toplo je bilo i snijeg se topio po krovovima; kapalo je i kaplje su

svjetlucale na suncu. Ulicama su prilazili lijepo obučeni varošani.

dominira u romantizmu, realizam se zalaže za objektivnost i uvjerljivost prikazivanja, likove koji dje-luju u izuzetnim okolnostima zamjenjuje prosječnim ljudima koji djeluju u svagdašnjici. Pisac romantičarskom oduševljenju, maštovitosti i sklonosti prema tajanstvenom suprotstavlja nepristrasnu kritičku analizu, razotkrivanje zakonitosti društvenog života." ( Prema: Solar, 1989. str. 159 ). 78) "Pojam realistički ne uzima se ovdje u smislu pripadanja realizmu kao pravcu, nego kao opozicija fantastičnom svijetu priče ili konstrukciji avanturističkog romana, kao najpoćenitiji naziv za tematiku uzetu iz

takozvanog običnog života određene sredine i određenog vremena. U načelu tematika takvih djela ne bi morala biti omeđena djetinjstvom i dječjim junacima. Djeca su prisvojila i neka djela u kojima nisu u prvom planu djeca, nego odrasli, sa svojim problemima i svojim životom (čiča Toma) (…) Realistički romani i pripovijetke prikazuju djecu u svim životnim situacijama u kojima se nalaze u životu: u igri, u školi, na izletima, u oponašanju odraslih kad organiziraju društva ili smišljaju različite pothvate, u obitelji i u odnosu prema odraslima, u različitim društvenim sredinama, u različitim uvjetima života, u siromašnim i bogatim kućama, pa čak i u različitim kataklizmama, u krajnjoj bijedi, u ratu. Smješteni uvijek u određeni ambijent: nacionalni, vremenski, klasni, urbani ili ruralni, povoljni ili nepovoljni, dječji likovi koji se

javljaju u tim djelima nisu više predstavnici svedječjih i svevremenskih osobina, nego ilustracija dječjeg života određene sredine." (Prema: blogger.ba.literatura)


112

Mati je došla prerano pred školu. Na velikom prostoru bilo je sve mirno; prozori visoke kuće blještali su i s vremena na vrijeme čuo se glas nastavnika koji je u školi govorio oštrim i zvonkim glasom.

Mati je došla izdaleka; došla je sa sela koje je bilo dobra četiri sata

udaljeno od grada. Njezine čizme – muške čizme koje su joj dosezale do koljena – bile su blatnjav; njena pregača – široka seljačka pregača sa zelenim ružama – bila je takođe poprskana blatom. U desnoj je ruci mati imala kišobran i veliki zavežljaj u kome je donijela košulje i par novih cipela za Jožu; u lijevoj ruci držala je veliku maramu, a u čvoru je bila desetica što ju je donijela Joži.

Mati je bila umorna i gladna, nije kupila jutros hljeba, samo da desetica

ostane cijela. Noge su je biljele i kašljala je; lice joj je bilo suvo, obrazi upali. Hodala je polako ulicom gore-dolje i gledala u prozore koji su blještali kao da su pozlaćeni.

U školi je zazvonilo; zvonilo je dugo, a usto je nastao žagor i graja. Kroz

velika vrata je nagrnula gomila đaka; najprije oni mali iz nižih razreda – kričali su i jurili se po trgu; za njima veći đaci – išli su ozbiljno i ponosito.

Izašao je i Joža u gomili veselih drugova. On opazi majku – seljačku pregaču sa zelenim ružama, visoke blatnjave

čizme, crvenu haljinu, na glavi šareni rubac svezan odostrag, veliki zavežljaj i nezgrapni kišobran.

- Je li to tvoja majka? – upita ga drug. - To nije moja majka! – odgovorio je Jože. Stid ga je bilo seljačke pregače sa zelenim ružama, visokih čizama, crvene

haljine, i rupca, i kišobrana, i velikog zavežljaja, u tom velikom zavežljaju su bile njegove nove košulje što ih je mati šila noću i njene suze su kapale na njih.

Sakrio se u gomili i prošao mimo. Mati je stajala i gledala brižnim očima. Uskoro je prestao žamor. Samo je

pokoji đak izlazio iz škole, a potom je zazvonilo i sve je opet bilo tiho. Već je mati odlučila da ide u njegov stan da ga tamo čeka. Čim je

napravila nekoliko koraka, pomislila je da se, možda, negdje u školi zadržao, pa se vratila i čekala.


113

Noge su je boljele. Naslonila se na zid i gledala gore u prozore koji su

blještali na suncu; čekala je do podne. U podne je zazvonilo u školi: i u gradu je zazvonilo: sa svih strana su se čula podnevna zvona. Zašumjelo je opet i iz škole su nagrnule guste gomile. Mati je prišla bliže, sasvim blizu vratima i tražila Jožu.

Nije ga bilo. Sve se opet umirilo: izlazili su samo još nastavnici, bradati,

ozbiljni, i osvrtali se na nju. Od brige zatreperi u srcu: uplašila se i došla na misao da on, možda, leži teško bolestan kod kuće, da je čeka, da zove svoju majku. Pohitala je u stan, a noge su joj se tresle.

Jože je bio kod kuće. Sjedio je za stolim i imao knjigu pred sobom. Kad je

otvorila vrata, on je odmah ustao i pošao joj u susret. - Pa kad si došao? - U jedanaest. - Kako me nisi vidio kad sam te čekala? - Nisam vas vidio! – odgovorio je Jože. Popodne su išli po gradu, lijepom ulicom; sve kuće s desne strane su sijale;

svijetle kaplje su padale sa streha i veselo udarale o kaldrmu. – Jože je pratio majku koja se vraćala kući. Pribijao se uz nju i držao je za ruku. U srcu mu je bilo tako da bi se sakrio i zaplakao naglas. Sretali su ga drugovi, sreo ga je i onaj drug koji ga je pred školom zapitao: "Je li to tvoja majka?"

Jožu više nije bilo stid – doviknuo bi na sav glas: "Gledajte, to je moja majka!"

Išao je pored majke, a na duši mu je ležao težak grijeh i pritiskivao ga,

tako da su mu noge bile umorne i teške. Izvan grada su se oprostili i Jože je pomišljao da klekne pred majku i da

sakrije glavu u njeno krilo: "Majko, ja sam vas se danas odrekao!" Ali, nije kleknuo. Kada je majka bila već daleko, viknuo je za njom "Majko!"

Majka se okrenula. "Zbogom, majko!" – viknuo je i tako su se rastali. Iz daljine je još vidio

kako ona ide po kaljavom drumu; tijelo joj je bilo pognuto kao da je nosila veliki teret na plećima.


114

Jože je došao kući i sjeo na veliki zavežljaj što ga je donijela majka,

pokrio lice rukama i briznuo u plač. Grijeh je ležao ja njegovoj duši i sve suze ga nisu mogle oprati; skliznule su niz njega kao niz tvrdi kamen…

Dugo je od toga, a na njegovoj duši leži težak grijeh, težak i velik kao

prvoga dana, i tako je sad njegov život pun žalosti i patnje. (Odlomak)

SKENDER KULENOVIĆ (1910. – 1978.)

GROMOVO ĐULE Bio sam sasvim mali, ali ovog se dobro sjećam. Valjda što je toliko

sijevalo i grmilo. Moja rodna kasabica poznata je kao igralište gromova. Zgnjezdila se na

golom nevisokom podnožju planina, koje silazi u neveliko polje. Kad dođe ljetna oluja, gromovi kao krakati svijetli divovi skaču po tim

planinčinama, sablje njihovih munja i tutanj njihovih tabana utjeraju sve živo u kasabi u kuće, štale i ćumeze, i pozatvaraju u njoj sva vrata i prozore. Nikad se toliko puta svijet ne prekrsti o toliko svetih riječi iz Kur'ana ne izgovori. Ljudi šalju bogu nijema obećanja da nikad više neće griješiti.

Jednom tako zaorlja takva oluja, u kući smo toga popodneva ostali sami

mati i ja. mati u ludoj jurnjavi pozatvara sve prozore, stisnu me u krilo i, zaklonjeni malo iza prozora, gledamo u baštu. Smrklo se, ali sijevne, pa voćke postanu kao da su od zlata i dragog kamenja, i meni onda žao što takve i ne ostanu. Odmah zatim tresak koji kao da me svegta raznese, pa za njim gromorno valjanje grmljavine, koje ulazi u prozorska stakla i zidove. Priljubim se uz mater, a lijepo mi. Onda line u voćnjak, kao da neko odozgo zalijeva kantama. Grane se povijaju do zemlje, žao mi ih, drage naše voćke, jadnice – nemaju se nikud skloniti.

- Majko, što će tolika kiša? – pitam. Mati, stisla me, žmiri, užurbano šapće nekakve, potpuno mi nerazumljive

riječi. (Poslije sam saznao: riječi iz Kur'ana). - Hoće li, majko, još jednom onako? – pitam, jedva čekajući da tresne.


115

- Mati me blago udari po potiljku, a grom, kao da me čuo, prasnu, udari usred bašte. Vidjeh usijan plavičast kolut, kao da na zemlju pade sjajna tepsija pa je nestade.

Mati me trkom iznese u divanhanu. - Sine, ne zovi ih više! – dašće, ljubi me gdje stigne. – Izgorjećemo. Poslije, kad je oluja otišla, iznijela me u voćnjak. Vrti se oko ovog mjesta

gdje je udario grom, spušta me iz naramka i raščešljava travu, traži nešto, a ničeg nema.

Tek mnogo poslije, saznao sam šta je tražila. Đule gromovo. Nije, kažu,

veliko, sitno je kao golubije jaje. Ko ga nađe pa zakopa negdje pred kućna vrata, dokle ga tako drži, kuća će mu biti sigurna od vatre, od puške i noža, od krađe i vradžbine.

Mora da sam tako još u najranijem djetinjstvu sklopio prijateljstvo s

gromovima. Poslije mnogo godina, jedne mrkle noći na planini Vlašiću, udarali su svud oko mene, kao vatrena kiša – škropac, a jednog dana našao sam se na vranici planini u samim oblacima, gdje se oko mene igralo đavolsko kolo. Nijedan me nije htio. Bilo je tako nekoliko puta i u ratu, među kuršumima i granatama.

Da mi dva brata nisu poginula, prosto bih povjerovao da je mati našla. I

tajno negdje zakopala, gromovo đule. Vjerujem i ne vjerujem, ali i danas tražim gdje ga je zakopala.

5. 4. SAVREMENA PRIČA

Na našim prostorima ima malo priča koje udovoljavaju kriterijima savremene teorije, a pisci se češće obraćaju čitaocima u formi stiha kao najkominikativnije forme

izražavanja.

Savremena priča je žanr koji se njeguje danas, mada elemente savremenosti možemo

naći i u prošlosti. Pišu ih pisci koji razbijaju tradicionalnu matricu razmišljanja o svijetu djetinjstva i u tematiku, leksiku i stilistiku unose dimenziju savremenosti.

Tematski su heterogene: od tradicionalnih pristupa, preko naglašenog nacionalnog

koncepta, do djela koja se uklapaju u zahtjeve savremene teorije priče.


116

Savremena priča za djecu ima tri temeljne odrednice:

- naglašena nacionalna i vjerska dimenzija kao reakcija na prošlost;

- realistički pristup u obradi tema i

- zatvorena forma umjesto otvorenog načina kazivanja – postmodernistički

pristup u obradi teme.

Mada se piše danas i ograničava na vremensku ravan poslije rata, korijeni

savremene književnosti za djecu vuku u prošlost, sve do pisaca koji su još početkom 20.

stoljeća u svojim djelima imali elemente savremenosti.

Danas je mali broj pisaca koji pišu kvalitetnu priču, ali nije mali broj onih čije je

književno suho i monotono, bez invencije i originalnosti. Osobito mladih pisaca koji

otvaraju nove književne prostore priče, i ako ih ima, u djelima ne nalazimo kodove za kojima tragaju savremeni teoretičari dječije priče.

102) S obzirom da je od Drugog svjetskog

rata, do 90-ih godina 20. st. vladao specifičan tip realističke priče (različit od realizma kao

književne epohe koju znamo u književnosti), teško je bilo odrediti granice savremene priče za djecu. Isti tako, rat u Bosni, da ne posmatramo ovo vrijeme sa šireg književnokritičkog

aspekta, dala je značajna djela i pisce koji su taj period naslikali u svojim djelima.

Teoretičari pokušavaju u priči naći elemente modernizma i postmodernizma

ukazujući na problem dekonstrukcije. Uz sva traganja malo je primjera koji udovoljavaju

zahtjevima da priča bude “retorički i mimetički ples” (Miško Šuvaković) i da ima duboke

smisaone slojeve u podtekstu. U djelima nekih savremenih pisaca se naslućuju inovacije u tematici i ima naznaka modernizma i postmodernizma, ali se većina i dalje zadržala na

koncepciji tradicionalne i realističke priče sa naglašenom vjersko-nacionalnom i

socijalnom dimenzijom. Na prostoru BiH još uvijek malo ima savremene priče za djecu, kao i što je malo napisano romana za djecu sa tematikom o ratnim stradanjima. Do sada je

tek nekoliko pisaca je uspjelo umjetnički u proznu strukturu zaokružiti svoje viđenje ratne

stvarnosti u formi romana i priče, a najveći broj je pisao poeziju u kojoj je sa više aspekata, ali i sa više ili manje umjetničke vrijednosti, pisano o ratu. Rat jeste tema koja se

nametnula kao inspirativna komponenta, ali književna djela o ratu i stradanju su uglavnom

102) “Novelistička struktura, s poznatim osobinama sažetosti i tematskog ograničavanja, tako u najmanju ruku pogoduje prikazivanju onoga što sam nazvao “slučaj”, a ne pogoduje oblikovanju onoga što sam nazvao “sudbina”. Shvatite li to sada u kontekstu onoga što rekoh na početku, a to je da me zanima isključivo književna obrada, biva jasno kako želim reći da savremena Borgesova novelistička obrada naprosto proizvodi drugačije likove nego Floberova (Flaubertova) “romansirana” tobožnja biografija. Nastavite li pak razmišljati u tom smjeru, zaključit ćete kako se tada nužno pojavljuju i dva različita shvaćanja, pa onda i

oblikovanja, onoga što nazivamo “osobnost” koja se ogleda u suvremenoj priči. (Prema:Solar, 1989 str. 57 – 58)


117

ovaj događaj slikala iz individualne percepcije pisca, pa u njima prevladava patetika.

Savremena priča još uvijek luta u traganju za vlastitim identitetom, pa se kreće od

romantičarske i realističke priče do moderne i postmodernističke literature.

Među značajnje predstavnike spadaju: Erih Koš, Slavko Janevski, Risto

Trifković, Jan Beran, Vitomir Lukić, Zoran M. Jovanović, Alija Isaković, Bisera

Alikadić, Jakov Jurišić, Isnam Taljić, Mirsad Bećirbašić, Šimo Ešić, Maja Gjerek-

Lovreković i dr.

ALIJA ISAKOVIĆ( 1932. - 1997.)

NIKO – I – NIŠTA U jedan dječiji dom dovedoše novog dječaka koji reče upravnici da se zove

Niko-i-Ništa. Bio je vaših godina, nešto mlađi od Adija i nešto stariji od Farija. Sve domce iznenadi njegovo ime, ali od svega više iznenadi ih njegovo ponašanje, njegovo držanje. Bio je onizak, čvrstih ramena, poveće glave, ošišan, s bijelim ožiljcima na glavi, poderanog džempera, prljav. Svi su ga pažljivo gledali. On je bio neobično miran. Nije se bojao djece, nije se radovao što ih vidi. Izgledalo je kao da ih nije osobito zarezivao. I to je bilo prvo što se domcima nije dopalo. Ručalo se u dugačkom hodniku, i hrana se uvijek dijelila sa čela stola. Takav je običaj u domovima, na čelu stola su sjedili najjači dječaci, te redom – slabiji i slabiji, do kraja stola. Kad je Niko - i - Ništa došao, bila je nedjelja i bilo je vrijeme ručku. Nedjeljni ručak je dobar i bude kolač, na kraju ručka. Pošto su domci posjedali po svome redu, svi su očekivali da će i novajlija: prvo stati sa strane, odmjeriti red i izabrati sebi mjesto koje mu pripada po jačini. Biranje mjesta za stolom je prirodan red stvari i svi su to znali, i svi su to već činili.

Kako zna svoje mjesto? – vi ćete pitati. Novajlija najčešće pogriješi u odabiranju mjesta i tada mora da se tuče sa

onim ispred kojeg je sjeo. Ko pobijedi ide za jedno mjesto unaprijed, prema čelu stola, prema masnijoj čorbi i većem komadu kruha. To se ponavlja sve dok nekoga ne pobijedi i zaustavi se ispred pobijeđenog. I mi se u obdaništu tučemo za pišanje, reče fari. – Ja pišam treći. Irhad, Slobodan, Pavić, pa ja.


118

- To je to, reče tata. Tako je i u sportu. Prva savezna nogometna liga i onaj sto u dječijem domu – ista je stvar. To je odabiranje vrste i to sam vam već spominjao i to je prvi zapazio onaj bradati Englez koji se zove Darvin. Ko pobijedi protivnike bude prvi. I kad pođemo na selo mome prijatelju Čvori, i kad kupimo kokoš i donesemo je među njegove kokoši, isto će se dogoditi. Samo ne u odnosu na vrh stola ili u odnosu ko će prvi piškiti, već u odnosu na pijevca.

- I šta je bilo s Nikom? – pitat ćete. Niko – i – Ništa jednostavno nije htio da se tuče za mjesto, sjeo je

posljednji i strpljivo čekao da jelo dobiju svi prije njega. Tako je izgubio važnost i počeli su neki poslije ručka da ga tuku i neki koji su bili manji od njega. Jedan drzak dječak oteo mu je i kolač koji je Niko držao u ruci, zagledao ga i pomalo grickao kao da mu je bilo žao kolača ili kao da je želio da što dulje uživa u jeđenju.

I? Ništa. Niko je tužno pogledao za kolačem, drski dječak je smazao cijeli

kolač i nije se više obazirao. Samo je krajičkom oka pogledao da li ga upravnica gleda. Znao je da ga niko od djece ne smije prijaviti. Da ga je neko prijavio dječak bi otiššao u dom za besprizorne dječake, ali bi taj prijavilac dobio batine. To je zakon i tog zakona su se pridržavali.

I? Tako je bilo i ponedjeljkom, i utorkom, i srijedom. Jednog ponedjeljka dođe u dom hitna pomoć i ljekar pripremi igle za

davanje vakcine. Svi domci su se manje-više pribojavali injekcije, i oni najnači, neki su bježali u zahod pa ih je upravnica zvala,a oni najbliži očigledno su se ustezali. Niko – i – Ništa se zadesio blizu, ljekar ga pozva i Niko primi injekciju tako jednostavno kao da mu je tračak svjetla pao na mišicu. Niko se izmakao ustranu i samo je držao prst na komadiću vate koja je zaustavljala krvarenje. Domci su to vidjeli." (Odlomak)

(Dalje Isaković priča kako su domska djeca nastavila maltretirati dječaka

koji se zvao Niko – i Ništa, a najviše se u tome isticao dječak kog su zvali Krakonoš.

Jedne večeri krenuo je da tuče dječaka Nika, ali se ovaj u mraku bolje snašao i


119

premlatio najjačeg dječaka u domu, pa se to sutradan pročulo među družinom. Od

tada se hrana dijelila sa one strane stola gdje je sjedio Niko – i – Ništa.).

ŠEFIK DAUPOVIĆ (1951.)

SAN ZUBARA PINCETIJA Od kako je počeo da radi u Uštipkovoj ulici, sva su djeca imala zdrave i

lijepe zube – bijele kao snijeg. I djeca iz drugih ulica najradije su dolazila u njegovu ordinaciju. Dugo se nije znalo šta je to što djecu kao magnet privlači – pa se njemu

obraćaju.

On je svojim pacijentima davao poseban lijek, iza koga je stajalo mnogo neprespavanih noći, dok nije konačno bio usavršen. Nazvao ga je » Bježibol«.

U stvari, to je bila bombona u obliku velikog slova B, neobično oporog ukusa. Trebalo ga je samo posisati šest minuta prije popravke zuba, nakon čega bi prestajao svaki bol. Kad je lijek ugledao svjetlo dana, niko nije vjerovao u njegovu djelotvornost. Neki su se potajno podsmjehivali njegovim pokusima, a sad, kad se ovim lijekom pročuo, na sve načine nastojali su da dođu do njegove formule. On ju je sakrio na sigurno mjesto, jedino njemu znano, ljut na sve one koji sumnjali u njegov izum. Na kraju je ipak popustio i obećao da će formulu »Bježibola« ostaviti svijetu iza svog života. Jedne hladne zimske noći zubar Pincetije usni ružan san – da je u grad stigao zub-gorostas. U zubarsku ordinaciju je ušao bez kucanja. Zatečeni pacijenti razbježaše se kud koji – neki kroz prozor, neki kroz vrata – šta je kome bilo bliže.


120

Strah je bio veliki. Tačne su bile vijesti – izgledao je kao div – u zubarsku stolicu nije mogao sjesti. Dok je gorostas došao do trosjeda, zubarova kosa postala je sijeda. Uzdao seu »Bježibol« koji je za ovog diva bio smiješan fol. Prema njemu bio je tako mali, kao tačka na kraju duge rečenice. Morao je brzo reagovati – da pozove policiju, ili da ga konopcem sveže, ili da pobjegne – ali, za sve je bilo kasno.

Div je uveliko sjedio na trosjedu čekajući da ga zubar usluži.

Zubar Pincetije je mijenjao boje kao semafor – iz čista mira, ruke su počele

da mu se tresu i znoje. Prema ogromnom zubu izgledao je manji od ružina trna, a sestra Samanta manja od makova zrna.

Nije pitala kako se zove, napisala je Zubina velikim slovom – isprepadana ovim divovskim kovom.

Pitao se – šta ako dođe do divovog živca, ako ga zaboli, ne može sakriti krivca. Svaki zubov mig zadavao mu je bolan žig. Iza prozorske zavjese gurala se uzbuđena masa – svi su željeli vidjeti zubara Pincetija kako se penje na gorostasni zub i popravlja oštećeni rub. Najednom – počelo je da mu se manta, što je na vrijeme opazila sestra Samanta i pričuvala ga da ne padne na patos. Ovo je nju dokraja zbunilo, pa je injekciju predviđenu za zub dala zubaru Pincetiju. Iako je uzela veliku dozu, nije mu umanjila napetost i nervozu. Žalio je – što nije prah, ne bi trpio ovoliki strah, odnio bi ga daleko – daleko , vjetra dah. Nikad mu u životu nije bilo teže, jer je prvi put bio izbačen iz ravnoteže. Probudio ga je urlik. Ustati nije mogao, bio je ukočen kao kip. Pipao se po tijelu, nije bio siguran da je to baš on – zubar Pincetije, i da mu ništa nije. Nije vjerovao da je živ, a u snu da je ostao div.


