ZAPISNIK FRANJEVAČKOG SAMOSTANA U NAŠICAMA

knjiga III (1821. - 1842.)

Izdavači:Hrvatski institut za povijest

Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i BaranjeZavičajni muzej Našice

Franjevački samostan sv. Antuna Padovanskog u NašicamaGrad Našice

Glavni i odgovorni urednici:Tamara Tvrtković

Milan Vrbanus

Uredništvo:Jasna Turkalj

Stanko AndrićSilvija Lučevnjak

Zoran BibićStjepan Pintarić

Recenzenti:dr. sc. Vlasta Švoger

prof. dr. sc. Mijo Korade

Lektorica:Marija Pepelko

Biblioteka Hrvatska povjesnica. Građa IV/15 Bibliotheca Croatica: Slavonica, Sirmiensia et Baranyensia. Izvori, knjiga V

Documenta Nassiciensia, knjiga III

ISBN: 978-953-7606-06-0 (cjelina)

978-953-7840-57-0 (Hrvatski institut za povijest) 978-953-8102-05-9 (Hrvatski institut za povijest -

Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje) 978-953-7606-24-4 (Zavičajni muzej Našice)

CIP zapis dostupan je u računalnom katalogu Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek pod brojem 140623090

Tiskano potporom Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

ZAPISNIK FRANJEVAČKOG SAMOSTANA U NAŠICAMA

knjiga III (1821. - 1842.)

NAŠICE - SLAVONSKI BROD - ZAGREB2017.

Priređivači:

Kritičko izdanje i prijevodŠime Demo

Mislav GreglMaja Rupnik-Matasović

Tamara Tvrtković

Transkripcija, leksikon, dodaci i kazalaMilan Vrbanus

V

SADRŽAJ

PREDGOVOR ............................................................................................ VII

Mislav Gregl, Milan VrbanusIZMEĐU STAROGA I NOVOGA: HABSBURŠKA MONARHIJA I EUROPA 1821.-1842. ............................... IX

OZNAKE I KRATICE U LATINSKOM TEKSTU I U KRITIČKOM APARATU ............................................................... XLVII

ZAPISNIK DREVNOG SAMOSTANA SVETOG ANTUNA ČUDOTVORCA U NAŠICAMA (latinski tekst i hrvatski prijevod) ............... 1

LEKSIKON OSOBA .................................................................................. 287

KRONOLOGIJA (1821. - 1842.) .................................................................. 465

POPIS SVJETOVNIH I DUHOVNIH POGLAVARA I DUŽNOSNIKA ................................................................ 471

TUMAČ MJERA I NOVČANIH JEDINICA ............................................ 475

KAZALO POJMOVA .................................................................................. 485

KAZALO OSOBA ....................................................................................... 509

KAZALO GEOGRAFSKIH POJMOVA ..................................................... 517

PREDGOVOR

Dragi čitatelji, nakon nešto dulje stanke pred vama je i treća knjiga izdanja Zapisnika drevnog samostana svetog Antuna čudotvorca u Našicama, koja svjedoči o razdoblju od 1821. do 1842. godine. Tekst koji je u njoj obrađen nalazi se na stranicama 322. do 448. prvog sveska izvornika. Detaljan tehnički opis izvornika može se naći u Predgovoru prvoj knjizi Zapisnika (2010.). Način izdavanja u skladu je s već izdanim dijelovima: transkripciju teksta prate prijevod i bilješke tamo gdje je bilo potrebno pojasniti zapisničarev tekst. Pridržavali smo se načela transkripcije i prijevoda ustanovljenih pri radu na prvoj knjizi, gdje su i opisana u Predgovoru. Na kraju slijede dodaci: leksikon osoba koje se spominju u Zapisniku, kronologija važnijih događaja u obrađenom razdoblju, popis svjetovnih i duhovnih poglavara i dužnosnika, tumač mjera i novčanih jedinica, tablica cijena u onodobnoj Hrvatskoj i Slavoniji te kazala pojmova, osoba i zemljopisnih pojmova.

Prevoditeljski i uređivački tim ostao je isti kao i na drugoj knjizi Zapisnika, ali to ne znači da smo spremni dočekali sve izazove koje je nova knjiga postavila pred nas. Kako vrijeme odmiče, tako zapisničari sve slabije znaju latinski pa koriste riječi i konstrukcije čije je značenje teško pronaći (a ponekad i izmišljaju nove riječi). Postoje i zapisničari kojima je taj posao nametnut pa svoje nezadovoljstvo izražavaju nečitljivim rukopisom, tako da je transkripcija pojedinih stranica trajala duže nego svih ostalih zajedno. S druge strane, kako se približavamo današnjem vremenu, u povijesnim se dokumentima može pronaći sve više podataka o osobama i događajima, što se osobito vidi u Leksikonu koji postaje sve opsežniji.

Što se tiče sadržaja treće knjige Zapisnika, treba reći kako se i u ovom razdoblju kroz franjevačku svakodnevicu, koju obilježavaju vremenske (ne)prilike i tijek crkvene godine, provlače poneki uzbudljiviji događaji: brojne krađe, požari, bježanje novaka iz samostana, epidemija kolere... Samostan se obnavlja nakon niza potresa koji su ga znatno oštetili, a obitelj Pejačević i dalje aktivno sudjeluje u životu Našica i okolice, primjerice otvaranjem staklane u Gornjoj Motičini. Zanimljivo je napomenuti da je ovaj dio Zapisnika pisan u razdoblju koje izravno prethodi narodnom preporodu, ali se to po zapisima ne može osjetiti (ne spominju se, primjerice, osobe koje će igrati najznačajnije uloge u preporodu, niti problemi narodnog jezika).

Objavljivanje ovakve vrste građe korisno je iz više razloga: u franjevačkim se zapisima mogu pratiti kretanja određenih povijesnih osoba, kao i vojnih postrojbi koje se premještaju na aktualna bojišta ili vrše druge pripreme; mogu se naći odluke crkvene i državne hijerarhije, koje upućuju na nastojanja institucija u pojedinim razdobljima i situacijama; može se prepoznavati raznolika nacionalna pripadnost franjevačkih redovnika i njihova izvanredna mobilnost po svim krajevima Habsburške Monarhije, a posebno Franjevačke provincije sv. Ivana Kapistrana, upravo u ovom razdoblju ujedinjene s Austrijskom provincijom.

VII

Također, iz franjevačkih zapisa možemo iščitati i njihov odnos s narodom, s kojim dijele probleme uzrokovane ratovima i glađu. Možemo pratiti i ustroj franjevačkog školstva, njihovu brigu za obrazovanje te preseljenja studija teologije i filozofije iz jednog samostana u drugi. Ukratko, ovaj Zapisnik može se promatrati kao jedan od mnogih reflektora koji svojim svjetlom obasjavaju sliku života u Hrvatskoj u prvoj polovici 19. st.

S obzirom na današnju situaciju u znanosti, ali i svim drugim područjima života u Hrvatskoj, iznimno smo zahvalni svima koji su pomogli u izdavanju ove knjige. Zahvaljujemo institucijama koje podržavaju projekt: Franjevačkom samostanu sv. Antuna Padovanskog u Našicama, Gradu Našicama, Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu, Podružnici Hrvatskoga instituta za povijest Slavonije, Srijema i Baranje u Slavonskom Brodu te Zavičajnom muzeju Našice. Zahvaljujemo kolegama koji su nam pomogli u suočavanju s prevoditeljskim i drugim problemima: Ivani Horbec na transkripciji i prijevodu njemačkih dokumenata koji se nalaze u Zapisniku, Rudolfu Barišiću kao sudrugu „franciskanologu“ koji istražuje povijest franjevaca Bosne Srebrene, kolegicama s Instituta Arijani Kolak Bošnjak, Mariji Karbić, Zrinki Pešorda Vardić i Tei Shek Brnardić, Pavlu Knezoviću, Hrvoju Salopeku, fra Vladi Lončaru, ravnateljici Zavičajnog muzeja Našice Silviji Lučevnjak, voditeljici knjižnice Zavičajnog muzeja Našice Renati Bošnjaković te višem arhivistu Državnog arhiva u Osijeku Draženu Kušenu.

Zahvaljujemo i svima koji su dosadašnja izdanja pročitali i uputili nam konstruktivnu kritiku, poput Ivice Martinovića u radu „Franjevačko filozofsko učilište u Našicama iz perspektive samostanskoga protokola: Zapisnik Franjevačkog samostana u Našicama (1739–1787)“, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine 76 (2012, str. 317–333). Sve ono što smo radeći na ovim izdanjima naučili i popravili, unosimo u svaku novu knjigu, a objavit ćemo, nadamo se, i u popisu Errata na kraju projekta, zajedno s elektroničkim izdanjem svih tekstova i priloga.

Priređivači

VIII

IX

Mislav Gregl, Milan Vrbanus

IZMEĐU STAROGA I NOVOGA: HABSBURŠKA MONARHIJA I EUROPA 1821.-1842.

1. UVOD

Razdoblje koje pokriva treća knjiga Zapisnika na prvi je pogled mirnije od prethodnog burnog perioda Francuske revolucije i Napoleonskih ratova, ali taj mir se odnosio samo na izostanak ratova između velesila. Ispod naizgled mirne površine restauriranog monarhističkog poretka diljem Europe tinjalo je nezadovoljstvo protivnika takvog društvenog uređenja, eksplodirajući u povremenim ustancima koji bi zatim izazvali vojne intervencije čuvara postojećeg stanja udruženih u Svetoj alijansi, koja se zasnivala na konzervativnim shvaćanjima vodećih predstavnika antinapoleonske koalicije. Među glavnim nositeljima konzervativizma u Europi bili su upravo Habsburška Monarhija i njezin kancelar Klemens Wenzel Lothar Metternich, dominantna osoba europske diplomatske scene sve do 1848. Istovremeno, upravo u ovom razdoblju procesi industrijske revolucije zahvaćaju područja Srednje Europe, uključujući i Habsburšku Monarhiju, unutar koje započinje i proces formiranja modernih nacija.

2. USTANCI, REVOLUCIJE I INTERVENCIJE SVETE ALIJANSE 1821.-1830.

Svetu alijansu sačinjavale su sve europske države osim Papinske Države, Velike Britanije i Osmanskog Carstva. Sveta alijansa osnovana je 26. rujna 1815. ugovorom Aleksandra I., cara Ruskog Carstva, Franje I., vladara Habsburške Monarhije, i Fridrika Vilima III., kralja Pruske, čime su prihvatili Manifest koji je sastavio ruski car. Potpisom na ovaj spis spomenuti vladari prihvatili su, kao ideološko polazište svog djelovanja, svetost i nedjeljivost Trojstva, pridržavajući se pri tome zapovijedi vlastite vjere, pravde, milosrđa i mira. Polazeći od Svetog pisma usuglasili su se da su svi ljudi braća te su si obećali da će biti “pripadnici iste kršćanske nacije”1 i Božji izaslanici koji će vladati trima granama iste obitelji. Takvo ideološko polazište postalo je osnova za imenovanje njihovog saveza Svetom alijansom. S vremenom se Svetoj alijansi priključila većina država, osim već spomenutih. Njezin je glavni cilj bio zaštita reakcionarnog poretka uspostavljenog Bečkim kongresom. Nastojeći ga provesti u djelo članice Svete alijanse poduzimale su vojne intervencije protiv revolucionarnih aktivnosti diljem Europe. Iako Osmansko Carstvo nije bilo član Svete alijanse, jer je Alijansa ipak bila savez kršćanskih vladara, Metternich će tijekom grčkog ustanka (1821.-1829.), pridržavajući se načela vladarskog legitimiteta, zagovarati intervenciju u korist sultana, ali tada su prevagnuli realpolitički interesi Velike Britanije, Francuske

1 Čedomir Popov, Građanska Evropa 1770.-1871., knj. II, Novi Sad, 1989., 19.

X

i Rusije kao i rašireni filhelenski osjećaji u javnosti zapadne Europe. Prvi je val protuapsolutističkih ustanaka početkom 1820-ih zahvatio uglavnom mediteranske zemlje.2

2.1. ŠPANJOLSKA

Nakon završetka Napoleonskih ratova te oslobođenja od francuske vlasti, ekonomska i politička situacija u Španjolskoj bila je vrlo teška. Seljačko stanovništvo bilo je opterećeno velikim feudalnim teretima. Pojedine su gospodarske grane (primjerice obrt i trgovina) nazadovale te se smanjivala aktivnost. Državne financije bile su opterećene stalnim deficitom. Zemlja je bila pod upravom apsolutističkog reakcionarnog režima, koji se trebao suočiti i s oslobodilačkim pokretom u južnoameričkim kolonijama. Pojedini napredni slojevi španjolskog društva (inteligencija, liberalno plemstvo i građanstvo) bili su nezadovoljni apsolutističkom vladavinom kralja Ferdinanda VII. Burbonskog. Nezadovoljstvo je zahvatilo i vojsku.3

Nastojeći se suprotstaviti ustanku u američkim kolonijama, vladar je 1819. organizirao ekspedicijski korpus, koji se okupljao u luci u Cádizu. Nezadovoljstvo reakcionarnom vladavinom, koje se širilo i u vojnim jedinicama, pretvorilo se u revolucionarnu uzbunu, a zatim i u pobunu pojedinih jedinica okupljenih u Cádizu radi slanja vojnika u Južnu Ameriku i gušenja tamošnjeg antikolonijalnog pokreta. Pobuna je izbila u bataljunu pod zapovjedništvom pukovnika Rafaela del Riege. On je zatražio vraćanje ustava iz 1812., koji je ozakonio univerzalno muško pravo glasa, nacionalni suverenitet, ustavnu monarhiju, zagarantirao slobodu tiska, zemljišnu reformu, slobodno poduzetništvo te ograničavanje kraljevske vlasti. Vojna pobuna potaknula je stvaranje revolucionarnih hunti u Madridu i drugim gradovima. Pobuna se širi i u drugim vojarnama. Širenje pobune prisililo je kralja Ferdinanda VII. na vraćanje Ustava iz 1812., dovođenje na vlast umjerenih liberala, ukidanje inkvizicije te sazivanje Kortesa (španjolski las cortes - parlament). Budući da je 9. srpnja 1820. započelo zasjedanje Kortesa, stvorile su se u Kortesu dvije suprotstavljene struje: konzervativni umjerenjaci (moderados) i revolucionarni radikali (exaltados). U Kortesu se izdvaja i grupa krajnjih revolucionara kojima se pridružuju mnogi demokrati, a na čelo ove skupine dolaze pukovnik del Riegeo te revolucionar San Miguel. Pod pritiskom ove skupine Kortes je pristao provesti umjerene društvene i političke reforme (ukidanje određenih feudalnih podavanja i crkvene desetine, ukidanje cehova, gildi i trgovačkih monopola, zatvaranje velikog broja samostana, proglašavanje slobode osobne inicijative u privredi, uvođenje jedinstvene tarife u trgovini te sekularizacija crkvenih imanja), ali odustao je od agrarne reforme.4

2 Popov, Građanska Evropa, 18-27; Mislav Gregl, Milan Vrbanus, Krv, rat i glad: U kakvim su okolnostima živjele osobe spomenute u drugoj knjizi Zapisnika, Zapisnik franjevačkog samostana u Našicama knjiga II (1788.-1820.), Našice-Sla-vonski Brod-Zagreb, 2012., XXIV.

3 Popov, Građanska Evropa, 29.4 Ibidem, 29-30; Povijest (Biblioteka Jutarnjeg lista, gl. ur. hrvatskog izdanja Ivo Goldstein) sv. 13, Napoleon, restauracija i

revolucionarna kretanja (1800.-1848.), ur. Vlasta Švoger, Zagreb, 2008., 582.

