ZBORNIK RADOVA VIII - ipf.unze.ba · ZBORNIK RADOVA ISLAMSKOG PEDAGOŠKOG FAKULTETA U ZENICI ISSN 1840-4448 UDK/UDC 2 UDK/UDC 3 UDK/UDC 8 Godište 8, br. 8, Zenica, decembar 2010

ZBORNIK RADOVA ISLAMSKOG PEDAGOŠKOG FAKULTETA

U ZENICI

I L U M

ZBORNIK RADOVA ISLAMSKOG PEDAGOŠKOG FAKULTETA U ZENICI ISSN 1840-4448 UDK/UDC 2 UDK/UDC 3 UDK/UDC 8 Godište 8, br. 8, Zenica, decembar 2010.

Izdavač: Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici

Urednik: Mejra Softić

Uređivački kolegij: Mujo Slatina, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu Mawil Yousif Izzi Dien, University of Wales – United Kingdom Esam Al-Ghareb, Kuwait University – Kuwait Šefik Kurdić, Islamski pedagoški fakultet u Zenici Šukrija Ramić, Islamski pedagoški fakultet u Zenici Edina Vejo, Islamski pedagoški fakultet u Zenici Nusret Isanović, Islamski pedagoški fakultet u Zenici

Lektor: Amina Pehlić (bosanski)

Prijevod: Emina Mandra (engleski) Mejra Softić (arapski)

DTP: Izet Pehlić

Adresa Redakcije: Juraja Neidharta 15, 72000 Zenica, Bosna i Hercegovina Tel/fax: 00387 32 402-919 E-mail: [email protected] Web: www.ipf.unze.ba

Zbornik izlazi godišnje

ISLAMSKI PEDAGOŠKI FAKULTET UNIVERZITETA U ZENICI

ZBORNIK RADOVA ISLAMSKOG PEDAGOŠKOG FAKULTETA

U ZENICI

Zenica, decembar 2010.

ISLAMIC PEDAGOGICAL FACULTY OF THE UNIVERSITY IN ZENICA

PROCEEDINGS OF THE ISLAMIC PEDAGOGICAL FACULTY

IN ZENICA

Zenica, December 2010

SADRŽAJ

UVODNA RIJEČ .......................................................................... 11

SOCIJALNA ISTRAŽIVANJA Izet Pehlić SOCIOPEDAGOŠKA ANALIZA EFEKATA PROGRAMA STEP BY STEP I KLASIČNOG OSNOVNOŠKOLSKOG PROGRAMA ................................................................................ 17 Muamer Neimarlija KOMUNIKACIJSKI ASPEKT POZITIVNE EMOCIONALNE KLIME U MISIJI MUHAMMEDA, S.A.V.S. ............................ 35

VJERSKE ZNANOSTI Zuhdija Adilović LEDUNSKO (POKLONJENO) ZNANJE.................................... 55 Safvet Halilović ZNAČAJ I AKTUELNOST AS-SUYUTIJEVIH DJELA ........... 65 Šefik Kurdić DOPRINOS ŽENA HADISU I HADISKOJ ZNANOSTI ........... 81 Šukrija Ramić MORALNO-ŠERIJATSKA DIMENZIJA NAUČNOG ISTRAŽIVANJA ........................................................................ 101 Halil Mehtić KORIŠTENJE DEROGIRAJUĆIH I DEROGIRANIH AJETA (EN-NASIHU VEL-MENSUH) U HANDŽIĆEVOM TUMAČENJU KUR’ANA ......................................................... 119 Esmir M. Halilović OSNOVNI PERIODI U NASTANKU I RAZVOJU HADISKE ZNANOSTI................................................................................. 131

JEZIK I KNJIŽEVNOST Bilal Hasanović QASĪDA-I BURDA I NJENO OZRAČJE NA NAŠE PODNEBLJE .............................................................................. 151

PRIKAZI Mejra Softić ZANIMLJIV TEKST U POGODNOM TRENUTKU – Prikaz djela Mehmed Kice "Ogledi u poetici prevođenja – u svjetlu iskustava o arapskome jeziku" ...................................................................... 171

CONTENS PREFACE ..................................................................................... 12 SOCIAL RESEARCH Izet Pehlić SOCIO-PEDAGOGICAL ANALYSIS OF THE EFFECTS OF STEP BY STEP AND CLASSICAL PRIMARY-SCHOOL PROGRAM ................................................................................... 17 Muamer Neimarlija COMMUNICATION ASPECTS OF A POSITIVE EMOTIONAL CLIMATE IN THE MUHAMMAD`S S.A.V.S. MISSION......... 35

RELIGIOUS SCIENCES Zuhdija Adilović GIFTED KNOWLEDGE .............................................................. 55 Safvet Halilović IMPORTANCE AND ACTUALITY OF AS-SUYUTY`S WORKS ........................................................................................ 65 Šefik Kurdić WOMEN`S CONTRIBUTION TO HADITH AND HADITH SCIENCE ...................................................................................... 81 Šukrija Ramić MORAL DIMENSION OF SHARIA-SCIENTIFIC RESEARCH................................................................................ 101 Halil Mehtić THE USE OF DEROGATING AND DEROGATED AYATS (EN-NASIHU VEL-MENSUH) IN MEHMED HANDZIC`S INTERPRETATION OF THE QURÀN ................................... 119

Esmir M. Halilović BASIC PERIODS IN THE DEVELOPMENT OF HADITH SCIENCE.................................................................................... 131

LANGUAGE AND LITERATURE Bilal Hasanović QASIDA-I BURDA AND ITS AURA IN OUR CLIMATE ..... 151

BOOK REVIEWS Mejra Softić AN INTERESTING ARTICLE IN AN APPROPRIATE MOMENT – Book review “Observations in translation poetics – in the light of Arabic Language experience” by Mehmed Kico .... 171

فهرس املوضوعات

13............................................................................... التحرير جلنةكلمة

التعليم و التربية

عزت ليتش و الربنامج الكالسكي يف Step by step التحليل االجتماعي التربوي لنتائج برنامج

17.................................................................................ةاملدارس االبتدائي

نئيمارلييا معامر 35........فعالية يف رسالة حممد صلى اهللا عليه و سلماجلانب التواصلي للبيئة اإلجيابية االن

العلوم الدينية زهدي عادلوفيتش/ األستاذ الدكتور

55.....................................................................................املعرفة اللدنية

األستاذ الدكتور صفوت خليلوفيتش

65...................................................أمهية مؤلفات السيوطي يف العصر احلديث

األستاذ الدكتور شفيق كرديتش

81....................................................مسامهة النساء يف احلديث النبوي و علمه

األستاذ الدكتور شكري راميتش

101......................................................البعد اخللقي الشرعي يف البحث العلمي

الدكتور خليل مهتيتش

استخدام اآليات الناسخة واآليات املنسوخة يف تفسري القرآن الكرمي عند مهمد 119.......................................................................................... هاجنيتش

أمسري خليلوفيتش

131............................................املراحل األساسية يف نشأة علم احلديث و تطوره

ااعلوم اللغة و آد األستاذ الدكتور بالل حسانوفيتش

151................................................قصيدة بردة و تأثريها يف البوسنة و اهلرسك

الكتب استعراض ة مرمي سوفتيتشالدكتور

البحوث يف فن الترمجة " استعراض الكتاب ملهمد كيتسو–املقال املمتع يف اللحظة املناسبة 171.......................................................... يف ضوء التجارب يف اللغة العربية–

11

UVODNA RIJEČ

Poštovani, pred vama je osmi broj Zbornika radova nastavnika i saradnika Islamskog pedagoškog fakulteta Univerziteta u Zenici. I ovaj broj Zbornika je prilog kontinuitetu nastojanja da se osnaže zadati standardi serijske univerzitetske publikacije. Cilj ostaje isti, indeksiranje i uvrštavanje u bibliografsku bazu EBSCO Publishing-Business Source Complete.

Zbornik nastavlja svoju već uspostavljenu strukturu: Vjerske znanosti, Jezik i književnost, Islamska misao i civilizacija, Menadžment kvaliteta u religijskoj edukaciji i Socijalna istraživanja. Razvijena struktura, u izvjesnoj mjeri, odražava znanstvenoistraživačka područja unutar kojih se, najvećim dijelom, razvijala znanstvenoistraživačka djelatnost Fakulteta. Konceptualna osnova ovakvog toka je u savremenoj znanstvenoj paradigmi, kompleksnoj paradigmi. Savremena znanost, doživjevši epistemološku revoluciju, generiranu otkrićem subatomske dimenzije stvarnosti u fizici 20. stoljeća, razvija drukčiju metodologiju znanstvenih istraživanja. Time se razvija i kvalitativna istraživačka kultura. Uređivački kolegij Zbornika nastojat će da i dalje podržava autore koji iz senzibiliteta za savremenu znanstvenu paradigmu i događanja unutar nje, kreiraju svoje radove za Zbornik radova nastavnika i saradnika Islamskog pedagoškog fakulteta Univerziteta u Zenici.

I ovom prigodom, zahvaljujemo se autorima radova, recenzentima i svim saradnicima u projektu izdavanja osmog broja Zbornika, za uloženi napor i pomoć.

Ispred Uređivačkog kolegija,

Prof. dr. sc. Edina Vejo

12

PREFACE

Dear all, We present the eighth issue of the Proceedings of teachers and associates of the Islamic Pedagogical Faculty of the University of Zenica. This issue of the Proceedings too is a contribution to the continuity in our efforts to strengthen the set standards of serial publication. Our aim remains the same, indexing and becoming included in the EBSCO bibliographic database, Publishing-Business Source Complete.

The Proceedings continues its already established structure: Religious Science, Language and Literature, Islamic Thought and Civilisation, Quality management in the religious education and social research. The developed structure, to some extent, reflects those scientific-research fields that scientific-research activities of the Faculty mostly developed from .

The conceptual basis of such course is in a modern scientific paradigm or a complex paradigm. Since the epistemological revolution generated by the discovery of subatomic dimensions of reality in 20th century physics, contemporary science has been developing a different methodology of scientific research. Consequently, qualitative research culture starts to develop. The editorial board of the Proceedings will continue to support the authors that have enough sensibility for the contemporary scientific paradigm, and events within it, to write their papers for the Proceedings of the Islamic Pedagogical Faculty of the University of Zenica.

We would like to express our gratitude to the authors, reviewers, and all associates for being a part of the project of publishing the eighth Proceedings.

On behalf of the editorial board,

Edina Vejo, Ph.D.

13

التحرير جلنةكلمة احملترمني، السادة

نقدم لكم العدد الثامن من جملة البحوث العلمية املقدمة من قبل أساتذة كلية التربية إن هذا العدد . تعاونني معها من اجلامعات و الكليات األخرىاإلسالمية جبامعة زنيتسا و امل

اجلديد إسهام يف سعينا املستمر إىل تقوية و تطبيق املقاييس العلمية اآلكادميية اليت تشترط اهلدف األساسي هو أن تدخل هذه الة قاعدة . على االت اجلامعية املنتظمة مثل هذه

EBSCO Publishing Business Source -املعلومات العاملية املعروفة Complete .

تتابع هذه الة الطريق األويل يف تنظيمها فصنفت يف هذا العدد املؤلفات يف جمال العلوم الدينية، اللغة و آداا، الثقافة واحلضارة اإلسالمية، إدارة مقاييس اجلودة يف التعليم

. يتطور فيها العمل العلمي البحثي يف الكليةيعرض هذا التنظيم ااالت اليت كان. الديينيوجد األساس املنطقي ملثل هذا االجتاه يف النموذج العلمي املعاصر املعقد الذي يؤدي إىل

ستسعى . تطوير الطرق املتميزة يف البحوث العلمية و يتطور بذلك الثقافة البحثية النوعيةؤلفام هلذه الة وفق النموذج العلمي جلنة التحرير إىل تأييد املؤلفني الذين يكتبون م

. املعاصر و التطورات اليت جتري داخلهنشكر ذه املناسبة للمؤلفني و احملكمني و املتعاونني الذين سامهوا جبهدهم يف

.إخراج العدد الثامن من هذه الة العلمية اآلكادميية

:باسم جلنة التحرير األستاذة الدكتورة أدينة فييو

14

SOCIJALNA ISTRAŽIVANJA

Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 8/2010.

17

Originalni naučni rad Izet Pehlić1

SOCIOPEDAGOŠKA ANALIZA EFEKATA PROGRAMA STEP BY STEP I KLASIČNOG

OSNOVNOŠKOLSKOG PROGRAMA

Sažetak

Cilj ovog rada je bio kroz komparativnu analizu ustanoviti da li postoji statistički značajna razlika u razvoju samoefikasnosti učenika osnovne škole kroz program Steb by step i klasični osnovnoškolski program.

U radu su korišteni metod teorijske analize i deskriptivno-analitički servey metod. Od istraživačkih instrumenata korišteni su Upitnik o općim podacima, Upitnik samoefikasnosti – SEQ–C i Upitnik kvaliteta dječijeg prijateljstva (KDP, Klarin 2000). Istraživački uzorak čini ukupno 118 učenika Osnovne škole “Meša Selimović” u Zenici (Bosna i Hercegovina).

Rezultati istraživanja su pokazali da u komparativnoj analizi većeg broja istraživačkih varijabli ne postoji statistički značajna razlika u efektima programa Steb by step i klasičnog osnovnoškolskog programa. Statistički značajna razlika ustanovljena je samo kod dvije varijable: 1. odnos s roditeljima (učenici koji nastavu prate po programu Step by step u statistički značajno većoj mjeri ostvaruju dobre odnose s roditeljima od učenika koji su u klasičnom osnovnoškolskom programu) i 2. akademska samoefikasnost (učenici koji nastavu prate po klasičnom osnovnoškolskom programu pokazali su veće vrijednosti na skali akademska samoefikasnost od učenika u programu Step by step). Ključne riječi: program Step by step, klasični osnovnoškolski program, samoefikasnost, kvalitet prijateljstva, školski uspjeh

1 Doktor pedagoških nauka, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici, [email protected]

Socijalna istraživanja

18

1. Uvod Samoefikasnost se odnosi na uvjerenja pojedinca da može

uspješno ostvariti ponašanje potrebno za postizanje nekoga specifičnog cilja. Generalno, ovaj konstrukt sličan je konstruktu samopoimanja ili konstruktu percepcije osobne kompetentnosti. Pintrich i Schunk (1996) ističu da ipak postoje bitne razlike. Prvo, definicija samoefikasnosti uključuje organizaciju i izvršavanje akcije na određen način, što predstavlja više specifično i situacijsko gledište (uključivanje bihevioralnih akcija ili kognitivnih vještina koje su nužne za kompetentni učinak). Tako npr. samoefikasnost u matematici ne bi bila samo prepoznavanje toga da sam dobar u matematici nego prije eksplicitna procjena da imam vještine ili znanje za rješavanje problema oduzimanja razlomaka. Drugo, situacijska usmjerenost konstrukta samoefikasnosti očituje se i u tome što se samoefikasnost razmatra u odnosu na određeni tip cilja što ga postavlja pojedinac ili što ga postavljaju zahtjevi zadatka i okoline. Tako samoprocjene efikasnosti za vrlo slične zadatke mogu varirati u funkciji intraindividualnih ili okolinskih razlika. U akademskom kontekstu, učenikova percepcija samoefikasnosti za učenje određenoga gradiva iz matematike može biti niža nego obično zato što je to gradivo teže od gradiva koje je učenik već svladao.

Bandura (1991) smatrao je da ljudi žele izbjeći zadatke i situacije za koje vjeruju da prelaze njihove mogućnosti, odnosno, da poduzimaju zadatke i aktivnosti za koje vjeruju da ih mogu svladati. Stoga, kad su percepcije samoefikasnosti visoke, osoba će se angažirati u zadacima koji potiču razvoj njezinih vještina i sposobnosti, ali kad je percepcija samoefikasnosti niska, osoba se neće angažirati u novim zadacima koji bi joj mogli pomoći u usvajanju novih vještina. Izbjegavanjem ovih zadataka neće dobiti nikakvu korektivnu povratnu informaciju da opovrgne negativne percepcije samoefikasnosti.

Samoefikasnost je, od objavljivanja prvog Bandurinog članka u časopisu "Psychological Review" (1977), postala jedan od najčešće korištenih konstrukata u literaturi iz socijalne i kliničke psihologije, te psihologije savjetovanja. Bandura (1977) određuje samoefikasnost kao vjerovanje u sposobnost organiziranja i izvršenja akcija potrebnih da bi se ostvario određeni pretpostavljeni tip aktivnosti.


19

Ispitivanja su potvrdila da je optimalna procjena samoefikasnosti ona koja malo nadmašuje učenikove stvarne sposobnosti, jer takvi učenici češće biraju izazovne zadatke, ulažu više napora, ustrajniji su i doživljavaju manje anksioznosti koja bi mogla interferirati s učinkom (prema McCormick i McPherson, 2003).

Iako se efikasnost i kompetentnost često mogu razumijevati i kao sinonimi, u značenju među njima, ipak, postoji izvjesna razlika. Dok se pod kompetentnošću podrazumijeva posjedovanje adekvatnih sposobnosti i kvaliteta, tj. kapaciteta da se djeluje na efikasan način, pod efikasnošću se podrazumijeva moć da se ostvari neki učinak. Kompetentnost odražava potencijal za djelovanje, dok efikasnost odražava konkretnu djelotvornost. Kompetentna osoba će najvjerovatnije biti i efikasna, efikasna osoba je sigurno kompetentna. I pored ovih neznatnih semantičkih razlika teoriju samoefikasnosti možemo smatrati i teorijom percepcije lične kompetentnosti (Bezinović, 1988).

Prema Bandurinoj (1999) socijalno-kognitivnoj teoriji, pojedinci posjeduju vlastiti sistem koji im pomaže u ostvarivanju kontrole nad mislima, osjećanjima, motivacijom i akcijama. Ovaj lični sistem uključuje kognitivne i efektivne strukture i omogućuje upotrebu mehanizama kojima će se opažati, regulisati i vrednovati ponašanje. Kroz procese individualne provjere, koji uključuju i percepciju samoefikasnosti, pojedinci procjenjuju vlastita iskustva i misaone procese.

Prema teoriji postoje dva osnovna tipa očekivanja: očekivanje ishoda, tj. uvjerenje da će neko ponašanje

dovesti (ili neće dovesti) do željenog ishoda i očekivanje individualne efikasnosti, tj. uvjerenje

pojedinca da je on sposoban (ili nije sposoban) realizovati potrebno ponašanje.

Očekivanja individualne efikasnosti bazirana su na četiri osnovna izvora informacija:

na iskustvima sa individualnim učincima u sličnim situacijama: autentična iskustva pojedinca sa sličnim situacijama imaju najveći uticaj – prethodni uspjesi podižu situacijska očekivanja efikasnosti i obrnuto;

na opažanjima uspješnosti drugih u sličnim situacijama (indirektna iskustva): uspješnost drugih podiže nivo


20

očekivanje individualne efikasnosti po modelu „ako mogu drugi, mogu i ja“;

na verbalnim uvjeravanjima: koliko će verbalna uvjeravanja biti uticajna zavisi o percipiranoj kompetentnosti izvora, o njegovoj atraktivnosti, ili, pak, o povjerenju koje pojedinac ima u njega;

na emocionalnoj i fiziološkoj uzbuđenosti: ljudi osjećaju svoju pretjeranu visceralnu uzbuđenost ili neugodna emocionalna stanja (npr. anksioznost) kao smetnju efikasnom ponašanju i stoga u stanju takve uzbuđenosti imaju niži nivo očekivanja individualne efikasnosti. Kada treba obavljati aktivnosti koje iziskuju fizičku snagu ili izdržljivost, percipirana efikasnost je pod snažnim uticajem stanja poput umora ili bola.

Očekivanja individualne efikasnosti variraju uzduž tri glavne dimenzije: generalnost, snaga i veličina. Generalnost se odnosi na to koliko se iskustvo individualnog uspjeha ili neuspjeha koje utiče na očekivanja efikasnosti u ograničenim, specifičnim djelatnostima, generalizuje na slična ponašanja ili kontekste. Snaga se odnosi na sigurnost pojedinca da može uspješno realizovati neka ponašanja (stepen uvjerenja). Veličina očekivanja individualne efikasnosti u hijerarhiji ponašanja (stepenovanoj po težini zadatka) odnosi se na broj "koraka" u ponašanju za koje pojedinac misli da ih može uspješno realizirati.

Samoefikasnost je ključna varijabla u ovom istraživanju, budući da je pozitivno individualno osjećanje samoefikasnosti dobra osnova za razvijanje kvaliteta prijateljstva, a može biti i značajna po utjecaju i na školski uspjeh.

2. Metod Cilj ovog istraživačkog rada bio je da se kroz sociopedagošku

komparativnu analizu ustanovi da li postoji statistički značajna razlika u efektima programa Steb by step i klasičnog osnovnoškolskog programa. Kao ključne istraživačke varijable izabrane su samoefikasnost (akademska, socijalna i emocionalna), kvalitet prijateljstva i školski uspjeh.

Pošlo se od pretpostavke da ne postoji statistički značajna razlika u efektima programa Steb by step i klasičnog osnovnoškolskog programa, tj. da nema statistički značajne razlike u samoefikasnosti, kvalitetu prijateljstva i školskom uspjehu.


21

U radu su korišteni metod teorijske analize i deskriptivno-analitički servey metod.

Od istraživačkih postupaka korišteni su anketiranje i skaliranje. Od istraživačkih instrumenata korišteni su Upitnik o općim podacima, Upitnik samoefikasnosti – SEQ–C i Upitnik kvaliteta dječijeg prijateljstva (KDP, Klarin 2000).

Istraživački uzorak činilo je ukupno 118 učenika Osnovne škole "Meša Selimović" u Zenici. Od toga, 59 ispitanika je u odgojno-obrazovnom procesu po programu Step by step, a njih 59 u odgojno-obrazovni proces uključeno je po klasičnom programu.

3. Rezultati istraživanja

3.1. Opći pokazatelji Interesirali smo se da li postoji razlika u školskom uspjehu

učenika koji nastavu prate po programu Step by step i onih koji nastavu prate na klasični način.

dovoljandobarvrlo dobarodlican

Skolski uspjeh

Step by s tep5,08%

22,03%

25,42%

47,46%

Klasicni nacin

6,78%

27,12%

35,59%

30,51%

Grafikon 1: Grafički prikaz školskog uspjeha ispitanika

Rezultati istraživanja su pokazali da postoji mala razlika u

školskom uspjehu učenika koji nastavu prate po programu Step by step i onih koji nastavu prate na klasični način. Rezultati ANOVE su pokazali da postojeća razlika, generalno, nije statistički značajna (F=2,190, sig=,142).

Interesantno je da su rezultati istraživanja pokazali da ne postoji statistički značajna razlika u stavovima ispitanika o najvažnijem predmetu (F=1,458, sig=,230) i najtežem predmetu (F=2,717, sig=,102).


22

imam bolji polozaj od os tal ih ucenikazivim is to kao i ostali ucenicimucim se, jer nemam kome da se obratim za pomocsnalazim se kako znam i umijem

Polozaj u skoli

Step by s tep

79,66%

20,34%

Klasicni nacin

13,56%

69,49%

1,69%

15,25%

Grafikon 2: Grafički prikaz stavova ispitanika o položaju u školi

Rezultati ANOVE pokazali su da razlika u stavovima ispitanika

koji nastavu prate po programu Step by step i onih koji nastavu prate na klasični način o njihovom položaju u školi, koja je vidljiva na grafičkom prikazu 3, nije statistički značajna (F=2,070, sig=,153). Interesantno je da je 13,56% ispitanika koji nastavu prate na klasični način izjavilo da ima bolji položaj od drugih učenika, što se uklapa u tradiciju da umješniji učenici lakše mogu doći do izražaja u socijalnom okruženju u kojem se svi na isti način i istim intenzitetom i zalaganjem ne bore za svoju jednaku poziciju. S druge strane, jedan je učenik je izjavio da se muči jer se nema kome obratiti za pomoć, što potvrđuje rečeno, za razliku od prakse programa Step by step u čijoj je naravi njegovanje i razvijanje osobnosti, te briga o svakom djetetu individualno.

Imajući u vidu sva iskustva ispitanika, nastojali smo ustanoviti njihov stav o nivou njihovog zadovoljstva školom.

Grafikon 3: Grafički prikaz stavova ispitanika o zadovoljstvu

školom

nimalo malo potpuno prezadovoljan ne znam

Zadovoljstvo školom

Step by step 3,39%

11,86%

32,20% 35,59%

16,95% Klasicni nacin

1,69%

10,17% 13,56%

69,49%

5,08%


23

Istraživački rezultati pokazali su da je veći nivo potpunog

zadovoljstva kod učenika koji nastavu prate po programu Step by step. S druge strane, veći broj učenika koji prati nastavu po klasičnom programu prezadovoljan je školom. Interesantno je da je veći broj učenika koji nastavu prate po programu Step by step izjavilo da ne zna izraziti nivo zadovoljstva školom. Distribucija odgovora u konačnici u statističkoj analizi pokazala je da generalno ne postoji statistički značajna razlika u stavovima ispitanika (F=,813, sig=,369).

Ispitali smo stavove učenika o njihovom odnosu s roditeljima.

lospodnoslj ivdobarizvanredan

Odnos s rodite ljima

Step by step 8,47%

37,29%54,24%

Klasicni nacin

1,69% 3,39%

16,95%

77,97%

Grafikon 4: Grafički prikaz stavova ispitanika o odnosu s

roditeljima

Vidljiva je razlika na grafičkm prikazu 2 u nekim nivoima odgovora u stavovima ispitanika koji nastavu prate po programu Step by step i onih koji nastavu prate na klasični način o tome kakav je u cjelini gledano njihov odnos sa roditeljima. Istraživački rezultati pokazali su da ispitanici koji nastavu prate po programu Step by step statistički značajno (F=4,732, sig=,032) ostvaruju bolji odnos sa roditeljima nego ispitanici koji nastavu prate po klasičnom programu.

Ispitali smo i stavove ispitanika o tome da li mogu otvoreno sa roditeljima razgovarati o problemima s kojima se suočavaju u školi. Slijedi grafički prikaz.


24

dakako kadne

Razgovor s roditelj ima

Step by step

69,49%

28,81%

1,69%

Klasicni nacin

79,66%

18,64%

1,69%

Grafikon 5: Grafički prikaz stavova ispitanika o mogućnosti

razgovora s roditeljima o problemima s kojima se suočavaju u školi

Iz grafikona 5 vidljivo je da u nešto većoj mjeri učenici koji nastavu prate po klasičnom programu mogu otvoreno sa roditeljima razgovarati o problemima s kojima se suočavaju u školi. Isti je broj učenika koji ne mogu otvoreno sa roditeljima razgovarati o problemima s kojima se suočavaju u školi. Vidljiva razlika u odgovorima nije statistički značajna (F=1,310, sig=,255).

I na kraju ovog dijela istraživačkih rezultata, interesiralo nas je da li postoji razlika u zadovoljstvu roditelja školskim uspjehom između učenika koji nastavu prate po klasičnom programu i onih koji nastavu prate po programu Step by step.

nimalomalodostapotpunone znam

Zadovoljs tvo roditelja skolskim uspjehom

Step by s tep3,39%

8,47%

18,64%

38,98%

30,51%Klasicni nacin

1,69%

11,86%

22,03%

44,07%

20,34%

Grafikon 6: Grafički prikaz stavova ispitanika o zadovoljstvu

roditelja školskim uspjehom


25

Istraživački rezultati su pokazali da u većoj mjeri potpuno zadovoljstvo roditelja školskim uspjehom ističu učenici koji nastavu prate po klasičnom programu. Veći je broj učenika koji nastavu prate po programu Step by step izjavilo da ne zna nivo zadovoljstva roditelja njihovim školskim uspjehom. Razlika u stavovima nije statistički značajna (F=,652, sig=,421).

3.2. Samoefikasnost u programu Step by step i klasičnom programu

Slijedi predstavljanje i interpretacija rezultata dobivenih Skalom samoefikasnosti SEQ-C, koja u sebi sadrži varijable akademske, socijalne i emocionalne samoefikasnosti.

Bars show Means

Step by step Klasicni nacin

Na koj i nacin se radi: Step by step ili klasicni nacin

0,00

10,00

20,00

30,00

akad

emsk

a sa

moe

fikas

nost

Grafikon 7: Grafički prikaz akademske samoefikasnosti u

programu Step by step i klasičnom programu

Rezultati istraživanja su pokazali kako postoji statistički značajna razlika (F=6,325, sig=,011) u stepenu izražene akademske samoefikasnosti između ispitanika koji nastavu prate na klasičan način i ispitanika koji nastavu prate po programu Step by step. Vidimo kako ispitanici koji pohađaju nastavu prema klasičnom načinu rada iskazuju veći stepen akademske samoefikasnosti (M=30,35) nego ispitanici koji pohađaju nastavu prema step by step programu (M=28,5).

Ovi rezultati potvrđuju kako klasični program najviše podstiče i razvija akademske kompetencije, čije je osnovno obilježje razvoj reproduktivnih sposobnosti i sposobnosti memoriranja nastavnog sadržaja.


26

Bars show Means



5,00

10,00

15,00

20,00

25,00

emoc

iona

lna

sam

oefik

asno

st

Grafikon 8: Grafički prikaz emocionalne samoefikasnosti u

programu Step by step i klasičnom programu

Rezultati dobiveni skalom samoefikasnosti SEQ-C pokazali su blagu prednost na skali emocionalne samoefikasnosti kod ispitanika koji nastavu prate na klasičan način (M=25,8376) u odnosu na one koji nastavu prate po programu Step by step (M=24,6061). Uočena prednost nije statistički značajna (F=3,127, p=0,078). Rezultate interpretiramo u kontekstu naše realnosti –škola je institucija koja se ne može brzo promijeniti. U tom kontekstu, klasični program je solidan okvir za testiranje i razvijanje emocija, jer samim tim što je 'klasični' ne znači da nastavnici sputavaju emocionalni razvoj i da je pedagoška klima nepovoljna za individualni učenikov emocionalni razvoj.

Bars show Means



0,00

10,00

20,00

30,00

soci

jaln

a sa

moe

fikas

nost

Grafikon 9: Grafički prikaz socijalne samoefikasnosti u programu

Step by step i klasičnom programu

Iz grafičkog prikaza 9 vidljivo je da su rezultati istraživanja pokazali kako postoji blaga prednost ispitanika koji nastavu prate


27

po klasičnom programu u stepenu izražene socijalne samoefikasnosti u odnosu na ispitanike koji nastavu prate po programu Step by step. Uočena prednost nije statistički značajna (F=0,106, p=0,744). Bilo je za očekivati da će učenici koji nastavu prate po programu Step by step pokazati veću socijalnu samoefikasnost s obzirom na njegove teorijske postavke, standarde, metode i načine rada.

Ovo možemo interpretirati u kontekstu činjenice da nastavnici i škola nisu jedini izvor i faktor razvoja učenikovih socijalnih kompetencija, te da je možda klasični pristup obrazovanju, u kojem je razvijen individualni takmičarski duh, učenike iz klasičnog programa, kojima je u ovom vremenu sve dostupno, kao i učenicima koji nastavu prate po Step by step programu, doveo u blagu prednost.

Istraživački rezultati samoefikasnosti se razumijevaju i u kontekstu Bronfenbrennerove ekološke sistemske teorije (Pašalić-Kreso, 2004), po kojoj se učenikov razvoj dešava u njegovom neposrednom socijalnom okruženju u kontekstualnom, sistemskom, istovremenom djelovanju više odgojnih faktora.

3.3. Kvalitet prijateljstva u programu Step by step i klasičnom programu

Rezultati istraživanja pokazali su blagu prednost na skali kvaliteta dječijeg prijateljstva kod ispitanika koji nastavu prate na klasičan način (M=119,76) u odnosu na one koji nastavu prate po programu Step by step (M=114,53). Uočena prednost nije statistički značajna (F=3,38, p=0,067).

Bars show Means



0,00

25,00

50,00

75,00

100,00

prija

teljs

tvo

Grafikon 24: Grafički prikaz rezultata na skali kvaliteta dječijeg

prijateljstva u programu Step by step i klasičnom programu


28

Ovi rezultati mogu se interpretirati samo pretpostavkom da Step by step nije najbolje prihvaćen i da se ne provodi u cijelosti u svim predmetima i u svoj punini ideje i metodskog pristupa. Razlog može biti i u nedovoljnoj educiranosti nastavnika za provođenje principa metodskog pristupa, koji je osoben za program Stpep by step, u svim predmetima na odgovarajući način, te u našem specifičnom socijalnom kontekstu, koji od škole i nastavnika još uvijek očekuje izraženije uspjehe u području akademske samoefikasnosti učenika.

3.4. Školski uspjeh u programu Step by step i klasičnom programu

Uvidom u aritmetičke sredine, predstavljene u ANOVI 1, možemo zaključiti kako ispitanici sa boljim školskim uspjehom iskazuju statistički značajno više vrijednosti na skali akademske samoefikasnosti (odlični M=32,08; vrlodobri M=28,64) nego ispitanici sa lošijim školskim uspjehom (dobri M=26,4; dovoljni M=26,81) na statističkom nivou p=0,000.

ANOVA 1: Prikaz rezultata odnosa između akademske samoefikasnosti i školskog uspjeha

Akademska samoefikasnost N M Std.

Dev. 95% Conf.

Interval of M F Sig. F

dovoljan 16 26,8125 7,39566 22,8716 30,7534 dobar 55 26,4727 6,10360 24,8227 28,1228 vrlo dobar 82 28,6463 5,49831 27,4382 29,8545

Školski uspjeh

odličan 96 32,0833 4,40016 31,1918 32,9749 Total 249 29,3735 5,83243 28,6455 30,1015

15,095 ,000

Rezultati istraživanja povezanosti školskog uspjeha i

emocionalne samoefikasnosti pokazali su kako ne postoji statistički značajna razlika u stepenu izražene emocionalne samoefikasnosti između ispitanika u odnosu na školski uspjeh koji ispitanici postižu.

ANOVA 2: Prikaz rezultata odnosa između emocionalne samoefikasnosti i školskog uspjeha

Emocionalna samoefikasnost N M Std.

Dev. 95% Conf.



Školski uspjeh

odličan 96 25,7188 5,11695 24,6820 26,7555 Total 249 25,1847 5,50861 24,4972 25,8723

1,103 ,349


29

Uvidom u aritmetičke sredine, predstavljene u ANOVI 2, možemo zaključiti da ne postoji statistički značajna razlika u stepenu izražene emocionalne samoefikasnosti između ispitanika koji imaju dovoljan, dobar, vrlo dobar ili odličan uspjeh.

Rezultati istraživanja školskog uspjeha i socijalne samoefikasnosti pokazali su kako postoji statistički značajna razlika (F=3,25) u stepenu izražene socijalne samoefikasnosti između ispitanika u odnosu na školski uspjeh koji ispitanici postižu.

ANOVA 3: Prikaz rezultata odnosa između socijalne samoefikasnosti i školskog uspjeha

Socijalna samoefikasnost N M Std.

Dev. 95% Conf.



Školski uspjeh

odličan 96 35,4167 5,12099 34,3791 36,4543 Total 249 33,8394 6,52340 33,0251 34,6536

3,255 ,022

Uvidom u aritmetičke sredine, predstavljene u ANOVI 3,

možemo zaključiti kako ispitanici sa boljim školskim uspjehom iskazuju statistički značajno više vrijednosti na skali socijalne samoefikasnosti (odlični M=35,41; vrlo dobri M=33,02) nego ispitanici sa lošijim školskim uspjehom (dobri M=32,85; dovoljni M=31,93) na statističkom nivou p=0,022.

Naše nastojanje da ispitamo povezanost školskog uspjeha i kvaliteta prijateljstva koje učenici uspostavljaju rezultiralo je sociopedagoški interesantnim pokazateljima.

ANOVA 4: Prikaz rezultata odnosa između kvaliteta prijateljstva i školskog uspjeha

Kvalitet prijateljstva N M Std.

Dev. 95% Conf.



Školski uspjeh

odličan 96 118,61 21,961 114,16 123,06 Total 249 116,98 22,513 114,17 119,79

4,647 ,004

Uvidom u aritmetičke sredine, predstavljene u ANOVI 4,

možemo zaključiti kako ispitanici sa boljim školskim uspjehom iskazuju statistički značajno više vrijednosti na skali kvaliteta prijateljstva (odlični M=118,61; vrlo dobri M=121,86) nego ispitanici sa lošijim školskim uspjehom (dobri M=110,07; dovoljni M=106,00) na statističkom nivou p=0,004.


30

Ovi rezultati školski uspjeh stavljaju u poželjni kontekst koji omogućuje bolji razvoj i uspjeh pojedinca, a razbija stereotip da su bolji učenici skloni autoizolacionizmu. Iako nije presudan za samoostvarenje pojedinca, školski uspjeh je bitan faktor za razvoj samopouzdanja u raznim životnim situacijama i socijalnim kontekstima, pa i u kvalitetu prijateljstva.

4. Umjesto zaključka Kada je u pitanju razlika između programa Step by step i

klasičnog programa, rezultati istraživanja pokazali su kako ispitanici koji pohađaju nastavu prema klasičnom načinu rada iskazuju veći stepen akademske samoefikasnosti nego ispitanici koji pohađaju nastavu prema Step by step programu. To se uklapa u činjenicu da se u tradicionalnoj školi stavlja akcenat na akademsku samoefikasnost.

S druge strane, rezultati su pokazali da ne postoji statistički značajna razlika između programa Step by step i klasičnog programa u emocionalnoj samoefikasnosti, socijalnoj samoefikasnosti i kvalitetu prijateljstva. Ovaj istraživački nalaz potvrđuje da primjenom različitih metoda, oblika rada i značajnijim uključivanjem učenika u ukupni odgojno-obrazovni proces nadilazimo slabosti tradicionalnog odgojno-obrazovnog rada s učenicima. Bez sumnje, možemo konstatovati da su i nastavnici koji rade na klasični način kroz samoedukaciju bitno promijenili klasični pristup učeniku i nastavnom procesu. Također, izmijenjeni socijalni kontekst u kojem učenici odrastaju danas omogućuje svima gotovo iste ili slične uvjete i šansu.

Rezultati istraživanja mogu pomoći u kreiranju programa rada sa roditeljima i planiranju njihovog većeg uključivanja u odgojno-obrazovni rad škole. S obzirom da su roditelji najzainteresiraniji za uspjeh svoga djeteta, rezultati mogu biti podsticajni za njihovo animiranje na edukaciju za kvalitetan rad s djecom, te razvijanje senzibiliteta za uspostavljanje zdravih i socijalno i emocionalno bogatih interpersonalnih odnosa s njihovom djecom, a u funkciji prevencije poremećaja u ponašanju učenika.

Podstaknuti istraživačkim nalazima ovog i ranijih u radu spomenutih istraživanja, možemo konstatirati da reforma škole treba ići u pravcu priznavanja bitnosti svakom djetetu bez obzira na njegove individualne karakteristike, učenicima treba omogućiti da uspiju po svojim mogućnostima, uz istovremeno afirmiranje


31

izvrsnosti kao načina funkcioniranja i time kreiranje ambijenta u kojem će učenici željeti i moći izraziti i dostići svoj maksimum.

Smatramo da su ovim istraživanjem stečeni značajni, ali istovremeno orijentirajući uvidi, te da istraživanje može imati i svoju aplikativnu dimenziju i biti podsticaj za dalja naučno-istraživačka propitivanja u području efekata programa Step by step u cilju njegovog svrsishodnijeg i temeljitijeg osmišljavanja i korištenja u odgojno-obrazovne svrhe u našoj osnovnoškolskoj bosanskohercegovačkoj realnosti.

Rezultati nude nove uvide u funkciji potpunijeg sagledavanja, tumačenja i usmjeravanja odgojno-obrazovnih procesa u savremenoj školi, posebno kod uvođenja projekata za njeno ozdravljenje.

5. Literatura Bandura, A. (1977) Self-efficacy: Toward a unifying theory of

behavioral change, Psychological Review, 84, 2, 191–215. Bandura, A. (1991) Self-regulation of motivation through

anticipatory and self-reactive mechanisms. U: R. Dienstbier (ur.), Nebraska Symposium on Motivation, Vol. 38 (str. 69–164), Lincoln: University of Nebraska Press.

Bandura, A. (1999) A social cognitive theory of personality, u Pervin L. i John O. (eds) Handbook of Personality, New York: Guilford Publications, 154–196.

Bezinović, P. (1988) Percepcija osobne kompetentnosti kao dimenzija samopoimanja. Doktorska disertacija. Zagreb: Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta.

Cohen, L. Manion, L. i Morrison, K. (2007) Metode istraživanja u obrazovanju. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Domović, V. (2004) Školsko ozračje i učinkovitost škole. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Ðorđević, B. i Ðorđević, J. (1988) Učenici o svojstvima nastavnika, Institut za pedagoška istraživanja, Beograd: Prosveta.

Glasser, W. (1990) Kvalitetna škola. Zagreb: Educa. Joksimović, S. (1994) Oblici prosocijalnog ponašanja mladih,

Zbornik Instituta za pedagoška istraživanja, 26, 34–50. Krnjajić, S.B. (2002) Vršnjački odnosi i školsko postignuće,

Zbornik Instituta za pedagoška istraživanja, br. 34, Baograd, str. 213–235.


32

McCormick, J., McPherson, G. E. (2003) The role of self-efficacy in a musical performance examination: an exploratory structural equation analysis, Psychology of Music, 31 (I): 37–51.

McPherson, G. E., Zimmerman, B. J. (2002) Self-regulation of musical learning: A social cognitive perspective. U: R. Colwell, C. Richardson (ur.), The New Handbook of Research on Music Teaching and Learning (str. 327–347), Oxford University Press: New York.

Muris, P. (2001) A brief questionnaire for measuring self-efficacy in youths, Journal of Psychopathology and Behavioral Assessment, 23 (3): 145–149.

Mužić, V. (2004) Uvod u metodologiju istraživanja odgoja i obrazovanja, Zagreb: Educa.

Pašalić-Kreso, A. (2004) Koordinate obiteljskog odgoja, Prilog sistemskom pristupu razumijevanja obitelji i obiteljskog odgoja, Sarajevo: Jež.

Patrick, H., Hicks, L., Ryan, A. M. (1997) Relations of Perceived Social Efficacy and Social Pursuit to Self-Efficacy for Academic Work, Journal of Early Adolescence, 17 (2): 109–128.

Pintrich, P. R., Schunk, D. H. (1996) Motivation in Education – Theory, Research and Applications. New Jersey: Prentice Hall Inc.

Slatina, M. (2005) Od individue do ličnosti. Zenica: Dom štampe. Stanojlović, S. (2003) Razumijevanje mladih – unapređivanje

socijalnih i emocionalnih kompetencija, Bijeljina: Grafika. Vulić-Prtorić, A. i Sorić, I. (2006) Upitnik samoefikasnosti za djecu

– SEQ-C, u Zbirka psihologijskih skala i upitnika, Zadar: Odjel za psihologiju Sveučilišta u Zadru.

Zimmerman, B. J. (2001) Theories of Self-Regulated Learning and Academic Achievement: An Overview and Analysis. U: B. J. Zimmerman, D. H. Schunk (ur.), Self-Regulated Learning and Academic Achievement: Theoretical Perspectives (str. 1–39), Lawrence Erlbaum Ass. Publishers.

Zvonarević, M. (1976) Socijalna psihologija. Zagreb: Školska knjiga.


33

SOCIO-PEDAGOGICAL ANALYSIS OF THE EFFECTS OF STEP BY STEP AND CLASSICAL PRIMARY-SCHOOL

PROGRAM

Izet Pehlić, Ph.D.

Summary The aim of this study was to determine if there was a

statistically significant difference in the effects of Step by step and the classical primary-school programs. The methods used ar thee method of theoretical analysis and the descriptive-analytical survey, and the instruments used are a questionnaire about general information, and self-efficiency questionnaire, and the quality of children's friendships questionnaire. The research sample consisted of 118 primary school students from "Mesa Selimovic" school in Zenica.

Comparative analysis of multiple research variables has shown that there is no statistically significant difference in the effects of Step by step and classical primary-school programs. Statistically significant difference was found in only two variables: 1. relationship with parents (students who follow the step by step program have significantly better relationship with their parents than the students who follow the classical programs), 2. academic self-efficiency (students who attend classical program classes showed better results on the scale of academic self-efficiency than the students following the step by step program).

Key words: step by step program, classical primary-school program, self-efficiency, quality of friendships, school results


34

و Step by stepالتحليل االجتماعي التربوي لنتائج برنامج ج الكالسكي يف املدارس االبتدائيةالربنام

عزت ليتش، كلية التربية اإلسالمية يف جامعة زنيتسا خالصة البحث

تبحث هذه الدراسة عن وجود االختالف اإلحصائي يف نتائج برنامج Step by stepالطرق اليت . و الربنامج الكالسكي يف املدارس االبتدائية

الوصفي serveyحليل النظري، طريق استخدمت يف هذا البحث هي طريق التأما وسائل البحث فهي االستبيان عن البيانات العامة، استبيان تقدير . التحليلي

أقيم البحث بني مائة . الفاعلية الذاتية، االستبيان عن جودة الصداقة بني األوالد . و مثانية عشر تلميذا من املدرسة االبتدائة ميشا سليموفيتش يف زنيتسا

التحليل املقارن للتغريات البحثية العديدة أنه ال يوجد االختالف أثبت العالقة ) ١: اإلحصائي الكبري يف نتائج هاذين الربناجمني إال يف املتغريتني و مها

حتقيق العالقات اجليدة مع الوالدين أفضل إحصائيا عند التالميذ (مع الوالدين )Step by stepالذين يدرسون طبق برنامج

القيم اليت أظهرها التالميذ على سلم الفاعلية ( الفاعلية الذاتية اآلكادميية )٢ ) الذاتية اآلكادميية هي أكثر عند التالميذ الذين يف الربنامج الكالسكي

، برنامج املدارس االبتدائية Step by stepبرنامج : الكلمات األساسية نجاح الد راسيالكالسكي، الفاعلية الذاتية، جودة الصداقة، ال


35

Stručni rad Muamer Neimarlija1

KOMUNIKACIJSKI ASPEKT POZITIVNE EMOCIONALNE KLIME U MISIJI

MUHAMMEDA, S.A.V.S.