121

Još su djelovali uzbudljivi snovi – činilo mu se da krevet plovi, a da na obali div ribu lovi. Kad je došla njegova žena, nije je mogao prepoznati. Da bi ga uvjerili da je to ona, morali su donijeti njihovu bračnu sliku. Poslije ovog ružnog sna nije smio više zaspati. Niko ga nije mogao ubijediti da je to bio samo san. Po noći nije dozvoljavao da se gasi svjetlo. San je tjerao na razne načine, ali najčešće je ustajao i šetao po sobi. Ni po danu nije bio siguran, premda, umoran, trudio se koliko je mogao da ga san ne prevari. Pacijenti su kod njega i dalje dolazili, ali on nije više radio kao prije, sa onolikim žarom. Razgovori, koje je na svaki način pokušavao izbjeći, svodili su se na nekoliko probranuh riječi – u okviru posla koji je još uvijek savjesno obavljao. Iznenada, iznemogao i potišten, ne rekavši nikom ništa, napustio je Uštipkovu ulicu. Na insistiranje djece, koja se nisu mogla pomiriti sa tako tajanstvenim odlaskom, nema kuda ga nisu tražili. Sve je bilo uzaludno – niko ga nije našao. Ni raspisana visoka novčana nagrada za onog ko nešto sazna o njemu, ili o skrovištu gdje bi mogla biti sakrivena formula »Bježibola«, nije puno pomogla. Do dana današnjeg nije pronađena. ŠIMO EŠIĆ (1954.)

KAKO JE PROCVJETALA PRVA VISIBABA Zima više nije mogla ostati. Dolazilo je sunce i prijetilo da će je svu

istopiti. Zato je pokupila krpice preostalog snijega, ogrnula se mrazevima, uzjahala na pomamnog sjeverca i pošla u hladnije krajeve.

Jednoj pahuljici se, međutim, nije odlazilo. Ona se u toku zime

sprijateljila sa jednim suvim listom i jednim hrastovim žirom i nije željela da ih ostavi. Osim toga, oni su joj cijele zime divno govorili o suncu, pa je ona zaželjela da sačeka i vidi tog princa kome su se list i žir divili i radovali. Zato se, kad je zima počela skupljati posljednje snježne krpice, brzo sakrila pod suvi list s kojim se sprijateljila.


122

- Izlazite odatle! – vikala je zima kojoj se, ipak, nije uspjela sakriti. –

Izlazi, ili ću narediti ljutitom Sjevercu da te potpuno zaledi. Ali, pahulja nije htjela izaći. Zima taman poče da naređuje Sjevercu da

kazni malu neposlušnocu, kad kroz granje granu sunce i natjera ih u bijeg. Pahuljica je, malo kasnije, plašljivo provirila ispod lista. Pred njenim

očima se u jednoj kapljici divno presijavao sunčev zračak. - Koliko je tu boja! – uzdahnula je očarana pahuljica. – Ne žalim se

istopiti, kad sam vidjela takvu ljepotu! - Ne, nećeš umrijeti! – reče sunčev zračak, kome su prijale pohvale. – Ti si

mi se u ovoj šumi prva obradovala i zato te neću istopiti, nego nagraditi. Zračak zatim izgovori neke čarobne riječi, dotače pahuljicu - i pretvori je

u nježni zvonasti cvijet. Od tada sitni bijeli cvjetovi na kraju svake zime dočekuju sunce i prvi ga

pozdravljaju.


123

6. ROMAN ZA DJECU

Riječ roman potiče iz 12. st.i nastao je od riječi Lingua romana (romanski jezik) kojima su se označavala djela različita od onih što se pišu na latinskom (Lingua latina…).

Ta književna forma je u prošlom i ovom stoljeću doživjela najveće transformacije, jer je

roman otvoren prema životu koji mijenja norme i oblike, pa se i on mijenja. Pun je opreka što pogoduje teoretičarima da uspješnije riješe njegove analitičke kodove i da za svaki

njegov vremenski tok nađu teoretsko utemeljenje. U svakom vremenu, pa i danas, pisci

koriste formu romana da kažu univerzalne ljudske težnje. Zato je roman uvijek vezan sa vremenom, podnebljem i ljudima, pa nosi sva ta obilježja. U nedostatku standarda,

definicija i teorijskih koncepcija savremenog romana koristi se ukorijenjeno shvatanje da

je roman veća narativna cjelina kompoziciono sastavljena od malih cjelina (poglavlja)

objedinjenih glavnim ličnostima ili nekim obuhvatnim motivom. Takva teorijska optika romana je ujedno i njegovo žanrovsko situiranje kojim se izbjegava odstupanje od suštine,


124

a time i pogrešnog razumijevanja. Roman za djecu nema puno teoretskih odmaka u

odnosu na roman za odrasle. On ima sve elemente književnokritičke valorizacije, ali je

građa jednostavnija, leksika i stilistika su prilagođeni recipijentima, a kompoziciona struktura kazana na jednostavniji način.

O nastanku romana za djecu postoje različita mišljenja. Prvi su napisani početkom 19. st. i nisu bili isključivo namijenjeni djeci, ali su ih djeca prihvatila kao svoju literaturu.

Takvi su romani američke spisateljice Harijet Bičer Stou (Harriet Beecher Stowe),

Božene Njemcove, romani Mark Tvena (Twain Mark), Johane Špiri i dr.

Mada svijet mašte vremenom uzmiče pred racionalnim spoznajama, romani su i

dalje zadržali dozu blage zasjenjenosti, lirike, nježnosti i mašte.

Roman za djecu ima osobine književne vrste kojoj pripada. U njegovom razvoju

osjećamo i leksičku i historijsku dijalektiku u kojoj svaki pisac pokušava postići relaciju

između riječi i djeteta. Kao i za odrasle, roman za djecu je pun stilskih sredstava koji

govore o bogatstvu njegove jezičke strukture. Kao i druge forme književnog stvaranja za djecu, nosi ključne osobine: emocionalnost, optimizam, igru i humanizam.

“Roman je kao vrsta predmet živog literarno-teorijskog interesovanja. Kao svaki

živi organizam on neprestano evoluira, a njegova anatomija i fiziologija, oblik i funkcija

su nepredvidljivi, uslovljeni nizom momenata koji se ne mogu unaprijed odrediti, nego se susreću slučajno privučeni silama i materije kojim se problematizira ukupnost postojanja.

Rečeno je da je roman književna vrsta (“Kao drama ili nije ništa”) koja želi da obuhvati “sve”, da se ne zadovoljava mrvicama već teži širim obuhvatima i pomnijim

prodorima u “jezgro ljudskog kosmosa”. U romanu, dakle, susrećemo one “kriške života”,

a te kriške, ti obuhvati, odnose se ne samo na konglomerat događaja, mapu vremena, neispitana prostranstva čovjekovog unutarnjeg svijeta, nego izlaze izvan semantičkih polja

literature, prelijevaju se u oblast naučnog, filozofskog, eligijskog itd. Tako roman postaje

rijeka koja nosi omnibus vrsta u kojoj se mire isključivosti strogo definisanih žanrova.

Odsustvo pravila rađa u njemu onu nesavršenost, neupokorenost koja svojim unutarnjim protuslovljem podastiče “potragu za nedohvatnim idealom.” (Prema: Turjačanin, 1998.

str. 161)

Teoretičari su izdvojili nekoliko bitnih strukturalnih elemenata dječijeg romana po

kojima se nameće i njihova tematska kategorizacija: avanturistički roman (egzotični

krajevi, divlji zapad i otoci s blagom); roman o Divljem zapadu; roman o otocima s

blagom; naučno-fantastični roman; historijski roman; zoo i eko-sage (romani i priče o

prirodi, biljkama i životinjama); realistički roman i savremeni roman.


125

6. 1. AVANTURISTIČKI ROMAN

Teoretičari književnosti imaju različita mišljenja o definiciji ove vrste literature i avanture kao termin. Jedni avanturu definiraju kao hrabar poduhvat u kom čovjek prolazi

kroz prepreke da bi došao do cilja. U toj literaturi je stalno prisutna tenzija između životnih

opreka i ta tenzija drži pažnju čitalaca stalno napetom. Avanturistička djela su prva nastala u dugotrajnom slijedu dječije literature. To su djela o neobičnim događajima, putovanjima,

nepoznatim krajevima, pustim otocima, Divljem zapadu i egzotičnim predjelima koji

pobuđuju ljudsku maštu, jer u sebi nose čar tajanstva i nečega nedoživljenog. Takve

životne situacije nazivamo avanturama ili pustolovinama, a književna djela sa tom tematikom pustolovnim ili avanturističkim romanima. U avanturističkim djelima pisac

ostavlja čitaocima mogućnost višestrukosti čitanja i nudi beskrajnu mogućnost

interpretacije njegovih značenja. U takvih djela je napeta radnja, atmosfera straha, strepnje, tjeskobe i neizvjesnosti, a naglašeni su i moralni principi: ljudski vitalizam, etika, pobjeda

dobra nad zlom i sl. Takvi romani imaju napetu radnju, brojne zaplete i neočekivane obrte

što od početka do kraja održava pažnju čitalaca.

Avanturistička literatura ima tri osobine po kojima je možemo prepoznati:

- ambijent u kom se kreću likovi,

- izvanredne situacije u kojima se nalaze,

- vitalizam likova i njihovu sposobnost da savladaju prepreke i dođu do cilja.

Junaci su obični ljudi, ali i Indijanci, kauboji, pioniri Divljeg zapada, avanturisti,

putnici, gusari, moreplovci, istraživači, razbojnici i sl. Avantura je zajedenički imenitelj njihovog života i svijeta. Tematika je raznovrsna, čitanje kao postupak sinteze percepcije

bogato i zanimljivo i nosi u sebi refleksiju i memoriju. 111)

Historičari književnosti nastanak ove literature vezuju još za književnost antičke

Grčke i njene početke vide Homerovim epovima Ilijada i Odiseja. Neki idu od Servantesovog Don Kihota, ali najveći broj polazi od romana Danijela Defoa (Danei

Defoe) ”Robinzon Kruso” koji je objavljen 1719. godine i skoro 300 godina je u vrhu

popularnosti, doživio stotine izdanja, preveden na sve civilizirane jezike svijeta i ima veliki

111) “Osobine avanturističkog romana su: - protagonista je mlad čovjek koji se bez mnogo razmišljanja upušta u pustolovinu; njegove karakterne osobine pretežno su pozitivne; neizvjesna sudbina stavlja ga u različite situacije i pred brojne poteškoće; on ih rješava i savladava spretnošću, dosjetljivošću, ili sticajem okolnosti; susreće se sa drugim ljudima i običajima; vodi i poučava čitaoca i zaštićuje ga; poslije svega doživljenog,

stekavši dragocjena saznanja, vraća se mirnom životu; ambijent je nov i izvan domašaja svakidašnjice; udaljenost i egzotični krajevi postaju dokučiva stvarnost jer su slikovito dati, pripovijedanje je (najčešće) u prvom licu, žurno se iznose nove pojedinosti; nagovještava se tok radnje s neizvjesnošću završetka i sl.” (Prema: Delić, 1984. str. 56 – 57)


126

broj sljedbenika čija djela zovemo robinzonijade. Drugi je roman Džonatana Svifta

(Jonathan Swift) Guliverova putovanja.

Avanturističko književno djelo uprkos zabranama i negativnim stranama koje ga ponekad svode na redukcionistički model, djeca rado čitaju, pa danas imamo više onih koji

su pročitali romane Zejn Greja (Zane Grey), Marije Jurić-Zagorke, Karla Maja i

drugih pisaca, nego djela iz obavezne školske lektire. Taj podatak potvrđuju vitalizam čitalaca i njihovu sposobnost da i prepoznaju tekst koji im pripada i koji će prihvatiti kao

svoju literaturu.

Roman o Divljem zapadu je tip avanturističkog romana. To su djela koja tematski obrađuju neobične i nepoznate krajeve američkog Divljeg zapada u vrijeme kad

su se po neprohodnim putevima počeli probijati prvi avanturisti željni novih saznanja,

susreta, doživljaja i otkrića. Spada u tip avanturističke literature i ima specifičnosti po kojima se izdvaja.

U suštini, to je tradicionalna literatura koja na zanimljiv način priča o neobičnim doživljajima, a u centru pažnje su teme o beskrajnim ljepotama prirode, skladnosti čovjeka

sa prirodom, pokušajima da se nađe zajednički jezik između različitih civilizacija. Kako

ova literatura jednostrano obrađuje teme, neki pedagozi ukazuju na njeno negativno

djelovanje na mlade, dok drugi smatraju takva djela nose u sebi mnogo toga što može pozitivno uticati na njihov odgoj i obrazovanje. Ono što je u njoj zanimljivo je opisi ljudi

i krajeva, čovjek priroda, vitalizam i stalna borba da se očuva ljudski integritet.

Istovremeno, ta se djela, uprkos zabranama, sve više čitaju i stoljećima su popularna kod mladih. Junaci romana su Indijanci u divljim prerijama, kauboji, osvajači Divljeg zapada,

odvažni junaci koji prelaze sve prepreke da ostvare cilj. U suštini, likovi u tim djelima su

neobični i nesvakidašnji ljudi koji nose dimenziju tajanstva, a njihov život svodi se na

temeljni zadatak svakog čovjeka: da pravda pobijedi nepravdu, da dobro pobijedi zlo i sl. Romani i pripovijetke o Divljem zapadu nose u sebi i dimenziju mitološkog, ili bar

pokušaj da se mit vrati novim sredstvima i realnom životu. U njima naslućujemo bogatstvo

i ljepotu tradicije, granice između tradicionalnog i modernog; u njima su slike specifičnih ljudi i sudbina. Osnovna tema je bijeg od civilizacije i ulazak u bliskiji i zanimljiviji svijet

istraživaču i piscu. U njima nalazimo intimno-demistifikacijski odnos prema starom i

futurističko-realistički odnos prema novoj civilizaciji. Kroz djela se provlači hipoteza o traganju za vlastitim identitetom koji nisu našli u bezobličnoj masi civilizacije. Roman o

otocima s blagom je tip avanturističke literature koji ima specifičnosti u odnosu na

prethodna djela i određenje avanturizma kao odlike nemirne i radoznale ljudske prirode. U

njima nalazimo bogatstvo i ljepotu tajanstvenih krajeva, galeriju likova, impresivne događaje i druge detalje koji ih izdvajaju od ostalih djela. Teoretičari, ne ulazeći u

umjetničku dubinu ove literature smatraju da ima specifičnosti po kojima je prepoznatljiva

u odnosu na ostala avanturistička djela.

To su romani i priče o gusarima, moreplovcima, tajanstvenim otocima, skrivenom

blagu, mapama i i sl. Imaju napetu radnju, snažne opise mora i usamljenih otoka, junaka i


127

gusara, a ponekad čudesna i nepoznata bića kakva se samo mogu naći na morskim

prostranstvima.

Djela tog tipa su romani Roberta Luisa Stivensona (Robert Louis Stevenson

(1850-1894) Otok s blagom i Emilija Salgarija (1863-1911) (Gorski car i Budina ćorda).

To je tip literature koji ima utvrđenu šemu: u prvom planu je lik koji se ne uklapa u sredinu, pa traga za novim sredinama i u tom traganju nailazi na avanture. Prelazi sve

prepreke i konačno stiže do nekog svog zamišljenog cilja.

Naučno (znanstveno)-fantastični roman, kao i prethodni žanrovi, u sebi ima avanturističkih elemenata, ali se po nekim specifičnostima izdvaja. Riječ je o djelima u

kojima junaci sa naglašenim vitalizmom žive, prelaze prepreke, bore se za pravdu i istinu,

otkrivaju nove prostore. U tom žanru pisci su detektirali pojave koje su naglašeno naučno-fantastične i ljude koji su skloni tom tipu putovanja i otkrića. Slikajući uzbudljive

doživljaje na popularan i jednostavan način, nastoje se tematski približiti čitaocima. Nekad

slikaju stvarnost kakva jeste, nekad više prostora daju mašti i slikaju događaje i doživljaje

koji su za to vrijeme bili nemogući i nezamislivi, a danas su mogući i ostvarivi. Mada su pisci bili popularni, kao uostalom i pisci ostalih tipova avanturističke literature, književni

kritičari su im nalazili mnogo zamjerki i njihova djela svrstavali u niži red literature

naglašavajući da koliko ima dobrih, toliko i negativnih elemenata. Tako je naučno-fantastični roman ostao na dnu žanrovske hijerarhije i književni kritičari ga svrstavaju u

rubne književne žanrove.

Za razliku od drugih tipova literature u kojima se slikaju ljudi sa općim svojstvima,

pisci naučno-fantastične literature slikaju ljude sa specifičnim svojstvima i sklonostima.

Radnja ne teče pravolinijski, nego je mozaična sa mnogo likova, događaja, detalje, slika i

opisa. Naučno-- fantastična literatura se dijeli na:

1. djela koja upozoravaju na mogući izgled budućnosti (sa vizionarskom

dimenzijom);

2. djela o postkatastrofi (pretpostavke kataklizmičkih događaja i mogućnost

snalaženja u takvim situacijama) i

3. svemirska fantastika

Pisci koriste naučna dostignuća i eksperimente kao teme svojih djela dajući svoje vizije nekih događaja i njihovog razvoja u budućnosti.

Historijski (povijesni) roman – književni žanr koji teoretičari književnosti nisu svrstavali u dječiju literaturu, ali su neka djela sa tom tematikom djeca prihvatila i postala

su nezaobilazni dio svakog djetinjstva. Najjednostavnije kazano, to su romani u kojima se

slikaju ljudi, prošlost i detalji značajni za historiju jednog naroda. Kako su najčešće

tematski obrađuju događaje, ta djela osim umjetničke, imaju i dokumentarnu vrijednost. U


128

njima slutimo raskoš prošlosti, veličinu i ljepotu tradicije, dionizijski osjećaj života, te

zanimljive fabularne tokove. U temelju su motivi koji pokazuju piščevo poznavanje

određenog perioda historije.

Djela ovog žanra sa aspekta dječije literature dijele se na tri vrste:

1. djela u kojima se pisci pridržavaju historijskih podataka, ali su tematski i

stilski daleko od mogućeg dječijeg poimanja svijeta;

2. djela sa historijskim činjenicama čija je fabula prilagođena dječijem uzrastu;

3. historijsko-avanturistički romani bliski avanturističkim djelima.

Historijski romani i pripovijetke vremenski, prostorni i sadržajni okvir nalaze u

bližoj i daljoj prošlosti. Tematika im je široka i raznovrsna i obuhvata historijska zbivanja

od antičkog doba do danas. Kompoziciono su jednostavna: radnje sa brojnim preprekama

koje junak savladava da bi došao do cilja i - sretan završetak.

Peleš (2003., str. 164.) smatra da “Povijesni romani i romani iz suvremenog života, koji

uvelike uzimaju građu iz stvarnog svijeta, često se krivo, reklo bi se “isprekidano” čitaju.

Umjesto da čitanje pažljivo slijedi raspored i odnose semantičkih jedinica teksta, čitatelj

se neprestano navraća na stanje i događaje u stvarnom svijet. To “kidanje” emantičkih niti romana onemogućuje da se uspostave značenjske jedinice teksta i rekonstruira njegov

svijet. Čitanje završava okrnjenom rekonstrukcijom semantičkog potencijala teksta. Takva

su “promašena” čitanja dosta česta, jer je pritisak čitateljeva svijeta toliko jak da se nameće i priječi pristup svijetu pripovjednog teksta.”

Zoo i eko sage - tip književnosti koji danas ima ne samo svoje tokove, principe i ciljeve, nego i puno žanrovsko opravdanje. Teoretičari je nazivaju zoo i eko-sage, jer su

tematski usmjerene na prirodu, biljni i životinjski svijet u koji je utkana piščeva ljubav

prema tekovinama koje su nam date da ih čuvamo za buduće generacije. Kao što nam je

poznato, životinjski svijet je od postanka čovjeka vezan za ljudski život i egzistenciju, pa je pisac te teme uzimao za teme u svojoj literaturi. To je književnost sa naglašenim

ekološkim mislima koja služi da čovjek shvati svoje mjesto u prirodi i da doprinos njenom

očuvanju. U nekim tezama historičari tvrde da je plemenski svijet, kao i svijet prirode, bolje funkcionirao nego civilizacija u kojoj živimo i u kojoj sve na prvi pogled djeluje da

ima svoj poredak. Zoo i eko-sage su rezultat naglašene logike o potrebi njegovanja duha i

kulture koji teže osloboditi prirodu od logike prošlosti kad se biljni i životinjski svijet izlagao sistematskom razlaganju i razaranju od strane urbanog svijeta. U prirodi nema

ružno i lijepo, u njoj je sve lijepo i zanimljivo, pa su ta djela nabijena pozitivističkim

tendencijama sa idejnim podtekstom da čovjek ne smije urušavati ljepote prirode.

Romani i priče o životinjama je jedna vrsta graninčnog žanra jer obuhvataju djela koja gotovo isključivo čitaju djeca i mladi, a ponekad i odrasli.


129

Animalistika se javlja u raznim oblicima i žanrovima od bajki i basni, preko

romana i pripovijedaka o životinjama, do fantastičnih i avanturističkih priča. Teoretičari

književnosti razlikuju dva pristupa u poimanju životinjskog svijeta:

1. Zbiljski – kad pisci prikazuju životinje onakve kakve jesu i kako ih on vidi –

bez ljudskih osobina i alegoričnih značenja i

2. Antropomorfni – kad autori daju životinjama ljudske osobine: da govore,

osjećaju, imaju svoju porodicu, svoje želje i psihologiju.

Mada nekada nisu korištene riječi ekologija, nego zaštita prirode, i djela koja su

napisana prije nekoliko stotina godina, a govore o prirodi možemo svrstati u ekološke i

zoo-sage. To su, kako ih u literaturi nazivaju kritičari i historičari književnosti, svojevrsne zoo-sage u kojima pisci slikaju svijet prirode pokazujući u tim slikama snagu svoje

imaginacije. .

“Priroda je prisutna u svim vrstama dječje književnosti. Ona je neiscrpno vrelo

motiva i za svako dijete uvijek iznova neotkriven, privlačan i pun tajna golem svijet koji treba otkrivati i koji i za najveće znanstvenike – u kojoj mjeri tek onda djecu – skriva

bezbroj tajna. U prvom planu i u različitim gradacijama do ambijenta u kojem se zbiva

radnja, opisi prirode prisutni su barem u polovici svih dječjih pjesama, priča, avanturističkih djela i romana o djeci. Pogotovo su česti opisi životinja, domaćih i divljih,

za koje djeca pokazuju vrlo velik interes i koje, koliko hod civilizacije postaje čvršći i

brži, utoliko rjeđe mogu vidjeti. (…) Dijete naročito voli knjige o stanovnicima prirode koji trče, lete, brzo se kreću, pa su najčešća djela u kojima se kao junaci javljaju: domaće

ili divlje životinje i, rjeđe, ptice i kukci.”

Predstavnici takvog tipa romana su: Danijel Defo (Daniel Defoe), Džonatan Svift

(Jonathan Svift), Henrik Sjenkjevič, Džeimz Fenimor Kuper (James Fenimore

Cooper), Robert Luis Stivenson (Robert Louis Stevenson ), Žil Vern (Jules Verne),

Majo Topolovac, Viktor Igo (Victor Hugo), August Šenoa, te grupa pisaca koji su

njegovali specifičan tip ekološke priče : Radžard Kipling (Radyard Kipling), Feliks

Salten (Felix Salten), Valdemar (Waldwmar) Bonsels, Erik Najt (Eric Knight) i dr.

DANIJEL DEFO (DANIEL DEFOE) (1660. – 1731.)