XI

Ove ograničene reforme izazvale su nezadovoljstvo i kod kontrarevolucionara, ali i kod krajnjih revolucionara. Dok kontrarevolucionarni segmenti španjolskog društva pripremaju reakciju na spomenute reforme, dotle se Kortes obračunava s krajnjom ljevicom. Kontrarevolucionari predvođeni kraljevim bratom Don Carlosom organiziraju “Apostolsku huntu”. Revolucionari započinju akciju po gradovima protiv kontrarevolucionarnih elemenata. Pod utjecajem najrevolucionarnijih skupina na izborima za Kortes pobijedili su 1822. revolucionarni radikali. Rafael del Riego postao je predsjednik Kortesa, a San Miguel predsjednikom vlade. Novi je Kortes proveo nove reforme (pustare i neobrađeno zemljište besplatno su podijeljene siromašnim seljacima). Kontrarevolucionarne snage započinju vojne akcije protiv revolucionarne Vlade u Navari, Aragonu i Kataloniji, a markiz Matalflorida osniva u sjevernoj Španjolskoj namjesništvo i rojalističku vladu te upućuje poziv za oslobođenje vladara.5

Na kongresu Svete alijanse u Veroni u listopadu 1822. Francuska je dobila mandat od ostalih velesila za vojnu intervenciju u Španjolskoj. Sljedeće godine njezina vojska, kojoj se pridružila španjolska kontrarevolucionarna vojska ušla je krajem svibnja u Madrid. Kortes i revolucionarna vlada povlače se prema jugu, vodeći sa sobom i kralja Ferdinanda VII. Francuska i španjolska kontrarevolucionarna vojska porazile su prvo revolucionarnu vojsku kod Barcelone, a krajem kolovoza 1823. na Trocaderu kod Cádiza, čime je ugušena španjolska revolucija, srušena španjolska ustavna vlada i obnovljena apsolutna vlast kralja Ferdinanda VII. Pritom su počinjena strahovita nasilja prema nositeljima revolucionarnog pokreta.6

2.2. TALIJANSKE ZEMLJE

Događaji u Španjolskoj imali su najviše odjeka u talijanskim državama. Ondje su već nekoliko godina, još od Napoleonovog pada 1815. godine, djelovala tajna udruženja karbonara, čiji je osnovni program obuhvaćao tri cilja: uspostavu ustavnog poretka, rušenje austrijske hegemonije i naposljetku ujedinjenje Italije.7 Članovi karbonarskih društava, kako u Italiji tako i u drugim europskim zemljama, bili su uglavnom ljudi iz viših društvenih slojeva, najčešće časnici, ideološki dosta heterogeni, odnosno vezivala ih je samo zajednička mržnja pre-ma konzervativnom i reakcionarnom političkom i društvenom poretku.8 Te su činjenice bitno ograničavale šanse za uspjeh planova karbonara i njima srodnih društava, koji su posvuda propali, osim, u bitno drukčijim okolnostima, u Grčkoj. U Kraljevstvu Dviju Sicilija u travnju 1820. izbila je vojna pobuna u gradiću Noli zbog nezadovoljstva apsolutističkom vladavinom kralja Ferdinanda I., a zatim je došlo i do nemira u samom Napulju, što je kralja prisililo da vrati na snagu ustav iz 1812., dopusti formiranje parlamenta i vlade u kojima su dominirali umjereni liberali te započne s društvenim i političkim reformama. Tijekom provođenja reformi

5 Ibidem, 30, 33. 6 Ibidem, 33.7 Popov, Građanska Evropa, 28; Povijest, 278, 314-315.8 Hobsbawm, Eric J., Doba revolucije - Evropa 1789.-1848., Zagreb, 1987., 110.

XII

izbio je ustanak u Palermu na Siciliji. Ustanici na Siciliji osnivaju revolucionarnu vladu te zahtijevaju osamostaljivanje otoka, što vlada ne prihvaća, već šalje vojnu ekspediciju pod vodstvom generala Florentina Pepea koji je ugušio ustanak.9

Premda je kralj Ferdinand I. pristao na određene ustupke, situacija se nije poboljšala u selima na jugu Italije, gdje je i dalje stanje bilo uzavrelo jer predstavnici građanskog sloja te vođe karbonarskog pokreta nisu imali program za rješavanje seljačkih problema. U takvoj situaciji započeo je početkom listopada 1820. zasjedati Parlament u kojem su većinu imali činovnici, oficiri i zemljoposjednici, dok su karbonari činili manjinu.10

Situacija u Napulju izazvala je žestoku reakciju na bečkom dvoru. Zasjedao je, na zahtjev bečkog dvora, u listopadu 1820. kongres Svete alijanse, na koji je u Ljubljanu, kamo se kongres preselio iz Opave, došao i kralj Ferdinand zatraživši intervenciju protiv revolucionarnog pokreta u vlastitom kraljevstvu, što je Habsburška Monarhija jedva dočekala. Habsburška Monarhija poslala je jednu armiju pod zapovjedništvom generala konjaništva baruna Johanna Frimonta, kojoj su se pokušali suprotstaviti generali Pepe te Michele Carrascosa, ali nisu uspjeli, pa je 23. ožujka 1821. habsburška vojska ušla u Napulj.11

U međuvremenu je i u nekim drugim talijanskim zemljama (Papinskoj Državi, na otoku Elbi, Lombardiji i Veneciji) došlo do ustanaka kojima su revolucionari nastojali pomoći napuljskoj ustavnoj vladi. Najznačajniji je takav ustanak bio u Pijemontu, gdje je 10. ožujka 1821. izbila pobuna u vojarni u Aleksandriji. Pobuna se proširila i u druge dijelove Pijemonta, pa je u Torinu stvorena revolucionarna vlada koja je proglasila ujedinjenje Italije. Kralj Viktor Emanuel I. abdicirao je te je vlast prenio na svog brata Karla Feliksa, a on na regenta Karla Alberta, koji je sredinom ožujka iste godine proglasio Ustav izrađen po uzoru na španjolski.12

Pošto je u ožujku 1821. ugušena revolucija u Kraljevstvu Dviju Sicilija, vojska Habsburške Monarhije započela je vojne akcije protiv revolucionarnog pokreta na području Pijemonta. Pripadnici revolucionarnog pokreta bili su spremni pružiti otpor carskoj vojsci, ali regent Karlo Albert odustao je od otpora, a Karlo Feliks napušta Kraljevstvo te prelazi na stranu kontrarevolucije tražeći od Habsburške Monarhije i Ruskog Carstva da interveniraju protiv revolucionarnog pokreta u njegovom Kraljevstvu. Habsburška vojna sila ušla je početkom travnja iste godine na teritorij Pijemonta te je ubrzo porazila revolucionarni pokret, a članovi pokreta masovno bježe u Švicarsku, Francusku i Englesku.13

9 Popov, Građanska Evropa, 31.10 Ibidem, 31.11 Ibidem, 31-32.12 Ibidem, 32.13 Ibidem.

XIII

2.3. GRČKI USTANAK I NEZAVISNOST GRČKE

Grčki je ustanak doveo do prvog ozbiljnog raskola unutar Svete alijanse, jer su se interesi Rusije sukobili s onima Velike Britanije i Habsburške Monarhije.14 Također, tom su prilikom realpolitički interesi (nekih) velesila prevagnuli nad principom strogog legitimizma, prema kojem bi njihovu potporu trebao uživati legalni vladar (sultan), a ne njegovi pobunjeni podanici. U Odesi su pripadnici grčke dijaspore inspirirani idejama Francuske revolucije, a po uzoru na talijanske karbonare, već 1814. osnovali tajno društvo Filiki heteria (Društvo prijatelja) s ciljem pripreme ustanka i rušenja osmanske vlasti. Ustanak je izbio u proljeće 1821. na Peloponezu, u relativno povoljnom trenutku kad je glavnina osmanske vojske bila angažirana u borbi protiv Ali-paše Janjinskog u Epiru. Iako je grčki ustanak u toj početnoj fazi ustvari sačinjavalo nekoliko neusklađenih pokreta bez jednog vrhovnog vođe, osmanske su snage već do kraja godine uglavnom potisnute s Peloponeza, a u siječnju 1822. u Epidauru se sastala provizorna skupština koja je proglasila neovisnost Grčke i donijela ustav.15 Borba Grka za slobodu naišla je na svesrdnu potporu mnogih filhelenski nastrojenih intelektualaca širom Europe. Brojni umjetnici romantizma u toj su borbi našli nadahnuće – najpoznatiji primjeri su svakako engleski pjesnik lord Georg Gordon Byron, koji se pridružio ustanicima i umro u Mesolongiju u travnju 1824., dok je slikar Eugène Delacroix naslikao slike Pokolj na Hiju i Grčka na ruševinama Mesolongija. Reakcija sultana Mahmuda II., koji je kao odmazdu na Uskrs 1821. dao objesiti carigradskog patrijarha Grigorija V. (iako se on kao konzervativac suprotstavljao ustanku), također je potaknula simpatije za Grke u europskom javnom mnijenju. Tijekom idućih godina ustanici su uglavnom uspješno odbijali osmanske protunapade na Peloponez i središnju Grčku te držali neke otoke, ali nisu uspijevali prodrijeti u Epir i Tesaliju. Međutim, u međuvremenu su suprotnosti različitih struja u ustaničkom pokretu oko budućeg uređenja zemlje prerasle u građanski rat. Sultan Mahmud II. pozvao je pak u pomoć svojeg nominalnog vazala, a de facto samostalnog vladara Egipta Mehmeda (Muhameda) Alija, koji je raspolagao modernije opremljenom i bolje uvježbanom vojskom kao i znatnijim financijskim sredstvima od samog Osmanskog Carstva, obećavši mu upravu nad Kretom i Peloponezom ako uguši grčki ustanak. U veljači 1825. se egipatski ekspedicijski korpus pod zapovjedništvom Ibrahim-paše, sina Mehmeda Alija, iskrcao na Peloponez i nanio niz poraza razjedinjenim ustanicima.16 U tra- vnju 1826. Ibrahim je nakon duge opsade i herojskog otpora uspio zauzeti Me-solongi, a zatim i Atenu. Ustanak je nakon toga bio sveden praktički na gerilsku borbu u brdima. Međutim, upravo je pad Mesolongija i masakr koji su osmansko-egipatske trupe pritom počinile presudno utjecao na držanje europskih velesila. Nakon diplomatskog nadmetanja, brojnih diplomatskih igara iza kulisa i usprkos Metternichovom protivljenju, Rusija, Francuska i Velika Britanija su 1827. (zbog interesa ostalih velesila Habsburška Monarhija nije bila uključena u pregovore) sklopile Londonski ugovor kojim su zahtijevale od Osmanskog Carstva da s Grcima

14 Ibidem, 40-41.15 Stevan K. Pavlović, Istorija Balkana, Beograd, 2001., 57.16 Edgar Hösch, Geschichte der Balkanländer, München, 2002., 169.

XIV

sklopi primirje i prizna im široku autonomiju. Budući da je sultan Mahmud II. to odbio, uslijedila je vojna intervencija velesila, tijekom koje je anglo-francusko-ruska flota 20. listopada 1827. kod Navarina uništila osmansko-egipatsku (što je bila posljednja velika pomorska bitka jedrenjaka), Francuzi su se 1828. iskrcali na Peloponezu i porazili Ibrahim-pašu, a ruska je vojska do ljeta 1829. prodrla do Jedrena (Edirne). Ondje je u listopadu iste godine sklopljen mir pri kojem se Rusija, kako ne bi došla u sukob sa svojim zapadnoeuropskim saveznicima, zadovoljila manjim teritorijalnim dobicima (ali i velikom ratnom odštetom) te sultanovim pristankom da se grčko pitanje riješi u skladu sa zahtjevima europskih velesila. Na konferenciji u Londonu 1830. Velika Britanija je, kako bi potisnula ruski utjecaj među Grcima, predložila da Grčka postane potpuno neovisna kraljevina (prvobitno je bila republika na čelu s predsjednikom). Za kralja joj je postavljen bavarski princ Otto von Wittelsbach, koji je stigao u svoju novu zemlju u veljači 1833. Grčka je tako postala prva kršćanska zemlja koja je izborila punu nezavisnost od Osmanskog Carstva (Srbija je u isto vrijeme stekla status autonomne kneževine), ali obuhvaćala je samo teritorij južno od crte Arta-Volos na kopnu, dio egejskih otoka (bez Krete), otprilike trećinu grčkog stanovništva u Osmanskom Carstvu, a bila je de facto protektorat europskih velesila.

2.4. RUSIJA

I u Rusiji, najkonzervativnijoj europskoj monarhiji i jednom od nosećih stupova Svete alijanse, došlo je do revolucionarnih gibanja. Mnogi su časnici ruske vojske, sudjelujući u završnim operacijama rata protiv Napoleona u Zapadnoj Europi, postali svjesni ekonomskog i političkog zaostatka svoje domovine u odnosu na zapadne zemlje. Budući da u uvjetima carske autokracije nije bila moguća nikakva legalna politička djelatnost koja bi težila znatnijim reformama društvenog uređenja, već 1816. počela su se u časničkim krugovima osnivati tajna politička društva. Iako su većinu u njima činili časnici, među članovima je bilo i istaknutih civilnih intelektualaca, poput pjesnika Aleksandra Sergejeviča Puškina. Nekoliko godina kasnije, ilegalna politička aktivnost bila je koncentrirana u dvama relativno brojnim i dobro organiziranim tajnim društvima: Sjevernom (u Petrogradu) i Južnom (u Ukrajini). Sjeverno društvo imalo je umjereniji program (pretvaranje Rusije u ustavnu monarhiju i ukidanje kmetstva), dok je Južno bilo radikalnije (uvođenje republikanskog državnog uređenja i podjela plemićke zemlje seljacima). Zajedničko im je bilo to što su svoju revoluciju planirali provesti kao vojni udar bez puno krvoprolića. Pripadnici Sjevernog društva procijenili su da im se prilika za akciju ukazala iznenadnom smrću cara Aleksandra I. u prosincu 1825. (odatle i naziv Dekabristički ustanak). Budući da Aleksandar nije imao sina, trebao ga je naslijediti mlađi brat Konstantin (namjesnik u Poljskoj), međutim, on se već ranije privatno izjasnio da se odriče svojih nasljednih prava. Prijestolonasljednik je tako postao treći brat, Nikola, ali to nije bilo poznato javnosti. Kad je carska garda 26. prosinca postrojena na Senatskom trgu u Petrogradu da položi zakletvu novom caru Nikoli, zavjerenici predvođeni pukovnikom Sergejom Petrovičem Trubeckojem odlučili su se za akciju. Uspjeli su nagovoriti većinu gardista da odbiju položiti prisegu caru kojeg su proglasili uzurpatorom, ali na tome su i

XV

ostali. Sam Trubeckoj je, posumnjavši u izglede za uspjeh, pobjegao u kuću austrijskog veleposlanika, a obezglavljeni ustanici ostali su neodlučno na trgu ni ne pokušavši napasti carski dvor. Do večeri su trupe vjerne caru prešle u napad i rastjerale ustanike uz nekoliko stotina mrtvih. Na vijest o događajima u Petrogradu i Južno je društvo u Ukrajini pokrenulo ustanak u siječnju 1826., iako je njegov predvodnik pukovnik Pestelj već ranije bio uhićen. I taj je ustanak ugušen već nakon prvog sukoba s lojalnim jedinicama.17 Represija je nakon gušenja ustanka bila odlučna: vođe su smaknuti, ostali ustanici prognani u Sibir, a sumnjive vojne jedinice poslane na Kavkaz. Iako je Dekabristički ustanak ustvari bio tek pokušaj elitnih vojnih krugova, bez neke šire potpore, da reformiraju carski sustav, i kao takav pretrpio potpun neuspjeh, postao je inspiracija kasnijim protucarskim revo-lucionarnim pokretima, od nihilizma, preko narodnjaštva pa sve do socijalizma.18

3. SRPANJSKA REVOLUCIJA U FRANCUSKOJ 1830. I NJEZINE POSLJEDICE U EUROPI

3.1. FRANCUSKA

Zbivanja u Francuskoj imala su u ovom razdoblju više odjeka u ostatku Europe negoli unutarnji događaji u drugim zemljama, jer su Francusku, ne bez osnove, smatrali ishodištem modernih ideja i pokreta, a francuski je bio naj- rašireniji jezik obrazovanih slojeva u Europi.19 Kralj Luj XVIII. (1814./15. - 1824.) vladao je pridržavajući se Ustavne povelje koju je sam donio 1814., a prema ko-joj je zakonodavnu vlast kralj dijelio s dvodomnim parlamentom izabranim vrlo ograničenim pravom glasa prema britanskom uzoru. Takvo rješenje nije zadovo- ljavalo niti ultrarojaliste koji su zahtijevali bezuvjetan i potpun povratak na stanje krajem 18. stoljeća, niti liberale koji su težili uspostavi parlamentarnog ustavnog sustava i građanskih sloboda. Radikalniji bonapartisti i republikanci još za života Luja XVIII. osnivaju prva karbonarska udruženja koja 1822. organiziraju nekoliko brzo ugušenih lokalnih ustanaka. Nakon neuspješnog pokušaja da silom spriječe francusku intervenciju u Španjolskoj u travnju 1823. karbonari prestaju biti faktor u političkom životu Francuske.20

S dolaskom na vlast Karla X. (1824. - 1830.) došlo je do drastičnog konzervativnog zaokreta: donose se npr. zakoni o odšteti emigrantskoj aristokraciji za imanja oduzeta za vrijeme revolucije, a pooštrava se i cenzura tiska. Međutim, 1827. liberalna opozicija stječe tijesnu većinu u skupštini pa počinju trzavice između nje i kralja, odnosno vlada koje on imenuje. Iziritiran takvim stanjem, Karlo X. u svibnju 1830. raspušta skupštinu i raspisuje izbore, ali njihov rezultat je uvjerljiva pobjeda liberala. Ohrabren uspjehom vojne ekspedicije koja je u međuvremenu zauzela Alžir, kralj se odlučuje na radikalan potez: ukazima objavljenim 26. srpnja raspušta skupštinu, mijenja izborni sustav, ograničava slobodu tiska i raspisuje