''Reci robovima Mojim da govore samo lijepe riječi (...)''

Kur'an časni, Al-Isra, 53

Sažetak

Recentni neuroznanstveni tokovi inicirali su pojavu savremenih koncepcija poučavanja, kao što su: nesvjesno učenje, sugestopedija i neurolingvističko programiranje. Zajedničko obilježje navedenih koncepcija jeste uvažavanje fizioloških zakonitosti ljudskog mozga, što ponajprije podrazumijeva emocionalnu prilagođenost nastave, koja omogućuje poticajnu sredinu za podučavanje / učenje. Ovaj rad razmatra kauzalni hod od kvalitetne nastavne komunikacije preko stimulativnog emocionalnog ozračja do odgojno-obrazovnog uspjeha. Također, autor traga za prisustvom istovjetnog kauzaliteta u misiji Muhammeda, s. a. v. s., pokušavajući utvrditi korespondira li njegova praksa pomenutim znanstvenopedagoškim tokovima. U takvoj vjero-naučnoj paradigmi on vidi put ka ostvarenju islamske vjeronauke kao autentičnog i efikasnog odgojno-obrazovnog procesa. Stavovi aktera emocionalne klime pozicionirani su na mjesto pokazatelja njenog karaktera i kvalitete. Izneseni stavovi sudionika i kur'anski portret poslanstva podupiru stajalište prema kojem je Muhammed, s.a.v.s., vjerodostojan primjer i sugestibilan uzor efikasne implementacije prethodno pomenutog modela podučavanja / učenja. Pedagoška praksa Muhammeda, s. a. v. s., je adekvatna potvrda teorijskih konstrukcija i empirijskih istraživanja unutar savremene pedagogije.

1 Profesor islamske vjeronauke, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici, [email protected]


36

Ključne riječi: nastavna komunikacija, pozitivna emocionalna klima, stavovi, odgojno-obrazovni uspjeh, misija Muhammeda, s.a.v.s.

Uvod Nastava islamske vjeronauke zahtijeva da nastavnik uskladi

sadržaje i metodiku vjeronauke sa dostignućima savremene pedagoške znanosti. Uspostavljanje funkcionalne veze između zahtjeva savremene pedagoške znanosti i uputa unutar temeljnih islamskih izvora uvjet je za ostvarenje autentičnosti i istodobno efikasnosti islamske vjeronauke u odgojno-obrazovnom procesu. Upravo radi ovoga pokušavamo komunikacijsko-emocionalni aspekt misije Muhammeda, s. a. v. s., sagledati u svjetlu najnovijih istraživanja o uticaju emocija na uspjeh ishoda nastavnog procesa. Izuzetno je važno identificirati paralele između recentnih načela u organizaciji i provedbi ove nastave i pedagoških principa i prakse Muhammeda, s. a. v. s. S obzirom da se komunikacija, kao vid interakcije, višeslojno manifestira, mi ćemo se osvrnuti isključivo na pozitivne verbalne aspekte te propitivati njen utjecaj na etabliranje adekvatnog emocionalnog ozračja u nastavi. Isto tako, opisat ćemo doživljaj i posljedice komunikacijsko-emocionalnog ambijenta u misiji Poslanika, s. a. v. s., uzevši u obzir ovovremena znanstvenopedagoška načela i stavove svjedoka poslanstva. Takav pristup biva razlogom što se u radu, u principu, koristi metoda analize sadržaja, odnosno komparativna analiza na temelju teorijskog pregleda relevantne literature. Da bismo prepoznali vezu između savremenih pedagoških principa, uzimat ćemo u obzir mišljenja i djela referentnih znanstvenika, kao i deskripciju prakse Muhammeda, s. a. v. s., poduprtu kur'ansko-hadiskim tekstovima. Pri tome treba imati na umu da sve ono što je Poslanik, s. a. v. s., rekao za sebe ili kao uputu u formi savjeta naložio drugima, isto je i sam sproveo u praksu, i da je njegova misija, kako to brojni hadisi naznačavaju, odgoj i obrazovanje, dakle učiteljovanje.

Emocionalna podloga efikasne nastave Recentni istraživački tokovi u medicini indiciraju ključne

tačke za organizaciju efikasne nastave. Naime, skorašnja otkrića na polju fiziologije ljudskog mozga pokazuju da stres može smanjiti inteligenciju osobe. ''Što jaču anksioznost osećamo to je oslabljenija kognitivna efikasnost mozga. U ovoj zoni bede uma,


37

svaka ometajuća misao odvlači nam pažnju i umanjuje kognitivne resurse. Snažna anksioznost smanjuje raspoloživ prostor naše pažnje, što podriva ne samo sposobnost za stvaranje svežih ideja nego i za usvajanje novih podataka. Stanje blisko panici neprijatelj je učenja i kreativnosti.'' (Goleman, 2007:264) Učenje, dakle, nije isključivo zasnovano na kogniciji. Prethodni citat ukazuje na presudan utjecaj emocionalnog na kognitivno. ''Kroničan stres otklanja sposobnost razmišljanja. Što je više stresa, to se učenici više ukoče i postižu slabije rezultate. Drugim riječima, opušteni živčani sustav najbolji je za učenje.'' (Jensen, 2003:187) Prema tome, emocionalna neprilagođenost odgojno-obrazovnog procesa učenike inhibira u nastojanju da uspješno prihvate ponuđene informacije. Nepovoljna emocionalna klima ne samo da opstruira proces potkrjepljenja prirodne djetetove znatiželje na nivou usvajanja podataka nego ometa i složenije procese, kao što su analiza ili sinteza, tj. logičko mišljenje. ''Emocije su ključni dio procesa logičkog mišljenja i rezoniranja. Kad su emocije uključene, mozak donosi bolje odluke. Dizajn mozga je takav da on biološki preferira integriranje emocija u mišljenje.'' (Jensen, 2003:191) Iz citiranog da se razumjeti kako negativne emocije kod čovjeka nepovoljno djeluju na prijem podataka, njihovu obradu i odašiljanje informacijskih konstrukcija. Mubejjid (2008) na veoma ubjedljiv i plastičan način izlaže katastrofalne posljedice negativne emocionalne klime po kogniciju određene osobe. Naime, stres inicira takvo mentalno stanje pri kojem amigdala, kao emocionalni centar mozga, preuzima kontrolu nad ponašanjem čak i dok je korteks još uvijek u fazi odabira adekvatne reakcije. Tada naš emocionalni mozak vrednuje što je ispravno, a šta pogrešno. Kao rezultat opisanog ogromna je vjerovatnoća da se kod takve osobe jave automatizirane, površne, netačne ili destruktivne akcije. Ovi neuroznanstveni nalazi nisu ostali neprimijećeni od strane savremenih pedagoga. Na temelju fizioloških zakonitosti ljudskog mozga razvile su se najnovije koncepcije podučavanja / učenja2. Jensen (2003) i Terhart (2001) iznose između ostalih i sljedeće: nesvjesno učenje, sugestopediju i neurolingvističko programiranje (NLP). Zajedničko obilježje navedenih koncepcija učenja jeste uvažavanje fizioloških principa ljudskog mozga, što, u prvom redu, podrazumijeva prisustvo emocionalne opuštenosti u nastavi koja omogućuje poticajnu sredinu za rad i učenje. U takvom stanju 2 O nerazdruživosti ovog sintagmatskog okvira vidjeti više u Slatina (2005).


38

učenika njegovi nutarnji porivi motiviraju i prilagođavaju za samopouzdanje i uspješno savladavanje sadržaja. ''Od emocionalne klime u razredu zavisi emocionalna sigurnost učenika, njegovo zadovoljstvo i mentalno zdravlje, a samim tim i rezultati njegovog postignuća u školi.'' (Mandić i Gajanović, 1991:301) Nas, pak, ovom prilikom interesira koja su to obilježja nastavne komunikacije koja utječu na formiranje poticajne emocionalne klime u razredu. To stoga što Brajša (1993) upozorava da se određena komunikacijska klima može usporediti sa emocionalnim silovanjem koje uzrokuje emocionalno povlačenje i zatvaranje učenika u sebe što rezultira školskim neuspjehom. Izbjegavanje neproduktivne / kontraproduktivne nastavne komunikacije imperativ je svakog autentičnog odgojnog poduhvata.

Karakteristike pozitivne nastavne komunikacije Pod karakteristikama nastavne komunikacije

podrazumijevamo sve ono što, iz tog ugla posmatrano, obilježava nastavni poces potičući bilo pozitivne ili negativne interpersonalne odnose. Gibb (prema Brajša, 1993), s obzirom na emocionalne efekte i, posljedično, uspješnost u savladavanju nastavnih sadržaja, razlikuje dvije komunikacijske klime, defanzivno-prijeteću i podržavajuće-otvoreno-saradničku. Naravno, cilj je apostrofirati mehanizme koji utječu na formiranje stimulativnog razrednog ugođaja. U tom smislu, potrebno je distancirati se od karakteristika defanzivno-prijeteće klime, a podržati primjenu komponenata podržavajuće-otvoreno-saradničkog ambijenta. Vodeći se time komparacijski ćemo sagledati odgovarajuće znanstvenopedagoške stavove i određene hadise koji tretiraju interakcijsko-komunikacijske karakteristike Muhammeda, s. a. v. s.

Zastrašivanje naspram blagosti i prijaznosti Strah može dovesti do emocionalnog povlačenja, a u

ekstremnim okolnostima i do emocionalnog šoka i onemogućiti normalan psihički razvoj učenika. Također, strah ''proizvodi suprotne efekte, tako što učenici, najčešće, na takve postupke nastavnika upravo rade ono što im se zabranjuje''. (Osmić, 2001:84) Vjeroučitelj treba da slijedi primjer Muhammeda, s. a. v. s., čiji život nije bio nalik životu oholih i silnih. ''Jednom ga je sreo neki čovjek, pa se počeo tresti iz strahopoštovanja, na šta mu je Poslanik, s. a. v. s., rekao: 'Smiri se. Ja nisam kralj. Ja sam samo


39

sin žene iz plemena Kurejš koja je jela na suncu sušeno meso u Meki.''' (Karadavi, 2001:41) Riječima Ja sam samo sin žene iz plemena Kurejš koja je jela na suncu sušeno meso u Meki Muhammed, s. a. v. s., sugerira dotičnoj osobi da je ljudsko biće kao i on, i da nema potrebe za strahom. Slične upute Poslanik, s. a. v. s., dao je i svojim sljedbenicima kada je rekao: ''Olakšavajte, a ne otežavajte, razveseljujte, a ne plašite.'' (Karadavi, 2005:151) Grubost i netaktičnost u razgovoru može nekoga itekako raniti. ''Prijetnja je komunikacijsko 'ubojstvo'.'' (Brajša, 1993:90) Prijetnja, bilo otvorena ili latentna, oblik je grubosti i bahatosti, što je obrnuto proporcionalno blagosti. Muhammed, s. a. v. s., je bio oličenje blagosti u svakom pogledu. Njegovo djelovanje nije bilo odvojeno od njegovih uputa u tom pogledu: ''(...) sa svakim lijepo razgovarajte'' (Arif, 2000:44), ''Dužnost ti je da blago postupaš (...)'' (Arif, 2000:157), ''Zaista Allah voli blagost u svakom poslu'' (Arif, 2000:66) i ''Pravi vjernik je onaj ko je prijazan i društven i s kim se može biti prijazno i društveno (...)'' (Arif, 2000:232)

Allah, dž. š., nam navodi divan primjer blagosti kada instruira Musaa, a.s., kako da se obrati faraonu, jednom od najvećih silnika u historiji čovječanstva. ''Idite faraonu, on se, doista, osilio, pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!'' (Kur'an, 20:43–44)3 Cilj obraćanja faraonu bio je promjena njegovog stava, dakle, preodgoj. Ako je blagost preporučena prema silniku, kako je tek, onda, trebamo iskazivati prema učenicima.

Osuđivanje, kritiziranje i sramoćenje Osuda, kritizerski nastup i blamiranje učenika generiraju

zastoj u komunikaciji. Ovakve poruke, također, kod učenika izazivaju osjećaj manje vrijednosti. Negativizam u pedagoškom djelovanju nastavnika može dovesti do učeničke samodestruktivnosti. (Osmić, 2001) Sagledavajući ovu karakteristiku nastavne komunikacije kroz praksu Muhammeda, s. a. v. s., nailazimo na veličanstven događaj iz njegovog života. Naime, Muavija ibn el-Hakem navodi da je klanjajući za Poslanikom, s. a. v. s., jedanput neki čovjek kihnuo na šta mu je on uzvratio: ''Jerhamukellah.'' Ukazujući Muaviji na zabranu govora u namazu, prisutni ashabi su se počeli udarati po svojim stegnima. Ipak, ''kada je Poslanik, s. a. v. s., završio s namazom niti me je 3 U tekstu se koristi ovakav način citiranja Kur'ana časnog pri čemu je prvi broj (20) broj sure, a drugi broj (43–44) broj ajeta.


40

ružno pogledao, niti me je prekorio, niti me je udario, nego je rekao: 'Nije dozvoljeno govoriti u namazu. Namaz je tesbih, tekbir i Kur'an.''' (Karadavi, 2005:160) U ovom hadisu uočavamo da je Muhammed, s. a. v. s., izbjegao prozivanje dotičnog, što je osnova za osudu i sramoćenje, već se obratio cijeloj skupini. Nakon toga Muavija je izjavio: ''Tako mi Allaha, nikad prije ni poslije ovoga, nisam sreo učitelja sa ljepšim postupkom i ponašanjem od Poslanika, s. a. v. s.'' (Kurdić, 2008:105)

Sumnjičenje Brajša (1993) drži da sumnjičenje pospješuje komunikaciju

koja ranjava i ubija. Pri tome se često događa da učenik postaje žrtva pogrešnog interpretiranja i analiziranja, tj. lažne optužbe. Vjeroučitelj bi se morao distancirati od takvog načina komuniciranja s učenicima. To posebno zbog eksplicitne kur'anske zabrane dotičnog postupka. ''O, vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh (...)'' (Kur'an, 49:12) Poslanik, s. a. v. s., nam ukazuje na negativne posljedice sumnjičenja: ''Zaista, kada zapovjednik traži sumnju u ljudima pokvari ih.'' (Arif, 2000:69) Ovdje se riječ zapovjednik može odnositi i na nastavnika, s obzirom da je on upravitelj i lider, odnosno razredni menadžer. Sumnja je zasnovana na pretpostavkama, a pretpostavka oponira argumentaciji. Zato ne pristajemo uz sintagmu osnovana sumnja jer sumnja podrazumijeva nagađanje, a osnovano se temelji na prisustvu argumenta. Dakle, ako nešto ima osnove, onda je logično da izlazi iz kategorije sumnje i zalazi u prostor kategoričkog znanja. Na tom tragu, indikativna je predaja: ''Zaista meni nije zapovjeđeno da istražujem ono što je u srcima ljudskim niti šta oni kriju u svojim grudima.'' (Arif, 2000:84)

Ravnopravnost Za uspostavljanje podržavajuće-otvoreno-saradničke klime u

nastavnom procesu izuzetno je važno sa sagovornikom ophoditi se ravnopravno. (Brajša, 1993) Ovdje ne mislimo na hijerarhijsku ravnopravnost, koja je po logici stvari nemoguća, nego na izbjegavanje komunikacijske neravnopravnosti, tj. neuvažavanja i ignoriranja učeničkog mišljenja. Ukoliko učenici primijete da učitelj ne drži do njihovog mišljenja, vjerovatno će izostati njihova saradnja u budućnosti. Vjeroučitelj će se sjetiti događaja iz života


41

Muhammeda, s. a. v. s., koji pokazuju na koji način se on odnosio spram prijedloga i sugestija svojih učenika, ashaba. Vidjećemo da je prihvatao mišljenja drugih i onda kada su protivrječila njegovim stavovima, ako je bila prinesena vjerodostojna argumentacija. Ovo je bio slučaj sa Habbab ibn el-Munzirom (''Iznio si dobar prijedlog'') u bici na Bedru i Selman el-Farisijem (''Ovo je varka koju Arapi do sada nisu primjenjivali'') u bici na Hendeku. (Karadavi, 2005:66–67) Poslanik, s. a. v. s., iskazivao je ravnopravnost u dijalogu ne samo prema svojim drugovima nego i prema osobama koje su mu bile otvoreni neprijatelji. Naime, događaj sa Utbe ibn Rebi'om ilustrira Poslanikovu, s. a. v. s., poslovičnu učtivost u tom pogledu. Nakon brojnih pogrda i neumjesnih optužbi, ne prekidajući Ibn Rebi'u do zadnje njegove riječi, Muhammed, s. a. v. s., prije nego što je počeo sa svojim izlaganjem, učtivo ga je upitao: ''Da li si završio, Ebil-Velide?'' (Al-Bilali, 1998:40) Ovim pitanjem Poslanik, s. a. v. s., je svog sagovornika postavio u ravnopravan položaj.

Nerazumljivo komuniciranje Jedan od zahtjeva uspješne komunikacije ogleda se u jasnoći

izrečenih poruka. ''Najčešće prepreke u komuniciranju su: (...) nerazjašnjene pretpostavke, semantička distorzija (dvosmislenost), loše izrečena poruka (...)'' (Hadžiahmetović, Kulović i Brdarević, 2009:427) Ukoliko naše poruke učenicima sadrže nejasne ili nerazumljive dijelove, oni neće biti u stanju da ih dekodiraju i automatski će uslijediti zastoj u komunikaciji. Kao posljedica takve situacije kod učenika se javlja indiferentnost spram nastavnih sadržaja te emocionalno odsustvo. Posebno vjeroučitelji moraju obratiti pažnju na ovu stavku s obzirom na specifičnost gradiva koje se izlaže. Nastavni sadržaji treba da se učenicima, adekvatno uzrastu, prinose što je moguće više na bosanskom jeziku kako bi se izbjeglo pojmovno opterećenje korištenjem arapske terminologije. Mišljenja smo da, gdje god to nije neophodno ili nadahnjujuće, nastavne sadržaje islamske vjeronauke ne treba izlagati koristeći se bilo turcizmima ili arabizmima4. Konačno, i Kur'an je objavljen Arapima na čistom arapskom jeziku. Allah Uzvišeni kaže: ''Elif-lam-ra. Ovo su ajeti knjige, Kur’ana jasnog!'' (Kur'an, 15:1) Razgovjetnost, preciznost, 4 Ovakav pristup inklinira neophodnosti metodičke obuke vjeroučitelja u tom pogledu.


42

konciznost i taktičnost bila je odlika govora Muhammeda, s. a. v. s. Potvrdu tome nalazimo u predaji od Aiše, r. a., Poslanikove supruge: ''Nije Poslanik, s. a. v. s., neprekidno i brzo govorio (brbljao) kao što to vi radite, već je govorio razgovjetno, jasno, riječ po riječ, a onaj ko je sjedio sa njim zapamtio bi njegov govor.'' (Ebu Gudde, 2003:27) Pojmovna jednoznačnost bio je specifikum komunikacijskog aspekta Poslanikove, s. a. v. s., misije.

Argumentacija Bilo da se radi o izlaganju nastavnih sadržaja ili

svakodnevnoj nastavnoj komunikaciji, nastavnik mora svoje tvrdnje, stavove i ideje argumentirati. Proizvoljno tumačenje bilo kakvih procesa, pojava, odnosa i sadržaja potkopava integritet i autoritet nastavničke ličnosti5. U tom smislu časni Kur'an je postavio temelje naučne rasprave kada je objavljeno: ''Ti reci: 'Dokaze svoje dajte ako je istina to što govorite!''' (Kur'an, 2:111) Ovu uputu vjeroučitelj ne smije nijednog momenta zanemariti, budući da islam svojim sadržajima nerijetko zadire u različite naučne oblasti. Stoga, upućenost u argumentaciju pojedinih naučnih disciplina, čijim nalazima se svakodnevno služi, zahtjev je koji vjeroučitelj mora ispoštovati, ako želi ostaviti dojam kompetentnosti kod svojih učenika.

Monolog naspram dijaloga Istraživanja nastavnog procesa ukazuju na negativne

konsekvence po emocionalni integritet djeteta u nastavi koja je prvenstveno određena predavačkom metodom. ''Zbog predominacije frontalnog rada i predavačke metode te preobimnog gradiva, u nastavi se danas vrlo malo susreću emocije. Dijete ne osjeća da tu pripada.'' (Suzić, 2002:145) Iako i monolog predstavlja vid interakcije, za uspješno odgojno djelovanje garancija je uspostavljeno empatijsko komuniciranje na nivou dijaloga. ''Na tom stupnju komuniciranja ostvaruje se zapravo ideal ljudske komunikacije, a to je dijalog.'' (Bratanić, 1990:98) Vjeroučiteljima je poznato da je dijalog bila jedna od najistaknutijih metoda u pedagoškom djelovanju Muhammeda, a.s. Naročito je ilustrativan

5 U znanstvenim krugovima ovu konstataciju izlišno je posebno tumačiti i rasvjetljavati.


43

primjer Poslanikovog, s. a. v. s., razgovora sa mladićem koji je od njega tražio da mu dozvoli blud. (Ebu Gudde, 2003:104) Cjelokupan događaj je protekao u formi dijaloga.

Pohvala Pohvala ima motivirajuće dejstvo na učenika. Dakako da

treba biti pravovremena i primjerena da bi imala adekvatan pedagoški efekat. U suprotnom, ako se hvaljenjem ''žele postići određeni rezultati kod učenika koji nisu kongruentni sa njegovim željama i potrebama, onda ono može izazvati dosta negativnih efekata (ljutnja, bijes, odbijanje pohvala i sl.).'' (Osmić, 2001:86) Slatina (1998) smatra da će pohvala biti pedagoška toliko koliko je stavljena u funkciju saznajnog i moralnog razvoja učenika. U literaturi nailazimo na primjere korištenja pohvale od strane Muhammeda, s. a. v. s., s ciljem poticanja na izvršavanje i umnožavanje dobrih djela. Jedne prilike rekao je za Abdullaha ibn Omera, r. a.: '''Divan li je Abdullah čovjek, samo da još noću ustaje i klanja!' Poslije toga on je spavao sasvim mali dio noći.'' (Ferid, 1999:117) Poslanikova, s. a. v. s., indirektna pohvala bila je uzrokom inteziviranja Abdullahovog, r. a., bogoslužja.

Naravno da iznesena obilježja komunikacije ne obuhvataju sumu karakteristika bilo pozitivne ili negativne nastavne komunikacije6. U ovom poglavlju iznesena su stanovišta savremenih pedagoga i kur'ansko–hadiska ishodišta razumijevanja samo nekih karakteristika nastavne komunikacije. Ipak, čini se primjerenim istaći da je primjetna izrazita podudarnost kompariranih linija uspješne komunikacije. Da li je to dovoljno da bi se bezuvjetno konstatiralo postojanje pozitivnog emocionalnog ambijenta u misiji Muhammeda, s. a. v. s.? Komunikacija i emocionalna klima zavise, prije svega, od toga kako ih sami sudionici doživljavaju. Stavovi učesnika o ambijentalnoj podlozi nastavnog procesa vrijednosni su izraz kvaliteta emocionalnog ozračja.

6 Za podrobniji uvid u obilježja pozitivne ili negativne komunikacije i adekvatnih kur'ansko-hadiskih paralela preporučujemo konsultirati i detaljnije analizirati relevantnu literaturu, među kojima i: Brajša (1993), Osmić (2001), Hilmi (2001), Muhammed (2006), Tirmizi (-), Ebu Gudde (2003) i Kurdić (2006).


44

Stavovi sudionika o kvaliteti odgojno-obrazovnog procesa Čovjek je biće koje vrednuje, koje se vrijednosno odnosi

spram sebe, drugih i procesa u kojima učestvuje. ''Čovjek, dakle, eksplicite i implicite, pokazuje i izriče vrijednosne stavove i sudove, o onome šta i kako radi.'' (Slatina, 2005:98) U nastavnom procesu učenik zauzima vrijednosne stavove spram učitelja i drugih učenika te sadržaja i ambijenta poučavanja / učenja. Stavovi su usko vezani za kognitivni, emocionalni i motivacijski aspekt ličnosti. Bratanić (1990) smatra da, neumanjujući važnost ostalih komponenti, emocionalna sfera ličnosti određuje vrijednost, intenzitet i kvalitet stava, te znatno utiče na poticaj za ponašanje. Emocije su, znači, potka za evaluaciju kvaliteta nastave i impuls za ponašanje, odnosno učenje. Stoga, od iznimne važnosti je kako učenici osjećaju / doživljavaju7 nastavni ambijent, a prije svega interakciju sa učiteljem. Nije, dakle, dovoljno da nastavnik udovoljava zahtjevima kvalitetne komunikacije, potrebno je da ga učenici kao takvog i dožive. (Bratanić, 1990) Na temelju stavova ashaba razaznajemo kvalitet komunikacijskih sposobnosti Muhammeda, s. a. v. s. Alija, r. a., veli: ''Allahov Poslanik, a.s., je uvijek bio nasmijan, blage naravi i ljubazan. Nije bio grub ni okrutan. Nije prekomjerno dizao glas, nije bio razvratnik, nikoga nije sramotio (...) Pretvarao se da ne vidi ono što ne želi vidjeti. Ne očajava i ne gubi nadu onaj ko od njega nešto traži (...) nikoga nije kudio, nikoga nije sramotio (...) Kada bi jedan govorio, ostali bi slušali dok ne završi govor (...) Ničiji govor nije prekidao sve dok sagovornik ne prekorači granicu (...)'' (Ebu Gudde, 2003:33–36) Ovakav način komuniciranja bio je uzrokom emocionalnog pristajanja uz Poslanika, s. a. v. s. Tome u prilog svjedoči izjava Mu'avije ibn El-Hakema: ''(...) Kada je Poslanik, s. a. v. s., završio sa namazom, pozvao me je, a ja bih za Njega dao i oca i majku, nisam vidio boljeg učitelja u podučavanju, ni prije ni poslije njega, i tako mi Allaha, nije me prekorio, niti me je udario, niti me je grdio (... )'' (Ebu Gudde, 2003:15–16) Izjava ja bih za Njega dao i oca i majku potvrđuje snažnu emocionalnu vezanost za Poslanika, s. a. v. s. Kako stavovi učenika prema učitelju utiču na formiranje stavova učitelja spram učenika, tako vrijedi i obrnuto. Znakovito je to da je Muhammed, s. a. v. s., koristio ashabima identičnu 7 Vidjeti više kod Slatina (1998) o terminološkoj distinkciji ovih pojmova te deskripciji i važnosti transformacije osjećaja obrazovnog dobra u njegov doživljaj.


45

formulaciju emocionalne ekspresije. Obraćajući se Sa'd ibn Ebi Vekkasu, r. a., za vrijeme jednog pohoda, uzviknuo je: ''Baci, Sa'de. Zalažem za tebe i oca i majku svoju!'' (Muhammed, 2006:97) Istraživanja na području emocionalne inteligencije pokazala su da najuspješniji i najdjelotvorniji menadžeri istovremeno imaju i najtoplija osjećanja, te da svojim osjećanjima i uzbuđenjem uspijevaju obojiti osjećanja pripadajuće grupe, što u konačnici doprinosi jačanju saradnje unutar grupe, povećanju pravednosti i postizanju boljih rezultata. (Mubejjid, 2008) Eklatantan primjer opisanog menadžera bio je Muhammed, s. a. v. s. Njegove osjećaje spram grupe koju je odgajao odražavaju sljedeće predaje: ''Mu'aze, volim te, tako mi Allaha! (...)'' (En-Nevevi, 2001:89) i ''Najbolji ljudi su moji drugovi (...)'' (Arif, 2000:124) Na temelju izloženog, prihvatljivo je primijetiti emocionalni reciprocitet u stavovima Poslanika, s. a. v. s., i ashaba o kvalitetu emocionalnog ozračja poslaničke misije, što je potvrđeno i riječima Allaha, dž. š.: ''Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su (...) samilosni među sobom8 (...)'' (Kur'an, 48:29), zatim ''I onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno (...)'' (Kur'an, 59:9) te ''Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete na muke udariti, jedva čeka da pravim putem pođete, a prema vjernicima je blag i milostiv.'' (Kur'an, 9:128) Allah, dž. š., interakciju Poslanika, s. a. v. s., i ashaba opisuje kao emocionalnu klimu u kojoj preovladava međusobna ljubav i samilost. Božija riječ, gledano sa doktrinarnog aspekta islama, vrhunac je argumentacije. Zato, na temelju stavova ashaba i Poslanika, s. a. v. s., te kur'anskih ajeta, držimo da su Poslanikove komunikacijske sposobnosti bile značajnim faktorom uspostave odgovarajuće emocionalne klime.

Međutim, u nastavnom procesu ni kvalitetna komunikacija, a ni poticajna emocionalna atmosfera nisu same sebi svrha. Ovdje je riječ o komunikaciji kao instrumentu za dostizanje stimulativnog emocionalnog ozračja koje će biti platforma za ostvarenje unaprijed zacrtanih ciljeva odgoja i obrazovanja svakog pojedinca.

8 Svako boldiranje unutar kur'anskih ajeta u ovom radu je rezultat autorove intervencije.


46

Efekti kvalitetne komunikacije i poticajne emocionalne klime Podržavajuće-otvoreno-saradnička komunikacija neizostavno

će polučiti adekvatne rezultate9. Bratanić (1990) ishode takvog komuniciranja u nastavi vidi u razumijevanju, zadovoljstvu, utjecaju na stavove, oplemenjivanju odnosa i izazivanju akcije. Kraće rečeno, rezultat je pozitivna emocionalna klima i spremnost za učenje. Nadalje, takva atmosfera ostavlja traga na učeničko ponašanje. ''Pozitivne emocije prate većinu ciljeva mladih, a performativni ciljevi10 zauzimaju najistaknutije mjesto.'' (Suzić, 2002:37) Pintrich (prema Suzić, 2002) je na stanovištu da učenici usredsređeni na performativne ciljeve nastoje da demonstriraju svoje sposobnosti i kompetencije te ostvare bolji učinak od ostalih, dakle, nastoje da nadmaše ostale11. Komunikacija, prema tome, utječe na emocije, a emocije na školski uspjeh. Ovakav uzročno-posljedični hod očit je u misiji Muhammeda, s. a. v. s. Njegovo pedagoško djelovanje polučilo je veličanstven odgojni uspjeh koji, možda i najbolje, reflektira izjava Omera, r. a., drugog halife: ''Zaista, bili smo najmizerniji narod pa nas je Allah dželle šanuhu uzdigao i ojačao islamom! (...)'' (Al-Qaradawi, 1997:15) Odgojni uspjeh Poslanika, s. a. v. s., dobija na impozantnosti kada priznanje dolazi od stručnjaka koji ne dijele iste vrijednosne orijentacije. U prilog tome citiramo Lamartina, koji je primijetio: ''Ako se uzme veličina cilja, mala količina sredstava, i grandioznost rezultata, kao tri mjere ljudskog genija, ko bi se onda usudio da sa Muhamedom uporedi jednog velikog čovjeka moderne istorije.'' (Mehmedović, 1991, poleđina) Uistinu je grandiozan rezultat doslovno gomilu, koja se međusobno ubijala, živu žensku djecu zakopavala, razvrat činila, potkradala i druge nezamislive oblike delikvencije, oplemeniti do nivoa moralno uzorne zajednice koja je više voljela njima nego sebi, mada im je i samima potrebno; od mahom nepismenih ili polupismenih beduina proizvesti lučonoše civilizacijskog prosperiteta12. Kao pečat kazanom navodimo riječi

9 Pri tome treba imati na umu da se realan uspjeh učenika sagledava na individualnoj razini u skladu sa pojedinačnim dispozicijama i interesima. 10 Performativni ciljevi orijentirani su ka sposobnosti izvršenja postavljenih ciljeva i zadataka. 11 U tom pogledu indikativna je kur'anska instrukcija: ''Svako se okreće prema svojoj Kibli, a vi se potrudite da druge, čineći dobra djela, pretečete!'' (Kur'an, 2:148) 12 Više o tome vidjeti na www.1001inventios.com i www.muslimheritage.com


47

Allaha, dž. š., o vrijednosnom rasponu uspjeha poslanstva Muhammeda, s. a. v. s. Taj odgojno-obrazovni preporod startovao je od ''(...) I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, (...) i bili ste na ivici vatrene jame, (...)'' (Kur'an, 3:103), a rezultirao sa ''Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete.'' (Kur'an, 3:110)

Zašto se u ovom odjeljku učinilo nezaobilaznim govoriti o svojevremenoj pedagoškoj renesansi Muhammeda, s. a. v. s.? Naprosto smo zapljusnuti pesimističnim medijskim izvještajima o kontinuiranom porastu devijantnog ponašanja mladih. Kao da društvo (ne)svjesno kreira sliku mladih kao populacije koju nije moguće odgojiti. Složit ćemo se, međutim, da današnja mladost nije dostigla stepen devijantnog i asocijalnog ponašanja kakvo je ispoljavala predislamska arapska omladina pa su, ipak, ti isti akteri postali narod najbolji od svih koji se ikada pojavio. Zato, cijenimo da ni danas nije pitanje da li-mogućnost nego kako-način odgoja i obrazovanja.

Zaključak Muhammed, s. a. v. s., je radije autoritetom uzora negoli

privilegijom i snagom pozicije generirao pozitivne emocije i plijenio srca ashaba. Tome dojmljivo svjedoče stavovi njegovih drugova. Njegove komunikativne sposobnosti bile su inicirajući faktor uspostavljanja takve emocionalne klime koja je rezultirala dotad neviđenim odgojno-obrazovnim uspjehom i, konsekvetno, iznjedrila najuspješniju generaciju učenika. U Poslanikovoj misiji prepoznatljiva je kauzalna linija efikasnosti na relaciji kvalitetna komunikacija → stimulativno emocionalno ozračje → uspješna poduka / učenje. Komparacijom savremenih znanstvenopedagoških načela i kur'ansko-hadiskih predaja našli smo da je vjerodostojnost njegovog pedagoškog pristupa u pozitivnoj korelaciji sa skorašnjim neuroznanstvenim otkrićima i istraživanjima savremenih pedagoga. Vjeroučitelj mora imati na umu da su vjera i nauka dva rukavca iz istog izvora. Ova konstatacija, u kontekstu teorije kreacije, nužno vodi do zaključka da 'prirodna' vjera i 'prirodan' razum nisu u opreci. Iz toga slijedi da vjeroučitelj, težeći autentičnosti i efikasnosti u nastavi islamske vjeronauke, u svom pedagoškom djelovanju treba da se vodi primjerom Muhammeda, s. a. v. s., potpomažući se konstantnim praćenjem relevantnih dostignuća iz


48

različitih naučnih disciplina, posebno pedagoško-psiholoških. Uvidi u znanstvenu teoriju i praksu doprinijet će produbljivanju, sistematizaciji i kategorizaciji unutar prakse Poslanika, s. a. v. s. Ujedno, kompetentno ovladati nastavnim procesom bila bi najbolja promocija islamske vjeronauke.

Literatura

a) Knjige Al-Qaradawi, J. (1997) Halal i haram u islamu. Sarajevo: Ljiljan. Arif, M. (2000) Hiljadu i jedan hadis. Bihać: Islamska pedagoška

akademija. Brajša, P. (1993) Pedagoška komunikologija: razgovori, problemi i

konflikti u školi. Zagreb: Školske novine. Bratanić, M. (1990) Mikropedagogija: interakcijsko-

komunikacijski aspekt odgoja. Zagreb: Školska knjiga. Ebu Gudde, A. (2003) Poslanik kao učitelj i njegovi metodi u

podučavanju. Novi Pazar: El-Kelimeh – Izdavačka kuća Mešihata Islamske zajednice u Srbiji.

El-Bilali, A. (1998) Metode da'veta u sprečavanju i otklanjanju loših djela. Sarajevo: Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini.

El-Karadavi, J. (2005) Poslanik, s. a. v. s., i nauka. Sanski Most: Medžlis Islamske zajednice Sanski Most.

El-Karadavi, J. (2001) Razumijevanje sunneta. Sarajevo: Bemust. En-Nevevi, J. Š. (2001) Rijadu-s-salihin. Sarajevo: Visoki saudijski

komitet za pomoć Bosni i Hercegovini. Ferid, A. (1999) Bistro more pobožnosti i suptilnosti. Zenica:

Organizacija aktivne islamske omladine. Goleman, D. (2007) Socijalna inteligencija: nova nauka o ljudskim

odnosima. Beograd: Geopoetika. Hadžiahmetović, Z., Kulović, Dž. i Brdarević, F. (2009) Savremeni

korporativni menadžment. Sarajevo: CNS. Hilmi, A. Š. (2001) Ashabi Allahovog Poslanika. Sarajevo: Visoki

saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini. Jensen, E. (2003) Super-nastava: nastavne strategije za kvalitetnu

školu i uspješno učenje. Zagreb: Educa. Korkut, B. (1992) Kur'an s prevodom. Medina Munevvera:

Kompleks Hadimu-l-Haramejni-š-Šerifejni-l-Melik Fahd za štampanje Mushafi Šerifa.


49

Kurdić, Š. (2006) Jezik: mač sa dvije oštrice. Zenica: Islamski pedagoški fakultet.

Kurdić, Š. (2008) Poslanikove metode pozivanja u vjeru. Novi Pazar: El-Kelimeh.

Mandić, P. i Gajanović, N. (1991) Psihologija u službi učenja i nastave. Lukavac: Grafokomerc Tunjić.

Mehmedović, A. (1991) Tako je govorio Muhammed Resulullah. Tuzla: DP ''Grafičar''.

Mubejjid, M. (2008) Emocionalna inteligencija. Sarajevo: Dobra knjiga.

Muhammed, H. (2006) Ljudi oko Poslanika. Sarajevo: El-Kalem. Osmić, I. (2001) Komunikacije i interakcije u nastavnom procesu.

Tuzla: Grin. Slatina, M. (1998) Nastavni metod: prilog pedagoškoj moći

suđenja. Sarajevo: Filozofski fakultet u Sarajevu. Slatina, M. (2005) Od individue do ličnosti: uvođenje u teoriju

konfluentnog obrazovanja. Zenica: Dom štampe. Suzić, N. (2002) Emocije i ciljevi učenika i studenata. Banja Luka:

TT-centar. Terhart, E. (2001) Metode poučavanja i učenja: uvod u probleme

metodičke organizacije poučavanja i učenja. Zagreb: Educa. Tirmizi, I (-) Vrline Allahovog poslanika. 2. izd. Sarajevo:

El-Kalem.

b) Web stranice 1. www.1001inventios.com (pristupljeno juna 2010) 2. www.muslimheritage.com (pristupljeno juna 2010)


50

COMMUNICATION ASPECTS OF A POSITIVE EMOTIONAL CLIMATE IN THE MUHAMMAD`S S.A.V.S.

MISSION

Muamer Neimarlija, Student at Master study, Islamic Pedagogical Faculty of Zenica

Summary Recent neuroscientific flows initiated the emergence of

modern conceptions of teaching, such as unconscious learning, suggestopedia and neuro-linguistic programming. A common feature of these concepts is the recognition of physiological principles of the human brain, which primarily involve emotional adaptation of teaching which provides a stimulating environment for teaching / learning. This paper examines the causal development of good quality teaching communication through the stimulating atmosphere of emotional and educational success. Also, the author searches for the presence of identical causalities in the mission of Muhammad, peace be upon him, trying to establish if his practice corresponds to the aforementioned scientifically-pedagogical flows. In such a religiously-scientific paradigm, he sees a way of achieving an Islamic religious education as an authentic and effective educational process. The attitudes of the participants of emotional climate are the indicators of such climate`s character and quality. Presented attitudes of the participants and the Quranic portrayal of the mission support the view according to which Muhammad s.a.v.s. is an credible example of a model for effective implementation of the aforementioned model of teaching / learning. Pedagogical practice of Muhammad, peace be upon him, is adequate proof of theoretical constructions and empirical studies of the contemporary pedagogy.

Key words: teaching communication / positive emotional climate / attitudes / educational achievement / mission of Muhammad s.a.v.s.


51

اجلانب التواصلي للبيئة اإلجيابية االنفعالية يف رسالة حممد صلى اهللا عليه و سلم

يف مرحلة املاجستري يف قسم التربية اإلسالميةالطالب خالصة البحث

أنتجت البحوث العصبية العلمية احلديثة الطرق املعاصرة اجلديدة يف التعليم

)unconscious learning, (suggestopedia, neurolinguistic programming .صفتها العامة هي احترام القوانني الفسيولوجية ملخ اإلنسان و يقصد هذا

تبحث هذه الدراسة . التدريس/ بتكييف التعليم االنفعايل الذي يشجع الدراسةعن السري السبيب من التواصل التعليمي اجليد واحلاالت االنفعالية املشجعة إىل

يبحث املؤلف عن وجود نفس . عملية التربوية التعليميةالنجاح يف هذه الحماوال أن يكشف هل يناسب عمله التطبيقي ) ص(السببية يف رسالة حممد

الديين /يرى املؤلف يف النموذج العلمي . لالجتاهات التربوية العلمية املعاصرةمثل هذا طريقا لتحقيق علم الدين اإلسالمي كالعملية التربوية العلمية

إن آراء ممثلي البيئة االنفعالية تدل على طبيعتها و جودا و .الصحيحة املؤثرةمثال صحيح ) ص(تؤكد هذه اآلراء و صورة الرسالة القرآنية الرأي أن حممدا

التربوي ) ص(يعترب عمل حممد . للموافقة املؤثرة على هذا الطريق يف التعليم .بحوث التجريبية داخل علم التربية املعاصرتأكيدا سديدا لآلراء النظرية و ال

التواصل التعليمي، البيئة اإلجيابية االنفعالية، اآلراء، : الكلمات األساسية )ص(النجاح التربوي التعليمي، رسالة حممد


52

VJERSKE ZNANOSTI


55

Pregledni naučni rad Zuhdija Adilović1

LEDUNSKO (POKLONJENO) ZNANJE

املعرفة اللدنية

Sažetak

Ledunsko (poklonjeno) znanje (املعرفة اللدنية) tema je o kojoj se vrlo malo govori i piše na našem jeziku, naročito na naučnom nivou. Ovim radom pokušat ću da rasvijetlim pitanje ledunskog znanja u okviru ehli-sunnetske metodologije istraživanja akaidskih pitanja. Ovoj vrsti znanja pojedine frakcije daju prenaglašenu važnost, do te mjere da je ponekad stavljaju ispred Objave, dok je drugi u potpunosti negiraju. Ispravan je stav onih koji ovu vrstu znanja ne negiraju, nego joj daju mjesto koje joj stvarno pripada. Ključne riječi: spoznaja, razum, Objava, ilham, ledunsko (poklonjeno) znanje

Uvod Ukoliko je osjetilna spoznaja utemeljena na osjetilima, a

razumska na razumu i osjetilima zajedno, da li sve što čovjek posjeduje na polju spoznaje jesu osjetila i razum? Jesmo li korektni prema čovjekovoj naravi, ukoliko kažemo da se spoznaja svodi na osjetila i razum? Možemo li sa sigurnošću tvrditi da su to jedina sredstva spoznaje?

Svako ko priznaje osjetila i razum kao sredstva spoznaje mora priznati da čovjek po svojoj naravi osjeća da postoji spoznaja koja se ne temelji na osjetilima i razumu. To je poslanička spoznaja putem Objave.

Spoznaja intuicijom (el-hads) jedan je od načina spoznaje Nije pogrešno intuiciju smatrati jednom vrstom spoznaje, ali

je greška smatrati da je to jedini izvor spoznaje i isključiti ulogu 1 Vanredni profesor, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici, [email protected]

Vjerske znanosti

56

razuma i osjetila, ili ih, čak, smatrati preprekom za istinsku spoznaju. Uistinu čovjek može, svojom pronicljivošću i nutarnjim osjećajem dokučiti ono što nije u stanju dokučiti razumom i osjetilima. Međutim, to je samo jedan od vidova spoznaje, a ne jedini način spoznaje. Zato nema potrebe smatrati da je intuicija iznad razuma, ili da je razum samo jedan dio intuicije. Kada se Kur'an obraća ljudskoj intuiciji, obraća joj se kao jednom, a ne jedinom, načinu spoznaje. Kur'an se obraća čovjekovoj naravi kao cjelini koja sve to obuhvata. (Zerzūr, bez godine izdanja: 97)

Kada čovjek dođe do određene spoznaje putem nadahnuća i intuicije, ta spoznaja nije općenita niti neovisna, nego samo dodatna, rezultat je njegovih djela, odnosno njegovog visokog stepena u imanu do kojeg je došao putem pokornosti i bogobojaznosti. To se jasno vidi iz ajeta koji upućuju na to da bogobojaznost otvara vrata mudrosti, prsa čini prostranim i daruje furkan (mogućnost razlučivanja istine od neistine).