ROBINZON KRUSO (Roman govori o mladiću Robinzonu Krusou koji je krenuo na jedno

putovanje brodom, te doživio niz avantura, bio u ropstvu gusara, a zatim je gusarski

brod potonuo, a Robinzon se teškom mukom dokopao obale. Pisac govori o njegovom

životu na usamljenom otoku, pokušajima da preživi sve prepreke i nedaće, susretom

sa mladićem Petkom, bavljenje zemljoradnjom, susretima sa ljudožderima i mnogim

drugim doživljajima do konačnog povratka u Englesku.


130

"Zovu me obično Robinzon Kruso i vjeruju da je to moje ime i prezime.

Ali nije tako. Robinzon je porodično ime moje majke, a Kruso moga oca. Ali tako su me prozvali po običaju u našoj porodici, i pod tim ću imenom, nema sumnje, ostati poznat svima ne samo do kraja svoga života, nego i docnije, u uspomeni onih koji budu čitali ovaj opis mojih neobičnih pustolovina.

Rođen sam godine 1632. Moja dva starija brata umrla su rano. Jedan je bio

vojnik i poginuo u ratu, a drugi, mornar, otplovio je jednoga dana i više se nije vratio.

Pošto sam ostao jedino dijete, roditelji su me mnogo voljeli i htjeli da

budem dobar i valjan čovjek. Otac me poslao u školu, ali ja sam uvijek govorio: - Hoću da budem mornar. Ali ja sam već imao četrnaest godina, a još sam lutao po pristaništu i

uživao gledajući kako brodovi dolaze i odlaze, kako se roba tovari i da slušam kako mornari pričaju o dalekim zemljama gdje žive neobične životinje i divlji ljudi…".

"Zbilo se to jednog dana o podne. Išao sam prema svome čamcu kadli se

silno iznaenadih ugledavši na obali otisak bose ljudske noge. Vidio se vrlo jasno u pijesku. Stao sam kao gromom ošinut, ili kao da sam vidio utvaru. Osluhnuh i ogledah se – ništa ne čuh niti vidjeh. Popeh se na uzvisinu da pogledam dalje. Pođoh uz obalu i niz obalu, ali zabadava: drugoga otiska nisam našao. Pođoh opet k njemu da vidim ima li ih još i da ustanovim nije li to bila samo moja uobrazilja. Međutim, o tome nije moglo biti ni govora, jer tamo je bio pravi otisak stopala, psrtiju, pete i svih dijelova noge. Niti sam znao, niti sam uopće mogao zamisliti kako je došao onamo. Nakon bezbroj misli što su mi proletjele mozgom kao potpuno smušenu i neprisebnu čovjeku, došao sam kući u svoju utvrdu a da nisam, tako reći, osjećao tlo pod nogama. Bio sam do krajnjih granica ustrašen. Svaka sam se dva-tri koraka osvrtao. Od svakog sam grma ili drveta i od svakog panja iz daljine mislio da je čovjek, a ne može se opisati u kakvim su se sve oblicima prikazivale stvari mojoj prestravljenoj uobrazilji, koliko se divljih misli svakog časa rađalo u mojoj mašti i kakve li su mi sve čuudne, neubrojive misli dolazile putem na pamet.

Kad sam došao do svoje tvrđe, jer tako mislim da sam je sve do toga

vremena zvao, pobjegao sam u nju kao čovjek koga progone. Ne sjećam se jesam li ušao preko ljestava, što sam ih odmah u početku smislio, ili kroz rupu u stijeni što sam je zvao vratima…"(Odlomak).


131

( Dalje priča govori o devetnaestogodišnjem Robinzonu koji je jedini preživio

brodolom i našao se sam na pustom otoku, kako je upoznao Petka, zatim kako je

razvio poljoprivredu, uspio da se odupre mnogim nedaćama i dočeka svoje

spasioce).


132


133

AHMET HROMADŽIĆ (1923. –2000.)

OKAMENJENI VUKOVI

NEPOZNATI PRIJATELJI

Ako se ta jesen mogla nazvati zloćudnom, onda se zima koja je došla

prerano, mogla nazvati okrutnom. Snijeg je u šumi bio dubok, tvrd,a preko poljana, između stabala, kroz klance, jurili su neprestano vjetrovi, dižući bijele oblake prašine. Po granama, umjesto lišća, uhvatio se leda, a ispod debelog pokrivača iz zemlje nije više privirivala ni jedna travka. Noći su bile nepodnošljivo hladne. To su bile one noći za koje se kaže:

- I zec je tražio majku da ga ona pokrije. Pred zoru, po planini se čula samo pucnjava. Ali, to nisu pucale puške, to

je pucalo smrznuto drveće. Od tih pucnjeva naglo su se budile ptice koje su zanoćile u šumi. One su pokušavale da razmahnu krilima i mnoge su uzalud pokušavale, pa su ostajale na granama da se i dalje mrznu, ili su padale u duboki snijeg. .

U planini više i nije bilo ptica. Ostale su samo bolesne i nemoćne, a sve

druge su se preselile u nizne, u blizinu sela, pojata i ambara. Tamo su još mogle da pronađu hranu. Tako su mogle da pronađu i toli kutak.

-Zima nije imala milosti. -Zima je donijela glad. - Glad je bila strašnija i od snijega, i od ledenih vjetrova. Najveća nevolja snašla je opet porodice srna, jer za njih nije bilo hrane, za

njih nije bilo topla skrovišta. Pregldanjele srne i pregladnjeli srndaći kidali su zubima sleđeno šiblje i to

je bilo jedino do čega se moglo doći, to je bila jedina hrana kojom se mogla zavarati glad.

Ali, ni to nije bilo sve. Neprestano su ih gonili i napdali vukovi koji su sad postali neograničeni

gospodari planine. Po čitavu noć odjekovalo je njihovo zavijanje i izazivanje.


134

Oni su se pojavljivali svuda. Oni su se pojavljivali u svako doba, razjapljenih čeljusti i užagrenih očiju.

Padale su srne. Padali su srndaći. Dubok snijeg im je okicao noge, a njihovi tragovi su pokazivali put

vukovima. Nisu imali gdje da se sakriju. Nisu mogli ni umjeli da se bore. Naš poznanik je bio izložen opasnostima, kao i svi ostali. Uvjerio se da ga

majka nije uzalud upozoravala: - Čuvaj se vukova. To su naši najljući neprijatelji. Nekoliko puta je bježao pred njima i uspio da pobjegne, ali jednoga dana,

gonili su ga tako bijesno i uporno da nije znao ni kud bježi, ni koliko će izdržati. Led mu je iskrvavio noge. Snaga ga je sve više napuštala i svakog časa mogao je da se sruši u snijeg,

i mogao je više da ne ustane. Vukovi su bili sve bliže, sve bliže. Veliki vučji čopor. A među njima oni isti mali vukovi koji su rasli u istom kutku šume u kome je i on rastao, oni isti koje je jednom posmatrao kako se igraju na obali potoka. Istina, oni još nisu bili tako snažni i izdržljivi kao stari vukovi. Oni su u toj trci zaostajali, ali su bili tu. On ih nije prepoznao i ne bi mogao ni da ih prepozna, a i zašto? Oni su bili sad samo njegovi neprijatelji, sad su svi vukovi za njega bili podjednako opasni.

Spas je došao iznenada. Bježeći glavom bez obzira, našao se neočekivano na domaku nepoznatog

sela. A na brežuljku, iznad sela, sanjkala su se i igrala djeca, koja su ga vidjela kako bježi i vukove kako ga gone.

- Vukovi! Vukovi! Odjeknuli su preko poljana dječji glasovi". (Odlomak)

6. 2. REALISTIČKI ROMAN

Teoretičari u definiranju realističkog romana najčešće polaze od opšte definicije romana za odrasle i u nju ugrađuju elemente koji su imanentni dječijoj literaturi. Tako i za

dječiji roman kažu da je to književna forma koja u okviru sudbine pojedinca daje


135

cjelovit prikaz jednog vremena i društva: da je roman ”nadomjestak epu”; da je

”Široka priča u privatnom svijetu u privatnom tonu” i sl. 129)

Najprihvatljivija je ona da je roman složeni svijet slika i pojava od kojih svaka ima

svoje sastavnice u prethodnoj, a sve zajedno čine jedinstvenu cjelinu. Mada je djetinjstvo u

centru njihovog interesovanja, pisci realističkog romana slikaju stvarnost kakva jeste, sa njenim dobrim i lošim stranama. Tako susrećemo različite likove, jake i slabe, bogate i

siromašne… Solar (2001., str. 70) ukazuje da je “Realistički roman, roman kojem prema

uobičajenom mišljenju pripada upravo razrada psihologije i koji je težio psihološkoj

razradi karaktera, tako se ipak dosljednom psihološkom karakterizacijom služi u strogo ograničenom stupnju: izrazita etička dimenzija prožima način njegova oblikovanja

karaktera do te mjere da uvijek, premda u smislu koji podliježe različitim

interpretacijama, možemo govoriti o dobrim i lošim karakterima, ili o moralističkim načelima prema kojima je upravo jedan, a ne drugi karakter “pogođen sudbinom”. Etički

rasponi presudno određuju karaktere“.

Za nastanak realističkog romana (ali ne u smislu realizma kao književne epohe i smislene sfere određenog diskursa) književni historičari uzimaju 1928. godinu kada se

pojavio roman ”Emil i detektivi” Eriha Kestnera. Kestner je stvorio tip ”realističkog

romana” u kom dijete nije objekat kom se pričaju priče, nego nosilac radnje, a u centru

fabularnih zbivanja i junak koji sam rješava životne probleme i situacije.

Kestnerovu promjenu umjetničke recepcije prema djetetu prihvatili su pisci 20. stoljeća koji su po tom obrascu o «djetetu oslobođenom stega» gradili fabule svojih

umjetničkih djela. Predstavnici:Harijet Bičer Stou (Harriet Beecher Stowe),Johana

Špiri (Johanna Spiri), Ferenc Molnar, Erih Kestner , Viljem Sarojan i dr.

JOHANA ŠPIRI (JOHANNA SPIRI) (1827. - 1901.)

H A J D I

( Roman govori o djevojčici Hajdi, njenom đivotu u švicarskim planinama i

dolasku u grad gdje će jedno vrijeme biti sa bolesnom djevojčicom Klarom. U kući

129) “U okvir ovih razmatranja stavio sam isključivo pravi dječji roman, roman u kojem djeca nisu samo čitaoci i “konzumenti” njima zanimljivih zbivanja, nego i nosioci radnje, ideja, tendencija i sukoba. A odrasli, kada se i pojavljuju, obično su samo katalizatori njihovih postupaka, misli i osjećanja. Iako nije toliko izražen i ispitan kao roman velikih književnih klasika, dječji roman ima nekoliko značajnki koje nam odmah udaraju u oči i po čemu se razlikuje od ostalih brojnih vrsta romana.

Prije svega nema onolikog bogatstva pripovjedačkih oblika, karakteristi-čnih za “odrasli” roman, koje su zapravo samo globalno teoretičari uspjeli sistematizirati, nema tu toka svijesti, kronološkog dislociranja, monološko - asocijativnog mozaika i svega što susrećemo u modernom romanu.” (Prema: Zalar, 1983: str. 9)


136

porodice Zezeman u kojoj je vladao red, mir i hijerarhija, nastaje dolaskom nestašne

djevojčice. Međutim, njen temperament pozotivno utiče na bolesnu Klaru…)

Kada su se začula kola pred kućom, Sebastijan i Tineta su se sjurili niz stepenice; polako i dostojanstveno slijedila ih je gospođa Rotenmajer, jer je znala da se mora pojaviti pri dočeku gospođe Zezeman. Hajdi je bilo naređeno da se povuče u svoju sobi u da tamo čeka dok je ne pozovu, jer će bakica ući prvo kod Klare i sigurno će htjeti da je vidi samu. Hajdi je sjela u ugao da bi naučila pozdav napamet. Nije uopšte potrajalo dugo i Tineta je malo proturila glavu kroz vrata Hajdine sobe i namrgođeno, kao i uvijek, rekla: - Pređi prijeko u biblioteku! Hajdi nije htjela da pita gospođu Rotenmajer kako će oslovljavati gospođu Zezeman. Ona je mislila da se gospođa zabunila, jer je do sada uvijek čula da ljude nazivaju gospodine ili gospođo, a onda kužu ime; tako da je ona ovo sebi objasnila. Čim je otvorila vrata biblioteke bakica joj je doviknula ljubaznim glasom: - Ah, evo djevojčice! Dođi k meni da te dobro pogledam. Hajdi je prišla i svojim jasnim glasom rekla vrlo razgovijetno:

- Dobar dan, gospođa milostiva. -Zašto da ne!– nasmija se bakica. – Da li se kod vas tako kaže? Jesi li to

čula kod kuće u Alpama? - Ne, kod nas se niko tako ne zove, - odgovori Hajdi ozbiljno. - Tako ni kod nas, - nasmija se bakica opet i potapša Hajdi ljubazno po

obrazu. -Ništa zato! U dječijoj sobi sam bakica. Tako treba da me zoveš, to

svakako možeš da zapamtiš, je li? -Da, to sigurno mogu, - tvrdila je Hajdi, - prije sam uvijek tako i govorila - Tako, tako, znam već!–rekla je bakica i klimnula glavom." (Odlomak).


137

6. 3. REALISTIČKI ROMAN ZA DJECU NA NAŠIM PROSTORIMA

Mada su se oslanjali na stranu literaturu, neka djela su, slikajući naš mentalitet, na poznatoj matrici stvarali respektabilna djela u dječijoj literaturi. Držeći se te teze pisci su u

svim svojim djelima pokušavali naslikati djetinjstvo koje teži nekim od ideala, ali da su

istovremeno duboko svjesno svoga stanja i situacije u kojoj žive, osobito svoga socijalnog stanja, ta djela su u sebi nosila nesrazmjer između želja i mogućnosti, stanja i potreba. Na

našim prostorima, kao i kod drugih naroda koji nisu imali razvijenu književnost i kulturu,

književnost za djecu se njegovala po ugledu na književnost zapadnoevropskih naroda.

Pisci su sa više ili manje uspjeha pisali po ugledu na djela djela velikih dječijih pisaca pokušavajući u njih unijeti mentalitet, podneblje, kulturu i tradiciju vlastitog naroda.

Kao i u evropskoj književnosti, realistički roman na našim prostorima nije bio vezan za realizam kao književnu epohu, mada iz njega potiče. On je nadrastao vrijeme i

prostor, pa se u tom obliku zadržao do danas. Stoga se u književnosti za djecu pojam

realistički, kao i ostali pojmovi (moderni, suvremeni i sl.) moraju shvatati elastično i

nevezano za epohe u kojima su nastajali slični romani za odrasle. Jer pojam "realistički" ne uklapa se u kronološke okvire nastajanja i završetka jedne književne vrste, već se proširuje

i na druge epohe i zahvata širi prostor nego epoha o kojoj je u naslovu riječ. Ta se riječ u

književnosti za djecu više vezuje za izbor tema, način obrade sadržajno-estetskih komponenata i nametanje etičkih dimenzija koje djelo za djecu ima. To su somani koji

slikaju civilizaciju u svom ogoljenom vidu i formi. Kako, međutim, svaka civilizacija

zahtijeva hijerarhiju kao neminovnost, ljudi su je prihvatili u stvarnosti i njeguju hiljadama godina, a pisci, nošeni treptajima psihe, djela su odraz ne samo jkednog vremena i

podneblja, nego i jedne civilizacije. Njenih duhovnih i materijalnih dostignuća. Realan

svijet je za pisce svojevrsna aureola koja okružuje sva bića i koja ih nekim tajanstvenim

nitima povezuje.

Realitet života u piscu rađa potrebu da razvija svoj stvaralački čin pokušavajući

tom svjetlošću koja se zove stvarnost, dodirnuti svakog svog čitaoca. Pisci opisuju život u

kom se svi bore za svoje ciljeve, u kom svi imaju svoje potrebe, svoje životne planove i svi pokušavaju da ih ostvare. U dječijoj književnosti u centru piščevog interesovanja je

dijete koje djeluje u društvu ili zajednici i ono predstavlja sliku svijeta u svoj

najjednostavnijem obliku.

Opisuju stvarnost i dijete u određenom vremenu, a idejna osnova djela najviše

zavisi od vremena kad pisci stvaraju. Tako u djelima prije prvog svjetskog rata pisci

slikaju stvarnost i naglašavaju nacionalnu komponentu sa ciljem da daju doprnos očuvanju nacionalnog identiteta. U vremenu između dva rata slika se vrijeme poslije prvig svjetskog

rata i u djelima je naglašena naglašena socijalna tematika, te kolektivizacija kao temelj

ideologije, a u prvi plan se stavlja kolektiv iznad jedinke; pslije II svjetskog rata slikaju se

crno-bijelim bojama posljedice rata i poslijeratna izgradnja zemlje. Među značajnije pisce tog tipa romana na našim prostorima se izdvajaju Josip

Vandot, Branislav Nušić, France Bevk, Prežihov Voranc, Ivana Brlić – Mažuranić,


138

Slavko Janevski, Mato Lovrak, Tone Seliškar, Branko Ćopić, Danko Oblak, Milivoj

Matišec,Nusret Idrizović,Anđelko Vuletić,Ranko Risojević i dr.

BRANKO ĆOPIĆ (1915. – 1984.)

ORLOVI RANO LETE Družina malog Jovančeta polako je rasla. Dan-dva poslije Mačka i

Potrka, Stric je u logor doveo novog druga, Nikolu ćulibrka. Ovaj vojnički salutira i pozdravi na engleskom:

- Halo, bojsi! (Zdravo, momci!) Njihov otac Mile zvani "Majkl" radio je dugo godina u Americi kao

rudar, farmerski radnik i kauboj (čuvar stoke), a kad se otuda vratio, miješao je u naš jezik mnogo engleskih riječi, ženu maru zvao je " Meri", oca Đurđa "Đan", a sina Nikolu Nik. Zbog toga je čitavo selo, pa i đaci u školi, dječaka zvalo "Nik". Nik je nosio plave pantalone prekrojene od očeva radničkog kombine-zona i kaubojski šešir široka oboda, pa čim je stigao u logor, odmah je pomračio slavu Stričevu priprostu šeširu od slame i kartona. Ono, istina, američki kauboji jašu konje, a Stric je obično jahao magarca, pa je i bio red da nosi slamni šešir, jer ni njegov Sivac nije bio baš gizdav.

Ubrzo nakon Nika Ćulibarka stiže u mali logor i drugi "inistranac", đak

Ivan Popović, zvani Vanjka. Njegov otac bio je u prošlom ratu zarobljenik u Rusiji i tamo se oženio Ruskinjom. Ivan – Vanjka – bio mu je najmlađi sin, dječak plavokos, kao zrela raž i tako krupan i temeljit da su ga sva djeca zvala Vanjka široki.

Tako je sad mala družina, na veliko Jovančetovo zadovoljstvo, imala

svoga "Amerikanca" i svog "Rusa". A zar je lako naći takvu hajdučku družinu? Jednoga dana za Stricem doskakuta i jedan nezvan gost, koji ni po čemu

nije spadao u ovo odmetničko društvo četveroškolaca. To je bio mali Nikola, đak prvog razreda, svojeglav i ljut dječačić, crn kao Arapin. On je za sobom uvijek na uzici vodio svoju svakom poznatu žutu kuju Žuju i čim bi neko počeo da ga zadirkuje, on je puštao uzicu i podviknuo: Drži ga, Žuja! Vjerna kuja smjelo je jurišala na bezobraznika i tako je mnogi okačenjak odjurio poderana tura, srećan što je čitavo ostalo ono što se krije iza tura.


139

Zbog te njegove opasne pratnje, Nikolica je u čitavom selu bio poznat po nadimku "Nikola s prikolicom".

Nikolica s prikolicom vodio je sa sobom kuju Žuju i u školu i ostavljao je

vezanu u školskoj šupi. Njegov otac uzalud se protiv toga borio. Jednom je bio prodao kuju čak u drugo selo, ali se dječak od tuge odmah razbolio, legao u krevet i izjavio da će da umre bez svoje vjerne pratilice.

- Eto ti baš, kad nema Žuje, nek nema i mene! I vjerna životinja nije mogla bez svog vjernog gospodara, pa je kod novog

gazde čitavu noć zavijala, sve dok nije prekinula lanac i drugog jutra dojurila svojoj kući i strpala se u krevet kod jogunastog bolesnika. Nikolica je, naravno, odmah "ozdravio" i odjurio u školu.

Učiteljica lana nije imala ništa protiv ove dječakove ljubavi prema

vjernom psetu i pustila je mališabna da dovodi kuju u školu. Međutim, novi učitelj opazio je poslije nedjelju dana da Nikola dovodi Žuju i veže je u šupu, pa je strogo naredio:

- Da te nisam vidio s tom čobanskom džukelom., jer ću odmah zvati

poslužitelja da je umlati, a i ti ćeš dobiti svoje. Toga dana rastužen Nikolica uz put reče svojoj kuji: - Žuja, gotovo je sa školom. Kad ne daju tebi, neću ni ja ići. Kako je Stričeva kuća bila blizu njegove, Nikolica je brzo zapazio da se

svi rođaci bjegunci od škole često sastaju sa Stricem i nešto potajno dogovaraju. - Sigurno se negdje zajedno kriju – dosjećao se mališan. Kako koji

počne bježati od škole, evo ga već kod Strica.

Jednog jutra , kad je bilo vrijeme za školu, Nikolica povede Žuju i uputi se nazorice za Stricem. Kad je već stigao na ivicu Prokina gaja, dugački dječak spazi da mališan s psetom skreće sa seoskog druma pravo za njim. - Kuda si pošao? – okosi se Stric?

- Za tobom. - Vraćaj se odmah.


140

- Neću! - Vraćaj se kad ti kažem, jer ako te… Stric poprijeti šakom i požuri kroz gaj, ali mali opet krenu za njim. - Marš natrag, čuješ li! – povika Stric, pa podiže sa zemlje neki suvarak

i baci ga na mališana. Kuja skiknu i odskoči u stranu. Nikolica planu i pusti uzicu.

- E, čekaj sad! Žuja, drži ga! Kuja zaurlka i jurnu za Szricem. Dugonoga dječačina, vidjevši da nema

šale, skoči do prvog stabla i hitro se uspuza na drvo. U posljednjem trenutku Žuja se zaskoči, dohvati ga za nogu i skide mu prostranu Stričevu cipelu.

- Ajoj, zakla me – prepade se dječačina, pa se uspuza u krošnju drveta i

ukliješti se u grane. - Aha, šta ćeš sad?! – zlurado dočeka ikolica i sjede pod bukvu zajedno s

kujom. - Odlazi odatle! – povika Stric s grana. - Neću! - E, ni ja neću da siđem, šta mi možete ti i tvoja ružna kujetina. - Ja i Žuja čekaćemo. - A ja neću da siđem ni za sto godina! – zainati se Stric. - A ja i Žuja čekaćemo trista godina! – prkosio je Nikolica. – Mi smo

ponijeli ručak. - A ja ću ostati hiljadu godina! – viknu Stric. - A ja i Žuja čekaćemo hiljadu stotina i pedeset godina! – glasno se

prodera Nikolica kao da je kazao najveći broj na svijetu.

- A ja ću se na drvetu oženiti,pa kad te moja djeca pojure štapovima kroz Gaj!–zaprijeti Stric.