17 Popov, Građanska Evropa, 180-181.18 Povijest, 301.19 Ibidem, 280.20 Popov, Građanska Evropa, 73.

XVI

nove izbore, čime de facto provodi državni udar odozgo. Sljedećeg dana, kad je policija pokušala zauzeti redakcije opozicijskih novina i spriječiti distribuciju proglasa protiv kraljevskih ukaza, izbio je ustanak. Širenju ustanka pogodovala je činjenica da su se tijekom prethodne dvije godine, uslijed porasta cijena hrane i pada radničkih nadnica, životni uvjeti u pariškim predgrađima znatno pogoršali. Vlada je za zapovjednika vojske u Parizu imenovala maršala Augusta Marmonta, ali njegove trupe, iako u početku uspješno odbijaju napade ustanika na ključne točke, gube mogućnost manevriranja u gradu premreženom barikadama te ne mogu ugušiti ustanak. Pojedine odsječene postrojbe njegove vojske prelaze 29. srpnja na stranu ustanika, a Marmont naređuje povlačenje iz Pariza, koje se pretvara u rasulo. Karlo X. bježi u dvorac Rambouillet, gdje 2. kolovoza abdicira u korist svog maloljetnog unuka Henrija, kako bi barem sačuvao Burbonsku dinastiju. Skupština je međutim već imenovala vojvodu Filipa Orleanskog (iz pobočne loze Burbonske dinastije) namjesnikom, što je on, ne bez oklijevanja, prihvatio. Time je također propao i pokušaj republikanaca da se proglasi republika, što u danim okolnostima nije odgovaralo liberalnoj buržoaziji, a i stari markiz Marie-Joseph Motier de Lafayette, zapovjednik Nacionalne garde, odbio je ponuđen mu položaj predsjednika republike. Novi je ustav proglašen 9. kolovoza, vojvoda Orleanski je postao kralj kao Luj Filip I., a svrgnuti Karlo pobjegao je u Englesku. Novim ustavom, koji je zamijenio povelju Luja XVIII., sniženi su imovinski i dobni cenzus za birače, uklonjena preambula o božanskom podrijetlu kraljevske vlasti, ukinuta cenzura, a skupština je stekla pravo zakonodavne inicijative.21 Na simboličnoj razini, vladarska titula je promijenjena u kralj Francuza, a trobojnica je ponovo postala francuskom zastavom. Glavna preokupacija Luja Filipa u prvim tjednima vladavine bila je izbjeći stranu vojnu intervenciju radi gušenja revolucije (što je bio i jedan od razloga zašto nije proglašena republika) te je nastojao ničime ne provocirati ostale europske velesile, a ubrzo je diplomatskim putem postigao i njihovo priznanje. Srpanjska je revolucija potvrdila pobjedu nacionalnog suve-reniteta nad monarhijskim pravom, odnosno liberalne buržoazije nad plemstvom i svećenstvom.22 Ovjekovječio ju je romantičarski slikar Eugène Delacroix slavnom slikom Sloboda predvodi narod. Monarhija je kao institucija preživjela, ali ne više s osloncem na staru aristokraciju, nego na bogato građanstvo, zbog čega je Luj Filip I. i stekao nadimak kralja-građanina. Takozvana Srpanjska monarhija s njim na čelu održat će se usprkos povremenim republikanskim23 i radničkim ustancima te spletkama legitimista (pristaša svrgnute Burbonske dinastije) do 1848. Na za- htjeve za sniženje imovinskog cenzusa za biračko pravo predsjednik vlade François Guizot uzvraćao je čuvenom izjavom: Obogatite se radom i štednjom i dobit ćete pravo glasa.24

21 Ibidem, 77-81.22 Jean Carpentier - François Lebrun (ur.), Povijest Francuske, Zagreb, 1999., 210.23 Jednom takvom pariškom ustanku izravno je u lipnju 1832. svjedočio Victor Hugo te ga je opsežno prikazao u

završnom dijelu romana Jadnici.24 Carpentier-Lebrun, Povijest Francuske, 211.

XVII

3.2. BELGIJA

Najznačajniji odjeci srpanjske revolucije dogodili su se u Belgiji i Poljskoj. Belgija (bivša Austrijska Nizozemska) pripojena je Kraljevini Nizozemskoj odlukom Bečkog kongresa (1814.-1815.). Gospodarske, vjerske i jezične razlike između južnog, industrijsko-poljoprivrednog, pretežno katoličkog i frankofonog te sjevernog, trgovačkog, protestantskog i flamanskog dijela nove države dodatno je potencirala centralistička politika kralja Vilima Oranskog, a također i ekonomska kriza krajem dvadesetih godina. Pored legalnog liberalnog pokreta, koji je zahtijevao poboljšanje položaja Belgije unutar Nizozemske, osnivala su se i tajna revolucionarna društva. U takvoj usijanoj atmosferi nakon vijesti o pariškim događajima, zabrana jedne kazališne predstave u Bruxellesu 25. kolovoza 1830. bijaše iskra koja je zapalila ustanak koji se brzo proširio i na druge belgijske gradove. Do listopada je nizozemska vojska držala još samo neke tvrđave te je privremena belgijska vlada 18. listopada proglasila neovisnost, a u veljači 1831. nacionalni kongres izglasao je ustav po uzoru na francuski iz 1830. Francuska i Velika Britanija dogovorile su održavanje međunarodne konferencije o Belgiji u siječnju 1831. u Londonu, na kojoj su velesile odlučile da se uspostavi neovisna i neutralna Belgija. Britaniju je Luj Filip uspio uvjeriti da Francuska nema nikakvih teritorijalnih niti političkih pretenzija u Belgiji (pored ostalog odbivši ponudu belgijske krune za svog mlađeg sina), Habsburška Monarhija bila je preokupirana ustancima u Italiji, Rusija u Poljskoj, a Pruska nije mogla sama intervenirati. Time su došle do izražaja posljedice Srpanjske revolucije na europsku političku scenu, odnosno pukotine u sustavu Svete alijanse: dotadašnji “europski koncert” velesila počeo se dijeliti na liberalniji zapadni (Francuska i Velika Britanija) i konzervativni istočni blok (Habsburška Monarhija, Pruska i Rusija). Nizozemski kralj Vilim odbio je priznati neovisnost Belgije te ju je pokušao ponovno vojno pokoriti, ali time je isprovocirao francusko-britansku intervenciju koja ga je u jesen 1832. prisilila na povlačenje. Za kralja novoutemeljene Kraljevine Belgije postavljen je sasko-koburški knez Leopold. Neovisnost i neutralnost Belgije je definitivno potvrđena i zajamčena od europskih velesila, kao i Nizozemske, Londonskim sporazumom od 19. travnja 1839.25

3.3. POLJSKA

Poljska, čiji je najveći dio nakon Bečkog kongresa pripadao Rusiji,26 u teoriji je uživala široku autonomiju: imala je vlastiti parlament (Sejm), vladu, ustav (koji je jamčio slobodu vjeroispovijesti, govora i okupljanja) pa čak i vojsku – na čijem je čelu doduše bio veliki knez Konstantin, mlađi brat ruskog cara Aleksandra I., koji je ujedno bio i poljski kralj.27 Poslije gušenja Dekabrističkog ustanka (koji je imao pristaša i u poljskim tajnim organizacijama, osnivanim po uzoru na tali-

25 Povijest, 399. Upravo je njemačko kršenje tog sporazuma, odnosno neutralnosti Belgije, bilo povod ulasku Velike Britanije u I. svjetski rat 1914.

26 Galicija je bila u sklopu Habsburške Monarhije, Poznanjska velika kneževina Pruske, a grad Krakov neovisna republika.

27 Damir Agičić, Podijeljena Poljska 1772.-1918., Zagreb, 2004., 40.

XVIII

janske karbonare i grčke heterije) i dolaska na vlast cara Nikole I. 1825., ruske su vlasti sve više kršile poljsku autonomiju. Vijesti o Srpanjskoj revoluciji u Parizu, a osobito o tome da car Nikola namjerava poslati vojsku radi gušenja ustanka u Belgiji, u čemu bi morale sudjelovati i poljske postrojbe, potaknule su zavjereni-ke, uglavnom iz redova poljske vojske, na akciju. Napadom na dvorac Belweder u Varšavi, sjedište velikog kneza Konstantina, uvečer 29. studenog 1830. otpočeo je tzv. Studenački ustanak. Ustanici su ubrzo ovladali Varšavom, ali nisu uspjeli uhvatiti ili ubiti Konstantina koji je pobjegao iz grada (umro je iduće godine od kolere tijekom njezine pandemije). Vlast je preuzela privremena vlada (predvođe-na knezom Adamom Czartoryskim i generalom Józefom Chłopickim) koja je, ne-sklona radikalnim rješenjima, pokušala kroz pregovore s carem Nikolom osigurati poštivanje poljske autonomije. Car je međutim odgovorio da ne namjerava pregovarati s buntovnicima pa je Sejm u siječnju 1831. pod pritiskom varšavskih masa detronizirao Nikolu I. i dinastiju Romanov s poljskog prijestolja.28 Ustanici su se time našli u otvorenom ratu s Ruskim Carstvom, pri čemu nisu mogli računati ni na kakvu međunarodnu potporu (Habsburškoj Monarhiji i Pruskoj, kao ruskim partnerima u podjeli Poljske, uspjeh ustanka nikako nije bio u interesu), a nisu im na ruku išle niti podjele u vlastitim redovima (plemićko odbijanje zemljišne reforme ohladilo je interes seljačkih slojeva za sudjelovanje u ustanku). Ustanak je do listopada 1831. podlegao ruskoj brojčanoj i organizacijskoj nadmoći i slijedile su oštre represije: poljska autonomija je praktički ukinuta, a tisuće sudionika ustanka, predvođenih knezom Czartoryskim, otišle su u emigraciju, uglavnom u Francusku. Iako ih je vlada Luja Filipa prihvatila i osigurala im skromnu financijsku pomoć, francusku vanjsku politiku prema gušenju Studenačkog ustanka sažeo je ministar vanjskih poslova Horace François-Bastien Sébastiani: U Varšavi vlada red.29

3.4. TALIJANSKE ZEMLJE

I u Italiji je 1831. došlo do novih ustanaka, koji su najjače zahvatili Modenu, Parmu i Papinsku Državu. Modenski vojvoda Franjo IV. sklonio se pred ustanicima u veljači 1831. pod zaštitu austrijske vojske u Mantovu, a ustanici koji su ovladali Modenom, Parmom i dijelovima Papinske Države proglasili su u Bolonji ukidanje papine svjetovne vlasti i osnutak Ujedinjenih Talijanskih Provincija. Habsburška vojna intervencija je međutim već do kraja ožujka slomila ovaj revolucionarni pokušaj. Represija koja je uslijedila nije bila potaknuta od novoizabranog pape Grgura XVI.30 (izabran neposredno uoči izbijanja ovog ustanka), ali činjenica da se on tijekom većeg dijela svojeg pontifikata morao oslanjati na habsburšku i fran-cusku vojnu potporu te da su kasniji pokreti krvavo gušeni učinila ga je omražen-om figurom kod revolucionara i pristaša talijanskog ujedinjenja. Grgur XVI. nije dopuštao dovođenje u pitanje svoje svjetovne vlasti na teritoriju Papinske Države, a također se oštro suprotstavljao racionalizmu, liberalizmu i općenito svim mo-dernim tendencijama (uključujući i željeznicu). Najtrajnija posljedica ustanaka

28 Agičić, Podijeljena Poljska, 49.29 Popov, Građanska Evropa, 195.30 Bio je pripadnik Kamaldolijanskog reda, ogranka benediktinaca, te je do danas posljednji papa koji nije bio bi-

skup u trenutku izbora.

XIX

iz 1831. bila je ipak ta što je Giuseppe Mazzini, karbonar razočaran dotadašnjim neuspjesima, u Marseilleu osnovao novu revolucionarnu organizaciju, Mladu Ita- liju (La Giovine Italia) radi borbe za ostvarenje ujedinjene, republikanske Italije, a koja će odigrati značajnu ulogu u kasnijim godinama, osobito 1848.31

Val ustanaka 1830.-31. ostavio je trajnije rezultate u mnogim dijelovima Europe (Francuska, Belgija, a i izborna reforma u Velikoj Britaniji 1832., kojom je bitno proširen krug građana s pravom glasa, može se promatrati u sklopu tih događaja) od onog s početka dvadesetih godina, koji je doživio slom posvuda osim u Grčkoj.

4. HABSBURŠKA MONARHIJA

4.1. FRANJO I.

Habsburška je Monarhija nakon Bečkog kongresa po prvi put u svojoj povijesti postala kompaktna teritorijalna cjelina u Srednjoj Europi, bez eksklava razbacanih po čitavom kontinentu. Svejedno je i dalje mogla voditi aktivnu europsku politiku (koju je najbolje utjelovljavao Metternich), osobito u njemačkim i talijanskim zemljama. Austrijski je car predsjedavao Njemačkim Savezom, a u Italiji je gotovo čitav sjever Apeninskog poluotoka bio što pod izravnom (Lombardsko-Venetsko Kraljevstvo), što neizravnom (preko vladara iz pobočnih grana Habsburške dinastije u Parmi, Modeni i Toskani) austrijskom kontrolom. Ipak, iznutra je Monarhija i dalje bila konglomerat međusobno vrlo različitih zemalja i naroda pa je i Metternich (koji je potjecao iz Porajnja i smatrao se prvenstveno Europljaninom) izjavom “Azija počinje na Landstrasse”32 (tada- šnje istočno predgrađe Beča) doveo u pitanje njezin europski karakter. Unutarnje šarenilo Monarhije nije postojalo samo po pitanju stupnja ekonomske razvijeno-sti, zemljopisnih značajki ili jezičnih razlika, nego i u političkom ustroju: iako se Monarhija u cjelini smatra apsolutističkom državom jer nema modernog ustava, a u habsburškim Nasljednim zemljama je vlast vladara uistinu bila neograničena, u Ugarskoj i Hrvatskoj postojao je, doduše, staleški ustav, a izuzev privremeno tijekom tzv. Franciscejskog apsolutizma od 1812. do 1825., kralj je morao uzimati u obzir odluke Ugarskog i Hrvatskog sabora. Monarhija je također po prvi put stekla neometan pristup Jadranskome moru, kontrolirajući obalu od ušća rijeke Po do Boke Kotorske, pa je na važnosti dobivala pomorska trgovina, a počela se izgrađivati i ratna mornarica.

Dok je vanjskom politikom Monarhije suvereno upravljao knez Metternich, od 1821. državni kancelar, unutrašnja politika i financije bili su od 1826. u rukama grofa Franza (Františeka) Kolowrata-Liebsteinskog. Iako on nije uživao Franjinu osobnu naklonost u mjeri kao njegov suparnik Metternich, raspolagao je velikim osobnim bogatstvom, pa je za razliku od Metternicha, u materijalnom smislu ovisnog od državne službe, mogao prema potrebi prijetiti ostavkom kako bi postigao svoje ciljeve. Franjo ga se nije mogao odreći jer je on 1831. uspio

31 Popov, Građanska Evropa, 158-160.32 A. J. P. Taylor, Habsburška Monarhija 1809.-1918., Zagreb, 1990., 13.

XX

uravnotežiti austrijski proračun.33 Kolowrat i Metternich su se sukobljavali i oko vojske: dok je Metternichu za njegovu vanjsku politiku bila potrebna jaka vojska, Kolowrat je inzistirao na smanjenju vojnih izdataka. S druge strane, Metternich je u vidu imao samo kopnenu vojsku te se protivio ulaganjima u ratnu mornaricu. Zanimljivo je da su zagovornici jačanja mornarice pak bili visoki časnici kopnene vojske feldmaršal Johann Joseph Radetzky i general Laval Nugent. Oni su smatrali da je mornarica nužna Monarhiji ako želi održati svoj utjecaj u Italiji. Ipak, uslijed kroničnog nedostatka sredstava, izostala su ozbiljnija ulaganja u ratnu mornaricu (što bi potaknulo gospodarski razvoj hrvatskih zemalja, ponajprije Dalmacije i Istre), njezina glavna baza je ostala Venecija, a većina posada i, osobito, časničkog kadra Talijani, što će revolucionarne 1848. imati teške posljedice za mornarički potencijal Monarhije.

Kralj Franjo I. počeo je 1825. ponovno sazivati Ugarski sabor, prvi put nakon 1812. Županije su naime prethodnih godina počele opstruirati naloge za provođenje novačenja i prikupljanje poreza. Najvažnija posljedica zasjedanja Ugarskog sabora 1825.-1827. bila je ta da su rasprave o provedbi reformističkih ideja još iz 1791. potaknule interes za političke debate na svim razinama (od županijskih skupština do Sabora) i time otvorile put formuliranju programa opozicijskog pokreta prema dvoru.34 Na sljedećem zasjedanju u jesen 1830. Sabor je, zbog straha aristokracije od širenja revolucionarnih ideja, bez otpora izglasao poreze i novačenje koje je dvor tražio.35 U ljeto 1831. u županijama sjeveroistočne Ugarske došlo je do velike seljačke pobune, čija je pozadina bila pandemija kolere koja je u Ugarskoj odnijela 250 000 života. Kordon kojim su vlasti nastojale zaustaviti širenje bolesti onemogućio je naime siromašnim, uglavnom rumunjskim, slovačkim i rusinskim seljacima iz krajeva zahvaćenih kolerom, sezonsku migraciju na rad u Velikoj ravnici, o čemu su oni bili životno ovisni.36 Ključna osoba političkog i kulturnog života u ovom je razdoblju u Ugarskoj bio grof István Széchenyi. On je donirao jednogodišnji prihod sa svojih imanja za osnutak Mađarske akademije, a 1830. objavio je knjigu Zajam, u kojoj se založio za ukidanje anakronih odredbi o neotuđivosti plemićke zemlje i pravu državne komore na plemićku zemlju nakon izumrća obitelji. Takve su odredbe onemogućavale zemljoposjednike da kroz kredit dođu do kapitala nužnog za modernizaciju, jer nisu mogli ponuditi zemlju kao zalog, što je i Széchenyi osobno doživio kad mu je njegov bankar odbio kredit. U Zajmu, kao i u kasnijim radovima, kritizirao je cehove, monopole i gospodarsku neučinkovitost feudalnog sustava, te se zalagao za ukidanje unutarnjih carina, tlake i plemićke jurisdikcije.37 Glavni nositelj reformi bi prema Széchenyijevim zamislima trebala biti magnatska aristokracija, međutim vodeća je snaga političkih procesa u idućim godinama postalo dobrostojeće niže (županijsko) plemstvo. Njegovoj je mobilizaciji ponajviše pridonio Lajos Kossuth, koji je tijekom saborskog zasjedanja od 1832. do 1836. počeo objavljivati Saborska izvješća (formalno u obliku privatnih

33 Taylor, Habsburška Monarhija, 58.34 Ervin Pamlényi, (ur.), Die Geschichte Ungarns, Budimpešta, 1971., 261.35 László Kontler, Povijest Mađarske, Zagreb, 2007., 238.36 Kontler, Povijest Mađarske, 238-9.37 Ibidem, 237-8.