Što se tiče onih koji su pretjerali u oslanjanju na ovu vrstu spoznaje i smatraju je jedinim načinom sticanja stvarnog znanja i to znanje priznaju vrednijim od razumskog i šerijatskog znanja, to je nešto što se, ni u kom slučaju, ne može prihvatiti. Jedna od takvih izreka kojom se veliča ova vrsta znanja i umanjuje vrijednost šerijatskog znanja jesu riječi koje Ibn Arebi pripisuje Ebu Jezidu el-Bistamiji, u kojima stoji: “Vi svoje znanje uzimate od mrtvog preko mrtvih, a mi svoje znanje uzimamo od Živog koji ne umire.” (Ibn Arebi, bez godine izdanja: 1/335)

Ilham i Objava Oni među njima koji priznaju razumsku spoznaju, smatraju

Objavu i ilham potpuno istim načinom spoznaje, nasuprot vanjskom načinu koji se temelji na izučavanju i argumentiranju. Međutim, mi znamo da je Objava put spoznaje poslanika i u tome niko drugi nema udjela. To je posebnost koju Allah, dž. š., daruje kome On hoće. Kako je onda moguće smatrati Objavu, koja je čisti dar Božiji i ilham, kojeg El-Gazali smatra vidom ljudske spoznaje, istim? Sve se svodi na to da čovjek postiže ovu vrstu spoznaje ukoliko očisti svoje srce i postane istinski zahid. Ovo je veoma opasno, jer podrazumijeva jednu od dvije neosnovane stvari:

– Priznati intuiciju (nutarnju spoznaju) kao relevatni izvor spoznaje, što podrazumijeva izjednačavanje ostalih ljudi sa poslanicima i gubljenje posebnosti poslanstva. U tom slučaju bi


57

svako mogao da se pozove na to da je on evlija i da putem ilhama svoje znanje crpi direktno iz Levhi-mahfuza. To bi, zaista, bio veliki nered.

– Smatrati spoznaju poslanika ljudskom i spustiti je na razinu evlije. U tom slučaju, izbor jednog čovjeka od strane Allaha, dž. š., za poslanika ne bi imao nikakav značaj.

Nemoguće je drugačije shvatiti ilham kao Objavu. Međutim, poznato nam je da niko od ljudi ne može postići stepen poslanstva, izuzev onih koje je Allah, dž. š., odabrao. Smatrati ilham evlije identičnim sa spoznajom poslanika putem Objave je nešto što se ne može odobriti.

Stepen poslanstva i vilajeta Sufije smatraju da je suština u spremnosti osobe da se svim

svojim bićem posveti Allahu, dž. š. Ko to uspije, Allah će mu, po njihovom ubjeđenju, otkriti tajne neviđenog (gajba), ili sadržaj Levhi-mahfuza. Kakva je, onda, razlika između poslanika i evlije? Ako neko kaže da poslanik prima Objavu putem meleka kojeg vidi i s njim razgovara, a evlija to doživljava tako što se podignu zastori i on svojim srcem vidi Levhi-mahfuz, onda ćemo reći da je evlija na većoj deredži od poslanika, jer je onaj ko vidi bez posredstva bliži Allahu od onoga koji vidi posredstvom nečeg drugog. Poznato je da se poslanik, kao i evlija pripremaju putem zuhda, ali je evliji potreban poslanik kojeg će slijediti, a poslaniku nije objavljen put stizanja zuhdom do Levhi-mahfuza. Međutim, da se evlija putem zuhda vine u visine i dođe u situaciju da direktno čita iz Levhi-mahfuza i tako nadiđe poslanika, to je apsurd. Naravno, to niko razuman neće prihvatiti. Zato je svaka tvrdnja da ilham predstavlja uvid u sadržaj Levhi-mahfuza neistinita i neosnovana.

Zatim, vježbanje i zuhd radi otvaranja vrata srca prema svijetu nevidljivog i Levhi-mahfuzu od strane poslanika jeste u oprečnosti sa prirodom poslanstva, jer se poslanstvo ne može steći putem vježbe i pobožnosti od strane čovjeka, nego predstavlja isključivo Božiji dar.

Ukoliko bi ilham smatrali sredstvom sticanja novih spoznaja putem istinskih evlija, kako bi onda bilo moguće uspostaviti kriterijume spoznaje i kako bi se takve spoznaje uopće mogle verificirati?

Kako bi, onda, bilo moguće tvrditi da je vjera upotpunjena sa posljednjim poslanikom Muhammedom, s. a. v. s.? Kako praviti

Vjerske znanosti

58

razliku između spoznaja raznih ljudi, kad je poznato da su samo poslanici imalu posebnu vrstu spoznaje, a svi ostali su jednaki u prilikama za spoznaju u okvirima definisanog u Objavi?

Kako razumijevamo ilham? Na osnovu Kur'ana i sunneta shvatamo da postoje dvije vrste

spoznaje: Spoznaja putem Objave, koja je specifična za poslanike i niko

drugi nije u stanju da im se u tome pridruži. Spoznaja putem razuma i osjetila posredstvom istraživanja i

razmišljanja, ali ne na način kako to razumijevaju filozofi, isključivo razumski i osjetilno-materijalno. Mi smatramo da osjetila i materija, s jedne strane, i razum i logička pravila, s druge strane, sačinjavaju osnovicu za pravilan odnos prema stvarnosti, kako bi razumijeli svijet oko sebe. Međutim, srce je centar u kome se sve to sakuplja i dešava spoznaja i to je ono po čemu se čovjek razlikuje od ostalih živih bića. Tako se u tom razumnom biću, koje se zove čovjek, dešava spoznaja za koju ne možemo tvrditi da je samo razumska, niti isključivo osjetilno-materijalna, ili u potpunosti duhovna. To je sveukupna spoznaja, koja obuhvata obje strane ljudskog bića, materijalnu i duhovnu. Ovo, ni u kom slučaju, ne predstavlja omalovažavanje razuma i njegovih zakonitosti, niti umanjivanje značaja uloge srca kroz čišćenje, preodgoj i pobožnost. Pročišćenje ima za cilj da dovede do unutarnje čistoće i spremnosti za nutarnjom spoznajom punim ljudskim bićem. Sve je to preduslov za ono što nazivamo Allahova pomoć i podrška (tewfik) čovjeku u razumijevanju stvari, preciznom povezivanju argumenata, u brzini i efikasnosti izvođenja zaključaka, rasprostarnjenosti grudi, prepoznavanju Allahove svjetlosti kojom Allah upućuje one robove koji slijede put Njegovog zadovoljstva. To je nešto što svakodnevno svjedočimo. Kosmološki i razumski dokazi o Allahovoj opstojnosti vidljivi su za sve ljude. Međutim, isključivo razumska spoznaja koja se temelji na činjenici da svaki događaj ima svoj uzrok nije dovoljna nevjernicima da povjeruju, iako su njihovi razumi u potpunosti ubijeđeni u ispravnost logičkih zaključaka s tim u vezi. Tu je posrijedi i Allahova, dž. š., pomoć i podrška (tewfik), koja se ne može nijekati i kada su u pitanju evlije i kerameti, ali keramet evlije ne može izlaziti iz


59

okvira Šerijata. Isto tako, keramet ne možemo smatrati posebnim načinom spoznaje, koji ima svoja zasebna pravila, ibadete kojima se postiže i definisane tarikate koji do njega dovode. Keramet se, ni u kom slučaju, ne može smatrati nastavkom poslanstva putem evlija, ili nepogrešivih imama. Čak ni od najdobronamjernijih sufija ne možemo prihvatiti tvrdnju da je prihvatanje ove vrste spoznaje njihov odgovor na nametnutu racio-filozofsku školu, koja već odavno dominira Istokom i Zapadom i koja je osiromašila argumentaciju na polju akaida. Oni priznanje ilhama kao izvora znanosti smatraju putem do prihvatanja poslanstva. Međutim, ispravni stavovi su oni koji se ne temelje na odgovoru protivnicima na njihove metode. Neophodno je primijeniti metodologiju vjere, koja je sveobuhvatna i koja ima ogroman (božanski) uticaj na kompletnu ljudsku narav, a ne samo na duhovni segment, ili samo na ljudski razum. Sama vjera u svojoj metodologiji oslanja se na zdrav razum, neiskvarenu ljudsku narav i nutarnju sposobnost spoznaje u čovjeku. Ta sposobnost je kompletnija od suhoparne razumske logike i duhovnosti uronjene u sufijske dubine. To je urođena narav i neiskvareni ljudski potencijal koji svaki čovjek nosi u svome biću. To što se u njoj dešava od procesa i uzajamnih odnosa ne zna niko osim Svevišnjeg Allaha. Zato srce i njegova prosvijetljenost (basiret) nije zaseban put, oprečan, suprotstavljen razumu, nego je to skup svih spoznaja, koji, ukoliko bude ispravan, cijelo čovječanstvo će biti ispravno u svom znanju i djelovanju, a ukoliko bude pogrešan, cijelo čovječanstvo će biti na krivom putu. Međutim, srčanu spoznaju ili besiret smatrati fazom iznad razuma nije ispravno, jer iznad ljudskog razuma u spoznaji postoji samo stepen poslanstva, koje se temelji na Objavi, koja je rezervisana isključivo za poslanike.

Pravila kojih se treba pridržavati kada je u pitanju poklonjeno (ledunsko) znanje

U skladu sa napred navedenim, poklonjeno (ledunsko) znanje, koje predstavlja Allahovu, dž. š., pomoć i podršku sveukupnoj ljudskoj naravi, ima svoje okvire koje ne smije prelaziti.

Vjerske znanosti

60

Saglasnost sa Kur'anom i sunnetom Shvatanje, preciznost u analiziranju, brzo reagovanje i

dolazak do pravog zaključka, inteligentnost i pronicljivost sve su to prihvatljivi razultati, ali intuicija (hads), nadahnuće (ilham), otkrovenje (kešf) ili bilo šta drugo ne može doći sa znanjem koje je oprečno razumskoj logici i šerijatskom učenju. Sve spomenuto može rezultirati samo dubljim razumijevanjem (šerijatskih) citata u skladu sa razumom i Šerijatom, te značenjima arapskog jezika.

Tvrdnja da se radi o nutarnjem (batin) značenju koje nema granica i koje se ne može spoznati vanjskim značenjem teksta nema nikakve osnove i predstavlja potpuno obezvređivanje znanja i Šerijata. Ne možemo prihvatiti ni izjavu Ibn Arebija da evlije imaju dvije uloge ili dva “mi'radža” (Aš-Ša'rāni, 1959: 2/88): prva je da budu evlije koje će primati nadahnuće u onome što nije definisano Šerijatom, a druga da budu na tragu poslanika, koji su došli sa Šerijatom i dobivaju nova značenja njihovog Šerijata od Allaha, ali kroz svjetiljku poslanstva. Zato što je Svevišnji Gospodar upotpunio vjeru i kompletirao Šerijat poslanstvom Muhammeda, s. a. v. s., koje je posljednje poslanstvo. Šerijat je jasno precizirao način otkrivanja novih propisa u onome što nije definisano tekstom: U Knjizi Mi nismo ništa izostavili. (Kur'an, El-En'am: 38) Nigdje se u Šerijatu ne navodi da je ilham put do onoga što jasnim šerijatskim tekstom nije precizirano. Ukoliko je razumijevanje evlija utemeljeno na tekstu, ono mora biti u okvirima šerijatskih izvora i njihovih granica. To razumijevanje mora biti razumski prihvatljivo, ne smije biti oprečno Šerijatu i mora biti u granicama značenja arapskog jezika. Nije dovoljna samo tvrdnja da je određen način razumijevanja šerijatskih citata rezultat ilham-spoznaje i da je uzet iz svjetiljke poslanstva. Možda će nam u razumijevanju značenja posebnog znanja koje Allah daruje onome koga On odabere od svojih iskrenih robova, pomoći riječi Alije, r. a. Naime kada je upitan: “Je li vam Poslanik, s. a. v. s., podario nešto posebno što nije dao drugim ljudima?”, rekao je: “Tako mi Onoga Koji da da sjemenka klija i koji čovjeka stvara, nije izuzev razumijevanja Knjige koje Allah podari nekome od Svojih robova.” (Ibnul-Qayyim, bez godine izdanja: 746)

Znanje mora imati izvor i dokaz Ova vrsta spoznaje ili ilhama ne smije biti u oprečnosti sa

znanjem koje je utemeljeno i ima dokaze, izuzev ako ima jače


61

argumente. Smatranje nekog znanja ilhamom nije dovoljno da bi se to znanje prihvatilo kao dokaz, jer nema jasnih kriterija po kojima se može sigurno definisati da je to što je došlo određenom evliji od Allaha ili od šejtana, jer šejtan kola čovjekom kao što to čini njegova sopstvena krv. Zato je pravilo ehli-sunneta da istinsko otkrovenje (kešf) ne može poslužiti kao dokaz zbog toga što se ne možemo pouzdati u ispravnost intuicije onoga ko nije bezgriješan. (Rešīd Ridā, 1970: 11/365)

Nije ispravno da se poklonjenim znanjem anulira znanje utemeljeno na dokazima. Allah, dž. š., je podario poslaniku mu'džizu kao dokaz istinitosti poslanstva, a nije podario mudžizu evliji kao dokaz vilajeta (evlijaluka) i ispravnosti onoga što zagovara.

Ukratko, svi ajeti i hadisi koji ukazuju na značaj intuicije, ilhama i od Allaha poklonjenog znanja, ustvari, samo upućuju na ljudsku narav, koju je Allah, dž. š., počastio spoznajom, ili spremnošću za spoznajom svojim sveukupnim bićem. Čovjekova spoznaja ne ograničava se samo na razum i osjetila, a Objava je ta koja usmjerava razum i vraća ga ispravnoj ljudskoj naravi, svaki put kad ga razni pravci i ideologije odvedu ustranu.

Kur'an ne negira da Allah, dž. š., šalje kome hoće od Svojih robova posebnu vrstu pomoći (tewfiq) u razmišljanju i zaključivanju, te da mu podari znanje koje ne izlazi iz okvira razuma i Objave, bez posebno određenih asketskih teorija i radnji na kojima se temelje tarikati, koji za sebe tvrde da su put do evlijaluka i kerameta. Naročito oni tarikati koji tvrde da imaju svoj poseban način spoznaje i ilhama, te omalovažavaju razum. Oni tvrde da su samo oni spoznali unutarnja (batin) značenja Šerijata, koja nisu u stanju spoznati oni koji se bave spoljašnjim stvarima i svoje znanje uzimaju od mrtvih, dok oni svoje znanje uzimaju direktno od Allaha, Živoga, koji ne umire.

Međutim, nema sumnje, da približavanje Allahu u granicama onoga što je On propisao, čovjeka izlaže Allahovim posebnim darovima koji mogu dostići stepen evlijaluka – posebne bliskosti Allahu.

Literatura Al-Ğavziyye, Š. (bez godine izdanja) Medāriğus-sālikīn. s. l. s.n. Aš-Ša'rāni, A. (1959) Al-Yawāqitu wel-ğewāhir. Kairo. s. n.

Vjerske znanosti

62

Ibn ‘Arebi, M. (bez godine izdanja) Al-Futuhātu al-Meqqiyye. Kairo: Bolak.

Rešīd Ridā, M. (1970) Tefsīrul-menār. Kairo. s. n. Zerzūr, A. (bez godine izdanja) Meqāletun fil-ma'rife. Damask:

Dārul-ma'rife.


63

GIFTED KNOWLEDGE

Zuhdija Adilović, Ph.D.

Summary

Gifted knowledge (املعرفة اللدنية) is a subject very rarely discussed and analyzed in our language especially in scientific terms. In this paper the author tries to give his contribution to explaining this issue within the framework of the ehlisunna methodology of research in aquida issues. Some fractions give this kind of knowledge too much importance to the extent that it is sometimes placed before the revelation. At the same time others completely deny this kind of knowledge. The correct attitude is that which puts this kind of cognition where it really belongs.

Keywords: cognition / reason / revelation / Ilham / gifted knowledge

املعرفة اللدنية زنيتسا جامعةكلية التربية اإلسالمية يف ،زهدي عادلوفيتش/ األستاذ الدكتور

خالصة البحثاملعرفة اللدنية موضوع يقل احلديث و الكتابة عنه باللغة البوسنوية، خاصة

حياول مؤلف هذه الدراسة أن يساهم يف توضيح هذه . على املستوى العلميتم بعض الفئات . هج حبث املسائل العقيدية عند أهل السنةاملسألة يف إطار من

ذه املعرفة أعلى اهتمام فتفضلها على الوحي أحيانا، بينما ينكرها اآلخرون إن رأي الذين يفهمون هذه املعرفة يف إطار دورها احلقيقي املميز . إنكارا تاما

.ا رأي صحيح إهلام، املعرفة اللدنيةمعرفة، عقل، الوحي، : الكلمات األساسية

Vjerske znanosti

64


65

Pregledni naučni rad Safvet Halilović1

ZNAČAJ I AKTUELNOST AS-SUYUTIJEVIH DJELA

Sažetak

Džalaluddin as-Suyuti (849. po H./1445 – 911. po H./1505) istaknuti je muslimanski učenjak i pisac, koji je pisao o najraznovrsnijem spektru tema i pitanja iz svih područja islama. Naročito su značajna njegova djela iz područja hadisa, tefsira, fikha, gramatike arapskog jezika i historije. U svakoj od tih oblasti napisao je više djela koja su, zbog svoje utemeljenosti, stila i sistematičnosti, postala obavezna literatura svima koji istražuju područja navedenih disciplina. Njihov utjecaj je evidentan i danas, jer nezamislivo je, npr., da onaj ko se temeljito bavi tefsirom (naukom o postavkama i metodologiji tumačenja Kur'ana) zaobiđe As-Suyutijevo kapitalno djelo Al-Itqan fi 'ulum al-Qur'an, s obzirom da je to najpoznatije djelo iz područja onoga što se stručno naziva 'ulum al-Qur'an (kur'anske discipline), u kojem je sistematizirao i detaljno elaborirao sve ono što je neophodno za pravilno razumijevanje Kur'ana i njegovu validnu interpretaciju.

As-Suyutijeva djela, koja se broje u više stotina bibliografskih jedinica, prelaze granice vremena i prostora u kojem je živio. Zahvaljujući As-Suyutijevoj sistematičnosti, preciznosti, kritičnosti i argumentiranosti, ta djela su ostala relevantan i nezaobilazan izvor za sve ozbiljnije knjige i studije o islamu, islamskoj misli, kuluri, povijesti i tradiciji. Čak i danas, pet stotina godina nakon As-Suyutijeve smrti, evidentno je da su biblioteke i knjižare diljem islamskog svijeta pune knjiga i naslova koje je iza sebe ostavio ovaj znameniti islamski učenjak. Ta činjenica, na posebno upečatljiv način, govori o značaju i aktuelnosti As-Suyutijevih djela i pored tolike vremenske distance između današnjeg vremena i doba kada je živio ovaj veliki muslimanski genij.

1 Vanredni profesor, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici, [email protected]

Vjerske znanosti

66

Ključne riječi: As-Suyuti, Džalaluddin, enciklopedist, genij, Al-Itqan fi 'ulum al-Qur'an, tefsir

Uvod Teško je naći, ne samo u islamskoj već i općoj povijesti,

osobu koja je napisala toliko korisnih djela iz raznih područja ljudske misli kao što je slučaj sa znamenitim islamskim učenjakom, mufessirom, muhaddisom, historičarem, šerijatskopravnim teoretičarem i pravnikom Džalaluddinom as-Suyutijem. Njegovi biografi bilježe da je napisao preko šest stotina djela. Na ahiret je preselio oktobra 1505. godine. S obzirom da se ove (2010) godine navršava pet stotina i pet godina od smrti ovog velikog učenjaka, pisca i erudite, koji je svojim djelima zadužio sve potonje generacije muslimana, ovaj rad je napisan s ciljem oživljavanja sjećanja na tog muslimanskog genija i ukazivanja na značaj i aktuelnost njegovih djela i danas, pet stoljeća nakon njegove smrti.

Društvene i kulturne prilike u vrijeme As-Suyutija Imam As-Suyuti živio je u vrijeme vladavine mameluka

Čerkeza, koji su preuzeli vlast nad Egiptom od mameluka Turaka i vladali Egiptom od 784. po H./1382. do 923. po H./1517. godine. Mameluk (ar. mamluk, pl. mamalik – izvedeno od glagola malaka/yamliku, što znači nešto imati u posjedu, posjedovati) zapravo su bili robovi, tj. poseban vojni stalež koji je bio regrutovan iz reda robova. Taj stalež je nakon pada Bagdada 656. godine po Hidžri, čime je označen kraj Abbasijkog hilafeta, došao u sami vrh vlasti i imao veliki uticaj na političke i vojne tokove u naredna dva stoljeća. Taj period (od 656. po H./1258. do 923. po H./1517. godine) naziva se u historiji islama periodom mameluka ('ahd al-mamalik). Historičari navode da je Abbasijski hilafet, nakon pada Bagdada 656. po H./1258. prenesen u Egipat, ali su stvarni vladari zapravo bili mameluci. Oni su samo formalno priznavali abbasijske halife, koji su se, nakon pada Bagdada, preselili u Egipat. Godine 923. po H./1517. osmanlijski sultan Selim (poznat kao sultan Javuz) osvojio je Egipat i priključio ga ogromnoj Osmanskoj carevini.2

2 Opširnije o periodu mameluka vidjeti u osmom tomu djela At-Tarikh al-islami,

čiji je autor savremeni arapski historičar Mahmud Šakir (izdanje Al-Maktab al-islami, Bejrut, 1991). To kapitalno djelo uveliko liči na pravu enciklopediju iz


67

Vladavina mameluka protekla je u znaku političkih nemira i previranja, te čestih smjena vladara. O tome najbolje govori činjenica da su se u periodu vladavine mameluka Čerkeza smijenila 22 vladara, i to većinom nasilno. Štaviše, zabilježeno je i to da su se samo u jednoj godini na prijestolju smijenila trojica sultana! Prvi, relativno mirniji period njihove vladavine, bio je za vrijeme sultana Zahira Hakmaka (vladao od 842. do 857. hidžretske godine), za čijeg vremena je rođen i imam As-Suyuti. Drugi period u kojem je, donekle, bilo mirno stanje i došlo do napretka na raznim poljima bio je za vrijeme sultana Kayt-beya, koji je vladao najduže od svih mamelučkih sultana, od 872. do 901. hidžretske godine, tj. dvadeset devet godina. On je bio pobožan vladar i pomagao je razvoj naučnih centara, tako da je period njegove vladavine išao naruku i samome As-Suyutiju. (Adilović, 2003)

No, i pored toga, stanje na planu nauke i obrazovanja bilo je sasvim drugačije. Mamelučki sultani, od kojih su mnogi bili obrazovani, pa su cijenili nauku i ulemu, smatrali su da će i njihova vlast biti potpomognuta i učvršćena ukoliko oni potpomognu i omoguće proces islamskog naukovanja i obrazovanja. To je, zapravo, pretpostavka napretka muslimana i ostvarenja njihove prosperitetnije budućnosti. Zbog toga su mamelučki vladari otvarali škole u kojima su predavali najeminentniji stručnjaci. Ulema i oni koji traže nauku bili su veoma cijenjeni a iz državne blagajne (bayt al-mal) izdvajana su velika sredstva za potrebe naučnih i obrazovnih institucija tog vremena. U tom periodu, uz mnoge škole i džamije osnivane su i biblioteke, koje su obilovale veoma vrijednim i skupim knjigama i rukopisima dobavljenim s raznih strana svijeta.3 Takva atmosfera rezultirala je procvatom raznih disciplina islamske znanosti i iznjedrila plejadu učenjaka koji su iza sebe ostavili mnogobrojna djela koja imaju neprocjenjivu vrijednost.4

područja historije islama, a sedmi tom je u cijelosti posvećen mamelučkom periodu. 3 Opširnije o kulturnim prilika u As-Suyutijevom vremenu vidjeti u predgovoru

njegovog djela Al-Itqan fi ’ulum al-Qur’an, koji je napisao Muhammed al-Fadl Ibrahim (Dar at-turath, Kairo, 1967). 4 Dovoljno je sjetiti se imena samo nekolicine islamskih učenjaka koji su živjeli u periodu mameluka, čija djela su zadužila potonje generacije: šejh al-islam Ibn Taymiyya (umro 728. po H./1327) i njegovi poznati učenici: Ibn Qayyim al-Džawziyya (751. po H./1350), hafiz Adh-Dhahabi (748. po H./1347) i imam Ibn Kathir (774. po H./1372); zatim Taqiyyuddin as-Subki (756. po H./1355) i

Vjerske znanosti

68

Jedan od velikana iz tog perioda je i imam As-Suyuti. Njegovo pravo ime je Abdurrahman ibn Abu Bakr ibn Muhammed ibn Sabikuddin al-Hudayri, a poznat je kao Džalal ili Džalaluddin as-Suyuti (u bosanskom izgovoru Dželaluddin es-Sujuti). Rođen je u Kairu početkom redžeba 849. po H./1445. godine. Njegov otac je porijeklom iz južnog egipatskog grada Asyut, iz čega je i izvedena imenica As-Suyuti, kao oznaka za njegovo porijeklo. Odrastao je u Kairu kao siroče (jetim), s obzirom da mu je otac umro kada je imao svega pet godina. Svojim prijateljima, od kojih su neki bili istaknuti učenjaci, As-Suyutijev otac je ostavio oporuku da paze na njegovog sina. Jedan od tih alima bio je i slavni hanefijski učenjak Kamal ibn al-Humam.

Još kao dječak As-Suyuti je pokazivao veliku želju za učenjem. Bio je izuzetno nadaren i talentovan. U traganju za znanjem obišao je najveće centre islamskog naukovanja u tom vremenu. S tim ciljem putovao je čak i u Indiju! Na tim putovanjima susreo se i učio pred najvećim učenjacima tog vremena, iz svih oblasti islamskih znanosti.5

njegov sin Tadžuddin as-Subki (771. po H./1369); veliki biograf i historičar Al-Mizzi (742. po H./1340); enciklopedist Badruddin az-Zarkaši (794. po H./1391); muhaddis Al-Birzali (739. po H./1338), čuveni kadija Ibn Džama'a (733. po H./1332); slavni učenjak Ibn Hadžar al-'Asqalani (852. po H./1448); čuveni Al-Maqrizi, autor djela Al-Hutat (rođen 766. po H./1364) i dr. Opširnije o ovome vidjeti: Safvet Halilović, Imam Ibn Kesir i njegov tefsir, studija objavljena u časopisu Hikmet, Tuzla, 1999, br. 1–4 (124–127). 5 O imamu As-Suyutiju napisana su brojna djela na arapskom i drugim jezicima. O arapskim izvorima vidjeti: Az-Zirikli, Al-A'lam (Dar al-'ilm li al-malayin, Bejrut, osmo izdanje, 1989, III, str. 301–302). Na bosanskom jeziku o imamu As-Suyutiju pisali su mr. Ahmed Adilović i dr. Šefik Kurdić, u sklopu svojih studija o istaknutim mufessirima/komentatorima Kur'ana i muhaddisima, stručnjacima za hadis. Adilovićeva studija je naslovljena Velikani tefsirskih znanosti (Travnik, 2003, tekst o As-Suyutiju, str. 111–129), a profesor Kurdić je svoju knjigu naslovio Velikani hadiskih znanosti (Zenica, 2003, studija o As-Suyutiju, str. 339–348) Opširnu i temeljitu studiju na bosanskom jeziku o imamu As-Suyutiju napisao je prof. dr. Enes Karić, koju je naslovio: Džalaluddin as-Suyuti, život i komentatorsko djelo. Ova izuzetno vrijedna knjiga, na čijoj pripremi je autor – kao što sam iznosi – radio skoro deset godina, publikovana je 2009. godine, u Sarajevu, u izdanju El-Kalema i Fakulteta islamskih nauka. Na kraju svoje studije profesor Karić je donio opširan popis djela, od kojih su mnoga magistarske i doktorske radnje, koja su tretirala život i naučni opus imama As-Suyutija. U tom popisu je navedeno ukupno 58 djela (str. 430–436), većina ih je na arapskom jeziku a nekoliko studija je izvorno urađeno i na engleskom jeziku.


69

Veoma rano je počeo pisati djela, koja su ocijenjena kao veoma utemeljena. Također, rano je započeo i s predavanjima i podučavanjem, s obzirom da je bio profesor u nekoliko vodećih obrazovnih institucija tog vremena. U četrdesetoj godini napušta sve povjerene funkcije, povlači se u samoću i piše brojna djela. U izolaciji i samoći ostaje sve do smrti, koja ga je zadesila u Kairu, uoči petka, devetnaestog džumade-l-ula, 911. hidžretske godine, što odgovara osamnaestom oktobru 1505. godine.6

As-Suyutijev ugled u nauci As-Suyutijev otac Abu Bakr bio je, također, učen čovjek.

Napisao je nekoliko djela i posjedovao je bogatu kućnu biblioteku. U vezi s rođenjem njegovog sina Abudurrahmana (kasnije poznatog kao Džalal as-Suyuti), biografi su zabilježili interesantan događaj. Naime, jednom prilikom šejh Abu Bakr zatražio je od svoje žene da mu donese jednu knjigu. Ona je otišla da potraži tu knjigu i dok je boravila u biblioteci zadesili su je porođajni bolovi, tako da je sina (Džalala as-Suyutija) rodila među knjigama! Zato su ga, u krugu porodice, imali običaj zvati: ibn al-kutub, tj. sin knjiga. (Az-Zirikli, 1990: III, 301)

Kao da je i taj događaj, između ostalog, najavio da će on cijeli život biti u bliskoj vezi s knjigama: njihovim čitanjem, komentarisanjem i pisanjem. Imam As-Suyuti je, uistinu, bio sin knjiga cijeloga života; do te mjere da je u islamskoj, pa i cjelokupnoj povijesti ljudskoga roda teško naći osobu koja je napisala toliko knjiga iz različitih naučnih oblasti.

Od djetinjstva se imam As-Suyuti opredijelio za put učenja i traganja za naukom. Još u osmoj godini naučio je Kur'an napamet i postao hafiz, a već tada je počeo učiti napamet neka kapitalna djela iz fikha, hadisa, usula i arapskog jezika. Tako je, npr., naučio napamet Ibn Qudamino fikhsko djelo 'Umda al-ahkam, kao i komentar istoga djela, koji je sačinio veliki učenjak Ibn Daqiq al-'Id. Potom je naučio čuveni An-Nawawijev Al-Minhadž iz fikha, zatim gramatičko djelo Alfiyya, koje je napisao Ibn Malik, Al-Baydawijev Al-Minhadž iz područja usula (teorije šerijatskog

6 Do ovog datuma došlo se na osnovu preračunavanja hidžretskih godina u godine nove ere. Korišten je Tabelarni pregled hidžretskih godina preračunatih u godine nove ere, koji je sačinio Zejnil Fajić (Sarajevo, 1999, str. 73). U nekim pregledima na arapskom jeziku navodi se da 19. džumade-l-ula 911. godine po Hidžri odgovara 17. oktobru 1505. godine. (Karić, 2009:200)

Vjerske znanosti

70

prava), kao i mnoga druga kapitalna djela. Široka naobrazba omogućila mu je da ubrzo stasa u velikog alima. U osamnaestoj godini počeo je predavati arapski jezik, u dvadesetoj ostale islamske nauke, a ubrzo nakon toga počeo je izdavati fetve i baviti se idžtihadom.7

Dokle je imam As-Suyuti stigao, posebno u hadisu i hadiskim znanostima, svjedoči i priznanje brojnih islamskih učenjaka – da mu u to vrijeme nije bilo ravnog. Tako, npr., Ibn al-'Imad al-Hanbali u djelu Šadharat adh-dhahab za njega kaže: "As-Suyuti je, u svoje vrijeme, bio najveći poznavalac hadisa i hadiskih disciplina: prenosilaca hadisa, rijetkih hadiskih predaja, teksta i lanca prenosilaca, te izvođenja šerijatskih propisa iz hadisa. Sam As-Suyuti rekao je da je znao napamet dvije stotine hiljada hadisa kao i to da je došao i do većeg broja hadisa, i njih bi napamet naučio!" (Al-Hanbali, 1993: X, 76)

Ukazujući na As-Suyutijevu učenost, posebno na planu hadiske nauke, istaknuti bosanskohercegovački alim Mehmed ef. Handžić kaže da As-Suyutija "smatraju jednim od posljednjih sposobnih hafiza hadisa". (Handžić, 1972:59)

Veliki osmanski bibliograf i enciklopedista Hadži Halifa (poznat i pod imenom Katib Čelebija), u svom znamenitom djelu Kašf az-zunun, u kojem donosi popis As-Suyutijevih djela, predstavljajući imama As-Suyutija, veli:

Evo popisa djela velikog učitelja i imama, učenjaka junaka, šejhulislama, oživitelja sunneta Allahovog Poslanika, alejhisselam, hafiza svoga doba, koji nema premca, alima i velikoga znalca, poput mora, veoma pronicljivoga, muftije svih ljudi, dobra noći i dana, objedinitelja raznih vrlina i disciplina, iznosioca bisera iz njihovih dubina, čovjeka radi kojeg se ide na put da bi ga se vidjelo, mudžtehida vremena i razdoblja, dara mudžtehida i vođe upućenih, prvaka među imamima obnoviteljima vjere, sluge časnog sunneta i nosioca njegovih bajraka, preostatka prethodnih i oslonca potonjih učenjaka, sljedbenika sunneta vjerovjesničkoga, koji ide stopama hazreti Muhammedovim, čovjeka koji je napisao izuzetno korisna i predivna djela, radi kojih su dolazili

7 Temeljit rad na bosanskom jeziku o imamu As-Suyutiju napisao je i znameniti bosanski alim rahmetli dr. Ahmed Smajlović. Rad je naslovljen: Dželaluddin es-Suyuti, Nauka o osnovama vjere, a objavljen je u časopisu Islamska misao, Sarajevo, 1987, br. 103.


71

putnici izdaleka i koja su postala slavna i u najdaljim zemljama, do te mjere da su postala poput uštapa u svome sjaju, ljudi su ih svugdje lijepo primili jer su ona bez premca. On (As-Suyuti) zavređuje da se o njemu piše čistim zlatom na svilenom brokatu, on je veliki šejh, pobožni asketa, podupiratelj šerijata, mudžahid, alim koji postupa po svome znanju, upućeni odgajatelj, koji je upotpunjen... Džalaluddin Abu al-Fadl Abdurrahman... (Halifa, bez godine izdanja: 666)

Navedena svjedočenja ovih istaknutih biografa i historičara nedvojbeno govore o tome da je imam As-Suyuti primjer izuzetno nadarenog i svestranog islamskoga učenjaka, pravog enciklopediste. Zbog toga autori kapitalnih biografskih djela, prilikom spominjanja njegovog imena, ističu brojne naučne titule koje je nosio. Tako, između ostalog, spominju da je As-Suyuti: hafiz – ta titula označava da je on hafiz hadisa (a po definiciji hadiskih učenjaka hafiz hadisa je osoba koja zna napamet više od sto hiljada hadisa, uz poznavanje njihovih seneda / lanaca prenošenja kao i svih prenosilaca koji se u njima spominju), faqih – šerijatski pravnik, mufessir – komentator Kur'ana, muhaddis – stručnjak za hadisku nauku, 'allame – veliki učenjak, muerrih – historičar, edib i ša'ir – pisac i pjesnik itd. Na taj način se nastojalo ukazati na veličinu naučnog opusa imama As-Suyutija i iskazati poštovanje i respekt prema tom velikom muslimanskom geniju i piscu.

As-Suyutijeva djela Imam Džalaluddin as-Suyuti napisao je izuzetno veliki broj

djela, tako da je teško tačno utvrditi njihov broj. Gotovo je nemoguće pronaći islamsku disciplinu u kojoj nije napisao jedno ili više djela. U svojoj autobiografij At-Tahadduth bi ni'matilllah (Kazivanje o Allahovoj blagodati) As-Suyuti je nabrojao 433 djela, koja je, po vlastitoj tvrdnji, napisao. Međutim, to nije konačan broj, jer je 904. po H./1498. godine (dakle, sedam godina prije svoje smrti) As-Suyuti dao jedan drugi popis svojih djela, te je, prema ovom popisu, broj svega što je napisao dostigao 538 djela. (Karić, 2009:219, 221)

Poznati biografi kao što su Hadži Halifa, autor kapitalnog djela Kašf az-zunun i Az-Zirikli, autor čuvenog bigrafskog djela Al-A'lam, spominju najmanje šest stotina djela (Az-Zirikli, 1990:301). Ahmed aš-Šarqawi Iqbal je pokušao da sakupi sve što je As-Suyuti

Vjerske znanosti

72

napisao i tako je nastalo djelo Maktaba al-Džalal as-Suyuti (Biblioteka Džalala as-Suyutija). Iqbalovo istraživanje je pokazalo da je As-Suyuti napisao čak 725 djela, a do sada su štampana 234 As-Suyutijeva djela. (Aš-Šurbadži, 2001:181–182; Adilović, 2003:123)

Profesor Mahmud al-Arnaut (istraživač iz Sirije, inače sin istaknutog hadiskog učenjaka 'Abduqadira al-Arnauta, s kojim je priredio za štampu čuveno biografsko djelo Šadharat adh-dhahab fi akhabar man dhahab Ibn 'Imada al-Hanbalija) u svom osvrtu na As-Suyutijevu biografiju, spominje da je u Kuvajtu publikovan poseban katalog o rukopisima imama As-Suyutija i mjestima gdje su pohranjeni. Katalog je naslovljen sa Dalil makhtutat as-Suyuti wa amakin wudžudiha (Registar As-Suyutijevih rukopisa i mjesta gdje se oni nalaze), a priredili su ga Ahmed al-Haznedar i Muhammed Ibrahim aš-Šaybani. Prema tom katalogu, As-Suyuti je napisao čak 981 djelo. (Al-Hanbali, 1993:X, 76) Naravno, potrebno je napomenuti da su ovdje, najvjerovatnije, uvrštena i ona djela koja se pripisuju As-Suyutiju, a nije pouzdano utvrđeno da li je on doista njihov autor.

Neka As-Suyutijeva djela su kraća, poput brošure (ar. risala), neka djela su srednjeg obima (u jednom dijelu ili tomu), dok znatan broj njegovih djela zauzima i po nekoliko velikih tomova. Tako je, npr., As-Suyutijevo tefsirsko djelo Ad-Durr al-manthur štampano u šest debelih tomova velikog formata, koji obuhvataju preko četiri hiljade stranica gusto zbijenog teksta. A to djelo je, zapravo, rezime drugog (većeg) tefsirskog djela kojeg je naslovio Tardžuman al-Qur'an, u kojem je, kao što je sam istakao, nastojao sakupiti sve što postoji u vezi s tradicionalnim tefsirom (at-tafsir bi al-ma'thur).

Evidentno je, dakle, da je imam As-Suyuti iza sebe ostavio ogroman broj djela, u kojima je tretirao širok dijapazon tema. Profesor Karić u svojoj studiji ističe da As-Suyuti posjeduje jedan širok raspon tematiziranja i teorijskog i ulemanskog rekonstruktivnog 'prepričavanja islama', jer je pisao o svemu što je smatrao islamskim. Zapravo, As-Suyuti je pisao o najraznovrsnijem spektru tema, područja, problema, pitanja..., ogledao se u hadisu, tefsiru, gramatici, pravu, filozofiji, historiji, poeziji, korespondenciji, numerologiji, tesavvufu, kosmologiji..., a pisao je i o seksu, cvijeću, ljubavi, bračnome životu, jadima zaljubljenih..., a pored toga, bio je hroničar Kaira i Egipta, povjesničar i polihistor islama. (Karić, 2009:216)


73

Iako je pisao u brojnim oblastima, imam As-Suyuti posebno se istakao u sljedećim znanostima: tefsiru, hadisu, fikhu, arapskome jeziku i njegovim disciplinama, te historiji. U svakoj od tih oblasti napisao je više djela koja su, zbog svoje utemeljenosti, stila i sistematičnosti, postala obavezna literatura svima koji istražuju područja navedenih disciplina.

Džalaluddin as-Suyuti je, zapravo, prava enciklopedija islamskih znanosti. Njegov autoritet i naučni dignitet prelaze granice vremena i prostora u kojem je živio. As-Suyutijeva djela imala su veliki utjecaj na potonje generacije. Njihov utjecaj je evidentan i danas na svim stranama svijeta, jer nezamislivo je da, npr., neko ko proučava tefsir (povijest i metodologiju tumačenja Kur'ana) zaobiđe sljedeća As-Suyutijeva djela: Al-Itqan fi 'ulum al-Qur'an (najpoznatije djelo iz područja onoga što se stručno naziva 'ulum al-Qur'an, u kojem je sistematizirao i proširio čuveno Az-Zarkašijevo djelo Al-Burhan fi 'ulum al-Qur'an i na taj način omogućio da se detaljno elaborira sve ono što je neophodno za pravilno razumijevanje Kur'ana i njegovu validnu interpretaciju), zatim Ad-Durr al-manthur (enciklopedija tradicionalnog tefsira s obzirom da je u ovom djelu nastojao sakupiti sve predaje koje dosežu do Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ashaba i tabi'ina a koje su u vezi s tumačenjem Kur'ana), Lubab an-nuqul fi asbab an-nuzul (djelo o povodima / okolnostima objave), Mu'tarak al-aqran (djelo o kur'anskim sinonimima), Hašiyja 'ala tafsir al-Baydawi (glosa na Al-Baydawijev tefsir), Tafsir al-Džalalayn (tefsirsko djelo koje je As-Suyuti napisao sa svojim šejhom Džalalom al-Mahallijem), Tenasuk ad-durar fi tenasub as-suwar (djelo o kontekstualnoj povezanosti i skladu kur'anskih ajeta i sura) i dr.

Također, onima koji izučavaju arapsku jezikoslovnu znanost, nezaobilazna literatura su As-Suyutijeva djela: El-Muzhir fi 'ulum al-lugah wa anwa'iha (kapitalno djelo posvećeno jezikoslovnim disciplinama klasičnog perioda, a posebno u odnosu na arapski jezik), zatim Al-Bahdža al-mudi'ah fi šarh Al-Alfiyya (komentar čuvene Ibn Malikove Alfiyya), Šarh Kafiya Ibn Malik (komentar Ibn Malikovog djela Al-Kafiya) i Al-Farida fi an-nahwi wa at-tasrif wa al-hatt (djelo iz područja arapske gramatike, sintakse, pravopisa i kaligrafije).

Prema ocjenama nekih izučavatelja As-Suyutijevog naučnog opusa iz područja jezikoslovlja, djelo Al-Muzhir fi 'ulum al-lugah wa anwa'iha otkriva nam da je mnogo prije savremenih

Vjerske znanosti

74

jezikoslovnnih velikana iz 20. i 21. stoljeća, kao što su Noam Čomski i Ferdinand de Sosir, u centrima islamskog naukovanja bilo ljudi koji su na svoj način oslovili gotovo sve tajne jezika koje su oslovljene u krilu savremenih lingvističkih teorija i u okrilju filozofske antropologije. (Karić, 2009:7)

Također, u domenu izučavanja povijesti, As-Suyuti je napisao kapitalna djela. U vezi s tim važno je istaći sljedeće naslove: Tarikh al-khulafa' (o povijesti halifa, ovo djelo je djelimično prevedeno na bosanski, njegov prvi dio o povijesti četverice hulefai-rašidina preveo je Mustafa Prljača), Tarikh Misr (o historiji Egipta), Tarikh as-Suyut (o historiji Asjuta), Hatib laylin wa džarin fi saylin (biografije As-Suyutijevih učitelja), Tabaqat al-huffaz (biografije najpoznatijih stručnjaka za hadis), Tabaqat an-nuhah (biografije arapskih gramatičara), Tabaqat al-mufassirin (biografije komentatora Kur'ana), Manaqib Abu Hanifa (o vrlinama Ebu Hanife), Manaqibu Malik (o vrlinama imama Malika), Husn al-muhadara fi akhbar Misr wa al-Qahira (o historijatu Egipta i Kaira).

Iz oblasti islamskog prava (fikha) As-Suyuti je napisao nekoliko djela koja u šafijskom mezhebu, kojem je As-Suyuti načelno i pripadao, zauzimaju visoko mjesto. Tako je napisao Džam' al-džawami', Al-Kafi i Mukhtasar al-Ahkam as-sultaniyya li al-Mawardi (ovo posljednje djelo je sažetak čuvenog Maverdijevog djela Al-Ahkam as-sultaniyya). Iz područja fikha napisao je i djela Al-Ašbahu wa an-nazair (o zajedničkim osnovama fikhske problematike) i Šarh ar-Rahabiyya fi al-faraid (djelo o islamskom nasljednom pravu).

Interesantno je napomenuti da je imam As-Suyuti napisao nekoliko djela iz područja koja su izazvala, a i danas izazivaju, žustre polemike među islamskim učenjacima. Jedno od takvih djela naslovljeno je Tanbih al-gabiyy fi tanzih Ibn 'Arabiyy (Upozorenje nemarnom o čistoti Ibn 'Arebijevoj), u kojem je stao u odbranu velikog sufijskog autoriteta Muhyiddina Ibn 'Arabija (umro 638. po H./1240), autora poznatih sufijskih djela Al-Futuhat al-makkiyya i Fusus al-hikam. U tom djelu, zaključujući raspravu o Ibn 'Arabiju, As-Suyuti kaže: "Istina o Ibn 'Arabijju je sljedeća: potrebno je vjerovati da je on bio evlija, ali je haram čitati njegova djela (wa al-qawl al-fasl fi Ibn 'Arabiyy: i'tiqad wilayatih wa tahrim an-nezar fi kutubih)!" (Ad-Dhahabi, 1967:II, 409) Ove As-Suyutijive riječi svjedoče da je on bio dobro upoznat sa tesavvufom, njegovim


75

učenjima i pravcima te odnosom tesavvufa prema Šerijatu, njegovim intencijama i principima.