141

- Nikolica zabrinuto pogleda uz drvo i zamišljeno čupnu nos, pa se nešto dosjeti i graknu:

- A moja će se Žuja ošteniti, pa kad li štenad zaokupe tvoju dječurliju! Vidi Stric da sa upornim Nikolicom nije lako izaći na kraj, pa okreće drugi

list:

- Zbilja, Nikolica, kud si ti to jutros pošao?-Pa tamo gdje se vi krijete…

(Odlomak)


142

6. 4. SAVREMENI ROMAN

Savremeni roman nema utvrđenu i teoretski definiranu matricu, već se pisci na razne načine snalaze da naslikaju svijet djetinjstva i to na način koji će biti zanimljiv i

privlačan savremenom djetetu. Njegova ljepota je upravo u toj različitosti, u jednom tipu

tematske i jezičko – stilske heterogenosti za koji teorija još nije definirala pravila. Taj termin isključuje vremensku dimenziju i označava svaki roman za djecu u kom je dijete

nosilac radnje, a djetinjstvo u prvom planu pripovjedanja. Jer, i roman napisao u prošlosti

može imati elemente savremenosti. On se proširuje na pisce koji danas pišu djela i nastoje

da u njima naslikaju vrijeme u kom žive.

Savremena literatura je tip pisanja u kom pisac, posmatra svijet iz novog ugla i pokušava

odgonetnuti neke njegove tajne modernim načinom kazivanja. Savremeni roman slika

ljude u velegradima od mladosti navikli na dim iz dimnjaka, kloparanje automobila i uličnu buku. U takvoj sredini pokušavaju naći teme i prostore u koje će smjestiti junake i

radnju.

O savremenom romanu Solar (2003., str. 75) je, između ostalog, napisao: “Prevlast psihološke karakterizacije u modernom romanu, ili barem u velikom dijelu modernog

romana, ne treba pri tome promatrati samo putem tehnike tzv. izravnog unutarnjeg

monologa. Takva je tehnika samo izraz, iako možda najdosljedniji izraz, destrukcije etički

uvjetovana shvaćanja karaktera. I ostali načini oblikovanja romana, načini koji napuštaju prirodnu naraciju i fabulu kao vlastite konstitutivne elemente, napuštaju također i

razlikovanje između onih načina karakterizacije koji više odgovaraju ženskim likovima i

onih koji tobože više odgovaraju muškim likovima. (…)

Psihološka karakterizacija u svim vidovima tako se ne može shvatiti bez

razumijevanja procesa raspadanja ili rastvaranja one jezično-oblikovne strukture kojom roman oblikuje život. Upravo romanu pripada, oblikovanje individualnoga života,

oblikovanje pojedinca kao privatne osobe i kao karaktera koji je entitet sam o sebi, a ne po

etičkim odnosima. Roman izrasta na svijesti o originalnom i neponovljivom pojedincu, o

pojedincu koji je antiheroj u sukobu sa svijetom. I roman i sam upravo razvija takvu svijest koja može izgraditi i prihvatiti indi-vidualnost kao vrijednost čak izvan ustaljena

vrijednosna sustava.”

Teme savremene literature su široke i raznolike. Takva su djela američkog pisca

Vilijema Sarojana (William Saroyan) čije su knjige za djecu bestseleri, i smatraju se

najznačajnijim tipom ove literature (Mama, volim te i Tata, ti si lud). Sarojan je razbio klasični fabularni tok i stvorio tip literature zasnovan na prekidanju pripovjedačkog

konteksta. Mjesta radnje su gradovi, urbane sredine u kojima se opisuju događaji

karakterističanin za univerzalno djetinjstvo koje ima nešto zajedničko u svakom vremenui

na svakom prostoru. Neki pokušavaju da ga uokvire u definiciju da je savremeni roman «koji slika

društvenu stvarnost i njene temeljne su odrednice, koji stavlja akcenat na komentar i


143

interpretaciju stvarnosti u skladu sa ideologijskom supstancom društva». (LaCapra)

Najznačajniji predstavnici savremenog romana su: Džon Ronald Rul Tolkin (John

Ronald Reuel Tolkien), Dejvid Džerom Selindžer (David Jerome Salinger), Vilijema

Sarojana (William Saroyan), Džordž Orvel, Džoana Ketling Rouling (Joanna Ketling

Rowling).

SAROJAN (WILLIAM SAROYAN) (1908. – 1981.)

TATA, TI SI LUD

1. KNJIGA - Srećan rođendan – reče otac. On izvuče iz džepa jednu knjigu i pruži mi je. - Hvala, tata, - rekoh. – Baš sam to želio. - Donja vilica – reče on. – moj najnoviji i moj poslednji roman. Uzmi ga, a

s njim uzmi i zanat. Pogledao sam Donju vilicu spolja. Onda okrenuh prvu stranicu,a zatim

poslednju. Knjiga je divno izgledala. - Kakav zanat? – upitah. - Zanat pisanja romana. - Ja ne znam kako se piše. - Samo velikom piscu je dozvoljeno da se razmeće – reče moj otac. – Ti za

to još nisi spreman. - Uostalom, o čemu da pišem? - O sebi, naravno. - O sebi? A ko sam ja?


144

- Napiši roman pa ćeš otkriti. Što se mene tiče, ja ću da pišem knjigu o kuvanju.Moja majka i mala sestra uđoše vraćajući se iz kupovine i majka reče: - zar to nije uzbudljivo? On ima deset godina.

- Da – odgovori otac. – Devojčica ima osam, ja četrdeset pet, ti dvadeset

sedam. Nikako ne znam kako smo sve to postigli, ali čini mi se da je i jelo malo pomoglo.

- Da, a on mnogo i jede – reče majka. – sada je težak sedamdeset

funti(funta, oko pola kilograma, prim, R.Dž.) -Pa, - odgovori otac – kad se rodio, bio je težak sedam funti, dakle, to je

otprilike deset funti godišnje, dovraga. On zagrli moju sestru. - Baš kad je i hrana tako skupa – reče majka. – Šta misliš, koliko sam

platila ove namirnice? - Dva dolara? - Dvadeset dva dolara. - Trebala bi da pokušaš da naučiš kuvati. - Tata će napisati knjigu o kuvanju – rekoh majci. - D, a Pit će da piše roman – reče otac. - Ali, tek je prvi u mesecu, meni je žao, ali opet nisam ništa zaradio. - Pa šta da radimo? – reče majka. - Moram da hranim dečaka od deset i devojčicu od osam godina. - To je jedan od razloga zašto hoću da napišem knjigu o kuvanju – na to će

otac. – Možda ćeš iz nje naučiti kako da uštediš na hrani. - Šta misliš, šta treba da jedemo? Pirinač? - Time se još nisam pozabavio. U međuvremenu bolje bi bilo da izvadiš te

namirnice. - Za tri dana nestaće i poslednje mrvice ove hrane.


145

- Sačuvaj nešto. Nema nikakvih izgleda da novac odnekud dođe, a

predujam neću moći da dobijem pre nego što počnem da pišem knjigu o kuvanju. Sačuvaj nešto bar za mesec dana.

- N mogu. – reče majka. – On mnogo jede. On sve pojede. - A kad bi ga poveo sa sobom kući? – upita otac. - Ali moraš da ga hraniš- - Naravno. - I mora na vreme da stigne u školu. - Naravno. - Onda dobro – reče majka. – Vodi ga.

2. MORE

Otac i ja rekosmo zbogom majci i sestri. Siđosmi niz brežuljak da zamolimo nekog da nas poveze do očeve kuće, jedanaest milja drumom, na plaži u Malibu.

Otac nije hteo da nas majka tamo odveze, jer je želeo da se priviknem na

teška vremena. - Prilike su retko kad povoljne, reče on – pa je bolje da odmah počneš učiti

kako da živiš u teškim prilikama. - Važi... (Odlomak)(Prevod: Ljerka Radović).

DŽOANA KETLING ROULING (JOANNA KETLING ROWLING) (1966.)


146

HARI POTER I ZAČARANI AUTO

(U ovoj priči se govori o dječacima Hariju Poteru i njegovom drugu Ronu

koji su pošli u školu za čarobnjake, ali su zakasnili na magični voz koji je vidljiv samo

čarobnjacima, pa su se morali poslužiti začaranim autom Ronovih roditelja, iako je

njima bilo zabranjeno da se služe čarolijama za vrijeme raspusta. Sa sobom su nosili

sovu Hedvigu koja im je služila za slanje poruka. Oni uzimaju auto i kreću sa njim u

neobičnu avanturu).

Ron pritisne srebrno dugme na vozačkoj ploči. Automobili oko njih u tren oka nestanu, a nestanu i oni. Hari je osjećao kako sjedalo pod njim vibrira, čuo je šum rada motora, osjećao svoje ruke na koljenima i naočale na nosu, ali po onome što je vidio, bio je još samo dva oka koja lebde nad zemljom u prljavoj ulici punoj parkiranih automobila.

"Idemo! – Začuje zdesna Ronov glas. Ulica i nečiste zgrade sa obje strane otpadnu, izgube se iz vida dok se

automobil penjao uvis. Za nekoliko sekunda čitav je lnodon zadimljen i svjetlucav, ostao ispod njih.

Zatim začuje nekakav prasak i automobil, Hari i Ron ponovo se pojave. "Uh, k vragu!" – reče Ron pritišćući dugme za nevidljivost. "Pokvario se".

Obojica uzmu lupkati po dugmetu. Kola opet nestanu,a onda se iznenada pojave trepereći. "Čvrsto se drži" – vikne Ron i pritisne papučicu za gas. Automobil sune ravno uvis, u niske runaste oblake, i sve oko njih postane mutno i maglovita.

"Šta ćemo sad" priupita ga hari školjeći u guste oblake što su nadirali sa

svih strana. Moramo pronaći vlak da znamo u kojem smjeru treba letjeti, odgovori

Ron. "Daj se opet malo spusti…ali brže…"Ponovo se spuste ispod oblaka

gledajući pomno ispod sebe. "Vidim ga" uzvikne Hari "Eno ga tamo… pred nama". Hogvarts ekspres vukao se pod njima poput skrletne zmije.

"Ide na sjever" – reče Ron motreći kompas na vozačkoj ploči."Dobro je,

morat ćemo samo svakih pola sata ili sat vremena provjeravati. Diži se!" Kola se ponovo vinu uvis u oblake. Nakon jedne minute bili su opet na žarkom suncu.


147

Biješe to drukčiji svijet. Automobilski kotači klizili su po moru od pahuljastih oblaka, po beskrajnom plavetnilu pod zasljepljujućim, bijelim suncem.

"Sad moramo paziti još samo na avione", reče Ron. Zagledaju se i prsnu u smijeh. Dugo im je trebalo da se prestanu smijati. Reklo bi se da su utonuli u bajoslovan san. Hari pomisli da je ovo jedini

pravi način putovanja – mimo vrtloga i tornjića od snježno bijelih oblaka, automobilom punim vrelog, jakog sunčanog svjetta, s debelim paketićem karamela u pretincu za rukavice i s pomišlju kakva će biti zavidna lica georga i freda kad se glatko i spektakularno spuste na široki travnjak ispod dvorca u Hogvartsu. (Odlomak)

6. 5. SAVREMENI ROMAN NA NAŠIM PROSTORIMA

Pisci su obrađivali život djeteta, a u opise unosili dah savremenih strujanja iz

književnosti za odrasle. Zbog toga je teško razgraničiti savremeni roman za djecu i odrasle,

jer su djeca bila zainteresovana za veliki broj romana koji su bili namijenjeni djeci i

obratno.

Savremeni roman za djecu na našim prostorima je bio razvijen i popularan žanr,

osobito sedemdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Ako se pod terminom “savremenost“ shvata “aktuelnost u vremenu i poslije njega“, onda možemo ustvrditi da je

napisan nemali broj takvih romana na ovim prostorima. Prema mišljenju dr. Zorice

Turjačanin, to je žanr koji “predstavlja jedan segment u sve bogatijoj bh literaturi adresiranoj najmlađim čitaocima…Kao i svaki živi organizam on neprestano evoluira, a

njegova anatomija i fiziologija, oblik i funkcija su nepredvidljivi, uslovljeni nizom

momenata koji se ne mogu unaprijed odrediti, nego se susreću slučajno, privučeni

kohezionim silama duha i materija kojim se problematizira ukupnost postojanja” (Licem u lice; Dječija književnost naroda i narodnosti BiH, Sarajevo, 1990., str. 182-183)

Savremeni roman za djecu se i dalje realističkog pristupa temi s tim da prihvata inovacije koje može shvatiti dječiji uzrast. Sudeći po temama, savremeni roman je imao

dvije razvojne faze:

- U prvoj (od Drugog svjetskog rata do osamdesetih godina) pisci su njegovali tzv. ratnu literaturu u kojoj su crno-bijelom tehnikom slikali rat i stradanja mladih.

- U drugoj fazi je pristup temama rafiniraniji, a pisci obrađuju svijet dajući slikama i opisima elemente suvremenog života i stvarnosti.


148

Savremeni roman označava odvajanje od realističkog romana. Pisci pokazuju želju

da na jednostavan način kažu djetetu o teškoćama svijeta i ukažu na probleme sa kojima se

dijete susreće u periodu odrastanja.

Pisci savremenog romana (kao i u drugim žanrovima: pripovijetka, poezija) na

našim prostorima, sa više ili manje uspjeha su obradili stradanje djece u Drugom

svjetskom ratu i u ovom ratu, od 1992. do 1995. godine. “Grozota i apsurdnost rata“ nikad nije strašnija nego kad se odražava u zrcalu dječjih očiju. Ako je rat suprotan svim

ljudskim pozitivnim nastojanjima, njegovo negatorstvo i divlja rušilačka snaga najteže

pogađaju dječiji svijet čiji su temelji sazdani na optimizmu i vjeri u život” (Crnković). U ozbiljnom tonu (Dušan Kostić, Slavko Mićanović, Danko Oblak, Vladimir Čerkez, Vlado

Dijak, Stevan Bulajić, Nusret Idrizović, Mirko Petrović, Arsen Diklić, Aleksa Mikić), ili

šaljivom (Branko Ćopić, Advan Hozić, Anđelko Ristić, Anđelka Martić i dr.), pisci slikaju

ratna stradanja unoseći u djela naglašen optimizam, etiku i didaktiku. Ta djela, međutim, nemaju individualna obilježja, već uglavnom izražavaju kolektivne težnje i diktate

vremena u kom su živjeli. Najveće uporište i inspiracija i jednih i drugih su čovjek i

njegova domovina, sukob dobra i zla, pobjeda dobra nad silama zla, a idući od pojedinačnog ka općem, grade slike literarne stvarnosti. Riječ je uglavnom o realističkim

romanima u kojima pisci obrađuju slične teme, pa čak i na sličan metodološki način dok

kasnije, u savremenim romanima, tragaju za novim načinima obrade ratne tematike. Sa

prostora BiH manje je njegovan savremeni roman, osobito u godinama neposredno poslije rata. Ohrabruje da se posljednjih godina javlja grupa pisaca koji stvaraju tip savremenog

romana koji se u svim segmentima može priključiti romanu evropskih pisaca za djecu.

Predstavnici: Zoran M. Jovanović, Ivan Kušan, Dževad Sabljaković, Kemal Mahmutefendić, Ranko Risojević, Ljubica Ostojić, Atif Kujundžić, Nura

Bazdulj-Hubijar, Nenad Veličković i dr.

ZORAN JOVANOVIĆ (1933. – 1976.)

BULKE PORED PRUGE Kada moj druge ne može da ide sa mnom, onda ja posle ručka idem

prugom do mosta, jer znam da ću ga tamo naći. Dok njegove koze pasu, mi sedimo ispod mosta i pravimo kule od peska. I zamišljamo da su te kule tako velike da možemo ući u njih. Išetamo kroz njihove sobe. A pesak je topao na popodnevnom suncu i lepo je kada se zamišlja kako ležimo u peščanim sobama. Samo kada voz prolazi iznad nas, mi izlazimo iz tih svojih soba i gledamo kako se lica putnika ogledaju u vodi.Kada je reka bistra, putnici se tada smeju, a kada je mutna, i njihova lica su tužna. Voz uvek preko mosta ide polako. I mi možemo da brojimo točkove vagona koji se okreću iznad nas. A onda s eopet vraćamo


149

našim peščanim kulama. I one tada postaju sve veće i lepše. I imaju svoja dvorišta i tajne ulaze koji započinju od reke, pa se penju sve do najvišeg sprata.

Uveče, kad nas koze podsete da već treba da idemo, tada naše kule liče na

prave dvorce iz bajki. I mi se tada teško od njih rastajemo. Poželimo tada da nemamo svoje domove, pa da zauvek živimo u svojim kulama, jer bismo tako uvek bili zajedno. Ali koze se ne razumeju u naše želje, njima je dosadno da sačekaju kraj igre. A i verovatno osećaju da smo mi tu zbog njih, a ne one zbog nas.

Sutradan, mesto kula uvek nalazimo samo ruševine. I moramo da gradimo

iz početka. -Jednom ćemo – rekao je moj prijatelj – celu noć ostati ovde. Sakrićemo se

ispod mosta i čekaćemo da vidimo ko nam ruši kule. - Možda s pesak osuši, pa se same sruše. - Ne. To neko radi namerno. - Da nije vetar? -Vetar nije tako jak. Naše kule neko ruši rukama. -Ti misliš da neko ovamo dolazi kada mi odemo? -Da. -Pa, zašto to radi? -Tako. Znam jednu priču u kojoj vile dolaze svake noći da bi porušili ono

što su zidari u toku dana sagradili. -Možda vile ruše i naše kule? -Možda. Ali u priči vile su bile devojke iz sela koje su se svetile zidarima,

jer su bile zaljubljene u njih. -Ali, zašto bi onda rušile naše kule? -Nisu to one iste viče iz priče. To su neke druge. - Možda su i one deca kao i mi


150

- I ja tako mislim. (Odlomak)

NURA BAZDULJ-HUBIJAR (1951.)

KAD JE BIO JULI Dragi babo,

" Bezbeli ti je začudo što ti pišem kad sam šutijo toliko godina. Valahi moram. Bijo sam sinoć u džamiji. Umro jedan čoek pa mu je hodža poslije namaza proučio jasin i održao

vaz i znaš šta nam je rek'o nako svom džematu. Kaže da mi samo mislimo da su naši mrtvi, a da su oni ustvari živi samo da mi to ne znamo.

Pa sam se zaibretijo i priupito kako to more bit tako. Zar neko ko je mrtav nije baš ono oprave mrtav a on kaže da je tako kako

on kaziva i da on to nije izmislijo nego da tako piše u našoj svetoj knjizi...»

"Obećo sam ti sve opisat, a nama je obećanje ko besa - mora se ispuniti. A i da ne moram, piso bi da smanjim muku što dihat ne da". "Moj babo, kad sam poslije gledo na televiziji nas kako nas ćeraju nisam

mogo vjerovat da sam to predevero. Halali mi dragi babo ako i tebe bihuzurim od kad sam ti ovo stao pisat,

vazda je tako što sebi oblakšavaš drugom otežavaš."Naj mi je draže sjediti sam i pisati ti pisma. Na televiziji sam gledao ostatke ljudskih tijela iz masovne grobnice koju su otkrili.

" Svakog mejta primaknuli jednog pojednog haman do stakla televizije i

ja odma pozno koje su mati i sestra. Čvrsto se zagrlile, ruke im se isprepletale, glava uz glavu sve su se viđele kosti i zubi nako iskrivljeni, ko da se smiju. To me


151

je začudilo zato što se mati gotov nikad nije smijala samo je bila blaga i utišana. za sestru se nisam začudijo ona se vazda smijala, šta bi drugo i radila s tri godine.

A znaš kako sam ih pozno. Po onoj lutki što si kupijo sestri kad si zadnji put išo u Sarajvo."

Svi su bili u vrećama od "one armije što smo učili u školi da nas brani i

kad je bijo dan armije nismo išli u školu".

"Mogu reći da onog đenerala još nije ufatilo i da mu se nije sudilo, a lažu da ga nisu mogli ufatit neg nisu šćeli.

I kad ga ufate, a sumnjam da će ga ufatit, sumnjam da će ga nasmrt osudit

a zaslužio je da umre makar osam hiljada puta koliko je života uzeo jer svak ima samo svoj jedan život, nek se stide i ovog i onog svijeta..."

"Više ti sad ne mogu pisat, nešto me davi, al obećajem da hoću drugi put. Sve ću ti ispričati i kako sam živu glavu kutarisao i šta sam sve predevero

i što se nisam školo i kako sam tebe našo. "Naučio sam klanjat dženazu, pa ću je prvi puta u životu tebi klanjati".

Da to još kažem kolko mi fališ, ali neću, kad ti to dobro znaš..."

II PISMO

Obećo sam da ću ti pisati drugi put. Piso sam ti kako sam živu glavu kutarisao i šta sam sve predeverao i što se nisam školo al ti nisam pisao kako sam tebe našo. Zato ti babo još ovo moram reć. Uskoro će jedanaesti juli, a počelo je sve kad je bio juli. Ne znam tačno kad je počelo nalaziti one masovne grobnice đe je turilo i pobacalo i zatrpalo sve što je pobilo. Sav sam se sleđivo kad sam preko televizije gledo one kosti sve obilježene nekim trakama i brojevima.

Ja se sve u sebi nekako radovao reko fala bogu da moj babo izvuče živu glavu pa đe got sad bijo pa makar ga moje oči nikad neviđale.

Reko more bit da je razgulujo u inostranstvo: More bit i da je drugu ženu našao pa mu ona drugu djecu izrodila al halal mu i ovog i onog svijeta.


152

"Onda dosla mala Azra u moju sobu i sve šaporu bolan žućko moram ti nešto reć al nemoj Alaha ti reć mojoj mami ubila bi me. Reko neću ne brigaj,kazuj. Kaže mati pričala onoj habibi da si ti jetim jer nejmaš ni oca ni matere to jest da ti ih je sve pobilo. Reko šuti bolan azra jezik pregrizla odakle ti to. Kaže nijesam izmislila od mame čula svojim ušima»...

Kad jedno jutro zazvoni telefon u gazdinoj radnji pa se on javi i viče jah jah,tačno je on ovdi radi samo momenat. Pa meni pruži onu slušalicu kaže traži te nekakav čoek Ja jamim onu slušalicupa rekoh jah a otud nekakav glas viče jestel vi mirza hadžić.Reko jesam. A on ti meni jel vaš otac nesto.reko jes, devedeset i pete kad je bio jul. "Kaže mi, jel se vaš otac zvao asim. Reko kako to jel se zvao, i sad se tako zove,a on ko da me i ne ču šta mu rekoh neg veli imamo tužnu vijest, možda smo našli vašeg oca. («Ja se ufatijo za stalažu sve mi se nebesa pa mi došlo da bacim onu slušalicu i zapomažem kolko me glas nosi..." zvalo me da mi uzme krv da vide jesil ti – ti.

Pito sa mogul vidit tog čoeka za koga sumnjate da je moj babo..kad ono u bošči sepet kostiju. I tvoj ručni sahat darvil. I naša slika. Da mi je ne pokazaše nikad nebi znao kako sam izgledo kad sam bijo mali.. A zaboravio bi i kako ste izgledali ti i mati i emira.