XXI

pisama, kako bi se izbjegla cenzura) koja su odigrala važnu ulogu u privlačenju interesa javnosti za probleme koji su raspravljani na Saboru te su na formiranje javnog mišljenja utjecala podjednako kao i Széchenyijevi tekstovi.38 Kossuth je u svibnju 1837. uhićen zbog podrške Miklósu Wesselényiju koji je bio optužen za izdaju, ali je već u istom mjesecu 1840. pušten iz zatvora kad je proglašena politička amnestija. Godine 1840. doneseni su i brojni reformni zakoni o trgovini, industriji i bankarstvu, koji su stvorili pravni okvir za razvoj ranog kapitalizma u Ugarskoj, a kmetovima je omogućen otkup zemlje uz fiksnu naknadu (iako ta mjera nije imala velikog učinka prije 1848.).39 Uspon mađarske nacionalne svijesti, osobito na polju jezika i kulture, potaknuo je slične procese i kod drugih naroda u Ugarskoj – osobito Hrvata, Slovaka i Rumunja.

4.2. FERDINAND I. (V.)

Franju je nakon smrti 2. ožujka 1835. na prijestolju naslijedio sin Ferdinand. Na Ferdinanda je, još kao prijestolonasljednika, 1832. u Hellentalu kraj Badena izvršen neuspjeli atentat.40 Franjo je bio svjestan da njegov najstariji sin uslijed svojeg zdravstvenog stanja (bolovao je od epilepsije, hidrocefalusa i rahitisa) nije sposoban za obavljanje vladarske dužnosti pa je razmišljao i o promjeni nasljednog reda. Međutim, njegov mlađi sin Franjo Karlo također nije bio znatno sposobniji za vladara, a time bi bilo narušeno i načelo nasljedne monarhije. Tako je Franjo ipak odlučio ostaviti Ferdinanda za prijestolonasljednika te ga je od 1829. počeo pozivati na sjednice Državnog vijeća, dao ga okruniti za ugarsko-hrvatskog kralja 1830.41 i oženiti ga Marijom Anom od Savoje 1831. U toj ga je odluci učvrstio i Metter-nich, računajući da će uz nesposobnog cara on sam biti stvarni vladar Monarhije.42 Stvarnu je vlast tijekom vladavine cara Ferdinanda I. imala Tajna državna konfe- rencija, kojom je predsjedao nadvojvoda Ludovik (Franjin mlađi brat), a sačinjavali su je još Metternich, Kolowrat i nadvojvoda Franjo Karlo, Ferdinandov mlađi brat i teoretski prijestolonasljednik. Zaključke Konferencije Ferdinand je u pravilu potvrđivao bez ikakvih primjedbi, postavši tako karikaturom apsolutističkog vladara.43 Jedina dvojica sposobnih članova kuće Habsburg ove generacije, Fra- njina mlađa braća nadvojvode Karlo i Ivan, bili su kao reformisti i Mettternicho-vi kritičari isključeni iz upravljanja državom.44 Ferdinandova se vladavina često naziva Predožujskim razdobljem (njem. Vormärz).45 Ovo razdoblje ipak nije, kako se nekad ocjenjivalo, isključivo period socijalne i ekonomske stagnacije, nego složeno doba u kojem se isprepliću (i sudaraju) želja za napretkom s težnjom za stabilnošću, proboj ranog kapitalizma s otporom feudalne aristokracije, policijski

38 Ibidem, 241.39 Ibidem, 242.40 Neven Budak, Mario Strecha, Željko Krušelj, Habsburzi i Hrvati, Zagreb, 2003., 124.41 Kao ugarsko-hrvatski kralj Ferdinand V. Među ugarske kraljeve se naime broji i Ferdinand IV., stariji brat Leopolda

I., koji je bio okrunjen, ali nikad nije vladao jer je umro 1654. prije oca.42 Taylor, Habsburška Monarhija, 61.43 Erich Zöllner-Therese Schüssel, Povijest Austrije, Zagreb, 1997., 234.44 Taylor, Habsburška Monarhija, 61.45 Kao razdoblje koje je prethodilo izbijanju revolucije u Beču 13. ožujka 1848. Taj termin se ponekad odnosi i na

čitavo razdoblje od 1815.

XXII

nadzor i cenzura s procvatom kulture i umjetnosti. Za ovo potonje dovoljno je navesti književnika Franza Grillparzera, komediografa Johanna Nestroya ili skladatelje Ludwiga van Beethovena, Franza Schuberta, Johanna Straussa starijeg i Ferenza Liszta.46

Habsburška je Monarhija glede industrijalizacije znatno zaostajala za zemljama predvodnicama industrijske revolucije. Zbog interesa zemljoposjedničke aristokracije, Monarhija se nije priključila Njemačkom carinskom savezu (Zollverein) koji je 1834. inicirala Pruska. Metternich je bio svjestan političkih implikacija takve odluke na austrijski utjecaj u njemačkim zemljama, ali otpor snižavanju carina, što je bio preduvjet za ulazak u Savez, na čelu s Kolowratom, bio je prejak.47 Tom otporu se priključio i Kossuth, koji se tako preobratio iz zagovornika slobodne trgovine u pristašu ekonomskog protekcionizma kako bi zaštitio skromnu ugarsku industriju, a propaganda koju je pritom pokrenuo doprinijela je buđenju mađarske nacionalne svijesti. Industrijalizaciju su nadalje sputavali prirodni (nedostatak nalazišta ugljena) i društveni razlozi (postojanje kmetstva u Ugarskoj i Hrvatskoj). Ipak, tehnološka postignuća industrijske revolucije počela su prodirati i u Monarhiju: između ostaloga, započela je izgradnja željezničke i telegrafske mreže, a uspostavljene su i prve parobrodske linije – Dunavom od Beča do Crnog mora i na Jadranu. Zbog potreba parobrodarskog prometa tridesetih je godina započela i regulacija Dunava u Ugarskoj. Izumitelji iz Monarhije također su doprinosili tehnološkom razvoju, primjerice Josef Ressel koji je izumio brodski vijak.

5. INDUSTRIJSKA REVOLUCIJA I RAZVOJ DRUŠTVA

Početkom 19. stoljeća industrijska se revolucija počela širiti iz svoje kolijevke Velike Britanije kontinetalnom Europom. Ona je pomaknula središte proizvodnje i ekonomske moći sa sela u grad, uništila stare manufakture zamijenivši ih velikim tvornicama, te stvorila ili osnažila buržoaziju, koja je predvodila političku borbu za stvaranje nacionalnih država.48 Trenutak kada se knjige ili novine počnu izdavati na nacionalnom jeziku ili kad se on prvi put upotrijebi u neke službene svrhe znači odlučujući korak u nacionalnom razvoju, a taj je trenutak u velikom dijelu Europe nastupio 1830-ih godina.49 Izuzetni porast stanovništva u većini europskih zemalja u prvoj polovici 19. stoljeća, prava demografska eksplozija, neizmjerno je potaknuo privredu, jer je donio radnu snagu i potrošače, ali je zapravo bio više posljedica negoli uzrok ekonomske revolucije, jer bi bez nje bio neodrživ (kao što se tragično pokazalo 1840-ih u Irskoj).50 Transport se pojavom željeznice i parobroda ne samo znatno ubrzao, nego je i dobio na kapacitetu. Oba ova prometna sredstva još nisu bila dominantna, ali su znatno kvalitetnije ceste (prvi makadami) i kočije već omogućavale znatno skraćivanje putovanja, barem onima koji su si to mogli priuštiti: ruski car Nikola I. doputovao je 1834. iz Petrograda

46 Iskra Iveljić, Banska Hrvatska i Vojna Krajina od prosvijećenog apsolutizma do 1848. godine, Zagreb, 2010., 39-40.47 Taylor, Habsburška Monarhija, 62.48 Povijest, 559.49 Hobsbawm, Doba revolucije, 125.50 Ibidem, 151-2.

XXIII

u Berlin za četiri dana. Standardizacija pristojbi za poštanske pošiljke i uvođenje poštanskih maraka kao i nova prijevozna sredstva povećali su poštanski promet, a pojava telegrafa još će više ubrzati prijenos informacija.

Ipak, pozitivne tekovine industrijske revolucije nisu još ni izdaleka dotakle cjelokupno stanovništvo. Većina je Europljana u ovom razdoblju još uvijek bila nepismena: u Britaniji, Francuskoj i Belgiji stopa nepismenosti 1840-ih godina kretala se između 40 i 50%, a drugdje je bila i znatno viša.51 Za mnoge život nije bio ništa kvalitetniji nego ranije, naprotiv: teški uvjeti života nižih društvenih slojeva zorno se odražavaju primjerice u romanima Charlesa Dickensa ili Victora Hugoa. Industrijalizacija je također pokidala veze između čovjeka i prirode, a čežnja za obnovom tog jedinstva nalazi svoj izraz u prevladavajućem umjetničkom pravcu ovog razdoblja – romantizmu. Sile ekonomske, tehničke i društvene promjene, oslobođene od kraja 18. stoljeća, bile su enormne, ali su 1840-ih godina njihove institucionalne posljedice još bile skromne.52 Taj će nesrazmjer svom silinom izbiti na površinu diljem Europe 1848.

6. DRUŠTVENO-EKONOMSKE PRILIKE U HRVATSKOJ I SLAVONIJI OD 1821. DO 1842.

6.1. KRAJ APSOLUTIZMA, UVOĐENJE USTAVNOSTI TE BORBA HRVATSKOG SABORA ZA HRVATSKA “MUNICIPALNA PRAVA”

Na početku trećeg desetljeća 19. stoljeća još su se osjećale posljedice napoleonskih ratova. Prekosavski dijelovi Hrvatske još su uvijek bili u sastavu Kraljevine Ilirije, odnosno izvan dosega banske vlasti. Za pripojenje hrvatskih prekosavskih krajeva Banskoj Hrvatskoj naročito se zauzimao zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac, banski namjesnik u odsutnosti bana Ignjata Gyulaya, koji je također podržavao njegove aktivnosti u vezi s pripojenjem tih dijelova ostatku Hrvatske.53

Zahtjevi hrvatskih staleža te zagrebačkog biskupa konačno su urodili plodom, pa je kralj Franjo I. odlučio 1. srpnja 1822. da se prekosavski dijelovi Hrvatske pripoje Banskoj Hrvatskoj, odnosno podvrgnu banskoj vlasti. Vijest o pripojenju prekosavskih dijelova Hrvatske Banskoj Hrvatskoj izazvala je oduševljenje u svim županijama pa su sve županije zahvaljivale banu Gyulayu te zahtijevale da im odobri slanje povjerenstva u Beč kako bi zahvalili i kralju Franji I. Na kraju su županije suglasno donijele odluku o slanju zajedničkog izaslanstva kako bi izrazili zahvalnost kralju Franji I. Postupak pripojenja prekosavskih dijelova Hrvatske obavljen je 1. studenoga 1822. Potkraj godine izabrano je poslanstvo koje je otputovalo u Veronu, gdje se održavao sastanak Svete alijanse,

51 Ibidem, 125.52 Ibidem, 250.53 Stjepan Antoljak, Prekosavska Hrvatska i pitanje njene reinkorporacije (1813-1822), Starine JAZU 45, 109-128; Ivo

Perić, Hrvatska državotvorna misao u XIX. i XX. stoljeću, Zagreb, 2002., 22.

XXIV

zahvaliti kralju Franji I. na odluci o pripojenja prekosavskih dijelova Hrvatske, odnosno podvrgavanju banskoj vlasti.54

Tijekom 1821. ugušena je pobuna u talijanskim zemljama. Međutim, Bečki je dvor smatrao da će biti teško održavati mir i red na području Apeninskog poluotoka, pa je kralj Franjo I. zatražio tijekom 1821. od svih ugarskih i hrvatsko-slavonskih županija nove regrute. Dok su Srijemska i Virovitička županija bespogovorno provele vladarev zahtjev, županijska skupština Požeške županije usprotivila se provođenju vladarevog zahtjeva. Suprotno zastupnicima Požeške županije, predstavnici vlastelinstava Kaptol, Brestovca, grada Požege te Szécsenijevog dijela kutinskog vlastelinstva u županijskoj skupštini bili su spremni prihvatiti vladarev zahtjev. Nakon što je skupština odbila dati regrute, naređeno je velikom županu Karlu Zichyju da što prije sazove te predsjeda županijskoj skupštini te da sve poduzme kako bi skupština prihvatila te provela kraljev zahtjev o novim regrutima. Svojom odlukom županijska skupština Požeške županije svrstala se među županije koje su smatrale da se pitanje regrutacije treba raspraviti na Saboru te da jedino Sabor može donijeti takvu odluku. Premda je županijska skupština početkom listopada odlučila da će regrutaciju započeti početkom studenoga 1821., nije ništa učinila ni do kraja studenoga sljedeće godine, pa je vladar imenovao upravitelja Virovitičke županije Antuna Adamovića Čepinskog za kraljevskog komesara kojem je naredio da sazove novu županijsku skupštinu, proglasi i provede regrutaciju na području županije. Kraljevski komesar Adamović Čepinski sazvao je županijsku skupštinu te uspio uvjeriti plemstvo da prihvati vladarevu odluku. Međutim, tijekom podizanja regruta izbila je krajem 1822. pobuna seljaka na kutinskom vlastelinstvu. Sudac kutinskog okruga Stjepan Suvić uhvatio je samo nekoliko odbjeglih regruta, pa je početkom 1823. u Kutinu poslano izaslanstvo koje je trebalo prijetnjama i uvjeravanjem podići potrebne regrute, ali nisu uspjeli. Na kraju su kraljevski komesar te sudac kutinskog okruga uspjeli do kraja siječnja iste godine, pritvaranjem očeva odbjeglih regruta, privesti sve regrute te tako okončati pobunu na tom vlastelinstvu.55

Hrvatske županije pružile su puno jači otpor kraljevom zahtjevu o provođenju regrutacije. Sve tri hrvatske županije smatrale su da jedino Sabor može raspravljati te donijeti odluku o podizanju regruta te da je kraljeva odluka nezakonita. Sve su se županije obvezale podići regrute ako se takva odluka donese na saborskoj sjednici. Kralj Franjo I. nije prihvatio argument hrvatskih županija, već im je ponovio nalog o podizanju potrebnih regruta.56

Usprkos protivljenju kraljevom nalogu, Križevačka županija je, na kraju, ispunila kraljev zahtjev te je osigurala potrebne regrute. Varaždinska županija je

54 Jaroslav Šidak, Hrvatske zemlje u razdoblju nastajanja preporodnog pokreta (1790-1827), Historijski zbornik god. XXXIII-XXXIV (1), 1980-1981., Zagreb, 1982., 86; Vjekoslav Klaić, Borba za hrvatske prekosavske krajeve i njihova reinkorporacija 1814-1822., Vjesnik Kr. državnog arkiva u Zagrebu god. II, Zagreb, 1926., 115-136; Jaroslav Šidak et al., Hrvatski narodni preporod - Ilirski pokret, Zagreb, 1990., 74; Antoljak, Prekosavska Hrvatska, 128-133; Perić, Misao, 23.

55 Slavko Gavrilović, Otpor prema apsolutizmu u Slavoniji i Hrvatskoj 1821.-1825., Historijski zbornik god. XVIII, Za-greb, 1966., 120-123; Slavko Gavrilović, Prilozi istoriji seljačkih nemira u Hrvatskoj i Slavoniji 1778-1848, Historijski zbornik god. XVII, Zagreb, 1964., 140-141; Šidak, Hrvatske zemlje, 85; Šidak et al., Preporod, 74.