Drugo područje o kojem je pisao As-Suyuti, a koje je izazvalo burne reakcije, jeste njegovo bavljenje onim što se naziva hisab a'mar al-umam, tj. vremensko proračunavanje koliko će živjeti zajednice nebeskih religija. O tome je napisao poslanicu koju je naslovio Al-Kašf (Otkrivanje ili Otkrovenje), u kojoj je, između ostalog, govorio i o tome koliki je život islamskog ummeta, što i dan-danas izaziva velike rasprave među muslimanskom ulemom, pogotovo ako se ima u vidu da je As-Suyuti samo načelno govorio o nekim temama, što je kasnije različito tumačeno.8

Nažalost, i na našim prostorima bilo je pokušaja tendencioznog korištenja određenih As-Suyutijevih djela. Tako su, npr., pojedini prevodioci pokušali argumentirati na osnovu jednog As-Suyutijevog teksta iz njegovog djela Al-Hawi fi al-fatawi obilježavanje tzv. sedmina, pa su prijevod naslovili: Imaju li mrtvi koristi od učenja sedmine,9 mada imam As-Suyuti u izvornom tekstu o tome nije uopšte govorio. On je, zapravo, tretirao pitanje u vezi s ispitivanjem u kaburu, koliko to ispitivanje traje, sedam ili više dana. (As-Suyuti, 2000:II, 168–185) Nažalost, neki su time pokušali naći "argumentaciju" za jednu pojavu koja je raširena na našim prostorima a koja nema utemeljenja u šerijatskim izvorima. (Halilović, 2010:97–98)

Nakon pogleda u spisak As-Suyutijevih djela, uočava se da je on napisao mnogo djela iz području hadisa i hadiskih znanosti. Pored komentara (ar. šarh, pl. šuruh) poznatih Šest hadiskih zbirki Al-kutub as-sitta, te Ahmedovog Al-Musneda i Malikov Al-Muwatta', As-Suyuti je napisao i sljedeća hadiska djela: Al-Džami' as-sagir (zbirka hadisa u koju je, abecednim redom, uvrstio oko 11.000 hadisa), Tadrib ar-rawi fi šarh Taqrib an-Nawawi (komentar čuvenog Nevevijevog djela At-Taqrib koje govori o

8 Tako je, npr., ova As-Suyutijeva poslanica poslužila egipatskom piscu Eminu Muhammedu Džamaluddinu kao osnova da napiše esej pod nazivom 'Umr umma al-islam wa qurb zuhur al-Mahdi, alayh as-salam (Al-Maktaba al-tawfiqiyya, Kairo), u kojem konstatuje da "život muslimanskog ummeta neće biti duži od 1.500 godina". Ovakve konstatacije i proračunavanja su, naravno, izazvale burne reakcije među Azharovom ulemom, u Egiptu i šire. Esej su na bosanki jezik preveli Muharem Adilović i Safet Husejnović i publikovan je u Zenici (2002) pod naslovom Blizina pojave Mehdije i Smak svijeta. 9 Tekst je objavljen u Preporodu (br. 24/866, 2007, str. 30–31), s arapskog preveli hfz. Nedžad Ćeman i mr. Almir Fatić.

Vjerske znanosti

76

temeljima hadiske nauke), Arba'una hadithan fi fadl al-džihad (četrdeset hadisa o vrijednostima džihada), Al-Hašr wa al-iša'a li ašrat as-sa'a (o predznacima Sudnjeg dana), Tawdih ad-darak fi tashih al-Mustadrak (analiza Hakimovog hadiskog djela Al-Mustadrak), Ad-Durar al-muntasira fi al-ahadith al-muštahira (hadisi koji su rašireni u narodu), Siham al-isaba fi ad-da'wa al-mudžaba (hadisi o dovama koje se primaju), 'Ayn al-isaba fi ma'rifa as-sahaba (o životopisima ashaba), At-Tibb an-nabawi (o Poslanikovoj medicini, prevedeno na bosanski), Al-La'ali l-masnu'a fi al-ahadith al-mawdu'a (zbirka apokrifnih hadisa), Al-Mu'džizat wa al-khasais an-nabawiyya (o Poslanikovim mudžizama i specifičnostima njegove poslaničke misije), Miftah al-Džanna fi al-i'tisam bi as-sunna (o nužnosti slijeđenja i pridržavanja sunneta Allahovog Poslanika) i dr.10

Zaključak U svojim djelima As-Suyuti je veoma sistematičan. Uz to, on

je veoma precizan i naučno argumentovan, njegov stil je lahak i osebujan, a to i jesu najvažnije odlike njegovog spisateljskog rada. To je, svakako, imalo refleksije na potonje generacije, tako da su djela tog velikana sve do danas ostala relevantan i nezaobilazan izvor za sve ozbiljnije knjige i studije o islamu, islamskoj misli, kulturi, povijesti i tradiciji. Zahvaljujući njemu mnoga djela islamskih klasika su sistematizirana, pročišćena i proslijeđena potonjim generacijama.

Evidentno je da su i danas, pet stotina godina nakon As-Suyutijeve smrti, kairske, aleksandrijske, damaščanske, alžirske, marokanske i druge biblioteke i knjižare diljem islamskog svijeta pune knjiga i naslova koje je iza sebe ostavio ovaj znameniti islamski učenjak. Ta činjenica, na posebno upečatljiv način, govori

10 To su nazivi samo nekih As-Suyutijevih hadiskih djela. Nazive njegovih komentara Šest hadiskih zbirki kao i njegova ostala djela iz hadisa i drugih oblasti vidjeti u biografskim djelima koja su spominjana u ovom radu, naročito u registrima As-Suyutijevih djela koje su sačinili Ahmed aš-Šarqawi Iqbal, autor djela Maktaba al-Džalal as-Suyuti (Biblioteka Džalala as-Suyutija) i Ahmed al-Haznedar i Muhammed Ibrahim aš-Šaybani, koji su priredili katalog pod nazivom Dalil makhtutat as-Suyuti wa amakin wudžudiha (Registar As-Suyutijevih rukopisa i mjesta gdje se oni nalaze). Detaljan popis As-Suyutijevi djela donio je i profesor Enes Karić, na kraju svoje studije o životu imama As-Suyutija (str. 383–416), u kojem je spomenuo ukupno 529 bibliografskih jedinica.


77

o značaju i aktuelnosti As-Suyutijevih djela i danas, pet stoljeća nakon njegove smrti.

Na bosanski jezik je do sada prevedeno veoma malo, tek nekoliko naslova, ovog velikog pisca. Smatramo da bi bilo veoma uputno poraditi na tome da se određena djela ovog muslimanskog genija prevedu i na naš jezik, kako bi bila dostupna širem krugu čitalaca na našim prostorima.

Literatura Adh-Dhahabi, M. H. (1976) At-Tafsir wa al-mufassirun. Kairo: Dar

al-kutub al-haditha. Adilović, A. (2003) Velikani tefsirskih znanosti. Travnik: Elči

Ibrahim-pašina medresa. Al-Hanbeli, I. (1993) Šadharat adh-dhahab fi akhbar man dhahab.

Damask: Dar Ibn Kathir, priredili Mahmud i 'Abdulqadir al-Arnaut.

As-Suyuti, Dž. (1967) Al-Itqan fi 'ulum al-Qur'an. Kairo: Dar at-turath. Predgovor napisao Muhammed al-Fadl Ibrahim.

As-Suyuti, Dž. (2000) Al-Hawi fi al-fatawi. Bejrut: Dar al-kutub al-'ilmiyya.

Aš-Šurbadži, M. Y. (2001) Al-Imam as-Suyuti wa džuhuduhu fi 'ulum al-Qur'an. Damask: Dar al-maktabi.

Az-Zirikli, H. (1990) Al-A'lam. Bejrut: Dar al-'ilm li al-malayin. Fajić, Z. (1999) Tabelarni pregled hidžretskih godina preračunatih u

godine nove ere. Sarajevo: Gazi Husrev-begova biblioteka i El-Kalem.

Halifa, H. (n.d.) Kašf az-zunun 'an asami al-kutub wa al-funun. Bejrut: Dar Sadir.

Handžić, M. (1972) Uvod u tefsirsku i hadisku nauku. Sarajevo. Halilović, S. (1999) Imam Ibn Kesir i njegov tefsir. Hikmet, Tuzla (1–

4), 124–127. Halilović, S. (2010) Dužnosti prema umrlima. Takvim, Sarajevo (za

2010/1431. god. po H.), 95–109. Iqbal, A. Š. (1977) Maktaba al-Džalal as-Suyuti. Rabat. Karić, E. (2009) Džalaluddin as-Suyuti, život i komentatorsko djelo.

Sarajevo: El-Kalem i Fakultet islamskih nauka. Kurdić, Š. (2003) Velikani hadiskih znanosti. Zenica: Islamska

pedagoška akademija. Smajlović, A. (1987) Dželaluddin es-Sujuti, Nauka o osnovama vjere.

Islamska misao, Sarajevo (103), 18–25. Šakir, M. (1991) At-Tarikh al-islami. Bejrut: Al-Maktab al-islami.

Vjerske znanosti

78

IMPORTANCE AND ACTUALITY OF AS-SUYUTY`S WORKS

Safvet Halilović, Ph.D.

Summary Imam as-Suyuti Džalaluddin (-911 .... hg-1445-1505) was a

distinguished Muslim scholar and writer who wrote about most diverse range of topics and issues from all areas of Islam. Especially important are his works in the field of hadith, taffsir, fiqh, Arabic grammar and history. In each of these areas he wrote several works which, because of their well-foundedness, style and systematic quality, became primary literature for all those who explore these disciplines.

In fact, Džalaluddin as-Suyuti is a true encyclopedia of Islamic sciences. His authority and scientific dignity cross the boundaries of time and place he lived in. As-Suyuty`s works had a great influence on the following generations. Today their influence is evident all over the world. It is inconceivable for a person with a serious interest in taffsir to neglect As-Suyuty`s capital work Al-Itqan fi 'Ulum al-Quran'an considering the fact that it is best-known work in the field of what is expertly called Ulum al-Qur'an (Quranic discipline) in which he systematized and elaborated all that is necessary for proper understanding of the Qur'an and its valid interpretation.

Systematic quality, precision, uniqueness of style, critical quality and uttmost scientific argumentation – are general characteristics and features of As-Suyuty`s literary work. Certainly, it reflected on the following generations, and consequently the works of this great scolar remained a relevant and unavoidable resource for all serious books and studies about Islam, Islamic thought, culture, history and tradition.

It is evident that even today, five hundred years after As-Suyuty`s death, Cairo, Alexandria, Damascus, Algerian, Moroccan and other libraries and bookstores across the Islamic world are full of books that this renowned Islamic scholar left behind. This fact testifies, in a striking manner, the significance and actuality of As-Suyuty`s works today, five centuries after his death.

Key words: As-Suyuty / Džalaluddin / encyclopedist / genius / Al-Itqan fi 'Ulum al-Qur'an / Taffsir.


79

أمهية مؤلفات السيوطي يف العصر احلديث زنيتسايف جامعةكلية التربية اإلسالمية ،األستاذ الدكتور صفوت خليلوفيتش

خالصة البحثجالل الدين السيوطي عامل و كاتب إسالمي شهري كان يكتب عن

إن مؤلفاته يف . تنوعا يف مجيع ااالت اإلسالميةاملوضوعات و املسائل األكثرجماالت علم احلديث، التفسري، الفقه، حنو اللغة العربية و التاريخ ذات أمهية

كتب يف كل منها عددا كبريا من املولفات املتميزة بتأسيسها العلمي، . كبرية .التأسلوا اخلاص فأصبحت مراجع الزمة جلميع الباحثني يف هذه اا

تأثري هذه املؤلفات واضح مالحظ يف العصر احلديث ألنه ال يتصور أال يرجع اإلتقان يف "من يبحث يف علم التفسري حبثا تفصيليا إىل أشهر كتاب للسيوطي

إنه أشهر كتاب يف جمال علوم القرآن نظم و فسر فيه السيوطي ". علوم القرآنتتجاوز مؤلفات السيوطي . الصحيحكلما يلزم لفهم القرآن الكرمي و تفسريه

بفضل تنظيمها . اليت عددها بضع مئآت حدود الزمن الذي كان يعيش فيهاخلاص، دقتها، نقدها و إقامتها بالرباهني تبقى تلك املؤلفات مرجعا هاما الزما يف الدراسات و الكتب عن اإلسالم، و الفكراإلسالمي، و الثقافة، و

حىت اليوم، مخسمائة عام منذ موت السيوطي، . يالتاريخ و الثراث اإلسالمتتوقر املكتبات يف كل العامل اإلسالمي بالكتب و العوانني اليت تركها هذا

تؤكد هذه احلقيقة بالطريقة املميزة اخلاصة أمهية مؤلفات . العامل الشهريالسيوطي و قيمها املعاصرة بالرغم من هذا البعد الزمين الواقع بني الوقت

.صر و الزمن الذي كان هذا العبقري اإلسالمي يعيش فيهاملعاالسيوطي، جالل الدين، املوسوعي، العبقري، اإلتقان يف : الكلمات األساسية

علوم القرآن، التفسري

Vjerske znanosti

80


81

Pregledni naučni rad Šefik Kurdić1

DOPRINOS ŽENA HADISU I HADISKOJ ZNANOSTI

Sažetak

Rijetke su znanosti u čijem su razvoju i profiliranju, posebno u prošlosti, zajedno sa muškarcima, uzimale ozbiljnog učešća i žene. Hadis i hadiska znanost izuzetak je u ovom pogledu. Još od samoga početka islama, žene – eksperti u ovoj oblasti, igrale su veoma zapaženu ulogu u čuvanju i prenošenju Vjerovjesnikovih, s. a. v. s., hadisa.

One su u svim etapama razvoja hadiske literature manifestirale ozbiljno interesiranje za ovu oblast znanosti. Primjetno je da su muškarci muhaddisi pokazivali krajnji respekt prema muhaddisama.

Potvrdu za ovo naći ćemo u biografskim informacijama o mnogim ženama – hadiskim stručnjacima, kojima obiluju mnogobrojna djela koja tretiraju prenosioce Vjerovjesnikovih, s. a. v. s., hadisa. Ključne riječi: hadis, hadiske znanosti, žene muhaddise

1. Uvod Angažiranje žena, zajedno sa muškarcima, u prenošenju i

čuvanju Vjerovjesnikovih, s. a. v. s., hadisa, kontinuirano se odvijao kroz cijelu njegovu historiju. Zna se da su najznačajniji prenosioci hadisa i autori najpoznatijih hadiskih zbirki, od prvog perioda bavljenja hadisom, preuzimali hadise od žena – šejhova i stručnjaka u toj oblasti. Mora se priznati da je svaka značajnija zbirka hadisa sadržavala imena mnogih žena, koje su bile neposredni autoriteti autora tih hadiskih zbirki.

Žene, prenosioci Vjerovjesnikovih, s. a. v. s., hadisa, stekle su, poslije skupljanja hadisa, temeljit uvid u hadiske zbirke, te su

1 Vanredni profesor, Islamski pedagoški fakultet u Zenici, [email protected]

Vjerske znanosti

82

tim zbirkama poučavale veliki broj studenata, kako muškaraca, tako i žena. Kuriozitet svega toga je da su čak i mnogi poznati muhaddisi slušali njihova predavanja, pitali ih za mnoge prenosioce Poslanikove, s. a. v. s., tradicije i saznavali ono što nisu znali iz ove naučne oblasti.

Zna se da su poznate muhaddise dobijale idžazetname, tj. svjedodžbe u oblasti hadiskih znanosti, što im je omogućavalo da mogu utemeljeno prenositi hadisko znanje na sljedeće generacije.

2. Angažman žena u vrijeme ashaba Mnoge žene u vremenu Allahovog Poslanika, s. a. v. s., ne

samo da su bile svojevrstan instrument u prenošenju hadiskih predanja drugima, već su bile povod nastanka i razvoja hadisa. Njihova pitanja, posebice Vjerovjesnikovih, s. a. v. s., žena u različitim životnim pitanjima, izrodile su mnogobrojne Poslanikove, s. a. v. s., hadise i pojašnjenja. To se naročito odnosi na propise i pitanja koja tretiraju ženu i detalje vezane za intimne stvari, koje su, uglavnom, aktualizirale Vjerovjesnikove, s. a. v. s., supruge i prenijele istraživačima hadisa.

Nakon smrti Allahovog Poslanika, s. a. v. s., njegove časne supruge, ali i brojne supruge ashaba – sahabijke, smatrane su važnim i nezaobilaznim izvorom hadisa. Svjesne značaja hadisa, kao drugog fundamentalnog izvora šerijatskog prava, one su organizirano pristupale podučavanju hadisa svih zainteresiranih muslimana, otvarajući im bogatu i nepresušnu riznicu znanja, koje su danonoćno skupljale i ljubomorno čuvale družeći se sa Allahovim Poslanikom, s. a. v. s.

'Aiša, r. a. – najveći prenosilac hadisa među ženama 'Aiša bint Abi Bakr 'Abdullah b. Osman b. 'Amir al-Kuraši at-

Tamimi, supruga Allahovog Poslanika, s. a. v. s., rođena je devet godina prije Hidžre. Kao dijete prešla je na islam i bila je jedina djevojka koju je Poslanik, s. a. v. s., oženio. Izuzetno ju je volio, kako zbog njenog oca Abu Bakra, r. a., još više zbog njenih vrlina.

Izuzetna memorija, suptilna pronicljivost i vanredna inteligencija učinile su je jednom od najistaknutijih šerijatskih pravnika među ashabima. Brojni stariji ashabi dolazili su njoj radi rješavanja raznih šerijatskopravnih dilema koje sami nisu mogli riješiti.


83

'Ata b. abi Rabah ističe: 'Aiša je bila od svih ljudi najučenija, najveći šerijatski pravnik i najljepšeg mišljenja uopće! (Al-Isaba, 4/360 i Ibn 'Abd al-Barr, 4/358)

Hišam b. 'Urva, prenosi od svog oca da je rekao: Nisam vidio od 'Aiše učenije u šerijatskom pravu, utemeljenije u medicini i boljeg poznavaoca poezije! (Al-Isaba, 4/360 i Ibn 'Abd al-Barr, 4/358)

Az-Zuhri zaključuje: Kada bi se sakupilo cjelokupno znanje svih Vjerovjesnikovih, s. a. v. s., žena i svih ostalih žena koje su živjele u vrijeme 'Aiše, r. a., i kompariralo sa njenim znanjem – prevagnulo bi njeno znanje! (Al-Isaba, 4/360 i Ibn 'Abd al-Barr, 4/358)

'Aiša, r. a., prenosi od Vjerovjesnika, s. a. v. s., 2.210 hadisa. Treba napomenuti da je ona brojna predanja preuzimala i od svog oca Abu Bakra, r. a., a zatim od Omara, Fatime, Sa'd b. abi Waqqasa, Usaid b. Hudaira, r. a., i drugih ashaba.

Od nje su prenosili hadis brojni ashabi, među kojima su se posebno isticali: Omar, njegov sin 'Abdullah, Abu Huraira, Abu Musa al-Aš'ari, Zaid b. Halid, 'Abdullah b. 'Abbas, Safijja bint Šaiba, njena sestra Ummu Qulsum, njen brat po mlijeku 'Abdurrahman b. al-Haris, bratići Qasim i Abdullah b. Muhammed b. abi Bakr, r. a., i dr., a od tabi'ina ističu se: Sa'id b. al-Musayyab, 'Amr b. Maimun, Alqame b. Kais, Masruq i dr. (Al-Isaba, 4/361)

Umrla je 58. godine po Hidžri, što znači da je punih 48 godina, nakon Vjerovjesnikove, s. a. v. s., smrti, autentično i dosljedno prenosila i tumačila njegove časne riječi i njegovu nedostižnu praksu.

Druge istaknute žene iz vremena ashaba Brojne žene – sahabijke učile su, pamtile i prenosile hadise od

Allahovog Poslanika, s. a. v. s., i tako doprinijele sveukupnom razvoju hadisa i hadiske znanosti. Spomenimo sljedeće: Asma bint Yazid al-Ansariyya, r. a., poznata kao

inteligentna, pronicljiva i elokventna sahabijka, nazvana Govornikom žena; u bici na Uhudu poginuli su joj otac, sin, brat i amidža, učestvovala je u bitkama koje su muslimani vodili; poznata je po junaštvu, tako da je samo u bici na Jermuku ubila devet vizantijskih vojnika: jedna je od ensarijki koje su od Vjerovjesnika, s. a. v. s., prenijele najviše hadisa. Buhari u Al-Adab al-mufradu, Tirmizi, Abu Dawud, Nasai i

Vjerske znanosti

84

Ibn Maga u svojim sunenima bilježe od nje 81 hadis. (Ibn 'Abd al-Barr, 2/233; Ibn al-Asir, 5/398–399 i Al-Haisami, 1986:9/260)

Asma bint 'Umais, r. a., supruga Ga'fara b. abi Taliba, r. a., Poslanikovog, s. a. v. s., amidžića, kojem je, prilikom hidžre u Abesiniji, rodila tri sina,2 poznata po tumačenju snova: prenosi od Vjerovjesnika, s. a. v. s., 60 hadisa, a od nje hadise prenose poznati ashabi i tabi'ini. (Ibn Sa'd, 3/335 i Tarih al-islam, 1987:4/346)

Asma bint Abi Bakr as-Siddiq, r. a., kćerka Abu Bakra, r. a., sestra Poslanikove, s. a. v. s., supruge A'iše, r. a., i supruga poznatog ashaba Az-Zubaira b. al-'Awwama, r. a., jednog od deseterice kojima je Vjerovjesnik, s. a. v. s., zagarantirao Džennet, osoba poznata po svojoj oštroumnosti, intelektualnoj snazi i izuzetnoj utemeljenosti u šerijatskom pravu: hadiske zbirke bilježe od nje 58 hadisa, koje je prenijela od Allahovog Poslanika, s. a. v. s., a od nje su hadis prenosila brojna poznata imena među ashabima i tabi'inima. (An-Nawawi, 2/330; Az-Zahabi, Siyar, 2/292; Ibn 'Asakir, 20 i Al-Muhibb at-Tabari, 203–204)

Fatima bint Asad b. Hašim al-Hašimijja, majka 'Alija b. abi Taliba, r. a.: prenosi od Vjerovjesnika, s. a. v. s., 46 hadisa, a jedan dio njih bilježe Buhari i Muslim u svojim autentičnim zbirkama hadisa. (Ibn Hagar, 4/370 i Gumu'a, 1992:1/28)

Ummihana bint Abi Talib, r. a., kćerka Poslanikovog, s. a. v. s., amidže, sestra Alije, r. a., koja je s Vjerovjesnikom, s. a. v. s., učestvovala u bici za Hajber: autori najpoznatijih hadiskih zbirki bilježe 46 hadisa koje je ona prenijela od Allahovog Poslanika, s. a. v. s., a od nje su prenosili hadis brojni tabi'ini. (Ibn 'Abd al-Barr, 4/479; Az-Zahabi, Tarih al-islam, 4/346 i Siyar, 2/312–313 i Ibn al-Qayyim, 1982:3/304 i Ibn Hagar, Tahzib, 1996:4/702–703)

Ummu 'Atijja Nusaiba bint Haris al-Ensarijja, r. a., među prvima je primila islam i bila od onih osoba koje su Poslaniku, s. a. v. s., dale prisegu na vjernost a učestvovala je sa Vjerovjesnikom, s. a. v. s., u sedam bitaka: autori

2 Zanimljivo je da se ova sahabijka, nakon smrti Ga'fera, r. a., udala za Abu Bakra as-Siddiqa, r. a., a nakon njegove smrti za 'Alija b. abi Taliba, r. a., i sa svima njima je imala djecu. (Provjeri: Tahzib at-tahzib, 4/663)


85

najpoznatijih hadiskih zbirki, Al-Kutub al-sitta, bilježe od nje 40 hadisa. Od nje prenose hadise Enes b. Malik, r. a., i brojni poznati tabi'ini. Njena prepoznatljiva crta nije bila samo prenošenje hadisa na generacije koje dolaze poslije nje, već je bila poznata po izuzetno dobrom razumijevanju hadisa i propisima koji emaniraju iz tih predanja. (Siyar, 1996:2/318; Al-Isaba, 4/455 i Tahzib, 1996:4/690)

Fatima bint Qais el-Qurašijja, r. a., jedna od prvih žena koja je prihvatila islam i učinila Hidžru, poznata po fizičkoj ljepoti, intelektualnoj profinjenosti i duhovnoj suptilnosti: Buhari, Muslim i drugi velikani hadiske misli bilježe od nje 34 hadisa. Od nje su hadise prenosili velikani iz druge generacije muslimana: Aš-Ša'bi, Sa'id b. al-Musayyab, Sulaiman b. Yasar, Ibrahim al-Naha'i, jer je preselila na ahiret iza 50. god. po Hidžri, za vrijeme hilafeta Mu'awiye b. abi Sufiana, r. a. (Al-Baihaqi, 1985:5/416; Siyar, 1996:2/319 i Gumu'a, Nisaun mubaššaratun bi al-Gannah, 1990:2/179)

Ummu al-Fadl Lubaba bint al-Haris al-Hilalijja, r. a., sestra Poslanikove, s. a. v. s., žene Maimune, r. a., supruga Poslanikovog, s. a. v. s., amidže Abbasa, r. a.,3 prva žena koja je, nakon Hatidže, r. a., prihvatila islam i imala je posebno mjesto kod Allahovog Poslanika, s. a. v. s., zbog svoje vjere i bogobojaznosti: prenosi 30 hadisa od Vjerovjesnika, s. a. v. s., a od nje prenose najpoznatiji ashabi i tabi'ini. (Ibn al-Asir, 5/539; Siyar, 1996:2/315 i Tahzib, 1996:4/487–488)

Ummu Qajs bint Mihsan al-Asadiyya, sestra poznatog ashaba Ukaše, r. a.; veoma rano je primila islam; bila je izuzetan poznavalac Poslanikove, s. a. v. s., medicine, a poznata je i po svom dugom životnom vijeku. Ibn Hagar tvrdi da nije poznato da je bilo koja žena iz vremena ashaba imala tako dug životni vijek (Tahzib, 1996:4/700): Buhari, Muslim i drugi poznati muhaddisi bilježe od nje 24 hadisa. (Ibn Sa'd, 8/242; Ibn 'Abd al-Barr, 4/462 i Tarih al-islam, 1987:3/50)

3 Zanimljivo je da je Lubaba, r. a., primila islam prije svog muža 'Abbasa, r. a. Inače, rodila mu je šest sinova i jednu kćerku. Pored ostalih lijepih osobina, koje su je krasile, treba istaknuti njenu srčanost i hrabrost. Islamski izvori navode da je čak udarila Abu Lahaba, nakon što je ošamario 'Abbasovog, r. a., slugu, i to takvim udarcem da mu je glavu razbila. (Vidi: At-Tabari, Tarih al-umam wa al-muluk, 2/39-40 i Nisaun min ‘asr an-nubuwwa, 2/293)

Vjerske znanosti

86

Ar-Rubajji' bint Mu'awwiz al-Ensarijja, r. a., prihvatila je islam u Medini, prije nego je Vjerovjesnik, s. a. v. s., stigao kao muhadžir u taj grad a učestvovala je u brojnim bitkama sa Poslanikom, s. a. v. s., liječeći i ranjenike: poznata je po tome što su joj dolazili ashabi i tabi'ini i pitali o hadisima Allahovog Poslanika, s. a. v. s. Buhari, Muslim i drugi poznati muhaddisi bilježe od nje 21 hadis u svojim zbirkama. (Ibn Sa'd, 8/447–448; Al-Baihaki, 1/200; Qadi 'Iyad, 1/113–114 i Ibn Kathir, 7/324)

Hawla bint Hakim as-Sulamijja, r. a., supruga Osmana b. Maz'una, r. a., žena koja je bila posrednik u Vjerovjesnikovom, s. a. v. s., braku sa A'išom i Sawdom, r. a.; poznata po lijepom odgoju i poznavanju poezije; često je boravila kod Vjerovjesnikovih, s. a. v. s., supruga i bila im na usluzi: Muslim, Tirmizi, Nasai i Ibn Maga bilježe od nje 15 hadisa. Od nje su hadise prenosili Sa'd b. abi Waqqas, r. a., poznati ashab i Sa'id b. al-Musayyab, poznati tabi'in. (Al-Isaba, 4/283 i Al-Halabi, 1964:3/81–82)

Ummu Sulaim Rumaisa bint Milhan, r. a., majka Anasa b. Malika, r. a., jedna od žena koja je među prvima prihvatila islam i jedna od rijetkih žena koje su Poslanika, s. a. v. s., pratile brojnim bitkama: prenijela je 14 hadisa, a od tog broja 4 bilježe autori Sahiha: Buhari i Muslim. (Ibn al-Gawzi, 1979:2/65 i an-Nawawi, 2/363). Zanimljivo je napomenuti da je Ummu Sulaim, r. a., u džahilijjetu bila udata za Anasa b. An-Nadra, s kojim je dobila Anasa, r. a., poznatog ashaba, a nakon njega, udala se za Abu Talhu, r. a., poznatog ensariju, s kojim je rodila Abu 'Umaira, koji je umro kao dječak, a iza njega 'Abdullaha, koji je imao desetero djece i svi su bili poznati kao učenjaci. (Tahzib, 1996:4/698)

Ummu Hišam bint Harisa, r. a., prešla je na islam prije Vjerovjesnikovog, s. a. v. s., dolaska u Medinu i dala mu među prvima prisegu na vjernost, a bila je poznata po tome što je puno klanjala i postila: prenosi od Poslanika, s. a. v. s., 11 hadisa, a od nje hadis prenose njena sestra 'Amra i dobar broj poznatih tabi'ina. (Ibn Sa'd, 8/442; Siyar, 1996: 2/380; Tahzib, 1996:4/703 i Jaqut al-Hamawi, 5/86)


87

3. Angažman žena u vrijeme tabi'ina Žene iz generacije tabi'ina istim su žarom nastavile

ljubomorno čuvati i savjesno prenositi hadis Allahovog Poslanika, s. a. v. s. Mnoge od njih koristile su svaku priliku da saznaju i prenesu riječi i praksu Allahovog Poslanika, s. a. v. s., pa su prisustvovale kružocima ashaba koji su tumačili Vjerovjesnikove, s. a. v. s., riječi, a posebno su se angažirale da se približe časnim suprugama Allahovog Poslanika, s. a. v. s., i od njih izravno čuju ono što je govorio i kako je radio. Zahvaljujući drugoj generaciji muslimana, a i ovoj generaciji žena, zaljubljenih u sunnet Vjerovjesnika, s. a. v. s., hadis se zapisao, memorirao i prenio potonjim generacijama. Izdvojit ćemo samo neke žene muhaddise, koje su, zajedno sa muškarcima, doprinijele razvoju i utemeljenju hadisa i hadiske znanosti: 'Amra bint 'Abdirrahman al-Ansarijja, bila je poznata

posebno u hadisu i šerijatskom pravu. Hadis i šerijatske propise učila je kod Poslanikove, s. a. v. s., časne supruge A'iše, r. a. Otuda je bila tako utemeljena u tim znanostima. Omar b. 'Abd al-'Aziz je, kada je tražio od stručnjaka u hadisu da prikupe i zapišu hadise koji cirkuliraju među hadiskim stručnjacima, kako se ne bi vremenom zaboravili, posebno je potcrtao njihovo preuzimanje hadisa od ove pouzdane i utemeljene osobe. 'Amra je bila, kako napominje hafiz Ibn Hibban, najbolji

poznavalac hadisa koji je poznavala A'iša, r. a., i ona je bila, prema Sufianu b. 'Uyaini, pored Qasima b. Muhammada4 i 'Urwa b. az-Zubaira,5 najutentičniji prenosilac hadisa od časne A'iše, r. a. (Tahzib, 1996:4/683)

Međutim, 'Amra se nije zadovoljila učenjem hadisa isključivo od A'še, r. a., već je svoju znatiželju za znanjem proširila i na drugu Poslanikovu, s. a. v. s., suprugu Ummu Salamu, r. a., kao i na druge ugledne i poznate sahabijke, poput Ummu Hišam bint Harisa, Habiba bint Sahl, Ummu Habiba Hamna bint Gahš, r. a., i druge. Poznato je, također, da je učila hadis i od poznatog ashaba Rafi' b. Hudaiga al-Ansarija, r. a.

4 Kasim b. Muhammad b. abi Bakr je unuk Abu Bakra as-Siddiqa, r. a. A'iša, r. a., mu je bila tetka. 5 'Urwa b. Az-Zubair je bio sin Zubaira b. 'Awwama, r. a., poznatog ashaba i Asme, r. a., sestre A'iše, r. a., koja mu je bila tetka.

Vjerske znanosti

88

Od nje su prenosili hadis brojni ugledni i poznati učenjaci među tabi'inima, a najpoznatiji autori hadiskih zbirki bilježe njena predanja u svojim najpoznatijim hadiskim djelima. (Ibn Sa'd, 8/480; Al-Hatib al-Bagdadi, Taqjid al-'ilm, 105–106; Al-Basawi, 1981:1/442 i As-Suyuti, 1983:1/112).

Kakav autoritet je 'Amra uživala kod poznatih učenjaka i suvremenika, najbolje će ilustrirati riječi Az-Zuhrija, poznatog hadiskog učenjaka, koji je kazao: 'Amra je more znanja!, dok je pravedni halifa, Omer b. 'Abd al-'Aziz, imao običaj često pitati ovu ženu u rješavanju brojnih zamršenih pitanja i uveliko je koristio njene fetve, koje je ona, na temelju svoga fascinantnog poznavanja hadisa i fikha, iznosila. (Gumu'a, Nisaun min 'asri at-tabi'in, 1992:1/113–114) Hafsa bint Sirin al-Basriyya, sestra Muhammada b. Sirina,

jednog od najvećih autoriteta među tabi'inima i jednog od najboljih eksperata u tumačenju snova, bila je poznata kao veliki stručnjak u kur'anskim i hadiskim znanostima i u oblasti šerijatskog prava. Nije ni čudo kada je izrasla u Sirinovoj porodici, čija su sva djeca, kako napominju Nawawi i Ibn Kethir, bila učenjaci i svi su bili pouzdani i do kraja utemeljni u oblasti hadisa i hadiskih znanosti. (Ibn Kathir, 1993:9/279) Najviše se okoristila u oblasti hadisa od A'iše, r. a., Anasa b.

Malika, r. a., Ummu 'Atijja al-Ansariyya, r. a., Hajre, majke Hasana al-Basrija i svoga brata Yahyaa. Od nje su hadis učili: njen brat Muhammad b. Sirin, Qatade, Ayyub i brojni drugi poznati učenjaci među ashabima. Brojni hadiski stručnjaci bilježe hadise u svojim sahihima, sunenima i musnedima, od ove pouzdane muhaddise. (Ibn Sa'd, 8/484; Siyar, 1996:4/507 i Tahzib, 1996:4/669)

Treba napomenuti da je Hafsa naučila Kur'an napamet kada je imala dvanaest godina i koliko je bila utemeljena u memoriranju Allahove knjige, najbolje će potvrditi činjenica da je njen brat Muhammad b. Sirin, kad god bi se ljudi razilazili u učenju Kur'ana, slao ih Hafsi da im ona to odgonetne. (Nisaun min 'asr at-tabi'in, 1992:1/123) Hajra, majka Hasana al-Basrija, bila je jedna od najvećih

autoriteta među ženama u drugoj generaciji muslimana, a to je postigla svojom utemeljenošću u hadisu, fikhu i drugim islamskim znanostima. (Tahzib, 1996:4/672)


89

Zaineb bint 'Ali al-Hašimiyya, kćerka Alija b. abi Taliba i Fatime, r. a., a unuka Allahovog Poslanika, s. a. v. s., bila je poznata kao izvanredan govornik, stručnjak u jeziku i jedna od najinteligentnijih žena u njenom vremenu:6 prenosila je hadis, kako spominje Ibn 'Asakir, od svoje majke Fatime, r. a., i Asme bint 'Umais, r. a., a od nje hadis su prenosili Muhammad b. 'Amr, Ata' b. as-Saib i Fatima bint Husain, kćerka Poslanikovog, s. a. v. s., unuka Husaina, r. a. (Ibn Sa'd, 8/465; Al-Isaba, 4/314 i Az-Zubairi, 41)

Hafsa bint 'Abdirrahman, unuka Abu Bakra as-Siddiqa, r. a., a kćerka sestre Poslanikove, s. a. v. s., supruge Ummu Salame, r. a., dok joj je A'iša, r. a., bila tetka: dovoljno je kazati da je Hafsa učila hadis od najvjerodostojnijih osoba: A'iše i Ummu Salame, r. a., Vjerovjesnikovih, s. a. v. s. supruga, a ako se još zna da je A'iša, r. a., prenijela 2.210 a Ummu Salama, r. a., 378 hadisa, onda je očito da je ona učila od osoba koje su joj, uistinu, mogle i najviše od svih žena ponuditi. Od Hafse hadis su učili brojni velikani iz generacije tabi'ina, poznati kao pouzdani muhaddisi i stručnjaci u hadiskim znanostima. Predanja koja je prenosila Hafsa, prema Ibn Hibbanu i Al-'Igliju, bila su pouzdana i autentična, pa nije čudo što njene hadise bilježe Muslim, Tirmizi, Abu Dawud i Ibn Maga u svojim najpoznatijim hadiskim zbirkama. (Ibn Sa'd, 8/468 i Kahhala, 1/274)

4. Angažman žena u kasnijim periodima

II stoljeće

Al-Haizaran, supruga halife al-Mahdija. Ona je jedina žena koja je rodila dvojicu halifa: El-Hadija i Haruna ar-Rašida. Prenosila je hadise od Al-Mahdija i u tome se istakla. Umrla je 173. god. po Hidžri. (Al-Bagdadi, 14/430)

6 Iako Zainab mnogi autori ubrajaju u sahabijke, zato što je rođena u vrijeme Allahovog Poslanika, s. a. v. s. Međutim, s obzirom da je bila dijete za vrijeme njegovog života i da je tek stasala nakon Poslanikove, s. a. v. s. smrti i, nakon nje, hadise učila i prenosila drugima, mi smo se opredijelili uvrstiti je u generaciju tabi'ina.

Vjerske znanosti

90

III stoljeće

Zainab bint Sulaiman b. 'Ali b. 'Abdullah b. 'Abbas, unuka poznatog ashaba 'Abdullaha b. 'Abbasa, r. a. Prenosi veliki broj hadisa od svog oca Sulaimana, a od nje su hadise preuzimali brojni muhaddisi. (Al-Bagdadi, 14/434-435)

Hatiga Ummu Muhammad. Kakav je bila stručnjak u oblasti hadisa, dovoljno je kazati da su od nje hadise, pored ostalih, učili i prenosili i Ahmad b. Hanbal, veliki hafiz hadisa i poznati šerijatski pravnik i njegov sin 'Abdullah, također, veliki hadiski stručnjak. (Al-Bagdadi, 14/435–436)

Mudga, Muhha i Zubda, kćerke Harisa b. Abdurrahmana, bile su poznate muhaddise, od kojih se bilježi veliki broj hadisa. One su bile sestre jednog od najautentičnijih muhaddisa i prenosilaca hadisa tog vremena Bišra b. al-Harisa, za kojeg je hafiz Ad-Daraqutni tvrdio da je bio pouzdani genije koji je isključivo prenosio vjerodostojne hadise. (Al-Bagdadi, 14/436)

IV stoljeće Brojne žene su se istakle u ovom periodu. Stekle su temeljit

uvid u hadiske znanosti i bile izvor mnogim istraživačima i studentima hadisa u tom vremenu. Pored ostalih, tu su, prije svih: 'Abda bint 'Abdurrahman Ummu Ahmad al-Ansariyya.

Prenosila je hadise od svog oca, a od nje su brojni muhaddisi preuzimali predanja, od kojih se posebno ističe hafiz At-Tabarani (umro 360. g.), koji je 'Abdu definirao kao pobožnu, inteligentnu i, nadasve, obrazovanu ženu. (Al-Bagdadi, 14/439–440)

Samana bint Hamdan al-Anbariyya. Poznata po svojim predanjima od oca. Od nje su brojne hadise bilježili Abu Bakr aš-Šafi'i i hafiz At-Tabarani. (Al-Bagdadi, 14/440–441)

Fatima bint 'Abdurrahman, poznatija kao Sufija (mistik), zbog svoje odjeće i odricanja od dunjaluka i dunjalučkih ljepota, bila je poznata u hadisu. Živjela je preko 80 godina. Umrla je 312. god. po Hidžri. (Al-Bagdadi, 14/441)

Ummu Salama Fatima bint Abi Bakr, unuka Abu Dawuda as-Sigistanija, poznatoga autora Sunena. Prenosila je hadise od svog oca, a od nje su brojni muhadisi crpili hadisko znanje. (Al-Bagdadi, 14/442)


91

Amat al-Vahid bint abi 'Abdillah al-Muhamili (umrla 377/987. god. po H.), kćerka poznatog šerijatskog pravnika Abu 'Abdullaha Husaina b. Isma'ila al-Muhamilija. Pored hadisa i hadiske znanosti, poznata je bila u brojnim naučnim oblastima, posebno u tefsiru, jer je bila i hafiz Kur'ana; šafi'ijskom fikhu, nasljednom pravu, arapskoj gramatici i drugim. (Al-Bagdadi, 14/442–443)

V stoljeće Peto stoljeće iznjedrilo je, također, brojne zapažene

muhaddise, među kojima bi trebalo posebno izdvojiti dvije: Fatima bint Hasan, kćerka poznatog mistika Hasana b. 'Alija

ad-Daqqaqa i supruga poznatog islamskog učenjaka Abu al-Qasima al-Qušairija, pored vanredne upućenosti u područje kaligrafije, bila je izuzetno poznata po temeljitom poznavanju hadisa i hadiskih znanosti a posebno upotrebe isnada visokog stepena u prenošenju (Al-Ahadis al- 'ali).7 (Siddiki, 23)

Karima bint Ahmad al-Marwaziyya, koja je, čak, smatrana najvećim autoritetom za Buharijev Sahih u svom vremenu. Poznati muhaddis, Abu Zarr iz Hirata, koji je, inače, ubrajan u najučenije stručnjake hadiske znanosti u njegovom vremenu, posebno je respektirao ovu muhaddisu, pa je preporučivao onima koji su željeli izučavati Buharijev Sahih, da to čine pred Karimom, koja je ovu najvjerodostojniju hadisku zbirku primila preko seneda Hajsame, priznatog hadiskog autoriteta. Na temelju brojnih idžazetnama – diploma za dozvolu

prenošenja hadisa, koje su dobili studenti i istraživači hadisa, na mnogim od njih, nalazi se ime ove žene, zbog njenog prenošenja i pripovijedanja Buharijevog Sahiha.

Ovu činjenicu, pored ostalih, potvrđuje diploma Abu al-Mahasina o dozvoli prenošenja Buharijevog Sahiha, u kojoj se navodi da je zajedno s njom Buharijinu zbirku hadisa iščitao i Hatib al-Bagdadi, jedan od najvećih stručnjaka hadisa i hadiskih znanosti u čitavoj historiji, kao i Humaidi, poznati andaluški

7 Al-Hadis al- 'ali je je takav hadis čiji je niz prenosilaca spojen i kraći u odnosu na drugi niz prenosilaca. Što je manji broj prenosilaca u jednom nizu, sve je manja mogućnost propusta i greški. Zato se ovakva vrsta hadisa i ovakav niz prenosilaca smatra posebno dragocjenim.

Vjerske znanosti

92

hadiski kapacitet. Karima je umrla 463/1070. god., iste godine kada je umro i čuvani hafiz hadisa Hatib al-Bagdadi. (Siddiki, 23)

VI stoljeće

Zainab bint Ša'ri, učila je ovu znanost pred uglednim muhaddisima tog vremena, a pred njom su kasnije učili hadis poznati intelektualci, koji su stekli autoritet u raznim naučnim oblastima, a jedan od njih je Ibn Hallikan, poznati autor izuzetno vrijednog biografskog rječnika, koji je nazvao Wafajat al-a'yan. Umrla je 524/1129. godine.

Fatima bint Muhammad, posebno je bila poznata po vanrednom poznavanju Buharijevog Sahiha, koji je prenosila svojim učenicima. Budući da je ovo najautentičnije djelo prenosila oslanjajući se na velikog hadiskog stručnjaka Sa'ida al-Ayyara, hadiski učenjaci su je nazvali Musnida Asbahan (hadiski autoritet Isfahana). Umrla je 539/1144. godine.

Šuhda bint Ahmad b. al-Farrag, opisana je od strane hadiskih kapaciteta kao proslavljeni kaligraf, hadiski stručnjak velike reputacije i ponos žena. Njen otac, Ahmad Abu Nasr (umro 506/1112. god.) ozbiljno se bavio hadisom i ovu znanost izučavao kod nekoliko hadiskih kapaciteta. Šuhda je bila posebno poznata po prenošenju Buharijevog Sahiha i po upotrebi isnada visokog stepena (sanad 'ali). (Siddiki, 23)

VII stoljeće

Karima, koju su mnogi biografi nazivali autoritetom Sirije (Musnida aš-Šam), poznata je po izvanrednim predavanjima iz mnogih hadiskih zbirki i to na temelju autoriteta različitih hadiskih stručnjaka. Umrla je 641/1218. godine.

Zainab bint al-Makki, poznata po tituli muhaddisa, poučavala je brojne studente koji su se okupljali kod nje, slušajući brojne hadiske zbirke. (Siddiki, 24)

VIII stoljeće Ovo stoljeće je obilovalo velikim brojem žena muhaddisa.