Stajao ja kraj one bošče i šćio zaplakat al nisam nikako mogo samo me nešto stislo,nepopušća, ko da mi je neko oko vrata stego debeli konopac pa sve jače i tvrđe priteže.mislijo sam da bi prije iz kamena suzu iscjedilo nego iz mene pa me iznutra sve davilo a da sam mogo suzu pušćat mesečini lakše bi diso i duro. Dragi babo to je bilo u zimu pešes mjeseci prije neg sam sazno za mater i emiru.Kad sam ti pošo pisat ja sam tad znao istinu al ti je nisam reko da ne pomisliš kako sam potpuno poludijo pa pišem mrtvu čoeku al onu noč kad sam na televizoru pozno mater i emiru pa poletijo u džamiju jer nisam znao đe ću onaj hodža reče da naši mrtvi i nisu mrtvi . Zato sam ti piso i bilo mi je lakše.


153

7. OSTALI ŽANROVI

U književnosti uopće, pa i književnosti za djecu postoji još veliki broj žanrova koji ne pripadaju isključivo ovoj oblasti, ali su mnoge djeca prihvatila kao svoju literaturu.

Neki go-vore o čovjeku i svijetu, neke o jedinki i društvu, vremenu i prostoru na nov

način, različit od poetsko-proznog kazivanja. Među ostale žanrove izdvajamo: dramu

(komedija, tragedija, igrokaz); dnevnik, slikovnice, strip, putopis, biografiju i

autobiografiju.

7. 1. DRAMA

Drama je svaka forma mimetičke predstave, bilo koja dramska vrsta priređena za izvođenje. Drame mogu biti veoma složeni žanrovi, ali i vrlo jednostavni: od stare grčke

književnosti do današnjih dana, od Hamleta do vašarskih lakrdija, od komedije do igrokaza

ili jednočinke. Sve su različitog tipa i karaktera, namjene i različitog naziva. Namijenjena

je za izvođenje na pozornici, odnosno glumačkoj interpretaciji, a manje za čitanje. Drama se danas, sa aspekta hermeneutičkih nauka, istražuje zajedno sa pozadinom historijskih

činjenica i pokušava se otkriti njihova etička i estetska vrijednost. Od antike, pa do danas,

u književnosti se barata sa tri ključna književna roda: lirika, epika i drama.

Prema istraživanjima historičara književnosti, korijene vuče iz Indije, Kine i

Japana, odakle je preko grčke i rimske kulture došla u Evropu. U Indiji je postojala još u V

vijeku prije nove ere, imala scenografiju, vremenom primala nove oblike, imala nove teme, ali je suština uvijek ostala ista.

U jednom periodu koristila se i za crkvene potrebe, ali je najveći uspjeh doživjela

kao svjetovna drama u kojoj su pisci počeli da pišu o običnim ljudima i njihovim svakodnevnim problemima.

192). U antičkoj Grčkoj drama je imala tri osnovna oblika:

komedija, tragedija i satirska igra. To je vrijeme kad su stvarali veliki pisci tragedija Eshil,

Sofoklo i Euripid, te komedija Aristofan i Menandar. Kasnije se razvijala u rimskoj

kulturi, a onda došla u Evropu. Drama je smatrana žanrom isključivo za odrasle, a od dramskih se dječijoj književnosti pripisivale jednostavnije drame i igrokaz kao oblik

192) “Dramu, doduše, ne možemo razmatrati potpuno na isti način kao poeziju i prozu, jer se dramski tekstovi mogu ostvarivati i kao poezija i kao proza (postoje poetske drame, pisane u stihovima, kao i drame pisane u prozi). Ipak, određene izrazite osobenosti drame dopuštaju da o drami govorimo usporedo s poezijom i prozom, te da je shvatimo kao zasebnu skupinu književnih djela, skupinu takvih djela koja možemo razlikovati čak i načelno od onih koja svrstavamo u grupu proznih djela. Osobitost dramske književnosti proizlazi, pri tome, iz nerazlučive veze drame i kazališta. Dramska se književnost na osobit način “prenosi” publici. Ona je

tekst namijenjen izvođenju na pozornici, tekst koji se ostvaruje kao umjetničko djelo učešćem glumaca na sceni. To zahtijeva da i dramski tekstovi budu pisani na poseban način: u osnovi tako da su naznačeni likovi i ocrtana scena, uz navode što pojedini likovi govore. Uz to, svi načini jezičnog oblikovanja moraju biti određeni onim zahtjevima koje postavlja živi govor glumca na sceni.” (Prema: Solar, 1987., str. 130)


154

dramskog izvođenja. Izvodili su se u školama u povodu kulturnih događaja i predstavljaju,

uglavnom, adaptaciju proznih ili poetskih djela afirmisanih pisaca.

ENES KIŠEVIĆ (1947.)

NE OGLEDALO – LICE UMIJ LICA NA JAVI Čekajte Maša trenutak samo, Vanja da škicnem kroz trepavice Vanjimna mama da vidim koja vam suza, Vanjin tata najbolje ide uz lice. Mašina mama Mašin tata Da sam na vašem mjestu Ja bih uz vašu tugu, LICA U SNU odabrala ovu žutu, Baš žutu, Vanja kao tata ni jednu drugu. Maša kao mama Ne bih se, Tata kao Vanja vjerujte mi, Mama kao Maša ni časka dvoumila, Mašini roditelji kao kad je u pitanju žuta, druga Maša i drugi Vanja ili ova lila. Znate, KAKVU ŽELITE SUZU? Uz suzu žutu, Maša: Vidi sa malo sunčanog sjaja, kako sjedim na glavi, i oči će vam doći još više do izražaja. a pogledaj Biće vam i ten u tonu. kako zvijezdu pravim, Osim toga, a mogu na jednoj nozi sjajno se maže, da hodam, pa čak i s košuljom vašom, a drugu stavim u džep vidite, ko roda. Divno se slaže. Što ti je? Što si takav? Želite cmizdravu kapljicu? Što glumiš šmrkavu osu? Morate podići glavu, Vanja: Pusti me, i obrišite, Nije mi ništa. Molim vas, Maša: Ma, znam te ja po nosu tu vašu suzu pravu. (Odlomak)


155

Tebi nešto nije Kako bi ti htio Čim ti se nos tako objesio. Vanja; Prestani me, molim te, mučiti sad i ti. Maša: Pa onda bar plači malo - Lakše će ti biti. Dobro, kad plakati nećeš to baš ni moderno nije, nacrtat ću ti na licu suzu što se smije. Kakvu želite suzu? Crvenu? Ružičastu? Želite možda plavu? Il ovu ljubičastu? Sko ste više tužni Imamo drečave boje Ako ste nešto manje, .svijetle vam bolje stoje.

7. 2. KOMEDIJA

Komedija je odraz svakodnevnog života i to njegove vedre strane u kojoj nalazimo

snagu životnih promjena i bogatstvo intertekstualnosti. U traganju za maticom njenih

značenja teoretičari tragaju za definicijom koja je nadvremenska, opća i univerzalna, ali se sva istraživanja svode na klasičnu definiciju da je to vrsta drame u kojoj se tematski

obrađuje zanimljiva zgoda iz svakodnevnog života. Riječ je nastala od grčke riječi

koja označava nešto vedro, veselo, razigrano. Prema Aristotelovom tumačenju, komedija je opisivanje svakodnevnih ljudi i u tim opisima ima šale, humora i vedrih tonova. Za

razliku od tragedije koja “slika uzvišene događaje”, komedija slika i “ismijava mane

pojedinca ili društva”, nešto što smeta čovjeku da normalno živi. Pisac ukazuje i pokušava da ih žigoše kako bi ih nosioci iskorijenili iz svog karaktera, ili iz društva u cjelini.


156

To je žanr u kom se najlakše uočavaju granice između istinitog i lažnog, stvarnog i

izmišljenog. Tematski se komediografi najčešće drži činjenica, istine, racionalnosti i moralnosti, pa su u njen fabularni tok uključena etička i estetička pitanja.

Komedija briše granice između historiografije i književnosti, a približava granice svijesti i jezika. Život je višestruko filtriran, nema u diskursu dvosmislenosti i

sugestivnosti. Sa aspekta posmodernizma koji napušta tradicionalne okvire teorije

književnosti, komedija se posmatra sa filozofskog, psihoanalitičkog, antropologijskog,

historiografskog ili lingvističkog aspekta. 193)

Komedija se tematski bavi svakodnevnim životom. Njeni karakteri su različiti od

onih u tragediji i više su rezultat generalizacije, nego individualizacije, a likovi su više

tipični, nego tipski. Komedija se njegovala stoljećima, vrhunac je dostigla u evropskoj

renesansnoj književnosti, zatim u periodu romantizma i realizma, a njeguje se i danas.

BRANISLAV NUŠIĆ (1864. – 1938.)

SUMNJIVO LICE LICA JEROTIJE PANTIĆ, sreski kapetan ANĐA, njegova žena MARICA, njihova kći, VIĆA, ŽIKA, MILISAC, sreski pisari TASA, praktikant ĐOKA, ALEKSA ŽUNJIĆ , sreski špijun i dr.

193) “Komedija se, kao i tragedija, razvija iz pučkih obreda, na što upozorava i sam grčki naziv komodia nastao, od komos, veseli ophod i ode, pjesma. I ona je u Grčkoj imala u nekoj mjeri obredni smisao, izvodila se prilikom svečanosti, a do najvećeg procvata došla je u demokratskoj Ateni, zahvaljujući prije svega Aristofanu (445-385 p.n.e. ). Aristofanova je komedija po nekim vanjskim strukturnim elementima nalik tragediji. U njoj važnu ulogu ima kor, koji, međutim, predstavlja, za razliku od tragičnog kora, neku fantastičnu skupinu (ptice, žabe, oblaci). (...) Književni je oblik komedije mnogo elastičniji od oblika tragedije. Komedija u raznim epohama književnosti i u ostvarenjima pojedinih autora dobiva vrlo raznolike osobine, te je teško govoriti o nekim

zajedničkim osobinama komedije bez obzir a na njen povijesni razvoj. Tako je možda jedina bitna karakteristika svih komedija sceni prilagođeno književno oblikovanje svih varijanti i svih nijansi smiješnoga. Smiješno, međutim, kao ono što izaziva smijeh, pojavljuje se u životu u širokoj skali mogućnosti; komično je samo jedan tip ostvarenja smiješnog u dimenziji umjetničkog doživljaja.” (Prema: Solar, 1987., str. 98-99)


157

XVII (Kapetan, pređašnji)

KAPETAN

(Ulazi obazrivo, trgne se kad se sretne s Đokinim pogledom, pa kad vide

da nema nikakvih opasnosti, upadne i ustremi se pravo na Đoku. Zastane, spazivši ga i posmatra ga. ) - Je li to taj, a? To si ti, je li, golube moj? Dakle, ti si? A izabrao si ovuda, kroz moj srez, a? E, moj sinko, mali si ti da meni promakneš! Drugačiji pa sa mnom nisu izlazili na kraj, e ti ćeš! Jesi li počeo, gospodin Vićo? VIĆA: Jesam… KAPETAN: Je li kazao ime, prezime, godine? VIĆA : Jeste. KAPETAN: (Spazivši Miladina i spasu). A šta će ovi ovde? MILADIN i SPASA (jednovremeno): Građani, gospodine! KAPETAN: More, znam ja da su oni građani, nego šta će ovde? VIĆA: Pa mora, prisutnici. ŽIKA: Sami ste vi naredili KAPETAN: (Seti se)A jest, bome! A jesi l ti, gospodine Vićo, kazao ovim građanima da drže jezik za zube. VIĆA: Rekao sam im. KAPETAN: (građanima) : Obesiću vas za jezik, razumete li, ako čujem da ovu državnu tajnu krčmite u čaršiji! (opet gleda Đoku). Dakle, ti si to, golube moj, a? (Vići): Priznaje li? VIĆA : Priznaje. ĐOKA: Ne priznajem ja ništa! KAPETAN: Ćut. Reč da nisi kazao! Gle ti njega. Priznaješ, nego šta! Ako ne priznaješ, ti ćeš priznati, jer ja sam već telegrafirao Ministru da si priznao. Ne možeš ti, valjda, sad menjati navode vlasti. (vadi iz džepa depešu i daje je Vići). Pričitaj mu, gospodine Vićo, kako sam telegrafirao gospodinu Ministru da bi se mogao u svojim iskazima držati toga! (Đoki). A ti slušaj, pa tako od reči do reči da mi kažeš na saslušanju. VIĆA: (čita):Gospodinu ministru unutrašnjih dela, Beograd. Uloživši nečuven trud i požrtvovanje, uspeo sam uhvatiti lice o kome govori vaš telegram POV.


158

BROJ 4742. Prilikom hvatanja izložio sam lično život opasnosti, jer je zlikovac nasrnuo na mene i tek poslije očajne borbe uspeo sam savladati ga…" (buni se): Ama, gospodine kapetane… KAPETAN: Pa šta je, brate, ko je bio centar, ajd, ko je bio centar? VIĆA : Znam, ali niste ni bili na licu mesta. KAPETAN: To nema nikakve veze sa krivicom, bio ja na licu mesta, ili ne bio. Glavno je, vlast je bila na licu mesta. ĐOKA: Ali, ja se nisam branio. KAPETAN: A ti što nisi, brajko! Ko ti je kriv što se nisi branio! Čitaj, samo dalje…! VIĆA: (čita) "Iz priznanja okrivljenoga izlazi da je on nihilista, u vezi sa najvećim inozemskim revolucionarima…" ĐOKA : Ja nisam zlikovac, ja nisam ni za što kriv, ja protestujem!… KAPETAN: Ćut, kad ti kažem! Gle ti njega, on misli zvao ga neko ovde da govori! VIĆA: (čita): "… i da mu je namera bila kako dinastiju tako i celu državu baciti u vazduh. Iz spisa nađenih pri njemu vide se jasno te njegove namere… Molim za dalja uputstva." (Odlomak)

7. 3. TRAGEDIJA

Tragedija je dramska vrsta nastala i razvila se u antičkoj Grčkoj. Aristotel je

tragediju definirao kao “podražavanje ozbiljne i završene radnje, govorom koji je

specifičan i licima koja rade, a ne pripovijedaju događaj”.

Tragedija je vrsta u kojoj se dešava radnja koja neminovno vodi ka tragičnom završetku.

Ima više dijelova: ekspozicija, zaplet, kulminacija, peripetija i rasplet. Njen najvažniji

strukturalni elemenat je radnja koja se izlaže u strogom uzročno-posljedičnom slijedu i sastoji se od takvih dijelova koji nagovještavaju njen tužan i tragičan završetak.

Tu su i likovi i događaji koji mogu biti stvarni i izmišljeni. Nekad tematski govori o

fikcionalnom svijetu, a najčešće o nekom događaju iz historije jednog naroda. 194)

194) “Tragedija, koja se oduvek smatrala najvišim oblikom dramske književnosti, otprilike onako kako se vreme roman smatra najvišim oblikom proze (“maturom literature”), nastala je i ostvarila svoj najviši domet u antičkoj Grčkoj, u petom veku pre naše ere, “zlatnom veku” grčke kulture. Tako moćna, tako univerzalna, i

istovremeno saobrazna pravilima koja je kao vrstu određuju, nije se ponovila ni kod Rimljana, koji su čeznuli za njenom obnovom, ni kod francuskih klasicista, koji su je proglasili za zakon, pa čak ni kod Šekspira, možda najvećeg dramskog pisca svih vremena. Teško je sa malo reči makar i pokušati reći zašto je to tako bilo.


159

Završetak je najčešće tužan, a radnja napeta i sa slutnjom o tragičnom završetku.

Prve tragedije su napisane u staroj Grčkoj, u svakom vremenu je imala svoje pisce i

publiku. Savremeni evropski intelektualci je cijene kao vrhunac umjetničkog izraza. Danas izmiče teorijama koje pokušavaju da je uokvire u prostor njene specifičnosti, jer se

vremenom mijenja, pa i tragedija mijenja značenja i načine prezentacije. Danas ostaje

samo ona njena temeljna karakteristika da je tragedija skup univerzalija kojima se slika čovjek i njegov sukob sa sobom, ili okolinom u jednom vremenskom periodu.

VILJEM ŠEKSPIR (1564. –1616.)

ROMEO I JULIJA LICA:

ESKALO, veronski knez PARIS, mlad plemić, knežev rođak MONTEKI, KAPULETI – glave dviju porodica koje žive u omrazi MERKUCIO – knežev rođak i Romeov prijatelj BENVOLIO – Montekijev sinovac i Romeov prijatelj ROMEO – Montekijev sin JULIJA – Kapuletijeva kći LORENCO i ĐOVANI - franjevci BALTAZAR i ABRAHAM – Montekijeve sluge SAMSON, GRGUR, PETAR – Kapuletijeve sluge PARISOV PAŽ LJEKARNIK GOSPOĐA MONTEKI GOSPOĐA KAPULETI i dr.

(u Prologu Šekspir najavljuje temu drame)

PROLOG

(Uđe hor) Dvije kuće, obe čašćene i slavne

Potrebno je objasniti kako je tragedija nastala, koji to uslovi i momenti čine tragedijom i na koji su način oni konkretno ostvareni u delima grčkih tragičara. (…) U čuvenoj Aristotelovoj definiciji tragedije jedan od dva najbitnija pojma jeste radnja. To je ono određenje koje, kako smo videli, s jedne strane, odgovara pozorištu kao formalnom okviru tragedije, a sa

druge strane, mitu kao njenom izvorištu, kao priči koja nije presudno zavisna od jezika. U mnogo manjoj Teofrastovoj definiciji tragedije, dodaje se da tragediju obeležava radnja iz života heroja, odnosno, tačnije “preokret u životu heroja” (od sreće ka nesreći) čime je nagovešten taj elemenat presudan za tragediju, koji predstavlja specifično obeležje grčkog mita.” (Prema: Tvrtko Kulenović, 1980. str. 5 – 6)


160

HOR: U svojoj Veroni, gdje se radnja zbiva, Zapodjenuše borbu s mržnje davne Što mnogoj krvi strašnoj bješe kriva. Iz krila, mržnjom zadojenih ružnom. Dva zaljubljena srca izniknuše, Što smrću svojom nevoljnom i tužnom Otaca ljuta kavgu razvrgoše Strahovitu, smrtonosnu im kob, I roditeljsku bijesnu mržnju svu, Što tek u dječijoj smrti nađe grob, U dva-tri sata vidjet ćete tu. Sad slušajte, a naš će biti trud, Da ne bude vam pažnja uzalud.

(Mjesto dramskog zbivanja talijanski grad Verona. U prvom činu

upoznajemo protagoniste dramskog sukoba – članove zavađenih porodica Kapuleti i Monteki.

Na ples pod maskama u Kapuletijev dom potajno, maskiran dolazi Romeo Monteki i upoznaje Juliju. Rađa se ljubav na prvi pogled. Tebaldo, Julijin rođak, prepoznavši Romea i oslovljava ga sa gadom, lopovom, te dušmaninom porodice Kapuleti.

U drugom činu razvija se ljubav između Romea i Julije. DRUGI ČIN

(Uđe Romeo) ROMEO: Ko nije nikad osjetio rane

I brazgotini taj se podsmijava – Al tiho! Kakva svjetlost prodire Kroz onaj prozor tamo? To je istok, A Julija je sunce – sunašce, Izađi sada i udavi mjesec. Što zavidan je, smušen, već i blijed Od bijesa što si ljepša ti od njega, a služiš njemu. Zato nemoj njemu Da služiš više, kad je zavidan. Livreja mu je vestalska zelena…(…)

JULIJA: Ah! ROMEO: Sad zbori!

Govori još sveti anđele,


161

Jer tako sijaš noći nada mnom Ko krilati nebeski glasnici Što zadivljenom sjaje smrtniku. Te on izvrnuv oči prema gore I nauznak se baciv promatra po tromim kada jađu oblacima I kad na zračnim jedre grudima.

JULIJA: Romeo!O, Romeo! Zašto si

Romeo? O, zataji oca svog, Odbaci ime to, il' ako nećeš, prisegni da me ljubiš, pa ću ja poreći da se zovem Kapuleti!

ROMEO i JULIJA: R A S T A N A K Scena peta: Julijina soba. Na jednoj strani prozor iznad vrata; na drugoj vrata. Romeo i Julija stoje kraj prozora: JULIJA: Zar hoćeš da ideš? Pa još nije dan. Slavuj je to bio, a ne ševa, što ti Uplašeno je uho prostrelio. Na onom naru on peva svaku noć. Veruj mi, dragi, slavuj beše to. ROMEO: Ševa je bila, ta glasnica zore, A ne slavuj. Gledaj, draga, kako zlobne, Svetle pruge rube i dele oblake Na Istoku tamo. Noćne sveće trnu,

I veseo dan se propinje na prste Po magličastim planinskim vrhovima. Moram ići, ili ostati i umreti.

JULIJA: Svetlost ona tamo nije svetlost dana;

Ja to zbnam. To je meteor što Sunce Šalje da ti noćas lučonoša bude I do mantove osvetli ti put. Ostani zato,ne moraš ići još.(Odlomak)

Prevod:Milan Bogdanović


162

7. 4. IGROKAZ

To je dijaloški strukturirana umjetnička forma. Tekstovi su namijenjeni za izvođenje na sceni, ali i kao vrsta igre koju djeca mogu improvizirati u različitim

prostorima.

Igrokaz je književno-scenski žanr za djecu kojim se na jednostavan način prezentuju

recipijentima neke životne pojave. Nastao je u davna vremena kad se osjetila potreba da se

gledaocima kaže nešto u formi scenske igre, pa i riječ igrokaz u svom korijenu nosi

značenje – kazivanje igrom.

Nastao iz potrebe da dijete iskaže svoje mogućnosti i sposobnosti na školskim

svečanostima i drugim prigodnim manifestacijama. Stoga ima više manifestacionu nego

umjetničku vrijednost. U svijetu je popularan i mnoga književna djela su adaptirana u

igrokaze kako bi se književno djelo približilo djeci. Tako danas mnoga djela više duguju svjetsku slavu formi dramskog kazivanja, nego bajkovitoj atmosferi i fantastičnom

sadržaju (Bambi, Petar Pan, Pčelica Maja...).

Igrokaz je blizak dječijoj prirodi, jer djeca vole male drame, igraju se poštara i

dimnjačara, ljekara, tata i mama, aviona i avijatičara. Igrom oponašaju odrasle ili životinje,


163

uživljavaju se u situaciju, identifikuju sa junacima, preobražavaju stvarnost i tako žive

djetinjstvo. Nosi elemente stvaralačkog i inspirativan je za manifestaciju djetinjstva.

Igrokazi se u raznim oblicima stotinjak godina izvode u školama, osobito u manjim mjestima gdje je to jedini oblik pozorišnog života. Štampaju se relativno malo, jer se

uglavnom izvode na sceni.195)

U novije vrijeme piše se umjesto igrokaza tip dječijeg

mjuzikla u kom su spojeni muzika i igra, ritam i poezija, gluma i balet. U oskudici originalnih dramskih tekstova nastavnici pribjegavaju dramatizaciji zanimljivijih dijelova

iz tekstova afirmisanih pisaca, pa igrokaz može biti dio romana, zanimljiva bajka, basna,

epska i lirska pjesma i sl. Pisci: Ahmet Hromadžić, Halid Kadrić, Rizo Džafić, Željka

Horvat-Vukelja, Ranko Pavlović

ŽELJKA HORVAT-VUKELJA (1964.)