56 Gavrilović, Otpor, 123-126.

XXV

bila uporna u suprotstavljanju vladarevom zahtjevu te nije željela podići potrebne regrute. Stoga je kralj Franjo I. odlučio imenovati zagrebačkog župana Donata Lukavskog kraljevskim komesarom, kako bi izvršio vladarev nalog te osigurao potrebne regrute, ali nije uspio u obavljanju povjerenog mu zadatka. Slično je bilo i sa Zagrebačkom županijom koja je također bila uporna u odupiranju kraljevom zahtjevu. Veliki župan Zagrebačke županije Donat Lukavski nastojao je uvjeriti zastupnike županijske skupštine da prihvate i provedu kraljev zahtjev, ali županijska skupština nije popustila županovom uvjeravanju te je zabranila županijskom činovništvu provedbu vladareve odluke. Stoga je kralj krajem listopada 1822. ponovo imenovao Donata Lukavskog kraljevskim komesarom te ga ovlastio da provede vladarevu odluku o mobilizaciji novih regruta. Međutim, kraljevski komesar nije uspio uvjeriti zastupnike skupštine i činovnike Zagrebačke županije da provedu vladarev zahtjev za podizanje potrebnih regruta. Pošto je županija ustrajala i tijekom 1823. na svom stavu, vladar je početkom veljače 1824. obavijestio Županiju da oduzima službu županijskim službenicima koji su odbili provesti regrutaciju.57

Ugarske županije također su se usprotivile podizanju regruta, ali kralj Franjo I. uspio je uglavnom skršiti taj otpor. Međutim, spomenuti otpor rezultirao je i popuštanjem vladara te prihvaćanjem zahtjeva da se sazove Sabor, pa je kralj Franjo I. sazvao za 22. kolovoza 1825. Sabor Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, a zajednički Ugarsko-hrvatski sabor za 11. rujna iste godine.58

Zastupnici su na zasjedanju Sabora Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije izabrali zastupnike u zajednički Ugarsko-hrvatski sabor. Posebni odbor izradio je instrukcije za zastupnike u zajedničkom Saboru. Hrvatski sabor naložio je svojim zastupnicima da zahtijevaju na Ugarsko-hrvatskom saboru sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, što je bilo u suprotnosti sa željama bečkog dvora. Zajednički Ugarsko-hrvatski sabor trajao je sve do 1827. Na zajedničkom Saboru mađarski su zastupnici nastojali donijeti zaključak kojim bi mađarski jezik postao službeni jezik u svim dijelovima Kraljevine Ugarske, pa i u hrvatsko-slavonskim županijama, što hrvatski zastupnici nisu prihvatili tvrdeći da mađarski jezik ne može biti službeni jezik u Hrvatskoj i Slavoniji, jer je u Hrvatskoj i Slavoniji službeni jezik latinski. Doduše, hrvatski su zastupnici bili spremni prihvatiti da se mađarski jezik uči i u školama na području Hrvatske i Slavonije, što je Hrvatski sabor prihvatio, donijevši 10. rujna 1827. zakonski članak kojim je ozakonjeno stajalište hrvatskih zastupnika u zajedničkom Saboru. Donošenjem spomenute odluke Hrvatskog sabora započelo je razdoblje defenzive hrvatskog plemstva te njihovog odupiranja mađarskim zahtjevima, što je trajalo sve do 1848. godine.59

57 Gavrilović, Otpor, 123-127; Šidak, Hrvatske zemlje, 85.58 Nikša Stančić, Pretpreporod i narodni preporod, Hrvatska i Europa - kultura, znanost i umjetnost - sv. IV. Moderna hrvatska

kultura - od preporoda do moderne (XIX. stoljeće), Zagreb, 2009., 50; Jaroslav Šidak, Hrvatski preporodni pokret i grof Janko Drašković, Kaj god. V, br. 11, Zagreb, 1972., 3; Gavrilović, Otpor, 128; Ivo Perić, Hrvatski sabor 1848.-2000. - Prvi svezak: 1848.-1867., Zagreb, 2000., 96-97; Šidak, Hrvatske zemlje, 88; Šidak et al., Preporod, 75.

59 Nikša Stančić, Hrvatski narodni preporod 1790-1848., Hrvatski narodni preporod 1790-1848 - Hrvatska u vrijeme Ilirskog pokreta, ur. Nikša Stančić, Zagreb, 1985., 15; Šidak, Grof Janko Drašković, 4; Perić, Sabor I, 97; Perić, Misao, 24, 27-28; Šidak, Hrvatske zemlje, 89-90; Šidak et al., Preporod, 75-76.

XXVI

Zahtjevi mađarskih zastupnika izazvali su i reakciju u Hrvatskoj pa je Hrvatski sabor izabrao 1827. saborski odbor koji je trebao istražiti i prikupiti dokumente o municipalnim pravima Kraljevstva. Međutim, većina zastupnika nije se previše isticala u tim aktivnostima, pa je protonotar Josip Kušević, koji se jedini naročito aktivirao u prikupljanju dokumenata, objavio 1830. djelo De municipalibus iuribus et statutis regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae.60

Pritisak oko uvođenja mađarskog jezika kao službenoga nastavljen je i na zajedničkom Saboru 1830. Saborskim zaključkom uveden je mađarski jezik kao službeni jezik u svim mađarskim uredima. Tijekom zasjedanja mađarski su zastupnici pokušali uvjeriti hrvatske zastupnike i da odustanu od vjerskog zakona, odnosno saborskih članaka donesenih još početkom 17. stoljeća, kojim se stanovništvu protestantske vjeroispovijesti brani useljavanje i stjecanje građanskog prava na teritorij pod vlašću Hrvatskog sabora i bana, čime bi se protestantima omogućilo da steknu građansko pravo i na području Hrvatske. Pri tome su mađarski zastupnici tvrdili da je Ugarska jedinstvena država, što hrvatski zastupnici nisu prihvatili, smatrajući Zemlje Krune sv. Stjepana složenom državnom zajednicom. Hrvatski sabor izabrao je 1832. zastupnike u Ugarsko-hrvatskom saboru, koji je zasjedao sve do 1836. Inzistiranje na uvođenju mađarskog jezika nastavljeno je i na tom saborskom zasjedanju, pa je ozakonjeno uvođenje mađarskog jezika kao nastavnog jezika od V. razreda te da nakon deset godina mađarski jezik bude uvjet za zapošljavanje i ostanak u državnoj službi na području Hrvatske. Hrvatski zastupnici, naročito Herman Bužan, usprotivili su se tom zaključku, ali mađarska je većina ipak usvojila taj zakonski članak. Međutim, kralj Ferdinand V., na molbu Hrvatskog sabora, nije ga potvrdio, što je izazvalo oduševljenje u Hrvatskom saboru. Mađarski pritisak glede uvođenja mađarskog jezika u školu i javnu upravu te davanja građanskog prava protestantima nastavljen je i na saborskom zasjedanju 1839., ali tim se nastojanjima ponovo usprotivio hrvatski zastupnik Herman Bužan. Usprkos otporu hrvatskih zastupnika, zajednički Ugarsko-hrvatski sabor donio je zakonski članak o uvođenju mađarskog jezika u javnu upravu Hrvatske i Slavonije nakon desetogodišnjeg razdoblja, ali kralj Ferdinand V. nije ga potvrdio.61

Izbor hrvatskih zastupnika za Ugarsko-hrvatski sabor u 1832. te spoznaja da će se na tom zasjedanju raspravljati o različitim društveno-političkim reformama potaknula je grofa Janka Draškovića na pisanje i izdavanje spisa Disertacija iliti razgovor, darovan gospodi poklisarom zakonskim i budućjem zakonotvorcem kraljevinah naših, za buduću Dietu ungarsku odaslanem, držan po jednom starom domorodcu Kraljevinah ovih. Grof Drašković zalaže se u svom spisu za ustrajanje na hrvatskom vjerskom zakonu, odnosno za protivljenje davanju građanskog prava protestantima te uvođenju mađarskog jezika u hrvatsku javnu upravu. Također se zauzeo za obnavljanje vlasti hrvatskog bana s nekadašnjim ingerencijama te osnivanje samostalne hrvatske vlade, razvojačenje Vojne krajine, sjedinjenje hrvatskih zemalja te

60 Jaroslav Šidak, Hrvatski preporodni pokret i grof Janko Drašković, Studije iz hrvatske povijesti XIX. stoljeća, Zagreb, 1973., 182; Stančić, Preporod, 15; Šidak, Grof Janko Drašković, 4; Perić, Sabor I, 98-99; Perić, Misao, 28-29, Šidak, Hrvatske zemlje, 90-91; Šidak et. al., Preporod, 76-77, 82, 84; Stančić, Pretpreporod, 56.

61 Perić, Sabor I, 98, 103, 105-106; Perić, Misao, 29; Iveljić, Hrvatska, 45.

XXVII

uvođenje hrvatskog jezika kao službenog jezika u javnu upravu. Njegov spis kao politički program prihvatio je Hrvatski sabor te je ostao hrvatski politički program preporodno orijentiranih zastupnika sve do revolucionarnih kretanja 1848. godine, kada ga napuštaju postajući svjesni njegove neprovedivosti.62

6.2. BUĐENJE NACIONALNE SVIJESTI I NACIONALNI POKRET

Pokušaji mađarskog plemstva da uvedu mađarski jezik u javnu upravu u Hrvatskoj potaknuo je generaciju mladih hrvatskih studenata na inozemnim sveučilištima (Padova, Graz, Beč ili Pešta) na reakciju te zauzimanje za afirmaciju nacionalnog jezika. U tim se aktivnostima naročito isticao Ljudevit Gaj, koji je pod utjecajem slovačkog pjesnika Jána Kollára još za vrijeme studija napisao i objavio 1830. Kratku osnovu horvatsko-slavonskoga pravopisanja, zauzevši se za standardizaciju hrvatskog književnog jezika za cijelo područje Hrvatske, primjenu pravila “jedan znak za jedan glas”, uz korištenje dijakritičkih znakova te uvođenje novog pravopisa. Njemu se pridružio i pravnik te književnik Ivan Derkos koji se u svom djelu Genius patriae super dormientibus suis filiis, seu folium patroticum pro incolis regnorum Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, in excitandum excolendae linguae patriae studium63 zauzeo za standardizaciju hrvatskog jezika i njegovo pretvaranje u obrazovni i književni jezik. Kuševićevo djelo potaknulo je i Pavla Štoosa da u svojoj pjesmi64 posvećenoj Josipu Kuševiću osudi građane jer govore njemački, a zanemaruju hrvatski jezik smatrajući ga manje vrijednim. Na taj način oni, tvrdi Štoos, zanemaruju vlastiti narod. Također, u svojoj pjesmi ističe vrijednost hrvatskog književnog jezika. Kako bi nositelji preporodnog pokreta širili preporodne ideje, ispjevane su brojne budnice i davorije (Gajeva budnica Još Horvatska ni propala (1832.), Mihanovićeva Horvatska domovina (1835.) i druge).65

S preporodnim razdobljem započeo je proces uključivanja dijela hrvatskoga plemstva i građanstva u nacionalnu integraciju, što ih je dovelo u sukob s mađarskim političkim krugovima, koji su bili nositelji velikomađarske ideje. Proces nacionalne integracije rezultirao je pokušajima hrvatske interesne grupacije, sastavljene od imućnih pripadnika agrarnog i trgovačkog sloja, da zaštiti vlastite interese od presizanja mađarskih agrarno-trgovačkih krugova. Da bi ostvarili svoje težnje, hrvatski su političko-gospodarski krugovi započeli borbu za političko osamostaljivanje Banske Hrvatske, unutar Zemalja krune sv. Stjepana. Tijekom ovog razdoblja pojavila su se u Banskoj Hrvatskoj dva društveno-ekonomska programa: 1. program Draškovićeve Disertacije očuvanja feudalnih društvenih odnosa te 2. građansko-liberalni program ukidanja feudalnih odnosa vodeći

62 Dubravko Jelčić, Hrvatska politika i politička misao XIX. stoljeća, Hrvatska i Europa - kultura, znanost i umjetnost - sv. IV. Moderna hrvatska kultura - od preporoda do moderne (XIX. stoljeće), Zagreb, 2009., 154; Šidak, Grof Janko Drašković, 7, 9; Šidak et al., Preporod, 87-89; Šidak, Pokret, 185, 187-188, Stančić, Pretpreporod, 56; Stančić, Preporod, 21; Perić, Misao, 31; Iveljić, Hrvatska, 43.

63 Genij domovine nad svojim sinovima koji spavaju (Šidak et al., Preporod, 86).64 Pjesma je kasnije nazvana Kip domovine vu početku leta 1831.65 Jelčić, Politika, 153-154; Ivica Martinović, Latinski i latinisti u XIX. stoljeću, Hrvatska i Europa - kultura, znanost i

umjetnost - sv. IV. Moderna hrvatska kultura - od preporoda do moderne (XIX. stoljeće), Zagreb, 2009., 285; Perić, Misao, 29-30; Stančić, Preporod, 17, 20-21; Stančić, Pretpreporod, 57; Šidak et al., Preporod, 82, 86-87, 121.

XXVIII

pri tome brigu o očuvanju gospodarske snage plemstva. Tijekom preporodnog razdoblja sve se više afirmirao građansko-liberalni program na štetu programa Draškovićeve Disertacije, pa ga je uoči 1848. prihvatila i većina plemstva svjesna neprovedivosti Draškovićevog programa.66

Predvodnici preporodnog pokreta bili su svjesni činjenice da je plemstvo nositelj političkog života, pa su zanemarili potrebu uvođenja društvenih promjena kako bi plemstvo pridobili za suradnju oko nacionalnih, političkih i ekonomskih pitanja. Na taj su način lakše pridobili sitno i srednje plemstvo, koje su više pogađala reformska nastojanja mađarskih političkih krugova. Preporodne ideje još su lakše dobivale pristaše među mladom inteligencijom plemićkog i pučkog porijekla, dok su teže prodirale među visoko plemstvo.67

Kako bi mogla širiti preporodne ideje, skupina oko Ljudevita Gaja odlučila je pokrenuti vlastite novine, pa je Ljudevit Gaj 1832. zatražio od Ugarskog namjesničkog vijeća dopuštenje za izdavanje političko-književnih novina, ali zahtjev mu je tada odbijen. Međutim, Gaj nije odustajao pa je ponovo podnio zahtjev za pokretanje političko-književnog glasila, ali Ugarsko namjesničko vijeće odobrilo mu je samo izdavanje književnog lista. Nakon toga Gaj je uputio molbu kralju Franji I., koju je podupro grof Janko Drašković te se zauzeo kod kneza Klemensa Wenzela Lothara Metternicha da mu odobri zahtjev, koji je, nakon Gajeve audijencije kod Franje I., odobren tijekom 1834., pa je Gaj početkom 1835. započeo izdavati Novine horvatzke te književni podlistak Danicu horvatsku, slavonsku i dalmatinsku. Pokretanjem ovih glasila vodstvo preporodnog pokreta moglo je lakše promicati popularizaciju ilirske nacionalne ideologije, uporabu standardiziranog hrvatskog književnog jezika, stvaranje nacionalnih institucija, borbu za politički položaj te teritorijalni integritet Hrvatske i jačanje agrarno-trgovačkih gospodarskih krugova, a zatim ih provesti u djelo. Promicanje ilirske nacionalne ideologije, zasnovane na Kollárovoj ideji o slavenskoj uzajamnosti, koja je predviđala okupljanje svih južnoslavenskih naroda oko jednog zajedničkog jezika pod ilirskim imenom, bila je jedna od glavnih preokupacija vođa preporodnog pokreta. Da bi to proveli u djelo, odlučili su promijeniti ime novina te književnog podlistka, koji tijekom 1835. postaje Ilirske narodne novine, odnosno Danica ilirska. Prikrivenu naklonost hrvatskom preporodnom pokretu Bečki je dvor iskazao 1837. i dodjelom koncesije za osnivanje tiskare Ljudevitu Gaju, čime je omogućen kontinuitet izlaženja Novina i Danice, ali nisu se smanjili financijski problemi zbog kontinuiranog smanjenja naklade.68

Preporodne akcije dovele su i do promjena u javnom životu Banske Hrvatske, koji je poprimio nacionalne karakteristike, čemu je naročito pridonosila omladina prožeta preporodnim idejama te različitim budnicama i davorijama. S druge strane, hrvatsko je plemstvo dobilo novo uporište u borbi protiv nastojanja mađarskog

66 Stančić, Preporod, 22; Stančić, Pretpreporod, 57-58.67 Stančić, Preporod, 22.68 Josip Bratulić, Pravopisno-jezična problematika u vrijeme hrvatskog narodnog preporoda - Od borbe za jezik do

pobjede jezikom (1790.-1847.), Hrvatski narodni preporod 1790.-1848. - Hrvatska u vrijeme Ilirskog pokreta, Zagreb, 1985., 33; Nikša Stančić, Ideja o “slavenskoj uzajamnosti” Jána Kollára i njezina hrvatska recepcija, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 30, Zagreb, 1977., 65-76; Stančić, Preporod, 21-23; Stančić, Pretpreporod, 58; Šidak et al., Preporod, 90-91, 120.