Dovoljno je spomenuti da je Ibn Hagar al-Asqalani, glasoviti hafiz hadisa i najbolji komentator Buharijevog Sahiha u historiji, naveo kraće biografije 170 istaknutih žena iz ovog stoljeća u svom


93

poznatom biografskom djelu Ad-Durar al-kaminah, a najveći broj njih bile su upravo stručnjaci u hadisu i hadiskoj znanosti. Značajno je napomenuti da je i sam Ibn Hagar, jedan od najvećih hadiskih stručnjaka svih vremena, pred mnogim ženama ovog stoljeća izučavao hadis.

Među ovim ženama posebno su se isticale A'iša, Guwairiyya, Sitt al-'Arab i Ummihana Mariam. A'iša bint 'Abd al-Hadi tretirana je, u hadiskim izvorima,

kao najbolji hadiski stručnjak svoga vremena. Veliki broj studenata, iz raznih krajeva islamskog svijeta, dolazio je slušati njena izvrsna predavanja. Čak je i veliki hafiz Ibn Hagar dugo vremena učio pred ovom glasovitom muhaddisom.

Guwairiyya je studirala mnoga hadiska djela pred glasovitim hadiskim stručnjacima tog perioda. Zadobivši autoritet velikog hadiskog stručnjaka, hrlili su joj zaljubljenici u hadis sa raznih strana. Ibn Hagar napominje da su mnogi hadiski učitelji i njegovi suvremenici prisustvovali njenim predavanjima iz oblasti hadisa. (Siddiki, 24)

Sitt al-'Arab uputila je brojne generacije učenika u tajne hadiske znanosti. Posebno je bila istaknuta u prenošenju Buharijevog Sahiha. Treba naglasiti da je ona bila učitelj i dvojici izuzetnih učenjaka i hafiza hadisa: Al-'Iraqija i Al-Haisamija. Umrla je 760/1358. godine.

Ummihana Mariam bint Fahr ad-Din Muhammad, pored svoje ljubavi prema Kur'anu, jer je postala hafiz Kur'ana još u djetinjstvu; umješnosti u kaligrafiji, jer je bila vrstan kaligraf; vladanja arapskim jezikom, jer je bila stručnjak u raznim finesama ovog jezika i prirodnom nadarenošću za poezijom, jer je bila vrstan pjesnik; bila je poznata posebno u hadisu i hadiskim disciplinama. Hadis je studirala pred najvećim hadiskim stručnjacima Mekke i Kaira tog perioda. Predavala je hadis i davala diplome svojim studentima koji su

kod nje odslušali određene hadiske zbirke, među kojima je bio i Ibn Fahd, autor poznatog biografskog djela Mu'gam aš-šuyuh. (Siddiki, 25)

IX stoljeće Ovo stoljeće je, također, obilovalo velikim brojem žena

muhaddisa, koje su svojim angažmanom, itekako doprinijele

Vjerske znanosti

94

očuvanju, ali i razvoju, ove znanosti. Dovoljno je pogledati samo dva izvora nastala u tom periodu da bismo zaključili koliki broj žena je demonstrirao svoje vanredno znanje iz ove oblasti. Muhammad b. 'Abd ar-Rahman as-Sahawi u djelu Ad-Daw' al-lami' i 'Abd al-'Aziz b. Omer b. Fahd u djelu Mu'gam aš-šuyuh spomenuli su veliki broj žena koje su bili hadiski učitelji i uveliko doprinijele pamćenju i širenju hadisa. 'Abd al-'Aziz b. Omer ne zaboravlja spomenuti da je pred mnogim ženama učio i naučio hadis.

Neke od ovih žena muhaddisa smatrane se najpriznatijim učenjacima u oblasti hadisa u svom vremenu, dok su neki njihovi studenti ubrajani među najkompetentnije učenjake hadisa u narednoj generaciji. Spomenut ćemo samo dvije: Sa'ida Ummu-l-Hair, iako je bila iz Mekke, putovala je u

udaljene krajeve da bi slušala hadis od znamenitih hadiskih autoriteta, da bi, nakon toga, i sama postala izvor na koji su dolazili brojni studenti iz raznih dijelova islamskog svijeta i bilježili od nje hadise Allahovog Poslanika, s. a. v. s. Umrla je 850/1446. godine.

Ba'i Hatun bint Abi al-Hasan, izučavala je hadis kod Abu Bakra al-Mizzija i drugih velikih hadiskih autoriteta, a kao rezultat toga su brojne stečene diplome, na temelju kojih je ona držala predavanja iz oblasti hadisa u Siriji i Egiptu. Za nju neki autori biografskih djela navode da je bila zaljubljenik u svoj učiteljski poziv. Umrla je 864/1459. godine.

X stoljeće I ovaj period njedri veliki broj žena, eksperata u oblasti

hadiskih znanosti. U biografskim djelima spominju se mnoge, a izdvojit ćemo

samo neke: Asma bint Kamal ad-Din Musa, pored toga što je imala

veliki utjecaj na sultane i činovnike svoga vremena, koje je savjetovala i davala im dragocjena uputstva, postala je poznata u hadiskoj znanosti i redovno je držala predavanja iz hadisa a i poučavala žene različitim islamskim znanostima. Umrla je 906/1500. godine.

A'iša bint Muhammad b. Ahmad, bila je supruga poznatog šerijatskog pravnika Muslih ad-Dina, poučavala je hadisu mnoge studente, uključujući i slavnog Ibn Tuluna. Kasnije je


95

bila imenovana profesorom na Sahibiyyi, visokoj islamskoj školi u Damasku. Umrla je 906/1500. godine. (Siddiki: 25)

Muhaddise u kasnijim stoljećima Na temelju analize brojnih djela iz oblasti hadisa, a posebno

biografskih djela, dolazi se do zaključka, da se, nakon X stoljeća po Hidžri, interesiranje žena za hadis uveliko smanjuje. Daleko su rjeđe muhaddise i njihova angažiranost na polju hadisa koje autori iz tih perioda spominju. Razloga je, dakako, više i o njima bi trebalo sačiniti posebnu studiju.

Uglavnom, posljednja istaknuta muhaddisa bila je Fatima al-Fudailiyya, koja je rođena pred kraj XII hidžretskog stoljeća i bila poznata kao veliki ekspert u oblasti kaligrafije, ali i drugih brojnih islamskih znanosti. Zna se da je prepisala i kompilirala veliki broj knjiga. Poseban respekt je gajila prema hadisu, kojeg je puno učila, slušala ugledne muhaddise svog vremena i dobila diplome od mnogobrojnih hadiskih stručnjaka, pa je, na taj način, stekla reputaciju vrsnog hadiskog autoriteta.

Pred kraj života nastanila se u Mekki, gdje je osnovala veliku javnu biblioteku i počela sa čuvenim predavanjima iz oblasti hadisa. Mnogi eminentni islamski učenjaci prisustvovali su njenim predavanjima, a mnogi su od nje dobili i diplome o stečenom znanju iz oblasti hadisa. Među njima posebno se spominju dva autoriteta hanefijske i šafi'ijske pravne škole: šaih Omar al-Hanafi i šaih Muhammad Salih aš-Šafi'i. Umrla je 1247/1831. godine.

5. Hadiska djela koja su prenosile Analiziranjem idžazetnama / diploma žena muhaddisa,

brojnih djela koja tretiraju prenosioce hadisa – asmau ar-rigal, kao i brojnih rukopisa iz oblasti hadisa i hadiskih znanosti, dolazi se do jasnog zaključka da su žene – stručnjaci u oblasti hadiskih znanosti iz različitih perioda, svoje studente upućivale ne samo u Buharijev Sahih nego i u mnoge druge poznate hadiske zbirke.

Islamski izvori bilježe da su Ummu al-Hair Fatima, kćerka 'Alijina (umrla 532/1137) i Fatima aš-Šahruzuriyya, držale predavanja iz Muslimovog Sahiha. Fatima al-Gawzdaniyya (umrla 524/1129) poučavala je svoje studente i sve znatiželjnike sva trima

Vjerske znanosti

96

Mu'gamima8 Imama Tabaranija, koji ukupno sadrže blizu 100.000 hadisa.

Zainab al-Harran (umrla 688/1289), koja je bila svojevrsna atrakcija za veliki broj slušalaca i studenata, predavala je sadržaj Musnada Ahmada b. Hanbala, koji sadrži oko 40.000 hadisa. Neki izvori navode da su brojni studenti dolazili iz dalekih krajeva da bi prisustvovali predavanjima Darimijeve i 'Abd b. Humaidove zbirke hadisa, koje su u Medini i Egiptu držale Guwairiyya, Omarova kćerka (umrla 783/1381) i Zainab, kćerka Ahmada b. Omara.

Nezaobilazno je i ime Zainabe bint Ahmad (umrla 740/1330), koja je slušajući i učeći pred ogromnim brojem učitelja, prikupila toliko diploma iz oblasti hadiskih znanosti, da su mnogi autori smatrali da joj treba deva za nošenje tih diploma. Držala je predavanja iz Abu Hanifinog Al-Musnada, Tirmizijinog Aš-Šamaila i Tahawijevog Šarhu ma'ani al-asara. Zanimljivo je da je Ibn Batuta, najveći arapski putopisac, od nje, ali i od drugih žena, učio hadise za vrijeme svog boravka u Damasku.

Ibn 'Asakir, poznati hafiz hadisa i biograf velikana Damaska, koji je učio hadis pred 1.200 ljudi, stručnjaka u hadisu i pred 80 žena – eksperata u oblasti hadisa, stekao je diplomu za prenošenje Malikovog Al-Muwattaa od jedne muhaddise.

Galal ad-Din as-Suyuti, poznati islamski enciklopedista, hafiz hadisa, veliki mufessir i jedan od najvećih islamskih učenjaka svih vremena, studirao je Ar-Risalu Imama Šafija pred Hagarom bint Muhammad.

Atif ad-Din Gunaid, hadiski stručnjak iz VIII hidžretskog stoljeća, izučavao je As-Sunan hafiza Darimija pred Fatimom bint Ahmad b. Qasim. (Siddiki, 24)

6. Zaključak Na temelju izloženog, dolazi se do zaključka da je doprinos

žena hadisu i hadiskoj znanosti bio izuzetno značajan i posebno dragocjen. Pogotovo ako razmotrimo značaj očuvanja originalne Poslanikove, s. a. v. s., riječi, koju su ljubomorno čuvale i prenijele njegove časne supruge, nakon njegove smrti. Da nije bilo njihove angažiranosti i osjećaja za prezentiranjem Vjerovjesnikove, s. a. v.

8 Poznata su tri mu'gama Imama Tabaranija: Veliki mu'gam (Al-Mu'gam al-kabir), koji sadrži preko 60.000 hadisa; Srednji mu'gam (Al-Mu'gam al-awsat), koji sadrži preko 30.000 hadisa i Mali mu'gam (Al-Mu'gam as-sagir), koji sadrži 1.500 hadisa.


97

s., riječi i prakse, mnogi detalji iz njegovog života bili bi prekriveni velom misterije i nagađanja.

Inače, da nije faktora koji su, donekle, determinirali žene u njihovom izučavanju hadisa, očito je da bi one možda čak i nadmašile muškarce u ovoj oblasti. Naime, pravilo je da žena ne može putovati bez mahrema – nekoga bliskog iz porodice i boraviti na duži period, što pretpostavlja bavljenje hadisom, jer su brojni hadiski stručnjaci, budući da su bili muškarci i nisu imali ograničenja te prirode, putovali godinama od mjesta do mjesta i od jednog do drugog naučnog centra, slučajući najveće hadiske autoritete, čime su žene, nažalost, bile oštećene.

Pa i pored ovih okolnosti, može se zaključiti da su žene udarile svoj jasan pečat u hadiskoj znanosti, što eksplicite potvrđuju samo neke žene koje su spomenute u ovom tekstu.

Literatura Al-Qurtubi. (1989) Al-Isti'ab fi esmai al-ashab. Bairut: Dar al-fikr. Ibn 'Asakir. (n.d.) Tarihu Dimišk – teradžimu-n-nisa'. Damask:

Dar al-fikr. Ibn al-Asir. (n.d.) Usud al-gabe fi ma'rifa as-sahab. Bairut: Daru

ihjai at-turas al-'arabi. Al-Baihaki. (1985) Dalail an-nubuwwa. Bairut: Dar al-kutub al-

'ilmiyya. Al-Balazuri. (n.d.) Ansab al-ašraf. Egipat: Dar al-ma'arif. Al-Basawi. (1981) Al-Ma'rifa wa at-tarih. Bairut: Mu'assasa ar-

risala. Gumu'a, A. (1992) Nisaun min 'asr an-nubuwwa. Damask-Bairut:

Daru Ibn Kathir. Gumu'a. (1992) Nisaun min 'asr at-tabi'in. Damask-Bairut: Dar Ibn

Kathir. Gumu'a. (1990) Nisaun mubaššaratun bi al-Gannah. Damask: Dar

Ibn Kathir. Gumu'a. (1990) Rigalun mubaššarune bi al-Gannah. Damask: Dar

Ibn Kathir. Ibn Hagar, A. (1989) El-Isabe fi temjizi-s-sahabe. Bairut: Dar al-

fikr. Ibn Hagar, A. (1996) Tahzib at-tahzib. Bairut: Mu'assasa ar-risala. Al-Halabi, 'A. B. (1964) As-Sira al-halabiyya. Egipat: Matba'a al-

babi al-halabi.

Vjerske znanosti

98

Al-Bagdadi, H. (n.d.) Tarihu Bagdad. Kairo: Dar al-fikr i Maktaba al-hangi.

Ibn Hišam, (1955) As-Sira an-nabawiyya. Egipat: Matba'a al-babi al-halabi.

Ibn al-'Imad, H. (1986) Šazarat az-zahab. Damask: Dar Ibn Kathir. Al-Hamawi, J. (n.d.) Mu'gam al-buldan. Bairut: Dar ihjai at-turas

al-'arabi. Ibnu al-Qajjim, G. (1982) Zad al-ma'ad. Bairut: Mu'assasa ar-

risala. Al-Qadi 'I. (1986) Aš-Šifa bi ta'rifi huquq al-Mustafa. Damask:

Mu'assasa 'ulum al-Qur'an, Al-Kandahlawi, M. J. (1968) Hajatu-s-sahabe. Dar al-qalam. El-Karadavi. J. (1995) Žene pravovjerne. Tuzla: Sumejja. Kahhala, R. O. (1989) A'lam an-nisa'. Bairut: Mu'assasa ar-risala. Ibn Kathir. (1987) Al-Bidaya wa an-nihaya. Bairut: Dar al-kutub

al-'ilmiyya. An-Nawawi. (n.d.) Tahzib al-esmai wa al-lugat. Bairut: Dar al-

kutub al-'ilmiyya. Abu Nu'aim A. (1967) Hil'ja al-awlija' wa tabaqat al-asfiya'.

Bairut: Dar al-kitab al-'arabi. Ibn Sa'd. (n.d.) At-Tabaqat al-kubra. Bairut: Daru sadir. As-Suyuti. (1983) Tabaqat al-huffaz. Bairut: Dar al-kitab al-

'lmiyya. Aš-Šawkani, M.'A. (1984) Darru as-sahaba fi manaqib al-qaraba

wa as-sahaba. Damask: Dar al-fikr. At-Tabari. (1988) Tarih al-umem wa al-muluk. Bairut: Dar al-

kutub al-'ilmiyya. At-Tabari, M. (n.d.) Es-Simtu-s-semin fi menakibi ummehati-l-

mu'minin. Halep, Sirija: Maktaba at-turas al-islami. Az-Zahabi. (1996) Siyaru 'alam an-nubala'. Bairut: Mu'assasa ar-

risala. Az-Zahabi. (1987) Tarih al-islam wa waffajat al-mašahira wa al-

a'lam. Bairut: Dar al-kutub al-'arabi. Az-Zirkli, H. (1995) Al-A'lam. Bairut: Dar al-'ilmi li al-malayin. Az-Zubairi, M. (n.d.) Nasabu Quraiš. Egipat: Dar al-ma'arif.

Periodika - Islamska misao. God. VIII, br. 94, oktobar 1986.


99

WOMEN`S CONTRIBUTION TO HADITH AND HADITH SCIENCE

Šefik Kurdić, Ph.D.

Summary

Sciences whose development and defining is iseriously nfluenced by women, along with men, are rare. Hadith and Hadith science is an exception in this regard. Ever since the very beginning of Islam, women - experts in the field, played a very important role in preserving and passing on Muhammad`s Hadith.

In all stages of development of Hadith literature they showed a serious interest in this field of science. It is noticeable that the men-muhaddis showed utmost respect for these women-muhaddis.

These facts are confirmed through biographical information about many women - Hadith experts, which abound in many works that treat Muhammad`s s.a.v.s. Hadith.

Key words: Hadith / Hadith sciences / women – muhaddis.

Vjerske znanosti

100

مسامهة النساء يف احلديث النبوي و علمه كلية التربية اإلسالمية يف جامعة زنيتسا ،األستاذ الدكتور شفيق كرديتش

خالصة البحثيقل عدد العلوم، خاصة يف الزمن املاضي، اليت كانت النساء يشاركن الرجال

من هذه يستثىن احلديث النبوي و علمه. يف تنميتها و تطويرها مشاركة جادةالعلوم ألن النساء املتخصصات يف هذا اال العلمي قد كان هلن دور هام يف

.حفظ األحاديث النبوية و رواياا منذ بدء اإلسالمأظهرت هؤالء النساء االهتمام الكبري ذا اال العلمي يف مجيع املراحل من

دثني كانوا حيترمون إنه واضح أن الرجال احمل. تطور املؤلفات يف علم احلديث .النساء احملدثات

–ميكننا أن نتأكد من هذا االحترام يف املعلومات عن حياة النساء املتخصصات يف علم احلديث و هي تتوفر يف املراجع العديدة اليت حتدث عن

.رواة أحاديث الرسول صلى اهللا عليه و سلم حملدثات ا-احلديث، علوم احلديث، النساء: الكلمات األساسية


101

Originalni naučni rad Šukrija Ramić1

MORALNO-ŠERIJATSKA DIMENZIJA NAUČNOG ISTRAŽIVANJA

Sažetak

Ovaj rad prezentira razmišljanja autora o moralno-šerijatskoj dimenziji naučnog istraživanja. U uvodnom dijelu autor ističe značaj islama za ljudski rod, a potom objašnjava značenje termina moralno-šerijatska dimenzija i šta se pod tim podrazumijeva u kontekstu zadate teme. U nastavku autor pojašnjava koje su, sa šerijatskog aspekta, dozvoljene sfere i metode naučnog istraživanja, zatim objašnjava koji učenjaci imaju pravo da tumače šta je u tom pogledu halāl a šta harām i koja su svojstva tih učenjaka. Autor navodi i razmišljanja o ovoj problematici nekih savremenih bosanskohercegovačkih učenjaka i govori o odgovornosti muslimana u sprečavanju zloupotrebe naučnih otkrića. Na kraju rada su zaključci i preporuke koje mogu pomoći u realizaciji ideje usklađivanja naučnoistraživačkog rada sa šerijatskim propisima i primjeni naučnih otkrića u korist čovjeka, a ne na njegovu štetu.

Ključne riječi: moral, Šerijat, naučno istraživanje, halāl, harām, pravne norme, intencije Šerijata

1. Uvod Duboko sam ubijeđen da je islam najveća vrijednost koju

ljudski rod posjeduje. Njegova svjetlost obasjala je džahilijetsku Mekku ogrezlu u kriminalu, nepravdi i nasilju i pretvorilo je u oazu mira, pravde, sreće i blagostanja. Najveće nasilnike Mekke islam je preporodio u najveće pravednike i divne uzore kojima se islamski ummet s pravom može ponositi do Sudnjega dana.

Uprkos činjenici da je islam dokazao da je u stanju preporoditi pojedince i narode i učiniti ih najplemenitijim i

1 Vanredni profesor za užu oblast Islamsko pravo, Islamski pedagoški fakultet, Univerzitet u Zenici, [email protected]

Vjerske znanosti

102

najkorisnijim ljudskoj zajednici, vrijednost islama još uvijek nije dovoljno otkrivena za većinu stanovnika Zemlje, niti je kao takva prihvaćena na planetarnom nivou. Otuda je obaveza muslimana koji su islam preuzeli kao emanet, koji znaju njegove vrijednosti, da njegovu svjetlost pronose kroz sve aspekte ljudskog života, rada i djelovanja.

Jedan značajan aspekt ljudskog života i rada jeste istraživanje i otkrivanje Allahovih, dž. š., stvorenja i Njegovih zakona i zakonitosti koji vladaju u njima. Iz različitih izvora može se jasno razumjeti2 da su prijašnje civilizacije poznavale mnoge zakone koje mi danas ne poznajemo. To nam govori da su pred savremenim čovjekom daleko veće mogućnosti i da postoje realne šanse da savremeni čovjek napravi još veće korake u otkrivanju Allahovih, dž. š., zakona i zakonitosti. Imajući u vidu da načini pomoću kojih se dolazi do tih otkrića kao i primjena tih otkrića mogu biti u saglasnosti sa Šerijatom, a mogu biti i u suprotnosti, neophodno je precizno odrediti jasne smjernice koje će omogućiti muslimanima koji se bave naukom i naučnim istraživanjem, da kroz svoj posao ne krše šerijatske propise, da u naučnoistraživačkom radu budu Allahu, dž. š., pokorni, tako da kroz taj svoj rad i aktivnost postignu Njegovo zadovoljstvo, žive srećno na dunjaluku i imaju šansu za uspjeh na ahiretu. Determiniranje jasnih smjernica na tom polju omogućit će i nemuslimanima da vide i upoznaju učenje islama koje uvijek kvalitetno rješava sve životne situacije omogućavajući čovjeku da uvijek bude u harmoniji sa svojim okruženjem i da ne dolazi u sukob s njim.

2. Sfera moralno-šerijatske dimenzije u domenu naučnog istraživanja

“Moral je”, kako to Qal'adžī definira, “ustabiljeno svojstvo u čovjeku koje rezultira djelima”. (Qal'adžī, 1985: 199) S obzirom da moral može biti dobar i loš, i djela koja iz njega proizilaze mogu biti isto takva. Pod moralom u ovom elaboriranju podrazumijevam onaj dobri, islamski, tj. Poslanikov, s. a. v. s., moral, a njegov moral je bio Qur'ān, koji uvijek upućuje na dobro. Upitana o Poslanikovom, s. a. v. s., moralu, hazreti Aiša je kazala: “Njegov moral je bio Qur'ān.” (Muslim, 2000: br. 1233) 2 Naprimjer, Qur'ān govori da su prijašnje generacije duže živjele i više gradile (Er-Rūm, 9). Iz onoga što su prijašnje civilizacije radile i gradile razumijemo da su poznavale neke fizičke i druge zakone koje sadašnje generacije ne poznaju.


103

Nadalje, Poslanikova, s. a. v. s., praksa − njegov sunnet, tumač je Qur'āna i drugi izvor Šerijata.

Prema tome, kada govorimo o moralno-šerijatskoj dimenziji, mi govorimo o qur'ansko-sunnetskoj dimenziji naučnog istraživanja. Pitanje jednostavno glasi, šta je po Qur'anu i sunnetu dozvoljeno istraživati, koje metode i načine je dozvoljeno koristiti u procesu istraživanja, te kako je dozvoljeno naučna otkrića upotrebljavati.

Odgovor na ovo pitanje možemo naći u mnogobrojnim ajetima i hadisima. U prvom objavljenom ajetu Uzvišeni Allah kaže3: “Uči, čitaj, proučavaj u ime tvoga Gospodara...” (Qur'ān, El-'Aleq, 1) Iz ajeta jasno razumijemo da Allah, dž. š., naređuje da se proučavaju Njegova stvorenja, otkrivaju Njegovi zakoni i koristi stečeno znanje, ali u ime Njega − Uzvišenog Gospodara, tj. u skladu sa Njegovim zakonima i propisima. Prema tome, cjelokupna aktivnost istraživanja i primjene stečenog znanja mora biti realizirana u skladu s Allahovim, dž. š., zakonima i propisima kako bi ta aktivnost bila بسم ربك (u ime tvoga Gospodara) 4.

Kako vidimo, već prvi ajet u Qur'ānu jasno je dao smjernicu u pogledu moralno-šerijatske dimenzije naučnog istraživanja i upotrebe stečenog znanja. Po njemu istraživanje je obaveza muslimanu, jer je naredba došla u vidu strogog imperativa koji se jednako odnosi na dio u ime tvoga Gospodara, kao što se odnosi na učenje, čitanje i istraživanje. U konačnici, jasno je da je naučniku muslimanu dužnost učiti, čitati, proučavati i Allahove, dž. š., zakone otkrivati, ali mu je, isto tako, jednaka dužnost naučni rad i njegovu primjenu uskladiti s Allahovim, dž. š., zakonima5.

3 Za mene je ovaj ajet jedna velika mu'džiza, jer da nije rečeno “u ime tvoga Gospodara” ajet bi bio nekompletan, s obzirom da učenje, proučavanje i otkrivanje zakona može biti jako opasno za čovjeka. Jedino kontrola koja podrazumijeva da se ta otkrića koriste u skladu sa Allahovim, dž. š., zakonima, a to ultimatno znači da se koristi u korist čovjeka, a ne na njegovu štetu, može pružiti kvalitetnu zaštitu od zloupotrebe znanja i nauke. 4 “u skladu s Allahovim, dž. š., zakonima i propisima” jednostavno znači u skladu s onim što čovjeku donosi dobro, korist i blagodat i što od njega otklanja štetu. 5 Sve ljudske aktivnosti potpadaju pod jednu od pet pravnih normi: farz – vādžib (obaveza – stroga dužnost – sevap), harām (strogo zabranjeno – grijeh), mendūb – mustehab (pohvalno – sevap), mekrūh (pokuđeno – griješno), mubāh (dozvoljeno, uz ispravan nijet sevap).

Vjerske znanosti

104

3. Dozvoljene sfere i metode naučnog istraživanja Poslanik, s. a. v. s., molio je Allaha, dž. š., da ga sačuva

znanja od kojeg nema koristi. U vjerodostojnom hadisu Ebu Hurejre, r. a., prenosi da je on u dovi učio:

ذ بك من علم لا ينفع ومن قلب لا يخشع ومن نفس لا تشبع اللهم إني أعو ...ومن دعوة لا يستجاب لها

“Allahu, Tebi se utičem od znanja koje ne koristi, od srca koje nije skrušeno, od duše koja se ne može zasititi i od dove koja se ne uslišava.” (Muslim, 2000: br. 4899)

Također, u vjerodostojnom hadisu Džābir ibn Abdullāh, r. a., prenosi da je Allahov Poslanik, s. a. v. s., rekao:

افعا سلوا الله علما ن“: قال رسول الله صلى الله عليه وسلم: عن جابر قال .وتعوذوا بالله من علم لا ينفع

“Tražite od Allaha korisno znanje, a utičite mu se od znanja koje ne koristi.” (Ibn Mādždže, 2000: br. 3833)

U ovim hadisima, Poslanik, s. a. v. s., eksplicitno zahtijeva da se musliman čuva znanja od kog nema koristi i da moli Allaha, dž. š., da ga zaštiti od takvog znanja. Implicitno on traži od svojih sljedbenika da izučavaju korisno znanje. Shodno tome, musliman ne treba da se bavi znanjem od kog neće imati koristi on, niti neko drugi. Međutim, koje je to znanje od kojeg nema koristi, jer logično je da svako znanje može za nekog biti od koristi, ako ne da ga koristi, a ono da se od njega čuva. To potvrđuje i hadis Hudhejfea ibn El-Jemāna:

سول اهللا كان الناس يسألون ر: قال– رضي اهللا عنه –عن حذيفة بن اليمان .صلى اهللا عليه و سلم عن اخلري ، وكنت أسأله عن الشر خمافة أن يدركين

“Pitali su Poslanika o dobru (o halālu), a ja sam ga pitao o zlu (o harāmu) iz straha da me ne zadesi (tj. da bih se od njega čuvao)”. (El-Bukhārī, 2000: br. 6673)

Dakle, čovjek, kao pojedinac, treba da ne troši vrijeme na znanje koje njemu lično neće koristiti, niti će koristiti drugima. Naučnici, pak, treba da izučavaju sve vrste znanja, vodeći računa o prioritetima, kako bi to znanje pravilno bilo iskorišteno za dobrobit


105

zajednice, kako bi pojedince i zajednice mogli usmjeravati ka onom što je dobro i korisno za njih i upozoravati ih na ono što je za njih, kao pojedince ili zajednicu, zlo i štetno.

Općenito, čovjeku je dozvoljeno da proučava i istražuje sva Allahova, dž. š., stvorenja. On je naredio ljudima da razmišljaju i meditiraju o Njegovim stvorenjima:

.أفلا ينظرون إلى الإبل كيف خلقت: قال اهللا تعاىل“Pa zašto oni ne pogledaju kamile kako su stvorene?”

(Qur'ān, El-Gāšijeh, 17)

أنزل من السماء ماء فأخرجنا به نبات كل شيء وهو الذي: وقال تعاىلفأخرجنا منه خضرا نخرج منه حبا متراكبا ومن النخل من طلعها قنوان دانية

وغير متشابه انظروا إلى ثمره إذا وجنات من أعناب والزيتون والرمان مشتبها .أثمر وينعه إن في ذلكم لآيات لقوم يؤمنون

“On vodu s neba spušta, pa Mi onda činimo da pomoću nje niču sve vrste bilja i da iz njega izrasta zelenilo, a iz njega klasje gusto, i iz palmi, iz zametka njihova, grozdovi koje je lahko ubrati, i vrtovi lozom zasađeni, naročito masline i šipci, slični i različiti. Posmatrajte, zato, plodove njihove kada se tek pojave i kad zriju. To je zaista dokaz za ljude koji vjeruju.” (Qur'ān, El-En‘ām, 99)

أولم ينظروا في ملكوت السموات والأرض وما خلق الله من شيء : وقال تعاىل

. وأن عسى أن يكون قد اقترب أجلهم فبأي حديث بعده يؤمنون“I zašto oni ne promisle o carstvu nebesa i Zemlje i o svemu

onome što je On stvorio, i da im se, možda, kraj njihov primakao? Pa u koje će riječi, ako ne u Qur'ān vjerovati?” (Qur'ān, El-E'arāf, 185)

ن قل انظروا ماذا في السموات والأرض وما تغني الآيات والنذر ع: وقال تعاىل . قوم لا يؤمنون

Vjerske znanosti

106

“Reci: 'Posmatrajte ono što je na nebesima i na Zemlji', ali ni od kakve koristi neće biti dokazi i opomene narodu koji neće da vjeruje.” (Qur'ān, Jūnus, 101)

لق ثم الله ينشئ النشأة قل سريوا في الأرض فانظروا كيف بدأ الخ: وقال تعاىليرء قديلى كل شع ة إن اللهرالآخ.

“Reci: 'Putujte po svijetu da vidite šta je On iz ničega stvorio. I Allah će to, poslije, po drugi put stvoriti. Allah zaista sve može.'” (Qur'ān, El-Ankebūt, 20)

فانظر إلى ءاثار رحمة الله كيف يحيي الأرض بعد موتها إن ذلك : وقال تعاىليرء قديلى كل شع وهى وتويي المحلم.

“Zato pogledaj tragove Allahove milosti, kako On oživi zemlju, nakon mrtvila njezina. On će, uistinu, i mrtve oživjeti, On sve može.” (Qur’ān, Er-Rūm, 50)

Poslanik, s. a. v. s., dao je jasnu uputu šta može biti predmet istraživanja kada je kazao: “Razmišljaj i meditiraj o Allahovim stvorenjima, a ne razmišljaj o Allahu." (Et-Taberānī, 1404. po H.: br. 6456)

Dakle, sve što je Allah, dž. š., stvorio može biti predmet istraživanja i proučavanja: biljni i životinjski svijet na Zemlji, živa i neživa priroda, kosmos, duhovni svijet. Međutim, smatram da bi čovjek, najviše trebao proučavati sebe – čovjeka. Čovjek treba da bude prioritetni predmet svog interesovanja, jer spoznaja samog sebe može najbolje pomoći čovjeku da uspostavi kvalitetan život na Zemlji i da spozna svoga Stvoritelja6, koji nije bez razloga rekao: “I u vama samima, zar ne razmišljate.” (Qur'ān, Edh-Dhārijāt, 21)

Što se metoda i načina naučnog istraživanja tiče, oni, također, moraju biti u skladu sa šerijatskim propisima. Međutim, propisi za njih mogu biti promjenjivi, jer se oni mogu mijenjati shodno promjeni vremena i uvjeta u kojima čovjek živi. Iz tog razloga oni moraju biti predmet stalnog razmatranja od strane stručnih šerijatskih pravnika, koji će shodno usūlsko-pravnim principima tumačiti šta je u datom trenutku dozvoljeno, a šta nije. To mora biti

6 Interesantno je kako čovjek o sebi malo zna! Nevjerovatno zvuči konstatacija da čovjek o svemu više zna i o svemu se više brine nego o samome sebi.


107

stalni proces, jer, kako sam rekao, vremena i uslovi se mijenjaju, a status metoda i načina vrlo često je podložan promjenama kada dođe do promjene uvjeta i okolnosti u kojima čovjek živi.

4. Tumači pitanja halāla i harāma u sferi naučnog istraživanja i primjene stečenog znanja

Prethodno sam konstatirao da stručnjaci u šerijatskom pravu – muslimanski učenjaci imaju dužnost i obavezu da stalno proučavaju i daju pravne upute u pogledu metoda i načina naučnog istraživanja i, naravno, primjene stečenog znanja. Dakle, oni su ti koji imaju pravo da tumače halāl i harām u tom domenu, shodno qur'ānskoj uputi da daju rješenja za sva pitanja s kojima se ljudi suočavaju: “Pitajte učenjake, ukoliko ne znate.” (Qur'ān, En-Nahl, 43) S druge strane, istraživači, kao i oni koji otkrivene zakone apliciraju, dužni su se, u pogledu halāla i harāma, pokoravati uputama muslimanskih učenjaka u šerijatskim znanostima: “O vi koji vjerujete, pokoravajte se Allahu, pokoravajte se Poslaniku i vašim pretpostavljenim.” (Qur'ān, En-Nisā', 59) Prema mom razumijevanju, “pretpostavljeni” (ulu-l-emr) su svi oni prema kojima je čovjek odgovoran u nekom pogledu i u nekom trenutku, a tu se sigurno ubrajaju i učenjaci. Sami učenjaci su, s druge strane, jedni drugima pretpostavljeni, shodno oblasti i struci. Tako, kada ljekar šerijatskom pravniku dadne uputu, on je dužan da ga sluša i slijedi njegove instrukcije, jer on je njegov pretpostavljeni i on je za njega učenjak u pogledu medicine. Isto tako, kada šerijatski pravnik ljekaru dadne fetvu on je dužan da ga sluša i slijedi njegove instrukcije, jer je on za njega pretpostavljeni u pogledu tumačenja Šerijata i šerijatskih propisa.

Prema tome, svi mi dužni smo da pitamo stručne ljude (specijaliste) i da se pokoravamo struci (znanju, nauci – 'ilmu), jer struka je uvijek pretpostavljena. Unutar struke, stručnjaci mogu da se razilaze i nisu dužni da slijede jedni druge. “Oni su ljudi, a i mi smo ljudi”, govorio je Ebu Hanīfe, aludirajući da i on ima pravo na idžtihād kao i tabi'ini.

U pogledu tumačenja halāla i harama u domenu naučnog istraživanja smatram jako bitnim naglasiti sljedeće: a) U temeljnim znanostima, kao što je metodologija islamskog prava (usūlu-l-fiqh), islamska jurisprudencija (fiqh), pravni principi (el-qavā'id el-fiqhijje) i intencije, ciljevi i namjere islamskog prava (meqāsiduš-šerī'a), muslimanski učenjaci imaju najkvalitetnije alatke koje im

Vjerske znanosti

108

mogu pomoći da se nose sa svim izazovima naučnog istraživanja i primjene stečenog znanja, b) Sva pitanja iz domena naučnog istraživanja s kojim se susreću naučnici treba konstantno propitivati, jer uvjeti i okolnosti se tako brzo mijenjaju da rješenja koja su bila kvalitetna danas, ne znače nužno da će biti kvalitetna sutra, a pogotovo da će biti kvalitetna za svaku sredinu, c) Stavovi i tumačenja prethodnih generacija mogu biti kvalitetna pomoć u razumijevanju, ali ne smiju biti jedini faktor u donošenju rješenja, d) Odlučujući faktor kod donošenja rješenja treba da budu univerzalni ciljevi Šerijata koji se prije svega ogledaju u zaštiti: vjere, života, imetka, potomstva, časti, te obezbjeđivanja boljitka za čovjeka općenito.

5. Svojstva učenjaka koji su u stanju tumačiti moralno-šerijatske dimenzije naučnog istraživanja

S obzirom da je za kvalitetno rješenje potrebno uključiti sve relevantne stručnjake čija je specijalizacija vezana za određeno pitanje, obaveza je uključivati različite profile učenjaka, tj. profile koji su specijalizirali tematiku iz čijeg područja se rješava određeno pitanje. Specijalizirani stručnjaci iz svake oblasti su jedini koji mogu najkvalitetnije spoznati i protumačiti korist i štetu koju čovjek može dobiti ili pretrpjeti od određene spoznaje i njene primjene. Međutim, konačna riječ u deliberaciji rješenja i određivanju halāla i harāma treba da bude u rukama stručnjaka muslimana koji su ovladali islamskim pravnim šerijatskim naukama: metodologijom islamskog prava (usūlu-l-fiqh), islamskom jurisprudencijom (fiqh), pravnim principima (el-qavā'id el-fiqhijje) i intencijama, ciljevima i namjerama islamskog prava (meqāsidu-š-šerī'a), koji razumiju kompleksnost globalnog svijeta, različitost stanja ljudi kao pojedinaca i zajednica, koji su u stanju odrediti da li se rješenje odnosi na određene pojedince, određenu zajednicu, određeno područje ili na svakog muslimana na zemaljskoj kugli.7

Neophodno je da učenjaci iz prethodno navedenih islamskih pravnih znanosti koriste preporuke i upute struke, te da ne zapostave stručnjake iz prirodnih, društvenih, humanističkih, političkih znanosti, jer u današnjem globalnom svijetu bez tih 7 Muslimane treba dodatno edukovati da poštuju struku i nauku. Muslimani imaju veliki problem na ovom polju, jer na kraju, svako, nekako, slijedi svoje mišljenje.


109

znanosti ne može se dati kvalitetno rješenje. Te znanosti su, po mom dubokom ubjeđenju, itekako potrebne kod rješavanja, posebno globalnih pitanja, i tumačenja halāla i harāma na globalnom nivou, a vrlo često i na lokalnom nivou, pa čak i na nivou pojedinca.

Zajedničkim snagama, kroz institucije, učenjaci islamskih pravnih znanosti imaju pravo i obavezu da daju rješenja za sve situacije po pitanjima koja govore o tome šta je po Šerijatu, u određenom vremenu i prostoru, dozvoljeno proučavati, koje metode i načine je dozvoljeno koristiti i u koje svrhe i kako je dozvoljeno stečeno znanje primjenjivati8. To treba da bude stalna i kontiunirana aktivnost, jer samo tako moguće je održati kvalitetnu konekciju s ovim brzo promjenjivim svijetom i davati rješenja koja će pogađati intencije, ciljeve i namjere Šerijata koje u općem smislu znače boljitak čovjeka na dunjaluku i ahiretu.

6. Osnovna šerijatskopravna polazišta kod određivanja ispravnosti metoda naučnog istraživanja i upotrebe otkrivenih zakona

Islamski učenjaci u šerijatskopravnim naukama, kako sam već istakao, imaju izvanredne alatke koje im omogućavaju da u svakom trenutku, na svakom mjestu i za svaku situaciju mogu ponuditi kvalitetna rješenja. Ovdje ćemo navesti samo dva osnovna polazišta koja su islamskim učenjacima startna pozicija kod rješavanja pitanja moralno-pravne ispravnosti metoda naučnog istraživanja i primjene stečenog znanja:

Prvo: Zabrana nanošenja štete čovjeku, bilo direktno ili indirektno. Na osnovu uputa Qur'āna i sunneta islamski pravnici postavili su šerijatskopravno pravilo koje glasi9: “Zabranjeno je štetu činiti (prouzrokovati) a isto tako i učinjenu štetu štetom odvraćati (naknaditi, dati, odmazditi, odstranjivati).” (Otomanski građanski zakon – Medželle i ahkjami šerije, 1906: 9) Suština i forma tog principa (šerijatskopravnog pravila) najjasnije je artikulirana u hadisu Poslanika, s. a. v. s.: “Nema (nanošenja) štete, niti uzvraćanja štetom u islamu” (Lā darere ve lā dirār fi-

8 Činjenica je da 'ulema, koja u muslimanskim zemljama tumači pitanja halāla i harāma, nije uključena u komandne strukture, nije uključena u sistem odlučivanja. Naprimjer, koliko mi je poznato, 'ulema nema svog predstavnika u komandi koja odlučuje o upotrebi atomske bombe u Pakistanu. 9 Vidi: Ez-Zerqā, 1968: 2/981-982.

Vjerske znanosti

110

l-islām). Za ovaj hadis šejh Mustafa ez-Zerqā kaže da doseže do stepena dobar. (Ez-Zerqā, 1968: 2/977)

Uz prethodni princip, islamski pravnici postavili su još nekoliko pravnih principa koji svoje utemeljenje imaju u Qur'anu i sunnetu, a koji nude rješenja u različitim situacijama. U Medželli10 možemo vidjeti nekoliko principa iz domena zaštite i otklanjanja štete: “Štetu treba odstraniti (naknaditi) koliko je moguće.” (Ed-Dareru judfe’u bi-qadri-l-imkān.) “Jedna šteta ne smije se odstranjivati (naknađivati) jednom drugom njoj jednakom (sličnom) štetom.” (Ed-Dareru lā juzālu bi mithlihi.) “Težu štetu treba odstraniti lakšom štetom.” (Ed-Dareru el-ešeddu juzālu bid-darer el-ekhaff.) “Između dva zla, treba birati manje zlo.” (Jukhtāru ehveneš-šerrejni ve ekhaffe-d-darerejn.) “Kada bi se dva zla snašla (sukobila) onda se treba upustiti u zlo, koje je manje, a gledaće se odstraniti, koje je veće.” (Izā te’āreda mefsedetāni rū’ije e’azamuhuma dareren bi-rtikābi ekhaffihima.) “Odobravaće se trpljenje privatne štete pred javnom štetom.” (Jutehammelu ed-darer el-khāss li-def'i darerin 'āmm.) “Bolje je odstranjivati zlo nego pribavljati si korist.” (Der’u-l-mefāsidi evlā min dželbi-l-mesālih.) (Otomanski građanski zakon – Medželle i ahkjami šerije, 1906: 10)

Drugo: Obaveza zaštite pet temeljnih vrijednosti koje Šerijat štiti.

Ciljevi i namjere islamskog prava (meqāsidu-š-šerī'a), važna su strana Šerijata, jer Šerijat je, uopćeno kazano, uspostavljen na koristima pojedinca i koristima zajednice. Njegovi propisi obavezno štite te koristi i obezbjeđuju uvjete za čovjekov sretan i uspješan život na Zemlji.

Govoreći o ciljevima Šerijata islamski učenjaci često navode pet temeljnih, univerzalnih vrijednosti, koje Šerijat nužno štiti. Ebū Hāmid El-Gazālī (umro 505. po H./1111. god.) poredao ih je sljedećim redoslijedom: 1. vjera, 2. život, 3. razum, 4. potomstvo i 5. imetak. (Gazālī, 1937: 258)

Shodno prethodnim polazištima, učenjaci u islamskom pravu – Šerijatu, kod određivanja dozvoljenog i zabranjenog u sferi naučnog istraživanja, moraju voditi računa da osnovne vrijednosti budu uvijek zaštićene, da se ljudima ne nanosi šteta, bilo direktno ili indirektno, da se u situaciji pojave nužde čini manja šteta itd.

10 Citati iz Medželle će biti doslovno preneseni, bez bilo kakvih izmjena.


111

7. Savremeni bosanskohercegovački učenjaci o moralno-šerijatskoj dimenziji naučnog istraživanja

U nastojanju da obogatim ovaj rad, zamolio sam neke naše savremenike, naučnike s naših prostora, da mi ukratko iznesu svoje refleksije o ovoj problematici.11

Prof. dr. sc. Nusret Isanović, rukovodilac Katedre za islamsku kulturu i civilizaciju na Univerzitetu u Zenici ističe značaj usklađenosti i povezanosti duhovne dimenzije i naučnoistraživačog rada i upozorava na opasnost znanja koje je odvojeno od moralnih i duhovnih vrijednosti. On kaže: “'Znanje je svjetlo koje je uzvišeni Allah stavio u ljudsko srce.'“ (Al-Gazali) A unutrašnja, duhovna svjetlost dolazi od uzvišenog Allaha i omogućava nam da se krećemo prostorima znanja bez prijetnji bespuća i zalutalosti.

Savremeni muslimanski intelektualci trebaju graditi vlastitu, na islamskim načelima zasnovanu, naučnoistraživačku paradigmu, koja će uvažavati pozitivna postignuća savremene nauke i neke njene metode, ali neće prihvatati njihovu (dehumaniziranu) teleologiju niti njihovu naučnu paradigmu zasnovanu na pobuni protiv Boga i načelu odvojenosti od morala i duhovnih vrijednosti. U tradicionalnim obzorjima islama istinski naučnik je osoba koja kompetentno vlada znanjem, vjerskim i svjetovnim i koja posjeduje moralni kvalitet života. U ovoj perspektivi, dakle, naučnik je osoba koja osim intelektualnih posjeduje duhovne i moralne kvalitete.