REUMATIČNI KIŠOBRAN

KIŠOBRAN: ( polako i teško se otvara, kašljuca): Joj…kako to boli. Svako se jutro sve teže otvaram. Jednog se dana

više neću moći ni pomaknuti. Onda će me jednostavno baciti u smeće. Adio, stari, odslužio si svoje. Niko neće ni pomisliti koliko se kiše izlilo na moja leđa…. (Kašlje) Uh, ta kiša. Ona mi je kriva za reumu. Koliko sam prehlade zbog nje navukao, koliko hunjavice i gripe… Ali najgore je s tom reumom. Da mi se barem dobro isunčati, bilo bi mi lakše. Ali ne, kišobran ne smije ići van po suncu. Kad je lijepo vrijeme on mora čučati u mračnom ormaru… Čini mi se da me takav crni dan čeka i danas. Da pogledam kroz prozor… Sunce će svaki čas izići, sve će preplaviti svjetlost i toplina, a ti, kišobrane, u mračni, hladni ormar! (Kašlje)

ŽUTI CVIJET: (raste s ostalim cvjetovima ispod prozora) :

195) Dijele se na: igrokaze za pionirska pozorišta

igrokaze za radio i TV i igrokaze za pozorište lutaka. “Nema vrste dječje književnosti koja je toliko inherentna dječjoj prirodi kao što su igrokazi. Bujna dječja fantazija neprestano stvara “male drame”. Djeca se igraju poštara i dimnjačara, liječnika i bolesnika, mame i tate, mačke i psa, konduktera i putnika, avijatičara i aviona. Samoincijativno se pokušavaju identificirati s bićima i stvarima koje su upoznali. Brzo se preobraze iz jedne uloge u drugu. Stvaraju “prave” predstave u kojima nema ni režisera ni scenografa, ni glumaca, ili, bolje rečeno, oni su i prvo i drugi i treće. Organiziraju svoju dramsku igru, uživljavajući se u različite uloge, i na taj način iživljavaju svoje djetinjstvo i određuju svoj

odnos prema sredini u kojoj se kreću. Kako taj posvudašnji i svevremenski fenomen dječje igre nosi u sebi elemente stvaralačkog, ništa neobično što je našao odraza i u nazivu dječje drame – igrokaz – kazivanje igrom”. (Prema: Diklić – Težak – Zalar, 1996. , str. 325)


164

Tko kaže da se moraš zatvoriti u kuću? NARANČASTI CVIJET: Osunčaj svoje bolesne kosti, bit će ti lakše. KIŠOBRAN: Ali što je vama, cvjetovi? Zaboravljate tko sam ja. Obični crni kišobran. ŽUTI CVIJET: To sad nije važno. Hajde, iziđi! KIŠOBRAN: Kako ću, ovako ružan, crn i još k tome star? ŽUTI CVIJET: Dosta s tim tvojim glupostima! Kao da su svi na svijetu lijepi i mladi. KIŠOBRAN: Ali tko je ikada vidio kišobran da šeta po suncu? I to crni kišobran! PLAVI CVIJET: A da si suncobran, bi li onda izišao? KIŠOBRAN:Dakako da bih. Ali ja nisam suncobran i gotovo. Nemamo više što o tome pričati. ŽUTI CVIJET: Bez brige, prijatelju, ti ćeš uskoro postati suncobran. Sagni se malo…Poklanjam ti svoju žutu boju. Žutu kao izlazak sunca. (Dok žuti cvijet govori, jedan rekviziter pričvrsti na kišobran dva komada žutoga papira ili žute tkanine.) KIŠOBRAN: (zbunjeno): Hvala ti, žuti cvijete, ali ja… (Kašlje.) Ja ne znam što ću s tvojo bojom. NARANČASTI CVIJET: Nemoj još zahvaljivati. Samo čekaj i gledaj. Ja ti dajem svoju narančastu boju. Narančastu kao zalazak sunca. BIJELI CVIJET: A ja ti dajem svoju bijelu boju. Bijelu poput snijega u rano siječanjsko jutro. LJUBIČASTI CVIJET: Od mene primi ljubičastu boju. Ljubičastu kao sumrak nad usnulom planinom. PLAVI CVIJET: A od mene primi plavu boju. Plavu kao tajnovito i šutljivo more. KIŠOBRAN: (ushićeno i zbunjeno) Pa, ja… ja sam postao suncobran! Pravi suncobran!


165

ŽUTI CVIJET: Da, da, divni, šareni suncobran! KIŠOBRAN: Kosti me više ne bole. Evo, mogu se sasvim lako kretati. Ni prehlađen više nisam… Hvala vam, cvjetovi, vi ste promijenili moj život, vi ste… LJUBIČASTI CVIJET: Nemoj nam toliko zahvaljivati. Radije odmah otiđi u šetnju, iskoristi sunce. KIŠOBRAN: (vrti se radosno):Otići ću na šetalište uz obalu. I na plažu ću ići. Ljubit ću se sa svakom sunčanom zrakom. Kakva li je sreća biti suncobran! Juhuuuuu!

7. 5. DNEVNIK

Posmatran sa aspekta savremene teorije književnosti, dnevnik je istovremeno i

literatura i historije i filozofije. U njemu se brišu granice između subjektivnosti i

objektivnosti, u prvi plan pripovijedanja stavlja se ono što je u jednom trenutku od

važnosti. Najsličniji je memoarima, jer vrši rekonstrukciju čitaočevih predstava o autoru, sredini i vremenu, njegovim unutrašnjim lomovima i dilemama. Razlika je što su memoari

naknadno suočavanje sa prošlošću, odnosno – to je zabilježeno sjećanje, a dnevnički zapisi

su neposredno bilježenje događaja u momentu kad se dešavaju, a koji su ponekad presudni za sudbinu pojedinca.

Dnevnik je tekstualni zapis u kome autor u određenom vremenskom razdoblju

kontinuirano zapisuje doživljaje, zapažanja i misli, odnosno, gdje misli individue, pretvorene u smislenu cjelinu, imaju dokumentarnu i umjetničku vrijednost.

Dnevnik je pokušaj da jedinka razbije šablone pisanja i stvori zapis koji nastaje pod

neposrednim utiscima zbivanja. Govori o onome što je primaocu u trenutku pisanja blisko i poznato, što je, makar i fragmentarno egzistiralo u njegovoj svijesti, a cilj je kolektivno

osvješćivanje zajednice. Iz njega možemo mnogo saznati o autorovom životu i svijetu u

kom živi, događajima u vremenu, i širem društveno-političkom kontekstu. Pripovjedni

materijal koji pisac oblikuje ima značajnu umjetničku vrijednosti.

Dnevnik može biti pisan tako da je autor zaklonjen od javnosti, pa događaje prati

kao posmatrač (u III licu), a najčešće je pisac učesnik događaja, pa tada piše dnevnik u I licu. Događaji se bilježe svakoga dana, sedmično, ili kad se desi nešto značajno. Malo ih

ima visoku umjetničku vrijednosti, uglavnom su dokumentarnog tipa i karaktera. Dnevnik

je svojevrstan dijalog jedinke sa samim sobom, a taj dijalog liči na putovanje u nepoznato i

pokušaj da se makar na taj način ostavi trag vlastitog postojanja.


166

U svijetu su poznati mnogi dnevnici o sudbinama ljudi, zapisi slavnih moreplovaca

o njihovim putovanjima koji su bliski avanturističkoj literaturi. 196)

Na prostoru Bosne i Hercegovine u ratu je zabilježeno nekoliko značajnih djevnika

koji su izazvali veliko interesovanje naše i svjetske javnosti. Riječ je uglavnom o

dnevnicima u kojima dječaci i djevojčice zapisuju svoje svakodnevne otiske o događajima koji im nisu ni jasni ni poznati. U njih utašpaju svoje patnje, stradanja i brojna,

neodgovorena pitanja. U književnosti za djecu su dubok dokumentarni i umjetnički trag

ostavio Dnevnik Ane Frank o sudbini djevojčice u toku II svjetskog rata, te dnevnici djece

okupiranim gradovima Sarajevu, Bihaću, Mostaru, Zenici, Goraždu i dr.

DNEVNIK ANE FRANK (FRANCK) KAD MISLIM O SVOM ŽIVOTU U 1942. GODINI Utorak, 7. marta 1944. Draga Keti,

Kad mislim o svom životu u 1942, sve mi se čini nestvarnim. To je neka druga Ana uživala u onom božanstvenom životu, a ne Ana koja je postala mudra među ovim zidovima. Da, to je bio božanstven život. Dječaci na svakom koraku, dvadesetak prijatelja i poznanika mojih godina, miljenica skoro svih nastavnika, mažena od glave do pete od mame i tate, mnogo slatkiša, dovoljno džeparca, šta bi čovjek mogao više poželjeti?

Svakako ćeš se upitati na koji način sam se umilila svim tim ljudima. Petrova riječ "privlačnost" nije sasvim tačna. Sve nastavnike zabavljali su moji oštroumni odgovori, zanimljive primjedbe, moje nasmijano lice, moj radoznali

196) “Dnevnik Ane Frank predstavlja niz kontinuiranih zapisa o događajima koji su se desili jednoj jevrejskoj porodici u Amsterdamu (Holandija) u toku II svjetskog rata. Napisala ga je djevojčica Ana Frank (1929 – 1945) koja je, zajedno sa svojim roditeljima, odvedene i ubijena u njemačkom logoru. U dnevniku je opisala ne samo odnos prema Jevrejima u to doba, nego i svoja razmišljanja o ratu i umiranju, o patnjama ljudskim, sreći i nesreći i mnogo čemu drugom, pa je taj dnevnik ujedno i krik petnaestogodišnje djevojčice protiv smrti i nepravde, opomena da se zlo više ne ponovi. Dok se u Amsterdamu krila od Nijemaca pisala je Dnevnik koji je objavljen 1947. godine i izazvao ogromno iznenađenje i ogorčenje prema ratu i ljudima koji su

uzročnici tih zbivanja. Dnevnik Ane Frank je jedno od najpotresnijih svjedočanstava o zbivanjima i nacističkim zločinima u II svjetskom ratu. Preveden je na mnoge jezike svijeta, a prerađen je i za potrebe pozorišta”.(Prema:

www.main.pag.org)


167

izraz. Takva sam bila – neobuzdan, koketan flert i zabava. Imala sam dvije-tri osobine zbog kojih sam bila i omiljena. Bila sam vrijedna, poštena i iskrena. Nikad nisam ni pomišljala da uzimam od drugih. Dijelila sam velikodušno svoje slatkiše i nisam bila uobražena.

Da li bih postala razuzdana uz toliko divljenja? Bilo je dobro što sam se usred ovoga, usred svih ovih zadovoljstava, iznenada morala suočiti sa stvarnošću, i bilo mu je potrebno skoro godinu dana da se naviknem na činjenicu da više nema divljenja.

Kakva sam bila u školi? Uvijek sam bila ta koja je smišljala nove šale i viceve, uvijek "okružena svijetom", nikad loše raspoložena, nikad nakraj srca. Nije čudo što je svako volio da ide biciklom sa mnom i što su me okruživali pažnjom.

Sad gledam na tu Anu kao na prijatnu, ali vrlo površnu djevojku, koja nema ničeg zajedničkog sa današnjom Anom- Petr je rekao sasvim tačno o meni: "Kad god sam te vidio, uvijek si bila u društvu dvojice ili trojice dječaka i okružena čitavom trupom djevojčica. Uvijek si se smijala i bila centar svega!"

Šta je ostalo od te djevojčice? Oh, ne brini se, nisam zaboravila da se smijem, ili da spremno odgovaram. Isto sam onako dobra, ako ne i bolje u kritikovanju ljudi, i još uvijek sam u stanju da flertujem ako… želim. Ne znači da ne bih voljela opet da živim takvim životom jedno veče, nekoliko dana, ili čak jednu nedjelju; životom koji je izgledao tako bezbrižan i veseo. Ali na kraju te nedjelje bila bih mrtva umorna i bila bih jedino zahvalna onome ko bi počeo da govori o nečemu razumnom. Ne želim kavaljere, već prijatelje, ljude koje neće privući ljubazan osmijeh već ono što čovjek čini i kakav je.

Sasvim dobro znam da bi krug oko mene bio mnogo manji. Ali, zar je to važno, samo ako čovjek stekne nekoliko iskrenih prijatelja?

Ipak nisam bila sasvim srećna 1942. godine, usprkos svemu; često sam se osjećala napuštenom, ali pošto nisam imala trenutka mira čitavog dana, nisam razmišljala o tome i zabavljala sam se što sam više mogla. Svjesno ili nesvjesno pokušavala sam da šalama i ludorijama ublažim prazninu koju sam osjećala. Sad ozbiljno razmišljam o životu i onome što imam da učinim. Jedan period moga života je zauvijek završen. Bezbrižni školski dani su prošlo, da se nikad ne vrate.

Čak više i ne čeznem za njima, izrasla sam iz njih, ne mogu se samo zabavljati, pošto je moje ozbiljno "ja" sad uvijek prisutno.

Gledam na svoj život do Nove godine, kakav je bio, kroz snažno uveličavajuće staklo. Sunčani život kod kuće, onda dolazak ondsje 1942., nagla promjena, svađe, zajedanja. Nisam mogla da shvatim takav život, bila sam iznenađena i jedini način da to izdržim i podnesem bilo je moje drsko držanje. .

Prva polovina 1943.: moji nastupi plakanja, usamljenost, pa kad sam lagano počela da uviđam sve svoje greške i nedostatke koji su bili veliki, a onda izgledali još mnogo veći. Preko dana namjerno sam pričala o svemu i svačemu što


168

je bilo najudaljenije od mojih misli, pokušavala da privučem Pima k sebi, ali nisam mogla. Sama sam imala da se suočim sa teškim zadatkom izmjene sebe da presječem stalne prijekore, koji su padali veoma teško i koji su me doveli do tako užasne obeshrabrenosti. (Iz knjige Dnevnik Ane Frank)(Prevela Zagorka Lilić)

7. 6. LJETOPIS

Žanr sličan dnevniku.U ljetopisu se opisuju ljudi i događaji u jednom vremenu, i to onako kako su se dešavali. Ima odlike dokumentarnog djela i spada u dokumentaristiku, jer

u njemu nalazimo brojne podatke o vremenu u kom je autor živio. Služi da čitaoci

saznaju mnoge zanimljive podatke koji pružaju mogućnost poređenja sa vremenom u kom žive.

U svjetskoj književnosti ima veliki broj ljetopisa o antičkoj ili renesansnoj kulturi

na nekom geografskom prostoru, a kod nas je poznat Ljetopis mula Mustafe Bašeskije

pisan od 1731. do 1809. godine.

MULA MUSTAFA BAŠESKIJA (1731. – 1809.)

LJETOPIS O SARAJEVU (1746 - 1804) " …Ja, siromahni mula Mustafa, imao sam dućan pod sahat – kulom, kod

javnih nužnika, za koji sam plaćao deset akči dnevno najamnine. Moj dućan je pristupačan za pisanje svima stanovnicima grada. Okitio sam ga komadima papira izrezanog u obliku mjeseca, zvijezde i drugog. Dućan mi je bio tako stalno okićen. Ali, povodom pomenute proslave iznajmio sam jednu sliku koja je predstavljala odlazak na vojnu jednog janjičarskog alaja, pa sam je stavio u


169

dućan. Osim toga, na jednom velikom papiru bilo je još zanimljivih i čudnovatih slika koje su bile tako izrezane kao da će od sebe progovoriti. Ukratko, za vrijeme proslave, svi građani promatrahu moj dućan.

Pored toga, vidio sam još jednu vješto izvedenu stvar, tako da bi svako od

čuda učio "Vela havle". Naime, dva handžara su tako bila postavljena da je izgledalo kao da stoje u zraku. Bilo je još mnogo lijepo okićenih dućana, a osobito se isticahu dućani hadži Mehmeda-age Džine i još dvojice Židova u Tašlihanu.

Salandžakčije, kao i razni prosjaci obnoć bi, uz bubnjeve i bez bubnjeva

prosili i sakupljali novac od svijeta, a osobito od trgovaca. Avdi-čauš Hamalović (Hamaliogli) u svojoj kahvi, a u zajednici s aščijom

Husein-bašom načinio jednog konja od trgovačkih sepeta i šarene abe. Oči su mu izveli poput slova "n" i napravili mu uši, noge, dizgine i sve ostalo. Svako ko bi prošetao gradom i ovo vidio, divio bi se i govorio bi da nije nikad nešto ovako vidio. Izrađenog konja prodadoše u neku kasabu u unutrašnjosti za devet groša. Izradili su još jednog i prodadoše ga u Visoko…

U gradu Sarajevu se pojaviše crvi koji pojedoše sve lišće na zerdelijama, a

zatim i na požegačama. Crvi su se toliko namnožili da su na mnogim mjestima po baščama i po travi počeli ispredati paučinu, tako da je drveće od te paučine izgledalo kao da je obeharalo…" (Odlomak)

7. 7. SLIKOVNICA

Nastala je u 17. stoljeću (1657) kad je Jan Komenski objavio djelo Orbis pictus

(Svijet u malom). Međutim, stoljećima se mijenjala i tek danas dobila svoj značaj i

funkciju, jer je i napredovala tehnologija izrade slikovnice. Danas je to zanimljiv i žanr koji ima tek malo dodira sa sličnim djelima iz prošlosti, ali ima ogroman uticaj i značaj u

odgoju i obrazovanju djeteta. 197)

. Slikovnica je prva knjiga koju dijete dobije u ruke i ima

197) “Slikovnica je, nema sumnje, prva knjiga koju dijete dobiva u ruke. Slikovnici bi, dakle, trebalo dati prvo mjesto u izučavanju dječje književnosti. No, pitanje je da li je slikovnica – i onda kad je dobra – uvijek knjiga, i je li uvijek dio književnosti. Slikovnica može biti igračka, može biti karton za slaganje, često je zbir slika bez teksta, ili s tekstom, koji, bez litererarnih pretenzija, tumači sliku. Slikovnica može biti i bogato ilustrirana pjesma kojeg dječjeg pjesnika, ili s mnogo slika, ali malo riječi prikazana bajka, ili slično. Ako prevlada tekst nad likovnim izrazom, tada to više nije slikovnica, nego ilustrirana priča,

ilustrirana zbirka pjesama, ali postoje slikovnice bez teksta, ili s vrlo malo teksta – likovno je u slikovnici bitnije od tekstualnog, slikarstvo ima prevagu nad literaturom, mada su – što je opet jedna od posebnih osobina ove vrste stvaranja – umjetnički najvrijednije slikovnice koje su jedinstveni izraz slikara i pjesnika u jednoj osobi.” (Prema: www.literatura - blogger.ba)


170

značajno mjesto u dječijoj književnosti. Mnogi postavljaju pitanje da li je to knjiga i dio

književnosti, jer slikovnica može biti i igračka, slagalica, zbirka slika sa tekstom ili bez

teksta, sa i bez literarnih pretenzija.

To je dvodimenzionalno umjetničko djelo, jer se u njoj susreću dvije umjetnosti: slikarstvo

i književnost, slika i tekst.

Slikovnice se dijele na više vrsta po tematici, načinu izrade, tehnologiji nastanka i sl. Ima slikovnica sa malo teksta ili bez njega, a najbolja je kombinacija ravnomjeran slike i

teksta, odnosno, nego kombinacijom likovnog i literarnog izraza. S obzirom na namjenu,

slikovnice se dijele na dvije grupe:

1. Slikovnice spoznajnog (edukativnog) tipa (pružaju spoznaje, upućuju na osnove

brojanja, igru slovima, sa domaćim i divljim životinjama, ambijentom u kom žive i sl) i

2. Slikovnice poetskog tipa (ne daju djeci pouzdana i precizna znanja, nego djeluju

na njihovu maštu, ukus i etiku). To su dječije pjesmice, bajke, crtice i pripovijetke – djela

sa fabulom koje nemaju spoznajnu dimenziju, nego umjetničku misiju.

Savremeni teoretičari manja i kraća književna djela nazivaju nefikcijske slikovnice

i koje se razlikuju od ostalih žanrova. Osnovna su im obilježja da se sadržaji zasnivaju na

istinitim informacijama i da nude spoznaje o svijetu u koji djeca ulaze.

Slikovnice i knjige nude odgovore na brojna pitanja koja djeca postavljaju

odraslima o sebi, svojoj okolini, prirodi, znanosti i povijesti, udovoljavaju zahtjevima djeteta i sadržinom i duhovnim smislom. Pedagoške dimenzije slikovnice istraživali su

osobito hrbatski pedagozi (Diklić – Težak – Zalar, 1996., str. 343 – 344) i ukazali da je

“Slikovnica je prva dječja knjiga. A sve što je u životu prvo ima posebnu važnost i značenje. Ne govori se uzalud o prvim dječjim koracima, prvim izgovorenim riječima,

prvim izletu, prvom gledanom filmu, prvom pogledu i prvoj ljubavi. Sve što je prvo

izrazitije se i jače usijeca u dušu, dulje se pamti, snažnije utječe na formiranje karaktera.

Zato nije sveje-dno kakvu prvu knjigu dajemo djeci u ruke,čime ih u početku života duhovno hranimo. (…)

Kako je slikovnica dvodimenzionalna knjiga sastoji se od slike i teksta – ponekad se pokrenu diskusije koja je komponenta važnija. Ali, to već nalikuje na raspravu o tome

je li bila prije kokoš ili jaje? Nije jedna komponenta podvrgnuta drugoj, niti je u njezinoj

službi, nego su njihove uloge ravnopravne. I slika i tekst iskorištavaju svoje izražajne moći na najbolji način.

Danas je slikovnica, uz TV, prvi izvor spoznaje djeteta o životu, pa njena uloga i

značaj rastu. Dobra slikovnica nadomješta djetetu slobodu koje nema, razvija maštu, navodi na akciju. Poznate su na našim prostorima slikovnice nastale na temelju književnih


171

djela za djecu poznatih bajki i poznatih pisaca: Pinokio, Bambi, Srebrenko,

Crvenkapica, Mačak u čizmama i dr.

ŠIMO EŠIĆ- ANDREJ REHAK

BIJELI SVIJET, ŠARENI SVIJET Nekad davno, dok još ni sunce nije bilo tako sjajno i toplo kao danas,

svijet nije bio ovako šaren i lijep. Njime je, iz bijelog dvorca, sa vrha Bijele planine, vladala Bijela Carica, a kako je ona najviše voljela snijeg i zimu, sve u tom njenom svijetu je bilo bijelo, prebijelo.

Dok je trajala zima, to je i bilo razumljivo – snijeg bi pokrivao šume i

kuće, brda, doline i puteve i sve je moralo biti bijelo. Ali, kada se snijeg za vrijeme kratkog ljeta otapao, ni tada nije bilo druge boje, osim bijele. Iz bijele zemlje rasla je bijela trava, cvjetalo je samo bijelo cvijeće, u šumamam su rasla samo bijela stabla, živjele samo bijele životinje, tekle su samo bijele rijeke i letjele samo bijele ptice.

Ljudi su nosili samo bijela odijela i u bijelo krečili kuće. Nije im to

smetalo, jer za drugu boju nosu znali. Druge boje na svijetu nije ni bilo. Svijet je bio tako bijel, da mu je i poslije toliko vremena ostalo to ime, pa se i danas može čuti: - Otisnuo se u bijeli svijet. Ili: - Luta po bijelom svijetu.