XXIX

plemstva te njihovim pokušajima uvođenja mađarskog jezika kao službenog jezika u Hrvatskoj. Hrvatsko je plemstvo povremeno prihvaćalo pojedine preporodne prijedloge, koje je oživotvorilo pretvarajući ih u zaključke prihvaćene na saborskim sjednicama. Tako je 1836. na saborskom zasjedanju odobreno osnivanje “Društva za narodnu izobraženost”, koje je trebalo njegovati i razvijati hrvatsku kulturu te biti ishodište za osnivanje nacionalne knjižnice i muzeja. Hrvatski je sabor osnovao 1840. katedru hrvatskog jezika na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu te svim hrvatskim gimnazijama. Nažalost, provedba ovih zaključaka usporena je zbog oklijevanja bečkog dvora oko njihove potvrde. Pod utjecajem preporodnih ideja osnovano je 1841. Gospodarsko društvo, koje je trebalo raditi na jačanju agrarne proizvodnje te upoznavanju hrvatskih poljoprivrednika s racionalnim načinom obrade ratarskih površina. Stoga je Društvo pokrenulo sljedeće godine glasilo kako bi potpomoglo društvene aktivnosti te upoznalo stanovništvo s novinama u gospodarskoj proizvodnji.69

Premda je od početka preporodnog pokreta prihvaćeno štokavsko narječje kao osnovica hrvatskog književnog jezika, trebalo je poduzeti aktivnosti na standardizaciji hrvatskoga jezika. Prvi pokušaj standardizacije hrvatskoga jezika ostvario je Vjekoslav Babukić, koji je 1836. objavio prvu gramatiku hrvatskog standardnog jezika (Osnovu slovnice slavjanske narječja ilirskoga). Doduše, još je 1833. Ignjat Alojzije Brlić objavio u Budimu hrvatsku gramatiku na njemačkom jeziku (Gramatika ilirskog jezika koji se govori u Bosni, Dalmaciji, Slavoniji, Srbiji i Dubrovniku).70 Njima su se pridružili Antun Mažuranić s Temeljima ilirskoga i latinskoga jezika za početnike (1839.) te Ilija Rukavina Ljubački koji je objavio svoju gramatiku 1843. u Trstu. Nastojanjima oko standardizacije hrvatskoga književnoga jezika pridružili su se Ivan Mažuranić te Jakov Užarević, koji su 1842. objavili prvi rječnik hrvatskog književnog jezika - Deutsch-ilirisches Wörterburch. Također, trebalo je uvjeriti javnost, naročito s područja kajkavskog narječja, da standardni hrvatski književni jezik štokavskog narječja ima književnu vrijednost, pa su pripadnici preporodnog pokreta (Gaj, Mihanović i drugi) ispjevali brojne budnice i davorije, koje su pronosile preporodne ideje među hrvatskim stanovništvom. Osim lirike, javljaju se i prva dramska djela, primjerice: Dramatička pokušenja Dimitrija Demetera, Juran i Sofija Ivana Kukuljevića Sakcinskog itd. Doprinos širenju hrvatskoga standardnog jezika dao je i grof Janko Drašković, koji je 1838. objavio na njemačkom jeziku spis Ein Wort an Illiriens hochherzige Töchter u kojem poziva hrvatske djevojke da upotrebljavaju hrvatski jezik u svakodnevnom životu na obiteljskoj i društvenoj razini.71

Tijekom preporodnog razdoblja preporoditelji su započeli s aktivnostima na kulturnom polju, pa su osnivali čitaonice, koje su trebale obuhvatiti članove i građanskog i plemićkog sloja. Prve čitaonice osnovane su Varaždinu, pa zatim

69 Milan Maceljski, Poljodjelstvo u XIX. stoljeću, Hrvatska i Europa - kultura, znanost i umjetnost - sv. IV. Moderna hrvatska kultura - od preporoda do moderne (XIX. stoljeće), Zagreb, 2009., 741; Stančić, Preporod, 23; Stančić, Pretpreporod, 59.

70 Brlić je svoju gramatiku ponovno objavio 1842. te 1850. u Zagrebu. (Bratulić, Pravopisno-jezična problematika, 34)71 Stančić, Preporod, 23; Stančić, Pretpreporod, 58-59; Bratulić, Pravopisno-jezična problematika, 34-35; Jelčić,

Politika, 154.

XXX

u Zagrebu i Karlovcu.72 Premda u Protocollum antiqui conventus divi Antonii Thaumaturgi Nassicis nema zapisa o hrvatskom narodnom preporodu73, moguće je pretpostaviti da su i Našice bile pod utjecajem preporodnih ideja. Naime, u Našicama su 14. svibnja 1837. vlasnici oba dijela našičkog vlastelinstva odobrili lokalnom ljekarniku Karlu Kristu otvaranje čitaonice74 u vlastelinskoj kući u kojoj je živio i u kojoj je djelovala njegova ljekarna. Doduše, na današnjem stupnju istraženosti nemoguće je reći radi li se aktivnosti potaknutoj preporodnim idejama ili o aktivnosti neovisnoj o spomenutim idejama.

Preporodne ideje nisu bile prihvatljive cjelokupnom plemstvu, naročito uglednim pojedincima iz višeg plemstva te cjelokupnom turopoljskom plemstvu koje se bojalo da će izgubiti povlasticu da nisu obvezni plaćati porez. Spomenutoj skupini plemstva nisu bili prihvatljivi program koji je prihvatila većina hrvatskog plemstva i ilirski jezik, nego su zagovarali uporabu „horvatskog jezika“ (kajkavskog narječja). Nisu vidjeli problem ni u uporabi mađarskog jezika u Hrvatskoj, nisu inzistirali na ostvarenju šire hrvatske autonomije unutar Ugarske i bili su spremni na suradnju s mađarskim političkim krugovima. Stoga su 1841. stvorili “horvatsko-vugersku” stranku na čelu s Aleksandra Drašković, braćom Levinom i Jurjem Rauchom te turopoljskim županom Danijelom Josipovićem. Stvaranje promađarski orijentirane stranke potaknulo je nositelje preporodne ideje na osnivanje Ilirske stranke. Odmah po osnivanju političkih stranaka započela je žestoka politička borba za zastupnička mjesta u županijskim skupštinama, što je rezultiralo velikom polarizacijom u društvenom životu Banske Hrvatske. U političkoj borbi oko zastupničkih mjesta u županijskim skupštinama, Ilirska stranka pobijedila je u Varaždinskoj i Križevačkoj županiji te uz pomoć izbornog trika u Zagrebačkoj županiji, što je u toj županiji izazvalo napetost koja je prigodom idućih izbora županijskog činovništva (restauracije) 1845. (na kojima su pobijedili tzv. mađaroni) dovela do krvoprolića i Srpanjskih žrtava. Politički sukobi u Hrvatskoj, pokušaj širenja preporodnih ideja u Bosni te odnosi bečkog dvora prema mađarskoj liberalnoj opoziciji određivali su i odnose na hrvatskoj političkoj sceni, što je početkom 1843. godine rezultiralo kraljevom zabranom ilirskog imena i simbola, a 1845. promjenom odnosa prema “horvatsko-vugerskoj” stranci te zabrani turopoljskog plemstva u radu Sabora, Gajevom marginalizacijom te prvim zastupničkim govorom na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru (Ivan Kukuljević, 2. svibnja 1843.) i pozivom da se hrvatski jezik uvede kao službeni jezik u Hrvatskoj, što je bilo prihvatljivo nižem i srednjem, ali ne i visokom plemstvu.75

72 Stančić, Preporod, 23-24; Stančić, Pretpreporod, 58; Šidak et al., Preporod, 127.73 Arhiv franjevačkog samostana u Našicama, Protocollum antiqui conventus divi Antonii Thaumaturgi Nassicis tom. I, fol. 379-

449.74 AFSN, Protocollum tom I., fol. 423.75 Arijana Kolak Bošnjak, Horvatsko-vugerska stranka 1841.-1848., Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2012.

(neobjavljena disertacija); Stančić, Preporod, 26; Stančić, Pretpreporod, 60; Jelčić, Politika, 155.

XXXI

6.3. URBARIJALNA PROBLEMATIKA

Unapređivanje alodijalnog gospodarstva na slavonskim vlastelinstvima nastavljeno je i nakon urbarijalne regulacije krajem prvog i početkom drugog desetljeća 19. stoljeća pa su vlasnici tih posjeda nastavili zahtijevati od vlastitih podanika sve veću količinu prekobrojne tlake, koju je 1810. Franjo I. ograničio na 28 dana zaprežne ili 56 dana ručne tlake, ili ukupno 104 dana ručne tlake po cijeloj sesiji, odnosno dva dana tjedno. Stoga se prekobrojna tlaka povećala pa je primjerice na valpovačkom vlastelinstvu u razdoblju od 1820. do 1825. stanovništvo dalo 441 600 dana prekobrojne tlake te 394 000 dana obvezne tlake, odnosno ukupno 835 600 dana tlake, što je godišnje 167 000 dana tlake.76

Sazivanjem zasjedanja zajedničkog Ugarsko-hrvatskog sabora našlo se na dnevnom redu i urbarijalno pitanje. Naime, i mađarsko i hrvatsko plemstvo bilo je svjesno da društvene promjene utječu na opstanak feudalnog društvenog poretka. Na saborskom zasjedanju razmatran je elaborat urbarijalnog odbora iz 1793., kojim se trebalo kmetovima dopustiti napuštanje vlastelinstva, raspolaganje poboljšanjima na vlastitom posjedu, ostvariti određena poboljšanja pri ubiranju žitne i vinske desetine te žirenja, utvrditi regalna prava, zabraniti davanje maslaca vlastelinu, regulirati davanja tlake, zabraniti sklapanje ugovora na dulje od 32 godine, proširiti ugarski urbar na slavonske županije te izvršiti minimalne promjene u banatskom urbaru, ali saborski zastupnici su ga odbacili te odlučili da se osnuje novi urbarijalni odbor koji je trebao do sljedećeg zasjedanja Sabora izraditi novi nacrt urbarijalnog zakona. Međutim, novi nacrt urbarijalnog zakona nije bio ništa moderniji nego nacrt urbarijalnog odbora iz 1793., pa je na sljedećem saborskom zasjedanju i taj nacrt odbačen. Saborski odbor predložio je u svom elaboratu smanjivanje nekih obveza, ali ne i promjene u pravnom položaju kmetova. Doduše, na istoj poziciji stajali su i državni upravni organi, koji su smatrali da se promjene trebaju zadržati na zaštiti kmetova od različitih zloupotreba njihovih vlastelina, a nije bila spremna za ukidanje kmetstva jer je krajem trećeg i početkom četvrtog desetljeća taj potez smatrala preradikalnim. Naime, vladajući sloj zauzimao se za održavanje feudalnih društvenih odnosa. Tako se grof Janko Drašković u svojoj Disertaciji također založio za očuvanje feudalnog društvenog poretka. Doduše, on se zalagao da plemstvo preuzme dio poreznih tereta te da se humaniziraju društveni odnosi. On se zalaže za polaganu modernizaciju društvenih odnosa bez većih potresa, smatrajući da je školstvo osnovni preduvjet za mirnu i polaganu promjenu društvenih odnosa.77

Na saborskom zasjedanju koje se održavalo od 1832. do 1836. ponovo je izabran novi urbarijalni odbor koji je 1833. započeo izradu novog nacrta urbarijalnog elaborata. U novom urbarijalnom odboru većinu su činili liberali koji

76 Igor Karaman, Valpovačko vlastelinstvo - ekonomsko-historijska analiza, Građa za gospodarsku povijest Hrvatske knj. 13, Zagreb, 1962., 66; Igor Karaman, Privredni život Banske Hrvatske u doba ilirskog pokreta, Acta historico-oeconomica Iugoslaviae vol. 13, Zagreb, 1986., 90.

77 Josip Bösendorfer, Agrarni odnosi u Slavoniji, Zagreb, 1950., 97-99; Šidak, Grof Janko Drašković, 8-9.

XXXII

su bili prisiljeni na određene ustupke nižem plemstvu. Međutim, uspjeli su u novi nacrt unijeti fakultativni otkup od vlastelinskih obveza (čl. 4.), ograničenje prava vlastelinskih sudbenih stolova (čl. 5.) te reguliranje osobnih i posjedovnih prava vlastelinskih podložnika (čl. 8.). Nakon dugotrajne i burne rasprave Zajednički je sabor na zajedničkom zasjedanju Gornjeg i Donjeg doma prihvatio novi urbarijalni zakon.78

Kralju Franji I. nije bio prihvatljiv takav urbarijalni zakon pa ga je odbio sankcionirati te vratio Saboru, zatraživši brisanje članaka 4., 5. i 8. Na novoj saborskoj sjednici održanoj 28. kolovoza 1834. predložen je novi, potpuno izmijenjeni nacrt urbarijalnog zakona, protiv kojeg se naročito izjasnio liberal Ferenz Deák, koji se založio za napredniji zakon. Unatoč njegovom zalaganju, usvojen je konzervativniji zakon u koji su liberalni zastupnici unijeli nekoliko naprednih rješenja (primjerice člankom 44. ukinut je doprinos za saborske troškove, koji su podanici na slavonskim vlastelinstvima, prema običaju, vlasniku posjeda pozvanom na saborsku sjednicu bili dužni davati, kao naknadu za putne troškove te troškove boravka tijekom saborskog zasjedanja, a iznosio je 48 krajcara od cijele sesije).79

U urbarijalni zakon iz 1836. unesene su sve odredbe iz marijaterezijanskih urbara s određenim promjenama. Tim je urbarom regulirana mogućnost napuštanja vlastelinstva, veličina sesionalnog konstitutiva, statusa krčevina, prava krčmarenja, korištenja šuma, prodaje vlastitih poljoprivrednih proizvoda, obveze podanika prema vlasnicima posjeda (novčane, naturalne i radne), mogućnost sklapanja urbarijalnih ugovora, način izbora seoskog kneza te rješavanje urbarijalnih sporova.80

Seljaci su bili nezadovoljni novim promjenama urbarijalnog zakona. Naime, bogatiji seljaci očekivali su više od promjena urbarijalnog zakonodavstva kako bi se mogli osloboditi tlake ili otkupiti od tlake, naročito prekobrojne. Primjerice, podanici kutinskog i pakračkog vlastelinstva žalili su se zbog prevelike tlake, prevelikih novčanih i naturalnih obveza te obveza županijskoj upravi. Županijski sudac kutinskog kotara Martin Janković objavio je i objasnio u travnju 1837. odredbe novog urbarijalnog zakona podanicima kutinskog vlastelinstva, što je izazvalo njihovo nezadovoljstvo i komešanje, koje prijetilo izbijanjem pobune. Stoga je kotarski županijski sudac pohapsio kolovođe, ali nije ih uspio prebaciti u Požegu jer su ga onemogućili pobunjeni seljaci. On je obavijestio upravu Požeške županije o stanju na kutinskom vlastelinstvu, a uprava Županije izvijestila je Ugarsko namjesničko vijeće i Slavonsku generalkomandu o poduzetim mjerama te zatražila vojnu jedinicu za sprječavanje izbijanja pobune. Pristigla vojna jedinica uspjela je do početka lipnja pohvatati vođe bune, a županijski sud proveo je istragu te kaznio kolovođe.81

78 Bösendorfer, Odnosi, 103.79 Ibidem, 104, 142.80 Ibidem, 170-176.81 Gavrilović, Prilozi, 155-158.

XXXIII

Urbarijalna problematika ponovo je bila na dnevnom redu na zajedničkom Ugarsko-hrvatskom saboru održanom od 1839. do 1840. Zastupnici su ponovo raspravljali o otkupu podanika te su novim zakonskim člancima razriješili nejasnoće u urbarijalnom zakonu iz 1836., regulirati pravo nasljeđivanja, poljskog redarstva i mogućnosti otkupa pojedinca ili cijelog sela uplatom paušalnog iznosa, čime je ozakonjeno ovo pravo.82

Međutim, pravo otkupa ovisilo je o ekonomskoj snazi pojedinog podanika. Nažalost, većina vlastelinskih podložnika nije imala financijskih sredstava za otkup iz podložničkog položaja, pa je bila prisiljena čekati ukidanje feudalnih društvenih odnosa.

6.4. GOSPODARSTVO BANSKE HRVATSKE

Završetkom Napoleonskih ratova u Europi je započela ekonomska kriza koja je trajala do sredine trećeg desetljeća 19. stoljeća. Ovu krizu karakterizira pad cijena, naročito poljoprivrednih proizvoda, te visoka inflacija, prouzročena visokim ratnim troškovima. Financijski problemi zahtijevali su od državnih vlasti uravnoteženje državnih troškova te povećanje vrijednosti novca. Završetkom dugotrajnih napoleonskih ratova ponovo su otvoreni trgovački putevi, što je dovelo do jačanja konkurencije vanjskih poljoprivrednih proizvoda. Jačanje konkurencije prouzročilo je pad cijena poljoprivrednih proizvoda, što je naročito pogodilo agrarno stanovništvo u Hrvatskoj. Dugotrajni Napoleonski ratovi rezultirali su uništenjem različite državne imovine koja se, zbog slabosti gospodarstva na području Monarhije, vrlo slabo obnavljala.83

Banska Hrvatska bila je i u razdoblju od 1821. do 1842. godine agrarna zemlja. U Hrvatskoj su u ovom razdoblju vidljive velike razlike u veličini feudalnih posjeda u hrvatskim i slavonskim županijama. Dok su u hrvatskim županijama uglavnom postojali manji posjedi s malim brojem sesija, u slavonskim županijama su bili veliki posjedi s velikim brojem sesija i naselja. Agrarna proizvodnja odvijala se na vlastelinskim alodijalnim gospodarstvima te seljačkim gospodarstvima. Premda su vlasnici posjeda, naročito slavonskih, nastavili s pojačanim aktivnostima oko stvaranja novih alodijalnih gospodarstava, i dalje su većinu prihoda ostvarivali prikupljanjem podložničkih podavanja, a tek manjim dijelom proizvodnjom, koja se zasnivala na besplatnoj, odnosno jeftinoj radnoj snazi vlastelinskih podanika, na alodijalnim gospodarstvima. Naročito to vrijedi za proizvodnju žitarica koje su, usprkos proizvodnji na novim alodijalnim gospodarstvima na slavonskim vlastelinstvima, i dalje osiguravali uglavnom zakupom crkvene desetine.84

82 Bösendorfer, Odnosi, 104.83 Rudolf Bićanić, Oslobođenje kmetova u Hrvatskoj godine 1848., Počeci kapitalizma u Hrvatskoj ekonomici i politici,

Zagreb, 1952., 69-70.84 Kolar, Mira, Osnovni elementi razvoja gospodarstva Hrvatske u XIX. stoljeću, Hrvatska i Europa - kultura, znanost i

umjetnost - sv. IV. Moderna hrvatska kultura - od preporoda do moderne (XIX. stoljeće), Zagreb, 2009., 180; Karaman, Privredni život, 91-94; Šidak et al., Preporod, 60-61; Stančić, Pretpreporod, 60; Iveljić, Hrvatska, 112; Bićanić, Oslobođenje kmetova, 75-77.