Gotovo svi veliki drevni mudraci upozoravali su na opasnost znanja koje je odvojeno od plemenitosti, od moralnih i duhovnih vrijednosti, odnosno od odgoja. Neki od njih, poput Senaija, tvrdili su da je čovjek koji posjeduje znanje bez moralnih i duhovnih kvaliteta poput lopova koji kada noću krade koristi se svjetlošću lampe kako bi bio u stanju da pokrade više dragocjenosti.

U tradicionalnoj perspektivi posmatrano nauka i moral su neodvojivi. Štaviše, moral je uslov humanog legitimiteta nauke. Od renesanse nauka je odvojena prvo od religije i duhovnih izvora znanja, potom i od morala. Rezultat njenog takvog hoda je razvoj do dimenzija u kojima nauka postaje prijetnja bio i ekosistemima na Zemlji, te opasnost za ljudski opstanak.”

11 Zahvalan sam prof. dr. sc. Nusretu Isanoviću, prof. dr. sc. Enesu Ljevakoviću i dr. Ahmedu Adiloviću na odvojenom vremenu i odgovoru kojeg su mi poslali e-meilom na temu značaja moralne dimenzije u naučnom istraživanju.

Vjerske znanosti

112

Prof. dr. sc. Enes Ljevaković, vanredni profesor na Katedri za islamsko pravo Fakulteta islamskih nauka i fetva i emin u Bosni i Hercegovini ističe da moral i ljudske aktivnosti na polju naučnoistraživačkog rada moraju biti komplementarni i u korist čovjeka. On kaže: “Polja djelovanja nauke i morala se razdvajaju, dotiču i prepliću. Nauka otkriva istine i zakonitosti u fizičkom svijetu, dok je moral usmjeren na istraživanje i usmjeravanje unutrašnjih, duhovnih stanja čovjeka. Budući da istine i zakonitosti ovoga svijeta, kako one koje istražuje i otkriva nauke, tako i one koje istražuje moral, potiču iz istog Izvora, ciljevi ove dvije dimenzije ljudske aktivnosti moraju biti komplementarni i u krajnjoj konsekvenci stopljeni u jedan, a to je dobrobit čovjeka u najplemenitijem i najuzvišenijem smislu ove riječi. Time će čovjek ispuniti misiju koju mu je Uzvišeni Stvoritelj povjerio na Zemlji, ili makar biti na putu ispunjenja te misije. Bez morala, nauka zastranjuje, jer nema orijentira, a bez nauke moral ostaje uskraćen za neophodan izvor saznanja o pojavnom svijetu i za mehanizam ostvarenja svojih plemenitih ciljeva.”

Dr. Ahmed Adilović, profesor tefsira u Elči Ibrahim-pašinoj medresi u Travniku, potcrtava pogrešna razmišljanja u vezi s ovim, pa kaže: “U proteklim stoljećima čovjek na Zapadu je bio uvjerenja da će naučno-tehnološki napredak nužno rezultirati i unaprjeđenjem ljudskoga duha, morala i etičnosti. Međutim, upravo je XX stoljeće pokazalo da je naučno-tehnološki napredak rezultirao, između ostalog, gubljenjem moralnih vrijednosti, otuđenjem čovjeka i izopačenjem njegove prirode. Samo u dva svjetska rata poginulo je više ljudi nego u svim dotadašnjim ratovima u povijesti čovječanstva! Pored velikog broja žrtava koje je uzrokovalo, nuklearno oružje je stalna prijetnja modernome čovječanstvu!

Imajući te činjenice u vidu, postaje nam jasnijom Poslanikova, s. a. v. s., dova kojom se utječe Svemogućem od "beskorisnog znanja". A šta tek reći za štetno, odnosno znanje koje razara i ubija?! Dakle, ciljevi i metode naučnih istraživanja moraju biti u skladu sa moralnim principima i na opće dobro ljudi, a ne protiv njih. Shodno tome, dozvoljena područja naučnoga istraživanja su ona kroz koja se dolazi do rezultata korisnih za sve ljude (uključujući i kloniranje pojedinih ljudskih organa), a zabranjena su ona čijim se istraživanjem mijenja ljudska priroda i


113

koja imaju štetne posljedice po ljude, prirodu i životinje (kloniranje ljudi, oružje za masovno uništavanje, zagađenje okoline i slično.”

8. Odgovornost muslimana u sprečavanju zloupotrebe naučnih otkrića

Muslimani koji grade svoju poziciju na principima islama, koji žele postići korist i dobrobit za ljudska bića, mogu sebe kontrolirati i suzdržavati se od činjenja onog što može biti štetno za ljude i njihov okoliš. Svjesni muslimani se klone činjenja grijeha, jer znaju da meleki (kirāmen kātibūn) zapisuju sve što oni čine, bilo malo ili veliko, i znaju da će o tome biti pitani na ovom i na budućem svijetu. Međutim, ti muslimani ne mogu imati dovoljno kontrole nad muslimanima koji djeluju na neodgovaran način, koji nisu svjesni da njihove pogrešne radnje i ponašanja mogu imati katastrofalne i razorne posljedice za čovječanstvo. Oni ne mogu kontrolirati nemuslimane koji se ne boje grijeha i koji se ne pridržavaju moralnih normi koje bi ih mogle spriječiti da čine štetu drugima.

Unatoč tome, odgovorni muslimani dužni su uložiti maksimalan napor i napraviti savez u dobru (hilfu-l-fudūl) sa onim nemuslimanima koji rade za dobrobit čovječanstva, dužni su pronaći i primijeniti odbrambene strategije i rješenja koja će spriječiti zlopotrebu nauke i naučnih otkrića.

Njihov prioritet je zaštita čovječanstva od neograničene ljudske pohlepe onih ljudi koji su se na stranu sotone stavili i koji rade u partnerstvu s njim na uništavanju čovječanstva kroz industriju hrane, farmaceutsku, kozmetičku i modnu industriju, te kroz neograničeni liberalizam koji se očituje u raznim oblicima nemorala: prostitucije, razvrata, pokvarenosti, pedofilije, incesta i tako dalje.

Svi oni koji su se urotili sa šejtanom i rade na uništavanju čovječanstva koriste znanstvena otkrića. Dužnost muslimana je da ljudski rod zaštite od njihova razornog djelovanja.

9. Zaključak 1. Sve je dozvoljeno proučavati i istraživati osim pitanja iz

domena gajba koja čovjek ionako ne može spoznati, a nije ni zadužen da ih istražuje.

Vjerske znanosti

114

2. Dužnost je da cilj istraživanja bude postizanje općih intencija, ciljeva i namjera Šerijata, a to je zaštita pet temeljnih univerzalnih vrijednosti.

3. Pri istraživanju mora mora se voditi računa o općim i posebnim principima koje je Šerijat uspostavio.

4. Granice, načine, metode i druga pitanja koja se odnose na naučno istraživanje treba da rješavaju stručni i kompetentni učenjaci i eksperti šerijatskopravnih nauka koji u obavezi imaju da u obzir uzimaju globalne i lokalne potrebe i razlike.

5. Kod rješavanja lokalnog problema lokalni stručnjaci i eksperti imaju prednost i njihovo rješenje će prevladati, ali će biti lokalnog karaktera.

6. Dužnost je prije ulaska u istraživanje obezbijediti elemente zaštite, kako bi se ljudski rod i život na Zemlji zaštitio od zloupotrebe.

7. Vrlo je važno da muslimani koji Allahu, dž. š., padaju na sedždu, koji vole ljude, koji ljudima žele dobro, koji nastoje da zaštite pet općih vrijednosti, preuzmu inicijativu u ovom našem vremenu, jer snage zla sastavljene od šejtana i ljudi ubrzano vode ovaj svijet u uništenje. Elementi uništenja prijašnjih civilizacija doživljavaju u našem vremenu veliku promociju, toliko veliku da je nadmašila promociju dobra za stotine i hiljade puta.

8. Stavovi i tumačenja prijašnjih učenjaka mogu biti od velike pomoći, ali se oni ne smiju slijepo uzimati. Vrlo je važno da o savremenim pitanjima stav iznesu učenjaci i stručnjaci koja ta pitanja žive u svome trenutnom životu.

9. Predlažem uvođenje u program edukacije izučavanje sistema hijerarhije u islamu i obaveze slijeđenja stručnog mišljenja.

10. Predlažem da jedan od postojećih instituta, koji ima odgovarajuću komunikacionu podršku, bude koordinator projekta povezivanja muslimanskih učenjaka, stručnjaka, biznismena, političara itd. To će biti savremeni način uspostave hilafeta na Zemlji – cyber hilafeta.

11. Smatram vrlo značajnim uspostaviti koordinaciju s institucijama i pojedincima koji nisu u okrilju islama, ali su zabrinuti moralnom dimenzijom ljudske zajednice i rade za dobrobit čovječanstva. Oni su vrlo značajni u postizanju željenih ciljeva islama koji se ogledaju u ostvarivanju dobrobiti za ljudski rod u cjelini. Takvih ima u svim vjerama i narodima.

12. Globalni pristup mora uvažavati lokalnu zajednicu i njihovo stanje, pa čak i stanja pojedinca.


115

Literatura El-Bukārī, Muhammed ibn Isma’īl, El-Džāmi' es-Sahīh, Hadith

Encyclopedia, Version 2,1, Egipat: Harf Information Tecnology, 2000.

Ebū Dāvūd, Sulejmān ibn El-Eš'as Es-Sidžistānī, Sunen, Hadith Encyclopedia, Version 2,1, Egipat: Harf Information Tecnology, 2000.

El-Gazālī, Ebū Hāmid Muhammed, El-Mustesfā min 'ilmi-l-usūl, Kairo: El-Mektebe et-tidžārijje, 1356/1937.

Ibn Hanbel, Ahmed, El-Musned, Hadith Encyclopedia, Version 2,1, Egipat: Harf Information Tecnology, 2000.

Ibn Mādždže, Muhammed ibn Jezīd El-Qazwīnī, Sunen, Hadith Encyclopedia, Version 2,1, Egipat: Harf Information Tecnology, 2000.

Muslim, M. El-Džāmi' es-Sahīh, Hadith Encyclopedia, Version 2,1, Egipat: Harf Information Tecnology, 2000.

Otomanski građanski zakonik, Medželle i ahkjami šerije, Sarajevo: Daniel A. Kajon, 1906.

Qal'adžī, Muhammed Revvās, Mu’džemu lugati-l-fuqahā', Bejrut: Dāru-n-nefāis, 1985.

Taberānī, S. El-Evsat, Kairo: Mektebetu Ibn Tejmijje, 1404. po H. Ibn Tejmijje, Ahmed ibn Tejmijje, Medžmū’u fetāva, bez godine i

mjesta izdanja. Ez-Zerqā, Mustafa ibn Ahmed, El-Medkhal el-fiqhī el-'āmm,

Damask: Dāru-l-fikr, Matba’atu Tarbin, 1968.

Vjerske znanosti

116

MORAL DIMENSION OF SHARIA-SCIENTIFIC RESEARCH

Šukrija Ramić, Ph.D.

Summary This paper is a reflection on a moral dimension of sharià-

scientific research. In the introduction, the author emphasizes the importance of Islam to the humanity, and then explains the meaning of the term moral dimensions of the shari'a, and what it means in the context of the topic. The author further explains what spheres and methods of scientific research are permitted from the aspect of Sharià, and then explains who has the right to interpret what is halal and haram in this regard. Further on, the author explains the characteristics of those scholars who have the righ to interpret what is halal and haram, and emphasizes basic starting points of their interpretation. The author also gives the thoughts of some of the contemporary Bosnian scholars and talks about the responsibility of Muslims to prevent the misuse of scientific discoveries. The paper ends with conclusions and recommendations that can help in the realization of the idea of harmonization of research work with the Sharià rules and application of scientific discoveries to the benefit of men and not to their harm.

Key words: Moral / Sharià / scientific research/ halal / haram / Legislation / Sharià aims.


117

البعد اخللقي الشرعي يف البحث العلمي زنيتساجامعةكلية التربية اإلسالمية يف األستاذ الدكتور شكري راميتش،

خالصة البحثم هذا البحث آراء املؤلف عن البعد اخللقي الشرعي يف البحث العلمييقد .

يشري املؤلف يف املقدمة إىل أمهية اإلسالم للبشرية و يفسر بعد ذلك معىن يتابع املؤلف . و معناه يف سياق هذا املوضوع" البعد الشرعي الفقهي"مصطلح

ة الشرعية وببيان بتفسري جماالت وطرق البحث العلمي املسموحة من الناحيصفات العلماء الذين ميلكون حق اصدار احلكم يف مسألة احلالل واحلرام يف

ويذكر املؤلف بالنسبة إىل هذا املوضوع آراء بعض العلماء . هذا االاملعاصرين من البوسنة و اهلرسك و يتكلم عن مسؤولية املسلمني يف منع سوء

اية البحث استنتاجات و توصييات توجد يف. استعمال االكتشافات العلميةاليت ميكن أن تساعد يف حتقيق فكرة تنيسق البحث العلمي مع األحكام

.الشرعية واستعمال االكتشافات العلمية لصاحل اإلنسان وليس ضدهالقواعد احلرام، ، البحث العلمي، احلالل،الشريعةاخللق، : الكلمات األساسية

.الفقهية، مقاصد الشريعة

Vjerske znanosti

118


119

Pregledni naučni rad Halil Mehtić1

KORIŠTENJE DEROGIRAJUĆIH I DEROGIRANIH AJETA (EN-NASIHU

VEL-MENSUH) U HANDŽIĆEVOM TUMAČENJU KUR’ANA

Sažetak

Sagledavajući Handžićevo komentarisanje Kur’ani kerima, posebice kroz tumačenja sura El-Bekare i En-Nisa', mogli smo se uvjeriti u metodologiju koju je slijedio. Globalnim opažanjem može se uočiti da je svoju metodologiju temeljio na devet principa. Među spomenutim principima on vidno mjesto daje derogirajućim (nasih) i derogiranim (mensuh) ajetima.

Naglašavajući važnost poznavanja ove tefsirske grane, Handžić u svom djelu “Uvod u tefsirsku i hadisku nauku” ističe da je važna strana u tefsiru poznavati dokidajuće (nasih), ajete i dokinute (mensuh) ajete. Dodatno pojašnjava kako su mensuh ajeti oni koji sadrže šerijatsku odredbu, koja je vrijedila samo neko ograničeno vrijeme, a nasih ajeti oni ajeti koji sadrže šerijatske odredbe, koje su izvan snage stavile one privremene odredbe koje se nalaze u mensuh ajetima. Šerijatske odredbe koje su sadržene u nasih ajetima ostaju trajne.

U ovom radu izdvojili smo nekoliko primjera iz kojih se jasno vidi zastupljenost ovog nužnog principa koji je Handžić koristio prilikom tumačenja i pravilnog razumijevanja Božije riječi. Ključne riječi: Handžić, tefsir, derogirajući, derogirani, ajeti

Uvod Prema mišljenju većine učenjaka u tefsiru, jedna od bitnih

pretpostavki za valjano tumačenje Kur'ani kerima svakako je i poznavanje derogirajućih i derogiranih ajeta. Međutim, među učenjacima, postoje i oni koji odbacuju čak i pomisao o postojanju derogiranih (mensuh) i derogirajućih (nasih) ajeta, pozivajući se na 1 Docent, Islamski pedagoški fakultet u Zenici, [email protected]

Vjerske znanosti

120

Božiju svemoć i sveznanje. Ako Bog sam svoje riječi dokida, čemu onda govor o Njegovom sveznanju, pitaju se oni. Njihova rasprava temelji se na 106. ajetu sure El-Bekare, u kojem se kaže: Mi ni jedan propis ne dokinemo niti ga u zaborav potisnemo, a da bolji ili njemu nalik ne donesemo! Zar ne znaš da Allah sve može?

Međutim, jedan od islamskih klasika Ez-Zerkeši u svom djelu «El-Burhan» kategoričan je kad kaže da se imami u tefsiru slažu da nikome nije dopušteno tumačiti Kur'an bez poznavanja derogiranih i derogirajućih ajeta. (Ez-Zerkeši, bez g. izd.: 2/29)

ال جيوز ألحد أن يفسر كتاب اهللا .إال بعد أن يعرف منه الناسخ واملنسوخIsti autor izraz nesh pojašnjava s nekoliko sinonima rekavši

da riječ nesh znači još: izale, tj. odstranjivanje, uklanjanje, svrgnuće; tebdil, zamjenu; nakl, prijenos, premještanje itd. Potom on navodi brojna mišljenja o vrstama derogacije, o tome da li postoji samo derogacija Kur'ana Kur'anom ili Kur'an može derogirati sunnet i obratno. Kao i mnogi drugi islamski klasici, on iznosi stav da su ajeti i sure objavljeni u Medini derogirali ajete i sure objavljene u Mekki. (Ez-Zerkeši, bez g. izd.: 2/31)

Između ova dva suprostavljena mišljenja stav Musaa Šahina Lašina doima se pomirujućim kad u svom djelu El-Lealiul-hisan fi 'ulumil-Kur'an kaže da nesh nije radi Boga, već da je zbog ljudi i njihova nesavršenstva. Bog postupa «kao ljekar» kada daje lijekove postepeno i samo je njemu poznat krajnji cilj takvog postupka. Pravi smisao nesha je, po njemu, u Božijoj nakani da ljudima olakša. Tako je na mi'radžu bilo propisano pedeset namaza pa je došlo do neke vrste nesha i svođenja na pet namaza. To je učinjeno ni radi čega drugog nego radi olakšanja ljudima. Također je naredba Ibrahimu, a. s., da kao kurban žrtvuje sina, bila derogirana samo radi toga da se ljudima olakša i da se postepeno uvedu propisi vjere.2 (Lašin, 1968: 210–211)

Enes Karić, u svom djelu Tefsir u sklopu ove teme navodi mišljenja nekolicine istaknutih učenjaka starijeg i novijeg doba, a između njih i mišljenje Subhi es-Saliha, koji problematiku derogiranih i derogirajućih ajeta razumijeva unutar teme postepenog objavljivanja Kur'ana. On navodi da Objava prati ljudsko društvo, da mu postepeno pruža ono što mu treba i da je takav postupak bio sa svim objavama. Isti je slučaj i sa Kur'anom,


121

koji je etapno objavljivan prateći prvobitnu zajednicu muslimana kako bi ga oni mogli primjenjivati. Nasih i mensuh ajete, smatra on, možemo ubrojati među primjere postepenog objavljivanja Kur'ana i to kao jedan od načina olakšanja u prihvatanju onoga što je slijedilo i onog što slijedi.3 (Karić, 1995: 204–205)

Istaknuti učenjak hanefijskog mezheba Ebu Bekr el-Džesas u svom Tefsiru, koji preferira tumačenje ajatul-ahkam (ajeti sa šerijatskopravnom pozadinom), pitanje derogirajućih i derogiranih ajeta, kao i razilaženje učenjaka u vezi s tim, razumijeva na sljedeći način:

و مهما كان يف أصل اللغة , وهذا اإلختالف إمنا هو يف موضوعه يف أصل اللغة والنسخ قد , إطالق الشرع إمنا هو بيان مدة احلكم والتالوة معناه فإنه يف

.ويكون يف احلكم مع بقاء التالوة دون غريه , يكون يف التالوة مع بقاء احلكم

“Iznesena razilaženja utemeljena su uglavnom na osnovama jezika. Međutim, kakvo god značenje imalo u jeziku, derogiranje u zakonodavnoj upotrebi označava vrijeme važenja odredbe i čitanja teksta. Derogiranje ponekad može biti takve naravi da se dokida čitanje teksta, a odredba (propis) ostaje. Moguće je i obratno; da se dokida odredba, a čitanje teksta ostaje.” (Halilović, 2001: 453)

Među iznesenim mišljenjima autoriteta u tefsiru, svakako, za našu temu bitno je istaknuti i mišljenje Mehmeda ef. Handžića, rahmetullahi alejh. Tako on govoreći o nasihu i mensuhu, derogirajućim i derogiranim ajetima, u svom Uvodu u tefsirsku i hadisku nauku kaže:

Također je važna strana u tefsiru poznavati dokidajuće (nasih), ajete i dokinute (mensuh) ajete. Mensuh su oni ajeti koji sadrže šeriatsku odredbu, koja je vrijedila samo neko ograničeno vrijeme, a nasih ajeti su oni ajeti koji sadrže šeriatske odredbe, koje su izvan snage stavile one privremene odredbe koje se nalaze u mensuh ajetima. Šeriatske odredbe koje su sadržene u nasih ajetima ostaju trajne zauvijek. Jedanput je hazreti Alija pitao nekog čovjeka koji je u džamiji savjetovao ljude i držao im vaz da li poznaje nasih i mensuh ajete, a kada je ovaj odgovorio da ne poznaje, hazreti Alija mu je rekao: لكتهلكتوأه «Ti sebe i druge u propast bacaš.» Većinom se mufessiri u svojim tefsirskim djelima dotiču rasprave o nasih i mensuh

3 Vidjeti: Enes Karić, “Tefsir”, str. 204–205.

Vjerske znanosti

122

ajetima, te o tome dadu nužno objašnjenje, a mnogi su islamski učenjaci to obradili u zasebnim djelima. Od njih su Ebu 'Ubejd Kasim bin Sellam4 (umro 224. h. g.), Ebu Davud Es-Sidžistani5 (umro 275. h. g.), Ebu Dža'fer En-Nehhas6 (umro 388. h. g.) i drugi.” (Handžić, (1972: 40)

Nakon što smo spomenuli najbitnije karakterističnosti vezane za nasih i mensuh ajete, u nastavku ćemo navesti nekoliko primjera koji nam svjedoče o zastupljenosti nasiha i mensuha u Handžićevom tumačenju Kur'ani kerima.

Primjer prvi Komentarišući 215. ajet sure El-Bekare:

يسألونك ماذا ينفقون قل ما أنفقتم من خير فللوالدين والأقربني واليتامى ابني واكسالمويملع به ر فإن اللهيخ نلوا مفعا تمبيل ون الس

4 Kasim bin Sellam El-Herevi El-Ezdi Ebu ‘Ubejd (157–224/774–838) bio je istaknuti učenjak u hadisu književnosti i fikhu. Porijeklom je iz Herata, gdje je i odrastao i obrazovao se. Poslije je otputovao u Bagdad i imenovan je za kadiju u Tarsusu. Na toj dužnosti ostao je osamnaest godina. Godine 213. po H. otputovao je u Egipat i ponovo se vratio u Bagdad, a zatim otputovao na hadždž i umro u Mekki. Bio je blizak sa emirom Abdullah bin Tahirom, kojemu je svaku svoju knjigu poklanjao a ovaj bi ga nagrađivao sa deset hiljada dirhema. Od njegovih djela su: «El-Garibul-musannef», štampan u dva toma, «El-Eđnasu min kelamil-areb», «Edebul-kadi», «Fedailul-Kur'an» «El-Muzekkeru vel-muennesu», «El-Maksudu vel-memdud» i dr. («El-E'alam», 5/176) 5Sulejman bin El-Eš’as bin Ishak bin Bešir bin Šidad El-Ezdi Es-Sidžistani Ebu Davud (202–275/817–889) bio je muhaddis, hafiz, fekih. Puno je putovao u potrazi za naukom, slušajući i pišući od istaknutih učenjaka Šama, Misira, Arapskog poluotoka, Iraka i Horosana. Umro je u mjesecu ševvalu u Basri. Najpoznatija su mu djela: “Es-Sunen” i “Es’iletu ila Ahmed bin Hanbel anir-ruvatis-sikati ved-du’afai”. (“Mu’džemul-muellifin”, 1/784, i “Šezeratuz-zeheb”, 3/313–316) 6Ahmed bin Muhammed bin Ismail bin Junus El-Muradi El-Misri, poznat kao En-Nuhas EbuDža’fer (...338/...950) bio je istaknuti islamski učenjak u jezikoslovnim disciplinama, mufessir, književnik i fekih. Potjecao je iz porodice koja je proizvodila bakar. Preselio se u Bgdad i učio pred poznatim učenjacima toga doba, kao što su El-Muberrid, El-Ahfeš, Ez-Zedžadž i drugi. Poslije se vratio u Egipat, gdje je i umro (utopio se u Nilu, u mjesecu zul-hidždžetu). Napisao je mnogo djela, od kojih izdvajamo: “Me’anil-Kur’an”, “Ahbaruš-šu’ara’”, “En-nasihuvel-mensuh”, “Tefsirul-Kur’an”, “Šerhu ebjati Sibevejh”, “Šerhul-mu’allekat”, “El-Kafifin-nahi”, “Itkanul-mekalfi ‘ilmir-ridžal” i dr. (“Mu’džemul-muellifin”, 1/251, 252, i “Šezeratuz-zeheb”, 4/203)


123

Pitaju te kome će udjeljivati: Reci: 'Imetak koji udjeljujete neka pripadne roditeljima, i rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima-namjernicima; a za dobro koje učinite Allah sigurno zna.

Handžić ističe kako neki tvrde da je ovaj ajet derogiran ajetom koji propisuje zekat:

إنما الصدقات للفقراء والمساكني والعاملني عليها والمؤلفة قلوبهم وفي ه وابن السبيل فريضة من الله والله عليم حكيمالرقاب والغارمني وفي سبيل الل

Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga sakupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhe na Allahovom putu, i putniku-namjerniku. Allah je odredio tako! – A Allah sve zna i mudar je. (Et-Tevbe, 60)

Ovakva tvrdnja zasnivala bi se na razumijevanju da se od ovog trošenja (infak) misli na trošenje koje je vadžib, a to je zekat. Drugi tvrde da ajet nije dokinut, nego on objašnjava dobrovoljnu sadaku i dobrovoljno pomaganje osim onoga koje je farz. Kad god je moguće spojiti dva vjerska izvora, neće se uzeti da je jedan od njih derogiran. Iz ajeta se razumijeva da u sadaki treba početi od najbližeg. Ovaj sadržaj objašnjen je u mnogim hadisima.7

Primjer drugi Na osnovu riječi Uzvišenog:

بيل اللهس نع دصو كبري يهال فتقل ق يهال فتام قرر الحهن الشع كألونسيدنع رأكب هنم هلأه اجرإخام ورالح جدسالمو به كفرو الله

Pitaju te o svetom mjesecu, o ratovanju u njemu. Reci: 'Ratovanje u njemu je veliki grijeh; ali je nevjerovanje u Allaha i odvraćanje od njegova puta i časnih mjesta i izgonjenje stanovnika njegovih iz njih još veći kod Allaha... (El-Bekare, 217) Handžić o problemu derogacije kaže: «U ovom ajetu se govori o zabrani vođenja rata i borbe uopće za vrijeme ešhuri-huruma. Neki islamski učenjaci, a to je većina, kažu da je ova zabrana dokinuta (mensuh) i to ajetima:

7 Vidjeti: “Izabrana djela”, 4/108, i rukopis br. 6967, list br. 12/B.

Vjerske znanosti

124

كما يقاتلونكم كافةوقاتلوا المشركني كافة Borite se protiv svih mnogobožaca, kao što se oni svi bore

protiv vas... (Et-Tevbe, 36)

ولهسرو الله مرا حون ممرحلا ير وم الآخولا باليو ون باللهنمؤلا ي ينلوا الذقاتنون دين الحق من الذين أوتوا الكتاب حتى يعطوا الجزية عن يد وهم ولا يدي

صاغرونBorite se protiv onih kojima je data Knjiga, a koji ne vjeruju

ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru – sve dok ne daju glavarinu poslušno i smjerno. (Et-Tevbe, 29) gdje se ističe općenita borba bez izuzimanja ikakvog vremena, osim toga kažu, Alejhisselam je vodio borbu sa plemenima Hevazin i Sekif baš u tim svetim mjesecima, a to je bilo poslije osvojenja Mekke. Neki pak drže da je ova zabrana i sada na snazi. Ibnul-Arebi smatra da u ovom ajetu postoji dozvola borbe s mušricima Mekke jer su oni to svojim djelima zaslužili, te se prema tome ovdje nikako ne radi o borbi uopće, nego o borbi s mušricima.»8

Treći primjer U narednom primjeru, tumačeći riječi Uzvišenog:

واللاتي يأتني الفاحشة من نسائكم فاستشهدوا عليهن أربعة منكم فإن شهدوا وتيي البف نسكوهفأم اللذانبيلا وس نله ل اللهعجي أو توالم نفاهوتى يتح

يأتيانها منكم فآذوهما فإن تابا وأصلحا فأعرضوا عنهما إن الله كان توابا رحيما

Kad neka od žena vaših blud počini, zatražite da to protiv njih četverica od vas posvjedoče, pa ako posvjedoče, držite ih u kućama sve dok ih smrt ne umori ili dok im Allah ne nađe izlaz neki. A ako dvoje to učine, izgrdite ih; pa ako se pokaju i poprave, onda ih na miru ostavite, jer Allah prima pokajanje i samilostan je. (En-Nisa', 15–16)

8 Vidjeti: “Izabrana djela”, 4/110, i rukopis br. 6967, list br. 13/B.


125

Handžić iznosi nekoliko mišljenja. Da bismo shvatili kontekst dijela koji govori o derogaciji, navest ćemo cijeli komentar ovog ajeta. Handžić kaže:

Postoji mnogo različitih mišljenja u pogledu razumijevanja ova dva ajeta. Prvo, da li je razvratno djelo (fahiše) spomenuto u prvom ajetu isto kao i ono što se navodi u drugom? Ako se radi o istom prekršaju, zašto su različiti propisi u jednom i u drugom ajetu? Jedni kažu da se prvi ajet odnosi na udate žene, koje žive u braku, a drugi misle da se to odnosi na mladića i djevojku koji još nisu zasnovali bračnu zajednicu. To mišljenje osnažuje činjenica da je njihova kazna blaža od one spomenute u prvom ajetu koja predviđa zatvaranje u kuću. Na taj način u ova dva ajeta nema ponavljanja ali nema ni jasnog propisa koji se odnosi na oženjenog čovjeka koji učini blud. U tom slučaju se bez dokaza specificira kur'anski tekst (tahsisul-lafz). Drugi kažu da je ajet općenit i odnosi se i na muškarce i na žene, a da se prvim ajetom uz tu kaznu, tj. uz uznemiravanje određuje i kućni pritvor. Neki kažu da je prvi ajet derogirao propis drugog, budući da je on objavljen prije prvog ajeta. Međutim, to mišljenje nije logično, naročito ako uzmemo u obzir pokaznu zamjenicu u riječima: 'A ako dvoje to učine... Bilo kako da se ta dva ajeta protumače, njihov propis je,

shodno onome što je već rečeno, dokinut ajetom iz sure En-Nur,9 kojim se propisuje bičevanje, i mutevatir hadisima, kojima je propisano kamenovanje.

Ebu Muslim Isfahani, držeći se svoga principa da u Kur'anu nema nikako derogacije, da ne bi ni ovdje morao priznati derogaciju, smatra da se prvi ajet odnosi na lezbejstvo a drugi na homoseksualizam. S njime su o tome vođene opširne rasprave, koje navode mufessiri a koje je Alusi vješto naveo u skraćenoj verziji.

Neki pak smatraju da prvi ajet nije derogiran i da u njemu nije navedena kazna za blud jer je dovoljno da je spomenuta na drugim mjestima, te da se u ajetu misli na zatvaranje u kuće djevojaka nad kojima je izvršena kazna za blud, kako ne bi ponovo učinile isto.

9 To je drugi ajet sure En-Nur, koji glasi: “Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udara biča, svakog od njih, i neka vas pri vršenju Allahovih propisa ne obuzima prema njima nikakvo sažaljenje, ako u Allaha i onaj svijet vjerujete, i neka kažnjavanju njihovu jedna skupina vjernika prisustvuje.”

Vjerske znanosti

126

Sljedeća grupa smatra da je prvi ajet privremenog karaktera, dok im Allah ne nađe izlaz, te da se u tome ajetu ne radi o derogaciji. U tom smislu navodi se hadis:

باحلجارة والبكر جلد خذوا عين أو جعل اهللا هلن سبيال الثيب جلد مأة ورجم مأة مث نفي سنة

Prihvatite ovo od mene, jer je za te žene Allah već odredio izlaz: udatoj pripada bičevanje sa stotinu udaraca i kamenovanje, a neudatoj bičevanje sa stotinu udaraca i pritvaranje na godinu dana.10

Neki kažu da je poslije derogirano bičevanje udate žene i da je pravosnažno samo kamenovanje. To je stav većine učenjaka, dok se Ahmed ne slaže s njima, već je na stanovištu da udatu ženu (koja je počinila blud) treba prvo izbičevati pa onda kamenovati. A Allah najbolje zna.11

Zaključak Analizirajući Handžićevo komentarisanje Kur’ani kerima

mogli smo se uvjeriti u metodologiju koju je slijedio. Oslanjajući se na klasična djela eminentnih mufessira, on je svoju metodologiju temeljio na sljedećim principima: komentarisanje Kur'ana Kur'anom, komentarisanje Kur’ana hadisom, kombinovanje tradicionalnog i racionalnog tefsira, korištenje jezika i jezikoslovnih disciplina, razmatranje fikhskih pitanja iz raznih oblasti, oslanjanje na povode Objave, zastupljenost derogirajućih i derogiranih ajeta, zastupljenost kiraeta i njihova diferenciranja, i izbjegavanje israilijata i apokrifnih hadisa.

Uvidom u Handžićeva djela iz oblasti tefsira, možemo konstatirati da je on na vrlo vješt način spojio tradicionalnu i racionalnu metodu tumačenja, što se smatra najboljim načinom tumačenja Kur'ana. To se odmah uočava jer on nakon citiranja ajeta navodi povode Objave, pitanje nasiha i mensuha ukoliko je prisutan, potom pronalazi druge ajete koji detaljnije objašnjavaju navedeni ajet, navodi hadise Allahova Poslanika, s. a. v. s., koji objašnjavaju određeni ajet ili fikhski propis, navodi mišljenje 10 U nešto drugačijoj formi hadis bilježe: Muslim, Ibn Madždže i Ahmed, a Albani ga ocjenjuje kao sahih. (Vidjeti: Albani, “Sahihul-Džami’is-sagir ve zijadetih”, El-Mektebul-islami, Bejrut - Damask, 1988, treće izdanje, 1/612) 11 Vidjeti rukopis br. 996, list br. 21.


127

ashaba i tabi'ina, pa mišljenja mudžtehida, zatim iznalazi vezu između predmetnog i prethodnog ajeta, zatim objašnjava pojedine termine i analizira sintaksu rečenice, potom navodi kiraete – ako ih ima, zatim različite stavove islamskih učenjaka i na kraju propise koji se mogu izvesti iz dotičnog ajeta.

Vrijedno je naglasiti i to da se osobenost pisanih djela Mehmeda ef. Handžića pokazuje, pored ostalog, i u tome što je on jedini, u novijoj povijesti bosanskih muslimana, komentarisao Kur’an časni na arapskom jeziku i što je uglavnom tretirao ajete sa šeriatskopravnom pozadinom (ajatul-ahkam).

Literatura Albani, N. (1988) Sahihul-Džami’is-sagir ve zijadetih. treće

izdanje, Bejrut – Damask. El-Mektebul-islamijje. Ez-Zerkeši, A. (bez g. izd.) El-Burhan fi'ulumil-Kur'ana, Bejrut:

El-Mektebetul-'asrijje. Ez-Zirikli, H. (1992) El-E'alam. 9. izd. Bejrut: Darul-'ilmi lil

melajin. Halilović, S. (2001) EL-imam Ebu Bekr Er-Razi El-Džessas ve

menhedžuhu fit-tefsir, Kairo: Darus-selam. Handžić, M. (1972) Uvod u tefsirsku i hadisku nauku, 3. izd.

Sarajevo: Gazi Husrev-begova medresa. Handžić, M. (bez g. izd.) Mukaddimetul-hadisi vet-tefsiri: autograf

br. 6967 koji se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Sarajevo.

Handžić, M. (bez g. izd.) Tefsiru ajatil-ahkam min suretin-nisa': autograf br. 996 koji se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Sarajevo.

Ibnul-'Imad, H. (1989) Šezeratuz-zeheb fi ahbari men zeheb, Damask-Bejrut: Daru bin Kesir.

Karić, E. (1995) Tefsir, Sarajevo: Bosanska knjiga. Karić, E. (1999) Izabrana djela Mehmeda Handžića: tefsirske i

hadiske rasprave, knjiga IV, Sarajevo: Ogledalo. Kehala, O. (1993) Mu’džemul-muellifin, Bejrut: Muessesetur-risale. Lašin, M. (1968) El-Lealiul-hisan fi ulumil-Kur’an, Bejda.

Vjerske znanosti

128

THE USE OF DEROGATING AND DEROGATED AYATS (EN-NASIHU VEL-MENSUH) IN MEHMED HANDZIC`S

INTERPRETATION OF THE QURÀN

Hfz. Halil Mehtić, Ph.D.

Summary Reviewing Handžić`s interpretation of the Holy Quràn and

particularly the interpretation of Surah al-Baqarah and en-Nisa, we were able to verify the methodology that was followed. A general observation reveals that he based his methodology on nine principles. Among these principles he highly places derogating (nasih) and derogated (mensuh) ayats.

Emphasizing the importance of knowing this taffsir branches in his "Introduction to Taffsir and Hadith science" Handzic points out that in Taffsir it is important to know derogating (nasih)and derogated (mensuh) ayats. He further explains that mensuh ayats are those ayats that contain shari'a regulations which were valid only for a limited time, and nasih ayats are those ayats that contain shari'a regulations which ruled out those temporary regulations contained in mensuh ayats. Shari'a regulations that are the part of nasih ayats are permanent and for all time.

In this paper, we have selected a few examples that clearly illustrate the necessary principle which Handžić used in his interpretation of proper understanding of God's word.

Keywords: Handžić / taffsir / derogating / derogated / ayat


129

استخدام اآليات الناسخة واآليات املنسوخة يف تفسري القرآن الكرمي عند مهمد هاجنيتش

الدكتور خليل مهتيتش خالصة البحث

تفسريه يدل التحليل الدقيق لتفسري القرآن الكرمي عند مهمد هاجنيتش، خاصةنالحظ . سورة البقرة و سورة النساء، على طرق البحث اليت كان يتابعها

بنظر عام أن هذه الطرق عند هاجنيتش قد أسست على تسعة مبادئ و ميز .اآليات الناسخة و املنسوخة على املبادئ األخرى متييزا واضحا

" هاجنيتش يف كتابه مشريا إىل أمهية معرفة هذا اال يف التفسري، يؤكد مهمدعلى أن معرفة اآليات الناسخة و املنسوخة " املدخل إىل علم التفسري و احلديثهو يقدم تفسريأ إضافيا و يقول إن اآليات .من أمهية كبرية يف علم احلديث

املنسوخة هي آيات تضم احلكم الفقهي املعمول به وقتا حمدودا و اآليات ام الفقهية اليت ألغت األحكام الزمنية املضمونة الناسخة هي آيات تضم األحك

األحكام الفقهية املضمونة يف اآليات الناسخة تستمر و . يف اآليات املنسوخة .هي باقية

اخترنا عدة أمثال يف هذا البحث يتبني منها وجود هذا املبدأ اهلام الذي .استخدمه هاجنيتش يف تفسري كلمة اهللا و فهمها الصحيح

هاجنيتش، التفسري، اآليات، الناسخة، املنسوخة: األساسيةالكلمات

Vjerske znanosti

130


131

Stručni rad Esmir M. Halilović1

OSNOVNI PERIODI U NASTANKU I RAZVOJU HADISKE ZNANOSTI

Sažetak

U radu su predstavljeni osnovni periodi nastanka i razvoja hadiske znanosti od vremena Poslanika, , pa do okončanja njenog formativnog perioda. Istaknut je i valoriziran period nastanak hadisa za vrijeme Poslanika, , razlozi nesistematičnog pisanja hadisa u vrijeme Poslanika, , nastanak prvih hadiskih zbirki u vrijeme Poslanika, , briga ashaba o očuvanja vjerodostojnosti hadisa, pisanje hadisa i njegova kodifikacija, te zlatno doba hadisa. Ključne riječi: hadis, Poslanik, , hadiske znanosti

1. Uvod Sunnet je drugi izvor islama. Musliman ne može shvatiti niti

primjenjivati Allahove propise ako se ne bude držao Kur’ana i sunneta, jer su oni nerazdvojni. Štaviše, hadis, odnosno sunnet samostalan je šerijatski izvor.

Poslanikov, , hadis je u svome putu dospijevanja do današnjih muslimana prošao kroz nekoliko etapa. Najčešća je podjela na sljedeće etape:

1.1. Pamćenje i pisanja hadisa za vrijeme Poslanika, Hadis nije posebno niti sistematski pisan u vrijeme Poslanika,

, niti u vrijeme Pravednih halifa. Također, Allahov Poslanik, , nije zadužio pisare da zapisuju njegov hadis, kao što je imao brojne pisare koji su zapisivali Božije riječi a koji su uvijek bili u smjenama kod Poslanika, , zapisujući svaku riječ koja mu se objavi. Zbog toga se u ovo vrijeme većina hadisa prenosila usmeno

1 Asistent, Islamski pedagoški fakultet u Zenici, [email protected]

Vjerske znanosti

132

i čuvala u memoriji ashaba. Allahov Poslanik, , im je ovo i olakšavao:

nije govorio hadise brzo, toliko da se ne mogu zapamtiti,

nije često govorio duge hadise, većinom su hadisi bili kratki i jasni, izrečeni sa

namjerom i u određenoj prilici, u brojnim je situacijama ponavljao hadise da bi ih

prisutni što bolje zapamtili. Ashabi su nakon svega ovoga bili veoma pažljivi i brižni u

prenošenju hadisa Poslanika, , nakon njegove smrti, a posebno u vrijeme dvojice halifa Ebu Bekra, , i Omera, . Kada bi im neko došao sa nekim hadisom, tražili bi makar još jednog svjedoka. Ipak, bitno je spomenuti da su i u vrijeme Poslanika, , nastale neke zbirke hadisa koje su zapisali ashabi, tj. hadis je zapisivan i u vrijeme Poslanika, . Ipak, to su bile pojedinačne zbirke i slučajevi zapisivanja hadisa. Ove zbirke nisu bile poznate široj javnosti niti su bile izvor propisa.

Zbog čega hadis nije zapisivan sistematski? Postoji više razloga za nepisanje hadisa u vrijeme Poslanika, :

A) Allahov Poslanik, , je bio živ i revnosno je tumačio Allahovu poslanicu, te se svako lično njemu mogao obratiti za svaku nejasnoću koju je imao u vezi propisa i sl. Dakle, nije bilo nasušne potrebe za sistematskim bilježenjem hadisa;

B) Stanje Arapa u vrijeme kada im je poslan Poslanik, , bilo je stanje džahilijjeta – neznanja u svakom pogledu. U to vrijeme, pismeni ljudi su bili prava rijetkost. Zbog toga ih je i Allah, , opisao na sljedeći način:

مهلمعيو كيهمزيو هاتآي همليلو عتي مهنولا مسر نييي الأمث فعي بالذ وه كانوا من قبل لفي ضلال مبنيالكتاب والحكمة وإن

“On je neukima poslao Poslanika, jednog između njih, da im ajete Njegove kazuje i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi.” (Al-Jumu’a, 2)

Također, Allahov Poslanik, , kaže:

بسحلا نو بكتة لا نية أما أمإن


133

“Mi smo nepismen narod, ne znamo pisati niti računati!” (Buharija i Muslim, „Sahihul-Buhari“, poglavlje o postu: 1814)

S druge strane, Arapi su u to vrijeme sve bitnije stvari pamtili i prenosili na svoje mlađe. Tako su izvanredno pamtili svoja rodoslovlja, poeziju, historijske događaje, bitke i druge važne događaje. Po dolasku islama hadis je bio u vrhu njihovih prioriteta za pamćenje;

C) Sljedeći razlog za nepisanje hadisa na sistematičan način jeste nepostojanje sredstava za pisanje koja će se kasnije pojaviti. Tako su prvi muslimani pisali na svim njima dostupnim stvarima, a papir nije bio jedan od njih. Pisali su na određenom kamenju pogodnom za pisanje, na obrađenim kostima, kori od palmi, kožama zaklanih životinja i sl., a količina ovih materijala bila je veoma oskudna;

D) Jedan od razloga je i zauzetost brigom oko pisanja Kur’ana;

E) Poslanik, , je zabranio da se zapisuje njegov govor. Rekao je:

لقرآن فليمحه وحدثوا عني ولا حرج ومن لا تكتبوا عني ومن كتب عني غير ا كذب علي قال همام أحسبه قال متعمدا فليتبوأ مقعده من النار

Ne pišite ono što ja govorim! A ko je napisao nešto od toga, osim Kur’ana, neka ga izbriše! I prenosite od mene i u tome nema nikakve smetnje. A ko na mene slaže – Hemmam je rekao – mislim da je rekao: namjerno, neka sebi pripremi mjesto u Vatri! (Muslim, 4/3004)

Zbog ovoga su neki ashabi, među njima i Omer, , Ibn Omer, , ‘Abdullah b. Mes’ud, , Zejd b. Sabit, , Ebu Musa el-Eš'ari, , i drugi smatrali pokuđenim pisanje hadisa.2 Ipak, ova zabrana je najvjerovatnije bila na snazi samo dotle dok je postojala bojazan za Kur’an. Naime, prenosi se veoma interesantan hadis koji govori tome u prilog:

فظهح أريد لمسو هليع لى اللهص ول اللهسر نم هعمء أسيكل ش بأكت تكن لمسو هليع لى اللهص ول اللهسرو هعمسء تيكل ش بكتقالوا أتو شيني قرتهفن 2 Ibnus-Sallah, „Ma’rifetu enva’i ‘ilmil-hadisi“, Bajrut: Darul-kutubil-’ilmijje, 1423. god. po H./2002. god., str. 292.