I sve je to bilo tako i ko zna koliko bi još trajalo da na bijeli svijet nije došao jedan sasvim drugačiji dječak.

Imena mu se više niko pouzdani ne bi mogao sjetiti, ali priča o onome što

je uradio prenijela se i do danas. Izgledao je, u stvari, kao i sva druga, bijela djeca. Ali, izgled nije uvijek najvažniji, zar ne? Dok bi se drugi igrali, on bi radoznalo zavirivao ovdje – ondje, čeprkao po travi, rezuckao nešto nožićem, zapitkivao starije o stvarima o kojima oni nikad nisu ni razmišljali, a često bi ga vidjeli kako zamišljeno i odsutno zori u nebo. Tako su pomislili da je skrenuo s pameti, pa su ga vršnjaci počeli izbjegavati, a odrasli sažalijevati.

Ali, što je dječak više rastao, bivao im je sve zagonetniji. Govorio je tako

lijepo, da bi, slušajući ga, seljaci zaboravljali na posao, domaćice na ručak, pa čak i bolesnici na svoju bolest. Sam je napravio neku čudnu sviralu kakvu ljudi


172

do tada nisu poznavali, i svirao na njij tako divno da su čak i ptice u letu sa čuđenjem zastajale da ga čuju.

Vijest o tome pronese se brzo, kao da ju je vjetar raspuhao po cijeloj

carevini, pa stiže i do ušiju Bijele carice. Tako neobičnog dječaka, sada već mladića, dovedoše u Bijeli dvor. Njegove priče i muzika opčiniše vladaricu i ona mu ponudi carsku službu.

Pričao je na dvoru i svirao neprekidno. Slušali su ga otvorenih usta,

gotovo ne dišući, ne vjerujući da se riječi mogu tako sklapati i slagati i da na svijetu postoje zvuci kakve je mladić izvlačio iz svoje svirale. I svi su poslije njegovih priča i svirke bivali opčinjeni, samo je on bio nespokojan i nezadovoljan.

Bijeloj Carici, koja je bila oštroumna vladarica, to ne promače, pa ga

jednom pozva i reče: - Otkrio si nam čarobne stvari, svima si nam miljenik, pa ipak, čini mi se,

nisi zadovoljan. Reci mi šta ti je'? - Ne znam, presvijetla carice – sleže mladić ramenima. – Toliko toga

lijepog i neobičnog dešava se u meni, a tako malo uspijevam prepričati riječima i dočarati sviralom. Osjećam da postoji još neki skriveni način. Tu negdje, u blizini, na dohvat ruke, ali nikako ga ne uspijevam otkriti…

- Mladi si – reče mu carica na to – i odakle taj nemir u tebi? Vremenom, naučićeš biti zadovoljan s onim što ti je dato. No, pusti to…Hajde, odsviraj mi nešto.

Prošlo je od tada ne mnogo vremena – koliko da vjetar preleti planinu s

kraja na kraj, a mladić usni strašan san. San o njihovom bijelom svijetu koji više nije bijel! Drveće, trava, ljudi, ptice… - ništa više nije bilo bijelo! Sve je bilo nekako drugačije, mnogo drugačije. (Odlomak).

( Pred njegovim očima u zrakama sunca se pojavi odsjaj duginih boja. Kad je

vidio boje, mladić se zapitao zašto je sve bijelo, pa poče dijeliti boje. Onda je svirao

koscima, pa je i žito dobilo žutu boju, pa se obojila trava, vrt, polje, šume, ptice,

leptirovi…Sve je blistalo u šarenilu. Seljaci koji su krenuli u polje vidjeli su da je

sve ša-reno, pa su bili radosni. Dvorjani su obavijestili o tome i Bijelu Caricu koja je

zatvorila vrata svoga bijelog dvorca i zauvijek ostala u njemu. I danas ćete čuti

zvukove svirale dok gledate lijepe bijele boje. Kažu da i danas negdje živi i možda

opet kani izmijeniti ovaj svijet…").


173

7. 8. STRIP

Najčešća je definicija da je strip ikoničko-verbalni medij u kom se priča

ostvaruje i slikom i tekstom što ga čini autonomnim umjetničkim oblikom koji se

upravlja prema vlastitim zakonitostima, logici i motivaciji. Stoga je strip recidiv mitskog iskustva čovjeka i njegova potreba da se potvrđuje i dokazuje kroz vlastito

iskustvo. Strip je žanr koji neki nazivaju osmom umjetnošću, vrlo je raširen i popularan i

prema nekim procjenama ga čita skoro četvrtina čovječanstva. Strip je riječ koja na

engleskom znači vrpcu ili traku sa nizom crteža ili sličica popraćenih tekstom. Tekst

čine dijalozi, a nalaze se u balončićima kvadratno uokvirenih slika. Strip je nastao vrlo

davno i neki historičari početke stripa vide u prastarim crtežima prvih ljudi koji su u

pećinama slikali detalje iz lova, na reljefima grčkih hramova, u srednjovjekovnim prostorijama ili u crtežima u Africi od prije 10.000 godina. Mnogi najljepšim stripom

smatraju prikaz čuvene bitke kod Hestingsa iz 1060. godine koji je urađen na tapiseriji

dugačkoj 70 metara gdje su prikazane 623 ličnosti. Neki tragove stripa nalaze u Francuskoj.

Napredak u razvoju i afirmaciji stripa je učinio američki crtač Ričard Felton

Okolt (Richard Felton Autkolt) koji je u Pulicerovim novinama štampao prvi strip u

nastavcima Žuti dječak (Jelou Kid) 1890.g. Ta godina se smatra godinom nastanka stripa.

Strip je, znači, nastao u Evropi, da bi nam došao iz Amerike. Pravu revoluciju u historiji

stripa izazvao je Tarzan Harolda Fostera (1929), prvi realistički crtan i koncipiran strip. Nakon Tarzana nastaju stripovi o princu Valijantu, zatim stripovi Aleksa Rejmonda

Flaš Gordon, Detektiv X-9, Rip Kirbi i dr., a tridesetih godina u Americi se začinje

nova faza strip-medija izlaženjem tzv. strip-sveski i serijom stripova o tzv. super-junacima (Supermen).

Pretečom stripa se smatra njemački slikar Vilhelm Buš (Wilhelm Busch) koji je u II pol. prošlog stoljeća izdao humorističku knjižicu o doživljajima dvojice vjetropira

Maksa i Morica. To su slike popraćene kraćim stihovima i tekstom. U Bosni se pretečom

stripa smatra reljef iz 15. st. na stećku iz Stare Zgošće kod Visokog gdje se vide kronološki

poredane scene jednog feudalca, dvije gospođe i sluga koji ga čeka sa osedlanim konjem. Poznata je i Zagrebačka škola stripa. Specifičnosti strupa u odnosu na druge žanrove su:

1. sa užitkom ga čitaju djeca i odrasli, pa je teško povući granicu između čitalaca

i reći kome on pripada i

2. on je dvodimenzionalan, jer ima jezički i grafički izraz. Stripovi su tematski vrlo raznovrsni:

- Prema onome kojoj su publici namijenjeni, dijele na:


174

- strip za odrasle (koji karakterišu nasilje, slo`ena fabula i kvalitetan crtež) i

- na strip za djecu (u kom su radnja i zapleti jednostavniji, naglašena crno-bijela

tehnika, pedagoška i etička poruka. U njima se izbjegava nasilje, okrutnost i seks.

U novije vrijeme strip postaje masovna zabava, a nekad služi za učenje stranih jezika, historije nekog naroda, geografije i sl. – tj. ima edukativnu funkciju.

Glavne osobine stripa za djecu su – uprošćena fabula i – junaci, koji su

uglavnom antropomorfne životinje (sa ljudskim karakteristikama), a junaci su mladi i djeca. U takvim stripovima je izražena moralno-idejna poruka. Likovi su

dvodimenzionalni, crno-bijeli, nema dublje motivacije i karakterizacije, nego su pozitivni

junaci uvijek dobri, a negativni zli i pokvareni.

Po tehnici crtanja strip se dijeli na: - realistički strip i strip u karikaturi, a po

tematici na:-historijski, kriminalistički, ljubavni, avanturistički, naučno - fantastični i sl.

Savremeni strip je nastao početkom 20. st.kao produkt američke novinske

industrije. U početku su to bili smiješni crteži sa zabavnim tekstom koji su izlazili kao

poseban dodatak u nedjeljnim izdanjima novina, a kasnije, i kao dodatak dnevnim novinama.

Na temelju klasičnih stripova napravljen veliki broj uspješnih filmova, a na temelju velikog broja klasičnih filmova i knjiga napravljen je veliki broj stripova.

7. 9. PUTOPIS

Putopis je stare književna vrsta i popularan je kod mladih zbog njihovih poruka i

tekstualnih sadržaja. Putopisac slika jedan narod i kulturu, a istovremeno, govori o svom narodu i kulturi i tako vrši poređenja, izvlači zaključke i pomaže da se bolje upozna narod

u kom se nalazi. Tako je on, na neki način, komparatist koji zbližava vremena i prostore,

ljude i krajeve.

To je književno-naučna prozna vrsta avanturističkog tipa u kojima autor

zapisuje svoja zapažanja i doživljaje sa nekog putovanja. Putopisi mogu biti filozofski,

sociološki, politički, arheološki, etnografski, likovni i žurnalistički. Putopis je značajan jer u pisanju autor mora imati široko znanje.

Putopisac mora koristiti sva čula da bi napisao djelo za razliku od pisaca ostalih

žanroda; mora biti nadaren i imati naglašenu moć zapažanja. Tako putovanje ne

predstavlja kretanje iz jednog mjesta u drugo, već promjena sredine u kojoj ljudski duh pokušava da se snaže i prilagodi novom i nepoznatom.


175

Ova djela se graniče sa djelima naučnog karaktera, ali se od njih razlikuju: dok u

djelima sa naučnom tematikom glavno mjesto zauzimaju naučni podaci, u putopisima i

biografijama nalazimo obilje životnog materijala putem kojeg čitaoci mogu upoznati nepoznati svijet, narode, običaje. Ima u sebi elemenata i drugih žanrova: eseja, romana,a

nekad ima i lirskih raspoloženja.

Tragove putopisa historičari nalaze u staroj Mesopotamiji. To je putopis sa jednog

ratnog pohoda. Zatim su pronađeni putopisi u starom Egiptu (Amon putnik), a osobito u

grčkoj književnosti. Naročito ih ima u Ilijadi i Odiseji, a njegovao ih je i grčki historičar

Herodot. U rimskoj književnosti ih je pisao ih je Julije Cezar (Galski rat). Poznat je Plinijev opis Etne koja izbacuje vatru, Nikolaj Čukovski (Slavni moreplovci) i dr. Jedan

od najzanimljivijih putopisa norveškog zoologa Tora Hejerdala koji je izazvao divljenje u

svijetu, jer je 1947. godine sa malobrojnom posadom na splavu Kon Tiki preplovio od Južne Amerike i Polinezije i to opisao u djelu.

198). Putopisac razotkriva vlastitu intimu da

bi je podijelio sa čitaocem i kazao svoja razmišljanja o svojoj domovini, književnosti i

kulturi svoga naroda.

Kod nas su poznati putopisci Ivan Frano Jukić (1818–1857) (Putovanje iz

Sarajeva u Carigrad), Zuko Džumhur (1920 – 1989) (Hodoljublja).

ZUKO DŽUMHUR (1920. – 1989.) NEKROLOG JEDNOJ ČARŠIJI

Ovdje, sa brijega vidi se cijeli Zlatni Rog. Desno je Fanar.

198) “Putopis je uglavnom prozna književna vrsta u kojoj su putovanje i izgled proputovanih predjela ili zemalja povod za umjetničko oblikovanje zapažanja, dojmova i razmišljanja o svemu što je putopisca zaokupilo na putovanju. Putopis može biti napisan književnoumjetničkim, znanstvenopopularnim ili

novinarskim (publicističkim) stilom. Obično se dijele na poučne i zabavene putopise. Prvi hratski suvremeni putopis je Pogled u Bosnu Matije Mažuranića iz 1842. Najznačajnijim se putopiscima u hrvatskoj književnosti smatraju: Antun Gustav Matoš i Matko Peić.” (Prema: hr.wikipedia. org/

wiki)


176

Voda pod Fanarom bila je bajata i stara – vizantijska. U ovoj vodi više se ne ogledaju stvari sa zemlje. Po fanarskom brijegu nad Zlatnim Rogom čuče crvotočne kuće popularnih

mušebaka, rasute po padini iznad Vaseljenske patrijaršije. Izdaleka, ovako razbacane, liče na potučenu vojsku posljednjih otomanskih sultana.

Ova propala zdanja grčkih trgovaca vjekovima su odolijevala islamu i

zemljopisima. Bogata i moćna do prije stotinjak godina, desna obala zaliva bila je

gnijezdo fanariota. Ovdje je bio centar grčke akcije na Balkanu i trgovačke špekulacije na Levantu. Odavde su se generacije bogatih hrišćana lukavstvom, novcem i intrigama nosile sa turskom vjerom i policijom. Zlatom se kupovao Sultan i iskupljivao Hrist.

Trgovci su držali novac, patrijarh carigradski držao je crkvu, car ruski

držao je patrijarha. Kada nije bivalo tako – panduri su globili trgovce, a derviši su vješali patrijarha. Srednja vrata Vaseljenske patrijaršije i danas su zazidana. Na njima je visio patrijarh grihodije, ali, i prije i poslije toga, begovi fanarski bili su i kneževi i guverneri otomanski po Vlaškoj i Rumeliji i savjetnici carski na Saraju i na Porti.

Nema više fanariota…Ni sultana otomanskog, ni cara pravoslavnog… sa

ovog brežuljka zlato je pobjeglo u banke po Galati ili čak u Urugvaj. Bogati trgovci žive na Džihangiru ili Floridi. Na Fanaru je ostala sirotinja

jevrejska i Patrijaršija vaseljenska uboga i pruboga. Prije nekoliko godina htjela je Patrijaršiji pomoći i Moskva, ali su je pretekli protestanti i dolari.

Na padini što prilazi pored malehnog prozora ležao je nekad stari Vizant i

možda su janjičari u jednom od ovih tijesnih prolaza dotukli osamnaestog i posljednjeg vizantijskog cara, računajući na Konstantina velikog, ili sto dvadesetog, računajući od imperatora Augusta Oktavijana.

Tako piše u svim historijama… Brod kreće desno, panorama se prekida. Pored prozora teče zelena voda.

Sve do Ejuba…


177

Truhle tarabe, drvene kuće, desetak kubeta, stotine automobila,jablanovi. Sakrivena u šiblje, turbeta u gomili dotrajavaju kao na neko ogromno, neupotrebljivo i polupano posuđe, bačeno u korov.

Na istoku se sponemik ne može uvijek vidjeti cio. Sve je napuklo i za sve

se zalijepio "noviji" svijet dućana i daščara. Vidi se obično kube ili sami vrh minareta.

Na dnu dvorišta Ejubove džamije, u zelenilu šadrvana i česama ima

stotinjak kvadratnih metara stare turske keramike, ljepše od one u jedrenskoj Seliniji, i svježije od one u Plavoj džamiji. Na ovim pločama sve se veže i prepliće u zelenim čvorovima i opet nadovezuje u vječnom ponavljanju teme koja je bez početka i kraja kao u staroj istočnjačkoj bajci.

Ovo je ispjevao pjesnik koji nije znao za granice dozvoljenog i

nedozvoljenog, i bježeći jedino od čovjekova lika, iskreno i tiho pjevao je po ovom zidu svoju malu, zelenu strofu. Nju može zapamtiti svako ko voli da čita čudna slova kojima je napisana, ali niko je ne može ponavljati i recitovati. Plemenitom površinom sa svih strana, tankim plavim venama istočnjačkog ornamenta teče nijemi krvotok arabeske." .(Odlomak iz putopisa Nekrolog

jednoj čaršiji)

7. 10. BIOGRAFIJA I AUTOBIOGRAFIJA

Biografija i autobiografija su granični žanrovi u kojima znameniti ljudi govore o

vlastitom životu, odnosno nekim najzanimljivijim dijelovima života. Biografija je zanimljiv žanr, jer pisci pokušavaju dramatizirati detalje iz života poznatih ljudi.Ima u sebi

i elemente drugih žanrova, jer pisci moraju biti i pejzažisti i portretisti i historičari i

romanopisci, a sve to objediniti u cjelinu.

Biografije su romansirani životi poznatih ljudi iz svjetske historije. Teoretičari ih

stavljaju na granicu između književnosti i historije.

Poznata je biografija njemačkog pisca Štefana Cvajga Magelan, a zanimljive su i biografije poznatih ljudi svijeta: Mark Tvena, Čalsa Dikensa, Žil Verna, Andersena i

drugih.


178

Autobiografija je djelo gdje znamenite ličnosti govore o detaljima iz svoga života,

osobito onima koji su usmjerili tokove ljudske historije. U pisanju koriste iskustva drugih akademskih disciplina.

Pisanje biografija i autobiografija sadrži tri različite vremenske jedinice: strukturu ili trajanje određeno geografskim miljeom, konjunkturu ili srednje trajanje usmjereno

spram društvenog života, te prolazni događaj koji uključuje suvremenost i individualnost.

Zato nose i dio socijalne historije u koju su ugrađena ljudska i materijalna iskustva.

Autobiografija u središtu pažnje ima životnu priču koju priča autor, a koja može

imati nekoliko zapleta i nekoliko priča. Nekad traže utemeljenje u društvu, politici ili

ekonomiji čime remete historijsku objektivnost. U djelima se osjećaju dodiri između narativnosti i etike, a do izražaja dolazi piščevo umijeće razmjene iskustava i poređenje sa

sličnim djelima i sličnim koje uzima za parametar svojih opisa. 199)

. Nikolaj Čukovski

(1905 - 1965) (Džejms Kuk)

NIKOLAJ ČUKOVSKI (1905. – 1965.)

DŽEJMS KUK (Djelo govori o slavnom moreplovcu koji je otkrio mnoge nove zemlje

u svijetu (Tahiti, Novi Zeland, Australiju). U biografiji se govori o njegovom otkriću Novog Zelanda.).

Na putu prema jugu kuk je htio posjetiti još jednom Novu Zelandij. Kraj novozelandskih obala bjesnila je bura. Valovi su se uzdizali iznad

jarbola i bučno se rušili na palubu. Vjetar je bio tako jak da je obarao ljude, a kiša je padala bez prestanka.

199) “Biografije i autobiografije su žanrovi koji su sebi imaju više ili manje historijsko utemeljenje i uporište. Autor piše o sebi ili nekoj poznatoj ličnosti izlažući svoje pričanje i modelu historije i sudu čitalaca. Tematiziranje individuu kao nosioca radnje i zbivanja, autor pokušava napraviti i njegov vanjski i unutrašnji portret i stavljajući ga u fokus svoga interesovanja, pokušava mu dati dimenzije nosioca sintetičkog duha

totalizacije. Za biografiju i autobiografiju je značajno nastojanje autora da u nju ugradi univerzalno i konkretno, da svoje likove oslobode partikularnosti njihovog ličnog prostorno-vremenskog smještaja”. (Prema:

www.orbus.bl)


179

Tek petog dana, kad su pomorci već sasvim iznemogli, vjetar se stišao, nebo se razvedrilo i sinulo je sunce.

U daljini, na kraju obzorja, plavile su se planine južnog novozelandskog

otoka. Nad uzburkanim morem kričali su albatrosi. Kuk je pozorno gledao u daljinu. Ali nigdje nije vidio "Odvažnost"..

Za vrijeme bure laže su se razišle. Uzalud je "Odluka" pucala iz topova,

uzalud je ulazila u svaki zaljev – njezin je suputnik nestao bez traga. Kuk se vrlo zabrinuo.

- Ne bojte se – umirivali su ga časnici. . "Odvažnost je izvrstan brod,

ništa mu se nije moglo dogoditi. Kapetan Firno sigurno vas već odavno očekuje u Kukovu tjesnacu.

I oni krenuš prema Kukovu tjesnacu, iako je "Odluci", oštećenoj burom,

bio potreban hitan popravak. Ali "Odvažnosti" nije bilo tamo. Uz pomoć Edideja, koji se pokazao kao izvrstan tumač, Kuk se raspitivao

kod urođenika nisu li oni ovdje vidjeli prije nekoliko dana "drugi ploveći otok s bijelim krilima"

- Nismo vidjeli – odgovorili su Novozelanđani. Kuku je ostalo samo jedno – da čeka. Bio je siguran da će se kapetan Firno

dosjetiti da plovi u Kukov tjesnac, ako samo "Odvažnost" još može da se drži na vodi.

A, međutim, trebalo je da se sprema za tešku plovidbu u polarna mora, na traženje Južnog kontinenta. Približavalo se ljeto i Kuk ga je htio pošto-poto iskoristiti da prodre što dalje prema jugu.

Zaječaše udarci sjekira, zacviliše pile. Tesari i brodograditelji prihvatiše

se popravljanja broda. Ali najvažniji zadatak je bio da se opskrbe zalihama hrane, jer su već pojeli voće koje su kupili na otoku Tongatabuu, a bura je uništila gotovo svu zalihu kruha – bilo je pokvašeno i sagnjilo više od deset tona morskog dvopeka.

Novozelanđani su ovog puta dočekali moreplovce kao stare prijatelje i

dovezli su mnoštvo riba. Na obali otpoče živa trgovina.


180

Ali je prošlo osam dana i stare zalihe ribe bile su potrošene, a novih nije bilo dovoljno. Uzalud su mornari lutali po obali sa svojim dragocjenim čavlima. Nije im uspijevalo da dobiju više od pet do šest košara dnevno. Urođenici su također bili očajni, jer nisu više lako dobivali željezne stvari.

Jednog jutra moreplovci opaze da su iz obalnih sela nestali svi muškarci

sposobni za oružje. Na sva pitanja Kuka žene i djeca, koja su ostala u selu, odgovarahu: - Otišli su u rat.

- A tko će sad loviti ribu? – poviče Kuk. – Ja još nisam usolio ni polovinu

one količine koja mu je potrebna da krenem na put. Ta može nam se dogoditi da nekoliko mjeseci ne ugledamo nikakva kopna.

Tri dana o ratnicima nije bilo ni traga ni glasa. Ali četvrtog dana oni su u

pedeset piroga doplovilči u tjsnac. Poglavice su držale koplja na kojima su bila nabodena srca pobijeđenih, a piroge su im bile krcate ribom, zbog koje su otpočeli rat.

Na obali opet zagraja tržište. Kuk je prisustvovao kod svake kupnje, jer se

bojao da ne nabavi pokvarene ribe. Međutim, su na "Odluci" učinili otkriće koje je potvrdilo najcrnje

pretpostavke o naravi i običajima Novozelanđana. Dogodilo se to ovako. Otac i sin Dorsteri i nekoliko časnika sjedjeli su na palubi i razgovarali s

Edidejom. Najednom doplovi čamac i na palubu se popne mornar u pratnji dvojice urođenika. Mornar je držao u rukama nekakav paket.

- Gledajte što sam kupio od tih junaka – reče obraćajući se Forsterima. - Nije skupo. Samo dva čavla! S gađenjem otvori paket i pokaže učenjacima udrubljenu ljudsku glavu.