XXXIV

Stanovništvo je obrađivalo vlastite oranice na stari način, ručno ili s malobrojnom vučnom stokom (volovi te konji) koje su međusobno posuđivali te zastarjelim oruđem (drveni plug, motika itd.). Pri obradi zemlje primjenjivali su tropoljni sustav obrade, čime su značajne površine oranica ostajale neobrađene. Naime, na taj je način ostalo neobrađena jedna trećina svih obradivih površina. Takav način obrade primjenjivali su seljaci na svojim seljačkim gospodarstvima, ali i vlastelini na alodijalnim gospodarstvima. Stanovništvo tijekom obrade nije primjenjivalo gnojidbu vlastitih oranica jer, s obzirom da nije držalo vlastitu stoku u stajama, nije imalo stajskog gnoja. Vlastelini su vlastita alodijalna gospodarstva obrađivala besplatnom, odnosno jeftinom radnom snagom koja nije bila konkurentna ni produktivna. Takav način obrade oranica rezultirao je niskim prinosima i u rodnim, a pogotovo u nerodnim godinama, ili u godinama pogođenim elementarnim nepogodama (suša, poplave, tuče i dr.). Stanovništvo je uglavnom uzgajalo pšenicu, ječam, zob, raž, proso te kukuruz. Osim žitarica, uzgajao se krumpir koji je omogućavao prehranjivanje tijekom gladnih godina. Pojedina kućanstva uzgajala su na vlastitim obradivim površinama konoplju i lan, a od kraja 18. stoljeća intenzivnije duhan, koji je bio vrlo kvalitetan na području Požeške kotline. Tijekom 30-ih godina 19. stoljeća počinje se uzgajati i šećerna repa.85

Stanovništvo se bavilo ekstenzivnim stočarstvom, što znači da su vlastitu stoku držali na otvorenom, a samo u zimskim mjesecima u oborima. Takvo stočarstvo rezultirao je velikim gubicima stoke zbog napada divljih životinja, nepovoljnih vremenskih prilika te različitih stočnih zaraza. Veliki značaj imalo je ekstenzivno svinjogojstvo, koje se naročito dobro razvijalo u Slavoniji, gdje su postojali dobri preduvjeti u prostranim i kvalitetnim hrastovim šumama, koje su stočni trgovci iznajmljivali te u njima tovili krda svinja iz Bosne i Srbije, pa ih tjerali u Beč ili na tržišta u drugim dijelovima Srednje Europe.86

Vinogradarstvo je bilo značajna gospodarska grana. Obrađivanje vinograda i dalje je ovisilo o besplatnoj, odnosno jeftinoj radnoj snazi vlastelinskih podložnika. Seljaštvo je bilo obvezno davati vlasnicima posjeda značajan dio vlastite proizvodnje vina. Viškove vina iz brežuljkastih dijelova hrvatskih i slavonskih županija proizvođači su (uglavnom vlastelini) izvozili u susjedna talijanska i austrijska područja te na području Vojne krajine, gdje im je u južnim dijelovima konkuriralo vino iz Dalmacije.87

Vlastelinstva su prodavala vlastite viškove poljoprivrednih proizvoda različitim trgovcima koji su ih otpremali do sjevernojadranskih luka (Rijeka, Senj, Bakar). Završetak izgradnje Lujzijanske ceste te ponovno podvrgavanje Ilirskih pokrajina pod vlast bečkog dvora pozitivno je utjecalo na jačanje trgovačkog prometa. Istodobno su ove promjene rezultirale i konkurencijom jeftinije i kvalitetnije mađarske pšenice na domaćem i međunarodnom tržištu. Hrvatsko plemstvo bilo je pogođeno novonastalom situacijom pa je bilo prisiljeno jeftinije prodavati vlastitu

85 Iveljić, Hrvatska, 112-113; Karaman, Privredni život, 92; Šidak et al., Preporod, 63. 86 Karaman, Privredni život, 92; Šidak et al., Preporod, 63.87 Šidak et al., Preporod, 63.

XXXV

pšenicu. Povoljna konjunktura žitne trgovine trajala je tijekom grčkog ustanka te rusko-osmanskog rata zbog zatvorenih tjesnaca (Bospor i Dardaneli), čime je zaustavljen promet jeftinije i kvalitetnije ruske pšenice. Završetkom rata između Ruskog i Osmanskog Carstva ponovo je otvoren pomorski prolaz kroz Bospor i Dardanele pa se ruska pšenica ponovo pojavila na europskom tržištu. Budući da se mađarska pšenica nije mogla uspješno oduprijeti jeftinijoj i kvalitetnijoj ruskoj pšenici koja joj je konkurirala i u jadranskim lukama, mađarski trgovci nastojali su izgurati hrvatsku pšenicu s domaćeg tržišta. Naime, različite cijene hrvatske i mađarske pšenice omogućile su različite špekulativne aktivnosti, što je omogućavalo bogaćenje mađarskog, a siromašenje hrvatskog plemstva te propast lokalnih trgovaca. Nemogućnost uspješnog konkuriranja na gospodarskom polju utjecala je na borbe na političkom polju, gdje je hrvatsko plemstvo zauzelo konzervativnu poziciju kako bi zaštitilo vlastite interese. Razlike u gospodarskim aktivnostima hrvatskog i slavonskog plemstva očitovale su se i na političkom polju, pa su slavonskom plemstvu postali bliži interesi mađarskog plemstva, a većini hrvatskog plemstva hrvatski politički interesi. Naime, slavonsko je plemstvo obrađivalo znatno veće površine plodnih oranica, pa je lakše konkuriralo mađarskim proizvođačima poljoprivrednih proizvoda. S druge strane, hrvatsko je plemstvo obrađivalo manje površine slabije plodnijih oranica, pa je teško konkuriralo mađarskim proizvođačima.88

Obrtnička proizvodnja zasnivala se i dalje na zaostalom konceptu cehovske organizacije, koja u ovom razdoblju (1821.-1842.) više nije mogla osigurati konkurentnost obrtničkih proizvoda jeftinijoj i modernijoj manufakturnoj proizvodnji, a samim time u konačnici onemogućavala je brži industrijski razvoj. Također, slaba kupovna moć stanovništva i nedovoljna potražnja za obrtničkim proizvodima kod malobrojnog gradskog stanovništva te gotovo nikakva potražnja seljačkog stanovništva, koje je vlastite potrebe zadovoljavalo domaćom proizvodnjom, jednako su negativno utjecali na jačanje konkurentnosti obrtničke proizvodnje, podizanje manufakturnih pogona te preobražaj obrtničke u manufakturnu proizvodnju. U takvoj situaciji cehovi su obranom vlastitih privilegija onemogućavali značajniju industrijalizaciju Banske Hrvatske. Pojedini pokušaji pokretanja manufakturnih pogona u tekstilnoj industriji u Osijeku i Varaždinu tijekom petog desetljeća 19. stoljeća završili su neuspjehom zbog cehovskog otpora. Razvoj manufakturne proizvodnje onemogućavala je i protekcionistička carinska politika bečkog dvora, koji je zaštitnim carinama štitio manufakturnu proizvodnju u austrijskom dijelu Monarhije, čime je onemogućavao brži napredak manufakturne proizvodnje u Hrvatskoj i Mađarskoj. Istovremeno minimalne carine u Mađarskoj i Hrvatskoj nisu štitile domaću manufakturnu proizvodnju, već su poticajnije djelovale na razvoj manufakturne proizvodnje u austrijskim zemljama Monarhije.89

Usprkos svim navedenim poteškoćama uspijevale su opstati pojedine

88 Kolar, Gospodarstvo, 181; Bićanić, Oslobođenje kmetova, 71-73; Karaman, Privredni život, 92-94.89 Rudolf Bićanić, Doba manufaktura u Hrvatskoj i Slavoniji (1750-1860), Zagreb, 1951., 161-162; Kolar, Gospodarstvo, 180;

Bićanić, Oslobođenje kmetova, 73-74; Karaman, Privredni život, 95; Šidak et al., Preporod, 63-64 i 113.

XXXVI

manufakture, koje su se zasnivale na preradi lokalnih sirovina. Tako je tijekom trećeg desetljeća 19. stoljeća nastavljeno djelovanje manufaktura stakla u Jankovcu i Ivanovom Polju na vlastelinstvima obitelji Janković Daruvarski, koje su započele s djelovanjem početkom 19. stoljeća, a nastavile tijekom druge polovice stoljeća, a neke i početkom 20. stoljeća. Istovremeno su pojedini vlastelini nastojali pokrenuti nove manufakture stakla, pa je 1825. grof Antun IV. Pejačević osnovao staklanu u Marienthalu (Marin Dolcu) kraj Gornje Motičine, koja je uskoro došla u vlasništvo Marije Pejačević, rođene Kiss de Ittebe et Elemér, supruge njegovog brata Stjepana Pejačevića.90

Vlasnici pojedinih vlastelinstava nastojali su ojačati gospodarstvo podizanjem pogona za preradu vlastitih poljoprivrednih proizvoda. Pogone za preradu šećerne repe otvorili su grof Janko Drašković u Rečici kod Karlovca, grof Erdödy na posjedu Želin, a čepinski vlastelin Ivan Kapistran Adamović zajedno s bečkom tvrtkom Mayer i sinovi 1836. otvorio je šećeranu u Čepinu. U tranzitnim centrima (Karlovac i Rijeka) bili su podignuti mlinovi na vodeni pogon. Primjerice na rijeci Mrežnici kod Turnja podignut je 1838. mlin, a tijekom 19. stoljeća u Rijeci je radio mlin s godišnjim kapacitetom od 200 000 centi pšenice.91

Jedna od najrazvijenijih gospodarskih grana u Banskoj Hrvatskoj bilo je svilarstvo, koje je naročito bilo razvijeno u civilnoj i vojnoj Slavoniji. U šest hrvatsko-slavonskih županija prikupljeno je krajem četvrtog desetljeća 337 000 svilenih buba. Jačanje svilarstva vidljivo je i u povećanju broja stabala duda. Primjerice, u Vojnoj krajini broj zasađenih stabala povećao se u razdoblju od 1804. do 1837. s nešto manje od 269 000 na oko 501 000 stabala, što je značajno povećanje (indeks rasta 186,40). Svilarstvo je bilo naročito dobro razvijeno u Srijemskoj, Požeškoj i Križevačkoj županiji te slavonskoj Vojnoj krajini i Banskoj krajini. Pri tome ne treba zanemariti da je u Srijemskoj županiji proizvođena gotovo polovina, a u cijeloj Slavoniji ¾ ukupne proizvodnje svilenih čahura. Odmatanje svilenih čahura te proizvodnja sirove svile odvijala se u domaćem filatoriju. Hrvatska i slavonska sirova svila bila je cijenjena na svjetskom tržištu, ne zbog svoje finoće i sjaja svilene niti već zbog jakosti, kvalitete i ljepote pa su je miješali s drugim vrstama finije sirove svile. Budući je u 19. stoljeću u Banskoj Hrvatskoj radio samo jedan filatorij, većina hrvatske sirove svile (9/10) izvozila se u Lombardiju na preradu u svileni konac i predivo, a u jedinom filatoriju u Banskoj Hrvatskoj, u Osijeku bilo je 1845. proizvedeno samo 42 centa čiste svile. Svilarstvo na području Habsburške Monarhije zakupili su 1827. Isaac Hoffmann te Lazar Goldschmidt, koji su ga držali u zakupu do revolucionarnih previranja pod konac prve polovine stoljeća.92

90 Arhiv franjevačkog samostana u Našicama, Protocollum antiqui conventus divi Antonii Thaumaturgi Nassicis, fol. 351 i 356; Miroslava Despot, Ekonomsko-historijski razvoj Slavonije unutar njenog manufakturnog i industrijsko proizvod-nog procesa u XVIII. i XIX. stoljeću, Zbornik radova Prvog znanstvenog sabora Slavonije i Baranje, Osijek, 1970., 256-260; Miroslava Despot, Staklana Zvečevo, njen postanak i razvoj, Zbornik Muzeja primenjene umetnosti 2, Beograd 1956., 101; Josip Patajac, Naši korijeni - Motički kraj i obitelji, Donja Motičina, 2012., 66, 179, 301-302, 307, 310-312, 325-326, 367; Karaman, Privredni život, 96-97; Šidak et al., Preporod, 65 i 113.

91 Karaman, Privredni život, 96, 98; Bićanić, Manufaktura, 157-158; Šidak et al., Preporod, 65 i 114.92 Mira Kolar, Svilarstvo u Hrvatskoj od 18. stoljeća do 1945. godine, Zagreb, 2007., 58-68; Kamilo Firinger, Jedno stoljeće

osječkog svilarstva (1761-1861), Arhivski vjesnik IV-V, Zagreb, 1962., 296-297, 299-307; Bićanić, Manufakture, 147-154; Karaman, Privredni život, 96; Šidak et al., Preporod, 64 i 113.

XXXVII

Istovremeno s iskorištavanjem šumskih površina u staklarskim manufakturama u Slavoniji, započelo se u Gorskom kotaru s eksploatacijom šumskih površina te proizvodnjom dužica za potrebe francuskog vinarstva. U Gorskom kotaru podignut je veći broj pilana na vodeni pogon. U početku dužice su proizvođene u Gorskom kotaru i zapadnoj Hrvatskoj. Tijekom ovog razdoblja dužice su se proizvodile ručnim radom brojnih drvosječa. Prva proizvodnja velike količine hrastovih dužica za francusko tržište započela je 1824. u šumama karlovačke okolice. Jačanje prometnih veza te izvoza drvne građe i ostalih drvnih prerađevina rezultirala je širenjem eksploatacije šumskog bogatstva prema istoku, pa je proizvodnja hrastovih dužica za francusko tržište 1830. započela oko Siska, 1842. u Moslavini, a sredinom 19. stoljeća na području slavonske Vojne krajine. Istovremeno sa širenjem eksploatacije potaknute potrebama francuskog tržišta, u Podravini je započelo iskorištavanje hrastovih šuma te proizvodnja dužica za potrebe njemačkog tržišta. Njemački poduzetnici započeli su tijekom četvrtog i petog desetljeća 19. stoljeća iskorištavati hrastove šume te proizvoditi hrastove dužice na podgoračkom vlastelinstvu. Proizvodnja hrastovih dužica širi se zatim na područje slavonske Posavine, Požeške kotline te osječke okolice. Ova je proizvodnja u Hrvatskoj uzela veliki zamah. Primjerice, u slavonskoj je Posavini 1829. proizvedeno 3 milijuna komada dužica, 1841. godine 6,5 do 7,5 milijuna, a 1851. već 10 milijuna komada. U unosnu proizvodnju hrastovih dužica uključili su se i pojedini domaći trgovci. Tako su 1842. Ambroz Vranyczany iz Karlovca i Simo Kotur iz Siska zakupili šumu na Erdődyjevom moslavačkom vlastelinstvu, gdje su godišnje proizvodili 700 000 do 800 000 francuskih dužica, koje su im donosile zaradu od 130 000 do 150 000 forinti uz minimalne troškove93, čime su ostvarivali veliki profit. Iskorištavanje hrastovih šuma te proizvodnja hrastovih dužica rezultirala je uništenjem najkvalitetnijih hrastovih šuma, pa su do 1845. bile iskrčene oko Karlovca, a 1860. oko Siska. Napredak manufakture proizvodnje hrastovih dužica prouzročen je zbog povećane proizvodnje i potražnje vina na svjetskom tržištu, iskrčenosti hrastovih šuma u francuskom i njemačkom vinorodnom području te Italiji te vrlo niskih cijena drva i radne snage, što je stranim i pojedinim domaćim trgovcima donosilo veliku zaradu. Usprkos velikom značenju proizvodnje hrastovih dužica, potrebno je naglasiti da su u Hrvatskoj izrađivane poluprerađevine koje su izvožene u Francusku, njemačke zemlje i Englesku, gdje su ih sastavljali u bačve.94

93 Ambroz Vranyczany i Simo Kotur plaćali su za drvo na panju 12 forinti po 1 000 dužica, za čiju izradu je trebalo 10,5 m3 hrastovine, radnicima su davali nadnicu od 6 do 7 forinti, a izvoz gotovih dužica stajao ih je 5 do 10 forinti za svakih 1 000 komada dužica. Bićanić, Manufaktura, 108, 113.