Vjerske znanosti

134

الغضب والرضا فأمسكت عن الكتاب فذكرت ذلك لرسول بشر يتكلم في هدفسي بيي نالذفو بفقال اكت يهإلى ف هعبأ بأصمفأو لمسو هليع لى اللهص الله

قإلا ح هنم جرخا يم ‘Abdullah b. ‘Amr b. el-As, , je rekao: “Sve što sam čuo od

Poslanika, , zapisivao sam želeći da zapamtim, pa su mi Kurejšije zabranile rekavši: “Zar pišeš sve što čuješ od Allahova Poslanika, , a on je čovjek koji govori u srdžbi i zadovoljstvu?” Prekinuo sam sa pisanjem i pitao o tome Allahovog Poslanika, , pa je on pokazao svojim prstom prema svojim ustima i rekao: “Piši! Tako mi Onoga u čijoj ruci je moj život iz njih ne izlazi osim istina!” (Ebu Davud, 2/342 )

Ovaj hadis je jasan dokaz dozvoljenosti zapisivanja hadisa u vrijeme Poslanika, . Također, u hadisima je zabilježeno pisanje određenih događaja ili Poslanikovih, , riječi na zahtjev određenih ashaba, kao što su poznati slučajevi sa Ebu Rafijom, r.a., Ebu Šahom, r.a., te brojne poslanice koje je Poslanik, , pisao vladarima pozivajući ih u islam, kao i ono što je napisao od ugovora i sporazuma, te drugih stvari. Komparirajući ova dva hadisa učenjaci su zaključili:

zabrana pisanja hadisa je bila u prvo doba islama radi bojazni da se on ne pomiješa sa Kur’anom;

dozvola je bila općenita za sve one koji su se bojali zaborava ili su željeli preciznost u pamćenju hadisa a nakon nekog vremena prvobitna zabrana je derogirana. Ovo je mišljenje imama Nevevija, Ibn Hadžera el-Askalanija i drugih;

zabrana se, također, odnosila na zabranu pisanja Kur’ana i hadisa na isti predmet i na istom mjestu.

1.2. Hadiske zbirke iz vremena Poslanika, I pored ovakvog pristupa hadisu u vrijeme Poslanika, ,

pouzdano znamo da je već u njegovo vrijeme došlo i do pojave prvih zbirki hadisa na određene teme. Najčešće spominjane u hadiskoj literaturi su sljedeće:

الصحيفة الصادقة – “Istinita zbirka”, napisao ju je ‘Abdullah b. ‘Amr b. el-As, koji je prenosi svome unuku ‘Amr b.


135

Šu’ajbu. U svome “Musnedu”, imam Ahmed prenosi veliki dio hadisa iz ove knjige;

Zbirka ‘Alije b. Ebi Taliba, . Radi se o manjoj zbirci koja je sadržavala hadise iz oblasti propisa o krvarini i iz oblasti oslobađanja robova. Spomen ove zbirke je u Buharijinom “Sahihu”;

Zbirka Sa’d b. Ubade, . Spominje se u Tirmizijinom “Džami’u-sunenu”;

„Risale“, tj. pisma koja je Allahov Poslanik, , slao vladarima i namjesnicima u svoje vrijeme pozivajući ih u islam. U ovim risalama su sadržana brojna pitanja iz oblasti vjere i vjerovanja. Primjeri ovih risala su one koje su poslate Mukavkisu, Heraklu i drugima;

„Risale“, tj. pisma koja je Allahov Poslanik, , slao svojim namjesnicima, daijama i radnicima. Neke od tih risala su: 1) „Risala“ koju je napisao Ebu Bekr, , o zekatu i

krvarini, 2) „Risala“ ‘Amr b. Hazmu, , koji je bio Poslanikov, , izaslanik za Jemen. U ovoj risali su pojašnjeni temelji vjere, način poziva u islam, ibadeti, procenti zekata i krvarine,

3) „Risala“ Vailu b. Hudžru, , u Hadramevt. U ovoj risali su pojašnjeni osnovi islama i glavne zabrane;

Poslanikovi, , ugovori i sporazumi. Primjeri tih zapisanih dokumenata su: Sporazum na Hudejbiji, Sporazum na Tebuku, Medinski ustav i sl.;

Poslanikovo, , naređenje da se određenim ashabima zapiše ono što je on rekao, kao što je poznati slučaj sa Ebu Šahom, , kada je Poslanik, , rekao:

اهأبي شوا لباكت “Zapišite Ebu Šahu!” (Muslim, 2/987) Ovdje je Poslanik, , naredio da se zapiše jedna hutba Ebu

Šahu, koju je on želio zapamtiti od Poslanika, , a koja je izgovorena nakon oslobođenja Mekke od strane muslimana. (Ibnus-Sallah)

Sve ovo nesumnjivo govori u prilog tvrdnji da je dobar dio hadisa zapisan u vrijeme Allahovog Poslanika, . Ako obratimo pažnju na sadržaje ovih pisanih dokumenata, vidjet ćemo da se radi

Vjerske znanosti

136

o hadisima koji govore o veoma osjetljivim propisima, kao što su osnovni propisi islama, procenti zekata, krvarina i sl.

2. Hadis u vrijeme ashaba Ashabi Allahova Poslanika, , su oni koji su slušali hadise i

vjerno ih prenijeli – onako kako su ih čuli, sljedećim generacijama bez izmjena i iskrivljivanja. Njihov odnos spram hadisa se može sagledavati kroz odnos spram Allahovih riječi:

إنما يفتري الكذب الذين لا يؤمنون بآيات الله وأولئك هم الكاذبون “Usuđuju se da laži izmišljaju samo oni koji u Allahove riječi

ne vjeruju, i oni su pravi lažljivci.” (An-Nahl, 105)

هنكان ع ككل أولئ ادالفؤو رصالبو عمإن الس لمع به لك سا ليم قفلا تو مسئولا

“Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati.” (Al-Isra, 36)

Allahov Poslanik, , je rekao:

من كذب علي متعمدا فليتبوأ مقعده من النار“Ko namjerno na mene slaže, neka sebi pripremi mjesto u

Vatri!” (Buharija, Muslim, Ebu Davud, Tirmizi) 3

بنيالكاذ دأح وفه بكذ هى أنري يثدي بحنث عدح نم “Ko od mene prenosi hadis, a zna da je on lažan, on je jedan

od lažaca!” (Muslim, 1/7) Na temeljima ovih uputa izgrađeni su osnovi i pravila

prenošenja hadisa pomoću kojih se hadis sačuvao od iskrivljenja i zaborava. Zbog toga smatramo da su svi ashabi pravedni i pošteni, jer je to vrijeme drugova Allahova Poslanika, . Glavna briga u to vrijeme bila je čuvanje od zaborava i greške, jer u to vrijeme niko nije izmišljao hadise.

U vrijeme ashaba postavljeni su sljedeći temelji i pravila za prenošenja hadisa:

3 Hadis je mutevatir.


137

a) Prenošenje malog broja predaja od Allahovog Poslanika, , iz straha da se ne pogriješi. Ovo je veličanstvena prevencija pogrešnom shvatanju i prenošenju hadisa. O ovome se prenose veličanstveni stavovi. Tako je Abdurrahman b. Ebi Lejla rekao Zejd b. Erkamu, :

نيث عدالحا وسيننا ونقال كبر لمسو هليع لى اللهص ول اللهسر نا عثندحلمسو هليع لى اللهص ول اللهسريددش

„Govori nam hadise Allahovog Poslanika, ! On je na to rekao: 'Ostarili smo i zaboravili, a prenositi hadise od Allahovog Poslanika, , je teško!'“ (Ibn Maga, 1/11)

Imam Ša'bi je rekao:

ث عدحي هتعما سة فمنس رمع ناب تالسج لمسو هليع لى اللهص ول اللهسر ن شيئا

„Družio sam se sa Ibn Omerom godinu dana, a nikada ga nisam čuo da prenosi nešto od hadisa Allahovog Poslanika, !“ (Ibn Maga, 1/11)

Ibn Abbas, , je rekao:

ث والحديث يحفظ عن رسول الله صلى الله عليه وسلم إنما كنا نحفظ الحدياتهيالذلول فهو بعالص متبكا إذا رفأم

„Mi smo napamet učili hadis od ljudi, a hadis Allahovog Poslanika, , treba se čuvati! Ali kada ste se vi počeli olahko i nehajno odnositi prema tome, nema više ozbiljnosti u tom čuvanju.“ (Ibn Maga, 1/11)

Također, glavna briga tog doba bila je Kur’an i njegovo dostavljanje ljudima. Ashabi se nisu upuštali u raspravljanje o hadisima dok se oni ne bi rasprostranili i raširili među svijetom, bojeći se da ne prenesu lažnu predaju i da ne budu obuhvaćeni značenjem hadisa:

عما سث بكل مدحا أن يبء كذركفى بالم “Dovoljno je čovjeku laži da prenosi sve ono što čuje!“

(Muslim, 1/10)

Vjerske znanosti

138

U islamu je laž najstrožije osuđena, a posebno laž na Allahovog Poslanika, .

b) Provjeravanje rivajeta. Imam Zehebi kaže da je Ebu Bekr, , bio prvi koji je uslovljavao provjeravanje hadisa. Tako Ibn Šihab prenosi od Kubese b. Zuejba da je do Ebu Bekra, , došla jedna nana tražeći svoj dio u nasljedstvu. Na to je Ebu Bekr, , rekao: “Ne vidim u Allahovoj knjizi da ti išta pripada, niti mi je poznato da je Poslanik, , nešto spomenuo o tome”, potom je pitao ashabe o ovome pa je ustao Mugire b. Šu’be, , koji je rekao: “Bio sam prisutan kada je Allahov Poslanik, , nani dodijelio šestinu!” Ebu Bekr, , mu reče: “Imaš li još nekog (da to svjedoči)?!”, pa je ustao Muhammed b. Mesleme i posvjedočio isto to, te je Ebu Bekr, , po ovome i postupio. (Hakim, 1977, str. 15)

Sličan slučaj je bio sa Omerom, , kod koga je došao Ebu Musa el-Eš’ari, , tri puta pokucao i kada mu se nije odgovorilo, on se vratio. Na to ga je Omer, , pitao zašto je to uradio a on je rekao da je čuo Allahova Poslanika, , da kaže:

حدكم ثلاثا فلم يجب فليرجعإذا سلم أ“Ako neko od vas tri puta zatraži izun (nazivajući selam)

te mu se ne odgovori, neka se vrati!” Omer, , je zatražio da za ovaj hadis dovede još jednog

svjedoka. Nakon što je Ebu Musa, , za svjedoka doveo Ebu Se’ida el-Hudrija, , Omer, , je prihvatio hadis i rekao: „Ja te ne optužujem za laž, nego želim da budem siguran.“

Hazreti ‘Alija, , je bio toliko oprezan u primanju hadisa da je obavezno tražio od prenosioca da mu se zakune da je nešto čuo od Allahovog Poslanika, . (Hakim, 1977, str. 15)

c) Kritički odnos spram rivajeta i to na način da se on komparirao sa kur’ansko-sunnetskim tekstovima i šerijatskim pravilima, pa ukoliko je rivajet odstupao od njih, ashabi bi ostavljali postupanje po tom hadisu. Lijep primjer ovome je da je h. Aiša, r. a., čula hadis koji prenose Omer, , i njegov sin ‘Abdullah, , da je Allahov Poslanik, , rekao:

هليع هلكاء أهبب ذبعلي تيإن الم “Umrli se zaista kažnjava zbog plača njegove porodice za

njim!” (Muslim, 2/638)


139

Na ovo je hazreti Aiša, r. a., rekla: “Neka se Allah, , smiluje Omeru! Tako mi Allaha, , Allahov Poslanik, , nije rekao da se vjernici kažnjavaju zbog plača bilo koga, nego je rekao:

ببكاء أهله عليهإن الله يزيد الكافر عذابا 'Allah, , zaista, kafiru povećava kaznu zbog plača njegove

porodice za njim!' (Muslim, 2/641) Pa je rekla: “Dovoljan vam je ajet: 'A nijedan grešnik neće nositi grijehe drugoga!'” (Ez-Zumer , 7) Ovaj slučaj je zabilježen u oba “Sahiha”.

Veoma je važno naglasiti da su ovu predostrožnost u prihvatanju hadisa ashabi uveli radi toga da budu sigurni u ispravno pamćenje hadisa a nikako radi optužbi za laž ili zbog lošeg mišljenja jednih o drugim. Tako je Omer, , rekao Ebu Musau, :

هليع لى اللهص ول اللهسلى رع اسل النقوتأن ي يتشخ نلكو كهمأت ي لمإنلمسو.

„Ja te ne optužujem za laž, nego me je strah da ljudi ne pođu izmišljati na Poslanika, !“4 (Ebu Davud, 2/767)

U duhu ovog razumijevanja trebalo bi shvatiti i odbacivanje pojedinih hadisa od strane nekih ashaba, jer njihov idžtihad je bio da po njima ne postupaju, pošto su ih smatrali suprotnim Kur’anu ili drugim hadisima, dok su drugi i po njima postupali, tj. njihov se idžtihad razlikovao. Sve nam ovo govori da ashabi nisu odmah prihvatali svako predanje koje bi čuli da se pripisuje Poslaniku, .

Ova tri pravila (prenošenje malo predaja, provjeravanje rivajeta i kritički odnos spram rivajeta) glavna su pravila oko prenošenja hadisa, koja su postavili časni ashabi kako bi sačuvali hadis od iskrivljivanja i izmjene. Nema sumnje da su ova pravila doprinijela očuvanju hadisa i njegovom prenošenju tabi’inima.

Interesantno je spomenuti da je hazreti Omer, , (u. 23. god. po H.) imao namjeru da zapiše hadise u hadiske zbirke, ali je nakon konsultovanja sa ashabima odustao od toga nauma iz straha da se nešto ne pomiješa sa Kur’anom ili da to ne odvrati ljude od Kur’ana.

Herevi u svome djelu „Zemmul-kelam“ bilježi predaju od Ez-Zuhrija, koji kaže da ga je obavijestio ‘Urve b. Zubejr, , da je

4 U nekim rivajetima stoji: “Ja te ne optužujem za laž, nego želim da budem siguran!”

Vjerske znanosti

140

Omer b. Hattab, , želio da zapiše sunnete (hadise), pa je o tome pitao ashabe Allahovog Poslanika, , pa su većina bili saglasni sa ovom idejom. Ipak, nakon ovoga je hazreti Omer, , mjesec dana klanjao istiharu namaz, i odlučio da to ne učini. Tom prilikom je rekao:

„Bio sam vam spomenuo ideju da zapišemo od sunneta ono što znate, ali sam se sjetio da su sljedbenici Knjige prije vas pisali sa Allahovom Knjigom i druge knjige pa su se njima posvetili, a ostavili su Allahovu Knjigu, a ja, tako mi Allaha, ne želim da se Allahova knjiga zamijeni sa bilo čime!“ – pa je zbog toga odustao od pisanja sunneta.

Rahmetli Handžić navodi da je i Ebu Bekr, , bio odlučio da sakupi hadise, te je bio sakupio oko 500 hadisa, a potom ih zapalio iz straha da ljudi ne odbace ostale hadise koje on ne uspije sakupiti. (Handžić, str. 77)

3. Vrijeme smutnji i početak izmišljanja hadisa Islamsko društvo je nakon Hilafeta Omera, , zapalo u

krizu. Ta kriza (“fitnet”) kulminirala je ubistvima hazreti Osmana, , hazreti ‘Alije, , i hazreti Husejna, . U to nesretno vrijeme javljaju se prve frakcije među muslimanima. Dolazi do masovnog pojavljivanja novotarija u vjeri te je za sve to tražen bilo kakav oslonac pomoću kojeg bi se poduprla određena ideja. Tada dolazi do pojave apokrifnih hadisa. Kako je o ovome periodu i izmišljenim hadisima već opširno pisao naš uvaženi profesor dr. Šefik Kurdić, nećemo detaljnije razmatrati ovaj period nego cijenjene čitaoce upućujemo na tekst Apokrifni hadisi, Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici, V/2007.

4. Intenzivno pisanje i rad na hadisu Nakon doba ashaba, uslijedilo je doba tabi’ina, i u ovome

dobu je počeo intenzivan rad u oblasti hadiskih znanosti. Ovaj period je počeo početkom drugog stoljeća po Hidžri, a trajao je do početka trećeg stoljeća. U ovom periodu se hadiske znanosti definišu i kristaliziraju. U njemu su, također, dodatno pojašnjena pravila prenošenja hadisa.


141

Karakteristike ovog doba su sljedeće: 1. Organiziraniji i više sistematski pristup hadisu kao

važnom izvoru vjere, kao što to obrazlaže imam Zehebi u djelu “Tezkiretul-huffaz”;

2. Pojavljivanje dugih i složenih seneda, zbog vremenske udaljenosti i mnogih prenosilaca hadisa. Tako je u ovom vremenu od svakog ashaba isti hadis prenosila grupa ljudi, koja se raspršila po raznim gradovima. Na ovaj način hadisi su se rasprostranili, ali u njih su ušle i brojne anomalije;

3. Postojanje izdifereniciranih grupa koje su pretendovale da su upravo one “spašena skupina”, ona koja slijedi Poslanika, , i njegove ashabe, kao i tabi’ine. Glavne skupine su bile: šije, haridžije, mu’tezile, džebrije i drugi.

Zbog svega ovoga, učenjaci islama su, reagujući na novonastale okolnosti i suprotstavljajući se laži i zabludi, učinili sljedeće korake:

a) Izvršili su zvaničnu kodifikaciju hadisa. Omer b. ‘Abdul-Aziz, , je osjetio veliku potrebu za očuvanjem sunneta, pa je napisao namjesnicima u islamskoj državi zahtjev da mu zapišu sve ono što se na njihovom terenu poznaje od hadisa kako se ne bi izgubio i nestao.

Buharija bilježi da je Omer b. ‘Abdul-Aziz, , (u. 101. god. po H.) napisao Ebu Bekru b. Hazmu – svome namjesniku u Medini:

“Vidi šta ima od hadisa (u tvojoj oblasti) pa ga zapiši! Bojim se nestanku znanja i učenjaka.”

Na ovaj zahtjev su reagovali i imam Muhammed b. Muslim b. Šihab ez-Zuhri (u. 124. god. po H.) – veliki učenjak oblasti Hidžaza i Šama, koji je bilježio hadise od mlađih ashaba i starijih tabi'ina, i Ebu Bekr b. ‘Abdurrahman, kao i brojni drugi, te zapisali sve ono što su znali iz ove oblasti. Tako je Ibn Džurejdž zapisivao hadise stanovnika Mekke, Ibn Ishak hadise stanovnika Medine, Se'id b. Ebi 'Urube i Hammad b. Seleme hadise stanovnika Basre, Sufjan es-Sevri – stanovnika Kufe, Evzai' – stanovnika Šama, Ma'mer – stanovnika Jemena, Džerir b. Abdul-Hamid – stanovnika Rejja, Abdullah b. Mubarek – stanovnika Horosana. Sve se ovo završilo u drugom hidžretskom stoljeću i tada se hadis nije miješao sa stavovima ashaba niti fetvama tabi'ina. (Hakim, 1977)

Vjerske znanosti

142

Nažalost halifa Omer b. ‘Abdul-Aziz je preselio na ahiret i nije vidio plodove svoga zalaganja u ovoj oblasti.

Aktivnost oko zapisivanja hadisa veoma se brzo odvijala te su uskoro nastala razna hadiska djela, najčešće nazivana “džami’5” i “musannef6”.

Tako su nastali “Džami’” od Ma’mera b. Rašida (u. 154. god. po H.), “Džami’” od Sufjana es-Sevrija (161. god. po H.), “Džami’” od Sufjana b. Ujejne (u. 198. god. po H.), “Musannef” od Hammada b. Seleme (u. 167. god. po H.), “Musannef” od Ebu Bekra ‘Abdur-rezak b. Hemmama es-San’anija (u. 211. god. po H.), “Musannef” od Ibn Ebi Šejbe (u. 235. god. po H.) i drugi.

Ipak, za najvjerodostojniju i najpoznatiju zbirku tog doba, pobrinuo se imam Malik, koji je napisao svoje čuveno djelo “El-Muvetta”.7 (Ibnus-Sallah, 2002. god., str. 84) Ovo djelo je napisao na zahtjev tadašnjeg abasijskog halife Ebu Dža’fera el-Mensura (II abasijski halifa).

„El-Muvetta“ ne sadrži veliki broj hadisa, ali sadrži i stavove ashaba i tabi’ina, te su i drugi ljudi u njegovo vrijeme počeli pisati razne Muvette. U njegovo vrijeme je nastalo oko 40 drugih Muvetta! Dakle, odlika ovog vremena kod učenjaka jeste da su u svoja djela zapisivali sve hadise do kojih su došli, bez obzira bili oni merfu’8, mevkuf9, maktu10’, jer su imali za cilj da sakupe hadis

EL-DŽAMI’ je vrsta hadiskog djela u kome je autor sakupio – ( اجلوامع .pl) اجلامع 5razna poglavlja iz oblasti akaida, ibadata, mu’amelata, sire, vrijednosti pojedinih ljudi, stvari koje podstiču na blagost srca, poglavlja o fitnetima i predznacima Sudnjeg dana i sl. Primjer ove knjige je اجلامع الصحيح للبخاري – Buharijin “Džami’us-Sahih”. 6 Musannef je hadiska zbirka u kojima su hadisi poredani po fikhskim temama, a koje u sebi, pored merfu’ predaja, sadrže i makuf i maktu’ predaje. Dakle, u njima se nalaze i hadisi Allahovog Poslanika, , kao i riječi i stavovi ashaba i tabi’ina. 7 Vrijedno je spomenuti da je imam Šafija za ovo djelo rekao: „Ne znam za naučnu knjigu koja je ispravnija od Malikovog djela!“ Ovo bi možda moglo zbuniti nekoga, pa je potrebno pojasniti da je ovo imam Šafija rekao prije nego su nastale Buharijina i Muslimova zbirka. 8 Terminološko značenje merfu'a jeste da je to ono što se pripisuje Poslaniku, , od riječi, djela, potvrđivanja ili njegovih osobina. 9 Terminološka definicija je da je to ono što se pripisuje ashabu (doslovno „staje kod ashaba“) od govora, postupka ili potvrđivanja (املوقوف على الصحايب قوال أو فعال), bez obzira da li je to spojenog ili prekinutog seneda. 10 Terminološko definisanje maktu’ predaje jeste da je to ono što se pripisuje tabi’inu ili nekome drugom od govora ili djela.


143

i sačuvaju ga. Zbog toga su proširili svoja djela i onim što nije hadis, te su u vezi određenih pitanja navodili sva mišljenja koja su znali zajedno sa svim senedima do onih koji su zastupali određeno mišljenje.

b) Proširili su i produbili svoje radove iz oblasti kritike i valorizacije prenosilaca hadisa, zbog raširenosti slabih prenosilaca, izmišljenih predaja, brojnih novotarija i sl. U ovo vrijeme jedan dio istaknutih učenjaka posvetio se radu na izučavanju ove oblasti, te se pročuo po svome znanju u njoj. Neki od učenjaka koji su poznati po ovome bili su Šu’be b. el-Hadždžadž (160), Sufjan es-Sevri i ‘Abdurrahman b. Mehdi (198).

c) Ustezali su se od prihvatanja hadisa od onoga ko ga nije dobro poznavao. Muslim u uvodu svoga “Sahiha” citira riječi Ebu Zinada, koji je rekao: “U Medini sam doživio stotinu ljudi od kojih su svi bili povjerljivi, ali se od njih nije uzimao hadis, govorilo se “da nisu stručnjaci za to”!

d) Razvrstali su hadise po njihovoj sličnosti i pravilima koja su postavili za određene vrste. Također su tragali i za hadisima koji jedni drugima idu u prilog. Na ovaj način se raširila hadiska terminologija. U ovo doba se raširilo i putovanje s ciljem sticanja znanja iz oblasti hadisa, do te mjere da je bilo malo istaknutih učenjaka a da nisu putovali u razne krajeve u potrazi za hadisom. Tako su putujući sabirali različite hadise koje su ashabi prenijeli u mjesta u koja su doselili.

Imam Zuhri je bio jedan od prvih koji je vodio brigu o pravilima prihvatanja hadisa i insistirao na njihovoj sprovedbi kod drugih. Zbog ovoga ga neki smatraju utemeljiteljem terminologije hadisa.

Ipak, prvi koji je napisao knjigu o ovome jeste imam Šafija ( الشافعي اإلمام ), a knjiga se zove الرسالة – ‘‘Risala’’. Također, neka je pravila pojasnio i u svome drugom, fikhskom djelu pod nazivom “Umm”. U ova dva djela on govori o temeljima terminologije hadisa i usuli fikha. U početku su ove dvije nauke bile veoma bliske, ali su se kasnije odvojile i osamostalile.

Vjerske znanosti

144

5. “Zlatno doba” hadisa Od 3. hidžretskog stoljeća počinje period koji se najčešće naziva

“zlatnim dobom” u hadiskim znanostima. Ono traje do sredine 4. stoljeća po Hidžri. Ovo je vrijeme upotpunjavanja i završavanja rada na kodifikaciji i sakupljanju hadisa i nauke o njemu.

Početkom ovog perioda počinju se pisati posebna hadiska djela pod imenom “musnedi11”, pojedinih ashaba. Tako, naprimjer, u jedan musned sabiru se svi hadisi koje prenosi Ebu Bekr, , i taj musned se naziva musnedom Ebu Bekra, . Slično je urađeno i sa musnedima drugih ashaba.

U ovom periodu izdvajaju se djela „Musned“ Ebu Davuda et-Tajalisija (u. 203. god. po H.), „Musned“ Ahmed b. Hanbela (u. 241. god. po H.), „Musned“ Ebu Ja’kuba Rahuvejha12 (u. 238. god. po H.)

Nakon ovoga došao je imam Buharija ( إسماعیل بن محمد اهللا عبد أبو koji je odlučio da napiše prvu vjerodostojnu zbirku koja će ,(البخاريbiti poredana po poglavljima, kako bi se što lakše koristila. (Ibnus-Sallah, 2002) O razlozima za otpočinjanje ovog posla Buharija je kazao: „Bio sam kod Ishaka b. Rahevejha, pa su neki naši drugovi rekli: 'Kada biste sakupili jednu knjigu u kojoj bi bili samo sunneti Vjerovjesnika, ', to mi se svidjelo, pa sam počeo da sakupljam ovu knjigu.'“ (Sulejm, 2000. god. str.: 20)

U tome su ga slijedili i ostali učenjaci koji su sada hadiska djela klasificirali i dijelili po poglavljima. Najveći doprinos u ovome periodu dala su dvojica najvećih hadiskih učenjaka ikada: Buharija i Muslim.

Naime, oni su postavili veoma jasne uslove za sahih hadis te su napisali i izvanredna djela iz ove oblasti. Ostali pisci sunena i džami’a nisu namjeravali da sastave djela koja bi isključivo sadržavala sahih hadise. Buhariju i Muslima su u ovome radu slijedili i Ibn Huzejme (311. god. po H.) i Ibn Hibban (354. god. po H.).

U ovo vrijeme svaka vrsta hadisa postala je zasebnom naukom, naprimjer, nauka o sahih hadisu, o mursel hadisu, o imenima ravija i njihovim nadimcima i sl., zbog čega su učenjaci i pisali zasebna djela iz ovih oblasti.

Jahja b. Me’in (u. 234. god. po H.) napisao je djelo iz oblasti biografija prenosilaca hadisa (تاريخ الرجال), Muhammed b. Sa’d (u. 230.

Musned je vrsta hadiske zbirke u koju je autor uvrstio sve – (املسانيد .p.l) املسند 11predaje određenih ashaba bez obzira o kojoj temi ti hadisi govore. Primjer je .Musned imama Ahmeda b. Hanbela – مسند اإلمام أمحد بن حنبل12 Njegovo ime neki izgovaraju i pišu kao: Rahavejh.


145

god. po H.) djelo “Tabekat” (الطبقات), Ahmed b. Hanbel (u. 241. god. po H.) djelo o mahanama hadisa i poznavanju biografija prenosilaca kao i djelo o derogiranim i derogirajućim hadisima ,(العلل ومعرفة الرجال)( .( الناسخ واملنسوخ

Jedan od najistaknutijih učenjaka tog perioda bio je Ali b. ‘Abdullah el-Medini (u. 234. god. po H.) – šejh imama Buharije. On sam je napisao oko 200 djela iz svih oblasti hadisa. Neko je čak rekao da nema hadiske nauke o kojoj ovaj alim nije pisao! Od tada se za ove oblasti daje naziv علوم احلديث – „hadiske znanosti“, a sačinjavale su ih oblasti: kritika i valorizacija prenosilaca, vrste prenosilaca, adabi prenošenja hadisa, značenja rivajeta, mursel hadis, hasen hadis, garib hadis i sl.

Zaključak Hadis je temeljni izvor islamske sigurnosti u njihovu vjeru i

razumijevanje Kur'ana. Allahov Poslanik, , vjerno je dostavio i pojasnio Poslanicu koju mu je Allah povjerio i naredio da je dostavi ljudima. Upravo hadisi pomažu da shvatimo konkretne propise naše vjere, koju konkretno implementiramo u našem ličnom, porodičnom, džematskom, društveno-ekonomskom i na svakom drugom planu. Hadiski učenjaci su, bivši svjesni ogromne važnosti hadisa, učinili enormne napore u očuvanju, bilježenju, komentarisanju i svakom drugom hizmetu sunnetu Allahovog Poslanika, . Na taj način hadis je došao do nas te se razgranao i bio temom brojnih hadiskih discpilina, a periodi koje smo naveli u ovom radu bili su ključni upravo u tom formativnom periodu hadiskih znanosti.

Briga muslimana o hadisu Allahovog Poslanika, , bi se mogla pokazati i na ovaj način:

Vjerske znanosti

146

Literatura Ebu Zehv, M. (1984) El-Hadis vel-muhaddisun; 2. izd. Rijad:

„Riasetul-amme li-idaril-buhusil-’ilmijjeti vel-ifta ved-da’veti vel-iršad bir-rijad“.

Es-Sehavi, M. (1996) El-Mekasidul-hasene fi bejani kesirin minel-ehadisil-muštehere alel-elsine. 3. izd. Bejrut: Darul-kitabil-arebi.

Et-Tahhan, M. (1415. god. po H.) Tejsiru mustalehil-hadis. Aleksandrija: Merkezul-huda lid-dirasat.

Et-Tahhan, M. (1417. god. po H.) Tejsiru mustalehil-hadis. Rijad: Mektebetul-me’arif linnešr vet-tevzi’.

Et-Tehanevi, Z. (1391. god. po H.) El-Kavai’d fi ulumil-hadis. Haleb i Bejrut: Mektebul-matbu’atil-islamijje.

Et-Tirmizi. (1999) Tirmizijina zbirka hadisa: prevod i komentar Mahmud Karalić, prva knjiga. Travnik: Elči Ibrahim-pašina medresa.

Handžić, M. (1972) Uvod u tefsirsku i hadisku nauku. Sarajevo: Gazi Husrev-begova medresa

Ibnus-Sallah. (2002) Ma’rifetu enva’i ‘ilmil-hadisi, Bajrut: Darul-kutubil-’ilmijje.

Imam Ahmed. (n.d.) Musned Ahmeda b. Hanbela. Kairo: Muessese Kurtuba.

Imam Muslim. (n.d.) Sahihu Muslim. Bejrut: Darul-ihjait-turasil-arebi.

Imam Muslim. (1991) Sahihu Muslim. Kairo: Darul-Kahire. ‘Itr, N. (1997) Menhedžun-nakd fi ulumil-hadis. 3. izd. Damask:

Darul-Fikr. Kurdić, Š. (2009) Metode ashaba u prenošenju istine. Novi Pazar:

ID „El-Kelimeh“ Sulejm, A. (2000) Tejsiru 'ulumil-hadis. 3. izd. Tanta: „Darud-

dija“. Šerif, ‘A. (2002) Mukaddime fi ulumil-hadis: el-mustaleh vel-

džerh vet-ta’dil. Doha: Univerzitet u Kataru.


147

BASIC PERIODS IN THE DEVELOPMENT OF HADITH SCIENCE

Esmir M. Halilović, M.A.

Summary The paper presents the basic periods of the emergence and

development of the Hadith science from the time of the Prophet to the end of its developing period. The paper points out and evaluates the period of the formation of the Hadith at the time of the Prophet s.a.v.s., the reasons of unsystematic noting of hadiths at the time of the Prophet s.a.v.s., the occurrence of first Hadith collections at the time of the Prophet s.a.v.s., the ashabs` concern for the preservation of the Hadith, writing down the Hadith and its codification, and the golden age of the Hadith.

Key words: Hadith, Prophet, Hadith science

ث و تطورهاملراحل األساسية يف نشأة علم احلدي كلية التربية اإلسالمية يف جامعة زنيتسا ،أمسري خليلوفيتش

:خالصة البحثيقدم هذا البحث املراحل األساسية يف نشأة علم احلديث و تطوره من زمن

. الرسول صلى اهللا عليه و سلم حىت املرحلة النهائية يف تشكيل هذا العلمول صلى اهللا عليه و سلم، عرض البحث مرحلة نشأة األحاديث يف زمن الرس

كما عرض تقييم هذه املرحلة، أسباب تدوين األحاديث بطريق غري منسق، ، عناية )ص(نشأة جمموعات األحاديث النبوية األوىل يف زمن الرسول

األصحاب باحملافظة على صحة األحاديث، كتابة األحاديث و تقنينها و .املرحلة الذهبية يف علم احلديث

، علوم احلديث)ص(احلديث، الرسول اهللا : ألساسية الكلمات ا

Vjerske znanosti

148

JEZIK I KNJIŽEVNOST


151

Prethodno saopćenje Bilal Hasanović1

QASĪDA-I BURDA I NJENO OZRAČJE NA NAŠE PODNEBLJE

Sažetak

Prvi fragmenti prijeislamske poezije registrirani su u V i VI stoljeću, prije pojave islama. Ti fragmenti govore o veoma bogatoj i razvijenoj pjesničkoj tradiciji.

Kur'an se negativno odredio kako prema idolopoklonstvu tako i prema prijeislamskoj poeziji i pjesnicima, izuzimajući one koji su prihavatili islam i svoj pjesnički hod nastavili u islamskom okrilju.

Među pjesnicima koji su djelovali prije i poslije pojave islama (muhadramuni), ističe se Ka'b ibn Zuhajr, koji je postao slavan po svojoj čuvenoj qasīdi Bānet Su'ādu, čiji je dio spjevao u čast poslanika Muhammeda, a. s., u Medini, na osnovu čega mu je Poslanik darovao svoj ogrtač – burdu, po čemu je ova poema dobila naziv Qasīda-i burda. Nekoliko stoljeća kasnije (1297) Egipćanin Al-Bûsīrī, spjevao je, također, Qasīda-i burdu, nakon što mu se, kako je tvrdio, Poslanik, a. s., pojavio u snu i poklonio mu svoj ogrtač – burdu.

Bûsīrijeva burda, spjevana u slavu poslanika Muhammeda, a. s., koja ima 162 stiha, nadmašila je slavu svoje prethodnice i postala znamenita širom islamskog svijeta.

U našim krajevima Qasīda-i burda stoljećima je budila interes i pažnju pripadnika islama, koji su njenim stihovima iskazivali svoju ljubav i poštovanje spram poslanika Muhammeda, a. s., što pokazuje i veliki broj prijepisa, komentara i štampanih primjeraka ove qasīde u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Ključne riječi: prijeislamska poezija, muhadramuni, Kur'an, poslanik Muhammed, a. s., Qasīda-i burda, Ka'b ibn Zuhajr, Al-Bûsīrī 1 Vanredni profesor, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici, [email protected]

Jezik i književnost

152

Uvod O prijeislamskoj poeziji, njenom nastanku i razvoju, ima vrlo

malo podataka. Ono što je registrirano u drugoj polovini V i u VI stoljeću, prije pojave islama, zapravo je njena završna tekovina. Ti registrirani pjesnički fragmenti, ustvari, govore o postojanju, i formalno i sadržinski, veoma bogate pjesničke tvorevine, čiji prethodni dugi razvitak nije nigdje kao proces registriran. (Grozdanić, 1971, 6; Enis, 1978, 59)

Imru'u-l-Kays, jedan od istaknutih prijeislamskih pjesnika, u svojoj poeziji spominje Ibn Hizāma, koji se smatra jednim od prvih prijeislamskih pjesnika, koji je u svojoj poeziji iskazivao tugu i bol zbog rastanka sa svojom dragom, opisujući ostatke staništa njenog plemena, koje je u potrazi za boljim ispašama napustilo to mjesto i otišlo u pustinjski nepregled. O Ibn Hizamu, međutim, kao pjesniku i njegovoj poeziji, kao i drugim pjesnicima, koji su mu prethodili, nemamo nikakvih drugih podataka.

Neki naučnici su pokušali rasvijetliti ovu pojavu (Ibn Salam Džumahi, Ibn Kutajbe), ali se njihove informacije kreću tek oko posljednjih, prijeislamskih pjesnika, koji su doveli do finalizacije ove poezije. Šta je sa pjesnicima koji su njima prethodili, šta je sa prethodnim procesom nastanka i razvoja ove bogate poezije, o tome u njihovim radovima nema nikakvih podataka. (Ramić, 1999, 9)

Vjerovatno je to jedan od razlog što je izvjestan broj orijentalista i filologa pokušao da ospori autentičnost prijeislamske poezije i dokaže kako ona uopće nije ni postojala, nego da je kasnije, u islamskom periodu, jednostavno izmišljena i pripisana nepostojećim pjesničkim autoritetima. Ti naučnici, međutim, nisu uzeli u obzir nekoliko bitnih činjenica, koje, upravo, govore o vrlo razvijenoj prijeislamskoj pjesničkoj tradiciji. Prije svega, tu je neprikosnoveni Kur'an, koji je o prijeislamskoj poeziji i pjesnicima zauzeo vrlo jasan, negativna stav. Tu je, zatim, izuzetno bogata usmena predaja, koja broji oko petnaest hiljada stihova, koji su stigli do nas, kao i različita pjesnička leksika te poezije u odnosu na onu iz islamskog perioda. To, također, potvrđuju i riječi jednog od prijeislamskih pjesnika, Antara ibn Šaddada, koji se žali kako ništa nije ostalo, a da već nije opjevano, što ukazuje da je prije njega bilo mnogo pjesama i pjesnika i da ta poezija nije mogla nastati odjedom, naprečac. Prijeislamska poezija je, također, njegovala neke specifične književne tvorevine – poput elegija, panegirika, satire i pjesama koje raspiruju međuplemenske sukobe,


153

što je islamu strano i što on osuđuje i zabranjuje, a ipak su te pjesničke forme preživjele. (Duraković, 2004, 7–11)

Ipak, najveći broj naučnika smatra da se prijeislamska poezija pojavila stotinjak godina prije islama. Ono što se smatra diskutabilnim u vezi s ovom poezijom jeste njena usmena predaja, tokom koje je moglo doći do izvjesnih intervencija njenih prenosilaca (ravija, rapsoda) u njenom sadržaju, jer su i sami, ponekad, bili pjesnici, ili imali pjesničkog afiniteta, ali ne takvog obima da naruše njenu prijeislamsku autentičnost. To se, posebno, može odnositi na izostavljanje imena nekog mnogobožačkog kipa i unošenje imena Allah, jer se, činjenica je, u nekim Mu'allaqama, ponegdje, susreće ime Allah, ili neka izrazito islamska zakletva.

Kur'an i poezija Kao što se negativno odredio prema idolopoklonstvu, Kur'an

se identično odredio i prema pjesništvu. Izraz šā'ir2, odnosno ši'r Kur'an koristi za pjesnika, odnosno pjesništvo, ali korijen ovog glagola Kur'an koristi i kao sinonim glagola znati ('alima), što se može uočiti na mnogo mjesta u Kur'anu. Pa ipak postoji izvjesna distinkcija između ovih glagola. Naime, korijen glagola 'ilm (znanje, znati) ima smisao pozitivne, racionalne spoznaje, dok korijen ša'r podrazumijeva znanje stečeno imaginacijom, odnosno spoznajom onostranog, metafizičkog. Otuda je ša'ir „onaj koji spoznaje snagom svoje poezije, pri čemu se misli na spoznavanje metafizičkoga, onostranoga, na komuniciranje s višnjim silama, s duhovima, na ovladavanje čarolijama snagom poezije itd.“, iz čega se nazire „da je pjesnik bio jedna vrsta maga i da njegova poezija ima vrijednost naročite spoznaje u tom smislu“. Uz to „pjesnik je znao vršiti i funkciju plemenskog vrača (kāhin) koji je oblačio naročitu vrstu odjeće i ritualno izgovarao stihove ili rimovanu i ritmiziranu prozu (saģ).“ (Duraković, 2004, 21)

Kako se, prema tome, poezija u pretkur'ansko vrijeme, predstavljala kao neka posebna vrsta spoznaje i u neposrednoj vezi s idolopoklonstvom, ne začuđuje kur'anska odlučnost u odbacivanju takve svrhe poezije i statusa pjesnika. Evo nekoliko ku'anskih misli koje govore o tome: On nije ništa drugo do opomena i Kur'an jasni (Ya-sīn, 69); Zaista, Kur'an su riječi objavljene Poslaniku plemenitome; nisu to riječi nekog pjesnika – 2 Ša’iār (pjesnik) od arap. glagola ša'ra, jaš'uru, ša'run, ši'run, znači pjevati, sastavljati stihove. (v. Muftić, 1997, 739)


154

kako vi malo vjerujete!; niti su to riječi nekog vrača – kako se vi malo pameti dozivate! (Al-Hāqqa, 40–42); Opominji! Jer nisi ti – milošću Gospodara svoga – vrač, niti džinom opsjednuti pjesnik (At- Tûr, 29).3

Cilj Kur'ana je, dakle, da ospori pjesništvo, kao jednu vrstu obmane „i govor zamagljenih značenja, naspram koga Kur'an insistira na vlastitoj jasnosti (mubīn).“ (Duraković, 2004, 22)

Kod prijeislamskih Arapa je, naime, postojalo uvjerenje da je pjesnik, u trenutku svoje pjesničke inspiracije, bio opsjednut džinom (šejtanom) koji mu došaptava, pa je za to smatran madžnunom (opsjednutim). Takvo vjerovanje je preživjelo čak i pojavu islama, jer su i kasnije neki pjesnici tvrdili da svoju poetsku inspiraciju dobijaju pod uticajem džina. Među njima je bio i znameniti Džarir (Ğarīr), jedan od najistaknutijih pjesnika umejadskog perioda, koji je tvrdio da je bio pod utjecajem džina. (Duraković, 2004, 22)

Tu inspirativnu povezanost džina i pjesnika, konstatira i Kur'an, pa kaže: Kur'an nisu riječi prokletog šejtana (At-Takwīr, 25); I kažu: Zar da mi ostavimo naša božanstva zbog jednog džinom opsjednutog pjesnika?! (As-Sāffāt, 36) Kada Mekkelije-idolopoklonici napadaju Poslanika, a. s., i Objavu koju on donosi, optužujući ga da je pjesnik zaveden džinom, Kur'an to kategorički odbacuje i tvrdi: Došao je sa Istinom (Al-Isra', 81), što implicite znači da pjesnik ne govori istinu.

Kur'anski odnos prema pjesništvu i pjesnicima se, vjerovatno, najbolje dā zaključiti iz ajeta koji glasi: A pjesnike zabludjeli slijede; Zar ne vidiš da oni svakom dolinom blude; Da govore ono što ne rade? (Aš-Šu'arā', 224–226) Pjesnici, dakle, ne samo da stvaraju zablude, nego govore ono što ne rade, što je daleko od Istine, koju Kur'an trasira. Istina, Kur'an već u narednom ajetu kaže: Osim onih koji vjeruju i dobra djela čine, koji se Allaha često sjećaju i koji se suprotstavljaju kada im se nepravda čini (Aš-Šu'arā', 227), izuzimajući tako one koji prihvate Istinu i koji se angažiraju na odbrani islamskih vrijednosti.

Upravo zbog snažnog kur'anskog angažmana, ta tradicija je, kako ističe akademik Esad Duraković, bila zatečena, čak paralizirana, pa su mnogi pjesnici u tom periodu ušutjeli, ili su se rijetko pojavljivali. Izuzetak su činili dva znamenita pjesnika, 3 U radu je korišten Kur'an s prijevodom na bosanski jezik – preveo s arapskog jezika Esad Duraković, Svjetlost, Sarajevo, 2004.