Glava je bila kuhana. Dugo nije nitko mogao progovoriti ni riječi. Mornari su odskočili od Novozelanđana. Ali najteže je taj odvratni prizor djelovao na Edideja. Tahićanin se najprije ukočio od zužasa, a onda zaplakao.

Za neko vrijeme na brod se vrati Kuk. Opazivši po licima svojih drugova da se dogodilo nešto neobično, upita o čemu se radi. Forster-sin mu ispriča. Kuk siđe u svoju kabinu i iz nje nije izlazio cijelog dana.


181

Mornar koji mu je nosio ručak čuo je kako kapetan sam sa sobom

razgovara: 2. Oni su to zbog gladi, zbog gladi – mrmljao je. – Samo trajna glad može

prisiliti jednog čovjeka da pojede drugog. Ta oni nemaju koza, ni svinja, ni krava, ni kruha, ni voćaka – imaju samo robu i divlje trave.

Rano ujutro on pozove pet mornara, dade im lopate i motike, pošalje ih na obalu i naredi da se kopa zemlja za povrtnjak. Onda pođe kuharu i uzme od njega dvije posljednje vreće krumpira koji su ponijeli iz Engleske.

(Odlomak- preveo A. Zaharović)


182


183

BILJEŠKA O AUTORU

RIZO DŽAFIĆ je rođen 1945. godine u Bosanskoj Krupi gdje je završio osnovnu školu i Gimnaziju i gdje je, nakon završetka studija na Filološkom fakultetu u Beogradu

1971. godine (Grupa: Jugoslavenska i svjetska književnost) započeo raditi kao profesor

maternjeg jezika u srednjoj školi.

Jedno vrijeme (1982 – 1986) je radio u SR Njemačkoj u dopunskim školama

(Štutgart, Keln, Frajburg).

Za rezultate u odgoju i obrazovanju dobio je 1987. godine najviše priznanje SR

BiH za prosvjetne radnike – nagradu HASAN KIKIĆ.

Osnivanjem Pedagoške akademije u Bihaću (1993) Džafić je radio kao asistent na

predmetu Književnost za djecu, a osnovanjem Pedagoškog fakulteta (1998) kao predavač

na predmetima iz oblasti književnosti.

Postdiplomski studij iz područja književnosti Rizo Džafić je upisao na Filozofskom

fakultetu u Zagrebu, 1998., a magistrirao 2000. godine. Tema magistarskog rada je bila

”Razvitak dječije književnosti u Bosni i Hercegovini”. Doktorat pod nazivom ”Tematske,

genealoške i kontekstualne vrijednosti savremene krajiške književnosti za djecu” odbranio je na Filozofskom fakultetu u Tuzli i stekao zvanje doktora humanističkih nauka

iz područja književnosti.

Piše poeziju i prozu za djecu i odrasle. Objavio je dvadeset knjiga i dvije čitanke

za osnovne škole. Prvu zbirku priča ”Brodolom” objavio je 1983. u tuzlanskom “Univerzalu”. Knjiga je izazvala pažnju književne kritike i čitalačke publike, a više priča

iz te zbirke je uvršteno u izbore i antologije.

Za poeziju i prozu nagrađivan na književnim konkursima.


184

Zastupljen u izborima, pregledima i antologijama savremene dječije poezije i

proze, u čitankama i školskoj lektiri. Prevođen na njemački, engleski, turski, albanski, makedonski i slovenski jezik.

Rizo Džafić temeljito prati savremenu književnu produkciju u BiH i svijetu, a svoja kritičarsko – esejistička istraživanja objavljuje u svim uglednim književnim listovima

i časopisima.. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine.

Radi na Pedagoškom fakultetu u Bihaću.


185

IZVODI IZ RECENZIJA:

Ozbiljniji istraživački projekat

Džafić je izdvojio one pisce za koje je smatrao predstavnicima dječije literature od

njenog nastanka do danas, a svojim prijedlozima je i te kako uzdrmao stavove i mišljenja

dosadašnjih teorija i teoretičara o nekim piscima i umjetničkoj vrijednosti njihovih djela.

Tako ćete u ovom udžbeniku naći davno zaboravljene pisce u našoj i svjetskoj književnosti

koji su i sad i te kako popularni i cijenjeni u svijetu, a kod nas su iz neobjašnjavih razloga

davno izbačeni iz dječije literature. Isto tako ćete naći domaće pisce koji uprkos visokom

dometi svojih djela nisu nikad imali mogućnost da uđu u nastavne programe i đačke

čitanke. Nijedno buduće samjeravanje ove književnosti neće biti moguće bez ove knjige. I

ne samo zato što je ona dosad uvjerljivo najsveobuhvatnija. I u tome je vrijednost ovog

udžbenika.

Za neke druge stručne knjige to ne mora biti presudno ili uopće ne treba biti bitno,

ali je za ovu veoma važan moment to što je njezin sastavljač i autor i sam književnik, što

ima bogato vlastito iskustvo u bavljenju i dječijom književnošću, ali i što se književno-

teorijskim samjeravanjem ove književnosti bavi dugo i veoma uspješno i da već

decenijama na svim poljima paralelno, ostvaruje izuzetne rezultate. Udžbenik je, znači,

nastao u radionici autora koji je i sam dječiji pisac sa preko dvadeset objavljenih knjiga i

dvije čitanke, koji je odavno nezaobilazan u čitankama za osnovne škole i čije su tri knjige

bile uvrštene u školsku lektiru. Po tim referencama Džafić se danas smatra jednim od

najkompetentnijih književnih kritičara i teoretičara dječije književnosti na našim

prostorima. I danas svoje stavove potvrđuje u književnim listovima i časopisima u kojima

sarađuje i kojima je objavio stotine književnih kritika o književnosti za djecu i odrasle.

Ovakav istraživački tip knjige će, ako ništa drugo, biti zabilježen kao prvi

ozbiljniji istraživački projekat u Bosne i Hercegovine koji se pojavio nakon više decenija.

On je i inspiracija da i drugi nastave istraživanja u ovoj oblasti i daju svoj doprinos odgoju

i obrazovanju mladih na našim prostorima.

Prof. dr. Muris Idrizović


186

Pionirski poduhvat

Ovakvu vrstu rukopisa od njega smo u posljednje vrijeme i očekivali. Jer čovjek koji godinama piše dječiju poeziju i prozu i koji se u isto vrijeme, također godinama, kao

književni historičar, kritičar i teoretičar, bavi dječijom književnošću, i ne samo dječijom, u

svakom slučaju je pozvan da u vidu neke vrste antologijskoga odbira da rukopis koji će na prihvatljiv način prezentirati ogromnu i značajnu produkciju dječije književnosti u

svjetskim i našim okvirima. A upravo toga posla se prihvatio Rizo Džafić i, kao rezultat

svoga poduhvata, ponudio nam rukopis univerzitetske čitanke dječije književnosti. U

svome rangu, ovo je u bosanskohercegovačkoj književnoj javnosti i nauci praktičkipionirski poduhvat, jer mi do danas nismo imali knjigu, odnosno udžbenik, ove

vrste. Samim tim, imajući u vidu tu prostu činjenicu, Džafićev rukopis dočekujemo kao

značajnu novinu u oblasti nastave književnosti. On je samom svojom pojavom novina prije svega u oblasti univerzitetske nastave dječije književnosti u Bosni i Hercegovini i on

bi mogao popuniti dosadašnju krupnu prazninu nepostojanja takvog udžbenika i

neminovne upućenosti studenata i profesora bosanskog jezika i bošnjačke književnosti na

udžbenike iz Hrvatske i Srbije, koji nisu naročito visoke vrijednosti i koji su po koncepciji i odbiru i inače vrlo sumnjive književnoestetske utemeljenosti i reprezentativnosti.

Sve u svemu, ovakav cjelovit zahvat u brojne i raznovrsne žanrove dječije književnosti sam po sebi je značajan poduhvat i stoga ovaj rukopis treba objeručke

prihvatiti. Ocjenjujemo ga kao vrijedan i po mnogo čemu stvaralački i sintetski doprinos

autora Rize Džafića našem boljem poznavanju i iščitavanju djela što svjetske što naše dječije književnosti. Naša, u ovom vidu data, recenzentska, uglavnom opća, ocjena ne

znači, naravno, da se ovoj verziji rukopisa ne bi mogle dati i određene, uglavnom sitnije,

primjedbe i sugestije, što će se učiniti konkretno na samome rukopisu. Riječ je, dakle, o

izuzetnom hrestomatijskom poduhvatu iz oblasti dječije književnosti, koji bi mogao predstavljati vrlo dobar udžbenik za visokoškolsku nastavu iz te književnosti, ali i

priručnik za nastavnike i profesore jezika i književnosti u osnovnoj i srednjoj školi.

Prof. dr. Dževad Jahić


187

REGISTAR POJMOVA

aktant, 18, 89, 224

afirmirajući odnos poezije, 26, 98, 212

afirmiše igru kao dio djetinjstva, 44

akademska disciplina, 87

atribut, 203, 210

arapska književnost, 8, 18

arheološki slojevi, 2, 270 arhitektura djela, 18

aspekti savremene teorije, 1, 2, 3, 4, 6,

biografija, 7, 114, 123, 170, 171, 270, 273,

274

bliskost u komunikaciji, 23, 165, 234

bosanski duh, 5

bošnjačka bajka, 7, 27, 29, 123,

179, 248, 249

crkvena drama, 5

crkvena književnost, 5

časopisi, 3, 5, 6, 68, 74, 85, 105, 106, 108

čudesno i fantastično, 2, 10, 24, 27, 31,

definicija, 3, 5, 26, 136, 137, 165, 268

dekadentna samoizolacija, 5, 9

dekodiranje, 5, 120

dinamika radnje,4, 12

dionizijski osjećaj života,5, 147, 180

dioptrija,4, 5, 12, 210

diskurs,4, 8, 12, 15, 19

drevna indijska književnost, 9, 75 duhovni i ekonomski razvoj, 6, 36,

108, 125, 205, 227, 245, 266

dvodimenzionalno umjetničko djelo, 266

đačka lektira,210

egizistencijalizam, 58, 85, 93,

116, 124, 148, 173, 179

egzotični krajevi,31, 38, 136, 137,

138, 139, 146

ekspozicija,22, 36, 131, 256 emocionalnost, 19, 136

epika,7, 12, 14, 21, 251

epistola,262

epoha romantizma, 81, 53, 144,

220, 254

epska pjesma,6, 19, 21

evolucionisti,13

evropska tradicija,7, 182

fabula, 4, 8, 19, 34, 39, 39, 42, 58, 88,

92, 104, 118, 147, 160, 202, 215,

254, 269, 270

fantastična priča,7, 27, 38, 69,

70, 81, 144

faze razvoja poezije,189, 202

fenomen modernizma,3, 88, 120,

131, 141, 151, 194, 203, 204

fenotip,184

fikcionalni svijet, 5

filološki pristup,59, 119

filozofsko djelo,112, 121, 137, 210, 218 forma, 2, 3, 8, 12, 15 29, 31, 38,

42, 69, 81, 89, 95, 122, 136, 161, 196

fragmentarnost,118, 220, 262

funkcija stiha, 44, 137, 189, 219

genealogija, 2

geološki slojevi, 2

glavni junak, 69, 93, 108, 191

gledaoci/gledatelji,260

gluma,21, 245

granice književnosti, 2, 70, 122, 124, 140, 146, 148, 149, 171, 179, 186

granični žanrovi,273

hermeneutika teksta,5, 184

heterogenost,122, 178

historičnost,12, 13

historijska komunikacija, 3, 49, 147, 148

historijski okvir,23, 26, 34, 87, 88, 96,

108, 136, 147, 149, 203

historijsko – didaktički značaj, 232, 251

historiografski fokus, 240 humanizam,13, 136

humoristička intonacija, 32, 34,

61, 91, 92, 99, 104


188

idejna komponenta,6, 98, 104, 269

identifikacijska obilježja,6, 12

igra kao model kreativnosti, 24,

irealni elementi,69, 228

iskazni sistemi,4, 26

ispovijedni monolog, 2

izmišljeni svijet,26, 54, 70, 143, 241, 256

izravni unutarnji monolog,86,

izražajni elementi,4, 15, 17, 67, 237

jednočinka, 96

jednostavnost tropa,8, 40, 47, 61, 202,

219, 221

jezička struktura,13, 180

kategorije sa oprekama,3, 13, 22, 70, 87,

227, 259

kauzalitet, 4

kidanje semantičkih niti, 147

ključne komponente, 8, 12, 44, 88, 136

književna forma,4, 5, 14, 17, 165 književne konvencije,3, 27, 54, 67, 69, 70

književne vrste,136, 137, 139, 150

književni dometi, 6, 148

kolektivni hermetizam,2, 180

kombinacija likovnog i literarnog,266

komedija,7, 43, 56, 171, 182, 251, 253

kongruentan,262

konstitutivni elementi,236

kulminacija,22, 35, 356

kulturna klima,5, 12

kulturološko-nacionalne formacije,2, 8

legenda (predaja),7, 12, 34

leksika,27, 136, 209literarna kategorija,3, 5

literatura,40, 45, 88, 93, 108, 130,

137, 146, 164, 178, 198, 261, 277

ljetopis,7, 250, 266

ljubavne pjesme,17, 18

magijsk a sila, 15

megakultura,3 memoari,261, 274

misaoni misticizam, 4, 7

muzikalne dimenzije poezije, 18, 202

nacionalna i vjerska dimenzija, 2, 96,

naracija,38, 137

narativna cjelina, 14, 44, 136

narodna bajka,7, 26, 27

narodna predanja,7, 13

neovisnost od tradicije,220

novela, 7, 32, 33, 36, 38, 94, 281, 284

novinarski (publicistički) stil, 271

običaji, 12, 15, 27, 49, 138, 153,

248, 275

odgoj i obrazovanje djece,139

određenje avanturizma,141

okvirna priča,8

optimizam,24, 220

označitelj,210

parametar,2, 3, 278

percepcija,210

podtekstualne aspiracije,23

poetska jednostavnost,210 poezija, 6, 7, 13, 25, 74, 108,

118, 128, 189, 204, 208, 211, 220, 233,

251

polifonijske strukture,261

problem dekonstrukcije,122

prva arapska kodifikacija,10

psihemske narativnefigure,188

psihološka karakterizacija,179

pučka kultura,12

putopis, 7, 38, 53, 123, 125, 142,

171, 194, 251, 270, 273

rafiniranost,4

realistička priča, 7, 87, 92

referencijalnost,23

retorika,259

roman za djecu,7, 136, 170, 178, 189, 199

romani i priče o prirodi biljkama i

životinjama,136

romansa,6, 88, 99

romantizam,13, 14, 95

savremena gradacija,7, 18

semantička konstrukcija,4

semantički jedinica, 147

sevdalinka,6, 7, 12, 17, 18, 204, 208


189

sintagma,3, 24, 26

skaska,7, 12, 34, 35, 45

svijet djetinjstva,3, 45, 62

savremena priča,122, 134

šaljiva priča,2, 9, 7, 12, 36, 72

tekstualni zapis,261

tema,61, 67, 81, 86, 106, 115, 120, 122, 140

tematski diskurs,12

teoretičari,2, 3, 21, 23, 30,

tragedija,113, 170, 251, 254, 256, 257

transkripcija govora, 62

tranzicija,232

umijeće pripovijedanja,44, 62

umjetnička priča, 6, 44, 69, 62

umjetnička valorizacija,2, 62

umjetnička opr

uspavanka,7, 12, 18, 216 uzlet u imaginarne prostore,6

vjerovanja,14, 15, 24, 35, 248

vještačke nacionalne tvorevine,256

vrelo inspiracije,10

zagonetka,7, 12, 184

zaplet,22, 31, 39, 137, 146, 193, 256

znanstvena rasprava,5

zoo i eko - sage, 150, 256

žanr, 6, 7, 13, 14, 15, 19, 26, 32, 39, 43, 81, 122, 124, 147, 189, 254, 256

žanrovi u dječijoj književnosti,6

žanrovska klasifikacija,6


190

L I T E R A T U R A

1. AZAR, POL: Knjige, djeca, odrasli, Zagreb, 1970. 2. BUTUROVIĆ, DŽENANA: Bosanskomuslimanska usmena epika,Sarajevo, 1992.

3. CRNKOVIĆ, MILAN: Dječja književnost, Zagreb, 1971.

4. CRNKOVIĆ, MILAN: Sto lica priče, Zagreb, 1987. 5. ČUBELIĆ, TVRTKO: Povijest i historija usmene narodne književnosti, Zagreb,1988.

6. DIKLIĆ – TEŽAK - ZALAR: Primjeri iz dječje književnosti, Zagreb, 1996.

7. DURAKOVIĆ, ENES: Antologija bošnjačke pripovijetke 20.vijeka, Sarajevo, 1995.

8. DURAKOVIĆ, ENES: Bošnjačka književnost u književnoj kritici I–V , Sarajevo, 1998. 9. DURAKOVIĆ, ESAD, 1001. noć, Sarajevo, 1998.

10. DŽAFIĆ,RIZO, Antologija bošnjačke poezije za djecu 20.v.Wuppertal, 1998..

11. DŽANKO, MUHIDIN: Čitanka iz dječije književnosti Bobare, 2001. 12. GRUPA AUTORA: Bosanski duh, Sarajevo, 1994.

13. GRUPA AUTORA: Dječija književnost – šta je to? Novi Sad, 1970.

14. GRUPA AUTORA: Metodički pristup književnoumjetničkom tekstu, Sarajevo,1983. 15. GRČKE TRAGEDIJE:(Eshil, Sofokle, Euripid), Sarajevo, 1979.

16. HROMADŽIĆ, AHMET: Dječiji pisci o seb (I i II) Sarajevo, 1989.

17. IDRIZOVIĆ,MURIS-JEKNIĆ,DRAGOLJUB:Književnost za djecu, Sarajevo, 1989

18. KAJAN, IBRAHIM: Antologijska čitanka bošnjačke dječije poezije, Zagreb, 1999. 19. KOHN, MARIJA: Hajnrih Bel (eseji), Sarajevo, 1975.

20. KUJUNDŽIĆ, ENES: Bio-bibliografija Bošnjaka (do Bašagića), Tuzla,1998.

21. MARJANOVIĆ,VOJA: Dječija književnost u književnoj kritici Beograd,1982. 22. MEMIJA, EMINA, Svevremeni govor narodnog duha Sarajevo, 1996.

23. MULAHALILOVIĆ, AHMET: Književnici muslimani u srednjim školama,Saraj. 1941.

24 NARODNE PRIPOVIJETKE BOSNE I SANDŽAKA, Tuzla, 1993.

25. PELEŠ, GAJO: Tumačenje romana, Zagreb, 1999. 26. PRELEVIĆ, RADE: Poetika dječije književnosti ,Mostar 1979.

27. REBAC, HASAN: Počeci književnosti naših muslimana , Sarajevo, 1925.

28. RIZVIĆ, MUHSIN: Panorama bošnjačke književnosti Sarajevo 1994. 29. SKOK, JOŽA: Sunčeva livada djetinjstva, Zagreb, 1979.

30. SOLAR, MILIVOJ: Laka i teška književnost, Zagreb, 1995.

31. ŠIJAN, DANE: Savremeni dječiji pisci Jugoslavije,Zagreb, 1975. 32. TAHMIŠČIĆ, HUSEIN: Biti na putu ,Novi Sad, 1971.

33. TEŽAK, STJEPKO: Literarne, novinarske i srodne družine,Zagreb, 1971.

34. TRIFKOVIĆ RISTO: Savremena književnost u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1978.

35. VUČKOVIĆ, RADOVAN: Bosanskohercegovačka proza , Sarajevo, 1989. 36. VUČKOVIĆ, RADOVAN: Bosanskohercegovačka proza Sarajevo, 1989.

37 ZALAR, IVO:Dječji roman u hrvatskoj književnosti Zagreb,1983.


191

SADRŽAJ

1. KNJIŽEVNOST ZA DJECU – kodiranje termina ................................ 5 2. NARODNA USMENA KNJIŽEVNOST ............................................... 10

2.1. NARODNA POEZIJA. ..................................................................... 11

2.1.1. USPAVANKA. .......................................................................... 13 2.1.2. SEVDALINKA .......................................................................... 14

2.1.3. BALADA ................................................................................... 16

2.2. NARODNA EPIKA ......................................................................... 18

2.2.1. PRIČA SA TEMATIKOM IZ ŽIVOTA ( NOVELA ) ................. 20 2.2.2. LEGENDA (PREDAJA) I SKASKA .......................................... 22

2.2.3. ŠALJIVA PRIČA (ANEGDOTA) .............................................. 24

2.2.4. ZAGONETKA ........................................................................... 26 2.2.5. PITALICA ................................................................................. 28

2.2.6. POSLOVICA ............................................................................. 28

3. POEZIJA ZA DJECU ............................................................................ 30 3.1. PRETHODNICI ................................................................................ 31

3.2. TRADICIONALANA POEZIJA ....................................................... 35

3.3. MODERNA POEZIJA .................................................................... 37

3.4. SAVREMENA I /ILI TRANZICIJSKA POEZIJA ............................. 40 4. UMJETNIČKA PROZA ZA DJECU .................................................... 47

4.1. BASNA ............................................................................................. 48

4.2. UMJETNIČKA BASNA ................................................................... 52 4.3. NARODNA PRIPOVIJETKA ........................................................... 54

4.4. BAJKA ............................................................................................. 56

4.5. UMJETNIČKA BAJKA .................................................................... 68

4.6. BAJKA NA NAŠIM PROSTORIMA ................................................ 79 4.7. FANTASTIČNA PRIČA ................................................................... 88

4.8. FANTASTIČNA PRIČA NA NAŠIM PROSTORIMA ..................... 92

5. PRIPOVIJETKA ZA DJECU ............................................................... 98 5.1. POČECI PRIPOVIJEDAČKE PROZE ............................................. 111

5.2. TRADICIONALANA PRIČA .......................................................... 114

5.3. REALISTIČKA PRIČA ................................................................... 118 5.4. SAVREMENA PRIČA ..................................................................... 124

6. ROMAN ZA DJECU ............................................................................ 132

6.1. AVANTURISTIČKI ROMAN ......................................................... 135

6.2. REALISTIČKI ROMAN .................................................................. 145 6.3. REALISTIČKI ROMAN ZA DJECU NA NAŠIM PROSTORIMA .. 148

6.4. SAVREMENI ROMAN ................................................................... 153

6.5. SAVREMENI ROMAN NA NAŠIM PROSTORIMA ...................... 158 7. OSTALI ŽANROVI .............................................................................. 165

7. 1 DRAMA ......................................................................................... 165

7.2. KOMEDIJA ..................................................................................... 167 7.3. TRAGEDIJA ................................................................................... 171

7.4. IGROKAZ ....................................................................................... 175

7.5. DNEVNIK ....................................................................................... 178

7.6. LJETOPIS ........................................................................................ 182 7.7. SLIKOVNICA ................................................................................. 183

7.8. STRIP .............................................................................................. 187

7.9. PUTOPIS ......................................................................................... 188 7.10. BIOGRAFIJA I AUTOBIOGRAFIJA ............................................ 192

BILJEŠKA O AUTORU ........................................................................... 196


192

IZVODI IZ RECENZIJA ......................................................................... 199

REGISTAR POJMOVA ........................................................................... 201

LITERATURA

Documents

Žanrovi u književnosti za djecu