94 Igor Karaman, Sisak kao trgovinsko-prometno središte u XVIII i XIX. stoljeću, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest vol. 27, Zagreb, 1994., 183; Igor Karaman, Ambroz Vranjican - lik jednog hrvatskog trgovca i društvenog radnika u preporodno doba, Privreda i društvo Hrvatske u 19. stoljeću¸ Zagreb, 1972., 29, Bićanić, Manufaktura, 106-108; Šidak, Hrvatske zemlje, 86; Karaman, Privredni život, 99; Šidak et al., Preporod, 65 i 114.

XXXVIII

Tablica 1. Brodograđevna djelatnost u Rijeci, Bakru i Kraljevici od 1833. do 1842. godine

God

ina

Bro

j sag

rađe

nih

brod

ova

Inde

ks ra

sta

broj

a sa

građ

enih

bro

dova

Nos

ivos

t sag

rađe

nih

brod

ova

Pro

sječ

na to

naža

sa

građ

enih

bro

dova

Inde

ks ra

sta

nosi

vost

i sag

rađe

nih

brod

ova

Pri

bliž

na v

rije

dnos

t sa

građ

enih

bro

dova

Pro

sječ

na v

rije

dnos

t sa

građ

enog

bro

da

Pro

sječ

na

vrije

dnos

t po

1 ton

i sa

građ

enog

bro

da

1833. 2 100,00 149 74,50 100,00 11.800 5.900,00 79,191834. 4 200,00 478 119,50 320,81 23.770 5.942,50 49,731835. 3 150,00 674 224,67 452,35 40.435 13.478,33 59,991836. 3 150,00 568 189,33 381,21 37.485 12.495,00 65,991837. 7 350,00 931 133,00 624,83 73.500 10.500,00 78,951838. 8 400,00 2.891 361,38 1.940,27 237.300 29.662,50 82,081839. 13 650,00 3.857 296,69 2.588,59 337.575 25.967,31 87,521840. 23 1.150,00 5.673 246,65 3.807,38 532.000 23.130,43 93,781841. 12 600,00 3.086 257,17 2.071,14 253.008 21.084,00 81,991842. 12 600,00 2.883 240,25 1.934,90 230.500 19.208,33 79,95

IZVOR: Bićanić, Manufakture, 130 tablica br. 15.

Značajno mjesto u manufakturno-industrijskom razvoju tijekom 19. stoljeća ima brodogradnja u lukama hrvatskog Primorja (Rijeka, Bakar i Kraljevica). Brodogradnja drvenih jedrenjaka naročito se počela razvijati tijekom četvrtog i petog desetljeća 19. stoljeća. Napredak brodogradnje tijekom tog razdoblja vidljiv je iz broja izgrađenih jedrenjaka. U brodogradilištima Rijeci, Kraljevici i Bakru izgrađeno je 1833. samo dva jedrenjaka ukupne nosivosti od 149 tona te približne vrijednosti nešto manje od 12 000 forinti. U desetak godina povećao se broj izgrađenih jedrenjaka, pa je 1842. izgrađeno 12 jedrenjaka ukupne nosivosti 2 883 tona te ukupne približne vrijednosti od 230 500 forinti. Napredak brodogradnje vidljiv je u povećanju prosječne nosivosti izgrađenih brodova. Naime, 1833. prosječna nosivost izgrađenih brodova iznosila je oko 75 tona, a desetak godina kasnije oko 240 tona, što je povećanje prosječne nosivosti za više od tri puta. Na napredak brodogradnje u ovim brodogradilištima upućuje i povećanje prosječne vrijednosti izgrađenih brodova, koja se u ovih desetak godina povećao također za oko tri puta. (Tablica 1.) Napretku brodogradnje značajno su pridonijeli engleski poduzetnici braća Thomas i Joseph Pritchard, koji su nekoliko godina između 1835. i 1847. bili u zakupu državnog brodogradilišta u Kraljevici u kojem su izgradili 15 brodova među kojima i prvi parobrod na kotač za potrebe mornarice Habsburške Monarhije (1836.).95

95 Karaman, Privredni život, 99-100; Bićanić, Manufakture, 129-131; Šidak et al., Preporod, 65 i 115.

XXXIX

7. POSLJEDICE ZBIVANJA U RAZDOBLJU OBUHVAĆENOM TREĆOM KNJIGOM ZAPISNIKA

Odlukama Bečkoga kongresa nastojalo se očuvati feudalni društveni poredak. Stoga je stvorena Sveta alijansa koja je trebala sprječavati pobune građanskih antifeudalnih krugova, kao i pokušaje mirnih društvenih promjena. Nositelj takve politike u Habsburškoj Monarhiji postao je knez Klemens Wenzel Lothar Metternich koji je svojom političkom djelatnošću obilježio tri i pol desetljeća društveno-političkih prilika u Monarhiji, ali i tadašnjoj Europi. Usprkos njegovim naporima na očuvanju feudalnog društvenog poretka te pokušajima zajedničkog Ugarsko-hrvatskog sabora da unapređenjem urbarijalnih odnosa osigura opstanak feudalnih odnosa, budući događaji pokazat će da su njihovi napori bili uzaludni. Naime, sva vojna nastojanja članica Svete alijanse u gušenju revolucionarnih pokreta tijekom trećeg desetljeća 19. stoljeća nisu mogla osigurati očuvanje feudalnog društvenog poretka, što je postalo vidljivo iz budućih događaja te revolucionarnih gibanja 1848/49. Naime, feudalni poredak u četvrtom i petom desetljeću 19. stoljeća više nije mogao odgovoriti potrebama novih društvenih slojeva te omogućiti društveno-ekonomski napredak ni Habsburške Monarhije, ali ni Hrvatske.

Na unutrašnjem planu Franciscejski je apsolutizam doživio slom sredinom trećeg desetljeća ovog stoljeća, pa je kralj Franjo I. bio prinuđen sazvati i Hrvatski sabor te zajednički Ugarsko-hrvatski sabor. Međutim, na zajedničkom Saboru mađarski su zastupnici nastojali nametnuti mađarski jezik kao službeni jezik i na području Hrvatske. Stoga su hrvatski zastupnici u zajedničkom Saboru većinu napora ulagali u obranu hrvatskih municipalnih prava te sprječavanje uvođenja mađarskog jezika kao službenog jezika.

Ovi su sukobi oko službenog jezika u Hrvatskoj rezultirali buđenjem hrvatske nacionalne svijesti te zalaganjem za standardizaciju hrvatskog službenog jezika i uvođenje hrvatskog jezika u službenu upotrebu. Ova se borba tijekom četvrtog desetljeća uglavnom provodila na kulturnom planu, a u petom desetljeću preselila se i na političko polje, čime su u Hrvatskoj osnovane dvije suprotstavljene političke stranke čiji će animoziteti u budućnosti rezultirati i otvorenim sukobom, što će dovesti i do ljudskih žrtava (npr. Srpanjske žrtve prilikom restauracije županijske skupštine Zagrebačke županije 1845.).

Posljedice nekonkretnosti hrvatske poljoprivredne proizvodnje prenijele su se na političko polje te su rezultirale sukobima između predstavnika hrvatskih i mađarskih političkih krugova koji su nastojali zaštititi vlastite društveno-ekonomske interese. Razlike u gospodarskim preduvjetima između hrvatskih i slavonskih županija dovest će do podjela u hrvatskom političkom korpusu. Naime, slavonsko plemstvo koje raspolaže prostranim feudalnim posjedima vidjelo je vlastite ekonomske interese u povezivanju s mađarskim društveno-ekonomskim krugovima, dok je hrvatsko plemstvo, koje je raspolagalo manjim posjedima na kojima je bilo otežano ustrojiti konkurentno gospodarstvo, bilo više okrenuto očuvanju hrvatskih municipalnih prava kako bi zaštitilo vlastite društveno-ekonomske interese. Takvo raslojavanje u hrvatskom političkom korpusu rezultiralo

XL

je društvenim sukobima koji su negativno utjecali i na društveno-ekonomski razvoj Hrvatske.

Akteri koji se spominju u trećoj knjizi Zapisnika polagano ulaze u razdoblje koje će obilježiti društveni sukobi, što će rezultirati i podjelama među franjevcima na privrženike hrvatskog narodnog preporoda, odnosno mađarske nacionalne ideje. Ovu drugu skupinu uglavnom će činiti pripadnici Franjevačkog reda mađarske nacionalnosti. Njihov otpor željama hrvatskih polaznika Gimnazije u Požegi, potaknutima hrvatskim nacionalnim idejama te zahtjevima lokalnog stanovništva da se na zgradi Gimnazije izvjesi hrvatska zastava rezultirat će 1848. negodovanjem stanovnika Požege te njihovim prisilnim napuštanjem toga grada. S druge strane, privrženici hrvatskog narodnog preporoda kroatizirat će vlastita imena, što će biti vidljivo u zapisima franjevačkih samostanskih Zapisnika. Premda u našičkom Zapisniku tijekom četvrtog i prvih godina petog desetljeća 19. st. nema niti jednog zapisa o hrvatskom narodnom preporodu, u narednim godinama i u našičkom Zapisniku bit će vidljivi utjecaji tog pokreta i na području Našica. To naravno ne znači da u Našicama nije bilo utjecaja hrvatskog narodnog preporoda sredinom 19. stoljeća jer je u Našicama bila osnovana jedna od prvih čitaonica u Banskoj Hrvatskoj, koju su poduprli i članovi obitelji Pejačević koji će se kasnije ući u krug mađaronskog plemstva. Vjerojatno se radilo o nekim drugim razlozima zbog kojih zapisničari nisu unosili nikakve podatke o tom pokretu (primjerice osobne nezainteresiranosti zapisničara za taj pokret).

XLI

8. LITERATURAAgičić, Damir, Podijeljena Poljska 1772.-1918., Zagreb, 2004.Antoljak, Stjepan, Prekosavska Hrvatska i pitanje njene reinkorporacije (1813-

1822), Starine JAZU 45, 91-150. Bićanić, Rudolf, Oslobođenje kmetova u Hrvatskoj godine 1848., Počeci kapitalizma

u Hrvatskoj ekonomici i politici, Zagreb, 1952., 65-126.Kolak Bošnjak, Arijana, Horvatsko-vugerska stranka 1841.-1848., Filozofski fakultet

Sveučilišta u Zagrebu, 2012. (neobjavljena disertacija).Bratulić, Josip, Pravopisno-jezična problematika u vrijeme hrvatskog narodnog

preporoda - Od borbe za jezik do pobjede jezikom (1790.-1847.), Hrvatski narodni preporod 1790-1848. - Hrvatska u vrijeme Ilirskog pokreta, Zagreb, 1985., 31-41.

Budak, Neven - Strecha, Mario - Krušelj, Željko, Habsburzi i Hrvati, Zagreb, 2003.Carpentier, Jean – Lebrun, François (ur.), Povijest Francuske, Zagreb, 1999. Despot, Miroslava, Ekonomsko-historijski razvoj Slavonije unutar njenog

manufakturnog i industrijsko proizvodnog procesa u XVIII. i XIX. stoljeću, Zbornik radova Prvog znanstvenog sabora Slavonije i Baranje, Osijek, 1970., 245-282.

Despot, Miroslava, Staklana Zvečevo, njen postanak i razvoj, Zbornik Muzeja primenjene umetnosti 2, Beograd 1956., 99-108.

Firinger, Kamilo, Jedno stoljeće osječkog svilarstva (1761.-1861.), Arhivski vjesnik IV-V, Zagreb, 1962., 295-321.

Gavrilović, Slavko, Otpor prema apsolutizmu u Slavoniji i Hrvatskoj 1821.-1825., Historijski zbornik god. XVIII, Zagreb, 1966., 119-128.

Gavrilović, Slavko, Prilozi istoriji seljačkih nemira u Hrvatskoj i Slavoniji 1778.-1848., Historijski zbornik god. XVII, Zagreb, 1964., 115-181.

Gregl, Mislav, Vrbanus, Milan, Krv, rat i glad: U kakvim su okolnostima živjele osobe spomenute u drugoj knjizi Zapisnika, Zapisnik franjevačkog samostana u Našicama knjiga II (1788.-1820.), Našice-Slavonski Brod-Zagreb, 2012., IX-LIII.

Hanák, Péter (ur.), Povijest Mađarske, Zagreb, 1995.Hobsbawm, Eric J., Doba revolucije – Evropa 1789.-1848., Zagreb, 1987.Hösch, Edgar, Geschichte der Balkanländer, München, 2002.Iveljić, Iskra, Banska Hrvatska i Vojna Krajina od prosvijećenog apsolutizma do 1848. godine,

Zagreb, 2010.Jelčić, Dubravko, Hrvatska politika i politička misao XIX. stoljeća, Hrvatska i

Europa - kultura, znanost i umjetnost - sv. IV. Moderna hrvatska kultura - od preporoda do moderne (XIX. stoljeće), Zagreb, 2009., 151-176.

Karaman, Igor, Ambroz Vranjican - lik jednog hrvatskog trgovca i društvenog radnika u preporodno doba, Privreda i društvo Hrvatske u 19. stoljeću¸ Zagreb, 1972., 23-37.

Karaman, Igor, Privredni život Banske Hrvatske u doba ilirskog pokreta, Acta historico-oeconomica Iugoslaviae vol. 13, Zagreb, 1986., 87-114.

XLII

Karaman, Igor, Sisak kao trgovinsko-prometno središte u XVIII. i XIX. stoljeću, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest vol. 27, Zagreb, 1994., 175-190.

Klaić, Vjekoslav, Borba za hrvatske prekosavske krajeve i njihova reinkorporacija 1814.-1822., Vjesnik Kr. državnog arkiva u Zagrebu god. II, Zagreb, 1926., 115-136.

Kolar, Mira, Svilarstvo u Hrvatskoj od 18. stoljeća do 1945. godine, Zagreb, 2007.Kolar, Mira, Osnovni elementi razvoja gospodarstva Hrvatske u XIX. stoljeću,

Hrvatska i Europa - kultura, znanost i umjetnost - sv. IV. Moderna hrvatska kultura - od preporoda do moderne (XIX. stoljeće), Zagreb, 2009., 177-193.

Kontler, László, Povijest Mađarske, Zagreb, 2007.Maceljski, Milan, Poljodjelstvo u XIX. stoljeću, Hrvatska i Europa - kultura, znanost

i umjetnost - sv. IV. Moderna hrvatska kultura - od preporoda do moderne (XIX. stoljeće), Zagreb, 2009., 739-744.

Martinović, Ivica, Latinski i latinisti u XIX. stoljeću, Hrvatska i Europa - kultura, znanost i umjetnost - sv. IV. Moderna hrvatska kultura - od preporoda do moderne (XIX. stoljeće), Zagreb, 2009., 285-303.

Pamlényi, Ervin (ur.), Die Geschichte Ungarns, Budimpešta, 1971.Patajac, Josip, Naši korijeni - Motički kraj i obitelji, Donja Motičina, 2012.Pavlović, Stevan K., Istorija Balkana, Beograd, 2001.Perić, Ivo, Hrvatska državotvorna misao u XIX. i XX. stoljeću, Zagreb, 2002.Perić, Ivo, Hrvatski sabor 1848.-2000. - Prvi svezak: 1848.-1867., Zagreb, 2000.Popov, Čedomir, Građanska Evropa 1770.-1871. II, Novi Sad, 1989.Povijest sv. 13, Napoleon, restauracija i revolucionarna kretanja (1800.-1848.), ur. Vlasta

Švoger, Zagreb, 2008.Protocollum antiqui conventus divi Antonii Thaumaturgi Nassicis tom. I.Stančić, Nikša, Hrvatski narodni preporod 1790.-1848., Hrvatski narodni preporod

1790-1848. - Hrvatska u vrijeme Ilirskog pokreta, Zagreb, 1985., 1-30.Stančić, Nikša, Pretpreporod i narodni preporod, Hrvatska i Europa - kultura, znanost

i umjetnost - sv. IV. Moderna hrvatska kultura - od preporoda do moderne (XIX. stoljeće), Zagreb, 2009., 49-62.

Šidak, Jaroslav Hrvatski preporodni pokret i grof Janko Drašković, Kaj god. V, br. 11, Zagreb, 1972., 3-15.

Šidak, Jaroslav, Hrvatske zemlje u razdoblju nastajanja preporodnog pokreta (1790.-1827.), Historijski zbornik god. XXXIII-XXXIV (1), 1980.-1981., Zagreb, 1982., 51-98.

Šidak, Jaroslav et al., Hrvatski narodni preporod Ilirski pokret, Zagreb, 1990.Šidak, Jaroslav, Hrvatski preporodni pokret i grof Janko Drašković, Studije iz

hrvatske povijesti XIX stoljeća, Zagreb, 1973., 181-194.Taylor, Alan John Percival, Habsburška Monarhija 1809.-1918., Zagreb, 1990.Zöllner, Erich – Schüssel, Therese, Povijest Austrije, Zagreb, 1997.

Protocollum, naslovnica

Protocollum, p. 334

Protocollum, p. 394

Protocollum, p. 364

Protocollum, p. 372

Protocollum, p. 380

Protocollum, p. 390

Protocollum, p. 394

Protocollum, p. 410

Protocollum, p. 418

Protocollum, p. 432

Protocollum, p. 448