155

Hassan ibn Sabit (Hassān ibn Ţābit) i Ka'b ibn Zuhajr. Pa, iako je Kur'an napravio snažan zaokret kod Arapa u svim domenima života, on „nije trajno zaustavio razvoj poezije, niti ju je u većem obimu angažirao na afirmiranju religije, jer će se ona već nakon vladavine četvorice halifa razmahnuti kao nikada ranije, sa žarom kakvim, možda, nigdje drugdje nije pisana /.../ U ravni ideologije, Kur'an nije ostavio nikakvu mogućnost rivalskoga odnosa, budući da pridržava pravo na Istinu. No, i ovo je bilo dovoljno domišljatoj tradiciji koju Kur'an, vjerujem, namjerno nije opustošio, jer ne znam kako bismo uopće mogli zamisliti tu silno bogatu arapsko-islamsku povijest da je u njoj sasvim dokinuta poezija (ta tradicija, inače nema vajarstvo, slikarstvo, muziku) u kojoj se arapski genije moćno i autentično izrazio“. (Duraković, 2004, 23–25)

Frančesko Gabrijeli (Francesco Gabrieli) u svojoj Istoriji arapske književnosti (1985) tvrdi da se ova književnost „u svom najvećem delu, poeziji, bez prekida nadovezala na preislamsku, tako da islam, kao što ćemo videti, nigde nije oštro presekao oblik i duh nacionalne književne tradicije /.../ Bez islama je teško zamisliti razvoj i vrstu razvoja arapske poezije“. (Gabrijeli, 1985, 79)

Muhadramûni – pjesnici između dva razdoblja Arapski pjesnici koji su živjeli i djelovali krajem prijeislamskog perioda – džahilijjeta i doživjeli islamsku epohu, nazivaju se muhadramûni. Među najpoznatijim pjesnicima ove generacije su Labīd ibn Rabī'a, Hassān ibn Sabit, Ka'b ibn Mālik, Ka'b ibn Zuhayr, Abdullah ibn Rawāha i Nābiga Al- Dža'dī.

Labīd ibn Rabī'a je znamenit po svojoj mu'allaki koja je uvrštena među sedam najpoznatijih i najuspješnijih prijeislamskih pjesama – Mu'allaqāt. Posjetivši, na čelu jedne delegacije, nakon Hidžre, Poslanika, a. s., u Medini, prihvatio je islam, nakon čega se više nije bavio poezijom. To je potvrdio i riječima, kazavši da mu je Allah umjesto poezije darovao Kur'an. (Grozdanić, 1971, 189) Neki, pak, tvrde da se Labid i dalje bavio poezijom, ali onom proislamskom, pa se njegova poezija može podijeliti na prijeislamsku i onu nastalu u islamskoj epohi, koju karakteriziraju duhovne, moralne i racionalne vrijednosti. Mnogi ga ubrajaju među pjesnike filozofe, smatrajući ga rodonačelnikom refleksivne poezije, tj. pretečom zuhda i misticizma. (Ramić, 1999, 47– 48) Tvrdi se da je živio veoma dugo, oko 145 godina, a umro je poslije pojave Mu'āvije, kao halife.


156

Hassan ibn Sabit (Hassān ibn Ţābit) je, također, u Medini prišao islamu i postao jedan od uzoritih Poslanikovih sljedbenika. Njegov brat Zajd ibn Sabit (Zajd ibn Şabit), bio je jedan od Poslanikovih pisara Objave, dok je njegov sin Abdurrahman također bio poznati pjesnik. Hassan ibn Sabit je poznat i slavan po svojoj Qasīda-i hamziji, koja ima 32 stiha i završava na hamza, po čemu je postala poznata kao Hamzija Hassana ibn Sabita. Prvih deset stihova ove qasīde sastavljeni su u prijeislamskom periodu i baštine formu i sadržaj prijeislamske poezije. U drugom dijelu qasīde koji je ispjevan u islamskom periodu, Hassan ibn Sabit govori o poznatim bitkama sa idolopoklonicima na Bedru i Uhudu i oštrom satirom žigoše mekanskog pročelnika Abu Sufjana. Na kraju qasīde, koji je nastao 6. hidžretske godine, prilikom sklapanja ugovora o nenapadanju sa idolopoklonicima na Hudajbijji, Hassan ibn Sabit je vizionarski predvidio da će muslimanski borci pobjednički ući u Mekku preko prijevoja Ked' i da će im se jedino žene mahanjem svojim mahramama simbolično suprotstaviti, što se i desilo 8. hidžretske godine. U njegovoj qasīdi, napisanoj povodom smrti Poslanika, a. s., „treperi“ – kako kaže Frančesko Gabrijeli – „ton svesnog nacionalnog ponosa“. Evo tih stihova:

Mi ga rodismo, među nama mu je grob, nisu prekinute milosti kojima nas je obasuo. Allah nam Njime učini čast, i s Njim povede svoje Pomoćnike u svaki boj dostojan pomena. Nek' sađe blagoslov Božji, i onoga ko mu uz presto stoji, i svih dobrih ljudi na blaženog Muhameda.

(Gabrijeli, 1985, 81)

Abdullah ibn Rawaha, Ka'b ibn Malik i Abdullah ibn Kajs (zvani Nābiga al-Dža'dī) također su pjesnici islama, iako su živjeli i pjesnički se potvrdili i u džahilijjetu.

Ka'b ibn Zuhajr i njegova Qasīda-i burda Svakako da među najistaknutije muhadramûne spada Ka'b ibn

Zuhajr, koji je od svoga oca Zuhajra naslijedio pjesnički dar. Cijela njegova porodica je, zapravo, bila pjesnički nadarena. Njegov djed Abu Sulma, otac Zuhajr, Zuhajrove dvije sestre, Salma i Hansa, te Ka'bov brat Budžajr (Buğajr) bili su izvrsni pjesnici.

U vrijeme oslobođenja Mekke (8. godine po H.) Ka'b ibn Zuhajr je sa svojim bratom Budžajrom, bojeći se muslimanske


157

odmazde, pobjegao u pustinju. Nije, međutim, mogao odoljeti, pa je ubrzo poslao brata Budžajra u Medinu da se upozna sa Muhammedovim učenjem, i da se, potom, vrati i obavijesti ga o tome. Nakon dolaska u Medinu Budžajr je, oduševljen Muhammedom, a. s., odmah primio islam i ostao u Medini. Ljut zbog bratove nevjere, Ka'b je Budžajru uputio nekoliko satiričnih stihova, u kojima je vrijeđao Muhammeda, a. s., i islam, na što je Poslanik, a. s., reagirao riječima: Man laqija Ka'ban minkum fal-jaktulhu! (Ko od vas susretne Ka'ba, neka ga ubije). Budžajr je Ka'bu odgovorio također stihom, upozorivši ga na Poslanikovu prijetnju, te mu sugerirao da dođe u Medinu i izvini se Poslaniku. Vidjevši da se nalazi u bezizlaznoj situaciji, Ka'b se zaista uputio u Medinu i stigavši tamo pred Poslanikom u njegovoj džamiji izrecitirao je stihove svoje čuvene qasīde, a nakon stiha: Inna-r-Rasûla la nûrun yustadā'u bihi (Poslanik je svjetiljka koja sija), Poslanik, a. s., je oduševljen skinuo svoj ogrtač (burdu) i poklonio ga u čast Ka'bu, po čemu je ova qasīda postala slavna. Nakon ovoga stiha Ka'b je pohvalio Poslanikove drugove, muhadžire, koji kreću u bitku, dok drugi zaostaju:

Ne uzohole se kad im koplja pogode neprijatelja, ne klonu kad sami budu pogođeni. Udarci koplja mogu da ih pogode samo u grudi, i ne povlače se kad se nađu pred smrtonosnim virom.

(Gabrijeli, 1985, 82)

Qasīda-i burda počinje istim šablonom kao i mnoge pjesme prijeislamskog perioda, ljubavnim preludijem (nesībom). Sastoji se od 58 stihova, a postala je slavna i po svome prvom stihu, koji počinje riječima Bānet Suā'du (Otišla je voljena Suada). U tom dijelu pjesnik govori o voljenoj Suadi, opisujući njenu ljepotu, njen odlazak sa plemenom u pustinjski nepregled, zatim opisuje devu, njene osobine, a potom pustinju, njene čari, žege, tegobe i dr. U drugom dijelu qasīde pjesnik se obraća direktno Poslaniku, a. s., tvrdeći da je oklevetan, traži oprost i citira ajet koji na to upućuje: Praštanja drži se, zapovijedaj dobročinstvo i pagana kloni se! (Al-A'rāf, 199), zatim ajet koji traži provjeru dospjelih vijesti: Pravovjerni! Ako vam griješnik kakvu vijest donese, vi je rasvijetlite, da ne biste koga u neznanju oštetili, pa bi ste se kajali zbog onoga što ste učinili! (Al-Huğurāt, 6)

Neki stihovi qasīde dosežu stepen mudrosti:


158

Svaki sin čovjeka ma koliko zdrav i sretan bio, jednog dana potrošit će svog života dio. Tad sam rekao: oslobodite mi put, Bog vas ne ubio, bit će sve onako kako je Milostivi odredio.

(Ramić, 1999, 110)

Qasida-i burda je pobudila pažnju mnogih književnika i kritičara, tako da danas postoji veliki broj komentara ove qasīde. U najpoznatije komentare spada Ibn Hišamov komentar, a u novijem dobu komentar Ahmada Ibrahima Ša'ravija. Prevedena je na mnoge evropske jezike, a na naš jezik ovu qasīdu je preveo orijentalista Fehim Bajraktarević. Međutim, rukopis joj je zagubljen. (Ramić, 1999, 103–104)

Ova qasīda je, međutim, nekoliko stoljeća kasnije spojena s drugom pjesmom pod nazivom Dvije burde, nastalom u slavu Muhammeda, a. s., ali sasvim drugačijom, koju je sastavio učeni i pobožni Egipćanin Šarafuddin Abu Abdullah Muhammad bin Sa'īd al-Bûsīrī (XIII stoljeće), kome se Poslanik pokazao u snu, poklonivši mu, također, svoj ogrtač – burdu, zajednički naziv dvaju sadržajno sasvim različitih spjevova.

Kako bilježi profesorica Harvardskog univerziteta Annemarie Šimel (Schimmel): Plašt Oda je „posvuda omiljena muslimanska pjesma“. (Murad, 2008, 3)4 Formalno naslovljena kao Zvijezde blistavice u pohvalu Najboljeg stvorenja, ona baštini strogo klasičnu formu, počinjući s drevnom arabljanskom temom „ljubavnika“, koji razgovara sa ostacima gdje je boravio njegov iščezli „voljeni“. Taj „voljeni“, međutim, sada nije beduinska djevojka, nego upravo Habibullah, onaj koga Bog voli. To vodi do spoznaje moralnih i duhovnih kvaliteta Poslanika, što je, upravo, ono za čim pjesnik žudi. Govoreći o čudima koja su pratila Poslanikovo rađanje, pjesnik osjeća nadu i zahvalnost Bogu, ponirući u dubine kur'anske mudrosti, tu tajanstvenu „nevjestu“, s koje vjernik mora polahko i uljudno skinuti duvak. (Murad, 2008, 9) 4 Abdul Hakim Murad, Pjesništvo u pohvalu Poslanika (S engleskog preveo Enes Karić) Uvodni komentar u: Šerefuddiin Ebu Abdullah Muhammed bin Se'id Bûsīriī, QASīDE-i BURDA (prijevod na bosanski), Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo, 2008. Abdul Hakim Murad je profesor islamskih znanosti na Univerzitetu Kembridž. Autor je brojnih radova o islamu i prijevoda klasičnih islamskih tekstova, kao i najnovijieg prijevoda na engleski Al-Bûsīrijeve burde. Također je inicijator izdanja bosanskog prijevoda Burde po faksimilu rukopisa Halila sina Alije Stočanina iz XVIII/XIX stoljeća (Enes Karić, podnožna napomena br. 1, str. 3)


159

Qasīda-i burda i njeno ozračje u Bosni i Hercegovini Ogromno rukopisno blago Gazi Husrev-begove biblioteke u

Sarajevu (osnovana 1537. god.) na svoj način svjedoči „da je Bosna zemlja gdje (je) pjevanje o islamu vrijedi(lo) gotovo isto koliko i mišljenje o islamu“. (Karić, 2008, 13) Dokaz za tu tvrdnju je izuzetno veliki broj rukopisa i štampanih primjeraka Al-Bûsīrijevog djela Qasīdatu-l-burda u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, čija je slava stigla u Bosnu sa mevludskim i drugim spjevovima, s ciljem iskazivanja neiscrpne ljubavi spram ličnosti poslanika Muhammeda, a. s. Qasīda-i burda je, zapravo, svojom slavom doprinijela uopće širenju qasīde5 kao pobožnog spjeva bosanskohercegovačkih muslimana.

U Gazi Husrev-begovoj biblioteci nalazi se i oko dvadeset štampanih primjeraka Qasīda-i burde, kojima je, najčešće, komentar napisao Al-Ĥarbûtī, jedan od najistaknutijih komentatora ove qasīde.

Jedan od bosanskih prepisa ove qasīde na turski jezik sačinio je 1027/1617–1618. godine Nawabadi Haçi Halīl bin Husam Baba Oruč-zade, iz Donjeg Vakufa, učenik znamenitog Hasana Kāfija al-Aqhisārija Pruščaka (u. 1615).6

Dokaze o prisutnosti i prijemu Qasida-i burde u našim krajevima u periodu od XVI do XIX stoljeća nalazimo i u rukopisnim fondovima Bošnjačkog instituta u Cirihu i Sarajevu. To je posebno vidljivo u prvom svesku rukopisnih Kataloga Bošnjačkog instituta, čiji su priređivači Fehim Nametak i Salih Trako. Tri od četiri rukopisa koji se nalaze u ovom katalogu imaju isti naslov: الكواكب الدریة في مدح خیر البریة قصیدة البردة -Zvijezde blistavice u pohvalu Najboljeg stvorenja – Qasīdetu-l-Burda, dok četvrti ima kraći naslov: الكواكب الدریة قصیدة البردة – Zvijezde blistavice – Qasīdetu-l-burda. (Nametak, Trako, 1997)

U Bosni su se nerijetko Qasīda-i burdi pridavale zaštitničko-iscjeliteljske osobine. Vjerovalo se, naime, da će se knjiga učiniti

5 Abdullah Škaljić definira qasīdu kao podužu pjesmu na arapskom, turskom ili perzijskom jeziku, rimovanu na jednu rimu, nikada kraću od petnaest distiha, a može ih imati i preko stotinu. Po sadržaju njome se neko pohvaljuje ili uzvisuje. (Abdullah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1989, str. 399) 6 Podatke je u Gazi Husrev-begovoj biblioteci pronašao dr. Ismet Bušatlić, profesor Povijesti islamske kulture i civilizacije na Fakultetu islamskin nauka u Sarajevu.


160

trajnijom i korisnijom, ako se u njoj citira poneki stih Qasida-i burde. Isto se činilo i u vakufnamama, jer se vjerovalo da će navođenje ponekog stiha ove qasīde, nakon citiranja Kur'ana i Poslanikova hadisa, imetak koji se vakufi učiniti trajnijim i berićetnijim. (Karić, 2008, 17) Tako se, npr., u Vakufnami Derviš-age, sina Bajezida, pored ostalih stihova, navode i ovi:

فاق النبيني يف خلق و يف خلق و مل يدانوه يف علم وال كرمPrevazišao je vjerovjesnike svojom pojavom i etikom; Nisu mu mogli ni blizu biti po znanju i plemenitosti.

هو احلبيب الذي ترجى شفاعاته لكل هول من األهوال مقتحم On je miljenik od kojeg se nada zagovaranju, Nema strahote koju ne bi prozreo!

Po svjedočenju hfz. Mahmuta Traljića, hadži Mehmed Handžić, profesor Više islamske šerijatsko-teološke škole u Sarajevu je, nastavljajući tradiciju svojih prethodnika, održavanja akademskih sijela u porodicama svojih prijatelja u Sarajevu, preveo i protumačio Makāmātu-l-Harīrī, Qasīdatu-l-burdu, Mi'rādžiju Sabita Užičanina, Tarīkati Muhamadijju... (Traljić, 1998, 119)

Cjelovit prijevod Qasīda-i burde na našem jeziku, i to u stihovima, dao je Halil (sin Alijin) Hrle Stočanin 1285. (1868) godine. Naš istaknuti alim Kasim ef. Dobrača ističe da je ovaj rad, urađen u 19. stoljeću, našoj javnosti bio do sada nepoznat. Iako prijevod, on je književni doprinos našoj kulturnoj baštini i s obzirom na vrijeme nastanka, on izaziva našu pažnju i potrebu da ga sačuvamo u sjećanju, tim prije što su prijevodi u ranijim radovima naših ljudi bili rijetkost. (Dobrača, 1976, 9–20) Prijevod je napisan arapskim pismom, koje je donekle prilagođeno našem izgovoru. Prevodilac se služio jezikom koji je bio u upotrebi u to vrijeme, koji obiluje arhaizmima, turcizmima i arabizmima. Neki stihovi su, uz to, teško razumljivi.

Evo nekoliko stihova ove znamenite qasīde u prijevodu Halila Stočanina:

Vaše oči vazda plaču, de reknem, ne plačite, ter7 plaču, vaše srce vazda ječi, ti ne ječi zabulava8 – jehimi.9

7 ter – opet, uprkos 8 zabulava – uzalud, badava


161

Zar ti kontaš10 tu milos' pokrit u mene, šedoči11 mi šedoče, jednu šedok očne suze, drugu hasta12 srce ti – mudtarimi.13 Da ne bi naš Milosnik, ne bi suze po virani14 prolio, ko da nejma on pameti, pa udara drvo15 brdo – Alemi.16

Vjerovatno je do sada najbolji i najdosljedniji bosanski prijevod i komentar Qasīda-i burde dao imam, kulturni i znanstveni radnik Hifzija Suljkić (1973),17 iako se književna kritika o tome još nije odredila.

Evo nekoliko stihova Qasīda-i burde u Suljkićevom prijevodu i komentaru:

اتقدماحلمد هللا منشي اخللق من عدم مث الصالة على امتختار يفHvala Bogu, koji iz ništa uspostavi sve stvoreno, A zatim neka je blagoslovljen Odabranik u vječnosti.

قلةا جرى من معت دمبذي سلم مزج ن تذكر جريانأ م Jesi li zbog sjećanja na onog Voljenog (susjeda) iz Selema, S krvlju pomiješao suze koje ti teku iz očiju?!

أم هبت الريح من تلقاء كاظمة و مضى الربق يف الظلماء من إضم

9 jehimi – izgubiti se, utonuti u ljubavni trans 10 kontati – misliti, računati 11 šedoči – svjedoci 12 hasta – bolestan 13 mudtarim – raspaljen, uzbuđen 14 virani – uzalud, badava 15 drvo Ban – stablo pod kojim je Muhammed, a. s., uobičavao sjediti kad je boravio u Mekki. 16 Alem – ime brda u Mekki gdje je Muhammed, a. s., ponekad sjedio. (Kaside-i burada, prijevod na bosanski, Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo, 2008) 17 Hifzija Suljkić je rođen 1925. god. u Gvozdenovićima, Živinice. Školovao se u Behram-begovoj i Gazi Husrev-begovoj medresi u Tuzli i Sarajevu. Arapski, turski i književnost diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Prištini. Dva puta je hapšen i osuđivan (1949 i 1977). Obavljao je dužnost glavnog imama, hatiba i muallima u Zvorniku. Pisao je i objavljivao u svim našim islamskim listovima i časopisima. Posjedovao je iznimno značajnu i sadržajnu biblioteku sa preko sedam hiljada naslova. Posthumno su mu 2007. godine u izdanju Bosanske medijske grupe (BMG), Tuzla i Medžlisa IZ Zvornik, objavljeni radovi pod naslovom: Sabrani tekstovi, u tri knjige, za što je dobio značajno priznanje – Povelju Hasan Kaimija (B. H).


162

Ili te možda puhanje vjetra od Kazime (gdje ti se nalazi voljeni podsjeća na voljenu osobu), A sijevanje munje od Idama u tamnoj noći (osvjetljava ti dom voljenog).18

Pjevajući ovu qasīdu pjesnik se rastaje od svoga „ja“ i pjeva u drugom licu, pitajući ga za uzrok prolijevanja suza pomiješanih sa krvlju. Da li je to, možda, zbog sjećanja na susjede (pri tom misli na one koje voli) iz Selema i druženje s njima u tom mjestu ili zbog puhanja vjetra od Kazime, jer zaljubljeni uvijek misli na onoga koga voli i u mašti mu lebdi lik voljene osobe i njegove osobine, pa kad s te strane puhne vjetar, kao da mu donosi miris voljene osobe, i zbog sijevanja munje od Idama u tamnoj noći koja mu možda u toj tmini obasjava kuću voljene osobe... (Suljkić, 2007, 21–22)

Ono što posebno treba istaći za Qasīda-i burdu jeste njen nemjerljiv utjecaj na mevludske spjevove u Bosni i Hercegovini. To je posebno izraženo kod dvojice naših mevludskih autora, Safvet-bega Bašagića i Rešada Kadića.

Safvet-beg Bašagić, jedan od najistaknutijih nosilaca preporoda i prosvjetiteljstva u Bosni i Hercegovini u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, izuzetno emotivnim stihovima svjedoči o mjestu i tradiciji Qasīda-i burde na ovim prostorima:

Sjećaš li se jošte, Mirza, kad si bio d'jete malo, kako bi ti mirno srce od miline zaigralo, Kad's iz usta svoga oca Kaside-i Burde slušo, i poletnim mislima se do zanosa dizat kušo.19

Izvanredne primjere preuzimanja stihova iz Qasīda-i burde u arapskom originalu, nalazimo u Mevludu našeg istaknutog književnika i pjesnika Rešada Kadića (1912–1988), gdje su, pored ostalih, citirani i sljedeći stihovi:

حممد شيد الكوين و الثقلين و الفريقين من عرب و من عجم موالى صل و سلم داءما أبدا على حبيبك خري اخللق كلهم

18 Hifzija Suljkić, Islamske teme i narodne poslovice, Sabrani tekstovi, knjiga I, BMG, Bosanska medijska grupa, Tuzla; MIZ, Zvornik, 2007, str. 18. 19 Safvet-beg Bašagić, Mevlud (po muteber ćitabima spjevao: Mirza Safvet), prema: Mevlud u životu i kulturi Bošnjaka, Bošnjačka zajednica kulture Preporod, Sarajevo, 2000, str. 196.


163

نبينا اآلمر الناهي فال أحد أبر يف قول ال منه و ال نعمي به مستمسكون حببل غري منفصمدعا إىل اهللا فاملستمسكون

Muhammed je odabran u svijeta dva, i ljudi i džina, I odabran u skupine dvije, arapske i nearapske! Gospodaru moj, blagoslove i mir prenesi, Muhammedu, uvijek, zanavjek! Tvome miljeniku, od svih stvorenja odličniku! Naš vjerovjesnik i zapovjeda i zabranjuje, I niko od njega ne čini bolje kad rekne: Nemoj! i De! Poziva Bogu, pa koji uz Muhammeda pristanu, Uhvatili su se za sponu neprekidnu!20

I naš izvrsni autor ilahija i qasīda dr. Džemaluddin Latić koristio je pojedine motive Qasīda-i burde u svojim izuzetno nadahnutim spjevovima, koji su, sa sigurnošću se može kazati, donijeli veliko osvježenje, pa i duhovni preporod bošnjačkom narodu, nakon ere agresivnog ateizma i duhovne dekadence.

Otuda se „ne mogu – kako ističe Annemarie Schimmel (Šimel) – ni izbrojati pjesme pisane za ovaj prigodni blagdan na svim islamskim jezicima. Sa krajnjega istoka muslimanskoga svijeta, do zapada, mevlud je izvanredna prilika pobožnima da svoju žarku ljubav iskažu prema Poslaniku u pjesmama, napjevima i molitvama.21

Zaključak Prvi fragmenti islamske poezije zabilježeni su jedno stoljeće

prije pojave islama. U tom periodu cvjetala je bogata pjesnička kultura i tradicija. Dokaz tome je sajam poezije koji se godišnje održavao na Ukkazu kod Mekke, gdje su najbolji arapski pjesnici recitirali svoje stihove, koje je publika vrednovala i proglašavala najuspješnijim. Tako su nastale i najpoznatije poeme – Mu'allake, biserje prijeislamske arapske poezije.

Međutim, iako postoje vrlo uvjerljivi dokazi o prisutnosti ove prijeislamske književne kulture, jedan broj orijentalista pokušao je da ospori njenu autentičnost i prijeislamsku utemeljenost,

20 Rešad Kadić, Mevlud, prema: Mevlud u životu i kulturi Bošnjaka, Bošnjačka zajednica kulture Preporod, Sarajevo, 2000, str. 229. 21 Abdul-Hakim Murad, Pjesništvo u pohvalu Poslanika, str. 6.


164

pripisujući je izmišljenim pjesničkim autoritetima iz islamske ere. Takva rezonovanja osporio je sam Kur'an, zauzimajući o poeziji i pjesnicima, kao o nečemu već postojećem, negativan stav, izuzevši one koji su se priklonili islamskom učenju i shvaćanju.

Jedan broj arapskih pjesnika koji su živjeli i djelovali u prijeislamskom periodu – džahilijetu, dočekavši pojavu islama, prihvatio je islamske nazore i nastavio svoj pjesnički hod u novim društvenim uvjetima. To su tzv. muhadramuni, među kojima je bilo nekoliko istaknutih pjesnika, koji su svojom poezijom obilježili novo razdoblje arapske poezije.

U toj pjesničkoj plejadi svakako je istaknuto ime Ka'ba ibn Zuhajra, autora znamenite qasīde Banet Su'adu, kojom se pjesnik izvinio poslaniku Muhammedu, a. s., zbog napada i uvreda upućenih njemu i muslimanima. Prihvativši pjesnikov gest, Poslanik mu je darovao svoj ogrtač – burdu, po kome je ova poema dobila naziv Qasīda-i burda, postavši slavna u cijelom islamskom svijetu, pa i šire.

Nekoliko stoljeća kasnije, na tradiciji Qasīda-i burde, rodila se nova Burda, koju je iznjedrio učeni i pobožni Egipćanin Al-Bûsīrī. Ova qasida je svojom slavom prevazišla svoju prethodnicu i postala najčuvenija qasīda u slavu poslanika Muhammeda, a. s., u cijelom islamskom svijetu.

Bûsīrijeva Qasīda-i burda, ispjevana u dubokom zanosu i ljubavi prema poslaniku Muhammedu, a. s., snažno je zakoračila i na naše podneblje i ostavila trajan pečat na ovim prostorima. Njeni stihovi i melodije nezaobilazno su našli svoje mjesto na mnogim našim islamskim, kulturnim i vjerskim manifestacijama, porodičnim veseljima, a posebno mevludima, u čast poslanika Muhammeda, a. s.

Neki naši savremeni autori ilahija i qasīda (Džemaluddina Latić, npr.) također su koristili pojedine motive ove qasīde.

Izvori i literatura Bašagić, S. (2000) Mevlud (po muteber ćitabima spjevao: Mirza

Safvet), prema: Mevlud u životu i kulturi Bošnjaka. Sarajevo: Bošnjačka zajednica kulture Preporod.

Dobrača, K. (1976) Podaci o rukopisu Kasidei Burdei Bosnevi. Anali Gazi Husrev-begove biblioteke (knj. IV/1976). Srajevo: Gazi Husrev-begova biblioteka.


165

Duraković, E. (2004) Muallaqe, Sedam zlatnih arabljanskih oda. Sarajevo: Publišing.

Duraković, E. (2004) Kur'an s prijevodom na bosanski jezik, preveo s arapskog jezika Esad Duraković. Sarajevo: Svjetlost.

Gabrieli, F. (1985): Istorija arapske književnosti. Biblioteka Cijeli svijet. Sarajevo: Svjetlost.

Grozdanić, S. (1971) Stara arapska poezija. Sarajevo: Svjetlost. Ibrahim, E. (1978) Musika aš-ši'r. Kairo. Kadić, R. (2000) Mevlud, prema: Mevlud u životu i kulturi

Bošnjaka. Sarajevo: Bošnjačka zajednica kulture Preporod. Nametak, F. i Trako, S. (1997) Katalog arapskih, perzijskih,

turskih i bosanskih rukopisa iz zbirke Bošnjačkog instituta. I dio. Zurih: Bošnjački institut.

Muftić, T. (1997) Arapsko-bosanski rječnik. Sarajevo: El-Kalem. Murad, A. (2000) Pjesništvo u pohvalu Poslanika (s engleskog

preveo Enes Karić) u: Kaside-i Burda (prijevod na bosanski). Sarajevo: Gazi Husrev-begova biblioteka.

Ramić, J. (1999) Obzorja arapsko-islamske književnosti. Sarajevo: El-Kalem.

Traljić, M. (1998) Istaknuti Bošnjaci. II dopunjeno izdanje. Sarajevo: El-Kalem.

Suljkić, H. (2007) Sabrani tekstovi. Tuzla: BMG Bosanska medijska grupa; Zvornik: Medžlis Islamske zajednice.

Vakufname iz Bosne i Hercegovine (XV i XVI vijek). (1985) Sarajevo: Orijentalni institut.


166

QASIDA-I BURDA AND ITS AURA IN OUR CLIMATE

Bilal Hasanović, Ph.D.

Summary First pre-Islamic fragments of poetry are registered in the

fifth and sixth centuries before the occurrence of Islam. These fragments show a very rich and developed poetic tradition. The Quràn has a negative attitude towards idolatry and the pre-Islamic poetry and poets excepting those who accepted Islam and continued their poetic journey respecting Islamic tradition.

Among the poets who were active before and after the beginning of Islam (muhadramuni) the person that stands out is Ibn Ka'ba Zuhajr who became famous for his famous Qasida Su'ādu Bane which he wrote in the honor of the Prophet Muhammad in Medina. The Prophet presented him with his cloak-burda and the poem became known as the Qasida-i Burda. A few centuries later (1297) an Egyptian, al-Bûsīrī, also wrote Qasida-i Burda after he dreamed that the Prophet appeared in his dream and gave him his cloak - Burda.

Bûsīri`s Burda, which has 162 verses, written in the praise of the Prophet Muhammad surpassed the fame of its predecessor and became famous throughout the Islamic world.

For centuries, in our country, Qasida-i Burda has attracted attention and interest of Muslims who, through its verses, express their love and respect for the Prophet Muhammad. A great number of its transcripts, comments and printed copies in Gazi Husrev-Bey`s Library in Sarajevo prove the fact.

Key words: pre-Islamic poetry, muhadramuni, Quràn, Prophet Muhammad, and Qasida-i Burda, Ka'b ibni Zuhajr, al-Bûsīrī


167

قصيدة بردة و تأثريها يف البوسنة و اهلرسك زنيتساجامعةيف كلية التربية اإلسالمية ألستاذ الدكتور بالل حسانوفيتش،ا

خالصة البحثوجدت اآلثار األوىل للشعر اجلاهلي يف القرن اخلامس والقرن السادس قبل اإلسالم و تشهد هذه اآلثار أن التراث الشعري كان متقدما و غنيا جدا يف

لقرآن الكرمي الشعر اجلاهلي و شعراءه كما أنكر الوثنية، أنكر ا. ذلك الوقتكعب ابن . باستثناء الذين أسلموا و أخذوا يكتبون الشعر يف إطار اإلسالم

زهري من أشهر الشعراء الذين كانوا يكتبون الشعر يف الفترة قبل بدء اإلسالم و اليت نظم " بانت سعاد"اشتهر ابن زهري بقصيدته املشهورة ). املخضرمون(بعده

ها يف املدينة املنورة على شرف رسول اهللا صلى اهللا عليه و سلم جزءا منبعد عدة ". قصيدة بردة"بردته و مسيت هذه القصيدة ) ص(فأهداه الرسول

يف املنام فأهداه بردته، نظم ) ص(و بعد أن رأى النيب حممدا ) ١٢٩٧(قرون مد نظمها البصريي على شرف النيب حم. البصريي املصري قصيدة بردة أيضا

جتاوزت هذه القصيدة جمد القصيدة . و فيها مائة و اثنان و ستون بيتا) ص(كانت قصيدة بردة . اليت سبقتها فأصبحت مشهورة يف كل العامل اإلسالمي

موضوع االهتمام و املباالة عند املسلمني يف البوسنة عرب قرون ألن أبياا يشري إىل ذلك ). ص(كانت وسيلة لتعبريهم عن حبهم و احترامهم للرسول

عدد كبري من خمطوطات هذه القصيدة، شروحها و نسخها املطبوعة الواقعة يف .مكتبة غازي هوسروبك يف سراييفو

الشعر اجلاهلي، املخضرمون، القرآن الكرمي، النيب حممد : الكلمات األساسية ، قصيدة بردة، كعب ابن زهري)ص(


168

PRIKAZI


171

Prikaz knjige Mejra Softić1

ZANIMLJIV TEKST U POGODNOM TRENUTKU

Prikaz djela: Mehmed Kico, Ogledi u poetici prevođenja – u svjetlu iskustava o arapskome jeziku (El-Kalem – Fakultet islamskih nauka u Sarajevu,

Sarajevo, 2009)

U vrijeme kad naša obrazovana čitalačka javnost svjedoči publikovanju brojnih međusobno sličnih radova, često, manje ili više vješto ostvarenih preradbi ranijih tematski srodnih zahvata, pojavila se knjiga novoga i osvježavajućeg, za lingviste a posebno arabiste poučnoga i obećavajućeg sadržaja. Naime, krajem 2009. godine, iz štampe je izašla knjiga s naslovom Ogledi u poetici prevođenja: u svjetlu iskustava o arapskome jeziku autora prof. dr. Mehmeda Kice. Izdavači su El-Kalem (Izdavački centar Rijaseta islamske zajednice u BiH) i Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. Urednik izdanja je mr. Mustafa Prljača, a recenzenti ugledni članovi naše akademske zajednice, prof. dr. Ilijas Tanović, prof. dr. Naila Valjevac i prof. dr. Jusuf Ramić.

Pored teksta obuhvaćenog Uvodom, osnovni sadržaj knjige raspoređen je u četiri velike tematske cjeline, koje, na temelju svoje međusobne uslovljenosti i povezanosti, glavnu sadržinu knjige raspoređuju u dva velika dijela, smještena na prvih 230 stranica. Na kraju su dati zaključak, rezime, popis literature te indeksi pojmova i imena, što čini razliku do ukupno 336 stranica knjige.

Naobrazbu u području arapskog jezika i književnosti, autor je sticao na univerzitetima u Beogradu i Sarajevu, a bogatu višedecenijsku akademsku karijeru je gradio kao profesor na univerzitetima u Prištini, Zenici i danas u Sarajevu (pri Fakultetu islamskih nauka). Iako to na prepoznatljivo skroman način ističe, radu autora u svojstvu univerzitetskog profesora, prethodilo je dugogodišnje obavljanje prevodilačkih poslova, kroz koje je praktično živio arapski jezik, zajedno s problemima i zahtjevima

1 Docent, Islamski pedagoški fakultet u Zenici, [email protected]

Prikazi

172

koje sa sobom nosi složeni postupak prevođenja. Vješto kombinujući zavidno praktično iskustvo uspješnog prevodioca, izvrsno poznavanje arapske lingvistike i savremenih općelingvističkih tokova, prof. dr. Mehmed Kico je posljednju deceniju svoga naučnoistraživačkog rada posvetio naučnoj razradi teorije prevođenja, kao i samom činu prevođenja. Tridesetak književnih i naučnih djela prevedenih s arapskog na bosanski jezik, te četrnaest tematskih rasprava o prevođenju, objavljenih u našim referentnim glasilima, mogu poslužiti kao ilustracija navedenog zapažanja.

Sam Uvod knjige autor je na informativnim i veoma poučnim osnovama postavio iznoseći korisne podatke o historijskom razvoju čina prevođenja, s jedne strane i razvoju teorije prevođenja, s druge strane. Pored nakane da kroz sadržinu knjige pruži opće uvide u domete i pravce razvoja nauke o prevođenju, da istakne najučestalije definicije prevođenja, njihove vrste i najrazvijenije teorije, uz zahvatanje tematske i metodološke povezanosti teorija prevođenja s drugim naučnim disciplinama, autor ističe da je njegova posebna namjera bila da rasvijetli i problematizuje pitanje vjernosti prijevoda izvorniku, koje je (...) veoma davno problematizovano i dosta prisutno u savremenim teorijskim razmatranjma prevođenja. Međutim, kao jednom od ključnih problema vrednovanja prijevoda (...) vjernosti se u bosanskohercegovačkom prevodilaštvu ne obraća posebna pažnja.

Tri tematski tijesno povezane cjeline: Definicije prevođenja, Teorije prevođenja i Teorije prevođenja i problemi iz prakse, mogu se smatrati prvim dijelom knjige, dok se tematska cjelina Arapski svijet i prevođenje, zbog svoje specifičnosti, može shvatiti kao drugi, zaseban dio. Rukovodeći se vlastitim iskustvom i stavovima eminentnih potpisnika radova iz oblasti prevodilaštva, autor u prvoj cjelini razrađuje i problematizuje brojne definicije prevođenja, uslovljene svrhom čina prevođenja i kontekstom u kojemu se ono definiše. Tako on govori o lingvističkoj, filološkoj i komunikacijskoj definiciji, posebno ističući jednakovrijednost kao ključno pitanje u svim vrstama definicija. S velikom pažnjom, autor vodi polemiku o prevodiocu situiranom između izvornika i prijevoda, suočenom s vječitim izazovom postizanja i očuvanja vjernosti autoru. Nakon toga, autor teorijski i šematski razrađuje vrste prevođenja, te u oblasti leksike, gramatike i semantike nezaobilaznu metodologiju prevođenja. Budući da se u procesu studiranja stranog jezika prevođenje uči, a da je za njegovo


173

kvalitetno ostvarenje potrebna nadarenost i praksa, nakon iscrpne rasprave autor ocjenjuje (...) opravdanim shvatanje prevođenja kao nauke koja u sebi obuhvata i umijeće ili kao umijeća koje u sebi obuhvata i nauku. Na akademskoj razini, prevođenje nije prihvaćeno kao samostalna naučna disciplina, ali je blisko povezano s drugim naučnim disciplinama – lingvistikom, kulturologijom, semiotikom te historijom književnosti. Analizirajući svaku navedenu disciplinu ponaosob, s posebnim zadržavanjem na odnosu između lingvistike i prevođenja, autor zaključuje da (...) teorijski problemi prevođenja uspješno se mogu naučno osvjetljavati samo u okvirima lingvističke teorije (...). Dobar prijevod može biti samo onaj koji ispunjava što je moguće veću vjernost svim slojevima jezika izvornog teksta. Stoga je ovladavanje tajnama stilistike jedan od osnovnih preduvjeta dobrog prijevoda, o čemu autor razvija raspravu naslovljenu kao Stilistika i izvorni tekst. Na ovaj naslov se nadovezuju i tematske jedinice Suprotstavljenost vjernoga i slobodnog prevođenja i Čuvanje smisla u prevođenju.

Drugu tematsku cjelinu Teorije prevođenja, autor uvodi opsežnom raspravom o utemeljenju teorije prevođenja u lingvistici, književnoj kritici i komunikologiji, ističući da ona (...) kao veoma dinamična i aktualna djelatnost koja je još u aktivnom procesu razvoja (...) plijeni sve veću pažnju u Svijetu. Čitaocu se pružaju detaljni uvidi u historijski razvoj teorije prevođenja, a autor ih dijeli u dvije tematske jedinice i to Teorijske rasprave do 20. stoljeća i Iz ugla novog vremena. Ono što na čitaoca ostavlja nesumnjivo snažan dojam jeste autorova upućenost u rad brojnih klasičnih i savremenih eminentnih analitičara i teoretičara prevodilaštva na njemačkom, engleskom, francuskom, češkom i arapskom govornom području, te vladanje dometima njihovog istraživanja, kao i često kritičko sučeljavanje s uvriježenim pogledima. Različite poglede autor u ovom dijelu teksta sažima u stav da danas (...) ne postoji općeprihvaćena teorija prevođenja (...) i da je (...) najvažnije pitanje vezano za teoriju prevođenja (...) prevladavanje postojećih razlika u stavovima. Stoga je poželjno prevođenje redefinisati sa stanovišta njegove primjene u naučnoj praksi. Uz značajan broj njima bliskih podnaslova, s naročitom pažnjom se kritički analiziraju moderne kulturološke i funkcionalističke teorije prevođenja, uz naglasak na tome da teorije prve vrste odbacuju shvatanja o providnosti prevodioca s kojom se on pojavljuje samo kao neutralni posrednik između dvije kulture, dok teorije druge

Prikazi

174

vrste, pak, u prvi plan ističu funkciju koju prijevod ima u kulturi-primateljici.

Dugogodišnje prevodilačko iskustvo crpljeno iz poteškoća s kojima se susretao u praksi, autor je vješto utkao u treću tematsku cjelinu Teorije prevođenja i problemi iz prakse. U tematskim jedinicama naslovljenim kao O teškoćama u prevođenju, Pretpostavke vjernosti u prevođenju i Neke pretpostavke dobrog prevođenja autor ističe da poteškoće u prevođenju uglavnom proističu iz same prirode jezika, te da su najčešće poteškoće leksičke i sintaksičke naravi, a nerijetke su i one koje proizilaze iz različitosti kultura. S obzirom na različita tumačenja i postojanje različitih slojeva vjernosti, nadaje se zaključak da vjernost nije moguće precizno definisati niti je u cijelosti analizirati, da ona u prijevodu ne može biti potpuno ostvarena, pa se njeno relativno ostvarenje mjeri (...) samo razinom sličnosti prijevoda izvorniku. Dobro ovladavanje specifičnim obilježjima jezika-cilja, prema autorovom mišljenju je temeljni preduvjet dobrog prevođenja.

Zbog svoje osobenosti, tematska cjelina Arapski svijet i prevođenje, može se smatrati drugim dijelom knjige. Taj dio sačinjavaju glavni naslovi Teorije, Prevođenje i pronalaženje naziva za nove pojmove, Arapski jezik u posredovanju među kulturama, Specifičnosti arapskoga jezika i teškoće u prevođenju, Teorije prevođenja i prevođenje Kur’ana, a svaki posebno ima brojne sebi svojstvene tematske jedinice. S posebnom pažnjom autor pruža hronološki pregled dinamike razvoja prevodilačke djelatnosti u arapskom svijetu, posvećujući naročitu pažnju pojmu arabizacije, te procesu arabizacije u sklopu kulture i procesu obrazovanja. Ozbiljno raspravlja o uzrocima i posljedicama krize u kojoj se danas nalazi arapski književni jezik, naglašavajući da je kriza uvjetovana društvenim i političkim stagniranjem arapskog svijeta u cijelosti. Arabizaciju nauka, nastave i stručnih termina smatra kulturološkom potrebom (...) čijem udovoljavanju treba služiti jedinstvena arapska politika planiranja, a arapskom jeziku se, kao rijetko kojem drugom u svijetu, opravdano pripisuju zasluge u kulturološkom posredovanju između različitih civilizacija i društvenih zajednica.

Razmatrajući poteškoće s kojima se prevodilac suočava u odnosu na arapski jezik, autor ističe da su njemu karakteristične neke pojave nepoznate evropskim jezicima. Njihova ishodišta treba tražiti u samoj filozofiji jezika. Autor te pojave studiozno problematizuje, a kao iskusan prevodilac sugeriše i određena


175

rješenja. Raspravljajući o problemima s kojima se prevodioci suočavaju prilikom prevođenja Kur’ana, (...) kada je zbog različitosti sadržaja poželjno kombinirati i različite vrste prijevoda (...), autor savjetuje da, na onim mjestima gdje se sadržina i forma ne mogu usklađivati, (...) prednost treba dati sadržini zato što se prenošenje svetog poslanja treba temeljiti na značenju više nego na vještom preizražavanju stila i forme.

Nakon opsežnog zaključka, autor donosi i rezime svih tematskih cjelina. Kao dodatnu vrijednost knjige, ističemo to da su rezimei dati još na engleskom i arapskom jeziku, što knjigu preporučuje i čitaocima izvan ovih govornih prostora. Bibliografske jedinice koje autor navodi, zaslužuju divljenje. Budući da ih ima preko 500, uvjerljivo svjedoče o autorovoj upućenosti u savremene tokove poetike prevodilaštva u širokim svjetskim razmjerama, a istovremeno mogu služiti kao dobar vodič onima koji žele o prevodilaštvu steći dodatna saznanja. Ovdje je uključeno i četrnaest autorovih prerađenih radova, za koje je u Uvodu rečeno da čine okosnicu knjige. Nakon bibliografije, dati su index pomova, index imena i sadržaj na bosanskom engleskome i arapskom jeziku.

Sudeći po prirodi sadržaja i namjeni knjige, u cijelosti se možemo složiti s ocjenama prvog recenzenta prof. dr. Ilijasa Tanovića, koji ističe da se među brojnim vrijednostima koje krase knjigu naročito ističu uspješno rasvjetljavanje vrsta i problematike prevođenja, prednjačenje u razmatranju teorije prevođenja na našim prostorima i iscrpna literatura o skoro svim fenomenima prevođenja. Nastala iz ovovremenih potreba, ona svojom pojavom uspijeva popuniti veliku prazninu, već dugo prisutnu na našim prostorima, naročito na fakultetima jezičkog usmjerenja, koji, nažalost, fenomenu prevodilaštva još uvijek ne pridaju zasluženu pažnju.

Iako je pisana na akademskoj razini, knjigu krase lahak i razumljiv stil. Sasvim opravdano, ona se može okarkterisati kao univerzitetski priručnik pogodan i za studente i za profesore. Stoga je toplo preporučujemo svima koji se bave izučavanjem stranih jezika ili ih predaju, kao i onima koji se bave prevodilaštvom ili imaju namjeru to raditi, posebno profesorima i studentima arabistike.

I za sam kraj, sigurni smo da će ova knjiga, sa svojim brojnim pogodnostima, u skorije vrijeme svoju široku primjenu naći u radu naših visokoškolskih ustanova.

Prikazi

176

Documents

ZBORNIK RADOVA VIII - ipf.unze.ba · ZBORNIK RADOVA ISLAMSKOG PEDAGOŠKOG FAKULTETA U ZENICI ISSN 1840-4448 UDK/UDC 2 UDK/UDC 3 UDK/UDC 8 Godište 8, br. 8, Zenica, decembar 2010